turistička arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine različitih namjena koje su izravno i neizravno vezane uz turizam a relevantne su za prostorno-arhitektonski turistički doživljaj i iskustvo te nesmetano odvijanje turizma u prostoru. Arhitektura je važan čimbenik turističke i kulturne ponude. Stupanj turističke atraktivnosti naselja (gradova, sela) ovisi o stupnju njihove turističke prepoznatljivosti i pripremljenosti, tj. specifičnih prostornih karakteristika, kulture građenja te povijesnih ili suvremenih arhitektonskih ostvarenja. Iako se pojam turistička arhitektura često percipira kao arhitektura ugostiteljsko-turističke namjene, ona uključuje sve zgrade i složene arhitektonske sklopove određenog prostora koji stvaraju i oblikuju ukupan turistički doživljaj i zadovoljavaju sve potrebe turista. Za oblikovanje svjesnog i nesvjesnog doživljaja u turizmu relevantne su zgrade različitih namjena (prometna, ugostiteljsko-turistička, kulturna, vojna, vjerska, sportska, zdravstvena, stambena, poljoprivredna, memorijalna, infrastrukturna i dr.).

Arhitektura zajedno s krajolikom predstavlja konstruirani prostorni identitet jer utjelovljuje različite vrijednosti kao što su kultura građenja, kultura života i rada i dr. Turizam je izrazito dinamična društveno-ekonomska pojava i može biti invazivan u prostoru ako se neplanski prepusti interesima kapitala i trendovima. Stoga je važno održavanje ravnoteže putem prostornog planiranja koje obuhvaća različite sektore uvažavajući njihov dugoročni razvoj.

Turizam je, osim što predstavlja društveni, gospodarski, kulturni i politički fenomen, odraz mnogobrojnih i složenih odnosa različitih sektorskih aktivnosti te se u gospodarskom smislu govori o turističkoj industriji. Turizam i arhitektura su međusobno isprepleteni složenim prostornoplanskim, arhitektonskim, gospodarskim, pravnim, društvenim, kulturnim, ekološkim, klimatskim, ali i političko-upravljačkim odnosima. Ekspanzija turizma izravno ili neizravno utječe na prostornoplansku i arhitektonsko-građevinsku aktivnost, vezana je uz kulturu građenja u najširem smislu. Dok je u praksi jasan odnos između turizma i arhitekture (naručitelj, arhitekt, izvođač, korisnik), u teoriji se tom složenom odnosu ne pridaje dovoljno pozornosti te nedostaju interdisciplinarna istraživanja različitih znanstvenih područja (tehničkih, društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti).

Dugoročni razvoj turizma i interesa za turističku arhitekturu ovisi o kulturi građenja a time i o kulturi društva. Poznato je kako su dijelovi ili cijeli arhitektonski sklopovi devastirani zbog ratova, gradnje u službi razvoja ili ekonomske isplativosti, elementarnih nepogoda, dovodeći pritom do gubitka arhitektonskog ili prostornog identiteta. Stoga je određivanje smjerova razvoja turizma na različitim razinama (lokalna i regionalna, državna, svjetska) velik izazov za vrednovanje, prenamjenu i unapređenje postojeće ili građenje nove turističke arhitekture, a da se pritom očuva arhitektonsko-građevinski i prostorni identitet. Država ili regija kojoj je glavni izvor prihoda turizam zbog interesa kapitala izložena je mnogobrojnim izazovima te negativnim posljedicama vezanima uz očuvanje i unapređenje prostorno-arhitektonskoga a time i cjelokupnog identiteta. Prepoznavanje, stvaranje (planiranje i projektiranje), prezentiranje i upravljanje turističkom arhitekturom ima važan utjecaj na njezinu budućnost.

Iako je turizam prisutan tijekom različitih povijesnih vremenskih razdoblja, početci suvremenog turizma vežu se uz sredinu XVIII. st. kada su članovi viših društvenih slojeva iz zapadnoeuropskih i sjevernoeuropskih zemalja odlazili na dulja putovanja (tzv. Grand Tour – veliko putovanje po Europi koje je obuhvaćalo npr. Francusku, Njemačku, Italiju i Grčku) kako bi se upoznali s poviješću, umjetnošću i kulturnom baštinom, što se smatralo novim načinom obrazovanja. Suvremeni turizam veže se uz razvoj tehnologije, medicine i pojavu viška slobodnog vremena. Razvoj turizma može se razmatrati prema pojedinim vremenskim razdobljima, turističko područje prema ciklusu razvoja, a turistička arhitektura prema namjeni.

Namjene turističke arhitekture dijele se na zagrade i druge građevine za dolazak i odlazak turista (→ željeznički kolodvor; sv. 1; → autobusni kolodvor; sv. 1; morska i riječna → luka; sv. 1; → aerodrom; sv. 1; ulični prostori, parkirališta), zgrade za smještaj (hoteli, kampovi, hosteli, turistička naselja, stanovi za odmor i dr.), zgrade za zadržavanje, uživanje i konzumaciju (središta mjesta i naselja, trgovi i ulice te drugi javni prostori, → zgrade za kulturu – muzeji, galerije, kazališta, knjižnice i dr., arhitektonska baština, zgrade za konzumaciju doživljaja – zabavni parkovi, kockarnice i dr., zgrade za konzumaciju hrane i pića – restorani, barovi i dr., → trgovačke zgrade i prostori) te zgrade za sport, rekreaciju i poboljšanje zdravlja (terme i lječilišta, igrališta, kupališta, bazeni, slobodne plaže, parkovi, zelena područja i površine, stadioni, zgrade za sport, planinarske staze, šetnice i dr.; → sportska arhitektura, → zdravstvena arhitektura). Razvoj suvremenog turizma u Hrvatskoj i svijetu može se podijeliti u nekoliko razdoblja, uvažavajući posebnosti pojedinih makroregija ili kontinenata (npr. Mediteran, Alpe, Azija, Amerika, Afrika i dr.).

Razdoblje otkrivanja putovanja (1765–1880) karakterizira zanemariv broj turista, pretežno željnih avanture i istraživanja, koji su u nedostatku infrastrukture (s iznimkom tradicionalnih lječilišta – budućih toplica) odsjedali u privatnom smještaju, uglavnom koncentrirani na samo neka naselja (npr. zbog lakše dostupnosti naselja uz Jadran).

Razdoblje belle époque (1880–1914) podrazumijeva prvu etapu širenja i razvoja turizma (najviše uz sjeveroistočnu i istočnu obalu Jadrana zbog željezničke i pomorske povezanosti), oslonjenog uglavnom na bogatu višu društvenu klasu. U tom se razdoblju javlja nova turistička arhitektura kao što su palace ili grand hoteli sa sve većim brojem soba, iskorištavaju se klimatske prednosti podneblja za poboljšanje zdravlja (zdravstveni turizam), a razvija se raznovrsna turistička infrastruktura (npr. uređuju se planinarske staze, u planinama se grade skloništa, lovačke kuće, planinarski domovi i dr.).

Razdoblje turizma između dva svjetska rata (1914–45), nakon sloma belle époque tijekom I. svj. rata, karakterizira spor oporavak; razvija se turizam sa srednjom društvenom klasom, grade se pretežno manji hoteli, kuće za odmor ili se iznajmljuju privatne sobe, usporedno se razvija zimski i ljetni turizam (uz obalu Mediterana, u planinama).

Razdoblje masovnog turizma (1945–85) podrazumijeva sudjelovanje širokih masa (nižih društvenih slojeva), visoku stopu rasta turističkog prometa, intenzivnu gradnju hotela, autokampova i infrastrukture, postupan razvoj različitih vrsta turizma.

Razdoblje stagnacije (1985–99) obilježeno je razvojem turizma putem globalizacije i liberalizacije, dominantnim padom broja gostiju uz povremene poraste, promjenom orijentacije turizma s tržišta »prodavača« na tržište »kupca«, sve većom globalnom konkurencijom, naglim razvojem različitih vrsta turizma – aktivnog odmora i boravka u prirodi (specijalizirani sportovi poput brdskog biciklizma, riječnog raftinga, parajedriličarstva /paragliding/, sportskog penjanja i dr.), zabavnih parkova i specijaliziranih manifestacija (npr. koncerti klasične glazbe, sportska natjecanja, filmski festivali i dr.), razvojem cjelogodišnjeg turizma.

Razdoblje novih smjerova razvoja (1999–) karakteriziraju rastuća konkurencija među turističkim destinacijama u regiji i na globalnoj razini, raznovrsni načini privlačenja turista (npr. izravnim zračnim linijama), razvoj prepoznatljive izvornosti i autentičnosti, sve veća važnost mjera zaštite okoliša u turizmu (promet, vanjski sadržaji, informiranje gostiju i djelatnika, zbrinjavanje otpada), sve veći broj istraživanja zasnovanih na kvantitativnim ekonomskim pokazateljima, utjecaju klimatskih promjena na turizam, i dr.

Svako od navedenih razdoblja gradi i rabi različite tipove, karakteristike i stilove turističke arhitekture koji pak ovise o razvoju tehnologije, razvoju turizma i njegovim trendovima, a rezultat su angažiranosti društva kao i kulture građenja. Kultura građenja negdje je dovela do novih arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti, a negdje do osiromašenja regionalnih arhitektonskih karakteristika i narušene estetike.

Razvoj zgrada za smještaj u Hrvatskoj

Turizam u Hrvatskoj razvijao se u nekoliko etapa pa se u skladu s tim osvješćivala važnost arhitekture u turističkoj prepoznatljivosti i razvoju pojedinih područja. Stoga su arhitekti važni dionici u planiranju i izgradnji prostornog identiteta i turističke prepoznatljivosti.

Početci

Već u doba antičke Grčke ljudi su poduzimali višednevna putovanja radi trgovine ili kako bi se poklonili svetištima, prisustvovali Olimpijskim igrama ili dionizijskim svetkovinama. U rimsko doba, usputne postaje na cestama gdje se mogla zamijeniti zaprega te pronaći prenoćište i hrana bile su taberne za dobrostojeće putnike, caupone i popine za one slabijeg imovinskog stanja te o trošku države održavani mansio za službenike i putnike po službenoj dužnosti (u nas npr. Aquae Ballissae – Daruvarske toplice, Mannieana – Pakrac, Maurianis – Donji Miholjac). U srednjem vijeku ulogu tih postaja preuzimaju samostanski hospiciji (gostinjci) zasnovani na premisi kršćanske brige za potrebite te lokalne krčme. Na područjima pod osmanskom vlašću u XVI. i XVII. st. hanovi i karavan-saraji (gostionice s prenoćištem i konačišta na trgovačkom putu za prihvaćanje i smještaj karavana) bili su važan element urbane i prometne infrastrukture (npr. Maškovića han u Vranji) (→ islamska arhitektura). U XVIII. st. počele su se intenzivnije graditi ceste prilagođene kolnomu prometu, s konačištima za putnike te mogućnošću opskrbe hranom, vodom i potrepštinama za životinje na udaljenostima prikladnima za dnevne etape putovanja, npr. Karolinska cesta (1727), Jozefinska cesta (1770–79), Lujzinska cesta (1809) (→ cestovni promet; sv.1).







Svratišta i gostionice gradili su se i u našim većim gradovima. Tako je npr. u Karlovcu već 1779. postojala gostionica K orlu u kojoj je 1783. odsjeo kralj Josip II. (početkom XIX. st. proširena je u Haulikovu ulicu i preimenovana u K zlatnom sidru, 1894. na tom je mjestu izgrađen hotel Central). U Zagrebu je jedno od prvih svratišta bilo K austrijskom prijestolonasljedniku otvoreno 1813. u Ilici 14, poslije preimenovano u Jägerhorn, danas Lovački rog, a slijedio je niz drugih svratišta otvorenih u donjogradskoj jezgri tijekom XIX. st.

Pojava prvih hotela u doba razvoja prometnih mreža u XIX. st.

Razvojem poštanskog i putničkog prometa diližansama (→ zaprežna vozila; sv. 1), dužobalnih parobrodarskih linija (→ parobrod; sv. 1) te napose dolaskom → željeznice (sv. 1) (u Čakovec 1860., Zagreb 1862., Karlovac 1865., Rijeku 1873), broj međugradskih putnika se stalno povećavao. Stoga su se u drugoj polovici XIX. st. mnoga dotadašnja svratišta preuređivala u prve hotele ili su se gradili novi, koji su putnicima nudili udobniji smještaj, bolju uslugu te postajali gradska središta društvenog života. Oblikom su bili nalik gradskim kućama ili palačama, uglavnom ugrađenima u gradski blok. U Zagrebu su to bili hotel Pruckner podignut 1844. u Ilici 44 (na mjestu gdje se od druge polovice XVIII. st. nalazilo svratište K bijelom volu), hotel K Caru austrijanskomu u Ilici 4 (1867), hotel Grand u Ilici 6 (1891., arhitekt → K. Waidmann), hotel Imperial u Frankopanskoj 8 (1893), Croatia na Strossmayerovu trgu 10 (poslije Palace; 1905) i dr. U Rijeci su izgrađeni hotel Europa (1874., G. Bruni) na mjestu starijega hotela, De la Ville (1874., I. Bakarčić), Lloyd (1882), Kontinental (1888), Emigranti (1905) s 500 soba za putnike na prekooceanskim brodovima, Bristol (1908–09., E. Ambrosini); uoči I. svj. rata u Rijeci je poslovalo 20 hotela. U istom su razdoblju izgrađeni gradski hoteli De la Ville (poslije Bellevue; 1867) i Troccoli (poslije Central; 1887) u Splitu, Krka u Šibeniku (1882–83), Grand u Vukovaru (1895–97., V. Nikolić), Grand u Zadru (1888), K zlatnom janjetu u Požegi (1895), Royal u Osijeku (1904–05., I. Domes), Croatia u Pakracu (1912) i dr.



















Razdoblje elitnoga turizma do I. svj. rata

Razvoj željezničke mreže u Europi u XIX. st. potaknuo je pojavu turizma kao oblika putovanja radi zdravlja, a potom i razonode. U drugoj polovici tog stoljeća i u nas su se počela razvijati cjelogodišnja ili pretežno zimska turistička središta s luksuznim hotelima bogate historicističke dekoracije smještenima u brižno oblikovanim perivojima, isprva namijenjenima liječenju i oporavku, a potom i mondenoj zabavi. Među prvima je takvim hotelima otvoren Garni u Lipiku (poslije Kurhotel; 1872), a na jadranskoj obali u Opatiji: Villa Angiolina (1844., od 1882. iznajmljuje se kao vila za odmor), hoteli Kvarner (1884., proširen 1909. kavanom i Kristalnom dvoranom) i Kronprinzessin Stephanie (poslije Imperial; 1884–85., Franz Wilhelm) koji su dali impuls razvoju Opatije kao klimatskog lječilišta europske elite, a slijedili su mnogi drugi. U Crikvenici su otvoreni hoteli Therapia (1894–95) i Miramare (1900., K. Rimanoczy), na Velom Brijunu Brioni (1896), Neptun I (oko 1907), Carmen (1907), Neptun II (1910) i Neptun III (1911) arhitekta Eduarda Kramera, u Lovranu Grand hotel Lovran (danas Klinička ortopedska bolnica; 1904–09., Albert Pio), a u Malom Lošinju Vindbona (1887), dok su među prvim luksuznim hotelima u Dubrovniku bili Petka (prije 1886), Imperijal (1897), Odak (1913), Grand hotel Lapad (1914) i dr., u Hvaru Kaiserin Elisabeth (poslije Palace; 1903), a u Korčuli De la Ville (1912). U Puli je izgrađen hotel Riviera (1908–09), u Rijeci hotel Sanatorij (1910) namijenjen lječilišnom turizmu i Jadran (1914) s morskim kupalištem, u Poreču Riviera (1910., F. von Krauss) te u Rovinju Adriatic (1913).













Razdoblje međuraća

U međuratnom razdoblju elitni gosti odmarališnih mjesta uglavnom izostaju, a pretežno domaći turisti posjećuju ih ponajviše u ljetnim mjesecima. Usprkos tomu mnoga se jadranska mjesta priključuju turističkom razvoju ili ga intenziviraju te se u njima otvaraju novi hoteli i pansioni, ponajprije na Kvarneru (Rab, Krk, Crikvenica, Novi Vinodolski) i u Dalmaciji (Kaštela, Split, Dubrovnik). Među važnijim ostvarenjima hotelske arhitekture tog razdoblja ističu se klasicistički hotel Esplanade u Zagrebu (1922–25; → D. Sunko) s interijerima uređenima u duhu art-décoa, namijenjen putnicima Orient-Expressa, te Hotel Milinov istog arhitekta (danas Dubrovnik; 1928–29) u duhu ekspresivne figuracije art décoa. Lišenošću dekoracije uz uvažavanje tradicionalnih oblika i građe primorske kuće odlikuje se hotel Imperial u Splitu (poslije Park; 1921., → F. Kaliterna, V. Ivanišević). Među modernističkim hotelskim zgradama tog razdoblja ističe se hotel Grand u Lopudu (1934–36., → N. Dobrović), Iliria u Biogradu (1934; V. M. Karaganjan), Splendid u Dubrovniku (1936., → D. Galić), Ambasador u Splitu (1935–37., → J. Kodl), Ko-op u Ulcinju (1937, → M. Haberle i → H. Bauer).



















U istom je razdoblju jačalo planinarstvo kao oblik rekreacijskoga turizma, te su se diljem hrvatskih planina gradili planinarski domovi, među kojima se arhitekturom ističu oni → Stjepana Planića: Kalnik na Kalniku (1934), Josip Svoboda na Psunju (1935), drveni Đački dom (1934., izgorio, 1987. adaptiran u Dom Crvenoga križa) te Tomislavov dom (1935., prvi kat doma izgorio 1968., prema njegovu projektu poslije obnovljen i dograđen kat) na Medvednici.

Razdoblje nakon II. svj. rata

U razdoblju nakon razaranja II. svj. rata i promjene društvenih prilika, postojeći su turistički kapaciteti isprva stavljeni u službu odmora radnika, a među novoizgrađenima prednjačila su dječja, omladinska, radnička, sindikalna, vojna odmarališta paviljonskoga tipa, maksimirane ekonomičnosti.

Ponovno otvaranje zemlje strancima te napose dovršetak izgradnje Jadranske magistrale (1965) i zračnih luka Dubrovnik (1962) i Split (1965) pokrenuli su sredinom 1960-ih doba masovnog turizma, sada okrenutoga stranomu gostu. Od polovice 1960-ih diljem naše obale osnivali su se hoteli, hotelski kompleksi te autokampovi namijenjeni ubiranju turističkih prihoda u ljetnim mjesecima. Gradili su se najčešće izvan urbaniziranih područja, zauzimajući najljepše dijelove obale. Tipološki su i oblikovno u rasponu od golemih hotelskih zdanja što iskaču iz krajolika do podneblju, tradicijskim materijalima, pa i visinom prilagođenih kompleksa u službi ugode boravka. Usporedno s intenzivnom izgradnjom na Jadranskoj obali, u istom razdoblju gradili su se i gradski hoteli te oni u kontinentalnom području.

Preizgrađenost i devastaciju obale, kakva se može očekivati u područjima masovnog turizma, djelomično je uspješno i na vrijeme zauzdao razvoj prostornog planiranja u nas. Prvi regionalni prostorni plan u Hrvatskoj, koji je među ostalim sadržavao i razvoj turizma, bio je za tadašnji kotar Krapinu 1956–58 (Urbanistički institut Hrvatske). Slijedilo je osmišljavanje metode izradbe regionalnih prostornih planova turizma za šibensko područje i makarsku rivijeru 1962 (Arhitektonski fakultet) te Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije 1966. i Regionalni prostorni plan Istre 1969. Za stvaranje pretpostavki održivog turizma bili su osobito važni planovi nastali pod pokroviteljstvom UN-ova Programa za razvoj – Regionalni plan južni Jadran izrađen 1968–69. te Koordinacioni regionalni prostorni plan za Gornji Jadran 1970–72. Nadalje, Urbanistički institut Hrvatske izradio je 1974–75. složeni program izgradnje mreže hotela osmišljenog i poznatog kao Hotelski sistem Slavonija kojim su identificirane lokacije te opsezi i sadržaji planiranoga smještajnog kapaciteta, dok je Urbanistički zavod Dalmacije iz Splita 1977. izradio Koordinacioni prostorni plan Dalmacije.

U prvome poslijeratnom razdoblju se među ostalim ističu realizacije hotela Jadran u Tučepima (1948–49; B. Bon), Plitvice na Plitvičkim jezerima (1955–58., M. Haberle), Pelegrin u Kuparima (1963., D. Finci), Excelsior u Dubrovniku (1963., → N. Šegvić), gradskih hotela Jugoslavija u Novom Beogradu (1955–59., → L. Horvat), Jadran u Šibeniku (1957–59., → I. Vitić), International u Zagrebu (1957–71., → B. Tušek), Korana u Karlovcu (1960–64., B. Tušek), Marjan u Splitu (1962–63., → L. Perković), te Dječje lječilište u Krvavici (1960–64., R. Marasović) i moteli poduzeća Sljeme u Biogradu na Moru, Preluci kraj Rijeke i Trogiru (1965., I. Vitić).

























U razdoblju intenzivne hotelske izgradnje na našoj obali turističkom su se arhitekturom istaknuli mnogi arhitekti, među kojima su:

→ Zdravko Bregovac – u Rapcu hotelska naselja St. Andrea (1963), Girandella (1969) i Maslinica (1970), u Malom Lošinju hoteli Helios (1960) i Bellevue (1966), na Plitvičkim jezerima Bellevue (1963) i Jezero (1970), u Rapcu Lanterna (1966), Fortuna (1971) i Apollo (1971), u Opatiji Ambasador (1966) i Paris (1971), na Bledu Golf (1969), u Mošćeničkoj Dragi Marina (1970), u Zadru Novi Park i Barbara (1970), na Rabu Eva (1971., s → D. Turatom), u Baru Bar (1982), u Korenici motel Borje (1975), uz Maslenički most Plitvice (1984), u Lučkom kraj Zagreba Plitvice (1986., s → I. Pitešom), i dr.;













→ Andrija Čičin-Šain – u Opatiji hotel Adriatic (1963; pokraj njega je 1971. izgrađen Adriatic II B. Žnidareca), u Njivicama hotel Jadran (1964., sa → Ž. Vincekom), u Dubrovniku Libertas (1968–74), Lero (1969) i Palace (1969–72., sa Ž. Vincekom), u Rovinju turističko naselje Villas Rubin (1969–79);







→ Ante Rožić, → Julije De Luca, → Matija Salaj i → Bernardo Bernardi – u Brelima hoteli Mirna (1964) i Maestral (1965); A. Rožić u Brelima Turistički centar (1970., interijer B. Bernardi) i hotel Berulia (1971., interijer B. Bernardi), u Tučepima hotel Alga (1976) i apartmansko naselje Afrodita (1976–78), u Makarskoj hoteli Meteor (1970–73), Biokovo (1979) i Park (2007); J. De Luca u Brelima Soline (1973–83), u Poreču Neptun (1966–68), Kristal (1967–70), Rubin (1972), Dijamant (1975) i Pical (1976–80), u Dubrovniku Belvedere (1983–85., s M. Bertićem i J. Dumančićem), u Rabu International (1972); M. Salaj u Poreču Mediteran (1971) i Galijot (1980), Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979); B. Bernardi u Korčuli Marko Polo (1967) i Liburna (1985);

























→ Antun Šatara – u Jelsi hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969), u Vrboskoj Adriatic (1965–69., s P. Mudnićem) i Delfin (1969), u Hvaru hotelsko naselje Sirena (s → I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) te u Veloj Luci hotel Jadran (1966–68);

→ Lovro Perković – u Primoštenu Zora (1966), Slava (1966–67) i Marina Lučica (1969), u Hvaru hoteli Adriatic (1965) i Palace (1968);







→ Ivo Bartolić – Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s → M. Begovićem), hotelski sklop u Dagomisu kraj Sočija u Rusiji (1973–76);













→ Igor Emili – hotelski sklop Uvala Scott kraj Kraljevice (1969–70), motel Villa Lostura u Klenovici (1971);







→ Boris Magaš – hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., Ribarsko selo s D. Turatom);













→ Darko Turato u Crikvenici turističko naselje Ad Turres (1970), u Selcu hotel Selce (1985);







→ Petar Kušan – u Platu hotel Plat (1971), u Krku Koralj (1972) i u Tuheljskim Toplicama Turističko-rekreacijski centar Mihanović (1980–83), u Velom Lošinju turističko naselje Punta (1983);







→ Jerko Rošin – hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979).

U duhu prostornog plana Sjeverni Jadran, na našoj su obali nastala uspjela turistička naselja Jurja Matijevića, Dinka Milasa i dr.: Červar-Porat (1977), Mareda (1981), Barbariga (1984). U istom razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj nastavili su se graditi gradski hoteli u Osijeku Osijek (1975–77; → R. Miščević, D. Bradić), u Zagrebu Panorama (danas Zonar, 1964–68; → S. Jelinek) i Intercontinental (danas Westin, 1968–75; William Bonham).



















Sredinom 1980-ih nastupilo je razdoblje stagnacije u turizmu, pa tako i u području izgradnje novih turističkih kapaciteta. Realizacija je bilo manje, a ističu se hoteli građeni uoči Univerzijade 1987. u Zagrebu: novi trakt hotela Dubrovnik (1967–87., → Nikola i → Ines Filipović), hotel za samce (Hotel I) u Remetincu (1986., → Đ. Mirković), hotel za samce Ministarstva unutarnjih poslova (1987., → T. Odak), Hotel Sheraton (1986–95., → M. Turkulin, I. Kolbah, S. Stipančić, M. Tončić), hotel Holliday Inn (1986–87; V. Ožanić).



















Turistička arhitektura u samostalnoj RH

Uspostavom hrvatske neovisnosti, u uvjetima promjene društvenog sustava, privatizacije i izostanka posjeta stranih turista tijekom Domovinskoga rata i neposredno nakon njega, tijekom 1990-ih mnogi su turistički kompleksi prestali s radom, zapušteni su ili devastirani, a novi su se gradili samo iznimno (npr. hotel Velebno u Baškim Oštarijama, 1993., I. Piteša). Tek potkraj toga desetljeća počinje razdoblje povratka gostiju i oporavka turizma koji od 2010-ih ponovno postiže rekordne rezultate, što je popraćeno znatnim ulaganjima u obnovu postojećih kapaciteta i izvedbu novih. Grade se tipološki različite vrste hotela, od baštinskih (heritage) uređenih u povijesnoj građevini u urbaniziranom okolišu, uglavnom s manjim brojem soba, do velikih luksuznih hotelskih zdanja, uz raznovrsnost izričaja suvremene arhitekture. Dosezanjem vršnih rezultata u 2020-ih, sve se češće spominje pojam održivoga turizma i razmatraju mjere za njegovo ostvarenje. Većina danas napuštenih hotelskih kompleksa ne može se isplativo obnoviti kako bi ispunili suvremene turističke standarde, a pritom je malo njih zaštićeno kao kulturna baština. Stoga su neki predviđeni za rušenje (npr. hotel Pelegrin u Kuparima D. Fincija), rijetki od njih imaju svoju budućnost kao baštinski hoteli (motel Sljeme I. Vitića), dok je sudbina ostalih neizvjesna.







Neki od mnogobrojnih hotela izgrađenih i adaptiranih u novome tisućljeću djela su → Dinka Kovačića – hoteli Uvala u Dubrovniku (2003) i Bretanide u Bolu (1985., 2006), → Borisa Podrecce – Falkensteiner Punta Skala Resort u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar (2024), → Studija 3LHD – Lone u Rovinju (2010–11), LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), Grand Park u Rovinju (2017–19), Keight hotel Opatija (2024), → Lee Pelivan i → Tome Plejića – boutique hostel Forum u Zadru (2012), hotel Amarin u Rovinju (2016), Zonar u Zagrebu (2023), → Nikole Bašića – hotel D-Resort u Šibeniku (2015) i Villa Nai 3.3 na Dugom otoku (2021), → Idisa Turata – hotel Navis u Opatiji (2016) i hotel Roxanich u Motovunu (2019), → Nene Kezića – hotel Ambasador u Splitu (2022., s E. Šverkom i N. Roje), → Emila Šverka – Cornaro (2012–18., s A. Šverkom), Park (2015., preuređenje i nadogradnja), Amfora (2020), Ambasador (2022., s N. Kezićem i N. Roje) i Cora (2024., s A. Šverkom) u Splitu, Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kabashija – MET boutique hotel u Zagrebu (2023), i dr.





















































