Most mladosti, cestovni, tramvajski i pješački most preko rijeke Save u Zagrebu, izgrađen 1974.

Spaja zagrebačka gradska naselja Zapruđe na istoku Novoga Zagreba i Savicu na lijevoj obali Save. Most je gredne čelične konstrukcije s prilazima od prednapetih betonskih nosača, ukupne duljine 300 m te širine 36 m.

Izgrađen je 1974 (projektant: V. Draganić).

Most slobode, središnji zagrebački most preko rijeke Save.

Dio je Avenije Većeslava Holjevca. Lučni je most plitkoga luka, dug ukupno 805 m, širok 19 m.

Izgrađen je 1959 (projektant: K. Tonković).

Sljeme, toranj, telekomunikacijski toranj na vrhu Medvednice, visok 170 m. Ima armiranobetonski donji dio visok 92 m i čelični antenski stup povrh njega, te je jedini takav objekt u Hrvatskoj.

Na visini od 20 m ima troetažnu pogonsku kupolu za smještaj opreme, a na 72 m gondolu za posjetitelje s vidikovcem i rotirajućim restoranom (otvoreni 2023). Izgrađen je 1976 (projektant Krešimir Šavor), a danas njime upravlja poduzeće Odašiljači i veze. Zamijenio je obližnji tronožni toranj čelične rešetkaste konstrukcije s izletničkom platformom i antenom Radiotelevizije Zagreb izgrađen 1960., visok 82 m; platforma je otvorena za izletnike 1965., a konstrukcija je srušena 1980.







Srđ, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu iznad Dubrovnika. Visok je 77 m.

Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1965. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske.

Termoelektrana Plomin, dimnjak, armiranobetonska konstrukcija za ispust dimnih plinova izgaranja ugljena, izgrađena 2000. u Plomin Luci. S visinom od 340 m najviša je građevina u Hrvatskoj i po visini dvanaesta građevina te vrste u svijetu.

Učka, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Vojak. Visok je 81 m.

Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1963. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske. Uz toranj je 2007. podignuta vojna radarska postaja za zračno motrenje.

Velika Paklenica, bunkeri, veliko podzemno sklonište koje je tijekom političke krize između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza 1950–53. gradila JNA u kanjonu Velike Paklenice.

Završetkom krize ostalo je bez funkcije. U podzemnim je prostorima 2016. uređen posjetiteljski centar Podzemni grad Paklenice u sklopu Nacionalnoga parka Paklenica.

Vukovar, stari vodotoranj, vodosprema na središnjem gradskom trgu. Izgrađena je 1912–16 (projektanti F. Funtak i L. Karlovski) te je jedan od rijetkih primjera industrijske secesijske građevine u Hrvatskoj.

Armiranobetonski vodotoranj ima kapacitet od 50 m³ vode i visinu od 19 m. Bio je namijenjen za spremanje i pričuvu vode u slučaju požara te za polijevanje ulica ljeti.

Čakovec, stari grad, utvrda i dvorac građeni od XVI. do XVIII. st. na mjestu srednjovjekovnoga grada koji se spominje još 1328. Bio je sjedište obitelji Zrinskih od 1546. do 1671.







Unutar zidina nalazi se Stari dvor Zrinskih koji se sastoji od niza jednokatnih zgrada te, nasuprot njima, Novi dvor, reprezentativna dvokatna barokna palača (bečki carski graditelj Filiberto Lucchese; danas je u palači Muzej Međimurja). Uokolo je bio dvostruki prsten opkopa s vodom, a u sredini tvrđava s pet bastiona izgrađenih od kamena i opeke. Preko srednjega sjeveroistočnog bastiona i ravelina ispred njega vodila su dva mosta do čvrstog tla.















Kino Urania u Osijeku, jedno od nareprezentativnijih secesijskih zdanja u Hrvatskoj. Uz sjeverno pročelje zgrade nalazile su se popratne prostorije kina u kojima je bilo smješteno i sjedište osječke slobodnozidarske lože Budnost.

Izgrađeno je 1912 (projektant: V. Aksmanović).

Poslovna zgrada FINA-e u Zagrebu, podignuta kao sjedište SDK-a (Služba društvenoga knjigovodstva) u Vukovarskoj ulici, važno je ostvarenje brutalizma u hrvatskoj arhitekturi.

Izgrađena je 1971–80 (projektanti: R. Nikšić, A. Dragomanović).

Rekreacijsko-sportski centar Jarun, konglomerat sportskih i rekreacijskih sadržaja na otvorenome s regatnom stazom i pratećim objektima u središtu. Prostire se na 240 ha vješto oblikovanog pejzaža, u sastavu kojega je niz jezera nekadašnje zagrebačke šljunčare.

Idejni projekt izrađen je 1952., a realizacija je trajala do 1987 (projektanti: F. Wenzler, M. Halambek-Wenzler).

Sportsko-poslovni kompleks Cibona, gradski centar vješto projektiran na skučenom prostoru u Zagrebu, sa sportskom dvoranom (danas Košarkaški centar Dražen Petrović) i poslovnim tornjem u središtu.

Izgrađen je 1987 (projektanti: M. Hržić, I. Piteša, B. Šerbetić).

Zagrepčanka, poslovni neboder sagrađen 1969–1976. na križanju Savske ceste i Vukovarske ulice. S 30 katova, odn. 95 m visine, neko je vrijeme bio najviša zgrada u Zagrebu (projektanti: S. Jelinek i B. Vinković – projektni biro AGI–46, izvođači: Vranica iz Sarajeva i Monter iz Zagreba).

Uz trovolumenski neboder postavljena je stepeničasto oblikovana niža zgrada u sastavu tog poslovnog kompleksa. Vanjski volumeni nebodera imaju karakteristično zakrivljen oblik. Izvorno je prekriven staklom i mramorom.

Stari most u Opuzenu, jednolučni željezni most izveden 1887. u sklopu projekta regulacije rijeke Neretve, a povezao je Opuzen i cestu za Metković preko rukavca Mala Neretva. Duljina mosta je 42 m. Jedan je od iznimno rijetkih očuvanih željeznih mostova u Hrvatskoj iz XIX. st. U funkciji je i danas.

Poslovna zgrada Lumenart u Puli, važno ostvarenje postmoderne arhitekture u Hrvatskoj. Građena od porotherm opeke i najsuvremenije ploče od recikliranoga stakla, primjer je sinergije arhitekture i svjetla.

Podignuta je 2010 (projektant: A. Rusan; dizajner svjetlosnih instalacija: D. Skira).

Knežević, Grozdan (Makarska, 8. VI. 1928 – Zagreb, 8. VII. 2008), stručnjak u području stambene i javne izgradnje.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1980. doktorirao disertacijom Apsolutna i relativna fleksibilnost u organizaciji stana. Završivši studij, radio je kao projektant u vojnome projektnom birou, a od 1958. kao projektant, samostalni urbanist i voditelj Odjela za industrijska područja u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Od 1963. predavao je u Tehničkoj građevinskoj školi, a od 1967. bio je direktor Projektnoga biroa poduzeća → Industrogradnja. Od 1971. bio je profesor i voditelj Zavoda za investicijsko-tehničku dokumentaciju u Višoj tehničkoj školi, a od 1977. viši predavač u Zavodu za zgradarstvo na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet u Zagrebu). Na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu radio je od 1980. do umirovljenja 1995., od 1985. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za projektiranje bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje, Primjena računala u arhitekturi i dr. Godine 1994. osnovao je vlastiti projektni biro KG-Projekt.

Autor je pedesetak projekata različitih namjena, ponajviše stambenih, poslovnih, odgojnih i obrazovnih zgrada. Među izvedbama u Zagrebu ističu se: Škola učenika u privredi građevinske struke (1961., s I. Kordišem) i Viša tehnička građevinska škola (1963., s I. Kordišem) u Aveniji Većeslava Holjevca 13–17, stambeni neboderi u Čazmanskoj ulici 2 i 4 (1968), poslovni toranj Industrogradnje na Savskoj cesti 60 (1968–72), dječji vrtići na Gagarinovu šetalištu 10 (1981) i u Ruždjakovoj ulici 7 (1982), stambene zgrade na Savskoj cesti 81–87 (1974), Ksaverskoj 13–15 (1975), Mlinarskoj 18 (1983), u Rogozovoj ulici 2–12 i 14–20 (1984) i Rugvičkoj 5 (1996–98), poslovno-stambene zgrade u Ilici 164 (1984) i Medvedgradskoj 43 (1996–98), urbana vila na Tuškancu 37 (1996–2001), poslovna zgrada koncerna Agram na raskrižju Slavonske avenije i Avenije Većeslava Holjevca (2006). Među ostvarenjima izvan Zagreba važnija su: robna kuća (1971) i škola (1975) u Kninu, dječji vrtić u Josipovcu (1996–98), škola u Đeletovcima (2000) i dr. Stručne rasprave objavljivao je u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor, autor je udžbenika Stambene i javne zgrade (s I. Kordišem, 1972) i Višestambene zgrade (1986). Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata) 1985–89. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (godišnja 1972., za životno djelo 1993) i »Viktor Kovačić« (godišnja 1975., za životno djelo 1992).

























Marković, Mirko (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 22. VI. 1929 – Zagreb, 13. IV. 2009), povjesničar, geograf i kartograf, stručnjak za povijesnu kartografiju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je geografiju 1961. te doktorirao disertacijom Studij predodžbe fizičko-geografskih elemenata na kartama jugoslavenskih zemalja od najstarijih dokumenata do konca 17. stoljeća 1964. Kao Humboldtov stipendist usavršavao se u Geografskom institutu Tehničke visoke škole u Münchenu 1965–66. Radio je u Etnološkome zavodu HAZU-a, od 1975. kao znanstveni savjetnik. Proučio je Kartografsku zbirku Hrvatskoga državnog arhiva te o njoj i njezinim raritetima napisao iscrpan prikaz. Istražujući arhivsku građu (karte i planove naselja), prikupio je opsežnu, do tada nepoznatu građu. Najpoznatije su njegove knjige i monografije Đakovo i Đakovština (1976), Descriptio Croatiae: hrvatske zemlje na geografskim kartama od najstarijih vremena do pojave prvih topografskih karata (1993; najpotpuniji pregled kartografije Hrvatske i hrvatske kartografije od početaka do kraja XIX. st.), Brod: kulturno-povijesna monografija (1994), Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama (2001; najopsežnija znanstvena obradba karata i veduta koje prikazuju hrvatske gradove od najranijih geografskih predodžbi do suvremenih topografskih karata), Hrvatska na starim zemljovidima (2002; prikaz geografskog poznavanja hrvatskih zemalja i njihovo kartografsko predočavanje od početaka do XIX. st.), Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka (2002), Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva (2002). Izradio je i desetak zavičajnih karata većih hrvatskih gradova i njihove okolice. Bio je član suradnik HAZU-a (od 1980) i počasni član Hrvatskoga kartografskog društva.

Kolunić Rota, Martin (Martinus Rota Sibenicensis) (Šibenik, oko 1532 – Prag, 1582. ili 1583), bakrorezac, grafičar i kartograf.

Živio je i djelovao u Rimu i Veneciji, gdje se školovao i stekao ugled izrezujući u bakrorezu djela slavnih suvremenika te bakroreze s religijskim, alegorijskim i mitološkim sadržajem. Za bečki dvor je od 1568. radio grafičke portrete habsburških vladara, biskupa i papa, državnika, rimskih careva, znanstvenika, i dr. Prema vedutama iz zbirke koju je priredio Giulio Ballino (Venecija, 1569), izradio je bakropise Venecije, Pariza, Carigrada, Milana, Alžira, Napulja i Rodosa koji su objavljeni u izdanju Francesca Valegija Raccolta di le più illustri et famose città di tutto il mondo (Venecija, 1572). U tom su atlasu objavljeni njegovi bakrorezi zemljopisnih karata te povijesnih zbivanja (Bitka kraj Lepanta). Autor je nekoliko karata dalmatinskog područja – bakropisne karte splitskoga područja (od Trogira do Omiša, oko 1570., nepotpisana), na kojoj je vjerno prikazao glavna mjesta i zemljopisna obilježja kraja, karte zadarskoga i šibenskoga područja (Il Vero Ritratto di Zara Et Di Sebenico… u dva dijela – Zadar sa zaleđem i Šibenik sa zaleđem, 1570., oba potpisana i objavljena u izolaru → G. F. Camocia), te velike karte šibenskoga područja s vedutom grada (Sito Particolare Del Contado Di Sebenico parte di Dalmatia in Sebenico, 1570., nepotpisana), toponimski i topografski najbogatijega njegova djela, koje se smatra jednim od najvjernijih prikaza nekoga hrvatskoga grada u XVI. st. Za izradbu tih karata se uvelike koristio radovima venecijanskih kartografa, no unio je i nove zemljopisne elemente.

Knežić, Josip Kajetan (Joseph Cajetan; Knezic) (Petrinja, 15. II. 1786 − Senj, 15. IX. 1848), vojni inženjer, jedan od najistaknutijih graditelja cesta u Hrvatskoj u XIX. st.

Završio je geometrijsku školu u Petrinji, gdje je od 1801. bio zaposlen kao pomoćni učitelj. Kao časnik austrijske vojske vojnu službu započeo je 1802. kao inženjerski kadet austrijske vojske u 48. pješačkoj pukovniji podmaršala → Filipa Vukasovića, ujedno mu asistirajući pri gradnji Lujzinske → ceste na dijelu između Delnica i Rijeke. Kao poručnik sudjelovao je u ratu protiv Francuza u Poljskoj (1804–09), za njihove vladavine u hrvatskim krajevima služio je u francuskoj vojsci (1809–13), a nakon obnove austrijske vlasti u 4. slunjskoj graničarskoj pukovniji (1814–15). Od 1815–21. bio je vojni inženjer u Građevnom ravnateljstvu za Dalmaciju u Zadru, gdje je radio na regulaciji toka rijeka Krke i Čikole, uređenju zadarske i šibenske luke te izradio projekt melioracije močvara rijeke Cetine. Godine 1821–25. služio je u Vlaško-ilirskoj pukovniji. Umirovljen je 1833. u činu bojnika. Za zasluge u razvoju prometa i trgovine u Monarhiji kralj Ferdinand I. odlikovao ga je 1843. Viteškim križem Reda sv. Leopolda, a proglašen je i počasnim građaninom vojnoga komuniteta Senja.

Istaknuo se u projektiranju i gradnji planinskih cesta između Dalmacije i Like. Projektirao je i od 1825. vodio gradnju velebitske ceste Sv. Rok–Mali Alan–Obrovac i dalje prema Zadru (1825−27). Najvažniji njegov projekt bila je rekonstrukcija i modernizacija Jozefinske ceste (1833−45). Kolnik je produljen s dotadašnjih 100 km na 115 km te proširen na prosječno šest metara, obnovljeni su i građeni novi → mostovi, uključujući nadogradnju gornjega dijela mosta → Vinka Struppija preko Tounjčice 1835., te je ublažena i većina uspona. Uz manje popravke i preinake, služila je prometu sljedećih gotovo 120 godina. Na inicijativu Dvorskoga ratnoga vijeća u Beču izradio je 1838. elaborat željezničke pruge Sisak−Bandino Selo na konjsku vuču, s mogućnošću prelaska na parni pogon, kombinirajući ga s cestovnim priključkom do nove Jozefinske ceste kraj Josipdola, radi unapređenja trgovine pomorskih luka Hrvatskoga primorja. Godine 1841. započeo je izradbu projekta obnove Terezijanske ceste (Gospić−Brušane−Baške Oštarije−Karlobag), izgradnju koje je vodio od 1844. do kraja života, u suradnji s graditeljem S. Kekićem koji je cestu dovršio 1851. Pod Vratnikom je izgradio česmu nazvanu Cesarsko vrilo i kapelicu sv. Mihovila uz koju je pokopan.







Roth-Čerina, Mia (Zagreb, 4. X. 1974), arhitektica, angažirana je u aktivnostima usmjerenima razvoju kulture prostora, a istaknula se posebice projektiranjem zgrada društvenoga standarda.

Diplomirala je 2000. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2015. doktorirala disertacijom Određivanje arhitektonskih parametara u projektiranju zgrada za predškolski odgoj (mentorica → H. Auf Franić). Na istome fakultetu zaposlena je od 2011., od 2022. u zvanju redovite profesorice, te predaje kolegije Zgrade društvenog standarda, Osnove arhitektonskog projektiranja, Studio 3 (škole), Radionica arhitektonskog projektiranja 2 i dr. Od 2016. prodekanica je za međunarodnu suradnju i umjetnost. Kao gostujuća profesorica sudjelovala je u radu fakulteta u Ljubljani, Splitu, Osijeku, Mostaru, Sarajevu, Milanu, Santiagu, Londonu, Delftu, i dr.

Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se projektiranjem, posebice zgrada društvenoga standarda, najčešće u suradnji s Tončijem Čerinom. Među ostvarenjima ističu se: kuća za odmor na Palitu na Rabu (s T. Čerinom, 2018), osnovna škola sa sportskom dvoranom u Popovači (s T. Čerinom, 2018), Centar za robotiku na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (s T. Čerinom, T. S. Franićem, V. Risterom, M. Markešić, I. Krstinić i A. Martinčić, 2021), centar za posjetitelje Lonjskoga polja u Osekovu (s T. Čerinom, 2021), vidikovci Lonjskoga polja u Čigoču, Repušnici i Osekovu (s T. Čerinom, 2021). Sudjelovala je u realizaciji Hrvatskoga paviljona na 18. venecijanskom bijenalu arhitekture (s T. Čerinom, L. Fatovićem, V. Kasapom, O. Ursić, N. Mihaljevićem i I. Mitrovićem, 2023). Znanstvene i stručne članke objavljuje u serijskim publikacijama Prostor, Život umjetnosti i dr. Urednica je mnogih knjiga, među ostalim Šest pogleda (s P. Mišković, 2016), The Hidden School Papers (s R. Cavallom, 2020) i Designing in Coexistence (s I. Mitrovićem i T. Čerinom, 2023). Od 2023. predsjednica je → Udruženja hrvatskih arhitekata. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2019), »Bernardo Bernardi« (2022) i BIG SEE Grand Prix – Landscape and Public Space (2022). Godine 2018. bila je nominirana za nagradu Mies van der Rohe.

Šerman, Karin (Zagreb, 27. VI. 1964), arhitektica i teoretičarka arhitekture, bavi se istraživanjem moderne i suvremene arhitektonske kulture te recentnom arhitektonskom teorijom.

Diplomirala je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena od 1990. na Katedri za teoriju i povijest arhitekture. Magistrirala je 1996. na Sveučilištu Harvard u Cambridgeu (SAD) iz područja teorije i povijesti arhitekture (mentor K. M. Hays), gdje se i dalje usavršavala u okviru doktorskoga programa, a doktorirala 2000. na matičnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Refleksije utjecaja bečkog kulturnog kruga u prvoj fazi razvoja hrvatske moderne arhitekture (mentor → B. Magaš). U zvanje redovite profesorice birana je 2016. Prodekanica za nastavu bila je 2006–07., a od 2009. je predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture. Nositeljica je kolegija Uvod u teoriju arhitekture i Teorija arhitekture I i II, a predaje i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Mostaru. Svoj rad posvećuje proučavanju recentne arhitektonske teorije te istraživanju moderne i suvremene hrvatske i svjetske arhitekture i kulture, što promiče predavanjima, člancima, izložbama i knjigama te suradnjom na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim projektima. Osobito zanimanje iskazuje za istraživanje kulturnog i arhitektonskog naslijeđa Bauhausa. Radove objavljuje u mnogobrojnim domaćim i inozemnim publikacijama, među ostalim u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Prostor, Oris, ARCH, Buildings, Centropa, Architektura & Urbanizmus, i dr. Potpredsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata bila je 2015–17., a članica njegova Stručnog savjeta 2010–11. Bila je izbornica hrvatskoga nastupa na Venecijanskom bijenalu arhitekture (2014) u sklopu kojega je, s autorskim timom, postavila izložbu Fitting Abstraction o hrvatskom arhitektonskom modernizmu u razdoblju 1914–2014. Od 2017. članica je suradnica HATZ-a. Dobitnica je Nagrade »Neven Šegvić« (2014).

Stojadinović, Ilija (Niš, 5. I. 1926 − Beograd, 2. IX. 1982), građevinski inženjer, projektant Paškoga, Šibenskoga i Krčkoga mosta.

Diplomirao je 1952. na Građevinskom fakultetu u Beogradu. Ondje je radio u Institutu za ispitivanje materijala Srbije do 1962., zatim u poduzeću Mostogradnja, gdje je bio i vodeći projektant mostova, a od 1966. sudjelovao je u nastavi na Građevinskom fakultetu, od 1982. kao redoviti profesor.

Projektirao je građevine od armiranog i prednapetoga betona, osobito mostove. Njegovi su najznačajniji projekti lučni armiranobetonski mostovi izvedeni u Hrvatskoj, Paški, Šibenski i Krčki most koji spadaju u vrhunska mostograditeljska ostvarenja. Autor je primijenjenoga konzolnog načina izvedbe armiranobetonskih lukova, prvi put razvijenoga u Hrvatskoj gradnjom Šibenskoga i Paškoga mosta 1960-ih te dodatno unaprijeđenoga tijekom gradnje Krčkog mosta, a projektirao je i sve pomoćne konstruktivne zahvate pri ostvarivanju tog načina gradnje. Krčki most izgrađen je tada s rekordnim rasponom armiranobetonskoga luka (390 m), te spada u remek-djela svjetske mostogradnje XX. st.



















Rosman, Riko (Ljubljana, 22. V. 1927 – Zagreb, 2. VIII. 2008), građevinski inženjer, stručnjak u području čeličnih i armiranobetonskih građevnih konstrukcija.

Diplomirao je 1954. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu te doktorirao 1960. disertacijom Proračunavanje poprečnih zidova u visokogradnji na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu (TH München). Radio je kao konstruktor u tvornici Metalna u Mariboru (1955–56). Od 1957. bio je zaposlen na Katedri za betonske konstrukcije Arhitektonsko-geodetsko-građevinskoga fakulteta (→ Arhitektonskoga fakulteta) u Zagrebu, od 1971. u zvanju redovitoga profesora. Utemeljio je 1975. kolegij Nosive konstrukcije, a držao je nastavu i iz kolegija Betonske konstrukcije, Teorija konstrukcija, Konstruktivni projekt. Umirovljen je 1997.

Znanstveno i stručno bavio se područjem građevnih čeličnih i armiranobetonskih konstrukcija, njihovih statičkih i dinamičkih svojstava, odziva na seizmičke aktivnosti te metoda za osiguranje njihove pouzdanosti. Važan je njegov doprinos proračunavanju sustava zidova i okvirnih sustava, odn. općenito analizi nosivih sustava višekatnih zgrada. Osobito se istaknuo svojim publicističkim radom. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova iz područja teorije konstrukcija, djela Proračunavanje zidova na horizontalno opterećenje (1962) i Stropne konstrukcije (1990) na hrvatskom jeziku, a u razdoblju 1965−83. objavio je niz knjiga i priručnika u Njemačkoj koje su služile za provedbe statičkih i dinamičkih analiza širom svijeta (Die statische Berechnung von Hochhauswänden mit Öffnungsreihen, 1965; Zahlentafeln für die Schhnittkräfte von Windscheiben mit Öffnungsreihen, 1966; Gegliederte Windscheiben mit stufenartig veränderlichen Querschnittswerten, 1967; Statik und Dynamik der Scheibensysteme des Hochbaues, 1968; Berechnung gekoppelter Stützensysteme im Hochbau, 1975; Erdbebenwiderstandsfähiges Bauen, 1983). Autor je čak deset makropedijskih članaka Tehničke enciklopedije LZ-a u razdoblju 1984−97. Redoviti je član HAZU-a od 1992. Dobitnik je Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« 1968. i Nagrade za životno djelo za 1993.

Kezić, Neno (Split, 4. 3. 1965), arhitekt, istaknuo se osobito u projektiranju stambene arhitekture i interijera.

Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija otišao je u London gdje je dvije godine radio u projektnom birou Michael Hopkins & Partners. Nakon povratka u Split 1990. osnovao je vlastiti biro Arhipolis. Od 2004. zaposlen je i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, u zvanju redovitoga profesora od 2012. Nositelj je više kolegija iz područja arhitektonskog projektiranja i projektiranja interijera. Godine 2015–18. bio je pročelnik Katedre za arhitektonsko projektiranje, a 2018–22. prodekan za studije arhitekture i urbanizma.

Iako je njegov projektantski opus raznolik, najvažniji dio predstavljaju stambene zgrade kojima je dosegnuo visoku razinu tipološke razrađenosti i inovativne oblikovne izražajnosti. Među ostvarenim projektima u Splitu ističu se: crkva sv. Josipa u Odeskoj ulici bb (1996–97., s E. Širolom), stambene zgrade Kaskade na Putu Duilova 8–10 (1997), Bucal u Ulici hrvatskih iseljenika 8 (1998–99), Lovretski dvori u Lovretskoj 10–18 (1998–99), poslovna zgrada SEM u Ulici 114. brigade 10 (1998), stambeno-poslovna zgrada Vicko Millenium na Trgu Hrvatske bratske zajednice 1–2 (2001), Žnjanski blizanci u Žnjanskoj 2–10 (s E. Šverkom, 2004–06), Studentski centar Split sa studentskim domom u Fiskovićevoj ulici 3 (2012., s E. Šverkom), hotel Ambasador (2022., s E. Šverkom i N. Roje). Izvan Splita izveo je stambenu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata Volarica u Drnišu (2000), hotel Salona Palace u Solinu (2017), Srednju školu Jelkovec u Novom Jelkovcu u Sesvetama (2015–17., s E. Šverkom) i dr. Važnija su mu ostvarenja u području interijera: rent a car agencija Brodomerkura na Trumbićevoj obali 15 (1991), kavana Nautilus u Tomislavovoj ulici (1996), poslovni prostor Split Ship Management Headquarters u zgradi SEM (1998), sve u Splitu. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima World Architecture Community Award za projekt Velikoga egipatskog muzeja u Kairu (2008., s E. Šverkom), »Bernardo Bernardi« (1991., 1998), »Drago Galić« (2001), Zagrebačkoga salona (2000., 2012), »Vladimir Nazor« (2012).

Gjurović, Miroslav (Vrgorac, 25. I. 1902 – Zagreb, 4. X. 1993), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Beogradu diplomirao je 1927. Nakon završetka studija radio je u Srijemskoj Mitrovici, Rumi i Šapcu, a 1930–40. u Peći, gdje je bio šef odjela za hidrotehničke radove. Radio je u Dubrovniku i Šibeniku 1944. te bio voditelj Odsjeka za melioracije i vodne zadruge Hidrotehničkog odjela Ministarstva građevina u Zagrebu 1945. Od 1946. radio je na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, kao redoviti profesor od 1964. Predavao je kolegije Regulacije rijeka, Melioracije tla te Plovni putovi i luke. Bio je predstojnik Zavoda za privrednu hidrotehniku od 1958. Umirovljen je 1972. Bavio se melioracijom tla i regulacijom rijeka te je tako autor mnogih projekata sustava natapanja, hidroloških studija, projekata regulacije bujica i melioracije polja, projekata luka, poput kanalske luke Zagreb kraj Jakuševca (u suradnji s → M. Čabrianom) te projekata sanacije i konsolidacije tla, poput onoga za aerodromsku pistu na Plesu. Također, otvorio je izvor termalno-mineralne vode Ilidža kraj Peći te pronašao metodu rada za izračunavanje kompenzacijskog pada bujica. Autor je udžbenika Regulacija rijeka (1967). Bio je suradnik na Općoj enciklopediji i Pomorskoj enciklopediji LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1971.

Volcius Raguseus Vincentius Demetrius (Volčić, Vicko Dimitrije) (Dubrovnik, 1563 – Napulj, 1607), kartograf, stručnjak za izradbu portulana.

Osnove kartografije, posebice vještinu izradbe portulana, stekao je u napuljskoj radionici sicilijanskog kartografa Giovannija Battiste Caloira de Olive. U Livornu je utemeljio vlastitu kartografsku školu (Livornska nautičko-kartografska škola; 1592–1688) u kojoj je izrađivao samo portulane. Od osnutka škole da kraja života izradio je dvadesetak iznimno vrijednih rukopisnih portulana i atlasa, koji se čuvaju u arhivima i knjižnicama u Italiji, Parizu, Madridu, Stockholmu, Cambridgeu i Chicagu. Najpoznatija su mu djela: portulanska karta Sredozemlja i Crnoga mora (1596), portulanski atlas (bez naslova, 1598., s pet portulanskih karata) i Pomorska karta (Carta nautica, 1601), s prikazom jadranskoga i egejskoga otočnog prostora. Portulane je potpisivao latiniziranom inačicom svog imena, Vincentius Demetrei Volcius Raguseus. Sve su njegove karte rađene rukopisno, ukrašene su bojama, figurama i vjetruljama uobičajenima za portulane. Kartografi su u to doba obično rezali karte u bakru i potom ih reproducirali na papir, no Volčić je svoje karte izrađivao kistom na pergamentu. Luke od posebnog značaja isticao je crvenom bojom. Potkraj života (1601) preselio se iz Livorna u Napulj. Njegovi su kartografski radovi zapaženi 1881. na III. međunarodnom kongresu geografa u Veneciji.

Roić, Miodrag (Split, 9. IV. 1961), geodet, stručnjak za upravljanje zemljišnim informacijama i katastrom.

Diplomirao je 1985. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao disertacijom Erfassung von nicht signalisierten 3D-Strukturen mit Videotheodoliten 1994. na Odjelu za inženjersku geodeziju Tehničkog sveučilišta u Beču (TU Wien), gdje je boravio na znanstvenom usavršavanju (1992–94). Na Geodetskome fakultetu zaposlio se 1987., a 2002. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Predaje kolegije iz područja katastra, geoinformatike i upravljanja prostornim informacijama koja su i predmet njegova znanstvenog interesa. Bio je predstojnik Zavoda za inženjersku geodeziju i upravljanje prostornim informacijama (1999–2002), pročelnik Katedre za upravljanje prostornim informacijama (2002–11; i od 2015) te prodekan za financije i poslovanje (2007–09). Dekan Fakulteta bio je u dva mandata (2011–15). Vodio je više domaćih i međunarodnih stručnih i znanstvenih projekata te predavao na više fakulteta u Zagrebu te u Beču, Splitu i Mostaru. Bio je glavni urednik → Geodetskoga lista (1997–2000) te voditelj i član organizacijskih i znanstvenih odbora znanstvenih skupova u Hrvatskoj te skupova održanih u okviru aktivnosti međunarodnih geodetskih udruga IAG i FIG. Dopisni je član Njemačke geodetske komisije (Deutsche Geodätische Kommission – DGK) od 2009.

Maretić, Mirko (Sušci kraj Sinja, 7. X. 1926 — Zagreb, 26. X. 2008), arhitekt i urbanist, zapažen po pedagoškom, teorijskom i praktičnom djelovanju.

U Zagrebu je diplomirao 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1985. disertacijom Prilog istraživanju modela centra novog gradskog naselja (mentor → A. Marinović-Uzelac). Polazio je urbanističke seminare u Švedskoj (1958) i Francuskoj (1965, 1971). Od 1954. bio je zaposlen kao planer i projektant u → Urbanističkom institutu Hrvatske, a 1957–72. kao planer, projektant i voditelj Odjela za urbanističko projektiranje u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba (UZGZ). Od 1958. do 1968. bio je honorarni asistent na Katedri za urbanizam zagrebačkog fakulteta, na kojem je radio od 1972., kao redoviti profesor od 1987; umirovljen je 1996. Predavao je kolegije Osnove urbanizma, Urbanističko planiranje I–IV, Urbanizam III, Osnove urbanističkog i graditeljskog zakonodavstva i dr., bio je predstojnik Zavoda za urbanizam 1986–93. te voditelj poslijediplomskoga studija Graditeljsko nasljeđe (1989–93).

Izradio je idejne studije urbanističkih planova Ozlja (1954), Kutine (1956), Novske (1959), generalni urbanistički plan Zagreba (1971., s timom UZGZ-a), urbanistički plan Sesveta (1975., sa suradnicima), detaljne urbanističke planove središta (1955) i sportskog parka u Kutini (1955., s F. Wenzlerom), središta Vukovara (1955., s R. Miščevićem), naselja Sopot i Gajnice (1958., s V. Ivanovićem, G. Kneževićem i J. Uhlikom), idejna urbanistička rješenja Trnja (1965., s timom UZGZ-a), stambenoga područja Bukovac–Remete (1967., s M. Ivanović-Kunc i Z. Smole), sportskog centra Remetinec (1971), gradskog središta (1973., u suradnji) te urbanistički plan sveučilišnog sklopa Šalata–Horvatovac (1978., s B. Milićem) u Zagrebu. Istaknuo se urbanističkim planom Trnskoga (1960., sa Z. Kolacijem i Uhlikom), prvoga cjelovito izvedenoga novozagrebačkoga naselja. S timom UZGZ-a izradio je idejno urbanističko rješenje južnoga Zagreba (1962). Među njegovim arhitektonskim realizacijama ističu se stambeni nizovi u Voćarskom naselju (1961–63., s V. Ivanovićem) i trgovačko-ugostiteljski podcentar Trnsko (1962) u Zagrebu, zgrada Kotarskog zavoda za socijalno osiguranje u Sisku (1956., s V. Ivanovićem) i dr. Objavio je udžbenik Gradski centri (1996), surađivao je u Enciklopediji fizičke kulture (1977) i Sportskom leksikonu (1984) LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2005.

Špirić, Emil (Vodice, 8. VII. 1939), arhitekt, zapažen po projektima javnih zgrada.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 2001. disertacijom Istraživanje parametara u otvorenom polju diskursa o arhitekturi (mentor M. Čanković). Bio je inženjer na gradilištima građevinskoga poduzeća Tehnika u Zagrebu (1963–70). Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je zaposlen od 1971. u zvanju asistenta, od 1987. predavača, a od 2003. redovitoga profesora; umirovljen je 2009. Bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje I, II, VI i VII, Zgrade za zdravstvo i sport i dr. Od 1972. bio je autor ili koautor (s I. Jurasom, → N. Šegvićem, → A. Vulinom, V. Pedišićem i dr.) visokoocijenjenih natječajnih radova i projekata. Među realizacijama ističu se Spomenik žrtvama fašizma u Vodicama (1983), dogradnja Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (1985., s I. Jurasom), Dom boraca i omladine u Šibeniku (danas Krešimirov dom; 1985., s I. Jurasom), rekonstrukcija i dogradnja Osnovne škole Tituš Brezovački u Španskom (2006., s V. Pedišićem) te zgrada škole i vrtića u sklopu odgojno-obrazovnog kompleksa na Kajzerici (2013., s V. Pedišićem, E. V. Farrerom i J. J. Núñez Andrade ) u Zagrebu. Piše kritičke i stručne tekstove, eseje i studije. Bio je glavni urednik časopisa Arhitektura (1996–98) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1997–99). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (1986., 2014) i »Viktor Kovačić« (2006).





