tiskarstvo, djelatnost koja se bavi oblikovanjem i izradbom tiskanih proizvoda (knjige, časopisi, novine, tiskanice, plakati, letci, vrijednosni papiri i sl.). Obuhvaća sve postupke kojima se ostvaruje otisak, od grafičkog oblikovanja, pripreme za tisak, samoga tiska, do grafičke doradbe.
Iako su na Dalekom istoku primitivne tehnike tiskanja pomičnim slovima bile poznate već u XI. st., između otkrića tiskarskoga stroja u Europi i orijentalnih tiskarskih tehnika nisu potvrđene izravne veze. Nastanak i razvoj tiskarske tehnike u Europi vezuje se uz Johanna Gutenberga, koji je 1440. počeo primjenjivati pomična slova i prešu za tisak. Tiskarska se boja na slog nanosila tamponom, na njega bi se stavljao navlaženi papir koji se otiskivao s pomoću tiskarske preše. Godine 1445. Gutenberg je otisnuo prvu knjigu – Bibliju u nakladi od 100 do 200 primjeraka. Knjige koje su do 1500. bile tiskane na taj način nazivaju se inkunabulama, a u XVI. st. počele su se sve više razlikovati od rukopisnih knjiga i poprimati formate i oblike kakvi su u uporabi i danas. Gutenbergova tehnika tiska nazvana je knjigotiskom, te se kao tehnika visokoga tiska dalje usavršavala. U XV. st. pojavile su se tehnike dubokoga tiska (bakrorez, bakropis, bakrotisak), a potkraj XVIII. st., prema izumu Aloisa Senefeldera, litografija (plošni tisak), iz koje se potkraj XIX. st. razvio plošni neizravni tisak (ofsetni tisak), tiskarska tehnika koja danas prevladava. Prijelaz iz XX. u XXI. st. obilježen je pojavom digitalnih tehnika tiska. Završni dio grafičke proizvodnje uključuje → knjigoveštvo, postupak uvezivanja knjižnih blokova i korica, odnosno doradbe tiskanica i drugih grafičkih proizvoda (→ grafička tehnologija; → grafika).
Razvoj hrvatskoga tiskarstva
Najstarije tiskane knjige na hrvatskom jeziku
Početci tiskarstva u Hrvatskoj vežu se uz Misal po zakonu rimskoga dvora (Rimski misal) iz 1483., prvu inkunabulu na hrvatskom jeziku na glagoljici, te prvu koja nije tiskana na latinskom jeziku latiničnim pismom. Tiskan je dvobojno, crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca. Kako na knjizi nije označeno mjesto tiskanja, prvotno se pretpostavljalo da je bila otisnuta u Veneciji, a danas se pretpostavlja da je nastala u Kosinju, Modrušu ili Izoli.
Prvom hrvatskom tiskarom, ujedno i prvom tiskarom na slavenskome jugu, smatra se ona u Kosinju, gdje je 1491. bio tiskan Brevijar po zakonu rimskoga dvora, druga tiskana inkunabula na hrvatskom jeziku na glagoljici. Stajalište o njezinu postojanju na današnjem arheološkom lokalitetu u Kosinju temelji se na spisu iz 1696. Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Licae et Corbaviae descriptio, koji se pripisuje biskupu Sebastijanu Glaviniću, a u kojem se navodi da je ondje u XV. st. postojala znamenita tiskara u kojoj su tiskani glagoljski brevijari i misali.
Glagoljska inkunabula na hrvatskom jeziku Ispovid ku e vsaki krstjanin držan imiti i umiti i naučiti (nije sačuvan ni jedan primjerak) spominje se u Tkonskom zborniku (1492), a otisnuo ju je 1492. tiskar Pelegrinus Pasqualibus u Veneciji.
Treću sačuvanu inkunabulu na hrvatskom jeziku na glagoljici, tzv. Baromićev brevijar, objavio je 1493. u Veneciji talijanski tiskar Andrea Torresani uz pomoć hrvatskoga tiskara → Blaža Baromića koji se kod njega školovao. Donijevši tiskarska slova, iste je godine Baromić osnovao drugu hrvatsku tiskaru u Senju, gdje je zajedno sa → Silvestrom Bedričićem i → Gašparom Turčićem 1494. otisnuo novo izdanje Rimskoga misala, četvrtu po redu hrvatsku inkunabulu. Godine 1496. ondje je objavljena Spovid općena, prva tiskana knjiga na čakavštini i jedina hrvatska neliturgijska inkunabula, u kojoj se na posljednjem listu javlja Baromićev tipografski znak, prvi u povijesti hrvatskoga tiskarstva. Tiskara je prestala s radom 1508., a u njoj je uz dva navedena djela tiskano još pet hrvatskih prijevoda popularnih teoloških priručnika, nabožno-poučnih i književnih djela.
Pod nazivom Lekcionar Bernardina Splićanina otisnuta je u Veneciji 1495. u tiskari majstora Damjana iz Milana jedna od najstarijih hrvatskih latiničnih inkunabula.
Oko 1530. djelovala je u Rijeci treća hrvatska tiskara koju je utemeljio i vodio modruški biskup → Šimun Kožičić Benja. Iz njezina je rada danas poznato šest liturgijskih knjiga na glagoljici: Psaltir, Oficij rimski, Misal hruacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov te Od bitija redovničkoga knjižice.
Djelovanje hrvatskih tiskara XV–XVI. st. izvan područja Hrvatske
U Veneciji, jednom od najvažnijih europskih tiskarskih središta, te u drugim talijanskim gradovima školovali su se i djelovali mnogi hrvatski tiskari. Među njima istaknuo se Kotoranin → Andrija Paltašić koji je tiskao djela grčkih i rimskih klasika, humanista, povjesničara i leksikografa, uglavnom na latinskom jeziku. Među ostalim otisnuo je Codex Iustinianus (1490–92) i Expositio in artem veterem Porphyrii et Aristotelis (1492) engleskoga filozofa Waltera Burleigha. Dva izdanja namijenjena širemu čitateljskom krugu tiskao je na talijanskome: Legenda aurea (1482) i Biblia (1484). Tiskarsko umijeće u Veneciji, vjerojatno kod Paltašića, stekao je Lastovljanin → Dobrić Dobrićević. S Paltašićem je 1478. objavio izbor iz djela Lucija Firmijana Laktancija De divinis institutionibus adversus gentes. Nakon Venecije radio je u Padovi (1479–81), Veroni (1481–83) i Bresci (1483–91), gdje je kao samostalni tiskar objavljivao djela starih klasika i pedagoških pisaca. Ondje je 1487. objavio ilustrirano izdanje Ezopovih basni Aesopus moralisatus te Danteova spjeva Cantica ovvero commedia, u kojem se prvi put pojavljuje njegov karakteristični tiskarski znak B. B. Dobrićevićeva djela pripadaju vrhunskom dometu tiskarskoga umijeća, a neka od njih su među najznačajnijim talijanskim prvotiscima.
Protestantske tiskare u XVI. st.
U njemačkome gradu Urachu 1561–65. djelovala je hrvatska protestantska tiskara. Osnovao ju je i novčano podupirao zemaljski kapetan Štajerske i veliki župan varaždinski Ivan Ungnad. Tiskani su različiti naslovi vjerskih knjiga na ćirilici, glagoljici i latinici. Uz 30 hrvatskih knjiga, tiskana je i jedna na slovenskom jeziku te šest na talijanskome. Najopširnije tiskano djelo, koje obuhvaća 898 stranica, prijevod je Biblije na hrvatski jezik pod naslovom Novi zavjet (1562–63), tiskan glagoljicom i ćirilicom i ilustriran drvorezima po uzoru na njemačka izdanja. Na naslovnicama svih hrvatskih knjiga ističe se da su prevedene na hrvatski jezik, a kao mjesto tiskanja navodi se Tübingen, jer je tiskara u Urachu bila podružnica tübingenske tiskare Ulricha Morcharta, u kojoj su se tiskali i neki naslovi i njemački predgovori hrvatskih protestantskih knjiga. Od više od 25 600 primjeraka hrvatskih knjiga tiskanih u Urachu sačuvano je oko 250, najviše u njemačkim knjižnicama.
Četvrtu po redu hrvatsku tiskaru osnovao je 1570. Juraj IV. Zrinski u Nedelišću. U njoj su tiskana djela protestantskih pisaca, a 1574. ondje je otisnuta prva hrvatska svjetovna knjiga (na kajkavskom) Decretum koteroga je Verbeci Ištvan dijački popisal Ivana Pergošića, slobodni skraćeni hrvatski prijevod Tripartita, sustavnoga prikaza običajnoga prava u Ugarskoj i Slavoniji, autora Istvána Verböczyja. Tiskara je 1586. bila premještena u Varaždin, a 1587. u Eberovo u Mađarskoj.
Zagreb kao središte tiskarske djelatnosti XVII–XIX. st.
Prvu tiskaru u Zagrebu kupili su 1664. isusovci, no nema podataka da je ikada bila u funkciji. Uz odobrenje biskupa Aleksandra Mikulića književnik i političar → Pavao Ritter Vitezović prenio ju je 1693. s Gornjega grada u Vlašku ulicu, gdje je počeo tiskati kalendare, letke i sl. Kako je u to doba tiskara bila u vlasništvu Kraljevine, zatražio je od Hrvatskoga sabora dopuštenje da preuzme upravu nad njom, koje je dobio 1694. te je utemeljena Zemaljska tiskara. Tiskaru je Vitezović prenio u svoju kuću na Gornjem gradu, a raditi je počeo 1695. Iz Zemaljske tiskare za njegova upravljanja izašlo je pedesetak knjiga, među kojima posebno značenje imaju njegova djela Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (1696), Croatia rediviva (1700) i Plorantis Croatiae saecula duo (1703). Nakon što je 1706. teško stradala u požaru, obnovio ju je 1711. Jakov Vjenceslav Heivel. Kao prvi zagrebački nakladnik, Zemaljska je tiskara, uz osuvremenjivanje i promjenu nekoliko vlasnika, među kojima se istaknuo → Ivan Krstitelj Weitz, djelovala do 1768., objavivši veliki broj raznovrsnih izdanja. Godine 1727. dobila je veliku konkurenciju, osobito u tiskanju školskih knjiga, u novoosnovanoj isusovačkoj tiskari. Zagrebački kaptol osnovao je svoju tiskaru 1768. Vodio ju je češki tiskar Antun Jandera, koji je ubrzo postao i njezinim vlasnikom.
Uz knjige i kalendare Jandera je 1771. tiskao i prve zagrebačke novine Ephemerides Zagrabienses, a nakon njegove smrti 1772., tiskaru je nastavio voditi → Josip Karlo Kotsche. Tiskao je stotinjak naslova, među ostalima knjige na latinskom, hrvatskom i njemačkom jeziku, mnogobrojne knjižice, ispitne teze, prigodne govore i pjesme, Zagrabiense calendarium (1781–1808) i Novi kalendar (1786–1806). Nakon njegove je smrti 1808. tiskara propala.
Od 1773. u Varaždinu je djelovala jedna od 26 tiskara bečkoga tiskara i nakladnika → Johanna Thomasa von Trattnera, u kojoj su se uglavnom tiskali kalendari i školske knjige. Nakon velikog požara u Varaždinu 1776. tiskaru je preselio u Zagreb. Tiskao je knjige na hrvatskom jeziku i novine Kroatischer Korrespondent (1789). Nakon što mu je istekao privilegij za tisak kalendara i školskih knjiga, prodao je 1794. tiskaru biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji ju je već 1795. prepustio Antunu Novoselu, koji je njome upravljao do smrti 1800. Tada su je preuzele Novoselova udovica i biskupova sestra Franciska i vodile ju do 1825., kada ju je kupio Josip Rossi. Franjo Župan kupio je tiskaru 1826., a nakon njegove smrti 1847. preuzeli su je njegovi sinovi Lavoslav i Ljudevit.
Gotovo istodobno u Zagrebu je kao veliki nakladnik novina, prigodnih tiskovina i knjiga djelovao vođa hrvatskoga narodnog preporoda → Ljudevit Gaj. Neposredno nakon što je 1835. počeo izdavati Novine horvatzke s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, od bečkoga dvora zatražio je privilegij za osnutak tiskare, i dobio ga je 1837. Sljedeće godine tiskara je započela s radom pod nazivom Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica dra Ljudevita Gaja. Godine 1856. Gaj je kupio Županovu tiskaru od njegovih nasljednika. Nakon njegove smrti tiskaru je nastavio voditi Gajev sin Velimir, a 1874. prestala je s radom. Većinu strojeva otkupio je tiskar → Dragutin Albrecht, koji je u Zagrebu 1851. osnovao prvi litografski zavod (radionicu), a 1857. i tiskaru. U Albrechtovoj tiskari tiskala su se među ostalim i izdanja JAZU-a. Nakon njegove smrti 1887. vodili su je Albrechtova udovica i sin, a od 1896. promijenila je nekoliko vlasnika, zadržavajući u osnovi ime svoga osnivača. Prestala je djelovati 1947.
Nakladnik i tiskar Lavoslav Hartman kupio je 1869. zajedno s Ignjatom Granitzom tiskaru Dragutina Bokaua koja je djelovala u Zagrebu od 1867., te ju obnovio pod nazivom Štamparna L. Hartman i drug. Tiskao je knjige za djecu i mladež, školske udžbenike, znanstvena i beletristička djela, kalendare i dr. Zbog bolesti 1881. predao je poduzeće svojim suradnicima Stjepanu Kugliju i Albertu Deutschu, koji su ga nastavili voditi pod nazivom Knjižara L. Hartmana (Kugli i Deutsch). Godine 1902. knjižaru je u potpunosti preuzeo Kugli, pretvorivši je u najveće nakladno-knjižarsko poduzeće u Hrvatskoj. Djelovalo je do 1945., a od 1915. vodili su ga Stjepanovi sinovi. Tiskajući ih u vlastitoj tiskari, Kugli je objavio djela svih važnijih hrvatskih književnika iz druge polovice XIX. st., te velik broj djela iz područja znanosti, školstva, glazbe i gospodarstva.
Znatan napredak u grafičkoj struci obilježilo je osnivanje Hrvatskoga tipografskog društva u Zagrebu (1870), najstarije radničke udruge u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi koja pod nazivom Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske djeluje i danas.
Tiskarska djelatnost u ostalim hrvatskim gradovima XVIII–XIX. st.
Osim u Zagrebu značajne tiskare u XVIII. st. djelovale su u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Dubrovniku.
Prva tiskara u Slavoniji bila je franjevačka tiskara, osnovana 1735. u Osijeku. U njoj su se tiskale filozofske i teološke rasprave na latinskom jeziku te pučko-prosvjetne knjige na hrvatskome i mađarskome. Zbog slabe opremljenosti i malih prihoda, nakon četiri desetljeća rada osječka komorska općina objavila je 1775. natječaj na temelju kojega ju je otkupio Ivan Martin → Divald. U njoj je tiskao knjige većinom na hrvatskom i latinskom jeziku, ali i na njemačkome, a objavljujući i vjersku literaturu, uspostavio je kontinuitet s izdanjima franjevačke tiskare. Nakon njegove smrti tiskaru je do smrti 1813. vodio Fridrik Zink, a nakon toga je do 1819. bila pod gradskim nadzorom. Potom ju je do kraja života 1844. vodio Martin Alojzije Divald, pa njegova udovica Julijana do 1846., a nakon nje Dragutin Karl Divald do 1857. Godine 1848. preuzeo je tiskanje prvih osječkih novina mađarofilske orijentacije Der Volksredner für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft. Nekoliko mjeseci prije smrti prodao je tiskaru Dragutinu Lehmannu. Od osnutka do smrti posljednjeg člana obitelji 1857. tiskara je bila jedina na području Slavonije.
U Varaždinu je tiskaru vodio već spomenuti tiskar J. T. von Tratner. Iako je djelovala samo tri godine, u njoj je tiskano 28 različitih publikacija na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku, među njima prva medicinska knjiga na hrvatskom jeziku Medicina ruralis illiti Vrachtva ladanyszka Ivana Krstitelja Lalanguea (1776).
U Rijeci je 1779. tiskar Lovro Karletzky osnovao tiskaru, prvu nakon zatvaranja glagoljske tiskare Šimuna Kožičića Benje 1531. Nakon njegove smrti posao je 1800. preuzela njegova udovica Rosina kao zastupnica maloljetnih sinova Josipa i Antona. Oni su od 1819. vodili tiskaru pod imenom Stamperia Fratelli Karletzky, poslije i Tiskarnica Bratje Karletzky, a posjedovali su i knjigovežnicu, manju knjižaru i papirnicu. Godine 1876. posao su preuzeli Josipov sin Francesco, potom i unuk Giuseppe, koji ga je vodio do 1894. U toj su tiskari tiskana djela na hrvatskom, talijanskom i mađarskom jeziku. Godine 1790. tiskano je prvo djelo na hrvatskom jeziku Pisme koje se pivaju pod svetom missom zajedno s’ pismom prid pridiku.
Venecijanski tiskar Carlo Antonio Occhi otvorio je 1782. prvu tiskaru u Dubrovniku. Objavio je oko 50 knjiga na hrvatskom jeziku, uglavnom vjerskoga sadržaja: Nauk hristjanski kratak (1783), Nauk karstjanski (1784), Vandjelja i kgnighe apostolske istomacene iz Missala novoga rimskoga u jezik slovinski (1784) i dr. Tiskaru je nakon njegove smrti 1788. preuzeo Andrea Trevisan i vodio ju do 1801. Izdao je 86 djela na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Kapitalno je izdanje njegove tiskare Copioso ristretto de gli annali di Rausa Jakova Lukarevića.
U XIX. st. tiskarska se djelatnost znatno proširila te su se nove tiskare počele osnivati u mnogim hrvatskim gradovima. Uz Gajevu, jedna od najpoznatijih tiskara u doba hrvatskoga narodnog preporoda bila je ona koju je 1821. u Karlovcu osnovao → Ivan Nepomuk Prettner. Tiskao je knjige, kalendare i časopise na latinici, ćirilici i gotici, među kojima su i neke od najvažnijih knjiga hrvatskoga narodnog preporoda: Almanah ilirski (1823) Đure Matije Šporera, Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832) Janka Draškovića i dr. U tom razdoblju osnovane su prve tiskare u Zadru (Antonio Battara, 1803), Splitu (Ivan Demarchi, 1812), Požegi (Miroslav Kraljević, 1862), Vukovaru (Ignjat Mederšicki, 1866), Sisku (Ivan Vončina, 1869), Šibeniku (Šime Anić, 1870), Petrinji (Julije Jünker, 1881), Križevcima (Gustav Neuberg, 1884) i dr.
Tiskarstvo u Hrvatskoj od kraja XIX. st. do II. svj. rata
Postupnim odvajanjem nakladništva od tiskarstva u posljednjim desetljećima XIX. st. i početkom XX. st. u Hrvatskoj su se počele otvarati manje komercijalne tiskare, a vlastite tiskare u tom su razdoblju osnivale i pojedine stranke i društva, uglavnom za potrebe tiskanja svojih publikacija, novina i časopisa (Hrvatska radnička tiskara, Hrvatska pučka seljačka tiskara, Hrvatsko katoličko tiskovno društvo, tiskara Narodne prosvjete i dr.).
Istodobno su se osnivala i velika nakladno-tiskarska poduzeća, kojima je glavna djelatnost najčešće bila vezana uz tiskanje novina i časopisa. Prva je bila tiskara Narodnih novina, koju su uz potporu vlade 1874. osnovali urednik Narodnih novina Miloš Zec i nekadašnji naučnik u Gajevoj tiskari Ivan Hörer. Uz tiskanje Narodnih novina, tiskara je poslije preuzela i tiskanje svih službenih spisa te školskih knjiga što ih je izdavala Zemaljska naklada školskih knjiga, pa se preimenovala u Kraljevsku zemaljsku tiskaru. Između dvaju svjetskih ratova poslovala je kao Zaklada tiskare Narodnih novina. Pod nazivom Narodne novine d. d. djeluje i danas.
Dioničku tiskaru osnovali su 1871. u Zagrebu pristaše Narodne stranke. Ubrzo je počela tiskati dnevni list Obzor, a uz njegov kulturni prilog Vijenac i niz drugih listova i časopisa. Nakon I. svj. rata, suočeni s novim političkim prilikama te oskudicom kapitala i bankovnih kredita, vlasnici su je 1919. prodali Hrvatskom štamparskom zavodu (osnovan 1912), koji je djelovao do 1927., kada ga je preuzelo dioničko društvo Jugoslavenska štampa (osnovana 1920). Među ostalim u njoj su se tiskali dnevni list Novosti te Agramer Tagblatt. Godine 1941. prestala su izlaziti sva dotadašnja izdanja, a poduzeće je došlo pod upravu Ustaškoga nakladnog zavoda.
Udruživanjem tiskara Vilima Schwarza i Ivana Novaka 1920. osnovan je grafičko-nakladni zavod Tipografija d. d., koji se uz Jugoslavensku štampu uvrstio među najveće novinsko-tiskarske koncerne u Hrvatskoj. Uz dnevne novine Jutarnji list tiskara je objavljivala i Obzor, što ga je do 1919. izdavala Dionička tiskara. Kao i Jugoslavensku štampu, Tipografiju je 1941. preuzeo Ustaški nakladni zavod.
U prvim desetljećima XX. st. utemeljena su tiskarska poduzeća i u ostalim hrvatskim gradovima: Hrvatska štamparija u Splitu, Primorski štamparski zavod na Sušaku, Novo doba u Vukovaru i dr.
Tiskarstvo u Hrvatskoj od kraja II. svj. rata do uspostave hrvatske samostalnosti
Nakon II. svj. rata, kao najveće poduzeće te vrste, razvio se → Vjesnik. Osnovan je 1946. spajanjem dnevnoga lista Vjesnik i redakcija još 11 listova koji su izlazili u Zagrebu, a isprva je djelovao pod nazivom Narodna štampa. U njegovu je sastavu bila tiskara, koja se 1948. izdvojila u zasebno poduzeće pod nazivom Štamparija novina. Poduzeća Narodna štampa i Štamparija novina ujedinila su se 1951. u Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće Vjesnik (NIŠP Vjesnik).
Od 1945. djelovalo je u Zagrebu i državno tiskarsko i izdavačko poduzeće Nakladni zavod Hrvatske. Reorganizirano je 1949., a tiskarsku djelatnost 1951. preuzeo je → Grafički zavod Hrvatske. Uz knjige i časopise ondje su se tiskale razne brošure, letci i ostali tiskarski proizvodi. Među ostalim u toj su tiskari tiskana sabrana djela mnogih domaćih (Ranko Marinković) i stranih pisaca (Jorge Luis Borges). Vjesnik i Grafički zavod Hrvatske dosegnuli su vrhunac proizvodnje i prihoda 1980-ih, kada su bili među najvećim tiskarskim poduzećima u Jugoslaviji.
Sredinom XX. st. samo je na području Zagreba djelovalo dvadesetak tiskara, a 1980-ih u cijeloj Hrvatskoj više od stotinu. Veće među njima uz navedene bile su: Ognjen Prica u Karlovcu, Slobodna Dalmacija u Splitu, Štampa u Osijeku, Iskra u Vinkovcima, Ivo Čubelić u Dubrovniku, Izdavačko-štamparsko poduzeće u Zadru, Narodna štamparija u Rijeci, Narodna tiskara u Varaždinu, Prosvjeta u Bjelovaru i dr.
Tiskarstvo u Hrvatskoj od uspostave hrvatske samostalnosti
Zahvaljujući novoj, računalnoj tehnologiji, početkom 1990-ih osnovan je velik broj manjih tiskara i poduzeća koja se bave pripremom za tisak, a same su se tiskare tehnički osuvremenjivale slijedeći svjetske trendove. Danas u RH veće tiskare djeluju u Zagrebu, Čakovcu, Samoboru, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Krapini, Svetoj Nedelji, uz veći broj manjih tiskara. (→ grafička industrija)
Razvojem računalne tehnologije u prvim desetljećima XXI. st. klasičnu tiskarsku djelatnost pomalo zamjenjuju tzv. elektroničke knjige, koje uz tekst mogu sadržavati i zvučni zapis i slike.
V. Klaić: Zagrebačke štamparije do osnutka Gajeve tiskare. Grafička revija, 3(1925) 6, str. 173–182.
M. Malbaša: Povijest tiskarstva u Slavoniji. Zagreb, 1978.
Počeci tiskarstva u jugoslavenskih naroda (katalog izložbe). Zagreb, 1983.
R. Katičić, S. P. Novak: Dva tisućljeća pismene kulture na tlu Hrvatske. Zagreb, 1987.
I. Golec: Tiskarstvo, izdavaštvo i knjižarstvo Petrinje (1881–1991). Zagreb, 1992.
L. Dobronić: Vitezovićeva tiskarska djelatnost u Zagrebu. Senjski zbornik, 21(1994) 1, str. 117–126.
T. Puškadija-Ribkin: Kaptolska tiskara u Zagrebu. Kaj, 27(1994) 6, str. 52–63.
Almanah hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinstva, bibliotekarstva i knjižarstva. Zagreb, 1997.
T. Puškadija-Ribkin: Trattnerova tiskara i knjižara u Varaždinu, a zatim u Zagrebu. Kaj, 33(2000) 1–2, str. 27–49.
A. Stipčević: Socijalna povijest knjige u Hrvata. Od glagoljskog prvotiska (1483) do hrvatskoga narodnog preporoda (1835). Knjiga II. Zagreb, 2005.
Povijest tiskarstva u Sisku 1869. – 1940. Sisak, 2007.
A. Stipčević: Socijalna povijest knjige u Hrvata. Od početaka hrvatskoga narodnog preporoda (1835.) do danas. Knjiga III. Zagreb, 2008.
S. Bolanča, N. Mrvac, M. Mikota, I. Pučić, M. Hajdek: Hrvatska tehnička i industrijska baština na području tiska. U: Hrvatska tehnička i industrijska baština. Godišnjak 2019. Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Zagreb, 2020., str. 51–63.
