Vukasović, Filip (Ličko Petrovo Selo, 1755 – Beč, 9. VIII. 1809), časnik u habsburškoj vojsci, jedan od najznačajnijih graditelja u Hrvatskoj u XVIII. i XIX. st., graditelj Lujzinske ceste.

Potomak je senjske patricijske i časničke obitelji. Školovao se u Regimentnom domu u Beču, gdje je 1781. završio carsku i kraljevsku inženjerijsku vojnu akademiju. Sudjelovao je u Bavarskom nasljednom ratu (1778–79), bio je jedan od zapovjednika habsburške vojske koja se borila protiv Osmanlija u Crnoj Gori (1788–89), 1790. vratio se u Ličku graničarsku pukovniju te 1794. postao njezinim zapovjednikom. Istaknuo se u borbama protiv Francuza u Italiji 1796 (Monte Fasolo) i 1805 (Caldiero), a 1809. je s divizijom svojih ličkih graničara sudjelovao u bitkama protiv Napoleonovih trupa, kada je kraj Wagrama teško ranjen te je naposljetku i preminuo. Za zasluge je 1788. dobio viteški red Marije Terezije i čin bojnika, od 1799. bio je general-bojnik, potom podmaršal, a 1802. dobio je titulu baruna.

Kao vojni inženjer istaknuo se poglavito u gradnji niza prometnica i luka, ali i ostale infrastrukture. Izgradio je makadamske ceste Senj–Sveti Juraj (1783), Senj–Novi Vinodolski (1783−84), projektirao novu trasu ceste Terezijane od Karlobaga do Gospića (1782−86), uredio luku u Karlobagu (1785) i bujice u Senjskoj Dragi (1785−86), rekonstruirao senjsku luku i izgradio lučke magazine (1787), izgradio novu trasu ceste Jozefine od Senja do Vratnika (1785−86), ponovo uredio senjsku luku (1790−92), izgradio zaštitne zidove na Jozefini i Terezijani (1791−93). Najznačajnija je njegova ostavština trasa ceste Lujzijane (→ cesta) od Rijeke do Netretića (1803−09), koja se protezala od Karlovca do Rijeke, a dovršena je 1811. kao jedna od tadašnjih najmodernijih europskih cesta.

Peterčić, Ljubomir (Gračac, 4. XII. 1889 − Zagreb, 16. I. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za gradnju cesta i željeznica.

Diplomirao je 1913. na građevinskom odjelu tehničkog sveučilišta u Budimpešti (BME). Do 1918. radio je pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu na gradnji željezničke pruge Bosanski Novi–Bihać, a poslije rata u Odsjeku za održavanje pruga u Srijemskoj Mitrovici. Od 1920. bio je u Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu voditelj Odsjeka za gornji ustroj željezničkih pruga, a poslije i voditelj Konstrukcijskog odsjeka. Od 1931. do 1945. bio je zaposlen na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, od 1934. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Gradnja cesta i željeznica II i Osnivanje i gradnja željeznica. Bio je starješina Građevinskog otsjeka (1934−35) te dekan (1939−40) Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Proveo je ojačanja i izmjene gornjeg ustroja na mnogim prugama, radio projekte i vodio gradnje novih pruga, proširenja postaja, izgradnje mimoilaznica i raskrižja. Uz više stručnih i znanstvenih radova, autor je djela Rezultati teoretskih istraživanja o proračunavanju gornjeg stroja željeznica: uređenje gornjeg stroja (1932) i Gradnja cesta i željeznica II (1935).

Ožanić, Nevenka (Kamenica kraj Ogulina, 20. IV. 1963), građevinska inženjerka, stručnjakinja za hidrotehniku.

Na Građevinskom fakultetu u Rijeci diplomirala je 1986. te na Građevinskom fakultetu u Splitu doktorirala 1996. disertacijom Matematički model funkcioniranja jezera Vrana na otoku Cresu (mentor → O. Bonacci). U Vodnogospodarskom odjelu Rijeka Hrvatskih voda bila je 1986–2001. samostalni projektant hidrolog. Na Građevinskom fakultetu u Rijeci počela je raditi 1998., u zvanju redovite profesorice od 2006. Predavala je kolegije Hidrologija, Hidromehanika te Regulacije i melioracije. Bila je šefica Katedre za hidrotehniku 2000–08., predstojnica Zavoda za hidrotehniku i geotehniku od 2001., prodekanica Fakulteta 2003–04. i dekanica 2004–09. te prorektorica Sveučilišta u Rijeci 2009–17.

Područja su njezina znanstvenog i stručnog interesa hidromehanika, hidrotehnička regulacija, hidrologija, melioracija i vodno gospodarstvo. Bila je voditeljica mnogobrojnih projekata razvoja natapanja, hidrologije vodnih resursa u kršu i ublažavanja nepogoda kod odrona zemlje i poplava. Autorica je monografija 40 godina visokoškolskog obrazovanja građevinara u Rijeci (2009) i Monografija Hrvatskog hidrološkog društva 1992–2012. (s B. Karleušom i R. Vidaković Šutić, 2012). Za pregovora s EU-om bila je članica pregovaračkog tima za poglavlje 25 (Znanost i istraživanje) 2005–11. Bila je predsjednica Hrvatskoga hidrološkog društva 2005–12. Članica je HATZ-a od 2012. Dobitnica je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2014.

Niče, Vilim (Vilko; Nitsche) (Grubišno Polje, 27. I. 1902 − Zagreb, 16. X. 1987), matematičar, doajen nacrtne geometrije u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1926. matematiku na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1941. disertacijom O čunosječnicama na pravčastim plohama 3. i 4. reda. Od 1926. bio je asistent dnevničar iz kolegija Nacrtna geometrija na Tehničkome fakultetu u Zagrebu; redoviti profesor od 1944. Predavao je kolegije Nacrtna geometrija I i II (1942−72), Perspektiva (1943−44.; 1947−54) i dr. Bio je nadstojnik Zavoda za opisno mjerstvo (od 1943), dekan (1944−45) i starješina Općeg odsjeka Tehničkoga fakulteta (1950−51) te Starješina Arhitektonskog odsjeka Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (1958−59) u Zagrebu. Nakon 1945. degradiran je, a zvanje redovitoga profesora ostvario je ponovno 1952. Umirovio se kao profesor Arhitektonskoga fakulteta 1972. Predavao je na Prirodoslovno-matematičkome, Građevinskome i Geodetskome fakultetu, na Akademiji likovnih umjetnosti i Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, te na poslijediplomskim studijima u Zagrebu i Beogradu.

Bavio se područjem nacrtne i sintetičke geometrije, osobito područjem teorije kongruencije i kompleksa, te je ustanovio niz zakonitosti i teorema. Autor je djela Deskriptivna geometrija koje je doživjelo čak devet izdanja (1952−92), zatim Perspektiva (četiri izdanja, 1953−78), Uvod u sintetičku geometriju (1956), Deskriptivna geometrija I i II (dva izdanja, 1978−85). Autor je i makropedijskog članka Deskriptivna geometrija (nacrtna geometrija) objavljenoga u trećem svesku Tehničke enciklopedije LZ-a (1969). Od 1973. redoviti je član JAZU-a (danas → HAZU) gdje je bio tajnik razreda za matematičke, fizičke i tehničke znanosti (1978−84). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade »Ruđer Bošković« (1966) i Nagrade za životno djelo (1972).

Miličić, Jakov (Jakša) (Split, 24. VII. 1926 − Split, 20. IV. 2024), građevinski inženjer, stručnjak za planiranje i organizaciju građenja.

Diplomirao je 1959. te doktorirao 1982. disertacijom Racionalizacija u oblasti armatura za beton (mentor B. Trbojević) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka Srednje tehničke škole u Splitu 1948., radio je u Građevinskom poduzeću I. L. Lavčević (→ Lavčević) na gradilištima u Dalmaciji i Crnoj Gori, a od 1963. bio je voditelj Službe za građevinarstvo i industriju građevinskog materijala u Privrednoj komori Dalmacije. Bio je direktor Građevinskoga školskog centra od 1965., gradonačelnik Splita (tadašnji predsjednik Skupštine Općine Split) od 1967., a od 1974. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije); redoviti profesor bio je od 1984. Predavao je kolegij Organizacija i tehnologija građenja. Bio je dekan Fakulteta 1977–83. Umirovljen je 1996.

Sudjelovao je u osnivanju Građevinskoga školskog centra, izgradnji školske zgrade i učeničkog doma, bio je suosnivač Fakulteta građevinskih znanosti u Splitu te inicirao pokretanje ekonomskog i medicinskog studija. Unaprijedio je građevinarstvo u Splitu i Dalmaciji te potaknuo, sudjelovao u njima i vodio više projekata važnih za grad i okolicu: tvornica gips-kartonskih ploča u Kninu (1965), izgradnja pogona za proizvodnju mrežastih armatura i bi-čelika (Dalmastroj, 1967) i osnivanje željezare Adriasider (1968) u Kaštel Sućurcu. Pokrenuo je izgradnju stambenoga kompleksa Split 3 i sportskih objekata za Mediteranske igre 1979. Bavio se problematikom zbrinjavanja otpada, zaslužan je za znanstveno-istraživački projekt Gospodarenje prostorom Kaštelanskog zaljeva (1973), iz kojeg je proizišao projekt EKO-Kaštelanski zaljev, te se zauzimao za rješavanje problema splitskog odlagališta komunalnog otpada Karepovca. Surađivao je u izdanjima Građevinskoga fakulteta u Splitu i napisao autobiografsku knjigu U znaku rada i grada (2015).

Medanić, Barbara (Osijek, 26. IV. 1936), ekonomistica, stručnjakinja za ekonomiku u građevinarstvu.

Diplomirala je na Ekonomskome fakultetu u Osijeku 1964. i doktorirala na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu 1967. Od 1954. radila je u financijskoj struci, a znanstvenu karijeru započela je u Institutu za ekonomiku industrije Osijek (poslije Ekonomski institut Osijek) 1961., poslije voditeljica jednog od odjela Instituta. Usavršavala se na Sveučilištu Stanford u SAD-u 1969. U Beogradu je 1972–76. radila kao savjetnica za sistem, režim i politiku cijena te potom voditeljica analitičkog sektora Saveznog sekretarijata za tržište i cijene. Od 1976. u Zavodu za društveno planiranje Zajednice općina Osijek radila je kao pomoćnica direktora za metodološke probleme planiranja.

Godine 1980. zaposlila se na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, na Fakultetu građevinskih znanosti, tada dijelu osječkoga sveučilišta i Građevinskog instituta Zagreb. Za redovitu profesoricu izabrana je 1982/83. Fakultet je 1991. postao samostalna ustanova Građevinski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), čemu je kao jedna od osnivača znatno pridonijela i B. Medanić. Predavala je kolegije Poslovanje poduzeća, Upravljanje građevinskim poslovanjem i Marketing u građevinarstvu. Bila je dekanica Fakulteta 1983–85. i 1991–2000. Organizirala je 1983. budući Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment, formalno osnovan 1992. Od njegova osnutka do svojeg umirovljenja 2006. bila je predstojnica Zavoda te glavna istraživačica dugogodišnjega državnog znanstvenog projekta Dugoročni razvoj hrvatskog građevinarstva i prateće industrije (1981–2002). Autorica je udžbenika Management u građevinarstvu (1997) te Neki aspekti financiranja i financijskog odlučivanja u građevinarstvu (2005), kao i knjiga Efektivnost i efikasnost primarne raspodjele u Jugoslaviji (1978), Zavod za organizaciju, tehnologiju i management (2004) te Desetljeća u znanosti i visokom obrazovanju (2015). Od 2007. je professor emerita Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Lapaine, Valentin (Lapajne; Valent) (Vojsko kraj Idrije, Slovenija, 5. II. 1843 − Zagreb, 21. II. 1923), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Završio je Visoku tehničku školu u Grazu (TH Graz). Od 1866. radio je u Građevnom ravnateljstvu za Vojnu krajinu u Temišvaru, Petrovaradinu i Zagrebu, od 1872. bio je inženjer u građevnom uredu u Karlovcu, od 1873. u glavnom zapovjedništvu u Zagrebu, od 1875. u Krajiškom građevnom uredu u Petrinji, gdje je od 1876. bio upravitelj, a nakon razvojačenja 1881. gradski inženjer i mjernik. Godine 1886. premješten je u građevni odsjek Zemaljske vlade u Zagrebu, ubrzo je poslan u Zemun, a nakon povratka 1889. bio je referent za vodograđevine, od 1892. nadinženjer te tehnički savjetnik od 1897. do umirovljenja 1899.

Znanstveno i stručno bavio se hidrotehnikom, odn. provođenjem radova i gradnjom objekata vezanih uz gospodarenje vodama, a bogatim publicističkim radom popularizirao je tehničku znanost u Hrvatskoj. Nadzirao je i vodio gradnju cesta Ogulin−Novi u Vinodolu 1872. i Stara Gradiška−Lipik 1876−77., Majskoga kanala kraj Gline, dunavske obale u Zemunu 1886−89., regulatorne radove na obali Save, regulaciju više slavonskih potoka, odvodnju u Jelas-polju i jugoistočnome Srijemu, gradnju vodovoda za Gospić, Senj i Crikvenicu, predradnje za uređenje Lonjskoga polja te izradbu osnove za kanalizaciju grada Zagreba. Sudjelovao je u radu Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu, gdje je bio glavni urednik → Viesti Družtva inžinira i arhitekta (1891–94), držao predavanja te surađivao u Spomen-knjizi na proslavu dvadesetipetgodišnjice opstanka Društva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji (1903). Napisao je povijesni prikaz Stare i nove vodogradjevine u Hrvatskoj i Slavoniji (1896).

Kedmenec, Antun (Ivanjska kraj Bjelovara, 2. I. 1926 – Osijek, 10. V. 2003), arhitekt, projektant poslovno-trgovačkih i javnih zgrada.

Diplomirao je 1959. te magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je u poduzeću Borovo kao građevinski tehničar, potom kao šef investicija, od 1961. direktor građevinskog pogona i od 1970. šef arhitektonskog odjela. U Osijeku je od 1975. bio predavač u Građevinskom školskom centru, odn. od 1976. na Višoj tehničkoj građevinskoj školi (od 1982. Fakultet graditeljskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta; → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) do umirovljenja 1989. Bio je prvi dekan Fakulteta (1975–79). Sudjelovao je u organiziranju nastave i predavao kolegij Organizacija građenja i mehanizacija. Sudjelovao je u projektiranju, izvođenju i nadzoru više gospodarskih, stambenih, industrijskih i javnih objekata te uređenja unutrašnjih prostora u Borovu, Donjem Miholjcu i Vukovaru.

Jović, Vinko (Dragljane kraj Vrgorca, 24. I. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1967. te doktorirao 1973. disertacijom Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda, postavši tako najmlađim doktorom tehničkih znanosti na prostoru SFRJ. Nakon što je diplomirao zaposlio se na Fakultetu u Zagrebu, a od 1974. radio je na Građevinskom odjelu u Splitu (danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), u zvanju redovitoga profesora od 1986. Na Velškom sveučilištu u Swanseaju u Velikoj Britaniji usavršavao se 1985/86. Predavao je kolegije Mehanika tekućina, Hidromehanika i Hidraulika. U Splitu je bio šef Katedre za hidromehaniku i hidrauliku te prodekan Fakulteta 1977–81. Umirovljen je 2013. Osim u Zagrebu i Splitu, predavao je i na građevinskim fakultetima u Mostaru i Sarajevu, na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa fizikalno-matematičko modeliranje složenih hidrauličkih pojava i analognih pojava u području elektrike, elektronike, magnetizma i toplinskih tokova. Dok je radio u Zagrebu, 1971. pokrenut je Sveučilišni računski centar (SRCE), u početku smješten u hali Hidrotehničkoga laboratorija Fakulteta gdje je radio Jović. Dolazak SRCA u njegov laboratorij potaknuo je njegovo zanimanje za matematičke modele pa je započeo razvoj numeričkog modeliranja tokova podzemne vode izvornom metodom konačnih volumena te izradio prve numeričke simulacije crpilišta i odvodnje. U 1980-ima osmislio je računalni program Simpip (skraćenica od engl. simulation of pipe flow; simulacija tečenja u cijevi) specijaliziran za stacionarne i nestacionarne tokove podzemnih voda, tlačne sustave i otvorene tokove, koji je ušao u svjetsku uporabu. Autor je udžbenika Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda (1973), Uvod u inženjersko numeričko modeliranje (1993) i Osnove hidromehanike (2006). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1985. te medalje Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za doprinos u znanosti i kulturi 1999.

Gotovac, Blaž (Čavoglave kraj Drniša, 22. I. 1951), građevinski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1975. te doktorirao 1987. disertacijom Numeričko modeliranje inženjerskih problema pomoću glatkih finitnih funkcija (mentor → J. Dvornik) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se u Brodograđevnoj industriji Split (→ Brodosplit; sv. 1) odakle je 1976. prešao u splitski Odjel Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, odn. novoosnovani Fakultet građevinskih znanosti u Splitu (od 2011. → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) na kojem je od 2002. bio redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije integriranoga Građevinskog instituta (1988−91) te pročelnik Katedre za tehničku mehaniku (1991–2016) Fakulteta. Umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Mehanika II, Konstrukcije povijesnih građevina, Mehanika deformabilnog tijela, Plošne konstrukcije, Numeričko modeliranje ljuskastih konstrukcija i dr. Sudjelovao je u nastavi Građevinskoga fakulteta u Mostaru te Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

Glavno područje njegova rada jest numeričko modeliranje i analiza građevinskih konstrukcija, posebice s pomoću primjene Rvačevljevih baznih funkcija. U znanstvenom, nastavnom i stručnom polju istaknuo se razvojem numeričkih modela za analizu nosivih konstrukcija sastavljenih od ljuski, ploča, zidova, greda i stupova, zatim istraživanjem numeričkih modela za analizu tunela i podzemnih građevina implementacijom atomskih baznih funkcija i razvojem novih numeričkih postupaka u modeliranju konstrukcija, obnovom i sanacijom konstrukcija povijesnih građevina, i dr. U suautorstvu je napisao knjigu Uvod u numeričko modeliranje prostornih konstrukcija (2001) i preveo knjigu L. V. Rvačeva Metoda R – funkcija: u zadaćama teorije elastičnosti i plastičnosti (2016). Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Damjanić, Frano Boris, (Split, 29. X. 1944 – Ljubljana, 28. V. 1998), građevinski inženjer, stručnjak za numeričku mehaniku.

Diplomirao je 1968. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1983. disertacijom Reinforced concrete failure prediction under both static and transient conditions (mentor D. R. J. Owen) na Sveučilištu Swansea. Nakon završenog studija radio je u poduzeću → Konstruktor u Splitu, od 1976. bio je zaposlen na Fakultetu građevinskih znanosti u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), a 1979−82. je studijski boravio na Sveučilištu Swansea gdje je kao istraživač ostao do 1987., kada se zaposlio na ljubljanskom fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju. Sudjelovao je u radu Instituta Jožef Stefan i Graditeljskoga instituta ZRMK u Ljubljani.

Bavio se razvojem i primjenom numeričkog modeliranja u praktičnim inženjerskim problemima, nelinearnim mehaničkim konstrukcijama, potresnom inženjerstvu, geomehanici te toplinskoj analizi staklenih, plastičnih, metalnih, gumenih i kompozitnih materijala, kao i u betonskim i armiranobetonskim konstrukcijama, posebice pod utjecajem toplinskih djelovanja. Bio je inicijator i glavni organizator triju međunarodnih konferencija iz područja računalne analize nelinearnih problema (u Splitu 1984. i 1991. te u Dubrovniku 1986), TEMPUS projekta ACEM (engl. Advanced Computational Engineering Mechanics) koji je okupio 15 europskih sveučilišta iz osam zemalja, pokretač časopisa International Journal for Engineering Modelling, te jedan od inicijatora osnivanja udruge Central European Association for Computational Mechanics (CEACM) koje je bio prvi hrvatski predstavnik.

prehrambena industrija, gospodarska djelatnost koja s pomoću suvremenih tehnika i procesa prerađuje prehrambene sirovine biljnog ili životinjskog podrijetla u različite poluproizvode, nusproizvode ili gotove proizvode.

Prehrambena industrija razvija nove proizvode, uvodi nove procese preradbe utemeljene na najnovijim znanstvenim spoznajama, provodi stalnu kontrolu kakvoće proizvoda te primjenjuje suvremene metode pakiranja i skladištenja. Važan segment njezina poslovanja je i marketing kojega je zadatak promidžba proizvoda i njihovo uvođenje na tržište. Za uspješno poslovanje nužne su joj kvalitetne sirovine, poznavanje i razvoj tehnoloških procesa preradbe, primjena znanja o fizikalno-kemijskim svojstvima sirovina te utjecaj procesa na nutritivna, energetska i senzorska svojstva proizvoda (o čemu brinu timovi stručnjaka različitih profila, od agronoma, inženjera prehrambene i biotehnologije, inženjera strojarske i elektrotehničke struke do ekonomista, financijskih stručnjaka i dr.). Osnovna odlika prehrambene industrije, koja ju čini specifičnim područjem, njezina je povezanost s poljoprivredom. Kako prehrambena industrija osigurava plasman primarne poljoprivredne proizvodnje na tržište, neizravno utječe i na razvoj poljoprivrede i pratećih djelatnosti. Veze prehrambene industrije s poljoprivredom iznimno su važne za obje djelatnosti, a očituju se u kvantitativnom (ekonomičnost proizvodnih kapaciteta) i kvalitativnom smislu (usmjeravanje poljoprivredne proizvodnje na poželjne tehnološke odlike kao što su odgovarajuće pasmine životinja ili sorte biljaka).















Za uspješno provođenje tehnoloških procesa proizvodnje prehrambenih proizvoda nužno je da pogoni i sav proizvodni proces prehrambene industrije budu pomno isplanirani, a to se provodi izradbom tehnološkoga projekta koji prethodi samoj izgradnji pogona. Projektiranje proizvodnoga pogona uključuje sve faze njegova razvoja, od ideje i odabira tehnološkoga procesa do izgradnje i puštanja u pogon. Tehnološki projekt temeljni je projekt iz kojeg proizlaze svi ostali projekti (arhitektonski, građevinski, elektrotehnički, strojarski). Njime se detaljno razrađuje idejno rješenje te daje kvalitativna i kvantitativna osnova o tome što će se proizvoditi, u kojoj količini i na koji način. Sadržava detaljan opis tehnološkoga procesa, popis uređaja i opreme te njihov razmještaj u prostoru, tlocrt pogona i proizvodne linije, normative, recepture, analizu sirovina, pomoćnih materijala i proizvoda, izbor kapaciteta, opise transporta, potrebne energije, energenata, higijensko-tehničke zaštite, potrebe za radnom snagom te sustave kontrole.













Vođenje proizvodnoga procesa treba biti automatizirano jer se jedino tako mogu uskladiti mnogobrojni procesni parametri i dobiti proizvodi ujednačene kvalitete. Na proizvodni proces i kakvoću gotovih proizvoda utječu način vođenja procesa, kontrola kvalitete te sanitacija. Kontrola kvalitete sirovina, svih pomoćnih materijala te gotovih proizvoda provodi se kontinuirano suvremenim analitičkim i senzorskim metodama u laboratorijima koje veća prehrambena poduzeća imaju u sklopu svojih pogona. U pogonima prehrambene industrije provodi se i stroga sanitacija kojom se nastoji spriječiti svako moguće zagađenje proizvoda, strojeva i druge opreme. Od 2009. u hrvatskim pogonima prehrambene industrije (ali i ostalih subjekata u poslovanju s hranom) primjenjuje se sustav HACCP (akronim od engl. Hazard Analysis and Critical Control Point), kojim se provodi samokontrola, odn. analiziraju se opasnosti i kritične kontrolne točke pogona kako bi se u konačnici proizvela zdravstveno ispravna hrana.

Najvažnije grane prehrambene industrije su: preradba žita (→ mlinski proizvodi), proizvodnja → ulja i masti, → šećera, → konditorskih proizvoda, → gotove hrane, preradba → mesa, → ribe, → mlijeka te → voća i povrća.

Prehrambena industrija u Hrvatskoj

Početci

S obzirom na povezanost prehrambene industrije s poljoprivrednom proizvodnjom, prehrambena se industrija najprije i najsnažnije razvila na području Slavonije i središnje Hrvatske, gdje se još uvijek nalaze neka od najvećih hrvatskih prehrambenih poduzeća. Prva veća poduzeća prehrambene industrije javila su se u XVIII. st., a u značajnijem su se broju počela osnivati tijekom druge polovice XIX. st. i početkom XX. st. U to doba razvila su se poduzeća za preradbu duhana (→ Tvornica duhana Rijeka, osnovana 1851., → Tvornica duhana Zagreb, 1870. i → Tvornica duhana Rovinj, 1872), šećera (→ Tvornica šećera Rijeka, 1752. i → Tvornica šećera Osijek, 1905), ulja (→ Zvijezda plus, 1916., Zagreb; Industrija ulja, 1917., Koprivnica; → Podravka), mlijeka (→ Zdenka mliječni proizvodi, 1897., Veliki Zdenci; → Sirela, 1901., Bjelovar; Prva hrvatsko-slavonska središnja maslarna Pavao Stube, 1903., Đakovo; Gradska mljekara, 1912., Zagreb; → Dukat; Mljekarna Slavija, 1924., Staro Petrovo Selo) i mineralne vode (→ Jamnica plus, 1828., Pisarovina), preradbu mesa (→ Gavrilović, 1690., Petrinja; Prva zagrebačka tvornica salame, suhomesnate robe, kobasica i masti K. Rabus i sin, 1871., Zagreb; → Sljeme; Industrija mesnih proizvoda Zaprešić, 1918; Osječka industrija mesnate robe i masti, 1920; Prva bjelovarska tvornica suhomesnate robe Josipa Svobode, 1922), za prženje kave i preradbu kakaovina (→ Franck, 1892. i Pržiona kave Olga, 1920., Zagreb), proizvodnju pekarskih (→ Zagrebačke pekarne Klara, 1909) i mlinskih proizvoda (Zagrebački paromlin, 1862; Prvi osječki mlin na valjke, 1879. i Union, 1891., Osijek; → Čakovečki mlinovi, 1893; Paromlin → Karolina, 1898., Osijek; → Mlinar, 1903., Križevci; Narodna mlinska i gospodarstvena industrija, 1920., Zagreb) te tjestenine (Prva hrvatska tvornica tjestenine Suprema, 1918., Zagreb, Prvi hrvatski primorski paromlin i tvornica tijesta Art, Senj; Tvornica tjestenine paromlina Union, Osijek), piva (Pivovara → Dragutina Lobea, 1851., Nova Gradiška; → Karlovačka pivovara, 1854; → Osječka pivovara, 1856; Pivovara A. Katza i sinovi, 1876., Križevci; → Zagrebačka pivovara, 1892; Sisačka pivovara, 1854; Daruvarska pivovara, 1840; Otočke pivovare i sredotočne pecare žeste, 1904), alkoholnih pića, octa i kvasca (Tvornica likera, voćnih destilata i octa → Franjo Pokorny, 1863; Tvornica konjaka Patria, 1886; Arko, tvornica vina i rakije, 1867; → Vladimir Arko, sve u Zagrebu; Tvornica octa, likera i ruma A. Herman, 1874., Varaždin; Tvornica kvasca i špirita → Žumberak, 1875., Savski Marof; Tvornica octa B. Neumann, 1892., Zagreb; Gospodarska Zadruga za proizvodnju žeste, 1919., Osijek; Stock Cognac, 1921., Požega; → Zvečevo), pjenušca (Tvornica šampanjca A. Haltera, 1859., Varaždin; Tvornica šampanjca i pjenušca Barta, 1920., Zagreb; Tvornica šampanjca kraljevske zemaljske vinogradarske i voćarske škole, Ilok), konditorskih proizvoda i čokolade (→ Koestlin, 1920., Bjelovar; → Kraš, 1911., Zagreb; → Kandit, 1920., Osijek; Zvečevo, 1921., Požega) te ledane (Zagrebačka ledana, 1904; Bjelovarska ledana, 1913; Tvornica leda I. N. Schulhof, Osijek; Tvornica leda gradske općine Požega, 1911). U tom su razdoblju djelovale i Tvornica dijetetskih proizvoda Dr. A. Wander (osnovana 1929. u Zagrebu; → Cedevita), tvornica za proizvodnju brašna za prehranu djece Salubra (1919., Zagreb) i Tvornica hranivih sredstava Vital (1922., Zagreb). Industrija konzerviranja voća u tom se razdoblju tek počela razvijati, jer se voće uglavnom rabilo za proizvodnju rakija, vrlo malo za preradbu u pekmez, a još manje za konzerviranje. Konzerviranje voća i njegova preradba u pekmeze uglavnom se odvijala u kućanstvima za vlastite potrebe. Unatoč takvim, za razvoj industrije nepovoljnim okolnostima, u Zagrebu je 1918. osnovana prva tvornica za konzerviranje voća Hortus, a otvorene su i etivaže u Sisku, Capragu i Zagrebu.





























Na istočnoj obali Jadranskog mora razvila se snažna industrija vezana uz preradbu i konzerviranje ribe (→ Mirna, 1877., Rovinj; → Jadranka 1892., Vela Luka; → Mardešić, 1905., Sali na Dugom otoku; → Sardina, 1907., Postira na Braču; → Neptun, 1946) te proizvodnju likera (→ Maraska, 1768., Zadar; Prva odlikovana dalmatinska parna destilerija, 1870., Split; Tvornica maraskina i finih likera G. S. Matavulj, 1884., Šibenik; Tvornica likera Ivan Jelić, 1886., Šibenik; Prva jugoslavenska odlikovana tvornica maraskina i likera Buzolić i Co., 1897., Split) i tjestenine (Odlikovana tvornica tijesta i dvopeka F. Rolland, Dubrovnik; → Cetina, 1922., Omiš; Vlasta, 1922., Split). Preradba maslina i proizvodnja ulja u to je doba još uvijek imala zanatski, odnosno zadružni karakter. Sakupljanje i preradba industrijskog i ljekovitog bilja (buhača, ružmarina, kadulje, lovora) uglavnom se odvijala unutar zadruga. Eterična ulja proizvodila su se samo u tvornici Mirava osnovanoj 1922. u Splitu.







Razdoblje nakon II. svj. rata

Tehnološki naprednija prehrambena industrija u Hrvatskoj počela se razvijati tek nakon II. svj. rata, kada su se razvijale i neke posve nove vrste prehrambenih industrija (dodatci jelima, proizvodnja krutih biljnih masti, margarina i sl.). Postojeća prehrambena poduzeća u tom su razdoblju nacionalizirana, a osnovana su i mnoga nova, koja danas djeluju pod nazivima: Tvornica ulja Čepin (1942), → Vupik plus (1945., Vukovar), Podravka (1947., Koprivnica), → Sladorana (1942., Županja), → Vindija (1959., Varaždin), → Ledo plus (1958., Zagreb) i → Viro tvornica šećera (1976., Virovitica). Nakon II. svj. rata (1946) u Zagrebu je osnovana i tvornica procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju → Jedinstvo, koja je proizvodila pokretne kuhinje, pekare, postrojenja za preradbu i konzerviranje voća i povrća, preradbu ribe, mljekare, uljare, špiritane, klaonice, šećerane i pivovare. Dio vlastitih inovacija zaštitila je patentima, poput postupka za cirkulacijsko isparavanje soka i pripadajući uređaj (isparna stanica) koji se rabio u procesu preradbe rajčice. Početkom 1970-ih poduzeće je svoja postrojenja izvozilo u SAD, većinu europskih zemalja i u neke južnoameričke, azijske i afričke države.

























Čak i u kriznim poslovnim uvjetima, tijekom Domovinskoga rata te tijekom gospodarske krize potkraj prvoga desetljeća XXI. st., hrvatska je prehrambena industrija uspjela zadržati stabilnost poslovanja, pokazavši time otpornost prema smanjenju osobne potrošnje i općem padu gospodarske aktivnosti. Strateška važnost prehrambene industrije u gospodarstvu RH došla je do izražaja 2008–13. kada je unatoč gospodarskoj krizi ostvarila rast od 8,5%, a u tom su razdoblju osnovana i neka nova poduzeća prehrambene industrije poput → Cromarisa (2009., Zadar).

Prehrambena industrija danas

U usporedbi s drugim granama prerađivačke industrije u RH, prehrambena industrija ostvaruje najveći ukupni prihod i zapošljava najviše ljudi. Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku, 2018. registrirana su 3253 poduzeća za proizvodnju prehrambenih proizvoda, a sektor proizvodnje hrane i pića zapošljavao je 58 184 radnika. Prema podatcima Ekonomskog instituta u Zagrebu, prehrambena industrija ostvaruje 4% udjela u BDP-u u RH, od toga s 3,1% sudjeluje proizvodnja hrane, a s 0,9% proizvodnja pića. Udjel prehrambene industrije u BDP-u prerađivačke industrije iznosi 28,2%, a udjel u ukupnoj zaposlenosti 24%. Uglavnom je riječ o malim i srednje velikim poduzećima koja su ostvarila 32,2% ukupnih prihoda. Tijekom 2015. ostvareni izvoz proizvoda prehrambene industrije iznosio je 1575,94 milijuna eura dok je uvoz iznosio 2547,43 milijuna eura. Najvažnija su izvozna odredišta hrvatskih prehrambenih proizvoda tržišta EU-a, BiH i Srbije, a najviše se uvoze prehrambeni proizvodi podrijetlom iz Njemačke, Italije, Nizozemske, Brazila i Mađarske.





























Najprofitabilnije su grane prehrambene industrije proizvodnja i preradba mlijeka, čaja i kave, proizvodnja piva i bezalkoholnih pića te konditorska industrija. Najznačajniji su izvozni proizvodi hrvatske prehrambene industrije dodatci jelima (→ Vegeta), gotove juhe, keksi i vafli, maslinovo ulje, pivo i alkoholna pića. Prehrambena je industrija najrazvijenija na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije te u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Osječko-baranjskoj županiji. Najznačajnija prehrambena poduzeća u RH, s obzirom na ukupni prihod ostvaren u 2016. bila su Vindija, Podravka, Dukat, Mesna industrija braća Pivac, PIK Vrbovec, Kraš, Franck te tvornice šećera Osijek i Viro.

voće i povrće, plodovi kulturnih ili samoniklih voćaka te jednogodišnjih i dvogodišnjih, rjeđe višegodišnjih, kulturnih biljaka, odn. njihovih dijelova koji se rabe u prehrani ljudi.

Preradba voća i povrća podrazumijeva proizvodnju poluproizvoda ili gotovih proizvoda od voća i povrća. Najpoznatije su skupine proizvoda od voća sokovi i nektari, džemovi, marmelade i pekmezi, kompoti, kandirano, sušeno i smrznuto voće, a najpoznatije su skupine proizvoda od povrća sterilizirano, pasterizirano i ukiseljeno (marinirano), biološki konzervirano (fermentirano), smrznuto i sušeno povrće te sokovi.

Voće i povrće i njihove prerađevine imaju posebnu važnost u prehrani ponajprije zbog toga što sadržavaju različite vitamine i minerale te druge bioaktivne sastojke. Njihov kemijski sastav pretežno čini voda (75–97%), a sadržavaju i šećer (voće 10–15%, povrće do 4%) te zanemariv udio masti (0–4%). Od voća se uglavnom konzumiraju plodovi, iznimno sjemenke lupinastog voća, a od povrća, ovisno o vrsti, konzumiraju se svi dijelovi biljke, od korijena, gomolja, stabljike, lišća do cvijeta, ploda i sjemenki. Zbog velikog udjela vode i šećera (voće), voće i povrće podložno je kvarenju, najčešće mikrobiološkomu. Kako bi se što dulje očuvala njihova trajnost, ljudi su ih već u dalekoj prošlosti sušili, solili, kiselili ili držali na niskim temperaturama. Na tim načelima temelje se i suvremeni postupci konzerviranja. Danas se pri preradbi i konzerviranju voća i povrća nastoje što više očuvati senzorska i nutritivna svojstva sirovina, pa se razrađuju recepture i postupci za proizvodnju različitih novih proizvoda koji zadovoljavaju potrebe modernoga potrošača.

Voće i povrće i njihovi proizvodi mogu se sačuvati od kvarenja, propadanja i truljenja postupkom konzerviranja. S obzirom na sezonsko sazrijevanje voća i povrća, često nije moguće cijelu količinu sirovine preraditi do gotovog proizvoda odjednom, pa se preradba odvija u dvije faze. Prva faza, tzv. primarna preradba, završava dobivanjem relativno stabilnog proizvoda (poluproizvoda) koji se može čuvati i potom rabiti za nastavak preradbe u drugoj fazi, tzv. sekundarnoj preradbi. Unatoč specifičnosti tehnoloških postupaka preradbe pojedinog voća i povrća te proizvodnje raznovrsnih proizvoda, određene tehnološke (jedinične) operacije, iako se nužno ne odvijaju istim redoslijedom, jednake su za više različitih proizvoda. Tako nakon berbe i transporta obično slijedi pranje, probiranje i sortiranje, guljenje, rezanje, otkoštičavanje, a ponekad i određena termička preradba, neke specifične operacije za određene proizvode poput sokova, te punjenje i konzerviranje ili konzerviranje pa punjenje.

Voćni sok je proizvod jedne ili više vrsta tehnološki zrelog, svježeg ili ohlađenog voća dobiven uobičajenim fizikalnim postupcima i sadržava samo sastojke voća iz kojeg je proizveden. Boja, aroma i okus soka svojstveni su voću iz kojeg je proizveden. Ovisno o vrsti voća i primijenjenoj tehnologiji, proizvode se bistri, mutni i kašasti sokovi. U svrhu što ekonomičnije proizvodnje, praksa je da se sokovi proizvode u dvije faze. Prva faza provodi se blizu mjesta gdje je voće uzgojeno i obuhvaća operacije preradbe u sok, koji se potom koncentrira (uklanja se veći dio vode). Druga faza odvija se nakon transporta u udaljene industrijske pogone, a obuhvaća operacije kojima se koncentrirani sok razrjeđuje na početnu suhu tvar voća prije preradbe (proizvodnja soka) ili se prerađuje u nektare, nakon čega slijede operacije finalizacije i pripreme proizvoda za tržište. Koncentriranje sokova provodi se u vrlo sofisticiranim postrojenjima u kojima se udjel suhe tvari u soku za nekoliko minuta poveća i pet puta, pri čemu je sok samo dvadesetak sekundi izložen temperaturi blizu 100 °C. Tako u koncentriranom soku gotovo svi sastojci ostaju sačuvani u velikoj mjeri, a sok je manje podložan promjenama zbog smanjene aktivnosti vode. Za razliku od soka, nektar sadržava i dodani šećer. Osim voćnih sokova, proizvode se i povrtni, a jedan od najpoznatijih i najraširenijih povrtnih sokova je sok rajčice i koncentrat (koncentrirani sok) rajčice. Miješanjem voćnoga soka i šećernoga sirupa dobivaju se voćni sirupi. (→ bezalkoholna pića)







Najčešći želirani proizvodi prema trenutnoj europskoj klasifikaciji su: džem (dobiva se ukuhavanjem jedne ili više vrsta voća; za proizvodnju 100 g džema rabi se 35 g voćne pulpe ili kaše), marmelada (dobiva se ukuhavanjem jedne ili više vrsta citrusa; za proizvodnju 100 g proizvoda rabi se 20 g citrusa) i pekmez (dobiva se ukuhavanjem cijelih ili pasiranih dijelova voća, bez dodavanja šećera ili s najviše 20% dodanog šećera; za proizvodnju 100 g proizvoda rabi se najmanje 160 g voća). Želirana konzistencija nastaje na kraju procesa kuhanja, a postiže se dodatkom pektina (ekstrahiran iz kore citrusa ili jabučnog tropa), šećera (saharoza) i kiseline (limunska).







Kandirano voće proizvodi se od cijelih voćnih plodova ili njihovih dijelova koje se potom impregnira šećernim sirupom. Kompot se priprema od svih vrsta voća, i to tako da se staklene boce ili limenke pune pripremljenim cijelim plodovima ili komadima plodova i potom se u njih ulijeva vruć naljev (šećerni sirup), pri čemu je odnos voća i naljeva 60 : 40.

Blanširanjem voća i povrća (obradba na temperaturama nižima od 100 °C u trajanju od nekoliko minuta) omekšava se biljno tkivo, istiskuje zrak iz međustaničnih prostora i inaktiviraju enzimi. Nakon blanširanja provodi se toplinska obradba, koncentriranje i odzračivanje, nakon kojih slijedi prikladan način konzerviranja (pasterizacija, sterilizacija, kiseljenje, biološko konzerviranje, smrzavanje, sušenje). Toplinska obradba (kuhanje, prženje, pečenje) ovisi o vrsti proizvoda koji se želi dobiti, koncentriranje se primjenjuje pri proizvodnji povrtnih sokova, kaša i umaka (npr. koncentrat rajčice), a odzračivanjem se uklanja zrak iz limenki i staklene ambalaže napunjene povrćem. Pasterizacijom se voće i povrće obrađuje na temperaturama nižima od 100 °C, na kojima se njihov kemijski sastav i organoleptička svojstva znatno ne mijenjaju, ali se uništavaju uzročnici bolesti, povećava biološka stabilnost proizvoda i produljuje njihova trajnost; pasterizaciji je srodna sterilizacija, koja se odvija na temperaturama višima od 100 °C. Kiseljenje (mariniranje) je proces namakanja povrća u mješavini vode, octa, ulja i različitih začina kojim ono omekšava, poboljšava mu se okus i produljuje trajnost. Biološko konzerviranje (fermentacija) proces je konzerviranja narezanog i usoljenog povrća pod utjecajem mliječno-kisele mikroflore. Jedan je od najstarijih i još uvijek najvažnijih načina konzerviranja. Dok se pri kiseljenju i konzerviranju visokom temperaturom (pasterizacijom ili sterilizacijom) ubijaju sve bakterije, pri fermentaciji se bakterije selektivno uzgajaju, odnosno dopušta se rast pojedinim bakterijama koje štite hranu od kvarenja. Na kvalitetu zamrznutog voća i povrća znatno utječe proces zamrzavanja koji treba biti vrlo brz kako bi se stvorili što sitniji kristalići leda. Proizvodi se čuvaju uglavnom na -18 °C, a održavanje temperature bez većih kolebanja nužno je da bi bili zadovoljavajuće kvalitete. Sušeno voće zastupljenije je na tržištu od sušenoga povrća koje se najčešće rabi u proizvodnji dehidratiranih juha. Sušeno voće sadržava više vode (čak do 30%) od sušenog povrća (manje od 10%) i konzumira se kao takvo, dok se povrće prije konzumacije rehidratira. U prehrambenoj se industriji za sušenje rabe sušare (najčešće tuneli u kojima se sirovina suši u struji toplog zraka). Uz povrće prerađeno navedenim postupcima, u novije doba na tržištu je sve zastupljenije minimalno prerađeno voće i povrće. Minimalno procesiranje uključuje operacije pranja, sortiranja, guljenja, rezanja i pakiranja u jedinična obročna pakiranja, te je tako obrađeno voće i povrće spremno za konzumaciju. S obzirom na to da nije termički tretirano, podložno je kvarenju pa ga treba čuvati na temperaturi do 8 °C. Rok trajanja takvih proizvoda je najčešće sedam dana.

Preradba voća i povrća u Hrvatskoj

Premda se u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji proizvodilo najviše voća i povrća, mali se dio prerađivao, uglavnom za vlastite potrebe. Voće se rabilo za proizvodnju rakije ili preradbu u pekmez, a povrće se uglavnom kiselilo. Prva manufakturna preradba voća i povrća obavljala se u sušarama u Sisku (1897), Capragu (1907) i Zagrebu (1921). Godine 1918. u Zagrebu je osnovana Hortus Prva hrvatska tvornica konzerva, koje su se pogoni nalazili u Paromlinskoj cesti, radila je na parni pogon i, ovisno o sezoni, zapošljavala 50 do 150 radnika. Tvornica je otkupljivala razne vrste voća i povrća te ih sušila, kiselila, proizvodila sok ili prerađivala u kompote, džemove i dr.

Nakon II. svj. rata industrija za preradbu voća i povrća imala je sirovinsku bazu veću nego što su bile njezine potrebe. Dio sirovina dobivao se sadnjom vlastita voća i povrća (sadnja se odvijala uglavnom bez industrijskog iskustva i stručnih radnika), a dio se otkupljivao od lokalnih kooperanata i poljoprivrednih zadruga. Kapaciteti preradbe bili su mali, a gotovo svi industrijski prerađivači imali su isti proizvodni asortiman. Najveći industrijski prerađivač voća i povrća u to doba u Hrvatskoj bila je → Podravka iz Koprivnice koja je 1959. proizvela 900 t marmelade, 300 t konfiture (proizvodi iz voća i voćnih sokova), 200 t džema, 175 t sirupa, 150 t kompota, 51 t višanja u konjaku, 45 t voćnih vina, 160 t koncentrata rajčice, 850 t jušnoga koncentrata, 190 t mariniranog povrća, 25 t sušenog povrća. U te je svrhe utrošila 1700 t jabuka, 1400 t grožđa, 50 t dunja, 877 t višanja, 300 t šipka, 378 t marelica, 180 t crnog ribizla, 155 t trešanja, 105 t šljiva, 35 t krušaka te 279 t mrkve, 165 t peršinova lista, 150 t krastavaca, 126 t peršinova korijena, 100 t paprike, 89 t crvenoga luka, 35 t feferona, 35 t kupusa, 25 t graška i 15 t mahuna.







Domaća industrijska preradba voća i povrća danas ne zadovoljava domaću potrošnju, ni u asortimanu ni u količinama. Veliki su pogoni za preradbu voća i povrća u Hrvatskoj danas Podravka, → Maraska iz Zadra, Hermes international iz Sračinca (robna marka Dida Boža), Atlantic grupa (Bakina Tajna), i dr. Proizvodnja koncentriranih voćnih i povrtnih sokova u Hrvatskoj je mala i njome se od većih poduzeća bavi Podravka (sok od rajčice), dok se među proizvođačima konzumnih voćnih sokova ističu Stanić Beverages (linije sokova Juicy) iz Zagreba, → Vindija (Vindi) iz Varaždina i dr. Istodobno, sve veći broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava proizvodi i prodaje voćne skokove. Najveći je proizvođač fermentiranih zelja i repe Prehrana iz Varaždina, dok veći broj proizvođača prodaje minimalno prerađeno povrće (→ povrćarstvo). Važan dio prodajnog asortimana zagrebačkog poduzeća → Ledo plus čini smrznuto voće i povrće, a zagrebačke → Zvijezde plus konzervirano povrće i umak od rajčice.







Visoko školstvo i publicistika

Nastava iz područja konzerviranja i preradbe voća i povrća izvodi se danas na studiju Prehrambena tehnologija → Veleučilišta u Požegi, na preddiplomskim studijima Poljoprivredna tehnika i Hortikultura te na diplomskome studiju Ekološka poljoprivreda i agroturizam na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu, na preddiplomskome stručnome studiju Prehrambena tehnologija na → Sveučilištu Sjever u Koprivnici te na preddiplomskome, diplomskom i poslijediplomskome studiju → Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta u Osijeku i → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Istaknuta su djela iz tog područja Konzerviranje i prerada voća i povrća (T. Genter, T. Lovrić, V. Piližota, 1994), Tehnologija voća i povrća (M. Jašić, 2007).







ulja i masti, uz proteine i ugljikohidrate, glavni sastojci hrane. Imaju veliku energetsku vrijednost, 1 g masti daje 37,7 kJ, što je dva puta više od energetske vrijednosti koju daju proteini i ugljikohidrati.

Prema kemijskom su sastavu triesteri glicerola i masnih kiselina koje čine 84–96% njihove ukupne molekularne mase. Masne kiseline reaktivni su dio molekule pa izravno utječu na fizikalna, kemijska i senzorska svojstva ulja i masti i njihovu stabilnost. Najzastupljenije su masne kiseline u uljima i mastima one nerazgranatog lanca i uglavnom s parnim brojem ugljikovih atoma. Najveći broj masnih kiselina dobile su ime prema vrsti masti u kojoj prevladavaju (npr. maslačna, palmitinska, stearinska). Nezasićene masne kiseline (linolna, oleinska, linolenska) nalaze se u uljima, a zasićene (palmitinska, stearinska) u mastima. Svim uljima i mastima zajednička je netopivost u vodi, odnosno topivost u organskim otapalima. Međusobno se razlikuju prema agregatnom stanju na sobnoj temperaturi te prema podrijetlu. Na sobnim temperaturama ulja su u tekućem stanju, dok su masti u čvrstome. Masti se pretežno dobivaju iz masnih tkiva životinja (svinje, goveda, ovce, perad) ili hidrogenacijom biljnih ulja, a ulja pretežno iz biljnih sirovina (zrna soje, suncokretovo sjeme, sjeme uljane repice, plodovi maslina, bučine koštice, kukuruzne klice). U proizvodnji masti masna tkiva domaćih životinja podvrgavaju se topljenju na povišenim temperaturama uz prisutnost vode ili bez nje. Proizvodnja ulja složen je proces koji se, ovisno o vrsti sirovine, odvija u više faza. U pripremnoj fazi provodi se čišćenje, ljuštenje, mljevenje i zagrijavanje sirovine, koja se potom preša ili ekstrahira otapalima ili se rabi kombinacija prešanja i ekstrakcije. U završnoj se fazi sirovo ulje rafinira kako bi se dobio finalni proizvod.

Ulja i masti u Hrvatskoj

U priobalnom i otočnome dijelu Hrvatske još se od antičkih vremena rabi maslinovo ulje, koje se, kao što se to čini i danas, proizvodilo hladnim prešanjem plodova masline. Plodovi su se najprije čistili, potom mljeli u mlinovima, zatim prešali u prešama, isprva pod blagim tlakom, čime se dobivalo najkvalitetnije ulje (danas zvano ekstra djevičansko); povećanjem tlaka iz preše istjecalo je ulje slabije kvalitete. Konstrukcijama preše za maslinovo ulje bavio se i Faust Vrančić te ih objavio u djelu Machinae novae (1615. ili 1616). Iako je proizvodnja imala tek elemente obrtničke i manufakturne djelatnosti, sredinom XVIII. st. u Istri se proizvodilo oko 1100 t ulja, a potkraj XIX. st. u Dalmaciji oko 4500 t.







U kontinentalnome dijelu Hrvatske, u kojem masline ne uspijevaju, odavna se za prehrambene namjene rabila svinjska mast, a posljednjih nekoliko stoljeća i bučino ulje kućne izradbe. Za tu je namjenu najčešće služila buča golica (vrsta buče s tankom prozirnom sjemenom ljuskom). Koštice buče su se nakon čišćenja sušile (pržile) na peći, ručno mljele u stupama te kuhale u vodi kako bi na površinu isplivalo ulje. Tijekom vremena taj je postupak zamijenilo mljevenje u mlinovima i hladno prešanje. Suncokret se kao ukrasna cvjetnica počeo saditi početkom XX. st., a za proizvodnju ulja tek 1930-ih.

Industrijska proizvodnja ulja započela je početkom XX. st., kada su otvorene prve moderne uljare. Povećavao se i broj dobro opremljenih maslinarskih zadruga, među kojima je najveća bila u Murteru osnovana 1911., a raspolagala je četirima velikim mlinovima i šest hidrauličnih preša pogonjenih motorom. U Zagrebu je 1916. osnovana Prva tvornica ulja (danas → Zvijezda plus). Isprva je proizvodila bučino ulje, potom repičino i laneno, a naposljetku i suncokretovo ulje. Danas poduzeće proizvodi suncokretovo, maslinovo, bučino i biljno ulje, uljne mješavine Mediteran i Omegol te margarin, majonezu, umake na bazi majoneze i kokosovu mast. U Koprivnici je 1917. osnovana Industrija ulja d. d. koja je u suvremenim pogonima proizvodila ulje iz bučinih sjemenki i rafinirala ulje drugih uljara (čak i maslinovo) te je bila jedna od najvećih takvih tvornica u zemlji. Njezine je tvorničke pogone u današnjoj Ulici Ante Starčevića nakon II. svj. rata preuzelo novoosnovano poduzeće → Podravka. Od 1942. suncokretovo i repičino ulje u Hrvatskoj proizvodi i Tvornica ulja Čepin, isprva u vlasništvu Ferdinanda Speisera.



















U Hrvatskoj se danas najviše proizvode suncokretovo, repičino, maslinovo i bučino ulje te svinjska mast. Godine 2019. proizvedeno je 106 555 t suncokreta te 103 900 t uljane repice. Najveći domaći prerađivač tih sirovina je Tvornica ulja Čepin s kapacitetima preradbe oko 150 000 t, te proizvodnje 30 000 t rafiniranih ulja na godinu. Maslinovo se ulje danas prerađuje u približno 160 malih uljara. Potrošnja maslinova ulja u Hrvatskoj je mala – svega 1,5 l po članu kućanstva (Grčka 20 l, a Španjolska 11 l). Vlastitom proizvodnjom Hrvatska pokriva oko polovice potreba (2019. proizvedeno je približno 4000 t maslinova ulja), a ostalo uvozi. Danas u Hrvatskoj ima više desetaka malih uljara za proizvodnju bučinog ulja, uglavnom na području Međimurja i Slavonije, koje proizvode približno 600 t ulja na godinu.

Tehnologija preradbe sirovina biljnoga podrijetla u ulje izučava se na preddiplomskom studiju → Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta Osijek, tehnologija ulja i masti na preddiplomskome studiju Prehrambene tehnologije na → Veleučilištu u Požegi, a kemija i tehnologija ulja i masti na preddiplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.

toksikologija, interdisciplinarna znanost o štetnom djelovanju otrovnih tvari na živi organizam ili određeni biološki sustav. Unutar nje razvila su se uža specijalizirana područja poput analitičke toksikologije, kliničke toksikologije, forenzične toksikologije, regulatorne toksikologije, toksikologije rada i toksikologije okoliša.

Otrov je svaka tvar ili smjesa tvari koja kod određene jednokratne doze, ili kod dugotrajnog uzimanja određenih doza, izaziva bilo kakva štetna, prolazna ili trajna oštećenja organizma. Stoga toksikologija proučava način na koji štetna tvar ulazi u organizam, kako se raspodjeljuje po organima, pohranjuje u organizmu ili izlučuje iz njega; mijenja li se kemijska struktura te tvari dok prolazi organizmom; koja štetna djelovanja ima u organima (na staničnoj i molekularnoj razini); koji su ciljni organi štetne tvari; koji joj je mehanizam djelovanja; uzrokuje li rak, a usmjerena je na kemijske tvari koje se rabe u medicini (dijagnostičkoj, prevencijskoj i terapijskoj), u prehrambenoj industriji (izravni i neizravni dodatci hrani), u poljoprivredi (pesticidi, gnojiva, hrana za životinje) ili u kemijskoj industriji (otapala, sintetski materijali). Prema izvješću Centra za kontrolu otrovanja hrvatskoga Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada za 2019., najzastupljenije tvari koje su uzrokovale otrovanja bile su kućne kemikalije, potom → lijekovi te pesticidi (glifosat, dimetoat, bromadiolon, mezotrion, S-metolaklor, terbutilazin, lambda-cihalotrin). Zabilježeni su još i slučajevi trovanja gljivama, ubodi i ugrizi otrovnih životinja, slučajevi otrovanja biljkama, ugljikovim monoksidom te profesionalna izloženost olovu i ugljikovu dioksidu.

Razvoj toksikologije u svijetu

Davno je primijećeno da neke tvari u određenim količinama ili dozama imaju neželjen učinak, dok u odgovarajućim dozama, mogu imati pozitivan ili poželjan učinak. O tome je već u XVI. st. govorio liječnik, botaničar i filozof Paracelsus kojega zbog izjave: »Sve su tvari otrovi, nema nijedne koja nije otrov. Samo prava doza određuje što je otrov, a što lijek.«, neki smatraju utemeljiteljem toksikologije. Drugi pak smatraju da je utemeljitelj toksikologije bio španjolski znanstvenik Matthieu Orfila koji je napisao prvu knjigu u modernoj toksikologiji Rasprava o otrovima mineralnog, biljnog i životinjskog podrijetla ili opća toksikologija (1815). Karl Bernhard Lehmann, njemački higijeničar i bakteriolog rođen u Zürichu, zapamćen je po pionirskim toksikološkim istraživanjima što ih je provodio s Ferdinandom Fluryjem u prvoj polovici XX. st., kojima su se ispitivale i definirale granice izloženosti raznim tvarima, poput industrijskih plinova i kemikalija, na radnome mjestu.

Razvoj toksikologije u Hrvatskoj

Povijest toksikologije kao znanstvene discipline u svijetu i u Hrvatskoj počinje u prvoj polovici XX. st. Brza industrijalizacija poslijeratne Jugoslavije nametnula je potrebu za osnivanjem ustanove koja će se baviti zaštitom na radu. Današnji → Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada (sv. 4) utemeljen je 1947. kao Institut za higijenu rada JAZU-a (→ HAZU; sv. 4). na inicijativu Andrije Štampara i u suradnji s Božom Težakom, Zoranom Bujasom, Tihomilom Beritićem, Brankom Kesićem, Olgom Maček i Velimirom Voukom. B. Težak je sa svojim neposrednim suradnicima V. Voukom i Zdenkom Topolnikom pridonio razvoju toksikologije. Rad na njezinu razvoju je potom nastavila → Krista Kostial-Šimonović koja je zaslužna za stvaranje i opremanje radioizotopnoga laboratorija Instituta, dogradnju zgrade na zagrebačkome Ksaveru te napose eksperimentalna istraživanja vezana uz stroncij i druge teške metale. Radom u Institutu T. Beritić nastavio je istraživanja iz područja eksperimentalne biokemije i toksikologije pretežno usmjerena prema učincima te antidotima organofosfornih spojeva, a potom i prema otrovima prirodnoga podrijetla, drogama, kao i matematičkome modeliranju različitih spojeva s metalima. Poslije je započeo i istraživanja iz biologije, napose kulture tkiva, molekularne biologije i genetike. Godine 1958. Institut je i zakonski postao samostalna znanstvena institucija te 1959. promijenio ime u Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada. Svoj istraživački rad u Institutu Elsa Reiner započela je u Laboratoriju za toksikologiju, a 1967. osnovala je i do 1997. vodila Laboratorij za biokemiju gdje je usmjeravala svoja istraživanja prema određivanju mehanizma interakcije enzima iz skupine esteraza, ponajviše s visokotoksičnim organofosfornim spojevima kao što su bojni otrovi i pesticidi. T. Beritić je pri Institutu 1974. osnovao Centar za kontrolu otrovanja (CKO) koji pruža stručnu pomoć u liječenju otrovanja putem 24-satne telefonske informativne službe. Jedan od glavnih inicijatora za realizaciju projekta uspostave Istraživačko-edukacijskoga centra za zdravstvenu i medicinsku ekologiju i zaštitu od zračenja u Institutu (2017–21) bio je toksikolog Radovan Fuchs. Osim temeljnoga i primijenjenoga istraživanja, jedna od glavnih djelatnosti Centra u sastavu Instituta je razvoj inovacija u svrhu suradnje s gospodarskim subjektima.

Franjo Plavšić, redoviti profesor na → Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu (FBF) u Zagrebu, bio je tijekom Domovinskoga rata voditelj toksikološke službe u Stožeru saniteta Ministarstva zdravstva, a 1997. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga zavoda za toksikologiju (HZT), posvećenoga zaštiti ljudi od opasnih kemikalija i učenju o postupanju s kemikalijama. Napisao je Uvod u analitičku toksikologiju (2006), prvo domaće djelo u kojem se prvi put obrađuje pitanje otrovnosti i apsorpcije otrova u organizam. Za radnike koji se u svojem poslu služe nekima od opasnih kemikalija napisao je priručnik Siguran rad s kemikalijama (F. Plavšić, Z. Lovrić, A. Wolf-Čoporda, 2006). HZT-u je 2010. pripojena Hrvatska antidopinška agencija i od tada nosi naziv Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping (HZTA). Zavod se bavio sprečavanjem otrovanja i drugih štetnih učinaka kemikalija te pomoći u smanjivanju posljedica nesreća u koje su uključene opasne kemikalije. Ukinut je odlukom Vlade Republike Hrvatske 2018., a Služba za toksikologiju Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) danas je pravni sljednik toksikoloških službi Hrvatskoga zavoda za toksikologiju i antidoping (HZTA).

Znanstvene i stručne aktivnosti u toksikologiji promiče Hrvatsko toksikološko društvo (HTD) osnovano 1991. koje okuplja znanstvene, nastavne i stručne djelatnike, studente te ostale javne radnike koji se bave toksikologijom i srodnim znanostima i stručnim disciplinama. Ciljevi su društva poticanje znanstveno-istraživačkoga, nastavnoga i stručnoga rada u području toksikologije, te organiziranje znanstvenih skupova, škola i seminara iz toksikologije. Društvo je organiziralo 1. hrvatski toksikološki kongres u Zagrebu 1996., a suorganizatori su bili Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, Ustanova za hitnu medicinsku pomoć u Zagrebu i → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). HTD surađuje sa srodnim znanstvenim i stručnim udrugama u Hrvatskoj i u inozemstvu i član je Europskoga udruženja toksikoloških društava (EUROTOX), a od 2001. i Međunarodnoga udruženja toksikoloških društava (IUTOX). Službeno glasilo HTD-a je Arhiv za higijenu rada i toksikologiju u kojem se objavljuju znanstveni i stručni radovi na engleskom jeziku iz područja biomedicinskih znanosti, posebice medicine rada, toksikologije, zdravstvene ekologije i radioekologije. Časopis izlazi od 1950. četiri puta na godinu, izdavač je Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, a od 2008. uključen je u svjetsku znanstvenu citatnu bazu Science Citation Index (SCI) Expanded.









Visoko školstvo i znanost

Stjecanje znanja za razumijevanje pojmova i principa iz područja toksikologije odvija se na medicinskim fakultetima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu gdje katedre za toksikologiju i farmakologiju drže nastavu raznim studijima, a djelatnici su uključeni u znanstveno-istraživački rad. Veterinarska visoka škola (danas Veterinarski fakultet u Zagrebu) uvela je predmet Farmakologiju, toksikologiju i farmakografiju u svoj prvi nastavni plan već 1920. Profesorica PBF-a u Zagrebu → Jasna Kniewald, biotehnološka inženjerka, znatno je pridonijela razvoju područja toksikologije, a temelj njezina znanstveno-istraživačkoga i nastavnoga rada vezan je uz sveobuhvatno poznavanje toksikologije, ekotoksikologije i toksikologije hrane. Bila je nositeljica kolegija Toksikologija hrane, Osnove toksikologije, Toksikološki aspekti pripreme hrane i niza drugih na preddiplomskim i diplomskim studijima PBF-a i ostalih fakulteta, te na poslijediplomskome studiju iz toksikologije (osnovan 1994) Sveučilišta u Zagrebu gdje je predavala kolegij Biokemijski mehanizmi toksičnosti, te bila jedna od osnivačica studija (zajedno s → Jasnom Franekić Čolić, F. Plavšićem, Danicom Prpić-Majić, Verom Simeon-Rudolf, Oskarom Springerom i Vjekoslavom Srebočan). Taj studij davao je multidisciplinarnu izobrazbu polaznicima i uključivao je kliničku toksikologiju, medicinu rada, industrijsku toksikologiju, ekotoksikologiju, analitičku toksikologiju i druge specifične dijelove toksikologije.

Na FBF-u postoji i poslijediplomski specijalistički studij Toksikologija. Na tom fakultetu Irena Žuntar predaje obvezni kolegij Toksikologija integriranoga preddiplomskoga i diplomskoga studija farmacije i studija medicinske biokemije. Specijalistica je toksikologije i stalna sudska vještakinja za toksikologiju, nuspojave lijekova i dodataka prehrani. Bila je suvoditeljica kolegija Analitička toksikologija na doktorskome studiju FBF-a te kolegija Forenzična kemija i toksikologija na Sveučilištu u Splitu. Suautorica je sveučilišnog udžbenika Uvod u analitičku toksikologiju (2006) te više poglavlja u sveučilišnim udžbenicima toksikološkoga područja. Na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu također se poučava studente o toksikologiji, ekotoksikologiji, svojstvima sredstava za zaštitu bilja i fitofarmaciji, a tome je velik doprinos dao → Ferdo Bašić, napose sadržajima o tlu, održivome gospodarenju i zaštiti tla.

Osnutkom Zavoda za fiziologiju životinja 1964. na Biološkom odsjeku → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bili su stvoreni uvjeti za sustavan znanstveni i nastavni rad iz fiziologije, imunologije, transplantacijske imunologije, radiobiologije, imunogenetike, ekofiziologije i ekotoksikologije, pa je fiziolog i imunolog Borislav Nakić okupio mlade suradnike Nadu Kondić-Mitin, Andriju Kaštelana i O. Springera. Biolog i toksikolog O. Springer sa svojim je suradnicima u Zavodu započeo istraživanja iz potpuno novoga područja – ekotoksikologije. Cilj je tih istraživanja bio utvrditi djelovanje otrova iz okoliša, poput rezidualnih pesticida u hrani i vodi, na promjene imunohematopoetskoga sustava životinja i ljudi u skladu s tadašnjim znanstvenim trendovima usmjerenima na očuvanje okoliša, ekologiju, zagađenje i utjecaj ksenobiotika na ljudsko zdravlje. Na spomenuta istraživanja nadovezala su se istraživanja mehanizama fiziološke toksikologije ksenobiotika pod vodstvom Domagoja Đikića. Osim imunotoksikologije, tematika je proširena na više fizioloških mehanizama i integralnu toksikološku fiziologiju. O. Springer niz je godina bio glavni i odgovorni urednik časopisa → Priroda (sv. 4), mjesečnika za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije.

tehnički plinovi, plinovi koji se masovno proizvode za uporabu u industriji ili za druge tehničke primjene, npr. u pripremi pitke i procesne vode, obradbi otpadnih voda, obradbi i odlaganju industrijskog i kućnog otpada, vađenju, rafiniranju i prijenosu nafte i plina cjevovodima, metalurgiji, kemijskoj i prehrambenoj industriji, biotehnologiji, medicini, farmaciji i dr. U tehničke se plinove ubrajaju: kisik, dušik, vodik, helij, argon, ugljikov dioksid, amonijak, acetilen, klor, dušikov(I) oksid, poznat i kao oksidul (N₂O) i dr. Tipično se proizvode u postrojenjima bazne kemijske industrije, a najčešće se skladište u visokotlačnim spremnicima u plinovitom ili ukapljenom stanju. Među tehničke plinove koje krajnji korisnici rabe za mnogobrojne praktične primjene spadaju medicinski plinovi, plinovi za rashladne uređaje, zavarivanje, vatrogasne aparate, ugostiteljstvo, aerosolne raspršivače, zračne balone, i dr.

Većina plinova otkrivena je u XVIII. i XIX. st., kada su se isprva proizvodili na mjestu uporabe u malim količinama (npr. gazirana voda proizvodi se komercijalno od 1783., klor se rabi za izbjeljivanje tekstilija od 1785., a oksidul za anesteziju u stomatologiji od 1844). Industrijska proizvodnja plinova započela je u drugoj polovici XIX. st., a prvi industrijski uređaj za ukapljivanje plinova patentirao je 1895. Carl von Linde.

U Hrvatskoj se početak proizvodnje tehničkih plinova veže uz poduzeća koja su ih rabila za vlastite potrebe, dok su se ubrzo razvila i poduzeća usmjerena proizvodnji za tržište. U Zagrebu je 1930–39. djelovalo Istočno društvo za proizvodnju kisika i rastvorenog acetilena d. d. Sredinom 1970-ih zagrebačko poduzeće Juvent izgradilo je u Zaprešiću pogone za proizvodnju tehničkih plinova. Ti su pogoni od 1977. djelovali kao RO Montkemija u sastavu SOUR-a Monting, od 1989. kao samostalno poduzeće Montkemija – Tehnički plinovi, a od 1999. djeluju kao → Messer Croatia plin. To poduzeće danas raspolaže postrojenjima za razlaganje zraka (proizvodnja tekućega kisika, dušika, argona) u Zaprešiću i Dugome Ratu, te za proizvodnju ugljikova dioksida, acetilena, oksidula i drugih plinova u Kutini i Ribnjacima. Danas i druga hrvatska poduzeća osnovana u razdoblju socijalističke Jugoslavije obavljaju proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova.

Krajem 1962. puštena je u pogon Kisikana Bakar za opskrbu riječke industrije kisikom. Nakon pretvorbe i privatizacije 1990-ih poduzeće je djelovalo kao Montkemija d. o. o., a potom je prešlo u vlasništvo poduzeća Istrabenz plini d. o. o. iz istoimene grupacije sa sjedištem u Kopru, u vlasništvu talijanske grupacije SIAD. U sklopu → Željezare Sisak pušteno je u rad 1963. postrojenje za separaciju zraka, koje je zadovoljavalo tehnološke potrebe željezare za kisikom. Godine 1975. postrojenje je modernizirano. Od 1997. pogoni su ušli u sastav INA-e, od 1999. djeluju u partnerstvu sa talijanskim SOL-om (kao SOL-INA), jedno vrijeme kao Kisikana d. o. o., a danas u potpunom talijanskom vlasništvu pod imenom SOL Croatia. Talijansko poduzeće SOL Croatia danas je vlasnik i tvornice UTP ‒ Uljanik tehnički plinovi d. o. o., osnovane u sklopu pulskog brodogradilišta → Uljanik (sv. 1), za opskrbu pogona acetilenom za zavarivanje.

Tamburašev, Gavra (Srbobran, Srbija, 28. VIII. 1918 – Zagreb, 3. I. 1994), liječnik, stručnjak za proizvodnju antibiotika, vitamina i insekticida.

Na Medicinskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1941. te doktorirao 1948. Radio je u Općoj bolnici u Šapcu 1941–42., Centralnom higijenskom zavodu u Beogradu 1942–44., Bakteriološkom institutu Medicinskog fakulteta u Beogradu 1946–48. te u tvornici lijekova Galenika u Zemunu 1948–57., gdje je 1950. nagrađen za pionirski rad na proizvodnji penicilina. Od 1957. živio je u Zagrebu. U tvornici lijekova i kemijskih proizvoda Pliva radio je 1957–61. te ondje uspostavio tehnološke postupke za proizvodnju antibiotika oksitetraciklina i vitamina C. Od 1957. bio je docent Tehnološkog fakulteta u Zagrebu, od 1961. izvanredni profesor na Biotehnološkom odjelu Fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet). Predavao je kolegij Kemija i tehnologija antibiotika. Bio je pročelnik Laboratorija za kemiju i tehnologiju antibiotika (danas Laboratorij za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura) od osnutka 1957. do umirovljenja 1981. Predavao je i na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu (kolegij Biološki lijekovi) te na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (kolegij Osnovi mikrobiologije) u Zagrebu. Bavio se industrijskom mikrobiologijom i biokemijskim inženjerstvom. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.

prehrambeno inženjerstvo, složena disciplina koja povezuje znanja iz mikrobiologije, fizike, kemije, matematike i inženjerstva, radi racionalizacije procesa i postizanja proizvoda visoke kvalitete u procesima proizvodnje, preradbe, konzerviranja, pakiranja i čuvanja hrane. Primjenjuje znanja iz poljoprivrednoga, mehaničkog i kemijskog inženjerstva.

Prehrambeno inženjerstvo proučava: operacije i procese prehrambene industrije u kojima se sirovine biljnog ili životinjskoga podrijetla prerađuju u polugotove i gotove prehrambene proizvode (npr. voće se prerađuje u voćni sok, mlijeko u maslac, šećerna repa u šećer), procese konzerviranja hrane kojima je svrha produljenje trajnosti i očuvanje prirodnih svojstava hrane (npr. smrzavanje, sušenje), pojave koje se javljaju pri pojedinim operacijama i procesima te njihovu matematičku interpretaciju (npr. kristalizacija pri smrzavanju ili evaporacija pri sušenju ili koncentriranju), promjene fizikalno-kemijskih svojstava hrane i njihovu matematičku interpretaciju tijekom proizvodnje, čuvanja i transporta, a bavi se i projektiranjem industrijskih pogona za proizvodnju hrane.

Pojam »proces« u prehrambenom inženjerstvu može označavati jedinični i tehnološki proces. Pritom pojam jedinični proces označava jednu ili više operacija kojima se prehrambeni materijal podvrgava kako bi se izazvale određene promjene u njegovu sastavu i fizikalno-kemijskim svojstvima. Pojam tehnološki proces podrazumijeva cjelokupan proizvodni proces koji se sastoji od jednog ili više jediničnih procesa i operacija kojima se iz jedne ili više sirovina dobiva gotovi proizvod. Za ispravno vođenje procesa prehrambene industrije nužno je raspolagati točnim podatcima o fizičkim svojstvima hrane. Najvažnija su fizička svojstva hrane reološka (viskoznost, tekstura, viskoelastičnost) i termofizička (toplinski kapacitet, entalpija, latentna toplina, toplinska vodljivost i difuzivnost). Poznavanje reoloških i termofizičkih svojstava hrane čini osnovu za opisivanje, simuliranje i vođenje različitih procesa u prehrambenom inženjerstvu, te projektiranje industrijskih pogona za preradbu prehrambenih sirovina. Najvažniji su procesi u prehrambenom inženjerstvu mehanički, fizikalni, termički, kemijski, enzimski, mikrobni i netermički te procesi konzerviranja.

Mehanički procesi (pranje, guljenje, usitnjavanje, razdvajanje) najčešće su pripremne operacije u procesima preradbe sirovina i proizvodnji hrane. Sirovine se, nakon dolaska u pogon prehrambene industrije, podvrgavaju nizu operacija kojima se provodi njihovo čišćenje, uklanjanje nejestivih dijelova, usitnjavanje, te razdvajanje (sortiranje) s obzirom na neke razlike. Čišćenjem se uklanjaju nečistoće koje dolaze zajedno sa sirovinom, koje mogu biti mineralne (zemlja, kamenčići, pijesak), metali (željezo), biljne (ljuske, lišće), životinjske (dlake, insekti), kemijske (pesticidi) i mikrobne (mikroorganizmi i njihovi produkti). Pri čišćenju primjenjuju se suhe i mokre metode. Za suhe metode čišćenja rabe se različita sita s pomoću kojih se uklanjanje nečistoća provodi na temelju razlike u veličini, obliku ili gustoći, aspiratori kod kojih se nečistoće uklanjaju u struji zraka te elektromagneti preko kojih se sirovina prevodi kako bi se uklonila metalna onečišćenja. Pri mokrim metodama čišćenja rabe se bazeni za namakanje i pranje, uređaji za pranje s tuševima te flotacija (za sirovine manjih veličina, npr. grašak). Nejestivi dijelovi voća i povrća uklanjaju se guljenjem (mehaničko, kemijsko, toplinsko), vađenjem koštice ili sjemene lože. Usitnjavanje se, ovisno o sirovini, obavlja: rezanjem u određeni oblik i veličinu (npr. meso, sir, povrće, voće), pasiranjem (u svrhu dobivanja kaše) i mljevenjem (kod sirovina čvrste konzistencije u svrhu dobivanja praha).







Fizikalni procesi (homogenizacija, emulgiranje, aglomeriranje, ekstruzija) specifični su procesi prehrambene industrije primjenom kojih se mijenjaju izvorna fizikalno-kemijska svojstva sirovina i dobivaju proizvodi poboljšane kakvoće i stabilnosti, izmijenjena izgleda i svojstava ili pak potpuno novi proizvodi. Homogenizacija je postupak kojim se pod utjecajem visokog tlaka u homogenizatorima provodi usitnjavanje i ujednačavanje veličina masnih globula kako bi se povećala stabilnost emulzija (mlijeko). Pri emulgiranju se pod visokim tlakom u homogenizatorima miješaju uljna i vodena faza te emulgator kako bi se postigla stabilna emulzija (majoneza, maslac, sladoled). Aglomeriranje je proces sastavljanja disperznih materijala u proizvode većih dimenzija – aglomerate, primjenom prešanja ili kotrljanjem u rotacijskom uređaju. Ovisno o primijenjenom postupku, dobivaju se proizvodi u obliku tableta (bomboni) ili granula (dječja hrana, instant-kava i sl.). Ekstruzija je specifičan kontinuirani mehanički i termički proces u kojem se suha ili vlažna sirovina giba unutar kućišta uređaja, pri čemu se uz visoki pritisak i temperaturu intenzivno miješa, te kroz sapnicu specifičnog oblika iz uređaja izlazi kao gotov proizvod.

Pri termičkim procesima (blanširanje, kuhanje, prženje, pečenje) primjenom povišene temperature dolazi do određenih fizikalno-kemijskih promjena u sirovinama koje postaju pogodne za daljnje procesuiranje ili predstavljaju gotov proizvod. Blanširanje je postupak kratkotrajne (nekoliko sekundi do nekoliko minuta) termičke obradbe voća ili povrća u vodi (85–95 °C) ili vodenoj pari, koji prethodi sušenju ili smrzavanju. Blanširanjem se inhibiraju autohtoni enzimi, omekšava tkivo, istiskuje zrak i povećava stabilnost boje. Time se olakšavaju daljnji procesi preradbe i dobivaju proizvodi visoke kvalitete. Kuhanje se provodi u vodi ili vodenoj pari, prženje u velikoj količini ulja, a pečenje u struji zraka. Primijenjeni postupak ovisi o vrsti sirovine i željenome proizvodu, a za svaki od njih potrebno je odrediti optimalne uvjete procesuiranja (temperatura, vrijeme), način prethodne obradbe te izbor uređaja.







U kemijske procese (hidrogenacija, hidroliza) ubrajaju se svi oni procesi pri kojima se u kontroliranim uvjetima provodi neka kemijska reakcija radi razgradnje sirovine i dobivanja novog proizvoda. U reakcijama hidrolize sudjeluje voda uz prisutnost katalizatora (kiselina, lužina, enzim). Hidrogenacija je kemijski postupak uvođenja vodika uz prisustvo katalizatora u molekule nezasićenih masti u svrhu dobivanja masti čvrste konzistencije. Često se hidrogeniraju i glukoza i ksiloza, pri čemu se dobivaju šećerni alkoholi (sorbitol odn. ksilitol) koji se najčešće rabe u konditorskoj industriji kao zamjena za šećer ili za postizanje određenih reoloških svojstava proizvoda. Hidroliziraju se najčešće škrob i drugi ugljikohidrati, te proteini.

Enzimski procesi zasnivaju se na djelovanju enzima koji su ili autohtoni (autohtoni ili dodani enzimi imaju određenu funkciju, npr. depektinizacije, hidrolize) ili se dodaju izvana (putem mikroorganizama ili su izolirani čisti ili miješani enzimi). Procesi se izvode u kontroliranim uvjetima (temperatura i pH), a enzimi koji se rabe moraju biti selektivni s obzirom na supstrat (proteaze, lipaze, amilaze, pektinaze) i željeni učinak.

Mikrobni procesi su svi procesi u kojima sudjeluju mikroorganizmi koji pri korištenju izazivaju poželjne promjene na pojedinim sastojcima hrane kako bi se dobio novi proizvod. U mikrobnim procesima sudjeluju odabrane čiste kulture mikroorganizama čiji izbor ovisi o nizu čimbenika – prije svega o željenome fermentacijskom procesu. Najvažniji fermentacijski procesi prehrambene industrije su mliječno kiselo vrenje koje izazivaju bakterije mliječne kiseline (proizvodnja jogurta, acidofilnog mlijeka), alkoholno vrenje koje izazivaju kvasci (proizvodnja vina, piva, jakih alkoholnih pića) i octeno-kiselo vrenje izazvano bakterijama (proizvodnja octa).









Procesi konzerviranja (sterilizacija, smrzavanje, koncentriranje, sušenje, dodavanje konzervansa i dr.) hrane su svi oni procesi kojima se hrana podvrgava kako bi se produljila njezina trajnost i istodobno očuvala izvorna kvaliteta. S obzirom na princip na kojem se zasnivaju, mogu se podijeliti u dvije skupine: princip abioze i princip anabioze. Princip abioze primjenjuje se u metodama kod kojih se konzerviranje ostvaruje izdvajanjem mikroorganizama iz hrane ili njihovim uništenjem, uz istodobnu zaštitu od naknadne kontaminacije. U tu skupinu ubrajaju se: termička sterilizacija, ionizirajuće zračenje i ultrafiltracija. Princip anabioze primjenjuje se u metodama kod kojih se potiskuje ili ograničava aktivnost mikroorganizama stvaranjem nepovoljnih uvjeta za njihov razvoj. U tu skupinu ubrajaju se: hlađenje, smrzavanje, koncentriranje, sušenje, biološki postupci i konzerviranje dodatcima.







Termička sterilizacija je postupak kojim se namirnica točno određeno vrijeme podvrgava visokim temperaturama, kako bi se uništilo prisutne mikroorganizme. Ovisno o primijenjenoj temperaturi razlikuju se postupci pasterizacije (70–99 °C) i sterilizacije (više od 100 °C). Vrijeme trajanja procesa ovisi o primijenjenoj temperaturi te o pH vrijednosti namirnice. Kod kiselih namirnica kojih je pH niži od 4,5 primjenjuje se pasterizacija kojom je moguće uništiti sve vegetativne oblike mikroorganizama i inaktivirati enzime. Kod takvih se pH vrijednosti sporogene bakterije ne mogu razviti pa se smatraju inaktiviranima. Kod svih ostalih namirnica kojih je pH vrijednost viša od 4,5, a kod koji se želi ostvariti potpuno uništenje svih mikroorganizama i njihovih spora, primjenjuju se postupci sterilizacije, tj. termičko tretiranje pri temperaturama višima od 100°C (najčešće 120–140 °C). Vrijeme termičkoga tretiranja i visina temperature odabiru se tako da se unište svi patogeni mikroorganizmi koji bi pri uobičajenim uvjetima mogli izazvati kvarenje namirnice. Tekuće i polutekuće namirnice steriliziraju se (u izmjenjivačima topline) prije punjenja u ambalažu, dok se namirnice čvrste konzistencije najprije pune u ambalažu i hermetički zatvaraju (limenke), a potom steriliziraju u autoklavima.

Ionizirajuće zračenje se u prehrambenom inženjerstvu primjenjuje uglavnom za inhibiranje klijanja kod gomoljasta povrća, dezinsekciju žitarica, sušena povrća i voća, te dekontaminaciju začina. Rabe se samo elektronske emisije (katodne zrake, beta čestice) i gama zračenje (x-zrake). Konzervirajući učinak postiže se djelovanjem energije zračenja na inaktivaciju enzima, stanice mikroorganizama te neke sastojke hrane. Za odgovarajući učinak moraju se točno odrediti uvjeti procesuiranja (doze zračenja, vrijeme izlaganja, veličina i oblik namirnice i sl.).

Hlađenje je postupak kojim se namirnica hladi do 1 °C iznad njezine temperature smrzavanja, pri čemu se u njoj usporavaju svi procesi pa tako i aktivnost mikroorganizama. Tako konzervirane namirnice imaju kratak vijek trajanja. Smrzavanje je postupak pri kojem se namirnica hladi na temperature niže od njezine temperature smrzavanja. Konzervirajući učinak ostvaruje se prijelazom molekula vode u led (stvaraju se nepovoljni uvjeti za mikrobiološku aktivnost) te inaktivacijom mikroorganizama. Za dobivanje visokokvalitetnoga smrznutog proizvoda potrebno je provesti brzo smrzavanje tj. u što kraćem vremenu postići dovoljno nisku temperaturu (-18°C ili niže). Za smrzavanje se rabe različiti uređaji u kojima se smrzavanje postiže kontaktom s hlađenom metalnom površinom (izmjenjivači topline za tekuće i polutekuće namirnice, hlađene metalne ploče za čvrste namirnice), u struji zraka (smrzavanje čvrstih namirnica malih dimenzija u lebdećem sloju) ili izravnim kontaktom s rashladnim medijem (ohlađene otopine soli ili šećera, tekući CO₂, tekući dušik).

Koncentriranje je postupak izdvajanja vode iz tekuće ili polutekuće namirnice radi povećanja njezine stabilnosti (trajnosti) kao posljedice smanjenja mikrobiološke aktivnosti ili usporavanja degradativnih procesa. Udio vode u dobivenom koncentratu iznosi 25–30%. Koncentriranje se može provesti na više načina: uparavanjem (voda se uklanja u obliku vodene pare), smrzavanjem (voda se uklanja u obliku kristala leda) ili membranskim procesima (voda se uklanja u tekućem obliku).

Sušenje je postupak uklanjanja vode iz namirnice do udjela manjega od 10% (najčešće oko 5%), čime se postiže dugotrajna stabilnost namirnice. Postupak se primjenjuje za tekuće, polutekuće i čvrste namirnice, a ovisno o vrsti, veličini i obliku namirnice primjenjuju se različiti uređaji i principi. Najčešće se rabe sušnice sa zagrijanim zrakom (tunelske sušnice, sušnice u obliku tornjeva gdje se sušenje provodi raspršivanjem, sušnice za sušenje u lebdećem sloju), sušnice gdje se sušenje provodi kontaktom sa zagrijanom metalnom plohom, te liofilizacija.

Konzerviranje dodatcima postiže se dodavanjem nekih prirodnih tvari (šećeri, sol, ocat) ili kemijskih konzervansa (sorbinska i benzojeva kiselina i njihove soli) u hranu, kako bi joj produžili trajnost. Biološko konzerviranje temelji se na kontroliranoj primjeni nekih mikroorganizama koji svojom aktivnošću stvaraju nepovoljne uvjete za razvoj uzročnika kvarenja, dok istodobno često služe za postizanje određene kvalitete, odn. za oplemenjivanje proizvoda (npr. fermentirane masline, kupus, sirevi, mesni proizvodi, mlijeko).

Netermički procesi se sve više uvode u procese proizvodnje hrane kako bi zamijenili neke standardne postupke i time poboljšali kvalitetu hrane. U tu svrhu primjenjuje se ultrazvuk (UZ), pulsirajuće električno polje (PEP), pulsirajuće svjetlo, visoki tlak (HP) i oscilirajuće magnetsko polje (OMP).

Prehrambeno inženjerstvo u Hrvatskoj

Prehrambeno inženjerstvo disciplina je koja se stalno razvija i unapređuje kako bi se postignula racionalizacija industrijske proizvodnje hrane i dobio proizvod visoke kvalitete. Stoga se i u Hrvatskoj sredinom XX. st. javila potreba osnivanja studija koji će školovati inženjere prehrambene struke koji će razvijati i voditi procese prehrambene industrije. Studij biotehnologije na Prehrambeno-tehnološkom odsjeku tadašnjega Kemijsko-prehrambeno-rudarskoga fakulteta osnovan je 1956. Četiri godine kasnije Prehrambeno-tehnološki odsjek postao je Biotehnološki odjel Tehnološkoga fakulteta, a 1979. osnovan je samostalan Prehrambeno-biotehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Na tom se fakultetu danas izvode preddiplomski, diplomski i doktorski studiji iz prehrambenog inženjerstva. Diplomski studij prehrambenog inženjerstva u Hrvatskoj izvodi se i na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku (od osnutka fakulteta, 1971. kao odjel Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološkoga fakulteta), a doktorski studij prehrambene tehnologije na istome fakultetu započeo je 2005. Kemijsko-tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu također izvodi studij prehrambene tehnologije koji uključuje i inženjerstvo. Studije prehrambenog inženjerstva na tim su studijima završili mnogi danas priznati stručnjaci i znanstvenici, zaposleni u svim segmentima gospodarstva te u znanstvenim i stručnim institucijama. Stručnjaci iz područja biotehničkih znanosti i inženjerstva uključeni su i u rad HATZ-a od njegova osnutka 1993. do danas, putem Odjela bioprocesnoga inženjerstva.













prehrambena tehnologija, dio znanosti o hrani koja, primjenom inženjerskih, kemijskih, matematičkih i drugih znanja, proučava i unapređuje način preradbe sirovina biljnoga i životinjskoga podrijetla u gotove prehrambene proizvode. Znatan dio prehrambene tehnologije čini kontrola kvalitete sirovina i gotovih proizvoda, sanitacija postrojenja te automatizacija u vođenju procesa. Cilj tehnološkoga procesa proizvodnje hrane čuvanje je izvornih nutritivnih svojstava sirovine, odn. postizanje odgovarajućih fizikalnih, kemijskih, bioloških i organoleptičkih svojstava proizvoda.

Prehrambenu tehnologiju uglavnom čine procesi preradbe žita, proizvodnje masti i ulja, preradbe voća i povrća, proizvodnje škroba i šećera, preradbe mlijeka, proizvodnje i preradbe mesa i ribe, proizvodnje konditorskih proizvoda, proizvodnje polugotove i gotove hrane te preradbe i proizvodnje kave.

Preradba žita. Žito i njegove prerađevine imaju važno mjesto u prehrani ljudi. Najvažnija prerađevina je brašno, odn. njegove prerađevine. Brašno se proizvodi meljavom žita (složena meljava), najčešće pšenice, kukuruza, i drugih žitarica te ostalih zrnatih kultura (suncokret, slanutak, soja). Složena meljava provodi se u mlinovima s valjcima, a sastoji se od drobljenja prethodno očišćenih i kondicioniranih zrna žita te usitnjavanja izlomljenih zrna. Dobiveno brašno potom se pakira u odgovarajuću ambalažu i čuva u kondicioniranim skladištima. Preradbom brašna dobivaju se pekarski proizvodi (kruh, pecivo) i tjestenine. Tjestenina se proizvodi miješanjem brašna i vode, te ovisno o vrsti tjestenine i drugih sastojaka. Nakon miješanja izrađuju se zamjesi gnječenjem, te se proizvod formira ekstrudiranjem i sušenjem (→ mlinski proizvodi).



















Proizvodnja masti i ulja. Za proizvodnju masti rabe se masna tkiva domaćih životinja (svinje, goveda, ovce), a za proizvodnju ulja uljarice (suncokret, uljana repica, soja, maslina, bundeva i dr.). Masti se dobivaju topljenjem masnih tkiva, a ulja složenim postupcima ekstrakcije i rafinacije. Sjeme uljarica se nakon sušenja, čišćenja, ljuštenja i mljevenja podvrgava prešanju te ekstrakciji ulja s pomoću organskih otapala. Dobivena se ulja potom pročišćavaju (rafiniraju) taloženjem, filtracijom, dezodorizacijom i dekoloriranjem. (→ ulja i masti)







Preradba voća. Kako sadržava znatne količine vode, svježe voće ima ograničenu trajnost, stoga se neposredno nakon berbe odvozi u hladnjače gdje se pri sniženim temperaturama i po potrebi u kontroliranoj atmosferi (smanjen udio kisika i povećan udio ugljikova dioksida) čuva do distribucije u trgovačku mrežu ili do daljnje preradbe u različite polugotove (voćna kaša, koncentrirani voćni sok) i gotove proizvode (voćni sok, marmelada, džem, žele, kandirano ili sušeno voće). Tehnološki procesi preradbe sastoje se od općih (čišćenje, pranje, probiranje i usitnjavanje) i specifičnih operacija (ovise o željenome proizvodu). Procesi proizvodnje voćnih sokova razlikuju se ovisno o tome proizvode li se bistri, kašasti ili mutni sokovi. Kod bistrih sokova, nakon usitnjavanja provodi se prešanje, depektinizacija, filtriranje i po potrebi korekcija sastava (dodavanje šećera ili kiselina) te pasterizacija i punjenje u ambalažu. Kod mutnih sokova (sokovi od agruma) se nakon raspolovljivanja plodova posebnim uređajima (ekstraktorima) provodi ekstrakcija soka, zatim korekcija, stabilizacija i pasterizacija, a kod kašastih se nakon pasiranja (u svrhu dobivanja kaše) provodi homogenizacija kako bi se dobio stabilan polidisperzni sustav. Koncentrirani sokovi dobivaju se postupcima koncentriranja uparavanjem pod sniženim tlakom ili kriokoncentriranjem bistrih ili mutnih sokova. Imaju povećani udio suhe tvari (najmanje 45%), a lako se čuvaju i transportiraju. Od voća se proizvode i voćni sirupi te drugi napitci.







Marmelada, džem i voćni žele ubrajaju se u voćne proizvode na bazi pektinskoga gela. Kod njih je najvažnija operacija stvaranje gela s pomoću šećera i kiselina u kiseloj sredini (pH oko 3). Kandirano voće dobiva se obradbom komadića svježeg voća šećernim otopinama sve većih koncentracija tako da šećer postupno difundira u voćno tkivo. Sušeno voće proizvodi se od cijelih ili dijelova plodova svježeg voća prirodnim sušenjem (s pomoću Sunčeva zračenja) ili strujanjem zagrijanoga zraka u sušnicama. Najčešće se suše šljiva, smokva, bobice grožđa, jabuka i marelica.







Preradba povrća. Sirovo povrće, kao i voće, ima ograničenu trajnost, pa ga je potrebno ili konzervirati ili preraditi. Najčešće se smrzava, suši, sterilizira ili konzervira mliječno-kiselom fermentacijom ili u slano-kiseloj tekućini. Početne operacije slične su kao i kod voća, uključuju čišćenje, pranje, sortiranje, kalibriranje i usitnjavanje, a provode se najčešće u istim uređajima koji se rabe i za preradbu voća. Prije smrzavanja, sušenja i sterilizacije povrće je potrebno blanširati (kratkotrajna obradba u vrućoj vodi). Povrće koje se najviše prerađuje u nove proizvode su rajčica i krumpir. Rajčica se prerađuje u koncentrate (različitih udjela suhe tvari, najviše 38–40%) postupkom uparavanja u isparnim stanicama, pelate (guljene rajčice), sokove za piće i umake (kečap). Krumpir se najčešće prerađuje u smrznuti pomfrit, čips i dehidratirani pire-krumpir. Za proizvodnju smrznutoga pomfrita rabi se krumpir određenog kalibra, koji se nakon pripremnih operacija reže u štapiće koji se blanširaju, djelomično prže u ulju, a potom zamrzavaju. Čips se dobiva prženjem tankih listića krumpira u ulju. Dehidratirani pire-krumpir je instant-proizvod u obliku pahuljica. Nakon pripremnih operacija sirovi se krumpir blanšira, kuha i pasira u kašu. Kaša se nakon korekcije sastava (potrebno je postići određeni udio suhe tvari) suši na uređaju sa zagrijanim valjcima. Dobiveni osušeni proizvod melje se u prah i pakira. Neke vrste povrća pogodne su za konzerviranje biološkim putem i mariniranjem (paprika, krastavac, kupus, repa), a neke sterilizacijom u staklenkama ili limenkama (grah, grašak, mahuna, mrkva). (→ voće i povrće)







Proizvodnja šećera. Šećer na tržište dolazi u obliku kristala, kao oblikovani šećer (u kocki) i kao mljeveni šećer (u prahu). Osnovne su sirovine za proizvodnju šećera šećerna repa i šećerna trska. Šećerna trska uzgaja se u relativno vlažnim tropskim predjelima, a šećerna repa u umjerenome klimatskom podneblju. U Hrvatskoj je tradicija proizvodnje šećera duga više od 100 godina i donedavno su ga iz šećerne repe proizvodile tri šećerane (Tvornica šećera Osijek, Tvornica šećera Virovitica i Sladorana iz Županje). Kako šećerna repa u svome zadebljalom korijenu sadržava oko 90% soka u kojem je otopljeno oko 14–18% saharoze te manju količinu drugih šećera, proces proizvodnje je dosta složen i odvija se u više faza. Repa se najprije na preradbu doprema s odsječenim vršnim dijelom (glavom), zatim se podvrgava temeljitom pranju, reže se u rezance koji se u tornjevima za difuziju podvrgavaju djelovanju zagrijane vode. Tim procesom šećer iz rezanaca prelazi u vodu i nastaje tzv. difuzni sok, koji sadržava otopljenu saharozu i druge topljive tvari iz repe pa ga je potrebno pročistiti, što se obavlja luženjem, saturacijom i filtracijom. Dobiveni rijetki sok šećera sadržava oko 10% šećera, pa ga se podvrgava ukuhavanju (do približno 60% šećera). Kristalizacijom se dobiva šećer u kristalnom obliku, koji se centrifugiranjem odvaja od preostale tekućine (šećerovine). Dobiveni sirovi šećer rafinira se ispiranjem vodom, centrifugiranjem i prelijevanjem s koncentriranom otopinom sirovog šećera, pri čemu nastaju kristali konzumnoga rafiniranog šećera koji na tržište dolazi pakiran u odgovarajuću ambalažu. (→ šećer)







Preradba mlijeka. Mlijeko je sekret mliječnih žlijezda sisavaca (krava, ovaca, koza, magarica i dr.), a ako nije drugačije deklarirano, pod mlijekom se obično podrazumijeva ono koje je proizvod mužnje krava. Sastav mu je različit, ovisno o pasmini, hranidbi, dobi i zdravstvenom stanju životinja. Prosječan udio vode u mlijeku iznosi 87,8%, a u preostaloj suhoj tvari podjednako su zastupljeni proteini i mliječna mast (oko 3,5%), te laktoza (4,5%). Mlijeko pogodno za potrošnju u kućanstvu potrebno je najprije pročistiti, odn. podesiti mu udio masti, homogenizirati te pasterizirati ili sterilizirati. Pasterizacija se provodi u pločastim izmjenjivačima topline pri temperaturama nižima od 100 °C kratko vrijeme, dok se sterilizacija provodi na temperaturama višima od 100 °C u trajanju od nekoliko sekundi. Trajnost pasteriziranoga mlijeka je nekoliko dana, a steriliziranoga nekoliko mjeseci. Mlijeko se industrijski prerađuje u više različitih proizvoda kao što su fermentirani proizvodi, vrhnje, napitci s dodatcima, koncentrirano mlijeko, dehidratirano mlijeko (mlijeko u prahu), maslac, sir i sladoled. Fermentirani mliječni proizvodi proizvode se mliječno-kiselom fermentacijom s pomoću specifičnih kultura mikroorganizama koje određuju konačan proizvod (jogurt, kiselo mlijeko, kefir, acidofilno mlijeko). Proizvodnja mliječnih napitaka s dodatcima obuhvaća miješanje mlijeka s čokoladom, kakaovim prahom, ekstraktima voća i aromama. Koncentrirano mlijeko proizvodi se uparavanjem mlijeka do određenog udjela suhe tvari (evaporirano mlijeko), a ako se dodaje šećer, dobiva se kondenzirano mlijeko. Mlijeko u prahu dobiva se dehidratacijom mlijeka raspršivanjem u visokim tornjevima, a konačan proizvod sadržava oko 4–5% suhe tvari. Maslac se proizvodi bućkanjem slatkog ili kiselog vrhnja. Nakon toga slijedi izdvajanje maslaca, njegovo ispiranje, gnječenje i soljenje. Proizvodnja sira zasniva se na izdvajanju proteina, masti i dijela mineralnih tvari iz mlijeka koagulacijom s pomoću sirila, mliječne kiseline ili njihovih smjesa. (→ mlijeko)













Preradba mesa. Meso je proizvod klanja domaćih životinja (goveda, svinja, ovaca, koza), peradi i kunića, te divljači. Klanje i daljnja preradba obavljaju se u klaonicama. Nakon klanja i iskrvljivanja odvajaju se krv i nejestivi dijelovi, a preostalo meso priprema se za tržište ili daljnju preradbu u mesne proizvode (kobasice, konzerve, sušeno meso). Svježe se meso lako kvari pa se mora čuvati na sniženoj temperaturi (ne višoj od 4 °C). U svrhu duljega čuvanja zamrzava se i čuva na niskim temperaturama (-18 °C ili niže). U novije doba meso namijenjeno tržištu hladi se i pakira u modificiranoj atmosferi te se na taj način dodatno produljuje njegova trajnost. (→ meso)













Preradba ribe. Riba se nakon ulova vrlo brzo kvari pa ju je potrebno konzervirati ili preraditi. Za svježu ribu primjenjuju se postupci hlađenja i zamrzavanja, ali i soljenje, dimljenje, sušenje, mariniranje i sterilizacija. Priprema sitne ribe za preradbu sastoji se od uklanjanja glave i utrobe, a ponekad i filetiranja. Osim tih postupaka, kod krupne se ribe još odvaja meso od kosti, reže se i mrvi. Ako se riba konzervira sterilizacijom, prethodno se kuha ili prži u ulju, no sterilizacija se može kombinirati i s dimljenjem, sušenjem, salamurenjem i mariniranjem. Za naljev ribljih konzervi najčešće se rabe biljna ulja, te različiti umaci od povrća. (→ riba)

























Proizvodnja konditorskih proizvoda. U konditorske proizvode ubrajaju se bombonski proizvodi, brašneno-konditorski proizvodi, kakaov prah, čokolada i čokoladni proizvodi te gume za žvakanje. Osnovne sirovine za njihovu proizvodnju su plod kakaovca, šećer, škrobni sirup i brašno. Bombonski proizvodi dobivaju se miješanjem škrobnoga sirupa, šećera i drugih dodataka (voće i proizvodi od voća, jaja, mlijeko, arome, bojila), njihovim ukuhavanjem do određene gustoće te hlađenjem i oblikovanjem u gotovi proizvod. Brašneno-konditorski proizvodi (→ pekarski proizvodi) su keksi, čajna peciva, vafel-proizvodi, biskvit, dvopek, medenjaci i industrijski kolači. Dobivaju se miješanjem, oblikovanjem i pečenjem smjese brašna, šećera i ulja uz dodatak mlijeka, jaja, meda, kokosova brašna, začina, aroma i boja. Kakaov prah, čokolada i čokoladni proizvodi dobivaju se preradbom zrna kakaovca, a proces preradbe odvija se u više faza: proizvodnja kakaove mase, proizvodnja kakaova maslaca i proizvodnja čokolade. Za proizvodnju čokolade priprema se smjesa kakaove mase, kakaova loma, kakaova praha, šećera, kakaova maslaca, mlijeka i drugih dodataka. Smjesa se usitnjava valcanjem te končira. Nakon končiranja (miješanje, bućkanje, grijanje) kojim se postižu poželjna fizikalna i organoleptička svojstva čokoladne mase, ona se temperira, hladi i oblikuje u gotov proizvod (→ konditorski proizvodi).













Proizvodnja polugotove i gotove hrane. Polugotova hrana je ona koja je industrijski obrađena tako da se sama ili u kombinaciji s drugim namirnicama može podvrgnuti termičkoj obradbi te postati gotovo jelo, a gotova hrana je ona koja je u potpunosti obrađena i pripremljena za konzumaciju. Procesi proizvodnje polugotove i gotove hrane složeni su i uključuju niz pripremnih operacija koje se obavljaju na sirovinama, te specifičnih operacija ovisnih o vrsti jela koja se proizvode. U završnoj fazi proizvodnje primjenjuju se i odgovarajući postupci konzerviranja (smrzavanje, sterilizacija, sušenje) kako bi im se produljila trajnost (→ gotova hrana).







Prehrambena tehnologija u Hrvatskoj

Prije II. svj. rata velik broj grana prehrambene industrije u Hrvatskoj bio je obrtničkog karaktera (preradba ribe i mesa), malo ih je bilo industrijskoga karaktera (šećerane, preradba kakaovine i ulja, proizvodnja alkoholnih pića ili industrija konditorskih proizvoda), a dobar dio grana prehrambene industrije nije niti postojao (industrija konzervi, proizvodnja juha i dodataka jelima, krutih biljnih masti i margarina i sl.). U takvim je uvjetima nerazvijenosti prehrambene industrije i prehrambena tehnologija bila slabo razvijena. Do naglog povećanja strukture prehrambene tehnologije i njezina razvoja došlo je tek nakon II. svj. rata, kada započinje i razvoj u školovanju kadra, a jača i znanstvenoistraživački potencijal prehrambene tehnologije. Godine 1956. osnovan je sveučilišni studij prehrambene tehnologije na tada novoosnovanome Kemijsko-prehrambeno-rudarskom fakultetu u Zagrebu (od 1957. Tehnološki fakultet). Iz njega je 1979. proizašao → Prehrambeno-biotehnološki fakultet, na kojem se danas izvode preddiplomski, diplomski i doktorski studij iz prehrambene tehnologije. Studij prehrambene tehnologije u Hrvatskoj izvodi se i na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu te na veleučilištima u Karlovcu, Požegi i Kninu. Radi unapređenja i proširenja znanja iz različitih grana prehrambene tehnologije, do danas je u tim institucijama proveden veći broj znanstvenih projekta kojih su rezultati objavljeni u eminentnim domaćim i stranim časopisima. Među mnogim projektima koji su trenutačno u tijeku ističu se Primjena inovativnih metoda u praćenju proteolitičkih, lipolitičkih i oksidativnih procesa tijekom proizvodnje pršuta koji vodi H. Medić, Inovativne tehnike u minimalnoj preradi krumpira (Solanum tuberosum) i njegova zdravstvena ispravnost nakon pripreme voditelja B. Levaja, Primjena kakaove ljuske u proizvodnji čokolade i srodnih proizvoda voditelja Đ. Ačkara te Razvoj održivog integriranog procesa proizvodnje biološki aktivnih izolata iz proizvodnih ostataka prehrambene industrije A. Bucića Kojića. Domaći časopisi koji se bave temama iz područja prehrambene tehnologije su → Food Technology and Biotechnology, → Mljekarstvo, → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly, → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam, te Meso, Croatian journal of food science and technology i Annual of the Croatian Academy of Engineering.







tekstilna industrija, grana industrije koja se bavi proizvodnjom tekstilija i odjeće, a zasniva se na → tekstilnoj tehnologiji. Obuhvaća sva poduzeća koja proizvode tekstilna vlakna (→ svila; → vuna; → konoplja; → lan; → pamuk), → pređu, → tkanine, → pletiva, čipke, → pozamenteriju, → netkani tekstil, kao i pogone za njihovo oplemenjivanje (tzv. primarna tekstilna proizvodnja), te proizvodnju odjeće i drugih konfekcioniranih tekstilnih proizvoda (→ odjevna industrija), uključujući i doradbu i bojenje krzna. U tekstilnu se industriju, međutim, obično ne ubraja proizvodnja → umjetnih vlakana i → njega tekstila, iako se te djelatnosti često navode u statističkim podatcima i pokazateljima koji se odnose na praćenje proizvodnje i potrošnje tekstila.

Unatoč tomu što je industrijska revolucija u Europi započela već u drugoj polovici XVIII. st., i to upravo razvojem tekstilne industrije i primjenom strojeva koji su ubrzali industrijske procese i proizvodnost, tekstilna se industrija u Hrvatskoj počela razvijati tek potkraj XIX. st. Razlozi tomu bili su gospodarsko-geografski položaj, politički odnosi te nedostatak kvalificirane radne snage, zbog čega stranomu kapitalu prostor tadašnje relativno siromašne i nerazvijene Hrvatske nije bio privlačan. Znatan utjecaj u razvoju tekstilne industrije imala je i potpora bana Khuen-Héderváryja židovskomu kapitalu, zahvaljujući kojemu je u Varaždinu i Zagrebu osnovano nekoliko tvornica koje nisu bile duga vijeka (Wagnerova tvornica rublja, Tkaonica Lavoslava Baumgartnera, Prva hrvatska tvornica rublja R. Severinskog, Cajnk fabrika Jakoba Weissa). Nove su se tvornice počele osnivati tek nakon I. svj. rata, tj. nakon raspada Austro-Ugarske i oslobađanja prostora od jake konkurencije tekstilnih proizvoda iz Beča, Češke i Moravske. Nakon 1920. započele su djelovati mnoge tvornice tekstila, od kojih su neke preživjele i do današnjih dana, dok su mnoge od njih zatvorene.

Među najstarijim tvornicama je bojadisaonica platna koju je 1874. u Čakovcu osnovao židovski poduzetnik Samuel Neumann. Iz nje se nakon II. svj. rata razvio → Čateks, poduzeće za proizvodnju tkanina, umjetne kože i konfekcije. Bečki veletrgovac Josef Jerusalem osnovao je 1884. Kraljevsku zemaljsku ovlašćenu pamučnu predionicu i tkaonicu u Dugoj Resi, koja je od 1945. nastavila djelovati pod nazivom → Pamučna industrija Duga Resa. Početkom XX. st. bile su osnovane Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek iz koje se razvio → LIO – Lanena industrija Osijek (1901) i tvornica Salamona Bergera nasljednici u Zagrebu iz koje je nastala → Domaća tvornica rublja (1914).







Nagli rast tekstilne industrije započeo je nakon I. svj. rata osnivanjem mnogobrojnih poduzeća poput Tekstilne industrije Varaždin – TIVAR (1918), poslije pod nazivom → Varteks, tvornice konca → Unitas u Zagrebu (1920), Braća Graner – tvornice čarapa, vrpca i trakova u Čakovcu (1923), poslije pod nazivom → Međimurska trikotaža Čakovec, tvornice vrpca i čipki Lacet u Zagrebu (1923), iz koje se razvila → Nada Dimić, Tvornice za pamučnu industriju u Zagrebu (1924), nasljednik koje je → Tvornica tekstila Trgovišće u Velikom Trgovišću, Krapinske tekstilne industrije (1925), poslije pod nazivom → Krateks, → Varaždinske industrije svile (1929), Tvornice čarapa Silk u Zagrebu (1929), poslije pod nazivom → Jadran, Tvornice pokrivača i frotirske robe Theodor Müller u Vukovaru (1930), poslije pod nazivom → Vuteks, Tekstilne industrije Milan Prpić u Zaboku (1936), poslije pod nazivom → Zagorska industrija vunenih tkanina i dr.













Nakon II. svj. rata na cijelom se području Jugoslavije tekstilna industrija i dalje snažno razvijala, a osobito → odjevna tehnologija i → odjevna industrija. U Hrvatskoj su se osnivale mnoge konfekcijske tvornice, poput Heruca (1947), → Kamenskog (1949) i Vesne (1955) u Zagrebu, Riječke industrije odjeće – RIO (1947) u Rijeci, → Dalmatinke (1951) u Sinju, → Galeba (1951) u Omišu, → Kotke (1954) u Krapini i drugih, a industrija odjeće je tijekom vremena i premašila primarnu tekstilnu proizvodnju.







U Hrvatskoj je 1962. radilo 87 tekstilnih tvornica. Asortiman tekstilnih proizvoda koji su se u to doba proizvodili u Hrvatskoj bio je iznimno širok, a postojali su raznovrsni proizvodni pogoni – od lanara, kudjeljara, svilana, predionica, tvornica konaca, užadi, pozamenterije, tehničkoga tekstila do tkaonica, pletionica, proizvodnje čarapa, trikotaže, odjeće i kišobrana. Razvoj se nastavio 1970-ih i 1980-ih uz naglašeno tehničko-tehnološko osuvremenjivanje proizvodnje (osobito u području oplemenjivanja i doradbe) te humanizaciju rada u industrijskim pogonima. Jedna od važnih novina bilo je uvođenje automatizacije u tehnološke procese. Oprema tekstilne industrije mijenjala se uvođenjem uređaja za regulaciju i vođenje procesa poput kontrole s regulacijom temperature i bez nje, automatizacije i uvođenja polukontinuiranih ili potpuno kontinuiranih procesa primjenom odgovarajućih postrojenja i uređaja. Sve se odvijalo u skladu s tadašnjim europskim razvojnim trendovima i u kontekstu postupnog prilagođavanja preradbi novih sintetičkih vlakana i izradbe suvremenih tekstilnih materijala i proizvoda te povećanja kvalitete, učinkovitosti i proizvodnosti rada u proizvodnji tekstila i odjeće. Uvodila su se i tehnološka rješenja radi smanjenja ljudskog fizičkog napora te izbjegavanja teškoga i zdravstveno štetnog rada u tekstilnoj proizvodnji. Počela se razvijati svijest o potrebi smanjenja buke, pročišćavanja i regeneracije otpadnih voda, smanjenja zagađenja zraka i tla, uvođenja ekološki povoljnijih procesa u industriju oplemenjivanja, i sl.







Godine 1990. udio tekstilne i odjevne industrije u ukupnoj industrijskoj proizvodnji RH iznosio je 11,3%, udio u ukupnom ostvarenome dohotku industrije bio je 11,1%, a udio u broju zaposlenih radnika u industriji bio je 16,3% (tekstilna industrija te godine imala je 95 000 zaposlenih radnika, od čega 32 000 u primarnoj proizvodnji i 63 000 u proizvodnji odjeće i drugih gotovih proizvoda). U prvih devet mjeseci 1990. te industrijske grane ostvarile su izvoz od 244 milijuna USD (od čega 94% na konvertibilno područje), a uvoz je iznosio samo 134 milijuna USD. Novo nepovoljno doba za tekstilnu i odjevnu industriju počelo je tijekom Domovinskoga rata zbog kojega su pretrpljene goleme štete. Mnogobrojne tvornice ostale su na okupiranim područjima, a oštećene su mnoge tvornice u slobodnome dijelu (Pamučna industrija Duga Resa, Lanena industrija Osijek, Dalmatinka iz Sinja, Tekstilna industrija Zadar i dr.), drastično je smanjeno tržište kao i kupovna moć. Unatoč tomu 1993. tekstilna i odjevna industrija u Hrvatskoj ostvarile su čak 19,4% ukupnog izvoza industrije i rudarstva, od čega čak 21,7% na konvertibilno područje, a izvoz je znatno premašio uvoz (+ 406 milijuna USD), za razliku od ostale industrije i rudarstva koji su bilježili negativan izvozni saldo (- 403 milijuna USD). No to je ujedno bio i kraj »zlatnoga doba« hrvatske tekstilne industrije. Oporavak koji je trebao slijediti nakon rata nije rezultirao vraćanjem značenja tekstilne industrije na prethodnu razinu. Osim unutarnjih razloga (ratna razaranja, stagnacija u modernizaciji, gubitak pogona i sigurnih tržišta raspadom Jugoslavije, nedostatak stranih ulaganja, slabljenje izvoznoga potencijala, privatizacija, i dr.), tomu su pridonijeli i opći svjetski trendovi globalnoga preseljenja proizvodnje tekstila i odjeće u zemlje Dalekoga istoka. Ipak, položaj najvažnije izvozne industrijske grane hrvatska tekstilna industrija zadržala je sve do početka XXI. st., kada je liberalizacijom propisa došlo do masovnog uvoza jeftinog tekstila iz Kine, Turske i Indije, te je ukinut obvezan nadzor kvalitete uvozne robe, što je uzrokovalo nepovratan pad domaćih proizvoda na tržištu i, posljedično tomu, pad proizvodnje.

















Proces privatizacije u tekstilnoj i odjevnoj industriji bio je uglavnom dovršen do 2000., a, zbog liberalizacije tržišta i izloženosti hrvatskoga tržišta konkurenciji, to se razdoblje smatra početkom značajnih promjena. No te su industrijske grane i danas radno intenzivne djelatnosti, tvornice su privatizirane i osnovana su mnoga nova poduzeća, a dominantan je udjel malih poduzeća (2016. bilo je 16 960 zaposlenih djelatnika u 795 poslovnih subjekata, tj. prosječno 21,3 zaposlenika po poduzeću). U XXI. st. proizvodnost raste uz pad zaposlenosti, što se objašnjava pasivnim, defenzivnim restrukturiranjem, pri čemu je upravo smanjenje zaposlenosti glavni izvor rasta proizvodnosti. Oporavak nakon teškoga pada te industrije nije jednostavan, ali je u posljednje doba vidljiv. Pred tekstilnom industrijom veliki su izazovi te je uz klasičnu proizvodnju tekstila sve prisutnija orijentacija prema novim materijalima i proizvodima s dodanom vrijednošću, proizvodima za nova područja primjene, tehničkome i medicinskome tekstilu. Takve trendove počeli su slijediti pojedini poduzetnici i manja poduzeća koja se osnivaju te se sve veći broj novih tekstilnih proizvođača i ponuđača profilira u tom smjeru, što nagovještava oporavak te važne djelatnosti u Hrvatskoj.

Podatci iz Hrvatske gospodarske komore za 2016. prema ostvarenom prihodu navode sljedećih deset poduzeća proizvođača tekstila: AquafilCRO iz Oroslavja, Kelteks iz Karlovca, Čateks iz Čakovca, Regeneracija iz Zaboka, VIS Promoteks iz Varaždina, Lola Ribar iz Karlovca, Tvornica mreža i ambalaže iz Biograda, Nird iz Zagreba, Predionica Klanjec i Tvornica tekstila Trgovišće, te deset najvećih proizvođača odjeće: Wollsdorf Components iz Jalžabeta, Olimpias tekstil iz Osijeka, Ytres iz Donjega Kneginca, Tubla tekstil iz Čakovca, Comprom plus iz Varaždina, Varteks iz Varaždina, Kroko proizvodnja i razvoj iz Zagreba, GALEB iz Omiša, Kotka iz Krapine i Hemco iz Đakova.

























Najveći broj tekstilnih radnika danas zapošljavaju velika međunarodna poduzeća koja posjeduju mnoge proizvodne pogone diljem svijeta. Poduzeće → Boxmark Leather Croatia, dio austrijskoga poduzeća za proizvodnju kožnih krojnih dijelova i navlaka za automobile, zrakoplove, brodove, vlakove i kućni namještaj, ima proizvodne pogone u Trnovcu Bartolovečkom i Zlatar Bistrici, a poduzeće → Calzedonia Croatia, dio talijanske grupacije Calzedonia za proizvodnju čarapa i donjega rublja, u RH proizvodi u četiri tvornice: Tubla tekstil u Čakovcu, Ytres u Donjem Knegincu, Intinova u Majerju i Comprom plus u Varaždinu. Poduzeće za proizvodnju vodonepropusne i vjetronepropusne Gore-tex i Windstopper radne odjeće → Splendor tekstil, sa sjedištem u Zagrebu i proizvodnim pogonima u Klanjcu i Sesvetskom Kraljevcu, licencirani je partner međunarodnoga poduzeća W. L. Gore & Associates GmbH sa sjedištem u SAD-u za proizvodnju profesionalne radne odjeće.













poljoprivreda, gospodarska djelatnost uzgoja biljaka i životinja za prehranu ljudi. Znanost o poljoprivredi naziva se → agronomija. Poljoprivredna proizvodnja može biti industrijska i domaća (npr. obiteljska poljoprivredna gospodarstva, OPG). Prema naravi bioloških jedinica u poljoprivrednoj životnoj zajednici (agrobiocenozi) i namjeni proizvoda poljoprivreda se dijeli na uzgoj bilja (→ bilinogojstvo ili ratarstvo, → povrćarstvo, → voćarstvo, → vinogradarstvo, → travnjaštvo) i životinja (→ stočarstvo, → ribarstvo, → marikultura, → pčelarstvo) te → gljivarstvo. Od samih početaka poljoprivredne proizvodnje, preradbe i trgovine poljoprivrednu proizvodnju prati, potiče, i usmjerava poseban dio agronomije – poljoprivredna ekonomika.



















Prapovijesno doba
Paleoetnobotaničari su utvrdili kako su se ljudi koristili zrnjem jestivih biljaka za prehranu još prije 20 000 godina. U početku su skupljali različite plodove, gomolje i korijenje, hvatali kukce i životinje, još ne stvarajući zalihe hrane. Prije početka sjedilačkoga načina života stanovništvo Levanta poznavalo je pšenicu, ječam, grah, grašak, leću i lan. Uzgoj bilja (zemljoradnja) započeo je najprije u dolini rijeka Eufrata, Tigrisa i Nila (oko 8000. pr. Kr.; uz navedene biljke udomaćuju se koze, ovce, goveda i svinje), a potom se proširio na Bliski istok i u Europu, pretpostavlja se, morskim putem i uz tok Dunava. Motičarska zemljoradnja karakteristična za to razdoblje podrazumijevala je ručno utiskivanje sjemena u zemlju, sadnju s pomoću sadnog štapa te okopavanje, isprva kamenom i drvenom motikom ili štapom za rahljenje. Poslije se iz motičarske razvila plužna obradba zemlje (najstariji poznati plug potječe iz približno 3000. pr. Kr.). Zemlja se vrlo rano obrađivala na terasama i natapala. Pripitomljavanjem životinja počelo se razvijati stočarstvo, koje je u to doba bilo isključivo pašnjačko. U prapovijesno doba otkriven je proces proizvodnje piva, koje je osim pića predstavljalo i hranu, ali i prvi oblik plaćanja. Druga su ishodišta poljoprivredne proizvodnje u svijetu bila središnja i sjeverna Kina (6500. pr. Kr.), Srednja Amerika (3000. pr. Kr.), Južna Amerika (2500. pr. Kr.) i dio Afrike (2000. pr. Kr.).

Povijesno doba

Poljoprivreda se iz svojih ishodišta prilično brzo proširila na Sredozemlje, gdje je doživjela puni procvat uglavnom zahvaljujući maslini, vinovoj lozi i rogaču. Za sustavno širenje i procvat poljoprivrede u to su doba najveće zasluge imali Grci i Rimljani. Atena i Rim, u ono doba među najvećim urbanim središtima, oblikovali su urbanu poljoprivredu organizirajući i potpomažući razvoj trgovine te izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda. Voće, povrće i vinova loza uzgajali su se u okolici gradova, a pšenica se uglavnom uvozila. Za grčke i rimske prevlasti zemlja je često bila u vlasništvu velikih veleposjednika, a obrađivali su je robovi i zavisni seljaci. Grci su se koristili plugom i srpom, a vršili su na ploči za vršenje, dok su Rimljani rabili plug koji je imao gredelj i lemeš te bio okovan željezom, a poslije je imao i plužnu dasku. Kvalitetu zemlje popravljali su s pomoću stajskoga gnoja, pepela, blata, komposta, pijeska ili gline, a žitarice su uzgajali u dvopoljnom sustavu (ozim i jar). Prekretnicu u širenju znanja i vještina uzgoja bilja i stoke omogućili su poljoprivredni priručnici rimskih pisaca koji su postavili pisane temelje agronomije. Propašću Rimskoga Carstva započelo je dugo razdoblje srednjega vijeka tijekom kojega nije bilo napretka te je potisnuto i zaboravljeno čak i ono poljoprivredno znanje koje su prije ispisali rimski pisci. Stalnim povećanjem broja ljudi rasla je potreba za novim obradivim površinama, koje su nastajale krčenjem šuma i preoravanjem travnjaka. Za obradbu zemlje Germani i Kelti koristili su se metodom primitivnog travopolja, a Slaveni metodom paljevinske zemljoradnje. Slaveni su zemlju obrađivali ralom koje je zemlju samo drobilo i razdvajalo, ali ju nije i okretalo, pa se zato oralo uzduž i poprijeko. Franačkim osvajanjima potkraj VIII. i početkom IX. st. diljem Europe (Španjolska, Italija, Njemačka, Ugarska, Hrvatska) proširio se feudalizam koji je donio nov način iskorištavanja zemljišta – feudalno tropolje, u kojem jedna trećina površine seoskog atara pripada pašnjacima, druga ozimoj žitarici (pšenici), a treća jaroj žitarici (ječam, zob). Tada su nastali prvi veliki feudalni posjedi.

Nov, veći napredak dogodio se nakon što je u Engleskoj u poljoprivrednom uzgoju primijenjen stajski uzgoj stoke i uzgoj krmnog bilja na oranicama (crvena djetelina i stočna repa) u četveropoljnom plodoredu. Stajski uzgoj stoke omogućio je prikupljanje stajskoga gnoja, koji se rabio za podizanje plodnosti i kvalitete tla. Otkrićem Amerike, umjesto očekivanih začina, u Europu su prodrle nove biljne kulture – kukuruz, krumpir, paprika, rajčica, lubenica i duhan, a Amerika je upoznala pšenicu i uzgoj konja. Uzgoj pšenice u Americi bio je toliko uspješan da je do sredine XIX. st. Amerika preuzela vodeću ulogu u svjetskoj trgovini pšenicom. Desetljećima je svjetskim pšeničnim tržištem upravljala Burza pšenice u Chicagu, koja je svojim zalihama sredinom XIX. st. prvo namirivala potrebe Engleske, a zatim i Francuske, Njemačke, ostatka Europe, Kanade i Australije. Trgovački monopol na pšenicu prekinuli su selekcionari pšenice, zahvaljujući čijim se novim sortama uzgoj pšenice proširio širom svijeta, pa tako i na područja gdje se za pšenicu do tada nije niti znalo (Sibir, Kanada, Indija, Meksiko, Australija, Argentina, Čile).







Od antičkoga razdoblja do XIX. st. → poljoprivredna mehanizacija se nije znatno razvijala, a prva novodobna otkrića pripisuju se američkim izumiteljima. Kovač Charles Newbold iz američkog Burlingtona 1797. izlio je plug u jednom komadu, a kovač John Deere 1837. izgradio je tvornicu takvih plugova koja ih unatoč velikoj proizvodnji nije mogla proizvesti dovoljno kako bi podmirila potražnju (milijunti plug izlio je od 24-karatnog zlata). Tvornica John Deere u Des Moinesu u američkoj saveznoj državi Iowi i danas je najveća automatizirana i robotizirana tvornica poljoprivredne tehnike na svijetu. Za poljoprivrednu proizvodnju i preradbu značajan je bio i izum žetelice pšenice koju je početkom XIX. st. konstruirao Amerikanac Cyrus McCormik. Ona je u jednom danu (vučena četirima konjima) mogla požeti oko 3 ha pšenice. McCormik je 1847. osnovao tvornicu u kojoj je u četiri godine proizveo čak 23 000 strojnih žetelica. Poljoprivredna se mehanizacija tijekom XX. st. stalno usavršavala pa su svi radovi u ratarstvu i stočarstvu mehanizirani, a dio poslova danas je i robotiziran. U svom dosadašnjem razvoju svjetska je poljoprivreda uvelike izmijenila »lice Zemlje«, iskrčila prirodnu vegetaciju, a spontane ekosustave i biocenoze bogate vrstama osiromašila i zamijenila agroekosustavima, odnosno agrobiocenozama. Ručni rad i zaprega zamijenjeni su strojnim radom, a novouspostavljeni sustav podrazumijeva iznimno veliku uporabu energije fosilnih goriva i ovisnost o toj energiji, a zatim i o fitofarmaceutskim i zoofarmaceutskim sredstvima namijenjenima zaštiti bilja i liječenju domaćih životinja. Velike stečevine suvremene znanosti poput selekcije unutar iste vrste i biološko-genetskog inženjerstva (→ genetika u poljoprivredi), računalne tehnologije, nanotehnologije, multispektralne satelitske tehnike i tehničke znanosti otvaraju neslućene mogućnosti. Nema sumnje da će se ta dostignuća rabiti u novoj, ekološki održivo koncipiranoj poljoprivredi u kojoj će sustavi gospodarenja oponašati prirodne ekološke sustave.







Povijest poljoprivrede u Hrvatskoj

Pretpostavlja se da su prva poljoprivredna naselja na tlu Hrvatske nastala oko 6000. pr. Kr., te da su se u njima već tada uzgajali pšenica, ječam, lan i udomaćena ovca. U sljedećih 4000 godina udomaćene su nove biljne i životinjske vrste – zob, raž, vinova loza, maslina, te svinja i govedo. Zemunice u naseljima u to su doba bile uglavnom izgrađene od nabijenog lesa, a prostrane ravnice Slavonije i Srijema bile su osobito pogodne za osnivanje prvih naselja i početke bilinogojstva i stočarstva. Na tom su prostoru nastala najveća prapovijesna naselja: ističu se naselja neolitičke starčevačke kulture na mjestu današnjih Vinkovaca te eneolitičke vučedolske kulture kraj današnjega Vukovara. Prvi cjelovit pribor za serijsko lijevanje na našem području materijalni je dokaz visoka dosega vučedolske kulture.

U antičko doba vinova loza i maslina bili su glavni pokretači poljoprivrede, trgovine i prometa u jadranskom dijelu Hrvatske. Rimsko razdoblje donijelo je napredak poljoprivrede jer je ralicu s ovih prostora istisnuo željezni plug. Razvila su se gradska središta, brodogradnja, plovidba i trgovina. Oslobođeni i odsluženi rimski vojskovođe koji su dobivali povlastice u korištenju zemljišta na svojim su posjedima primjenjivali u to doba naprednu rimsku poljoprivredu i iskustva iz zemalja u kojima su ratovali. Tako je car Dioklecijan u svojoj rezidenciji u Splitu uzgajao povrće (posebno kupus). Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva slijedilo je dugo razdoblje nestabilnosti i upada ratničkih plemena (Mongoli, Huni, Avari, Normani) koja su pustošila ovaj prostor, koji nije mogao napredovati zbog depopulacije, ratnih gubitaka i stalnog razaranja naselja. Dolaskom hrvatskih plemena (u osnovi stočarskih; pretpostavlja se da su poznavali proso, pšenicu, ječam, raž, lan te goveda, svinje i ovce) na sredozemni pojas, novopridošlo stanovništvo prvi put se susrelo s maslinom, vinovom lozom, smokvom i rogačem, te s kozama i magarcima. Prvi zapis o uzgoju vinove loze u Hrvata potječe iz 892., kada je knez Muncimir splitskoj crkvi darovao imanje s vinogradom, oranicama i robljem. Uvođenjem feudalnoga sustava u srednjovjekovnom razdoblju feudalac je postao zaštitnik svoga imanja koje su obrađivali robovi i kmetovi. Hrvatska je poljoprivreda u feudalnom razdoblju napredovala, osobito stočarstvo (isključivo pašnjačko) koje je, zahvaljujući široko prihvaćenom tropoljnom sustavu, imalo veće mogućnosti ispaše. Tropoljni plodored karakterizira uzgoj npr. pšenice na jednome dijelu, kukuruza na drugom te grahorice na trećem. Takva vrsta plodoreda trajno je održiv i najpovoljniji sustav uzgoja bilja koji osigurava plodnost tla i uravnoteženo kruženje tvari i energije u agroekosustavu. Ukidanjem kmetstva u XIX. st. započelo je razdoblje u kojem su feudalni posjedi pronalazili nove vlasnike (dijelom iz inozemstva) koji su uvodili suvremene poljoprivredne tehnologije i dovodili stručnjake koji su vodili proizvodnju. Zahvaljujući razvoju agronomskih znanosti i industrije, agrikultura je snažno napredovala. Povećanom poljoprivrednom proizvodnjom i primjenom suvremenih sredstava ostvarena je poljoprivreda koja je pratila napredne zemlje toga doba. Ipak, poljoprivredna se proizvodnja i dalje susretala s mnogobrojnim teškoćama; potkraj XIX. st. europske je, tako i hrvatske, vinograde napao štetnik trsov ušenac (filoksera), zbog čijeg su se djelovanja upola smanjile površine pod vinogradima. To je uzrokovalo veliko iseljavanje vinogradara s hrvatskih otoka i iz priobalja u prekomorske zemlje. Na početku XX. st. poljoprivreda je s 20% udjela u nacionalnom dohotku bila najvažnija gospodarska djelatnost. Od početka XX. st. do 1939. je, zbog nedovoljnog broja radnih mjesta u drugim segmentima gospodarstva, porasla poljoprivredna proizvodnja utemeljena uglavnom na povećanju površina poljoprivrednog zemljišta, no u drugoj je polovici XX. st., zbog sve veće potražnje za radnicima u industriji i obrtništvu, došlo do obrnutog procesa. Radnici su napuštali poljoprivredu i trajno se selili u gradove. Posljedica tog procesa bilo je napuštanje marginalnoga poljoprivrednog zemljišta (oranice planinskog područja, nasadi na krškim terasama, krške vrtače i doci, močvarna tla) i širenje gradova na plodne površine u predgrađu. Industrija tog doba bila je usmjerena na proizvodnju jeftinijih proizvoda – šećera iz šećerne trske, cigareta iz virginijskih duhana, umjetnih tkanina umjesto prirodnih, a s hrvatskih oranica potisnute su šećerna repa, duhan, lan i konoplja. Posljedice II. svj. rata, prinudne kolektivizacije, oduzimanja dijela poljoprivrednog uroda i stvaranja zemljoradničkih zadruga bile su pogubne za hrvatsku poljoprivredu. Proizvodnja u poslijeratnom petogodištu (1946–50) bila je 22% niža od one u predratnome (1935–39). Pokušaj stvaranja seljačkih radnih zadruga, nakon agrarne reforme (1945–52), nije uspio. Tek je prelaskom na nove odnose, državna dobra, primjenu znanosti, slobodnije tržište, nove, moderne postupke i mehanizaciju, visokorodne sorte i hibride nakon 1960. došlo do stabilnog rasta proizvodnje, koji je do 1985. iznosio 3,1% na godinu (najviše u povijesti hrvatske poljoprivrede). Porast proizvodnje je pozitivno utjecao na cjelokupno gospodarstvo i životni standard. Drugu polovicu XX. st. (od 1960-ih do 1990-ih) u hrvatskoj poljoprivredi obilježila je deagrarizacija društva, migracije iz seoskih u gradske sredine, širenje urbanih prostora na račun ruralnoga (1965–87. izgubljeno je 166 441 ha ruralnoga prostora) te djelovanje poljoprivrednih kombinata, velikih poljoprivrednih poduzeća koja su u svom organizacijskom obliku objedinjavala poljoprivrednu proizvodnju i preradbu proizvoda. Kombinati su nastajali spajanjem državnih poljoprivrednih dobara i poljoprivrednih zadruga, a raspolagali su i zemljom razvlaštenih nekadašnjih veleposjednika, novootkupljenom zemljom te zemljom nastalom melioracijama močvarnih tala. Tijekom 1980-ih kombinati su drenirali (→ melioracija tla) oko 150 000 ha zemljišta. Njihove stručne službe osmišljavale su i vodile uzgoj proizvoda ne samo na svojim imanjima, nego i na imanjima svojih kooperanata (seljaka) od kojih su proizvode otkupljivali po tržišnim cijenama. Kombinati su tijekom vremena mijenjali nazive, udruživali se u druge složene sustave međusobno ili s drugim gospodarskim subjektima. Neki od većih poljoprivrednih kombinata u Slavoniji bili su: PIK Belje (→ Belje plus), PIK → Sljeme, PIK Vinkovci (→ PIK Vinkovci plus), PIK Vrbovec (→ PIK Vrbovec plus), PIK Nova Gradiška (PPK Nova Gradiška), PIK Đakovo, PIK Orahovica (→ PP Orahovica), → PPK Valpovo, a u Istri poljoprivredni kombinati Labin, Pazin, Poreč i Umag. Prateći svjetske gospodarske tijekove, udio poljoprivrede u bruto nacionalnom dohotku u odnosu na sekundarne i tercijarne djelatnosti potkraj XX. st. ponovno je počeo opadati pa je početkom XXI. st. taj udio bio manji od 6%.

























Domovinski rat i česte migracije stanovništva su uvelike utjecali na poljoprivrednu proizvodnju, tako da je ona u poslijeratnom petogodišnjem razdoblju (1996–2000) bila čak 15% manja u odnosu na predratno razdoblje (1986–90). Tranzicija iz društvenoga u tržišno gospodarstvo i mnogobrojne privatizacije provedene bez strategija razvoja donijele su dodatne teškoće. Uništeni su nekad veliki poljoprivredni kombinati, a zadovoljavanje potreba stanovništva za poljoprivrednim proizvodima povjereno je uvozu umjesto domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji. Domaći su proizvođači postupno uništeni, preradbeni kapaciteti (mlijeko, duhan) prodani su stranim vlasnicima, a strani prodajni lanci uvozili su i na hrvatsko tržište plasirali gotovo sve poljoprivredne proizvode.

Prema Zelenom izvješću Ministarstva poljoprivrede za 2018. RH je imala 167 676 poljoprivrednih gospodarstava; najbrojnija su bila mala, a njihovi su vlasnici većinom bili starije životne dobi. U ukupnoj vrijednosti vanjskotrgovinske razmjene 2018. poljoprivredno-prehrambeni proizvodi imali su udio 13,5%, dok je Hrvatska uvezla hrane u vrijednosti 3,1 milijardu eura. Te je godine vrijednost otkupa i prodaje poljoprivrednih proizvoda iznosila 7,4 milijarde kuna te je zabilježen rast ekološke proizvodnje (7% ukupnih poljoprivrednih površina).

Žiljak, Vilko (Sveti Ivan Zelina, 18. XII. 1946), inženjer eksperimentalne fizike; začetnik računalne grafike u Hrvatskoj.

U Zagrebu je diplomirao eksperimentalnu fiziku 1973. na → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (sv. 4) i doktorirao 1981. na Elektrotehničkome fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4) disertacijom Simulacija terminala Jugoslavenskog naftovoda kao stohastički proces (mentor → G. Smiljanić; sv. 4). Isprva je radio u poduzećima Industroprojekt (1970–76), Selk (1976–79) i Jugoslavenski (Jadranski) naftovod (1979–82), a 1982. zaposlio se na Višoj grafičkoj školi (od 1990. → Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je bio voditelj katedre za tiskarski slog i računarsku tehniku. U zvanje redovitoga profesora biran je 1999. Funkciju dekana Fakulteta obnašao je 1982–87. Umirovljen je 2015. Održavao je dodiplomsku nastavu na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Studiju informatike na Tehničkome veleučilištu u Zagrebu te poslijediplomsku nastavu na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, Medicinskom, Građevinskom i Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu.

Bavi se istraživanjem, razvojem i primjenom informatičke, računalne i grafičke tehnike u širem području znanosti. U Hrvatskoj je začetnik matematičkoga modeliranja i simulacije, računalne grafike te vizualnoga istraživanja s pomoću računala. Iz tih područja organizirao je nastavu na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima te objavio više knjiga (Simulacija računalom, 1982; Računarska tipografija, 1987; Stolno izdavaštvo. Desktop publishing. Obrada teksta i slike računalom, 1990; Postscrtipt programiranje grafike, s K. Papom, 1998. i dr.). Koautor je pet patenata u području infracrvenih boja; uveo je novu varijablu za mjerenje apsorpcije svjetlosti na 1000 nm. S Miroslavom Šutejom 1993. dizajnirao je hrvatske novčanice. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost 2010. Član je emeritus HATZ-a, kojega je bio dopredsjednik 2009–13. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Vukičević, Slobodan (Zagreb, 17. V. 1951), liječnik, stručnjak za biološku regeneraciju kosti i hrskavice.

Na Medicinskom fakultetu (MF) u Zagrebu diplomirao je 1975. i doktorirao 1978. disertacijom Utjecaj intermitentnog opterećenja na rast i pregradnju kosti okrajina štakora. Od 1975. radi na Fakultetu, od 1986. kao redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za anatomiju 1986–91., a 1987. osnovao je i od tada vodi Laboratorij za mineralizirana tkiva. Na Fakultetu je 2003. osnovao Centar za funkcionalnu genomiku te 2007. Centar za proteomiku (voditelj do 2016), koji su danas odjeli Centra za translacijska i klinička istraživanja MF-a. Od 2014. voditelj je znanstvene jedinice Regenerativne medicine Znanstvenoga centra izvrsnosti za reproduktivnu i regenerativnu medicinu MF-a. Usavršavao se 1984–85 (stipendist zaklade Aleksander von Humboldt) u Laboratoriju za metabolizam i bolesti kostiju Instituta za patologiju Sveučilišta u Heidelbergu, te 1988–89. u Nacionalnome institutu za stomatološka i kraniofacijalna istraživanja u Bethesdi (SAD), gdje je 1990–91. bio gostujući znanstvenik i 1992–94. voditelj Laboratorija za biologiju koštanih stanica.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa biomedicina i translacijska medicina, odn. regeneracija mineraliziranih tkiva i zglobne hrskavice te uloga koštanih morfogenetskih proteina u razvoju i održavanju funkcije bubrega, gušterače, jetre i srca. Radio je na više projekata regeneracije organa, a njegova najvažnija znanstvena otkrića uključuju izolaciju, karakterizaciju i ulogu više koštanih i hrskavičnih morfogenetskih proteina te njihovu primjenu u humanoj medicini, mehanizme prijenosa signala koštanih i hrskavičnih stanica, otkriće novih biomarkera te biološke regeneracije kosti, hrskavice i bubrega. Autor je više međunarodnih patenata. Suosnivač je i nekadašnji direktor prvoga hrvatskog biotehnološkog poduzeća Genera istraživanja (2001; → Genera). Predsjednik je Hrvatskog društva za kalcificirana tkiva osnovanoga 1993. Bio je voditelj projekta OSTEOproSPINE financiranoga putem programa OBZOR 2020 Europske komisije, kojim je u ljudi potvrđena djelotvornost biološkoga lijeka za transformaciju periferne krvi u kost. Autor je mnogih radova objavljenih u prestižnim biomedicinskim časopisima, poput New England Journal of Medicine, Cell, Nature Genetics, Journal of Clinical Investigation i Journal of the National Cancer Institute. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1991. Od 2014. član je HAZU-a te dobitnik Nagrade za životno djelo 2018.

Bobis d. o. o., poduzeće za proizvodnju kolača, trajnoga peciva i kruha sa sjedištem u Solinu, osnovano 1949. u Splitu; nazvano po skraćenici za bombone, biskvite i slastice. Jedno je od najznačajnijih hrvatskih poduzeća u toj djelatnosti.









Prva prodavaonica otvorena je na splitskom Narodnom trgu. Pod vodstvom prvoga upravitelja Tita Kirigina, člana poznate splitske slastičarske obitelji, profiliralo se kao najpoznatije konditorsko poduzeće u Dalmaciji razvivši, uz proizvodni, i ugostiteljski segment putem lanca mliječnih restorana u Splitu i okolici. Pogoni su bili smješteni na tri lokacije u središtu Splita, a među najpoznatijim su proizvodima bile slastice poput mandulata i bobića te torti s krokantom. Tijekom desetljeća Bobis se intenzivno širio povećavajući asortiman slastica te otvarajući nove prodavaonice u Dalmaciji.













Nakon hrvatskoga osamostaljenja, restrukturiranje poduzeća u novim društveno-ekonomskim okolnostima dovelo je do poteškoća u poslovanju. Godine 2003. poduzeće je kupio poduzetnik Joško Svaguša koji je pogone preselio iz središta grada, a od 2015. u vlasništvu je Tomislava Mamića, vlasnika trgovačkoga lanca Tommy. Sjedište poduzeća premješteno je 2021. u Solin gdje je izgrađen novi proizvodni pogon kapaciteta više od 60 milijuna proizvoda na godinu. Ključna je strateška odrednica primjena tradicionalnih metoda i receptura, pri čemu je fokus na izradbi zdravih proizvoda bez aditiva uz primjenu prirodnih kvasaca, čime se nastoji postići otklon od industrijskoga pristupa pekarskoj i slastičarskoj proizvodnji. Poduzeće danas zapošljava više od 600 radnika, a ukupni asortiman obuhvaća 400 pekarskih i slastičarskih artikala, od čega najveći dio čine svježi proizvodi od lisnatoga tijesta, kremasti kolači, torte i čajna peciva. Ima 67 vlastitih prodavaonica u Splitu, Ninu, Zadru, Šibeniku, Primoštenu, Rogoznici i Dubrovniku, a proizvodi su dostupni i u prodajnoj mreži lanca Tommy.

Salopek, Branko (Zagreb, 9. XII. 1942), rudarski inženjer, stručnjak za oplemenjivanje mineralnih sirovina, recikliranje otpada i zaštitu okoliša.

Diplomirao je 1968. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, te magistrirao 1979. i doktorirao 1982. disertacijom Teorija i tehnologija kombiniranog sistema zgušnjivanja i dubinske filtracije na Prirodoslovno-tehničkome fakultetu u Ljubljani. U poduzeću Jugokeramika bio je zaposlen do 1971., od kada je radio na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, od 1997. kao redoviti profesor u trajnome zvanju. Predavao je kolegije Oplemenjivanje mineralnih sirovina I i II, Zaštita okoliša, Recikliranje i odlaganje otpada, Upravljanje okolišem. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku te prodekan Fakulteta (1989−95). Sudjelovao je u nastavi stručnih kolegija na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu te u izvedbi poslijediplomskoga interdisciplinarnog studija Ekoinženjerstva. Znanstveno i stručno bavio se područjem oplemenjivanja mineralnih sirovina, recikliranja otpada i zaštite okoliša. Bio je član uređivačkog odbora → Rudarsko-geološko-naftnoga-zbornika. Redoviti je član HATZ-a.

Saridja, Velimir (Zagreb, 24. IV. 1924 − Zagreb, 24. IV. 1989), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za razradbu naftnih i plinskih ležišta.

Diplomirao je 1952. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1977. disertacijom Uvođenje optimalizacije iskorišćavanja naftnih ležišta na području SR Hrvatske. Od 1952. do umirovljenja radio je u poduzeću Naftaplin (→ INA). Bio je šef odjela i upravitelj pogona Mramor brdo, upravitelj revira Šumećani te od 1961. član uprave Naftaplina. Bio je član Komisije UN-a za zalihe plina u Ženevi (1962–70). Kao izvanredni profesor predavao je 1988–89. kolegije Rudarstvo i Razrada ležišta na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu. Znanstveno i stručno bavio se područjem razradbe naftnih i plinskih ležišta te istraživanjem i proizvodnjom nafte i plina. Autor je djela Priručnik za mjerenje protočnih količina zemnog plina pomoću diferencijalnih manometara (sa Z. Singerom, 1964), Uvođenje optimalizacije iskorištavanja naftnih ležišta na području SR Hrvatske (1978), Metode projektiranja razrade naftnih i plinskih ležišta (1985) i dr.

Sečen, Josip (Opatija kraj Pokupskoga, 20. IX. 1939), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za razradbu ležišta ugljikovodika i dobivanje nafte i plina.

Diplomirao je 1965. te doktorirao 1982. disertacijom Mogućnost primjene tekućina podatljivih miješanju za istiskivanje nafte iz ležišta u SR Hrvatskoj (mentor → V. Saridja) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, u Zagrebu. Bio je zaposlen u poduzeću INA-Naftaplin 1966−2004. Od 1970. radio je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 1989. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Pridobivanje nafte i plina, Razrada ležišta ugljikovodika i dr. Umirovljen je 2009. Bavi se razradbom naftnih, plinskih i plinsko-kondenzatnih ležišta pri iskorištavanju, analizom gubitaka tlaka u proizvodnim cijevima i površinskim sapnicama eruptivnih bušotina, projektiranjem i interpretacijom hidrodinamičkih mjerenja bušotina i energetikom. Autor je djela Pridobivanje nafte eruptivnim načinom (1977), Istiskivanje nafte tekućinama podatljivim miješanju (1987), Razrada ležišta ugljikovodika (2002), Metode povećanja iscrpka nafte (2006). Bio je glavni urednik časopisa → Nafta (2005−14). Redoviti je član HATZ-a od 1998.

Seiwerth, Adolfo (Koprivnica, 17. VI. 1886 – Koprivnica, 26. I. 1928), kemijski inženjer, agronom i pedolog, stručnjak za kemijsku i mehaničku analizu tla.

Diplomirao je 1909. na kemijskom fakultetu visoke tehničke škole u Pragu, a u Pragu je i doktorirao 1911. iz područja tehničkih znanosti. Bio je profesor u gimnazijama u Sušaku i Osijeku. Od 1921. upravljao je Agrikulturno-kemijskim zavodom Gospodarskoga društva u Osijeku, a od 1922. bio je suplent (poslije i redoviti profesor) u Zavodu za tloznanstvo i hranidbu bilja Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Agronomski fakultet; → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), na kojem je predavao tloznanstvo (1923–28) i agrikulturnu kemiju (1923–24), te uredio i opremio laboratorij za analizu tla kojega je bio predstojnik (1923–28).

Ustanovio je više pedološko-analitičkih metoda u pedološkim istraživanjima u Hrvatskoj. Istraživao je tla hrastovih šuma u Podravini, sušenje slavonskih hrastika i pedologiju krša. Zanimao ga je utjecaj elektrolita sadržanih u vodi na rezultate mehaničke analize tla te izbor načina pripreme izvatka tla sa solnom kiselinom i kalijevom lužinom za kemijsku analizu. Stručne i znanstvene radove objavljivao je u časopisima Prirodi, Glasniku za šumske pokuse i → Šumarskome listu.