lijekovi, tvari ili mješavine tvari namijenjene liječenju ili sprečavanju bolesti.

Svaki lijek sadržava djelatnu tvar ili mješavinu tvari koja je djelatni sastojak lijeka s farmakološkim, imunološkim ili metaboličkim djelovanjem radi obavljanja, ispravljanja ili prilagodbe fizioloških funkcija ili postavljanja dijagnoze. Uz djelatnu tvar, svaki lijek sadržava pomoćne tvari koje nisu nositelji djelovanja gotovoga lijeka, već pomažu pri farmaceutskom oblikovanju gotovoga lijeka (→ farmaceutska tehnologija), štite, podupiru ili poboljšavaju stabilnost, biološku raspoloživost ili podnošljivost lijeka.







Podjela lijekova

Lijekovi se razvrstavaju u skupine prema načinu proizvodnje, podrijetlu djelatne tvari, jačini djelovanja, načinu primjene, načinu izdavanja, terapijskoj uporabi te zakonskim odredbama o autorskim pravima.

Prema načinu proizvodnje razlikuju se gotovi lijekovi te magistralni i galenski pripravci. Gotovi lijekovi proizvedeni su industrijski s nakanom stavljanja u promet, a rabe se u obliku i pakiranju u kojem ga proizvođač stavlja u promet. Galenski pripravak izrađuje se u galenskome laboratoriju prema postupku izradbe opisanom u važećoj → farmakopeji i normama dobre prakse za galenske laboratorije. Magistralni pripravak jest lijek izrađen iz djelatnih i pomoćnih tvari provjerene propisane kakvoće u ljekarni za određenoga korisnika prema pojedinačnome receptu. Prema podrijetlu djelatne tvari, lijekovi mogu biti ljudskoga podrijetla, npr. ljudska krv i proizvodi iz ljudske krvi, životinjskoga podrijetla, npr. dijelovi organa i proizvodi životinjske krvi, biljnoga podrijetla, npr. ekstrakti biljke te kemijskoga podrijetla, npr. kemijski elementi ili kemijski proizvodi dobiveni sintezom. Biološki lijek je onaj kojega je djelatna tvar biološka, a proizvodi se ili izlučuje iz biološkog izvora (ljudskoga, životinjskoga ili mikrobiološkoga). Može biti imunološki (→ cjepiva i imunoserumi, toksini, proizvodi alergena), iz ljudske krvi ili plazme (npr. albumin ili imunoglobulini), dobiven biotehnološkim postupcima (postupci koji uključuju uporabu živih sustava ili organizama kao npr. proteini proizvedeni metodama → genetičkoga inženjerstva), za naprednu terapiju (temelji se na genskoj terapiji, terapiji somatskim stanicama ili tkivnom inženjerstvu) ili drugi lijek dobiven iz biološkoga izvora (npr. heparin ili pankreatin). Prema jačini djelovanja razlikuju se lijekovi slabijega, jakoga i vrlo jakoga djelovanja. Prema načinu primjene lijekovi se dijele na enteralne (unose se kroz probavni sustav), parenteralne (primjenjuju se mimo probavnoga sustava), lokalne i inhalacijske. Prema načinu izdavanja razlikuju se lijekovi s ograničenim pravom izdavanja koji sadržavaju otrove ili tvari vrlo jakoga djelovanja, a izdaju se isključivo prema liječničkom receptu u propisanoj količini te lijekove sa slobodnim pravom izdavanja koji ne smiju sadržavati otrovne tvari kao ni tvari s jakim i vrlo jakim djelovanjem. Oni se u pravilu izdaju bez recepta. Prema terapijskoj uporabi, lijekovi se razvrstavaju u 14 skupina Anatomsko-terapijsko-kemijskoga (ATK) sustava klasifikacije lijekova Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), a svaka skupina sadržava po nekoliko glavnih terapijskih skupina i njima pripadajućih terapijskih podskupina. Prema zakonskim odredbama o autorskim pravima razlikuju se patentirani lijekovi (izvorni, referentni), generički te bioslični lijekovi. Patentirani lijek zaštićen je s obzirom na ljekovitu tvar, postupak izradbe ili terapijsku primjenu. Generički lijek ima isti kvalitativni i kvantitativni sastav djelatnih tvari i isti farmaceutski oblik kao i referentni lijek te je u pravilu zamjenjiv s izvornim lijekom (tzv. generička supstitucija). Iako biološki lijek sličan referentnomu lijeku u osnovi ima isti klinički učinak kao referentni biološki lijek, ti lijekovi nisu izravno međusobno zamjenjivi, stoga se on naziva biosličnim lijekom (engl. biosimilar), a ne generičkim lijekom.







Ispitivanje lijekova

U RH može biti u prometu samo onaj gotov lijek koji ima odobrenje za stavljanje u promet koje daju nadležna regulacijska tijela, → Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) ili Europska komisija. U okviru postupka ispitivanja lijeka, provode se: a) fizikalno-kemijska ispitivanja, kojima se utvrđuje kemijski sastav lijeka, topljivost, kristalni oblik, sadržaj djelatne tvari, čistoća, postojanost; b) farmakološko-toksikološka ispitivanja na pokusnim životinjama i izdvojenim životinjskim organima, kojima se može u određenoj mjeri predvidjeti moguća djelotvornost i neškodljivost za čovjeka; c) početna klinička ispitivanja manjeg opsega na zdravim (prva faza) i bolesnim ljudima (druga faza), a potom opsežnija klinička ispitivanja na bolesnicima (treća faza). U slučaju pozitivne ocjene, lijek dobiva odobrenje za stavljanje u promet nakon treće faze, što se još naziva registracijom lijeka. Četvrta, posljednja faza kliničkih ispitivanja provodi se nakon uspješne registracije novoga lijeka i njegova puštanja u promet. Tijekom te faze nastavlja se procjena djelotvornosti lijeka i prikupljaju se detaljniji podatci o sigurnosti primjene lijeka sustavom farmakovigilancije (→ farmacija). Otprilike jedna od 10 000 molekula koje se ispituju u pretkliničkim uvjetima dospije u fazu kliničkoga ispitivanja, a ukupan proces razvoja lijeka do njegova konačnog stavljanja na tržište nerijetko traje 10 do 15 godina.







Razvoj lijekova u svijetu

Najraniji pisani tragovi o primjeni lijekova sežu daleko u prošlost, npr. primjena infuza od sušenih listova mrče zabilježena je na papirusu o egipatskoj medicini (Ebersov papirus) nastalom oko 1550. pr. Kr. u Egiptu. Grčki liječnik Galen uveo je u uporabu ekstraktivne preparate kao što su tinkture, oparci, uvarci, macerati i dr., te izrađivao paste, kreme, masti, rastvore i sl. Neke je lijekove (kemijske elemente) još u XVI. st. uveo švicarsko-njemački liječnik Paracelsus. Prvo kliničko ispitivanje u svijetu (Engleska) provedeno je 1763. primjenom ekstrakta kore vrbe i potvrdilo je antipiretski učinak glikozida salicina u liječenju malarije. Engleski liječnik Edward Jenner primijenio je 1796. cjepivo protiv velikih boginja i potaknuo traganje za drugim cjepivima. Do velikog napretka u medicini došlo je nakon izdvajanja djelatnih spojeva iz → ljekovitog i aromatičnog bilja, npr. morfija iz opija biljke maka, koji je 1805. izolirao njemački ljekarnik Friedrich Wilhelm Sertürner, a poslije su iz biljaka izdvojeni strihnin (1818), kinin (1820), atropin (1833) i dr. Ubrzo nakon toga, počela se razvijati sintetska kemija. Prve je barbiturate, soli barbiturne kiseline i njezinih derivata koji se rabe kao lijekovi iz skupine sedativa i hipnotika, sintetizirao 1864. njemački kemičar Adolph von Bayer, a na tržištu su se prvi put pojavili 1903. pod nazivom Veronal. Industrijska proizvodnja lijekova kemijskom sintezom započela je 1874. proizvodnjom salicilne kiseline prema postupku njemačkoga kemičara Hermanna Kolbea, a potom su se počeli proizvoditi antipiretik i analgetik acetanilid pod nazivom Antifebrin (1886) te lijek protiv bolova acetofenetidin pod nazivom Phenacetin (1887). Njemački je kemičar Felix Hoffman iz poduzeća Bayer prvi uspio 1897. sintetizirati acetilsalicilnu kiselinu, a lijek je dvije godine kasnije dobio naziv Aspirin.

U XX. st. kao zasebna grana oblikovala se biokemija, a otkriće enzima i biokemijskih procesa postalo je važna okosnica razumijevanja farmakologije i čovjeka. Od 1900. do 1950. došlo je do razvoja antimikrobnih lijekova. Engleski biokemičar i fiziolog Frederick Gowland Hopkins 1906. otkrio je → vitamine. Njemački liječnik Paul Ehrlich primijetio je da određene kemikalije, tzv. kemoterapeutici, selektivno djeluju na stanice određenih bakterija. Otkrio je arsfenamin (1910), spoj arsena učinkovit protiv bakterije koja uzrokuje sifilis. Lijek je nazvan Salvarsan i smatra se prvim suvremenim → antibiotikom. Američki biokemičar Edward Calvin Kendall izolirao je 1914. hormon tiroksin iz štitne žlijezde oboljelih pacijenata. Kanadski liječnik Frederick Grant Banting i škotski liječnik John James Rickard Macleod 1922. liječili su dijabetes inzulinom dobivenim iz gušterače životinja te prvi skrenuli pozornost na važnost bioloških lijekova. Prvi široko dostupan sintetski antimalarik bio je plasmokin (Plasmoquine), sintetiziran 1925. u poduzeću Bayer, a potom su u istom poduzeću razvijeni antimalarici Atebrin (1931) i 1935. klorokin (Resochin). Sintetski hormon štitne žlijezde levotiroksin (danas djelatna tvar lijeka Eutyrox) prvi su put 1927. sintetizirali engleski kemičari Charles Robert Harington i George Barger. Britanski mikrobiolog Alexander Fleming 1929. otkrio je penicilin. Njemački bakteriolog Gerhard Domagk otkrio je 1935. antibiotike sulfonamide. Prvi antihistamik otkriven je 1939. s djelatnom tvari fenbenzaminom (Antergan). Mikrobiolog Selman Abraham Waksman izolirao je više antibiotika, među kojima i streptomicin, prvi učinkoviti antibiotik protiv uzročnika tuberkuloze (1944).













Tijekom tzv. psihofarmakološke revolucije, potkraj 1940-ih počela se prepoznavati važnost neurotransmitera (dopamin, noradrenalin i serotonin). Od 1950. do 1970. razvijali su se lijekovi koji djeluju na raspoloženje i emocije (psihotropni) te antitumorski lijekovi. Psihotropni lijek iproniazid (Marsilid) i njegov prethodnik izoniazid (Rimifon) razvijeni su 1946., a rabili su se od 1952., ponajprije kao lijekovi protiv tuberkuloze. Iako je primjena antifolata u liječenju malignih bolesti poput dječje leukemije počela sintezom aminopterina (1947) te potom metotreksata (1948), lijekovi protiv drugih vrsta tumora razvijali su se krajem 1950-ih (npr. 1956. otkrivena je djelatna tvar 5-fluorouracil, a rabi se od 1962. u liječenju zloćudnih bolesti).

Unatoč napretku kemijske i → farmaceutske industrije u sintezi novih lijekova, vidjelo se da biljke i dalje imaju golem potencijal kao izvor novih lijekova. Alkaloid galantamin prvi je put izoliran 1950-ih iz visibabe Galanthus woronowii, a danas se rabi u liječenju ranijih faza Alzheimerove bolesti (Razadyne). Spojevi vinblastin i vinkristin izolirani su 1958. iz biljke vinke Catharanthus roseus ili Vinca rosea. Danas se u liječenju različitih tipova tumora rabe polusintetski analozi tih spojeva – vinorelbin (Navelbine) i vindezin. Spoj paklitaksel izoliran je 1971. iz kore pacifičke tise Taxus brevifolia, a rabi se u liječenju tumora kao sastavni dio kemoterapije (Taxol). Antimalarik artemizinin izoliran je 1972. iz biljke Artemisia annua (slatki pelin). Tijekom 1970-ih i 1980-ih radilo se na razvoju antidepresiva koji su selektivni za serotoninski sustav. Godine 1982. na europskom tržištu odobren je prvi takav lijek (Zimeldin), a potom 1988. fluoksetin (na tržištu pod nazivom Prozac i Sarafem).

Od 1970-ih znatnu ulogu u farmaceutskoj industriji imaju → genetičko inženjerstvo i → biotehnologija. Rekombinantni humani inzulin prvi je put proizveden 1982., za što se rabila GM bakterija Escherichia coli (→ genetički modificirani organizmi). Biotehnološkim postupcima proizvedeni su i interferon (1980), hormon rasta somatotropin (1981), eritropoetin (1985) itd. Od sredine 1980-ih proizvode se terapijska monoklonska protutijela. Prvo terapijsko mišje monoklonsko protutijelo za primjenu kod ljudi odobreno je u SAD-u 1986 (Orthoclone OKT3), a prvo kimerno mišje-ljudsko monoklonsko protutijelo rituksimab (MabThera, Rituxan) odobreno je 1997. za liječenje malignih hematoloških bolesti. Za razvoj prvoga ljudskoga monoklonskog protutijela adalimumaba (Humira) rabljene su kombinatorijske knjižnice bakteriofaga (2002), a za panitumumab (Vectibix) rabljena je 2006. transgenična životinja (XenoMouse).

Razvijali su se i antivirusni lijekovi, pa su tako u američkom poduzeću Gilead 1996. otkriveni oseltamivir (Tamiflu) za liječenje i prevenciju gripe te 2017. remdesivir (Veklury) za liječenje ebolske hemoragijske groznice. Farmaceutska su poduzeća 2020-ih počela proizvoditi cjepiva protiv koronavirusa SARS-CoV-2 koja su kao djelatnu tvar sadržavala molekule glasničke RNA (mRNA) u cjepivima Comirnaty te Spikevax. Sve se više razvijaju tzv. pametni lijekovi usmjereni prema specifičnim molekularnim čimbenicima uključenima u mehanizam određene bolesti (Evoltra, Mozobil, Spinraza, Votrient, Yondelis, Zelboraf itd.).

Razvoj lijekova u Hrvatskoj

Razdoblje 1840–60. obilježila je uporaba anestetika i otkriće insekticida. Dubrovački je ljekarnik → Antun Drobac pratio otkrića u farmakoterapiji te se nakon prve operacije izvedene s pomoću inhalacijske narkoze eterom u Bostonu 1846. zainteresirao za djelovanje etera. Iste je godine operacija pod narkozom izvedena u Zadru, a potom u dubrovačkoj bolnici, a o tome je 1847. objavio članak u listu Gazzetta di Zara. Eter za tu operaciju, kao i za mnoge poslije nje, pripremio je u svojoj ljekarni na mjestu današnje dubrovačke ljekarne Kod zvonika (→ ljekarništvo).

Osim toga, Drobac je 1840. otkrio insekticidnu moć ljekovite biljke buhača te je od 1854. trgovao prahom pod nazivom Flores Chrisanthemi. Nakon višegodišnjih istraživanja, njemački kemičar Hermann Staudinger i švicarsko-hrvatski kemičar → Lavoslav Ružička (sv. 4) uspjeli su 1916. izolirati alkaloid i odrediti strukturu tvari koje buhaču daju insekticidno svojstvo, odnosno piretrin I i II, što je radi patentne zaštite objavljeno tek 1924. Piretrini i njihovi sintetski analozi se i danas rabe kao insekticidi.









Osim otkriću piretrina, L. Ružička dao je važan doprinos istraživanju i sintezi spolnih hormona. Prvi je umjetno djelomično sintetizirao spolne hormone androsteron i testosteron, razjasnio njihove strukture i odredio njihove konfiguracije. Poslije je njemački kemičar Adolf Butenandt izolirao androsteron iz ljudskoga urina (1931) i naznačio početak istraživanja kemije steroida. Uz testosteron, L. Ružička i A. Butenandt sintetizirali su i tri do tada nepoznata steroida (metiltestosteron, mestanolon i metandriol).

Sustavna proizvodnja i rad na cjepivima u Hrvatskoj započeli su već 1890. u bjelovarskom Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja koji je 1893. podržavljen i preseljen u Zagreb. Zavod je promijenio nekoliko naziva – među ostalim, bio je dijelom Higijenskoga zavoda od 1940., a od 1961. djeluje pod nazivom → Imunološki zavod. Ondje se razvijao prvi difterični antitoksični imunoserum u Jugoslaviji (1929) te su prvi put u svijetu (1962) uvedene linije humanih diploidnih serijski razmnožavanih stanica kao podloga za virusna cjepiva, što je 1971. prihvatila Svjetska zdravstvena organizacija (SZO). Antitoksin koji Zavod proizvodi od 1950-ih za otrov europskih zmija (poskoka, riđovke i dr.) svrstava se u najbolje proizvode te vrste u svijetu. U Zavodu je izrađen cjepni soj protiv ospica Edmonston-Zagreb, koji ima izniman imunološki učinak i produljeno trajanje zaštitne imunosti (1968).







Razdoblje 1920–35. obilježila je proizvodnja biljnih ekstrakata te veterinarskih i vitaminskih preparata. Poduzeće Kaštel, osnovano u Karlovcu 1921 (→ Pliva), bilo je najznačajnije hrvatsko poduzeće za istraživanje i proizvodnju lijekova. U početku je bilo orijentirano na proizvodnju biljnih ekstrakata, no 1923. počelo je proizvodnju farmaceutskih preparata, galenskih pripravaka te veterinarskih, poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, među njima i prvog i jedinoga preparata protiv metiljavosti pod nazivom Distol. Prateći istraživanja vezana uz ulogu vitamina u nastanku bolesti, Kaštel je njihovu proizvodnju započeo 1930-ih i na tržište plasirao dva vitaminska preparata, Devitol – uljnu otopinu čistoga kristaliziranoga vitamina D, riblje ulje sa standardnim i povećanim sadržajem vitamina D pod nazivom Jekovitol te Jekocitrol, kombinaciju vitamina A, C i D. Potkraj 1930-ih Kaštel je stavio u promet vitaminski preparat B-skupine i vitamina C (granule Becevit) sa širokim spektrom indikacija (od neuroloških do ginekoloških i zaraznih bolesti) te vitamin B1 (Aneurin) u čistom stanju za terapiju živčanih i probavnih bolesti.









Godina 1936. označava početak proizvodnje prvog antibiotika u Hrvatskoj (Kaštel). Sintetizirajući iz organskoga spoja piperazina niz azo-boja, → Vladimir Prelog 1936. prijavljuje patent pod nazivom Postupak za izradu azo-boja iz piperazina koji pokazuje parazitocidno djelovanje, a naročito baktericidno djelovanje. Bio je to prvi patent V. Preloga i poduzeća Kaštel. Njegov su tim tada činili Eugen Cerkovnikov, tada profesor Medicinskoga fakulteta u Rijeci, → Viktor Hahn, budući profesor Tehničkoga fakulteta u Zagrebu i Pavao Stern, profesor farmakologije Medicinskoga fakulteta u Sarajevu. Već godinu nakon Domagkova otkrića, V. Prelog u suradnji s inženjerima → Ljubomirom Trinajstićem i → Ernestom Rajnerom plasira na tržište sulfonamid pod imenom Streptazol koji 1936. zaštićuje patentom. Sulfonamidi su bili prekretnica u dotadašnjem liječenju infekcija i označili su početak proizvodnje kemijskom organskom sintezom koje se paleta poslije širila. U promet su stavljeni i Sulfapiridin, Plurazol te sulfatiazol (Ultraseptil), a počinje proizvodnja fenil-azo-amino-piridina (Eucistin), kalcijeva levulinata, dietilamida nikotinske kiseline i dr.

U Plivi se 1950-ih radilo na razvoju sinteze i proizvodnje vitamina B i C. Istraživački institut poduzeća Pliva utemeljen je 1952., a prvi direktor bio je → Rativoj Seiwerth koji je nastavio suradnju s Prelogom sljedećih deset godina. Godine 1953. Pliva je prijavila patent pod naslovom Postupak za pripravu askorbinske kiseline i već iste godine vlastitom tehnologijom proizvela prve količine vitamina C, a proizvodnja vitamina B6 započela je šest godina kasnije (1959).







Pliva i njezin prethodnik Kaštel započeli su s biotehnologijom već 1938. kada se iz gušterače svinje radila ekstrakcija inzulina. Od 1957. biotehnologija se rabi u proizvodnji vitaminâ, kvasca, cjepivâ za veterinarsku industriju, a petnaestak godina proizvodili su se industrijski enzimi za proizvodnju multienzimskoga pripravka za hranidbu životinja. Za istraživanje fermentativnih procesa radi izradbe postupka za proizvodnju antibiotika oksitetraciklina i srodnih antibiotika uvelike je zaslužan → Gavra Tamburašev, te je proizvodnja antibiotika oksitetraciklina u Plivi započela 1961.

U prvoj polovici 1960-ih provodila su se u svijetu i Jugoslaviji istraživanja psiholeptika benzodiazepina. Izumitelj diazepama, koji se rabi kao sredstvo za smirenje, umanjenje tjeskobe, ublažavanje grčeva, otklanjanje nesanice i konvulzija, bio je farmaceut i kemičar → Leo Sternbach, znanstvenik hrvatskoga podrijetla. Diazepam je patentiran 1959., a 1963. odobren je za uporabu kao lijek pod nazivom Valium (u Hrvatskoj bolje znan kao Apaurin). Osim toga, Sternbachu se pripisuju zasluge za izum flurazepama (Dalmane), nitrazepama (Mogadan), klonazepama (Klonopin) i trimetafana (Arfonad). Sve do 1990., četvrtina prometa američkoga poduzeća Hoffmann-LaRoche, gdje je radio, ostvarena je na temelju Sternbachovih izuma. Tom je poduzeću 1985. istekla patentna zaštita i pod imenom Apaurin proizvodi ga od 1960-ih slovensko poduzeće Krka, dok ga druga poduzeća proizvode pod raznim imenima poput Diazepam (Alkaloid, → Jadran – Galenski laboratorij) te Normabel (→ Belupo). Značajan doprinos istraživanju i razvoju benzodiazepinske skupine lijekova dala je i skupina hrvatskih znanstvenika i stručnih suradnika okupljenih oko → Franje Kajfeža, autora pojednostavnjenoga postupka sinteze diazepama (1964).













Razdoblje 1979–90. obilježilo je otkriće azitromicina i biotehnologija sekundarnih metabolita bakterija (Pliva). Kao odgovor na izazov pronalaska antibiotika poboljšanih svojstava spram eritromicina A i klaritromicina, → Slobodan Đokić je sa svojim timom 1979–81. sintetizirao novi makrolidni antibiotik azitromicin, koji je predstavljao prvoga člana nove skupine makrolidnih antibiotika – azalida. Postupke priprave intermedijera azitromicina, supstancije i njihove antibakterijske aktivnosti, Pliva je 1979. patentno zaštitila u Jugoslaviji, 1980. u SAD-u, Sovjetskom Savezu, Japanu i drugdje, te je uvrstila Jugoslaviju među samo devet zemalja širom svijeta koje se mogu podičiti vlastitim izumom (antibiotske) supstance. Pliva je azitromicin stavila na tržište 1988. pod robnom markom Sumamed, a Pfizer 1991. pod nazivom Zithromax. U Plivi su 1976–86. u proizvodnju uvedena 132 nova lijeka, od kojih 58 na osnovi vlastite farmaceutske sirovine ili recepture. Istraživanja biotehnologije sekundarnih metabolita u Plivi završila su 1990-ih projektom antibiotika mupirocina.

Nakon 1990-ih u RH se proizvode generički i bioslični lijekovi te razvijaju nove formulacije. Pliva je bioslični lijek eritropoetin razvila 2005., a Nivestim, bioslični filgrastim proizvođača Hospira, odobren je 2010. te je zasad jedini odobreni bioslični lijek koji se proizvodi u RH. Godine 2019. Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je za uporabu novi farmaceutski pripravak poduzeća → Xellia koji uz antibiotik vankomicin sadržava nove pomoćne tvari (ekscipijense).







S više od 90 različitih molekula, Pliva iz Zagreba danas proizvodi oko 1000 različitih proizvoda, a po prihodu i po izvoznim rezultatima slijede je → Belupo i Jadran – Galenski laboratorij (JGL). Belupo je farmaceutsko poduzeće osnovano 1971. u Ludbregu koje proizvodi dvjestotinjak farmaceutskih pripravaka vrhunske kvalitete (Naxil, Nutribel, Belodin, Neofen i dr.). JGL je farmaceutsko poduzeće osnovano 1991. u Rijeci koje razvija i proizvodi više od 300 generičkih te bezreceptnih lijekova (Aqua Maris, Meralys, Vizol S, Dramina i dr.).