suvremena arhitektura i urbanizam, naziv za arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo druge polovice XX. i XXI. st., koje ne predstavlja jedinstveni stil, već obuhvaća raznolikost izraza i koncepata. Obilježava ga uporaba suvremenih građevinskih materijala i tehnologija, kao i sklonost inovacijama u oblikovanju prostora. Odražava kulturne, tehnološke i ekološke promjene današnjice te je usmjereno na inovativne, estetski zanimljive i korisnički prilagođene prostore.
Posljednja desetljeća XX. stoljeća
Hrvatska arhitektura u razdoblju visokoga modernizma od sredine 1950-ih do početka 1970-ih naslanjala se na proces ubrzane društvene modernizacije. S političkim, ekonomskim, a donekle i kulturnim krizama projekta jugoslavenskoga socijalizma velike javne investicije u socijalnu infrastrukturu bile su usporene. Tijekom 1980-ih arhitektura u Hrvatskoj tražila je nova područja djelovanja i istraživanja, što je koincidiralo s globalnim postmodernim tendencijama. Jačao je interes za konsolidaciju povijesnih jezgri gradova što je bilo iskazano u projektu → Miroslava Begovića za rekonstrukciju početka Tkalčićeve ulice u Zagrebu (1982–88). Taj projekt ostvario je osobit doprinos u aktivaciji dvorišta zgrada i uvođenja trodimenzionalnoga urbanizma u kojem su javni prostori i komercijalni sadržaji razvedeni kroz presjeke interpoliranih zgrada. Pojedini izuzetci uključili su infrastrukturu za Univerzijadu u Zagrebu 1987. u sklopu koje je izgrađen hibridni sportsko-poslovni kompleks Cibona → Marijana Hržića, → Berislava Šerbetića i → Ivana Piteše (1985–87), te Plivački i vaterpolo centar Mladost → Vinka Penezića i → Krešimira Rogine (1984–87). Oba su projekta svaki na svoj način afirmirali kontekst: Cibona urbanu strukturu, a plivalište savski ambijent. Projekt Tehničkoga školskog centra u Zadru → Veljka Oluića i → Tončija Žarnića (1987–2004) istraživao je nadograđivanje modernističke tradicije s višeslojnim preplitanjem javne i institucionalne domene.
Tijekom 1980-ih došlo je i do povećane pažnje prema arhitekturi maloga mjerila interijera i obiteljskih kuća. Istaknuti su primjeri kuće Dropuljić (1979–81) u Proložcu Donjem i Kolovrat-Raubar (Crna kuća, 1986–90) u Zagrebu → Dragomira Maji Vlahovića, te vlastita obiteljska kuća → Edvina Šmita u Brezju kraj Samobora (1975–80). Interijeri poput Salona Galerije Karas → Ivana Crnkovića (1986), kafića Argentina (1988) i Velvet (1991) u Zagrebu → Ines Filipović, diskoteke V. Magazin (1987) i crkve sv. Jurja (1994) u Pagu te Ban caféa u Zagrebu (1992) → Nenada Fabijanića složena su prostorna istraživanja orkestracije prostora, tzv. arhitektura u arhitekturi. Mali projekti tako su postali neki od vodećih repera hrvatske arhitektonske kulture 1980-ih i ranih 1990-ih.
Istraživanja regionalnih graditeljskih značajki imaju svoju dugu tradiciju u hrvatskoj → modernoj arhitekturi gdje su osobito vrijedne doprinose dali → Bernardo Bernardi i → Igor Emili. Projekt → Ivana Prtenjaka za Župni centar sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku (1977–80) pokazao je kako tradicijske arhitektonsko-urbanističke morfologije mogu biti prevedene u sažeti arhitektonski jezik. Na sličnom tragu, no u bitno većem mjerilu → Dinko Kovačić projektirao je hotelski kompleks Bretanide u Bolu na Braču (1983–85., prva faza). Taj interes za kritički odnos prema regionalnosti nastavio se razvijati i u narednim desetljećima.
Međunarodna suradnja i uspjesi hrvatskih arhitekata
Tijekom 1980-ih uspostavljena je življa razmjena znanja s međunarodnim epicentrima arhitektonske kulture. Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, zajedno s nekoliko vodećih svjetskih škola, sudjelovao je u radu ILAUD-a (International Laboratory of Architecture & Urban Design) predvođenoga talijanskim arhitektom Giancarlom de Carlom, na tragu zasada Teama X. Kao nastavak tih međunarodnih veza, održao se 1988. u Splitu INDESEM (International Design Seminar), na kojem se okupljala europska arhitektonska elita, a što je utjecalo i na izgradnju otvorenih intelektualnih horizonata tada mlade arhitektonske scene u Hrvatskoj. Paralelno su se razvijala i konceptualna istraživanja analogna onima u vizualnim umjetnostima za što su osobit poticaj dala sudjelovanja hrvatskih arhitekata na međunarodnim natječajima Shinkechiku i Central Glass u Japanu. Zapažene uspjehe ostvarili su I. Crnković i → Emil Šverko, samostalno i u raznim suradnjama. Kulminaciju njihovih istraživanja predstavlja projekt Novi hrvatski dvorac ili Kuća s šest jednakih prostorija (1983) koji je osvojio i prvu nagradu putem kritičkoga propitivanja funkcionalističkih dogmi. Taj put slijedili su i drugi arhitekti u nadolazećim desetljećima. Najviše nagrada osvojili su V. Penezić i K. Rogina gajeći jedinstven interes za paralelizam teorije i prakse unutar konteksta digitalnoga doba. Za kontinuirane doprinose hrvatske arhitektonske scene globalnim konceptualnim istraživanjima zaslužan je među ostalima i Krešimir Damjanović koji je osvojio dvije prve nagrade i dva priznanja na natječajima Shinkechiku i Central Glass (2017., 2024).
Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam
Tijekom 1990-ih, u turbulentnim vremenima Domovinskoga rata i tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, urbana budućnost Hrvatske iako je bila neizvjesna, promatrala se s optimizmom. Razne državne institucije i dalje su bile osobito važni investitori, no privatni kapital postupno je preuzimao sve važniju ulogu u razvoju gradova, posebno u stanogradnji. U nedostatku lokalnih zadataka, arhitekti mlađe i srednje generacije djelovali su mahom u »papirnatoj arhitekturi« natječaja i istraživačkih projekata i bili aktivni na međunarodnoj sceni.
Od introspekcije 1980-ih, prešlo se u međunarodno veliko mjerilo 1990-ih. Neki od najzanimljivijih projekata prve polovice 1990-ih upravo su metropolitanski projekti sa složenim programima u svjetskim metropolama: Kongresni centar u Nari u Japanu (1991) i Reichstag u Berlinu (1992) → Gorana Rake i Bojana Radonića, te natječajni projekti tada još vrlo mladoga → Studija 3LHD za višenamjenski kompleks Seattle Commons (1994) i Pet muzeja u Seoulu (1995). Ti projekti po mjerilu i ambiciji nadišli su gotovo sve realizirano, pa i projektirano u Hrvatskoj uz izuzetak Sinturbanizma (1964) → Vjenceslava Richtera. Na lokalnom planu, usporediv paradigmatski obrat prema metropolitanskim temama i novim projektnim metodama 1990-ih označio je natječajni projekt za Središnju gradsku os u Zagrebu → Hrvoja Njirića i → Helene Paver Njirić / arhitektonski ured njiric + njiric (1991–92). Projekt je zagovarao metodu projektiranja scenarija korištenja prostora pa je forma posljedica, a ne uzrok događaja. Na tom potezu je 1995. realizirana i monumentalna Nacionalna i sveučilišna knjižnica M. Hržića, → Zvonimira Krznarića, → Velimira Neidhardta i → Davora Mancea za koju je natječaj proveden još 1978.
Europan
Razmjenu znanja između Hrvatske i međunarodne scene poticalo je i uključivanje grupe hrvatskih arhitekta u međunarodnu organizaciju Europan još 1989., dok je Europan Hrvatska osnovan 1992. Godine 1991. → Saša Randić je na Europanu 2 u Seteu u Francuskoj dobio jednu od dvije jednakovrijedne prve nagrade. Osobite uspjehe postigli su i H. Njirić i H. Paver Njirić koji integralno promišljaju arhitekturu i urbanizam pri čemu sadržajno bogate koncepte povezuju s jezgrovitim i pragmatičnim rješenjima. Pobijedili su na Europanu 3 1992–94. u Den Boschu u Nizozemskoj i Shcwerinu u Njemačkoj, te potom na Europanu 4 1995–96. u Glasgowu. Niti jedan od navedenih projekata nije došao do realizacije, no njihovi su koncepti ostavili snažan trag i na lokalnoj i na međunarodnoj sceni. Kontinuitet u nastupima na Europanu ostvarili su Saša Bradić i Ines Nizić koji žive i rade u Beču. Nakon niza nagrada, na Europanu 7 2003–04. osvojili su dvije prve nagrade – u Innsbrucku i Rijeci, istražujući odnos arhitekture i topografije. Uz navedene autore, i brojni drugi hrvatski arhitekti dobili su nagrade i priznanja na Europanu. U Hrvatskoj su u sklopu te organizacije istraživane brojne, često posebno osjetljive i izazovne lokacije. Na taj način prikupljeno je znatno urbanističko i arhitektonsko znanje, no tek su rijetki prijedlozi imali konkretan utjecaj na razvoj hrvatskih gradova. Jedan od njih je projekt Wild at Heart u Zadru (1994–96) talijanskih arhitekata Cristine Casula i Stefana Mirtija, koji je raspoznao prsten slobodnih zelenih i ispražnjenih postindustrijskih i postvojnih prostora oko središta grada kao osnovu za buduće razvojne procese. Taj koncept je i ugrađen u prostorno-plansku dokumentaciju.
Okviri metropole
Druga polovica 1990-ih dovela je do protoka znanja na relaciji Nizozemska–Hrvatska. Serija seminara Okviri metropole održana 1996–99. u suradnji Gradskoga zavoda za planiranje Zagreba i Berlage Instituta te uz kreativno vodstvo → Vedrana Mimice i Vladimira Mattionija okupila je neke od istaknutih međunarodnih arhitekata i teoretičara poput Hermana Hertzbergera i Kennetha Framptona, mlađe istaknute hrvatske autore, te arhitekte najmlađe generacije. Okviri metropole inaugurirali su format brzih workshopa na kojima su se predlagali koncepti urbane transformacije izazovnih točaka Zagreba i koji su bili fokusirani na dugotrajne procese, a ne forme. Pokroviteljstvo gradske uprave tada je davalo nadu da će se urbana budućnost glavnoga hrvatskog grada, a potencijalno i drugih hrvatskih sredina, odvijati pod snažnijim uplivom naprednih arhitektonskih znanja.
Neboderi
Dobar primjer urbanističkih dilema u razvoju hrvatskih gradova je izgradnja novih vertikala od 2000-ih u Zagrebu, a koja se razmjerno oprezno rješavala od slučaja do slučaja. Polemika o pozicioniranju vertikala otvorena je kroz projekt M. Hržića za sklop nebodera Eurotower 1 i 2 (2002–08) na križanju Vukovarske i Lučićeve ulice u Zagrebu, na tzv. sveučilišnoj osi. Visina nebodera određena je usklađivanjem s visinom nebodera Zagrepčanka → Slavka Jelineka (1976).
Projekt → Marijana Turkulina za Hoto toranj u Savskoj cesti (2003–04), u blizini Ciboninoga tornja podupire viziju Savske kao linearnoga centra grada s neboderima, a koja već postoji u naznakama. Uslijedilo je i nekoliko natječaja za nebodere uz Savsku, na do njihove realizacije nije došlo. Visinu Zagrepčanke nadilazi grupacija od dva upečatljiva poslovna nebodera i nižih zgrada VMD Blok (2011–15) realizirana prema projektu Davora Matekovića (Proarh). Dok je Savska do danas ostala nekonsolidirana, glavi potez urbanizacije Zagreba odvija se izvan fokusa urbanističkoga planiranja. Tako Radnička cesta prolazi preobrazbu iz industrijskog područja u poslovnu zonu. Okupljenost i dostupnost zemljišta presudno je utjecala na taj proces u kojem je mjerilom i kombinacijom raznolikih programa osobito ambiciozan kompleks Green Gold (2006–12), izveden prema projektu Studija BiF. Sa znatnim vremenskim odmakom, proces mijenjanja gradskih vizura započeo je i u Splitu gdje je Otto Barić realizirao neboder Dalmatia Tower (2010–22).
Zagreb
Potkraj 1990-ih nekoliko je projekata produktivno istraživalo potencijale zgušnjavanja centara gradova ili dopunjavanja modernističkih matrica. Centar Kaptol → Branka Kincla (Plan) u Novoj Vesi u Zagrebu (1994–2000) uzoran je primjer recikliranja i građenja oko napuštene industrije, pri čemu je razvijena i skladna mreža javnih prostora i urbanih veza. Zagrebački Dječji vrtić Vedri dani Miroslava Genga (1996–2000) nastavio se na modernističku tradiciju interpolacije edukacijskih institucija u blokove. Zagrebačko kazalište lutaka Nenada Kondže (1997–2004) te Zagrebački plesni centar Studija 3LHD (2003–09) primjeri su umješnih nadogradnji postojećih skromnih struktura i vitalizacije unutrašnjih blokova Donjega grada. Pastoralno središte s crkvom sv. Terezije od Djeteta Isusa u Trnju V. Penezića i K. Rogine (1994–99) pokazuje kako se nove strukture mogu nadovezati na morfologiju urbanoga vernakulara. Urbanistička matrica Novoga Zagreba dugo je ostala nepromijenjena i programski nedovršena. Projekt crkve sv. Ivana apostola i evanđelista u naselju Utrina → Andreja Uchytila i → Renate Waldgoni (1991–2007) doprinos je istraživanju sakralne arhitekture koji se oslanja na iskustva suvremene umjetnosti. Na mjestu planiranoga središta Novog Zagreba, 1999–2009. → Igor Franić realizirao je Muzej suvremene umjetnosti, projekt od izuzetnoga kulturnog i simboličkog značaja. Razmatranje lokacije muzeja trajalo je dugo, uz nekoliko ranijih prijedloga poput prenamjene bivšega paromlina. Dijalog opsežnoga institucionalnog programa i jednog od najjačih prometnih križanja u Zagrebu razriješen je kroz međuigru monumentalizacije konstrukcije i dematerijalizacije opne zgrade muzeja. Nasuprot Muzeju suvremene umjetnosti 2005–07. izgrađen je i višenamjenski centar Avenue Mall prema projektu Laguarda Low Architects i → Ivana Franića (Plan), koji je osigurao javne programe tom dijelu grada. Igor Franić je u Novom Zagrebu 2013–20. ostvario još jednu veliku zgradu, programski hibrid SEECEL / Regionalni centar za razvoj poduzetničkih kompetencija zemalja jugoistočne Europe, koja predstavlja najodvažnije odstupanje od tipoloških konvencija u novijoj hrvatskoj arhitekturi. Umjesto podjele na zasebne lobije i dvorane, donja zona zgrade predstavlja kontinuirani i spektakularni interijerski urbani prostor.
Istra i Dalmacija
U domeni regionalističkih istraživanja, Mario Perossa u Istri istražuje lokalne materijalnosti i načine korištenja prostora, dok su formalne odluke snažno okrenute prema suvremenosti. U njegovom opusu osobito se ističe vila Haj u Lovrečici kraj Umaga (1999–2000). Usporediv koncept aktivnoga dijaloga s podnebljem koje ne preuzima graditeljske obrasce nego materijale, detalje i odnos podneblju prikazali su Ante Nikša Bilić u vili Ivana na otoku Pagu (1999–2003), te D. Mateković (Proarh) u Kamenoj kući u Lukovom Šugarju podno Velebita (2012–14). U potrazi za obnavljanjem arhetipskih tipoloških obrazaca ali i tehnika gradnje vrijedne pouke ponudio je projekt D. Matekovića za vlastitu vikendicu s pokrovom od slame, imenovane Hiža (2011–12), te → Andrija Rusan i Jasminka Rusan, s vlastitim imanjem u Dašekovu u Donjoj Stubici (2007–09). Opus → Nikole Bašića u bitnoj je mjeri posvećen ambijentima srednje Dalmacije gdje je među ostalim izgradio dva istaknuta sakralna objekta: zavjetnu kapelicu Gospe od Karmela na Okitu kraj Vodica (1996–98) i crkvu sv. Josipa u Ražinama kraj Šibenika (1995–99). Oba rada odlikuje sinergija s topografijom te prihvaćanje izvjesne rustikalnosti. Arhitektonska ikona srednjodalmatinskih istraživanja regionalizma su Bašićeve Morske orgulje u Zadru (2001–05) u kojima je iskazao poetski i multisenzorni pristup oblikovanju javnoga prostora na susretu prirode i arhitekture. Spomen-obilježjem stradalim vatrogascima na Kornatu (2010) Bašić je istovremeno iskušao minimalističku i ikoničku intervenciju velikoga mjerila i u pejzažu.
U Zadru i zadarskoj regiji → Ante Uglešić realizirao je niz značajnih trgova. Osobito se ističe prostor antičkoga foruma kojeg je projektirao u dvije faze (1995–96. i 1997–98), povezujući kontekstualni pristup i rad u kamenu sa suvremenim oblikovnim postupcima. Dosta kontroverzi izazvao je projekt Rive u Splitu Studija 3LHD (2006–07) koji je pokušao povezati mediteranski ambijent s tehnološkim elementima poput pokretnih tendi. Trg Poljana u Šibeniku Paule Šimetin i Ivane Tutek (2011–20) smješten je na samom ulazu u povijesno središte i formalno se referira na nekadašnji Dom JNA → Ivana Vitića. Odvažno oblikovan trg integrira stare i nove tokove kretanja te djeluje kao poveznica koja okuplja heterogene urbane elemente. I u javnosti i u struci osobito je dobro prihvaćen projekt tržnice u Vodicama → Dinka Peračića (2011–15) s prepoznatljivim dinamičnim krovom s drvenom konstrukcijom.
Arhitektonski časopisi
Godine 1999. pokrenut je časopis za arhitekturu i kulturu → Oris koji je kontinuirano izlazio do 2020. pod operativnim vodstvom A. Rusana. Međunarodna konferencija Dani Orisa održavana u Zagrebu i drugim gradovima regije, te Oris kuća arhitekture postali su žarišna mjesta diseminacije arhitektonskih znanja na presjeku lokalne scene i međunarodnih tendencija. Usprkos povremenim zastojima, časopis → Čovjek i prostor Udruženja hrvatskih arhitekata koji izlazi od 1954., zadržava kontinuitet do danas.
XXI. stoljeće
Novo tisućljeće donijelo je i zamah gradnje. Država je pokrenula niz javnih radova u domenama socijalnoga stanovanja i izgradnje javnih sadržaja. Arhitektonska udruženja aktivno sudjeluju u procesu kroz organizaciju javnih arhitektonskih natječaja. Natječaji su u tom razdoblju postavljeni fleksibilno – za sudjelovanje se ne zahtijevaju nikakve reference, pa čak niti diploma. U tako liberalnoj atmosferi natječaji su postali poligon za proizvodnju arhitektonskoga znanja. Bazirani su u čvrsto definiranim programima, pa se istraživanja provode kroz varijacije i redefinicije normi. U pojedinim prilikama ostvarivani su i radikalniji odmaci od tipoloških konvencija poput dječjega vrtića Medo Brundo u Zagrebu H. Njirića i Davora Bušnje / njiric+arhitekti (2005–08), u kojem se i u kompaktno projektiranom horizontalnom i vertikalnom bloku izmjenjuju otvoreni prostori i atriji ili terase.
G. Rako (Radionica arhitekture) projektirao je dječji vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama (2004–08) fokusirajući se na formiranje velikoga vanjskog zajedničkog dvorišta. Arhitekt → Mladen Jošić u Srednjoj veterinarskoj i poljoprivrednoj školi u Osijeku (2000–05) vješto je koristio tijelo zgrade za formiranje javnoga prostora, pa je zakošeni krov prostora za više namjena postao javnim trgom i auditorijem na kojemu je smještena i knjižnica. Najveći uspjeh i globalnu eksponiranost doživjela je gimnazija Fran Galović u Koprivnici → Tome Plejića i → Lee Pelivan / Studio UP (2003–07), koncipirana kao polikarbonatni translucentni monovolumen koji objedinjuje sve programe zgrade. Gimnazija je 2009. dobila Nagradu »Mies van den Rohe« za nadolazeće arhitekte.
Program društveno poticajne stanogradnje
Državna agencija APN (Agencija za pravni promet i posredovanje u nekretninama) i Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo od 2001. provodi Program društveno poticajne stanogradnje (POS). U Programu je razrađen model programiranja, projektiranja, izgradnje i prodaje socijalnih stanova po uvjetima koji su povoljniji od tržišnih. U toj akciji povezane su komercijalne banke koje daju subvencionirane kredite, lokalne zajednice koje osiguravaju zemljište i uređenje okoliša, a projekti se biraju kroz javne ili pozivne natječaje. Unutar skučenih investicijskih mogućnosti, ostvareno je nekoliko projekata koji su ponudili inovativna viđenja stambenih pejzaža i zajedničkog stanovanja na periferiji. Među tim projektima izdvajaju se POS Đakovo Roberta Jonathana Lohera, Petra Miškovića i Branimira Rajčića (2001–03), POS Cres Ivane Ergić, Vanje Ilić, Vesne Milutin (Studio Capsula) (2001–04), te POS Krapinske toplice (2001–03) i POS Samobor (2003–04) → Ive Letilović i Morane Vlahović.
Uloga institucija
Umjesto operativnih think-tankova i instituta koji se bave istraživanjima i strategijama, osnivaju se savjetodavna i regulacijska tijela pri državnim institucijama. Godine 1996. osnovan je Savjet prostornog uređenja Države koji je davao općenite smjernice za razvoj čitavoga teritorija, no prestao je s djelovanjem 2022. Napori državne uprave bili su razmjerno uspješni u primjeni restriktivnih metoda, primjerice, moratorijem na gradnju u zaštićenom potezu uz jadransku obalu. Na lokalnoj razini, u drugoj polovici 2000-ih, osnivala su se Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnoga projekta kako bi se izbjegli pojedinačni ekscesi i održala barem minimalna razina arhitektonske kvalitete. Godine 2013., s ukidanjem idejnoga projekta i lokacijske dozvole, ukinut je i taj korekcijski mehanizam.
Osobito je kontroverzan proces legalizacije ilegalno izgrađenih objekata koji započeo 2011–12. Uvođenje velikoga broja bespravnih građevina u pravni sustav nije iskorišteno za ikakva arhitektonska ili urbanistička unapređenja. Na drugom kraju spektra urbanističkoga djelovanja djeluje Platforma 9.81, pionirska nevladina organizacija za istraživanja u arhitekturi blisko povezana s nezavisnom umjetničkom scenom. Ta je organizacija provela pojedina ključna istraživanja poput dereguliranog razvoja Trešnjevke i Kajzerice u Zagrebu, a koja su okupljena u knjizi Superprivate (2007).
Nužnost povezivanja institucionalnoga i civilnog sektora i arhitektonskih istraživanja zagovarao je projekt Hrvatski arhipelag: Svjetionici hrvatskog Jadrana u provedbi Udruženja hrvatskih arhitekata i Berlage Instituta iz Rotterdama. Pokretač projekta bio je V. Mimica, a financiran je nizozemskim fondom Matra. Projekt se bavio osjetljivim lokacijama na jadranskoj obali te je ponudio konkretne razvojne scenarije koji su se mogli implementirati u oficijelne urbanističke dokumente. To se na više lokacija i ostvarilo, primjerice na području bivše bolnice u Dubrovniku koja nije prenamijenjena u turističku, nego u edukacijsku namjenu. Najkonkretniji rezultat projekta je Multimedijalni centar i gradska knjižnica u Labinu realizirani prema projektu Ivane Žalac, Damira Gamulina Gambe i Igora Presečana (2007–13) u dijelu ulaznoga kompleksa rudnika ugljena. Autori su sačuvali identitet i karakter prostora od izuzetnoga značaja za povijest Labina.
Dva standardna komercijalna zadatka – trgovanje i stanovanje u pojedinim primjerima pretvaraju se u nove metropolitanske tipologije metodom kombiniranja programa po vertikali. Takvi su primjeri centar Zagrad u Rijeci S. Randića i → Idisa Turata (2003–07) te Mercator Centar u Zagrebu Igora Franića (2005–07). Usporedivo traženje urbane kvalitete u neurbanim ambijentima istražuje i → Neno Kezić u Dugopolju kraj Splita. Motivirana izvedbom odvojka novoga auto puta kraj Splita, općinska uprava provela je parcelaciju i izvela infrastrukturu za »grad bez stanovnika« namijenjen logističkim centrima i poslovnim kompleksima. U Dugopolju je Kezić projektirao Sportski centar Hrvatski vitezovi (prva faza 2007–09) koji stadion koristi za formiranje javnoga prostora na perimetru kompleksa. V. Penezić i K. Rogina autori su trgovačkoga centra Dalmare kraj Šibenika (2004–09) u kojem istražuju slojevitosti pročelja, nastavljajući se na svoje teorijske interese za percepciju arhitekture.
Venecijanski bijenale
Jedna od važnih odrednica moderne tradicije u Hrvatskoj je sinteza plastičkih umjetnosti još od grupe → EXAT 51. Tu tradiciju nastavili su i suvremeni arhitekti i umjetnici, pri čemu je važan bio hrvatski nastup na Venecijanskome bijenalu 2004. Povjerenica izložbe H. Paver Njirić okupila je tim tada vrlo mladih autora: arhitekte P. Miškovića, L. Pelivan i T. Pleića te umjetnicu Ivanu Franke. Tim je projektirao Frameworks – veliki stroj – pokretni paviljon sastavljen od niza staklenih okvira na putanji kretanja kroz enfiladu venecijanskoga Arsenala. Ta linija prostornih eksperimenata nastavila se s paviljonom-teglenicom pod nazivom La Nave za Venecijanski bijenale 2010. Povjerenik Leo Modrčin okupio je tim od 15 arhitekata (Saša Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Tanja Grozdanić Begović, P. Mišković, Silvije Novak, V. Oluić, H. Paver Njirić, L. Pelivan, T. Plejić, G. Rako, S. Randić, I. Turato, Pero Vuković, T. Žarnić) za projekt koji je preispitivao prostorne definicije u arhitekturi. Paviljon je prilikom transporta morem oštećen i nije izložen, ali je ipak bio međunarodno zamijećen pa ga Michael Hays spominje kao dio globalnih avangardnih tendencija. Potkraj 2000-ih nizozemski kritičar arhitekture Hans Ibelings i Krunoslav Ivanišin s pravom su mogli pisati o »dekadi optimizma«, a Hrvatska se, ponekad zajedno sa Slovenijom, u međunarodnoj publicistici afirmirala kao jedan od epicentara arhitektonske kulture.
Znanstveno-učilišna arhitektura
Hrvatska je vrlo kasno započela postindustrijske urbane transformacije, kao i procese recikliranja građevina koje su izgubile prvotnu svrhu. U domeni većih urbanističkih akcija, ističu se prenamjene bivših vojnih kompleksa za sveučilišne kampuse, što je implementirano u Rijeci, a započeto i u Zadru i Zagrebu. Usporedno se dovršavaju kampus u Splitu, te izgradnja novoga kampusa u Osijeku. Visoke standarde za doprinos akademskim institucijama postavio je Paviljon VI Agronomskoga fakulteta u Zagrebu (1997–2005) → Hildegrad Auf-Franić i V. Oluića, kojega naizgled jednostavan volumen sažimlje brojne formalne i prostorne slojeve. U novo planiranim kampusima pojedine zgrade kreiraju svoj vlastiti mikrourbanizam. Sveučilišna knjižnica u Splitu (2001–09) izvedena prema projektu Dine Ožić Bašić, Jurice Jelavića, Damira Perišića, Lovre Petrovića, Jasmina Šemovića i Eugena Širole osmišljena je kroz inverziju: s ukopanom knjižnicom i lebdećim nadgrađem s uredima koje štiti trg od sunca s južne strane.
Usporedivu strategiju baze s javnim sadržajima i nadgradnje upotrijebili su N. Kezić i E. Šverko u projektu studentskoga doma u Splitu (2002–12). Razvedeni volumen s poroznom strukturom smještajnih jedinica natkriljuje javni prostor i zatvorene i otvorene javne prostore. Dok navedeni projekti kreiraju izdašne vanjske javne prostore, arhitekti D. Peračić i Roman Šilje projektirali su Građevinski fakultet u Osijeku (2006–16) unutar skučenoga raspoloživog prostora zadanog urbanističkim planom, pa je fokus javne domene prebačen u interijer što je postala i osnova tipološkoga rješenja. H. Auf-Franić, → Tin Sven Franić i → Vanja Rister u Filozofskom i Učiteljskom fakultetu u Rijeci (2005–10) fokusirali su se na mrežu unutarnjih prostora kretanja integriranih s intimnim atrijima zaštićenima od bure. Projekt H. Njirića za Kampus Borongaj u Zagrebu (2010) bazirao se u studioznom pristupu klimi, prirodi i korištenju energije, te je predlagao arhitektonske tipologije u kojoj su integrirani sveučilišni sadržaji i staklenici.
Dogradnje i prenamjene
Jedan od ranih projekata recikliranja izgrađenoga tkiva je projekt Studija BiF (Zoran Boševski, Boris Fiolić, Mira Tadej Crnković) za poslovno-stambenu zgradu Ribnjak u Zagrebu (2002–04). Postojeća zgrada poslužila je kao baza iznad koje »lebdi« volumen s čeličnom konstrukcijom. A. Rusan za dizajnera svjetla Deana Skiru projektirao je poslovnu zgradu Lumenart u Puli (2005–10). Projekt je zadržao već ranije izveden volumen, ali je oko njega izgrađena bijela kristalična forma od kompozitnoga materijala. Otvoreni atelijer modne dizajnerice Branke Donassy u Zagrebu kojeg je projektirala Vanja Ilić (2011) lijep je primjer privremene aktivacije interijera putem vizualno suptilne, minimalne intervencije tekstilom. Koncept privremenosti istražuju također I. Letilović i → Igor Pedišić kroz rad Krletke u prizemlju Kneževe palače u Zadru (2011). Riječ je o privremenom izložbenom prostoru koji su inicirali sami arhitekti, a realiziran je korištenjem elementarne građevinske skele pokazujući kako »manje« doslovce može biti »više«. Taj projekt bio je tek preludij za cjelovitu rekonstrukciju Kneževe i Providurove palače (2014–22) u kojoj su arhitekti poviše povijesnoga kompleksa odvažno interpolirali novu infrastrukturnu i komunikacijsku cjelinu koja je čitav sklop integrirala u funkcionalni organizam. Odlučnost odvažne obnove važnih povijesnih zgrada iskazana je i u projektu Radionice arhitekture i Vanje Ilić za Prirodoslovni muzej u Zagrebu (2015–24), gdje su zadržane tipološke značajke barokne palače, koja je dopunjena podzemnim prigradnjama i novim rutama kretanja.
Osobito kreativne aktivacije starih zgrada predstavljaju projekti Studija UP za hostele Golly & Bossy u Splitu (2010) i Forum u Zadru (2012). Cijenom pristupačni hosteli nude eksperimentalne sobe i prostore socijalnih interakcija. Sličnu logiku Studio UP primijenio je i u drugim turističkim projektima poput hotela Zonar u Zagrebu (2022–23), smještenoga u gabarite funkcionalističkoga hotela – nebodera S. Jelineka. U raznim zonama hotela raspoređeni su raznoliki javni sadržaji poput novog bazena na krovu, a koji su namijenjeni i hotelu i gradu. Alenka Gačić Pojatina, Branka Petković i Ana Krstulović projektirale su u Zagrebu Laubu, kuću za ljude i umjetnost (2008–11) dokazujući polivalentnost starih hala. Arhitekti Randić i Turato u Muzeju Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15) razvili su dramatični prostorni narativ oko samo jednoga izloška – antičke brončane skulpture – pri čemu je nutrina povijesne zgrade zamijenjena popuno novom strukturom. U bivšem industrijskom bloku Rikard Benčić u Rijeci D. Peračić prenamijenio je bivšu industrijsku zgradu u Muzej moderne i suvremene umjetnosti (2014–17). Intervencija je svedena na najnužnije, a tragovi starenja zgrade su zadržani kao dio ambijenta. D. Bušnja u projektu rekonstrukcije zgrade nekadašnje jahaonice vojarne na Črnomercu u Zemljišnoknjižni odjel Općinskoga suda u Zagrebu (2019–22) zadržao je postojeći volumen povijesne hale te ga replicirao u potpuno ostakljenom proširenju.
U tipologiji obiteljskih kuća manje je eksponiranih primjera recikliranja. V. Oluić je prilikom dogradnji i rekonstrukcija obiteljske kuće Pavlinek u Kustošiji u Zagrebu (2003–06) zadržao postojeću arhetipsku formu jednokatnice, a proširenje je ostvario kroz uključivanje nekadašnje radionice i čitave parcele u složenu mrežu unutarnjih i vanjskih stambenih prostora. Arhitekti → Tomislav Ćurković i → Zoran Zidarić (Dva arhitekta) u projektu proširenja obiteljske kuće u Varaždinu (2004–07), te Nikola Fabijanić u dogradnji obiteljske kuće na Pećini u Samoboru (2021–22) također su pokazali kako tradicijske kuće u povijesnim ambijentima mogu biti polazište za razvoj suvremenih stambenih prostora. Studio UP realizacijom pod nazivom Kuća i Parazit na Zelengaju u Zagrebu (2019) dovršio je postojeću strukturu i iz izvornog ordinarnog projekta stvorio kompleksan stambeni prostor.
Turistička arhitektura
Moderna tradicija planskoga traženja ravnoteže između nove gradnje, povijesnih ambijenata i prirode učinile su hrvatsku obalu dobro projektiranim i kompetitivnim turističkim proizvodom. Dio postojeće turističke arhitekture je nakon 1990-ih obnovljen i prilagođen suvremenim potrebama i očekivanjima, a dio još i danas stoji neiskorišten. Među turističkim gradovima ističe se Rovinj po osobito ambicioznom pristupu turističkoga razvoja u čemu središnju ulogu ima poduzeće Maistra, dio jedne od vodećih hrvatskih korporacija Adris grupe. Maistra postepeno otkupljuje sve postojeće turističke resurse oko Rovinja, podiže njihovu kvalitetu, te gradi nove hotele i druge smještajne kapacitete. Hotel Lone (2006–11) izveden prema projektu Studija 3LHD osobit je u lobiju koji je proširen po punoj visini zgrade i postao je natkriveni trg. Objedinjuje produkt i grafički dizajn, te umjetničke intervencije autora mlađe generacije. Studio 3LHD projektirao je u Rovinju i turističko naselje Amarin (2012–13), obnovu hotela Adriatic u povijesnoj jezgri (2014–15), te izuzetno ambiciozni i veliki hotel Park (2015–19) koji je mjerilo mega-strukture nastojao razriješiti kroz simulaciju topografije i integraciju bujnoga zelenila. Sve te intervencije prati brižljivi pristup javnom prostoru.
Maistra je svoje povjerenje ukazala i drugim arhitektima, pa je Studio UP projektirao obiteljski hotel Amarin (2014–16), razigrano oblikovanje kojega korespondira sa sadržajem. Pojedini doprinosi tipologijama turističke arhitekture u raznim mjerilima vidljivi su među ostalim i u obiteljskom hotelu Split (2010–12) u Podstrani N. Kezića, te neomodernističkoga hotela i resorta Vrtovi sunca u Orašcu kraj Dubrovnika (2005–09), izgrađenoga prema projektu Branimira Medića i Pere Puljiza (De Architecten Cie). A. N. Bilić u projektu hotela Emotheo u Imotskom (2018–22) afirmirao je lokalnu tradiciju građenja kamenom što je postalo vodećim oblikovnim motivom proširenja skladne postojeće zgrade. Hotel Met u najstrožem centru Zagreba autora K. Ivanišina i Luzima Kabashija (2017–23) atipično ima hodnike okrenute prema ulici čime se stvara dinamična slika zbivanja iza pročelja.
Integracija arhitekture i topografije
Kao nastavak istraživanja regionalizma, a u kontekstu globalne ekološke krize, u novije vrijeme sve se snažnije afirmiraju partnerstva arhitekture i prirode. Jedna od metoda je integracija arhitekture i topografije koju zastupa projekt G. Rake za Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (2007) u kojem je jednostavan volumen postavljen na terase arheološkoga nalazišta. Taj volumen je istovremeno javna promenada koja premošćuje pad terena. S. Randić i I. Turato projektirali su Osnovnu školu Fran Krsto Frankopan u Krku (2003–05) nadovezujući se na niz izvanjskih parametara: pad terena, obrambeni zid te srednjovjekovnu morfologiju samoga grada. Krov zgrade izveden je od krupnoga kamena koji hvata biljno sjeme pa je tako spontano nastao vrt. Projekt je 2005. dobio i uglednu međunarodnu nagradu Piranesi. Studio 3LHD u projektu slatkovodnoga akvarija u Karlovcu (2015–16) referira se na poplavno riječno područje i konfiguraciju rukavaca rijeke.
Topografska istraživanja nastavljaju se u radu G. Rake za Muzej vučedolske kulture u Vukovaru (2015), D. Matekovića za kuću za odmor Issa Megaron na Visu (2017), te I. Turata za vinariju i hotel Roxanich u Motovunu (2016–19). T. Ćurković i Z. Zidarić su u vinariji Tomac u Jastrebarskom (2021) povezali svjetonazor biodinamički orijentiranoga vinara s arhitekturom koja je svedena na arhetipove podruma, ciglenoga paviljona okruženog drvenim trijemom i slamnatog krova u kojega je upisana terasa. Hotel Navis na Preluku kraj Opatije I. Turata (2016) je hibrid između »land-form« intervencije i formalnoga strukturalističkog pristupa. Zeleni paviljon Agronomskoga i Šumarskog fakulteta u Zagrebu Studija 3LHD (2010–21) projektiran je oko postojećih stabala, a nositelj kompozicije kao dio sustava prirodne regulacije klime je bilje na krovu i strehi. Tržnica na Gružu u Dubrovniku izgrađena prema projektu D. Peračića (2016–24) fokusirana je na koncept pokretnoga krova kako bi se taj javni prostor prilagođavao vremenskim i sezonskim mijenama.
