Radić, Ivo (Split, 10. I. 1930 – Split, 12. IV. 2006), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1956. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1957. do umirovljenja 1990. radio je u Arhitektonskom odjelu Urbanističkoga biroa (→ Urbanistički zavod Dalmacije) u Splitu.

Projektirao je stambenu i javnu arhitekturu, a njegova ostvarenja karakteriziraju funkcionalnost, tehnološke inovacije, jednostavnost, čvrstoća oblika i konstrukcije. U svojim realizacijama ostao je privržen načelima modernističke arhitekture, izbjegavajući iskorake u postmoderni oblikovni diskurs. Najveći dio njegova opusa čine stambene zgrade i neboderi u Splitu: u Ulici Domovinskoga rata 60 i 62 (1961–63), Tršćanskoj 35 i 53 (1963–65), Ulici slobode 43 (1963–65), Zvonimirovoj 79, 81, 83 i 85, Pupačićevoj 2 i Omiškoj 40 i 42 (sve 1964–65), Mihanovićevoj 5, 7, 9 (1965–66), na Putu Meja 10 (1965–66), Obali kneza Branimira 2, 3, 4, 5 i 6 (1966–68), Ulici sedam Kaštela 2, 6 i 8 (1967–69), Papandopulovoj 1–29 i 31 (1974–79), na Ujevićevoj poljani (Zrinjsko-Frankopanska 2, 2A i 2B te Svačićeva 1, 1A i 3; 1987–89) i dr. U Splitu je realizirao i hotel za samce Željezničko-transportnoga poduzeća na Ravnim njivama (1978–80) te okružni zatvor na Bilicama (1986–87). Izvan Splita projektirao je među ostalim stambene zgrade u Kninu (1952) i Drnišu (1962), hotel Bodul (1969) i hotelsko naselje Sirena u uvali Mala Grčka (s A. Šatarom, 1968) u Hvaru. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1994) za životno djelo.

Racetin, Filip (Dograde kraj Trogira, 29. III. 1928 – Split, 21. V. 1996), geodet i kartograf, stručnjak za izradbu pomorskih i navigacijskih karata.

Studij geodezije završio je 1963. na Geodetskom odsjeku Građevinskoga fakulteta u Beogradu. Doktorirao je  1978. disertacijom Kartografska istraživanja namijenjena hidrografskom premjeru otvorenog Jadrana Raydistom na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu. U početku je radio u vojnogeografskim institutima u Beogradu (1949–59) i Sarajevu (1959–67). Od 1967. bio je zaposlen u Hidrografskom institutu ratne mornarice (danas → Hrvatski hidrografski institut; sv. 1) u Splitu, prvo kao redaktor pomorskih karata, a potom kao načelnik Kartografskog odsjeka. Kartografiju je predavao na Višoj geodetskoj školi u Sarajevu (1960–67) i Mornaričkoj vojnoj akademiji u Splitu (→ Centar visokih vojnih škola ratne mornarice Maršal Tito), gdje je od 1986. bio redoviti profesor, a geodeziju u Građevinskom školskom centru u Splitu (1968–77). Objavio je više od stotinu stručnih i znanstvenih radova, surađivao na člancima iz kartografije, geodezije i hidrografije u Pomorskoj i Vojnoj enciklopediji te Pomorskom leksikonu LZ-a. Izradio je originale 26 listova raznih vojnih karata mjerila 1 : 25 000, 1 : 100 000, 1 : 200 000, 1 : 300 000, 1 : 1 000 000, 1 : 1 500 000 (1949–67), a pod njegovim je vodstvom dovršena i serija od 16 obalnih navigacijskih karata Jadrana mjerila 1 : 100 000 (1980). Izradio je prvu hrvatsku batimetrijsku kartu Jadranskoga mora (1992). Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Hidrografski godišnjak (do 1987), član redakcijskog (od 1987) i uredničkog odbora i izdavačkog savjeta (od 1991) → Geodetskog lista.

Ivan Prtenjak (Plavić kraj Klanjca, 9. VI. 1939), arhitekt, istaknuo se projektima obnova, revitalizacija i interpolacija arhitekture u povijesnim urbanim prostorima.

Polazio je studij arhitekture 1959–60. na Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u klasi → Drage Iblera, potom na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. diplomirao. Magistrirao je 1979. temom Elafiti povijesne i prirodne sredine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1961. do 1967. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu kao suradnik na sustavnom snimanju spomeničke baštine u Hrvatskoj. Od 1968. živi i radi u Bruxellesu, do 1983. kao projektant u poduzeću Groupe Structures, a potom kao nezavisni arhitekt i partner biroa Cooparch-RU.







Autor je mnogobrojnih stambenih građevina u Hrvatskoj, među ostalima vile Vitarnje u Jelsi na Hvaru (1959), Zagorske hiže u Plaviću (1967), kuća Skočimiš u Suđurđu (1975) i Čemer u Šilovu Selu (1978) na Šipanu, Quadro u Zatonu (2010) te sakralnih i muzejskih prostora poput Kapele svjetla u Suđurđu na Šipanu (1975), crkve sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku (1977), crkve sv. Ivana Krstitelja u Vidovcima kraj Požege (2002), Galerije Šimun u sklopu samostana u Dubravama u BiH (2010), i dr. Bavio se projektima obnove i preuređenja muzejskih i sakralnih objekata od kojih su izvedeni: Muzej dominikanskog samostana (1985), Muzej franjevačkog samostana (1987), Etnografski muzej Rupe (1988), unutrašnjost katedrale (1986) i tvrđave Revelin (1989), sve u Dubrovniku, Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu (1986), te Galerija Ivana Meštrovića u Splitu (1991). Unutar poduzeća Groupe Structures te kao partner biroa Cooparch-RU sudjelovao je u izradbi urbanističkih planova Bruxellesa (1968–78), serije naselja socijalnih stanova u Belgiji (Jambes, 1976; Ottignies, 1977), poliklinike u Fleronu (1973), sjedišta i radnog prostora Belgacoma (danas Proximus) u Monsu (1993–94) i u obnovi zgrade La Prévoyance Sociale u Bruxellesu (2002) te u nizu projekata turističkih i stambenih objekata u Tunisu (vila Sura i Kuća pokraj mora u Kelibiji, 1970; turističko naselje Hammamet, 1972) i Saudijskoj Arabiji (socijalni stanovi u Rijadu, 1973). Svoje radove izlagao je na mnogobrojnim izložbama, među ostalima i na Venecijanskom bijenalu (1992). Osim projektantskim radom bavi se i slikarstvom. Nominiran je za Aga Khanovu nagradu za arhitekturu (1995), dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2020).





