Varteks d. d., poduzeće za proizvodnju i prodaju odjeće sa sjedištem u Varaždinu, utemeljeno 1918; najveće hrvatsko tekstilno poduzeće.

Glavni osnivači i većinski vlasnici poduzeća u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bili su tvorničari braća Rudolf i Ernst Stiassny. Braća su prije I. svj. rata bila vlasnici tekstilne tvornice u Brnu. Prigodom modernizacije te tvornice stare strojeve dopremili su u Varaždin i osnovali Tekstilnu industriju Varaždin d. d. (Tivar) na lokaciji tadašnje tvornice pamučnih i lanenih tkanina. Predmet rada poduzeća, kako stoji u izvornim dokumentima, bilo je »tvorenje, izrađivanje i promet svakovrsnih tekstilnih i ovima srodnih predmeta, kao i trgovina njima«. Proizvodnja je bila neznatna i ograničena do 1922., kada su vlasnici odlučili modernizirati pogone te započeti proizvodnju vunenoga prediva i tkanina. Tvornica je tada raspolagala trima širokim slogovima za češljanje s prijenosnom vrpcom i strojevima za predenje, 48 tkalačkih stanova s pomoćnim strojevima, strojem za pranje vune sa šest bazena, te drugim strojevima potrebnima za rad bojionice i apreture. U sljedećih nekoliko godina proizvodila su se sukna za građanska i vojnička odijela, kao i tkanine za vojne kabanice, čoju i tzv. šojak. Proizvodilo se oko 600–700 m sukna na dan, a zaposlenih je bilo oko 150.







Proizvodnja konfekcije – odjevnih predmeta – započela je 1926. na 36 strojeva, od kojih su tri bila industrijska – rupičarka, gumbičarka i stroj za šivanje zapora. Time je pokrenuta prva lančana proizvodnja tekstila na industrijski način na području Kraljevine SHS. Prvi veliki naručitelj bila je vojska Kraljevine SHS s narudžbom od 5000 uniformi. Broj zaposlenih te godine povećao se na 600. Prodaja vlastitih proizvoda putem trgovačke mreže započela je 1929., kada je otvorena prva trgovina u Varaždinu, a u sljedećih je desetak godina bilo otvoreno 178 prodavaonica diljem Kraljevine Jugoslavije.

Početkom 1930-ih dio pogona modernizirao se te su otvoreni i novi. Industrijski kompleks je 1935. obuhvaćao 17 zgrada u kojima je radilo 1800 radnika, te još njih 300 diljem zemlje. Proizvodilo se oko dva milijuna metara sukna na godinu. Nakon novog širenja poduzeća 1938. tvornica je imala 18 češljara, 12 738 vretena za grebenanu vunu i 329 razboja. Početkom II. svj. rata vlasti NDH stavile su poduzeće pod državnu upravu te je ono radilo za potrebe vojne industrije. Potkraj II. svj. rata zaposlenih je bilo oko 2300.







Nakon rata poduzeće je nacionalizirano te je 1948. promijenilo ime u Varaždinska tekstilna industrija (Varteks). Prva poslijeratna modernizacija započela je 1950., kada je sagrađena nova zgrada bojionice, skladište sirovina, zgrada razvrstaonice, dječje jaslice i učenički dom. Iste godine u poduzeću je osnovan prvi radnički savjet u NR Hrvatskoj, te je Varteks bio među prvim poduzećima u koje je uvedeno radničko samoupravljanje. U sljedećih nekoliko godina proizvodnja se širila te su se otvarali novi pogoni u Bednji, Ivancu, Ludbregu, Vinici i Novome Marofu.









Nova modernizacija odvijala se u razdoblju 1961–65., kada su pušteni u rad novi pogon konfekcije, predionice kamgarna i tkaonice sa tkalačkim strojevima Sulzer. Istodobno je suknara dobila nove strojeve za preradbu krpa, predionice za vlačanu i češljanu pređu, 94 stroja Sulzer, strojeve za bojionicu i doradbu, strojeve za sušenje, fiksiranje, češljanje, šišanje, apreturu i novi kotao. Nakon obnove tkaonica je postala najvećom u Jugoistočnoj Europi. Modernizacijom je bila omogućena preradba, uz vunu i regenerat koji su do tada bili osnova proizvodnje, celuloznih, poliamidnih i poliesterskih vlakana. S novom tehnologijom Varteks je postao jedan od važnijih europskih proizvođača tkanine iz mješavine vune i poliestera. Postupno se povećavao broj zaposlenih koji je najveći bio 1969. oko 11 500. Međutim, nedostajalo je stručnih kadrova te je Varteks zajedno s VIS-om, Čateksom i MTČ-om sudjelovao u osnivanju Više tekstilno-tehničke škole u Varaždinu 1961.







Prvi izvoz svojih proizvoda poduzeće je ostvarilo početkom 1960-ih. Najviše se izvozilo u Veliku Britaniju, Saveznu Republiku Njemačku i SSSR. Zbog sve većega izvoza 1971. osnovan je Vartimpeks koji je uskoro postao jedna od najvećih uvozno-izvoznih kuća u SFRJ. Prva modna marka Varteks International osnovana je 1972. Nova rekonstrukcija i modernizacija započela je početkom 1970-ih; 1974–78. izgrađena je nova zgrada predionice češljane pređe, skladište sirovina, moderniziran je strojni park bojionice, apreture i tkaonice te predionice za izradbu grebenane pređe. Poduzeće se reorganiziralo u SOUR od 12 OOUR-a i 10 RO-a. Vrhunac proizvodnje dosegnut je 1981. kada je proizvedeno 2540 t pređe iz koje je izrađeno više od pet milijuna metara tkanine. Varteks je tada bio najveći tekstilni kombinat u SFRJ.







Proizvodnja traperica započela je 1977., no bez većih uspjeha. Godine 1983., kada je postao licencirani partner poduzeća Levi Strauss & Co., Varteks je pokrenuo proizvodnju Levi’s traperica u rekonstruiranome pogonu tkaonice u Novome Marofu. Traperice su se proizvodile do 2008., dok je ugovor za distribuciju proizvoda poduzeća Levi Strauss & Co. trajao do 2013., pa je Varteks bio posljednji licencirani partner toga poduzeća u Europi.







Zbog sve veće uporabe sintetičkih tkanina u proizvodnji, Varteks je 1979. pustio u pogon Tvornicu poliesterskih vlakana Vartilen. Vartilen je bio jedna od najmodernijih tvornica u SFRJ s djelomično računalno upravljanom proizvodnjom. Međutim, zbog problema s uvozom sirovina tvornica se ubrzo suočila s problemima te je potkraj 1980-ih bila privatizirana, a 1996. bio je proglašen stečaj.

Kraj 1980-ih obilježile su serije štrajkova zbog neisplate plaća, a početkom 1990-ih poduzeću je nove probleme uzrokovao gubitak mnogih poslovnih prostora izvan Hrvatske. Godine 1991., kao priprema za nadolazeću privatizaciju, osnovan je Varteks holding, koji se je sastojao od deset društava sa 7376 zaposlenih. Službena pretvorba poduzeća u dioničko društvo dogodila se 1993. Plan je bio profilirati se kao poduzeće za proizvodnju visokokvalitetnih proizvoda, pa je uz suradnju s poduzećem Levi Strauss & Co. sklopljen ugovor i s poduzećima Hugom Bossom i Versaceom, te je pokrenuta vlastita modna marka DiCaprio. Broj radnika 1996. iznosio je 4584.







U XXI. stoljeće Varteks je ušao s problemima svojstvenima tekstilnoj industriji diljem Europe. Pod pritiskom jeftinih proizvoda iz Azije proizvodnja i broj zaposlenih smanjuju se (2015. bila su 1342 radnika), međutim Varteks i dalje ostaje predvodnik tekstilne industrije u Hrvatskoj. Godine 2013. provedena je uspješna predstečajna nagodba, dok je 2018. provedena uspješna dokapitalizacija.

Ryznar, Sebastijan (Olovo, BiH, 19. XI. 1907 – Zagreb, 7. X. 1983), kemijski inženjer, jedan od pionira i promicatelja tekstilne struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1933. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1934. do umirovljenja 1978. predavao je na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (od 1947. Ekonomski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1961. izabran u zvanje izvanrednoga profesora. Ondje je bio višegodišnji predstojnik Zavoda za tehnologiju i pročelnik Katedre za tehnologiju s poznavanjem robe, te osnovao Laboratorij za ispitivanje tekstila. Bio je i honorarni nastavnik kolegija Ispitivanje tekstila na studiju tekstilne tehnologije Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (1961–81). Zaslužan je za osnutak srednjih i viših tekstilnih škola u Hrvatskoj, bio je prvi pomoćnik → Mladenu Žerdiku u osnivanju studija tekstilne tehnologije na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od osnivača i predsjednik Društva inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (1949–65), te predsjednik Saveza inženjera i tehničara Hrvatske (1951–58) i Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije (1952–56). Organizirao je prvi kongres inženjera i tehničara tekstilaca Jugoslavije u Mariboru 1955. Suosnivač je časopisa Tekstil (1952) te glavni urednik (1955–67).

Pamučna industrija Duga Resa, poduzeće za proizvodnju tekstila i odjeće osnovano 1884. u Dugoj Resi. Osnovao ga je bečki veletrgovac Josef Jerusalem kupivši mlin na Mrežnici te, dogradivši ondje nove zgrade, pokrenuo 1885. pod nazivom Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi. Okolnosti koje su uvjetovale osnivanje tvornice bile su dobra željeznička veza s riječkom lukom kao i prometna veza s unutrašnjošću, te mogućnost korištenja jeftine radne snage uz dovoljnu količinu vode potrebne za tehnološki proces. Proizvodnja je u početcima bila promišljena tako da zadovolji tamošnje seosko stanovništvo koje je tražilo razmjerno grube materijale, pa su se proizvodile uglavnom sirova, bijeljena i obojena pređa. Predionica je tada imala oko 5000 vretena, a tkaonica 60 tkalačkih strojeva. Potrebnu pogonsku snagu davale su dvije vodne turbine, svaka od po 150 KS (110,25 kW). Godine 1889. predionica je uništena u požaru, a nova je otvorena potkraj 1890. s više od 12 000 vretena. Tijekom razvoja tvornica je uspjela postići kvalitetu zbog koje su njezini proizvodi postali poznati u zemlji i inozemstvu, o čemu svjedoče odlikovanja dobivena na izložbi u Budimpešti 1896. i Parizu 1900. Vodeći poduzeće iz Beča, Jerusalem je 1896. sjedište formalno prenio u Budimpeštu te ga preimenovao u Domaća tvornica predenja i tkanja pamuka Duga Resa d. d., prepustivši dio dionica Peštanskoj komercijalnoj banci. Kupnjom automatskih tkalačkih strojeva 1901. poduzeće je dobilo jednu od prvih automatskih tkaonica u Srednjoj Europi. Godine 1912. sklopljen je ugovor s karlovačkom električnom centralom u Ozlju za dobavu električne energije.







Uoči I. svj. rata tvornica je zapošljavala više od 3000 radnika. U ratnome razdoblju proizvodnja je bila preorijentirana za vojne potrebe (vojničko rublje, zavojni materijal, platno za šatore, vreće za pijesak, medicinska vata i sl.), a nakon rata u poduzeće se ponovno investiralo modernizacijom, povećanjem i izgradnjom novih pogona. U sastav tvornice 1929. ušla je Zagrebačka tvornica čarapa Mira d. d., osnovana 1921. Time je tvornica dobila novi pogon, pletionicu sa 107 pletaćih strojeva i 105 radnika. U sklopu tvornice Mira je ostala do 1946., kada je preseljena u Samobor i udružena s tvornicom čarapa Standard iz Karlovca. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova dugoreška tvornica je dosegnula proizvodni maksimum 1937., kada je u punoj iskorištenosti kapaciteta proizvela 15,2 milijuna metara tkanina i 4500 tona industrijske pređe. Tijekom II. svj. rata ponovno je proizvodila materijal potreban vojsci.

Godine 1945. promijenila je naziv u Pamučna industrija Duga Resa, a zapošljavala je oko 2000 radnika. U tvornici se proizvodila pređa od svih vrsta pamuka, konac, stijenje za svijeće, vata za pokrivače, različita pamučna roba, tkanine za hlače, uniforme i odijela, platno za jedra, ručnici, stolnjaci, ubrusi i dr. Godišnja proizvodnja je 1960-ih u odnosu na 1930-e bila gotovo udvostručena: u prosjeku je iznosila 32 milijuna metara tkanina i 7500 tona industrijske pređe. Od 1973. u tvornici se ponovno proizvodilo pletivo. Tvornica je 1984. zapošljavala 4390 radnika koji su udruživali rad u sedam OOUR˗a i dva RZ˗a. U općini Duga Resa ona je činila 80% svih ekonomskih veličina i ondje bila osnova razvoja. Uz pogon tkaonice u Generalskom Stolu, izvan Duge Rese nalazio se pogon lake konfekcije za proizvodnju radne odjeće u Bosiljevu. Od polovice 1980-ih poslovanje tvornice bivalo je sve slabije, a problem opskrbe pamukom uzrokovan nelikvidnošću radne organizacije sve prisutniji. Unatoč tomu 1989. puštena je u rad nova linija tada najsuvremenijih tkalačkih strojeva Sulzer˗Rüti. Godine 1990. radna snaga bila je gotovo prepolovljena, proglašen je stečajni postupak koji je završen potkraj iste godine.

Tijekom Domovinskoga rata 1991. tvornica je pretrpjela znatna oštećenja, no unatoč tomu u tom razdoblju nije prekinula s radom. U drugoj polovici 1980-ih u prosjeku je izvozila oko 30% ukupne proizvodnje na inozemno tržište, a početkom 1990-ih gotovo polovicu ukupne proizvodnje. Programom pretvorbe 1994. pretvorena je u dioničko društvo, no u izmijenjenim društveno-gospodarskim uvjetima proizvodnja je sve više slabjela, poslovala je s gubitcima, a broj zaposlenih se kontinuirano smanjivao. Godine 2002. pokrenut je stečajni postupak, koji je dovršen 2015. gašenjem poduzeća.

Pamučna industrija Duga Resa znatno je utjecala i na urbanistički razvoj Duge Rese. Za smještaj radnika iz daljih područja od kraja XIX. st. do 1930-ih u gradu su podignute radničke kolonije Kasar i Insel s mnoštvom stanova i kuća te više građevina javne namjene (bolnica, škola, trgovina). Izgradnja se nastavila i poslije II. svj. rata, a poduzeće se brinulo i za uređenje ulica, kanalizaciju, uličnu rasvjetu i dr. Za potrebe poduzeća 1945. u Dugoj Resi je osnovana industrijska tekstilna škola, prva takve vrste u Hrvatskoj.

Nikolić, Gojko (Šibenik, 15. IX. 1939), strojarski inženjer, stručnjak za automatizaciju i robotiku u medicini.

Diplomirao je 1962. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB, sv. 1) u Zagrebu, gdje je 1985. doktorirao disertacijom Jeftina automatizacija i njen utjecaj na proizvodnost rada u strojarskoj proizvodnji (mentor → T. Šurina; sv. 1). Radio je 35 godina u gospodarstvu, pretežno u Tvornici telefonskih uređaja Nikola Tesla (1965–90), gdje je obnašao dužnosti od konstruktora automatskih linija do direktora proizvodnje. Uz rad u industriji honorarno je predavao na FSB-u (1970–2007), a 1998–2009. bio je zaposlenik Tekstilno-tehnološkoga fakulteta (TTF) u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 2002. Počasno zvanje posebno istaknutoga profesora dodijeljeno mu je 2012. Na FSB-u osmislio je i bio nositelj većega broja kolegija koji se bave pneumatikom i automatizacijom, a na TTF-u je predavao kolegije vezane uz strojeve za proizvodnju odjeće i njihove mehanizme. Bio je predstojnik Zavoda za odjevnu tehnologiju (2002–07) i Centra za razvoj i transfer tekstilnih i odjevnih tehnologija i modnoga dizajna (2004–09). Suautor je 21 patenta i 26 tehničkih unapređenja, a samostalno ili u suautorstvu napisao je 28 knjiga, od kojih je 15 sveučilišnih udžbenika (Pneumatsko upravljanje, 1976–90; Mehanizacija i automatizacija operacija sklapanja, 1982–89; Mehanizmi strojeva za proizvodnju odjeće, 2000. i dr.). Bavi se istraživanjem hrvatske tehničke baštine, autor je knjige Život i izumi Fausta Vrančića (2015–18). Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo (2015).

Höffer, Dragutin (Zagreb, 13. XI. 1920 – Zagreb, 27. X. 2014), ekonomist i stručnjak u području tekstilne tehnologije.

Na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1958., a doktorirao 1965. disertacijom Povišenje stupnja ekonomičnosti u tekstilnoj industriji Jugoslavije netkanim tkivima (mentor → S. Ryznar). Radio je u tekstilnim poduzećima Čateksu u Čakovcu i Pobjedi u Zagrebu (do 1966) te Tekstilnome kombinatu Zagreb (do 1981). Kao vanjski suradnik na studiju tekstilne tehnologije na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (1974–85) uveo je i predavao kolegije Ekonomika, Projektiranje tekstilnih poduzeća i Netkani tekstil. Za honorarnoga redovitoga profesora izabran je 1982. Uz mnoge znanstvene i stručne radove iz područja tekstilnih tehnologija i ekonomskih znanosti, objavio je priručnik Netkane tekstilije (1976). Prvi je autor elaborata Obrazloženje opravdanosti osnivanja znanstvenog područja tekstilna tehnologija u oblasti tehničkih znanosti u SR Hrvatskoj koji je poslužio kao podloga za osnivanje znanstvenoga područja tekstilna tehnologija. Jedan je od osnivača Saveza inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (→ Hrvatski inženjerski savez tekstilaca) te glavni urednik časopisa Tekstil (1975–93; 1998–99).

Unijapapir, poduzeće osnovano 1953. u Zagrebu kao Agencija za postupanje s otpadom, danas vodeći sakupljač reciklažnog papira u Hrvatskoj.

Poduzeće je pod izmijenjenim imenom Unija imalo odjele za skupljanje (otkup), sortiranje i primarnu preradbu više nemetalnih sekundarnih sirovina (tekstila, stakla i dr.), pa tako i papira. Osim u Zagrebu, u poduzeću je 1953–90. organizirano sakupljanje papira u Osijeku (1960), Koprivnici, Beogradu, Ljubljani i Mariboru. Početkom 1990-ih poduzeće je privatizirano, odjeli su podijeljeni u zasebna poduzeća te od tada djeluje Unijapapir. Sakupljanje se od tada vršilo samo na području Hrvatske: u Zagrebu, Koprivnici, Osijeku, Slavonskom Brodu, Zadru i Splitu. Unijapapir je 1994. postala dio poduzeća → Belišće, koje prikupljeni materijal koristi kao sirovinu za izradu različitih proizvoda, od 2012. Duropack Belišće, a od 2015. posluje kao dio DS Smith grupe. U 2006. Unijapapir d. d. Zagreb dobila je koncesiju za sakupljanje ambalažnog otpada za cijelu Hrvatsku, a u sakupljačkim centrima u Zagrebu, Novim Dvorima (zatvorena 2010), Kutini, Ivanić Gradu, Osijeku, Vukovaru, Đakovu, Novoj Gradiški, Slatini, Koprivnici, Splitu i Zadru, bilo je 265 zaposlenih. Unijapapir danas je vodeći sakupljač reciklažnog papira u Hrvatskoj, s osam sakupljačkih centara (Zagreb, Split, Koprivnica, Zadar, Osijek, Slavonski Brod, Sisak, Kutina), oko 100 000 t sakupljenog reciklažnog materijala godišnje, te sa 180 zaposlenih.

Iveković, Hrvoje (Zagreb, 9. V. 1901 – Zagreb, 13. XII. 1991), kemijski inženjer, stručnjak za kemiju u području zdravstva i kemiju voda.

Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (→ Tehnički fakultet; sv. 4) 1924. diplomirao je kemiju te 1930. doktorirao disertacijom Pitke vode na terenu grada Zagreba i okolice. Na Medicinskome fakultetu u Zagrebu studirao je 1924–28. i radio u Farmakološkome zavodu fakulteta 1924–26. U Higijenskome zavodu sa Školom narodnoga zdravlja radio je 1927–41., gdje je bio voditelj laboratorijskog odsjeka. Na specijalizaciji u Berlinu bio je 1931–33. U Domu narodnoga zdravlja u Crikvenici radio je 1941–43., a priključivši se 1943. partizanima, radio je na organizaciji civilne zdravstvene službe u Odjelu za zdravstvo ZAVNOH-a. Zaslužan je za ponovnu uspostavu Farmaceutskoga fakulteta u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je 1945. postao redovitim profesorom opće i anorganske kemije te ondje radio do umirovljenja 1971. Cijeli radni vijek bio je predstojnik Zavoda za opću, anorgansku i analitičku kemiju, bio je dekan 1945–46., 1947–48., 1953–54. i 1962–63., prorektor Sveučilišta u Zagrebu 1948–49. i 1956–58. te rektor 1954–56.

Bavio se kemijom u sanitarnome području, istraživanjem kemije pitkih, podzemnih, termalnih i mineralnih voda te uzrocima njihova onečišćivanja, kemizmom i tehnologijom dobivanja i iskorištavanja boksita te desalinizacijom morske vode. Razvio je izvorni postupak ekstrakcije aluminija i nekih rijetkih metala iz boksita acetilacetonom. Autor je knjiga Higijena pitke vode (1930), Mijenjanje kemijskog sastava vode Plitvičkih jezera (1958), Unificirana jugoslavenska nomenklatura anorganske kemije (1966), kojom je utemeljio hrvatsko nazivlje područja, te Mineralne i termalne vode SR Hrvatske (s R. Peroš, 1981). Od 1952. bio je dugogodišnji urednik časopisa Rad JAZU, a 1956–80. časopisa Bulletin scientifique. Od 1959. bio je član JAZU-a, a 1967–72. i član Predsjedništva. Bio je predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1962–64) i Matice hrvatske (1968–70). Dobitnik je Republičke nagrade za životno djelo 1976.

Eškinja, Ivan (Prizren, 15. V. 1934 – Zagreb, 8. XI. 1999), kemijski inženjer, stručnjak za analitičke metode u kemijskoj tehnologiji.

Diplomirao je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1959., gdje je doktorirao 1973. disertacijom Studij oksidnih i oksihidratnih slojeva na aluminiju (mentor → B. Lovreček). U Zagrebu je radio u Tvornici dugmadi (1950–51), Tekstilnoj tvornici Pobjeda (1951–53), Geoistraživanjima (1959–62), a 1962. zaposlio se na Tehnološkome fakultetu, gdje je od 1985. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Instrumentalna analiza, Procesna analiza, Određivanje kvalitete zraka, Metode instrumentacije i monitoring kvalitete voda, Otrovni metali u atmosferi. Bio je predstojnik Zavoda za analitičku kemiju (1994–97), prodekan Fakulteta (1983–85, 1997–99) i dekan (1985–90). Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem korozije i zaštite materijala, razvojem separacijskih tehnika i analitičkih metoda za određivanje tragova metala i organskih zagađivala u vodama i atmosteri, razvojem elektrokemijskih osjetila, procesnim analizatorima za praćenje kakvoće zraka te ekološki prihvatljivim tehnologijama zbrinjavanja hidroksida teških metala. Suautor je udžbenika Semi-mikro kvalitativna analiza (s M. Gyiketta-Ogrizek, 1973) i Kvalitativna anorganska kemijska analiza (sa Z. Školjićem, 1984–97).

Zelić, Bruno (Osijek, 15. VII. 1973), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za bioprocese.

Diplomirao je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije 1996., gdje je doktorirao 2003. disertacijom Studij procesa biotransformacije glukoze u pirogrožđanu kiselinu u cijelim stanicama Escherichia coli (mentorica → Đ. Vasić-Rački). Na istom fakultetu radi od 1996., kao redoviti profesor od 2012. Na preddiplomskim i poslijediplomskim studijima predaje kolegije Bilanca tvari i energije, te Analiza i modeliranje ekoprocesa. Predstojnik je Zavoda za reakcijsko inženjerstvo i katalizu (2005–07., 2017–19), prodekan Fakulteta (2009–13) i dekan (2013–17). Voditelj je poslijediplomskoga specijalističkog studija Ekoinženjerstvo Sveučilišta u Zagrebu (2011–14., od 2017), te utemeljitelj poduzeća Comprehensive Water Technology u suvlasništvu Fakulteta i Sveučilišta. Znanstveno i stručno bavi se primjenom inženjerske metodologije u razvoju bioprocesa, provedbom biotransformacija i bioseparacijskih procesa u mikrostrukturiranim uređajima te razvojem matematičkih modela procesa. Suautor je udžbenika Environmental Engineering – Basic Principles (s V. Tomašić, 2008), više ekspertiza u suradnji s gospodarstvom, te dvaju patenata; glavni je urednik časopisa Chemical and Biochemical Engineering Quaterly (od 2018). Član je HATZ-a od 2012; voditelj HATZ-ova Centra za zaštitu okoliša i razvoj održivih tehnologija (od 2016) i Savjeta centara (od 2017). Dobitnik je HATZ-ove Nagrade »Vera Johanides« (2007), Godišnje državne nagrade za znanost za 2017. i drugih priznanja.

Zrnčević, Stanka (Zagreb, 2. I. 1946), kemijska inženjerka, stručnjakinja za katalitičko reakcijsko inženjerstvo.

Diplomirala je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1969., gdje je doktorirala 1981. disertacijom Utjecaj trovanja na prijenosna svojstva katalizatora u reakciji hidriranja benzena (mentor → Z. Gomzi). Od 1970. radila je na Kemijsko-tehnološkom institutu Tehnološkoga fakulteta, a od 1971. na Tehnološkome fakultetu, kao redovita profesorica od 1991; umirovljena je 2014. Predavala je kolegije Kataliza i katalizatori, Inženjerstvo u zaštiti okoliša, Reakcijsko inženjerstvo i kataliza, Katalitički reaktori, Katalitičko reakcijsko inženjerstvo, Kataliza u zaštiti okoliša. Sudjelovala je u ustroju i razvoju Zavoda za reakcijsko inženjerstvo i katalizu, kojega je bila predstojnica (1986–88., 2001–03). Prodekanica Fakulteta bila je 1995–97., a dekanica 1997–2001. Znanstveno i stručno bavi se katalitičkim reakcijskim inženjerstvom, napose primjenom katalize u zaštititi okoliša. Autorica je udžbenika Kataliza i katalizatori (2005). Dobitnica je godišnje nagrade HATZ-a »Rikard Podhorsky« (2008), a redovita članica te akademije je od 2009.

Neptun, poduzeće za ribarstvo te preradbu i konzerviranje ribe i ribljih proizvoda, osnovano 1946. u Komiži na Visu.

Prvu tvornicu za preradbu i konzerviranje ribe na istočnoj obali Jadrana osnovalo je društvo Fratelli Mardessich (Braća Mardešić), braće Kuzme i Josipa 1875 (prema nekim izvorima 1890) u Komiži. Na početku XX. st. poduzeće je zapošljavalo oko 200 radnika proizvodeći oko 20 000 sanduka ribe na godinu. Imalo je podružnice u Bijeloj u Boki kotorskoj (1905), Visu (1908) i Postirama (1937). Uoči II. svj. rata proizvodilo se oko 500 t ribe u ulju i oko 300 t ribe u soli, a 1941. poduzeće je stradalo u požaru. Na prijelazu XIX. u XX. st. osnovana su još dva poduzeća za preradbu ribe članova obitelji Mardešić. Društvo Frane Mardešić i drug osnovalo je pogone u Rukavcu (1891), Bolu (1902), Trogiru (1908) i Milni (1909), dok je Društvo Mardešić i drug (Mardešić i družina, Mardešić & Cia) osnovalo pogone u Komiži (1902) i Milni (1909); podružnice u Milni spojene su 1911. Za II. svj. rata pojedini su pogoni stradali, a oni neoštećeni su spojeni s pogonima poduzeća Sagena iz Komiže i Neptun d. d. iz Splita (osnovano 1923) u poduzeće Neptun sa sjedištem u Komiži 1946.













U novom poduzeću rad je bio organiziran u dvije proizvodne jedinice (Lov morske ribe i Prerada ribe) i dvije prateće jedinice (Uslužne djelatnosti i Radna zajednica). Proizvodna djelatnost tijekom vremena proširila se na soljenje ribe, konzerviranje svježe ribe u ulju, preradbu slane ribe u ulju i salamuri, a 1950-ih počela je i proizvodnja ribljega brašna i ulja. Poduzeće je izrađivalo drvenu i limenu ambalažu za sebe te limenu ambalažu i za potrebe drugih tvornica u Dalmaciji.

S obzirom na to da je proizvodnja uvelike ovisila o ulovu svježe ribe lokalnih ribara, tvornica je dugo godina nakon rata imala slabu proizvodnju (220–600 t ribljih konzervi na godinu). Iako je 1951–56. proizvodni pogon tvornice moderniziran (suvremeni strojevi za kuhanje ribe u kutijama, strojevi za proizvodnju ribljega brašna i ljuskastoga leda), proizvodnja se počela snažnije razvijati tek nakon što se poduzeće uključilo u organizaciju ribolova lokalnih ribara te organiziralo vlastiti ribolov nabavivši brodove plivaričare.

Tijekom 1960-ih proizvodilo je oko 800 t ribljih konzervi na godinu, a proizvodnja je znatno porasla nakon što je 1969. otvorena nova proizvodna linija za preradbu male plave ribe. Potkraj 1970-ih godišnja proizvodnja ribljih konzervi iznosila je oko 1700 t, ribljega brašna do 150 t, a bilo je oko 270 zaposlenih. Unatoč velikoj proizvodnji tvornica obično nije radila punim kapacitetom (kapacitet preradbe 1988. bio je 4000 t ribe u jednoj smjeni; najveći kapacitet u Hrvatskoj) jer je uvelike ovisila o dostupnim sirovinama. Tijekom 1970-ih i 1980-ih poduzeće je riblje konzerve izvozilo preko zagrebačkog posrednika → Jugoriba – export-import.

Izbijanjem Domovinskoga rata, početkom 1990-ih, preradba ribe se znatno smanjila (1990. 1822 t; 1992. 765 t sitne plave ribe), a od 1993. proizvodnja je gotovo prekinuta zbog slaba ulova morske ribe (nestašica u Jadranu) i visokih cijena na tržištu. Poduzeće je od 1994. poslovalo kao dioničko društvo. Zahvaljujući državnoj sanaciji, potkraj 1995. poslovanje je ponovno pokrenuto, no kako su gubitci bili viši od visine kapitala poduzeća, ubrzo je (1996) provedeno i restrukturiranje društva. Budući da je poduzeće poslovalo s gubitkom, tijekom vremena smanjivao se i broj zaposlenih, sa 175 (1993) na 70-ak (1997–2003). Proizvodna jedinica Ribolov ukinuta je 1996. zbog neisplativosti, a brodovi su prodani. Kako sanacija i restrukturiranje nisu uspjeli, potkraj 2003. proglašen je stečaj. Godine 2005. proizvodni su pogoni prodani srpskom poduzeću Interfish iz Belotinca kraj Niša, a završetkom stečaja 2007. poduzeće je likvidirano.

Kaštelan-Macan, Marija (Dubrovnik, 23. V. 1939), kemijska inženjerka, stručnjakinja za analitičku kemiju, kroničarka studija kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj.

Diplomirala je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) u Zagrebu 1957., gdje je doktorirala 1973. disertacijom Teorijska razmatranja kromatografskog procesa na tankom sloju (mentorica → V. Marjanović-Krajovan). Od 1963. radila je na istom fakultetu, od 1987. kao redovita profesorica; umirovljena je 2007. Predavala je kolegije Analitička kemija, Ispitivanje materijala (poslije Ispitivanje kvalitete), te na doktorskome studiju Kemijska analiza u sustavu kvalitete i dr. Na Fakultetu je bila predstojnica Zavoda za analitičku kemiju (1977–78, 1997–98, 2002–05), prodekanica (1989–91), dekanica Instituta kemijskog inženjerstva (1990–91) te prva dekanica Fakulteta pod današnjim nazivom (1991–93).

Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je analitička kemija, napose kemijska analiza okoliša i metode praćenja kvalitete materijala i proizvoda, a uže područje optimizacija kromatografskoga procesa i njegova primjena u zaštiti okoliša. Autorica ili suautorica je udžbenika Analitička kemija I (1985), Analitička kemija II (sa Z. Šoljićem, 1985), Analitička kemija. Volumetrija (sa Z. Šoljićem, 2002), Kemijska analiza u sustavu kvalitete (2003), Plošna kromatografija (2006). Bavi se također kemijskim nazivljem i poviješću studija kemijske tehnologije i inženjerstva u Hrvatskoj, te je autorica ili urednica niza djela iz edicije Istaknuti profesori FKIT-a, knjiga Počeci kemijsko-tehnološkog studija u Hrvatskoj (1989), Vizionari kemijsko-inženjerskog studija (2004), Živa baština Vladimira Preloga (2008), Srećko Turina (2013), a kao leksikografkinja autorica je Enciklopedijskoga rječnika analitičkoga nazivlja (2014) te niza članaka Hrvatskog biografskog leksikona LZ-a. Bila je pomoćnica ministra u Ministarstvu razvitka i obnove (1995–2000). Od 2008. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Kurajica, Stanislav (Dubrovnik, 24. XII. 1965), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za materijale.

Diplomirao je na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije 1991., gdje je doktorirao 1998. disertacijom Kristalizacija faza u sustavima dobivenim sol-gel postupkom (mentorica → E. Tkalčec). Od 1991. radi na istom fakultetu, od 2008. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Termodinamika i kinetika materijala, Kemija silikata, Nanomaterijali i nanotehnologije, Uvod u nanotehnologiju, Rendgenska difrakcija u inženjerstvu materijala. Predstojnik je Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale (2003–05., od 2015), bio je prodekan fakulteta (2005–09) i dekan (2009–13). Znanstveno i stručno bavi se tehničkom keramikom, staklokeramikom i nanomaterijalima, naprednim metodama sinteze, posebice sol-gel i hidrotermalnom sintezom, kinetikom reakcija u čvrstome stanju, rendgenskom difrakcijom. Autor je knjige Uvod u nanotehnologiju (sa S. Lučić Blagojević, 2017). Osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog društva za keramičke materijale (2018).

Rogošić, Marko (Split, 9. III. 1969), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko-inženjersku termodinamiku i fizikalnu kemiju.

Diplomirao je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu 1991., gdje je doktorirao 1998. disertacijom Istraživanja mješljivosti kopolimera stirena i akrilonitrila (mentorica → H. J. Mencer). Od 1991. radi na istom fakultetu, od 2009. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Kemijsko-inženjerska termodinamika i Termodinamika realnih sustava. Bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju (2003–05., 2009–11) te prodekan Fakulteta (2013–17). Područja znanstvenog i stručnog interesa su mu kemijsko-inženjerska termodinamika, fizikalna kemija polimera te polimerno reakcijsko inženjerstvo. Glavni je urednik časopisa Glasnik AMACIZ (2007–12) te → Chemical and Biochemical Engineering Quaterly (od 2018). Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2011).

Brihta, Ivan (Brichta) (Osijek, 14. IV. 1903 – Zagreb, 28. XI. 1960), kemijski tehnolog, stručnjak za polimere.

Diplomirao je kemiju na Češkoj visokoj tehničkoj školi (České vysoké učení technické) u Pragu 1925., a doktorirao je disertacijom Određivanje toplina esterifikacije i dehidriranja kao entropije estera na bazi termodinamike na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1958. Isprva je radio kod privatnog industrijalca u Zagrebu, a 1933–41. u Tvornici grafičkih boja Chromos u Samoboru i u Tvornici boja i pokosti Moster. Nakon progona zbog židovskoga podrijetla, od 1943. djeluje pri Štabu NOVJ u Bariju te u ZAVNOH-u u Šibeniku, a nakon rata u Ministarstvu industrije i rudarstva NR Hrvatske. Od 1946. voditelj je Laboratorija za organsku sintezu Instituta za industrijska istraživanja pri istom ministarstvu (do 1954), te honorarni nastavnik Tehničkoga fakulteta (od 1956. Tehnološki fakultet) u Zagrebu. Među prvima se u nas bavio istraživanjima u području organske sinteze, termodinamike i tehničke katalize, prvi je sintetizirao umjetnu smolu (oko 1940), te je jedan od utemeljitelja domaće industrije umjetnih smola i polimernih materijala. Autor je knjiga Nauka, život i tehnika (s R. Podhorskym, 1933), Mogućnosti kemijskog iskorišćenja metana s osvrtom na noviji razvoj kemijske termodinamike (1940), Elektricitet i kemija (1946), Kataliza u kemijskoj industriji (1952). Bio je predsjednik Sekcije kemičara Društva inženjera i tehničara Hrvatske (→ Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa) 1947–49.

Damjanić, Anđelko (Split, 2. VIII. 1922 – Zagreb, 21. IX. 1975), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemiju, aromatično i ljekovito bilje.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1951., a doktorirao na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu 1970. disertacijom Furokumarini lišća dalmatinskih sorata Ficus carica L. (mentor B. Akačić). Radio je u tvornici Jugovinil u Kaštel Sućurcu (1951–61). Jedan je od utemeljitelja Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, gdje je 1961. postao docent i voditelj Zavoda za organsku kemiju, te izvanredni profesor 1970. Bio je prodekan (1962–64., 1972–74) i dekan (1964–66) toga fakulteta. Istaknuo se modernizacijom nastavnih planova te nastojanjima oko osnutka Sveučilišta u Splitu. Bavio se prirodnim organskim spojevima izoliranima iz dalmatinskog → ljekovitog i aromatičnog bilja. Autor je udžbenika Organska kemija I, II (1966., 1971) i Uvod u znanstveni rad (1972) te knjige Aromatsko i ljekovito bilje (1969).

sirovine za proizvodnju cementa → cement

zadnja rečenica u članku: nužna je spalionica otpada, koja je super ideja

Bravar, Mladen (Gospić, 28. X. 1926 – Zagreb, 5. VI. 2015), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemijsku tehologiju.

Diplomirao je 1951. na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1961. disertacijom Proučavanje degradacije celulozne molekule utjecajem oksidacijskih sredstava (mentor → M. Krajčinović). Na istom fakultetu bio je zaposlen od 1952., od 1972. kao redoviti profesor; umirovljen je 1991. Predavao je kolegije Tehnologija organske prerađivačke industrije, Kemija i tehnologija celuloze i papira, Kemija detergenata i Makromolekularni procesi. Bio je predstojnik Zavoda za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju (1961–80), voditelj Kemijsko-tehnološkog odjela (1968–70) i dekan Tehnološkoga fakulteta (1979–83). Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem celuloze i deterdženata, papira, tekstila, prirodnih i sintetskih polimera te njihove degradacije i stabilizacije.

Puratić, Mario (Puretić) (Sumartin na Braču, 26. VI. 1904 – Santa Barbara, SAD, 6. I. 1993), izumitelj mehaničkoga koloturnika.

Iselio se u SAD 1929. Radio je u čeličanama te u luci u New Yorku. Nakon II. svj. rata preselio se u San Pedro, u kojemu su bili nastanjeni brojni hrvatski iseljenici, nekoć poznati ribari, gdje se zaposlio kao ribar. Radeći na tunolovcima, susretao se s tadašnjom problematikom toga posla. Izumio je mehanički koloturnik za brzo i lako izvlačenje mreže iz mora nazvan Power Block. Patentirao ga je 1954., a u hrvatskom se ribarstvu rabi od 1963. Zbog zasluga u ribarstvu Obrazovna fundacija za vlasnike intelektualnog vlasništva proglasila ga je 1975. izumiteljem godine. Od 1969. do 1979. na kanadskoj novčanici od pet dolara nalazila se slika ribarskoga broda s njegovim koloturnikom. Od 1954. do smrti Puratić je Patentnom uredu SAD-a prijavio više od 20 pronalazaka, uglavnom vezanih uz unapređenje ribolovnih alata.







Puratićev mehanički koloturnik sastoji se od posebno prilagođenoga kolotura sa žlijebom obloženim gumom, zavješenog na brodsku dizalicu. Prvi koloturnici bili su pogonjeni brodskim vitlom i užetom, dok se danas rabe hidraulični sustavi koji omogućuju daljinsko upravljanje, tj. promjenu smjera i broja okretaja koloturnika. Prevlačenjem jednoga kraja mreže plivarice preko koloturnika te njegovim okretanjem izvlači se mreža na palubu uz minimalan ljudski rad. Poduzeće Marine Construction & Design Company iz Seattlea, u kojem je Puratić radio kao savjetnik, uključilo se od 1958. u proizvodnju i usavršavanje koloturnika te danas proizvodi četiri modela, ovisno o veličini broda, mreže, područja ribarenja te načinu pogonjenja hidrauličnoga sustava: standardni model, model s otvorom odozgo, model s bočnim otvaranjem i model sa specijalnim aplikacijama.







Svojim je izumom Puratić pokrenuo revoluciju u svjetskome ribarstvu, osobito u lovu na tune golemim tunolovnim plivaricama, ali i u lovu na srdele, inćune, lokarde, losose i drugu ribu. Primjena koloturnika se za manje od desetljeća proširila sa sjevernoga Pacifika i američke zapadne obale cijelim svijetom, od Norveške do južne Afrike i Japana te je uvedena u sve svjetske ribarske flote.

Bogdanović, Martin Mate (Bogdanovich; Joseph) (Komiža, 5. XI. 1882 – San Pedro, SAD, 18. VI. 1944), gospodarstvenik i dobrotvor.

Emigrirao je u SAD 1908. i zaposlio se u ribarskoj industriji. U početku se uspješno bavio izlovom sardina, pa je 1910. već posjedovao vlastiti brod. Godine 1914. kupio je California Fish Company, a 1917. s Josipom P. Mardešićem, Nickom Viličićem te Jamesom i Ivom Mirkovićem (svi hrvatski iseljenici) utemeljio je poduzeće French Sardine Company, koje se bavilo konzerviranjem srdele, a poslije i tune (od 1940-ih). Bila je to prva tvornica ribljih konzervi na zapadnoj obali SAD-a. Za I. svj. rata konzervirala je ribu i prodavala je američkoj vojsci. Do 1930-ih izrasla je u jednog od najvećih riboprerađivačkih koncerna i postala je najveći svjetski pogon za konzerviranje ribe, zapošljavajući više od 1000 radnika. Bogdanović je zapošljavao uglavnom hrvatske iseljenike, a srdele je kupovao od tamošnjih ribara Hrvata. Tijekom velike gospodarske krize u SAD-u četvorica partnera povukla su se iz poduzeća, koje je Bogdanović nastavio voditi sam. Godine 1942. poduzeće French Sardine Company počelo je prodavati svoje proizvode pod robnom markom Star-Kist, a 1953. promijenilo je naziv u Star-Kist Foods. Ostalo je u vlasništvu obitelji Bogdanović do 1963., a nakon većih gubitaka i poteškoća u poslovanju novi ga je vlasnik ugasio 1984. Bogdanović je bio predsjednik Sea Tuna Packing Co. iz San Diega i odbornik trgovinske komore San Pedra.

Pomagao je socijalne i kulturne akcije hrvatskih iseljenika u Kaliforniji. Podignuo je Jugoslavenski dom u San Pedru (1926; od 1992. nosi naziv Dalmatinsko-američki klub), bio predsjednik Jugoslavenskog kluba, predsjednik odbora koji je tijekom II. svj. rata novčano pomagao Narodnooslobodilačku borbu Jugoslavije, te blagajnik Ujedinjenoga odbora južnoslavenskih Amerikanaca (United Committee of Southern Slavic Americans).

Božičević, Juraj (Vrbovsko, 7. X. 1935 – Zagreb, 27. III. 2016), elektrotehnički inženjer, kibernetičar i stručnjak za automatizaciju.

Diplomirao je 1961. na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Nova metoda mjerenja kapilarnih pomaka pomoću kapacitivno-otporničkog osjetila (mentor → V. Bego; sv. 4). Na istom fakultetu zaposlio se 1961. kao stručni suradnik. Od 1963. radio je na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), do 1972. u sisačkim odjelima tog fakulteta; od 1967. bio je docent, a od 1981. redoviti profesor. Bio je osnivač Laboratorija za mjerenja i vođenje procesa (1965) te predstojnik istoimenog Zavoda (1986–2004). Predavao je kolegije iz područja mjerenja, regulacije, automatizacije, vođenja procesa, tehničke kibernetike, kemotronike, inovacija i dr. Utemeljio je studije instrumentacije (1967) te tehničke kibernetike i sustavskog inženjerstva (1971). Umirovljen je 2005.

Znanstveno se bavio teorijom i primjenom mjerenja i vođenja procesa, teorijom sustava i kibernetikom, inovacijama i tehnologijskim razvojem, te je osobito zaslužan za razvoj područja procesnih mjerenja i vođenja procesa, te njegovu praktičnu primjenu u industriji. Autor je više patenata te knjiga Automatsko vođenje procesa (1971), Temelji automatike I, II (1978, 1979), Gledajući budućnost, što Hrvatskoj znači znanje (2003), Inovacija i njeno kultiviranje (2009) i dr. Bio je jedan od osnivača i predsjednik HATZ-a (1997–2003), utemeljitelj Hrvatskog društva za sustave CROSS (1991), pomoćnik ministra za visoko školstvo (1993) i državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja RH (2004–05). Bio je aktivni član Međunarodne mjeriteljske konfederacije (IMEKO) u kojoj je obnašao različite dužnosti. Dobitnik je državne Nagrade za životno djelo (2002) i drugih priznanja. Njegova je bista postavljena 2018. u dvorištu Doma HATZ-a u Kačićevoj ulici u Zagrebu.

Barač, Milutin (Paukovec kraj Donje Zeline, 14. II. 1849 – Donja Zelina, 22. VII. 1938), kemijski inženjer, prvi direktor riječke rafinerije nafte.

Studirao je kemiju na Kemijsko-tehničkoj školi pri Visokoj tehničkoj školi u Grazu (TH Graz), a diplomirao 1872. na kemijskom odjelu Visoke tehničke škole u Beču (TH Wien). Prije no što je diplomirao počeo je raditi u rafineriji nafte Gustava Wagenmanna u Beču, gdje je kao inventivan stručnjak osmislio i patentirao postupak dobivanja cerezina pročišćivanjem mineralnoga voska. Postavši tehničkim direktorom novoosnovanoga budimpeštanskoga dioničkoga društva Rafinerija mineralnog ulja (→ Rafinerija nafte Rijeka), početkom 1883. preselio se u Rijeku, gdje je vodio izgradnju jedne od prvih industrijskih rafinerija nafte u Europi, puštene u pogon 14. IX. 1883. Riječku rafineriju vodio je uspješno 37 godina (do 1920), a od 1890-ih bio je tehnički direktor i drugih rafinerija koje su priključene društvu, onih u Braşovu (Rumunjska) i Bogumínu (Češka). Kao jedan od prvih hrvatskih kemijskih tehnologa i ključna osoba prve rafinerije u Hrvatskoj, zaslužan je za utemeljenje i razvoj domaće petrokemijske industrije.

Amaterski se bavio zoologijom, napose ornitologijom i ihtiologijom; bavio se i pčelarstvom, te je konstruirao posebnu košnicu (baračevka). Bio je aktivan u društvenom životu, te pomagao kulturne ustanove i udruge. Danas jedna riječka ulica nosi njegovo ime.

Basioli, Josip (Sali na Dugom otoku, 11. I. 1913 – Zagreb, 28. XII. 1987), ribarski statističar i povjesničar ribarstva.

Završio je Brodarsku školu Ratne mornarice 1932. u Šibeniku. Radio je u šibenskoj Mornaričkoj komandi (1934–41) te Zapovjedništvu Mornarice NDH (1941–45). Nakon II. svj. rata bio je zaposlen u Republičkom zavodu za statistiku SRH, gdje je 1979. umirovljen kao viši ribarski statističar. Znanstveno-istraživačkim i publicističkim radom bavio se od 1947. Objavio je mnogobrojne stručne i znanstvene radove, posebice iz povijesti ribarstva istočnoga Jadrana (ribolova, trgovine i preradbe ribe) te ekonomike i statistike morskoga ribarstva Jugoslavije. Surađivao je u mnogim periodicima i zbornicima (Radovi Instituta JAZU u Zadru, Anali Jadranskoga instituta JAZU, Starine JAZU, Pomorski zbornik, Jadranski zbornik), a objavio je i nekoliko serija feljtona o istočnojadranskom ribarstvu u emisiji Pomorska večer na Radio Zagrebu (1977–82). Bio je glavni urednik časopisa Morsko ribarstvo (1970–81).







U LZ-u bio je urednik struke ribarstvo u drugome izdanju Pomorske enciklopedije (1972–85), a surađivao je i na Pomorskome leksikonu (1990). Od knjiga ističu se njegova djela Tunolov na Jadranu (1962), Sportski ribolov na Jadranu (1975) i Ribarstvo na Jadranu (1984).

Bezmalinović, Nikola (Nick Bez) (Selca na Braču, 25. VIII. 1895 – Seattle, 6. II. 1969), industrijalac, gospodarstvenik i političar.

Emigrirao je u New York 1910., a potom se preselio u Tacomu (1911), gdje je radio kao ribar. Vrlo brzo osnovao je vlastitu ribarsku flotu, a poslovanje je proširio i na rudnike zlata te zrakoplovna poduzeća. Godine 1931. započeo je suradnju sa zrakoplovnim kompanijama Alaska Southern Airways, Western Airlines i Pan American, a 1946. postao je vlasnik West Coast Airlinesa, koji je poslovao na zapadnoj obali SAD-a. Kao tvorničar ribljih konzervi tijekom II. svj. rata stekao je znatno bogatstvo, a u suradnji s vladom u Washingtonu u poslijeratnim je godinama vodio proizvodnju ribljih konzervi. U njegovoj floti bio je preuređeni tanker iz I. svj. rata Pacific Explorer, tada najveći i najskuplji ribarski brod na svijetu.







Kao jedan od najbogatijih i najutjecajnijih američkih Hrvata sudjelovao je u radu Ujedinjenog vijeća Amerikanaca južnoslavenskoga podrijetla (osnovano 1943) te bio član vodstva Demokratske stranke i vrlo utjecajan u američkoj politici.

Hrvatski muzej medicine i farmacije, specijalizirani muzej hrvatske medicinske i farmaceutske baštine, osnovan 2014. u Zagrebu kao dio Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.







Muzej je nastao na poticaj Stelle Fatović-Ferenčić, upraviteljice Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU-a, koji već pedesetak godina čuva Zbirku za povijest medicine i farmacije. Zbirka je nastala 1960-ih u Zagrebu objedinjavanjem predmeta Muzeja za povijest zdravstva u Hrvatskoj, osnovanoga 1944., i Instituta za povijest farmacije. Činilo ju je oko 3500 predmeta koji su se sakupljali od 1930-ih: predmeti iz medicinske tehnike, farmaceutske industrijske baštine, ljekarnička oprema i dokumentarna građa. Uz preuzetu građu Zbirke, u nacionalnom, europskom i svjetskom kontekstu Muzej predstavlja i oko 6000 knjiga, mnoštvo fotografija, ostavštinu Hrvatskoga farmaceutskog društva (1946), kao i medicinsku ostavštinu obitelji poznatih hrvatskih liječnika, poput Franje Dursta, Sergija Dogana i Theodora Dürrigla. Neke od muzejskih zbirki su Otorinolaringološka zbirka, Stomatološka zbirka, Zbirka ambalaže i propagande farmaceutskih proizvoda, Zbirka ljekarničke opreme, namještaja i utenzilija, Zbirka medicinske opreme, instrumenata i pomagala te Zbirka tvornice lijekova Kaštel. Voditelj Muzeja je akademik Marko Pećina.





