Medak, Damir (Dubrovnik, 19. VIII. 1968), geodet, stručnjak za geomatiku i geoinformatiku.

Diplomirao je 1993. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1999. na Tehničkom sveučilištu u Beču (TU Wien). U Zavodu za višu geodeziju Geodetskoga fakulteta zaposlio se 1993., a od 2005. djeluje u Zavodu za geomatiku (Katedra za geoinformatiku). Od 2012. redoviti je profesor. Predaje kolegije Baze podataka, Baze prostornih podataka, Analiza prostornih podataka, Modeliranje geoinformacija, Mobilna izmjera i GIS, Programsko inženjerstvo u geomatici i Programiranje u geoinformacijskim sustavima. Bio je prodekan (2009–11., 2019–23) te dekan Fakulteta (2015–19). U sklopu svog znanstvenoistraživačkog rada bavio se geoinformatikom i geomatičkim inženjerstvom u zaštiti okoliša, provodio je prostorno-vremensku analizu podataka prikupljenih mrežom senzora u šumskom ekosustavu te metodama strojnog učenja u geoinformatici i daljinskim istraživanjima. Član je HATZ-a (od 2004), Znanstvenog vijeća za promet pri HAZU-u (od 2014) i Vijeća Tehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu (od 2015). Glavni je urednik časopisa → Geodetski list (od 2005).

Kapović, Zdravko (Opuzen, 1. IV. 1948), geodet, stručnjak za geodetske radove u niskogradnji te određivanje pomaka i deformacija građevnih objekata.

Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. i doktorirao 1993. disertacijom Prilog određivanju i analizi pomaka deformacija mostova s posebnim osvrtom na temperaturne utjecaje (mentor Z. Narobe). Kao stručni suradnik radio je 1974–77. u Zavodu za katastar i geodetske poslove grada Zagreba. Od 1977. bio je zaposlen na Geodetskome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2003. Predavao je kolegije Uvod u geodeziju, Inženjerska geodezija, Pomaci i deformacije, Geodetski nadzor i kontrola objekata niskogradnje te Organizacija geodetskih radova. Bio je voditelj Zavoda za inženjersku geodeziju (1995–2001) i studija Inženjerska geodezija (1997–2001), te dekan Fakulteta (2003–07). Umirovljen je 2013. Predavao je i na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Znanstveno i stručno bavio se istraživanjima vezanima uz projektiranje, gradnju i eksploataciju velikih infrastrukturnih građevnih objekata. Kao dugogodišnji suradnik → Instituta građevinarstva Hrvatske, Građevinskoga fakulteta u Zagrebu i Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije sudjelovao je u više od 900 znanstveno-stručnih studija vezanih uz ispitivanje konstrukcija, posebice mostova, te bio voditelj više znanstvenih i znanstveno-stručnih projekata. Uz mnoštvo objavljenih radova, skripta i uredničkih knjiga, autor je sveučilišnog udžbenika Geodezija u niskogradnji (2010). Bio je predsjednik → Hrvatskog geodetskog društva 1996–2004. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Feil, Ladislav (Zrenjanin, 18. V. 1947 – Zagreb, 1. VIII. 2007), geodet, stručnjak za područje teorije pogrešaka i računa izjednačenja.

Na Geodetskome fakultetu (GF) u Zagrebu diplomirao je 1972. i doktorirao 1985. disertacijom Prilog razmatranju modela ocjene točnosti u nivelmanu visoke točnosti (mentor → S. Klak). Od 1972. bio je zaposlen na GF-u, od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (od 2005. Analiza i obrada geodetskih razmjera), Posebni algoritmi računa izjednačenja, Analiza pouzdanosti geodetskih mjerenja i Analiza i obrada geodetskih mjerenja. Predavao je i na fakultetima u Ljubljani i Sarajevu. Bio je pročelnik Katedre za analizu i obradu geodetskih mjerenja i predstojnik Zavoda za geomatiku od 2005., prodekan (1989–91. i 1995–2003), te dekan GF-a (1991–95).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa bili su specijalističko područje teorije pogrešaka geodetskih mjerenja, izjednačavanje geodetskih mjerenja, geometrijski nivelman, visinomjerstvo i analiza stabilnosti građevinskih objekata. Bio je voditelj triju znanstvenih projekata verificiranih od Ministarstva znanosti i tehnologije RH i dvaju znanstvenih projekata za potrebe Državne geodetske uprave te je aktivno sudjelovao u realizaciji devet znanstvenih projekata pri GF-u. Uz mnoštvo objavljenih radova autor je sveučilišnih udžbenika Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (1989. i 1990). Važan je njegov znanstveni prinos suautorstvo definicije i realizacije novoga hrvatskog visinskog datuma HRVD71 i visinskog sustava HRVS71 koji je odlukom Vlade RH uveden u službenu uporabu na teritoriju RH. Za osobite zasluge u znanosti odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 2006.

Donassy, Vjekoslav (Kutina, 9. VI. 1925 – Zagreb, 24. II. 2005), geodet, stručnjak za fotogrametriju i interpretaciju uz nju vezanih fotografskih snimaka.

Diplomirao je 1951. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet), habilitirao se 1963. tezom Snimanje kanjona rijeke Cetine, a doktorirao je 1978. disertacijom Unapređenje tehnike snimanja u terestričkoj fotogrametriji. Od 1952. bio je zaposlen na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (poslije Zavod za fotogrametriju na Geodetskome fakultetu), od 1980. kao redoviti profesor. Iz područja fotogrametrije objavio je nekoliko važnih djela – sveučilišni udžbenik Fotogrametrija II (1973., 1987), te knjige Fotografija. Fotografski i nefotografski postupci snimanja u fotogrametriji i daljinskom istraživanju (1983) i Daljinska istraživanja u geoznanostima (sa Z. Tomašegovićem i M. Olujićem, 1983). Sudjelovao je na mnogobrojnim savjetovanjima u zemlji i inozemstvu, a rezultate svojih istraživanja objavljivao je u → Geodetskom listu (1961–66), Zborniku radova Geodetskog fakulteta (1975–84) te Biltenu Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU (1981–82). Autor je patenta Stereomikrometar s paralelnim vođenjem (1970).

 Urbanistički institut Hrvatske, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Zagrebu pod imenom Urbanistički institut NRH (poslije SRH, odn. Hrvatske). Niz godina bio je središnja takva organizacija u zemlji, provodeći znanstvenoistraživački rad, programiranje, planiranje i projektiranje u vezi s uređenjem prostora, gradova i naselja te zaštitom i očuvanjem okoliša.

Osnovan je Odlukom Ministarstva građevina NRH u sastavu državne uprave. Prvi direktor i inicijator osnutka bio je → Vlado Antolić. Isprva okupivši tek petnaestak zaposlenih, stvorena je stalno rastuća jezgra koja je trebala unaprijediti urbanističku praksu i pružiti potporu intenzivnoj obnovi zemlje u poslijeratnom razdoblju. Već 1948. izrađuju se urbanistički planovi (direktivne regulacione osnove) 38 gradova – Zagreba, Siska, Karlovca, Rijeke, Varaždina, Slavonskog Broda i dr. Prešavši pod nadležnost zagrebačke gradske uprave, iz sastava Instituta izdvojio se 1951. Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba (isprva Biro za urbanizam, od 1957. → Urbanistički zavod grada Zagreba). Godine 1954. Institut postaje ustanova sa samostalnim financiranjem, te se osamostaljuju riječka podružnica (→ Urbanistički institut Rijeka) i splitska podružnica (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split), koje su neko vrijeme djelovale u njegovu sastavu.

Iskorak u razvoju domaće prostornoplanerske prakse predstavljala je Metodologija regionalnog prostornog planiranja koju je Institut izradio 1954–56., a njezinu prvu implementaciju Regionalni prostorni plan Kotara Krapina, koji je od tada bio uzorom prostornog planiranja u Jugoslaviji. Važno razdoblje u povijesti Instituta obilježilo je djelovanje vezano uz Jadransku obalu i turizam. Godine 1959. Urbanističko društvo Hrvatske pokrenulo je inicijativu za reguliranje izgradnje na obali i otocima, zbog otpočete intenzivne izgradnje hotelskih i apartmanskih zgrada, neplanskog širenja gradskih naselja, neprikladnog izbora trase Jadranske magistrale i sl. Odazvavši se inicijativi, Institut je izradio niz prostornih studija i planova, među kojima se ističu metodološka studija Planiranje turističkih područja na Jadranu (1963), Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja jadranskog područja (1964–67), te niz projekata izrađenih u sklopu zajedničkih programa za razvoj UN-a i jugoslavenske vlade Projekt Južni Jadran (1969) i Projekt Gornji Jadran (1972). Na osnovi toga izrađeni su i planovi prvih turističkih apartmanskih naselja, npr. Červar–Porata (1971., 1975–77). Istom razdoblju pripadaju i kontinentalni Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije i Baranje (1966) te Generalni uređajni plan Nacionalnog parka Plitvice (1971).

Prateći razvoj zakonodavstva i struke, Institut postaje nositeljem sve kompleksnijih zadaća iz širokog područja prostornog planiranja, urbanizma i arhitekture, usporedno razvijajući znanstvenoistraživačku osnovu. Među prostornim planovima ističe se niz prostornih planova manjih područja, npr. Makarske (1967), Istre (1969), Zagrebačke regije (1972–77), Općine Županja (1979), Općine Duga Resa (1983), područja posebne namjene Kumrovec–Kozjansko (1980), Nacionalnog parka Kornati (1987), Zajednice općina Siska (1986), što je rezultiralo suradnjom na izradbi Prostornog plana SR Hrvatske (1974) i izradbom Prijedloga prostornog plana SR Hrvatske (1987). Generalnim urbanističkim planovima do 1987. obuhvaćeno je 120 gradova i naselja s više od 300 elaborata, a ističu se oni gradova (Osijek, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Velika Gorica, Poreč, Makarska, Vukovar i dr.), naselja gradskog karaktera (Opuzen, Perušić, Karlobag, Lički Osik, Marija Bistrica, Fažana, Vrata–Fužine–Lič, Skrad, Oroslavje), naselja i cjelina svojstvenog karaktera (Kumrovec, Jasenovac, Krapinske Toplice i Stubičke Toplice, Podgora, Premantura, Borje, Vrsar), turističkih područja (Dajla–Nudo–Mareda–Pineta, Poreč–Tar–Vabriga–Lanterna). Institut je do 1987. izradio i više od 1000 detaljnih, odn. provedbenih urbanističkih planova, a od 254 grada i naselja za koje su se radili planovi te vrste, za 63 su izrađena više od tri plana (npr. Zagreb 79). Na osnovi provedbenih urbanističkih planova su se tijekom 1970. radili urbanistički projekti uglavnom stambenih naselja, kojima je Institut ostvario značajna postignuća (npr. zagrebačke Dugave 1976., Sloboština 1978., Mirogoj – Gaj urni). Osim navedenoga, u razdoblju do 1987. Institut je ostvario niz značajnih arhitektonskih realizacija integriranih s urbanističkim i pejzažnim sklopovima, a posebno se ističu Nacionalna i sveučilišna biblioteka (natječaj 1978–81), Krematorij (natječaj 1983–85), sportski centar Cibona (1985–87), upravna zgrada INA-trgovine (1986–87) u Zagrebu, turističko stambeno naselje Mareda i dr. Institut je 1987. obuhvaćao tri zavoda (za prostorno planiranje, za urbanističko planiranje, za provedbeno planiranje i arhitekturu) i Centar za znanstvenoistraživački rad, a imao je više od 130 zaposlenih.

U novim društvenim okolnostima prelaska ingerencije nad prostornim planiranjem u nadležnost proračunski financiranih ustanova većih jedinica lokalne samouprave, od 1996. Institut djeluje kao dioničko društvo, a od 2009. kao društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2022. imao je interdisciplinarni tim od petnaestak zaposlenika, a bavio se prostornim planiranjem i urbanizmom, arhitektonskim projektiranjem, izradbama prostorno-programskih studija, zaštitom okoliša, krajobraznom arhitekturom, infrastrukturnim planiranjem, vođenjem projekata i savjetovanjem.

Tijekom 70 godina rada, u Institutu je izrađeno više od 9000 različitih radova i projekata, na izradbi kojih je radilo gotovo 400 djelatnika. Među njima se osobitim doprinosom ističu: V. Antolić, Aleksandar Bašić, Drago Bradić, Duška Bradić, → Ivan Čižmek, Vojislav Dević, Viktor Duško Hećimović, → Marijan Hržić, Vladimir Ivanović, → Branko Kincl, → Dragutin Kiš, → Miroslav Kollenz, → Neven Kovačević, →  Zvonimir Krznarić, → Ninoslav Kučan, Ivan Lay, → Davor Mance, → Mirko Maretić, Antun Marinović, Juraj Matijević, → Dinko Milas, → Radovan Miščević, → Velimir Neidhardt, Antun Paunović, Branko Petrović, → Goran Rako, → Matija Salaj, → Emil Seršić, Zdravko Švigir, Mladen Uglješić, → Antun Ulrich, Branko Vasiljević, → Fedor Wenzler i dr.

Hrvatska komora arhitekata (HKA), strukovna organizacija ovlaštenih arhitekata i arhitekata urbanista koji u skladu s posebnih propisima obavljaju poslove u djelatnosti projektiranja, gradnje, nadzora građenja i prostornog uređenja. Osnovana je 2009. u Zagrebu, a danas djeluje putem više područnih odbora (Zagreb, Zadar, Varaždin, Split, Rijeka, Istra, Osijek, Karlovac, Dubrovnik). Sljednik je strukovnog razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Članovi Komore dodatno mogu biti i krajobrazni arhitekti, inženjeri gradilišta i/ili voditelji radova arhitektonske struke. Komora promiče arhitekturu i kulturu građenja te unapređenje arhitektonske djelatnosti; čuva ugled struke i prava članova te vodi popis ovlaštenih arhitekata; unapređuje i osigurava uvjete poslovanja promičući materijalne interese struke kao i naručitelja usluga; provodi stručno usavršavanje svojih članova u suradnji s fakultetima, znanstvenim ustanovama i drugih stručnim organizacijama; surađuje s nadležnim ministarstvom u izradbi zakonske regulative iz područja graditeljstva i prostornoga uređenja, kulture, očuvanja kulturne baštine i zaštite okoliša; organizira natječaje iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture. HKA sudjeluje u radu Vijeća arhitekata Europe (ACE) i Europskog foruma za arhitektonske politike (EFAP), suorganizator je stručnog skupa Dani arhitekata. Izdavačka djelatnost sastoji se od priručnika, stručnih publikacija i dr. Predsjednica je Komore od 2020. Rajka Bunjevac.

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata (HDKA), udruženje osnovano 1992. u Zagrebu koje koordinira strukovne interese krajobraznih arhitekata na području Republike Hrvatske te uspostavlja odnose s drugim nacionalnim i međunarodnim organizacijama i institucijama. Djeluje s ciljem afirmiranja i razvijanja krajobrazne arhitekture održivoga uređenja prostora, očuvanja i zaštite krajobraza, prirode i okoliša, podizanja razine kvalitete življenja i kulture. Sljednik je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije osnovanoga 1983. u Dubrovniku. Sudjeluje u stručnoj i znanstvenoj izobrazbi krajobraznih arhitekata. Od 1994. član je Međunarodne organizacije krajobraznih arhitekata (IFLA), a od 2010. Europske organizacije krajobraznih arhitekata (EFLA). Od 2011. redovito sudjeluje u programu Svjetski mjesec krajobrazne arhitekture koji je 2006. pokrenula IFLA, a od 2014. suorganizator je godišnjega međunarodnog stručnog skupa Krajobraz–krajina–pejzaž.

Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata osnovan 1951. u Zagrebu. Povijesni je sljednik → Kluba inžinira i arhitekata (tijekom djelovanja promijenio je više naziva, od 1945. nosio je naziv Društvo inženjera i tehničara Hrvatske) te → Kluba hrvatskih arhitekata. Nakon djelovanja putem različitih organizacijskih oblika, sekcija arhitekata izdvojila se 1950. iz Društva inženjera i tehničara Hrvatske i 1951. osnovala Društvo arhitekata Hrvatske. Prvi predsjednik bio je → Josip Seissel. Od 1960. Društvo je djelovalo pod nazivom Savez arhitekata Hrvatske a 1993. promijenilo je naziv u današnji.

Jedanaest gradskih i regionalnih društava sačinjavaju mrežu članova UHA-e koji djeluju s ciljem razvijanja kvalitetne arhitekture i prostorne prakse, a organizacijom vlastitih programskih, izdavačkih i edukativnih aktivnosti pridonose arhitektonskoj profesiji. Kao član Međunarodnoga udruženja arhitekata (UIA) Udruženje slijedi suvremene tendencije u predstavljanju arhitektonske kulture i promiče dostignuća hrvatske arhitekture u svijetu. Čuva ugled arhitekata te sudjeluje u aktivnostima zaštite okoliša i povezanosti s drugim područjima ljudskoga stvaralaštva. Udruženje dodjeljuje nagrade: od 1959. »Viktor Kovačić« za životno djelo te godišnju za posebno dostignuće u području arhitektonskoga projektiranja, znanstvenoistraživačkoga rada i izvedbe arhitektonskoga djela, od 1983. »Drago Galić« za dostignuća u stambenoj arhitekturi, od 1989. »Bernardo Bernardi« za ostvarenja u oblikovanju interijera i od 1996. »Neven Šegvić« za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Samostalno i u suradnji organizira simpozije, konferencije, znanstvene i druge skupove te izložbe, a trijenalno izložbu arhitektonskoga stvaralaštva Zagrebački salon. Izdavačka djelatnost sastoji se od kataloga izložbi, knjiga, te časopisa → Arhitektura i → Čovjek i prostor. U suradnji s Hrvatskom radio-televizijom Udruženje je 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Čovjek i prostor kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja ostvarenja, a 2020. u suradnji s Hrvatskom komorom arhitekata izradbu Digitalne zbirke izdanja časopisa koja se kontinuirano nadograđuje. Predsjednica je od 2023. → Mia Roth-Čerina.

rurizam, djelatnost koja se bavi prostornim uređenjem, prostornim planiranjem i regulacijom ruralnoga prostora. Interdisciplinarna je, ali ne isključuje specijalnost i specifičnost u smislu zasebne struke i znanosti. Najčešće se veže uz tehničko znanstveno područje i polja → urbanizam, → arhitekturu i → graditeljsko nasljeđe. Uz rurizam vezuju se i druge discipline koje se bave poviješću, izazovima ili planiranjem ruralnih prostora: geografija (ruralna geografija), agronomija, sociologija (ruralna sociologija), ekonomija (ruralna ekonomija), ekologija (ruralna ekologija), ruralna etnologija, psihologija (ruralna psihologija), turizam (ruralni turizam), kultura (ruralna kultura), ruralna ekologija, geodezija (komasacija, katastar), glazba i dr.

Rurizam obrađuje dvije osnovne skupine prostora: samo naselje (intravilan) i poljoprivredne površine izvan naselja (ekstravilan). Unutar naselja rurizam se odnosi na uređenje naslijeđenoga stanja, plan i izgradnju proširenja naselja (kako bi se sačuvala ili promijenila prostorna struktura) te plan i izgradnju potpuno novoga naselja. Izvan naselja provode se komasacija i melioracija zemljišta (geodetska i fizička) te poljoprivredna proizvodnja (intenzivna, ekološka, biodinamička, kemijska i dr.). Rurizam u naseljima podrazumijeva koordinirane radove kojima se poboljšava kvaliteta života pojedinca (kuća i okućnica) i zajednice, a obuhvaća tehničke radove (tehnička infrastruktura – prometnice, vodovodna, kanalizacijska, plinska, niskonaponska i visokonaponska mreža, zbrinjavanje otpadnih voda, zbrinjavanje otpada, elektroopskrba i dr.) i društvene radove (društvena infrastruktura – zgrade za odgoj i obrazovanje, zdravstvo, trgovinu, kulturu, ugostiteljstvo i turizam, industriju i dr.). Analiza geneze ruralnih prostora prepoznaje dvije osnovne skupine čimbenika prostornog razvoja: prirodne, odnosno fizičko-geografske (geološki sastav, vegetacija, tlo, klima, konfiguracija terena, vode i dr.), te antropogene (povijesno-politički uvjeti, socijalni sustavi, migracije, struktura obitelji, sanitarno-tehnički uvjeti i dr.).







Tipologija ruralnih naselja

Tipologija ruralnih naselja dijeli se prema prostornoj strukturi (zbijena naselja, linijska te raštrkana sa zaseocima), genezi nastanka (spontano nastala naselja, naselja nastala pod nekom intervencijom ili pod izravnom intervencijom vlasti – ekonomski, sigurnosni ili socijalni razlozi), funkciji (izrazito primarna proizvodnja, miješane funkcije ili mijenjanje funkcija pod različitim stupnjem utjecaja grada). Nekada su u ruralnim prostorima prevladavale dvije funkcije (poljoprivredna i stambena), dok danas takva naselja često imaju više funkcija.

Zbijena i linijska ruralna naselja imaju veću ili manju zbijenost. Zbijena ruralna naselja (zgusnuta, u gomili) dijele se na ona s jezgrom geometrijskog (pravilnog ili nepravilnog pravokutnika ili kvadrata) ili zaobljenog (eliptičnog ili kružnog) oblika. Linijska naselja (naselja u nizu) imaju dva oblika: pravilan (često zvano ušoreno naselje) i nepravilan (naselje nastalo spontano). Nepravilno linijsko naselje javlja se uz cestu, šumu, brežuljak i rijeku. Linijska naselja dijele se na ona s različitim kombinacijama pravilnog ili nepravilnog pravokutnog ili kvadratičnog trga (mogu imati i okrugao) u odnosu na glavnu ulicu. Neka naselja imaju više trgova a jedan je dominantan. Linijska geometrijska naselja vežu se uz nizinska područja i intenzivnu poljoprivredu, voćarstvo i vinogradarstvo. Linijska naselja novijega datuma vežu se uz sekundarnu disperziju u odnosu na grad. U Hrvatskoj su se linijska naselja razvila razvojem prometa i prometnica. Raštrkana naselja (rastresita, disperzna, razbijena) sa zaseocima aglomerirana su nepravilno, bez oštre granice naseljenosti. Takva se naselja vežu uz brdovita, gorska i planinska područja. Zaselci su skupine od četiri, pet do najviše desetak kuća. Zaselak je uvijek zbijenoga tipa i nepravilna tlocrta, tako da je dio naselja u obliku zaselaka zapravo raštrkano selo ako se gleda statistička cjelina koja tvori naselje. Zaselci se još nazivaju susjedstva i vicinati, u balkanskim zemljama mahale i komšiluci. U Hrvatskoj su često okupljeni oko veće aglomeracije s crkvom te zajedno tvore naselje. Ruralna naselja po broju stanovnika dijele se na: mala (do 500 stanovnika), srednja (500–2000), veća (2000–3000), velika (3000–5000), jako velika (više od 5000).







Ruralna naselja mogu se razlikovati i po prostornoj strukturi u odnosu na stambene i eksploatacijske jedinice (mjesta proizvodnje), tj. kuće i obradive površine (njive, polja, voćnjaci, vinogradi) ili prostore intenzivnog uzgoja životinja (tovilišta, farme). Tako se naselja dijele na ona u kojima su jedinice stanovanja u prostornom dodiru s eksploatacijskom jedinicom i ona u kojima su te dvije temeljne jedinice ruralne uporabe međusobno prostorno razdvojene. Navedeno je moguće i kod raštrkanih naselja. Tipovi i oblici naselja mijenjanju se tijekom vremena. Prvobitno zbijena naselja mogu postati rastresita ili obrnuto. Sekundarnu disperziju supstitucijom pokazuju primjerice naselja u planinama koja se sele u dolinu gdje su manje zbijena. Duž dolina i putova primarno zbijena sela počinju razvijati predgrađa, izduživati se, te na taj način katkad i međusobno spajati, kao što je primjer na južnoj granici prigorja Moslavačke gore, gdje je došlo do sekundarne disperzije interpolacijom.

Industrija u ruralnim područjima

Razvojem industrijskoga načina poljoprivredne proizvodnje stvorena su naselja – pustare, koja tvore protourbane tipove uz jasno zoniranje površina. U Hrvatskoj su takva naselja karakteristična za Slavoniju i Baranju (Sokolovac, Sudaraš, Širine, Vereš Majur, Zlatna Greda, Mirkovac, Malo Kneževo, Jasenovac i dr.). Također su poznata i cerealna sela (velike žitne kulture). U industrijsko doba na selu u prvome redu prevladavaju prehrambena i drvo-prerađivačka industrija. Neke industrijske grane u ruralnim naseljima traže smještaj radi blizine mineralnih ili poljoprivrednih sirovina. Gušća i svuda izgrađena prometna mreža učinila je različite prometne lokacije privlačnima za industriju i ondje gdje nema gradskih naselja. Nekim industrijama i tehnologijama postalo je zanimljivo podizanje postrojenja u ruralnom prostoru, kako zbog cijene rada i smještaja tako i pod utjecajem državnih ili lokalnih vlasti u njihovoj namjeri da razvijaju pojedina područja (Kerestinec, Novska).

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj može se pratiti od prapovijesnoga (ostatci prapovijesnih naselja na području Vukovara, Vinkovaca, Požege, Šibenika i dr.), preko antičkoga razdoblja (sačuvana antička grčka podjela zemljišta kao sustav putova i terasiranih parcela u Starogradskom polju na Hvaru), srednjega (otoci Cres i Krk, Pelješac) i novoga vijeka do suvremenoga doba. U srednjem vijeku vlastelinska zemlja bila je podijeljena na alodijalni posjed (koji je vlastelin zadržavao za sebe) i na kmetska selišta (sessiones), koja je vlastelin davao na obradbu seljacima.







Planiranjem i izgradnjom prometnica u XVIII. i XIX. st. na teritoriju Vojne krajine nova su se naselja osnivala planski (zbog sigurnosti i kontrole bilo je zabranjeno podizanje kuća na osami). Tako je na području Ogulinske graničarske pukovnije 1793. bio utvrđen zemljišni posjed za šest sela i projektiran određen broj kuća (Leskovac, Grabovac, Drežnik, Sadilovac, Vaganac i Rešetar), na području Otočke graničarske pukovnije bili su podignuti Petrovo Selo, Željava i Priboj, a na području Ličke graničarske pukovnije Srb i Suhaja. Pri izgradnji cestovnih prometnica u Gorskom kotaru planiran je i izgrađen Mrkopalj (regulacijski plan iz 1753). Uz cestu koja je spajala sjevernu i južnu Hrvatsku preko krševitog Velebita u prvoj polovici XIX. st. izgrađen je Podprag. Plavljenje rijeke Drave bio je razlog zbog kojega su se u tom području planirala linijska ruralna naselja Ždala (oko 1770), Gola (1822), Gotalovo (1828) i Ferdinandovac (1844). Zbog eksploatacije slavonskih šuma osnovana su sela Josipovac (1881), Jurjevac (1881) i Krndija (1882). Pokretanje drvo-prerađivačke industrije 1884. potaknulo je osnivanje naselja Belišće.

Između dva svjetska rata došlo je do kolonizacije naselja u Slavoniji. U tom razdoblju na regulaciji i poboljšanju uvjeta života u ruralnim naseljima aktivno su djelovali zaposlenici Tehničkoga odjela Škole narodnog zdravlja iz Zagreba. Među ostalim radili su na regulaciji Mraclina, Ludbreških Sesveta, Mandra na Pagu, Donjega Kraljevca (nakon požara 1934) i Brezovca Žumberačkog (nakon požara 1937). Hrvatska seljačka stranka 1938–41. organizirala je obnovu ruralnoga naselja Kolarec nakon požara 1938. koji ga je potpuno uništio. Obnova je bila povjerena graditelju Srećku Florschützu koji ju je temeljio na tradicionalnima kao i na suvremenim načelima graditeljstva toga doba, a predstavlja jedinstven primjer totalnog dizajna planiranoga ruralnog naselja na području Hrvatske. Arhitekt Marko Vidaković obranio je 1939. na Tehničkome fakultetu u Beogradu doktorsku disertaciju Analiza strukture i predlog za regulaciju Podravskog Đurđevca, na primjerima hrvatskih sela s naglaskom na Đurđevac.















Nakon II. svj. rata mnogi su arhitekti radili na obnovi i novoj prostornoj regulaciji ruralnih naselja. Među njima ističu se → Josip Seissel, → Stjepan Planić, Riko Marasović, Miro Marasović, Ivo Kurtović, Dragan Petrik, → Aleksandar Freudenreich, Ljudevit Pelzer, Vladimir Šilhard, → Neven Šegvić i dr.

Ruralna naselja treba poznavati kako bi ih se očuvalo u oblicima koje imaju i koji im odražavaju postanak i nekadašnje funkcije. Ona danas sve više gube poljodjelsko stanovništvo, a često postaju napuštena ili rezidencijalnim naseljima drukčije svrhe, kao što je turizam i sekundarno stanovanje gradskoga stanovništva ili stanovništva koje se povlačilo iz gradskih uvjeta.

Visokoškolska nastava rurizma

Na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) 1945–51. održavala su se predavanja iz kolegija Rurizam I i Rurizam II te Vježbe za izgradnju sela I i II i Vježbe iz rurizma I i II, s ciljem izgradnje humanijega i zdravijega stanovanja kao i obnove djelomično ili u cijelosti porušenih ruralnih naselja. Kolegij Gospodarsko zgradarstvo obuhvaćao je projektiranje industrijskih i poljoprivrednih zgrada.

Kao redoviti kolegij Rurizam se izvodi od akademske godine 2019/20. na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

antičko graditeljstvo, arhitektonsko-urbanističko stvaralaštvo starovjekovnoga razdoblja formirano na širim grčko-rimskim prostorima (okvirno od kraja II. tisućljeća pr. Kr. do VI. st.). Na području Hrvatske razvijalo se od doba grčke kolonizacije Jadrana (sporadično od VI. st. pr. Kr., sustavno od početka IV. st. pr. Kr.); u drugoj fazi datira se od početka rimskih osvajanja naših prostora, što je obilježeno osvajanjem Nezakcija 177. pr. Kr. (latinski Nesactium, danas Vizače), dok je intenzivna urbanizacija i izgradnja rimskoga sloja arhitekture započela u ranocarsko doba (od sredine I. st. pr. Kr.). Nakon Dioklecijanovih reformi i konačne afirmacije kršćanstva (kraj III. st. / početak IV. st.) započelo je razdoblje kasne antike tijekom kojega se razvilo → ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo s trajanjem do završetka velikih seoba (sredina VII. st.). Antička arhitektura ishodiše je svih kasnijih »klasičnih stilova« (djelomično romanike, osobito renesanse, baroka, klasicizma i visokoga historicizma).

Ključni spomenici antike na prostoru današnje Hrvatske već su u doba renesanse u XVI. st. bili predmet istraživanja i dokumentiranja talijanskih umjetnika (Antonio da Sangallo, Sebastiano Serlip, Andrea Palladio i dr.) koji su ostavili mnogobrojne crteže amfiteatra, teatra na Monte Zaru, slavoluka Sergijevaca i Augustova hrama u Puli. Idealnu rekonstrukciju Dioklecijanove palače početkom XVIII. st. publicirao je Johann Bernhard Fischer von Erlach, a istodobno je ostatke rimske Siscije (Sisak), Cibalae (Vinkovci) i drugih panonskih lokaliteta snimio Luigi Ferdinando Marsigli; u prvoj polovici XIX. st. ruševine Salone i Dioklecijanovu palaču istraživali su Frano Carrara i Vicko Andrić; u Istri je od sredine XIX. st. djelovao Pietro Kandler, potom do I. svj. rata Anton Gnirs. Prve znanstvene monografije s opsežnom dokumentacijom o Dioklecijanovoj palači objavili su George Niemann (1910) te Ernest-Michel Hébrard i Jacques Zeiller (1912).







Uz arheologe i povjesničare umjetnosti važan doprinos suvremenom istraživanju i zaštiti antičkoga graditeljstva u Hrvatskoj ostavili su i arhitekti: → Ćiril Metod Iveković (konzervacija antičkih spomenika), Ejnar Dyggve (antička Salona), → Andre Mohorovičić (antički Apsorus – Osor), → Bruno Milić (knjiga Razvoj grada kroz stoljeća. Prapovijest – antika, 1990), Aleksandra Faber (antičke fortifikacije i topografija gradova), → Jerko Marasović, Katja Marasović, Ivo Vojnović i → Ana Šverko (Dioklecijanova palača), Attilio Krizmanić (antička Pula, osobito amfiteatar), Vlasta Begović Dvoržak (antičke vile, osobito na Brijunima), Domagoj Vuković (topografija antičkoga Siska), Miće Gamulin i Filip Šrajer (antički ager Pharosa – Staroga Grada na Hvaru), → Zlatko Karač (antički urbanizam), Iva i Tomislav Kušan (antičke Aquae Iasae – Varaždinske Toplice), Željko Peković, Marko Rukavina i Zehra Laznibat (urbana arheologija); među građevinskim inženjerima ističu se Radoslav Franjetić (topografija antičke Murse – Osijek) i → Jure Margeta (rimski hidrotehnički sustavi) te geodet Marijan Kadi (rimske centurijacijske mreže).

Urbanizam, gradovi, naselja

Grčki gradovi

Začetci planske izgradnje gradova na tlu Hrvatske (→ urbanizam) datiraju se u razdoblje grčke kolonizacije Jadrana. Iako su trgovinski kontakti Grka i ilirskih starosjedilaca postojali već u VII. st. pr. Kr., naznake urbanizacije počele su se javljati od VI. st. pr. Kr. kada je u arhajskom razdoblju zabilježena knidska kolonija Kórkyra hē Mélaina, smještena vjerojatno na Korčuli (oko 585. pr. Kr.). U kasno klasično doba nastalo je nekoliko planskih polisa, a kao prvi sirakuška kolonija Issa na Visu (datacije osnivanja razlikuju se, od 397. do 389. pr. Kr.). Geometrizirane je matrice s i danas očuvanim ostatcima zidina oko četverokutnoga urbanog areala površine 10 ha na padini povrh viške luke. Na susjednom otoku Hvaru gotovo istodobno je utemeljena parska agrarna kolonija Pharos (385–4. pr. Kr.) u zaleđu kojega je bila uređena chora (χώρα), poljoprivredno zemljište površine od približno 1200 ha s pravilnom ortogonalnom parcelacijom u izduženim modulima 1 : 5 stadiona (181 m × 905 m). Zbog iznimne očuvanosti i rijetkosti u europskim okvirima, chora je upisana na Popis svjetske baštine UNESCO-a (2008). U helenističko doba Issa je utemeljila svoje subkolonije – na otoku Korčuli (dokumentirano natpisom na kamenu – tzv. lumbardskom psefizmom, oko 275. pr. Kr.), a u III. i II. st. pr. Kr. i prve gradove na tada još ilirskoj obali – trgovačke emporije Epétion (Stobreč), Tragurion (Trogir), nešto kasnije Siculi (Resnik), te je posvojila delmatsku Salonu i Naronu (Vid kraj Metkovića) koje je razvila u vlastite trgovačke luke. Za grčka naselja Anchiale, Herakleia i Dimos nisu poznate lokacije. U urbanoj topografiji helenističkih gradova važne su javne zone agora – u Issi smještene na niskom dijelu uz obalu i luku, u Pharosu u središtu grada, u Tragurionu na mjestu današnjega trga.







Rimski gradovi

Rimska prisutnost na prostorima današnje Hrvatske tijekom nekoliko stoljeća rezultirala je iznimnom urbanom mrežom s približno 150 poimenično zabilježenih naselja različita statusa s uglavnom ubiciranim pozicijama. Tomu valja pribrojiti mnoštvo manjih neimenovanih lokaliteta s arheološkim ostatcima (villae rusticae, seoska naselja ranga vicus i pagus, putne postaje mansiones i mutationes, male utvrde na limesu poput castella, oppida i dr.). Sudeći prema nazivima naselja s ilirskim oblikom završetka -ona, -nona, primjerice Albona (Labin) i Flanona (Plomin), te rjeđim, vjerojatno keltskim nastavcima –um, -dunum poput Argyruntum (Starigrad pod Velebitom), Teutoburgium (Dalj) i sl., Rimljani su često samo posvojili i postupno romanizirali starosjedilačka naselja kojima su dali novu fizionomiju i pravni okvir, dok su ponegdje svoja nova naselja gradili uz postojeća preuzimajući njihov toponim (rimski kastrum Tarsatica na položaju današnje Rijeke izgrađen je podno gradine na Trsatu koja je i dalje egzistirala kao ilirsko naselje).

U prvome razdoblju urbanizacije lokalna naselja dobila su niže oblike samouprave (praefectura, res publicae / conventus civium Romanorum ili su to bila municipia – municipiji s »italskim pravom«), a najvažnije lokacije na kojima su prvotno bila planski izgrađena vojna legijska naselja u drugoj su etapi carskom odlukom dobivala rang coloniae – kolonije s najvišim urbanim atributima i punim rimskim civitetom; katkad se uz vojni logor razvilo i zasebno civilno naselje – canabae, kakvo je primjerice imao Burnum (Ivoševci kraj Kistanja). Na području Hrvatske samo je deset gradova imalo status kolonije: Pola (Pula) kao najraniji primjer iz sredine I. st. pr. Kr., Parentium (Poreč), Iadera (Zadar), Salona koja je s upravnim rangom sjedišta provincije Dalmatiae bila najvažniji i površinom najveći rimski grad u našim krajevima, zatim Narona, Epidaurum (Cavtat), veteranska kolonija Aequum (Čitluk), Mursa, Siscia i Cibalae, pri čemu je u punom nazivu grada uvijek sadržana i carska rodovska atribucija (primjerice Colonia Flavia Siscia). Mreža municipija bila je gušća – na području kontinentalne Hrvatske bilo ih je barem deset, u jadranskoj zoni i znatno više, uz još mnogobrojnija naselja bez formalnoga civiteta. Ostali važniji rimski gradovi u Dalmaciji bili su – Curicum (Krk), Asseria (Pograđe kraj Benkovca), Varvaria (Bribirska glavica), Aenona (Nin), Senia (Senj), Apsorus, Arva (Rab), Scardona (Skradin); u Panoniji – Andautonia (Šćitarjevo), Aquae Iasae, Iovia- Botivo (Ludbreg), Aquae Balissae (Daruvar), Incerum (Požega), Marsonia (Slavonski Brod), Certissa (Štrbinci kraj Đakova), i dr.

Najbolje sačuvane urbane matrice s ortogonalnim rasterom blokova imaju gradovi tipa urbs quadrata poput Poreča i Zadra (kod kojeg su moduli insula 45 m × 25 m); takva je geometrizirana planimetrija utvrđena i u gradovima Aequumu (kastrumu dimenzija 420 x 270 m, s križnom shemom glavnih ulica), Cibalae i Mursa (pretpostavljene dimenzije kastruma su 760 m × 680 m), dok neki gradovi s naslijeđenim ilirskim supstratom, poput Pole, Albone i Varvarije, imaju nepravilan izrazito vernakularni plan. Specifičan urbani položaj fortifikatornoga značaja, osim tih visinskih izvorno gradinskih naselja, pokazuju rimski gradovi nastali na poluotocima okruženima morem (Poreč, Rab, Starigrad pod Velebitom, Stobreč, Cavtat, a u doba kasne antike Umag i Novigrad) ili na otočićima uz obalu (Nin, Trogir, u doba kasne antike Rovinj).







Kolonijama se dodjeljivalo i poljoprivredno zemljište, ager s kvadratnom mrežom centurija (modula oko 710 m × 710 m) i podjelom na manje parcele veličine jugera, a najbolje su sačuvane centurijacijske mreže (dobro vidljive na suvremenim orto-foto snimkama) u zaleđu Pule, Zadra (s ekstenzijom i na otok Ugljan) i Salone, nešto manje Poreča i Stona, dok se u kontinentalnoj zoni nazire samo centurijacija Andautonije.

Arhitektura

U razdoblju od početka IV. st. pr. Kr. do sredine I. st. pr. Kr. dominantan je sloj kasnoklasične grčke i helenističke arhitekture, no očuvani su primjeri malobrojniji od kasnijega rimskoga graditeljstva. Do sada su istraženi ostatci gradskih zidina Isse, potom Pharosa, Epetiona (oba s gradskim vratima) i Traguriona, debljine 2–2,5 m, a specifični helenistički način gradnje bedema megalitskim izduženim blokovima uslojenima u pravilne redove kao grčki je utjecaj primjetan i na nekim ilirskim te kasnijim rimskim lokalitetima (kula Tor ponad Jelse, bedemi Škripa na Braču, istočni zid Urbs vetus Salone, zidine Narone, Varvarije, Asserije, Iadere, Apsorusa, Curicuma, Nezakcija i dr.). Osim tragova trijema i agore, od javnih je građevina u Issi pretpostavljen samo grčki teatar (na poluotoku Prirovu gdje je poslije izgrađeno rimsko kazalište); sakralnu arhitekturu dokumentira heron (pseudomauzolej za ukop relikvija) Heraklova kulta što je očuvan u donjem dijelu tzv. kule Radojković u Škripu (III–I. st. pr. Kr.), tragovi Diomedovih svetišta identificirani su na rtu Ploča kraj Rogoznice i na Palagruži, a sekundarni nalazi žrtvenika upućuju na položaje grčkih hramova na mjestu trogirske katedrale i ranokršćanske bazilike na najvišoj točki Stobreča.

Najstariji očuvani primjeri rimske arhitekture na hrvatskim prostorima datiraju se od Cezarova, odnosno Augustova doba (sredina I. st. pr. Kr.), sa slojem izgradnje nastajale tijekom četiri stoljeća, koji su s produženim trajanjem i u poslijerimskom razdoblju kasne antike dosegnuli čak sedam stoljeća kontinuiteta. Rimska se arhitektura razvijala u raznolikim obrascima pa ju valja promatrati po tipološkim skupinama.

Forumi

Kao središnji javni prostori grada (trgovi arhitektoničnoga perimetra) forumi imaju urbanistički značaj, no to su i složeni građevni sklopovi polivalentnih funkcija (mjesta okupljanja, trgovine, sudišta, kapitolijskoga kulta i sl.). Svi primjeri foruma s područja Hrvatske nastali su tijekom samo nekoliko desetljeća u ranocarskom razdoblju (kraj I. st. pr. Kr.– početak I. st.). Najbolje je istražen zadarski forum smješten uz sjecište kardinalnih uličnih osi carda i decumanusa, središnja ploha (95 m × 45 m) kojega je bila okružena dvoetažnim trijemovima s tabernama, bazilikama uz rubove trga i termama u istočnom zaleđu (na razini partera forum je suvremeno prezentiran prema rješenju Ante Uglešića, 2010). U veteranskoj se koloniji Aequum forum (90 m × 60 m) okružen trijemovima također nalazio uz križište glavnih ulica, u Asseriji je netipično bio smješten uz sam gradski zid, u Naroni ispred carskoga hrama, a jedini cjelovito istraženi forumski sklop u kontinentalnoj Hrvatskoj, onaj u Aquae Iasae, podignut je oko svojevrsnoga impluvija termalnoga izvora (I–IV. st.). Primjer višemilenijskoga kontinuiteta glavnoga javnog prostora jest pulski gradski trg koji svojim oblikom (s dijelovima antičkoga pločnika i kapitolijskom zonom s hramovima) predstavlja očuvani rimski forum. Ostatci foruma uvrđeni su još i u Fulfinumu (podno Omišlja), Poreču, Nezakciju, Bribiru, Ninu, Saloni (stari se nalazi unutar zone urbs vetus, a novi u urbs orientalis) i Andautoniji.







Bazilika kao najreprezentativnija forumska građevina otkrivena je samo u Zadru (tzv. Severiana), smještena uz južnu stranu sklopa, trobrodna, duljine 73 m, s apsidalno završenim tribunalom (kraj II. st. / početak III. st.). Slična je građevina nesigurno indicirana i u Saloni gdje je uz forum pak postojala curia gradskoga vijeća, također s apsidom, a takve su vijećnice naslućene i u Naroni uz sjevernu stranu hrama, uz forume u Zadru i Aequumu. Specifičnu parafrazu foruma predstavlja peristil Dioklecijanove palače. U vojnom logoru Burnum središnje je mjesto umjesto foruma zauzimao zapovjedni principij s bazilikom i ugrađenim hramom (očuvani su dijelovi lučne kolonade trijema).







Kapitoliji, hramovi i svetišta

Na tlu Hrvatske poznato je dvadesetak rimskih hramova, uglavnom u ruševnom stanju, dok su u punim arhitektonskim elevacijama očuvani samo Augustov (djelomično i Dijanin) hram na forumskom kapitoliju u Puli (oba s kraja I. st. pr. Kr.) te Jupiterov u Dioklecijanovoj palači (početak IV. st.; danas krstionica sv. Ivana splitske katedrale). Većina istraženih hramova pripada tipu prostilos – tetrastil s korintskim kapitelima, no u temeljima su poznata i dva tolosa – Venerin i Kibelin hram uz peristil Dioklecijanove palače (početak IV. st.). Veličinom i reprezentativnošću ističe se zadarski kapitolijski hram s tri cele posvećen trijadi Jupiter – Junona – Minerva, rijetkoga heksastilnoga tipa s dubokim trijemom od kojega su očuvane samo substrukcije i jedan monumentalni korintski stup (danas postavljen uz crkvu sv. Šimuna). Najveći naš rimski hram raskošne plastične dekoracije (iz razdoblja Flavijevaca, I. st.) nalazio se na kapitoliju u Ninu. Tipa je pseudoperipterosa s poprečnom troprostornom celom. U Poreču su istraženi svetište uz forum te mali hram na vrhu poluotoka, a u Nezakciju tri odvojena kapitolijska hrama; u Saloni je na forumu u zoni urbs vetus istražen par kapitolijskih tetrastilnih hramova povezanih središnjom ložom (I. st.) i Liberov hram uz teatar južno od foruma; na novom forumu Salone u urbs orientalis identificiran je Jupiterov hram, a u tom je dijelu grada postojao i hram posvećen Vennus Victrix (početak IV. st.); u Naroni je izvan foruma također stajao Liberov hram, a spominje se i Eskulapov; u hramu Asserije javlja se netipična cela s apsidom; ostatci malih forumskih hramova postoje u Fulfinumu i Aequumu; u kontinentalnoj Hrvatskoj uzorno je prezentiran forumski kapitolij s tri hrama u Aquae Iasae. 







Ponegdje su se u neposrednoj blizini kapitolija podizali i hramovi carskoga kulta (trikonhonalna dvorana uz forum u Puli, objekt u Aequumu), a najreprezentativniji primjer te vrste jest Augusteum u Naroni s restituiranim nizom od 17 carskih skulptura iznimne kvalitete koje su s dijelovima arhitekture prezentirane u suvremenome muzeju in situ (autor Goran Rako, 2007).







Specifična su kultna mjesta u pejzažu rustični reljefi uklesani u živu stijenu (lik Herakla kraj Škripa, Silvana na Kozjaku). Identificirana su i svetišta istočnih kultova poput Kibele (Zadar u blizini kapitolija; Dioklecijanova palača), a u kasnoantičko doba pojavila su se svetišta boga Mitre (Miočići kraj Cavtata, Banjevci kraj Zadra, Ilok, Čovići, Prozor i dr.) te židovske sinagoge (kao proseuche spominje se u Mursi, indicirane su i u Saloni, Senju i dr.). Od IV. st. izgradnjom novih ranokršćanskih građevina na rubnim dijelovima grada i izvangradskim grobljima kapitoliji su izgubili važnost.

Mauzoleji i nekropole

Grobne zone antičkih gradova bile su redovitosmještene izvan zidina (lokalitet Martvilo grčke Isse). U rimsko doba najčešće su činile linearne poteze uz glavni prilazni decumanus (Argyruntum, Salona). Sepulkralni se spomenici javljaju u raznim oblicima na dodiru arhitekture i skulpture – kao kamene edikule s motivom hrama (najraniji primjeri su iz Isse, III. st. pr. Kr.), ili kao pločaste stele s reljefima. Na području Liburnije tipični su valjkasti cipusi (oblikom slični cestovnim miljokazima), rjeđe su reprezentativni žrtvenici (are) od masivnih kamenih blokova s postamentom (grobni spomenik Pomponije Vere iz Salone, I–II. st.), dok su u doba kasne antike dominirali sarkofazi u stilizaciji kuće s poklopcem u obliku krova. Arhitektonični koncept imale su rijetke kružne grobnice s dromosom (podrijetlo vuku od željeznodobnih tumula). Reprezentativni mauzoleji oktogonalnoga centralnoga tlocrta postoje u Puli (očuvan je samo postament iz I. st.) te u Splitu gdje je monumentalni carski mauzolej smješten uz peristil Dioklecijanove palače (početak IV. st.; od sredine VII. st. u funkciji je katedralne crkve). U doba kasne antike na mjestima martirija i grobalja novoga kulta nastale su cemeterijalne bazilike.







Gradska vrata i slavoluci

Istaknuti su dijelovi urbanih fortifikacija smješteni na ishodištima glavnih ulica redovito bili skulpturalno obrađeni. Svi poznati primjeri slavoluka u Hrvatskoj nastali su prigradnjom uz prvotna gradska vrata ili njihovom adaptacijom. Slavoluk Sergijevaca u Puli (kraj I. st. pr. Kr.), prigrađen s unutarnje strane Zlatnih vrata na decumanusu, iza propugnakula srušenoga u XIX. st., najvažniji je primjer antičke javne arhitektonične skulpture na Jadranu. U Puli su sačuvana i starija Herkulova vrata (iz Cezarova doba) kao i novija Dvojna vrata (Porta gemina, početak II. st.) s klasičnom arhitektonskom raščlambom bez figuralne plastike. Salonitanska Porta Caesarea, ugrađena u istočne megalitske gradske zidine, dvoetažna s poveznom galerijom, flankirana osmerokutnim kulama (Augustovo doba), poslije su bila preoblikovana u trijumfalni luk koji je djelomično očuvan. Prvotna gradska vrata Asserije bila su pretvorena u slavoluk caru Trajanu početkom II. st. S unutarnje strane sjevernih lučkih vrata Zadra djelomično je rekomponiran slavoluk Melije Anijane, prenesen s druge pozicije.







Ostali primjeri rimskih gradskih vrata su bez ceremonijalnih atributa, često izrazito fortifikacijskih odlika, flankirani bočnim kvadratnim ili poligonalnim kulama, poput vrata Aequuma s heksagonalnim kulama (Klaudijevo doba), salonitanskih Porta Andetria u istočnim zidinama utvrđenih četirima kulama te Porta Graeca u zapadnom zidu najstarije cjeline Salone. Kulama su bila utvrđena i oboja vrata Nina (sačuvana u tragovima). Na istočnom zidu Zadra otkrivena su čak troja gradska vrata, a najreprezentativnija su sjeverna s trostrukim otvorima i ulazom na decumanus maximus (suvremenu prezentaciju u parteru projektirali su Alan Kostrenčić i Alaksandra Krebel, 2013). Tragovi gradskih vrata identificirani su na vršnoj koti brijega u Naroni, a o vratima svjedoči i skulpturalni zaglavni kamen iz Burnuma. Najbolje su očuvana troja vrata Dioklecijanove palače – Porta ferrea (zapadna), Argentea (istočna) i Aurea (sjeverna, usmjerena prema Saloni), sva s propugnakula i parovima oktogonalnih kula (djelomično rekonstruirane); četvrta mala vrata prema moru bila su internoga karaktera.







Uz slavoluke, javni spomenici u čast carske reprezentacije bili su i tropeji, poput onoga ziguratnog oblika iz Tiluriuma (također Tilurij, Gardun kraj Trilja) ili fragmentarno očuvanog primjera iz Narone; specifični su počasni akcenti i soliterni stupovi (možda s carskom skulpturom) od kojih je jedan iznimnih dimenzija očuvan in situ na forumu u Zadru.

Utvrde

Antičko se → fortifikacijsko graditeljstvo razvijalo u više pojavnih oblika – kao gradske zidine oko urbanih središta ranga kolonija i nekih municipija, kao vojna utvrđena naselja (castra stativa legionis ili sjedišta auksilijarnih jedinica) te kao izdvojene utvrde, uglavnom na limesu. Najstarijem sloju pripadaju spomenute zidine grčkih gradova. Rimljani su dodatno utvrđivali i posvojene ilirske lokalitete gradinskoga karaktera s naslijeđenim bedemima (→ prapovijesno graditeljstvo). Razvijeni fortifikacijski koncept s pravilnim nizom izbočenih četverokutnih kula na gradskome zidu imala je Narona. Na području Panonije su čak i bedemi najznačajnijih gradova bili izvedeni od zemljanih nasipa, opkopa i drvenih palisada, ponekad u dvostrukim pojasevima poput utvrda Cibalae, vjerojatno i Murse, gradova koji i po svojoj planimetriji pripadaju tipu castra razvijenih iz vojnih logora (prvotni sloj je iz I. st.). U zaleđu Dalmacije fortificirana su vojna naselja: Tilurij površine 12 ha, s civilnom zonom izvan zidina (canabae legionis), Burnum (poslije se razvio u municipij s više prostornih cjelina), dijelom i Andetrium (Gornji Muć), a izrazite konture kastrumskoga grada imala je veteranska kolonija Aequum te Tarsatica s očuvanim strukturama vojnoga principija, nedavno suvremeno prezentiranoga (autor Nenad Fabijanić, 2014).







Najgušća mreža rimskih utvrda u nas nalazila se na podunavskom limesu Rimskoga Carstva (od Batine u Baranji do Iloka) gdje su promatračnice i stražarnice građene od zemlje i drva bile locirane na svakih 1 do 2 km (u vojnim itinerarima zabilježene su kao specula i turris, u kasnoj antici kao burgus). Na udaljenostima od dana hoda (do 30 km) uz veće utvrde ranga castella za smještaj izdvojenih vojnih centurija, ala ili kohorti vjerojatno su postojala i civilna naselja, primjerice u Baranji Ad Militare (Batina Skela) utvrđenoga areala 210 m × 90 m, Aureus Mons (možda Zmajevac), Ad Novas (Jasenovac – Dragojlov brijeg), prostornoga obuhvata 160 m × 140 m s opkopima i bedemima, Albanum (možda Lug), Donatiana (možda Vardarac).

Dalje uz Dravu i Dunav nižu se Ad Labores (Nemetin), Teutoburgium (Dalj), Cornacum (Sotin) s utvrdom dimenzija 200 m × 100 m i Cuccium (Ilok). Sva navedena utvrđena naselja datiraju se u I–IV. st., najkasnije do rasapa limesa tijekom provale Huna (375).

Amfiteatri

Mjerilom najmonumentalnije profane građevine u rimskim gradovima, amfiteatri su se zbog veličine redovito smještavali extra muros. U Hrvatskoj su njihovi građevni ostatci sačuvani u Puli, Saloni i Burnumu, a prema pisanim ili kartografskim izvorima te tragovima na terenu i specifičnim pokretnim nalazima izvjesno je da su amfiteatri postojali na još nekoliko mjesta.













Uz Dioklecijanovu  palaču, najvažniji rimski spomenik u Hrvatskoj je Amfiteatar u Puli, po veličini šesti u cijelome rimskom svijetu i jedan od najbolje očuvanih. Dimenzija 132,5 m × 106 m, opstao je u punim troetažnim elevacijama (na zapadnoj strani do visine 32,5 m), s izvorno 40 redova sjedala u nekoliko pojaseva gledališta (cavea) dostatnih za 23 000 posjetitelja. Vjerojatno mu je prethodila manja borilišna građevina proširena i nadograđena tijekom I. st. (u konačnom obliku dovršen je za dinastije Flavijevaca). Gotovo istodobno, za Vespazijana (očuvan je datacijski natpis iz 76–77.) izgrađen je vojni amfiteatar u logoru Burnum. Otkriven je 2003. pri rekognosciranju zasute vrtače, očuvan samo u nižim dijelovima, dimenzija 118 m × 87 m, s kapacitetom do 10 000 gledatelja. Treći amfiteatar podignut je u Saloni u II. st. Iako je prvotno izgrađen izvan grada, širenjem urbs occidentalis obuhvaćen je i djelomično ugrađen u sustav gradskih zidina; dimenzija je 126 m × 102 m za 17 000 gledatelja. Njegov troetažni perimetralni zid u najvećoj je mjeri srušen 1647. kako ne bi poslužio kao fortifikacija Osmanlijama.







U Zadru je prema epigrafskim, pisanim i kartografskim izvorima postojao amfiteatar ispred renesansne utvrde Forte na istočnom prilazu gradu, srušen oko 1650. prigodom izgradnje predutvrde Mezzaluna (neki se ostatci možda nalaze ispod bastiona u današnjem Perivoju Vladimira Nazora).

Ruševine amfiteatra Corinuma (Karina) ubiciranoga na gradini Miodrag spominje Alberto Fortis potkraj XVIII. st. Isti autor te Johann Christian von Engel opisali su i neveliki amfiteatar u koloniji Aequum, a lokacija mu se još nazire izvan istočnih zidina. Frano Carrara i Arthur John Evans u XIX. st. navode ostatke amfiteatra vojnoga logora Tilurija koji su i danas prepoznatljivi u ovalnom obliku terena uz jugozapadni ugao nekadašnjega kastruma. U Osijeku je amfiteatar postojao uz jugozapadni vanjski ugao gradskih bedema (povjesničar Zosim iz V–VI. st., opisujući prijašnje događaje u Mursi iz sredine IV. st. spominje ga kao stadion), položaj mu je bio u obliku eliptične depresije ucrtan na kartama XVIII. st., a najvjerojatnije je bio građen od drva, zbog čega danas nema arhitektonskih ostataka.

Po sekundarnim nalazima indicirani su amfiteatri u Sisciji i Andautoniji (vjerojatno također drvene konstrukcije), dok u Epidauru gdje se amfiteatar spominje prema neprecizno interpretiranoj bilješci Theodora Mommsena takva građevina nije izvjesna. Druge vrste rimskih borilišta (hipodromi, cirkusi, stadioni, javne palestre i dr.) na području Hrvatske nisu utvrđene.

Teatri

U ostatcima su očuvana rimska kazališta u Puli, Saloni i Visu. U Puli su postojala dva takva sklopa: izvan zidina Veliki teatar s prospektom scene duljine čak 100 m i kapacitetom gledališta za 4000–5000 osoba (srušen u XVII. st.) te Mali teatar promjera 63 m, smješten na padini brijega u zaleđu Arheološkoga muzeja gdje je 2022. rekonstruiran i suvremeno arhitektonski interpretiran (autor Emil Jurcan). Ostatci teatra sličnih dimenzija postoje u Saloni uz zapadnu stranu foruma. U Visu je na poluotoku Prirovu ispred padine antičke Isse očuvan dio rimskoga kazališta ugrađenog u perimetralni zid franjevačkoga samostana iz XVI. st., promjera 59 m, s kapacitetom gledališta za 3000–3500 gledatelja (vjerojatno mu je prethodila helenistička scenska građevina). Navedeni su teatri tipološki vrlo slični – polukružna oblika gledališta i orkestre, s arhitektoničnom scenom, sličnih dimenzija, svi datirani u I. st. (salonitanski možda u početak II. st.). Teatar je vjerojatno postojao i u Zadru (u zaleđu foruma uz glavni kardo, na poziciji današnjega trga pred crkvom sv. Marije), a prema nađenim artefaktima scenske ikonografije postoje indikacije i za rimska kazališta u Osijeku i Naroni. Jedini primjer odeona (specifičnoga natkrivenog teatra ili auditorija) polukružnoga oblika promjera 20 m, prezentiran je u suterenu gradske vijećnice u Sisku (2025).







Terme

Terme su u rimskim gradovima, uz higijensku i zdravstvenu namjenu, bile i središta društvenoga života. U prvoj su fazi bile nerazvijenih prostornih koncepata (primjeri iz Nezakcija i Isse), a od II. st. pod utjecajem reprezentativnih rimskih terma formirale su se u prepoznatljivim tlocrtnim shemama simetrične kompozicije sa specifičnim prostornim oblicima (apside, eksedre, niše). U interijeru su dekorirane mozaicima i kamenim intarzijama, ponegdje i zidnim freskama (velike terme istočno od episkopija u Saloni, II–III. st.). U središtu sklopa je redovito bila otvorena palestra s vodenim impluvijem okružena trijemom (Rider – Danilo) oko koje su se nizale prostorije s različitim temperaturama vode (frigidarij, tepidarij, kaldarij). Veći su gradovi imali više terma (u Zadru su glavne zauzimale dvije gradske insule, a jedne su se nalazile u zaleđu foruma na poziciji samostana sv. Marije); uz javna postojala su i kupališta u privatnim kućama (tzv. male terme u Saloni) te u izvangradskim vilama (maritimni sklop u uvali Verige na Brijunu). Nalazi hipokausta za zagrijavanje prostorija indiciraju postojanje terma u nizu drugih gradova (Pula, Rijeka, Krk, Cavtat, Aequum), a ponegdje se kupališta nazivana balneum spominju i na epigrafskim spomenicima (Labin, Senj, Narona).







U kontinentalnoj Hrvatskoj uz terme u Andautoniji prezentirane u sklopu arheološkoga parka (II–IV. st.), te Ludbregu i Vinkovcima gdje su konzervirane u interijeru suvremene zgrade, osobito razvijene kupališne sklopove imala su toplička naselja, poput Aquae Iasae gdje je uz središnji izvor podignut forum s kapitolijem i hramovima s kupališnim sklopom i bazilikom (I–IV. st.). Tragovi termalne arhitekture otkriveni su i u Aquae Balissae, a toponomastički su očekivani u još nekim naseljima (Aquae Vivae – Krapinske Toplice).













Stambena arhitektura

Urbane rezidencijalne gradnje nedovoljno su poznate, a istraženi primjeri skromnije su kvalitete. Važniji su sklopovi domus u Ninu (30 m × 17 m), u Zadru (kuća s peristilom i ostatcima fresaka), u Puli (kuća s atrijem), a najreprezentativnija je tzv. palača namjesnika provincije u Saloni, tipična villa urbana koja zauzima pravilnu insulu (24 m × 19,5 m) s prostorijama u interijeru ukrašenima mozaicima (kasno II. st.).

U većem su broju očuvani ostatci villae rusticae, ladanjskih stambeno-gospodarskih sklopova na agrarnim posjedima (uglavnom su datirane I–IV. st.) koje su katkada imale i funkciju putnih stancija. Najbolje su poznate vile s područja Istre – u Barbarigi (s nalazima fresaka), pulskoj Šijani, Labincima, u uvalama Zorna i Červar kraj Poreča, Betiki, Medulinu (lokalitet Burle), Balama (uvala Svetoga Pavla), kraj Rovinja (poluotok Muccia). Kvalitetno je prezentirana velika vila u uvali Dobrika na Velom Brijunu, poslije inkorporirana u bizantski kastrum. U Dalmaciji su mnogobrojna nalazišta rimskih villae rusticae na otocima: Ugljanu (Preko, Muline), Dugom otoku (uvala Mala Proversa), Braču (Povlja, Postira, Bol, Novo Selo), Hvaru (Dolac u gradu Hvaru), Visu (Podhumlje), Lastovu (Uble), Korčuli (kraj Vele Luke postojale su dvije vile, kraj Lumbarde također dvije od kojih je jedna građena u nas rijetkom tehnikom opus reticulatum). Na obalnom dijelu istražene su vile u Privlaci (potopljeni sklop u uvali Taraboškovica), Banjevcima kraj Vranskoga jezera, Donjem Polju kraj Šibenika, na Bribiru, kraj Trogira, Kaštel-Štafilića i Kaštel-Sućurca, u Splitu (Dujmovača), Ostrovici kraj Gata u Poljicama, Mlinima i dr.







U kontinentalnim područjima arheološki ostatci villae rusticae očuvani su slabije (gradnja opekom i drvom), a ističu se primjeri kraj Ribnika u Lici, u Osekovu kraj Popovače (kvalitetna prezentacija na lokalitetu Ciglenice), u Drenju Brdovečkom, Tuhovcu kraj Varaždinskih Toplica, Kelemenu kraj Jalžabeta, kraj Velikih Bastaja, u Lugu u Baranji te na brojnim lokalitetima gdje je samo po terenskim ostatcima građevnog materijala indicirano njihovo moguće postojanje.

Najreprezentativniji je ladanjski sklop u Hrvatskoj rimska ranocarska maritimna vila u zaljevu Verige na Velom Brijunu (sredina I. st. pr. Kr. – sredina I. st.) koju odlikuje urbanističko-pejzažni koncept prilagođen terasastom terenu i obliku uvale. Čine ju mnogobrojni funkcionalni dijelovi (stambeni prostori, gospodarska zona, pristanište, interni trg, terme, više hramova) uz nalaze dekorativnih mozaika, fresaka i vrsne kamene plastike.







Na dodiru urbanizma i rezidencijalne arhitekture velikoga mjerila ističe se Dioklecijanova palača u Splitu kao ključni antički spomenik u Hrvatskoj i najbolje očuvani primjer carske rezidencije u cijelome rimskom svijetu (osmišljena je oko 293., dovršena oko 305). Netipična je fortifikacijskog oblika, u gotovo kvadratnoj matrici (215 m × 180 m) odražava koncept rimskoga vojnog logora ili grada tipa castra, s dvoosnom shemom središnjih ulica i ortogonalnim rasterom unutarnje izgradnje. U južnom dijelu prema moru nalazio se rezidencijalni dio Dioklecijanova stana s reprezentativnom galerijom kriptoportika; u središnjoj zoni su sepulkralno-sakralni objekti (carski mauzolej, Jupiterov hram, dva kružna tolosa) okupljeni oko ceremonijalnog peristila koji svojim oblikom i položajem podsjeća na gradski forum s uzdužnim arkadurama i začelnim prospektom protirona; u sjevernom su dijelu gospodarsko-proizvodni prostori i smještajni dio za vojsku. U cijelosti su očuvani perimetralni zidovi palače iznimne monumentalnosti, s četverokutnim uglovnim kulama i trima vratima štićenima poligonalnim kulama. Sa širom zonom povijesne jezgre Splita palača je upisana na Popis svjetske baštine UNESCO-a (1979).







Inženjersko graditeljstvo

Ceste

Prije rimskih osvajanja Ilirika u našim krajevima nije bilo građenih prometnica, no postojale su prapovijesne komunikacijske trase poput tzv. jantarskih puteva (tragovi na japodskim područjima u Lici). Smatra se da je, uz urbanizaciju, najveći doprinos Rimljana na tlu Hrvatske izgradnja inženjerski kvalitetnih → cesta, za što najveće zasluge pripadaju Publiju Korneliju Dolabelli koji je tijekom samo sedam godina namjesništva nad provincijom Dalmacijom (početak I. st.) izveo čak 814 km cesta. Naglasak je isprva bio na transverzalnim pravcima prema unutrašnjosti (od Salone je u zaleđe polazilo pet cesta; prva vojnoga značaja bila je Via Gabiniana prema Andetriju), a tek su se poslije počele graditi i uzdužne trase uz obalu. Važniji smjerovi u Istri su bili: Aquileia–Parentium–Pola–Albona–Tarsatica–Senia; na liburnijskom dijelu prema Dalmaciji: Aenona–Iadera–Scardona–Tragurium–Salona; od Salone prema Naroni i dalje prema Epidaurumu išle su dvije trase – uzobalna preko Stobreča, Omiša i Makarske te druga u zaleđu Biokova preko Tilurija (trgovačke važnosti). U Panoniji su dvije uzdužne trase povezivale zapadne dijelove Carstva sa Singidunumom (Beograd) – podravskom trasom: Poetovio–Mursa–Cibalae–Sirmium i posavskom, s promjenjivim dionicama na obje strane rijeke: Emona–Siscia–Marsonia–Sirmium. Uz dunavski limes protezala se vojna cesta Via ripensis koja je spajala sustav kastela. Uz glavne ceste postojala je i mreža vicinalnih pravaca – u Panoniji su to bili poprečni odvojci do Inceruma, Certisse i Cibalae, a na području Like sekundarne ceste s protezanjem do Siscije i Andautonije.







Glavnina cestovne mreže izvedena je u doba careva Tiberija i Klaudija (do sredine I. st.), a trase su im poznate po nalazima miljokaza (tituli miliari) najčešće oblika cipusa, te prema kartografskim izvorima, poput tzv. Tabule Peutingeriane gdje se navode i udaljenosti gradova na pojedinim trasama (karte su nastale oko 340., sačuvane u srednjovjekovnoj kopiji; hrvatska su područja ucrtana na sekcijama IV–VII). Druga su skupina pisani izvornici, npr. Ptolemejeva Geografija (II. st.) i niz itinerara te vojnih popisa – Itinerarium Antonini Augusti, Notitia dignitatum (oko 430), Anonymus Ravennas Cosmographia (VI–VII. st). Mnoge su rimske ceste služile za promet sve do kasnoga srednjeg vijeka (tada se često spominju kao Via magna i sl.), a neke na planinskim prijevojima i do XIX. st. kada su samo preslojene novim zastorom.







Uzdužni nagibi rimskih cesta u nas su do 7%, na brdskim dionicama iznimno do 15% (→ cestogradnja). Širina Dolabellinih prometnica bila je 3,5–4 m, a tragovi su im ponegdje vidljivi i danas – u zaleđu Dugopolja kraj Kolića očuvana je rimska kaldrma s obrubom, u Podima nedaleko od Trilja postoje kolotrazi usječeni u živu stijenu, rimska cesta pruža se kraj sela Katuna u zaleđu Biokova, vidljive su i dionice u Lici kraj Lovinca te na više mjesta na Velebitu. Unutar gradova ceste su se nastavljale na glavni cardo (očuvano je kameno popločenje uz zapadnu stranu foruma u Saloni, također i dijelovi pločnika carda uza zadarski forum), ili na decumanus (u Ninu je bio širok 5,7 m); konzervirani su pločnici gradskih ulica s bazama stupova perimetralnih trijemova u Andautoniji te uz središnju os osječke Murse (prezentacija decumanusa s obodnom kolonadom in situ u podrumu zgrade → Građevinskog i arhitektonskog fakulteta Osijek).

Mostovi

U Panoniji se po važnosti i veličini isticao tzv. Hadrijanov most kraj Osijeka koji je povezivao Mursu s Baranjom (sredina II. st.); ostatci kamenih supstrukcija vide se za niskog vodostaja Drave, dok je gornji pomost bio od drva. Još postoji navodni rimski most s dva lučna raspona od po 5,6 m preko rječice Plitvice kraj Jalkovca (nedovoljno istražen, devastiran novijom obnovom) te most kraj Jalžabeta – Kelemena preko potoka Rakovca. U II. svj. ratu srušen je kameni rimski most preko Bednje kraj Novoga Marofa (dokumentiran je na fotografijama; u dvorskom perivoju sačuvan je kip Minerve s tog mosta). U antičko doba postojali su i mostovi preko Kupe, vjerojatno i Save kraj Siscije i Andautonije na važnoj cesti za Poetovio (Ptuj), te kraj Marsonije; indiciran je most preko Bosuta kraj Vinkovaca te preko Vuke na limeskoj podunavskoj cesti.

Na području Dalmacije sigurne su rimske datacije samo ostatci tzv. Pet mostova Salone podignuti preko rukavca Jadra na trasi produženog decumanusa od Porta Caesarea prema istoku (I. st. pr. Kr.). Rimske je atribucije i južni ninski most koji je tijekom vremena vrlo izmijenjen, no u strukturi sadržava mnogobrojne antičke spolije (natpisna ploča s imenom donatora, upisanom duljinom mosta od 187 rimskih stopa, tj. 55,4 m, i cijenom izgradnje, I. st.). Prema tradiciji smatra se da je rimskoga podrijetla i lučni kameni most na starome pristupnom putu kraj creskog naselja Beli (Caput Insulae). Nedovoljno istražen je možda rimski most s pet lučnih otvora preko Kličevice kraj Benkovca. Sredinom XIX. st. srušen je važan rimski most kraj Hana preko Cetine. Tijekom XX. st., ponajviše potkraj II. svj. rata, srušeno je više rimskih mostova u Zagori – preko Cetine nedaleko od izvora kraj sela Boduljaci (ostatci stupova) te u Trilju – Pons Tiluri (tragovi obalnih upornjaka), preko Čikole tzv. Vezovića most kraj izvora (donedavno vidljivi ostatci temelja) te mali most nedaleko od manastira Žitnić, na ušću Zrmanje na lokaciji Karlovića Struga (ostatci obalnih upornjaka), preko rječice Jadra u Solinu kraj Velike galije most s dva otvora, dug 9 m.







Akvedukti i hidrogradnje

Najreprezentativnija je rimska hidrotehnička građevina u Dalmaciji Dioklecijanov akvedukt (početak IV. st.) koji je od izvora Jadra u duljini od 9 km vodu dovodio do carske palače, pri čemu je svladavao visinsku razliku od 33 m s prosječnim nagibom od 0,37%, a po presjeku kanala (75 cm × 160 cm) bio je najsnažnijega kapaciteta od svih akvedukata u rimskoj Dalmaciji (13 m³/s). Ključni njegov dio vidljiv je kraj Dujmovače, duljine 180 m i visine stupova s lučnim arkadama do 16,5 m; restauriran je potkraj XIX. st., a u funkciji je bio do 1932.







Zadarski akvedukt Iadera–Biba kraj Vranskoga jezera s dodatnim krakom od Botine, po razvijenoj duljini (oko 40,3 km) i složenosti sustava kanala od olovnih cijevi, klesanih kamenih žljebova, sifona, prihvatnih rezervoara i sl. najveća je rimska hidrogradnja u Dalmaciji. Vodovodni kanal protočnoga kapaciteta 114 l/s dijelom je ukopan, a dijelom položen na nadzemnu zidnu supstrukciju visine do 3 m (početak II. st.). Po jedinstvenosti gradnje i iznimnoj preciznosti nivelacije ističe se podzemni akvedukt Škopalj–Novalja koji je cijelom duljinom poput tunela uklesan u živu stijenu s osam vertikalnih odiha koje su poslužile i da bi se horizontalni kanal mogao istodobno klesati u oba smjera sa 16 polaznih točaka. Tu je specifičnu građevinu (lokalno nazvanu Talijanova buža) moguće razgledati kao dio muzeološke prezentacije in situ. Na liburnskom području očuvani su još ostatci više gravitacijskih akvedukata na trasama: Burnum–Plavno polje (akvedukt je uglavnom ukopan u tlo ili je zidani kanal zasut nasipom, propusnoga je kapaciteta 72 l/s), Aenona–Boljkovac (kraj I. st.), Asseria–Čatrnja (kratkoga duktusa s malo tragova na terenu), Cissa (Caska)–Kolan na Pagu (duljine 12 km, najvidljiviji su ostatci povrh Zrća) te Scardona–slapovi Krke (akvedukt je očuvan fragmentarno).

Nalazi utilitarne vodovodne infrastrukture i kanalizacijskih sustava (olovne i terakotne cijevi, zidani ili u tlo uklesani kanali, upojni rezervoari i sl.) govore o visokoj razini rimske urbane kulture, ne samo u velikim gradovima (ostatci mreža u Zadru, Puli, Saloni, Aequumu) već i u malim naseljima na limesu poput Iloka, gdje su očuvani ostatci kaptiranog izvora i cijevni razvod. Sastavni dio vodoopskrbnih gradskih sustava su i nimfeji, česme utilitarnih, no i dekorativnih odlika što su ponekad podizane nad samim izvorom ili u blizini velikih javnih građevina (nimfej u središtu Pule iz I. st. pr. Kr., koji je uz opskrbu amfiteatra možda možda bio i posvećen božici Dijani; nimfej uz forumsku baziliku u Zadru). Slične namjene mogu biti i ukopane piscine s dodatnom funkcijom manjih otvorenih kupališta. Na više su lokaliteta istražene ukopane nadsvođene cisterne, uglavnom villa rustica (Bol–Zlatni rat, Kaštel Štafilić, Lumbarda–Koludrt i dr.).







Potopljene lučke gradnje (zbog podizanja morske razine) evidentirane su na Visu (podno lokacije antičke Isse), kraj Resnika, na Pašmanu (lokaliteti Garmenjak i Neviđane), kraj otočića Muntan, na Murteru (Colentum), u uvali Caska na Pagu, lokacijama Sukošan–Barbir, Pakoštane–Janice, na više lokaliteta uz zapadnu obalu Istre (Savudrija, Fažana–rt Mede, Vižula). U kontinentalnoj zoni ključna je riječna luka bila u Sisku; tragovi lučke infrastrukture iskopani su u Andautoniji (tok Save je danas 1,6 km sjevernije). Najveći hidrograđevni pothvat na našim rijekama bio je rimski plovni kanal Sava–Dunav koji je kombinirao kraće umjetne prokope povezujući ih s prirodnim riječnim tokovima Bosuta, Ervenice i Vuke, s ušćem u Dunav kraj Vukovara (na više su mjesta još vidljive depresije rimskoga kanala, primjerice kraj vinkovačke bolnice).







Tehnički aspekti gradnje

Rimsko je graditeljstvo univerzalno u pogledu arhitektonskih tipova, oblikovnih kanona, konstrukcijskih rješenja i načina izvedbe, pa se u našim krajevima lokalne razlike očituju tek u odabiru gradiva i reprezentativnosti pojedinih građevina. U Panoniji, gdje je zbog netrajnih materijala znatno slabija razina očuvanosti antičke arhitekture, dominantno se gradilo drvom i zemljom, dok se samo za važnije građevine rabila opeka (od doba srednjovjekovnih razgradnji nalazi se gotovo isključivo kao gradivo u sekundarnoj uporabi). U sjeverozapadnim područjima u skromnijem se opsegu rabio i kamen (forumsko-termalni sklop u Aquae Iasae, kolumne trijemova i popločenje ulica u Andautoniji i dr.). Otkrivene su i manje površine žbukanih zidova s fresko-oslicima, a na mnogim lokalitetima (osobito u mediteranskoj zoni) istražene su i velike plohe podnog estriha s utisnutim mozaičnim ukrasima. Hidraulična žbuka rabila se za stijenke cisterni i akvedukata.

U jadranskoj zoni dominantna je gradnja kamenom (stoga je ondje i bolja očuvanost antičkih objekata). Važniji su kamenolomi postojali u uvali Srebrena na Visu (vjerojatno naš najstariji kamenolom, III. st. pr. Kr.), u Splitskoj na Braču (ležišta vapnenca od kojeg je građena Dioklecijanova palača), na korčulanskim otočićima, u zaleđu Trogira te u Istri kraj Rovinja, Vinkurana i Vrsara (gdje je prema predaji isklesana monolitna kupola za Teodorikov mauzolej u Ravenni). Prokoneški mramor, dekorativni porfiri i graniti kao uvezeni građevni materijal rabili su se rijetko, samo za naglašene detalje (stupovi peristila Dioklecijanove palače). Iako se kod nas javljaju gotovo sve tipične rimske tehnike zidanja, reprezentativnošću se ističe opus quadratum (najkvalitetniji primjer su perimetralni zidovi Dioklecijanove palače), dok finoća obradbe kamenih kvadera varira od rustične bunjato tehnike (donja etaža pulske Arene) do blokova s anatirozom na bridovima (dijelovi zidina Asserije). Još od grčkoga doba dominira konstruktivni sustav stup – greda, no u rimskom sloju nerijetko se javljaju i lučne konstrukcije (slavoluci, gradska vrata, arkadni trijemovi, amfiteatri), pa i bačvasti svodovi (primjer očuvanoga kasetiranog svoda nalazi se u Jupiterovu hramu Dioklecijanove palače).

prapovijesno graditeljstvo, umijeće građenja nastambi i naselja te organizacije životnog prostora u najstarijim razdobljima čovjekove evolucije, prije pojave pisma. Prapovijest je u različitim područjima svijeta nejednako trajala pa najraniji zapisi klinastim pismom i hijeroglifima na Bliskom istoku datiraju iz IV. tisućljeća pr. Kr., no ponegdje se i danas otkrivaju izolirana plemena na predcivilizacijskom stupnju razvoja. U Hrvatskoj je do dodira ilirskih i drugih domicilnih zajednica s pisanim kulturnim utjecajima došlo oko 400. pr. Kr., početkom grčke urbane kolonizacije Jadrana (razdoblje protohistorije), a daljnje širenje pisma i prvih povijesnih izvora u dubinu današnjih hrvatskih područja potrajalo je do pune uspostave rimske vlasti u sjevernom Iliriku (početak I. st.), kada su naši prostori konačno izašli iz prapovijesti.

Prapovijesna naselja i arhitektura u Hrvatskoj

Iako najstariji tragovi života pračovjeka u špiljama na tlu Hrvatske datiraju od predašelejenskoga kulturnog sloja donjega paleolitika (kameni artefakt iz špilje Šandalja I kraj Pule, moguće stariji od 1,7 milijuna godina), prve građene nastambe i naselja pripadaju ranoneolitičkoj starčevačkoj kulturi, što znači da su najstariji primjeri arhitekture u Hrvatskoj nastali prije približno 8300 godina.

Špiljska staništa

Duga razdoblja paleolitika i mezolitika obilježena su predurbanim formacijama ljudskih prebivališta bez gradnji, kada su populacije lovaca i sakupljača zakloništa nalazila u prilagođenim prirodnim špiljama ili na otvorenome. U Hrvatskoj je identificirano više od 30 nastanjenih špilja (u četiri su nađeni osteološki ostatci pračovjeka) korištenih tijekom starijega kamenog doba, među kojima su najstarija neandertalska staništa musterijenske kulture špilja Vindija kraj Donje Voće (tragovi naseljenja prije približno 200 000 godina) i Hušnjakovo u Krapini (prije približno 130 000 godina); važne su i špilje Veternica iznad Zagreba, Šandalja II kraj Pule, Bukovac kraj Lokava, Pupićina i Vešanska peć iznad Vranjske drage u Istri, Mujina pećina kraj Kaštela, Kopačina na Braču, i dr. Neke su špilje korištene i tijekom mlađih prapovijesnih razdoblja, čak i do srednjega vijeka (Romualdova pećina iznad Limskog kanala), stvarajući u unutrašnjosti debele kulturne nanose (npr. u Veloj spili na Korčuli stratigrafija slojeva može se pratiti do dubine od 9 m).













Drugi su oblik paleolitičkoga staništa karakterističan za nomadske skupine nalazišta na otvorenome (Punikve kraj Ivanca, Donje Pazarište u Lici i Lopar na Rabu gdje je već u doba mezolitika bilo indicirano naselje dužega trajanja, možda sa šatorastim nastambama).

Naselja i prvi urbanizam

Pojavom stacionarnoga načina života od razdoblja neolitika razvijaju se prva građena naselja (→ urbanizam) u dva temeljna tipa koja će se kontinuirano javljati tijekom cijele prapovijesti, do rimskoga doba – nizinska tell naselja (prema arapskome tall: brežuljak), blago podignutih platoa nastalih dugim preslojavanjem in situ, približno kružnih oblika, ponekad s umjetnim vodenim opkopima, nasipima, poslije i palisadama, smještena uz rijeke, te visinska gradinska naselja podignuta na istaknutim prirodno utvrđenim brežuljcima, često dodatno fortificiranima prstenastim bedemima. Unatoč novom umijeću građenja, kao treći tip prebivališta i nadalje su bile u funkciji prije korištene paleolitičke špilje, a uređivale su se i neke do tada nenaseljene (špilje Nakovana i Gudnja na Pelješcu, Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vorganjska peć kraj Baške na Krku, Vrlovka nedaleko od Ozlja).

U razdoblju neolitika (na području Hrvatske 6300–4000. pr. Kr.) naselja su bila formirana ili kao povišeni semigradinski sklopovi (Bapska, Sarvaš, Danilo, Bribir) ili kao nizinska staništa na višeslojnim terasama. Najraniji ravničarski habitat površine 1,2 ha istražen na lokalitetu Tržnica u Vinkovcima datiran je u sam početak mlađega kamenog doba i vjerojatno je najstarije građeno naselje u Hrvatskoj (VII. tisućljeće pr. Kr.). Poznati neolitički primjeri su i vinkovački tell Ervenica, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelane kraj Virovitice s devet preslojenih stambenih horizonata, Brezovljani kraj Križevaca gdje se naselje na padini prostiralo na čak 18 ha, kružni tell Hermanov vinograd kraj Osijeka s obrambenim opkopom u močvari i dr. Kompleksno kasnoneolitičko naselje je Sopot na Bosutu nedaleko od Vinkovaca, eliptični humak s opkopom, promjera 113 m × 98 m. Bio je izgrađen samo uz rubove, dok je sredina naselja kao svojevrsni trg bila prazna (istomu sopotskom sloju pripadaju i obližnje aglomeracije u Otoku i Oroliku).

U razdoblju eneolitika (okvirno 4000–2500. pr. Kr.) javila su se složenija protourbana naselja, često na uzdignutim lesnim terasama, utvrđena palisadama, ponegdje s više stambenih cjelina okupljenih uz istaknuto kultno mjesto, poput Vučedola, prapovijesnoga lokaliteta europske važnosti, s tri odijeljena naseobinska platoa (ukupne površine približno 5 ha) razvijena oko akropole na položaju Gradac, visoko iznad Dunava.

Tijekom brončanoga (približno 2500–1000. pr. Kr.) i željeznoga doba (ovisno o regiji približno 1000. pr. Kr. do kraja I. st. pr. Kr.) nastale su mnogobrojne gradine, isprva kao promatračnice i povremeni refugiji okolnih nizinskih naselja, potom kao kultna mjesta ili prostori razmjene i socijalizacije susjednih zajednica, poslije i kao stalna utvrđena naselja ilirske populacije (obilježena toponimima Grad, Gradina, Gradišće, Gradac, Straža i sl.). Najviše ih je u jadranskoj zoni: u Istri gdje se nazivaju kasteljerima evidentirano ih je oko 450, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, u velebitskom zaleđu 150, a bile su mnogobrojne i na otocima i u drugim regijama. Gradinska su naselja smještena na brdskim vrhovima, kružnih su i ovalnih oblika prilagođenih terenu, utvrđena megalitskim kamenim zidovima ili nasutim bedemima, ponegdje sa složenim sustavom gradinskoga ulaza. Posve istražen primjer u Istri je Monkodonja kraj Rovinja (1800–1200. pr. Kr.), ovalna gradina dimenzija 250 m × 160 m, izvorno s približno 1000 žitelja, štićena koncentričnim suhozidnim bedemima (3 m visoki i 3 m široki) te povišenim akropolskim platoom; pravokutne kuće složene u redove naznaka su protourbane prostorne organizacije. Dojmljive brončanodobne gradine su i na Velom Brijunu te u Nezakciju nedaleko od Valture, s monumentalnim zidinama (predrimsko središte ilirskoga plemena Histra). Jedinstveni sustav čine trojni kasteljeri Picugi kraj Poreča, a valja istaknuti još i Vrčin kraj Vodnjana, Beram te Kaštel kraj Buja. U Dalmaciji se ističu liburnske gradine Bribirska glavica zaravnjenoga platoa, Radovin, Nadin (Nedinum) te iz novije željeznodobne faze Jagodnja u zaleđu Biograda, fortificirana s više koncentričnih kamenih pojaseva. U Lici su ključna japodska gradinska naselja Kompolje i dvojna gradina Veliki i Mali Vital kraj Prozora, na Banovini kasnobrončanodobna i halštatska utvrda plemena Kolapijana Turska kosa kraj Topuskog, na Žumberku gradina Budinjak površine čak 4 ha, a u Slavoniji željeznodobni lokalitet Damića gradina u Starim Mikanovcima izvorno utvrđena zemljanim nasipom, vodenim opkopom i palisadama (117 m × 125 m, visine humka 9 m).

























U latenskome razdoblju (mlađe željezno doba, IV–I. st. pr. Kr.) na nekim kontinentalnim lokalitetima nastali su fortifikacijski usavršeni keltski opidumi Skordiska sa specifično građenim bedemima ojačanima palisadama (tzv. murus gallicus), poput Dirova brijega u Vinkovcima dimenzija 180 m × 230 m sa zemljanim nasipom visine 3 m, i Kuzelina kraj Sesveta, a u to se doba utvrđivalo i latensko naselje na najvišoj točki zagrebačkoga Gradeca. Na supstratu starijega željeznodobnog staništa u Sisku se u posljednjoj predrimskoj fazi na obje obale Kupe razvilo veliko keltsko naselje Segestica, otvorenoga tipa, s pravilnom planimetrijom protourbanih odlika.

Umijeće građenja i prva arhitektura

U špiljama paleolitika tragovi arhitekture rijetki su (npr. ograđena vatrišta i zazidi kultnih niša u Veternici) ili datiraju iz mlađih etapa korištenja (suhozidna pregrada u Nakovani). Ulazi naseljenih špilja su uglavnom orijentirani k jugu, a u unutrašnjosti su se zbog svjetlosti i Sunčeve topline koristili samo prednji dijelovi prostora (do dubine od 30 m), iako neke špilje imaju i više dvorana.

Stambena arhitektura. Arhitektura stanovanja razvija se od ranoga neolitika kada se javljaju isključivo jamski objekti – zemunice, ukopane ili češće poluukopane do dubine od 1 m, približno kružnih ili nepravilnih tlocrta promjera 3–5 m koje su, sudeći prema obodnim otiscima kosih rupa za kolce, bile natkrivene šatorastim krovom i pokrovom od slame, trske, lišća ili životinjskih koža. Najstarije zemunice, ujedno i prvi primjeri arhitekture u Hrvatskoj, istražene su u Vinkovcima (lokalitet Tržnica, naselje starčevačke kulture, oko 6300. pr. Kr.). Takav se tip nastamba nalazi na mnogim neolitičkim lokalitetima: Vučedolu, Danilu, Malom Korenovu, iz novijih razdoblja u Goričanu i dr. Velike zemunice izduženih tlocrta koje su možda bile objekti kolektivnoga stanovanja postojale su u Pepelanama (tlocrt u obliku slova T s krakovima od 25 m i 10 m, s podnicama u više razina i ukopanim otpadnim jamama) i Galovu kraj Slavonskoga Broda (17 m × 5 m), dok su višeprostorne zemunice bile prisutne u Zadubravlju (11 m × 9,5 m). U Brezovljanima su uz rubove zemuničkih objekta bile urezane klupe, a u naselju je utvrđena diferencijacija na stambene i radioničke građevine u kojima su se nalazile kupolaste peći za keramiku. Na većini neolitičkih lokaliteta u zemunicama su nađena ognjišta, no iznimka je Zadubravlje gdje je otkriveno samo jedno veliko ognjište na otvorenome, vjerojatno za zajedničku pripremu hrane.













Drugi tip prapovijesnoga stanovanja, karakterističan za mlađa razdoblja, nadzemne su kuće složenije konstrukcije. U sopotskome kasnoneolitičkom naselju kraj Otoka identificirana je prva poznata brvnara s horizontalno položenim deblima (V. tisućljeće pr. Kr.), no do pojave tvrdih metalnih oruđa kojima se moglo rezati stabla takvi su objekti bili rijetki. Stoga je tipičan model kuće najčešće izveden od rudimentarne skeletne konstrukcije s pobodenim tanjim kolcima uz rubove četverokutnih tlocrta zaobljenih uglova, između kojih je ispletena stijenka od šiba omazana lijepom od ilovače pomiješane sa slamom. Podnice su od nabijene gline, u unutrašnjosti su česte ukopane jame za spremanje hrane ili otpadne jame, a u sredini prostora je ograđeno ognjište. Na lokalitetu Sopot kraj Vinkovaca uvjerljivo je rekonstruirana skupina kuća tog tipa, jednoprostornih tlocrta s dvostrešnim krovom pokrivenim trstikom. Takvi su objekti bili rašireni na svim našim područjima – od Podunavlja (eneolitički Vučedol s troprostornim kolibama) do jadranske zone (Bribir i druge gradine), i to tijekom svih prapovijesnih razdoblja (posljednji su predrimski primjeri latenske kanatne kuće u Segestici).







Na dalmatinskim se gradinama osim kružnih zemunica u najranijoj fazi (Danilo) poslije javljaju i nadzemne četverokutne kuće od pletera ili od suhozidne strukture (Bribir), a u doba neolitičke danilske kulture već se nalaze i kružni suhozidni tlocrti (npr. u Smilčiću, VI–V. tisućljeće pr. Kr.), koji se smatraju prototipom bunje ili kažuna, učestalije građeni od brončanoga doba. Najrjeđi su stambeni oblik kuće sojeničkoga tipa, za sada poznate sa samo nekoliko nizinskih lokaliteta, izvedene na povišenim drvenim platformama uz naplavne obale Vuke kraj Vukovara ili uz Savu (Novigrad, XIII. st. pr. Kr.) (→ stambena arhitektura).







Gospodarska arhitektura. U naseobinskim sklopovima već od ranoga neolitika, primjerice u Zadubravlju, postojali su na kolcima odignuti vjerojatno pleterni objekti za pohranu plodina te radne jame na otvorenome, a u tom je naselju otkriven i kopani bunar dubine 5 m. Na više lokaliteta istražene su posebne keramičarske zemunice (Brezovljani), ali i nadzemne kuće s polukružno nadsvođenim lončarskim pećima.

Religijska arhitektura. Tragovi kultnih građevina rijetki su i nesigurnih atribucija; naslućuju se u ranoneolitičkome naselju Dužine – Zadubravlje u ograđenom gotovo kružnom prostoru (13 m × 11 m) u središtu naselja koji je mogao imati obrednu namjenu. Monumentalna arhitektura, vjerojatno u funkciji kulta ljevača bakra, postojala je na vučedolskoj akropoli na Gradcu, gdje su otkrivene podnice iznimno velikih objekata specifičnih tlocrta – u sloju badenske kulture (3500–3150. pr. Kr.) dvije apsidne kuće (veća je dimenzija 13,3 m × 8,5 m) te u mlađem sloju vučedolske kulture (3000–2400. pr. Kr.) veliki dvoprostorni megaron s lončarskom peći i ognjištem (15,4 m x 9,6 m). Špilja Nakovana u posljednjoj je predrimskoj fazi služila kao ilirsko svetište s falusoidnim stalagmitom u fokusu prostora; tragovi histarskoga hrama prepoznati su u Nezakciju, možda i u nekim suhozidnim građevinama na akropoli Monkodonje, a najstariji je primjer kultne megalitske arhitekture u Hrvatskoj (srednje brončano doba, približno 1500. pr. Kr.) toloidna kamena građevina u obliku košnice na lokalitetu Mali sv. Anđeo kraj Poreča (→ sakralna arhitektura).













Grobna arhitektura. Tijekom prapovijesnih razdoblja poznati su različiti oblici pokapanja pokojnika (inhumacija, incineracija, grobna polja sa žarama), no kao izraziti tip sepulkralne arhitekture na izmaku srednjega brončanog doba javljali su se tumuli, primjerice Maklavun kraj Sošića u Istri (oko 1600. pr. Kr.) u središtu kojega se nalazi veliki pogrebni tolos mikenskoga tipa, promjera 16 m s pristupnim dromosom. Tumuli su se mnogo češće podizali tijekom starijega željeznog doba (uglavnom su datirani u VIII–VI. st. pr. Kr.), a formirani su kao pravilne kružne gomile nad grobnom komorom zidanom kamenom. Jedan od najvećih europskih tumula očuvan je kraj Jalžabeta (lokalitet Gomila); promjera je 75 m, a visine 8–10 m. Iako je još neistražen nedavno je teško devastiran. I u nedalekom Martijancu stoji divovski tumul Gamula (promjera 80 m, visine 15 m) te nešto manji nazvan Gamulica. Veće su nekropole toga tipa kraj Budinjaka (141 humak promjera 5–20 m, među njima i tzv. kneževski tumuli s grobnim prilozima izrazite reprezentativnosti), Kaptola nedaleko od Požege, uz gradinsko naselje (na lokalitetu Čemernica je 14 tumula, na Gradcima 30; promjera su do 50 m, visine 2 m) i u Goričanu kraj Čakovca (30 tumula plitke siluete, promjera do 30 m). Željeznodobnih tumula ima i u Dalmaciji, poput triju grobnih gomila između sela Krneza i Podvršja u zaleđu Nina.













Fortifikacijska arhitektura. Utvrde se u prapovijesti javljaju samo kao dio urbanističkoga koncepta (ne i kao pojedinačne građevine), uglavnom na rubovima naselja – kod tell lokaliteta u vidu vodenih opkopa i nasipa, na gradinskim sklopovima kontinentalne zone kao zemljani bedemi često pojačani palisadama, dok su na jadranskim gradinama očuvane fortifikacije u obliku pojaseva kamenih suhozida, ponegdje megalitske strukture (→ fortifikacijsko graditeljstvo).

Prezentacijski i edukativno najzanimljiviji arheološki parkovi uređeni su na prapovijesnim lokalitetima: Monkodonja, Nezakcij, Hušnjakovo u Krapini, Vučedol i Sopot.

zgrade namijenjene predškolskom, osnovnom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju (dječji vrtić, osnovna i srednja škola) te višem obrazovanju i znanstvenom istraživanju (fakultet, institut).

zgrade za kulturu, građevine namijenjene smještaju i odvijanju kulturnih sadržaja, tj. izlaganju i pohrani umjetničkih djela i muzejskih zbirki (muzeji, galerije, umjetnički paviljoni), smještaju knjižničnih zbirki (knjižnice ili biblioteke), zbirki dokumenata i druge arhivske građe (arhivi), izvođenju scenskih i glazbeno-scenskih priredbi (kazališta, koncertne dvorane), projekciji filmova (kinematografi), i dr. Te građevine svojom reprezentativnošću, monumentalnošću i položajem u urbanom okruženju nerijetko pripadaju skupini najvažnijih arhitektonskih ostvarenja svoga doba. U današnje su doba funkcionalno, tehnološki i organizacijom prostora potpuno podređene zadovoljavanju specifičnih zahtjeva sadržaja za koji se grade.

Muzeji i galerije

Umjetnine i ostali predmeti sakupljali su se već u starome vijeku. U antičkoj Grčkoj i Rimu bile su poznate pinakoteke (zbirke slika); u srednjem vijeku umjetnički predmeti čuvali su se u crkvenim riznicama, osobito stolnih crkava. Današnji tip zbirke umjetnina i rijetkosti javio se u doba renesanse u Italiji (Lorenzo de’ Medici osnovao je u Firenci park skulptura sa zbirkom antičke plastike, a njegov sin Cosimo I. u palači Uffizi zbirku slika koja je 1581. bila otvorena javnosti; papa Julije II. osnovao je Vatikanski muzej skulptura).

U razdoblju prosvjetiteljstva, sredinom i u drugoj polovici XVIII. st., intenzivirao se proces otvaranja javnosti velikih dvorskih kolekcija u Europi. Tako je u kompleksu dvorca Sanssouci kraj Potsdama pruski kralj Fridrik II. Veliki otvorio javnosti zbirku pruskih kraljeva, a gotovo istodobno u Beču car i kralj Josip II. otvorio je habsburške zbirke. Prvim modernim muzejom smatra se British Museum u Londonu osnovan 1753.

Tijekom XIX. st. zgrade muzeja prostorno su se usložnjavale. Osim prostora u kojem se izlažu djela sadržavaju i depoe, knjižnice, restauratorske radionice, administrativne prostorije i sl. Rani reprezentativni primjeri namjenski građenih muzejskih zgrada javili su se početkom XIX. st., osobito u Bavarskoj i Pruskoj. Prvi muzej skulpture, Gliptoteka u Münchenu, otvoren je u zgradi koju je 1816–30. projektirao Leo von Klenze, koji je u tom gradu 1826–36. izgradio i galeriju slika (Stara pinakoteka). U središtu Berlina izgrađen je 1825–30. Stari muzej prema projektu Karla Friedricha Schinkela. Iz toga doba datira i Novo krilo muzeja u Vatikanu Raffaelea Sterna (1817–22).

U drugoj polovici XIX. st. sagrađen je golem broj muzejskih zgrada u svim većim europskih gradovima, kao i na arheološkim nalazištima i drugim mjestima. Muzeji su se,  s obzirom na namjenu, iznimno diversificirali i specijalizirali, pa se osim umjetničkih javljaju i etnografski, prirodoslovni, povijesni, vojni, arheološki, školski, obrtnički, sveučilišni i drugi tipovi muzeja. Pojedine muzejske zgrade odlikuju se smjelom uporabom novih materijala poput lijevanoga željeza i stakla (Prirodoslovni muzeji Sveučilišta u Oxfordu, 1854–60. i u Londonu, 1873–80). Osobito velik broj muzejskih zgrada podignut je u habsburškoj prijestolnici Beču: Muzej ratne povijesti u kompleksu vojnog Arsenala (1850–56), Austrijski muzej za umjetnost i industriju (danas Muzej primijenjenih umjetnosti, 1869–71) te Muzej povijesti umjetnosti i Prirodoslovni muzej (1871–91).

U XX. st. muzeji iz starih zgrada i dvoraca prelaze u novoizgrađene moderne zgrade, funkcionalno i tehnološki prilagođene određenoj vrsti eksponata: Guggenheimov muzej u New Yorku (Frank Lloyd Wright, 1959), Nova nacionalna galerija u Berlinu (Ludwig Mies van der Rohe, 1968), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Centru Georges Pompidou u Parizu (Renzo Piano i Richard Rogers, 1977), Guggenheimov muzej u Bilbau (Frank Gehry, 1997) i dr.

U Hrvatskoj su se u prvoj polovici XIX. st. također počele intenzivno razvijati muzejske institucije. Već je 1843. austrijski časnik Laval Nugent u svojoj rezidenciji na Trsatu otvorio privatni muzej sa zbirkom antičkih skulptura. U sklopu Narodnoga doma u Opatičkoj ulici u Zagrebu djelovao je od 1846. Narodni muzej zamišljen kao ključna nacionalna institucija hrvatskog naroda, koji je nakon II. svj. rata rasformiran osamostaljenjem pojedinih zbirki.

Malo je, međutim, građevina namjenski podignuto kako bi služile muzejskoj svrsi. Na prvome mjestu ističe se palača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 4) na Trgu N. Šubića Zrinskog u Zagrebu (→ Friedrich Schmidt, 1877–84) koja je od početka zamišljena i kao muzejska zgrada. U svojim donjim etažama služila je potrebama Arheološkog odjela Narodnoga muzeja, a na trećem katu smještena je Strossmayerova galerija starih majstora.







Pri gradnji neorenesanse zgrade Obrtne škole i internata na današnjem Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu (→ Herman Bollé, 1887–91) mali je prostor u prizemlju ostavljen za potrebe → Muzeja za umjetnost i obrt, koji pak danas zauzima veći dio jedne od najistaknutijih muzejskih zgrada u nas (muzej je rekonstruiran između 1957. i 1962. prema projektu → Stjepana Planića i → Lavoslava Horvata, kada je adaptirano potkrovlje, dok je cjelovita rekonstrukcija zgrade s novim postavom obavljena 1985). U Zagrebu je 1902–03. podignuta i secesijska zgrada Trgovačkog i obrtničkog muzeja prema projektu → Vjekoslava Bastla; godine 1919. prenamijenjena je u → Etnografski muzej. Najreprezentativnija zgrada muzeja podignuta u Hrvatskoj prije raspada Austro-Ugarske Monarhije svakako je zgrada Arheološkog muzeja u Splitu, podignuta 1912–14. prema projektu bečkih arhitekata Friedricha Ohmanna i Augusta Kirsteina, s pročeljima u kombinaciji historicističkih i secesijskih motiva i originalnim referencama na lokalno graditeljstvo. U zgrade za izlaganje umjetnina ubraja se i zagrebački Umjetnički paviljon, izvorno podignut za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. prema projektu mađarskih arhitekata Florisa Korba i Kalmana Giergla. Od dijelova paviljona prebačenih u Zagreb sagrađena je 1897–98. nova građevina prema dijelom izmijenjenom projektu bečkih arhitekata → Fellnera i Helmera, svečano otvorena izložbom Hrvatskoga salona.



















U prvoj polovici XX. st. nastavio se trend otvaranja specijaliziranih muzeja, koji su uglavnom bivali udomljeni u postojećim prilagođenim prostorima reprezentativnih gradskih palača. Takvi su npr. u Zagrebu Hrvatski školski muzej uređen 1901. u palači Hrvatskog učiteljskog doma (→ Hönigsberg i Deutsch, 1888), Moderna galerija (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) uređen 1934. u historicističkoj palači Vranyczany u Hebrangovoj 1 (Otto von Hofer, 1883), Arheološki muzej uređen 1945. u palači Vranyczany-Dobrinović na Trgu N. Šubića Zrinskog 19 (Ferdinand Kondrat, 1878–79), ili u Puli Arheološki muzej Istre otvoren 1930. u zgradi nekadašnje austrijske gimnazije (1890). Potkraj tog razdoblja novoizgrađen je reprezentativni izložbeni paviljon Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (→ Ivan Meštrović s L. Horvatom, → Haroldom Bilinićem i dr., 1934–38), kapitalno ostvarenje hrvatske moderne arhitekture.



















Nakon II. svj. rata počele su se intenzivnije graditi zgrade u potpunosti prilagođene suvremenim zahtjevima muzejske i galerijske djelatnosti. Slučaj je htio da prve od njih budu, kao istaknuta djela hrvatske moderne arhitekture, izgrađene izvan Hrvatske – Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu (danas Muzej suvremene umjetnosti; → Ivan Vitić, 1959) i Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH; → Boris Magaš, → Edo Šmidihen i Radovan Horvat, 1963). Nakon toga gradili su se Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (→ Miroslav Begović, 1968–85), Arheološki muzej u Zadru (→ Mladen Kauzlarić, 1973), Muzej revolucije u Rijeci (danas Muzej grada Rijeke; → Neven Šegvić, 1972–76), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (M. Kauzlarić, 1976).

























U istom su se razdoblju na novim muzeološkim spoznajama nastavile uređivati povijesne zgrade za muzejsko-galerijske namjene. Tako je u obiteljskoj kući Meštrović na Mejama u Splitu (I. Meštrović, L. Horvat, 1931–39) uređena 1952. Galerija Meštrović, a u kiparovu stambenom i radnom kompleksu u Mletačkoj ulici u Zagrebu, nastalom 1924. njegovom adaptacijom dviju kuća iz XVIII. st., uređen je Atelijer Meštrović (M. Begović, 1961–63). U modernističkim prostorima Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti (→ Marijan Haberle, 1949) uređen je 1959. Tehnički muzej (→ Tehnički muzej Nikola Tesla, sv. 4). Kneževa palača u Šibeniku iz XIII–XIV. st. rekonstruirana je i dograđena (→ Ante Vulin, 1972–75) kako bi zadovoljavala suvremene potrebe Muzeja grada Šibenika. U baroknom dvorcu obitelji Oršić iz XVIII. st. u Gornjoj Stubici uređen je 1973. Muzej seljačkih buna, a u preuređenim prostorima samostana sv. Marije osnovanoga u XI. st. u Zadru udomljena je 1976. Stalna izložba crkvene umjetnosti. U Zagrebu je na Gornjem gradu 1979–82. → Igor Emili izveo rekonstrukciju i adaptaciju zgrade isusovačkoga samostana u izložbeni prostor (danas Galerija Klovićevi dvori), dok je središnje krilo zgrade Realne gimnazije i Trgovačke škole (Ludwig i Hülssner, 1894–95) na Rooseveltovu trgu u Zagrebu uređeno u Muzej Mimara (→ Berislav Šerbetić, → Ivan Piteša, → Mihajlo Kranjc, → Matija Salaj, 1987). Specifični muzealski poduhvat u svjetskim razmjerima predstavlja i poslijeratno uređenje Starog sela Kumrovec u etnološki muzej na otvorenome s 40-ak autentičnih seoskih građevina, osnovan 1953.













Nakon osamostaljenja Hrvatske, a osobito u XXI. st., nezapamćenim se intenzitetom grade nove muzejske zgrade suvremenog izričaja i inovativnih muzejskih koncepcija. Među njima se ističu Muzej Lapidarium u Novigradu (→ Idis Turato, → Saša Randić, 2003–08), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (→ Goran Rako, 2004–07), Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu (→ Igor Franić, 2009), Muzej antičkog stakla u Zadru (→ Branko Silađin, 2009), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (I. Turato, S. Randić, 2009), Muzej krapinskih neandertalaca (→ Željko Kovačić, 2010), Muzej sinjske alke (→ Ante Kuzmanić, 2009–15), Muzej vučedolske kulture (G. Rako, 2015), i dr.











































U istom je razdoblju realizirano i nekoliko adaptacija povijesnih građevina u suvremene muzejske prostore, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci uređenog u zapadnom krilu (tzv. H-zgrada) negdašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić (→ Dinko Peračić, 2017) i Muzeja grada Rijeke uređenog u palači šećerane u sklopu istog kompleksa (2020), te obnove i adaptacije Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu smještenog u povijesnoj plemićkoj palači na bedemima zagrebačkog Gornjega grada (G. Rako, 2024).













U posljednje doba turističku ponudu hrvatskih manjih gradskih središta i prirodnih fenomena upotpunjuje brzorastući broj interpretacijsko-edukacijskih izložbenih centara za posjetitelje, njegujući u osebujnoj formi lokalne vrijednosti. Usporedno s tim, raste i broj novoobnovljenih i revitaliziranih povijesnih utvrda, dvoraca i drugih građevina, kojih se unutarnji prostori počesto privode sličnoj namjeni.

Knjižnice i arhivi

Najstarije knjižnice nastale su oko 3000. pr. Kr. u svetištima babilonsko-asirskoga kulturnoga kruga: otkriveni su ostatci sumerskih, amorićansko-kanaanskih, hetitskih te asirskih knjižnica. Kod starih Grka procvat znanosti pratio je i razvoj knjižnica. Doba helenizma obilježavaju velike knjižnice u Aleksandriji i Pergamu. Rimljani su od II. st. pr. Kr. osnivali privatne knjižnice. Prvu javnu knjižnicu u Rimu osnovao je Azinije Polion (39. pr. Kr.), a najveća je bila Trajanova knjižnica Ulpija; početkom IV. st. Rim je imao 28 javnih knjižnica. Bile su to monumentalne građevine s velikom dvoranom urešenom kipom božanstva i poprsjima učenjaka i pisaca. Svitci su se čuvali u pretincima drvenih ormara simetrično poredanih u zidnim nišama. U srednjem su vijeku nestale javne knjižnice, a pojavile se samostanske. Od IX. st. postojale su stručno vođene velike javne knjižnice u arapskim gradovima (Bagdad, Kairo, Córdoba, Toledo). U XIII. st. franjevci i dominikanci su uz kolegije osnivali i knjižnice iz kojih će se razviti sveučilišne knjižnice, među kojima je prva i najvažnija ona Pariškog sveučilišta Sorbonne (1253), a potom i druge u Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Češkoj, Austriji. Doba humanizma i renesanse obilježio je porast bibliofilije, te su se počele javljati javne knjižnice, od kojih je prva osnovana 1441. u samostanu sv. Marka u Firenzi (Marciana), a potom i Laurenziana u Firenci, Marciana u Veneciji, Vaticana u Rimu. Pronalaskom tiska sredinom XV. st. knjiga se širila Europom. Pojedine su vladarske kuće osnivale knjižnice koje će biti temelj kasnijih nacionalnih knjižnica. Godine 1537. Kraljevska knjižnica u Parizu dobila je pravo na besplatan primjerak svake knjige tiskane u Francuskoj. Knjižnice u doba baroka bile su nalik muzejima, velike dvorane prenatrpane neobičnim i rijetkim predmetima; knjige su bile smještene na policama, koje su prema potrebi sezale sve do stropa.

Tijekom XIX. st. sve veća produkcija knjiga, nastanak suvremenog sustava školovanja, otvaranje mnogobrojnih sveučilišta i sve veći postotak pismenog stanovništva doveli su do nastanka mnogih javnih, državnih, pokrajinskih, gradskih, sveučilišnih i drugih knjižnica koje je trebalo udomiti u namjenskim zgradama. Već potkraj XVIII. st. arhitekti poput Étienne-Louisa Boulléa izrađivali su prijedloge za arhitektonsko rješenje velike javne knjižnice (oko 1785). Istodobno su se, po uzoru na starije knjižnice iz doba renesanse i baroka, ali u novom klasicističkom ruhu, gradile bibliotečne zgrade u sklopu sveučilišnih kampusa (knjižnica Virginijskog sveučilišta Thomasa Jeffersona, 1817–26). Među najmonumentalnije rane javne knjižnice ubraja se zgrada Bavarske državne biblioteke u Münchenu, podignuta prema projektu Friedricha von Gärtnera (1832–43). Nešto kasnije gradi se knjižnica Sainte-Geneviève u Parizu Henrya Labroustea (1843–50) koja se ubraja u najranije primjere neorenesanse u arhitekturi; predstavlja inovaciju u otvorenoj uporabi lijevanog željeza u unutrašnjosti, kojom je ostvaren jedinstven, velik i dobro osvijetljen prostor za čitaonicu. Na sličan je način Labrouste projektirao i zgradu francuske Nacionalne biblioteke (1860–68) u Parizu, a inovativnošću stilskih i tehničkih rješenja ističe se i Bibliothéque de l’École de Droit podignuta u istome gradu 1876–78. prema projektu Louisa-Ernesta Lheureuxa. U posljednjim desetljećima XIX. st. osobito velik broj reprezentativnih zgrada javnih knjižnica podignut je u SAD-u (Javna knjižnica u Bostonu McKima, Meada & Whitea, 1888–92).

Javne knjižnice XIX. st. sadržavale su nekoliko osnovnih tipova prostorija: čitaonice (općeg tipa, profesorske, za rijetke knjige, časopise, rukopise i sl.), prostore za kataloge, spremišta, administrativne prostore, ulazne i pomoćne prostore. Od XIX. st. namjenski su se gradile i zgrade arhiva, koje su imale mnoge odlike srodne zgradama knjižnica, a kadšto su se arhivi i knjižnice smještali u zajedničkom sklopu. Nakon II. svj. rata knjižnice su počele, uz tiskanu, prikupljati i audiovizualnu građu, a potkraj XX. st. i elektroničke publikacije. U drugoj polovici XX. st. gradile su se prostrane knjižnice s velikim čitaonicama i velikim dijelom građe na policama u otvorenom pristupu, klasične kataloge zamijenili su nizovi računala putem kojih se pretražuju domaće i svjetske baze podataka.

Najstarije su poznate knjižnice u Hrvatskoj one uz benediktinske samostane (iz X. i XI. st). Potkraj XI. st. osnovana je knjižnica Stolne crkve u Zagrebu (Metropolitana) te kaptolske knjižnice u Splitu, Trogiru i Hvaru. Od XII. st. djeluju knjižnice uz samostane templara, cistercita, dominikanaca, franjevaca, pavlina; najpoznatije su od njih knjižnice dominikanskog samostana i samostana Male braće u Dubrovniku (XIII. st.), franjevačke knjižnice u Šibeniku, Zagrebu, Varaždinu i Zadru (XIII. st.) te na Visovcu, Košljunu, Trsatu, u Splitu (XV. st.), pavlinske u Remetama (XIII. st.) i Lepoglavi (XV. st.). U doba humanizma nastale su poznate privatne knjižnice. U XVII. st. isusovci su za potrebe svojih škola osnivali knjižnice uz kolegije u Dubrovniku, Zagrebu, Rijeci, Varaždinu i Požegi; iz takve kolegijske knjižnice u Zagrebu nastala je Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK). Prva javna knjižnica u Splitu i Dalmaciji tijekom XVIII. st. (otvorena 1706) bila je sjemenišna knjižnica Biblioteca Pastritia. U XIX. st. osnovane su knjižnice pojedinih znanstvenih zavoda i društava: knjižnice Arheološkog muzeja u Splitu (1821) i Zagrebu (1846), Mornarička knjižnica u Puli (1865), Knjižnica JAZU-a (1868) i dr. Istodobno su se počele osnivati školske knjižnice: knjižnica gimnazije u Vinkovcima (1823), Zadru (1829). Gradske knjižnice otvorene su u Poreču (1810), Zadru (1857), Rovinju (1859), Rijeci (1892), Splitu (1903), Karlovcu (1905), Zagrebu (1907).













Prva namjenski izgrađena zgrada knjižnice i arhiva u Hrvatskoj jest zgrada Zemaljskog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u Zagrebu. Podignuta je 1911–13. prema projektu arhitekta → Rudolfa Lubynskog i najvažniji je secesijski Gesamtkunstwerk Zagreba i Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranog betona kako bi se postigla otpornost na vatru. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnom svjetlošću. Pokriven je kupolom koju izvana naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu kao simboli mudrosti, a koje su središnji likovi ikonografskog programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. činili zagrebačko sveučilište: teološki, filozofski, pravni i medicinski. Djelo su Roberta Frangeša Mihanovića, dok je reljef u zabatu na začelju zgrade (odn. južnom pročelju) djelo Rudolfa Valdeca i alegorija je prosvjete. Glavni prostori u unutrašnjosti, stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica bogato su secesijski dekorirani, dobro sačuvani i većim dijelom restaurirani. Do 1995. knjižnična je građa iseljena, a zgrada je u potpunosti pripala Hrvatskom državnom arhivu.







Gradska knjižnica u Zagrebu osnovana 1907. bila je isprva smještena u kuli Kamenitih vrata, a 1938. privremeno je preseljena u prostorije na prvome katu Novinarskog doma u Perkovčevoj 2 (→ Bruno Bauer, 1928–29), odakle je 1995. također privremeno preseljena u prostorije Starčevićeva doma na istoimenom trgu (Hönigsberg i Deutsch, 1985); 1967. s njom se spojilo nekoliko zagrebačkih knjižnica u knjižničnu mrežu, koja od 1978. djeluje pod nazivom Knjižnice grada Zagreba. U njihovu je sastavu i negdašnja Radnička knjižnica (danas Knjižnica Božidara Adžije), koja djeluje u zgradi Radničkoga doma, odn. komore (Jovan Korka, Đorđe Krekić, Đorđe Kiverov, 1937) od njegove izgradnje, a 2003. temeljito je obnovljena. Godine 2024. započela je izgradnja Gradske knjižnice Paromlin, kao dugo očekivani projekt (projektant: UPI-2M) koji bi uz izgradnju prostora središnje gradske knjižnice i društveno-kulturnog centra trebao obnoviti vrijednu industrijsku baštinu te revalorizirati prostor južno od Glavnoga kolodvora.

Neposredno nakon II. svj. rata otvarao se velik broj knjižnica u gotovo svakome mjestu. Knjižnični prostori uređivali su se u postojećim zgradama većih gradskih središta i novoizgrađenim zgradama novih stambenih naselja. Tako je npr. zgrada bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci adaptirana za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke (danas Sveučilišna knjižnica Rijeka; → Nada Šilović, 1954–56), kuća Gilming na Gornjem gradu u Osijeku adaptirana je za potrebe Gradske knjižnice (danas Gradska i sveučilišna knjižnica; 1957), a Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu smještena je u adaptirani prostor (→ Vjenceslav Richter, 1961–62) u prizemlju kuće Deutsch u Preradovićevoj 5 (→ Ignjat Fischer, 1928–29). Prva namjenski izgrađena, suvremena knjižnica u Hrvatskoj bila je Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić u Karlovcu (→ Mladen Vodička, 1976., dograđena 2007).













Jedan od najznačajnijih i najvećih projekata u području kulture u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. bila je izgradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (→ Marijan Hržić, → Velimir Neidhardt, → Zvonimir Krznarić, → Davor Mance, 1978–95), koja je danas najveća knjižnica u Hrvatskoj te na prostoru površine približno 36 000 m² udomljava približno 3,5 milijuna jedinica raznovrsne građe.













Nakon hrvatskog osamostaljenja, te otvorenja NSK-a kao središnjega kulturnog događaja 1990-ih, u Hrvatskoj se intenzivno uređuju prostori za smještaj knjižnica te grade nove zgrade. Tako je npr. u negdašnjim domovima JNA u Šibeniku (I. Vitić, 1961) uređena Gradska knjižnica Juraj Šižgorić (2005) te u Splitu (I. Vitić, 1966) Gradska knjižnica Marka Marulića (2008). Izgrađene su nove zgrade Knjižnice Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (Dina Vulin Ileković, Boris Ileković, A. Vulin, 2009) te Knjižnice Jelkovec kao jedine samostojeće građevine u sastavu Knjižnica grada Zagreba (2012). Gradska knjižnica i čitaonica Metel Ožegović u Varaždinu (2021) uređena je u obnovljenoj palači Ritz. U jednoj od građevina (T-zgrada) već spomenutog bivšeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić u Rijeci potpunom je rekonstrukcijom uređena nova Gradska knjižnica Rijeka (S. Randić, 2023), najsuvremenija u Hrvatskoj. Iste je godine otvorena i nova suvremena zgrada Gradske knjižnice i čitaonice u Vinkovcima (Marko Milidrag) te zgrada Gradske knjižnice Požega (Boris Vučić Šneperger) u obnovljenoj i dograđenoj palači Prve požeške štedionice (Hönigsberg & Deutsch, 1907).































Među hrvatskim arhitektima koji su zapaženi po projektima knjižnica u inozemstvu ističu se → Andrija Mutnjaković, koji je izgradio monumentalnu zgradu osebujne arhitektonske simbolike Nacionalne i sveučilišne knjižnice Kosova u Prištini (1982), te → Ante Josip Kostelac, koji je izveo uređenje zgrade Gradske knjižnice u njemačkom Marburgu (1986–91).







Kazališta i koncertne dvorane

Prva su se kazališta javila još u antičko doba. U staroj su se Grčkoj gradila amfiteatralno, povišenjem redova sjedišta za publiku, šireći se približno polukružno od mjesta izvođenja predstave (orkestra), koje se poslije uređuje i pozadinskom kamenom gradnjom (scena s proscenijem u prednjem planu). Taj se tip kazališta, uz preinake i građevinske doradbe, zadržao i u starome Rimu, te se gradio u svakom značajnijem gradu na području rimskog utjecaja. U srednjem je vijeku klasično kazalište posve zamrlo, ali su se javile putujuće glumačke družine (histrioni) koje su izvodile razne igre i predstave po sajmištima, poslije i u dvorcima. Obnovom zanimanja za antiku, u renesansi su se počela graditi kazališta u bogatim gradovima (Vicenza, 1584); gradnjom kazališta za Cameratu Fiorentinu u Firenci (1598) počela je prilagodba kazališta potrebama opere, a gradnjom Teatra Farnese u Parmi (1618) utemeljen je kasniji, barokni oblik kazališta (velika pozornica opremljena mehanizmima za promjenu scena, bogato dekorirana arhitektura, proscenijski luk kao okvir za pozornicu, galerije i lože). Osim u Italiji i Francuskoj, kazališta su se osobito gradila u Engleskoj, gdje su potkraj XVI. st. u Londonu izgrađene tri velike zgrade tzv. elizabetanskog kazališta.

Od XVIII. st. izgradnja javnih kazališnih zgrada intenzivirala se. Kazališta su izašla iz okvira plemićkih palača i vladarskih dvorova te postala okupljališta pripadnika građanskoga sloja, poduzetnika i intelektualaca. Nisu bila samo hramovi glazbe, opere već i prosvjete, promicanja narodnog jezika, a predstavljala su i vrata u daleke i egzotične svjetove, što je utjecalo i na arhitekturu kazališnih zgrada. Tehničke inovacije, uporaba željeza i poslije čelika u graditeljstvu, omogućile su gradnju većih i sigurnijih kazališnih zgrada. Uvođenjem najprije plinske pa potom električne rasvjete smanjila se opasnost od požara, zbog koje su se kazališne zgrade osobito u drugoj polovici XIX. st. podizale kao slobodnostojeći objekti.

U XIX. st. kazališta su sadržavala tri osnovne prostorne cjeline. Ulazni prostori s predprostorima (raskošna stubišta te foajei) namijenjeni su teatraliziranju ulaska i boravka u zgradi kao i druženju između činova predstava, pa su iznimno reprezentativno uređeni. Gledališta kao središnji prostori kazališta u to su doba građena kombiniranjem amfiteatralnog tipa kazališta i kazališta s ložama. U odnosu na barokno kazalište, smanjuje se broj loža, a raste broj mjesta u ostatku gledališta te na galerijama. Prostor pozornice u to se doba širi napuštanjem slikanih scenografija, karakterističnih za barokno razdoblje, i razvojem drvenih kulisa koje se uz pomoć tehničkih uređaja spuštaju i dižu s pozornice. U volumenu zgrade sva su tri dijela kazališta jasno istaknuta. Najraskošnije je riješeno glavno pročelje iza kojega se nalaze stubišta i foajei, gledalište je obično pokriveno kupolom koja ima važnu klimatizacijsku ulogu, dok visinom u korpusu kazališta najčešće dominira stražnji dio zgrade, tzv. toranj iznad pozornice.

Kako je riječ o tehnički vrlo složenim građevinama, za njihovu su se izgradnju specijalizirali tek rijetki arhitekti, odnosno arhitektonski biroi (Opera Garnier u Parizu kao najpoznatija kazališna zgrada XIX. st. prozvana je po svojem projektantu). Osobiti značaj za područje srednje Europe imao je arhitektonski biro Fellner i Helmer iz Beča koji je autor pedesetak kazališnih zgrada na širem prostoru srednje i istočne Europe.

U Hrvatskoj postoje ostatci nekoliko antičkih kazališta. Najbolje je očuvano Malo rimsko kazalište u Puli, izgrađeno u I. st. na padini brežuljka koji daje prirodnu kosinu za smještaj polukružnog gledališta. Pula je u isto doba imala i Veliko rimsko kazalište izvan zidina, od kojega su do danas očuvani tek rijetki ostatci. Rimsko kazalište iz I. st. postojalo je i u Saloni, gdje su očuvani svi elementi osnove te je moguća njegova vjerna predodžba. Tijekom Dioklecijanova doba kazalište je dodatno raskošno ukrašeno, a scena je prilagođena novim kazališnim zahtjevima. Skromni ostatci rimskog kazališta (Isejski teatar) nađeni su i na poluotoku Prirovo u Visu, a vjeruje se da je izgrađeno na temeljima starijega, grčkoga. Iz antičkoga su doba u nas očuvani i neki amfiteatri, koji su, osim za borbe gladijatora, povremeno služili i za svojevrsna scenska uprizorenja, od kojih je svakako najglasovitiji onaj u Puli. (→ sportska arhitektura)

























Svjetovno se kazalište javilo u Dubrovniku već u početku XIV. st., a u Zagrebu od XV. st. histrionskim predstavama zabavljača i svirača. Početkom XVII. st. predstave su s javnih prostora postupno prešle u dvorane, pa je tako Hvar 1612. dobio kazalište adaptacijom gornjega dijela Arsenala, jedno od prvih građanskih kazališta u Europi; gledalište s ložama izgrađeno je 1803., a današnji neobarokni izgled potječe iz sredine XIX. st. U Dubrovniku je kazališna dvorana otvorena 1682. u Orsanu (također arsenalu), a u Zadru je za kazališne potrebe 1680. adaptirano skladište oružja. U prvoj polovici XVIII. st. i Split je dobio uređenu kazališnu dvoranu u zgradi gradske vijećnice. U isusovačkim su se školskim kazalištima sjeverne Hrvatske (1607–1772) drame, koje tematiziraju biblijske, mitološke, hagiografske, povijesne ali i rodoljubne motive, izvodile u dobro opremljenim kolegijskim kazalištima i na javnim urbanim lokalitetima.







Prvo javno kazalište za svjetovne predstave u Zagrebu nalazilo se u negdašnjem samostanu klarisa (danas Opatička 20), a potom u palači Pejačević-Amadé (Amadéovo kazalište), gdje je djelovalo od 1797. do 1834 (danas Demetrova 1). Godine 1834. otvorena je na zagrebačkome Markovu trgu kazališna zgrada u klasicističkom stilu koju je novcem dobivenim na bečkoj lutriji dao podići trgovac Kristofor Stanković. Prvo kazališno zdanje u Rijeci podignuto je 1765., a potkraj XVIII. st. započela je gradnja novoga kazališta (Teatar Adamić) koje je 1805. otvorio ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. Prvo kazalište u Zadru (Teatro Nobile) izgrađeno je 1783. na Kalelargi, na mjestu današnje kazališne zgrade (isprva Teatro Nazionale, danas Hrvatsko narodno kazalište Zadar) iz 1924.

Prvu suvremenu kazališnu zgradu izgradio je u Puli 1851–54. poduzetnik Pietro Ciscutti na Danteovu trgu. Ubrzo potom je prema projektu Ruggera Berlama izgradio novu, veću kazališnu zgradu (Politeama Ciscutti, danas Istarsko narodno kazalište), koju je svečano otvorio 1881. U drugoj polovici XIX. st. i drugi su veći hrvatski gradovi dobili suvremene kazališne kuće koje su većim dijelom u uporabi i danas. Veliki val izgradnje kazališnih zgrada započeo je 1860-ih, kada u podignuta kazališta u Splitu na Prokurativama (Teatro Bajamonti, 1859., nakon požara 1882. do danas očuvalo se samo južno pročelje), Zadru blizu Trga tri bunara (Teatro nuovo – Teatro Verdi, 1865., oštećeno u II. svj. ratu, a potom uklonjeno), Dubrovniku (Teatro Bonda, danas Kazalište Marina Držića, Emil Vecchietti, 1865), Osijeku (danas HNK Osijek; Karl Klausner, 1866), Šibeniku (Teatro Mazzoleni, danas HNK Šibenik; Josip Slade, 1870), koja su odreda romantičarskoga stilskog karaktera.







U razdoblju visokog i kasnog historicizma u posljednjim desetljećima XIX. st. arhitekturom kazališta u Hrvatskoj dominirao je arhitektonski biro Fellner i Helmer te neobarok kao stil. U to doba nastala su i najmonumentalnija kazališna zdanja u nas kao samostojeće građevine tehnički opremljene za najsloženije izvedbe. Najprije je Hermann Helmer sam projektirao kazališnu zgradu u Varaždinu (danas HNK Varaždin, 1870–73) u kojoj su bili i koncertna dvorana, restoran i kavana, prostorije za čitaonicu i nekoliko stanova. Potom je arhitektonski dvojac izveo velebno kazalište u Rijeci (danas HNK Ivana pl. Zajca, 1885), među prvima s metalnom krovnom konstrukcijom nad gledalištem, električnom rasvjetom i rotirajućom pozornicom, te kazalište u Zagrebu (danas Hrvatsko narodno kazalište, 1894–95) koje ni po čemu ne zaostaje za riječkim te se prometnulo u središnju kazališnu kuću u nas; tijekom njegove su izgradnje isti projektanti za potrebe kazališta dogradili zapadno krilo Hrvatskog doma, koje je u obnovi 1969. s kazalištem spojeno podzemnim prolazom. Istom razdoblju pripadaju i već spomenuto kazalište u Puli, te ona u Poreču (danas u sastavu Pučkog otvorenog učilišta, Domenico Pulgher, 1887) i Splitu (danas HNK Split, Emil Vecchietti i Ante Bezić, 1890–93) koje je nakon požara 1970. obnovljeno i dograđeno prema projektu → Božidara Rašice (1979).































Nakon plodnog razdoblja u kojem su izgrađene gotovo sve glavne kazališne kuće većih hrvatskih gradova, od početka XX. st. one se višekratno obnavljaju, dok se za potrebe novoosnovanih kazališnih družina dvorane kinematografa, društvenih domova i sl. adaptiraju u gradska kazališta. Iznimka je izgradnja nove kazališne zgrade Gradskoga kazališta Trešnja u Zagrebu (A. Mutnjaković, 1989–99).

Za izvedbu koncerata i manje zahtjevnih scenskih izvedbi od davnine se rabe prikladni prostori privatnih kuća, sakralnih građevina, društvenih domova i sl. U Zagrebu je za tu svrhu izgrađena 1875–77. dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (→ Franjo Klein), koja je gotovo 100 godina djelovala kao središnja takva dvorana u nas. Zamijenila ju je suvremena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog izgrađena u duhu moderne na Radićevu trgu 4 (1958–73., M. Haberle, M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), i danas najveća dvorana te namjene u Hrvatskoj. U Splitu tu ulogu ima Hrvatski dom smješten u secesijskoj zgradi izgrađenoj prema projektu → Kamila Tončića 1908 (obnovljena 2020), dok se u Opatiji društvena i glazbeno-scenska događanja odavna odvijaju u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner (1913), a od 2017. u dvorani Kulturno-turističkog centra Gervais izgrađenoga na mjestu građevine koja je tijekom povijesti imala slične namjene. U sklopu Kulturnog centra Osijek otvorena je 2024. nova Koncertna dvorana Franjo Krežma, najmodernija takva zgrada u nas.

































Nakon II. svj. rata izgrađeni su mnogi kulturni centri i domovi s dvoranama prikladnima za scenske priredbe i koncerte. Među njima je i Spomen-dom Đuro Salaj u Slavonskom Brodu (M. Haberle, Hinko Jurković, 1961–72) s koncertno-kazališnom dvoranom te knjižnicom (danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica).







Kinematografi

Nakon pojave kinematografije (braća Lumière, 1895) rasla je potreba za osiguranjem prikladnih prostora za održavanje kinoprojekcija. U početku su se održavale u provizornim prostorima, šatorima, zgradama kazališta i sl. Izgradnja namjenskih kina započela je tek u godinama uoči I. svj. rata. Prva su kina uglavnom građena u historicističkim oblicima, no javljaju se i secesijska kina (kino Eden-palast u Berlinu arhitekta Brune Tauta, 1910). Budući da su rane filmske nitratne vrpce bile iznimno zapaljive, zbog opasnosti od požara prva su se namjenski građena kina podizala od vatrootpornih materijala poput armiranoga betona.

U Hrvatskoj je prvi stalni kinematograf, Salone Edison, otvoren 1906. u Rijeci, u prizemlju kuće Adamić u Fiumari 13. Iste godine otvoreni su i stalni kinematografi u Puli – Internacional, koji je djelovao u baraci u blizini Tržnice, u Zagrebu – Pathé Bioskop, poslije Union u dvorišnoj zgradi Gajeve 1, na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik te Ćirilo-metodski bioskop u baraci s ulazom iz Masarykove, približno na mjestu donedavnog kina Europa. Prvo stalno kino u Splitu, Kino Karaman, otvoreno 1907. u današnjem, naknadno probijenom, Ilićevu prolazu djeluje i danas. Među najstarije sačuvane namjenski građene zgrade za filmske projekcije u Hrvatskoj ubraja se kino Apollo u Ilici 31 u Zagrebu I. Fischera (1911–12., danas kazalište Kerempuh) i kino Urania u Osijeku podignuto prema projektu najvažnijega osječkog arhitekta secesije → Viktora Aksmanovića (1912). Obje su zgrade bile višenamjenski objekti – osim kao kina služile su i za projekcije ozbiljnog i poučnog sadržaja, za kazališne predstave i dr. Od toga doba diljem Hrvatske gradile su se nove zgrade kinematografa ili adaptirale postojeće. Tako su npr. u Zagrebu otvareni kinematografi Helios u Frankopanskoj (1916., danas kazalište Gavella), Balkan Palace u Varšavskoj (→ Feliks Florschütz, 1924–25., donedavno Europa), kino Tuškanac streljana, odn. Edison Palace u zgradi streljane na Tuškancu (nakon 1929), u Rijeci Art-kino Croatia uređeno u zgradi Tiskarskog umjetničkog zavoda Miriam (Giovanni Maria Cureta, 1910., višekratno adaptirano od 1918), u Karlovcu kino Edison izgrađeno 1918–20. u duhu secesije (B. Bauer, → Edo Šen), a 2023. obnovljeno u multimedijski centar; u duhu moderne arhitekture uoči II. svj. rata izgrađena su kina Central u Požegi (Bogumil Fleissig, 1939., danas dvorana sv. Terezije Avilske) i Korzo u Osijeku (Ljudevit Pelzer, 1940), te stambena trokatnica s kinom u Kordunskoj 1 u Zagrebu (M. Haberle, 1941., danas Kinoteka) i dr. Od sredine 1990-ih broj posjetitelja kinematografa znatno se smanjio te su mnogi prenamijenjeni; tako je npr. u Zagrebu Studio 3LHD adaptirao prostore kina Apolo u Ilici 90 u Teatar Histrioni (2007), kina Lika u Ilici 10 u Zagrebački plesni centar (2009) te kina Urania na Kvaternikovu trgu u poslovni i polivalentni javni prostor (2019). U novom tisućljeću broj posjetitelja je u ponovnom porastu, te se nova kina s nizovima suvremeno opremljenih kinodvorana (multipleks) otvaraju u sve mnogobrojnijim trgovačkim centrima.

































prometni terminali, prostori opremljeni i organizirani za prihvat i otpremu putnika ili robe (→ željeznički kolodvor; sv. 1; → autobusni kolodvor; sv. 1; morska i riječna → luka; sv. 1; → aerodrom; sv. 1).

turistička arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine različitih namjena koje su izravno i neizravno vezane uz turizam a relevantne su za prostorno-arhitektonski turistički doživljaj i iskustvo te nesmetano odvijanje turizma u prostoru.

Arhitektura je važan čimbenik turističke i kulturne ponude. Stupanj turističke atraktivnosti naselja (gradova, sela) ovisi o stupnju njihove turističke prepoznatljivosti i pripremljenosti, tj. specifičnih prostornih karakteristika, kulture građenja te povijesnih ili suvremenih arhitektonskih ostvarenja. Iako se pojam turistička arhitektura često percipira kao arhitektura ugostiteljsko-turističke namjene, ona uključuje sve zgrade i složene arhitektonske sklopove određenog prostora koji stvaraju i oblikuju ukupan turistički doživljaj i zadovoljavaju sve potrebe turista. Za oblikovanje svjesnog i nesvjesnog doživljaja u turizmu relevantne su zgrade različitih namjena (prometna, ugostiteljsko-turistička, kulturna, vojna, vjerska, sportska, zdravstvena, stambena, poljoprivredna, memorijalna, infrastrukturna i dr.).

Arhitektura zajedno s krajolikom predstavlja konstruirani prostorni identitet jer utjelovljuje različite vrijednosti kao što su kultura građenja, kultura života i rada i dr. Turizam je izrazito dinamična društveno-ekonomska pojava i može biti invazivan u prostoru ako se neplanski prepusti interesima kapitala i trendovima. Stoga je važno održavanje ravnoteže putem prostornog planiranja koje obuhvaća različite sektore uvažavajući njihov dugoročni razvoj.

Turizam je, osim što predstavlja društveni, gospodarski, kulturni i politički fenomen, odraz mnogobrojnih i složenih odnosa različitih sektorskih aktivnosti te se u gospodarskom smislu govori o turističkoj industriji. Turizam i arhitektura su međusobno isprepleteni složenim prostornoplanskim, arhitektonskim, gospodarskim, pravnim, društvenim, kulturnim, ekološkim, klimatskim, ali i političko-upravljačkim odnosima. Ekspanzija turizma izravno ili neizravno utječe na prostornoplansku i arhitektonsko-građevinsku aktivnost, vezana je uz kulturu građenja u najširem smislu. Dok je u praksi jasan odnos između turizma i arhitekture (naručitelj, arhitekt, izvođač, korisnik), u teoriji se tom složenom odnosu ne pridaje dovoljno pozornosti te nedostaju interdisciplinarna istraživanja različitih znanstvenih područja (tehničkih, društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti).

Dugoročni razvoj turizma i interesa za turističku arhitekturu ovisi o kulturi građenja a time i kulturi društva. Poznato je kako su dijelovi ili cijeli arhitektonski sklopovi devastirani zbog ratova, gradnje u službi razvoja ili ekonomske isplativosti, elementarnih nepogoda, dovodeći pritom do gubitka arhitektonskog ili prostornog identiteta. Stoga je određivanje smjerova razvoja turizma na različitim razinama (lokalna i regionalna, državna, svjetska) velik izazov za vrednovanje, prenamjenu i unapređenje postojeće ili građenje nove turističke arhitekture, a da se pritom očuva arhitektonsko-građevinski i prostorni identitet. Država ili regija kojoj je glavni izvor prihoda turizam zbog interesa kapitala izložena je mnogobrojnim izazovima te negativnim posljedicama vezanima uz očuvanje i unapređenje prostorno-arhitektonskoga a time i cjelokupnog identiteta. Prepoznavanje, stvaranje (planiranje i projektiranje), prezentiranje i upravljanje turističkom arhitekturom ima važan utjecaj na njezinu budućnost.

Iako je turizam prisutan tijekom različitih povijesnih vremenskih razdoblja, početci suvremenog turizma vežu se uz sredinu XVIII. st. kada su članovi viših društvenih slojeva iz zapadnoeuropskih i sjevernoeuropskih zemalja odlazili na dulja putovanja (tzv. Grand Tour – veliko putovanje po Europi koje je obuhvaćalo npr. Francusku, Njemačku, Italiju i Grčku) kako bi se upoznali s poviješću, umjetnošću i kulturnom baštinom, što se smatralo novim načinom obrazovanja. Suvremeni turizam veže se uz razvoj tehnologije, medicine i pojavu viška slobodnog vremena. Razvoj turizma može se razmatrati prema pojedinim vremenskim razdobljima, a turističko područje prema ciklusu razvoja, turistička arhitektura prema namjeni.

Namjene turističke arhitekture dijele se na zagrade i druge građevine za dolazak i odlazak turista (→ željeznički kolodvor; sv. 1; → autobusni kolodvor; sv. 1; morska i riječna → luka; sv. 1; → aerodrom; sv. 1; ulični prostori, parkirališta), zgrade za smještaj (hoteli, kampovi, hosteli, turistička naselja, stanovi za odmor i dr.), zgrade za zadržavanje, uživanje i konzumaciju (središta mjesta i naselja, trgovi i ulice te drugi javni prostori, → zgrade za kulturu – muzeji, galerije, kazališta, knjižnice i dr., arhitektonska baština, zgrade za konzumaciju doživljaja – zabavni parkovi, kockarnice i dr., zgrade za konzumaciju hrane i pića – restorani, barovi i dr., → trgovačke zgrade i prostori) te zgrade za sport, rekreaciju i poboljšanje zdravlja (terme i lječilišta, igrališta, kupališta, bazeni, slobodne plaže, parkovi, zelena područja i površine, stadioni, zgrade za sport, planinarske staze, šetnice i dr.; → sportska arhitektura, → zdravstvena arhitektura). Razvoj suvremenog turizma u Hrvatskoj i svijetu može se podijeliti u nekoliko razdoblja, uvažavajući posebnosti pojedinih makroregija ili kontinenata (npr. Mediteran, Alpe, Azija, Amerika, Afrika i dr.).

Razdoblje otkrivanja putovanja (1765–1880) karakterizira zanemariv broj turista, pretežno željnih avanture i istraživanja, koji su u nedostatku infrastrukture (s iznimkom tradicionalnih lječilišta – budućih toplica) odsjedali u privatnom smještaju, uglavnom koncentrirani na samo neka naselja (npr. zbog lakše dostupnosti naselja uz Jadran).

Razdoblje belle époque (1880–1914) podrazumijeva prvu etapu širenja i razvoja turizma (najviše uz sjeveroistočnu i istočnu obalu Jadrana zbog željezničke i pomorske povezanosti), oslonjenog uglavnom na bogatu višu društvenu klasu. U tom se razdoblju javlja nova turistička arhitektura kao što su palace ili grand hoteli sa sve većim brojem soba, iskorištavaju se klimatske prednosti podneblja za poboljšanje zdravlja (zdravstveni turizam), a razvija se raznovrsna turistička infrastruktura (npr. uređuju se planinarske staze, u planinama se grade skloništa, lovačke kuće, planinarski domovi i dr.).

Razdoblje turizma između dva svjetska rata (1914–45), nakon sloma belle époque tijekom I. svj. rata, karakterizira spor oporavak; razvija se turizam sa srednjom društvenom klasom, grade se pretežno manji hoteli, kuće za odmor ili se iznajmljuju privatne sobe, usporedno se razvija zimski i ljetni turizam (uz obalu Mediterana, u planinama).

Razdoblje masovnog turizma (1945–85) podrazumijeva sudjelovanje širokih masa (nižih društvenih slojeva), visoku stopu rasta turističkog prometa, intenzivnu gradnju hotela, autokampova i infrastrukture, postupan razvoj različitih vrsta turizma.

Razdoblje stagnacije (1985–99) obilježeno je razvojem turizma putem globalizacije i liberalizacije, dominantnim padom broja gostiju uz povremene poraste, promjenom orijentacije turizma s tržišta »prodavača« na tržište »kupca«, sve većom globalnom konkurencijom, naglim razvojem različitih vrsta turizma – aktivnog odmora i boravka u prirodi (specijalizirani sportovi poput brdskog biciklizma, riječnog raftinga, parajedriličarstva /paragliding/, sportskog penjanja i dr.), zabavnih parkova i specijaliziranih manifestacija (npr. koncerti klasične glazbe, sportska natjecanja, filmski festivali i dr.), razvojem cjelogodišnjeg turizma.

Razdoblje novih smjerova razvoja (1999–) karakteriziraju rastuća konkurencija među turističkim destinacijama u regiji i na globalnoj razini, raznovrsni načini privlačenja turista (npr. izravnim zračnim linijama), razvoj prepoznatljive izvornosti i autentičnosti, sve veća važnost mjera zaštite okoliša u turizmu (promet, vanjski sadržaji, informiranje gostiju i djelatnika, zbrinjavanje otpada), sve veći broj istraživanja zasnovanih na kvantitativnim ekonomskim pokazateljima, utjecaj klimatskih promjena na turizam, i dr.

Svako od navedenih razdoblja gradi i rabi različite tipove, karakteristike i stilove turističke arhitekture koji pak ovise o razvoju tehnologije, razvoju turizma i njegovim trendovima, a rezultat su angažiranosti društva kao i kulture građenja. Kultura građenja negdje je dovela do novih arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti, a negdje do osiromašenja regionalnih arhitektonskih karakteristika i narušene estetike.

Razvoj zgrada za smještaj u Hrvatskoj

Turizam u Hrvatskoj razvijao se u nekoliko etapa pa se u skladu s tim osvješćivala važnost arhitekture u turističkoj prepoznatljivosti i razvoju pojedinih područja. Stoga su arhitekti važni dionici u planiranju i izgradnji prostornog identiteta i turističke prepoznatljivosti.

Početci

Već u doba antičke Grčke ljudi su poduzimali višednevna putovanja radi trgovine ili kako bi se poklonili svetištima, prisustvovali Olimpijskim igrama ili dionizijskim svetkovinama. U rimsko doba, usputne postaje na cestama gdje se mogla zamijeniti zaprega te pronaći prenoćište i hrana bile su tabernae za dobrostojeće putnike, cauponae i popine za one slabijeg imovinskog stanja te o trošku države održavani mansio za službenike i putnike po službenoj dužnosti (u nas npr. Aquae Ballissae – Daruvarske toplice, Mannieana – Pakrac, Maurianis – Donji Miholjac). U srednjem vijeku ulogu tih postaja preuzimaju samostanski hospiciji (gostinjci) zasnovani na premisi kršćanske brige za potrebite te lokalne krčme. Na područjima pod osmanskom vlašću u XVI. i XVII. st. hanovi i karavan-saraji (gostionice s prenoćištem i konačišta na trgovačkom putu za prihvaćanje i smještaj karavana) bili su važan element urbane i prometne infrastrukture (npr. Maškovića han u Vranji) (→ islamska arhitektura). U XVIII. st. počele su se intenzivnije graditi ceste prilagođene kolnomu prometu, s konačištima za putnike te mogućnošću opskrbe hranom, vodom i potrepštinama za životinje na udaljenostima prikladnima za dnevne etape putovanja, npr. Karolinska cesta (1727), Jozefinska cesta (1770–79), Lujzinska cesta (1809) (→ cestovni promet).







Svratišta i gostionice gradili su se i u našim većim gradovima. Tako je npr. u Karlovcu već 1779. postojala gostionica K orlu u kojoj je 1783. odsjeo kralj Josip II. (početkom XIX. st. proširena je u Haulikovu ulicu i preimenovana u K zlatnom sidru, 1894. na tom je mjestu izgrađen hotel Central). U Zagrebu je jedno od prvih svratišta bilo K austrijskom prijestolonasljedniku otvoreno 1813. u Ilici 14, poslije preimenovano u Jägerhorn, danas Lovački rog, a slijedio je niz drugih svratišta otvorenih u donjogradskoj jezgri tijekom XIX. st.

Pojava prvih hotela u doba razvoja prometnih mreža u XIX. st.

Razvojem poštanskog i putničkog prometa diližansama (→ zaprežna vozila; sv. 1), dužobalnih parobrodarskih linija (→ parobrod; sv. 1) te napose dolaskom → željeznice (sv. 1) (u Čakovec 1860., Zagreb 1862., Karlovac 1865., Rijeku 1873), broj međugradskih putnika se stalno povećavao. Stoga su se u drugoj polovici XIX. st. mnoga dotadašnja svratišta preuređivala u prve hotele ili su se gradili novi, koji su putnicima nudili udobniji smještaj, bolju uslugu te postajali gradska središta društvenog života. Oblikom su bili nalik gradskim kućama ili palačama, uglavnom ugrađenima u gradski blok. U Zagrebu su to bili hotel Pruckner podignut 1844. u Ilici 44 (na mjestu gdje se od druge polovice XVIII. st. nalazilo svratište K bijelom volu), hotel K Caru austrijanskomu u Ilici 4 (1867), hotel Grand u Ilici 6 (1891., arhitekt → K. Waidmann), hotel Imperial u Frankopanskoj 8 (1893), Croatia na Strossmayerovu trgu 10 (poslije Palace; 1905) i dr. U Rijeci su izgrađeni hotel Europa (1874., G. Bruni) na mjestu starijega hotela, De la Ville (1874., I. Bakarčić), Lloyd (1882), Kontinental (1888), Emigranti (1905) s 500 soba za putnike na prekooceanskim brodovima, Bristol (1908–09., E. Ambrosini); uoči I. svj rata u Rijeci je poslovalo 20 hotela. U istom su razdoblju izgrađeni gradski hoteli De la Ville (poslije Bellevue; 1867) i Troccoli (poslije Central; 1887) u Splitu, Krka u Šibeniku (1882–83), Grand u Vukovaru (1895–97., V. Nikolić), Grand u Zadru (1888), K zlatnom janjetu u Požegi (1895), Royal u Osijeku (1904–05., I. Domes), Croatia u Pakracu (1912) i dr.



















Razdoblje elitnoga turizma do I. svj. rata

Razvoj željezničke mreže u Europi u XIX. st. potaknuo je pojavu turizma kao oblika putovanja radi zdravlja, a potom i razonode. U drugoj polovici tog stoljeća i u nas su se počela razvijati cjelogodišnja ili pretežno zimska turistička središta s luksuznim hotelima bogate historicističke dekoracije smještenima u brižno oblikovanim perivojima, isprva namijenjenima liječenju i oporavku, a potom i mondenoj zabavi. Među prvima je takvim hotelima otvoren Garni u Lipiku (poslije Kurhotel; 1872), a na jadranskoj obali u Opatiji: Villa Angiolina (1844., od 1882. iznajmljuje se kao vila za odmor), hoteli Kvarner (1884., proširen 1909. kavanom i Kristalnom dvoranom) i Kronprinzessin Stephanie (poslije Imperial; 1884–85., Franz Wilhelm) koji su dali impuls razvoju Opatije kao klimatskog lječilišta europske elite, a slijedili su mnogi drugi. U Crikvenici su otvoreni hoteli Therapia (1894–95) i Miramare (1900., K. Rimanoczy), na Velom Brijunu Brioni (1896), Neptun I (oko 1907), Carmen (1907), Neptun II (1910) i Neptun III (1911) arhitekta Eduarda Kramera, u Lovranu Grand hotel Lovran (danas Klinička ortopedska bolnica; 1904–09., Albert Pio), a u Malom Lošinju Vindbona (1887), dok su među prvim luksuznim hotelima u Dubrovniku bili Petka (prije 1886), Imperijal (1897), Odak (1913), Grand hotel Lapad (1914) i dr., u Hvaru Kaiserin Elisabeth (poslije Palace; 1903), a u Korčuli De la Ville (1912). U Puli je izgrađen hotel Riviera (1908–09), u Rijeci hotel Sanatorij (1910) namijenjen lječilišnom turizmu i Jadran (1914) s morskim kupalištem, u Poreču Riviera (1910., F. von Krauss) te u Rovinju Adriatic (1913).













Razdoblje međuraća

U međuratnom razdoblju elitni gosti odmarališnih mjesta uglavnom izostaju, a pretežno domaći turisti posjećuju ih ponajviše u ljetnim mjesecima. Usprkos tomu mnoga se jadranska mjesta priključuju turističkom razvoju ili ga intenziviraju te se u njima otvaraju novi hoteli i pansioni, ponajprije na Kvarneru (Rab, Krk, Crikvenica, Novi Vinodolski) i u Dalmaciji (Kaštela, Split, Dubrovnik). Među važnijim ostvarenjima hotelske arhitekture tog razdoblja ističu se klasicistički hotel Esplanade u Zagrebu (1922–25; → D. Sunko) s interijerima uređenima u duhu art-décoa, namijenjen putnicima Orient-Expressa, te Hotel Milinov istog arhitekta (danas Dubrovnik; 1928–29) u duhu ekspresivne figuracije art décoa. Lišenošću dekoracije uz uvažavanje tradicionalnih oblika i građe primorske kuće odlikuje se hotel Imperial u Splitu (poslije Park; 1921., → F. Kaliterna, V. Ivanišević). Među modernističkim hotelskim zgradama tog razdoblja ističe se hotel Grand u Lopudu (1934–36., → N. Dobrović), Iliria u Biogradu (1934; V. M. Karaganjan), Splendid u Dubrovniku (1936., → D. Galić), Ambasador u Splitu (1935–37., → J. Kodl), Ko-op u Ulcinju (1937, → M. Haberle i → H. Bauer).



















U istom je razdoblju jačalo planinarstvo kao oblik rekreacijskoga turizma, te su se diljem hrvatskih planina gradili planinarski domovi, među kojima se arhitekturom ističu oni → Stjepana Planića: Kalnik na Kalniku (1934), Josip Svoboda na Psunju (1935), drveni Đački dom (1934., izgorio, 1987. adaptiran u Dom Crvenoga križa) te Tomislavov dom (1935., prvi kat doma izgorio 1968., prema njegovu projektu poslije obnovljen i dograđen kat) na Medvednici.

Razdoblje nakon II. svj. rata

U razdoblju nakon razaranja II. svj. rata i promjene društvenih prilika, postojeći su turistički kapaciteti isprva stavljeni u službu odmora radnika, a među novoizgrađenima prednjačila su dječja, omladinska, radnička, sindikalna, vojna odmarališta paviljonskoga tipa, maksimirane ekonomičnosti.

Ponovno otvaranje zemlje strancima te napose dovršetak izgradnje Jadranske magistrale (1965) i zračnih luka Dubrovnik (1962) i Split (1965) pokrenuli su sredinom 1960-ih doba masovnog turizma, sada okrenutoga stranomu gostu. Od polovice 1960-ih diljem naše obale osnivali su se hoteli, hotelski kompleksi te autokampovi namijenjeni ubiranju turističkih prihoda u ljetnim mjesecima. Gradili su se najčešće izvan urbaniziranih područja, zauzimajući najljepše dijelove obale. Tipološki su i oblikovno u rasponu od golemih hotelskih zdanja što iskaču iz krajolika do podneblju, tradicijskim materijalima, pa i visinom prilagođenih kompleksa u službi ugode boravka. Usporedno s intenzivnom izgradnjom na Jadranskoj obali, u istom razdoblju gradili su se i gradski hoteli te oni u kontinentalnom području.

Preizgrađenost i devastaciju obale, kakva se može očekivati u područjima masovnog turizma, djelomično je uspješno i na vrijeme zauzdao razvoj prostornog planiranja u nas. Prvi regionalni prostorni plan u Hrvatskoj, koji je među ostalim sadržavao i razvoj turizma, bio je za tadašnji kotar Krapinu 1956–58 (Urbanistički institut Hrvatske). Slijedilo je osmišljavanje metode izradbe regionalnih prostornih planova turizma za šibensko područje i makarsku rivijeru 1962 (Arhitektonski fakultet) te Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije 1966. i Regionalni prostorni plan Istre 1969. Za stvaranje pretpostavki održivog turizma bili su osobito važni planovi nastali pod pokroviteljstvom UN-ova Programa za razvoj – Regionalni plan južni Jadran izrađen 1968–69. te Koordinacioni regionalni prostorni plan za Gornji Jadran 1970–72. Nadalje, Urbanistički institut Hrvatske izradio je 1974–75. složeni program izgradnje mreže hotela osmišljenog i poznatog kao Hotelski sistem Slavonija kojim su identificirane lokacije te opsezi i sadržaji planiranoga smještajnog kapaciteta, dok je Urbanistički zavod Dalmacije iz Splita 1977. izradio Koordinacioni prostorni plan Dalmacije.

U prvome poslijeratnom razdoblju se među ostalim ističu realizacije hotela Jadran u Tučepima (1948–49; B. Bon), Plitvice na Plitvičkim jezerima (1955–58., M. Haberle), Pelegrin u Kuparima (1963., D. Finci), Excelsior u Dubrovniku (1963., → N. Šegvić), gradskih hotela Jugoslavija u Novom Beogradu (1955–59., → L. Horvat), Jadran u Šibeniku (1957–59., → I. Vitić), International u Zagrebu (1957–71., → B. Tušek), Korana u Karlovcu (1960–64., B. Tušek), Marjan u Splitu (1962–63., → L. Perković), te Dječje odmaralište u Krvavici (1963–64., R. Marasović) i moteli poduzeća Sljeme u Biogradu na Moru, Preluci kraj Rijeke i Trogiru (1965., I. Vitić).

























U razdoblju intenzivne hotelske izgradnje na našoj obali, turističkom su se arhitekturom istaknuli mnogi arhitekti, među kojima su:

→ Zdravko Bregovac – u Rapcu hotelska naselja St. Andrea (1963), Girandella (1969) i Maslinica (1970), u Malom Lošinju hoteli Helios (1960) i Bellevue (1966), na Plitvičkim jezerima Bellevue (1963) i Jezero (1970), u Rapcu Lanterna (1966), Fortuna (1971) i Apollo (1971), u Opatiji Ambasador (1966) i Paris (1971), na Bledu Golf (1969), u Mošćeničkoj Dragi Marina (1970), u Zadru Novi Park i Barbara (1970), na Rabu Eva (1971., s → D. Turatom), u Baru Bar (1982), u Korenici motel Borje (1975), uz Maslenički most Plitvice (1984), u Lučkom kraj Zagreba Plitvice (1986., s → I. Pitešom), i dr.;













→ Andrija Čičin-Šain – u Opatiji hotel Adriatic (1963; pokraj njega je 1971. izgrađen Adriatic II B. Žnidareca), u Njivicama hotel Jadran (1964., sa → Ž. Vincekom), u Dubrovniku Libertas (1968–74), Lero (1969) i Palace (1969–72., sa Ž. Vincekom), u Rovinju turističko naselje Villas Rubin (1969–79);







→ Ante Rožić, → Julije De Luca, → Matija Salaj i → Bernardo Bernardi – u Brelima hoteli Mirna (1964) i Maestral (1965); A. Rožić u Brelima Turistički centar (1970., interijer B. Bernardi) i hotel Berulia (1971., interijer B. Bernardi), u Tučepima hotel Alga (1976) i apartmansko naselje Afrodita (1976–78), u Makarskoj hoteli Meteor (1970–73), Biokovo (1979) i Park (2007); J. De Luca u Brelima Soline (1973–83), u Poreču Neptun (1966–68), Kristal (1967–70), Rubin (1972), Dijamant (1975) i Pical (1976–80), u Dubrovniku Belvedere (1983–85., s M. Bertićem i J. Dumančićem), u Rabu International (1972); M. Salaj u Poreču Mediteran (1971) i Galijot (1980), Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979); B. Bernardi u Korčuli Marko Polo (1967) i Liburna (1985);

























→ Antun Šatara – u Jelsi hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969), u Vrboskoj Adriatic (1965–69., s P. Mudnićem) i Delfin (1969), u Hvaru hotelsko naselje Sirena (s → I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) te u Veloj Luci hotel Jadran (1966–68);

→ Lovro Perković – u Primoštenu Zora (1966), Slava (1966–67) i Marina Lučica (1969), u Hvaru hoteli Adriatic (1965) i Palace (1968);







→ Ivo Bartolić – Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s → M. Begovićem), hotelski sklop u Dagomisu kraj Sočija u Rusiji (1973–76);













→ Igor Emili – hotelski sklop Uvala Scott kraj Kraljevice (1969–70), motel Villa Lostura u Klenovici (1971);







→ Boris Magaš – hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., Ribarsko selo s D. Turatom);













→ Darko Turato u Crikvenici turističko naselje Ad Turres (1970), u Selcu hotel Selce (1985);







→ Petar Kušan – u Platu hotel Plat (1971), u Krku Koralj (1972) i u Tuheljskim Toplicama Turističko-rekreacijski centar Mihanović (1980–83), u Velom Lošinju turističko naselje Punta (1983);







→ Jerko Rošin – hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979).

U duhu prostornog plana Sjeverni Jadran, na našoj su obali nastala uspjela turistička naselja Jurja Matijevića, Dinka Milasa i dr.: Červar-Porat (1977), Mareda (1981), Barbariga (1984). U istom razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj nastavili su se graditi gradski hoteli u Osijeku Osijek (1975–77; → R. Miščević, D. Bradić), u Zagrebu Panorama (danas Zonar, 1964–68; → S. Jelinek) i Intercontinental (danas Westin, 1968–75; William Bonham).



















Sredinom 1980-ih nastupilo je razdoblje stagnacije u turizmu, pa tako i u području izgradnje novih turističkih kapaciteta. Realizacija je bilo manje, a ističu se hoteli građeni uoči Univerzijade 1987. u Zagrebu: novi trakt hotela Dubrovnik (1967–87., → Nikola i → Ines Filipović), hotel za samce (Hotel I) u Remetincu (1986., → Đ. Mirković), hotel za samce Ministarstva unutarnjih poslova (1987., → T. Odak), Hotel Sheraton (1986–95., → M.Turkulin, I. Kolbah, S. Stipančić, M. Tončić), hotel Holliday Inn (1986–87; V. Ožanić).













Turistička arhitektura u samostalnoj RH

Uspostavom hrvatske neovisnosti, u uvjetima promjene društvenog sustava, privatizacije i izostanka posjeta stranih turista tijekom Domovinskoga rata i neposredno nakon njega, tijekom 1990-ih mnogi su turistički kompleksi prestali s radom, zapušteni su ili devastirani, a novi su se gradili samo iznimno (npr. hotel Velebno u Baškim Oštarijama, 1993., I. Piteša). Tek potkraj toga desetljeća počinje razdoblje povratka gostiju i oporavka turizma koji od 2010-ih ponovno postiže rekordne rezultate što je popraćeno znatnim ulaganjima u obnovu postojećih kapaciteta i izvedbu novih. Grade se tipološki različite vrste hotela, od baštinskih (heritage) uređenih u povijesnoj građevini u urbaniziranom okolišu, uglavnom s manjim brojem soba, do velikih luksuznih hotelskih zdanja, uz raznovrsnost izričaja suvremene arhitekture. Dosezanjem vršnih rezultata u 2020-ih, sve se češće spominje pojam održivoga turizma i razmatraju mjere za njegovo ostvarenje. Većina danas napuštenih hotelskih kompleksa ne može se isplativo obnoviti kako bi ispunili suvremene turističke standarde, a pritom je malo njih zaštićeno kao kulturna baština. Stoga su neki predviđeni za rušenje (npr. hotel Pelegrin u Kuparima D. Fincija), rijetki od njih imaju svoju budućnost kao baštinski hoteli (motel Sljeme I. Vitića), dok je sudbina ostalih neizvjesna.







Neki od mnogobrojnih hotela izgrađenih i adaptiranih u novome tisućljeću djela su → Dinka Kovačića – hoteli Uvala u Dubrovniku (2003) i Bretanide u Bolu (1985., 2006), → Borisa Podrecce – Falkensteiner Punta Skala Resort u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar (2024), → Studja 3LHD – Lone u Rovinju (2010–11), LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), Grand Park u Rovinju (2017–19), Keight hotel Opatija (2024), → Lee Pelivan i → Tome Plejića – boutique hostel Forum u Zadru (2012), hotel Amarin u Rovinju (2016), Zonar u Zagrebu (2023), → Nikole Bašića – hotel D-Resort u Šibeniku (2015) i Villa Nai 3.3 na Dugom otoku (2021), → Idisa Turata – hotel Navis u Opatiji (2016) i hotel Roxanich u Motovunu (2019), → Nene Kezića – hotel Ambasador u Splitu (2022., s E. Šverkom i N. Roje), → Emila Šverka – Cornaro (2012–18., s A. Šverkom), Park (2015., preuređenje i nadogradnja), Amfora (2020), Ambasador (2022., s N. Kezićem i N. Roje) i Cora (2024., s A. Šverkom) u Splitu, Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kabashija – MET boutique hotel u Zagrebu (2023), i dr.























































Meštrović, Matko (Brna na Korčuli, 12. XI. 1933), povjesničar umjetnosti i društveni teoretičar, jedan od prvih teoretičara dizajna koji je afirmirao ulogu i važnost dizajnerskoga planiranja u industrijskoj proizvodnji.

Diplomirao je 1958. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1978. doktorirao disertacijom Teorija dizajna. Na studijskom boravku bio je u Parizu 1961. te na više američkih sveučilišta 1969–70.  Javno djelovanje započeo je 1956. kao likovni kritičar. Od 1964. radio je u → Centru za industrijsko oblikovanje na promicanju metodologije i prakse dizajna u nas, a od 1969. na Radioteleviziji Zagreb. Od 1987. do 1992. bio je direktor Zavoda za kulturu Hrvatske. Sudjelovao je u osnivanju interdisciplinarnog i interfakultetskog → Studija dizajna Sveučilišta u Zagrebu 1989., gdje je od 1991. predavao. Od 1993. do umirovljenja 2003. bio je znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Bio je član umjetničke skupine Gorgona te jedan od osnivača i glavnih teoretičara međunarodnoga umjetničkog pokreta nove tendencije (1961). Njegovi radovi, koji uključuju velik broj kritika, eseja, znanstvenih i stručnih članaka te desetak autorskih knjiga, obuhvaćaju interdisciplinarnu kritičku teoriju, kritiku umjetnosti, teoriju dizajna i kritičko-teorijsko promišljanje tehnologije i medija. Medu knjigama ističu se Od pojedinačnog općem (1967), Metodologija industrijskog dizajna (1968), Obrisi bez obrasca (1978), Teorija dizajna i problemi okoline (1980), Svijet, svijest i zavisnost (1983), Roba i sloboda (1995), Vrijeme zbilje (2002), Prema novom usmjerenju (2011), Razgovori sa mnom (2024), i dr. Sudjelovao je u uspostavljanju vizualnog identiteta Radiotelevizije Zagreb početkom 1970-ih. Bio je glavni urednik časopisa Dizajn (1968–69) te član uredništva časopisa Bit International (1968–72). Dobitnik je Nagrade Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2018).

Hrvatska udruga za organizaciju građenja (HUOG), udruženje gospodarstvenika, stručnjaka, znanstvenika, istraživača, obrazovnih djelatnika koji djeluju u stručnom, znanstveno-istraživačkom i obrazovnom području organizacije građenja. Glavni inicijatori za osnivanje bili su djelatnici Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Na Trećem jugoslavenskom simpoziju o organizaciji građenja 1989. osnovano je Društvo za organizaciju građenja Hrvatske, a prvi predsjednik bio je Danijel Režek. Svrha osnivanja bila je promicanje primjene znanstvenih postignuća, poticanje suvremenoga vođenja projekata te razvoja tehnologije i organizacije građevinske proizvodnje, poticanje organizacije građenja u gospodarstvu i briga o etici poziva. Godine 1998. uz promjene u Statutu naziv društva promijenjen je u današnji. HUOG samostalno i u suradnji izdaje knjige, sveučilišne udžbenike i zbornike sažetaka sa skupova. Suorganizator je skupova, radionica, domaćih i međunarodnih konferencija vezanih uz područje organizacije, tehnologije i menadžmenta u graditeljstvu s ciljem stvaranja mreže stručnjaka, znanstvenika, istraživača i drugih osoba zainteresiranih za podizanje izvrsnosti u graditeljstvu. Od 2024. predsjednik je Ivica Završki.

Hrvatska komora inženjera građevinarstva (HKIG), strukovna organizacija inženjera građevinskih struka. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Nastala je iz strukovnog razreda građevinskih inženjera Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Djeluje putem više područnih odbora (Osijek, Varaždin, Rijeka, Split, Zadar, Dubrovnik, Zagreb), a njezini su članovi inženjeri građevinarstva, inženjeri gradilišta građevinske struke i voditelji radova. Zadatci su Komore unapređenje inženjerske djelatnosti radi zaštite javnog interesa, čuvanja ugleda i prava ovlaštenih inženjera te osiguravanja uvjeta za pravilno obavljanje poslova projektiranja i stručnoga nadzora građenja; skrb i provođenje stručnog usavršavanja članova u suradnji s fakultetima i drugim znanstvenim ustanovama; suradnja s resornim ministarstvom, drugim državnim tijelima i komorama te međunarodnim organizacijama. U obavljanju javnih djelatnosti vodi imenike, upisnike i evidencije koji su javne knjige, a isprave koje izdaje javne su isprave. HKIG organizira stručni skup Dani Hrvatske komore inženjera građevinarstva te izdaje prateći zbornik sažetaka, stručne publikacije i priručnike te suizdavački potpomaže časopis → Građevinar. Predsjednica je Komore od 2022. Nina Dražin Lovrec.

Hrvatski savez građevinskih inženjera (HSGI), udruga građevinskih stručnjaka osnovana kao savez regionalnih, gradskih i strukovnih udruga i organizacija građevinske struke. Sljednik je Kluba inžinira i arhitekta utemeljenoga 1878. u Zagrebu. Više puta mijenjao je ime; od 1992. djelovao je kao Hrvatsko društvo građevinskih inženjera i postao sastavni dio Hrvatskog inženjerskog saveza, a 1997. promijenio je naziv u današnji. Danas HSGI udružuje više od 3000 inženjera u temeljnim društvima i posebnim specijaliziranim strukovnim udruženjima, članovima Saveza. Djeluje s ciljem okupljanja inženjerskih udruga radi unapređenja graditeljske struke i promicanja etike inženjerskog poziva; usklađuje rad članova i daje im poticaj u znanstvenoistraživačkom radu u području graditeljstva; skrbi o stručnom usavršavanju putem seminara i predavanja koji su dio sustava trajnog obrazovanja građevinara ili priprema stručnih ispita, organizira simpozije i savjetovanja te stručna predavanja; surađuje s domaćim i inozemnim udrugama, odgovarajućim ministarstvima te znanstvenim ustanovama i građevinskim fakultetima. HSGI je od 1953. izdavač časopisa → Građevinar, a danas i zbornika radova Sabora hrvatskih graditelja, znanstvenih i stručnih knjiga te udžbenika fakulteta za građevinarstvo u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Predsjednica je Saveza od 2017. Mirna Amadori.

Prostoria d. o. o., poduzeće za proizvodnju dizajnerskog namještaja sa sjedištem u Svetom Križu Začretju. Tvornica namještaja počela je s probnim radom 2011. pod imenom Kvadra, a od 2015. djeluje pod današnjim imenom. Proizvodi ojastučeni namještaj (sjedeće garniture, garniture na razvlačenje, fotelje, taburei, naslonjači), stolice, barske stolice, stolove, stoliće, police, ležaljke, klupe, i dr. Uglavnom se koristi domaćim materijalima, osobito masivnim drvom, a većina proizvodnje odvija se unutar tvornice. Izvozi u više od 60 zemalja svijeta. Otvorila je salone u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Beogradu, Berlinu, Chicagu, a nastupa na sajmovima u Milanu, Kölnu, Parizu. U 2024. zapošljavala je približno 200 radnika.

Poduzeće je orijentirano prema dizajnerskom namještaju prepoznatljiva suvremenog dizajna temeljenoga na zasadama modernizma. Razvija integrativni pristup i predstavlja suradničku platformu koja njeguje i potiče kontinuiranu razmjenu znanja i iskustava među svim sudionicima u proizvodnji namještaja. U posljednjih se desetak godina prometnula u glavnog pokretača i motivatora hrvatske scene produkt-dizajna. Realizirajući njihove zamisli, pomogla je etabliranju domaćih studija dizajna i pojedinaca, kao što su → Numen/For Use (Sven Jonke, Christoph Katzler, Nikola Radeljković – sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve, zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo), Grupa (Filip Despot, Ivana Pavić, Tihana Taraba – kolekcije Monk, 3-angle i Tinker, sofa Echo, stolica Piun i police Shtef), Neisako (Neven i Sanja Kovačić – kolekcije Up-Lift i Pil-low, naslonjač-ležaljka Kontrapunkt i vješalica Simetria), SMPDO (→ Simon Morasi Piperčić – kolekcije Strain i Rhomb te modularni sustavi Convert), Sanja Knezović (kolekcije Strain i Rhomb), → Studio 3LHD (kolekcije za vanjske prostore Umomoku i modularne police Shtef), Projectum (Lea Aviani – kolekcija Bavul), Studio RU:T (Tvrtko Bojić, Karla Paliska – sustav polica Knif), a surađuju i sa stranim dizajnerima (Layer – Benjamin Hubert iz Velike Britanije, Altherr Désile Park iz Španjolske, Meike Harde i Studio Böttcher Henssler Kayser iz Njemačke). Namještaj Prostorije rađen za poznatog naručitelja osnova je mnogobrojnih projekata uređenja prostora ureda, zračnih luka, hotela, domova i dr. koje potpisuju utjecajni arhitekti, otvarajući tako vrata primjeni totalnog dizajna.

Radna grupa Zagreb, skupina arhitekata osnovana 1932. na poticaj → Ernesta Weissmanna; uz njega sačinjavali su je → Vlado Antolić, → Josip Pičman, → Josip Seissel, Viktor Duško Hećimović, Zvonimir Kavurić i Bogdan Teodorović.

Sudjelovala je na mnogim natječajima, izložbama i diskusijama, zastupajući uvijek etički stav autora. Na IV. izložbi skupine → Zemlja 1932. istupila je s potpuno novim stavovima, osobito s obzirom na stambene prilike na zagrebačkoj periferiji, pri čemu je, analizirajući srž urbane, komunalne, zdravstvene i socijalne problematike najnižih društvenih slojeva, dala sliku o gradu i njegovu građenju izvan priznatoga urbanog razvoja. S takvim je progresivnim pristupom 1933. na IV. kongresu u Ateni kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju službeno primljena u članstvo međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse od 1928. do 1959., rad koje je bio usredotočen na formuliranje univerzalnog modela urbane reorganizacije. Prema uzoru Radne grupe Zagreb osnovano je više skupina i u drugim zemljama. Članovi skupine izradili su projekt paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon), kojim su anticipirali organski pristup arhitekturi.

Premda je djelovala tek nešto više od godine dana, sudjelovanje Radne grupe Zagreb u radu CIAM-a potvrda je njezine pripadnosti najznačajnijim europskim arhitektonskim krugovima i uključenosti u najaktualnija događanja u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Iako je socijalna osjetljivost tada bila jedna od glavnih značajki arhitekture, jedino je Radna grupa Zagreb na temelju iscrpnih analiza postojećih socijalno-ekonomskih uvjeta jasno definirala zahtjev za gradnju kvalitetnih stanova socijalno ugroženih slojeva primjenom suvremenih metoda, standardizacijom i industrijalizacijom građevne produkcije.

Vlahović, Dragomir (Maji) (Zagreb, 1. X. 1945), arhitekt, zapažen po realizacijama obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Završio je poslijediplomski studij Razvoj i kritika savremene arhitekture na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je 1970–75. u Zavodu za urbanizam općine Samobor i birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1976. samostalno. Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1981., isprva kao honorarni asistent, a od 2006. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje III–V, Japanska prostorna koncepcija i dr. Duboko promišljajući svoju arhitekturu temeljenu na zasadama velikana moderne arhitekture i suvremenih kretanja, kao arhitekt-praktičar izveo je niz obiteljskih kuća. Među njima se ističu kuće Gajski-Petercol (1971), Lindić (1978), Kovač (1979–86), Profeta (1980), Gmaz (1982), Ferjanić (»Crna kuća III«; 2002) u Samoboru, Kolovrat-Raubar (»Crna kuća«, 1986), Tomljenović-Marcijuš (»Indigo-plava kuća«; 1995) i Kramer (»Monokromno siva kuća«; 2002–04) u Zagrebu, kuće Benkotić (1989) i Benkotić-Kobas (1991) u Lučkom, i dr. Realizirao je niz adaptacija i uređenja interijera. Sudjelovao je na mnogobrojnim natječajima, među kojima i Tokyo International Lighting Design Competition (1977., počasna nagrada za rasvjetno tijelo). Dobitnik je Velike nagrade Zagrebačkog salona (1991) i Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2014).

Turato, Idis (Rijeka, 10. I. 1965), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1991. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. disertacijom Arhitektura »gotovih elemenata« – projektiranje metodom slaganja i prilagođavanja ranije pripremljenih sklopova i fragmenata (mentori → M. Hržić i → D. Tušek). Od 1992. vodio je sa → Sašom Randićem arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a od 2009. djeluje samostalno. Od 2011. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2021. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegije Prakticiranje arhitekture, Radionica arhitektonskog projektiranja III i dr. Gostujući je profesor na arhitektonskim fakultetima u Beogradu, Splitu i Ljubljani. Godine 2020. s Martinom Mataijom i Dorom Sipinom osnovao je projektantski biro mataija x sipina x turato.

Za djelovanja s Randićem izradio je niz projekata, od javnih objekata do infrastrukturnih, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostvarenjima iz toga razdoblja ističu se: Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), Ekonomski fakultet (2000), višestambene zgrade u Marčeljevoj dragi (2001), nadogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Dvorana Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2008) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2006) i Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: sportska dvorana i trg u Krku (2013), obiteljske kuće Gumno u Risici (2014), Drvena kuća u Klimnu (2016), Bedrock u Brzecu (2018) – sve na Krku, obiteljska kuća Nest and Cave u Voloskom (2014), hotel Navis u Opatiji (2016), Plivalište Vukovar (2017) i hotel i vinarija Roxanich u Motovunu (2019).













Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010., a 2021. bio je kustos Hrvatskoga paviljona. Stručne članke i kritike objavljuje u periodici Oris, Čovjek i prostor, Prostor, Novi list, Jutarnji list, Vjesnik i dr. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009., 2013), »Vladimir Nazor« (2005) i »Drago Galić« (2012). Njegovi su projekti deset puta bili nominirani za nagradu Mies Van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu.

Šilović, Nada (Zagreb, 2. IV. 1924 – Zagreb, 13. III. 2009), arhitektica i urbanistica, istaknula se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirala je 1948. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. magistrirala radom Problemi prostornog planiranja izletničke rekreacije (mentor → A. Marinović-Uzelac). Godine 1948–56. radila je u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci, potom se zaposlila u poduzeću za projektiranje Plan u Šibeniku. Od 1963. do umirovljenja 1980. radila je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba.

Balansirajući između odrednica zagrebačke tradicije arhitektonskog modernizma i poslijeratnih građevinskih restrikcija, projektirala je uglavnom na području Rijeke, Istre i Šibenika. Među realizacijama ističu se stambene zgrade u Kamovoljevoj ulici 57, 59, 61 i 63 (1952), Zametskoj 1 i 3 (1955), Liburnijskoj 8 (1955) i Račićevoj 1A (1955) u Rijeci, Sarajevskoj 1 u Šibeniku (1957), Primorskoj 3, 5 i 7 u Zagrebu (1961), te restoran paviljon hotela Adriatic (1953., pregrađen 1981., srušen 2005) i Dom zdravlja u Pascalijevoj 3A (1954) u Umagu. Značajna je i njezina adaptacija zgrade bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, danas Sveučilišne knjižnice Rijeka (1954–56), jedne od najvećih kulturnih investicija poslijeratnih godina. Kao zaposlenica Urbanističkog zavoda grada Zagreba, radila je na urbanističkim planovima Črnomerca, odnosno Fraterščice – Kvaternikove ulice, Bijenika – Šestinskoga dola, Zelene magistrale – Ponikvi, Podsuseda i Španskog. Radove na temu urbanizma u Zagrebu objavljivala je u časopisu Arhitektura.

Seissel, Silvana (Zagreb, 7. V. 1912 – Zagreb, 2. VI. 2010), pejzažna arhitektica, jedna od najistaknutijih stručnjakinja u području pejzažne arhitekture u nas.

U Zagrebu je 1936. apsolvirala vrtlarsku praksu, od 1938. radila u Odjelu za parkove i nasade Gradskoga poglavarstva, a od 1948. projektirala je samostalno. U stručnom radu bavila se, nerijetko u suradnji sa suprugom → Josipom Seisselom te drugim arhitektima, urbanistima i ostalim stručnjacima, projektiranjem okoliša stambenih naselja, industrijskih pogona, turističkih kompleksa, javnih zgrada i rezidencija, gradskih parkova, povijesnih perivoja i rekreacijskih prostora, groblja i spomeničkih područja, šetališta i dječjih igrališta te surađivala u stvaranju razvojnih planova više općina u srednjoj Dalmaciji.

Među njezinim se projektima ističu parkovi kneza Branimira (1950), na Jelačićevu trgu (1953), na Gajevu trgu (1954) i kralja Držislava (1956) u Osijeku, rekreacijsko-turističko područje lijeve obale Drave i zoološki vrt u Osijeku (1965), okoliš dvorca u Valpovu (1957), te parkovi Maksimir (1962., s A. Marinovićem-Uzelcem), oko Bolnice za zarazne bolesti (1958–78), oko Gradske vijećnice (1962., s K. Ostorgovićem), oko vile Zagorje (1962–63., danas Predsjednički dvori, s D. Kišem i A. Rotkvić), groblje Miroševac (1949–59., s J. Seisselom), spomen-područje Dotrščina (1964–68., s V. Bakićem, A. Rotkvić i J. Seisselom; 1984., s J. Seisselom), sve u Zagrebu, Nacionalni park Mljet (1962–64), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., s J. Seisselom i M. Kollenzom). Tijekom 1950-ih i 1960-ih surađivala je u Zavodu za urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu pri planiranju prostornih rješenja Makarskoga primorja i Šibenika, a u Osijeku je projektirala i postavila Izložbu cvijeća u zatvorenom (1960., s A. Rotkvić) i veliku hortikulturnu izložbu u otvorenim parkovima (1961., s A. Rotkvić, E. Polak i V. Richterom). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.

Randić, Saša (Rijeka, 9. XI. 1964), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1990. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1992. na Berlage Institute u Amsterdamu. Zajedno s → Idisom Turatom od 1992. vodio je arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a 2009. osnovao je vlastiti ured Randić i suradnici u Rijeci i Zagrebu. Od 2010. u zvanju izvanrednoga profesora predaje na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu.

Ostvario je niz projekata, od javnih građevina do infrastrukturnih objekata, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostalim ističu se: plan istočne zone grada Setea u Francuskoj (1991–95), te s Turatom Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), višestambene zgrade u Marčeljevoj Dragi (2001), dogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Pastoralni centar Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2003–08) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2003–08), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15) i Osnovna škola Veli Vrh u Puli (2009–10). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: vila u Krležinom Gvozdu 8 u Zagrebu (2009–11), autobusni kolodvor u Delnicama (2011–12), zgrada Hrvatskog operatora prijenosnog sustava u Matuljima (2019), preuređenje dijela kompleksa Benčić u tzv. Dječju kuću (2020) i T-zgrade u Gradsku knjižnicu Rijeka (2023).



















Bio je predsjednik Društva arhitekata Rijeka 1994–99. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, gdje je 1999–2003. bio zamjenik predsjednika Razreda arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata). U istom razdoblju obnašao je i funkciju dopredsjednika → Udruženja hrvatskih arhitekata, na čelu savjeta nakladničke djelatnosti. Predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata bio je 2003–07. Pokrenuo je 2009. portal za arhitekturu, oblikovanje i vizualne umjetnosti pogledaj.to. Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima na XIX. salonu mladih u grupi autora 5xA (1987), natječaju Royal Institute of British Architects (RIBA) Oasis u Engleskoj (1989), Europan 2 u Francuskoj (1991), kao i godišnjih nagrada »Vladimir Nazor« (2005), »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009), »Piranesi« (2005). Njegovi su projekti bili nominirani za nagrade Swiss Architecture Award i Mies Van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu (Osnovna škola Fran Krsto Frankopan i Dječji vrtić Katarina Frankopan u Krku).

Bruketa & Žinić & Grey d. o. o., dizajnerski studio specijaliziran za vizualne i tržišne komunikacije, grafički i industrijski dizajn, mobilne aplikacije, web stranice i druge digitalne sadržaje za klijente.

Osnovali su ga 1995. u Zagrebu dizajneri Davor Bruketa (Zagreb, 7. XI. 1973) i Nikola Žinić (Zagreb, 5. VI. 1968) pod nazivom Bruketa & Žinić. Pod današnjim nazivom djeluje od 2017. kao dio Grey grupe, dijela najveće svjetske grupacije za komunikacijske usluge WPP (Wire and Plastic Products). Među mnogobrojnim realizacijama ističu se vizualni identiteti hotela Lone i Grand Park u Rovinju izgrađenih prema projektu Studija 3LHD, električnog automobila Concept One poduzeća Rimac automobili, proizvođača namještaja Prima, poslovnica Kent Banke i dr. Studio je surađivao i s nekima od najvećih svjetskih poduzeća i marki poput Coca-Cole, Heinekena, Playstationa, Mazde, Renault Nissana i dr. Osim u Zagrebu svoje urede otvorio je i u Beogradu, Beču i Bakuu. Godine 2012. proglašen je drugom najučinkovitijom neovisnom reklamnom agencijom prema globalnom Effie Indexu učinkovitosti, 2013. najboljom međunarodnom malom agencijom prema izboru američkoga časopisa Advertising Age, a 2014. jednom od 17 vodećih svjetskih neovisnih agencija prema izboru britanskoga časopisa Campaign. Za svoj rad osvojio je više stotina domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona, Cannes Lions, Clio, D&AD, ADC New York, Cresta, Epica i druge.

Polak, Nikola (Zagreb, 30. VII. 1949), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture i uređenjem interijera.

Diplomirao je 1975. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1979. na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu. Doktorirao je 1994. na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu disertacijom Morfološki slojevi i na njima nadograđene arhitektonske vrijednosti (mentor: → N. Filipović). Na Fakultetu u Zavodu za arhitekturu radio je 1975–91., od 1979. bio je asistent kolegija Arhitektonsko projektiranje III, IV, V. Održao je velik broj predavanja u zemlji i inozemstvu, u sklopu ljetnih škola i seminara ILAUD-a (akronim od engl. International Laboratory of Architecture and Urban Design) u Urbinu, Sieni, Oslu i Barceloni. Godine 1994. otvorio je vlastite arhitektonske biroe u Zagrebu i Beču.

Od projekata stambene arhitekture ističu se: kuća Verleyen u Motovunu (1988), kuća Martin u Beču (s F. Bishofter, 1995), obnova i proširenje vile Mamić na Tuškancu 52 u Zagrebu (2005), vila na Istu (2007), kuća za odmor na Javorovoj kosi kraj Ravne gore (s J. Kruljac Polak, 2009), vila u Markuševcu u Zagrebu (2010). U Zagrebu je za Hrvatski nogometni savez projektirao multimedijski informacijski centar u Petrinjskoj 2 (s V. Milutin, 2015), a za nogometni klub Dinamo na južnome dijelu stadiona u Maksimiru kapelu sv. Josipa (2013) i Hotel Dinamo (s J. Kruljac Polak, 2013). Bavi se i uređenjem interijera (Raiffeisenbank u Petrinjskoj 69, 1996; Hypo Alpe Adria banka u Ilici 251, 2011; Hrvatski nogometni savez u Vukovarskoj 269A, 2013., sve u Zagrebu, u suradnji s J. Kruljac Polak i V. Milutin). Samostalno je dizajnirao i izložbe (Zagrebački salon 1988., 1989., 1991). Autor je Spomenika ratu u Kustošiji u Zagrebu (s J. Kruljac Polak, 2000). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1990–91). Jedan je od osnivača Galerije Academia Moderna (1997) te Instituta za suvremenu arhitekturu (2005) u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona za interijer (1997), »Bernardo Bernardi« (2002., 2024) i dr.







Pleština, Lenko (Klis, 5. IV. 1947), arhitekt, bavi se pretežno arhitekturom stanovanja, osobito obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu radom Transformacija načina stanovanja. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 1990. disertacijom Estetika stambene arhitekture u mjerilu etike (mentor → N. Filipović). Stručno se usavršavao u biroima Marcela Breuera i Paula Rudolpha u New Yorku (1972–73), Muzeju finske arhitekture u Helsinkiju (1975–76), te u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Urbinu (1980). Zaposlio se 1970. u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je sudjelovao u nastavi od 1976., a redoviti profesor postao 2001. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje i dr., prodekan (1995–97) i dekan Fakulteta (2007–11).

U njegovu se arhitektonskom stvaralaštvu ističe niz samostalnih projekata obiteljskih kuća i urbanih vila, a napose: obiteljska kuća u Kecerinima gornjim 9 u Šestinama (1977–2000), tri urbane vile na Zelengaju 63–69 (1990–91), obiteljske kuće na Pantovčaku 276 (2000–02), Tošovcu 15 (2008) i u Hercegovačkoj 115 (2008–11) u Zagrebu, obnova i dogradnja kuće u Klisu (1998–2000), HOTO vile u Svetoj Nedelji (2004), obiteljska kuća na Zagrebačkoj cesti 21 u Goričici (2007), i dr. U znanstvenom radu bavi se širokim spektrom problema vezanih uz stambenu arhitekturu te je autor mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1979) i »Vladimir Nazor« (2002). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2018.

Pervan, Budimir (Split, 26. IV. 1910 – Split, 16. VIII. 1982), arhitekt i urbanist, jedan od začetnika suvremenog urbanizma u Dalmaciji.

Studij arhitekture započeo je 1930. u Pragu na Češkoj visokoj tehničkoj školi (ČVUT v Praze), a diplomirao je 1934. na Visokoj školi arhitekture u okviru Akademije likovnih umjetnosti (UMPRUM v Praze). Nakon završetka studija radio je kao crtač i praktikant u Hidrografskom uredu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1937. otišao je u Dubrovnik gdje je s Tomislavom Andrijom Žuanićem osnovao građevinsko poduzeće. Nakon izbijanja Travanjskoga rata 1941. likvidirao je poduzeće te se priključio narodnooslobodilačkom pokretu. Prebacivši se na oslobođeni teritorij, sudjelovao je na urbanističkom seminaru Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske na kojem je sa skupinom arhitekata radio na prvim planovima obnove razrušenih naselja u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata prešao je u Oblasni narodni odbor Dalmacije u Splitu iz kojega se poslije razvio → Urbanistički zavod Dalmacije, kojega je bio direktor od 1948. do umirovljenja 1970.

Funkcionalnost i ekonomičnost tlocrta, jasna konstruktivna shema i skladna dispozicija pročelja, lišena svih artificijelnosti, osnovne su karakteristike njegove arhitekture. Od arhitektonskih ostvarenja ističu se među ostalim kuća Pervan u Bukovčevoj ulici 12 (1935), pet stambenih paviljona za učenike Industrijske brodograđevne škole na Putu Brodarice 1, 3, 5, 7 (1948), poslovna zgrada Direkcije jadranskih brodogradilišta u Matoševoj 2 (1949., danas Dom zdravlja), sklop zgrada Oblasnog narodnog odbora za Dalmaciju na raskrižju Vukovarske i Ulice Domovinskoga rata (s M. Markovinom, 1949., danas zgrada/sjedište Splitsko-dalmatinske županije), rekonstrukcija palače Milesi na Trgu braće Radić za Pomorski muzej JAZU-a (s M. Družeićem, 1955), spomen-kosturnica palim borcima NOR-a na groblju Lovrincu (s kiparom A. Krstulovićem, 1960), sve u Splitu, te hotelsko naselje Pharos u Hvaru (1962). S M. Družeićem izradio je prvi poslijeratni urbanistički plan Splita, tzv. Direktivnu osnovu (1951) kojom je bio zacrtan razvoj Splita sljedeća dva desetljeća. Izveo je urbanistička rješenja hotelskih naselja Pharos u Hvaru (s B. Franičevićem, 1962) i Ždrilac na Paklenim otocima (1966), plan revitalizacije povijesne jezgre Primoštena (1972), te niz studija za pojedine urbanističke zahvate u širem području Dalmacije. S Tomislavom Marasovićem i Dragutinom Sumićem uredio je prva četiri broja časopisa Urbs, u kojem je objavio više stručnih članaka. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1970).