Kritovac, Fedor (Zagreb, 22. VIII. 1938 – Zagreb, 28. I. 2011), arhitekt, urbani sociolog i teoretičar dizajna, osobito se posvetio istraživanjima urbanih fenomena unutar zagrebačkih javnih prostora.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu, a doktorirao 1983. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Urbanizacija i ugrožavanje okoline u jadranskom području – neki problemi urbanizacije prostora. Od 1964. radio je u Centru za industrijsko oblikovanje, od 1974. do umirovljenja 1998. u Institutu građevinarstva Hrvatske. Predavao je na poslijediplomskim studijima dizajna i marketinga u Zagrebu, Osijeku i Mariboru.

Bavio se uglavnom vizualnom opremom stambenih naselja te razvojem urbane kulture i kulture radne sredine. Članke i teorijske oglede iz područja industrijskoga dizajna, urbanizma, urbane kulture, vizualnih komunikacija i vizualne kulture te zaštite čovjekova okoliša objavljivao je u periodici: Dizajn, Bit International, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, 15 dana, Arhitektura, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Prostor, Kontura, Oris, i dr. Studijski opus istraživanja urbanih fenomena unutar javnih prostora Zagreba objavio je u knjizi Otkrivanje grada (2010). Bio je jedan od osnivača i član Zagrebačke grupe karikaturista okupljene oko Studentskoga lista i Poleta (1964–78). U zagrebačkim galerijama priredio je više autorskih izložaba usmjerenih na probleme urbane okoline i kvalitete življenja (Cvjetni ulazi na Trešnjevci, Modulor, 1998; Zagrebački street art, ULUPUH, 2008).

Kiš, Dragutin (Našice, 18. X. 1924 – Zagreb, 24. XII. 2010), pejzažni arhitekt i slikar, jedan od prvih i najistaknutijih stručnjaka u području pejzažne arhitekture u nas.

Diplomirao je 1955. šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu. Od 1956. do umirovljenja 1987. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, gdje je od 1964. bio voditelj Centra za pejzaž. Kao vanjski suradnik predavao je na poslijediplomskim studijima na Šumarskome (1972–75) i Arhitektonskome fakultetu (1975–76) u Zagrebu. Bavio se oblikovanjem pejzaža i zelenih površina u sklopu regionalnih prostornih planova (kotar Krapina, 1957–58; Istra, 1967–69; Južni Jadran, 1967–69), prostornoga plana Hrvatske (1983–84) i generalnih urbanističkih planova (Conakry u Gvineji, 1963). Izradio je mnogobrojne programe i projekte za uređenje javnih zelenih površina i prirodnog okoliša, među kojima su značajniji: oblikovanje perivoja vile Zagorje u Zagrebu (danas Predsjednički dvori, 1962–63., sa S. Seissel i A. Rotkvić), pejzažno-parkovno uređenje memorijalnog kompleksa u Jasenovcu (1965), uređenje perivoja uz dvorac Oršić i Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1970–73), pejzažno uređenje spomen-područja Petrova gora (1979). Izveo je projekte hortikulturnih rješenja za zagrebačka naselja Voltino (1971), Dugave (1976–77) i Sloboštinu (1978–79), te obnovio više povijesnih perivoja (Maksimir, 1982; uz Kneževu palaču u Zadru, 2002; uz samostan sv. Lovre u Šibeniku, 2005). Objavio je studiju o vegetaciji zelenih površina u gradovima zapadne Afrike Plantes et plantations urbaines en Afrique occidentale (1963) i povijesni pregled hrvatske vrtne arhitekture u knjizi Hrvatski perivoji i vrtovi (1998). Autor je mnogobrojnih članaka o obnovi i zaštiti pejzaža i parkova te o prirodnim ljepotama Hrvatske koje je objavljivao u časopisima Hortikultura, Aufbau, Arhitektura, Čovjek i prostor, Bulletin JAZU, Ceste i mostovi, i dr. Dobitnik je zlatne medalje za hrvatski vrt na međunarodnoj izložbi Japan Flora 2000 (sa Z. Pongracom i N. Caren). Slikao je akvarele u duhu impresionizma.

Ibler, Drago (Zagreb, 14. VIII. 1894 – Novo Mesto, 12. IX. 1964), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden), potom se 1922–23. usavršavao u arhitektonskom atelijeru Hansa Poelziga na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Kao samostalni arhitekt djelovao je 1916–26. Od 1923. boravio je u Zagrebu, gdje je 1926. postao profesorom na novoosnovanom arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti. Ondje je u njegovu atelijeru 1929. osnovano društveno angažirano → Udruženje umjetnika Zemlja, kojemu je bio predsjednik do njegove zabrane 1935. Početkom II. svj. rata otišao je u Švicarsku te predavao na Arhitektonskome fakultetu u Ženevi. Godine 1950. vratio se u Zagreb, gdje je 1952–63. bio redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Godine 1952. postao je majstorom-arhitektom te do 1964. vodio državnu Majstorsku radionicu za arhitekturu kao svojevrstan oblik poslijediplomskog usavršavanja polaznika.

Njegov opus uključuju sve stilske faze razvoja europske arhitekture prve polovice XX. st., od neostilova i postsecesijske arhitektonike slobodnoga stila u ranim radovima, preko ekspresionizma i nove stvarnosti do modernizma internacionalnoga stila, od socrealizma do funkcionalizma i novog brutalizma. Istaknuo se projektiranjem ponajprije stambenih zgrada humanih standarda življenja, kao i poslovnih, obrazovnih, socijalnih, zdravstvenih, turističkih, industrijskih i drugih objekata, unoseći u domaću okolinu progresivna načela arhitektonskoga oblikovanja.







U ranoj je fazi djelovanja u ekspresionističkom duhu izveo nekoliko projekata, među ostalima za Vijećnicu na Sušaku (1927) i Visoku školu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (1928). Od kraja 1920-ih (neizvedeni projekt kuće Puks u Ilici 156 u Zagrebu, 1928) do II. svj. rata projektirao je niz zgrada funkcionalističkih obilježja. Posebice se ističu zagrebačke kuće Rittig u Ilici 168A (1929–30) tlocrta u obliku slova U, Wellisch i Mezzer u Vlaškoj 60 (1930–31), te Wellisch i Ungar u Martićevoj 13 (1930), u kojoj je Ibler nastojao ostvariti optimalne stambene uvjete smanjenjem pasivnih prostora (prolazi, hodnici), a povećanjem stambenih. Među ostalim izvedenim objektima iz toga razdoblja u Zagrebu su: najamne zgrade Sisarić u Kukuljevićevoj 26 (1930), zgrada Mirovinskoga fonda Općega jugoslavenskoga bankarskoga društva u Martićevoj 14C (1936–37) i Markulin na Ribnjaku 16 (1936–37), vile Bauer (1931–33) i Beer (1932–33) na Jabukovcu 15 i 27, Blažeković u Zamenhofovoj 1 (1936–37), Filipčić u Ulici Sv. Duha 117 (s → D. Galićem, 1936., srušena), Pajkurić u Nazorovoj 64 (1940–41., dovršena 1947), tvornički pogoni Destalit (1936) i Me-Ba (1940–41) u Fijanovoj 10, upravna zgrada Higijenskoga zavoda (danas Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević) na Mirogojskoj cesti 8 (1931–32., druga etapa 1940–44). Među ostvarenjima izvan Zagreba značajni su: okružni uredi za osiguranje radnika u Mostaru (1930) i Skoplju (1934., s D. Galićem), Narodni dom u Bosanskoj Krupi (1931), vila Beer u Petrinji (1931), vila Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933). Važni su i natječajni prijedlozi za najamnu zgradu Ebenspanger u Ilici (1929) i parcelaciju građevnoga bloka Zakladne bolnice na Jelačićevu trgu (1930), te studija terasaste stambene izgradnje u Novakovoj ulici (1932–33., s D. Galićem) u Zagrebu. Također je izveo portal Meštrovićeva atelijera u Mletačkoj 6 (1925) te surađivao u Meštrovićevu idejnom projektu (1938) za Dom likovnih umjetnosti (danas Dom hrvatskih likovnih umjetnika) u Zagrebu. U razdoblju nakon II. svj. rata realizirane su samo dvije Iblerove zgrade: »drveni neboder«, poslovno-stambena visoka zgrada u Martićevoj 9 (1955–58) kao primjer radikalne primjene koncepta vidljive strukture te stambeni blok Izvršnoga vijeća NRH na Iblerovu trgu 2 (1957–58), obje u Zagrebu.















Tekstovi su mu objavljeni u periodici, Zagreber Tagblatt, Jutarnji list i Pečat. Na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. izlagao je svoje projekte, uredio izložbeni prostor Kraljevine SHS u Grand Palaisu, a kao član međunarodnoga ocjenjivačkog suda glasao je za nagradu Le Corbusieru. Bio je član Društva za promicanje umjetničkoga obrta Djelo 1926–29. Godine 1956–58. bio je predsjednik Saveza arhitekata Jugoslavije. S Alfredom Rothom bio je suorganizator X. zasjedanja CIAM-a u Dubrovniku 1956. i predstavnik Saveza arhitekata Jugoslavije na V. kongresu Međunarodne unije arhitekata u Moskvi 1958. Izlagao je na izložbama Zemlje (Zagreb 1929., 1931–32; Pariz 1931; Sofija 1934; Beograd 1935), Izložbi jugoslovenske savremene arhitekture (Beograd 1931), a posmrtno su mu djela bila izložena na Zagrebačkom salonu (1971., 1985) i izložbi Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (Zagreb 1976–77). Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1961).

Holjac, Janko (Zagreb, 17. XII. 1865 – Zagreb, 28. VII. 1939), arhitekt i gradonačelnik, osim po opsežnom opusu javnih i stambenih zgrada u Zagrebu s izraženom eklektičkom notom, istaknuo se kao gradonačelnik koji je znatno pridonio razvoju Zagreba.

Studirao je arhitekturu u Beču, najprije na Višoj obrtnoj školi, a potom na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je 1887. diplomirao u klasi → Friedricha Schmidta. Nakon rada u bečkom birou građevinskog savjetnika Ludwiga Richtera, vratio se u Zagreb gdje je 1888–95. bio zaposlen kao inženjerski pristav na gradnji javnih građevina pri Zemaljskoj vladi. Godine 1897. osnovao je u Zagrebu vlastiti arhitektonski biro. Od 1904. bio je gradski zastupnik, a 1910–17. gradonačelnik Zagreba. Uz redoviti posao 1893–1910. predavao je na Graditeljskoj školi u Zagrebu, a početkom 1920-ih posvetio se isključivo sveučilišnoj nastavi. Godine 1920–22. bio je honorarni docent na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu, potom 1922–23. honorarni docent, a od 1923. do umirovljenja 1936. redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, gdje je bio nositelj kolegija Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo i Izvođenje gradnji. Bio je dekan Arhitektonskog i Građevno-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole (1925–26), predstojnik Kabineta za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo (1926–37), te dekan Tehničkoga fakulteta (1928–29).







U okviru vlastita biroa projektirao je i izvodio javne i stambene zgrade naglašenih neobaroknih obilježja sa snažnim plastičnim dekoracijama: palaču Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku (1899), episkopalnu crkvu u Plaškom (1902), tvornicu suhomesnate robe Rabus (poslije Sljeme) u Sesvetama (1908), u Zagrebu crkvu Presvetoga Srca Isusova sa samostanom u Palmotićevoj ulici 31–33 (1901–03), zgradu Antolković na Trgu N. Š. Zrinskog 6 (1902–03), zgradu Prvostolnog kaptola zagrebačkog na Kaptolu 27 (1906–09), stambeno-poslovnu zgradu u Jurišićevoj 3 (1908), zgradu hrvatske podružnice Wiener Bankvereina u Jurišićevoj 22 (1921–23) i dr. Kao gradonačelnik je svojim stručnim iskustvom znatno pridonio općem razvoju Zagreba, pa je za njegova načelništva dovršena elektrifikacija tramvaja (1910), uređeno je Strossmayerovo šetalište (1911), izgrađeni su Nacionalna i sveučilišna knjižnica (1913., danas Hrvatski državni arhiv) i Kemijski institut (1914., danas Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) na Marulićevu trgu, osnovana je Gradska štedionica (1914), a nastavljena je izgradnja mirogojskih arkada i kanalizacijskog sustava te asfaltiranje prometnica. S → Martinom Pilarom i suradnicima prikupio je građu o pučkom graditeljstvu u Hrvatskoj, koju je pod naslovom Hrvatski građevni oblici u pet svezaka 1904–09. u Zagrebu objavilo Hrvatsko društvo inžinira i arhitekta (njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911). Autor je skripta Građevinski sastavi (1900), Graditeljstvo (1931) te Izvađanje gradnje (1933). Stručne članke o novim građevnim materijalima i pojedinim arhitektonskim i urbanističkim projektima objavljivao je u časopisu Viesti Družtva inžinira i arhitekta, kojega je 1884. i 1894–95. bio urednik. Za dopisnoga člana JAZU-a (danas HAZU) izabran je 1935.

Dubský, Josip (Beroun, Češka, 3. I. 1868 – Zagreb, 16. III. 1933), građevinski inženjer i poduzetnik, jedan od prvih stručnjaka za izvedbu armiranobetonskih konstrukcija u nas.

Diplomiravši na Visokoj politehničkoj školi u Pragu, zaposlio se u poduzeću Hrůza & Rosenberg u Pragu. Godine 1897. prešao je u njihovu podružnicu u Zagrebu kao voditelj radova na kanalizaciji (kolektori u Ilici, Jurišićevoj i Petrinjskoj ulici te na Jelačićevu trgu) i na presvođenju potoka Medveščaka. Nakon 1898. podružnica je postala vlasništvo bečkog poduzeća Ast & Co., a 1900. otkupio ju je Dubský te s Oskarom Markusom utemeljio vlastito poduzeće Josip Dubský & Co. Podizao je vodne građevine, te je zaslužan za obranu Zagreba od poplave 1898. Među prvima u nas izvodio je armiranobetonske mostove, njih oko 500, od kojih su poznatiji: dva mosta preko potoka Gradne u Samoboru (1906; onaj u Perkovčevoj ulici bio je među prvim mostovima u Europi s gornjom nosivom konstrukcijom sustava Luitpold), preko rijeke Vuke kraj Ernestinova, preko Gline u Starom Selu, preko Petrinjčice u Petrinji, preko Korane kraj Barilovića. U Zagrebu je izgradio silos i krovnu konstrukciju paromlina (1908), crkvu sv. Blaža s armiranobetonskom kupolom (1912), tvornicu žeste Arko (1912), stambeni blok Nadbiskupije (1926), hangare i pristanišne zgrade uzletišta u Borongaju (1930–33), a u Dugoj Resi tvornicu pamuka. Godine 1928. osnovao je podružnicu u Beogradu.





















Ciciliani, Emil (Modderfontein, Južnoafrička Republika, 24. VI. 1907 – Split, 30. VII. 1944), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture u Splitu 1930-ih.

Pohađao je Češku visoku tehničku školu u Pragu (ČVUT v Praze), a diplomirao 1932. na arhitektonskom odjelu École des Beaux-Arts u Parizu (ENSBA). Potom se nastanio u Splitu gdje je isprva predavao u srednjoj tehničkoj školi, a 1933–41. s → Helenom Baldasarom vodio Tehnički biro Baldasar – Ciciliani. Uz kubistički pristup oblikovanju arhitekture posebnu pozornost posvećivao je funkcionalnom rasporedu, a u kasnijim projektima primjenjivao je tradicionalne materijale i elemente. Važnija su mu ostvarenja stambena zgrada Alujević u Matoševoj ulici 23 (1935), Burza rada u Zrinsko-frankopanskoj 14 (1938), stambena zgrada Dujmović na Preradovićevu šetalištu 15 (1938), Bratimska blagajna na Pavlinovićevu trgu 4 (1939), vila Štambuk na Preradovićevu šetalištu 11 (1939), Združena gimnazija u Teslinoj 10 (1940), sve u Splitu, te Dom ekspoziture Javne burze rada u Zvonimirovoj 23 u Šibeniku (1939), sva u suradnji s Baldasarom.

Bombardelli, Vuko (Split, 22. IX. 1917 – Split, 8. X. 1996), arhitekt, predstavnik funkcionalističke i konstruktivističke arhitekture, jedan od najplodnijih splitskih arhitekata u razdoblju 1945–75.

Diplomirao je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (Arhitektonski fakultet) u Beogradu. Nakon rata radio je u Beogradu, isprva kao voditelj odsjeka u Saveznom ministarstvu građevina, a 1946–50. kao glavni projektant Saveznoga zavoda za projektiranje. Nakon povratka u Split, od 1950. radio je u Građevno-projektnom zavodu Projektant, a 1953. osnovao je Projektni atelijer za urbanizam i arhitekturu Arhitekt, u kojem je djelovao kao glavni projektant i direktor do 1978.







Za djelovanja u Beogradu projektirao je ondje stambenu zgradu Ministarstva financija (1947), a u Vinči Institut za nuklearne nauke Boris Kidrič (1948). Od ostvarenja u Splitu među ostalima ističu se stambene zgrade u Washingtonovoj ulici 2 (1954–55), na Prilazu Vladimira Nazora 37–39 (1956–57), u Biokovskoj 6–12 (1957–58), Riječkoj 14–18 (1957–58) i Gundulićevoj 26–32 (1968), naselje stambenih zgrada tipa Eksperiment-57 u Gajevoj 9, 15, 16, 18, 19 i 20 (1958–61), dom umirovljenika u Starčevićevoj 19 (1960), neboder Pomgrad u Gundulićevoj 25 (1962), Institut za jadranske kulture i melioraciju krša na Putu Duilova 11 (1964., sa S. Bombardelli), robna kuća Dalma u Gundulićevoj 26A (1975). U Kaštel Sućurcu izveo je Industrijsku školu (1959–60) i društveni dom tvornice Jugovinil (1961–63), u Makarskoj paviljon hotela Rivijera (1969), u Pločama carinarnicu (1970) i dr. Realizirao je niz spomeničkih obilježja, među kojima se ističu spomenici palim borcima u Košutama (1961) i Rudušama (1962) kraj Sinja. Izradio je velik broj projekata i urbanističkih rješenja koja nisu realizirana; predlagao je ponekad radikalne regulacije za niz gradskih zona, pa i za regulaciju grada u cjelini. Osobitu pozornost posvetio je prijedlozima za razvoj nautičkoga turizma i izgradnju marina (projekt Plava magistrala). Godine 1955. priredio je samostalnu izložbu arhitektonskih projekata u Splitu, a 1957. sudjelovao je na Svjetskom bijenalu arhitekture u São Paulu.







Bolanča, Hinko (Bolanca) (Krapanj, 18. I. 1918 – Pula, 19. III. 1992), arhitekt, sljedbenik funkcionalističkih principa zagrebačke škole arhitekture u razdoblju nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (mentor → D. Ibler). Godine 1944–45. bio je sudionik urbanističkoga seminara ZAVNOH-a u Šibeniku i Zagrebu, a 1947–52. radio je kao tehnički rukovoditelj Sekretarijata za građevinarstvo u Puli. Potom se do 1956. bavio uređenjem interijera u pulskome brodogradilištu Uljanik, a 1956–60. bio je direktor projektnoga poduzeća Istra iz Pule. Nadahnut estetskim funkcionalizmom D. Iblera, projektirao je uvažavajući suvremene arhitektonske tijekove. Među njegovim su značajnijim ostvarenjima rekonstrukcija hotela Riviera u Splitskoj ulici 1 u Puli (1950), samački domovi u Balotinoj 3 u Puli i na Katurama 30 u Labinu (1953), tipske stambene jednokatnice na Katurama u Labinu (1954), motel u Limskome kanalu (1955), stara ambulanta na Verudi (1956), stambeno-poslovne zgrade u Istarskoj 7 (1956) i Marulićevoj 35–39 (1957) te Ekonomska škola u Kovačićevoj 3 (1959) u Puli. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo 1977.

Bauer, Bruno (Zagreb, 14. IX. 1884 – München, 30. IX. 1955), arhitekt, predstavnik protomodernističkog izraza u hrvatskoj arhitekturi.

Nakon što je 1903. završio Građevnu stručnu školu (1897. izdvojena iz Kraljevske i zemaljske obrtne škole, danas → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, surađivao je u atelijeru Hermana Bolléa. Od 1906. studirao je arhitekturu u Grazu i Beču te stjecao praksu u atelijerima Paula Schultze-Naumburga u Saalecku i Otta Bartninga u Berlinu. Vrativši se u Zagreb 1912., nastavio je djelovati kao samostalni projektant i predavač u Građevnoj stručnoj školi. Od 1925. bio je konzervatorsko-građevinski konzultant za čuvanje i restauraciju povijesnih dijelova Zagreba, a od 1935. radio je na regulacijskom i konzervatorskom planu povijesnih dijelova Zagreba. Nakon 1945. živio je neko vrijeme u Koruškoj, a potom do smrti u Münchenu. Isprva je projektirao u duhu historicizma, a od početka 1920-ih je, u skladu s modernističkim nazorima, nastojao jednostavnim i snažnim linijama istaknuti volumen građevine. Autor je projekata za Jadransku banku u Splitu (1912), Novinarski dom u Zagrebu (1929), te za niz vila i pansiona u Crikvenici, Novom Vinodolskom i Zagrebu. Obnovio je crkvu i sagradio samostan na Ksaveru (1925), te surađivao pri obnovi i pregradnji crkve sv. Marka (1936) u Zagrebu. Izradio je prijedlog rješenja za Kaptolski trg (1935) i prvu cjelovitu arhitektonsku dokumentaciju Gornjega grada u Zagrebu (1937).

Bauer, Hinko (Trst, 17. I. 1908 – Zagreb, 12. I. 1986), arhitekt, predstavnik moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1931. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1929–31. radio je kod Rudolfa Lubynskoga, a 1932–34. kod Zlatka Neumanna. Od 1936. do 1940. vodio je u Zagrebu zajednički atelijer s → Marijanom Haberleom. Godine 1943. pristupio je partizanskomu pokretu, a 1944. bio je zarobljen na Cresu te interniran u logor Dachau. Nakon završetka rata radio je u riječkome građevinskom poduzeću Tempo, a od 1952. djelovao je ponovno u Zagrebu, gdje je 1954. osnovao vlastiti projektni ured Bauer, koji se 1963. spojio s → Arhitektonskim projektnim zavodom Plan. Zajedno s Haberleom je u duhu moderne arhitekture u Zagrebu projektirao Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti 25 (1936), Dom Društva inženjera i arhitekata (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Pierottijevoj ulici 4 (1937), obiteljske kuće na Gornjem Prekrižju 12 (1937) i u Torbarovoj 11 (1938), Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu (1938), zgradu Fiatova servisa na Savskoj 56 (1940) i stambenu zgradu s kinodvoranom (danas Kinoteka) u Kordunskoj 1 (1941), a u Ulcinju hotel Ko-op (1937). Sudjelovao je i na više natječaja (I. nagrada za palaču Albanija u Beogradu, s M. Haberleom, 1938; II. nagrada za kliničko naselje na Šalati u Zagrebu, 1941). Po njegovim su projektima 1955–63. izvedene škole u Zelini, Požegi, Repišću kraj Jastrebarskog, Vinici kraj Varaždina, Tuzli, Jagodini i Smederevu. Među stambenim zgradama ističu se tri višekatnice na Ružmarinki 17, 19 i 23 (1955) i uglovnica na Maksimirskoj cesti 1 i Domjanićevoj ulici 2–4 (1958) u Zagrebu. Bavio se i oblikovanjem interijera (Ruska čitaonica u Praškoj 4, 1947; prodavaonica Ghetaldus u Gajevoj 2C, 1964), a o svojim arhitektonskim zamislima te o urbanističkim problemima Zagreba pisao je u časopisima Telegram, 15 dana i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1984).

Kninska tvrđava, jedna od najvećih srednjovjekovnih utvrda u Dalmaciji, smještena na vršnom dijelu brda Spasa.







Tvrđava je duga 470 m, široka 110 m, obrambeni zidovi dugi su gotovo 2000 m, a visoki do 20 m. Sastoji se od tri dijela koji su međusobno bili povezani pokretnim mostovima. Najstariji dio, starohrvatski Gornji grad, izgrađen je u X. st., drugi dio u kasnome srednjem vijeku, a dodatno je ojačan u doba Osmanlija sredinom XVII. st.; konačni oblik dobila je u doba mletačke vladavine 1710–13., kada su u projektiranju i gradnji sudjelovali Ignacije Macanović, Giuseppe D’Andre, Giovanni Battista Camozzini, Antun Jančić. U tvrđavi je prije II. svj. rata bio smješten Muzej hrvatskih starina. U Domovinskome ratu devastirana je, a danas je u njoj Kninski muzej.

Ključica, najveća srednjovjekovna utvrda na području Drniša, podignuta na stijeni na obali rijeke Čikole. Pripadala je sustavu utvrda koje su podignuli hrvatski velikaši Nelipići.

Prvi se put spominje 1333. U XIV. st. Šibenčani su preko bedema ušli u utvrdu i zapalili je, no nije bila uništena. Oko 1522. Osmanlije zauzimaju prostor te je u njihovu posjedu do Kandijskoga rata 1648., nakon kojega gubi stratešku važnost, ali ostaje djelomično sačuvana zbog nepristupačnosti terena na kojem je podignuta. Sastoji se od utvrđenja izdužena oblika (20 m × 70 m) i podgrađa trapezoidna oblika.

Klis, tvrđava, srednjovjekovna utvrda na goloj stijeni koja je nadzirala prijevoj preko kojega je od antike išao put između Splita i unutrašnjosti. Izgrađena je kao sjedište hrvatskih vladara u IX. st.

U vlasti je Osmanlija 1537–1648., koji je proširuju i dodatno utvrđuju, potom Mletačke Republike koja je pokrenula proces temeljite pregradnje, koji je nastavljen za austrijske vladavine 1820-ih.

Gradski stadion Poljud, nogometni i atletski stadion u Splitu; djelo je vrhunske svjetske sportske arhitekture, s rekordnim rasponom prostorne rešetkaste konstrukcije Mero od 205 m.

Izgrađen je 1979 (projektant: B. Magaš).

Dvigrad, ruševine srednjovjekovnoga grada u Limskoj dragi kraj Kanfanara. Nastao je na području naseljenome još od prapovijesti, prvi se put spominje u X. st., a bio je nastanjen sve do sredine XVII. st. Danas vidljivi ostatci najveće su ruševine urbanoga naselja u Istri.

Grad je opasan dvostrukim obrambenim zidinama, međusobno povezanima trima gradskim vratima. U sklopu unutarnjega zida nalaze se tri kule, koje su u sadašnjem obliku izgrađene tijekom XIV. st. Unutar zidina očuvani su ostatci više od 200 zdanja te pravci komunikacija među njima.

Bribirska glavica, arheološko nalazište s ostatcima naselja u Bribiru kraj Skradina. Naseljena je već od eneolitika i ranoga brončanoga doba; ondje se razvilo utvrđeno liburnsko naselje, a nakon rimskoga zauzeća municipium Varvariae.







Iz antičkoga doba ističu se impozantne gradske zidine građene od velikih kamenih blokova, istočna gradska vrata, zgrade, sustav javnih cisterni za opskrbu grada vodom, rimski mauzolej sa sarkofazima. Od XI. do XVI. st. ondje je bilo sjedište hrvatskoga velikaškoga roda Bribirskih (Šubića).

Beautemps-Beaupré, Charles François (Neuville-au-Port, Marne, 6. VIII. 1766 – Pariz, 16. III. 1854), francuski kartograf i hidrograf, stručnjak za pomorsku kartografiju.

Hidrografski inženjer Hidrografskog mornaričkog instituta u Parizu postao je 1785. Radio je na usavršavanju metode izradbe pomorskih karata. S tim je ciljem na pomorskom putovanju 1791. geodetskim i astronomskim opažanjima određivao pojedine položaje, provodio geodetska mjerenja te je novom matematičkom metodom određivao koordinate točaka geodetske hidrografske izmjere. Od 1804. bio je zamjenik direktora Hidrografskog mornaričkog instituta u Parizu, te je u tom svojstvu proveo hidrografska mjerenja obale i luka Jadranskoga mora koja su poslije sakupljena u rukopisni pomorski atlas Reconnaissance hydrographique des ports du Royaume d’Italie (Hidrografski prikaz luka Kraljevstva Italije), danas poznat i pod nazivima Beautemps-Beaupréov atlas istočne obale Jadrana i Napoleonov atlas istočne obale Jadrana (izrađen je po Napoleonovoj naredbi). Atlas se sastoji od 17 listova (15 pomorskih planova i karata, te dva lista krajolika koja prikazuju područja od Pirana do Splita). Beautemps-Beaupré je atlasu priložio 65 stranica dug Izvještaj kojim ga dopunjuje. Za taj se atlas saznalo tek 1978. kada ga je splitski kolekcionar starih karata Toni Radman pronašao u jednom londonskom antikvarijatu. Atlas i Izvještaj čuvaju se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Pod Beautemps-Beaupréovim vodstvom izrađena je i Napoleonova karta Dalmacije, koja je uništena 1812., ali danas postoji karta koja je rađena po izvornim skicama i crtežima pa bi se mogla nazvati njezinim duplikatom.

Ehrlich, Hugo (Zagreb, 31. I. 1879 – Zagreb, 21. IX. 1936), arhitekt, razvijajući svoj izraz od tradicije (pretežno klasicističke) preko secesije i modernizma sve do funkcionalizma, ostvario je arhitektonski opus kojim se uvrstio u najznačajnije predstavnike hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1903. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) u klasi Karla Königa. Prvo projektantsko iskustvo stjecao je u restauratorskom atelijeru Humberta Walchera u Beču. Godine 1908. povjerena mu je adaptacija vile Karma kraj Montreuxa na Ženevskom jezeru (nastavak projekta Adolfa Loosa). Dovršenje tog objekta (1912), jednog od prvih primjera moderne arhitekture u Europi, donijelo mu je međunarodni ugled. Godine 1909. vratio se u Zagreb, gdje je s → Viktorom Kovačićem 1910–15. vodio zajednički arhitektonski atelijer. Nakon I. svj. rata imao je vlastiti atelijer te zapošljavao u njemu niz perspektivnih arhitekata mlađe generacije (M. Kauzlarić, A. Albini, S. Gomboš, J. Denzler, D. Galić, J. Pičman i dr.). Od 1925. do 1936. radio je na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, od 1927. u zvanju redovitoga profesora. Ondje je bio predstojnik Stolice za arhitektonske kompozicije (1927–36) te Arhitektonskoga odjela (1929–30., 1932–33). Godine 1935. postao je dopisnim članom JAZU-a (danas HAZU).







Iz atelijera koji je vodio s Kovačićem proistekli su projekti za niz stambenih zgrada i obiteljskih kuća u Zagrebu na kojima su reducirani stilski elementi strogo podređeni cjelini (zgrade u Medulićevoj ulici 2, 1910; Mihanovićevoj 14 i 20, 1911; Ilici 100, 1912; kuća Rado na Rokovu perivoju 7, 1913). Prema ranijim natječajnim projektima 1911–12. izveo je regulaciju Strossmayerova šetališta u Zagrebu. U razdoblju nakon I. svj. rata, oslanjajući se na povijesne arhitektonske oblike, projektirao je građevine naglašene reprezentativnosti, što se očituje u stambenim zgradama Tekstil i Pruga u Ulici Račkoga 8 i 9 (1921) i dvostrukim zgradama u Varšavskoj 2 i 2A (1923), a kulminira u monumentalnim objektima Slavenske banke u Vlaškoj 53 (1923), Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925) i palače Burze na Trgu hrvatskih velikana 3, koju je dovršio nakon Kovačićeve smrti (1924–26). U duhu tradicionalnih shvaćanja nastao je 1926–30. i sklop Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđen Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom, najveći u tadašnjem Zagrebu. Potkraj 1920-ih napustio je tradicijske oblikovne sheme te prihvatio suvremena funkcionalistička načela arhitektonskog oblikovanja. Ta se tendencija osobito očituje u zgradama Grünwald u Boškovićevoj 15 (1928) i Blühweiss u Domagojevoj 2 (1928) u Zagrebu, zgradi Udružene banke u Petrovoj 19 (1929–30) i stambenoj kući Nikić u Siminoj 29 (1931–32) u Beogradu, a osobito u njegovu posljednjem projektu, šesterokatnoj zgradi Mirovinske zaklade Gradske štedionice na uglu Gajeve 2 i Jelačićeva trga u Zagrebu (1934). U izvedbi obiteljskih kuća u Zagrebu u međuratnome razdoblju istaknuo se kao majstor skladnoga intimnog interijera i povezanosti građevine s okolišem: Deutsch (1920) i Rojc (1922) na Rokovu perivoju 8 i 6, Weissmayer u Hatzovoj 14 (1921), Janda u Vončininoj 16 (1921), Nikić na Tuškancu 15 (1927), Kerdić na Goljaku 55 (1931) i dr.













cestogradnja, djelatnost koja se bavi planiranjem, financiranjem, projektiranjem, izgradnjom te održavanjem cesta. Cesta se kao gospodarsko-prometna građevina nizom posebnosti znatno razlikuje od drugih građevinskih zdanja, što se osobito odnosi na duljinu gradilišta, opsežne zemljane radove, izgradnju objekata na trasi i pratećih objekata uz trasu. U poprečnom se presjeku sastoji od gornjega sloja (gornji ustroj ili kolnička konstrukcija) koji obuhvaća cestovni (kolnički) zastor i nosivi sloj pod njim, te donjega sloja (donji ustroj ili trup). Zemljani radovi obuhvaćaju izradbu donjega sloja ceste, a odnose se na raščišćavanje terena od raslinja, skidanje humusa, iskop tla, prijevoz iskopanog materijala, izradbu nasipa, odvodnju te osiguravanje pokosa i usjeka. Kolnička se konstrukcija sastoji od cestovnog zastora koji može biti izveden od asfaltnih slojeva (→ asfalt) ili betonske ploče, te nosivog sloja koji prenosi statička i dinamička prometna opterećenja na donji sloj, odn. na temeljno tlo.

Pri izvedbi zemljanih radova rabe se većinom materijali koji se nalaze na trasi ceste ili uz nju, dok se za izvedbu kolničkih konstrukcija i objekata rabe kameni materijali (agregati, odn. tehničko-građevni → kamen; sv. 2) iz kamenoloma, nerijetko otvorenih uz trasu ceste. Kako bi se zadovoljili visoki zahtjevi pri izvođenju donjeg ustroja ceste, kolničke konstrukcije i posebice kolničkog zastora, u cestogradnji je raširena uporaba veznih sredstava. Osim osnovnih veznih sredstava (→ cement, → vapno i bitumen), u posebnim se slučajevima rabe i leteći pepeli, epoksidne smole, te vezna sredstva u kojima je osnovni sastojak bitumen (polimerom modificirani bitumen, razrijeđeni bitumen, omekšani bitumen, bitumenske emulzije i dr.).







Početci moderne cestogradnje i planiranje svrhovite i učinkovite cestovne mreže sežu u doba Rimskoga Carstva. Nakon pada Carstva (476) mreža rimskih cesta je postupno propadala. Tek je u XV. i XVI. st. započelo učvršćivanje gradskih cesta tucanikom (batovima usitnjen lomljeni kamen), šljunkom i taracom. Potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. utemeljena je moderna tehnologija građenja cesta zaslugama Pierre-Marie-Jérômea Trésagueta (1716−1796) koji je dodatnu pozornost usmjerio na odvodnju i održavanje kolnika, Thomasa Telforda (1757−1834) koji je istaknuo značenje dobre podloge kolničke konstrukcije i Johna McAdama (1756−1836) koji je uveo građenje cesta učvršćenih drobljencem (tucanikom) u nekoliko slojeva različite veličine zrna (makadam), po kojem se načelu i danas grade cestovni zastori uz uporabu bitumenskih veziva i cementa (asfaltni i cementni makadami), i dr.













Cestogradnja u Hrvatskoj

Stari Rimljani su na području današnje RH izgradili znatnu cestovnu mrežu, tragovi koje su vidljivi i danas (→ ceste). Prepoznali su i vrednovali glavne prirodno-geografske prometne koridore. Za vođenje trase vrijedilo je načelo ravne crte, a u uzdužnom profilu nastojalo se ublažiti valovitost nivelete i ne odstupati od jednom postignute visine. Na prijelazima preko dolina trasu nisu spuštali do njihova dna jer su znali graditi svođene mostove na visokim upornjacima. Na taj način uzdužni nagibi uglavnom su bili do 7%, osim u planinskim krajevima (do 15%), no takvi su bili umetnuti između blažih nagiba ili vodoravnih dijelova ceste. Kolnička konstrukcija rimskih cesta sadržavala je četiri sloja, odn. statumen (najdonji sloj od lomljenog kamena), ruderatio (smjesa vapna i grubo razbijene opeke ili kamena veličine šake), nucleus (sloj od vapna i krupnijih frakcija kamene sitneži ili opeke) i summa crusta (sloj od sitnog tucanika i pijeska s taracom od kamenih ploča ili bez njega). Najčešće su slojevi bili vezani vapnenom žbukom, izvedeni horizontalno, osim gornjega koji je izveden u poprečnom nagibu radi odvodnje. Širina ceste ovisila je o njezinu značaju. Na važnijim potezima bili su predviđeni posebni trakovi za pješački promet, kao i stube (na razmacima) za ulazak u vozila. Najmanja širina ceste za dvoja kola iznosila je 2,4 m, a najvažnije, tzv. carske ceste, bile su široke 8 m. Prema potrebi radila su se ugibališta i stajališta, a ceste su bile opremljene i svratištima te stajama za konje i druge tegleće životinje. Bile su opremljene i miljokazima za prikaz udaljenosti, koji su nosili i natpise cara ili vojskovođe koji je cestu ili most dao izgraditi.

























Na području Hrvatske značajniji je razvoj cestogradnje ostvaren za Vojne krajine. Istaknuti su graditelji bili vojni časnici → Matija Antun Weiss, → Vinko Struppi, → Filip Vukasović, → Josip Kajetan Knežić, Simo Kekić (1807−1863), Matija Mažuranić (1817−1881) i dr. Tijekom XVIII. i XIX. st. u Hrvatskoj su izgrađene planinske ceste, prema načinu izvedbe prava remek-djela usporediva sa sličnim cestama u drugim europskim zemljama, koje su se nakon više rekonstrukcija održale do danas. U razmjerno kratkom razdoblju francuske okupacije hrvatskih prostora (Ilirske pokrajine), 1809−13., izgrađeno je oko 500 km cesta pod upravom Napoleonova guvernera Augusta Marmonta (1774−1852). Za Austrijskoga Carstva, u prvoj polovici XIX st. rekonstruirane su planinske ceste Gorskog kotara i Like. U nizinskome dijelu sjeverne Hrvatske, gdje su uvjeti za građenje u odnosu na gorski dio od unutrašnjosti prema moru bili znatno povoljniji, izgradnja cesta intenzivirala se u drugoj polovici XVII. st., a do kraja stoljeća izgrađena je gotovo cijela cestovna mreža koja je u uporabi i danas, te je višekratno modernizirana tijekom XVIII. i XIX. st. Do 1850. izgradnja i održavanje cesta bili su na području banske Hrvatske u nadležnosti županija, a na području Vojne krajine u nadležnosti pukovnija, odn. ravnateljstva u Zagrebu. Godine 1862. u Hrvatskoj je ustrojena građevna služba koja je u nadležnosti hrvatske vlade ostala i nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, a nakon razvojačenja Vojne krajine preuzela nadležnost i nad državnim cestama na tom području. Nakon toga osnovani su građevni uredi u Zagrebu, Gospiću, Sisku, Požegi i Osijeku. Zemaljske ceste bile su pod upravom županijskih građevnih ureda.







Do važnog pomaka u načinu građenja cesta došlo je pojavom mehanizacije, ponajprije pronalaskom parne drobilice (1858) i parnoga valjka (1859). Unatoč tomu, pojavom željeznice izgradnja cestovne mreže u našim je krajevima bila usporena (→ željeznički promet; sv. 1) sve do početka XX. st., kada započinje nagli razvoj automobilske industrije. Oko 1900. Hrvatska i Slavonija imale su oko 5300 km državnih i zemaljskih cesta, odnosno 5800 km do početka I. svj. rata, dok je u Dalmaciji bilo oko 1000 km državnih i 600 km pokrajinskih cesta. Poboljšavanjem voznodinamičkih i sigurnosnih karakteristika cestovnih vozila mijenjaju se i razvijaju zahtjevi projektiranja, tehnologije građenja i održavanja cesta u pogledu planiranja projektnih elemenata horizontalnog i vertikalnog vođenja trase ceste, oblikovanja poprečnog presjeka (širina, poprečni nagibi) i izradbe primjerene kolničke konstrukcije (asfaltni i betonski zastori). U međuratnom razdoblju spomenuti razvoj automobilske industrije nije pratila i odgovarajuća izgradnja moderne cestovne infrastrukture. Na području Banovine Hrvatske izgrađena su samo 154 km suvremenih cesta s asfaltnim ili betonskim kolnicima, dok je istodobno u Istri pod talijanskom vlašću izgrađeno čak 218 km asfaltnih cesta.

Godine 1945. cestovna mreža u Hrvatskoj obuhvaćala je 18 579 km cesta. Uz nužnu obnovu cesta oštećenih u ratu, primarna je bila modernizacija postojeće cestovne mreže, ali i izgradnja nove, budući da je duljina cesta s modernim kolnikom, asfaltiranim ili betoniranim, iznosila samo 461 km. Prva važna nova cesta (s betonskim kolnikom) od Zagreba do Beograda duljine 382 km puštena je u promet 1950. Posebna vrijednost te ceste očituje se u oblikovanju trase, tako da je njezino pretvaranje u puni profil autoceste bilo moguće dogradnjom drugoga (južnog) kolnika, gotovo bez korekcije projektnih elemenata. Postojeći betonski kolnik je, zbog dotrajalosti uzrokovane manjkavom kvalitetom izvedbe i slabog održavanja, zamijenjen asfaltnim zastorom. Usporedba prednosti asfaltnog kolnika nad betonskim temeljena je na manjim troškovima izgradnje, iako stručne i ekonomske analize pokazuju da se uključenjem troškova održavanja betonski kolnik pokazuje isplativijim, a kvaliteta im je podjednako dobra. Orijentacija građevinskih poduzeća u bivšoj državi na izgradnju asfaltnih cesta bila je poticana relativno niskim cijenama nafte (bitumena), sve do naftnih kriza 1970. i 1973. godine. Međutim, povratak izgradnji betonskih kolnika više nije bio moguć, jer su sva relevantna cestograđevna poduzeća uložila znatna sredstva u skupu mehanizaciju i tehnologiju izvedbe asfaltnih kolnika. Stanje u nekim europskim zemljama znatno je drugačije, posebice na autocestama. Tako danas u Austriji na betonske kolnike otpada oko 37% glavne mreže prometnica, a u Češkoj je oko 40% autocesta izgrađeno s betonskim kolnikom. Do 1965. modernizirano je oko 3000 km cesta, posebice na glavnim cestovnim smjerovima. Posebnu važnost za razvoj gospodarstva, osobito turizma, imala je izgradnja Jadranske magistrale (Buje–Pula–Rijeka–Split–Dubrovnik–Debeli brijeg) duljine 818 km. Građena je u razdoblju od tridesetak godina, a posljednja dionica od Šibenika do Debelog brijega duga 291 km dovršena je 1965. Prva autocesta u Hrvatskoj duljine 45 km između Zagreba i Karlovca puštena je u promet 1972. Izgradnjom novih smjerova povećana je mreža kategoriziranih cesta, pa je 1975. duljina iznosila 25 584 km, od kojih je 47% bilo modernizirano. Promijenila se i kategorizacija cesta pa su najvažnije, magistralne ceste bile modernizirane u duljini 91%, regionalne 57% i lokalne 22%. U razdoblju od završetka II. svj. rata do sredine 1970-ih u Hrvatskoj je uglavnom modernizirana cestovna mreža standardnih dvotračnih asfaltnih cesta. Uz početak izgradnje autocesta u 1970-ima započela je i izgradnja obilaznih cesta oko većih gradskih naselja pa je 1985. duljina cestovne mreže povećana na 27 474 km, od čega je sa suvremenim kolnikom bilo 69% duljine. Započela je i izgradnja trajektnih pristaništa za cestovno povezivanje većih otoka, a Krk je 1980. s kopnom povezan mostom (→ mostovi).







Prva specijalizirana građevinska poduzeća osnovana su odmah nakon II. svj. rata i neka od njih dala su znatan doprinos u cestogradnji. Dugotrajnim su se sudjelovanjem u izgradnji posebice istaknula poduzeća → Viadukt, → Hidroelektra i → Vladimir Gortan iz Zagreba te → Konstruktor iz Splita. Od projektantskih organizacija najveće prinose u cestogradnji dali su → Inženjerski projektni zavod i → Institut građevinarstva Hrvatske iz Zagreba te → Rijekaprojekt iz Rijeke. U razdoblju neposredno nakon II. svj. rata dio građevinskih radova izvodile su i omladinske radne brigade u okviru dobrovoljnih radova, odn. specijalizirane jedinice JNA.

Velik zastoj u cestogradnji izazvala je agresija na Hrvatsku početkom 1990-ih. Mnogobrojni prometni smjerovi bili su blokirani, a ceste su pretrpjele ozbiljna oštećenja, osobito mostovi, poput Masleničkog. Obnova cestogradnje počela je 1995., nakon oslobođenja najvećega dijela okupiranog područja. U razdoblju od 1990. do 2000. izgrađene su dionice autocesta Oštrovica–Delnice–Kupjak, Zaprešić–Krapina, dijelovi Istarskog ipsilona, te važni objekti na autocesti A1 Zagreb−Split, poput novoga Masleničkog mosta i prvih tunelskih cijevi tunela Sv. Rok i Mala Kapela. Nakon intenzivne gradnje autocesta u sljedećem razdoblju, 2017. je mreža autocesta (s naplatom cestarine) iznosila ukupno 1313,8 km. Ukupna duljina cestovne mreže u 2023. iznosila je 26 550,5 km, od čega autoceste i poluautoceste 1423 km, državne ceste 7307,6 km, županijske ceste 9371,9 km i lokalne ceste 8448 km. Prema stupnju izgrađenosti autocesta (km/broj stanovnika) Hrvatska se svrstala u sam vrh među zemljama EU-a. Vodeća poduzeća u području cestogradnje u RH su → Strabag, → GP Krk, → Osijek-Koteks, Colas Hrvatska, → Pomgrad Inženjering, specijaliziran i za posebne vrste radova poput gradnje marina, pristaništa i vezova za plovila, i dr. Planiranje, financiranje, projektiranje, izgradnja i održavanje autocesta u RH povjereni su trgovačkom društvu → Hrvatske autoceste, a pojedini smjerovi dani su u koncesiju, poput autoceste A6 kojom upravlja poduzeće Autocesta Rijeka–Zagreb, autoceste A2 kojom upravlja Autocesta Zagreb–Macelj, te autocesta A8 i A9, odn. Istarskog ipsilona, kojim upravlja → BINA-Istra. Državnim cestama upravlja poduzeće → Hrvatske ceste. Županijskim i lokalnim cestama upravljaju županijske uprave za ceste.

























Znanstvena i nastavna aktivnost iz područja cestogradnje na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu bilježi stoljetnu tradiciju od akademske godine 1922/23 (→ prometnice). Potkraj 1990-ih nastavnici Zavoda za prometnice Građevinskoga fakulteta u Zagrebu zaslužni su za uvođenje nastavnih sadržaja iz područja cestogradnje osmišljavanjem nastavnih sadržaja i održavanjem nastave na građevinskim fakultetima u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije). Istodobno su nastavnici tih fakulteta u pravilu stjecali znanstveno-nastavna zvanja na poslijediplomskom studiju smjera prometnice zagrebačkoga fakulteta, tako da danas obrazovanje studenata iz područja cestogradnje održavaju vlastitim kadrom. Stručnjake u području cestogradnje okupljaju → Hrvatski savez građevinskih inženjera te Hrvatsko društvo za ceste i željeznice – Via Vita, koji su ujedno i nakladnici stručnih časopisa → Građevinar (od 1949) i → Ceste i mostovi (od 1953).

Radnić, Jure (Split, 29. XII. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za betonske konstrukcije.

Diplomirao je 1976. te doktorirao 1988. disertacijom Modeliranje interakcije fluida i konstrukcije (mentor → F. Damjanić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu bio je asistent od 1977., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 2001. Predavao je kolegije Mostovi, Betonske konstrukcije, Spregnute konstrukcije, Prednapeti beton i Numeričko modeliranje betonskih konstrukcija. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije (poslije Katedra za konstrukcije; 1989–98) te utemeljitelj i voditelj Katedre za betonske konstrukcije i mostove (1998–2019), Laboratorija za potresna ispitivanja (2013–23) i Centra za potresna ispitivanja (2014–23) Fakulteta. Kao gostujući profesor predavao je na Građevinskome fakultetu u Mostaru (1994–98). Umirovljen je 2023.

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem numeričkih modela za statičku, dinamičku i vremenski ovisnu analizu ispitivanjem svojstava, napose potresne otpornosti, građevnih materijala, najčešće beton; eksperimentalnim testiranjem materijala i konstrukcija pod statičkim opterećenjem, potresom i udarom projektiranjem, sanacijom i rekonstrukcijom mostova i konstrukcija. Prvi je u nas realizirao potresnu platformu za dinamičku analizu konstrukcija i toranj za ispitivanje konstrukcija na udar. Projektirao je lučni most u Solinu (2004) i drveni lučni most u Trogiru (2006), sudjelovao u projektu dogradnje i rekonstrukcije Zračne luke Split kraj Kaštela (nagrade za cjelovito rješenje Hrvatske komore građevinskih inženjera 2019. te Prix Versailles 2020). Suautor je izdanja Static Analysis of Concrete Shells (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2003), udžbenika Betonske ploče i ljuske (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2004), Raspucavanje betona (s A. Harapinom i L. Markota, 2005), Spregnute konstrukcije (s. A. Harapinom i D. Ćubelom, 2005). Od 2023. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Marović, Pavao (Split, 26. I. 1954), građevinski inženjer, stručnjak za numeričko modeliranje i analizu konstrukcija te tehničku i numeričku mehaniku.

Diplomirao je 1977. te doktorirao 1987. disertacijom Doprinos rješavanju problema kontinuuma kombinacijom konačnih i beskonačnih elemenata (mentor → V. Šimić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu kao asistent zaposlio se 1978; redoviti profesor od 2001. Predavao je kolegije Otpornost materijala, Ispitivanje konstrukcija, Eksperimentalne metode, Numeričke metode mehanike materijala i Mehanika loma. Bio je dugogodišnji šef Katedre za otpornost materijala i ispitivanje konstrukcija (1996−2022), prodekan (1991−94), dekan (2000–06) Fakulteta te prorektor za znanost Sveučilišta u Splitu (1994−98).

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem novih numeričkih modela u području mehanike konstrukcija i materijala i građevnih konstrukcija izloženih ekstremnim opterećenjima te istraživanjem mehaničkih svojstava različitih građevnih materijala i konstrukcijskih sustava. Suautor je udžbenika Nelinearni proračuni armirano betonskih konstrukcija (s A. Mihanovićem i J. Dvornikom, 1993). S A. Mihanovićem je 1988. pokrenuo te 2014–18. suuređivao međunarodni časopis Inženjersko modeliranje (engl. International Journal for Engineering Modelling). Član je HATZ-a od 2000. Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Margeta, Jure (Osijek, 6. VI. 1950), građevinski inženjer, stručnjak za gospodarenje vodnim sustavima.

Diplomirao je 1974. te doktorirao 1983. disertacijom Određivanje optimalne zaštite vodotoka od zagađenja primjenom linearnog programiranja i simulacije (mentor → S. Tedeschi) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzeću Teh-projekt u Rijeci (1974–78) te od 1978. na Fakultetu građevinskih znanosti (tada u sastavu Građevinskog instituta iz Zagreba, danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu; redoviti je profesor od 1991. Predavao je kolegije Vodoopskrba i kanalizacija, Zaštita voda, Hidrotehnički sustavi, Planiranje vodnih resursa, Primjena sistemskog inženjerstva u gospodarenju vodama. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (1984), pročelnik Katedre za sanitarnu hidrotehniku (1991–2004) i Katedre za gospodarenje vodama i zaštitu voda (2005–20) te prodekan (1991–2000) Fakulteta. Umirovljen je 2020. Bio je gostujući profesor na Colorado State University u Fort Collinsu (1988), građevinskim fakultetima u Sarajevu (1999., 2005–06) i Mostaru (2003–06) te Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (2010–15).

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio upravljanjem vodama i urbanim vodnim sustavom te tekućim i krutim otpadom urbanih cjelina, problemom pročišćavanja otpadnih i oborinskih voda i kulturnim nasljeđem u hidrotehnici. Autor je izdanja Opskrba vodom, 1 (1985), A što mogu građani? (s M. Baučić, 2019), Plan upravljanja obalnim područje grada Kaštela (s M. Baučić, 2019), udžbenika Kanalizacija (1990), Osnove gospodarenja vodama (1992), Kanalizacija naselja (1998., 2009), Oborinske i otpadne vode (2007), Vodoopskrba naselja (2010), Upravljanje krutim komunalnim otpadom (2017). Suautor je nekoliko patenata solarnih hidroelektrana (sa Z. Glasnovićem). Član je HATZ-a od 2015. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Šavor, Krešimir (Sarajevo, 13. III. 1916 – Zagreb, 30. V. 2008), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.

Diplomirao je 1939. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Direkciji, odn. Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu, nakon II. svj. rata na željezničkoj pruzi Šamac−Sarajevo gdje je projektirao tri i vodio gradnju dvaju mostova preko rijeke Bosne, od kraja 1940-ih u Željezničkom projektnom birou, a od 1966. do umirovljenja 1983. u → Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu. U svom je stručnom djelovanju najviše projektirao čelične i betonske → mostove, među prvima u nas rabio prednapeti beton pri njihovu izvođenju, te sudjelovao kao savjetnik u više projekata mostogradnje. Najvažniji njegovi projekti bili su željeznički mostovi preko Drave kraj Botova (1964) i Save u Jasenovcu (1968), cestovni mostovi preko uvale Bistrina kraj Slanoga (danas Most hrvatskih branitelja, 1965), preko Kupe u Sisku (1973), most Ždrelac između Ugljana i Pašmana (1971), preko Drave kraj Donjeg Miholjca (1974) i most Rječina (1984). Bavio se i drugim složenim konstrukcijama među kojima se ističe betonski radiotelevizijski toranj na vrhu Medvednice (1976), jedini izgrađen u tom materijalu u Hrvatskoj. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.







Karač, Zlatko (Vukovar, 28. IX. 1961), arhitekt, stručnjak za zaštitu urbanističkoga i arhitektonskog nasljeđa te povijest hrvatske arhitekture i urbanizma.

Diplomirao je 1987. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2010. disertacijom Analiza urbanističko-arhitektonskog razvoja Vukovara s težištem na urbanom razvoju tijekom srednjovjekovnoga i turskog razdoblja do 1700. godine (mentor → M. Obad Šćitaroci). Na Fakultetu je zaposlen od 1988., u zvanju redovitoga profesora od 2020; prodekan za znanost bio je 2011–20.

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje urbanističko i prostorno planiranje, osobito konzervatorsku problematiku i zaštitu baštine te povijest hrvatske arhitekture i urbanizma, na čemu se temelje i nastavni kolegiji koje predaje (Urbanizam, Hrvatska tradicijska arhitektura, Povijest hrvatskog urbanizma i dr.). Predavao je i na Tehničkom veleučilištu, Građevinskom, Šumarskom te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je utemeljio kolegije Islamska arhitektura i umjetnost te Židovi i arhitektura. Objavio je nekoliko stotina znanstvenih i stručnih radova te više knjiga, među ostalima: Synagogue Architecture in Croatia in the Age of Historicism (2000), Antologijski arhitektonski vodič Zagreba. 100 izabranih zgrada (2012., s A. Žunićem), Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj. Osmanska i suvremena baština (2018., s A. Žunićem), Studije o arhitekturi sinagoga u Hrvatskoj (2020), Studije o urbanističkom naslijeđu Hrvatske (2022) i dr. Bio je glavni urednik časopisa → Prostor (2013–20). Niz godina je aktivno sudjelovao u poslijeratnoj obnovi Vukovara u urbanističkim i konzervatorskim ekspertnim tijelima, bio je član Državnog stožera za obnovu spomeničke baštine Vukovara. Vodeći je stručnjak za konzervatorsko-urbanističku dionicu Plana upravljanja zaštićenom spomeničkom cjelinom grada Dubrovnika pod zaštitom UNESCO-a; dopredsjednik je Znanstvenoga vijeća za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora HAZU-a. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti (2011) i Nagrade HAZU-a (2023).

Bojanić Obad Šćitaroci, Bojana (Zagreb, 6. I. 1956), arhitektica, stručnjakinja za perivojnu arhitekturu i urbanizam.

Diplomirala je 1980. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1990. disertacijom Istraživanje kontinuiteta graditeljstva centralnog dijela otoka Hvara (mentor → B. Milić). Nakon završetka studija radila je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1991. kao samostalna znanstvena istraživačica te kao projektantica i urbanistica. Na Arhitektonskome fakultetu zaposlena je od 2008., u zvanju redovite profesorice od 2018. Bila je predstojnica Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu 2016–22. Kao gošća predavala je na fakultetima u Madridu, Londonu, Troini, Zürichu i Ascoli Picenu. Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa uključuje urbanizam, zaštitu kulturnoga nasljeđa, tradicijsku i perivojnu arhitekturu, obnovu gradova nakon katastrofa, na čemu se temelje nastavni programi kolegija koje predaje. Objavila je više knjiga – samostalno (Tradicijsko graditeljstvo otoka Hvara. Naselja i arhitektura središnjeg dijela otoka, 1997), te u koautorstvu s → M. Obadom Šćitarocijem (Dvorci i perivoji u Slavoniji, 1998., prevedena na engleski i njemački jezik; Vrbanićev perivoj u Karlovcu, 2003; Gradski perivoji Hrvatske u XIX. stoljeću, 2004; Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici, 2008) i N. Omićević (The Urban Rehabilitation of Post-Disaster Scapes, 2023). Autorica je četrdesetak urbanističkih planova i studija te tridesetak projekata iz područja pejzažne arhitekture. Dobitnica je Nagrade HAZU-a (2004).

Hržić, Marijan (Zagreb, 8. I. 1944), arhitekt i urbanist, svojim projektima dao je znatan doprinos urbanom identitetu suvremenog Zagreba.

Diplomirao je 1967. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1988. disertacijom Percepcijski pristup oblikovanju grada u okviru procesa planiranja (mentor → A. Marinović-Uzelac). Od 1968. do 1988. radio je kao vodeći planer i projektant u → Urbanističkom institutu Hrvatske, a 1988. nakratko kao vodeći projektant u građevinskom poduzeću → Tehnika. Godine 1979–80. sudjelovao je u istraživačkom radu u Center for Metropolitan Planning and Research Institute na Johns Hopkins University u Baltimoreu u SAD-u. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je zaposlen od 1988. do umirovljenja 2014., u zvanju redovitoga profesora od 2000. Na Katedri za urbanizam bio je nositelj kolegija Urbanizam I–IV, Urbanističko planiranje I–IV, Urbanistička kompozicija i dr. Od 1992. vodi Arhitektonski atelier Hržić.







Za djelovanja u Urbanističkome institutu Hrvatske izradio je mnogobrojne generalne urbanističke planove (Pleternica, 1974; Donji Miholjac, 1974; Sanski Most, 1977) te urbanističko-arhitektonske projekte stambeno-poslovnih zona i gradskih središta (Belišće, 1974; Đakovo, 1975; Požega, 1976). U projektima pojedinačnih građevina suvremenom interpretacijom uspijeva kreativno povezati gradske sadržaje s novim prostornim i arhitektonskim zahvatima. Među izvedenim projektima ističu se: Nacionalna i sveučilišna knjižnica (1978–95., s → V. Neidhardtom, → Z. Krznarićem i → D. Manceom), Krematorij na Mirogoju (1981–85., s D. Manceom i Z. Krznarićem), sportsko-poslovni kompleks Cibona (1985–87., s → I. Pitešom i → B. Šerbetićem), zgrada D Fakulteta elektrotehnike i računarstva (1990–97), rekonstrukcija Južne kule na Medvedgradu (1994), poslovni kompleks Eurotower (2002–08), Park Grič i Park Bele IV. na Gornjem gradu (2010–17), sve u Zagrebu, robna kuća Europatrade u Sesvetama (1991–98), crkva i pastoralni centar župe Gospe od Milosrđa na Žnjanu u Splitu (1994), revitalizacija područja Tvornice duhana Rovinj u Rovinju (1995–97), crkva na otvorenom bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici (1998., sa Z. Krznarićem), Dvorana Krešimira Ćosića na Višnjiku u Zadru (2002–05) i dr. Autor je stalnoga postava Muzeja za umjetnost i obrt (1994–95) i spomen-obilježja žrtvama Domovinskoga rata na Mirogoju u Zagrebu (1997–2005., sa Z. Krznarićem i D. Manceom). Znanstvene i stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura (glavni urednik 1983–86., 1988., 1992–93), Čovjek i prostor i Prostor. Autor je knjige Širenje horizonta. Hrvatski urbanizam 1991–2012 (2012). Bio je član predsjedništva (1982–86) i predsjednik izdavačkoga savjeta (1989–91) Saveza arhitekata Hrvatske. Za svoj rad dobio je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1979., 1982., 1988), republičke i savezne nagrade Borbe (1985., 1988), »Vladimir Nazor« (godišnja 1985., 1995., 2008; za životno djelo 2023), »Viktor Kovačić« (godišnja 1989., za životno djelo 2013) i dr.













Kliska, Stanko (Snagovo kraj Zvornika, BiH, 15. IX. 1896 – Beograd, 3. X. 1969), arhitekt, među prvima je u zagrebačku arhitekturu unio elemente moderne te dao poticaj razvoju međuratne hrvatske arhitekture internacionalnoga stila.

Studirao je arhitekturu 1919–20. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), potom na zagrebačkoj Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4), gdje je diplomirao 1923. Kratko je radio u atelijeru → Viktora Kovačića, 1923–28. u Banovinskoj građevinskoj direkciji, a 1929–41. vodio je samostalni atelijer. Od 1945. radio je u Beogradu u Ministarstvu za narodno zdravlje, a od 1947. bio je projektant u saveznom projektnom zavodu Jugoprojekt. Od 1950. do umirovljenja 1966. predavao je projektiranje zdravstvenih ustanova na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, od 1957. u zvanju redovitoga profesora. Godine 1954–56. bio je voditelj Katedre za arhitektonsko projektiranje.

Njegov zagrebački opus primjer je međuratne hrvatske moderne arhitekture internacionalnog stila, temeljene na modernističkoj ideji V. Kovačića. U Zagrebu je projektirao i izveo zgradu Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj 2 (1929., s → J. Denzlerom i → M. Kauzlarićem), stambene zgrade na uglu Ulice Ljudevita Posavskoga 16–18 i Ulice Crvenoga križa 22 (1930–31), stambeno-poslovnu zgradu Banovinske štedionice u Gajevoj 2a (1935–36., s → A. Ulrichom), Dom Crvenoga križa u Ulici Crvenoga križa 14–16 (1936–40., s A. Ulrichom), Zakladnu bolnicu Rebro u Kišpatićevoj 12 (1934–41., s A. Ulrichom, F. Gabrićem i I. Juranovićem, danas Klinički bolnički centar Zagreb), te stambeno-poslovnu zgradu s kinodvoranom na Preradovićevu trgu 5 (1939–40., s A. Ulrichom). Među izvedenim projektima izvan Zagreba ističu se: gimnazija u Sisku (1929), banovinske bolnice u Požegi (1930–36., danas Opća županijska bolnica), Sisku (1931–35., danas Opća bolnica dr. Ivo Pedišić) i na Sušaku (1931–34., nadzor → E. Steinmann, danas u sastavu Kliničkoga bolničkoga centra Rijeka). Nakon II. svj. rata specijalizirao se za arhitekturu zdravstvenih zgrada, te realizirao zgradu Instituta Medicinskoga fakulteta (1946–47) i kirurški odjel kliničke bolnice u Skoplju (1948), Sanatorij Predsjedništva vlade u Beogradu (1947–49., 1955. adaptiran u bolnicu za dječju paralizu), bolnicu za dječju tuberkulozu kostiju u Kalištima na Ohridskom jezeru (1953–55), opće bolnice u Zenici (1954–59) i Tuzli (1956–62) i dr. Autor je publikacije Zdravstvena stanica i dom zdravlja (1957) i udžbenika Bolnice (1961).













Horvatić, Dragutin (Drago) (Zagreb, 29. X. 1929 – Zagreb, 30. XI. 2003), građevinski inženjer i stručnjak za mostove.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1956. te doktorirao 1980. disertacijom Optimalni raspored materijala u savijenim čeličnim gredama. Radio je 1957. na zagrebačkom gradilištu beogradskog poduzeća Mostogradnja, a 1958–62. u grupi za mostove Inženjerskog projektnog zavoda u Zagrebu. Od 1962. radio je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1985. Predavao je kolegije Metalni mostovi i Inženjerske konstrukcije. Bio je predstojnik Zavoda za metalne i drvene konstrukcije 1985–91., 1981–83. prodekan, 1991–94. dekan Fakulteta. Umirovljen je 2000. Predavao je mehaniku na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1963–65. te bio gostujući profesor na fakultetima u Splitu, Rijeci, Osijeku i Beogradu. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila ortotropne čelične konstrukcije, spregnute konstrukcije čelik-beton, stabilnost čeličnih konstrukcija, teorija graničnih stanja čeličnih konstrukcija i aluminijske konstrukcije. Autor je udžbenika Metalni mostovi (1988) i skripta Mostovi s ortotropnim pločama i spregnuti nosači (1977) te suautor standarda Spregnute građevinske konstrukcije (JUS U.Z1.010) i Proračun izbočavanja limova (JUS U.E7.121).

Marić, Zvonimir (Posušje, 1. IV. 1944 − Zagreb, 23. XI. 2024), građevinski inženjer i stručnjak za betonske mostove i prednapeti beton.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. i doktorirao 1982. disertacijom Nosivost armiranobetonskih greda presjeka T pod djelovanjem savijanja, torzije i poprečne sile. Nakon što je diplomirao radio je u zagrebačkom poduzeću Hidrotehna. Od 1970. bio je zaposlen u Odsjeku za mostove Instituta građevinarstva Hrvatske u Zagrebu, gdje je bio voditelj tog odsjeka 1986–89. Usavršavao se od akademske godine 1975/76. na Građevinskom fakultetu Tehničkoga sveučilišta u Budimpešti. Spajanjem Instituta i Građevinskoga fakulteta, postao je docentom Fakulteta 1983. i izvanrednim profesorom 1988. Na Fakultetu je do 1991. predavao kolegije Masivni mostovi te Betonske konstrukcije. Godine 1998. postao je generalnim konzulom RH u Pečuhu. Nakon povratka iz Pečuha 2002. vratio se u Institut, a 2004. prešao je na Građevinski fakultet u Osijeku, gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mostovi I, Mostovi II te Prednapeti beton. Umirovljen je 2014. Autor je knjige Mostovi I (2016). Izradio je proračune nosivih konstrukcija više mostova, nadvožnjaka i vijadukata, a na vijaduktima Mrzlići na Istarskome ipsilonu (1988) i Jamani na brzoj cesti Solin–Klis (1990) prvi je u hrvatskoj mostogradnji primijenio djelomično prednapinjanje. Osnivač je hrvatskog ogranka Međunarodnoga društva za prednapeti beton kojega je bio prvi tajnik 1992–98. Urednik je časopisa Glasnik hrvatskog diplomatskog kluba od 2011.

Kos, Zorko (Šumber kraj Labina, 2. II. 1930 – Opatija, 23. XI. 2018), građevinski inženjer i stručnjak za hidrotehničke melioracije.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1956. i doktorirao 1979. disertacijom Primjena matematičkih modela na planiranje vodoprivrednih sistema. Radio je 1956–61. u Istarskoj vodnoj zajednici u Labinu kao tehnički direktor i direktor, 1962–65. u Ministarstvu poljogospodarstva Kraljevine Libije kao savjetnik za natapanje te 1966–76. kao direktor Općega vodoprivrednoga poduzeća za vodno područje primorsko-istarskih sljevova u Rijeci. Od 1976. radio je na Građevinskome fakultetu u Rijeci, kao redoviti profesor od 1985. Predavao je kolegij Hidrotehničke melioracije tla te druge kolegije iz vodnog gospodarstva i graditeljstva. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku i geotehniku te prodekan i dekan Fakulteta 1977–81. i 1991–95. Umirovljen je 2000. Bio je i povremeni predavač na zagrebačkome Građevinskom i Arhitektonskome fakultetu te na Građevinskome fakultetu u Nišu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila hidrotehničke melioracije, vodoopskrba i hidrotehnika. Autor je udžbenika Hidrotehničke melioracije tla 1–3 (1987–91), prvoga cjelovitog udžbenika iz tog područja, te knjiga Vodoprivreda gornjeg Jadrana – Povijest razvoja vodnog graditeljstva na vodnom području primorsko-istarskih slivova (2001) i Vodoprivreda gornjeg Jadrana – Povijest vodnog graditeljstva na vodnom području primorsko-istarskih slivova. Kanalizacijski sustavi, I (2006). Bio je više od 25 godina stalni ekspert programa Ujedinjenih naroda za okoliš (engl. UN Environment Programme, UNEP) te za prehranu i poljoprivredu (engl. Food and Agriculture Organization, FAO). Kao stručnjak UN-a bio je 1972–86. organizator i ravnatelj projekta Proučavanje vodnih zaliha i njihovo iskorištavanje u Istri. Radio je na rehabilitaciji sustava natapanja u kineskoj pokrajini Guanxi (1989. i 1993). Bio je predsjednik Društva za odvodnju i navodnjavanje (1981–91). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1993. Od 2001. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.