fotogrametrija, znanstvena disciplina i tehnika određivanja oblika, veličine ili položaja nekog objekta snimanjem, mjerenjem i interpretacijom fotografskih snimaka. Zasniva se na postupcima dobivanja pouzdanih kvantitativnih informacija o objektima i okolišu na temelju obradbe fotografskih slika ili snimaka drugim elektromagnetskim zračenjem, uz pomoć senzorskih sustava, odn. na činjenici kako snimka nastaje prema određenim geometrijskim i optičkim zakonitostima; poznavanjem tih zakonitosti moguće je na osnovi snimke djelomično ili u potpunosti rekonstruirati snimljeni objekt. Prema dispozicijama snimanja dijeli se na terestričku fotogrametriju (kamera se nalazi u čvrstoj vezi sa zemljom), aerofotogrametriju (kamera za snimanje nalazi se u zračnim letjelicama) i ekstraterestrijalnu fotogrametriju (kamera za snimanje nalazi se u svemirskim letjelicama i snima neke druge nebeske objekte, dijelove tih objekata te pojave).

Začetnikom fotogrametrije smatra se Aimé Laussedat (1819−1907) koji je 1851., koristeći se metodom švicarskog matematičara Johanna Heinricha Lamberta (1728−1777), iz dvije fotografije rekonstruirao snimljeni objekt. Metodu je nazvao metrofotografija (njem. Metrophotographie), a rezultat je godina istraživanja konstrukcija temeljenih na topografskom stolu i cameri obscuri. Pojam fotogrametrija prvi je u znanosti uporabio 1876. Wilhelm Jordan (1842−1899). Od 1883. matematičar Guido Hauck (1845−1905) objavio je niz članaka u kojima istražuje i analizira dvije projekcije (perspektive) na temeljima deskriptivne geometrije. Koristi se nazivom fotogrametrija (njem. Photogrammetrie) kao opće prihvaćenom odrednicom. Prva knjiga (udžbenik) iz područja fotogrametrije jest Die Photogrammetrie oder Bildmeßkunst (Weimar, 1889., C. Koppe), slijedila je Die Photographie im Dienste des Ingenieurs (Beč, 1891., F. Steiner), a već 1897. u Križevcima je tiskana knjiga Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije koju je na hrvatskom jeziku napisao → Franjo Kružić. Godine 1901. Carl Pulfrich (1858−1927) konstruirao je prvi stereokomparator, uređaj za mjerenje slikovnih koordinata. Analitički stereoinstrumenti i sustavi (SD3000 Leica, P-Series Planicomp Zeiss i dr.), razvijani sve do pojave digitalnih fotogrametrijskih radnih stanica, temelje se konstrukcijski na istim principima. Danas je trodimenzionalna fotogrametrijska izmjera, posebice u svrhu aerotriangulacije ili izradbe digitalnih modela reljefa, gotovo u potpunosti automatizirana postupcima automatskih slikovnih korelacija, što obuhvaća prepoznavanje i mjerenje ključnih točaka detalja na svim snimkama na kojima se taj detalj preslikao. Uspješnoj interpretaciji pojedinih objekata na fotografiji i njihovoj fotogrametrijskoj izmjeri sve više pridonosi uporaba umjetne inteligencije, čime se drastično smanjuje dugotrajan posao subjektivne stereoskopske interpretacije i izmjere.

Razvoj fotogrametrije u Hrvatskoj

Do II. svj. rata primjena fotogrametrije u Hrvatskoj bila je ograničena te su je u većoj mjeri provodila vojna tijela. Primjerice, zračno snimanje (aerosnimanje) širega područja grada Zagreba izveo je 1. vazduhoplovni puk iz Novog Sada po narudžbi grada Zagreba za potrebe izradbe generalnog regulacijskog plana. Snimalo se s visine od 3000 m i izrađeni su fotomozaici u približnom mjerilu 1 : 10 000 (napravljeno ih je deset, kaširani su na kartonu u tri dijela, nekoliko kosih snimki i foto-mozaik nalaze se u Muzeju grada Zagreba). Hidroplanska komanda Kraljevine Jugoslavije snimila je 1934−37. jadransku obalu i otoke (snimke se čuvaju u Hrvatskom hidrografskom institutu). Pitanje uvođenja fotogrametrije u civilnu geodeziju u Hrvatskoj pokrenuo je → Stjepan Horvat, a početni su koraci osmišljeni i učinjeni na Geodetsko-kulturnotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, pa je 1941. na Katedri za primijenjenu geodeziju osnovan i Zavod za fotogrametriju, sa zadatkom razvijanja i uvođenja fotogrametrije u praksu. Nakon II. svj. rata nastavila se inicijativa na Fakultetu, osnovana je Katedra za fotogrametriju (1947) kojoj je šef bio → Franjo Braum koji je sa skromnom fotogrametrijskom opremom izvodio praktičnu nastavu iz fotogrametrije (Geodetska uprava NR Hrvatske ustupila je Zavodu aeroprojektor Multiplex i ogledalni stereoskop s mikrometrom, a Rudarski odjel fototeodolit TAN i stereokomparator Pulfricha, sve poduzeća Zeiss-Aerotopograph).

U poslijeratnim je godinama zbog nedostatka sredstava bila otežana nabava skupe fotogrametrijske opreme (automatskih stereoinstrumenata), nužne za praktično uvođenje fotogrametrije u geodetsku praksu. Prvi automatski stereoinstrumenti autografi A7 i A8 švicarskog poduzeća Wild nabavljeni su 1955. te su oba bila instalirana u suterenu zgrade Tehničkoga fakulteta. Služili su za već prije pripremljene zadatke kartiranja (topografska karta u mjerilu 1 : 10 000 i plan u mjerilu 1 : 2500 za projektiranje ceste kroz Plitvička jezera), za nastavnu i znanstvenu djelatnosti i obuku stručnjaka geodetske operative, izradbu topografskih karata u mjerilima 1 : 5000 i 1 : 10 000 sljevova Kupe–Korane, Cetine, Lonjskog polja, Zapadne pustinje u Egiptu. Reformom geodetske službe 1961. osnovani su poduzeće od posebnog društvenog interesa → Zavod za fotogrametriju u Zagrebu i zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu i Osijeku (→ Geodetski zavod, Osijek) su se u međuvremenu ugasili, dok uspješno poslovanje kao geodetski zavodi nastavljaju oni u Rijeci (→ Geodetski zavod, Rijeka) i Splitu (→ Geodetski zavod, Split) te uvode fotogrametrijske metode izmjere u svoje poslovanje, a danas rabe suvremene digitalne metode fotogrametrijske izmjere.

Osim topografsko-katastarskih planova većih gradova i naselja, 1960-ih započeli su sustavni radovi na izradbi Osnovne državne karte u mjerilu 1 : 5000 (isprva kombinirano s plošnim nivelmanom, potom isključivo fotogrametrijski). Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu izvodili su se značajni radovi terestričkoga fotogrametrijskog snimanja spomenika kulture (grad Zagreb, Dubrovnik i Budva nakon katastrofalnog potresa u Crnogorskom primorju 1979), razvijena je analitička metoda inverzne fotogrametrije (budući objekti sjeverne tangente u Zagrebu), rabile su se prve satelitske snimke (Landsat-3). Sva aerosnimanja do 1970. obavljala je isključivo specijalizirana služba Geografskog instituta JNA, poslije Vojnogeografskog instituta iz Beograda (kamerama RC5a, RC8 i RC10 Wild), a te su godine ustrojene civilne službe aerosnimanja u Beogradu (Geopremer s kamerom RC8 Wild) i Ljubljani (Geodetski zavod SR Slovenije s kamerama RC8 Wild, RMK A i poslije LMK 21 Zeiss). Od tog se doba aerofilmovi arhiviraju u Geodetskoj upravi SRH i dostupni su korisnicima. Snimalo se u najrazličitijim mjerilima za potrebe izgradnje prometnica, arheologije, geologije, hidrografije, šumarstva, a najviše za geodetsku izmjeru (izradbu Osnovne državne karte i katastra).

Fotogrametrijska poduzeća su u svojim početcima rabila analogne stereoinstrumente, osim Geodetskoga zavoda u Rijeci koji se od samih početaka koristio analitičkim fotogrametrijskim stereoinstrumentom OMI AP-C/2. Već 1980. uporabom računala u fotogrametriji izvedena su prva, potpuno automatska, numerička kartiranja. Do pojave prvih operativnih, komercijalnih računalnih i grafičkih programa koji su se mogli rabiti za fotogrametrijske potrebe, razvijen je niz uglavnom interaktivnih programa kao što su programi za apsolutnu orijentaciju modela, računanje aerotriangulacije niza nezavisnih modela, transformacije, vektore pomaka, off-line kartiranje, računanje perspektive i dr. Od 1990-ih nabavljeno je više analitičkih stereoinstrumenata (BC3/Aviolyt poduzeća Leica 1991. na Geodetskome fakultetu, SD 3000 poduzeća Leica 1996. pri geodetskim zavodima u Rijeci i Splitu) i prvi digitalni fotogrametrijski sustavi (DVP, dar poduzeća Leica 1993. i ImageStation Z poduzeća Intergraph 1997. na Geodetskome fakultetu). Analogno kartiranje zamijenjeno je digitalnim, izrađene su prve digitalne ortofotokarte (1994), u okviru službene kartografije započela je izradba digitalne topografske karte u mjerilu 1 : 25 000 (1997), prvi digitalni model reljefa oznake DMR5 (od 1997) iz Osnovne državne karte u mjerilu 1 : 5000, a i nova karta u mjerilu 1 : 5000 izrađivala se digitalno pod imenom Hrvatska osnovna karta. Državna geodetska uprava 1992. pokrenula je projekt za obnovu i uređenje geodetskoga prostornog sustava i radila na propisima vezanima uz podatke o zemljištu (2002. donesen je model podataka CROTIS kojim se standardizira način prikupljanja i obradbe topografskih podataka) i njihove baze s ciljem uspostave jedinstvenoga geoinformacijskog sustava Hrvatske.

Nakon osamostaljenja RH strana fotogrametrijska poduzeća, koja su zapošljavala hrvatske stručnjake, iskoristila su povoljne uvjete za poslovanje i osnivala svoje pogone u Hrvatskoj. Tako je u Zagrebu švicarsko poduzeće Geofoto iz Lugana 1990. otvorilo ispostavu s analitičkim stereoinstrumentom SD 3000 Leica, preteču poduzeća → Geofoto, najvećega geodetskog poduzeća u Hrvatskoj. Njemačko poduzeće Bildmesstechnik iz Affalterbacha je 1992. osnovalo poduzeće Digital Aeroplan Croatia s analitičkim stereoinstrumentom Planicomp P2 poduzeća Zeiss. Od 1994., kada je zagrebački Geofoto izveo prva snimanja kamerom RC20 Leica, RH ima uspostavljen vlastiti sustav aerosnimanja. Nakon toga Geodetski zavod iz Osijeka proveo je snimanja kamerom RC8 Wild i od 2001. s RMK TOP 15 Zeiss. Od 1997. teritorij RH snima se iz zraka ciklički svake četiri godine (mjerilo snimanja je približno 1 : 20 000). Danas (2025) većina fotogrametrijskih poduzeća za kartiranje rabi digitalne fotogrametrijske radne stanice.

Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost

Fotogrametrija se u Hrvatskoj prvotno razvijala na učilištima, primjerice na Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima i prije 1897. U okviru Šumarske akademije osnovane 1898. ustrojen je 1908. poseban Geodetski tečaj koji je 1919. priključen novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Godine 1920., prema Naučnim osnovama Geodetsko-inžinjerskog odjela Tehničke visoke škole, fotogrametrija se predavala kao kolegij druge godine studija. Na Katedri za primijenjenu geodeziju predavao ju je 1927–42. → Nikolaj Pavlovič Abakumov, a 1943−46., s prekidom akademske godine 1944/45., honorarno F. Braum. Osnivanjem Katedre za fotogrametriju 1947. i postavljanjem F. Brauma za njezina šefa (iste godine postavljen je i za predstojnika Zavoda za fotogrametriju) započeo je intenzivan razvoj fotogrametrije u Hrvatskoj. Podjelom Tehničkoga fakulteta 1956. nastao je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, te daljnjom podjelom 1962. samostalni → Geodetski fakultet u Zagrebu. Statutom iz 1975. ukinute su katedre te je Zavod za fotogrametriju postao jednom od osnovnih znanstveno-nastavnih organizacijskih jedinica Fakulteta, a nastavnici su uz F. Brauma bili i → Vjekoslav Donassy, Krunoslav Šmit i Jonatan Pleško. Godine 2006. ukinut je Zavod za fotogrametriju, a danas (2025) se fotogrametrija predaje u okviru niza kolegija (Fotogrametrija, Daljinska istraživanja, Izmjera snimki, Blizupredmetna fotogrametrija) na novoj Katedri za fotogrametriju i daljinska istraživanja dok se stručni i znanstveni projekti izvode pri Zavodu za kartografiju i fotogrametriju.

Godine 1910. Eduard Doležal (1862−1955) osnovao je Međunarodno fotogrametrijsko društvo (danas engl. International Society for Photogrammetry and Remote Sensing; ISPRS) i 1913. organizirao I. kongres društva u Beču. Do osamostaljenja Hrvatske hrvatski su fotogrametri sudjelovali u radu ISPRS-a preko Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Godine 1996. osnovana je Sekcija za fotogrametriju i daljinska istraživanja → Hrvatskoga geodetskog društva i iste je godine na XVIII. kongresu u Beču Hrvatska primljena u članstvo ISPRS-a. Godine 2003. Sekcija je u Zagrebu organizirala radni skup ISPRS WG VI/3 pod nazivom Geoinformation for practice s više od 500 sudionika iz 26 zemalja.

U Šibeniku je 1978. održan Peti internacionalni simpozij za fotogrametriju primijenjenu u arhitekturi i zaštiti spomenika kulture u organizaciji Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Savjet za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a (danas Znanstveno vijeće za daljinska istraživanja HAZU-a) osnovan je 1979. a osim geodeta (fotogrametara) okuplja stručnjake iz područja arheologije i povijesnog nasljeđa, geofizike, geografije, geologije, hidrometeorologije, hidrotehnike, inženjerskog projektiranja, oceanografije, pedologije, poljoprivrede, prostornog planiranja, šumarstva i zaštite okoliša. U povodu objave pretiska knjige F. Kružića iz 1897., Vijeće je 1998. u Zagrebu organiziralo međunarodni znanstveni skup pod nazivom Sto godina fotogrametrije u Hrvatskoj.

Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Splitu, koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u polju građevinarstva, sveučilišne studije na preddiplomskoj i diplomskoj razini u polju arhitekture i urbanizma te sveučilišni prijediplomski studij u polju geodezije.

Početak studija

Povijest fakulteta započela je 1971. osnutkom splitskog Odjela Građevinskog fakulteta Zagreb. Odjel je djelovao u sklopu Građevinskoga školskog centra. Zagrebački je fakultet snažno pridonosio razvoju Odjela u Splitu, a osobito su se isticali tadašnji dekan → Zlatko Kostrenčić i profesor → Veselin Simović. Spajanjem tog odjela sa splitskim odjelom Građevinskog instituta Zagreb (→ Institut građevinarstva Hrvatske) 1976. osnovan je splitski Fakultet građevinskih znanosti. Iste godine otvorena je za nastavu zgrada A, a već 1978. i zgrada B fakulteta. Samostalan Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu osnovan je 1991. Fakultet je 2003. promijenio ime u Građevinsko-arhitektonski fakultet u Splitu, te je uveden i studij arhitekture. Godine 2006. dovršena je i zgrada C pa od tada Fakultet raspolaže s ukupno 8400 m² prostora. Studij geodezije i geoinformatike (preddiplomski sveučilišni studij) osnovan je 2010/11. te je ime fakulteta 2011. promijenjeno u Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije.

Prvi voditelji studija građevinarstva bili su Ivo Petković i → Vasilije Andrejev (1971–74), a potom → J. Miličić (1974–77). Osamostaljenjem Fakulteta Jakov Miličić preuzeo je funkciju dekana, a naslijedili su ga Jakov Škomrlj (1983–87), → Ante Mihanović (1987–96), Dušan Marušić (1996–2000), → Pavao Marović (2000–06), Roko Andričević (2006–07), → Bernardin Peroš (2007–10), Alen Harapin (2010–14), Boris Trogrlić (2014–18), Nikša Jajac (2018–21) te Neno Torić od 2021.

Studij

Splitski je studij u početku nudio samo prve dvije godine studija građevinarstva, 1976. uvedena je treća godina studija, a 1978. i četvrta. Uz sveučilišni, 1985/86. osnovan je i stručni studij građevinarstva. Fakultet je tada, putem odjela u Zadru i Dubrovniku te ispostave u Šibeniku, nastavom studija građevinarstva obuhvatio cijelu Dalmaciju. Poslijediplomski znanstveni studij građevinarstva (s tri usmjerenja: konstruktorskim, hidrotehničkim i prometno-geotehničkim) osnovan je 1991/92. Ubrzo nakon osamostaljenja splitskog studija, izmijenjen je program dodiplomskog studija koji je od 1995/96. imao pet usmjerenja: opće, konstruktorsko, hidrotehničko i prometno usmjerenje te usmjerenje organizacije građenja. Studij arhitekture uveden je 2003/04. Svi studijski programi prilagođeni su u skladu s Bolonjskim procesom 2005/06., a kao posljednji uveden je studij geodezije i geoinformatike 2010/11.

Danas Fakultet provodi studij Građevinarstvo na svim razinama studija: sveučilišni prijediplomski, sveučilišni diplomski s četiri smjera (Opći smjer te smjerovi Modeliranje konstrukcija, Konstrukcije i Hidrotehnika), sveučilišni poslijediplomski doktorski studij te stručni prijediplomski studij. Studij Arhitektura i urbanizam provodi se kao sveučilišni prijediplomski i sveučilišni diplomski studij, dok se Geodezija i geoinformatika provodi samo kao sveučilišni prijediplomski studij.

Organizacija Fakulteta

U početku djelovanja Fakultet je bio organiziran u sedam zavoda: Zavod za konstrukcije, Zavod za geotehniku, Zavod za ispitivanje i tehnologiju materijala, Zavod za matematiku i fiziku, Zavod za hidrotehniku, Zavod za prometnice te Zavod za organizaciju i ekonomiku građenja i zgradarstvo. Knjižnica fakulteta osnovana je 1977. s naslijeđenim fondom splitskog Odjela Građevinskog fakulteta u Zagrebu.

Nakon osamostaljenja 1991. Fakultet je reorganiziran u katedre. Zavod za konstrukcije reorganiziran je u dvije katedre: Katedru za betonske konstrukcije i mostove te Katedru za metalne i drvene konstrukcije; Zavod za hidrotehniku u Katedru za sanitarnu hidrotehniku i Katedru za privrednu hidrotehniku; Zavod za organizaciju i ekonomiku građenja i zgradarstvo u Katedru za organizaciju i tehnologiju građenja te Katedru za zgradarstvo. Zavod za prometnice preoblikovan je tada u Katedru za prometnice i geodeziju, a Zavod za ispitivanje i tehnologiju materijala promijenio je ime u Katedra za građevinske materijale. Zavod za geotehniku postao je Katedra za geotehniku, te su osnovane Katedra za geometriju, Katedra za strane jezike i opće predmete, Katedra za teoriju konstrukcija, Katedra za hidromehaniku i hidrauliku te Katedra za hidrologiju. Početkom 2000-tih osnovane su Katedra za otpornost materijala i ispitivanje konstrukcija te Katedra za tehničku mehaniku.

Nakon pokretanja studija arhitekture i urbanizma te studija geodezije, 2011. osnovane su Katedra za gospodarenje vodama i zaštitu voda, Katedra za arhitektonsko projektiranje, Katedra za teoriju i povijest arhitekture i umjetnosti, Katedra za urbanizam te Katedra za zaštitu i obnovu graditeljskog nasljeđa (danas Katedra za graditeljsko nasljeđe), a Katedra za prometnice i geodeziju razdvojena je na dvije katedre, Katedru za prometnice te Katedru za geodeziju i geoinformatiku. Istodobno je Katedra za organizaciju i tehnologiju građenja preimenovana u Katedru za organizaciju i ekonomiku građenja, a Katedra za sanitarnu hidrotehniku ukinuta je.

Osim katedri, na Fakultetu danas djeluje Ustrojbena jedinica Laboratorij. Iako osnovana nedavno, pojedini laboratoriji djelovali su na Fakultetu od samog osnutka. Tako su od osnutka Fakulteta djelovali Laboratorij za cemente, betone i čelik, Laboratorij za kemiju građevinskih materijala, Laboratorij za ceste i asfalte, Laboratorij za geomehaniku, Laboratorij za hidrotehniku (ubrzo ukinut) te Fonolaboratorij.

Danas Ustrojbena jedinica Laboratorij okuplja specijalizirane laboratorijske jedinice: Geotehnički laboratorij, Hidrotehnički laboratorij, Laboratorij za materijale, Laboratorij za potresna ispitivanja, Laboratorij za konstrukcije, Laboratorij za numerička modeliranja, Laboratorij za GIS i modeliranje podrške odlučivanju, Laboratorij za geodeziju i geoinformatiku, Laboratorij za implementaciju suvremenih tehnologija u arhitekturi, Laboratorij za prometnice te Mjernu stanicu za energiju vjetra.

Znanost i nakladništvo

Fakultet od 1988. izdaje znanstveni međunarodni časopis International Journal for Engineering Modelling.

U sastavu Fakulteta nekoć su djelovala četiri znanstveno-istraživačka centra: Engineering Modelling Centre, University of Split (osnovan 1991), Jadransko-mediteranski centar za vode (1992), Centar za otoke (1995) te Jadranski centar za istraživanje prometa (2000).

Danas na Fakultetu kao mjesta tematski srodnih istraživanja djeluje 11 znanstveno-istraživačkih i umjetničkih logičkih cjelina za istraživanja u geotehnici, u hidrotehnici, u području potresnih ispitivanja, u području konstrukcija, u području numeričkog modeliranja, za istraživanja materijala, za istraživanja GIS-a i modeliranja podrške odlučivanju, u geodeziji i geoinformatici, u implementaciji suvremenih tehnologija u arhitekturi, u području projektiranja prometnica i upravljanja cestovnom infrastrukturom te za istraživanja energije vjetra.

Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB), visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Splitu osnovana 1960. koja obuhvaća sveučilišne i stručne preddiplomske i diplomske studijske programe u području prometa, inteligentnih transportnih sustava i aeronautike, te omogućava stjecanje doktorata znanosti u području tehnologije prometa i transporta. Na Fakultetu studira oko 2600 studentica i studenata te je zaposleno oko 235 osoba, od kojih oko 150 u znanstveno-nastavnom, nastavnom i suradničkom zanimanju.

Povijest

Fakultet je osnovan 1960. kao Elektrotehnički fakultet u Splitu, samostalna ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi je dekan bio Hranko Smodlaka. Iste je godine osnovan Centar za izvanredni studij strojarstva u Splitu koji je djelovao u sastavu Strojarsko-brodograđevnog fakulteta u Zagrebu do 1965., kada je osnovan Strojarsko-tehnološki odjel pri Elektrotehničkome fakultetu u Splitu.

Radionica mehaničke tehnologije opremljena je 1964., računski centar osnovan je 1966. i nabavljeno je računalo Iskra Zuse Z-23/V, prvo računalo u Splitu i prvo računalo na nekoj visokoškolskoj ustanovi u Hrvatskoj. Laboratorij u Lori otvoren je 1967. i započela je znanstvenoistraživačka djelatnost u području mikrovalne tehnike, elektronike i elektroničke optike. Godine 1968. otvoren je studij brodogradnje pri Odjelu strojarstva. Poslijediplomski studij iz područja elektronike i telekomunikacija prvi je put organiziran 1969., a iz područja strojarstva 1970.

Godine 1971. Fakultet je dobio današnji naziv, a od 1974. je u sastavu Sveučilišta u Splitu. Četverogodišnji studij strojarstva osnovan je 1976. Godine 1980. završena je izgradnja nove zgrade Fakulteta na lokaciji Visoka (bez velikog amfiteatra), Organizacija Fakulteta sa zavodima uvedena je 1983. i nije se znatno mijenjala do danas.

U razdoblju 1996–98. uvedene su nove komunikacijsko-informacijske infrastrukture. U suradnji s Hrvatskom akademskom mrežom CARNet i Ministarstvom znanosti i tehnologije projektirana je i uvedena lokalna računalna mreža. Godine 2002. ustrojena su dva nova dodiplomska studijska programa: Računarstvo i Industrijsko inženjerstvo. U okviru Bolonjskoga procesa Fakultet 2005. oblikuje studijske programe preddiplomske i diplomske razine, a 2006. nastala su i dva poslijediplomska sveučilišna studijska programa za stjecanje doktorata znanosti: Elektrotehnika i informacijska tehnologija i Strojarstvo. Fakultet je preseljen u novoizgrađene prostore 2008.

Dekani Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje

Organizacija

Fakultet čini pet zavoda i jedan odsjek: Zavod za elektroenergetiku, Zavod za matematiku i fiziku, Zavod za elektroniku i računarstvo, Zavod za proizvodno strojarstvo, Zavod za strojarstvo i brodogradnju i Odsjek općih predmeta.

Zavod za elektroenergetiku. Zavod čine 23 laboratorija i šest katedri. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja elektroenergetike, elektromotornih pogona i industrijske automatizacije, uključujući proizvodnju, prijenos, potrošnju električne energije te njenu primjenu u industriji, transportu i drugim granama gospodarstva, analizu, razvoj i optimiranje elektroenergetskih mreža i proizvodnih objekata te proces planiranja, upravljanja i racionalizacije elektroenergetskoga sustava.

Zavod za matematiku i fiziku. Zavod čini sedam laboratorija i dvije katedre. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja matematike i fizike. U zavodu je na području matematike razvijen jedan od najnaprednijih pretraživača weba prilagođen hrvatskomu jeziku. Na području fizike radi se na projektima koji nastoje razjasniti podrijetlo mase čestica, pridonijeti razumijevanju strukture svemira i ostalih fundamentalnih pitanja iz područja fizike elementarnih čestica. U prostorima Zavoda za matematiku i fiziku od 2000. djeluje i Centar za znanstveno računanje Sveučilišta u Splitu, u okviru kojega se razvija računalni sustav za paralelno i distribuirano računanje.

Zavod za elektroniku i računarstvo. Zavod čini 37 laboratorija i deset katedri. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja elektronike, računarstva, informacijske i komunikacijske tehnologije te automatike i sustava. Bavi se bežičnom komunikacijom, antenskim sustavima, elektromagnetskim mjerenjima i pomorskom radiokomunikacijom. Sustavi za simulacije i mjerenja razvijeni uz pomoć snažnih računala u laboratorijima ovoga zavoda pomogli su, na primjer, u kreiranju sustava vizualnog prepoznavanja požara.

Zavod za proizvodno strojarstvo. Zavod čini 14 laboratorija i tri katedre. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja strojarskih tehnologija, uključujući ispitivanja materijala, tehnologije obrade, projektiranje proizvodnih procesa, 3D modeliranje te organizaciju proizvodnje.

Zavod za strojarstvo i brodogradnju. Zavod čini 14 laboratorija i osam katedri. Njegova djelatnost obuhvaća znanstveni, nastavni i visokostručni rad iz područja strojarstva i brodogradnje uključujući oblikovanje strojarskih konstrukcija, problematiku strojarske energetike te djelatnosti projektiranja i konstruiranja u brodogradnji. U laboratorijima se proučava primjena pogonskih goriva i sustava, aerodinamički modeli, pomorska hidrodinamika i podvodne konstrukcije te se izrađuju vozila budućnosti.

Odsjek općih predmeta. Odsjek obuhvaća kolegije stranih jezika, društvenih znanosti i tjelesne kulture.

Knjižnica. Osnovana je po osnivanju Fakulteta. Prikuplja, obrađuje i daje na uporabu literaturu, časopise i informacije potrebne za znanstveno-nastavnu i stručnu djelatnost. Do 1962. sadržavala je 1500 svezaka, a danas sadrži više od 17 000 svezaka stručnih knjiga, više od 350 naslova časopisa te 5000 primjeraka udžbeničke literature, a na raspolaganju je i studentska čitaonica.

Nastava

Od osnutka fakulteta 1960. do 2015. diplomiralo je približno 8000 studenata, obranjena su 104 magistarska rada i 66 doktorskih. Nastava se odvija na tri razine: trogodišnji preddiplomski studij, dvogodišnji diplomski studij, jednogodišnji poslijediplomski specijalistički studij i trogodišnji doktorski studij.

Fakultet nudi studijske programe preddiplomske razine: Elektrotehnika i informacijska tehnologija (sa smjerovima Automatika i sustavi, Elektronika i računalno inženjerstvo, Elektrotehnika i Komunikacijska i informacijska tehnologija), Računarstvo, Strojarstvo, Brodogradnja i Industrijsko inženjerstvo, te studijske programe diplomske razine: Automatika i sustavi, Elektrotehnika (sa smjerovima Automatizacija i pogoni i Elektroenergetski sustavi), Elektronika i računalno inženjerstvo (sa smjerovima Elektronika i Računalno inženjerstvo), Komunikacijska i informacijska tehnologija (sa smjerovima Telekomunikacije i informatika i Bežične komunikacije), Računarstvo, Strojarstvo (sa smjerovima Konstrukcijsko-energetsko strojarstvo, Računalno projektiranje i inženjerstvo, Proizvodno strojarstvo), Industrijsko inženjerstvo i Brodogradnja. Osim toga organizirana su četiri stručna studija: Elektrotehnika, Računarstvo, Strojarstvo i Brodogradnja. Od 2006. postoje i dva poslijediplomska sveučilišna studijska programa za stjecanje doktorata znanosti: Elektrotehnika i informacijska tehnologija i Strojarstvo.

Znanost

U proteklih 50 godina znanstvenici FESB-a sudjelovali su na nekoliko stotina znanstvenih projekata. U okviru znanstvene aktivnosti ostvarena je suradnja s mnogobrojnim srodnim domaćim i inozemnim ustanovama. Rezultat znanstvene aktivnosti ogleda se u približno 350 radova objavljenih u CC časopisima, 430 radova u drugim časopisima i 1500 radova u zbornicima skupova.

Fakultet organizira znanstvene i stručne konferencije, simpozije, radionice, ljetne škole, primjerice: International Conference on Software, Telecommunications and Computer Networks – SoftCOM (organizira se svake godine, od 1991), LHC Days in Split (svake dvije godine od 1996), Mechanical Technologies and Structural Materials (organizira se svake godine, od 2010), International Multidisciplinary Conference on Computer and Energy Science: SpliTech, International Exergy, Energy and Environment Symposium (IEEES-9), Advance Technologies for Developing Countries, Adriatic School on Particle Physics and Physics Informatics, International Workshop on the Self Reproducing Solar Station, International Workshop on Accurate Solution of Eigenvalue Problems, 25th, 27th, 29th World Conference on Boundary Elements, Code camp – Code development for integrated modelling, Thematic CERN School of Computing, COST TUI1208 – Civil Engineering Applications in Ground penetrating Radar General Meeting itd.

Na Fakultetu djeluje devet znanstvenih skupina koje istražuju: komunikacijske tehnologije i obradu signala, obnovljivu energiju, radiokomunikacijske sustave i sklopove, digitalnu obradu slika, električna mjerenja i obradu signala, komunikacijske i informacijske sustave, električne strojeve i elektromotorne pogone, nanoelektroniku i fotonaponsku pretvorbu, elektromagnetsku kompatibilnost i numeričke metode u elektronici.

Na Fakultetu djeluju ili su djelovali znanstvenici nagrađeni Državnim nagradama za znanost: Ivica Puljak (2013),→ Frano Barbir (2012), Dino Lovrić (2011), Dragan Poljak (2003) te dobitnik Nagrade »Nikola Tesla« Anton Afrić (1976).

Nakladništvo

Izdan je niz nastavnih tekstova: 17 sveučilišnih udžbenika i 18 skripata, velik broj zbirki zadataka te uputa za laboratorijske vježbe. Fakultet u suradnji s Udrugom za komunikacijske i informacijske tehnologije od 2005., približno četiri puta godišnje, izdaje časopis Journal of Communications Software and Systems (JCOMSS) koji je trenutačno indeksiran u bazi SCOPUS. Fakultet je u suradnji s Fakultetom građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu suizdavač znanstvenog časopisa International Journal for Engineering Modelling koji je citiran u bazi SCOPUS. Studenti Fakulteta izdavali su niz studentskih listova: Životarenje (1969), Spone (1971–72), Na sav glas (1972–73), FESB (1973–86), STOP (1997), CyberFESB (2004–05).

-uputnica u natuknici: Bagat; Bartolić Ljerka; Buljan Rudolf;

Erega, Jure (Juraj) (Petrinja, 18. II. 1902 – Zagreb, 25. IX. 1981), građevinski inženjer i stručnjak za čelične mostove.

Diplomirao je 1928. na Građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Radio je 1928–40. u Oblasnom odboru Zagrebačke oblasti (poslije Savske banovine) te je stručni ispit za ovlaštenog inženjera položio u Beogradu 1932. Bio je generalni direktor u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (→ Đuro Đaković Grupa) 1940–44. Od 1946. bio je zamjenik načelnika Odjela za metalnu industriju u Ministarstvu industrije vlade FNRJ te pomoćnik Odjela za kapitalnu izgradnju Ministarstva industrije FNRJ. Godine 1947. dodijeljen je Ministarstvu industrije NRH i zatim Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je bio stručnjak za istraživanje uzroka nezgoda na građevnim objektima. Od 1949. radio je na Tehničkome fakultetu u Skoplju. Predavao je kolegije Čelične konstrukcije i mostovi te Nauka o čvrstoći, te osnovao Zavod za ispitivanje materijala. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu radio je od 1955., od 1960. u zvanju redovitoga profesora, gdje je predavao kolegij Čelični mostovi. Umirovljen je 1972.

Bavio se područjem čeličnih konstrukcija, osobito zavarenih čeličnih mostova. Projektant je prvoga zavarenog čeličnog mosta, Novoga željezničkog mosta (Zeleni most) preko Save u Zagrebu (1936). Sudjelovao je 1938. u izgradnji kolnoga Savskoga mosta u Zagrebu (danas pješački most kraj novoga Jadranskoga mosta) projektanta → Milivoja Frkovića, kojim je ušao u povijest razvoja konstrukcija čeličnih mostova. Na tom je mostu, osim primjene tehnologije zavarivanja, na njegov prijedlog izvedena prva veća spregnuta konstrukcija u svijetu, pa je kolni most u Zagrebu postao prototip za razvoj spregnutih konstrukcija uopće. Za II. svj. rata izgradio je nekoliko velikih privremenih mostova preko Dunava, Drave i Tise te organizirao manje čelične industrije za vojne potrebe. Autor je skripta Metalni mostovi (s D. Horvatićem, 1964).