Seršić, Emil (Baška, 12. XII. 1927 – Zagreb, 11. II. 2011), arhitekt, njegov arhitektonski izričaj obilježen je racionalnim pristupom i funkcionalnim rješenjima.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je isprva radio u projektnom birou Löwy, a od 1967. do umirovljenja 1990. kao voditelj poduzeća Tehnoprojekt.

U suradnji ili samostalno, projektirao je veći broj poslovnih, javnih, kolektivnih i individualnih stambenih zgrada suzdržana izraza i funkcionalnih rješenja. Među ostvarenjima ističu se: hotel u Virovitici (s M. Salajem, 1966), franjevačka gimnazija i samostan u Samoboru (s M. Salajem, 1968), studentski dom Podmurvice u Rijeci (1982), robna kuća Krk u Krku (1982), Narodno sveučilište u Samoboru (1984), bogoslovno sjemenište u Rijeci (1986–87), te u Zagrebu stambeno-poslovni kompleks Dubrava–Centar (s R. Melinčevićem i K. Govekar, 1971) i središnji društveni objekt u studentskom naselju Stjepan Radić (1979., dogradnja 1987). Crkva sv. Križa u Sigetu, koju je izveo s M. Salajem (1969–82), prvo je veliko sakralno zdanje podignuto u Zagrebu nakon 1945. Arhitektonski sklop sastoji se od crkve, trga, samostana i zvonika, povezanih u cjelinu sadržajem, funkcijom i oblikovnim izrazom. Suautor je natječajnih projekata za tipske dječje vrtiće u Zagrebu (1959), muzej u Beogradu (1961), robnu kuću u Sarajevu (1962) i hotel u Kruševcu (1964).

Senjanović, Petar (Split, 14. I. 1876 – Split, 17. VII. 1955), građevinski inženjer, značajan je njegov doprinos izradbi novoga regulacijskog plana Splita 1926.

Diplomirao je 1899. na Građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču (danas TU Wien). Od završetka studija je u okviru Austrijskih državnih željeznica do 1913. bio zaposlen na projektiranju i gradnji željeznica u Dalmaciji, Alpama i Tirolu. Godine 1910–14. kao općinski vijećnik i tehnički referent gradske uprave u Splitu radio je na programima obnove grada, izradbi nove regulacijske osnove, građevnom uređenju i asanaciji, izgradnji novog vodovoda, elektrifikaciji i plinofikaciji grada. Godine 1914. preuzeo je upravu općinskoga Tehničkog ureda u Splitu te izradio prijedlog novoga regulacijskog plana grada. Vodio je tehničko ravnateljstvo u Pokrajinskoj vladi za Dalmaciju 1918–21., potom je bio osnivač Primorskoga građevnog društva koje je bilo angažirano na izgradnji željeznice u Dalmaciji, posebice na povezivanju Dalmacije sa zaleđem ličkom i unskom prugom. Od 1929. bio je direktor Direkcije državnih željeznica u Zagrebu, a od 1930. do umirovljenja 1937. pomoćnik ministra prometa u Beogradu.

Tijekom 1920-ih se intenzivno posvetio javnom djelovanju u području nove splitske urbanističke regulacije, izgradnji željezničke i lučke infrastrukture, prometne mreže i dr. Odigrao je ključnu ulogu u izradbi programa i provedbi natječaja za novi regulacijski plan Splita 1924., te u procesu kasnije razradbe plana (1926) prema prvonagrađenome prijedlogu njemačkog arhitekta Wernera Schürmanna. Njegov arhitektonski opus obilježen je secesijskim stilskim izrazom uz prisutne tradicijske i regionalne oblikovne značajke. Među ostvarenim projektima u Splitu ističu se: vile Antičević u Bihaćkoj ulici 12–14 (1910–12), Katunarić u Zrinsko-frankopanskoj 10 (1913) i Mitrović na Trgu braće Radića 3 (1922), dvije zgrade Zadružnoga saveza (poslije Rektorat Sveučilišta u Splitu) na raskrižju Bihaćke i Livanjske (1912–14; 1916–18), stubište na Marjanu (s P. Čulićem, 1919–20). Neizveden mu je projekt Banovinske palače u Splitu (s J. Pičmanom, 1935). Godine 1919. bio je jedan od osnivača Udruženja inžinira, arhitekata i geodeta u Dalmaciji, kojega je od početka bio predsjednik, te Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, u kojemu je od 1920. bio predsjednik splitske sekcije, a 1927–30. zagrebačke. Objavio je velik broj članaka u stručnoj i dnevnoj periodici.







Srebrenović, Dionis (Požega, 9. X. 1912 – Zagreb, 22. VIII. 1988), građevinski inženjer, stručnjak za regulaciju vodotoka, melioraciju i odvodnjavanje.

Diplomirao je 1937. na Kulturno-tehničkom i geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 1959. disertacijom Kišni intenziteti i njihova primjena u određivanju maksimalnih vodnih količina na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1938. isprva je kratko radio u građevinskom poduzeću Batignolles, potom do 1940. u geodetskom poduzeću Zechner u Bjelovaru. Kao referent za vodogradnje radio je u Hidrotehničkoj sekciji u Derventi (1940–42) i Hidrotehničkom odjelu u Slavonskom Brodu (1942–45). Nakon II. svj. rata bio je zaposlen u Okružnom narodnom odboru u Bjelovaru, od 1947. u Zemaljskom zavodu za melioracije i regulacije NR Hrvatske, tj. nakon njegova preustroja u poduzeću Hidroprojekt u Zagrebu. Bio je direktor Vodne zajednice Česma−Glogovnica u Bjelovaru (1954–58), a od 1958. projektant u zagrebačkom poduzeću Projekt. Na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (danas → Geodetski fakultet u Zagrebu) radio je od 1961. kao izvanredni profesor; redoviti profesor od 1968. Umirovljen je 1982. Predavao je kolegije Kulturna tehnika, Melioracije, Praktična hidraulika s elementima hidrologije, Hidraulika i Matematičko-statističke metode u hidrologiji. Predavao je i na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (1960–64) te Građevinskome fakultetu u Beogradu (1964–65). Istodobno je od 1967. do kraja života bio stručni savjetnik u Direkciji za Savu.

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio primjenom matematičko-statističkih metoda u regulaciji vodotoka, melioraciji i odvodnjavanju. Postavio je prve empirijske formule za proračun velikih voda na osnovi podataka sakupljenih na području kontinentalne Hrvatske, istraživao utjecaj kišnih intenziteta na količinu otjecanja, određivao specifičnosti hidroloških parametara slijeva te izradio cjelovito rješenje za obranu od poplave i odvodnje gornjeg i srednjeg Posavlja. Autor je izdanja Maksimalne vodne količine na brdskim slivovima savsko-dravskog međurječja u Hrvatskoj (1953), priručnika i udžbenika Problemi velikih voda (1970), Podzemno odvodnjavanje (suautor Z. Srebrenović, 1981) i Primijenjena hidrologija (1986) te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1974.

Seissel, Josip (Krapina, 10. I. 1904 – Zagreb, 19. II. 1987), arhitekt, urbanist i slikar, znatno je pridonio stasanju urbanističke struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1929. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Godine 1929–39. bio je zaposlen u Odsjeku za regulaciju grada Gradskoga građevnog ureda u Zagrebu, gdje je u suradnji sa → Stjepanom Hribarom, → Vladom Antolićem i → Antunom Ulrichom radio na Regulatornoj osnovi Zagreba. Od 1939. bio je ravnatelj i profesor Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, sv. 2) u Zagrebu. U Odsjeku za privredne izložbe pri Ministarstvu trgovine zaposlio se 1942. Kao antifašist bio je uhićen 1944., a nakon prelaska na oslobođeni teritorij kao član Povjereništva tehničkih radova ZAVNOH-a radio je na obnovi uništenih naselja (1944–45). Organizirao je i vodio Urbanistički seminar ZAVNOH-a u Topuskom. Od 1945. bio je voditelj odsjeka za regulaciju pri Ministarstvu građevina Hrvatske, a nakon osnutka Zemaljskoga građevno-projektnog zavoda Hrvatske rukovodio je Sektorom za regulaciju (Institut za urbanizam). Od 1946. predavao je na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Habilitirao se 1957. radom Visokoškolska nastava kao suvremeni urbanistički problem, rješavan projektom zagrebačkog Sveučilišnog grada, u zvanje redovitoga profesora izabran je 1958. Bio je predstojnik fakultetskoga Zavoda za urbanizam (1956–65), i Katedre za urbanizam (1959–65), te nositelj kolegija Urbanizam I, II, III i Uređenje i projektiranje naselja I, II. Umirovljen je 1965. Predavao je i na Tehničkome fakultetu u Sarajevu kolegij Urbanizam i komunalna tehnika (1955–57).

U Zagrebu je početkom 1930-ih s pejzažnim arhitektom → Cirilom Jegličem surađivao na projektima uređenja Krešimirova trga, s → Josipom Pičmanom na projektima naselja Volovčica, Svetice i Trnje, a zajedno su projektirali i Zakladni blok na Jelačićevu trgu (1931–32). Kao član → Radne grupe Zagreb surađivao je na projektiranju paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40). Sudjelovao je na izložbi CIAM-a u Parizu 1936. temom Urbanistički problemi Zagreba i eksploatacija zemljišta. Samostalno je projektirao i izveo jugoslavenski paviljon na Međunarodnoj izložbi umjetnosti i tehnike u Parizu 1937., za što je dobio Grand prix za arhitekturu.

Poslije 1945. se pretežno bavio urbanizmom. Izradio je urbanističke planove Pionirskoga (1948) i Sveučilišnoga grada (1949–50., s → D. Boltarom i → B. Milićem) u Zagrebu te Nikšića (1956–58., s D. Boltarom, B. Milićem i → M. Kollenzom). Autor je projekta Rekreativno-turističkog područja Plivskog jezera (1960–61., sa → S. Seissel i → A. Marinović-Uzelcem) i studija regija Makarske (1960–61), Šibenika (1960–61) i Mljeta (1962–64). Od memorijalnih prostora izveo je planove za groblje Miroševac u Zagrebu (1949., sa S. Seissel), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., sa S. Seissel i M. Kollenzom), spomen-područja u Kragujevcu (1976–81), Kamenskoj (1960–64) i Dotrščini u Zagrebu (1963–64., 1984), sva tri sa S. Seissel i → Vojinom Bakićem.

Uz projektantsko i nastavničko djelovanje, od 1921. se usporedno bavio slikarstvom; avangardni mladenački opus potpisivao je pseudonimom Jo Klek. Pripadao je avangardnoj skupini oko časopisa Zenit. Od 1962. bio je redoviti član JAZU-a. Dobitnik je mnogobrojnih dobivenim nagrada, među ostalima nagrada »Vladimir Nazor« (1969) i »Viktor Kovačić« (1976) za životno djelo.

secesijsko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se pojavljuje potkraj XIX. i početkom XX. st.

U hrvatski jezik za taj stil preuzet je termin koji se koristi za zbivanja u umjetnosti navedenoga razdoblja u Beču i Austriji, proistekao iz naziva Udruženja likovnih umjetnika Austrije Secesija (Vereinigung bildender Künstler Österreichs Secession), koje se 1897. odvojilo od starijega Društva umjetnosti Austrije (Künstlerhaus, Gesellschaft bildender Künstler Österreichs). Za isto se razdoblje u povijesti umjetnosti u drugim dijelovima Europe koriste raznoliki drugi termini – Jugendstil (Njemačka), Art nouveau (Francuska), Modernismo (Španjolska), Stile Liberty i Stile floreale (Italija) i slično. Zajedničku odliku svih navedenih pokreta u arhitekturi predstavlja odmak od historijskih stilova, odnosno težnja da se stvori novi tip arhitektonskoga jezika oslonjen na nove potrebe, tehnologije i mogućnosti materijala upotrjebljenih pri gradnji.

U posljednjem desetljeću XIX. i na samom početku XX. st. arhitekturu secesije najčešće karakterizira izrazita dekorativnost i naturalizam u oblikovanju fasada i unutrašnjosti, odnosno oslonjenost na stilizirane motive iz prirodnoga svijeta i čovjekove okoline (fitomorfni, zoomorfni i antropomorfni motivi, učestalo izduženi i asimetrični) koji redovito sadrže simbolične konotacije. Europska se arhitektura otvorila prema utjecajima s Dalekoga istoka i općenito vaneuropskim kulturama, a istodobno je posegnula za motivima iz ranih faza europske civilizacije. Od sredine prvoga desetljeća XX. st. arhitekti secesije sve su se više počeli okretati arhitektonskom jeziku baziranom na slobodnom tretmanu motiva iz klasične arhitektonske tradicije (klasicizma, bidermajera, empirea i slično), te raznim apstraktnim i geometrijskim motivima. Dio njih sve je više reducirao dekoraciju navješćujući time modernu arhitekturu. U kasnoj secesiji koristili se mnogi dekorativni motivi koji su poslije postali standardnim arhitektonskim jezikom art-décoa i međuratnoga klasicizma. U dijelu literature, osobito na engleskom jeziku, stoga se pojave u arhitekturi nastale nakon sredine prvoga desetljeća XX. st. ne uvrštavaju u secesiju.

Pod utjecajem pokreta Arts and Crafts, ponajprije njegova najvažnijega protagonista Williama Morrisa, za većinu arhitekata secesije bio je karakterističan pristup arhitektonskom djelu kao Gesamtkunstwerku, odnosno težnja da se svaki element građevine projektira, ne samo prostorno ustrojstvo i pročelja, već i svi dijelovi interijera i opreme. Većina secesijskih arhitekata surađivala je s poduzećima za proizvodnju namještaja, keramike, stakla, mozaika, odnosno s poduzećima s područja umjetničke industrije, kao i s obrtnicima i umjetnicima (slikarima i kiparima).

U vrijeme secesije širile su se nove tehnologije gradnje i upotreba novih materijala u graditeljstvu. Među njima je na prvom mjestu bio armirani beton koji se počeo koristiti u visokogradnjama (u drugoj polovici XIX. st. koristio se povremeno tek u niskogradnjama poput mostova i sličnih građevina). Širila se i upotreba aluminija, te materijala koji su se ranije, tijekom XIX. st., tek počeli u većoj mjeri koristiti u arhitekturi, poput lijevanoga željeza, stakla, armiranoga stakla i slično. Arhitekti su učestalo eksperimentirali s oblikovanjem pročelja korištenjem različitih tipova obloge od keramike, cementa, prirodnoga i umjetnog kamena, stakla, uglačane i zrnate žbuke, štuka i drugih materijala. Poseban element oblikovanja pročelja i interijera činili su elementi izvedeni od raznolikih metala (ograde, rešetke, svjetiljke, konzole, ponekad i skulpture i reljefi). Secesija je primarno bio stil bogate građanske klase Europe na kraju stoljeća (fin de siècle). Odraz je snažnoga gospodarskog razvoja kontinenta koji je proživljavao jednu od najdužih epizoda svoje povijesti bez većih ratnih sukoba.

Među prve arhitekte koji su se okrenuli stvaranju novoga arhitektonskog jezika ubraja se Belgijanac Victor Horta. Belgija je u to vrijeme bila jedna od najviše industrijaliziranih države Europe s vrlo visokim standardom što je i omogućilo eksperimente u arhitekturi. Horta je cijelim nizom svojih stambenih i javnih građevina u Bruxellesu (kuća Tassel, 1892–93; Maison du Peuple (1896–99., srušena 1965) inaugurirao tip ornamenta baziranoga na motivima iz prirode te otvorenu upotrebu materijala poput lijevanoga željeza i stakla. U Francuskoj istaknuti arhitekt rane secesije bio je Hector Guimard, poznat na prvom mjestu po dizajnu stanica podzemne željeznice.

Njegovi suvremenici Auguste Perret i Tony Garnier pioniri su upotrebe armiranoga betona u graditeljstvu. U Španjolskoj, odnosno Kataloniji, Antonio Gaudi razvio je stil karakterističan po organičkim oblicima, u Škotskoj Charles Rennie Mackintosh projektirao je u izrazito minimalističkim oblicima, a u Njemačkoj u Weimaru Henry van de Velde utemeljio je obrtničku školu koja je odigrala ključnu ulogu u daljnjem širenju postavki secesije. U Nizozemskoj značajno djelo novoga pristupa arhitekturi predstavlja amsterdamska burza arhitekta Hendrika Petrusa Berlagea (1898–1903). Berlageov opus srodan je američkoj arhitekturi s kraja XIX. i početka XX. st. koju karakterizira i dalje oslanjanje na stilove iz prošlosti, najčešće romaniku. Uzori iz prošlosti bili su prilično slobodno interpretirani, a arhitekti su često reducirali dekoraciju te eksperimentirali s novim tipovima ornamentike, kako pokazuju djela Louisa Sullivana (robna kuća Carson Pirie Scott u Chicagu, 1899–1904) i Franka Lloyda Wrighta koji je razvio tzv. prerijski stil pri projektiranju stambenih, sakralnih i javnih građevina. Vrijeme secesije vrijeme je nagloga razvoja arhitekture nebodera u SAD-u, kao i procvata poduzeća za proizvodnju stakla Charlesa Lewisa Tiffanyja u New Yorku.

Na području srednje Europe osobitu raznolikost pokazala je mađarska arhitektura secesije za koju je karakteristično korištenje motiva iz tradicijske i orijentalne umjetnosti, dok se dio arhitekata okrenuo modernističkoj redukciji oblika. Istaknuti predstavnici u Mađarskoj bili su József Vágó, Béla Lajta, Ödön Lechner, István Medgyaszay i drugi. Osim u Mađarskoj folklorističke tendencije susreću se i u drugim dijelovima srednje Europe, primjerice u Slovačkoj u djelima arhitekta Dušana Jurkoviča. U češkoj arhitekturi secesija je vodila prema kubizmu i rondokubizmu.

Posljednjih godina XIX. st. jedan od glavnih centara secesije u Europi postao je Beč. U arhitekturi grada svojevrsni manifest secesije predstavljala je izgradnja paviljona Udruženja likovnih umjetnika Austrije Secesija, prema projektu Josefa Marie Olbricha (1897–98). Na pročelju zgrade istaknut je i osnovni slogan pokreta: »Vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda«. Olbrich se kasnije preselio u njemački Darmstadt i tamo stvorio jedan od najvažnijih centara secesije u Europi.

Ključni arhitekt secesije u Beču bio je Otto Wagner. Kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti 1894–1912. stvorio je arhitektonsku školu koja je pronosila njegove ideje po srednjoj Europi, pa i šire. Iz Wagnerove škole, između ostalih, izašli su slovenski arhitekt Jože Plečnik, češki arhitekti Jan Kotěra, Pavel Janák i brojni drugi. Svojevrsni manifest Wagnerova pristupa arhitekturi predstavlja knjiga Moderna arhitektura (Moderne Architektur, 1896), u kojoj napada historicizam, ističe potragu za novim stilom baziranom na tehnologiji, materijalima i konstrukciji te poziva na jednostavnost u zadovoljavanju modernih potreba. Prve primjere njegova nova stila predstavljaju stanice sustava bečke podzemne željeznice, isprva građene u pojednostavljenoj verziji neorenesanse ili neoklasicizma, a kasnije u stilu dekorativne naturalističke secesije (stanice u Hietzingu iz 1897. i na Karlsplatzu iz 1898).

Najvažnije djelo prve faze Wagnerove secesije su stambeno-poslovne višekatnice na Linke Wienzeile u Beču (1898), od kojih se ističe Majolikahaus, s pročeljem pokrivenim pločicama od keramike. Kasnije se okrenuo čistim oblicima kako pokazuje zgrada Poštanske štedionice (1903–12) i crkva u sklopu psihijatrijske klinike Am Steinhof (1902–04) u Beču. Uz Wagnera značajni predstavnik secesije u Beču bio je Josef Hoffmann, osnivač Bečkih radionica (Wiener Werkstätte) te autor protomodernističkoga Sanatorija u Purkersdorfu kraj Beča (1904–06) i palače Stoclet u Bruxellesu (1906–11).

Prva svoja djela u tom razdoblju realizirao je i Adolf Loos, koji je kritizirao zagovornike secesije zbog njezine dekorativnosti. Svojim djelom Ornament i zločin (Ornament und Verbrechen, 1913) promovirao je dokidanje dekoracije na pročeljima građevina, što je primjenjivao i na svojim arhitektonskim ostvarenjima navješćujući time modernu. Najvažnije Loosove realizacije iz razdoblja prije I. svj. rata u Beču su portal lokala Knize & Comp na Grabenu (1909–13) i zgrada Goldmann & Salatsch (danas zvana Looshaus) na Michaelerplatzu (1909–10).

Secesija u hrvatskom graditeljstvu

U Hrvatskoj arhitekturi najvažniji centri secesije su gradovi Zagreb, Osijek, Rijeka i Split, iako se pojedinačna ostvarenja nalaze na području čitave zemlje i u manjim, pa i ruralnim naseljima. Hrvatska secesija bila je pod snažnim utjecajem na prvom mjestu zbivanja u bečkoj arhitekturi, no osjeća se utjecaj i mađarske, češke, njemačke i talijanske secesije.

Zagreb

U Zagrebu je početak secesije u umjetnosti označilo osnivanje Društva hrvatskih umjetnika 1897., koje se, zastupajući ideju umjetničkoga preporoda kroz individualnu slobodu stvaralaštva, »secesioniralo« od starijega Društva umjetnosti. Novo društvo prevodio je Vlaho Bukovac koji je ustao protiv dominantne uloge koju je do tada u hrvatskoj umjetnosti igrao prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi.

Godine 1898., kada je otvorena izložba Bukovčevoga novog udruženja nazvana Hrvatski salon, realizirane se i prve zgrade s elementima secesije u Zagrebu. Iako se prvom zgradom na kojoj se primjećuju secesijski elementi smatra kuća Rado na Strossmayerovu trgu 7 (1897–98) arhitekta → Ignjata Fischera, nešto ranije podignuta zgrada Umjetničkoga paviljona na Tomislavovu trgu 22 (u kojoj je održana izložba Hrvatski salon), uz elemente neobaroka, neorenesanse i neoempirea, također sadržava i elemente secesije. Paviljon je bio izveden najprije 1896. u Budimpešti na Milenijskoj izložbi prema projektu budimpeštanskih arhitekata Flórisa Korba i Kálmána Giergla, a potom je ponovno izgrađen 1896–98. u Zagrebu prema dijelom modificiranim projektima bečkoga arhitektonskoga biroa → Fellner i Helmer. Godine 1898–1900. podignuto je i najmonumentalnije ostvarenje rane secesije u Zagrebu – palača Prve hrvatske štedionice s pasažom (tzv. Oktogon) u samom središtu grada, koje su prve projekte izradili arhitekti Fellner i Helmer, a izvedbene arhitekt → Josip Vancaš.













Širenju novoga stila pridonijeli su ponajprije mladi arhitekti koje je nakon povratka sa školovanja u Beču zapošljavao najvažniji zagrebački arhitektonski biro → Hönigsberg i Deutsch. Značajnu ulogu u tom procesu odigrao je učenik Otta Wagnera arhitekt → Vjekoslav Bastl prema čijim su projektima podignute zgrade Josipa Pečića u Ilici 43 (1898), Eugena Viktora Fellera u Jurišićevoj 1 (tzv. Elsa Fluid, 1905–06, pročelja poslije preoblikovana), te Josipa Kalline u Gundulićevoj 20 (1903–04). Svojim pročeljem prekrivenim većim dijelom majoličkim pločicama zgrada Kallina najvažniji je odraz u zagrebačkoj arhitekturi čuvene Majolikahaus s bečke Linke Wienzeile Otta Wagnera. Pročelje zgrade također je pokazatelj glavnoga proizvoda poduzeća njenoga naručitelja Kalline, koji je posjedovao tvornicu keramičke robe. Bastl je projektirao i kompleks Trgovačko-obrtničke komore, prve javne institucije vezane uz tadašnje hrvatske vlasti koja se odlučila na realizaciju monumentalne secesijske zgrade. Uz zgradu Trgovačko-obrtničke komore na Trgu Republike Hrvatske 8, kompleks čini i zgrada Trgovačko-obrtničkog muzeja na Mažuranićevu trgu 14 (1902–03). Nakon Bastla u poduzeću Hönigsberg i Deutsch zaposlio se Otto Goldscheider, autor interijera kavane Corso u zgradi Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Ilice 25 i Gundulićeve 2 (1905–07), i skupine ranih primjera zgrada s međukatnom armiranobetonskom konstrukcijom, poput kuća Vasić u Ilici 11 (1911–13) i Deutsch u Masarykovoj 20 (1910–11).



















Među hrvatskim učenicima Otta Wagnera osobito se ističe arhitekt → Viktor Kovačić, čija su ostvarenja iz godina prije I. svj. rata uvod u modernu arhitekturu. Već 1900., pod utjecajem zbivanja u Beču, Kovačić je u časopisu Život objavio tekst naslovljen jednako kao Wagnerova najvažnija knjiga, Moderna arhitektura, u kojemu je napadnut historicistički pristup graditeljstvu. U suradnji s Vjekoslavom Bastlom, → Edom Šenom i → Stjepanom Podhorskym 1905. pokrenuo je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata, odvojivši se od starijega Društva hrvatskih inženjera i arhitekata, a s ciljem zagovaranja staleških interesa hrvatskih arhitekata. Rana djela Viktora Kovačića su kuća Eugena Winklera u Preradovićevoj 14 (1902–03), dvostruka kuća Oršić-Divković u Masarykovoj 21–23 u kojoj se nalazio i njegov stan (1906–07), kuća Frank na Mažuranićevu trgu 1 (1913) te posebno značajna crkva sv. Blaža u Deželićevu prilazu 64 (1908–09). Riječ je o građevini centralnoga tlocrta pokrivenoj u središnjem dijelu velikom kupolom. Iako se i u osnovnom prostornom ustrojstvu i u oblikovanju volumena osjeća prisutnost historicističkih elemenata, osobito nekih elemenata bizantske arhitekture, pročišćenošću dekoracije te primjenom suvremenih materijala (armiranoga betona) i konstrukcije, crkva označuje početak nove modernističke ere u povijesti hrvatske → sakralne arhitekture. Izvedba kupole povjerena je poduzetništvu → Josip Dubský i drug, a statički proračun za njezino podizanje izradio je → Milan Čalogović, stručnjak za gradnje u armiranom betonu. Unutrašnjost nije dovršena prema prvotnom projektu zbog početka I. svj. rata. Župni dvor uz crkvu podignut je također prema Kovačićevu projektu. Kovačić je projektirao i brojne vile, kojima je dizajnirao i interijere, poput vila Frangeš na Rokovom perivoju 2 (1910–11) i Vrbanić u Kovačićevoj 2 (1911). U razdoblju između 1904. i 1910. najoriginalnija je rješenja pokazao natječajnim urbanističkim projektima. Pobijedio je na natječaju za uređenje Tomislavova trga 1904–05., no njegov je projekt bio tek djelomično realiziran, kao i projekti iz 1909. za uređenje Svačićeva trga, Rokovog perivoja i Jezuitskoga trga. Najvažniji mu rad predstavlja projekt za regulaciju Kaptola s kojim je pobijedio na natječaju organiziranom 1908., no koji je ostao neizveden.



















Godine 1910. Kovačić je s arhitektom → Hugom Ehrlichom, učenikom i suradnikom Adolfa Loosa, osnovao zajednički arhitektonski ured u kojem su obojica zadržala autorsku osobnost. Od Ehrlichovih radova iz toga razdoblja ističu se stambene građevine pročelja kojih je riješio u duhu rane moderne: zgrade Hrvatske banke za promet nekretninama u Medulićevoj 2 (1910), Mihanovićevoj 14 i 20 (1911) i Ilici 100 (1912). Ehrlich je autor i jednog od najkvalitetnijih zahvata u urbanu opremu Zagreba – regulacije Strossmayerova šetališta (1911–12).

Za jedan od najvažnijih zagrebačkih arhitektonskih biroa iz razdoblja secesije Benedik i Baranyai (utemeljen 1905), projekte je uglavnom izvodio jedan od suvlasnika, → Aladar Baranyai. Među brojnim građevinama u stilu visoke i kasne secesije ističu se kuće Fedora Poppovića na Jelačićevu trgu 4 (1906–08) i Nikole Ćuka u Jurišićevoj 2 (1910) te zgrada Srpske banke, danas Hrvatske poštanske banke, u Jurišićevoj 4 (1912–14), na kojoj su prisutni elementi kasnosecesijskoga moderniziranog klasicizma. Baranyai je projektirao i brojne kvalitetne vile u sjevernim rezidencijalnim dijelovima grada (Tišov na Pantovčaku, 1900–01; Auer na Rokovom perivoju 1, 1910.; Benedik na Tuškancu 14 i vlastita vila na Tuškancu 18, 1909–11).













Kasna secesija (okvirno 1906–14. pa nadalje) ostavila je mnogo dublji trag u Zagrebu, nesumnjivo stoga što je dominirala arhitekturom u vrijeme intenzivnoga gospodarskog rasta. Zbog svoje naklonosti klasicizmu odgovarala je senzibilitetu međuratne, a donekle i poratne epohe kada su pojednostavnjena pročelja mnogih zgrada iz ranog razdoblja secesije. U to vrijeme u Zagrebu, osim spomenutih bečkih đaka koji su i dalje bili najbrojniji, počeli su djelovati arhitekti školovani i na drugim uglednim sveučilištima srednjoeuropskih gradova, poput Karlsruhea gdje su se školovali → Rudolf Lubynski i → Dionis Sunko.

U arhitektonskim oblicima kasne secesije najvažnija je svoja djela realizirao Ignjat Fischer. Njegov sanatorij (danas Klinika za dječje bolesti) u Klaićevoj 16 (1908–09) te unutrašnjost robne kuće Kastner & Öhler (danas Nama) u Ilici 4 (1913–15) pripadaju najboljim realizacijama zagrebačke arhitekture toga razdoblja uopće. Sanatorij je podignut na parceli između dviju ugrađenih kuća povučen od ulične linije. Glavna zgrada ima rizalitno istaknut središnji dio pročelja sa strane kojega se pod kutom od 45% nastavljaju bočna krila s erkerastim istacima što građevini potkovastoga tlocrta daje gotovo skulpturalno obilježje i omogućuje bogatu osvijetljenost unutrašnjosti. Iza glavne zgrade nalazi se manje krilo operacijskoga trakta. Izvorno je zgrada imala vrlo reprezentativan interijer koji je u međuvremenu velikim dijelom promijenjen. Pročelja su riješena u stilu kasne secesije s klasicizirajućim elementima. U stilu srodne Fischerovim su građevine Dioniza Sunka: Sveopća kreditna zadruga u Žerjavićevoj 10 (1912–13), kuća Strižić na uglu Mažuranovićeva trga 8 i Žerjavićeve 16 (1912), kuća Hagenauer na uglu Petrinjske 5 i Amruševe 5 (1913) i druge.













Među ostvarenjima Rudolfa Lubynskog, jednog od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata u razdoblju do I. svj. rata, ističu se zgrade Schumacher na Svačićevom trgu 8 (1909–10), Kotarske oblasti (danas Ministarstvo kulture) na uglu Vodnikove i Runjaninove 2 (1913–14), Hipotekarne banke u Deželićevu prilazu 42–46 (1910–11), te Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Hrvatski državni arhiv) na Marulićevu trgu 21 (1911–13). Zgrada knjižnice jedno je od najboljih ostvarenja kasne secesije u hrvatskoj i srednjoeuropskoj arhitekturi uopće i najvažniji secesijski Gesamtkunstwerk Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranoga betona kako bi se postigla maksimalna vatrosigurnost. U raščlambi pročelja Lubynski je upotrijebio klasicistički oblikovni rječnik na tipično kasnosecesijski način. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnim svjetlom. Iznad toga se prostora na krovu nalazi kupola koju naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu, simboli Atene/Minerve, koja pak simbolizira mudrost i koja je središnji lik ikonografskoga programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. postojali (ili se planirali osnovati) na zagrebačkom sveučilištu (teologija, filozofija, pravo i medicina), a djelo su Roberta Frangeša Mihanovića. Reljef u zabatu na začelju zgrade (odnosno južnom pročelju) koji predstavlja alegoriju prosvjete djelo je Rudolfa Valdeca. Glavni prostori u unutrašnjosti – stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica bogato su secesijski dekorirani, dobro su sačuvani i većim dijelom restaurirani. U ulaznoj dvorani prikazane su vedute mjesta važnih za hrvatsku povijest: Dubrovnika, Senja, Jajca, Đakova i Zagreba. U glavnoj dvorani postavljena je velika kompozicija Vlaha Bukovca Razvitak hrvatske kulture, tri kompozicije Mirka Račkog s prikazima alegorija znanosti u starom, srednjem i novom vijeku te drveni reljefi ugrađeni u oplatu Mile Wod. U profesorskoj čitaonici postavljene se slike Artes Liberales i Scientiae Naturales – Sciaentiae Sholasticae Ivana Tišova te Palada Atena Roberta Auera.







Sličnih je arhitektonskih odlika nešto ranija i u nešto većoj mjeri klasicistička stambeno-poslovna uglovnica podružnice Austro-ugarske banke u Jurišićevoj 17 → Lava Kalde (1906–07), arhitekta prema čijim je projektima uređena i unutrašnjost zgrade Hrvatskoga sabora na Markovom trgu 6 (1908–11) te zgrada Trgovačko-obrtničke komore na Rooseveltovom trgu 2 (1912–14). Od ostalih arhitekata ističu se Edo Šen (zgrada Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12, 1909–10), → Felix Florschütz, biroi Greiner i Waronig, Pollak i Bornstein te Pilar, Mally i Bauda, a od pojedinačnih ostvarenja Gesamtkunstwerk vila Feller arhitekta Mathiasa Fellera u Jurjevskoj 31a (1909–11) koja je donijela oblike münchenskoga Jugendstila u Zagreb.

Osijek

U Osijeku secesija se u arhitekturi pojavila 1899/1900. pri realizaciji zgrade osječke Židovske bogoštovne općine (danas Pravni fakultet), domaćega graditelja Wilhelma Carla Hofbauera. Njegova je autorstva još nekoliko ključnih građevina osječke secesije: svratište Schneller u Radićevoj 13 (1900), zdenac Pavla Pejačevića na Šeperovu šetalištu (1903) te kuća Nikole Sekulića na Europskoj aveniji 10 (1906). Sličnih su odlika i rane građevine → Ante Slavičeka, od kojih se osobito ističu kuće Povischil (1903) i Sauter (1904) na Europskoj aveniji 2 i 18, Baumgärtner u Županijskoj 8 (1904), Knopp u Adamovićevoj 2 (1905), te Wlaszak na Jelačićevu trgu 3 (1906). U Osijeku je nastala jedna od najvažnijih secesijskih urbanih cjelina Hrvatske – Chavrakova ulica, današnja Europska avenija, s nizom reprezentativnih građanskih stambenih jednokatnica i dvokatnica s predvrtovima ograđenim secesijskim ogradama.

Unutar povijesti osječke i općenito slavonske secesije, međutim, najvećom se kvalitetom odlikuju građevine arhitekta Viktora Axmanna (poslije I. svj. rata promijenio je ime i prezime u → Vladoje Aksmanović). Završivši školovanje na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu, Axmann je već u drugoj polovici prvoga desetljeća XX. st. unio u slavonsku arhitekturu elemente visoke i kasne secesije karakteristične po redukciji i geometrizaciji dekoracije te  po upotrebi pojednostavljene klasicizirajuće arhitektonske ornamentike. Prvih nekoliko godina nakon povratka u Slavoniju (od 1905) radio je sa starijim arhitektom Ivanom Domesom u zajedničkom arhitektonskom birou, koji se vrlo brzo afirmirao kao najtraženiji ne samo u Osijeku već i cijeloj Slavoniji. Među značajnije Axmannove radove ubrajaju se hotel Spitzer u Orahovici (1906), crkva sa samostanom Sestara svetog Križa u Đakovu (1907), palača Čačinović na Preradovićevu šetalištu 8 u Osijeku (1908), a najvažniji mu je rad osječko kino Urania u Henglovoj 1 (1912). Osim što se smatra najvažnijom secesijskom građevinom Slavonije, jedan je od najvažnijih sačuvanih primjera kino zgrade s početka XX. st. u Europi. Podignuta je kao zgrada znanstvenoga kazališta Urania i kina te kao hram osječke podružnice zagrebačke lože K ljubavi bližnjega, a kasnije ga je preuzela osječka masonska loža Budnost. Masonski se hram nalazio u posebnim prostorijama u bočnoj dogradnji sa sjeverne strane zgrade. Pročišćenošću dekoracije navješćuje modernistički purizam, no istodobno, igrom konveksno konkavnih volumena na pročelju, te zakrivljenim oblikom glavnog zabata, trijema i bočnih strana, još uvijek zadržava mnogo od secesijske zaigranosti. Projektirana je u vrijeme kada su se tek počele namjenski graditi zgrade za kino predstave pa je, obzirom na okolnost da je Axmann predstavio svoj projekt na međunarodnim izložbama, moguće da je utjecala na razvoj tipologije kino arhitekture.







Osim lokalnih arhitekata u povijesti osječke secesije važnu su ulogu imali i budimpeštanski te zagrebački arhitekti. Zagrebački arhitekt Dioniz Sunko projektirao je palaču Prve hrvatske štedionice na Starčevićevu trgu 12 (1910), te kuću Grčić na Europskoj aveniji 6 (1915).

Ostali gradovi kontinentalne Hrvatske

Od djela secesije u ostalim gradovima kontinentalne Hrvatske, uz već spomenuta Axmannova ostvarenja, ističu se kuća Pachany u Slavonskom Brodu (1905–06), zgrada Prve požeške štedionice u Požegi biroa Hönigsberg & Deutsch (1907), nova zgrada Sjemeništa u Đakovu Dioniza Sunka (1912–1914). U Bjelovaru je podignut cijeli niz kvalitetnih secesijskih ostvarenja: Sokolski dom Dioniza Sunka (1911–12), bolnički paviljon Ignjata Fischera (1913–24), sinagoga Otta Goldscheidera (1913–14). Arhitekt Vjekoslav Bastl izveo je stambene i poslovne palače u Karlovcu i Novoj Gradiški, u Varaždinu je glavni secesijski arhitekt bio Valent Morandini, a u Vukovaru → Fran Funtak. Pojedinačne secesijske građevine nalaze se u Đurđenovcu, Iloku, Županji, Pakracu, Lipiku, Slatini, Virovitici i brojnim drugim mjestima kontinentalne Hrvatske.













Tijekom prvog desetljeća XX. st. secesijski oblikovni jezik, najčešće u kombinaciji s elementima historicizma, prihvatila je kao stil javne arhitekture i hrvatska Zemaljska vlada, pa je u tom stilu realizirano mnoštvo javnih objekata, osobito školskih zgrada. Kao osobito aktivan na polju projektiranja škola afirmirao se arhitekt Vinko Rauscher (škole u Krapini, Vinkovcima, Našicama i drugdje). Na polju sakralne arhitekture secesija je manje prisutna. U zaštiti spomenika promovirao ju je arhitekt Stjepan Podhorsky pri obnovi, odnosno dogradnji crkve Sv. križa u Križevcima (1912–13) i župne crkve Sv. Trojstva u Krašiću (1911–13).

Unutarnjopolitičke granice Monarhije izrazito su se odražavale i na arhitekturu secesije. Zahvaljujući okolnosti da je Međimurje bilo pod neposrednom kontrolom Mađara, u Čakovcu je realizirano nekoliko djela mađarskih arhitekata, od kojih se kvalitetom ističe Trgovački kasino (1903–04), djelo budimpeštanskoga arhitekta Henrika Böhma. Isti je arhitekt u suradnji s Árminom Hegedüsom autor secesijsko-neomaurske zgrade Aninih blatnih kupki u Daruvaru (1909–10). Politički položaj Trojedne Kraljevine i njezina vezanost uz Budimpeštu omogućila je mađarskim arhitektima da projektiraju po cijelom njenom teritoriju niz javnih, uglavnom financijskih i poštanskih zgrada. Zgradu Austro-ugarske narodne banke u Varaždinu projektirao je József Hubert (1910), zgradu glavne pošte u Zagrebu Ernő Foerk i Gyula Sándy (1902–03) u folklorističkoj inačici mađarske secesije, a arhitekt István Bierbauer, zaposlen u ugarskom Ministarstvu pošta, projektirao je ogromnu palaču Pošte i telegrafa u Osijeku (1910–12).

Rijeka

Uz Zagreb grad u Hrvatskoj u kojem je secesija ostavila najviše traga je Rijeka. Zahvaljujući položaju glavne luke ugarskoga dijela Monarhije, u Rijeci je na prijelazu iz XIX. u XX. st. realiziran ogroman broj stambenih, stambeno-poslovnih, javnih i drugih građevina, često i vrlo visoke katnosti, što je rezultat maloga raspoloživog prostora između brdskoga terena i morske obale, na kojemu je grad sagrađen. Riječka arhitektura secesije izrazito je raznovrsna jer je uz djela domaćih arhitekata podignut čitav niz djela arhitekata iz Budimpešte, zbog specifičnoga političkog položaja grada izravno kontroliranog od strane ugarskih vlada, te stoga što se osjećao jak utjecaj Trsta i talijanske secesijske arhitekture. Od domaćih arhitekata ističu se Emilio Ambrosini, Venceslao Celligoi, Carlo Pergoli, Giovanni Rubinich, Giovanni Randich, Francesco Mattiassi i drugi.

Ključni arhitekt riječke secesije je Wagnerov učenik austrijski arhitekt Theodor Träxler. U Rijeku se doselio vjerojatno 1912. kada se udružio s domaćim graditeljem Eugeniom Celligoijem u poduzeće Eugenio Celligoi i drug – građevinsko poduzetništvo (Eugenio Celligoi e Compagno – Imprese edili). Surađivali su relativno kratko – do početka I. svj. rata 1914. Zajednički su realizirali dva iznimno monumentalna projekta, samostan sa ženskim odgojnim zavodom, školom i crkvom sestara benediktinki na Podmurvicama (1912–14) te Teatro Fenice (1913–14). Stilsko rješenje kazališta, sa stepeničastim uvlačenjem i isturivanjem volumena, potpuno geometriziranom već uvelike reduciranom dekoracijom, secesijskim stiliziranim natpisima na pročelju, rustikom u prizemlju, velikim posve neraščlanjenim površinama i izrazitom jednostavnošću raščlambe unutrašnjih prostorija, nastavlja se na kasna djela Otta Wagnera, no pokazuje i neke protokubističke, pa i (proto)art-deco te protomoderne elemente. Izvedeno je prema tipu konstrukcije Gustava Adolfa Wayssa, a izvorno je moglo primiti čak 2650 posjetitelja, čime se ubrajalo u najveća kazališta ovoga dijela Europe.

Stambene, stambeno-poslovne i poslovne zgrade riječko građanstvo uglavnom je povjeravalo domaćim arhitektima. U razdoblju rane secesije najvrjednija ostvarenja predstavljaju djela Emilija Ambrosinija izvedena na riječkom Korzu, kuće Schittar s fotografskim atelijerom Jelussich u krovnoj ostakljenoj zoni (1903), Milcenich (1905) i Rauschel (hotel Royal, 1906). Ambrosini je također autor vile Corrossacz  u Laginjinoj 1 (1902) i kuće Ružić u Krešimirovoj 12 (hotel Bristol, 1908). Pojedina djela realizirao je u Rijeci i njegov sin Mario Ambrosini.  Francesco Mattiassi projektirao je vlastitu stambeno-poslovnu zgradu s kinom i kazalištem (Kino Corso) na Korzu (1912). Giovanni Rubinich autor je kasnosecesijskih trgovina s velikim dijelom ostakljenim pročeljima Srpske pravoslavne crkvene općine u Adamićevoj 9 (1913). I riječko Gradsko poglavarstvo projekte javnih građevina koje je gradilo uglavnom je povjeravalo riječkim projektantima. Ističe se tržnica arhitekta Carla Pergolija (1914), izvedena u neoromaničkom stilu, no sa secesijskim naturalističkim detaljima. Pergoli je u suradnji s Giuliom Salvadorom izveo i klaonicu (1903–05) te ubožnicu Branchetta (1903., danas Medicinski fakultet). Luigi Luppis projektirao je škole u Vukovarskoj 27 (1906) i na Kozali (1911), a Bruno Slocovich sanatorij (1912–13).

Od djela mađarskih arhitekata ističu se zgrada suda na najistaknutijoj točki staroga grada Győzőa Cziglera (1904–06) i stambeno-poslovna palača Ugarskih kraljevskih državnih željeznica Sándora Mezeya u Krešimirovoj 1 (1911), koja predstavlja vrsno ostvarenje kasne secesije. Za vrijeme I. svj. rata prema projektu Lea Zolda izvedena je vojarna financijske policije. Gyula Svob projektirao je zgradu Državne osnovne škole i vrtića u Turniću (1914–16), a József Hubert stambeno-poslovnu zgradu podružnice Austro-ugarske banke u Kurelčevoj 8 (1913–1914). Na sušačkoj strani izgrađen je Kraljevski šumarski ured prema projektu Loránda Kismartyja Lechnera (1911–12) . Oblikovno najavangardnije djelo riječke secesije je Hotel emigranata, podignut s konstrukcijom od armiranoga betona prema projektu budimpeštanskog arhitekta Szilárda Zielinskog (1906). Za hotel Jadran na Sušaku (1914), uz Hotel emigranata najmoderniju u smislu arhitektonskoga rješenja riječku građevinu podignutu uoči I. svj. rata, nije se uspjelo ustanoviti tko je arhitekt. Mađarski arhitekti djelovali su i na području Crikvenice, kako pokazuje hotel Miramare podignut vjerojatno prema projektu Kálmána Rimanóczyja (1906).

Pula

U Puli, potkraj XIX. i početkom XX. st. drugom po veličini gradu na teritoriju današnje Hrvatske, podignut je čitav niz secesijskih građevina, posebno vila.

Šest višestambenih najamnih trokatnica, kolokvijalno prozvanih vilama, podigao je 1904–10. poduzetnik Jacob Ludwig Münz na sjevernom rubu grada u Kolodvorskoj ulici, između Arene i željezničke stanice. Izvedene su vjerojatno prema projektu bečkoga arhitekta Franza von Kraussa koji je surađivao sa svojim sugrađaninom Johannom Pokornym i lokalnim inženjerima Enricom Pollom, Rudolfom Krischanom i Virigiliom Volpijem. Te zgrade, kvalitetni primjeri visoke secesije, čine vrijednu urbanističku cjelinu, i svojevrsno su manje naselje stvoreno zahvaljujući poduzetničkoj inicijativi. Arhitekti su se pojedinim rješenjima pročelja nastojali prilagoditi mediteranskom graditeljskom nasljeđu. Nedaleko od njih 1908–09. podignut je reprezentativni hotel Riviera prema projektu Carla Seidla. Od javnih građevina ističe se Pokrajinski ženski licej (danas zgrada Filozofskoga fakulteta), podignut 1907. prema projektu Rodolfa Borryja, kao izvanredni primjer florealne secesije.

Ostali gradovi Istre i Kvarnera

Secesija kao stil iznimno je prisutna i u arhitekturi tadašnje Austrijske rivijere, odnosno istočne obale Istre i Kvarnera. Najveći broj hotela i vila, dijelom namijenjenih za turistički najam realizirano je u Opatiji, Voloskom, Lovranu i okolnim mjestima. U Opatiji je 1896–97. podignuto i jedno od najranijih ostvarenja secesije u Hrvatskoj uopće – zgrada Lječilišta za državne činovnike Maxa Fabianija, koji je projektirao i vilu Schwegel u Voloskom (1901). Osim Fabianija, na području sjevernoga Jadrana, osobito opatijske rivijere projektirao je i cijeli niz drugih učenika Otta Wagnera, poput Marcela Kammerera, Emila Hoppea i Otta Schönthala. Među pojedinačnim secesijskim građevinama u Opatiji značajna su i djela Alfreda Wildhacka: atelijer Jelussich (1906) i raskošna kavana hotela Kvarner s tzv. Kristalnom dvoranom (1909). Kvalitetne primjere predstavljaju i vile Devana, Daniel, Istria i Gioconda, Sanatorij dr. Schalka (1909) i Dječji sanatorij dr. Szoge (1910). U Lovranu je podignut hotel Bristol prema projektu Johanna Topfla (1912). Pojedinačne secesijske vile i hoteli podignuti su i u brojnim drugim mjestima na obali, osobito u Malom Lošinju (Čikat).

Posebnu secesijsku cjelinu čini kompleks hotela, kupališnih i drugih turističkih građevina na Brijunima. Nakon što je 1893. Brijune kupio bečki poduzetnik Paul Kupelwieser otočje je u narednih nekoliko desetljeća pretvoreno u omiljeno ljetovalište bečke i austrougarske elite. Prve brijunske smještajne kapacitete Kupelwieser je podigao u neorenesansnom stilu, no građevine koje su izgrađene nakon 1900. redovito sadrže elemente secesije. Većinu projekata povjerio je Wagnerovom đaku, arhitektu Eduardu Krameru. Kramer je 1901. radio na projektiranju zgrade za brodice (tzv. čamčarnica), koja je izvedena 1902. u suradnji s poduzećem za gradnju armiranim betonom Ast & Comp. Potom je 1904–25. radio na izgradnji niza hotelskih zgrada, kapele, zatvorenoga bazena, akvarija, kupališta i drugih objekata. Velik dio brijunskih građevina stradao je u bombardiranju u II. svj. ratu.

Split i Zadar

Na području Dalmacije nije realiziran veliki broj djela secesijskih građevina. Najvažniji arhitekt secesije u Splitu, koji se u to vrijeme intenzivno razvijao zahvaljujući izgradnji željezničke infrastrukture, bio je → Kamilo Tončić, školovan u Beču na Visokoj tehničkoj školi. Značajna je njegova uloga u osnivanju Obrtne strukovne škole u Splitu (1907). Glavna su mu ostvarenja kuća Ivana Save na Mihovilovoj širini 3 (1907), Hrvatski dom u Tončićevoj 1 (1905–08), te Sumporno kupalište u Marmontovoj 4 (1903), oblikovno najzanimljivije ostvarenje secesije u Dalmaciji. Pročelje zgrade kupališta dekorirano je antropomorfnim i fitomorfnim motivima i do danas je očuvalo secesijski stilizirani natpis. Od ostalih arhitekata ističu se Špiro Nakić, autor stambeno-poslovne višekatnice na Narodnom trgu 1 (1902), → Petar Senjanović, Ivo Bezić i drugi. U Splitu, kao i u drugim dijelovima Dalmacije, realiziran je i niz projekata bečkih arhitekata. S elementima secesije izgrađena je tako zgrada realke 1905–10. prema projektu Heinricha (Enrica) Köchlina. Najvažnija javna građevina podignuta u tom razdoblju u Splitu s pročeljima riješenim u vrlo kreativnoj kombinaciji elemenata historijskih stilova i kasne secesije je zgrada Arheološkoga muzeja u Splitu, izvedena prema projektu bečkih arhitekata Augusta Kirsteina i Friedricha Ohmanna (1912–14).















U Splitu je rođen jedan od važnijih učenika Otta Wagnera Juraj Zaninović, koji je veći dio svojega opusa ostvario izvan Hrvatske. Već za vrijeme studija posvetio se, radeći za poduzeće Pittel & Brausewetter, projektiranju mostova od armiranoga betona i uspio je realizirati nekoliko projekata, među ostalima Jubilejski most u Ljubljani (1901). Radio je potom u Trstu gdje je realizirao cijeli niz kvalitetnih građevina (kuća Pietra Valdonija, 1907). Tijekom I. svj. rata djelovao je u Sarajevu, a u međuraću je otišao u Argentinu gdje je živio do smrti.

Jedina monumentalna javna zgrada koju je u Dalmaciji realizirao jedan Wagnerov učenik je zgrada Austrougarske banke u glavnom gradu pokrajine, Zadru, podignuta 1909–10. prema projektu bečkoga arhitekta Rudolfa Melichara. U kvalitetne primjere secesije u Zadru ubraja se zgrada Obrtne škole projektanta Eneje Nikolicha (1909) te više stambenih i stambeno-poslovnih zgrada. Pojedinačni primjeri secesije susreću se, osobito u stambenoj arhitekturi, i u Šibeniku, Imotskom, Dubrovniku i drugim mjestima u Dalmaciji.

Armirani beton i secesijska niskogradnja u Hrvatskoj 

U prvom desetljeću XX. st. u Hrvatskoj se počeo u većoj mjeri koristiti armirani beton, najprije u niskogradnji (najviše mostogradnji), a kasnije i u visokogradnjama. Za gradnje u armiranom betonu specijaliziralo se sedam poduzeća: Josip Dubský i drug, Schmidt i Sonnenberg, Alexander Kaiser i sin, Eisner i Ehrlich te Amedeo Carnelutti sa sjedištima u Zagrebu, Josip Frank i drug iz Osijeka i Josip Banheyer i sin iz Vukovara. Ta su poduzeća realizirala na prvom mjestu veliki broj → mostova zahvaljujući okolnosti što se u godinama uoči I. svj. rata iznimno mnogo ulagalo u modernizaciju cesta i izgradnju novih mostova koji su morali izdržati pojačani promet teških suvremenih prometala, kao što su razni poljoprivredni ili industrijski strojevi te automobili kojih je bilo sve više.

U povijesti hrvatske secesije osobit su trag ostavila poduzeća Josip Dubský i drug te Josip Banheyer i sin. Kao koncesionar za Hrvatsku, u gradnji od armiranoga betona sistema Luitpold, poduzeće Dubský je dominiralo u zapadnim i sjevernim dijelovima Hrvatske, dok je poduzeće Banheyer dominiralo istočnom Hrvatskom, Slavonijom i Srijemom. Poduzeće Dubsky izvelo je mostove preko rijeka Korane u Tušiloviću, Kupe u Brodu na Kupi i potoka Gline na cesti Glina–Topusko, kao i pojedine industrijske zgrade, poput Paromlina uz zgradu Glavnoga kolodvora u Zagrebu. Jedan od oblikovno najuspjelijih objekata toga poduzeća je masivni armiranobetonski most preko Gradne u Samoboru, podignut 1906.

















Glavni projektant poduzeća Josip Banheyer i sin bio je Fran Funtak koji je projektirao šezdesetak mostova po kontinentalnoj Hrvatskoj, među kojima se ističu mostovi na Biđu kraj Vrpolja (1910), skupina od sedam mostova na kanalu Voćinska–Drava (1911–14), te mostovi u Sunji, Čačincima i Orahovici (1912). Najveći i najznačajniji most, duljine kolnika od stotinu metara, izgradio je 1915–16. na Velikom Strugu između Novske i Jasenovca. Osim mostova Funtak je projektirao i zvonik vukovarske kalvinske crkve (1910), prvi realizirani armiranobetonski zvonik u Hrvatskoj, Mađarsku školu (1912., danas Policijska postaja Vukovar) i vodotoranj (1912–16) u istom gradu, te vilu Streim na Vučedolu (1918).



























Samoborka Samobor d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Samoboru. Osnovano je 1906. kad su vlastelin Gerhard Lepel, Aleksander Lec, Franjo Malzat i Jaroslav Kralik u Samoboru otvorili obrt za proizvodnju cementnih proizvoda. Već 1908. mijenjaju naziv obrta u Industrija cementnih proizvoda, a 1919. nastaje dioničko društvo Samoborka, industrija građevnoga materijala. Početkom 1950-ih Samoborka postaje vlasništvo FNRJ i od 1947. nosi naziv Samoborka – industrija građevnog materijala. Socijalističko razdoblje završava kao radna organizacija, a ponovnim dolaskom ere dioničkih društava, Samoborka postaje Samoborka Samobor d. d. Broj zaposlenih u 2023. iznosio je približno 220. Samoborka je nositelj prava na eksploataciju eksploatacijskih polja Gradna te Škrobotnik. Dolomit se eksploatira iz kamenoloma Gradna koji se nalazi u Smerovišću, zapadno od Samobora, te prerađuje u oplemenjivačkom postrojenju unutar kruga kamenoloma. Na eksploatacijskom polju Škrobotnik, isprva je bilo predviđeno oplemenjivanje tehničko-građevnoga → kamena (sv. 2) za potrebe nasipnoga i tamponskoga materijala, a poslije se poduzeće odlučilo i za proizvodnju standardnih klasa tehničko-građevnoga kamena.

Glavni proizvodi poduzeća su toplinski fasadni sustavi, žbuke, premazi, ljepila, unutarnje i fasadne boje (unutarnje boje, fasadne boje, unutarnje boje za računalno toniranje, fasadne boje za računalno toniranje te boje za beton za računalno toniranje), proizvodi namijenjeni uređenju okoliša, opločenju dvorišta, trgova, staza grupirani u devet različitih podgrupa poput ploča, rubnjaka, betonskih stuba i dr., zatim betonski proizvodi (kanalizacijski betonski sustavi, betonske cijevi različitih promjera, betonska okna, kanalice, međaši, betonski proizvodi namijenjeni za poljoprivredu i gospodarstvo i dr.), kameni agregati za izgradnju stambenih objekata, poslovnih objekata, za industrijski razvoj i raznovrsne projekte javne infrastrukture i dr. Poduzeće godišnje proizvodi 700 000 t suhih žbuka, strojnih suhih žbuka, fasadnih žbuka, ljepila, toplinskih sustava, boja, betonskih cijevi i šahtova, opločnika i betonskih ploča. Osim pogona u Samoboru, u sastavu su poduzeća i tvornica suhih žbuka u Muću pokraj Splita organizirana kao poduzeće kći pod imenom Samoborka Split te od 2020. poduzeće Keramika M 1 d. o. o. sa sjedištem u Samoboru (zajedno Samoborka Grupa). Tvornica suhe žbuke u Muću isporučuje proizvode suhe žbuke poput vanjske i unutarnje podložne žbuke gletane ili filcane strukture, mortove za zidanje, razna ljepila (keramička i fasadna), cementne vezivne (špric) slojeve itd. Poduzeće Keramika M 1 d. o. o. bavi se proizvodnjom keramičkih pločica i ploča. Kako poduzeće više od 95% svojih proizvoda plasira na domaćem tržištu, Grupa Samoborka posjeduje tržišni udjel suhe žbuke 55%, mokre žbuke 30% te betonske galanterije 35%.

Salopek, Davor (Bjelovar, 16. III. 1940), arhitekt i publicist, bavi se istraživanjem tradicijskoga graditeljstva Pokuplja, Posavine i Like.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1965–69. radio je u Građevnom poduzeću u Petrinji kao rukovoditelj gradilišta i tehnički rukovoditelj, potom se zaposlio u Arhitektonskom projektnom birou (APB) Petrinja, gdje je od 1984. bio direktor. Godine 1992. osnovao je poduzeće Arhigrad u Petrinji, a 2009. poduzeće Arhitekti Salopek. Kako je posebno područje njegova interesa pučko graditeljstvo Pokuplja, Posavine i Like, na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu kao honorarni je predavač bio nositelj kolegija Tradicionalna arhitektura akademske godine 1999/2000. i 2005/06.

Projektira stambene, poslovne i trgovačke zgrade te obiteljske kuće. Među realizacijama ističu se obiteljska kuća Šoštarić (1973), robna kuća Petrinjka i tržnica (1979), stambena zgrada u Ulici braće Hanžek (1985), adaptacija vatrogasnoga doma u Galeriju Krsto Hegedušić (1987), sve u Petrinji, te kuća za odmor Gorup u Tisnom (1980). Projektirao je i nadzirao rekonstrukcije sakralnih građevina razorenih u Domovinskome ratu: kapele sv. Barbare u Brestu Pokupskom (1996), sv. Benedikta (2004) i Presvetog Trojstva (2008–09) u Petrinji, sv. Jurja u Letovancima (2005) i crkve sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu (2005–08). U Parku prirode Lonjsko polje izveo je rekonstrukcije više tradicijskih kuća za turističku namjenu (2004–09) te reinterpretaciju tradicijskoga čardaka (2009). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1977–80) i → Arhitektura (1977), te predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Petrinji (1990–2015). Objavio je djela: Hrvatska korablja (s B. Čačićem, 1971), Arhitektura bez arhitekta (1974), Petrinjski žrtvoslov (s V. Krpanom i I. Rizmaulom, 1995), Korablje samobitnosti (2009), 13 arhitektonskih razgovora (2017). Autor je šest televizijskih filmova o tradicijskom graditeljstvu.

Salonit, poduzeće za proizvodnju azbestnocementnih proizvoda osnovano 1921. u Vranjicu. Nastalo je na višegodišnjoj tradiciji dalmatinskih tvornica → cementa, odn. kao poseban pogon Tvornice cementa Split iz Majdana u vlasništvu poduzetnika Emila Stocka. Vranjički se tvornički kompleks počeo graditi 1908. Poslije I. svj. rata porasla je potražnja za azbestocementnim materijalom, tržišnoga imena eternit (lat. aeternus: vječan). Zbog već izgrađenih obalnih postrojenja tvornice cementa dioničkoga društva Split, E. Stock je 1917. predložio austrijskom industrijalcu i kemičaru te vlasniku patenta za eternit Ludwigu Hatscheku (1855–1914) ideju o osnivanju tvornice eternita u Vranjicu. Tvornica Salonit proizvodila je proizvode od azbesta, prirodnoga vlaknastoga minerala iz skupine silikata sa slabom toplinskom i električnom vodljivošću i otpornoga na visoke temperature. Prvih je godina zapošljavala približno 200 radnika, proizvodnja se odvijala s pomoću dvaju dvocilindarskih strojeva, a kontrola kakvoće ispitivala se u matičnoj tvornici u Majdanu.

Istodobno s tvornicom u Vranjicu, Stock je pokrenuo i tvornicu cementa i azbestnocementnih proizvoda u slovenskome Anhovu (Cement Isonzo, 1921.; danas Alpacem Cement). Kako nakon 1915. nije više bilo obveze otkupa licence od matične tvornice u Austriji, proizvodnja eternita proširila se, pa su se osim vranjičkoga Salonita pojavile tvornice Zeternit u Zemunu, Kamenit u Laškom, Kovanit u Karlovcu, Azbest u Pločama (poslije Plobest) i dr. U prvoj rekonstrukciji tvornice 1926., rabljenim strojevima iz Austrije prošireni su proizvodni kapaciteti i asortiman. Pokrenuta je proizvodnja valovitih ploča na limenim šablonama. Godine 1928. tehnički se ured i kontrola kakvoće proizvoda iz Majdana preselila u vranjičku tvornicu, a u Splitu je otvorena prodajna ispostava. Proizvodile su se krovne šablone i londonske figure (pravokutne krovne ploče u engleskim mjerama), te ravne neprešane metarske ploče. Od 1930. ručno su se proizvodile kanalizacijske i dimovodne cijevi okrugloga i četvrtastoga presjeka. U to doba, tvornica je na godinu proizvodila 2 000 000 m³ ravnoga i valovitoga salonita sive, crne, crvene i bakrene boje.

Tvornica je u II. svj. ratu bila oštećena, ali kako je obnova tvornica građevnoga materijala bila jedan od prioriteta, ona je rekonstruirana, proširena i ponovo puštena u rad 1944. kao prva tvornica u solinskom bazenu. Proizvodnju salonita ograničavala je mala dostupnost azbesta, pa je otpočela proizvodnja zamjenskoga materijala fibrocita u kojem je azbest bio djelomično zamijenjen celulozom i papirom. Nakon II. svj. rata Tvornica azbestcementnih proizvoda promijenila je naziv u Antiša Vučičić i djelovala je kao samostalno poduzeće. Bila je kratkotrajno u udruzi Dalmatinske industrije cementa i cementih proizvoda, poznatije prema skraćenoj inačici imena Dalmacem (do 1957.), dok se sve tvornice cementa toga područja nisu udružile u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (→ CEMEX Hrvatska d. d.). Priključenjem Dalmacijacementu tvornica je rasla i razvijala se. Od 1961–66. poduzeće Tehnogradnja rekonstruiralo je tvornicu u koju su se uvela nova postrojenja, a početkom 1970-ih započeo je novi niz graditeljskih zahvata uz nastavljenu proizvodnju azbestnocementnih proizvoda. Tvornica se 1990. izdvojila iz grupacije Dalmacijacement i vratila izvorno ime Salonit. Poduzeće je 1991. otišlo u stečaj, a nakon privatizacije proizvodnja je bila nastavljena.

Tvornica Salonit je za vrijeme svoga poslovanja proizvela približno 7,3 milijuna t krovnih salonitnih ploča. Vranjički azbestnocementni proizvodi rabili su se na domaćem tržištu, ali su se i izvozili. Ugrađeni su u mnoge industrijske i stambene zgrade u Dalmaciji (arhitekt → Ivo Radić je pomoću salonita oblikovao prepoznatljiva pročelja nebodera i naselja u Splitu), ali i drugdje. Zbog dokazane štetnosti na zdravlje, proizvodnja, promet i uporaba azbesta i azbestnih proizvoda u RH zabranjena je 2006., a proizvodnja u Salonitu zaustavljena, kako u Vranjicu više nema proizvodnje azbestnocementnih proizvoda, u tom je području zaostao je azbestnocementni i kašasti otpad nastao tijekom više desetljeća proizvodnje u tvornici. Osim samoga tvorničkoga kruga, onečišćenje otpadnim proizvodima pretrpjeli su negdašnji tupinolom i podmorje oko Vranjica.

Salaj, Matija (Vukovar, 15. XII. 1932 – Zagreb, 5. VI. 2014), arhitekt i urbanist, na urbanističkoj i projektantskoj osnovi bavio se temama vezanima uz turizam.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je 1958–62. kao projektant u arhitektonskom birou Suradnik u Makarskoj, a 1962–91. u → Urbanističkom institutu Hrvatske. Potom je 1991–2006. bio ravnatelj Zavoda za prostorno planiranje pri Ministarstvu zaštite okoliša, prostornoga uređenja i graditeljstva. Predavao je na poslijediplomskim studijima na Arhitektonskome fakultetu i na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu.

U okviru Urbanističkog instituta Hrvatske vodio je izradbu mnogih regionalnih, prostornih, generalnih i provedbenih urbanističkih planova, vezanih pretežno uz razvoj turizma. Među ostalima ističu se Regionalni prostorni plan Istre (1969), Urbanistički plan priobalnoga područja općine Makarska (1974) i dr. Jedan je od autora kompleksnoga programa izgradnje mreže hotela u Slavoniji (Hotelski sistem Slavonija, 1975). U projektiranju je uspio ostvariti individualni izraz povezujući suvremena oblikovna rješenja i regionalne arhitektonske značajke. Sudjelovao je u izradbi mnogobrojnih projekata hotela na obali i na kontinentu: Maestral u Brelima (1965., s J. De Lucom, A. Rožićem i B. Bernardijem), Mediteran (1971) i Galijot (1980) u Poreču, Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979) i dr. Također je autor franjevačke gimnazije i samostana u Samoboru (s E. Seršićem, 1968) i crkve sv. Križa u Sigetu u Zagrebu (s E. Seršićem, 1969–82) te Spomenika revoluciji u Makarskoj (1974). Suautor je adaptacije i uređenja interijera Muzeja Mimara u Zagrebu (1985–87., s M. Kranjcom, I. Pitešom i B. Šerbetićem). Posebice se angažirao na revitalizaciji rodnoga grada u obnovi nakon Domovinskoga rata. Autor je mnogobrojnih objavljenih radova iz područja prostornoga planiranja, planiranja turističkog područja, planiranja u procesima obnove, turističke i hotelske izgradnje. Dobitnik je nagrade Zagrebačkoga salona (1976).

sakralna arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća različite arhitektonske tipologije namijenjene različitim oblicima duhovnih potreba korisnika. Uključuje religijsku (građevine različitih religija i denominacija, primjerice kršćanska, islamska, budistička,  judaistička i dr. arhitektura), obrednu (prapovijesne špilje, megaliti i dr.), grobnu (grobni spomenici), grobljansku (grobljanski kompleksi) i memorijalnu sakralnu arhitekturu (spomen na određene svete događaje ili na svete pojedince).

Prapovijest

Vezan uz vjerski i grobni kult, razvoj sakralne arhitekture može se pratiti već od najranijega doba ljudske zajednice. Najstariji otkriveni grobovi na području Hrvatske potječu iz razdoblja neolitika, a pripadali su starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi (Vinkovci, Smilčić). Pokojnici su se pokapali inhumacijski u grobove unutar naselja. Isti obred održao se i tijekom eneolitika, ali je kao novost uveden i obred spaljivanja. Na Vučedolu mrtvi su se u eneolitiku (vučedolska kultura) pokapali također u jamama unutar naselja, a posebno se ističe akropola na položaju Gradac s ostatcima kuće megaronskoga tipa, koja je bila upravno i vjersko središte naselja. U tom razdoblju groblja su se počela organizirati i izvan naselja. Vanjsko obilježavanje grobova povezuje se s procesom raslojavanja eneolitičkoga i ranobrončanodobnog društva. Važniji pripadnici zajednica pokapali su se pod velikim zemljanim ili kamenim humcima. Kasno brončano doba obilježuju velika ravna groblja s paljevinskim grobljima – kultura žarnih polja (Virovitica, Velika Gorica, Zagreb, Dalj, Batina). Ugledniji članovi željeznodobnih plemenskih zajednica također su bili pokapani pod velikim humcima u grobovima bogato opremljenim oružjem, nakitom i posuđem (Martijanec, Goričan, Kaptol, Budinjak).

Antika

Tragovi antičkoga sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj pojavljuju se prije svega u priobalnom području. Iako arheološki ostatci svjedoče bogatu graditeljsku aktivnost na našoj obali, cjelovito sačuvanih građevina nema mnogo. Hramovi su najčešće bili podizani na gradskom kapitoliju, a među najznačajnijima su oni u Zadru (Iader), Puli (Pola), Poreču (Parentium), Solinu (Salona), Vidu kraj Metkovića (Narona), Ninu (Aenona) i Splitu (Spalato). Osim u gradskim naseljima gradili su se i u ruralnim prostorima, a među značajnijima su oni u sklopu raskošne rezidencije u uvali Verige na otoku Brijunu.







Najčešći tipovi hramova u nas bili su prostil, koji je ispred svetišta imao predvorje sa stupovima, te amfiprostil, koji je takva predvorja imao sa stupovljem na objema užim stranama. Većina ih je imala po četiri (tetrastil) ili šest stupova (heksastil). Hram prostil heksastil s trodijelnom celom sagrađen u Augustovo doba na kapitoliju u Zadru, sačuvan je samo u temeljima. Iz istog je razdoblja hram Augusta i Rome na kapitoliju u Puli, sačuvan u cijelosti. Na lijevoj i desnoj strani kapitolija također je bio podignut po jedan hram kao prostil tetrastil, identičnih dimenzija. Od hrama na porečkom kapitoliju, sagrađenog u I. st. sačuvano je vrlo malo; arheološki ostatci upućuju da je vjerojatno riječ o hramu tipa amfiprostil heksastil, sa šest stupova na pročelju i četiri na začelju. Jedinstven arhitektonski kompleks unutar stare jezgre Salone čine hram i teatar, smješteni sjeverno od foruma. Hram je građen u Augustovo doba kao prostil tetrastil s trodijelnom celom i trijemom. Recentnim arheološkim istraživanjima otkriveno je postojanje još jednog hrama istočno od postojećeg. U vrijeme Augusta podignut je i Augustov hram na forumu antičke Narone. Iznad njega sagrađen je 2007. Arheološki muzej Narona, prvi in situ muzej u Hrvatskoj. Djelomično sačuvan hram u Ninu, podignut u doba Vespazijana, najveći je poznati hram u Hrvatskoj. Hramovi u Dioklecijanovoj palači, izgrađenoj oko 300., smješteni su uz Peristil – središnji otvoreni trg u sjecištu ulica carda i decumanusa. Na istočnoj strani je poligonalna građevina carskoga mauzoleja (kasnije katedralna crkva) nadsvođena kupolom od opeke i iznutra raščlanjena dvama nizovima stupova i vijenaca. Sa zapadne strane bila su tri hrama od kojih je sačuvan samo jedan, Jupiterov hram (krstionica), prostilnoga tipa, presvođen kasetiranim, bogato ukrašenim kamenim svodom. Ostatci ostala dva kružna hrama, posvećeni Kibeli i Veneri, sačuvani su kao arheološka prezentacija. (→ antičko graditeljstvo)







Ranokršćansko razdoblje

Kršćanska kultura na tlu Rimskoga Carstva u početnom razdoblju progona vjernika ostavila je tragove gradnjom katakombi i oratorija u obliku kućnih kapela (Poreč, Vrsar, Pula, Solin). Nakon Milanskoga edikta o toleranciji (313) počela je zakonita gradnja mnogih sakralnih građevina. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva 476., kultura se razvijala pod jakim bizantskim utjecajem koji je trajao sve do prodora Franaka potkraj VIII. st. To je vrijeme obilježeno i seobom naroda i novim miješanjima kultura na antičkoj potki.

U sjeveroistočnom dijelu antičkoga Parentiuma arheološki su slojevi kompleksa bazilike Eufrazijane. Prvi sakralni objekt na tom mjestu je Maurov oratorij, građen u drugoj polovici III. st. kao jedno od prvih mjesta okupljanja kršćana. U V. stoljeću pripojena je bazilika Predeufrazijana kojoj su očuvani temeljni zidovi i podni mozaik. Na njenim je ostatcima sredinom VI. st. podignut kompleks bazlike Eufrazijane. Sastoji se od atrija trobrodne bazilike, konsignatorija, memorijalne kapele, baptisterija i kasnije prigrađenog zvonika. Iz istog, tzv. zlatnog doba »bizantske renesanse« potječe i monumentalna trobrodna crkva sv. Marije Formoze u Puli, od koje se do danas očuvala samo južna kapela.

U Saloni se nakon Milanskog edikta o toleranciji razvila snažna kršćanska zajednica. U tom su razdoblju podizane brojne crkvene građevine koje su potpunosti promijenile rimski urbanistički izgled grada. Glavno gradsko središte premješteno je s foruma u istočni dio grada, gdje je početkom V. st. podignuto episkopalno središte s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Krstionica, od jednostavne pravokutne, u VI. st. bila je preuređena u osmerokutnu građevinu s križnim krsnim zdencem. Na mjestu južne longitudinalne bazilike u istom stoljeću biskup Honorije II. dao je sagraditi veliku baziliku u obliku grčkog križa.







Izvan gradskih zidina Salone početkom IV. st. počela su se formirati ranokršćanska groblja na Manastirinama, Marusincu i Kapljuču gdje su pokopani i salonitanski mučenici ubijeni u Dioklecijanovim progonima. Njihovi grobovi postali su mjesta osobita štovanja i podizanja bazilika. Najstarija cemeterijalna bazilika podignuta je sredinom IV. st. na Kapljuču nad grobovima petorice mučenika. Na Marusincu je početkom V. st. sagrađena velika bazilika, a tijelo mučenika Anastazija je položeno u sarkofag u prezbiteriju. Uz tu baziliku, otkriveni su ostatci još jedne bazilikalne građevine s otvorenim središnjim brodom (tzv. basilica discoperta). Biskup Domnio (sv. Duje, kasnije patron grada Splita) pokopan je 304. na Manastirinama i nad njegovim je grobom podignuta memorijalna kapela. Ubrzo su uokolo njegova groba bile podignute slične kapele u kojima su se pokapali kršćani. Sredinom V. st. nad grobljanskim kompleksom biskup Gajan započeo je gradnju velike trobrodne bazilike u prezbiteriju koje se nalazio grob mučenika Domnija uz kojega su se tijekom IV. i V. st. pokapali salonitanski biskupi.







Početkom VII. st. nakon prodora Avara i Slavena Salona je prestala postojati kao antička urbana aglomeracija. Stanovništvo je, napustivši grad, spas našlo u bijegu na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja je postala jezgra srednjovjekovnoga Splita. Uz istočne zidine antičke Salone naselili su se Hrvati te podigli jedan od najznačajnijih centara srednjovjekovne hrvatske države. Nakon prihvaćanja kršćanstva u IX. st. započela je značajna graditeljska aktivnost o čemu svjedoči obnovljen ranokršćanski samostanski kompleks na Rižinicama u vrijeme kneza Trpimira, kao i nove crkve: sv. Stjepana na Otoku (u atriju je nađen sarkofag kraljice Jelene) i tzv. Šuplja crkva, krunidbena bazilika kralja Zvonimira. (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo)

Starohrvatsko razdoblje – predromanika

Prijelaz u ranosrednjovjekovno razdoblje obilježila je velika seoba naroda u kojoj su Slaveni – Hrvati prodirali preko današnje Slavonije do Istre i Dalmacije (VII. st.). Starohrvatska predromanička sakralna arhitektura nastala je kao rezultat kristijanizacije i miješanja kulture doseljenih Hrvata sa zatečenom rimskom osnovom koju su formirali romanizirani Iliri, a gdjegdje i Latini. Inkulturaciju Hrvata pratio je snažan bizantski utjecaj, a u kasnijoj fazi i franački. Hrvati su sa sobom donijeli i vlastite kreativne prostorne koncepte izražene u konstrukciji drvenih nastamba i gradnji gradišta i ornamentalnom bogatstvu. Sakralnu arhitekturu toga razdoblja obilježava raznolikost tipoloških i konstrukcijskih varijacija, oblikovna sinteza vlastitih prostornih koncepata doseljenih Hrvata s već prisutnim prostornim konceptima u tom području kao i novim utjecajima, te specifičnost kamenoga inventara sa pleternim ornamentalnim ukrasima.

Crkva sv. Donata u Zadru (izvorno Svetoga Trojstva) najvrjedniji je starohrvatski spomenik. Kružnoga je tlocrta s prigradnjama. Jezgru čini središnji cilindar s prstenastim prostorom okolo i skupinom triju radijalno položenih apsida. Unutrašnji prsten čini šest pilona i dva okrugla stupa pred svetištem. Vanjski je zid raščlanjen nizom od jedanaest polukružnih, dubokih i visokih niša na unutrašnjem plaštu i šest plitkih, pravokutnih lezena na vanjskom plaštu. Nad prizemljem se diže kat, osnovnim oblikom i opsegom jednak donjem dijelu. Nad središnjim prostorom uzdiže se tambur kružne osnove. Iako tipološki crkva pripada tipu dvorskih crkava kružnoga tlocrta od ranobizantskoga do karolinškog razdoblja, originalnom arhitektonskom interpretacijom, jedinstveni je spomenik kulture. Crkva sv. Barbare u Trogiru, podignuta oko 800., trobrodna je bazilika malih dimenzija. Središnji brod podijeljen je na niz traveja s kupolom nad središnjim travejom. Unutrašnji prostor obilježava vertikalitet, longitudinalnost naglašena ritmom stupova. Starohrvatska sakralna arhitektura obilježena je uporabom trompa, lezena i spolija. Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine je jednobrodna bazilika sa zvonikom na glavnom pročelju i trikonhalnom apsidom. Polukružni kontrafori glavni su oblikovni element vanjskih zidova i doprinose doživljaju longitudinalne građevine. Crkva sv. Križa u Ninu centralna je građevina križnoga tlocrta s tri apside i kupolom nad središnjim prostorom. Izvana je rustično ziđe dinamizirano plitkim nišama na krakovima i tamburu. Služila je kao dvorska kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini. Crkva sv. Nikole u Prahuljama kraj Nina centralna je građevina križnoga trikonhalnog tlocrta s kupolom ojačanom križnim rebrima – gurtama ranoromaničkog tipa. Crkva sv. Trojice u Splitu centralna je građevina sa šest radijalnih apsida; dominira kupola koja leži na tamburu. Tri istočne apside smatraju se prezbiterijem i imaju po jedan prozor, dok su na zapadnoj i jugozapadnoj apsidi ulazi. Apside su izvana raščlanjene s po tri lezene, osim jugozapadne koja oko vrata ima dvije niše i zapadne koja ih nema. Prvotno je iznad središnjega prostora bila zidana kupola, koja je kasnije zamijenjena pokrovom od kamenih ploča na drvenoj grednoj konstrukciji. Sve navedene crkve datiraju se u IX. st.





































Osim navedenih, iz predromaničkoga razdoblja očuvane su još mnoge građevine bilo cjelovito, bilo fragmentarno. Među ostalima ističu se crkve sv. Jurja na Putalju u Kaštel Sućurcu, sv. Marte u Bijaćima, sv. Petra u Rižinicama kraj Klisa, sv. Petra u Priku u Omišu, sv. Petra u Muću Donjem, sv. Petra i Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Mihovila u Brnazama, sv. Luke na Uzdolju kraj Knina, sv. Jurja u Rovanjskoj, sv. Mihajla u Stonu, pet crkva u Biskupiji kraj Knina, i dr. Crkva sv. Ilije na Meraji u Vinkovcima jedina je starohrvatska sakralna građevina u kontinentalnoj Hrvatskoj. (→ predromaničko graditeljstvo)

Romanika

Romaničko razdoblje na tlu Europe traje od otprilike 1000. do 1250., a obilježeno je snažnim ukorjenjivanjem kršćanstva i novom duhovnom konsolidacijom. Kako u liturgiji, tako su i u arhitekturi bili prisutni različiti etnički utjecaji na zajedničkoj kršćanskoj osnovi. U jadranskom području ispreplitali su se utjecaji Bizanta, Franačke posebice Apulije, Lombardije i Venecije, a u kontinentalnoj Hrvatskoj Mađarske.

Najvažniju ulogu u obnovi srednjovjekovne duhovnosti imao je red benediktinaca koji je postao širitelj nove romaničke estetike. U XI. st. u Hrvatskoj je postojalo oko 40 benediktinskih samostana. Najznačajnije romaničke sakralne građevine u Hrvatskoj su na Jadranu, dok je tragova romanike u kontinentalnoj Hrvatskoj vrlo malo. Obnovom se Crkva vratila svojim izvorima – ranokršćanskim uzorima i konceptu bazilike. Arhitekturu obilježava eksteriornost – skulptura povezana s arhitekturom izvodi se na fasadi. Prijelaz prema zreloj romaničkoj arhitekturi obilježilo je jačanje strukturalnoga odnosa vanjskoga plašta i unutrašnjosti prostora (Zvonimirova krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu) te sazrijevanje kupolnoga tipa arhitekture (sv. Petra u Dubrovniku, sv. Lovre u Zadru i sv. Mikule u Splitu). Od druge polovice XI. st. dominira tipologija trobrodnih troapsidnih bazilika s dubokim korom, kojih je morfologija već bila prisutna u širem europskom prostoru potaknuta potrebom da se u prostoru svetišta smjesti veći broj redovnika za odvijanje liturgije. Crkve su isprva bile prekrivene ravnim drvenim stropom, a u kasnijim fazama dobile su bačvaste, križne i križnorebraste svodove. Vanjske gornje dijelove fasada ispod vijenaca najčešće ukrašavanju slijepe arkade. Zvonici su često odvojeni od korpusa crkve.







Crkva sv. Marije u Zadru je benediktinska bazilika nastala nadahnuta duhom tzv. gregorijanske renesanse XI. st. Monumentalna trobrodna troapsidalna bazilika sv. Martina u sv. Lovreču Pazenatičkom iz prve polovice XI. st., najveća je ranoromanička crkva u Hrvatskoj; u njoj su sačuvane iznimno vrijedne zidne slike. Crkva sv. Krševana u Zadru iz XI. st. monumentalna je crkva jednostavnih oblika obogaćenih ritmom arhitektonskih detalja i reprezentativnom romaničkom dekoracijom apsida; primjer je crkve u kojoj do izražaja dolazi koncept izlaska skulpture na fasadu. Ostatci crkve i samostana sv. Petra nalaze se na povišenome platou u sjevernome dijelu Osora. Crkva je tijekom stoljeća doživjela brojne pregradnje koje su rezultirale redukcijom prostora, dok se samostan nije sačuvao u elevaciji. Lokalitet je dugo vrlo zapušten. Izravno uz katedralni sklop u Rabu nadovezana je trobrodna troapsidalna nenadsvođena bazilika sv. Andrije ranoromaničkih stilskih obilježja s dobro očuvanom izvornom arhitektonskom plastikom. Bazilika sv. Marije u Ninu iz VI. st. doživjela je više preinaka, a najveću u drugoj polovici XI. st., kada je dobila trobrodno svetište te mramorne stupove bogato ukrašenih kapitela. Srušena je u XVI. st., a danas je sačuvana samo u temeljnim ostatcima. Crkva sv. Eufemije u Splitu iz prve polovice XI. st., uništena je 1878. u požaru i sačuvana samo u donjim ostatcima zida. U cjelini je ostala samo gotičko-renesansna kapela, podignuta sredinom XV. st. uz jugozapadni dio crkve. Današnji ostatci pokazuju obrise trobrodne bazilike s tri polukružne apside na istočnoj strani. Ostatci nekadašnje benediktinske crkve i samostana sv. Ivana Evanđelista (oko 1060–76) nalaze se u povijesnoj jezgri Biograda, u blizini crkve na Glavici, tj. srednjovjekovne katedrale. U venecijanskom pustošenju grada 1125. crkva i samostan su bili porušeni, te su benediktinci tada napustili Biograd.

U XII. i XIII. st. započela je gradnja velikih katedrala i crkava većih dimenzija u Zadru, Rabu, Krku, Senju, Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Zagrebu. Katedrala sv. Stošije u Zadru smještena je uz rimski forum. Podignuta je XII–XIII. st. na supstrukciji ranokršćanske bazilike i jedan je od najljepših primjera romaničke sakralne arhitekture na obalnom području Jadrana. Sa susjednim objektom Sv. Donatom iz IX. st. i baptisterijem (izvorno iz VI. st., uništen i danas obnovljen) jedinstveni je urbani ansambl. Unutrašnje proporcije brodova katedrale slijede ranokršćansku proporciju odnosa srednjeg i bočnih brodova. U XII. st. dobila je prostranu trobrodnu kriptu i povišeno svetište nad njom. U XIII. st. je produžena za dva traveja prema zapadu. Bogato je ukrašena romaničkim detaljima i profilacijama naročito vidljivim na pročelju. Katedrala sv. Marije u Rabu trobrodna je građevina izgrađena na ranokršćanskoj podlozi, a potkraj XI. st. dobila je konstruktivne oblike jednostavnoga ranoromaničkog stila. Pročelje je obogaćeno dvama nizovima lezena i slijepih lukova te mlađim portalom nadvišenim lunetom u kojoj se nalazi Pieta. Kompleks katedrale sv. Marije (početak XII. st.) i dvokatne crkve sv. Kvirina (prigrađena na katedralu oko 1190) nalazi se u središtu grada Krka. Katedrala je trobrodna bazilika koja danas na istočnoj strani završava poligonalnom apsidom, dok se zapadna pročelna strana nastavlja na crkvu sv. Kvirina. Katedrala sv. Lovre u Trogiru, podignuta početkom XIII. st., trobrodna je romanička bazilika s tri polukružne apside. U drugoj polovici XIII. st. dobila je otvoreno pročelje za dva zvonika nad uglovima od kojih je izveden samo jedan prema gradskome trgu. Glavni, središnji brod izrazite visine i prostranosti, prekriven je gotičkim svodom (XIV. st.). Katedrala u Senju (XII. st.), reprezentativna romanička bazilika, kasnije barokizirana, ima  jedinstveno romaničko pročelje od opeke. Raspored pojedinih segmenata pročelja, s motivom slijepih lukova pokazuje tipologiju gradnje pod utjecajem europske kontinentalne romanike. Katedrala u Dubrovniku započela se graditi u prvoj polovici XII. st, a srušena je u potresu 1667. Bila je jednoapsidna bazilika bez transepta s kupolom. Glavni brod od pobočnih brodova di­jelilo je na svakoj strani šest stubova kvadratnoga presjeka. Glavni i bočni brodovi bili su nadsvođeni kontinuiranim bačvastim svodovima, a između drugog i četvrtog para nosača, gledajući od istoka (svetišta) prema zapadu, uzdizala se voluminozna kupola eliptičnoga tlocrta. Vanjski zidovi su bili su artikulirani lezenama koje su završavale vijencima slijepih arkada.













Tijekom razdoblja romanike duž cijele obale podizale su se i mnogobrojne manje crkvice samostalno ili uz samostanske sklopove, a imale su regionalna obilježja. Najčešće su to jednobrodne građevine pravokutne osnove s polukružnom ili kvadratnom apsidom, presvođene bačvastim svodom. Mnoge su nastale adaptacijom starijih ranokršćanskih ili predromaničkih kapela. Među njima uz već spomenute ističu se crkve sv. Marije na Mljetu, sv. Mihovila nad Limom, sv. Ilije kod Bala, sv. Kristofora kraj Rovinja, sv. Trojice u Rovinju i dr. Romaniku je obilježila i gradnja zvonika uz sakralne liturgijske građevine. Najstariji je očuvan zvonik crkve Gospe od Zvonika u Splitu, podignut u XI. st. Istom tipu pripadaju i zvonici crkava sv. Marije u Zadru, sv. Ivana i sv. Andrije u Rabu, katedrala u Rabu i Splitu (XIII. st., iz temelja obnovljen u XIX. i XX. st.).







U kontinentalnoj Hrvatskoj je zbog dugotrajne osmanske vladavine broj romaničkih sakralnih liturgijskih građevina rijedak. Cjelovito su sačuvane kapele sv. Martina u Našicama i sv. Marije u Bapskoj, te crkve sv. Marije u Moroviću i sv. Bartula u Novim Mikanovcima (s kasnijim dogradnjama). Sakralna liturgijska arhitektura u tom razdoblju još ne poznaje pojam autorstva, ali se pojavljuju značajne ličnosti u području skulpture kao što su Andrija Buvina i majstor Radovan. (→ romaničko graditeljstvo)

Gotika

U razdoblju XII–XVI. st. europsko graditeljstvo obilježila je pojava gotičkoga stila. Masivnosti romaničkih građevina u kojima svjetlost ima asketsku ulogu, suprotstavile su se smjelo konstruirane gotičke građevine koje svojim rješenjima rasterećuju konstruktivnu ulogu zida i omogućavaju otvorenost brojnim prozorima. Gotičke građevine zadržavaju bazilikalni, longitudinalni prostorni ustroj često s transeptom. Kostur rebara koja se spajaju u šiljaste lukove i svežnjastim stupovima prenose opterećenje, postao je oblikovnim vokabularom gotike. Složeni sustav izvana podupiru kontrafori koji imaju svoju statičku ulogu prihvaćanja horizontalnih sila.

Dok se na europskom prostoru zamah gotičke gradnje javljao u XII. i XIII. st., u našim krajevima gotika je doprla tek u XIII. i zadržala se, preklapajući se s renesansom, sve do XVI., ponegdje i XVII. st. Kontinentalni su prostori Hrvatske bili pod jačim utjecajima srednjoeuropske arhitekture, dok su jadranski bili pod utjecajima stilskih mijena na Apeninskom poluotoku. Iako su benediktinci odigrali ključnu ulogu u nastajanju gotike, njihov utjecaj je polako slabio, te su najveći širitelji gotičke arhitekture u Hrvatskoj postali redovi franjevaca, dominikanaca i pavlina. U arhitekturi prevladavaju jednobrodne crkve u kojima je brod odvojen od duboke apside. Najsnažniji oblikovni element u mnogim crkvama su razvedeni svodovi, najčešće samo u apsidi.

Gradnju zagrebačke katedrale započeo je 1267. biskup Timotej na ostatcima stare katedrale koju su srušili Tatari 1242. Bila je koncipirana kao trobrodna longitudinalna bazilika sa križnorebrastim svodovljem. Za vrijeme Timoteja izgrađena je središnja i dvije pokrajnje apside s oltarima te sakristija. Svetište i sakristija koji su tada izgrađeni sačuvani su do danas. U naredna dva stoljeća nastavljena je obnova katedrale te su nadograđeni svodovi zapadnog dijela crkve i donji dijelovi dvaju zvonika u gotičkom stilu. U drugoj polovici XV. st. cijela je građevina bila natkrivena te je započela gradnja zvonika na južnoj strani pročelja. Zbog obrane od Osmanlija, u XV. i XVI.  st. izgrađene su utvrde oko katedrale. U XVII. st. katedrali je dodan portal, a s južne strane masivni zvonik, dovršen 1643. Nakon potresa 1880. temeljito je obnovljena u neogotičkom stilu te su joj dodana dva visoka zvonika na pročelju. Radove obnove vodio je arhitekt → Friedrich Schmidt, a obnovu je nastavio → Herman Bollé. Katedrala je znatno stradala i u velikom potresu 2020. Južno od katedrale, ugrađena u sklop nadbiskupskoga dvora, sačuvana je gotička kapela sv. Stjepana iz XIII. st. sa dva jarma široka križnorebrastog svoda. Crkva sv. Franje na Kaptolu izgrađena je u drugoj polovici XIII. st. Prva crkva bila je veličinom manja od današnje što je potvrđeno arheološkim istraživanjima, ali nije poznata njena stvarna veličina ni izgled. U drugoj polovici XVII. st. proširena je prema zapadu, barokizirana te su joj dodane pokrajnje kapele. Nakon potresa 1880. rekonstruirana je u neogotičkom slogu (H. Bollé).













O tragovima gotike u Zagrebu govori i oktogonalna crkva sv. Filipa i Jakova unutar utvrde Medvedgrad iz XIII. st. Stradala je u potresu potkraj XVI. st., a potpuno je rekonstruirana potkraj XX. st. Crkva sv. Marka smjestila se usred pravokutnoga središnjeg trga utvrđenoga Gradeca. Dvoranskoga je trobrodnog tipa (XIV–XV. st.), s tri lađe jednakomjerno natkrivene rebrastim svodom. Doživjela je mnogobrojne pregradnje (barok, neogotika) i dogradnje (zvonik iz XVII. i XVIII. st.). Na području Zagreba značajni spomenik gotičkoga graditeljstva je i pavlinska (danas karmelićanska) crkva Uznesenja Marijina i samostan u Remetama. Prva crkva iz XIII. st sačuvana je u arheološkom sloju, a ona u gotičkom slogu izgrađena je 1394–1424. Crkva gotičkih elegantnih proprocija s kontraforima stradala je u potresu 1667., kada je bio urušen gotički svod. U razdoblju baroka crkva (svod) je obnovljena, te je dograđen kor kojega je oslikao Ivan Krstitelj Ranger. Potresom 1880. bila je znatno oštećena, a novu neogotičku obnovu vodio je H. Bollé. U potresu 2020. ponovo je pretrpjela znatna oštećenja, posebice zone trijumfalnoga luka. Obnovu vode Igor Gojnik i Zorana Sokol Gojnik.







Crkva sv. Marije u Remetincu iz druge polovice XV. st. kasnogotička je crkva zvjezdastoga svoda gdje arhitektonska plastika doseže razinu visokoga stila. Široki, blago zašiljeni trijumfalni luk tumači se i kao izraz kasnogotičkih tendencija za spajanjem prostora broda i svetišta crkve. Crkva sv. Marije u Lepoglavi posvećena je 1415. Longitudinalna je jednobrodna građevina, pravokutnoga broda te nešto nižeg i užeg svetišta poligonalnog zaključka. Svetište ima zvjezdasti svod te dva jarma križnoga svoda, a nad brodom se uzdiže mrežasti svod. Svodovi su poduprti svežnjastim službama na konzolama u zidu. Svetište je osvijetljeno velikim izduženim biforama bogato perforiranih mrežišta, a slične su se nalazile i u brodu, ali su većim dijelom bile dokinute kasnijom gradnjom kapela. Zidovi crkve izvana su poduprti kontraforima.







U području Istre nastao je spoj europskoga sjevera i juga. Novi gotički stil u arhitekturi širili su franjevci. Franjevačka crkva u Puli iz 1280–85. longitudinalna je jednobrodna građevina koja završava troapsidnim završetkom. Zidovi od pravilno klesanih zidova rastvoreni su rijetkim i uskim prozorima. Trodijelno svetište oblikovano je tako da dvije bočne pravokutne apside za debljinu zida izlaze izvan širine uzdužnih zidova crkve. Crkva ima iznimno bogatu arhitektonsku dekoraciju nastalu mimo svih pravila skromne i jednostavne arhitekture prosjačkih redova. Crkve u Poreču i Rovinju izdanak su mletačko-umbrijskoga tipa. U središnjoj Istri se pojavljuju crkve mrežastih ili zvjezdastih svodova podignutih bez temeljnih nosača u čemu se čitaju utjecaji podalpskih kulturnih krugova.

U Dalmaciji su nosioci gotičkoga sloga bili propovjednički redovi franjevaca i dominikanaca. Iako je prostorno arhitektura njihovih crkava ostala ukorijenjena u romaničkoj tradiciji, usvajanja gotičkih strujanja očituju se u repertoaru plastičnih detalja strogo podređenih geometriji šiljastoga luka. Crkva sv. Dominika u Dubrovniku započela se graditi 1301., a posvećena je 1314. Bila je to tada najveća jednobrodna crkva na istočnoj obali Jadrana s peterokutnom apsidom i otvorenim drvenim krovištem. Vanjski plašt crkve raščlanjen je četvrtastim kontraforima. Franjevački samostan s crkvom sv. Franje u Dubrovniku podignut je uz zapadne zidine grada, pokraj Vrata od Pila u XIV. st. Od romaničkoga sloja ostalo je malo fragmenata. Crkva je jednobrodna građevina u koju se ulazi kroz monumentalni gotički portal tročlanim začeljem i produljenim korom. Reprezentativni klaustar romaničko-gotičkih obilježja okružen je korpusom crkve i samostana. Katedrala sv. Marka u Korčuli nalazi se na središnjem gradskom trgu. Trobrodna građevina podignuta je početkom XV. st. u raskošnom prijelaznom gotičko-renesansnom stilu. Na pročelju crkve koja završava trima polukružnim apsidama podiže se, poviše supstrukcije romaničke gradske kule, zvonik (druga polovica XV. st.) s bogato klesarski obrađenom raščlanjenom kupolom. Stilskom arhitektonskom i likovnom obradom ističu se glavni portal i mnogi dijelovi u unutrašnjosti poput oltara i krstionice. (→ gotičko graditeljstvo)













Renesansa

Renesansa označava početak sekularizacije, novoga razvoja znanosti, a time i fascinacije svjetovnim. U neoplatonističkom duhu arhitektura sakralnih građevina referira se na savršeno harmonizirane forme tražeći pomirbu longitudinalnih i centralnih formi. U Dalmaciji se renesansa pojavila već u prvoj polovici quattrocenta, a neka vrhunska ostvarenja nastala su istodobno s pojavom renesanse u Italiji. Kako je prostor kontinentalne Hrvatske u razdoblju XV–XVI. st. bio u stalnim sukobima s Osmanlijama, slabo je očuvano i ono malo tadašnje graditeljske aktivnosti. No, na tim prostorima razvilo se → fortifikacijsko graditeljstvo renesansnih obilježja. Najznačajniji motivi renesansne sakralne arhitekture su kupola (ostvarena samo u šibenskoj katedrali) i trolisni zabat pročelja, prisutan u mnogim važnim renesansnim ostvarenjima.

Renesansa je prvo razdoblje u povijesti arhitekture koje inaugurira i ističe koncept autorstva. Pojava rane renesanse u Hrvatskoj veže se za → Jurja Dalmatinca školovanog u Veneciji, koji svoje umijeće pokazao u gradnji šibenske katedrale. Započeta u razdoblju kasne gotike, katedrala je prošla kroz fazu miješanja gotičkoga i renesansnog stila, a dovršena je u čistom renesansnom stilu s ponekom gotičkom reminiscencijom. Sintezom firentinskih renesansnih iskoraka koji su zablistali na Brunelleschijevoj katedrali u Firenzi  i njemu suvremene cvjetne gotike Venecije, Juraj Dalmatinac je započeo rad na katedrali 1441. čime je donio u Hrvatske krajeve novi gotičko-renesansni stil koji će pokrenuti novo stilsko razdoblje. Gradnju je od 1475. vodio → Nikola Firentinac. Sagradio je polukupolu glavne apside, dovršio transept, započeo svođenje glavnog broda i okrunio križište originalno koncipiranom kupolom pomoću užljebljenih kamenih ploča umetnutih u pojasnice (utor i pero). Novi protomajstor Bartolomeo de Mestre izveo je svodove postranih brodova iznad triforija, a njegove sin Jakov dovršio je svod glavne lađe i zapadno pročelje.













Obnova romaničke crkve sv. Marije u Zadru najopsežnije je ostvarenje u sakralnoj arhitekturi renesansnog razdoblja u Zadru. Pročelje s trolisnim zabatom djelo je domaćih majstora. Renesansna katedrala u Osoru (1498) je jednostavna trobrodna bazilika s raširenim tipom otvorene krovišne konstrukcije, trolisnoga pročelja i prostrane unutrašnjosti. Hvarska katedrala građena je tijekom tri i pol stoljeća i u sebi čuva slojeve gotike, renesanse, manirizma i baroka. Na mjestu stare katedrale iz XIV. st. sagrađena je u XVI–XVII. st. nova trobrodna bazilika u renesansno-baroknoj stilskoj kompoziciji. Pročelje s trolisnim zabatom postavljeno je ispred središnjega broda. Zvonik podignut 1549. u cijelosti ima renesansna obilježja. Crkva Sv. Spasa u Dubrovniku s trolisnim pročeljem sagrađena je kao zavjetna crkva nakon potresa koji je pogodio Dubrovnik 1520. U svojoj strukturi odražava domaću tradiciju miješanja osnovno stilskih elemenata. Unutrašnjost je kasnogotička s križnorebrastim svodom kao i prozori sa šiljastim završetcima, Ispod završnoga vijenca nalazi se niz kasnogotičkih visećih lukova u međuprostore kojih su umetnute reljefne renesansne školjke. Crkva Marijina navještenja u Svetvinčentu, podignuta 1555., jedina je crkva s trolisnim pročeljem u Istri. Trodijelna podjela pročelja ne odgovara jednobrodnoj unutrašnjosti.

Crkva Uznesenja Marijina u Pagu, gradnja koje je započela 1443., trobrodna je bazilika križnorebrastih svodova s tri apside. Smatra se najvećom renesansnom sakralnom građevinom u Hrvatskoj. Krstionicu katedrale u Trogiru podigao je 1467. → Andrija Aleši. Pravokutne je osnove, a prigrađena je sjevernom dijelu trijema katedrale, u podnožju drugoga, neizgrađenog zvonika. Aleši je ostvario kreativnu simbiozu kasnogotičkih i ranorenesansnih dekorativnih i konstrukcijskih elemenata, a u tome mu je pomogao Nikola Firentinac. Njihova suradnja nastavila se na kapeli bl. Ivana Trogirskog (Orsini) 1468. Građevina je pravokutne osnove i ima iznimno bogatu kiparsku i dekorativnu opremu unutrašnjosti. Koncept prostora pripisuje se Nikoli Firentincu, dok je prema novijim istraživanjima Aleši izveo donji pojas obloga kapele. Velike kipove Isusa, Majke Božje, apostola i svetaca klesao je Nikola Firentinac, a kipove sv. Ivana i Tome Ivan Duknović.













U kontinentalnoj Hrvatskoj dijelovi renesansnih slojeva sačuvani su u crkvama sv. Marije u Glogovici, sv. Marije u Novoj Rači, sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju, Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici, sv. Nikole u Krapini, sv. Lovre u Požegi. Sakralna građevina sjeverne Hrvatske u cijelosti renesansna no nesačuvana, bila je kapela, tj. mauzolej obitelji Zrinski iz XVI. st. kraj kasnogotičke pavlinske crkve sv. Helene kraj Čakovca. Izgled kapele poznat je prema bakropisnoj reprodukciji u djelu Natale solum magnae Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi … pavlinskoga pisca Josipa Bedekovića iz 1752. Druga sakralna građevina, također nesačuvana, bila je kapela-mauzolej obitelji Tahi kraj crkve Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici. (→ renesansno graditeljstvo)

Barok

Barokno razdoblje u Hrvatskoj obilježeno je promjenom težišta graditeljske aktivnosti s obale na kontinent. Geopolitički prostor obale od Istre do juga Dalmacije držala je Venecija (izuzev Dubrovačke Republike), dok je kontinentalni dio Istre i Hrvatske bio uključen u sastav Habsburške Monarhije. Posljedično u priobalnom području bili su prisutni mletački utjecaji, dok je na kontinentu, nakon odlaska osmanlijske vojske, započeo ekonomski oporavak. Barokna arhitektura pojavila se ondje pod utjecajem srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Barokni stil kao izraz obnove Katoličke crkve, trijumfalno se širio Europom kao protureformacijski stil. Presudnu ulogu u tome imali su isusovci koji su, potaknuti protureformacijskom obnovom nakon Tridentskoga koncila (1545–63), uveli nove prostorne koncepte u sakralnu arhitekturu. Baroku je svojstveno korištenje ekspresivnih arhitektonskih formi, skulpturalnih i slikarskih izraza koji su snažno naviještali poruke Evanđelja. U poslijekoncilskim smjernicama za projektiranje crkava naglasak je bio na tlocrtima s longitudinalnim usmjerenjem u skladu s tradicijom. Unutarnji prostor nije odijeljen u nekoliko brodova, već se u službi integralnoga shvaćanja prostora i naglašavanja usmjerenja prema oltaru pojavljuju kapele.

U Hrvatskoj su isusovci osnivali svoje kolegije i gimnazije u Zagrebu (1606), Rijeci (1627), Varaždinu (1632), Dubrovniku (1658), Požegi (1698), i Osijeku (1687). Isusovačke poticaje brzo su preuzeli i franjevci. Osim gradnje velikoga broja novih crkava, graditeljska aktivnost odnosila se i na obnovu i barokiziranje postojećih crkava. Stare crkve dobile su barokne prigradnje, dodavana su im nova pročelja, drvene tabulate zamjenili su svodovi, a zvonici su dobili lukovičaste završetke. U unutrašnjostima se uvode barokni oltari, propovjedaonice i tabernakuli. Potkraj XVI. i početkom XVII. st., u vrijeme dok su se još uvijek gradili gotički oblici, započela je gradnja crkava ranobaroknoga tipa koje čine longitudinalni prostori ponekad s bočnim kapelama i ravno završenim svetištem. Tom tipu pripadaju isusovačke crkve sv. Katarine u Zagrebu (1620–32), Uznesenja Marijina u Varaždinu (1642–46), Crekvina u Kastvu (1634., nedovršena), te franjevačke crkve u Varaždinu (1671) i Samoboru (1732).







Tijekom XVIII. st. u kontinentalnoj Hrvatskoj pojavili su se novi barokni tipovi trolisnih crkava nadsvođenih kupolom (sv. Jeronima u Štrigovi, 1738–49; Marije Koruške u Križevcima, 1725), crkava pravokutne osnove sa bačvastim svodom (franjevačka u Slavonskom Brodu, 1723), centralne osnove (u Loviću u Žumberku, 1747; u Daruvaru, 1764), te s lanternom nad svetištem ili nad brodom (sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, 1748; sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, 1740–50; sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska, 1759–65). Mnoge su crkve dobile cinktor s trijemovima: sv. Marije Gorske kraj Lobora, sv. Marije Snježne u Belcu, sv. Jurja na Bregu u Lopatincu, sv. Marije od Pohoda u Vinagori, Blažene Djevice Marije Jeruzalemske u Trškom vrhu i Sv. tri kralja u Kominu. Zvonici se najčešće nalaze na glavnom pročelju i imaju karakteristične kape od šindre ili bakra. U ponekim primjerima vidljiv je utjecaj profane arhitekture na sakralnu (crkva sv. Mihovila u osječkoj Tvrđi s ravnomjerno nanizanim velikim prozorima u dva kata).



















Među barokizacijama ističu se one u pavlinskim crkvama u Lepoglavi i Remetama u Zagrebu. Franjevci su barokizirali postojeće crkve na Trsatu i u Zagrebu, te podigli nove samostane u Krapini (1644–57), Klanjcu (1650), Varaždinu (1650–55), Samoboru (1712), Cerniku (1735), Virovitici (sredina XVIII. st.) i dr. Isusovci su utjecali na prodor baroknoga iluzionističkog slikarstva u sjevernoj Hrvatskoj. Najznačajnija djela zidnog slikarstva baroka vežu se uz pavlina Ivana Rangera koji je oslikao crkve u Lepoglavi, Gorici, Purgi, Belcu, Štrigovi, Kamenici, Varaždinu, Križevcima, Krapini i Remetama u Zagrebu.







U Istri i Sjevernom primorju pod utjecajem Venecije gradile su se nove barokne crkve, dok su se stare barokizirale. Značajna je barokizirana crkva Gospe Trsatske na Trsatu u Rijeci, te crkve u Žminju, Velom Lošinju, Hreljinu, Labinu i Pazinu. Isusovci su 1638. podigli crkvu sv. Vida u Rijeci, najveću ranobaroknu centralnu građevinu, a pavlini 1755. crkvu sv. Petra u Šumi. U Istri su izgrađene brojne crkve paladijanskoga stila (Rovinj, Grožnjan, Vodnjan). Karakteristična je pojava zvonika na vrhu kojih se nalazi lođa za zvona prema venecijanskom uzoru zvonika sv. Marka.







U Dalmaciji su uslijed venecijanske okupacije gradske komune izgubile ekonomsku samostalnost, te su se s osmanskom ekspanzijom prekinule veze s unutrašnjošću. Umjetnička djelatnost ograničila se na manje zahvate te su se renesansni oblici zadržali i tijekom XVII. st. Barokni dekor usvajao se više nego barokna prostorna koncepcija. Neke obitelji (Macanović, Skoko) održavale su tradiciju lokalnih radionica i sudjelovale u podizanju mnogih građevina od Zadra do Imotskog i otoka, pa se barok na Jadranu smatra i epohom monumentalne izgradnje sela. U selima i manjim naseljima često su se podizale barokne reprezentativne građevine.

Razorni potres 1667. potaknuo je veliku obnovu Dubrovnika, koji je doživio baroknu preobrazbu. Barokna katedrala podignuta je na ostatcima romaničke katedrale kao duža, trobrodna građevina sa upisanim transeptom i visokom kupolom nad križištem. Projekt je započeo Andrea Buffalini; gradnja je započela 1671., a nastavili su ju Paolo Andreotti, Tomasso Napoli i Ilija Katičić do posvete 1713. Razdiobom i reljefnošću izdvaja se glavno pročelje. Dubrovačka isusovačka crkva, građena 1699–1725. prema projektu Andree Pozza, prostorno je razvijeniji i oblikovno zreliji primjer barokne arhitekture. Dovršenje isusovačkoga kompleksa djelo je Pietra Passalacque i najmonumentalniji je barokni urbanistički zahvat na istočnoj obali Jadrana. Crkvu sv. Vlaha, podignutu 1708–15 prema projektu venecijanskoga arhitekta Marina Gropellija, krasi arhitektonski raščlanjeno i snažno modelirano i skulpturama bogato pročelje. (→ barokno graditeljstvo)







Klasicizam i historicizam

Kraj XVIII. i početak XIX. st. obilježio je interes za prošlost koji je rezultirao pojavom klasicizma u drugoj polovici XVIII. st. i historicizma u XIX. st. U sakralnoj arhitekturi prostorna organizacija ostala je ukorijenjena u postavkama Tridentskoga koncila. Kroz istraživanje povijesnih modela sakralni prostori polako su gubili baroknu integriranost, te se ponovo pojavila podjela na brodove i jače odvajanje prostora svetišta od prostora vjernika.

Klasicizam u sakralnoj arhitekturi nije ostavio mnogo građevina. Među najvažnijima su zgrada Zakladne bolnice sa kapelom Trpećega Isusa (1795–1804., srušena 1931), orfanotrofij s kapelom sv. Martina (1827) te samostan sestara milosrdnica sv. Vinka u Frankopanskoj u Zagrebu (1845–46; obnovu poslije potresa 2020. vodi N. Fabijanić). U vremenu prodora novoga stila i novih ideja prosvjetiteljstva, za biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752–1827) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bile su osnovane brojne župe. To razdoblje miješanja baroknih tekovina sa novim klasicističkim stremljenima u literaturi nazvano je barokni historicizam, a istaknut primjer toga stila je crkva sv. Marte u Šišincu (1767–69). Primjeri sakralne gradnje zreloga klasicizma su crkve sv. Terezije u Suhopolju (1802–07), jedno od najčišćih stilskih klasicističkih ostvarenja u nas, te Sv. Trojstva u Daruvaru (1764), obje kružnoga tlocrta, kao i crkva Čudotvorne Majke Božje u Vukovini (1658; 1790) i kapela sv. Franje Ksaverskog u Dropkovcu (1769). Klasicizmu pripadaju i kapele u Pogančecu kraj Križevaca (1790) i Podpragu (1832), te crkve u Zaboku (1782), Feričancima (1803), Kaštu (1820), Velikom Bukovcu (1820), Novigradu Podravskom (1830), Boričevcu (1844), Ivanjskoj (1845) i Podcrkavlju (1846). U Slavoniji je značajna klasicistička obnova pročelja (1819) nekadašnje Ibrahim-pašine džamije, kasnije crkve Svih svetih u Đakovu prema projektu → Bartola Felbingera. Istaknuti primjeri sakralne klasicističke arhitekture su i župna crkva u Malom Lošinju (1775), crkva sv. Antuna Padovanskog u Fužinama (1833), te kapela sv. Fabijana i Sebastjana na Kastvu (XVI. st., klasicistički trijem 1845).







U razdoblju historicizma koji je obilježio XIX. st. u sakralnoj arhitekturi, specifično je referiranje sakralnih građevina na srednjovjekovne stilove romanike i gotike, dok se javne građevine referiraju na renesansnu arhitekturu. Tri najmonumentalnija spomenika historicističke sakralne arhitekture su neogotička katedrala Gerharda Franza Langenberga u Osijeku (1894–98), neoromanička katedrala Karla Rösnera i Friedricha Schmidta u Đakovu (1866–82) i neogotička obnova zagrebačke katedrale prema projektima F. Schmidta i H. Bolléa (1800–1906). Značajnija historicistička ostvarenja su i neogotička kapela sv. Jurja u Maksimiru u Zagrebu (1864), te neogotičke crkve u Voloderu (1863), Luki (1864), Bukevju (1870), Macincu (1878). U historicističkom stilu u Zagrebu su podignute i evangelička crkva (H. Bollé, 1882), neobarokna crkva Presvetog Srca Isusova s isusovačkim kolegijem (→ Janko Holjac, 1901., obnovu nakon potresa 2020. vode N. Bach, I. Gojnik i Z. Sokol Gojnik), te groblje Mirogoj s crkvom Krista Kralja (H. Bollé, 1913–29). Zanimljiva je i historicistička crkva u Strmcu Pribićkom Stjepana Podhorskog (1911–13).













U historicizmu se javljaju i velike obnove crkava, posebice nakon potresa u Zagrebu 1880. Značajnija ostvarenja H. Bolléa u Zagrebu su obnove crkva sv. Marka (1875–82., započeo F. Schmidt), sv. Katarine (1880), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama (1880), sjemenišne kapele na Kaptolu (1880), pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjega u Zagrebu (1883–84), te kapelice na Ilirskom trgu (1892). Izvan Zagreba značajne su njegove obnove župne crkve sv. Martina biskupa u Dugom Selu (1895) i grkokatoličke katedrale u Križevcima (1895–97). (→ klasicističko graditeljstvo; → historicističko graditeljstvo)

XX. i XXI. stoljeće

Prosvjetiteljski duh pojavio se kroz filozofiju već u XVII. st., a osnažen industrijskom revolucijom tijekom XVIII. i XIX. st. radikalno je promijenio paradigme prethodnih svjetonazora. Neoidealistički duh vremena kao reakcija na bezličnost novoga duha industrijske revolucije, u formi historicizma obilježio je XIX. st. i prva desetljeća XX. st. XX. stoljeće vrijeme je turbulentnih događanja, dvaju svjetskih ratova, velikoga rasta gradova i zamaha industrijalizacije, razvoja znanosti i tehnike.

U tom razdoblju sakralna arhitektura u Hrvatskoj obilježena je historicističkim slogom, u duhu kanona za projektiranje crkava koji se uvriježio od Tridentskoga koncila. Prodor moderne arhitekture uslijedio je polako preko protomodernih stilskih traženja i pojave secesije. Tridentski kanon usporio je slobodu istraživanja novih tipologija u arhitekturi, no neautentičnost nepromijenjene forme liturgije uzrokovala je početkom XX. st. i krizu liturgije. Takvo stanje potaknulo je nastajanje liturgijskoga pokreta koji je obilježio prvu polovicu XX. st., što se značajno odrazilo i na projektiranje liturgijskih građevina. U liturgijskom pokretu katoličke mladeži Quickborn, pod vodstvom teologa Romana Guardinija, promoviralo se dubinsko vraćanje značenja Svetoj Misi kao slavlju spomena na Kristovu žrtvu cijele kršćanske zajednice. U Quickbornu su sudjelovali i arhitekti Rudolf Scwarz i Dominikus Böhm, koji su u duhu želje za promjenama arhitektonski istraživali nove forme, što je značajno utjecalo na iskorak prema modernoj arhitekturi.

Prijelaz iz historicizma prema modernoj arhitekturi u Hrvatskoj premostila su protomoderna stilska traženja, koja se odlikuju istraživanjem tlocrtnih tipologija još uvijek primjenjujući tridentski kanon i uvođenjem novoga secesijskog dekorativnog vokabulara ili značajnom redukcijom historicističke dekoracije. Značajne građevine toga razdoblja su crkva sv. Blaža u Zagrebu → Viktora Kovačića (1909), te više ostvarenja → Stjepana Podhorskog: dogradnja župne crkve u Krašiću (1911), obnova crkve sv. Križa u Križevcima (1913), crkve sv. Mihaela u Sračincu kraj Varaždina, (1925), sv. Jurja u Đurđevcu (1928–29) i Velike Gospe u Makarskoj (1921–31., 1939–43). Arhitektura Podhorskog nadahnuta je starohrvatskom sakralnom arhitekturom. U crkvi sv. Romualda i Svih svetih (Zavjetni hram) na Kozali u Rijeci, riječki arhitekt Bruno Angheben također istražuje nove forme (1928).







U duhu arhitektonskih istraživanja u Europi potaknutih liturgijskim pokretima, u mnogim projektima u Hrvatskoj pojavili su se iskoraci prema pročišćenijoj modernoj arhitekturi još uvijek uvjetovanoj tridentskim konceptom. Slobodan tlocrt kao izraz moderne misli bio je suspregnut važećim tridentskim kanonom te se osjećala velika potreba za osuvremenjivanjem same liturgije. Značajnije sakralne građevine toga razdoblja su crkva Presvetog Srca Isusova u sklopu Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati → Jurja Neidhardta (1926), crkva sv. Antuna na sv. Duhu (1931) i kapela Majke Božje Sljemenske na Sljemenu (1932) → Jurja Denzlera, kapela Ranjenoga Isusa u sklopu Zakladne bolnice u Ilici → Antuna Ulricha i → Franje Bahovca (1932–34), sve u Zagrebu. Nova traganja obilježila su i adaptaciju crkve sv. Petra u Vlaškoj → Vjekoslava Bastla (1929–32), kriptu crkve Majke Božje Lurdske Jože Plečnika u Zvonimirovoj (1934), crkve sv. Marka Križevčanina → Marijana Haberlea (1937–40), Marije Pomoćnice na Knežiji → Zvonimira Požgaja (1942)  – sve u Zagrebu, crkvu Gospe od Zdravlja → Lavoslava Horvata u Splitu (1936–37), kao i crkvu sv. Barbare u Raši talijanskoga arhitekta Gustava Pulitzera Finalija (1937).

























U razdoblju nakon II. svj. rata zbog novoga društveno-političkog uređenja nastao je gotovo potpun prekid u građenju sakralnih građevina. U Europi su nesuglasja u arhitekturi i liturgiji sredinom XX. st. došla do vrhunca. Intenzivirao se broj simpozija liturgijskih pokreta, a 1959. papa Ivan XXIII. navijestio je zasjedanje Drugoga vatikanskog koncila. Iz novih teoloških poimanja proizašle su nove smjernice za projektiranje crkava. Naglasak je bi na posebnosti arhitektonske interpretacije unutar gradskoga tkiva, a u liturgijskom prostoru dokinuta je hijerarhijska odijeljenost. Promišljanja predstavljena na tom koncilu značajno su utjecala na projektiranje liturgijskih građevina u drugoj polovici XX. st., a u duhu odmaka od racionalizma moderne, svoj su izričaj našla u ekspresivnoj poslijeratnoj arhitektonskoj struji.

U Hrvatskoj je u razdoblju do 1990-ih izgrađen samo mali broj sakralnih građevina koje predstavljaju sintezu novih impulsa Drugoga vatikanskog koncila i postmodernih arhitektonskih strujanja. Među njima ističu se crkve Uznesenja Marijina u Podgori (1964) i Bezgrešnog začeća u Drašnicama (1971–76) → Ante Rožića, sv. Josipa u Zdenčini → Stjepana Planića (1968), Uzvišenja sv. Križa u Zagrebu →Matije Salaja i → Emila Seršića (1969–82), sv. Obitelji u Splitu → Frane Gotovca (1971), sv. Petra u Splitu Fabijana Barišića, Branka Kalajžića, Petra Mitrovića i Vlade Freunda (1975), sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku → Ivana Prtenjaka (1977), Rođenja Blažene Djevice Marije u Savici–Šancima → Marijana Turkulina (1985), Presvetog Srca Isusova u Zadru Ive Novaka (1985), sv. Ivana Krstitelja u Zadru → Bernarda Bernardija (1986), sv. Mihajla u Dubrovniku → Vinka Penezića i → Krešimira Rogine (1987–99), uređenje unutrašnjosti crkve sv. Kvirina na Krku → Tomislava Premerla (1985) i obnova crkve Gospe od zdravlja kraj Dubrovnika Ivana Prtenjaka (1987).







Osamostaljenjem Republike Hrvatske, tijekom 1990-ih, došlo je do velike gradnje crkava, no kako se gotovo pola stoljeća nije gradilo, nije se ni promišljalo što je suvremeni liturgijski prostor. Stoga je ta velika prilika dočekana nespremno i sa strane struke, nedovoljno teoretski formirane za složenu prostornu zadaću projektiranja liturgijskih prostora, i sa strane Crkve kao naručitelja, nedovoljno estetski senzibilizirane na promjene u arhitekturi koje je donijelo XX. st. U liturgijskoj arhitekturi dva su osnovna principa u oblikovanju: onaj koji se u traženju kulturalnoga identiteta napaja na tradiciji koju pretače u suvremeni arhitektonski jezik, te onaj koji u naponu istraživanja novih formi gradi vlastit suvremeni izričaj koji se ponekad implicitno ili ponekim reminiscencijama referira na tekovine tradicije. Značajnije građevine toga razdoblja su crkve sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1981–88) i bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (1999–2005) → Borisa Magaša, sv. Pavla Apostola u Retkovcu u Zagrebu T. Premerla (1988), sv. Mateja u Dugavama u Zagrebu V. Penezića i K. Rogine (1992), Gospe od Karmela na Okitu (1998), sv. Josipa u Ražinama (1999) i sv. Mati Slobode u Zagrebu (2000) → Nikole Bašića, Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru Borisa Morsana i Relje Šurbata (1994), sv. Ivana apostola i evanđelista u Utrini u Zagrebu → Andreja Uchytila i → Renate Waldgoni (1991–2007).







Istraživanja novih formi sakralnoga prostora u duhu impulsa Drugoga vatikanskog koncila nastavila su se u i u prvim desetljećima XXI. st. Značajnije građevine koje su obilježile to vrijeme su crkve Gospe od Utočišta u Aljmašu → Maje Furlan Zimmerman, Ive Gajšak i → Mirka Buvinića (2000), sv. Nikole putnika u Puli Eligia Legovića (2001), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji → Igora Pedišića (2005), Blagovijesti Navještenja Gospodinova u Vrbanima u Zagrebu Borisa Koružnjaka i Gordane Domić (2005).







Važnost promišljanja o projektiranju sakralnoga prostora i s aspekta arhitektonskog i liturgijskog stanovišta obilježila je početak XXI. st. Na → Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu uveden je kolegij Sakralna arhitektura, a na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kolegij Liturgijska umjetnost i arhitektura. Uviđa se koliko je potrebna tijesna suradnja arhitekta i teologa liturgičara prilikom projektiranja sakralnih prostora. Takva suradnja rezultirala je projektima liturgijskih građevina prilikom dolaska pape Benedikta XVI. u Zagreb na Trgu bana Jelačića i na hipodromu arhitekata I. Gojnika i Z. Sokol Gojnik i liturgičara Ante Crnčevića i Ivana Šaška (2011) te završetkom crkve Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu (2014) istih autora. Gradnja nove solinske bazilike pokraj crkve Gospe od otoka u Solinu također je nastala kao plod suradnje arhitekta Viktora Vrečka i liturgičara Ivice Žižića (2009), no nije u cijelosti dovršena prema arhitektonskoj zamisli. (→ secesijsko graditeljstvo; → moderna arhitektura; → suvremena arhitektura)

Islamska vjerska arhitektura

Tijekom XVI. i XVII. st. na području Hrvatske izgrađeno je više od 200 džamija i ostalih molitvenih prostora, mnogi i u adaptiranim crkvama (Šerklot džamija u Požegi). Većina ih je porušena nakon oslobođenja od Osmanlija potkraj XVII. st., dok ih se nekolicina ipak održala preadaptirana u crkve. Među njima su džamije podignute u XVI. st. – Murat-bega Tardića u Klisu, preuređena u crkvu sv. Vida, Halil-hodžina u Drnišu, inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante, Ibrahim-pašina u Đakovu, adaptirana u crkvu Svih Svetih. Jedini sačuvani minaret nalazi se u Drnišu.



















Nakon dva stoljeća diskontinuiteta, islamsko se arhitektonsko stvaralaštvo u Hrvatskoj ponovno javilo potkraj XIX. st. kao posljedica doseljavanja muslimana iz Bosne i zakonskoga priznavanja islamske vjeroispovijesti. Među prvu noviju islamsku vjersku arhitekturu spadaju mesdžidi u austrougarskim vojarnama u Puli (1864) i Zagrebu (1915). Početkom II. svj. rata Meštrovićev Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu bio je prenamijenjen u džamiju, a tom su prigodom bila podignuta tri minareta te oblikovana fontana ispred ulaza prema projektu S. Planića. Minareti su 1948. porušeni, a građevina je ponovno počela služiti u izlagačke svrhe. Među novijim projektima ističe se džamija u Rijeci, nastala u koautorstvu kipara Dušana Džamonje i arhitekata Branka Vučinovića i Darka Vlahovića (2013). (→ islamsko graditeljstvo)













Arhitektura sinagoga

Na području Hrvatske tijekom povijesti podignuto je oko stotinu sinagoga, od adaptacija stambenih prostora za potrebe bogoslužja do monumentalnih novogradnji. Do danas je sačuvano devet građevina namjenski podignutih za sinagogalnu funkciju (Varaždin, Koprivnica, Križevci, Daruvar, Bjelovar, Osijek, Sisak, Podravska Slatina, Rijeka), dok izvornoj namjeni služi još samo riječka ortodoksna sinagoga, izgrađena u stilu moderne s mediteranskim utjecajem (G. Angyal, P. Fabbro, 1930). Osobitu vrijednost imaju sinagoge u Splitu i Dubrovniku uređene u adaptiranim prostorima srednjovjekovnih kuća, koje su i danas u obrednoj funkciji. Kako je najveći broj sinagogalnih gradnji nastao nakon 1860, kada je Židovima carskim patentom dopušteno posjedovanje nekretnina, dominiraju primjeri iz razdoblja historicizma te u nešto manjem broju secesije, art décoa i moderne. Ističu se sinagoge koje su bile izgrađene u tzv. maurskom stilu u Osijeku (T. Stern, 1866), Zagrebu (F. Klein, 1867) i Karlovcu (Lj. Kappner, E. Mühlbauer, 1871). Sve tri uništene su tijekom II. svj rata.







Rošin, Jerko (Split, 5. X. 1942), arhitekt, osobito se istaknuo projektiranjem turističke arhitekture.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. U Splitu je najprije radio u turističkom poduzeću Union-turist Dalmacija (1968–72), potom u splitskom OOUR-u AR-projekt zagrebačkog → Inženjerskoga projektnog zavoda (1972–89), te u Koteks inženjeringu (1989–91). Od 1991. do umirovljenja 2012. vodio je vlastiti arhitektonski ured Studio R. Od 2006. predavao je u zvanju docenta na splitskom Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije). Bio je gostujući profesor na sveučilištu Federico II. u Napulju, Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Mostaru. Bio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske (2007–11). Od 2008. obnaša dužnosti u okviru programa UN-a za gradove i naselja UN Habitat.

Njegov opus obuhvaća turističku, sakralnu, stambenu i drugu arhitekturu koju temelji na vrijednostima domaće tradicije uz suvremeni izričaj. Među turističkom arhitekturom ističu se hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), Atrium u Splitu (2007., 2010., s K. Dešković i G. Pavlovićem), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979), Palace u Hvaru (2006) te Marjan u Splitu (2007–12; radovi prekinuti). Značajni su sakralni objekti crkve sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku u Splitu (s R. Plejićem, 1991–92., 1998), sv. Antuna Padovanskog u Lasinji (1997–2000), Kraljice mira u Makarskoj (1999–2005., 2016), Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu (2011–15) i dr. Od mnogih izvedbi stambene arhitekture ističu se Bobanovi dvori (1994), kompleks POS-a na Brodarici (2007) i Nova Color (2010) u Splitu te obiteljske kuće Božiković u Svetom Martinu (1987), Jakšić u Donjem Humcu na Braču (1994) i Vuksan u Zadru (1994). Među unutarnjim uređenjima i adaptacijama ističe se Teatrin na Prokurativama u Splitu (1977–81., danas Gradsko kazalište mladih). Izveo je i više industrijskih pogona u Splitu, Omišu, Šestanovcu, Drnišu i dr. Objavio je četiri zbirke kolumni o arhitekturi Što mi bi koje je pisao za Slobodnu Dalmaciju 2001–06., te knjige Krov nad glavom. Mozaik kvadrata i naravi (2015), Krov nad oltarom (2017) i The Architects Unplugged (2023). Bio je predsjednik Urbanističkoga društva Općine Split (1978–81) i Savjeta za prostorno planiranje pri Vladi RH (2004–08). Od 2023. predsjednik je Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1978); bio je počasni konzul Kraljevine Španjolske u Splitu (1996–2008). – Djeluje i kao skladatelj zabavne i dječje glazbe, bavi se poezijom, crtanjem i grafičkim dizajnom.

Roš, Mirko (Zagreb, 19. IX. 1879 – Baden, Švicarska, 29. V. 1962), građevinski inženjer, stručnjak za ispitivanje građevnih materijala i konstrukcija.

Pohađao je Tehnički fakultet Univerziteta u Beogradu (1898−99) te Tehničku visoku školu u Hannoveru (TH Hannover; 1900−05), gdje je diplomu građevinskog inženjera stekao 1906. Radio je na gradnji mostova za željezničku prugu preko Sankt Gottharda u Luzernu (1906−07), u poduzeću Gutehoffnungshütte u Oberhausenu (1908), na Tehničkoj visokoj školi u Hannoveru (1908−09), u poduzeću Lohle und Kern u Zürichu (1909), kao konstruktor i tehnički direktor tvornice metalnih konstrukcija A. G. Conrad Zschokke u Dottingenu (1910−23). Godine 1923. postao honorarni docent za čelične konstrukcije na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich), gdje je od 1924. bio profesor kolegija za ispitivanje građevnih materijala, a istodobno i direktor saveznoga zavoda za ispitivanje materijala u Zürichu (EMPA Zürich). Umirovljen je 1949.

Bavio se područjem ispitivanja građevnih materijala i konstrukcija. Uveo je i usavršio precizne metode izravnoga mjerenja deformacija i naprezanja u konstrukcijama radi ispitivanja sigurnosti izvedenih objekata te kontrole ispravnosti teorijske podloge proračunskih metoda statike i dinamike. Znatno je pridonio razvoju eksperimentalnih istraživanja u Hrvatskoj, npr. ispitivanjem i pokusnim opterećenjem Novog željezničkog mosta preko Save u Zagrebu 1939.

Rogina, Krešimir (Rijeka, 16. III. 1959), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1983. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1979. projektirao je zajedno s → Vinkom Penezićem, od 1991. u birou Penezić i Rogina, arhitekti. Predavao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te bio gostujući profesor na L’École spéciale d’Architecture u Parizu.

Penezićev i Roginin rad odlikuje se nekonvencionalnim rješenjima uz naglašeno uvažavanje povijesnoga i prostornoga koncepta građevine. Realizirali su više projekata različitih namjena, među ostalima: plivalište i atletski stadion Mladost u Jarunskoj ulici 5 (1987. i 1999), crkvu sv. Mateja u Ulici sv. Mateja 87 (1989–95), pastoralno središte s crkvom sv. Terezije od Djeteta Isusa na Miramarskoj cesti 92 i 100 (1994–99), poslovnu zgradu Velebit na Kennedyjevu trgu 6B (1995), sve u Zagrebu, crkvu sv. Mihajla u Šercerovoj 1 u Dubrovniku (1999), stambeno-poslovnu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Strossmayerovoj 16 u Vukovaru (2002), dječji vrtić Jarun u Bartolićima 39A u Zagrebu (2006), Kuću japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju u Japanu (2012), Dom za umirovljene svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije u Botićevoj 4 u Đakovu (2022). Osim projektantskim i pedagoškim radom kontinuirano se bavi arhitektonskom teorijom i kritikom. Piše članke i osvrte o arhitekturi u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Kontura, Oris i mnogima drugima, a objavio je i više knjiga: Jutarnji ogledi o arhitekturi (2004), Abecedarij arhitekture (2007), Arhitektonski fokus Krešimira Rogine (2011), BAWA VK 150/100 (2024). Osnivač je i urednik Biblioteke Psefizma specijalizirane za teoriju arhitekture (od 1995). Od 2018. član je suradnik HAZU-a. Zajedno s Penezićem sudjelovao je na Venecijanskome bijenalu (2000., 2004., 2008) i Bijenalu dizajna u Saint-Étienneu (2002), te osvojio mnogobrojne nagrade, među ostalima Zagrebačkoga salona (1988), »Viktor Kovačić« (1996), »Bernardo Bernardi« (1997), »Vladimir Nazor« (2001) te nagradu HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2013).

Rieszner, Valerijan (Bakar, 7. V. 1876 – Zagreb, 20. VIII. 1949), građevinski inženjer, stručnjak za geotehniku i hidrotehniku.

Diplomirao je 1899. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien), gdje je potom bio asistent. U razdoblju 1900−06. radio je za bečka građevinska poduzeća Pittel & Brausewetter i Gaertner projektirajući i izvodeći razne vodograđevne objekte, hidroelektrične centrale, armirano-betonske mostove, željeznice, složena temeljenja i sl. Godine 1907−11. djelovao je kao gradski inženjer i voditelj gradskoga građevnog ureda grada Karlovca (1907−11; 1916−18), kada je projektirao i izgradio hidroelektričnu centralu na rijeci Kupi kraj Ozlja (1907−08), vodovod Karlovca s Borlina (1909−10) i projekte kanalizacije Petrinje i Karlovca (1916−18). Projektirao je i vodio gradnju hidrocentrala na Orljavi (1911–13) te na Savi kraj Krškog i Zeleni vir kraj Skrada (1919–21). Također, radio je na izgradnji sarajevskog vodovoda, hidroelektrične centrale na rijeci Bosni kraj Semizovca, mostova preko Kupe u Sisku te Save i Krke kraj Brežica, industrijske uskotračne pruge kraj Budinšćine, te sudjelovao u zahvatu termalnih vrela u Topuskom i dr. Ističu se njegovi projekti zagrebačkog vodovoda na desnoj obali Save s prolaznim tunelom ispod savskog korita te projekti kanalizacije i vodovoda grada Varaždina.

Od 1921. predavao je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), od 1922. kao redoviti profesor. Bavio se geotehnikom, geomehanikom, hidrotehnikom te problematikom vodovoda, kanalizacija, vodenih snaga. Predavao je kolegije Vodogradnja, Mehanika tla, Temeljenje i dr. Bio je starješina Građevinskog odsjeka (1930−31; 1935−36; 1941−43) te je 1938. potaknuo osnivanje Zavoda za geotehniku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Redoviti član JAZU-a od 1947.