Objavljeno: .
Ažurirano: 3. ožujka 2021.

naftno rudarstvo (naftno inženjerstvo), stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi istraživanjem i dobivanjem (eksploatacijom) energetskih mineralnih sirovina, odn. ugljikovodika (→ nafte i → prirodnoga plina) i → geotermalnih voda. U širem smislu, obuhvaća razradbu ležišta ugljikovodika i geotermalnih ležišta, projektiranje, izradbu i opremanje → bušotina, ekspolataciju, obradbu, transport i skladištenje nafte i prirodnoga plina, trajno zbrinjavanje ugljikova dioksida u iscrpljena ležišta ugljikovodika, zaštitu okoliša tijekom obavljanja naftno-rudarske djelatnosti te općenito energetiku. Ugljikovodici, geotermalne vode ili geološke strukture za skladištenje i trajno zbrinjavanje ugljikova dioksida nalaze se u zemlji ili u podzemlju unutarnjih morskih voda ili teritorijalnoga mora RH, odn. u podzemlju epikontinentalnoga pojasa Jadranskoga mora do crte razgraničenja sa susjednim zemljama.

Odobalna platforma Ivana A na plinskom polju Ivana,  izgrađena za poduzeće INAgip u riječkom Brodogradilištu Viktor Lenac, 1998.

Kao znanstvena disciplina prema Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH naftno rudarstvo spada u područje tehničkih znanosti i polje rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo, zajedno sa srodnim znanstvenim disciplinama → rudarstva i → geološkog inženjerstva.

Razvoj naftnoga rudarstva u Svijetu

Ekspanzija naftne industrije potkraj XIX. st. uzrokovana je promjenama svih područja ljudske djelatnosti, pogotovo proizvodnje, transporta i komunikacije. Znatan tehnološki i tehnički napredak u istraživanju i proizvodnji nafte i plina učinio ih je pokretačima industrije te omogućio razvoj suvremene civilizacije. Temelji naftnoga rudarstva uspostavljeni su tijekom 1890-ih u Kaliforniji. Razvoj zasebnoga stručnog i znanstvenog područja u istraživanju i dobivanju nafte potaknut je geološkim naporima da se odrede odnosi produktivnih zona nafte i vodonosnih formacija na mjestima bušotina u svrhu sprečavanja prodora vode u proizvodne bušotine i omogućavanja učinkovitijega dobivanja nafte.

Prvi tečajevi koji su obrađivali teme vezane uz naftu uvedeni su već 1898. preimenovanjem Odjela za geologiju Sveučilišta Stanford u Odjel za geologiju i rudarstvo. Sveučilište u Pittsburghu uvelo je 1910. tečajeve iz zakona o nafti i plinu, a 1915. dodijelilo je prvi akademski stupanj iz područja naftnog inženjerstva. Kalifornijsko sveučilište u Berkeleyu uvelo je 1910. prve tečajeve iz naftnog inženjerstva, a 1915. osnovalo je četverogodišnji studijski program. Nakon tih pionirskih napora, organizirani pristupi poučavanja problematike naftnoga rudarstva proširili su se na druga područja SAD-a i druge zemlje. Tijekom 1910-ih i 1920-ih objavljeno je nekoliko zbirki radova o proizvodnji nafte. Prvi udžbenik posvećen naftnom inženjerstvu A Textbook of Petroleum Production Engineering američkog inženjera i pedagoga Lestera C. Urena objavljen je 1924.

Začetnik masovne eksploatacije nafte bio je američki poduzetnik hrvatskog podrijetla → Antun Lučić koji je 1901. otkrio tada najproduktivnije naftno polje na svijetu kraj Spindletopa u SAD-u, ujedno uvevši niz tehničkih unaprijeđenja pri eksploataciji nafte.

Prva eruptivna bušotina na naftnom polju kraj Spindeltopa otkrivena zaslugom A. Lučića, 10. I. 1901.

Godine 1947. dovršena je prva naftna bušotina kompanije Kerr-McGee iz Oklahome u Meksičkome zaljevu. Nakon toga → pučinsko inženjerstvo (sv. 1) postalo je tema proučavanja i dio proizvodnje nafte i plina. Tijekom 1960-ih u naftnome su se rudarstvu dogodili znatni pomaci. Otkrivena su mnoga od poznatih naftnih polja. Inženjeri su se koristili računalima kako bi analizirali očitanja podzemnih površina, uključujući Schlumbergerove prve zapisnike s dimetara koji su bili digitalizirani na magnetskoj vrpci. Do 1970-ih uvedena je digitalna seizmologija koja je omogućila geoznanstvenicima i naftnim inženjerima bolje razumijevanje veličine i značajki ležišta ugljikovodika. Razvijene su strategije za iskorištavanje golemih nekonvencionalnih ležišta ugljikovodika poput naftnih škriljevaca, što je najveći tehnološki napredak u suvremenoj industriji nafte i plina.

Naftno rudarstvo u Hrvatskoj

Prvi zapisi o uporabi nafte u Hrvatskoj potječu iz ranoga srednjeg vijeka, dok je sigurno da se nafta, odn. bitumen rabio već u doba Rimskoga Carstva, na što upućuju mnogi prirodni izdanci i nalazišta. Dubrovački trgovci već u XII. st. spominju katran, a u ljekarnama se tijekom XV. st. spominju lijekovi naziva olio petrolio, asphalt i petroleum. Najvažniji podatci o ranome korištenju nafte na području Hrvatske sadržani su u knjizi Commentarii in sex libros Pedacii Dioscoridis Anazarbei de Medica materia liječnika Pietra Andree Mathiolija (1501−1577), koja je tiskana u Veneciji 1565. U njoj autor spominje kopanje nafte blizu Hvara, nedaleko od Neretve i na području Panonije. Također, Alberto Fortis (1741−1803) u svom Putovanju po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774) opisuje rudnik smolastog asfalta (pissasfalta) na Čiovu i spominje nalazišta kraj Škripa na Braču, u okolici Vrgorca i kraj Sinja. Istraživanje, dobivanje i preradba nafte u Hrvatskoj započinju sredinom XIX. st., a prve erupcije prirodnoga plina zabilježene su tijekom izradbe naftnih bušotina, odnosno bušenja bunara za vodu. Suvremena istraživanja ležišta ugljikovodika započinju osnivanjem poduzeća Naftaplin (→ INA) 1952., kada su otkrivena i mnoga ležišta geotermalnih voda.

Visokoškolsko obrazovanje

Početci izobrazbe naftnih inženjera započeli su akademske godine 1939/40. osnivanjem Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju tadašnjega → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) u svrhu školovanja univerzalnoga rudarskog kadra. Prvotni se program studija mijenjao, te je u skladu s potrebama društva akademske godine 1949/50. uvedeno usmjerenje Nafta unutar Rudarsko-pogonskoga smjera. Tom je reorganizacijom utemeljen suvremeni studij naftnoga rudarstva u Hrvatskoj. Pokretač sustavne djelatnosti, nastave i istraživačkoga rada u području naftnoga rudarstva bio je → Svetislav Lazić koji je 1949. osnovao Zavod za bušenje na veliku dubinu i pridobivanje nafte i plina Tehničkoga fakulteta te 1962., nakon reorganizacije Rudarskog odjela tadašnjega Tehnološkoga fakulteta, Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina. U okviru Odjela organiziran je studij u trajanju osam semestara, ali i odvojeni dvogodišnji studij u svrhu školovanja kadra više stručne spreme, tzv. pogonskih inženjera. Problematika geologije nafte i plina obrađivala se pri Geološkom odjelu Fakulteta.

Studij naftnoga rudarstva danas se u Hrvatskoj izvodi samo na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, osnovanom 1964. kao sljednik svih prijašnjih organizacijskih jedinica i studijskih programa naftnoga rudarstva. Studijski program od 1969. provodio se u trajanju od deset semestara. Poslijediplomski studij organiziran je akademske godine 1970/71. iz područja Razrade naftnih i plinskih ležišta te Transporta i distribucije plina. Zajedno s Rudarskim odjelom akademske godine 1972/73. organiziran je studij iz područja Izrade naftnih i plinskih bušotina, a 1973/74. iz područja Pridobivanja nafte i plina. Slijedile su reorganizacije studija naftnoga rudarstva akademske godine 1989/90. i 1992/93., a prateći reformu visokoga školstva u cijeloj Europi, akademske godine 2005/06. nastava se odvija u skladu s odredbama Bolonjske deklaracije. Diplomski studij sastoji se od smjerova Općeg naftnog rudarstva, Energetike i Zaštite okoliša u naftnome rudarstvu.

Znanstvena i nastavna djelatnost se danas izvodi pri Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku, koji uz naobrazbu kadra za iskorištavanje nafte i plina u RH, predstavlja središte istraživanja, znanstvenoga rada i nastave iz područja naftnoga rudarstva i energetike i energetskih sustava, uz potporu hrvatske naftne i plinske industrije. U ranome razdoblju razvoja Zavoda za naftno inženjerstvo kao nositelja stručne i znanstvene naftno-rudarske djelatnosti istaknuli su se → Josip Vučković u području transporta i sabiranja nafte i plina, → Ivo Steiner u području bušenja i bušotinskih fluida te → Radmilo Protić u području ekonomike naftnoga rudarstva.

Od mnogobrojnih nastavnika i suradnika koji su razvijali nastavne planove i programe te pridonijeli znanstvenoj i stručnoj publicistici ističu se akademik → Mirko Zelić, predsjednik Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku HAZU-a, → Ifet Ibrahimpašić, prvi doktor tehničkih znanosti iz područja naftnoga rudarstva te → Josip Sečen, glavni urednik časopisa Nafta. Velik doprinos razvoju i širenju djelatnosti Zavoda za naftno inženjerstvo dali su → Velimir Saridja u području modeliranja naftnih i plinskih ležišta, Bogdan Goričnik u području petrofizike, → Igor Dekanić u području ekonomike i energetike, → Velimir Kranjec u području geologije nafte i plina. U razdoblju 1981−2007. u radu Zavoda sudjelovao je i → Ivo Kolin, poznat po izumu niskotemperaturnoga stirling stroja.

Udruženja

U okupljanju stručnjaka te provođenju znanstvene i stručne djelatnosti iz područja naftnoga rudarstva u RH djeluju → Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa, → Hrvatsko geološko društvo, Hrvatska stručna udruga za plin, Hrvatski ogranak Svjetske udruge naftnih inženjera (engl. Society of petroleum engineers, SPE), Hrvatski nacionalni komitet svjetskoga vijeća za naftu i plin (engl. World Petroleum Council, WPC).

Naftnim rudarstvom kao znanstvenom i stručnom djelatnošću u okviru → HAZUa (sv. 4) bavi se Znanstveno vijeće za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku, a u okviru → HATZ-a (sv. 4) Odjel rudarstva i metalurgije.

Stručna i znanstvena publicistika

U početku izučavanja naftne djelatnosti služila je literatura uglavnom na ruskome jeziku. Razvojem naftnoga rudarstva kao stručne i znanstvene discipline u Hrvatskoj doajeni naftno-rudarske djelatnosti objavili su djela koja su se rabila u nastavi, od kojih se ističu Priprema sirove nafte i prirodnog plina za transport (J. Vučković, 1968), Transport nafte i plina cjevovodima (J. Vučković, 1971), Pridobivanje nafte i plina (zadaci) (S. Lazić, 1963), Englesko hrvatsko-srpski naftni rječnik (S. Lazić, 1977), Tehnologija pridobivanja nafte i plina eruptiranjem i gasliftom (M. Zelić, 1977), Tehnologija sabiranja i pripreme nafte i plina za transport (M. Zelić, 1987), Tehnologija transporta nafte i plina magistralnim cjevovodima (M. Zelić, 2002), Razrada ležišta ugljikovodika (J. Sečen, 2002) i dr.

Godine 1984. objavljen je makropedijski enciklopedijski članak naslova nafta Tehničke enciklopedije LZ-a koji donosi detaljan tehnološki pregled dobivanja, preradbe i transporta nafte. Teme iz područja naftnoga rudarstva redovito se obrađuju u periodnim izdanjima → Nafta i → Nafta i plin.

Naslovnica prvoga broja znanstveno-stručnoga časopisa Nafta, 1950.

Naslovnica stručnoga časopisa Nafta i plin, 2014.

Ostali podatci
Vidi još...

→ nafta; → prirodni plin; → geotermalna voda; → pučinsko inženjerstvo

Što pročitati?

M. Vrkljan: RGNf jučer: povijest fakulteta. U: Prvih 90 godina Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2009., str. 7−22.

D. Mayer, B. Kovačević Zelić, Z. Krištafor: Rudarstvo, geologija, geološko inženjerstvo i naftno rudarstvo (RGN). U: Sveučilište u Zagrebu 350 godina: 1669.−2019. Zagreb, 2019., str. 405−409.

naftno rudarstvo
Naftna stapna sisaljka; površinski dio, 1959., Tehnički muzej Nikola Tesla

Stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi istraživanjem, dobivanjem i skladištenjem ugljikovodika (nafte i prirodnog plina), te dobivanjem geotermalnih voda u energetske svrhe.

Kategorije i područja