reakcijsko inženjerstvo (inženjerstvo kemijskih reakcija), dio kemijskog inženjerstva koji se bavi razvojem i primjenom kemijskih reaktora, tj. procesnih jedinica u kojima se odvijaju kemijske reakcije radi dobivanja korisnih proizvoda. Predmet proučavanja reakcijskog inženjerstva su kemijske i fizičke pojave i procesi koji se odigravaju unutar reaktora, ili kojima reaktor izmjenjuje masu i energiju s okolinom. U RH je reakcijsko inženjerstvo grana znanstvenoga polja kemijskog inženjerstva.

U širem smislu, kemijski reaktor je svaki prostor u kojem se odigrava kemijska reakcija. U osnovi se razlikuju reaktori koji su zatvoreni sustavi i reaktori koji su otvoreni sustavi. Prvu skupinu čine mnogobrojni konstruktivni tipovi kotlastih (šaržnih) reaktora. Njihova je osnovna značajka to što se tijekom kemijske reakcije u reaktoru ne izmjenjuje sadržaj (reakcijska smjesa) s okolinom. U drugu skupinu ubrajaju se sve vrste reaktora kod kojih se tijekom reakcije izmjenjuje određena količina reakcijske smjese s okolinom. Najvažniji su predstavnici te skupine cijevni i protočno-kotlasti reaktori.







Analizom reaktora proširuje se i analizira znanje o vezama i utjecaju svih čimbenika na reaktorski sustav, napose istražujući ulogu i mjesto pojedinih veličina u matematičkim modelima reaktora. Suprotno tomu, promatrajući reaktor kao procesni prostor (cjelinu ili sustav) i uzimajući u obzir rezultate utjecaja svih procesa i interakcija s okolinom, dolazi se do stvarne predodžbe reaktora koja rezultira postavljanjem tzv. reaktorskoga matematičkog modela, čime je omogućeno dimenzioniranje, odn. projektiranje proizvodne jedinice.

Reakcijsko inženjerstvo razmjerno se kasno razvilo i izdvojilo u zasebnu cjelinu, pa se ta disciplina brzo razvija tek sredinom XX. st., kada postaje jedno od glavnih područja razvoja kemijskog inženjerstva. Danas je to područje vrlo dobro teorijski utemeljeno i ugrađeno u ostala područja kemijskog inženjerstva. Daljnji putovi razvoja očekuju se zajedno s razvojem novih tehnologija, odn. pojavom sve složenijih problema koji tim razvojem nadolaze. Nove tehnologije zahtijevaju ujedinjavanje naizgled udaljenih znanstvenih disciplina u skladnu cjelinu, interdisciplinarnost pristupa i integralna rješenja.

Reakcijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se → kemijska industrija počela snažnije razvijati od početka XX. st., kada su se uglavnom gradili pogoni manjega kapaciteta. Pri tome su se ponajviše rabili kotlasti reaktori različitih izvedbi. Do početka II. svj. rata znatno je porasla proizvodnja kemijskih proizvoda, npr. → lijekova (→ Pliva, Zagreb), pomoćnih sredstava za kožarsku i srodne industrije (→ Kutrilin, Zagreb), → boja i lakova (→ Chromos boje i lakovi, Zagreb), → sapuna i → deterdženata (→ Saponia, Osijek, → Meteor grupa – Labud, Zagreb). Nakon II. svj. rata kemijska se industrija snažno razvijala. Gradile su se nove rafinerije nafte u Sisku i Rijeci (→ naftni derivati), razvila se industrija → petrokemijskih proizvoda (→ Dioki, Zagreb), započela je proizvodnja → mineralnih gnojiva (→ Petrokemija, Kutina), podizali su se pogoni za proizvodnju i preradbu → plastike (Dioki; → Jugovinil, Split). Kako su se u tim industrijama prerađivale velike količine materijala, u proizvodnim su se pogonima rabili različiti tipovi cijevnih reaktora, uglavnom uz prisutnost krutih katalizatora. U današnjim su postrojenjima kemijske industrije zastupljeni i cijevni i kotlasti reaktori, ovisno o vrsti proizvodnje i kapacitetu preradbe. (→ procesna oprema)

U Hrvatskoj je reakcijsko inženjerstvo u visokoškolsku nastavu prvi put uvedeno 1976. kao redoviti kolegij za sve studente na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je 1979. osnovan Zavod za reakcijsko inženjerstvo i katalizu. Osnove reakcijskog inženjerstva, koje se mogu prepoznati još u radu → Ivana Brihte, razrađivali su predstojnici zavoda Pavica Fuderer, → Zoran Gomzi, → Đurđa Vasić-Rački, → Stanka Zrnčević, → Bruno Zelić, → Vesna Tomašić i dr. Osim na tom fakultetu, danas se reakcijsko inženjerstvo predaje i na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, te na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku.

Među hrvatskom literaturom ističe se udžbenik Kemijski reaktori (Z. Gomzi, 1998).





