tekstilna industrija, grana industrije koja se bavi proizvodnjom tekstilija i odjeće, a zasniva se na → tekstilnoj tehnologiji. Obuhvaća sva poduzeća koja proizvode tekstilna vlakna (→ svila; → vuna; → konoplja; → lan; → pamuk), → pređu, → tkanine, → pletiva, čipke, → pozamenteriju, → netkani tekstil, kao i pogone za njihovo oplemenjivanje (tzv. primarna tekstilna proizvodnja), te proizvodnju odjeće i drugih konfekcioniranih tekstilnih proizvoda (→ odjevna industrija), uključujući i doradbu i bojenje krzna. U tekstilnu se industriju, međutim, obično ne ubraja proizvodnja → umjetnih vlakana i → njega tekstila, iako se te djelatnosti često navode u statističkim podatcima i pokazateljima koji se odnose na praćenje proizvodnje i potrošnje tekstila.
Unatoč tomu što je industrijska revolucija u Europi započela već u drugoj polovici XVIII. st., i to upravo razvojem tekstilne industrije i primjenom strojeva koji su ubrzali industrijske procese i proizvodnost, tekstilna se industrija u Hrvatskoj počela razvijati tek potkraj XIX. st. Razlozi tomu bili su gospodarsko-geografski položaj, politički odnosi te nedostatak kvalificirane radne snage, zbog čega stranomu kapitalu prostor tadašnje relativno siromašne i nerazvijene Hrvatske nije bio privlačan. Znatan utjecaj u razvoju tekstilne industrije imala je i potpora bana Khuen-Héderváryja židovskomu kapitalu, zahvaljujući kojemu je u Varaždinu i Zagrebu osnovano nekoliko tvornica koje nisu bile duga vijeka (Wagnerova tvornica rublja, Tkaonica Lavoslava Baumgartnera, Prva hrvatska tvornica rublja R. Severinskog, Cajnk fabrika Jakoba Weissa). Nove su se tvornice počele osnivati tek nakon I. svj. rata, tj. nakon raspada Austro-Ugarske i oslobađanja prostora od jake konkurencije tekstilnih proizvoda iz Beča, Češke i Moravske. Nakon 1920. započele su djelovati mnoge tvornice tekstila, od kojih su neke preživjele i do današnjih dana, dok su mnoge od njih zatvorene.
Među najstarijim tvornicama je bojadisaonica platna koju je 1874. u Čakovcu osnovao židovski poduzetnik Samuel Neumann. Iz nje se nakon II. svj. rata razvio → Čateks, poduzeće za proizvodnju tkanina, umjetne kože i konfekcije. Bečki veletrgovac Josef Jerusalem osnovao je 1884. Kraljevsku zemaljsku ovlašćenu pamučnu predionicu i tkaonicu u Dugoj Resi, koja je od 1945. nastavila djelovati pod nazivom → Pamučna industrija Duga Resa. Početkom XX. st. bile su osnovane Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek iz koje se razvio → LIO – Lanena industrija Osijek (1901) i tvornica Salamona Bergera nasljednici u Zagrebu iz koje je nastala → Domaća tvornica rublja (1914).
Nagli rast tekstilne industrije započeo je nakon I. svj. rata osnivanjem mnogobrojnih poduzeća poput Tekstilne industrije Varaždin – TIVAR (1918), poslije pod nazivom → Varteks, tvornice konca → Unitas u Zagrebu (1920), Braća Graner – tvornice čarapa, vrpca i trakova u Čakovcu (1923), poslije pod nazivom → Međimurska trikotaža Čakovec, tvornice vrpca i čipki Lacet u Zagrebu (1923), iz koje se razvila → Nada Dimić, Tvornice za pamučnu industriju u Zagrebu (1924), nasljednik koje je → Tvornica tekstila Trgovišće u Velikom Trgovišću, Krapinske tekstilne industrije (1925), poslije pod nazivom → Krateks, → Varaždinske industrije svile (1929), Tvornice čarapa Silk u Zagrebu (1929), poslije pod nazivom → Jadran, Tvornice pokrivača i frotirske robe Theodor Müller u Vukovaru (1930), poslije pod nazivom → Vuteks, Tekstilne industrije Milan Prpić u Zaboku (1936), poslije pod nazivom → Zagorska industrija vunenih tkanina i dr.
Nakon II. svj. rata na cijelom se području Jugoslavije tekstilna industrija i dalje snažno razvijala, a osobito → odjevna tehnologija i → odjevna industrija. U Hrvatskoj su se osnivale mnoge konfekcijske tvornice, poput Heruca (1947), → Kamenskog (1949) i Vesne (1955) u Zagrebu, Riječke industrije odjeće – RIO (1947) u Rijeci, → Dalmatinke (1951) u Sinju, → Galeba (1951) u Omišu, → Kotke (1954) u Krapini i drugih, a industrija odjeće je tijekom vremena i premašila primarnu tekstilnu proizvodnju.
U Hrvatskoj je 1962. radilo 87 tekstilnih tvornica. Asortiman tekstilnih proizvoda koji su se u to doba proizvodili u Hrvatskoj bio je iznimno širok, a postojali su raznovrsni proizvodni pogoni – od lanara, kudjeljara, svilana, predionica, tvornica konaca, užadi, pozamenterije, tehničkoga tekstila do tkaonica, pletionica, proizvodnje čarapa, trikotaže, odjeće i kišobrana. Razvoj se nastavio 1970-ih i 1980-ih uz naglašeno tehničko-tehnološko osuvremenjivanje proizvodnje (osobito u području oplemenjivanja i doradbe) te humanizaciju rada u industrijskim pogonima. Jedna od važnih novina bilo je uvođenje automatizacije u tehnološke procese. Oprema tekstilne industrije mijenjala se uvođenjem uređaja za regulaciju i vođenje procesa poput kontrole s regulacijom temperature i bez nje, automatizacije i uvođenja polukontinuiranih ili potpuno kontinuiranih procesa primjenom odgovarajućih postrojenja i uređaja. Sve se odvijalo u skladu s tadašnjim europskim razvojnim trendovima i u kontekstu postupnog prilagođavanja preradbi novih sintetičkih vlakana i izradbe suvremenih tekstilnih materijala i proizvoda te povećanja kvalitete, učinkovitosti i proizvodnosti rada u proizvodnji tekstila i odjeće. Uvodila su se i tehnološka rješenja radi smanjenja ljudskog fizičkog napora te izbjegavanja teškoga i zdravstveno štetnog rada u tekstilnoj proizvodnji. Počela se razvijati svijest o potrebi smanjenja buke, pročišćavanja i regeneracije otpadnih voda, smanjenja zagađenja zraka i tla, uvođenja ekološki povoljnijih procesa u industriju oplemenjivanja, i sl.
Godine 1990. udio tekstilne i odjevne industrije u ukupnoj industrijskoj proizvodnji RH iznosio je 11,3%, udio u ukupnom ostvarenome dohotku industrije bio je 11,1%, a udio u broju zaposlenih radnika u industriji bio je 16,3% (tekstilna industrija te godine imala je 95 000 zaposlenih radnika, od čega 32 000 u primarnoj proizvodnji i 63 000 u proizvodnji odjeće i drugih gotovih proizvoda). U prvih devet mjeseci 1990. te industrijske grane ostvarile su izvoz od 244 milijuna USD (od čega 94% na konvertibilno područje), a uvoz je iznosio samo 134 milijuna USD. Novo nepovoljno doba za tekstilnu i odjevnu industriju počelo je tijekom Domovinskoga rata zbog kojega su pretrpljene goleme štete. Mnogobrojne tvornice ostale su na okupiranim područjima, a oštećene su mnoge tvornice u slobodnome dijelu (Pamučna industrija Duga Resa, Lanena industrija Osijek, Dalmatinka iz Sinja, Tekstilna industrija Zadar i dr.), drastično je smanjeno tržište kao i kupovna moć. Unatoč tomu 1993. tekstilna i odjevna industrija u Hrvatskoj ostvarile su čak 19,4% ukupnog izvoza industrije i rudarstva, od čega čak 21,7% na konvertibilno područje, a izvoz je znatno premašio uvoz (+ 406 milijuna USD), za razliku od ostale industrije i rudarstva koji su bilježili negativan izvozni saldo (- 403 milijuna USD). No to je ujedno bio i kraj »zlatnoga doba« hrvatske tekstilne industrije. Oporavak koji je trebao slijediti nakon rata nije rezultirao vraćanjem značenja tekstilne industrije na prethodnu razinu. Osim unutarnjih razloga (ratna razaranja, stagnacija u modernizaciji, gubitak pogona i sigurnih tržišta raspadom Jugoslavije, nedostatak stranih ulaganja, slabljenje izvoznoga potencijala, privatizacija, i dr.), tomu su pridonijeli i opći svjetski trendovi globalnoga preseljenja proizvodnje tekstila i odjeće u zemlje Dalekoga istoka. Ipak, položaj najvažnije izvozne industrijske grane hrvatska tekstilna industrija zadržala je sve do početka XXI. st., kada je liberalizacijom propisa došlo do masovnog uvoza jeftinog tekstila iz Kine, Turske i Indije, te je ukinut obvezan nadzor kvalitete uvozne robe, što je uzrokovalo nepovratan pad domaćih proizvoda na tržištu i, posljedično tomu, pad proizvodnje.
Proces privatizacije u tekstilnoj i odjevnoj industriji bio je uglavnom dovršen do 2000., a, zbog liberalizacije tržišta i izloženosti hrvatskoga tržišta konkurenciji, to se razdoblje smatra početkom značajnih promjena. No te su industrijske grane i danas radno intenzivne djelatnosti, tvornice su privatizirane i osnovana su mnoga nova poduzeća, a dominantan je udjel malih poduzeća (2016. bilo je 16 960 zaposlenih djelatnika u 795 poslovnih subjekata, tj. prosječno 21,3 zaposlenika po poduzeću). U XXI. st. proizvodnost raste uz pad zaposlenosti, što se objašnjava pasivnim, defenzivnim restrukturiranjem, pri čemu je upravo smanjenje zaposlenosti glavni izvor rasta proizvodnosti. Oporavak nakon teškoga pada te industrije nije jednostavan, ali je u posljednje doba vidljiv. Pred tekstilnom industrijom veliki su izazovi te je uz klasičnu proizvodnju tekstila sve prisutnija orijentacija prema novim materijalima i proizvodima s dodanom vrijednošću, proizvodima za nova područja primjene, tehničkome i medicinskome tekstilu. Takve trendove počeli su slijediti pojedini poduzetnici i manja poduzeća koja se osnivaju te se sve veći broj novih tekstilnih proizvođača i ponuđača profilira u tom smjeru, što nagovještava oporavak te važne djelatnosti u Hrvatskoj.
Podatci iz Hrvatske gospodarske komore za 2016. prema ostvarenom prihodu navode sljedećih deset poduzeća proizvođača tekstila: AquafilCRO iz Oroslavja, Kelteks iz Karlovca, Čateks iz Čakovca, Regeneracija iz Zaboka, VIS Promoteks iz Varaždina, Lola Ribar iz Karlovca, Tvornica mreža i ambalaže iz Biograda, Nird iz Zagreba, Predionica Klanjec i Tvornica tekstila Trgovišće, te deset najvećih proizvođača odjeće: Wollsdorf Components iz Jalžabeta, Olimpias tekstil iz Osijeka, Ytres iz Donjega Kneginca, Tubla tekstil iz Čakovca, Comprom plus iz Varaždina, Varteks iz Varaždina, Kroko proizvodnja i razvoj iz Zagreba, GALEB iz Omiša, Kotka iz Krapine i Hemco iz Đakova.
Najveći broj tekstilnih radnika danas zapošljavaju velika međunarodna poduzeća koja posjeduju mnoge proizvodne pogone diljem svijeta. Poduzeće → Boxmark Leather Croatia, dio austrijskoga poduzeća za proizvodnju kožnih krojnih dijelova i navlaka za automobile, zrakoplove, brodove, vlakove i kućni namještaj, ima proizvodne pogone u Trnovcu Bartolovečkom i Zlatar Bistrici, a poduzeće → Calzedonia Croatia, dio talijanske grupacije Calzedonia za proizvodnju čarapa i donjega rublja, u RH proizvodi u četiri tvornice: Tubla tekstil u Čakovcu, Ytres u Donjem Knegincu, Intinova u Majerju i Comprom plus u Varaždinu. Poduzeće za proizvodnju vodonepropusne i vjetronepropusne Gore-tex i Windstopper radne odjeće → Splendor tekstil, sa sjedištem u Zagrebu i proizvodnim pogonima u Klanjcu i Sesvetskom Kraljevcu, licencirani je partner međunarodnoga poduzeća W. L. Gore & Associates GmbH sa sjedištem u SAD-u za proizvodnju profesionalne radne odjeće.
I. Soljačić, R. Čunko: Hrvatski tekstil kroz povijest. Tekstil, 43(1994) 11, str. 577–602.
I.-D. Anić, Ž. Lovrinčević, E. Rajh, I. Teodorović: Ekonomski aspekti razvitka industrije tekstila i odjeće u Republici Hrvatskoj. Zagreb, 2008.
J. Divić, B. Prišlić: Stanje i perspektive u tekstilnoj i kožarsko-prerađivačkoj industriji. U: Zbornik radova 11. znanstveno-stručnog savjetovanja Tekstilna znanost i gospodarstvo. Zagreb, 2018., str. 22–25.
R. Čunko, Ž. Knezić, T. Pušić, I. Soljačić: Povijest izrade i proizvodnje tekstila u Hrvatskoj. U: Hrvatska tehnička i industrijska baština. Godišnjak 2019. Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Zagreb, 2020., str. 76–103.
D. Jokić, A. Grilec: Pregled razvoja hrvatske tekstilne industrije. Projekt Skrojene budućnosti, Tehnički muzej Nikola Tesla
