Rekreacijsko-sportski centar Jarun, konglomerat sportskih i rekreacijskih sadržaja na otvorenome s regatnom stazom i pratećim objektima u središtu. Prostire se na 240 ha vješto oblikovanog pejzaža, u sastavu kojega je niz jezera nekadašnje zagrebačke šljunčare.

Idejni projekt izrađen je 1952., a realizacija je trajala do 1987 (projektanti: F. Wenzler, M. Halambek-Wenzler).

Sportsko-poslovni kompleks Cibona, gradski centar vješto projektiran na skučenom prostoru u Zagrebu, sa sportskom dvoranom (danas Košarkaški centar Dražen Petrović) i poslovnim tornjem u središtu.

Izgrađen je 1987 (projektanti: M. Hržić, I. Piteša, B. Šerbetić).

Zagrepčanka, poslovni neboder sagrađen 1969–1976. na križanju Savske ceste i Vukovarske ulice. S 30 katova, odn. 95 m visine, neko je vrijeme bio najviša zgrada u Zagrebu (projektanti: S. Jelinek i B. Vinković – projektni biro AGI–46, izvođači: Vranica iz Sarajeva i Monter iz Zagreba).

Uz trovolumenski neboder postavljena je stepeničasto oblikovana niža zgrada u sastavu tog poslovnog kompleksa. Vanjski volumeni nebodera imaju karakteristično zakrivljen oblik. Izvorno je prekriven staklom i mramorom.

Stari most u Opuzenu, jednolučni željezni most izveden 1887. u sklopu projekta regulacije rijeke Neretve, a povezao je Opuzen i cestu za Metković preko rukavca Mala Neretva. Duljina mosta je 42 m. Jedan je od iznimno rijetkih očuvanih željeznih mostova u Hrvatskoj iz XIX. st. U funkciji je i danas.

Poslovna zgrada Lumenart u Puli, važno ostvarenje postmoderne arhitekture u Hrvatskoj. Građena od porotherm opeke i najsuvremenije ploče od recikliranoga stakla, primjer je sinergije arhitekture i svjetla.

Podignuta je 2010 (projektant: A. Rusan; dizajner svjetlosnih instalacija: D. Skira).

Knežević, Grozdan (Makarska, 8. VI. 1928 – Zagreb, 8. VII. 2008), stručnjak u području stambene i javne izgradnje.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1980. doktorirao disertacijom Apsolutna i relativna fleksibilnost u organizaciji stana. Završivši studij, radio je kao projektant u vojnome projektnom birou, a od 1958. kao projektant, samostalni urbanist i voditelj Odjela za industrijska područja u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Od 1963. predavao je u Tehničkoj građevinskoj školi, a od 1967. bio je direktor Projektnoga biroa poduzeća → Industrogradnja. Od 1971. bio je profesor i voditelj Zavoda za investicijsko-tehničku dokumentaciju u Višoj tehničkoj školi, a od 1977. viši predavač u Zavodu za zgradarstvo na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet u Zagrebu). Na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu radio je od 1980. do umirovljenja 1995., od 1985. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za projektiranje bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje, Primjena računala u arhitekturi i dr. Godine 1994. osnovao je vlastiti projektni biro KG-Projekt.

Autor je pedesetak projekata različitih namjena, ponajviše stambenih, poslovnih, odgojnih i obrazovnih zgrada. Među izvedbama u Zagrebu ističu se: Škola učenika u privredi građevinske struke (1961., s I. Kordišem) i Viša tehnička građevinska škola (1963., s I. Kordišem) u Aveniji Većeslava Holjevca 13–17, stambeni neboderi u Čazmanskoj ulici 2 i 4 (1968), poslovni toranj Industrogradnje na Savskoj cesti 60 (1968–72), dječji vrtići na Gagarinovu šetalištu 10 (1981) i u Ruždjakovoj ulici 7 (1982), stambene zgrade na Savskoj cesti 81–87 (1974), Ksaverskoj 13–15 (1975), Mlinarskoj 18 (1983), u Rogozovoj ulici 2–12 i 14–20 (1984) i Rugvičkoj 5 (1996–98), poslovno-stambene zgrade u Ilici 164 (1984) i Medvedgradskoj 43 (1996–98), urbana vila na Tuškancu 37 (1996–2001), poslovna zgrada koncerna Agram na raskrižju Slavonske avenije i Avenije Većeslava Holjevca (2006). Među ostvarenjima izvan Zagreba važnija su: robna kuća (1971) i škola (1975) u Kninu, dječji vrtić u Josipovcu (1996–98), škola u Đeletovcima (2000) i dr. Stručne rasprave objavljivao je u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor, autor je udžbenika Stambene i javne zgrade (s I. Kordišem, 1972) i Višestambene zgrade (1986). Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata) 1985–89. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (godišnja 1972., za životno djelo 1993) i »Viktor Kovačić« (godišnja 1975., za životno djelo 1992).







Marković, Mirko (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 22. VI. 1929 – Zagreb, 13. IV. 2009), povjesničar, geograf i kartograf, stručnjak za povijesnu kartografiju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je geografiju 1961. te doktorirao disertacijom Studij predodžbe fizičko-geografskih elemenata na kartama jugoslavenskih zemalja od najstarijih dokumenata do konca 17. stoljeća 1964. Kao Humboldtov stipendist usavršavao se u Geografskom institutu Tehničke visoke škole u Münchenu 1965–66. Radio je u Etnološkome zavodu HAZU-a, od 1975. kao znanstveni savjetnik. Proučio je Kartografsku zbirku Hrvatskoga državnog arhiva te o njoj i njezinim raritetima napisao iscrpan prikaz. Istražujući arhivsku građu (karte i planove naselja), prikupio je opsežnu, do tada nepoznatu građu. Najpoznatije su njegove knjige i monografije Đakovo i Đakovština (1976), Descriptio Croatiae: hrvatske zemlje na geografskim kartama od najstarijih vremena do pojave prvih topografskih karata (1993; najpotpuniji pregled kartografije Hrvatske i hrvatske kartografije od početaka do kraja XIX. st.), Brod: kulturno-povijesna monografija (1994), Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama (2001; najopsežnija znanstvena obradba karata i veduta koje prikazuju hrvatske gradove od najranijih geografskih predodžbi do suvremenih topografskih karata), Hrvatska na starim zemljovidima (2002; prikaz geografskog poznavanja hrvatskih zemalja i njihovo kartografsko predočavanje od početaka do XIX. st.), Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka (2002), Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva (2002). Izradio je i desetak zavičajnih karata većih hrvatskih gradova i njihove okolice. Bio je član suradnik HAZU-a (od 1980) i počasni član Hrvatskoga kartografskog društva.

Kolunić Rota, Martin (Martinus Rota Sibenicensis) (Šibenik, oko 1532 – Prag, 1582. ili 1583), bakrorezac, grafičar i kartograf.

Živio je i djelovao u Rimu i Veneciji, gdje se školovao i stekao ugled izrezujući u bakrorezu djela slavnih suvremenika te bakroreze s religijskim, alegorijskim i mitološkim sadržajem. Za bečki dvor je od 1568. radio grafičke portrete habsburških vladara, biskupa i papa, državnika, rimskih careva, znanstvenika, i dr. Prema vedutama iz zbirke koju je priredio Giulio Ballino (Venecija, 1569), izradio je bakropise Venecije, Pariza, Carigrada, Milana, Alžira, Napulja i Rodosa koji su objavljeni u izdanju Francesca Valegija Raccolta di le più illustri et famose città di tutto il mondo (Venecija, 1572). U tom su atlasu objavljeni njegovi bakrorezi zemljopisnih karata te povijesnih zbivanja (Bitka kraj Lepanta). Autor je nekoliko karata dalmatinskog područja – bakropisne karte splitskoga područja (od Trogira do Omiša, oko 1570., nepotpisana), na kojoj je vjerno prikazao glavna mjesta i zemljopisna obilježja kraja, karte zadarskoga i šibenskoga područja (Il Vero Ritratto di Zara Et Di Sebenico… u dva dijela – Zadar sa zaleđem i Šibenik sa zaleđem, 1570., oba potpisana i objavljena u izolaru → G. F. Camocia), te velike karte šibenskoga područja s vedutom grada (Sito Particolare Del Contado Di Sebenico parte di Dalmatia in Sebenico, 1570., nepotpisana), toponimski i topografski najbogatijega njegova djela, koje se smatra jednim od najvjernijih prikaza nekoga hrvatskoga grada u XVI. st. Za izradbu tih karata se uvelike koristio radovima venecijanskih kartografa, no unio je i nove zemljopisne elemente.

Knežić, Josip Kajetan (Joseph Cajetan; Knezic) (Petrinja, 15. II. 1786 − Senj, 15. IX. 1848), vojni inženjer, jedan od najistaknutijih graditelja cesta u Hrvatskoj u XIX. st.

Završio je geometrijsku školu u Petrinji, gdje je od 1801. bio zaposlen kao pomoćni učitelj. Kao časnik austrijske vojske vojnu službu započeo je 1802. kao inženjerski kadet austrijske vojske u 48. pješačkoj pukovniji podmaršala → Filipa Vukasovića, ujedno mu asistirajući pri gradnji Lujzinske → ceste na dijelu između Delnica i Rijeke. Kao poručnik sudjelovao je u ratu protiv Francuza u Poljskoj (1804–09), za njihove vladavine u hrvatskim krajevima služio je u francuskoj vojsci (1809–13), a nakon obnove austrijske vlasti u 4. slunjskoj graničarskoj pukovniji (1814–15). Od 1815–21. bio je vojni inženjer u Građevnom ravnateljstvu za Dalmaciju u Zadru, gdje je radio na regulaciji toka rijeka Krke i Čikole, uređenju zadarske i šibenske luke te izradio projekt melioracije močvara rijeke Cetine. Godine 1821–25. služio je u Vlaško-ilirskoj pukovniji. Umirovljen je 1833. u činu bojnika. Za zasluge u razvoju prometa i trgovine u Monarhiji kralj Ferdinand I. odlikovao ga je 1843. Viteškim križem Reda sv. Leopolda, a proglašen je i počasnim građaninom vojnoga komuniteta Senja.

Istaknuo se u projektiranju i gradnji planinskih cesta između Dalmacije i Like. Projektirao je i od 1825. vodio gradnju velebitske ceste Sv. Rok–Mali Alan–Obrovac i dalje prema Zadru (1825−27). Najvažniji njegov projekt bila je rekonstrukcija i modernizacija Jozefinske ceste (1833−45). Kolnik je produljen s dotadašnjih 100 km na 115 km te proširen na prosječno šest metara, obnovljeni su i građeni novi → mostovi, uključujući nadogradnju gornjega dijela mosta → Vinka Struppija preko Tounjčice 1835., te je ublažena i većina uspona. Uz manje popravke i preinake, služila je prometu sljedećih gotovo 120 godina. Na inicijativu Dvorskoga ratnoga vijeća u Beču izradio je 1838. elaborat željezničke pruge Sisak−Bandino Selo na konjsku vuču, s mogućnošću prelaska na parni pogon, kombinirajući ga s cestovnim priključkom do nove Jozefinske ceste kraj Josipdola, radi unapređenja trgovine pomorskih luka Hrvatskoga primorja. Godine 1841. započeo je izradbu projekta obnove Terezijanske ceste (Gospić−Brušane−Baške Oštarije−Karlobag), izgradnju koje je vodio od 1844. do kraja života, u suradnji s graditeljem S. Kekićem koji je cestu dovršio 1851. Pod Vratnikom je izgradio česmu nazvanu Cesarsko vrilo i kapelicu sv. Mihovila uz koju je pokopan.







Roth-Čerina, Mia (Zagreb, 4. X. 1974), arhitektica, angažirana je u aktivnostima usmjerenima razvoju kulture prostora, a istaknula se posebice projektiranjem zgrada društvenoga standarda.

Diplomirala je 2000. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2015. doktorirala disertacijom Određivanje arhitektonskih parametara u projektiranju zgrada za predškolski odgoj (mentorica → H. Auf Franić). Na istome fakultetu zaposlena je od 2011., od 2022. u zvanju redovite profesorice, te predaje kolegije Zgrade društvenog standarda, Osnove arhitektonskog projektiranja, Studio 3 (škole), Radionica arhitektonskog projektiranja 2 i dr. Od 2016. prodekanica je za međunarodnu suradnju i umjetnost. Kao gostujuća profesorica sudjelovala je u radu fakulteta u Ljubljani, Splitu, Osijeku, Mostaru, Sarajevu, Milanu, Santiagu, Londonu, Delftu, i dr.

Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se projektiranjem, posebice zgrada društvenoga standarda, najčešće u suradnji s Tončijem Čerinom. Među ostvarenjima ističu se: kuća za odmor na Palitu na Rabu (s T. Čerinom, 2018), osnovna škola sa sportskom dvoranom u Popovači (s T. Čerinom, 2018), Centar za robotiku na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (s T. Čerinom, T. S. Franićem, V. Risterom, M. Markešić, I. Krstinić i A. Martinčić, 2021), centar za posjetitelje Lonjskoga polja u Osekovu (s T. Čerinom, 2021), vidikovci Lonjskoga polja u Čigoču, Repušnici i Osekovu (s T. Čerinom, 2021). Sudjelovala je u realizaciji Hrvatskoga paviljona na 18. venecijanskom bijenalu arhitekture (s T. Čerinom, L. Fatovićem, V. Kasapom, O. Ursić, N. Mihaljevićem i I. Mitrovićem, 2023). Znanstvene i stručne članke objavljuje u serijskim publikacijama Prostor, Život umjetnosti i dr. Urednica je mnogih knjiga, među ostalim Šest pogleda (s P. Mišković, 2016), The Hidden School Papers (s R. Cavallom, 2020) i Designing in Coexistence (s I. Mitrovićem i T. Čerinom, 2023). Od 2023. predsjednica je → Udruženja hrvatskih arhitekata. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2019), »Bernardo Bernardi« (2022) i BIG SEE Grand Prix – Landscape and Public Space (2022). Godine 2018. bila je nominirana za nagradu Mies van der Rohe.

Šerman, Karin (Zagreb, 27. VI. 1964), arhitektica i teoretičarka arhitekture, bavi se istraživanjem moderne i suvremene arhitektonske kulture te recentnom arhitektonskom teorijom.

Diplomirala je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena od 1990. na Katedri za teoriju i povijest arhitekture. Magistrirala je 1996. na Sveučilištu Harvard u Cambridgeu (SAD) iz područja teorije i povijesti arhitekture (mentor K. M. Hays), gdje se i dalje usavršavala u okviru doktorskoga programa, a doktorirala 2000. na matičnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Refleksije utjecaja bečkog kulturnog kruga u prvoj fazi razvoja hrvatske moderne arhitekture (mentor → B. Magaš). U zvanje redovite profesorice birana je 2016. Prodekanica za nastavu bila je 2006–07., a od 2009. je predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture. Nositeljica je kolegija Uvod u teoriju arhitekture i Teorija arhitekture I i II, a predaje i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Mostaru. Svoj rad posvećuje proučavanju recentne arhitektonske teorije te istraživanju moderne i suvremene hrvatske i svjetske arhitekture i kulture, što promiče predavanjima, člancima, izložbama i knjigama te suradnjom na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim projektima. Osobito zanimanje iskazuje za istraživanje kulturnog i arhitektonskog naslijeđa Bauhausa. Radove objavljuje u mnogobrojnim domaćim i inozemnim publikacijama, među ostalim u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Prostor, Oris, ARCH, Buildings, Centropa, Architektura & Urbanizmus, i dr. Potpredsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata bila je 2015–17., a članica njegova Stručnog savjeta 2010–11. Bila je izbornica hrvatskoga nastupa na Venecijanskom bijenalu arhitekture (2014) u sklopu kojega je, s autorskim timom, postavila izložbu Fitting Abstraction o hrvatskom arhitektonskom modernizmu u razdoblju 1914–2014. Od 2017. članica je suradnica HATZ-a. Dobitnica je Nagrade »Neven Šegvić« (2014).

Stojadinović, Ilija (Niš, 5. I. 1926 − Beograd, 2. IX. 1982), građevinski inženjer, projektant Paškoga, Šibenskoga i Krčkoga mosta.

Diplomirao je 1952. na Građevinskom fakultetu u Beogradu. Ondje je radio u Institutu za ispitivanje materijala Srbije do 1962., zatim u poduzeću Mostogradnja, gdje je bio i vodeći projektant mostova, a od 1966. sudjelovao je u nastavi na Građevinskom fakultetu, od 1982. kao redoviti profesor.

Projektirao je građevine od armiranog i prednapetoga betona, osobito mostove. Njegovi su najznačajniji projekti lučni armiranobetonski mostovi izvedeni u Hrvatskoj, Paški, Šibenski i Krčki most koji spadaju u vrhunska mostograditeljska ostvarenja. Autor je primijenjenoga konzolnog načina izvedbe armiranobetonskih lukova, prvi put razvijenoga u Hrvatskoj gradnjom Šibenskoga i Paškoga mosta 1960-ih te dodatno unaprijeđenoga tijekom gradnje Krčkog mosta, a projektirao je i sve pomoćne konstruktivne zahvate pri ostvarivanju tog načina gradnje. Krčki most izgrađen je tada s rekordnim rasponom armiranobetonskoga luka (390 m), te spada u remek-djela svjetske mostogradnje XX. st.



















Rosman, Riko (Ljubljana, 22. V. 1927 – Zagreb, 2. VIII. 2008), građevinski inženjer, stručnjak u području čeličnih i armiranobetonskih građevnih konstrukcija.

Diplomirao je 1954. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu te doktorirao 1960. disertacijom Proračunavanje poprečnih zidova u visokogradnji na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu (TH München). Radio je kao konstruktor u tvornici Metalna u Mariboru (1955–56). Od 1957. bio je zaposlen na Katedri za betonske konstrukcije Arhitektonsko-geodetsko-građevinskoga fakulteta (→ Arhitektonskoga fakulteta) u Zagrebu, od 1971. u zvanju redovitoga profesora. Utemeljio je 1975. kolegij Nosive konstrukcije, a držao je nastavu i iz kolegija Betonske konstrukcije, Teorija konstrukcija, Konstruktivni projekt. Umirovljen je 1997.

Znanstveno i stručno bavio se područjem građevnih čeličnih i armiranobetonskih konstrukcija, njihovih statičkih i dinamičkih svojstava, odziva na seizmičke aktivnosti te metoda za osiguranje njihove pouzdanosti. Važan je njegov doprinos proračunavanju sustava zidova i okvirnih sustava, odn. općenito analizi nosivih sustava višekatnih zgrada. Osobito se istaknuo svojim publicističkim radom. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova iz područja teorije konstrukcija, djela Proračunavanje zidova na horizontalno opterećenje (1962) i Stropne konstrukcije (1990) na hrvatskom jeziku, a u razdoblju 1965−83. objavio je niz knjiga i priručnika u Njemačkoj koje su služile za provedbe statičkih i dinamičkih analiza širom svijeta (Die statische Berechnung von Hochhauswänden mit Öffnungsreihen, 1965; Zahlentafeln für die Schhnittkräfte von Windscheiben mit Öffnungsreihen, 1966; Gegliederte Windscheiben mit stufenartig veränderlichen Querschnittswerten, 1967; Statik und Dynamik der Scheibensysteme des Hochbaues, 1968; Berechnung gekoppelter Stützensysteme im Hochbau, 1975; Erdbebenwiderstandsfähiges Bauen, 1983). Autor je čak deset makropedijskih članaka Tehničke enciklopedije LZ-a u razdoblju 1984−97. Redoviti je član HAZU-a od 1992. Dobitnik je Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« 1968. i Nagrade za životno djelo za 1993.

Kezić, Neno (Split, 4. 3. 1965), arhitekt, istaknuo se osobito u projektiranju stambene arhitekture i interijera.

Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija otišao je u London gdje je dvije godine radio u projektnom birou Michael Hopkins & Partners. Nakon povratka u Split 1990. osnovao je vlastiti biro Arhipolis. Od 2004. zaposlen je i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, u zvanju redovitoga profesora od 2012. Nositelj je više kolegija iz područja arhitektonskog projektiranja i projektiranja interijera. Godine 2015–18. bio je pročelnik Katedre za arhitektonsko projektiranje, a 2018–22. prodekan za studije arhitekture i urbanizma.

Iako je njegov projektantski opus raznolik, najvažniji dio predstavljaju stambene zgrade kojima je dosegnuo visoku razinu tipološke razrađenosti i inovativne oblikovne izražajnosti. Među ostvarenim projektima u Splitu ističu se: crkva sv. Josipa u Odeskoj ulici bb (1996–97., s E. Širolom), stambene zgrade Kaskade na Putu Duilova 8–10 (1997), Bucal u Ulici hrvatskih iseljenika 8 (1998–99), Lovretski dvori u Lovretskoj 10–18 (1998–99), poslovna zgrada SEM u Ulici 114. brigade 10 (1998), stambeno-poslovna zgrada Vicko Millenium na Trgu Hrvatske bratske zajednice 1–2 (2001), Žnjanski blizanci u Žnjanskoj 2–10 (s E. Šverkom, 2004–06), Studentski centar Split sa studentskim domom u Fiskovićevoj ulici 3 (2012., s E. Šverkom), hotel Ambasador (2022., s E. Šverkom i N. Roje). Izvan Splita izveo je stambenu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata Volarica u Drnišu (2000), hotel Salona Palace u Solinu (2017), Srednju školu Jelkovec u Novom Jelkovcu u Sesvetama (2015–17., s E. Šverkom) i dr. Važnija su mu ostvarenja u području interijera: rent a car agencija Brodomerkura na Trumbićevoj obali 15 (1991), kavana Nautilus u Tomislavovoj ulici (1996), poslovni prostor Split Ship Management Headquarters u zgradi SEM (1998), sve u Splitu. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima World Architecture Community Award za projekt Velikoga egipatskog muzeja u Kairu (2008., s E. Šverkom), »Bernardo Bernardi« (1991., 1998), »Drago Galić« (2001), Zagrebačkoga salona (2000., 2012), »Vladimir Nazor« (2012).

Gjurović, Miroslav (Vrgorac, 25. I. 1902 – Zagreb, 4. X. 1993), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Beogradu diplomirao je 1927. Nakon završetka studija radio je u Srijemskoj Mitrovici, Rumi i Šapcu, a 1930–40. u Peći, gdje je bio šef odjela za hidrotehničke radove. Radio je u Dubrovniku i Šibeniku 1944. te bio voditelj Odsjeka za melioracije i vodne zadruge Hidrotehničkog odjela Ministarstva građevina u Zagrebu 1945. Od 1946. radio je na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, kao redoviti profesor od 1964. Predavao je kolegije Regulacije rijeka, Melioracije tla te Plovni putovi i luke. Bio je predstojnik Zavoda za privrednu hidrotehniku od 1958. Umirovljen je 1972. Bavio se melioracijom tla i regulacijom rijeka te je tako autor mnogih projekata sustava natapanja, hidroloških studija, projekata regulacije bujica i melioracije polja, projekata luka, poput kanalske luke Zagreb kraj Jakuševca (u suradnji s → M. Čabrianom) te projekata sanacije i konsolidacije tla, poput onoga za aerodromsku pistu na Plesu. Također, otvorio je izvor termalno-mineralne vode Ilidža kraj Peći te pronašao metodu rada za izračunavanje kompenzacijskog pada bujica. Autor je udžbenika Regulacija rijeka (1967). Bio je suradnik na Općoj enciklopediji i Pomorskoj enciklopediji LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1971.

Volcius Raguseus Vincentius Demetrius (Volčić, Vicko Dimitrije) (Dubrovnik, 1563 – Napulj, 1607), kartograf, stručnjak za izradbu portulana.

Osnove kartografije, posebice vještinu izradbe portulana, stekao je u napuljskoj radionici sicilijanskog kartografa Giovannija Battiste Caloira de Olive. U Livornu je utemeljio vlastitu kartografsku školu (Livornska nautičko-kartografska škola; 1592–1688) u kojoj je izrađivao samo portulane. Od osnutka škole da kraja života izradio je dvadesetak iznimno vrijednih rukopisnih portulana i atlasa, koji se čuvaju u arhivima i knjižnicama u Italiji, Parizu, Madridu, Stockholmu, Cambridgeu i Chicagu. Najpoznatija su mu djela: portulanska karta Sredozemlja i Crnoga mora (1596), portulanski atlas (bez naslova, 1598., s pet portulanskih karata) i Pomorska karta (Carta nautica, 1601), s prikazom jadranskoga i egejskoga otočnog prostora. Portulane je potpisivao latiniziranom inačicom svog imena, Vincentius Demetrei Volcius Raguseus. Sve su njegove karte rađene rukopisno, ukrašene su bojama, figurama i vjetruljama uobičajenima za portulane. Kartografi su u to doba obično rezali karte u bakru i potom ih reproducirali na papir, no Volčić je svoje karte izrađivao kistom na pergamentu. Luke od posebnog značaja isticao je crvenom bojom. Potkraj života (1601) preselio se iz Livorna u Napulj. Njegovi su kartografski radovi zapaženi 1881. na III. međunarodnom kongresu geografa u Veneciji.

Roić, Miodrag (Split, 9. IV. 1961), geodet, stručnjak za upravljanje zemljišnim informacijama i katastrom.

Diplomirao je 1985. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao disertacijom Erfassung von nicht signalisierten 3D-Strukturen mit Videotheodoliten 1994. na Odjelu za inženjersku geodeziju Tehničkog sveučilišta u Beču (TU Wien), gdje je boravio na znanstvenom usavršavanju (1992–94). Na Geodetskome fakultetu zaposlio se 1987., a 2002. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Predaje kolegije iz područja katastra, geoinformatike i upravljanja prostornim informacijama koja su i predmet njegova znanstvenog interesa. Bio je predstojnik Zavoda za inženjersku geodeziju i upravljanje prostornim informacijama (1999–2002), pročelnik Katedre za upravljanje prostornim informacijama (2002–11; i od 2015) te prodekan za financije i poslovanje (2007–09). Dekan Fakulteta bio je u dva mandata (2011–15). Vodio je više domaćih i međunarodnih stručnih i znanstvenih projekata te predavao na više fakulteta u Zagrebu te u Beču, Splitu i Mostaru. Bio je glavni urednik → Geodetskoga lista (1997–2000) te voditelj i član organizacijskih i znanstvenih odbora znanstvenih skupova u Hrvatskoj te skupova održanih u okviru aktivnosti međunarodnih geodetskih udruga IAG i FIG. Dopisni je član Njemačke geodetske komisije (Deutsche Geodätische Kommission – DGK) od 2009.

Maretić, Mirko (Sušci kraj Sinja, 7. X. 1926 — Zagreb, 26. X. 2008), arhitekt i urbanist, zapažen po pedagoškom, teorijskom i praktičnom djelovanju.

U Zagrebu je diplomirao 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1985. disertacijom Prilog istraživanju modela centra novog gradskog naselja (mentor → A. Marinović-Uzelac). Polazio je urbanističke seminare u Švedskoj (1958) i Francuskoj (1965, 1971). Od 1954. bio je zaposlen kao planer i projektant u → Urbanističkom institutu Hrvatske, a 1957–72. kao planer, projektant i voditelj Odjela za urbanističko projektiranje u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba (UZGZ). Od 1958. do 1968. bio je honorarni asistent na Katedri za urbanizam zagrebačkog fakulteta, na kojem je radio od 1972., kao redoviti profesor od 1987; umirovljen je 1996. Predavao je kolegije Osnove urbanizma, Urbanističko planiranje I–IV, Urbanizam III, Osnove urbanističkog i graditeljskog zakonodavstva i dr., bio je predstojnik Zavoda za urbanizam 1986–93. te voditelj poslijediplomskoga studija Graditeljsko nasljeđe (1989–93).

Izradio je idejne studije urbanističkih planova Ozlja (1954), Kutine (1956), Novske (1959), generalni urbanistički plan Zagreba (1971., s timom UZGZ-a), urbanistički plan Sesveta (1975., sa suradnicima), detaljne urbanističke planove središta (1955) i sportskog parka u Kutini (1955., s F. Wenzlerom), središta Vukovara (1955., s R. Miščevićem), naselja Sopot i Gajnice (1958., s V. Ivanovićem, G. Kneževićem i J. Uhlikom), idejna urbanistička rješenja Trnja (1965., s timom UZGZ-a), stambenoga područja Bukovac–Remete (1967., s M. Ivanović-Kunc i Z. Smole), sportskog centra Remetinec (1971), gradskog središta (1973., u suradnji) te urbanistički plan sveučilišnog sklopa Šalata–Horvatovac (1978., s B. Milićem) u Zagrebu. Istaknuo se urbanističkim planom Trnskoga (1960., sa Z. Kolacijem i Uhlikom), prvoga cjelovito izvedenoga novozagrebačkoga naselja. S timom UZGZ-a izradio je idejno urbanističko rješenje južnoga Zagreba (1962). Među njegovim arhitektonskim realizacijama ističu se stambeni nizovi u Voćarskom naselju (1961–63., s V. Ivanovićem) i trgovačko-ugostiteljski podcentar Trnsko (1962) u Zagrebu, zgrada Kotarskog zavoda za socijalno osiguranje u Sisku (1956., s V. Ivanovićem) i dr. Objavio je udžbenik Gradski centri (1996), surađivao je u Enciklopediji fizičke kulture (1977) i Sportskom leksikonu (1984) LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2005.

Špirić, Emil (Vodice, 8. VII. 1939), arhitekt, zapažen po projektima javnih zgrada.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 2001. disertacijom Istraživanje parametara u otvorenom polju diskursa o arhitekturi (mentor M. Čanković). Bio je inženjer na gradilištima građevinskoga poduzeća Tehnika u Zagrebu (1963–70). Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je zaposlen od 1971. u zvanju asistenta, od 1987. predavača, a od 2003. redovitoga profesora; umirovljen je 2009. Bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje I, II, VI i VII, Zgrade za zdravstvo i sport i dr. Od 1972. bio je autor ili koautor (s I. Jurasom, → N. Šegvićem, → A. Vulinom, V. Pedišićem i dr.) visokoocijenjenih natječajnih radova i projekata. Među realizacijama ističu se Spomenik žrtvama fašizma u Vodicama (1983), dogradnja Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (1985., s I. Jurasom), Dom boraca i omladine u Šibeniku (danas Krešimirov dom; 1985., s I. Jurasom), rekonstrukcija i dogradnja Osnovne škole Tituš Brezovački u Španskom (2006., s V. Pedišićem) te zgrada škole i vrtića u sklopu odgojno-obrazovnog kompleksa na Kajzerici (2013., s V. Pedišićem, E. V. Farrerom i J. J. Núñez Andrade ) u Zagrebu. Piše kritičke i stručne tekstove, eseje i studije. Bio je glavni urednik časopisa Arhitektura (1996–98) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1997–99). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (1986., 2014) i »Viktor Kovačić« (2006).







Šerbetić, Berislav (Busovača, BiH, 2. VI. 1935 – Zagreb, 15. VIII. 2017), arhitekt, zapažen po značajnim ostvarenjima javnih i stambenih zgrada, memorijalne arhitekture te središnjih gradskih pješačkih zona.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Od 1960. bio je zaposlen u arhitektonskome birou Ostrogović u Zagrebu (poslije Centar 51), gdje je 1968–69. radio u sklopu UN-ova projekta Južni Jadran na planu turističkoga naselja Babin kuk u Dubrovniku, koji je 1972–73. razrađivao s → Mihajlom Kranjcom u birou Edwarda Durella Stonea u New Yorku. Od 1977. radio je kao samostalni projektant u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je od 1993. bio predavač, a od 1996. izvanredni profesor. Predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje, Zgrade socijalnog smještaja i dr.







Kao plodan praktičar, autor je ili suautor dvjestotinjak arhitektonskih izvedbi i projekata. Na spoju tradicije modernističkoga oblikovanja zagrebačke škole i globalnih arhitektonskih utjecaja projektirao je više značajnih arhitektonskih ostvarenja. Među njima se ističu stambeni sklop s tri nebodera na Vrbiku u Zagrebu (tzv. Rakete; 1968., s → V. Richterom i dr.), Spomen-dom boraca Narodnooslobodilačkog rata i omladine u Kumrovcu kao prethodnik ostvarenja hrvatskog kritičkog regionalizma (1974., s I. Filipčićem), sportsko-poslovni sklop Cibone u kojem su poslovni neboder i sportska dvorana sjedinjeni s elementima trga i pješačkoga pasaža (1987., s → M. Hržićem i → I. Pitešom), zgrada Hrvatske radiotelevizije na Prisavlju – blok 10 (1987) i 30 (1998), sportska dvorana Peščenica (1987) u Zagrebu, i dr. Istodobno je izrađivao projekte uređenja središnjih zagrebačkih gradskih trgova i pješačke zone dajući im današnji izgled: Trg Republike (danas Trg bana Josipa Jelačića) i prolaz Harmica (1987., s M. Kranjcom i → B. Silađinom), Trg Petra Preradovića (1995., s M. Kranjcom). Suautor je i monumentalnog arhitektonsko-spomeničkoga kompleksa Spomenika ustanka naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori (1981., s → V. Bakićem), projekta obnove Medvedgrada s memorijalnim obilježjem (1998., s M. Hržićem i → A. Vulinom) te adaptacije i uređenja interijera Muzeja Mimara u Zagrebu (1985–87., s M. Kranjcom, I. Pitešom i → M. Salajem). Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba 1973–77. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1974), Republičke (1974) i Savezne (1988) nagrade Borbe, Velike nagrade Zagrebačkog salona (1979) te Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2017).













Emili, Igor (Sušak, danas dio Rijeke, 9. VIII. 1927 – Rijeka, 25. X. 1987), arhitekt i urbanist, njegov arhitektonski izričaj obilježen je suvremenom interpretacijom uz poštovanje lokalne graditeljske baštine.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1955. radio je kao projektant u Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka), a od 1962. u riječkom → Građevnom projektnom zavodu, u okviru kojega je 1972. osnovao Atelijer za arhitekturu i urbanizam »a-051« kojega je bio direktor do umirovljenja 1976. Potom je nastavio djelovati kao slobodni arhitekt. Tijekom rada u Urbanističkom institutu izradio je urbanističke planove za pojedine dijelove Rijeke, za Krk, Bašku, Malinsku, Omišalj, Senj, Izolu i Biograd na Moru. Osobito se posvetio uređenju, obnovi i revitalizaciji riječkoga Staroga grada (1955–57) te rekonstrukciji Trsatske gradine (1958–63), pri čemu je uspješno ostvario sintezu između zatečenih povijesnih struktura i zahtjeva suvremenoga grada. Autor je niza rekonstrukcija pojedinih zgrada u Rijeci, među ostalima Konzervatorskoga zavoda (1963–64), te mnogih poslovnih, javnih i stambenih zgrada poput: stambenih tornjeva u Podmurvicama (1964–70), stambene zgrade na Pećinama (1967–69), poslovne zgrade Brodomaterijala (1970–79) i robne kuće Varteks (1972–76). Projektom rekonstrukcije i dogradnje Građevnoga projektnog zavoda (1970–71) u povijesnome okruženju Staroga grada uspio je, maksimalno poštujući okolinu, kreativno ostvariti estetske i funkcionalne sastavnice građevine. Emilijevi se hotelski projekti odlikuju izvornom suvremenom interpretacijom uz uvažavanje graditeljske baštine sredozemnoga podneblja, što je najočitije u hotelskom sklopu Uvale Scott kraj Kraljevice (1969–70), u kojem je stvorio tradicionalno primorsko naselje sa središnjim trgom, skladnih volumena i istančana mjerila. U skladu s prirodom podvelebitskoga kraja projektirao je i realizirao hotel Vila Lostura i ribarsku kolibu Valentin u Klenovici (1969–70).







U Zagrebu je na Gornjem gradu 1979–82. izveo rekonstrukciju i adaptaciju zgrade isusovačkoga samostana u izložbeni prostor (danas Galerija Klovićevi dvori) te uz taj sklop projektirao Galeriju Gradec. Autor je Spomen-groblja strijeljanima u Podhumu na Grobničkome polju (1957–62) i fontane na Koblerovu trgu u Rijeci (1974). Izveo je niz unutrašnjih uređenja prostora u Rijeci (hotel Jadran, 1964; kavana Učka, 1975). Bavio se akvarelom, grafikom i umjetničkom fotografijom, pa je svoja djela izlagao na više samostalnih i skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Godine 1980. izabran je za člana suradnika JAZU-a (danas HAZU). Za svoj stvaralački rad dobio je mnoge nagrade i priznanja, među ostalima nagrade Borbe (1968), Zagrebačkoga salona (1969), »Viktor Kovačić« (1970) i »Vladimir Nazor« (1976).

Andrijević, Svebor (Zagreb, 20. VII. 1969), arhitekt i urbanist, istaknuo se projektiranjem stambeno-poslovne arhitekture.

Diplomirao je 1998. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2015. doktorirao disertacijom Specifični procesi vizualnih promjena urbane strukture Donjeg grada u Zagrebu (mentori → M. Hržić i A. Mišetić). Nakon završetka studija radio je u projektnim uredima Arhitektonski atelier Hržić i Arhitektura Duplančić, a od 2006. vodi vlastiti ured Arhitektura Svebor Andrijević. Od 2002. predaje na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu kolegije u okviru Kabineta za crtanje i plastično oblikovanje, Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu i Katedre za arhitektonsko projektiranje. Honorarni je predavač i na arhitektonskim fakultetima u Splitu i Mostaru.

Sa suradnicima je realizirao mnogobrojne arhitektonske projekte među kojima se ističu stambeno-poslovna zgrada u Vrisničkoj ulici 16–22 (s J. Zmaić, 2008), stambeno-poslovna zgrada Ban centar u Cesarčevoj 4–10 (s O. Barićem i S. Dombi, 2013), stambeni sklop Jordanovac na Dobrom dolu 66–88 (s → L. Korlaetom, 2017), stambeno-poslovna zgrada u Veslačkoj 15–17 (s L. Korlaetom, 2018), poslovna zgrada Centra 2000 na Radničkoj cesti 37a (sa S. Dombi, 2019), stambeno-poslovna zgrada na Zagrebačkoj cesti 26 (sa S. Dombi, 2021), sve u Zagrebu, te vodospremnik Zabok (s J. Zmaić, 2017). Dobitnik je Nagrade BIG SEE Achitecture Award za stambeni sklop Jordanovac (2019).















Struppi, Vinko (?, 1733 − Beč, 3. VI. 1810), vojni djelatnik, projektant i graditelj cesta, luka, utvrda, vojnih objekata i dr., uključujući Jozefinsku cestu.

Kao pripadnik austrijske vojske se za Sedmogodišnjega rata (1756−63) osobito istaknuo u području inženjerske struke i vojnoga graditeljstva. Bio je fortifikacijski ravnatelj gradova Cheb i Hradec Kralove u Češkoj (1764−68), a 1768. car Josip II. ga je, na prijedlog Dvorskoga komercijalnog vijeća, postavio za građevinskog ravnatelja Carske i kraljevske glavne trgovačke intendance u Trstu uz istodobno promaknuće u čin inženjerijskoga kapetana. Djelovao je na području tzv. Austrijskog primorja, odn. područja grada Trsta s okolicom, Slovenskog primorja, Istre i Hrvatskog primorja. Obavljao je radove na proširenju luka u Trstu, Rijeci, Bakru, Kraljevici i Senju. Godine 1772. unaprijeđen je u čin inženjerijskoga potpukovnika, istodobno postavši carski savjetnik.

Životno djelo mu je Jozefinska cesta ili Via Josephina (→ cesta), glavninu koje je izgradio u razdoblju 1775−79. po važećim standardima cestogradnje XVIII. st., koja je u duljini od 100 km povezivala riječni terminal na Kupi u Karlovcu sa starim hrvatskim lučkim središtem Senjom. Najvažniji su objekti koje je Struppi izgradio na Jozefini kameni svođeni mostovi, njih čak 11. Izgrađeni su u baroknom stilu cestovnoga graditeljstva XVIII. st. te imaju povijesno-spomeničku vrijednost. Osobito se ističe most preko Tounjčice kraj Tounja (→ most). Istaknuo se i kao graditelj makadamske ceste od Karlovca prema Vojniću i dalje prema Banovini 1780. Car Josip II. dodijelio mu je 1779. nasljedni barunat, a poslije je bio imenovan i glavnim dvorskim građevinskim ravnateljem.

Krznarić, Zvonimir (Berovo, Makedonija, 2. VI. 1938 – Novi Vinodolski, 30. VI. 2011), arhitekt i urbanist, osim urbanističkim i arhitektonskim projektima istaknuo se i uređenjem mnogobrojnih interijera.

Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965–67. bio honorarni asistent na Katedri za urbanizam. Usavršavao se u Parizu 1970–71. i 1975. U Urbanističkom institutu Hrvatske radio je 1965–94., a 1993. osnovao je Arhitektonski atelier Zvonimir Krznarić.

Kao urbanist sudjelovao je u izradbi prostornih planova općina (Zadar, 1967; Obrovac, 1967), turističkih naselja (Babin kuk, 1969; Tučepi, 1969; Petrčane, Diklo, 1970), urbanističkih projekata stambenih naselja (Zeleni dol u Zagrebu, 1972), lječilišta (Daruvar, 1975; Lipik, 1977), marine u Gružu (1991., s → D. Milasom i I. Domijanom) te nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici (1994–98). S → Matijom Salajom je u sklopu projekta Hotelski sistem Slavonije izradio idejne projekte hotela u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Vukovaru, Daruvaru i Lipiku (1975–77). Često u koautorstvu, u arhitektonskim je projektima suvremenom interpretacijom kreativno povezivao gradske sadržaje s novim prostornim i arhitektonskim zahvatima. Među ostvarenjima značajna su zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978–95., s → M. Hržićem, → V. Neidhardtom i → D. Manceom) i Krematorij na Mirogoju (1981–85., s D. Manceom i M. Hržićem), obje u Zagrebu.













Izveo je mnogobrojne rekonstrukcije i unutarnja uređenja, među ostalima zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu u Zagrebu (1995–99., 2008–09), upravne zgrade tvornice Gavrilović u Petrinji (1996–2001), upravnoga prostora Hrvatske poštanske banke u Jurišićevoj (2002–04), Ministarstva vanjskih poslova na Zrinskom trgu (2002–08) u Zagrebu i nekadašnje Građanske učione u Hrvatskoj Kostajnici (2008). Među projektima unutarnjega uređenja ističu se još Galerija Mala na Jelačićevu trgu (1985), Studio D u Amruševoj (1987), prodavaonice Narodnih novina u Jurišićevoj i Vukovarskoj (1992), te restauracija u Umjetničkom paviljonu (1993–94) u Zagrebu. Realizirao je i više spomeničkih kompleksa: kenotaf – spomen-obilježje neidentificiranim žrtvama Domovinskoga rata na Krematoriju na Mirogoju u Zagrebu (1997–2005, s M. Hržićem i D. Manceom), te spomen-obilježja Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu (1997., s D. Krznarićem) i palim braniteljima u Novoj Gradiški (2007, sa S. Jančićem). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Zagrebačkoga salona (1979., 1982., 1988), Borbe (1985) i »Vladimir Nazor« (1985., 1995).

Mihanović, Ante (Donje Sitno kraj Splita, 26. XI. 1948), građevinski inženjer, stručnjak za inženjersko modeliranje.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1972. te doktorirao 1980. disertacijom Metoda izravne integracije u dinamici linijskih konstrukcija (mentor → V. Korošec). Od 1972. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), kao redoviti profesor od 1991. Predavao je kolegije Mehanika, Građevna statika, Dinamika konstrukcija i Stabilnost konstrukcija. Osnovao je i bio dugogodišnji voditelj Katedre za teoriju konstrukcija, predstojnik Zavoda za konstrukcije, prodekan Fakulteta 1983–87. te dekan 1987–96. Na Građevinskome fakultetu u Mostaru bio je gostujući profesor 1991–2001. Umirovljen je 2019. Autor je tipske predgotovljene međukatne i krovne konstrukcije Bijeli strop (Ytong strop), kojeg je u Hrvatskoj 1998–2022. izgrađeno više od 700 000 m² konstrukcija te je kao patent licenciran i u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Albaniji.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa numeričko modeliranje građevnih konstrukcija te projektiranje i kontrola projekata građevnih konstrukcija i fizike zgrade. Autor je udžbenika Stabilnost konstrukcija (1993), Nelinearni proračuni armirano betonskih konstrukcija (s P. Marovićem i J. Dvornikom, 1993), Potpuno armirane lakobetonske konstrukcije (sa Z. Rakom, 1997), Građevna statika I (s B. Trogrlićem, 2011) i Građevna statika II (s B. Trogrlićem i V. Akmadžićem, 2014). S Pavlom Marovićem 1988. pokrenuo je Međunarodni časopis Inženjersko modeliranje, kojega je do 2008. bio glavni, a od tada počasni glavni urednik. Od 1996. član je suradnik razreda za tehničke znanosti HAZU-a, a od 2007. redoviti je član HATZ-a. Od 2019. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Mrduljaš, Maroje (Rijeka, 8. VII. 1971), arhitekt, kritičar i teoretičar arhitekture i dizajna, predavanjima, člancima, izložbama i knjigama promiče i afirmira hrvatsku modernu i suvremenu arhitekturu u međunarodnom kontekstu.

Diplomirao je 2011. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2021. i doktorirao disertacijom Arhitektonski modeli javnih programa u kontekstu modernizacije Rijeke od 1868. do 1974 (mentorica → M. Roth Čerina). Godine 2004–05. bio je direktor nakladništva u Udruženju hrvatskih arhitekata, a od 2005. radi na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je nositelj kolegija Moderna i suvremena svjetska arhitektura, Istraživački seminar arhitektura i Radionica primijenjenog istraživanja. Od 2022. predaje i na specijalističkome studiju Urbani studiji na Sveučilištu u Rijeci kolegij Fenomeni suvremenosti. Predavao je i bio gost–kritičar na više međunarodnih sveučilišta i institucija, među ostalima na Technische Universität Graz, Karlsruher Institut für Technologie, Escuela Técnica Superior de Arquitectura de Madrid, Royal Institute of British Architects i dr.

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje povijest moderne arhitekture, teoriju arhitekture, strategije prostornog razvoja te povijest modernog dizajna. Od 2017. do 2020. bio je glavni urednik časopisa Oris. Suautor je knjige Modernism In-Between. Mediatory Architectures of Socialist Yugoslavia (s V. Kulićem i W. Thalerom, 2012) te urednik knjiga Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (s V. Mimicom i A. Rusanom, 2007), Dizajn i nezavisna kultura (s D. Vidović, 2010), Fiume Fantastika (s V. Mimicom i I. Turatom, 2021., odvojeno hrvatsko i englesko izdanje) i dr. Sudjelovao je kao kustos ili istraživač u organizaciji više izložaba, među ostalima Architecture as Landscape (London Festival of Architecture, 2010), Lifting the Curtain. Central European Architecture Networks (Bijenale arhitekture u Veneciji, 2014), Toward Concrete Utopia (Museum of Modern Art New York, 2018–19). Koautor je dokumentarne televizijske serije Betonski spavači koja se bavi temom modernističke arhitekture na prostoru bivše Jugoslavije. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Neven Šegvić« (2007., 2012., 2014., 2016) i Zagrebačkoga salona (2003) te posebnog priznanja Dennis Sharp International Committee of Architectural Critics u kategoriji Pierre Vago Journalism Award (2020).

Sršen, Mate (Blace kraj Opuzena, 1. I. 1943), građevinski inženjer, stručnjak za cestovni inženjering.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. te doktorirao 1985. disertacijom Utjecaj faktora okoline na promjene nosivosti kolničkih konstrukcija (mentor Z. Joksić). Godine 1969. započeo je raditi kao samostalni istraživač u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH), od 1991. bio je voditelj Odjela za kolničke konstrukcije te je ondje radio do 2008. Od spajanja IGH-a s Građevinskim fakultetom 1977. predavao je i na Fakultetu, kao redoviti profesor od 1998. Držao je nastavu iz kolegija Ceste, Kolničke konstrukcije, Građenje i održavanje cestovne infrastrukture, Održavanje i rehabilitiranje cesta, Površinska svojstva kolnika te Sustavi gospodarenja kolnikom. Od 1998. predavao je i na Građevinskome fakultetu u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), kao naslovni redoviti profesor od 1989. Od 2001. kao gostujući profesor, a od 2009. u punom radnom vremenu, predavao je i na → Građevinskome fakultetu u Rijeci. Ondje je u nastavu uveo četiri nova kolegija te 2011. osnovao Laboratorij za prometnice kojega je bio prvi voditelj. Umirovljen je 2013. Bio je gostujući profesor na sveučilištima u Sarajevu (1987–88), Münchenu (1991), Mariboru (1992–95) i Austinu (Texas, SAD; 2001).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa strukturalno projektiranje i optimiziranje kolničkih konstrukcija cesta i autocesta, održavanje i rehabilitiranje cesta te zaštita cestovnog okoliša od buke generirane prometom. Autor je Terminološkog četverojezičnog rječnika cestovnog inženjerstva s pojmovnikom (2011). Bio je predsjednik Društva za ceste Via Vita 1993–2001. Član je HATZ-a od 1993. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

Kučan, Ninoslav (Breza, BiH, 22. V. 1927 – Vidova gora na Braču, 22. VIII. 1994), arhitekt, istaknuti predstavnik novog naraštaja hrvatskih arhitekata druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Još za studija radio je kao suradnik → Vladimira Turine na projektu kompleksa plivališta na Delti u Rijeci 1949–50., te u Urbanističkom institutu Hrvatske. Nakon što je diplomirao radio je kao asistent → Antuna Ulricha na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Skoplju, a od 1953. u Arhitektonskom projektnom zavodu, odn. Arhitektonskom projektnom birou Ulrich u Zagrebu. Od 1954. bio je zaposlen na zagrebačkom fakultetu, isprva kao honorarni asistent u Zavodu za građevne konstrukcije, a od 1957. pri Katedri za projektiranje. Od 1966. bio je projektant u Arhitektonsko-građevinskom odjelu Instituta za naftu te od 1967. u Interbauu, njemačkoj podružnici hrvatskih poduzeća Interplet i GP Zagorje, gdje je projektirao stambena naselja u Unterpfaffenhofenu kraj Münchena (1967) i Bad Salzuflenu kraj Bielefelda (1969). Od 1969. i preseljenja u Rijeku do umirovljenja 1990. bio je pročelnik odjela u projektnom zavodu Rijekaprojekt.

Kao plodan arhitekt bio je autor ili suautor 120 projekata, od kojih je realizirano sedamdesetak. Prvi su njegovi projekti proizašli iz suradnje s A. Ulrichom: stambene zgrade na uglu Martićeve 49 i Vojnovićeve u Zagrebu i Jugoslavenske linijske plovidbe u Ulici Žrtava fašizma 8 u Rijeci (1953). Od Kučanovih zagrebačkih realizacija, osobito se ističu antologijska djela moderne hrvatske arhitekture: Radničko sveučilište Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište; 1956–61., s R. Nikšićem i B. Bernardijem) i Palača pravde (zgrada Općinskoga i građanskoga suda, 1961–70) u Ulici grada Vukovara, te montažni paviljon za izložbu Porodica i domaćinstvo na Zagrebačkom velesajmu, koji je potom kao Modna kuća preseljen u Prašku ulicu (1958., s A. Dragomanovićem; izgorio u požaru na Staru godinu 1980).







Među realizacijama iz Kučanova riječkog razdoblja, u kojima se otklanja od poslijeratnoga institucionalnoga modernizma kreirajući arhitekturu razrađene tehnologije, naglašene plastičnosti pročelja i likovnoga senzibiliteta, ističu se Robna kuća Ri u Rijeci (1970–74., s B. Babićem i V. Kučan), telegrafsko-telefonski centri na riječkoj Kozali (1974–76), u Opatiji (1973), Puli (1974), na Trsatu (1976), u Umagu (1982) i dr., dok o njegovu duboku promišljanju stambene arhitekture svjedoče zgrade u sastavu koncepcijski izazovno osmišljenog, ali tek manjim dijelom realiziranog naselja Krnjevo (1971–82) te Vulkanov neboder na Grčevu (1972) u Rijeci. Među više od 130 natječajnih radova, mnoge su njegove zamisli nagrađene visokim nagradama. Dobitnik je nagrada Zagrebačkog salona 1970., »Viktor Kovačić« 1974. i dr.















Draganić, Vojislav (Zagreb, 10. IV. 1917 – Zagreb, 9. IV. 1982), građevinski inženjer i stručnjak za mostogradnju.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1941. U Zagrebu je 1946–48. radio u Arhitektonskom projektnom zavodu te 1948–78. u → Inženjerskom projektnom zavodu (IPZ), gdje je bio voditelj odjela za projektiranje mostova i inženjerskih konstrukcija. Uz rad u IPZ-u, bio je 1948–55. honorarni asistent pri katedri za metalne konstrukcije i statiku na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta. Od 1978. radio je u Hidroelektri kao projektant i viši savjetnik. Projektiravši više od 50 mostova te mnoge nadvožnjake i vijadukte, zaslužan je za mnogobrojna važna ostvarenja konstrukcija od čelika, armiranog i prednapetog betona. Projektirao je pokretni most na ušću Mirne kraj Novigrada (1955), pješački most u zadarskoj luci (1957), nadvožnjak kraj Svete Nedelje na cesti Ljubljana–Zagreb (1958), preko Novskoga ždrila Maslenički most (1959–61), pokretni most u Tisnom (1963), nadvožnjak u Kaštel Starom (1964), dva vijadukta u Krapini (1965), Most mladosti (1970–73) s obostranim prilazima (1971–73) te nadvožnjake u »petlji« na Slavonskoj aveniji (1971–75) u Zagrebu, vijadukt istočnog izlaza iz Rijeke (1975–78), vijadukt na zaobilaznici iznad Crikvenice (1979–80). Osim toga projektirao je i industrijske objekte (tvorničke hale, rezervoare, plinospreme i dr.).



















Žagar, Zvonimir (Vinkovci, 15. II. 1931 – Zagreb, 18. VII. 2024), građevinski inženjer, stručnjak za drvene konstrukcije.

Na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1957. te doktorirao 1984. disertacijom Javna skloništa kao višenamjenski objekti. Nakon što je diplomirao radio je u Željezničkom transportnom poduzeću Zagreb (danas Hrvatske željeznice). Na Fakultetu je počeo predavati 1961., a uskoro se preselio u Ganu. Na ganskom arhitektonskom fakultetu Sveučilišta znanosti i tehnologije Kwame Nkrumah (engl. Kwame Nkrumah University of Science and Technology, KNUST) radio je 1965–71., a potom se vratio na matični fakultet gdje je redoviti profesor bio od 1986. Predavao je kolegije Drvene konstrukcije, Nosive strukture, Teorija i proračun konstrukcija te Ekspertni sustavi. Umirovljen je 2001. Predavao je i na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu te na građevinskim fakultetima u Splitu, Osijeku i Ljubljani. Područja su njegova znanstvenoga rada proračunavanje konstrukcija i umjetna inteligencija u dizajnu konstrukcija. Radio je na statičkim proračunima tribina stadiona u Maksimiru, Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, zgrade INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu i dr. Autor je udžbenika Drvene konstrukcije I–IV (2001), Drveni mostovi (2001), Konstrukcije od drveta (s S. E. Omerom, 2007) i Ekspertni sustavi (2008). Član je HATZ-a od 1998.