Seissel, Josip (Krapina, 10. I. 1904 – Zagreb, 19. II. 1987), arhitekt, urbanist i slikar, znatno je pridonio stasanju urbanističke struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1929. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Godine 1929–39. bio je zaposlen u Odsjeku za regulaciju grada Gradskoga građevnog ureda u Zagrebu, gdje je u suradnji sa → Stjepanom Hribarom, → Vladom Antolićem i → Antunom Ulrichom radio na Regulatornoj osnovi Zagreba. Od 1939. bio je ravnatelj i profesor Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu. U Odsjeku za privredne izložbe pri Ministarstvu trgovine zaposlio se 1942. Kao antifašist bio je uhićen 1944., a nakon prelaska na oslobođeni teritorij kao član Povjereništva tehničkih radova ZAVNOH-a radio je na obnovi uništenih naselja (1944–45). Organizirao je i vodio Urbanistički seminar ZAVNOH-a u Topuskom. Od 1945. bio je voditelj odsjeka za regulaciju pri Ministarstvu građevina Hrvatske, a nakon osnutka Zemaljskoga građevno-projektnog zavoda Hrvatske rukovodio je Sektorom za regulaciju (→ Urbanistički institut Hrvatske). Od 1946. predavao je na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Habilitirao se 1957. radom Visokoškolska nastava kao suvremeni urbanistički problem, rješavan projektom zagrebačkog Sveučilišnog grada, u zvanje redovitoga profesora izabran je 1958. Bio je predstojnik fakultetskoga Zavoda za urbanizam (1956–65), i Katedre za urbanizam (1959–65), te nositelj kolegija Urbanizam I, II, III i Uređenje i projektiranje naselja I, II. Umirovljen je 1965. Predavao je i na Tehničkome fakultetu u Sarajevu kolegij Urbanizam i komunalna tehnika (1955–57).

U Zagrebu je početkom 1930-ih s pejzažnim arhitektom → Cirilom Jegličem surađivao na projektima uređenja Krešimirova trga, s → Josipom Pičmanom na projektima naselja Volovčica, Svetice i Trnje, a zajedno su projektirali i Zakladni blok na Jelačićevu trgu (1931–32). Kao član → Radne grupe Zagreb surađivao je na projektiranju paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40). Sudjelovao je na izložbi CIAM-a u Parizu 1936. temom Urbanistički problemi Zagreba i eksploatacija zemljišta. Samostalno je projektirao i izveo jugoslavenski paviljon na Međunarodnoj izložbi umjetnosti i tehnike u Parizu 1937., za što je dobio Grand prix za arhitekturu.







Poslije 1945. se pretežno bavio urbanizmom. Izradio je urbanističke planove Pionirskoga (1948) i Sveučilišnoga grada (1949–50., s → D. Boltarom i → B. Milićem) u Zagrebu te Nikšića (1956–58., s D. Boltarom, B. Milićem i → M. Kollenzom). Autor je projekta Rekreativno-turističkog područja Plivskog jezera (1960–61., sa → S. Seissel i → A. Marinović-Uzelcem) i studija regija Makarske (1960–61), Šibenika (1960–61) i Mljeta (1962–64). Od memorijalnih prostora izveo je planove za groblje Miroševac u Zagrebu (1949., sa S. Seissel), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., sa S. Seissel i M. Kollenzom), spomen-područja u Kragujevcu (1976–81), Kamenskoj (1960–64) i Dotrščini u Zagrebu (1963–64., 1984), sva tri sa S. Seissel i → Vojinom Bakićem.

Uz projektantsko i nastavničko djelovanje, od 1921. se usporedno bavio slikarstvom; avangardni mladenački opus potpisivao je pseudonimom Jo Klek. Pripadao je avangardnoj skupini oko časopisa Zenit. Od 1962. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada »Vladimir Nazor« (1969) i »Viktor Kovačić« (1976) za životno djelo.