pomorski promet, prijevoz ljudi i dobara morem. U užem smislu, djelatnost pomorskoga brodarstva, morskih luka, pomorskih špeditera i agenata. U širem smislu, u pomorski promet mogu se uključiti i djelatnosti prekomorskoga pakiranja robe, kontrole ukrcaja robe u brod ili iskrcaja iz broda, osiguranja plovila, robe i putnika u pomorskome prijevozu te opskrbe brodova. Glavnu značajku suvremenoga svijeta čini globalizacija koje je temelj jeftin i masovan prijevoz sirovina i roba diljem svijeta. Oko 80% svjetske trgovine po obujmu i 70% po vrijednosti odvija se morem.
Zbog svojega geografskog položaja i obilježja (duljina obalne crte kopna i otokâ RH iznosi 6278 km; izrazito razvedena obala s 1246 otoka, otočića, grebena i hridi), koji umnogome određuju i smjernice gospodarskoga razvoja, RH je značajna pomorska zemlja. Od ukupne površine RH koja iznosi 87 661 km2, unutarnje morske vode i teritorijalno more protežu se na površini od 31 479 km2 (unutarnje morske vode 12 498 km2 i teritorijalno more 18 981 km2).
Hrvatska ima oko 27 000 pomoraca, od kojih trećina plovi u nacionalnoj, a dvije trećine u međunarodnoj plovidbi. Deset hrvatskih brodarskih poduzeća uključenih u međunarodnu plovidbu organizirano je u udrugu Mare nostrum. Prema podatcima iz 2017., ta su poduzeća raspolagala sa 133 broda, od kojih je većina plovila pod hrvatskom zastavom, dok ih je 20 plovilo pod zastavama Malte, Maršalovih Otoka, Svetih Vincenta i Grenadina, Venezuele, Bahama i Paname. Prosječna starost brodova članica udruge 2012. iznosila je 10,2 godine, a prosječna starost flote u nacionalnoj plovidbi 46,2 godine. Na prosječnu starost brodova u nacionalnoj plovidbi znatno je utjecala visoka starost brodova tradicionalne drvene brodogradnje. Javni prijevoz u obalnom linijskom pomorskom prometu važan je čimbenik u segmentu pomorske plovidbe, s obzirom da osigurava trajno i redovito povezivanje otoka s kopnom i otoka međusobno. Sustavom javnoga prijevoza obuhvaćena je 51 državna linija (24 trajektne, 15 brzobrodskih i 12 brodskih klasičnih). U 2016. na državnim linijama u javnome obalnom pomorskom prijevozu prevezeno je ukupno 13 054 569 putnika i 3 102 264 vozila. Na trajektnim linijama po broju putnika najprometnija je bila linija Split–Supetar s 1 881 052 prevezena putnika, a slijedila je linija Valbiska–Merag s 1 068 453 putnika. Linija Valbiska–Merag ujedno je bila najprometnija po broju prevezenih vozila: 426 716, dok je na drugome mjestu bila linija Split–Supetar, na kojoj je prevezeno 360 641 vozilo. Na brzobrodskim linijama, najprometnija je bila linija Korčula–Prigradica–Hvar–Split s 291 137 putnika, a slijedila je linija Lastovo–Vela Luka–Hvar–Split s 129 406 putnika. Na brodskim linijama najviše putnika (635 960) prevezeno je na liniji Zadar–Preko, a na drugom mjestu je linija Dubrovnik–Koločep–Lopud–Šipan s 235 939 putnika. Najveće hrvatsko brodarsko poduzeće → Jadrolinija u 2016. prevezlo je 11 272 665 putnika, što je 86,4% od ukupnoga broja, i 2 782 146 vozila, odn. 89,7% od ukupnoga broja. (→ brodarstvo)
Najznačajnije → luke s obzirom na ostvareni promet tereta su → Luka Rijeka i → Luka Ploče, koje ostvaruju gotovo 90% ukupnoga teretnog prometa hrvatskih luka od međunarodnoga značenja.
Luka Rijeka ostvaruje više od 70% ukupnoga teretnog prometa, zbog čega je gotovo cijeli tranzitni promet usmjeren preko sjevernojadranskoga prometnog pravca. Godine 2016. ostvarila je 11,2 milijuna tona suhoga i tekućega tereta.
Luke Split, Šibenik i Zadar bilježe stalne oscilacije u teretnome prometu, pri čemu ostvaruju oko 10% teretnoga prometa luka od međunarodnoga značenja. Najveći udio u prometu robe na razini Hrvatske zauzima tekući teret, oko 50%, a slijedi ga suhi rasuti teret s približno 30%, dok promet kontejnera sudjeluje s 10% (2017). U posljednje vrijeme znatna su ulaganja u uređenje i proširenje kapaciteta hrvatskih luka (Dubrovnik, Zadar, Ploče, Rijeka).
Osim cijeloga hrvatskog teritorija, u gravitacijsku zonu Luke Rijeka ulaze Mađarska, Austrija, Češka i Slovačka. U gravitacijsku zonu Luke Ploče ulazi najveći dio BiH, a širi se djelomice i na Podunavlje. Luke Zadar, Šibenik i Split imaju zajedničku gravitacijsku zonu između gravitacijskih zona lukâ Rijeke i Ploča. Kapaciteti luka Zadar, Split i Dubrovnik imaju posebno značenje u međunarodnom prometu turističkih brodova. Gravitacijsko područje lukâ Pula i Dubrovnik svedeno je na usko zaleđe, pa prometna funkcija tih luka ima regionalni značaj. Izgradnjom suvremenih autocesta omogućeno je bolje povezivanje luka s njihovim zaleđem.
Propisi RH (Pomorski zakonik i na njem utemeljeni podzakonski akti) ne zaostaju za relevantnom međunarodnom regulativom, odn. za međunarodnim konvencijama, protokolima i preporukama koje je donijela Međunarodna pomorska organizacija (International Maritime Organization – IMO).
Agencija za obalni linijski promet, osnovana 2006. sa sjedištem u Splitu, bavi se pitanjima linijskoga putničkog prometa na Jadranu. Raspisuje javne natječaje za dodjelu koncesija, sklapa ugovore o prijevozu na svim državnim linijama u javnome obalnom pomorskom prometu te obavlja nadzor nad korištenjem sredstava koja se iz proračuna RH izdvajaju za održavanje pomorskih veza s otocima. Osim toga djelatnost Agencije obuhvaća uspostavu i upravljanje informatičkim sustavom javnoga obalnog linijskog prometa.
Srednjoškolsko pomorsko obrazovanje
Početci pomorskoga školstva na istočnoj jadranskoj obali bili su uvjetovani istim okolnostima kao i u drugim pomorskim središtima na obalama Europe. Već u ranome srednjem vijeku u statutima nekih hrvatskih primorskih gradova (npr. Splita, iz 1240) nalaze se odredbe o tome da za zapovjednike, časnike i kormilare na brodovima moraju biti odabrani sposobni ljudi, dorasli takvim dužnostima. Kako je plovidba hrvatskih brodova postupno prelazila okvire obalne navigacije, odn. međumjesnih i regionalnih trgovačkih veza, tako su se kroz matematičke, geografske i astronomske radove, karte i priručnike počele razvijati teorija i znanstvena osnova plovidbe. Poznato je da su hrvatski pomorci već od XV. st. teorijska znanja iz navigacije, administracije, trgovine i ostaloga u pojedinim primorskim gradovima stjecali kraćom privatnom obukom kod nekoga iskusnijeg kapetana, svećenika ili učitelja. Najstarija poznata privatna pomorska škola osnovana je u XVI. st. u Perastu, a XVII–XVIII. st. takve su škole djelovale i u Kotoru, Herceg Novome, Dobroti, Prčanju, Malome Lošinju, Rijeci, Senju, Kostreni, Zadru, Silbi, Voloskom, Dubrovniku, i dr. Primjerice u Dubrovniku kao ugledni nastavnik pomorske struke u drugoj polovici XVIII. st. spominje se dominikanac Rajmund Sey, koji je školu održavao u svojem samostanu, a u Malome Lošinju oko 1780. privatnu obuku pomorcima davala su braća svećenici Ivan i Stjepan Vidulić.
Prva javna pomorska škola na istočnome Jadranu osnovana je 1754. u Trstu pod nazivom Državna škola za matematiku i nautiku, a prvi predavač bio je isusovac Riječanin Franjo Ksaver Orlando. Školovanje je trajalo dvije godine. U prvoj godini učile su se aritmetika, geometrija i ravna trigonometrija, a u drugoj sferna trigonometrija, astronomija, matematička geografija i navigacija. Škola je 1773. ukinuta zajedno s Družbom Isusovom, a na Orlandov zahtjev carica Marija Terezija izdala je dekret po kojem se tršćanska nautika seli u Rijeku, gdje je nastava započela 1774. Škola je u Rijeci djelovala sve do 1784., kada je ponovno preseljena u Trst. Ponovno je uspostavljena 1809.
Carskim ukazom od 1849. određeno je otvaranje javnih pomorskih škola u najvažnijim pomorskim središtima na obali. Uz starije državne pomorske škole u Trstu i Rijeci započele su raditi i škole u Bakru, Splitu, Zadru, Dubrovniku i Kotoru. One su bile priključene postojećim osnovnim školama, uz zajedničku upravu. Početna organizacija, razmještaj i program pomorskih škola ubrzo su se promijenili. Odlukom Ministarstva 1854. utvrđene su četiri glavne nautičke škole (s trajanjem nastave od dvije do tri godine) u Trstu, Veneciji, Rijeci i Dubrovniku te četiri sporedne u Rovinju, Zadru, Splitu i Kotoru. Razlika među njima bila je u tome što su glavne škole imale jedan odjel više (za brodogradnju). Uz redovitu obuku, u tim su se školama trebali održavati tečajevi za pripremanje stručnih ispita za zvanje kapetana, poručnika (škrivana), upravitelja stroja velike i male obalne plovidbe, vođe palube i brodograditelja. Istodobno su se pomorske škole odvojile od osnovnih i priključile srednjim školama. Tršćanska škola spojila se s Trgovačkom akademijom te dobila viši nautički tečaj za osobe koje se žele posvetiti nastavi. Škole u Rijeci, Rovinju, Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru povezale su se s nižim gimnazijama. Godine 1855. do tada privatna škola u Malome Lošinju pretvorena je u javnu. Privatne škole potpuno su nestale poslije 1902., kada je za časnike palube uvedeno obvezno pohađanje državnih nautičkih škola. Potkraj XIX. st. sve pomorske škole podvrgnute su upravi pomorske vlade u Trstu, osim one u Bakru, koja je bila pod upravom Zemaljske vlade u Zagrebu, i one u Rijeci, koja je bila pod upravom mađarskoga ministarstva trgovine. Godine 1897. nastava se s tri godine produžila na pet. Pomorska vlada u Rijeci otvorila je 1913–14. prvi razred četverogodišnje Kraljevske ugarske industrijske škole za pomorske strojare, koja je također potpadala pod mađarsko Ministarstvo trgovine.
U trenutku prestanka austrougarske vlasti 1918., u sastavu Kraljevine SHS zatekle su se samo tri škole – u Bakru, Dubrovniku i Kotoru. Škole u Rijeci, Trstu i Malome Lošinju našle su se izvan granica nove države. Kako preostale tri ustanove nisu imale jednak status i program (prva se naziva pomorskom akademijom, a druge dvije nautičkim školama), Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS propisalo je 1921. jedinstveni nastavni plan i program u trajanju od četiri godine, a sve tri dobile su naziv Pomorska akademija. Od 1934. do 1943. djelovala je i niža Mornarska škola u Korčuli s nastavom u trajanju od tri godine.
Neposredno nakon završetka II. svj. rata, uz tri pomorske akademije, na novooslobođenome području Jugoslavije zatekle su se još dvije, bivše talijanske nautičke škole – u Rijeci i u Malome Lošinju, obje s nautičkim i brodostrojarskim odjelom. Godine 1947. ukinuti su prijašnji nazivi te su sve škole (u Rijeci, Malome Lošinju, Bakru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru) dobile naziv pomorski tehnikum i imale status srednjih stručnih škola. Od 1952. te su škole nosile naziv srednja pomorska škola, a od 1958. pomorska škola. Reformom srednjega školstva, školski centri preuzeli su usmjereno obrazovanje u pomorskome prometu. U RH danas djeluju tri pomorske srednje škole (Pomorska škola Split, Pomorska škola Bakar i Pomorska škola Zadar) te pet srednjih strukovnih škola sa smjerovima usko vezanima uz pomorstvo (Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik, Srednja škola Ambroza Haračića Mali Lošinj, Tehnička škola Šibenik, Prometno-tehnička škola Šibenik i Srednja škola Petra Šegedina Korčula).
Visokoškolsko pomorsko obrazovanje
Početci višega pomorskog obrazovanja vezani su uz Rijeku, gdje je 1857. otvorena → Mornarička akademija, koja je u Rijeci neprekidno djelovala 1866−1914., a upisivali su je polaznici iz čitave Austro-Ugarske Monarhije. (→ ratna mornarica)
Visokoškolsko pomorsko obrazovanje u Rijeci ponovno je uspostavljeno 1949. osnutkom Više pomorske škole (od 2001. → Pomorski fakultet u Rijeci). Škola je od osnutka bila organizirana u tri odjela: pomorsko-nautički, brodostrojarski i pomorsko-ekonomski. U sljedećim su godinama osnovani: Radiotelegrafski odjel (1956), Elektrostrojarski odjel željezničkoga smjera (1960), Zavod za pomorsku navigaciju i pogon broda (1964), Interfakultetski studij brodostrojarske i nautičke struke (1969) te Odjel za lučki transport (1969). Za osposobljavanje pomorskih kadrova potrebnih rastućoj floti ubrzo je samo jedna takva ustanova postala nedovoljna, te su 1959–60. osnovane visoke pomorske škole u Splitu, Dubrovniku, Piranu i Kotoru.
Viša pomorska škola u Splitu u početku je imala dva odjela: Brodostrojarski i Brodograđevni. Potom su osnovani i Strojotehnološki (1966), Nautički odjel (1969) te Odjel brodske elektrotehnike (1973) i Pomorskih komunikacija (1979). Brodograđevni i Strojotehnološki odjeli ukinuti su 1979. Viša pomorska škola u Dubrovniku započela je djelovati s Nautičkim i Pomorsko-ekonomskim odjelom, a 1965. osnovan je i Brodostrojarski odjel. Viša pomorska škola u Splitu i Viša pomorska škola u Dubrovniku udružile su se 1984. u Centar za obrazovanje kadrova u pomorstvu sa sjedištem u Dubrovniku.
Pomorski fakultet na razini Dalmacije osnovan je 1985. sa studijima u Splitu (Nautički, Brodostrojarski i Telekomunikacijski) i Dubrovniku (Nautički i Brodostrojarski). Od akademske godine 1996/97. studiji u Dubrovniku i Splitu nastavili su djelovati kao samostalne visokoškolske ustanove, studiji u Splitu kao Pomorski fakultet u Splitu, a studiji u Dubrovniku kao Veleučilište u Dubrovniku.
Pomorski fakultet u Splitu transformiran je 1998. u Odjel za studij mora i pomorstva Sveučilišta u Splitu. U sklopu tog odjela održavala se nastava triju sveučilišnih dodiplomskih studija: Morsko ribarstvo, Biologija i ekologija mora te Pomorski sustavi i procesi. Godine 2003. studij Pomorski sustavi i procesi izdvojio se iz sastava Odjela za studij mora i pomorstva i pripojio novoosnovanomu → Pomorskom fakultetu u Splitu, a Odjel za studij mora i pomorstva promijenio je naziv u Odjel za studij mora.
Veleučilište u Dubrovniku imalo je četiri odjela: Nautički, Strojarski, Elektrotehnike i računarstva te Turistički. Prestalo je djelovati kao samostalna ustanova 2003., kada se priključilo novoosnovanomu → Sveučilištu u Dubrovniku, koje je započelo s radom sa šest odjela: Pomorskim, za ekonomiju i poslovnu ekonomiju, Elektrotehničko-računarskim, Strojarskim, za akvakulturu te za komunikologiju.
U sastavu → Sveučilišta u Zadru, osnovanoga 2002., od 2004. djeluje Pomorski odjel s dvama studijskim programima: Nautika i tehnologija pomorskoga prometa te Brodostrojarstvo i tehnologija pomorskog prometa. Preddiplomski studiji izvodili su se u Zadru od 2000. kao dislocirani studiji Pomorskoga fakulteta u Rijeci.
Publicistika
Nakon velikih otkrića novih zemalja u XVI. st. sve su se više tiskale razne pomorske knjige. Matematičar Annibale Raimondo iz Verone, čija je rasprava O morskoj plimi i oseci (Del flusso e riflusso del mare) tiskana 1580. u Veneciji, napisao je da je prvo djelo o pomorskoj znanosti O načinu sprječavanja, prognoziranja i liječenja groznica; kao i o ljudskoj sreći, jednako kao i o plimi i oseci mora (De modo collegiandi, pronosticandi et curandi febres; necnon de humana felicitate, ac denique de fluxu et refluxu maris lucubrationes nuperrime in lucem editae), koju je 1528. u Veneciji izdao filozof, astronom i liječnik Federik Grisogono (1472–1538) rodom iz Zadra. Jedno od najstarijih djela o pomorstvu Umijeće plovidbe (L’arte del navigar) španjolskoga kozmografa Pedra de Medine (1493–1567) preveo je sa španjolskoga na talijanski 1554. diplomat, matematičar i kartograf Vinko Paletin (1508–1575), rodom Korčulanin. Taj je prijevod bio u široj uporabi i u Dalmaciji.
Prvi hrvatski autor koji je pisao svoje radove o navigaciji bio je Dubrovčanin Nikola Sagroević Krivonosić (oko 1527 – oko 1573), zapovjednik više velikih brodova, čije je djelo Razmatranja o raznolikosti plime i oseke Zapadnog oceanskog mora (Ragionamenti sopra le varieta dei flussi et riflusi del Mare Oceano Occidentale), objavljeno u Veneciji 1574., a Razgovor o plimi i oseci kod svjetionika Messine … (Discorso de i flussi e riflussi del faro di Messina …) u Veneciji 1580.
Djela o navigaciji pisali su od XVI. st. mnogi hrvatski istraživači, kartografi znanstvenici i profesori na nautičkim školama, poput → Vicka Dimitrija Volčića (sv. 3), → Ferdinanda Konšćaka (sv. 3), → Ruđera Boškovića (sv. 4), → Mate Andrijanića, → Ivana Grubaša, braće Roberta i Ljudevita Zamara, Eugena Jelčića, → Ćire Carića i dr. (→ navigacija)
Pomorski pisac i pedagog → Juraj Carić zauzimao se za uvođenje hrvatskoga jezika u pomorske udžbenike te je prvi na hrvatskome objavio knjige iz područja nautičke znanosti (Nješto o mjesečnih distancah, 1883; Elementi matematične geografije. Uvod u nautičnu astronomiju, 1888; Nautika, 1890. i dr.).
Područje pomorstva za studente visokih pomorskih učilišta počelo se detaljnije obrađivati u literaturi nakon II. svj. rata. Izniman doprinos stvaranju stručne literature iz pomorsko-nautičke struke dao je → Anton Simović, autor 11 knjiga objavljenih u 36 izdanja. Važnija su mu djela: Meteorologija (1970), Pomorska meteorologija (1978), Terestrička navigacija (1978), Brodarenje (1980), Navigacijska meteorologija (1985), Elektronička navigacija (1992), Pomorske telekomunikacije (2003).
Različite teme vezane uz pomorstvo obrađuju se i u znanstvenim časopisima → Pomorski zbornik, → Pomorstvo, → Naše more i → Transactions on Maritime Sciense (ToMS).
→ brodarstvo; navigacija; luka
O. Fijo: Prilozi poznavanju pomorskog školstva na našoj obali u XIX. stoljeću. Zagreb, 1956.
B. Kojić: Značenje Jadranskog mora kao svjetskog plovnog puta. Pomorski zbornik, 5(1967).
B. Kojić, R. Barbalić: Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva. Zagreb, 1975.
Pomorstvo Lošinja i Cresa. U povodu sto dvadeset pete obljetnice uspostavljanja Pomorske škole u Malom Lošinju. Mali Lošinj, 1980.
M. Kozličić: Hrvatsko brodovlje. Split, 1993.
I. Ban: Pomorski promet kao čimbenik razvitka Hrvatske. Naše more (Dubrovnik), 45(1998) 1–2, str. 45–51.
Pomorska škola Bakar 1849–1999. Bakar, 1999.
Visoka pomorska škola u Splitu 1959/60. – 1999/2000. Split, 2000.
Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci 1949–2009. Rijeka–Zagreb, 2009.
D. Damić: Pomorski promet i održivi razvoj u prometnoj politici. Naše more, 56(2009) 3–4., str. 99–107.
S. Florence Fabijanec: Pomorstvo na istočnom Jadranu: trgovački promet i pomorske opasnosti krajem srednjega vijeka i početkom modernoga doba. Historijski zbornik, 45(2012) 1, str. 41–64.
