Đuro Đaković Grupa d. d., poduzeće za proizvodnju opreme za industrijska i energetska postrojenja, čeličnih konstrukcija, tračničkih i borbenih oklopnih vozila, poljoprivrednih i građevinskih strojeva i dr., osnovano 1921. sa sjedištem u Brodu na Savi, danas Slavonski Brod. Jedan je od glavnih nositelja razvoja strojogradnje i metalne industrije u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji.
Razdoblje od osnutka do II. svjetskog rata
Poduzeće je poslovanje započelo pod nazivom Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi d. d., a bavilo se gradnjom i popravkom lokomotiva, vagona i mostova te proizvodnjom strojeva i opreme. Ideja o njegovu osnutku bila je prije svega posljedica snažne potrebe da se ublaži teško stanje voznoga i vučnog parka državnih željeznica nakon I. svj. rata. Vozila su bila u takvom stanju da je nužnost njihova popravka davala izgled višegodišnjega punog zaposlenja većemu tvorničkom kapacitetu. Slavonski Brod izabran je zbog idealnoga smještaja na rijeci Savi koja je plovna te na važnom prometnom željezničkom putu, kojim je grad povezan s najvažnijim gospodarskim područjima u državi – Beogradom na istoku, Zagrebom na zapadu, Sarajevom i Dubrovnikom na jugu.
U prvim godinama rada tvornica se bavila samo popravcima vagona, a 1926. započela je s novogradnjom, najprije teretnih, a potom i putničkih vagona te tramvaja. Popravljati lokomotive, prvotno parne, započela je 1924. Prva parna lokomotiva za pruge uskotračnoga kolosijeka izrađena je 1926., no tada još nije bila riječ o industrijskoj proizvodnji. Godine 1938. proizveden je prvi motorni vlak za potrebe prometa na uskotračnim prugama u državi. Industrijska proizvodnja lokomotiva počela je u malim ili srednjim serijama, što znači da se istodobno proizvodi približno 100 do 300 lokomotiva. Prva narudžba za isporuku bila je deset lokomotiva tipa 1-B-1 serije 16 Jugoslavenskim državnim željeznicama 1937. Prva parna lokomotiva pod nazivom Sava puštena je u pogon 1939.
Proizvodnju teških čeličnih konstrukcija i mostova poduzeće je započelo dvije godine nakon osnutka. Već u prvoj godini rada bilo je izgrađeno i isporučeno oko 500 t pretežno teških čeličnih konstrukcija, dogodine količina je bila udvostručena, a sljedećih su godina isporuke bile u stalnom porastu. Godine 1927. izgrađen je i montiran kolni most preko rijeke Tise kraj Titela u Vojvodini, duljine 463 m, sa središnjim otvorom od 154 m, mase 2700 t. Prvi izvozni posao izveden je 1929., kada su izgrađena i montirana tri željeznička mosta na pruzi Solun–Alexandropolis u Grčkoj. Tijekom 1930-ih, kada je tehnologija zavarivanja čelika još bila u razvoju i u tehnološki razvijenim državama poput Njemačke, Belgije i Francuske, poduzeće se gradnjom čeličnih mostova posebno istaknulo u svjetskim razmjerima. Najznačajniji most u zavarenoj izvedbi cestovni je most, izgrađen i montiran 1939. preko rijeke Save u Zagrebu. Značajno djelo mostovne gradnje je i željeznički dvokolosiječni most preko Save u Zagrebu, izgrađen iste godine u zakovanoj izvedbi.
Parne kotlove (prvotno za lokomotive, poslije i za ostale namjene) i dijelove termoenergetskih postrojenja tvornica je počela proizvoditi 1926., dok se proizvodnjom industrijske opreme počela baviti u 1930-ih. Dva rezervoara za rafineriju u Bosanskome Brodu izrađena su 1931. i 1932., a nakon toga sve do 1937. izrađen je niz rezervoara za rafineriju u Osijeku te za vojne potrebe. Važan proizvod tog dijela predratne proizvodnje su i destilacijske kolone za rafineriju u Bosanskome Brodu.
Oprema za građevinsku industriju počela se proizvoditi 1935. Odgovarajući potrebama tržišta toga doba, tvornica je započela izradbu motornih čeljusnih drobilica za kamen te mlinova s valjcima za finu granulaciju zrnaca. Osobito je važan za predratnu djelatnost u području strojarstva bio i odjel konstrukcije te gradnje dizalica i transportnih uređaja, u kojem je prva mosna dizalica proizvedena 1935.
Prvi laboratorij za ispitivanje fizikalnih, odn. mehaničkih svojstava materijala osnovan je u sklopu poduzeća oko 1940., a služio je ispitivanju odljevaka i zavarenih spojeva te karoserijskih limova. Projektantsko-konstrukcijski uredi razvijali su se u skladu s potrebama i mogućnostima proizvodnje te komercijalnim uvjetima tržišta, a u njima je 1930-ih radilo oko 20 konstruktora i crtača. Poduzeće je 1924. zapošljavalo oko 1100 radnika.
Razdoblje od početka II. svjetskog rata do 1970.
Po nalogu vlasti NDH poduzeće je 1941. nacionalizirano te mu je promijenjen naziv u Tvornica vagona, strojeva i mostova d. d. Brod na Savi. Pod tim je nazivom djelovalo sve do kraja II. svj. rata. Tvornica je dobila narudžbe od njemačkih vojnih vlasti za izradbu vojnoga materijala za vremensko razdoblje od više godina u opsegu kojim je njezin kapacitet bio potpuno iskorišten. Tijekom vremena povećavao se i broj ostalih narudžbi, a bili su uspješno dovršeni i pregovori s Hrvatskim državnim željeznicama za popravak starih te izradbu novih lokomotiva i vagona. Tvornica je također sklopila ugovor sa zapovjedništvom mornarice NDH za popravak i podizanje potopljenih riječnih brodova. Godine 1942. preuzela je narudžbe za gradnju i popravke mostova te čišćenje riječnih korita u Brčkom, Zemunu, Rači, Radonji, Begejskom kanalu i dr. Jedan dio svojih kapaciteta usmjerila je na proizvodnju artikala za vojne potrebe, primjerice zrakoplovnih bombi bez upaljača. Cijeli tvornički kompleks znatno je stradao 1944. tijekom savezničkih bombardiranja.
Iako je poduzeće od uspostave socijalističke Jugoslavije 1945. nastavilo poslovati u prijašnjem formalnopravnom obliku dioničkoga društva, ono je već tada zapravo poslovalo kao državno poduzeće. Donošenjem Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća 1946., tvornica je formalno prešla u državno vlasništvo, a 1947. promijenila je ime u Đuro Đaković, industrija lokomotiva, strojeva i mostova Slavonski Brod, u čast političara, sindikalnoga čelnika rodom iz Brodskoga Varoša (danas u sastavu Slavonskoga Broda) koji je kao bravarski majstor u njoj radio 1927. Tvornički kompleks je poslije ratnih razaranja obnovljen (prema projektu Lavoslava Horvata 1947–48), izgrađene su nove hale te je pokrenuta intenzivna stambena izgradnja za zaposlenike (463 stana 1945–52).
U razdoblju Prvoga petogodišnjega plana (1947–51) poduzeće je popravilo i proizvelo 313 parnih lokomotiva, rekonstruiralo 263 teretna vagona, izradilo više od 17 000 t željeznih konstrukcija, 1339 t opreme za strojograđevnu industriju, 866 t opreme s mehanizmima za ostalu industriju, 1492 t individualnih proizvoda bez mehanizma za razne korisnike, 1603 t parnih kotlova, 5624 t odljevaka i dr.
Nakon 1958. tvornica više nije proizvodila parne lokomotive, jer su Jugoslavenske željeznice odlučile postupno napustiti parnu vuču, odn. preusmjeriti se na motornu, a poslije i na električnu vuču.
Godine 1955. poduzeće je proizvelo prvu dizelsku lokomotivu od 15 kW, 1956. od 37 i 75 kW, a 1957. izradilo je lokomotivu od 135 kW, sve uglavnom za potrebe industrije. U njih su se, ovisno o snazi, ugrađivali dizelski motori s jednim, dva ili četiri cilindra. Stekavši iskustvo na lokomotivama manjih snaga i jednostavnijeg (mehaničkog) prijenosa, poduzeće je potkraj 1950-ih prešlo na proizvodnju dizelsko-hidrauličnih i dizelsko-električnih lokomotiva. Do 1969. proizvelo je 33 dizelske hidraulične lokomotive od 150 kW i 48 od 300 kW te 55 od 450 kW i 97 dizelsko-električnih lokomotiva od 620 kW i 17 od 1240 kW. Uz to, 1967–69. proizvelo je i 12 četverodijelnih motornih vlakova za pruge uskotračnoga kolosijeka.
U vagonskoj proizvodnji prvih desetak godina nakon II. svj. rata izvodio se uglavnom popravak i metalizacija vagona (s iznimkom 1953–54. kada je proizvedeno 410 vagona za turske željeznice), a intenzivna izradba novih vagona počela je 1957. Do 1969. u tvornici je izrađeno 6877 vagona, od čega su 4243 izvezena u tadašnji SSSR, Čehoslovačku, Mađarsku, Njemačku i dr.
Razvoj gradskoga prometa u svijetu, njegova modernizacija i potreba uvođenja u promet tramvajskih vozila s okretnim postoljima doveli su do razvoja vlastitih projekata unificiranih tramvajskih vozila. Poduzeće je 1956–69. izradilo 206 tramvajskih kola i prikolica za gradski promet u Zagrebu, Beogradu i Osijeku.
Poduzeće je znatno pridonijelo izgradnji i rekonstrukciji tvornica šećera i cementa. U tom razdoblju izgradilo je nove tvornice šećera u Bitoli, Peći, Kovinu, Senti i Sremskoj Mitrovici te nova postrojenja u već postojećim tvornicama u Županji, Osijeku, Vrbasu i Branjinom Vrhu. Nove tvornice cementa izgradilo je u Umagu i Omišu, te u Etiopiji, Sudanu i Indiji, a sudjelovalo je u rekonstrukciji gotovo svih postojećih tvornica cementa u državi.
Tvornica je izradila i montirala velik broj kotlovskih postrojenja od 1 do 400 t pare na sat za gradske ili industrijske elektrane raznih vrsta. Poduzeće je 1969. dospjelo na prvo mjesto u svijetu u proizvodnji automatiziranih kotlova Steamblock (ukupno ih je proizvelo 613).
Tijekom 1950-ih i 1960-ih izradilo je više od 90 000 t željeznih konstrukcija, pretežno za mostove i industrijske hale, od čega je velik dio bio namijenjen izvozu. Monteri poduzeća u tom su razdoblju montirali više od 200 000 t razne opreme i konstrukcija, vlastite ili tuđe proizvodnje, uključivši 48 mostova u državi i inozemstvu.
Tvornica je 1952. zapošljavala 2500 radnika, a 1964. čak 4520 radnika. Od 1968. poduzeće je nastavilo djelovati pod nazivom Đuro Đaković, industrija šinskih vozila, industrijskih i energetskih postrojenja i čeličnih konstrukcija Slavonski Brod.
Godine 1955. Đuro Đaković bio je jedan od članova osnivača INGRA-e, izvozne zajednice za projektiranje, izgradnju i prodaju energetskih i industrijskih postrojenja, a spajanjem razvojnih odjela i laboratorija poduzeća 1961. osnovan je Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković. Godine 1993. nastavio je djelovati pod nazivom → Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj, a jedan dio stručnjaka prešao je raditi na → Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu, začetci kojega sežu u 1962. kada je, zbog potrebe za stručnim kadrom, osnovan Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba.
Razdoblje od početka 1970-ih do proglašenja hrvatske neovisnosti
U skladu s novim zakonskim odredbama, poduzeće je promijenilo svoj organizacijski ustroj te je od 1973. nastavilo djelovati kao radna organizacija u sastavu koje je bilo više OOUR-a, a od 1976. kao SOUR u sastavu kojega je bilo više radnih organizacija. U SOUR-u Đuro Đaković 1987. bilo je udruženo 26 radnih organizacija: Tvornica vozila i opreme, Specijalna vozila, Tvornica industrijskih postrojenja i nuklearne opreme, Tvornica energetskih postrojenja, Tvornica prijenosnika i uređaja, Tvornica alata i hidraulike, Tvornica sudova i opreme za plinove, Montaža, Elektromont, Proizvodnja sivog i obojenog lijeva, Tvornica poljoprivrednih strojeva i uređaja (Županja), Čelik (Križevci), Tvornica priključnih uređaja za poljoprivredne strojeve (Bosanski Brod), Tvornica hidrauličnih cilindara (Obrovac), Tvornica zrakom hlađenih izmjenjivača topline (Uroševac), Đuro Đaković Teddington – tvornica kompenzatora, Zajednički pogoni, Informatika i računski centar, Otprema proizvoda, Snabdijevanje materijalom, Marsonia Commerce, Ugostiteljstvo, Dom za zaštitu zdravlja radnika, Institut za strojarstvo, Inženjering projekt i Tehnički obrazovni centar.
U pogonu za proizvodnju tračničkih vozila lokomotive su se modernizirale kako bi mogle udovoljiti sve složenijim zahtjevima eksploatacije. Ranije proizvedene lokomotive manjih snaga za industriju, do 225 kW, s mehaničkim prijenosima snage, zamijenjene su lokomotivama s hidrauličkim prijenosnicima proizvodnje njemačkog poduzeća Voith. Austrijski dizelski motori tvornice Jenbacher Werke, koji su se do tada ugrađivali, zamijenjeni su u pojedinim serijama domaćim motorima tvornice Torpedo. Za tešku ranžirnu službu počelo se proizvoditi lokomotive od 750 kW. Proizvodnja dizelsko-električnih lokomotiva ostvarena je u suradnji s američkom tvornicom General Motors. Zbog modernizacije putničkoga prometa, tvornica je 1970-ih počela proizvoditi dizelske motorne vlakove po licenci španjolskoga poduzeća MACOSA. Osim teretnih vagona, znatan udio u proizvodnji tračničkih vozila zauzimale su i cisterne za prijevoz naftnih derivata i ukapljenih plinova.
Pogon za proizvodnju specijalnih vozila osnovan je kako bi popunio proizvodne kapacitete poduzeća, koji su 1970-ih i 1980-ih zbog svjetske recesije na tržištu željezničke opreme, bili smanjeni. U sklopu toga pogona tvornica je 1983. počela proizvoditi tenkove tipa M-84 za JNA, a ubrzo i M-84A za izvoz u Kuvajt. Od 1991. pogon je proizvodio tenkove M-84 i i M-84A za potrebe HV-a, te je radio i na održavanju drugih oklopnih sredstava za iste potrebe. Tijekom Domovinskoga rata u poduzeću je razvijeno i proizvedeno oružje, oruđe i streljivo za potrebe HV-a.
Tvornica industrijskih postrojenja i nuklearne opreme nastavila je proizvoditi strojarsku opremu za cementare (Novi Popovac, Beočin), vapnare (Ozalj, Labin), šećerane (Virovitica, Ormož, Požarevac), petrokemijsku i naftnu industriju (INA iz Zagreba, Naftagas iz Novoga Sada, Rafinerija nafte Sisak), te za nuklearne elektrane (Krško). Nastavila je i proizvoditi i montirati razne vrste dizalica (mosne, portalne i poluportalne, dizalice za utovar, pretovar i uskladištenje rudače).
Tvornica energetskih postrojenja je u to doba raspolagala najsuvremenijom opremom za proizvodnju kotlova s membranskim cijevnim stijenama, postavljenom 1975. u proizvodnim pogonima u Slavonskome Brodu i novoj proizvodnoj hali izgrađenoj 1983. u Lužanima. Među projektima u 1980-ima ističu se kotlovi za termoelektrane u Ljubljani, Belišću te Studstrupu u Danskoj.
Pogon za proizvodnju čeličnih konstrukcija i izgradnju mostova nastavio je s radom sve do 1979., kada je proizveo čak 8490 t čeličnih konstrukcija, čime je zauzeo mjesto u samom vrhu proizvodnje čeličnih konstrukcija na svjetskoj razini. Ubrzo nakon toga došlo je do ozbiljnijih kadrovskih promjena i pada industrijske proizvodnje, te je mosna radionica prestala s radom 1982.
Tvornica sudova i opreme za plinove usmjerila se na proizvodnju visokotlačnih posuda za pohranjivanje plinova, zavarenih posuda za propan-butan plin, ronilačke opreme i protupožarnih uređaja, dok se Teddington – tvornica kompenzatora, osnovana 1974. u suradnji s britanskim poduzećem Teddington Bellows Ltd., bavila proizvodnjom višeslojnih tankostijenih kompenzatora koji se primijenjuju u zrakoplovstvu, gradskom i centralnom grijanju, kod ispušnih sustava motora, u nuklearnom inženjerstvu i dr.
Tvornica poljoprivrednih strojeva i uređaja, osnovana 1984. u Županji, svoj rad započela je serijskom proizvodnjom kombajna po tehnologiji njemačkoga poduzeća Deutz-Fahr.
Uz održavanje elektroinstalacija, rasvjete i pogonskih strojeva i druge elektromontažne poslove vezane uz ostale radne organizacije sustava poduzeća, Elektromont je potkraj 1970-ih usvojio i program proizvodnje aparata za tople i hladne napitke i uređaje za igre na sreću. Vrhunac poslovanja poduzeće je dosegnulo 1980-ih, kada je zapošljavalo više od 15 000 radnika (1986. bilo je 16 339 zaposlenih).
Razdoblje od proglašenja hrvatske neovisnosti do danas
Poduzeće je 1991. promijenilo organizacijski ustroj, te je nastavilo djelovati kao Đuro Đaković Holding d. o. o. (od 1993. d. d.), registrirajući dotadašnje tvornice u društva. Zbog raspada SFRJ te promjena u društveno-ekonomskim sustavima zemalja u koje je poduzeće do tada izvozilo svoje proizvode, tijekom 1990-ih ta su se društva suočila s gubitcima tržišta. Mnoga od njih dospjela su u stečaj i prestala djelovati, dok su neka privatizirana. Od 31 društva koje je početkom 1990-ih bilo u sastavu holdinga, u njegovu ih je vlasništvu 2011. ostalo sedam. Godine 1995. u poduzeću je bilo zaposleno više od 5000 radnika, 2004. oko 2200, a 2015. 940 radnika. Od 2016. Holding je nastavio s radom pod nazivom Đuro Đaković Grupa d. d., koja zajedno s četiri poduzeća u svom većinskom vlasništvu: Đuro Đaković Specijalna vozila d. d., Đuro Đaković Industrijska rješenja d. d., Đuro Đaković Strojna obrada d. o. o. te Đuro Đaković Energetika i infrastruktura d. o. o., čini grupaciju Đuro Đaković.
U području industrije i energetike grupacija projektira, izrađuje i montira, te pušta u pogon postrojenja za naftu i plin, energetska postrojenja, postrojenja za potrebe kemijske i petrokemijske, prehrambene i cementne industrije te metalurgije. Uz proizvodnju željezničkih teretnih vagona za Hrvatske željeznice i za zapadnoeuropsko tržište (Njemačka, Švicarska, Francuska i dr.), grupacija pruža usluge servisa i održavanja teretnih vagona, kao i proizvodnju komponenti za vagone.
Proizvodni program specijalnih vozila uključuje borbeno oklopno vozilo BOV 8×8 (po licenci finskoga poduzeća Patria), borbeni tenk M-84D i razminirač, te modernizaciju tenkova T-72 i M-84, u skladu s novim vojnim tehnologijama. Nakon Domovinskoga rata, tvornica je prešla i na proizvodnju ostalih borbenih vozila za potrebe vojske te strojeva za graditeljstvo – bagera, utovarivača i viličara.
Nekadašnje poduzeće Montaža od 2009. bilo je dio njemačkoga koncerna za inženjering i usluge Bilfinger SE, a od 2016. ponovno je u hrvatskom vlasništvu te je nastavilo s radom pod nazivom Đuro Đaković Montaža. Izvodi montaže energetskih, petrokemijskih i industrijskih postrojenja te čeličnih konstrukcija, a 2017. zapošljavalo je oko 830 radnika.
Tvornicu poljoprivrednih strojeva i uređaja preuzeo je 2005. dotadašnji partner Deutz-Fahr, te je ona nastavila djelovati pod nazivom → Same Deutz-Fahr Žetelice.
Stručni kadar
Vodeći kadar u konstrukciji, tehnologiji, razvoju te organizaciji dali su velik doprinos i visokomu školstvu. Na fakultetima i stručnim školama obranjeno je više stotina diplomskih, magistarskih i doktorskih radova. Ugledni stručnjaci i znanstvenici koji potječu iz tih krugova su → Branko Grizelj, → Ladislav Kreuh, → Dragomir Krumes, → Drago Kunstelj, → Zvonimir Lukačević, → Niko Majdandžić, → Franjo Matejiček, → Eugen Oberšmit, → Joza Serdar, → Rudolf Zdenković i dr.
Zlatni jubilej. Pedeset godina rada poduzeća Đuro Đaković. Slavonski Brod, 1972.
Đuro Đaković Slavonski Brod – Jugoslavija. Slavonski Brod, 1981.
Industrija Đuro Đaković. 90 godina strojogradnje u Slavonskom Brodu. Slavonski Brod, 2012.
Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (1921−41)
Tvornica vagona, strojeva i mostova d. d. Brod na Savi (1941−47)
Đuro Đaković, industrija lokomotiva, strojeva i mostova Slavonski Brod (od 1947)