geodezija, tehnička disciplina i znanost koja se bavi izmjerom i prikazom fizičke Zemljine površine, određivanjem oblika Zemlje i njezina polja sile teže. Glavni predmet istraživanja u geodeziji jest geodetska izmjera zemljišta i Zemlje. Osnovne su joj grane primijenjena geodezija (→ inženjerska geodezija), → satelitska geodezija, → fizikalna geodezija, pomorska geodezija (→ hidrografska izmjera), → fotogrametrija, → daljinska istraživanja, → kartografija i → geoinformatika.

Razvoj u svijetu

Prva se djelovanja u području geodezije očituju u rješavanju različitih zadataka iz praktičnog života, vezanih uz gradnju prvih pravilnijih nastambi, postavljanje greda ili zidova pod pravim kutom i sl. Iskopine starih gradova govore o njihovu planiranju. Najstariji dokumenti, iako oskudni, potječu iz Mezopotamije. Nekoliko nacrta polja na kojima su prikazane zemljišne čestice četverokutnog oblika sačuvano je iz ranijega sumerskog razdoblja (oko 3000. pr. Kr.) te iz doba kralja Gudee (oko 2500. pr. Kr.). Iako su već Pitagora (581–497. pr. Kr.) i Aristotel (384–322. pr. Kr.) smatrali da je Zemlja kugla, prve stvarne podatke o veličini i obliku Zemlje dao je Eratosten (276–194. pr. Kr.), odredivši duljinu meridijana mjerenjem luka od Asuana do Aleksandrije. Stari Grci počeli su sastavljati i prve karte, tj. skice koje su služile za potrebe pomorstva, ali su pružale i sliku o položaju pojedinih zemalja. Uz to, Eratosten je nastojao dati opis, međusobni položaj i veličinu poznatih zemalja. Najstarija pisana djela o geodeziji, očuvana gotovo u potpunosti , djela su Herona iz Aleksandrije (oko 10 – oko 75). U djelu O dioptri on opisuje geodetske instrumente i njihovu praktičnu primjenu. Klaudije Ptolemej (oko 85 – oko 165) sastavio je kapitalno djelo Geografska uputa s prikazom poznatoga svijeta, kojemu je osnovna pretpostavka da je Zemlja kugla, a položaji su se određivali geografskim širinama i dužinama. Znanstvene tekovine starih Grka, tako i one o spoznaji Zemlje, ostale su nepoznate u srednjem vijeku. U to su doba Arapi smatrali Zemlju kuglom i 827. izvodili mjerenja za određivanje duljine luka meridijana. Tek se potkraj srednjega vijeka Europa počela ponovno upoznavati sa znanstvenim tekovinama starih Grka. Na temelju Ptolemejeve Geografske upute slijedila su nova otkrića do tada nepoznatih zemalja. Stvarale su se nove karte i dobivala sve potpunija slika Zemlje. Jedan od najpoznatijih kartografa toga doba bio je Gerhard Kremer (1512–1594), poznat pod imenom Mercator. Pronalaskom triangulacije Willebrorda Sneliusa (1580–1626) iz 1615. započela je nova epoha u geodeziji. Taj novi način mjerenja sastojao se od mjerenja duljine jedne stranice trokuta i kutova među stranicama, iz čega se računski mogu odrediti duljine preostalih stranica; naslanjajući trokut do trokuta moguće je odrediti udaljenost između krajnjih točaka. Isaac Newton (1642–1727) došao je na ideju o privlačenju masa. Tih godina Jean Picard (1620–1682) izmjerio je luk pariškoga meridijana i odredio nove dimenzije Zemlje, te ih objavio u djelu Mjerenje Zemlje (Mesure de la Terre, 1671). Za rezultate njegovih mjerenja doznao je Newton pa je, kad je s tim veličinama ponovio svoja računanja i ustanovio suglasnost teorije i prakse, izašlo njegovo epohalno djelo Matematički principi filozofije prirode (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, 1687). Alexis Claude Clairaut (1713–1765) u svom je djelu Teorija o Zemljinu obliku (Théorie de la figure de la terre, 1743) došao do rezultata poslije poznatih pod imenom Clairautov teorem, kojim se opisuje Zemljin oblik. Kasnijim usavršavanjem instrumentarija i izvođenjem preciznijih mjerenja dokazala se i odredila sploštenost Zemlje i potvrdila ta teorija. Prvi teodolit kojim su se izravno mjerili horizontalni kutovi konstruiran je u Engleskoj 1730. U drugoj polovici XVIII. st. razvoj tehničkih mogućnosti doveo je do sustavnih državnih izmjera. Tada su izrađene prve jedinstvene topografske i katastarske karte pojedinih europskih država. U XIX. st. računale su se uglavnom samo trigonometrijske točke viših redova, dok su se točke nižih redova određivale grafički. Ubrzo je uočena prednost računanja u ravnini, pa su se počele intenzivno istraživati kartografske projekcije. U tom su području najveće zasluge Carla Friedricha Gaussa (1777–1855), kojega se smatra ocem geodezije. Među ostalim izveo je opće formule za konformno preslikavanje plohe na plohu. Te je formule poslije (1912. i 1918) preradio Johannes Heinrich Louis Krüger (1857–1923), a Gauss-Krügerova projekcija prihvaćena je kao službena kartografska projekcija u većini europskih zemalja. Sredinu XX. st. obilježio je razvoj fotogrametrije, posebice aerofotogrametrije koja omogućava učinkovito prikupljanje i obradbu podataka o zemljištu. Kraj XX. st. bilo je doba satelitske geodezije, globalnoga navigacijskog satelitskog sustava GNSS (poznat i kao globalni položajni sustav GPS), sve veće primjene daljinskih istraživanja, geoinformacijskih sustava GIS i opće primjene računala i komunikacija u geodeziji, čime geodezija prerasta u geomatiku. Rezultati istraživanja iz područja geodezije danas se u svijetu objavljuju u velikom broju znanstvenih časopisa, od kojih su najugledniji Zeitschrift für Geodäsie, Geoinformation und Landmanagement (prije Zeitschrift für Vermessungswesen), Allgemeine Vermessungs-Nachrichten, Bolletino di geodesia e science affini (prestao izlaziti), Cartography and Geographic Information Science, Photogrammetric Engineering and Remote Sensing, Survey Review, Journal of Geodesy.







Početci razvoja i primjene geodezije u Hrvatskoj

Geodetski radovi na području današnje Hrvatske obavljali su se od davnina. Primjerice, Starogradsko polje na Hvaru zaštićeni je kulturni krajolik u kojem je antička grčka podjela zemljišta sačuvana do danas kao sustav putova i terasiranih parcela. Riječ je o najbolje sačuvanom antičkome grčkom katastru na Sredozemlju, zbog čega se od 2008. hrvatski lokalitet nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Jedan je od najstarijih pisanih spomenika u Hrvatskoj Lumbardska psefizma, starogrčki povijesni dokument epigrafskog karaktera iz 3. st. pr. Kr. Psefizma sadržava zaključak kojim je narodna skupština utemeljila koloniju i podijelila zemlju doseljenicima, provedba čega pretpostavlja svojevrsnu geodetsku djelatnost.

Pretečom hrvatske geodezije smatra se → Herman Dalmatin (sv. 4) (oko 1110 – nakon 1143), koji je 1143. u prevoditeljskoj školi u Toledu preveo Ptolemejevo djelo Planisphera na latinski jezik. Dubrovčanin → Marin Getaldić (sv. 4) (1568–1626) je u djelu O analitičkom i sintetičkom u matematici (De resolutione et compositione mathematica, 1630) predložio određivanja Zemljine veličine na geodetski način, bez potrebe astronomskih mjerenja. Newtonov opći zakon gravitacije slijedio je iz raznih prijašnjih znanstvenih rasprava, osobito tumačenja plime i oseke, čemu su znatno pridonijeli i hrvatski znanstvenici: → Federik Grisogono (sv. 4) (1472–1538), → Nikola Sagroević (sv. 4) (oko 1527 – oko 1573), → Frane Petrić (sv. 4) (1528–97) i → Markantun de Dominis (sv. 4) (1560–1624).

Nedovoljno je poznato da je → Ruđer Bošković (1711–1787) dio života posvetio geodeziji. U razdoblju 1750–85., u epohi ručne izradbe instrumenata, postigao je zapažene uspjehe u konstrukciji i verifikaciji optičkih, astronomskih i geodetskih instrumenata. Prilično se rano počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za sferni oblik Zemlje – De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739; Rasprava o obliku Zemlje – Dissertatio de telluris figura, 1739) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741). Kako bi riješio te probleme, trebao je uz teorijska istraživanja provesti mjerenja duljina lukova meridijanskih stupnjeva na različitim mjestima Zemlje. Rezultate svojih mjerenja duljine luka meridijana između Rima i Riminija 1750–52. objavio je 1755. u izvješću O znanstvenu istraživanju po Papinskoj Državi (De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem) na više od 500 stranica, uz koje je na posebnom listu bila izdana karta Papinske Države Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico. To njegovo glavno geodetsko djelo prevedeno je 1770. na francuski pod naslovom Voyage astronomique et geographique, dans l’Etat de l’Eglise. Bošković je među prvima zaključio da je Zemljin oblik nepravilan.

Geodetski poslovi od XIX. st. do danas

Hrvatska je do 1918. bila u upravnom pogledu podijeljena na više područja. Zbog toga razvoj izmjere zemljišta na njezinu području nije bio jedinstven. Dalmacija i Istra pripadale su austrijskom dijelu Monarhije u kojem se prišlo izmjeri već 1818. Sjeverni dijelovi Hrvatske s Rijekom i dijelom Primorja nalazili su se u sklopu ondašnje Ugarske, u kojoj je izmjera započela tek 1847. Grafička izmjera i izradba katastarskih operata na čitavom su području obavljeni do 1877 (→ katastar i zemljišne knjige).

Navedena upravna podjela je znatno utjecala na rezultate izmjere i katastar zemljišta, a njihovo je održavanje također bilo nejednoliko organizirano. Dio katastarskog operata, važan s poreznog gledišta, održavale su općine. Katastarske planove i popise parcela održavala su nadzorništva izmjere u Zagrebu i Osijeku. Takva organizacija službe nije mogla pratiti nagle promjene na zemljištu izazvane povećanjem populacije, raslojavanja veleposjednika i drugim socijalnim gibanjima potkraj XIX. st. i početkom XX. st. pa je došlo do velikog nesklada između stvarnog stanja i stanja prikazanoga na planovima i u operatima.

Nakon I. svj. rata u novoosnovanoj državi geodetska služba na području Hrvatske našla se u najtežem položaju. Dio područja Dalmacije bio je privremeno okupiran; Istra, kao dio nacionalnog teritorija, odcijepljena, a ostali dio područja ostao je bez stručnog kadra i bez odgovarajuće organizacije. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova na području Hrvatske vrlo je malo učinjeno u pogledu izmjere i katastra zemljišta te njegova održavanja. Tek je 1929. konačno organizirana služba u obliku katastarskih uprava i odjela za katastar pri financijskim direkcijama. Zbivanja tijekom II. svj. rata pogoršala su stanje do te mjere da se nakon rata dobrim dijelom moralo početi ispočetka; započela je reorganizacija državnih geodetskih poslova, koja se ocrtava u današnjoj → Državnoj geodetskoj upravi.

Državna geodetska uprava (DGU) je hrvatska državna upravna organizacija koja obavlja poslove iz područja geodezije, kartografije, katastra i fotogrametrije te vodi brigu o uspostavi nacionalne infrastrukture prostornih podataka, informatizaciji katastra i geodetsko-prostornog sustava, državnoj službenoj kartografiji (1 : 5000, 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000, 1 : 250 000), geodetskoj dokumentaciji, statističkim podatcima o katastru nekretnina, prostornim jedinicama i infrastrukturi te geodetsko-katastarskim poslovima za državnu granicu na kopnu. Poslove iz svojeg djelokruga DGU obavlja u Središnjem uredu u Zagrebu i u 20 područnih ureda diljem Republike Hrvatske u skladu sa Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina. Iznimno na području Grada Zagreba upravne i stručne poslove koji su zakonom stavljeni u djelokrug područnog ureda obavlja Gradski ured za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba. Poslovi državne izmjere i katastra nekretnina obavljaju se na temelju godišnjih i višegodišnjih programa.

U Hrvatskoj danas postoji nekoliko stotina fizičkih i pravnih osoba koje imaju suglasnost Državne geodetske uprave za obavljanje poslova državne izmjere i katastra nekretnina. Tijekom povijesti među većim su se poduzećima s djelatnošću u području geodezije istaknuli → Geodetski zavod Osijek, → Geodetski zavod Split, → Geodetski zavod Rijeka, → Geofoto i → Zavod za fotogrametriju iz Zagreba i dr.

O hrvatskom srednjem i visokom školstvu

Gotovo je nepoznat prijedlog R. Boškovića o osnivanju geodetske škole, a napisao ga je oko 1770. uviđajući nedostatak vlastita formalnoga geodetskog obrazovanja. Premda je prijedlog napisan prije približno 250 godina, u njemu se ističe važnost praktičnog rada u geodeziji, te stav kako samo praktične vježbe uz teorijska predavanja mogu dati dobroga geodetskog stručnjaka. Matija Petar Katančić (1750–1825) bio je franjevac, pjesnik, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, povjesničar, arheolog, numizmatičar, geograf i kartograf. Radio je kao gimnazijski profesor u Osijeku i Zagrebu, a od 1795. do 1800. kada je umirovljen predavao je kolegije Arheologija i Numizmatika na Sveučilištu u Budimu. Katančić je na hrvatski jezik preveo djelo Elementi praktične geometrije (Elementa Geometriae Practicae, 1778) mađarskog matematičara Pála Makóa de Kerek-Gede. Naslov prijevoda je Pridhodna Bilixenja od Dillorednog Zemljomirja (Uvod u praktičnu geometriju/zemljomjerstvo), a prijepis u čistopis nije dovršen. Taj se prijevod smatra najstarijim udžbenikom geodezije na hrvatskom jeziku.

Početak institucionalizacije srednjoškolske nastave geodezije i geodetskih predmeta u Hrvatskoj predstavlja osnutak → Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima 1860. Ondje se predavala geodezija, pisali su se udžbenici, izvodila se praktična nastava, vjerojatno prve geodetske vježbe u hrvatskim školama. Učenik, a zatim i nastavnik na tom učilištu → Vjekoslav Köröskenyi autor je prvoga geodetskog udžbenika na hrvatskom jeziku Geodäsija (izdanoga 1874). Njegov nasljednik → Franjo Kružić autor je udžbenika Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (tiskan 1897) te Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (iz 1911).

U Hrvatskoj danas postoji nekoliko srednjih škola u kojima se može steći zvanje geodetskoga tehničara: Geodetska tehnička škola u Zagrebu, Graditeljsko-geodetska škola u Osijeku, Građevinska tehnička škola u Rijeci, Tehnička škola u Puli, Graditeljsko-geodetska tehnička škola u Splitu, Srednja škola Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu, Obrtnička i tehnička škola u Dubrovniku i Graditeljska škola u Čakovcu.

Visokoškolska nastava iz područja geodezije održavala se na Sveučilištu u Zagrebu još prije gotovo dva i pol stoljeća, o čemu svjedoči udžbenik Martina Sabolovića Exercitationes Gaeodeticae izdan na latinskom jeziku 1775. Na zadarskom je liceju 1809. pokrenut visokoškolski studij geodezije, prvi u Hrvatskoj; 1811. uručene su prve diplome mladim akademičarima, na temelju kojih su dobili akademski stupanj i ovlaštenje da djeluju u Ilirskim pokrajinama kao geodeti. Unatoč prvim uspješnim ostvarenjima, licej je iste godine ukinut.

Pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu osnovana je 1898. Šumarska akademija. Na njoj se uz ostale tehničke predmete predavala i geodezija. Budući da je stalno rasla potreba za školovanjem stručnjaka potrebnih za reguliranje posjedovnih odnosa, diobe zemljišnih zajednica, komasacije zemljišta, katastarske izmjere itd., uveden je 1908. poseban Geodetski tečaj pri Šumarskoj akademiji. Na njemu su predavali → Oton Kučera (sv. 4) matematiku, fiziku i sfernu astronomiju, → Marije Kiseljak matematiku, David Segen deskriptivnu geometriju, → Vinko Hlavnika geodeziju, izjednačenje metodom najmanjih kvadrata, triangulatorne i poligonalne izmjere kod katastralnih izmjera, → Pavle Horvat geodeziju, Konstantin Schmidt katastralne izmjere, administrativni dio, evidenciju katastra, sastav gruntovnica i agrarne operacije, Vinko Krišković privatno i upravno pravo, Julije Roauer narodno gospodarstvo, → Oto Frangeš (sv. 2) poljsko gospodarstvo. »Naukovna osnova« Geodetskog tečaja bila je istovjetna planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Djelovao je pri Šumarskoj akademiji do 1920., kada je prešao na Tehničku visoku školu u Zagrebu osnovanu 1919., postavši Geodetskim odjelom. Osim Geodetskog odjela postojao je i Kulturno-inženjerski odjel, pa su nakon mnogih rasprava ta dva odjela spojena 1923. Nastavnici geodetskih i njima srodnih kolegija na Tehničkoj visokoj školi bili su Juraj Božičević, Anton Fasching, → Vladimir Filkuka, P. Horvat, M. Kiseljak, Milan Kreković, → Željko Marković (sv. 4), Ivan Novak, → Ivan Plotnikov (sv. 2), → Stjepan Škreb (sv. 4) i → Vladimir Vranić.

U geodetskoj visokoškolskoj nastavi nastale su znatne promjene 1926., kada je Visoka tehnička škola ušla u sastav Sveučilišta u Zagrebu kao Tehnički fakultet s odgovarajućim odjelima. Geodezija se predavala u sklopu Geodetsko-kulturno-inženjerskog odjela, koji je 1929. promijenio naziv u Geodetsko-kulturno-tehnički odjel. Takav se oblik nastave odvijao sve do kraja 1946., kada su uvedena dva nova usmjerenja na Tehničkome fakultetu: geodetsko i melioracijsko. Prema njihovim se planovima i programima nastava odvijala do 1948. Zbog zastoja u rješavanju agrarno-pravnih odnosa, a time i melioracijskih zahvata, melioracijsko usmjerenje ukinuto je 1951.

Podjelom Tehničkoga fakulteta 1956. od bivših su odjela nastala četiri nova fakulteta. Jedan od njih bio je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet (AGG), koji je u takvom ustrojstvu djelovao do 1962. U tom razdoblju na Geodetskom je odjelu intenzivirana nastava osnivanjem novih nastavno-znanstvenih jedinica, uvođenjem novih kolegija, imenovanjem novih nastavnika te pribavljanjem nastavnih pomagala i instrumenata. To je dovelo do osamostaljenja Odjela u → Geodetski fakultet 1962.

Od početaka nastave i proučavanja geodezije na Sveučilištu u Zagrebu do danas u tom je znanstvenom polju i u razvoju same discipline djelovao niz vrsnih znanstvenika i nastavnika koji su individualnim i timskim doprinosom unaprijedili hrvatsku geodeziju, a neki i geodeziju u svjetskim razmjerima. M. Kiseljak predavao je na Tehničkoj visokoj školi kolegije Matematika, Matematička teorija kartografije i Kartografija, bio je prvi dekan Strojarsko-inženjerskog, Elektro-inženjerskog, Brodograđevno-inženjerskog i Brodostrojarsko-inženjerskog odjela (1919/20), rektor (1920/21) i prorektor (1921/22); → Stjepan Horvat diplomirao je na Kulturnotehničkom i geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je bio izvanredni, pa redoviti profesor, predstojnik Geodetskoga zavoda (1938–45), dekan (1943/44), i rektor Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu (1944–45); → Slavko Macarol bio je izvanredni pa redoviti profesor Tehničkoga fakulteta i potom AGG-a, odn. Geodetskoga fakulteta, bio je prodekan u šest mandata i dekan u dva, rektor (1963–66) i prorektor (1966–68) Sveučilišta u Zagrebu.

Mnogi hrvatski znanstvenici iz polja geodezije dobitnici su najviših nacionalnih nagrada za znanost: Nagrade »Nikola Tesla«, odn. državne Godišnje nagrade za znanost → Dionis Srebrenović i → Mate Janković (1974), → Franjo Braum (1979), → Dušan Benčić (1986), → Nikola Solarić (1994) i → Tomislav Bašić (2002); Nagrade za životno djelo → Nikola Čubranić (1975) i → Branko Borčić (1976); državnih nagrada Tehničke kulture za životno djelo i »Fran Tučan« za popularizaciju znanosti → Leo Randić (1987. i 1993). Nagradu »Josip Juraj Strossmayer« HAZU-a i Zagrebačkog velesajma dobio je Geodetski fakultet za djelo → Miljenka Lapainea i skupine autora Crtež u znanosti (1999), a D. Benčić i N. Solarić za udžbenik Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008); → Miljenko Solarić dobio je 2001. Nagradu »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu za uvođenje satelitske geodezije u Hrvatskoj.

Od 1990-ih do danas nekoliko profesora geodezije izabrano je u počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu: → Stjepan Klak, N. Solarić, → Nedjeljko Frančula, → Zdravko Kapović i M. Lapaine. Dopisni član JAZU-a (danas HAZU) postao je profesor geodezije → Nikolaj Pavlovič Abakumov 1948., → Jerko Alačević bio je redoviti član JAZU-a od 1950., a članovi suradnici bili su L. Randić od 1950., N. Čubranić od 1975. i F. Braum od 1977. Za redovitoga člana HAZU-a izabran je 1992. → Petar Krešimir Čolić. Za dopisnoga člana Njemačke geodetske komisije Bavarske akademije znanosti (Deutsche Geodätische Kommission der Bayerischen Akademie der Wissenschaften) izabran je 2009. Miodrag Roić.

Znanstvenoistraživačka dostignuća nastavnika Geodetskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dobila su međunarodnu potvrdu i u vidu priznanja uglednih stranih institucija. Među njima su spomen-medalja J. J. Baeyera, koju je P. K. Čolić primio 1990. od berlinske Akademije znanosti kao najveće inozemno priznanje dodijeljeno jednom hrvatskom geodetu. Čolić je poseban uspjeh postigao u istraživanju polja sile teže u unutrašnjosti Zemlje do plohe geoida. Bavio se i izračunavanjem topografskih utjecaja na otklon vertikale i silu težu, istraživanjem astrogeodetskog geoida na području Jugoslavije, detaljnim određivanjem polja sile teže na području Hrvatske i Slovenije te korelacijom reljefa Zemljine površine, anomalija sile teže, plohe geoida i Mohorovičićeva diskontinuiteta. Zajedno sa Zvonkom Biljeckim iz poduzeća Geofoto, → Stanislav Frangeš dobio je nagradu za izvrsnost u kartografiji za fotokartu Grad Velika Gorica na 19. međunarodnoj kartografskoj izložbi u Ottawi 1999. Bojan Vršnak dobio je 2017. međunarodno priznanje The International Kristian Birkeland Medal for Space Weather and Space Climate za izvanredan znanstveni doprinos svemirskom vremenu i svemirskoj klimi. M. Lapaine dobio je 2019. medalju i izabran je za počasnoga člana Međunarodnoga kartografskog društva (International Cartographic Association, ICA) kao priznanje za izvanredan doprinos i promidžbu kartografije na međunarodnoj razini. Mateja Dumbović dobitnica je više međunarodnih priznanja iz područja geoznanosti i svemirske prognostike (od 2020).

Osim u međunarodnim časopisima, hrvatski geodeti svoje radove objavljuju i u časopisu → Geodetski list (pokrenut 1919., neprekidno izlazi od 1947), → Kartografija i geoinformacije (od 2002) i dr. te djeluju u mnogim stručnim i znanstvenim društvima, posebice u → Hrvatskome geodetskom društvu (osnovano 1952) putem kojega su učlanjeni u Međunarodnu federaciju geodeta (FIG), Međunarodnu geodetsku udrugu (IAG) i dr., dok se za promicanje i unapređenje struke brine → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije (osnovana 2009).

fotogrametrija, znanstvena disciplina i tehnika određivanja oblika, veličine ili položaja nekog objekta snimanjem, mjerenjem i interpretacijom fotografskih snimaka. Zasniva se na postupcima dobivanja pouzdanih kvantitativnih informacija o objektima i okolišu na temelju obradbe fotografskih slika ili snimaka drugim elektromagnetskim zračenjem, uz pomoć senzorskih sustava, odn. na činjenici kako snimka nastaje prema određenim geometrijskim i optičkim zakonitostima; poznavanjem tih zakonitosti moguće je na osnovi snimke djelomično ili u potpunosti rekonstruirati snimljeni objekt. Prema dispozicijama snimanja dijeli se na terestričku fotogrametriju (kamera se nalazi u čvrstoj vezi sa zemljom), aerofotogrametriju (kamera za snimanje nalazi se u zračnim letjelicama) i ekstraterestrijalnu fotogrametriju (kamera za snimanje nalazi se u svemirskim letjelicama i snima neke druge nebeske objekte, dijelove tih objekata te pojave).

Začetnikom fotogrametrije smatra se Aimé Laussedat (1819−1907) koji je 1851., koristeći se metodom švicarskog matematičara Johanna Heinricha Lamberta (1728−1777), iz dvije fotografije rekonstruirao snimljeni objekt. Metodu je nazvao metrofotografija (njem. Metrophotographie), a rezultat je godina istraživanja konstrukcija temeljenih na topografskom stolu i cameri obscuri. Pojam fotogrametrija prvi je u znanosti uporabio 1876. Wilhelm Jordan (1842−1899). Od 1883. matematičar Guido Hauck (1845−1905) objavio je niz članaka u kojima istražuje i analizira dvije projekcije (perspektive) na temeljima deskriptivne geometrije. Koristi se nazivom fotogrametrija (njem. Photogrammetrie) kao opće prihvaćenom odrednicom. Prva knjiga (udžbenik) iz područja fotogrametrije jest Die Photogrammetrie oder Bildmeßkunst (Weimar, 1889., C. Koppe), slijedila je Die Photographie im Dienste des Ingenieurs (Beč, 1891., F. Steiner), a već 1897. u Križevcima je tiskana knjiga Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije koju je na hrvatskom jeziku napisao → Franjo Kružić. Godine 1901. Carl Pulfrich (1858−1927) konstruirao je prvi stereokomparator, uređaj za mjerenje slikovnih koordinata. Analitički stereoinstrumenti i sustavi (SD3000 Leica, P-Series Planicomp Zeiss i dr.), razvijani sve do pojave digitalnih fotogrametrijskih radnih stanica, temelje se konstrukcijski na istim principima. Danas je trodimenzionalna fotogrametrijska izmjera, posebice u svrhu aerotriangulacije ili izradbe digitalnih modela reljefa, gotovo u potpunosti automatizirana postupcima automatskih slikovnih korelacija, što obuhvaća prepoznavanje i mjerenje ključnih točaka detalja na svim snimkama na kojima se taj detalj preslikao. Uspješnoj interpretaciji pojedinih objekata na fotografiji i njihovoj fotogrametrijskoj izmjeri sve više pridonosi uporaba umjetne inteligencije, čime se drastično smanjuje dugotrajan posao subjektivne stereoskopske interpretacije i izmjere.

Razvoj fotogrametrije u Hrvatskoj

Do II. svj. rata primjena fotogrametrije u Hrvatskoj bila je ograničena te su je u većoj mjeri provodila vojna tijela. Primjerice, zračno snimanje (aerosnimanje) širega područja grada Zagreba izveo je 1. vazduhoplovni puk iz Novog Sada po narudžbi grada Zagreba za potrebe izradbe generalnog regulacijskog plana. Snimalo se s visine od 3000 m i izrađeni su fotomozaici u približnom mjerilu 1 : 10 000 (napravljeno ih je deset, kaširani su na kartonu u tri dijela, nekoliko kosih snimki i foto-mozaik nalaze se u Muzeju grada Zagreba). Hidroplanska komanda Kraljevine Jugoslavije snimila je 1934−37. jadransku obalu i otoke (snimke se čuvaju u Hrvatskom hidrografskom institutu). Pitanje uvođenja fotogrametrije u civilnu geodeziju u Hrvatskoj pokrenuo je → Stjepan Horvat, a početni su koraci osmišljeni i učinjeni na Geodetsko-kulturnotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, pa je 1941. na Katedri za primijenjenu geodeziju osnovan i Zavod za fotogrametriju, sa zadatkom razvijanja i uvođenja fotogrametrije u praksu. Nakon II. svj. rata nastavila se inicijativa na Fakultetu, osnovana je Katedra za fotogrametriju (1947) kojoj je šef bio → Franjo Braum koji je sa skromnom fotogrametrijskom opremom izvodio praktičnu nastavu iz fotogrametrije (Geodetska uprava NR Hrvatske ustupila je Zavodu aeroprojektor Multiplex i ogledalni stereoskop s mikrometrom, a Rudarski odjel fototeodolit TAN i stereokomparator Pulfricha, sve poduzeća Zeiss-Aerotopograph).

U poslijeratnim je godinama zbog nedostatka sredstava bila otežana nabava skupe fotogrametrijske opreme (automatskih stereoinstrumenata), nužne za praktično uvođenje fotogrametrije u geodetsku praksu. Prvi automatski stereoinstrumenti autografi A7 i A8 švicarskog poduzeća Wild nabavljeni su 1955. te su oba bila instalirana u suterenu zgrade Tehničkoga fakulteta. Služili su za već prije pripremljene zadatke kartiranja (topografska karta u mjerilu 1 : 10 000 i plan u mjerilu 1 : 2500 za projektiranje ceste kroz Plitvička jezera), za nastavnu i znanstvenu djelatnosti i obuku stručnjaka geodetske operative, izradbu topografskih karata u mjerilima 1 : 5000 i 1 : 10 000 sljevova Kupe–Korane, Cetine, Lonjskog polja, Zapadne pustinje u Egiptu. Reformom geodetske službe 1961. osnovani su poduzeće od posebnog društvenog interesa → Zavod za fotogrametriju u Zagrebu i zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu i Osijeku (→ Geodetski zavod, Osijek) su se u međuvremenu ugasili, dok uspješno poslovanje kao geodetski zavodi nastavljaju oni u Rijeci (→ Geodetski zavod, Rijeka) i Splitu (→ Geodetski zavod, Split) te uvode fotogrametrijske metode izmjere u svoje poslovanje, a danas rabe suvremene digitalne metode fotogrametrijske izmjere.

Osim topografsko-katastarskih planova većih gradova i naselja, 1960-ih započeli su sustavni radovi na izradbi Osnovne državne karte u mjerilu 1 : 5000 (isprva kombinirano s plošnim nivelmanom, potom isključivo fotogrametrijski). Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu izvodili su se značajni radovi terestričkoga fotogrametrijskog snimanja spomenika kulture (grad Zagreb, Dubrovnik i Budva nakon katastrofalnog potresa u Crnogorskom primorju 1979), razvijena je analitička metoda inverzne fotogrametrije (budući objekti sjeverne tangente u Zagrebu), rabile su se prve satelitske snimke (Landsat-3). Sva aerosnimanja do 1970. obavljala je isključivo specijalizirana služba Geografskog instituta JNA, poslije Vojnogeografskog instituta iz Beograda (kamerama RC5a, RC8 i RC10 Wild), a te su godine ustrojene civilne službe aerosnimanja u Beogradu (Geopremer s kamerom RC8 Wild) i Ljubljani (Geodetski zavod SR Slovenije s kamerama RC8 Wild, RMK A i poslije LMK 21 Zeiss). Od tog se doba aerofilmovi arhiviraju u Geodetskoj upravi SRH i dostupni su korisnicima. Snimalo se u najrazličitijim mjerilima za potrebe izgradnje prometnica, arheologije, geologije, hidrografije, šumarstva, a najviše za geodetsku izmjeru (izradbu Osnovne državne karte i katastra).

Fotogrametrijska poduzeća su u svojim početcima rabila analogne stereoinstrumente, osim Geodetskoga zavoda u Rijeci koji se od samih početaka koristio analitičkim fotogrametrijskim stereoinstrumentom OMI AP-C/2. Već 1980. uporabom računala u fotogrametriji izvedena su prva, potpuno automatska, numerička kartiranja. Do pojave prvih operativnih, komercijalnih računalnih i grafičkih programa koji su se mogli rabiti za fotogrametrijske potrebe, razvijen je niz uglavnom interaktivnih programa kao što su programi za apsolutnu orijentaciju modela, računanje aerotriangulacije niza nezavisnih modela, transformacije, vektore pomaka, off-line kartiranje, računanje perspektive i dr. Od 1990-ih nabavljeno je više analitičkih stereoinstrumenata (BC3/Aviolyt poduzeća Leica 1991. na Geodetskome fakultetu, SD 3000 poduzeća Leica 1996. pri geodetskim zavodima u Rijeci i Splitu) i prvi digitalni fotogrametrijski sustavi (DVP, dar poduzeća Leica 1993. i ImageStation Z poduzeća Intergraph 1997. na Geodetskome fakultetu). Analogno kartiranje zamijenjeno je digitalnim, izrađene su prve digitalne ortofotokarte (1994), u okviru službene kartografije započela je izradba digitalne topografske karte u mjerilu 1 : 25 000 (1997), prvi digitalni model reljefa oznake DMR5 (od 1997) iz Osnovne državne karte u mjerilu 1 : 5000, a i nova karta u mjerilu 1 : 5000 izrađivala se digitalno pod imenom Hrvatska osnovna karta. Državna geodetska uprava 1992. pokrenula je projekt za obnovu i uređenje geodetskoga prostornog sustava i radila na propisima vezanima uz podatke o zemljištu (2002. donesen je model podataka CROTIS kojim se standardizira način prikupljanja i obradbe topografskih podataka) i njihove baze s ciljem uspostave jedinstvenoga geoinformacijskog sustava Hrvatske.

Nakon osamostaljenja RH strana fotogrametrijska poduzeća, koja su zapošljavala hrvatske stručnjake, iskoristila su povoljne uvjete za poslovanje i osnivala svoje pogone u Hrvatskoj. Tako je u Zagrebu švicarsko poduzeće Geofoto iz Lugana 1990. otvorilo ispostavu s analitičkim stereoinstrumentom SD 3000 Leica, preteču poduzeća → Geofoto, najvećega geodetskog poduzeća u Hrvatskoj. Njemačko poduzeće Bildmesstechnik iz Affalterbacha je 1992. osnovalo poduzeće Digital Aeroplan Croatia s analitičkim stereoinstrumentom Planicomp P2 poduzeća Zeiss. Od 1994., kada je zagrebački Geofoto izveo prva snimanja kamerom RC20 Leica, RH ima uspostavljen vlastiti sustav aerosnimanja. Nakon toga Geodetski zavod iz Osijeka proveo je snimanja kamerom RC8 Wild i od 2001. s RMK TOP 15 Zeiss. Od 1997. teritorij RH snima se iz zraka ciklički svake četiri godine (mjerilo snimanja je približno 1 : 20 000). Danas (2025) većina fotogrametrijskih poduzeća za kartiranje rabi digitalne fotogrametrijske radne stanice.

Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost

Fotogrametrija se u Hrvatskoj prvotno razvijala na učilištima, primjerice na Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima i prije 1897. U okviru Šumarske akademije osnovane 1898. ustrojen je 1908. poseban Geodetski tečaj koji je 1919. priključen novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Godine 1920., prema Naučnim osnovama Geodetsko-inžinjerskog odjela Tehničke visoke škole, fotogrametrija se predavala kao kolegij druge godine studija. Na Katedri za primijenjenu geodeziju predavao ju je 1927–42. → Nikolaj Pavlovič Abakumov, a 1943−46., s prekidom akademske godine 1944/45., honorarno F. Braum. Osnivanjem Katedre za fotogrametriju 1947. i postavljanjem F. Brauma za njezina šefa (iste godine postavljen je i za predstojnika Zavoda za fotogrametriju) započeo je intenzivan razvoj fotogrametrije u Hrvatskoj. Podjelom Tehničkoga fakulteta 1956. nastao je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, te daljnjom podjelom 1962. samostalni → Geodetski fakultet u Zagrebu. Statutom iz 1975. ukinute su katedre te je Zavod za fotogrametriju postao jednom od osnovnih znanstveno-nastavnih organizacijskih jedinica Fakulteta, a nastavnici su uz F. Brauma bili i → Vjekoslav Donassy, Krunoslav Šmit i Jonatan Pleško. Godine 2006. ukinut je Zavod za fotogrametriju, a danas (2025) se fotogrametrija predaje u okviru niza kolegija (Fotogrametrija, Daljinska istraživanja, Izmjera snimki, Blizupredmetna fotogrametrija) na novoj Katedri za fotogrametriju i daljinska istraživanja dok se stručni i znanstveni projekti izvode pri Zavodu za kartografiju i fotogrametriju.

Godine 1910. Eduard Doležal (1862−1955) osnovao je Međunarodno fotogrametrijsko društvo (danas engl. International Society for Photogrammetry and Remote Sensing; ISPRS) i 1913. organizirao I. kongres društva u Beču. Do osamostaljenja Hrvatske hrvatski su fotogrametri sudjelovali u radu ISPRS-a preko Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Godine 1996. osnovana je Sekcija za fotogrametriju i daljinska istraživanja → Hrvatskoga geodetskog društva i iste je godine na XVIII. kongresu u Beču Hrvatska primljena u članstvo ISPRS-a. Godine 2003. Sekcija je u Zagrebu organizirala radni skup ISPRS WG VI/3 pod nazivom Geoinformation for practice s više od 500 sudionika iz 26 zemalja.

U Šibeniku je 1978. održan Peti internacionalni simpozij za fotogrametriju primijenjenu u arhitekturi i zaštiti spomenika kulture u organizaciji Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Savjet za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a (danas Znanstveno vijeće za daljinska istraživanja HAZU-a) osnovan je 1979. a osim geodeta (fotogrametara) okuplja stručnjake iz područja arheologije i povijesnog nasljeđa, geofizike, geografije, geologije, hidrometeorologije, hidrotehnike, inženjerskog projektiranja, oceanografije, pedologije, poljoprivrede, prostornog planiranja, šumarstva i zaštite okoliša. U povodu objave pretiska knjige F. Kružića iz 1897., Vijeće je 1998. u Zagrebu organiziralo međunarodni znanstveni skup pod nazivom Sto godina fotogrametrije u Hrvatskoj.

Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB), visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Splitu osnovana 1960. koja obuhvaća sveučilišne i stručne preddiplomske i diplomske studijske programe u području prometa, inteligentnih transportnih sustava i aeronautike, te omogućava stjecanje doktorata znanosti u području tehnologije prometa i transporta. Na Fakultetu studira oko 2600 studentica i studenata te je zaposleno oko 235 osoba, od kojih oko 150 u znanstveno-nastavnom, nastavnom i suradničkom zanimanju.

Povijest

Fakultet je osnovan 1960. kao Elektrotehnički fakultet u Splitu, samostalna ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi je dekan bio Hranko Smodlaka. Iste je godine osnovan Centar za izvanredni studij strojarstva u Splitu koji je djelovao u sastavu Strojarsko-brodograđevnog fakulteta u Zagrebu do 1965., kada je osnovan Strojarsko-tehnološki odjel pri Elektrotehničkome fakultetu u Splitu.

Radionica mehaničke tehnologije opremljena je 1964., računski centar osnovan je 1966. i nabavljeno je računalo Iskra Zuse Z-23/V, prvo računalo u Splitu i prvo računalo na nekoj visokoškolskoj ustanovi u Hrvatskoj. Laboratorij u Lori otvoren je 1967. i započela je znanstvenoistraživačka djelatnost u području mikrovalne tehnike, elektronike i elektroničke optike. Godine 1968. otvoren je studij brodogradnje pri Odjelu strojarstva. Poslijediplomski studij iz područja elektronike i telekomunikacija prvi je put organiziran 1969., a iz područja strojarstva 1970.

Godine 1971. Fakultet je dobio današnji naziv, a od 1974. je u sastavu Sveučilišta u Splitu. Četverogodišnji studij strojarstva osnovan je 1976. Godine 1980. završena je izgradnja nove zgrade Fakulteta na lokaciji Visoka (bez velikog amfiteatra), Organizacija Fakulteta sa zavodima uvedena je 1983. i nije se znatno mijenjala do danas.

U razdoblju 1996–98. uvedene su nove komunikacijsko-informacijske infrastrukture. U suradnji s Hrvatskom akademskom mrežom CARNet i Ministarstvom znanosti i tehnologije projektirana je i uvedena lokalna računalna mreža. Godine 2002. ustrojena su dva nova dodiplomska studijska programa: Računarstvo i Industrijsko inženjerstvo. U okviru Bolonjskoga procesa Fakultet 2005. oblikuje studijske programe preddiplomske i diplomske razine, a 2006. nastala su i dva poslijediplomska sveučilišna studijska programa za stjecanje doktorata znanosti: Elektrotehnika i informacijska tehnologija i Strojarstvo. Fakultet je preseljen u novoizgrađene prostore 2008.

Dekani Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje

Organizacija

Fakultet čini pet zavoda i jedan odsjek: Zavod za elektroenergetiku, Zavod za matematiku i fiziku, Zavod za elektroniku i računarstvo, Zavod za proizvodno strojarstvo, Zavod za strojarstvo i brodogradnju i Odsjek općih predmeta.

Zavod za elektroenergetiku. Zavod čine 23 laboratorija i šest katedri. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja elektroenergetike, elektromotornih pogona i industrijske automatizacije, uključujući proizvodnju, prijenos, potrošnju električne energije te njenu primjenu u industriji, transportu i drugim granama gospodarstva, analizu, razvoj i optimiranje elektroenergetskih mreža i proizvodnih objekata te proces planiranja, upravljanja i racionalizacije elektroenergetskoga sustava.

Zavod za matematiku i fiziku. Zavod čini sedam laboratorija i dvije katedre. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja matematike i fizike. U zavodu je na području matematike razvijen jedan od najnaprednijih pretraživača weba prilagođen hrvatskomu jeziku. Na području fizike radi se na projektima koji nastoje razjasniti podrijetlo mase čestica, pridonijeti razumijevanju strukture svemira i ostalih fundamentalnih pitanja iz područja fizike elementarnih čestica. U prostorima Zavoda za matematiku i fiziku od 2000. djeluje i Centar za znanstveno računanje Sveučilišta u Splitu, u okviru kojega se razvija računalni sustav za paralelno i distribuirano računanje.

Zavod za elektroniku i računarstvo. Zavod čini 37 laboratorija i deset katedri. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja elektronike, računarstva, informacijske i komunikacijske tehnologije te automatike i sustava. Bavi se bežičnom komunikacijom, antenskim sustavima, elektromagnetskim mjerenjima i pomorskom radiokomunikacijom. Sustavi za simulacije i mjerenja razvijeni uz pomoć snažnih računala u laboratorijima ovoga zavoda pomogli su, na primjer, u kreiranju sustava vizualnog prepoznavanja požara.

Zavod za proizvodno strojarstvo. Zavod čini 14 laboratorija i tri katedre. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja strojarskih tehnologija, uključujući ispitivanja materijala, tehnologije obrade, projektiranje proizvodnih procesa, 3D modeliranje te organizaciju proizvodnje.

Zavod za strojarstvo i brodogradnju. Zavod čini 14 laboratorija i osam katedri. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja strojarstva i brodogradnje uključujući oblikovanje strojarskih konstrukcija, problematiku strojarske energetike te djelatnosti projektiranja i konstruiranja u brodogradnji. U laboratorijima se proučava primjena pogonskih goriva i sustava, aerodinamički modeli, pomorska hidrodinamika i podvodne konstrukcije te se izrađuju vozila budućnosti.

Odsjek općih predmeta. Odsjek obuhvaća kolegije stranih jezika, društvenih znanosti i tjelesne kulture.

Knjižnica. Osnovana je po osnivanju Fakulteta. Prikuplja, obrađuje i daje na uporabu literaturu, časopise i informacije potrebne za znanstveno-nastavnu i stručnu djelatnost. Do 1962. sadržavala je 1500 svezaka, a danas sadrži više od 17 000 svezaka stručnih knjiga, više od 350 naslova časopisa te 5000 primjeraka udžbeničke literature, a na raspolaganju je i studentska čitaonica.

Nastava

Od osnutka fakulteta 1960. do 2015. diplomiralo je približno 8000 studenata, obranjena su 104 magistarska rada i 66 doktorskih. Nastava se odvija na tri razine: trogodišnji preddiplomski studij, dvogodišnji diplomski studij, jednogodišnji poslijediplomski specijalistički studij i trogodišnji doktorski studij.

Fakultet nudi studijske programe preddiplomske razine: Elektrotehnika i informacijska tehnologija (sa smjerovima Automatika i sustavi, Elektronika i računalno inženjerstvo, Elektrotehnika i Komunikacijska i informacijska tehnologija), Računarstvo, Strojarstvo, Brodogradnja i Industrijsko inženjerstvo, te studijske programe diplomske razine: Automatika i sustavi, Elektrotehnika (sa smjerovima Automatizacija i pogoni i Elektroenergetski sustavi), Elektronika i računalno inženjerstvo (sa smjerovima Elektronika i Računalno inženjerstvo), Komunikacijska i informacijska tehnologija (sa smjerovima Telekomunikacije i informatika i Bežične komunikacije), Računarstvo, Strojarstvo (sa smjerovima Konstrukcijsko-energetsko strojarstvo, Računalno projektiranje i inženjerstvo, Proizvodno strojarstvo), Industrijsko inženjerstvo i Brodogradnja. Osim toga organizirana su četiri stručna studija: Elektrotehnika, Računarstvo, Strojarstvo i Brodogradnja. Od 2006. postoje i dva poslijediplomska sveučilišna studijska programa za stjecanje doktorata znanosti: Elektrotehnika i informacijska tehnologija i Strojarstvo.

Znanost

U proteklih 50 godina znanstvenici FESB-a sudjelovali su na nekoliko stotina znanstvenih projekata. U okviru znanstvene aktivnosti ostvarena je suradnja s mnogobrojnim srodnim domaćim i inozemnim ustanovama. Rezultat znanstvene aktivnosti ogleda se u približno 350 radova objavljenih u CC časopisima, 430 radova u drugim časopisima i 1500 radova u zbornicima skupova.

Fakultet organizira znanstvene i stručne konferencije, simpozije, radionice, ljetne škole, primjerice: International Conference on Software, Telecommunications and Computer Networks – SoftCOM (organizira se svake godine, od 1991), LHC Days in Split (svake dvije godine od 1996), Mechanical Technologies and Structural Materials (organizira se svake godine, od 2010), International Multidisciplinary Conference on Computer and Energy Science: SpliTech, International Exergy, Energy and Environment Symposium (IEEES-9), Advance Technologies for Developing Countries, Adriatic School on Particle Physics and Physics Informatics, International Workshop on the Self Reproducing Solar Station, International Workshop on Accurate Solution of Eigenvalue Problems, 25th, 27th, 29th World Conference on Boundary Elements, Code camp – Code development for integrated modelling, Thematic CERN School of Computing, COST TUI1208 – Civil Engineering Applications in Ground penetrating Radar General Meeting itd.

Na Fakultetu djeluje devet znanstvenih skupina koje istražuju: komunikacijske tehnologije i obradu signala, obnovljivu energiju, radiokomunikacijske sustave i sklopove, digitalnu obradu slika, električna mjerenja i obradu signala, komunikacijske i informacijske sustave, električne strojeve i elektromotorne pogone, nanoelektroniku i fotonaponsku pretvorbu, elektromagnetsku kompatibilnost i numeričke metode u elektronici.

Na Fakultetu djeluju ili su djelovali znanstvenici nagrađeni Državnim nagradama za znanost: Ivica Puljak (2013),→ Frano Barbir (2012), Dino Lovrić (2011), Dragan Poljak (2003) te dobitnik Nagrade »Nikola Tesla« Anton Afrić (1976).

Nakladništvo

Izdan je niz nastavnih tekstova: 17 sveučilišnih udžbenika i 18 skripata, velik broj zbirki zadataka te uputa za laboratorijske vježbe. Fakultet u suradnji s Udrugom za komunikacijske i informacijske tehnologije od 2005., približno četiri puta godišnje, izdaje časopis Journal of Communications Software and Systems (JCOMSS) koji je trenutačno indeksiran u bazi SCOPUS. Fakultet je u suradnji s Fakultetom građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu suizdavač znanstvenog časopisa International Journal for Engineering Modelling koji je citiran u bazi SCOPUS. Studenti Fakulteta izdavali su niz studentskih listova: Životarenje (1969), Spone (1971–72), Na sav glas (1972–73), FESB (1973–86), STOP (1997), CyberFESB (2004–05).

-uputnica u natuknici: Bagat; Bartolić Ljerka; Buljan Rudolf;