predromaničko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo od ranoga srednjeg vijeka do pojave romanike u XI. st. Zasniva se na iskustvima ranokršćanske umjetnosti u okolnostima nastalim propašću Rimskoga Carstva i promijenjenim prilikama nakon velike seobe naroda.
Prostor Hrvatske bio je granično područje utjecaja zapadnoeuropskoga karolinškog i bizantskog kulturnog kruga. Ranokršćanska baština i pojačani suvremeni bizantski impulsi bili su snažniji u obalnim gradovima pod bizantskom upravom te u Zahumlju i Travunji, dok je hrvatska država bila podvrgnuta utjecajima karolinškoga zapada, kao i Istra, koja je bila izravno u sastavu karolinškoga imperija, što je ponajbolje vidljivo u arhitekturi.
Najznačajniji i najbrojniji primjeri izgradnje toga razdoblja odnose se na sakralnu arhitekturu i nalaze se u Dalmaciji i Istri, dok je područje sjeverne i istočne Hrvatske znatno oskudnije građevinama toga razdoblja. Za razliku od sakralne, stambena i obrambena arhitektura toga razdoblja znatno je manje sačuvana. Skromni ostatci svjetovnoga graditeljstva sačuvani su u dalmatinskim gradovima, najviše u Splitu, manje Trogiru, gdje su toliko izmiješani s kasnijom izgradnjom da ne dopuštaju točniju rekonstrukciju. U Zadru se mogu prepoznati predromanički potezi gradskih zidina uz današnja glavna gradska vrata i u jugozapadnom dijelu grada. Otkriveni su i tragovi utvrđenja Dubrovnika, dok neke prerade na zidovima Dioklecijanove palače također mogu potjecati iz predromaničkoga razdoblja. Primjere obrambene arhitekture u kontinentalnom području predstavljaju utvrđena gradišta u Svetom Petru kraj Ludbrega, Gradini kraj Gudovca, Virgradu u Spačvi i Mrsunjskom lugu kraj Slavonskoga Broda. U jadranskom području gradile su se i kompleksne kneževske ili kraljevske rezidencije poput onih u Bijaćima, Ninu, Kninu i Biogradu na Moru.
Adaptacije starijih objekata
Novo shvaćanje sakralnoga prostora najbolje se očitovalo u adaptacijama starijih svetišta koja su kao kultna žarišta nastavila život kroz srednji vijek. Primjerice ranokršćanska memorija na otočiću Majsanu u Pelješkom kanalu dobila je u ranom srednjem vijeku lezene kojima su bili raščlanjeni unutrašnji bočni zidovi, te pojasnice koje su podupirale bačvasti svod i nosile malu kupolu, približavajući se tako južnodalmatinskom kupolnom tipu građevine. Lezene, pojasnice i kupolu dobila je u ranom srednjem vijeku i bočna dvorana ranokršćanske crkve sv. Petra u Stonskom polju. Lezene i pojasnice dograđene ranokršćanskoj crkvi na otočiću Šćedru pred južnom obalom otoka Hvara upućuju na zaključak o sličnoj adaptaciji i na toj građevini.
Dok se kod jedne od adaptacija ranokršćanskih crkava u Solinu, one u Rižinicama, poznate po natpisu kneza Trpimira, preuređenje ograničilo na izradbu predromaničke oltarne pregrade sredinom IX. st., dotle je na nedalekoj uzvisini na lokalitetu Crkvina došlo do značajnije građevinske intervencije dodatkom lezena uz unutrašnje bočne zidove, vjerojatno zbog podupiranja bačvaste svodne konstrukcije koja je zamijenila prijašnju drvenu. U ranom srednjem vijeku preinake je doživjela i jedna od najmonumentalnijih građevina Salone, crkva u Gradini. Podignuta u VI. st. kao specifična inačica centralnih građevina Justinijanova doba, u starohrvatskom razdoblju bila je produžena dogradnjom pravokutnoga predvorja. Jedna od dvije ranokršćanske crkve bazilikalnoga sklopa sv. Andrije sjeverno od Dioklecijanove palače u Splitu također je imala svoju ranosrednjovjekovnu fazu, o čemu svjedoče ulomci pleterne plastike na osnovu kojih se može potvrditi postojanje predromaničkoga crkvenog namještaja. Jedan od primjera adaptacije ranokršćanskoga objekta u starohrvatskom razdoblju redukcijom izvornoga prostora predstavlja ranokršćanska bazilika sv. Lovre u Stobreču. Izvorna polukružna apsida veće trobrodne bazilike zatvaranjem zapadnoga zida bila je pretvorena u ranosrednjovjekovnu crkvicu s karakterističnom apsidom pravokutnoga tlocrta.
U Dioklecijanovoj palači u Splitu postoje tragovi preuređenja triju poganskih kultnih objekata u crkvene građevine u ranom srednjem vijeku. Dioklecijanov mauzolej postao je katedralom posvećenom sv. Mariji i s imenom titulara sv. Dujma kao patrona grada, što dokazuju ne samo povijesni izvori već i brojni ostatci ranosrednjovjekovnoga crkvenog namještaja. Uz uklanjanje Dioklecijanovoga sarkofaga, koji se vjerojatno nalazio u sredini prostora mauzoleja, i otvaranje južnih vrata, već prilikom prvog posvećenja najvažnija prostorna preinaka bila je izgradnja oltarne pregrade kojoj su najvećim dijelom pripadali ulomci pronađeni u katedrali. Uz glavni oltar sv. Marije, o kojemu nema podataka, nastali su u ranom srednjem vijeku i bočni oltari sv. Dujma i sv. Staša. Ranokršćanski sarkofag, skraćen i zatvoren predromaničkom pločom, ostatak je predromaničke unutrašnjosti katedrale. Kripta mauzoleja koristila se u srednjem vijeku kao crkva sv. Lucije. Jupiterov hram također je bio adaptiran u srednjem vijeku i to za potrebe krstionice sv. Ivana u glavnom prostoru antičke cele, a u prostoru kripte za crkvu sv. Tome. Predromaničke ploče krsnoga zdenca postavljene su u celi hrama u XII. st., a potkraj predromaničkog razdoblja sagrađen je zvonik kao najmarkantniji izraz adaptacije antičkoga hrama u ranosrednjovjekovnu crkvenu građevinu. Od druga dva hrama otkrivena u prostoru zapadnoga temenosa Dioklecijanove palače, jedan je vjerojatno bio adaptiran u predromaničku crkvicu. Crkva sv. Matije, sagrađena neposredno južno od katedrale, može se također smatrati adaptacijom jer je za nju korišten s jedne strane rub periptera, a s druge južni zid temenosa. Najbolji primjeri predromaničkih adaptacija u Splitu su dvije crkvice smještene u antičkim obrambenim prostorima. Crkva sv. Martina smještena je iznad Sjevernih vrata Dioklecijanove palače, u stražarskom prostoru u kojem su se izvorno nalazile naprave za dizanje vratnica vanjskoga ulaza. U njoj sačuvana oltarna pregrada jedan je od rijetkih primjera kamenoga namještaja koji je u predromaničkoj arhitekturi Dalmacije do danas sačuvan in situ. Crkva Gospe od Zvonika (prije sv. Teodora) podignuta je nad Zapadnim vratima u Dioklecijanovu palaču, adaptacijom prostora iznad unutrašnjih vrata. Zvonik također nosi sve karakteristike ranosrednjovjekovne arhitekture u prijelazu na ranu romaniku.
Crkva sv. Petra u Muću, datirana nalazima oltarne pregrade u doba kneza Branimira (kraj IX. st.), adaptacija je ranije antičke građevine od koje su se koristili zidovi i polukružna eksedra. Predromanička crkva sv. Stošije na Puntamiki u Zadru nastala je adaptacijom antičke cisterne, s time da su se koristili zidovi i svod cisterne, a na mjestu porušenoga dijela bačvastog svoda na istočnoj strani bila je sagrađena pravokutna apsida. Nad svodom te crkve podignuta je i druga crkva jednakih dimenzija, što predstavlja rijedak primjer crkve na kat u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije. U nizu predromaničkih pregradnji antičkih prostora ističu se još crkvice sv. Ivana u Bolu. sv. Tudora kraj Nerežišća i Sv. Duha u Škripu na Braču, sv. Nikole u Povljani na Pagu, sv. Marije na Ošljaku kraj Zadra i sv. Andrije na Vrgadi. Adaptacije predromaničkih crkava pokazuju znatnu vještinu ranosrednjovjekovnih graditelja da se korištenjem različitih građevina postignu prikladna prostorna rješenja koja ponekad, posebno u svodnim konstrukcijama i zvonicima, pridonose tipologiji ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u cjelini.
Novogradnje
Stilske osobine predromaničke crkvene arhitekture najjasnije se ogledaju u mnogobrojnim novogradnjama. U općoj tipologiji gotovo podjednako su zastupljene centralne i longitudinalne građevine, a brojni su i primjeri koji u isto vrijeme pokazuju obilježja i jedne i druge skupine, odnosno longitudinalni prostor i centralno smještenu kupolu.
Centralne građevine
Među centralnim građevinama najjednostavnije su forme crkvice obične kružne osnove s kupolom i produžene polukružnom apsidom, kakva je crkva sv. Marije na otoku Ižu. Kupola se na tamburu podiže i nad jednostavnim građevinama četverokutne osnove s apsidom na istoku. Jedna od njih je crkvica sv. Pelegrina u Savru na Dugome otoku koja ima trompe koje nose valjkasti tambur s kupolom. Istom tipu vjerojatno je pripadala i crkva sv. Viktora kraj Telašćice na Dugom otoku, a sačuvala se samo u donjim dijelovima zidova. Na četverokutnoj osnovi crkvice sv. Jurja u Ravanjskoj trompe podržavaju elipsasti valjak s prikladnom kupolom, pa se izduženi oblik vizualno sažima u centralni tip.
Križni tip s četiri konhe javlja se u nekoliko inačica. Kod prve, gdje je tlocrtni oblik trolista, oko kružne osnove presvođene kupolom nižu se tri polukružne apside, presvođene polukalotama, dok je ulazni prostor četverokutnoga tlocrta, ali također presvođen polukupolom s trompama u uglovima. Njoj pripadaju crkve sv. Krševana kraj Glavotoka na otoku Krku i sv. Nikole na Prahuljama kraj Nina. Drugu inačicu čini pravi četverolist. Iako se ranije smatralo da su taj oblik imale krstionica u Ninu i crkva sv. Petra u Muću, kasnijim istraživanjima doveden je u pitanje taj oblik kod oblih crkava, tako da arhitektura pravoga četverolista još uvijek nije potvrđena u nas. Četverolistu bliski tip pokazuje crkva sv. Donata u Puntu na Krku. Iz središnjega četverokutnoga prostora izlazi na zapadnoj strani kvadratni ulazni prostor, na sjevernoj i južnoj strani po jedna polukružna konha, a na istočnoj strani apsida koja je izvana pravokutna, a iznutra polukružna.
Daljnju razvojnu fazu tipa s četiri konhe predstavlja križno-troapsidna varijanta. Sačuvani primjer toga tipa predstavlja crkva sv. Križa u Ninu. Klasična križna osnova dodatno je na poprečnome kraku obogaćena apsidama prema istoku. Na sjecištu krakova diže se tambur na trompama natkriven kupolom. Plitki slijepi lukovi pojačavaju dojam razigranosti vanjštine, a tri jednostavna uska otvora u središtima apsida kao i onaj pod kupolom daju svjetlo, koje lomeći se pod zadanim kutom zapravo prati cikluse liturgijskoga vremena. Pretpostavlja se da je istovjetne odlike imala i crkva sv. Vida u Zadru, srušena potkraj XIX. st. Najcjelovitiji tip križne građevine s trima apsidama u Istri predstavlja crkva sv. Tome kraj Rovinja, a takvoga su tlocrta bile i crkva sv. Klementa u Puli i vjerojatno crkva sv. Andrije na otočiću kraj Rovinja.
Najbrojniji i najrasprostranjeniji tip centralne građevine ima šest konhi natkrivenih polukalotama, dok se nad središnjim prostorom diže cilindrični tambur s kupolom. Jedina cjelovito očuvana takva građevina je crkva sv. Trojice na Poljudu u Splitu. Oko središnjega kružnog prostora presvođenog kupolom radijalno se niže šest konhi nejednake veličine i nepravilnoga polukružnog tlocrta. Tri istočne konhe pripadaju prezbiteriju i u svakoj od njih je po jedan prozor. Na zapadnoj i jugozapadnoj konhi nalaze se po jedna vrata. Konhe su s vanjske strane raščlanjene s po tri plitke niše, osim jugozapadne koja ima samo jednu nišu i zapadne koja je bez niša. Druge građevine toga tipa poznate su po ostatcima u Pridrazi i Kašiću kraj Zadra te Brnazama kraj Sinja. Crkva sv. Marije u Trogiru bila je sačuvana u čitavoj visini sve do sredine XIX. st., kada je zbog trošnosti potpuno porušena. Izvorno stanje zabilježeno je na crtežu Charlesa-Louisa Clérisseaua iz 1757. Bila je uglavnom istoga oblika i dimenzija kao i crkva sv. Trojice u Splitu, s time što je njen tambur bio nešto viši i raščlanjen plitkim nišama, kao i konhe na kojima je bilo po pet niša. Crkva sv. Marije (Stomorica) u Zadru umjesto zapadne konhe imala je ulazni hodnik nad kojim se dizao i zvonik. Te su šesterokonhalne crkvice građene po uzoru na krstionicu zadarske katedrale kojoj odgovaraju i mjerama. Rješenje s valjkastim tamburom i kupolom kod tih je predromaničkih građevina originalno. Posve je jedinstveno tlocrtno rješenje crkvice u Ošlju; ponavljajući u osnovnoj zamisli spomenuti tip, raščlanjuje se u osam konhi, a četverokutna prigradnja naglašava pročelje ulaznim hodnikom nad kojim se vjerojatno dizao zvonik.
Tip raščlanjenoga centralnog prostora u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije zastupljen je monumentalnom rotundom Sv. Trojstva (od XV. st. nazvana Sv. Donat) u Zadru. Podignuta je početkom IX. st. kao sastavni dio episkopalnoga kompleksa (rezidencijalna kapela zadarskoga biskupa) između katedralne bazilike i biskupske palače na površini antičkoga foruma (otuda u temelju uzidani mnogobrojni ulomci antičkoga graditeljstva). Kružne je osnove, odijeljena pilonima i stupovima u dva osnovna prostorna dijela: središnji koji zaprema čitavu visinu zgrade, i vanjski prsten, koji je horizontalno podijeljen na prizemlje i gornji kat. Tri polukružne apside, radijalno postavljene i vezane na istočnoj strani uz vanjski kružni prsten, također su dvokatno riješene. Na suprotnoj zapadnoj strani je narteks koji je također horizontalno podijeljen u dva kata. Gornjem katu pristupa se stubištem na vanjskom kružnom dodatku sa sjeverne strane. U svojoj kasnijoj predromaničkoj fazi crkva je imala pravokutni južni dodatak koji je velikim bifornim otvorima bio komunikacijski vezan s vanjskim kružnim prostorom gornjega kata. Dvije analogne bifore nalaze se i na sjevernoj strani. Unutrašnje rješenje prizemlja u mnogim elementima ponavlja se i na gornjem katu. Raspored perforacije središnjega dijela sa šest pilona i dva stupa prema središnjoj apsidi, te polukupolni svodovi apsida nalaze se na oba kata. Kružni prstenasti prostor u prizemlju presvođen je bačvastim svodom, dok je na katu danas drvena krovna konstrukcija. Kružni tambur nad središnjim dijelom danas ima drvenu krovnu konstrukciju koja nosi čunasti krov. Unutrašnje zidne plohe vanjskog prostora raščlanjene su u prizemlju polukružnim nišama, a vanjski plašt u čitavoj visini lezenama koje na apsidama oblikuju plitke niše.
Longitudinalne građevine
Longitudinalne crkve predromaničkoga razdoblja vrlo su brojne i raznolike, a zastupljene su u tri osnovne tipološke grupe: jednobrodne u mnogim inačicama, vrlo rijetko dvobrodne, te trobrodne, također brojne i izražene na različite načine. Jednobrodne crkvice uglavnom su skromnih dimenzija, a međusobno se razlikuju uglavnom obradbom zidova te oblikom apside i prezbiterija u cjelini.
Za razliku od sjeverne Dalmacije, gdje uglavnom prevladavaju centralne građevine, jednostavnije crkvice longitudinalna oblika učestalo se susreću u južnoj Dalmaciji. To su jednobrodne crkvice podijeljene u tri traveja s plitkom, jedva istaknutom četverokutnom apsidom nadvišenom polukalotom na trompama, malom kupolicom nad središnjim travejom, izvana skrivenom u kvadratnu tamburu. Prostor je raščlanjen prizidanim pilonima uz unutrašnje stijenke zidova povezane arkadama i pojasnicama svoda, a često dopunjen i vertikalnim polukružnim nišama. Takav tip građevine, čest na Elafitskim otocima, povezuje se s ranokršćanskom memorijom na Majsanu, a po neposrednoj razradi i ishodištu s dubrovačkim crkvama sv. Nikole i Sigurati na Prijeku. Crkvice sv. Ilije na Lopudu, sv. Petra i sv. Mihovila na Šipanu imaju iznutra četverokutnu apsidu, a ostale polukružnu. Većina ih na vanjskim zidovima ima plitke slijepe lukove (crkve sv. Nikole i Sigurata u Dubrovniku, sv. Ivana na Lopudu, sv. Nikole i sv. Barbare na Koločepu. sv. Mihovila, sv. Ivana i sv. Petra na Šipanu), dok samo rijetke imaju gole vanjske zidne plohe (crkve sv. Ilije na Lopudu, sv. Đurđa i sv. Srđa na Koločepu). Ponešto razvijeniju inačicu s elementima visećih slijepih lukova na vanjskim zidovima imaju crkvice sv. Petra u Omišu i sv. Nikole Grčkoga na Lopudu, što se stilski približava romanici. Crkva sv. Petra u Omišu primjer je razvijenijega tipa s križnim svodovima i kupolom na pandantivima kakve ima još samo crkva sv. Đurđa na Koločepu. Uzduž unutrašnjih zidova nalaze se vertikalne polukružne niše kakve su bile i na crkvicama sv. Petra na Šipanu i sv. Mihajla kraj Stona. Potonja, poznatija po očuvanim freskama u bogatoj raščlambi vanjskih i unutrašnjih zidova te izrazito plitkoj apsidi, ponešto se izdvaja iz skupine.
Posebnu skupinu spomenika čine crkvice otoka Brača, koje se u općoj koncepciji uklapaju u jednostavni trotravejni tip crkvica. Dijele se u dvije skupine s četverokutnom ili polukružnom apsidom izvana i iznutra. Četverokutne apside imaju crkvice sv. Tome kraj Gornjega Humca, sv. Ilije kraj Donjega Humca, sv. Klementa kraj Pražnica, Svih svetih u Mošujama i sv. Nikole kraj Selaca, a polukružne crkvice sv. Jurja u Straževiku, sv. Nedilje kraj Selaca, sv. Kuzme i Damjana na Smrčeviku, sv. Martina kraj Bobovišća, sv. Mihovila nad Dolom i sv. Jurja kraj Nerežišća. Samo posljednja ima raščlanjene vanjske zidove, dok crkvice sv. Mihovila nad Dolom i sv. Nikole kraj Selaca imaju tambur (i vjerojatno kupolu). Unutrašnjost bračkih crkvica raščlanjena je u tri traveja i presvođena valjkastim svodovima koji su u pojedinim slučajevima ojačani pojasnicama na polupilonima (crkve sv. Ilije kraj Donjega Humca, sv. Klementa kraj Pražnica, sv. Jurja u Straževiku, sv. Nikole kraj Selaca, sv. Jurja kraj Nerežišća).
Tip jednobrodne građevine s troapsidnim prezbiterijem predstavlja crkva sv. Spasa na vrelu Cetine. Dvokatni prostor ukomponiran u jedinstveni pravokutni tlocrt crkve izrazit je primjer karolinškog westwerka (zapadno zdanje) ispred kojega je baza zvonika. Unutarnje raščlanjenje pokazuju lezene na bočnim zidovima i na zapadnom zidu sa svake strane ulaza, što se ponavlja i na zapadnom zidu narteksa. Vanjske plohe bočnih zidova raščlanjene su sa po pet kontrafora koji su zaobljeni i blago se sužavaju prema vrhu. Zvonik je kao rijetko sačuvan i najstariji primjer u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi u nas posebno dragocjen. Istoga je tipa ali u nešto reduciranim dimenzijama i bez zvonika crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji kraj Knina.
Jedan od rijetkih primjera dvobrodne crkvene arhitekture predstavlja crkva sv. Petra Starog u Zadru koja je nastala adaptacijom predromaničkoga prostora pridodanog ranokršćanskoj crkvi sv. Andrije. Prvobitni longitudinalni prostor u predromaničkom je razdoblju bio presvođen dvama redovima križnih svodnih polja koji se naslanjaju na lezene uz bočne zidove, a po sredini na dva stupa i zidani pilon. Zid na istočnoj strani u produženju tog reda stupova dijeli svetište u dvije apside upisane u tlocrtni pravokutnik crkve.
Skupinu trobrodnih crkava čine dva tipa: jednoapsidni i troapsidni. Trobrodne jednoapsidne crkve u pravilu su ranije od troapsidnih, sagrađene u tradiciji ranokršćanske arhitekture. Primjer toga tipa predstavlja benediktinska crkva sv. Stjepana na Sustipanu u Splitu. Deformiranoga je tlocrta s narteksom na zapadnoj strani i polukružnom apsidom na istočnoj strani. Dva reda od pet stupova, zajedno s odgovarajućim pilonima uz zapadni i istočni zid, dijelili su crkveni prostor u tri broda. Na zapadnoj strani, na početku bočnih brodova, nalazila se po jedna odijeljena pravokutna prostorija. Zvonik uz sjeverozapadni dio crkve dodan je u XIII. st. Crkva sv. Marte u Bijaćima, podignuta na mjestu veće ranokršćanske građevine, varijanta je trobrodne bazilike s pravokutnom apsidom na istočnoj strani.
Baziliku na Crkvini u Biskupiji karakterizira upisani prezbiterij s trima izduženim pravokutnim apsidama. Zapadno od crkve su dva izdužena pravokutna prostora s tragovima zvonika i westwerka. Veliku crkvu sv. Cecilije u Biskupiji, poznatiju pod imenom Stupovi, karakterizira pravokutni prostor u koji je na zapadnoj strani uključen predbrod, a na istočnoj strani prezbiterij s tri polukružne apside. Četverokutni prostor na zapadnom dijelu predstavlja bazu zvonika, dok predbrod upućuje na karolinški westwerk. Masivni zidani piloni koji dijele unutrašnji prostor u tri broda križnoga su tlocrta, pa se po tome može zaključiti da su bili spojeni lukovima ne samo po dužini brodova nego i poprečno. Ta okolnost, kao i masivni vanjski zidovi pojačani nizom kontrafora, upućuju na to da je crkva bila u cijelosti presvođena. Sličnoga oblika i dimenzija bila je i katedrala u Biogradu na Moru, ostatci koje su potpuno uništeni. Za razliku od biskupijske crkve nije imala predbrod, a podjelu unutrašnjega prostora na brodove činili su uglavnom stupovi uz samo tri zidana pilona. Na presvođenje crkve upućuju masivni zidovi pojačani kontraforima istoga oblika kao i biskupijski.
U Istri se ističu ostatci crkve sv. Marije Velike kraj Bala, trobrodne bazilike s trima iznutra polukružnim, a izvana poligonalnim apsidama, brodovi koje su odvojeni pomoću šest pari stupova. Njezini kapiteli, jedinstveni u Istri, upućuju na kasnoantičku tradiciju. Kasnoantičku tradiciju slijedila je i trobrodna crkva sv. Kvirina kraj Vodnjana. Za razliku od nje, trobrodna bazilika u Guranu kraj Vodnjana ima sve tri apside utopljene u ravni začelni zid crkve, a brodove dijeli niz zidanih pilona.
Poseban tip trobrodnih troapsidnih bazilika na kraju predromaničkoga razdoblja predstavlja crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu na lokalitetu Šuplja crkva, u kojoj je okrunjen kralj Zvonimir. Pravokutnoga je tlocrta u okviru kojega je oblikovan prezbiterij sa srednjom pravokutnom i bočnim polukružnim apsidama. Unutrašnji bočni zidovi raščlanjeni su lezenama kojima točno odgovaraju i lezene na vanjskim zidnim plohama, što je jedna od osobina nastupajuće ranoromaničke arhitekture. Prostor na zapadnoj strani upućuje na westwerk. Sličnoga je tipa trobrodna bazilika u Guranu kraj Vodnjana koja ima tri pravokutne apside utopljene u ravni začelni zid crkve.
Nešto drukčije osobine pokazuju ostatci crkve sv. Stjepana na Otoku u Solinu. Iz pravokutnoga okvira izlazi na istočnoj strani pravokutna apsida koja je iznutra polukružnoga tlocrta. Bočni zidovi raščlanjeni su lezenama, a unutarnji prostor podijeljen je zidanim pilonima u tri broda. Međurazmaci pilona i lezena uz zidove nisu potpuno jednaki. U zapadnom dijelu crkve oni su bliži, dok su samo prva dva para prema apsidi poredani u razmaku koji čini pravu kvadratnu osnovu. Prema tome pretpostavlja se postojanje kupole četverokutne vanjštine, kakva je karakteristična za jednobrodni kupolni tip. Vanjština je potpuno raščlanjena plitkim lezenama koje su predstavljale okvir plitkim nišama što se nižu također i na vanjskim plohama apside. U pravokutni tlocrt uključeno je sa zapadne strane predvorje u kojemu su pronađeni ulomci nadgrobnoga natpisa kraljice Jelene, a osebujni je primjer westwerka, možda s jednim, ili čak dva zvonika na pročelju.
Rijetke primjere ranosrednjovjekovne sakralne arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj predstavljaju ostatci dvije crkve uz današnju crkvu Majke Božje Gorske u Loboru. Drvena jednobrodna crkva, s četverokutnom apsidom i trijemom na pročelju, bila je vrlo slična zidanim crkvama s početka IX. st. Od nje su ostali samo rovovi, u koje su bili okomito usađeni drveni stupovi. Pored nje, a iznad ranokršćanske crkve, na prijelazu IX. u X. st. bila je podignuta monumentalna trobrodna bazilika s trima polukružnim upisanim apsidama. Imala je predvorje i zvonik na pročelju, a zidovi su joj bili raščlanjeni lezenama. Poslije, vjerojatno u romanici, bio je dograđen zvonik ispred pročelja.
