Autor: S. Kos
Objavljeno:
Ažurirano: 30. studenoga 2018

navigacija, znanost i vještina vođenja broda ili drugog prometala najpovoljnijom, unaprijed zadanom trajektorijom od ishodišta do odredišta. Teorija navigacije temelji se na zakonitostima matematike, fizike, geodezije, astronomije, elektrotehnike, hidrografije, meteorologije, kartografije i srodnih znanstvenih disciplina. Metodika suvremene navigacije podrazumijeva istodobno korištenje dvaju neovisnih navigacijskih sustava. Kao primarni pozicijski sustav danas služi globalni navigacijski satelitski sustav – GNSS, a kao sekundarni ili kontrolni pozicijski sustav služe elektronička, radarska, zbrojena, inercijalna navigacija i dr. U širem smislu navigacija pripada u područje tehničkih znanosti, a u užem smislu u domenu nautičkih znanosti. Općenito se dijeli na: pomorsku (morsku, riječnu, kanalsku i jezersku), zračnu i svemirsku navigaciju. Znanstvene discipline pomorske navigacije su: terestrička navigacija, astronomska navigacija, elektronička navigacija, zbrojena navigacija i taktička navigacija.

Terestrička navigacija proučava metode grafičkog i numeričkog rješavanja zadataka vođenja broda motrenjem prirodnih i umjetnih objekata na obali, moru i morskome dnu (npr. → svjetionici, plutače) te pomorsku matematičku kartografiju. Astronomska navigacija proučava metode određivanja položaja broda i drugih navigacijskih elemenata motrenjem nebeskih tijela (planeti i zvijezde). Elektronička navigacija proučava metode određivanja položaja broda i drugih navigacijskih elemenata korištenjem elektromagnetskih valova koji se registriraju elektroničkim uređajima (radijska, radarska, inercijalna, hiperbolična, podvodno-akustička i satelitska navigacija GNSS). Zbrojena navigacija proučava metode kojima se položaj broda i ostali navigacijski elementi određuju na osnovi poznatih podataka o prijašnjoj poziciji broda, kursu broda (kut u horizontalnoj ravnini između odabranoga meridijana i uzdužne simetrale broda), brzini kretanja i trajanju plovidbe, uzimajući u obzir hidrometeorološke, tj. oceanografske utjecaje. Taktička navigacija proučava zakonitosti u promjenama međusobnoga položaja dvaju ili više brodova u kretanju (maritimna kinematika), te daje teorijske osnove za rješavanje zadataka taktičkoga manevriranja (npr. izbjegavanje sudara na moru, paralelni abordaž, postavljanje dimne zavjese, prolaz na unaprijed zadanoj udaljenosti i u unaprijed zadanome vremenu). S obzirom na područje plovidbe, pomorska se navigacija dijeli na obalnu, oceansku i polarnu.

Tri osnovna elementa navigacije (PVT) su određivanje položaja prometala (P), određivanje brzine kretanja prometala (V) te proračun i mjerenje vremena (T). Jedan od temeljnih pojmova u navigaciji je i orijentacija, tj. određivanje smjera u prostoru, za što se rabi ruža vjetrova koja definira kardinalne, interkardinalne i sve ostale točke horizonta. Nekada se za ishodišnu točku horizonta rabila istočna točka (latinski oriens: istok, otud naziv orijentacija), a danas je to sjeverna točka horizonta (0°); kurs i azimut se mjere u kružnoj podjeli od 0° do 360° u smjeru kazaljke na satu.

Povijest navigacije u svijetu

Povijest navigacije dijeli se na tri glavna razdoblja: razdoblje primitivne navigacije motrenjem okoliša, razdoblje instrumentalne navigacije uz pomoć kronometra i magnetskoga kompasa, te razdoblje napredne, elektroničke navigacije.

Olujni kompas, izum kapetana F. Viskovića, Zbirka Visković, Perast

U starome se vijeku plovilo uglavnom danju, u vidokrugu kopna. Uz obalu su se pomorci isprva orijentirali prema prirodnim ili izgrađenim objektima i svjetionicima, poslije na otvorenome moru prema Suncu u podne, ili prema Polarnoj zvijezdi. U slučaju zastrtoga neba, određivali su kurs prema vjetrovima za koje su znali da pušu iz stalnih smjerova. Poznavanje predjela za plovidbu isprva se prenosilo usmeno, nakon toga se zapisivalo, a naposljetku su se crtale karte. Jedna od najstarijih sačuvanih uputa opisa za plovidbu Sredozemljem Pseudoskilakovo je djelo Kružna plovidba (Periplus) iz druge polovice IV. st. pr. Kr.; aleksandrijski astronom i geograf Ptolemej u II. st., sastavio je popis od približno 8000 mjesta s približnim geografskim koordinatama. Razvoju navigacije znatno su pridonijeli Arapi, koji su dostignuća antičkih pomoraca sačuvali i prenijeli u Europu. Usavršili su astrolab za mjerenje visine nebeskih tijela kao preteču sekstanta, a pretpostavlja se da su s Istoka donijeli magnetski kompas, koji je umnogome unaprijedio navigaciju na otvorenome moru. U XIII. st. pojavili su se portulani, nastali od starih grčkih periplusa, s već prilično točnim pomorskim kartama, a sadržavali su i kratke upute za plovidbu te druge navigacijske podatke. Za određivanje geografske širine bilo je potrebno u svakome trenutku znati deklinaciju (kut što ga ravnina ekvatora zatvara sa spojnicom prema Suncu) pa su se tablice s tim podatcima računale unaprijed za razdoblje u kojem se predviđalo putovanje. Prve tablice deklinacija za navigaciju bile su Tabulae Alfonsianae iz 1248. Kalendar s deklinacijama iz benediktinskoga samostana u Zadru, tzv. Zadarske tablice, potječe iz 1292 (1293). Svjetsku je slavu stekao kartograf Gerhard Kremer Mercator (1512–1594), koji je konstruirao projekciju i na njoj zasnovanu kartu 1569., na kojoj su kutovi jednaki onima u prirodi, pa su se kursevi za plovidbu mogli određivati magnetskim kompasom i na većim udaljenostima. Engleski Parlament je 1707. raspisao nagradu za pronalaženje metode određivanja geografske dužine. Zadatak je konačno riješen primjenom brodskoga kronometra, prototip kojega je 1735. izradio John Harrison (1693–1776).

Navigacijska oprema, detalj naslovnice prvoga sveska Deset knjiga novije filozofije izložene u stihovima B. Staya, 1755.

Na početku XX. st. započelo je uvođenje elektroničke navigacije. Razvijena je radijska, radarska i radarsko-laserska navigacija, rabi se girokompas, giromagnetski, indukcijski i laserski kompas, uspostavlja se hiperbolična i satelitska (GNSS) navigacija, uz točnost određivanja položaja 20 m u horizontalnoj ravnini i 30 m u vertikalnoj ravnini, točnost određivanja brzine 0,1 m/s i učestalost izračuna položaja jednom u sekundi. Uvođenjem diferencijalnoga sustava satelitske navigacije (DGNSS) točnost određivanja položaja povećana je na razinu jednoga metra, dok koncept umreženih referentnih stanica omogućuje točnost na razini centimetra. Povećana točnost, pouzdanost i dostupnost GNSS-a danas se pretežito ostvaruje satelitskim augmentacijskim sustavom (engl. Satellite-based Augmentation System, SBAS), kojim se utvrđuju trenutačne pogreške određivanja položaja u pojedinim točkama, te se uz pomoć satelita korisnicima distribuiraju korekcije. Trenutačno djeluje više augmentacijskih sustava koji pokrivaju pojedina područja svijeta, npr. Sjevernu Ameriku (Wide area Augmentation System, WAAS), Europu (European Geostationary Navigation Overlay Service, EGNOS), Rusiju (System for Differential Corrections and Monitoring, SDCM), Indiju (GPS Aided Geo Augmented Navigation, GAGAN), Japan (Multi-functional Satellite Augmentation System, MSAS) i dr., dok se neki sustavi još razvijaju. U sastavu suvremenih navigacijskih sustava rabe se (digitalne) elektroničke karte i geoinformacijski sustavi (GIS), atomski satovi s dnevnom pogreškom atomskoga sata 1 × 10-13 do 10-14.

Navigacija kroz djela hrvatskih znanstvenika

Jedno od najstarijih djela o navigaciji Umijeće plovidbe (L’arte del navigar) španjolskoga kozmografa Pedra Medine (1493–1567), preveo je sa španjolskoga na talijanski 1554. diplomat, matematičar i kartograf Vinko Paletin (1508–1575), rodom Korčulanin. Taj je prijevod bio u široj uporabi i u Dalmaciji. Prvi hrvatski autor koji je pisao svoje radove o navigaciji bio je Dubrovčanin Nikola Sagroević Krivonosić (1527–1573), zapovjednik više velikih brodova, čije je djelo Razmatranja o raznolikosti plime i oseke Zapadnog oceanskog mora (Ragionamenti sopra le varieta dei flussi et riflusi del Mare Oceano Occidentale) objavljeno u Veneciji 1574., a Razgovor o plimi i oseci kod svjetionika Messine … (Discorso de i flussi e riflussi del faro di Messina …) u Veneciji 1580. Vicko Dimitrije Volčić (1563–1607), rodom Dubrovčanin, u Livornu je 1592. utemeljio nautičko-kartografsku školu koja je djelovala do 1688. Bio je majstor u izradbi portulanskih karata (višebojne pomorske karte crtane rukom na pergamentu ili koži), vrlo važnih pomagala za navigaciju. Najpoznatija su mu djela: portulanska karta Sredozemlja i Crnoga mora (1596), s Jadranom u uvećanome mjerilu, portulanski atlas (1598), s pet portulanskih karata, i Pomorska karta (Carta nautica, 1601), s prikazom jadranskoga i egejskoga otočnog prostora.

Korice brodske knjige dubrovačkog broda Santo Spirito kapetana T. Sagri-Sagroevića, 1580.

Portulan Jadrana iz 1598., rad V. D. Volčića, Zbirka Novak

Misionar, istraživač i kartograf Ferdinand Konšćak (1703–1759), rodom iz Varaždina, poduzeo je tri istraživačka pohoda (1746., 1751., 1753) u nepoznate predjele Donje Kalifornije, popraćena dnevnicima prevedenima na nekoliko jezika. Godine 1746. izradio je preciznu kartu Donje Kalifornije, a oko 1750. i kartu Kalifornijskoga zaljeva. Razriješio je dvojbu dugu više od dva stoljeća i dokazao da Donja Kalifornija nije otok, već je poluotok.

Karta Donje Kalifornije iz 1746., rad Ferdinanda Konšćaka

U petome svesku Djela iz optike i astronomije (Opera pertinatia ad Opticam, et Astronomiam), objavljenome 1785. u Bassanu, Ruđer Bošković (1711–1787) predstavio je rad pod nazivom Kratka bilješka iz astronomije za jednog mornara (Notice abrègèe de l’Astronomie pour un Marin), koji je napisao u Parizu 1775. za Philippea Egalitèa. To je bio jedan od prvih udžbenika u Francuskoj i Njemačkoj koji se bavio samo astronomskom navigacijom.

Zadranin Šimun Stratik (1733–1829) predavao je na katedri matematike i nautike na Sveučilištu u Padovi, a poznat je po trojezičnome (talijansko-englesko-francuskom) Pomorskom rječniku (Vocabolario di marina, 1813) u kojem je među ostalim obradio i područje navigacije. Nakon reorganizacije nautičke škole u Trstu 1817., objavljen je niz stručnih knjiga, autorstvo kojih potpisuje i više hrvatskih pomoraca. Pomorski kapetan → Mate Andrijanić je za potrebe privatne pomorske škole u Bakru 1817. napisao opsežan udžbenik o umijeću plovidbe Vještina plovidbe (L’arte di navigare). Plovidbeni priručnik iz praktične navigacije i hidrografije Novi obalni peljar Jadranskoga mora (Nuovo costiere del Mare Adriatico, 1833), s podatcima i za hrvatsku obalu, djelo je kartografa → Ivana Grubaša, podrijetlom iz Perasta. Braća Robert i Ljudevit Zamara, profesori na splitskoj i riječkoj nautičkoj školi, objavili su 1854. Teoretsko-praktični tečaj navigacije (Corso teorico – pratico di navigazione). Jedan od prvih udžbenika o navigaciji za Mornaričku akademiju u Rijeci objavio je 1867. profesor Franz Pauger pod nazivom Udžbenik terestričkoga dijela nautike (Lehrbuch des terrestrischen Theile der Nautik). Eugen → Jelčić, profesor i ravnatelj pomorskih škola u Kotoru, Malome Lošinju i Trstu, unaprijedio je potkraj XIX. st. nastavu nautike, dajući znatne prinose u području navigacije, a među ostalima je autor Tečaja nautičke astronomije za upotrebu u nautičkim školama (Corso di astronomia nautica ad uso delle scuole nautiche), objavljenoga 1880. Profesor i ravnatelj u pomorskim školama u Bakru, Dubrovniku i Kotoru → Juraj Carić zauzimao se za uvođenje hrvatskoga jezika u pomorske udžbenike, te je prvi na hrvatskome jeziku objavio knjige iz područja nautičke znanosti (Nješto o mjesečnih distancah, 1883; Elementi matematične geografije. Uvod u nautičnu astronomiju, 1888; Nautika, 1890. i dr.). Udžbenik za terestričku navigaciju (Lehrbuch der terrestrichen Navigation), objavljen 1905., djelo je Antuna Stupara, profesora na Mornaričkoj akademiji u Rijeci. Pomorski kapetan i profesor na pomorskim školama u Kotoru i Dubrovniku → Ćiro Carić prvi je u svijetu uveo Gaussov zbrajajući logaritam za računanje zenitne daljine kao metodu astronomske navigacije, čime je postupak učinio bržim i sigurnijim, a po tome je zabilježen i u svjetskoj literaturi. Autor je prvih nautičkih tablica izdanih na hrvatskome i talijanskome jeziku Nautičke table sa praktičnom metodom računanja procijenjene zenitalne udaljenosti (Mareq St. Hilaire) i središnjih tačaka ortodrome (1923−24). Julijan Luterotti, profesor na pomorskoj školi u Dubrovniku, autor je udžbenika Terestrička navigacija (1927) i Astronomska navigacija (1928).

Područje navigacije za studente visokih pomorskih učilišta počelo se detaljnije obrađivati u literaturi nakon II. svj. rata. Pomorski pedagog → Marin Knežević 1943. pristupio je partizanima te je na Visu djelovao u izobrazbi mornaričkih časnika, objavivši 1944. Priručnik za obalnu navigaciju. Ostala njegova važnija djela o navigaciji su: Opća, sferna i nautička astronomija (1963) i Terestrička navigacija (1964). Profesor → Frano Simović autor je dvaju izdanja Nautičkih tablica (1948. i 1974) za astronomsku navigaciju, koje sadržavaju (prvi put u Hrvatskoj) dijagram Mercatorovih širina i dijagram pravokutnoga trokuta za rješavanje loksodromskih zadataka. Njegova su djela i Nautička astronomija (po predavanjima u šk. god. 1951–52, 1952), te Terestrička navigacija (po predavanjima u šk. god. 1952–53, 1953). Pomorski pedagog → Petar Čumbelić objavio je Nautičke tablice PRὼ (1969), u kojima je postavio metodu za računanje astronomskoga položaja broda, te djela Astronomska navigacija II (1990) i Identifikator zvijezda PRὼ (1991). Profesor → Anton Simović objavio je više knjiga iz pomorsko-nautičke struke, među kojima se iz područja navigacije ističu: Terestrička navigacija (1978), Navigacijska meteorologija (1985) i Elektronička navigacija (1986). Djela Brodski magnetski kompasi – teorijske osnove (1998), Elements of electronic navigation for deck officers (2005) i Terestrička i elektronička navigacija (2010), zajednički su rad profesora na Pomorskome fakultetu u Rijeci → Serđe Kosa, Duška Vranića i → Dinka Zorovića.

Među mnogobrojnim udžbenicima i drugim djelima ističu se još: Astronomska navigacija I i II (V. Medanić, 1966–68), Terestrička i elektronska navigacija (F. Benković, M. Piškorec, Lj. Lako, K. Čepelak, D. Stajić, 1986), Astronomska navigacija I (B. Franušić, 1989), Sferna trigonometrija s primjenama u pozicijskoj astronomiji (I. Kitarović, 1990), Navigacijska astronomija (I. Kitarović, 2000), Navigacijski radar (J. Sušanj, 2006), Terestrička navigacija (Z. Lušić, 2012), Sustavi elektroničke navigacije (I. Jurdana, J. Sušanj, 2013).

Područjem navigacije bavi se i → Hrvatski hidrografski institut, koji osim pomorskih karata i elektroničke navigacijske karte (baza podataka s normiranim sadržajem, strukturom i formatom), izdaje i navigacijske publikacije.

Nastava navigacije u srednjim školama

Razvojem brodarstva i otkrićem novih plovnih putova sve je više rasla potreba da budući kapetani prođu neki oblik izobrazbe na kopnu prije nego što preuzmu dužnost na brodu. Poznato je da su hrvatski pomorci već u XV. i XVI. st. teorijska znanja iz navigacije, kao i administracije, trgovine i ostaloga, u pojedinim primorskim gradovima stjecali kraćom privatnom podukom kod nekoga iskusnijeg kapetana, svećenika ili učitelja. Najstarija poznata privatna pomorska škola osnovana je potkraj XVI. st. u Perastu, a u XVII. i XVIII. st. takve su škole djelovale i u Kotoru, Herceg Novome, Prčnju, Malome Lošinju, Rijeci i dr. Primjerice u Malom Lošinju oko 1780. privatnu poduku pomorcima davala su braća Ivan i Stjepan Vidulić.

Prva javna pomorska škola na istočnome Jadranu osnovana je 1754. u Trstu pod nazivom Državna škola za matematiku i nautiku, a prvi predavač bio je isusovac Franjo Ksaver Orlando, rodom Riječanin. Školovanje je trajalo dvije godine; u prvoj godini učile su se aritmetika, geometrija i ravna trigonometrija, a u drugoj sferna trigonometrija, astronomija, matematička geografija i navigacija. Škola je 1773. ukinuta zajedno s ukinućem Družbe Isusove, a na Orlandov zahtjev carica Marija Terezija izdala je dekret po kojem se tršćanska nautika seli u Rijeku, gdje je nastava započela 1774. Škola je u Rijeci djelovala sve do 1784., kada je ponovno preseljena u Trst. Carskim ukazom iz 1849. određeno je da se otvore javne pomorske škole u najvažnijim pomorskim središtima na obali. Tako su uz starije državne pomorske škole u Trstu i Rijeci, započele raditi i škole u Bakru, Splitu, Zadru, Dubrovniku i Kotoru.

Prvi nautički državni zavod – Nautička škola Bakar (od 1993. Pomorska škola Bakar) osnovana je 1849., i neprekidno djeluje do danas. U njoj terestričku navigaciju predaju Vladimir Car, Gordan Papeš i Danilo Travalja, astronomsku Darko Jotanović, Krasnodar Mišković, Josip Pogorilić, D. Travalja i Josip Trnčik, a elektroničku navigaciju Matea Kapetanović, G. Papeš, Davor Šakan i D. Travalja.

Iste godine osnovana je i Pomorska škola u Splitu, a nastava navigacije započela je ondje 1850. Škola je 1874. prekinula s radom, a ponovno je otvorena 1959. te djeluje i danas. Navigacija se predaje na nautičkome smjeru, a predmetni nastavnici su: Saša Gavranović, Vinko Marinković, Zoran Mikelić, Tomislav Miletić, Juraj Palčić, Srđan Rizvan, Zlatan Spahija, Željko Stazić, Luka Zaputović (terestrička navigacija), Julije Dabinović, Zlatan Dumanić, S. Gavranović, Dražen Jašić, Nikša Kondić, V. Marinković, Mario Martinić, Z. Mikelić, T. Miletić, J. Palčić, Vladimir Petraković, Z. Spahija, Ž. Stazić (astronomska navigacija), Željko Batistić, Toni Meštrović, Z. Mikelić, T. Miletić, Ž. Stazić, L. Zaputović, Luka Zoranić (elektronička navigacija).

Prva pomorska škola u Zadru osnovana je 1851. Radila je neprekidno do 1860., a 1867. je zatvorena. Prekid je trajao do 1957., kada je škola ponovno započela s radom. Predmetni nastavnici navigacije su: Jurica Fabijanić, Dragan Govorčin, Ivo Hekman, Nikola Peša, Ratko Radulić (teretistička navigacija), I. Hekman, Tomislav Klarin, Maksim Klarin, N. Peša (astronomska navigacija), te Ivan Gulan i Franko Marnika (elektronička navigacija).

Nautička škola u Dubrovniku (danas Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik) započela je s radom 1852., a navigacija se predavala u okviru pomorsko-nautičkoga odjela. Predmetni nastavnici su: Maro Bošnjak, Binko Levi, Marko Stahor (teretistička navigacija), B. Levi, Marija Popović (astronomska navigacija), te M. Stahor i Jerko Strgar (elektronička navigacija).

Godine 1855. do tada privatna škola u Malom Lošinju pretvorena je u javnu pod nazivom I. R. Scuola Pomorska škola u Malom Lošinju (Nautica in Lussinpiccolo). S prekidima djeluje do danas, od 1990. kao Srednja škola Ambroza Haračića. Navigacija se predaje na smjeru za pomorske nautičare, a predmetni nastavnici predavači su: Ivan Komadina, Nikola Poduje (Terestrička navigacija), Aldina Burić, N. Poduje (Astronomska navigacija), Renato Dudić (Elektronička navigacija).

Prometno-tehnička škola u Šibeniku osnovana je 1992. kao pravni sljedbenik Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje. Navigacija se predaje na smjeru za pomorske nautičare, a nastavnici predavači su: Marijan Bajlo, Davor Lakoš, Janez Lakoš, Ozren Šupe (terestrička navigacija), M. Bajlo, M. Klarin, D. Lakoš (astronomska navigacija), te M. Bajlo, M. Klarin i D. Lakoš (elektronička navigacija).

Studij navigacije na visokim pomorskim učilištima

Početak znanstvenoga pristupa u podučavanju navigacije kao sveučilišnoga kolegija vezan je uz osnutak → Mornaričke akademije u Rijeci, 1866. Profesori Akademije bili su vrhunski stručnjaci i znanstvenici, koji su svoje radove osim u monografskim izdanjima objavljivali u zbornicima Akademije znanosti u Beču. Navigacija se u početku predavala u sklopu predmeta Nautika, a od 1913. kao zaseban predmet (Astronomska i terestrička navigacija). Akademija je 1914. premještena u Beč, gdje je djelovala do 1916.

Prekid u visokoškolskom obrazovanju u području navigacije trajao je sve do 1949., kada je u osnovana Viša pomorska škola u Rijeci (od 2001. → Pomorski fakultet u Rijeci). U sklopu ustanove osnovan je 1964. Zavod za pomorsku navigaciju i pogon broda, a 2011. Navigacijski GNSS laboratorij, prvi takve vrste u Hrvatskoj, u kojem se uz ostala istraživanja vezana uz satelitske navigacijske sustave, proučavaju i učinci svemirskoga vremena na GNSS sustave. Predmetni nastavnici predavači po disciplinama navigacije na stručnom i sveučilišnom preddiplomskom studiju su: → Pavao Komadina, S. Kos, Anton Lenac, F. Simović, D. Zorović (Terestrička navigacija), Ivo Kitarović, S. Kos, Vladimir Medanić, F. Simović, Đani Šabalja (Astronomska navigacija), David Brčić, Aleksandar Dolinar, Renato Filjar, Jakov Kitarović, S. Kos (Elektronička navigacija), Čedo Listeš, Jasenko Randić (Praktična navigacija), Mirano Hess, S. Kos (Plovidba broda), Đani Mohović (Planiranje putovanja), D. Brčić, Đani Šabalja (Integrirani navigacijski sustavi), Irena Jurdana i Josip Sušanj (Sustavi elektroničke navigacije). Na sveučilišnome diplomskom studiju nastavnici predavači su: D. Brčić, R. Filjar, S. Kos (Primijenjena satelitska navigacija), te Robert Mohović (Povijest pomorstva i navigacije), a na međusveučilišnom poslijediplomskom doktorskom studiju Pomorstvo: D. Brčić, R. Filjar i S. Kos (Ionosferski učinci na satelitske navigacijske sustave).

Navigacija se u Splitu počela predavati na Višoj pomorskoj školi osnovanoj 1959 (od 2003. → Pomorski fakultet u Splitu). Predmetni nastavnici predavači po disciplinama navigacije na stručnom i sveučilišnom preddiplomskom studiju su: Franjo Benković, Ante Brničević, Ivo Buljan, Krunoslav Čepelak, Radivoje Đurišić, Ivo Hekman, Dušan Jeftimijades, Ljudevit Lako, Zvonimir Lušić, T. Miletić, Dušan Stajić, Božidar Sučić, Ivica Tijardović (Terestrička navigacija), Ivica Barišić, P. Čumbelić, R. Đurišić, Z. Lušić, Frano Smoje, I. Tijardović, Nenad Toplak (Astronomska navigacija), Josip Kasum, V. Marinković, Z. Mikelić (Elektronička navigacija), Maksim Klarin, Lj. Lako, → Stjepan Lakoš, V. Marinković, T. Miletić, I. Tijardović (Navigacija), Janez Lakoš (Osnove navigacije), F. Benković, Lj. Lako, Mijo Piškorec, D. Stajić (Brodski navigacijski uređaji), Nikola Kolundžić, Ivan Marjanica, Ivica Pivačić (Brodski elektronički uređaji), V. Marinković, Z. Mikelić, Radovan Vlašić (Elektronički navigacijski uređaji), A. Brničević (Praktična navigacija), Boris Čupin (Navigacija u ribolovu), J. Dabinović (Kolokvij za navigacijske predmete), R. Đurišić (Opća i sferna astronomija), Životije Lazarević, V. Marinković (Instrumenti elektroničke navigacije), Z. Lušić, Danijel Pusić (Elementi plovidbe), I. Tijardović (Elementi navigacije). Na sveučilišnome diplomskom studiju nastavnici predavači su: Paško Ivančić (Ergonomija navigacijskih podsustava), J. Kasum (Navigacijski integrirani sustavi, Ergonomija navigacijskih podsustava) i Z. Lušić (Upravljanje navigacijskim i nadzornim sustavima).

Nastava navigacije u Dubrovniku započela je na Višoj pomorskoj školi osnovanoj 1959 (od 2003. Pomorski odjel → Sveučilišta u Dubrovniku). Predmetni nastavnici predavači po disciplinama navigacije na stručnom i sveučilišnom preddiplomskom studiju su: Miloš Brajović, Niko Hrdalo, J. Kasum, Marin Knežević (Terestrička navigacija), Boris Franušić, J. Kasum, M. Knežević, Miljenko Petrović, → Ivo Sjekavica (Astronomska navigacija), M. Brajović, Srećko Krile (Elektronička navigacija), Pero Gjenero (Praktična navigacija) i Rudi Jelić (Pomorska sinoptička navigacija).

U Zadru se navigacija počela predavati na studiju nautike i tehnologije pomorskoga prometa, koji je osnovan 2000. kao dislocirani studij Pomorskoga fakulteta u Rijeci. Godine 2004. utemeljen je Pomorski odjel → Sveučilišta u Zadru te se nastava navigacije ondje izvodi od 2005. Predmetni nastavnici predavači po disciplinama navigacije na stručnom i sveučilišnom preddiplomskom studiju su: Toni Bielić, M. Klarin, S. Kos, Jelenko Švetak, Damir Zec (Terestrička navigacija), M. Klarin, S. Kos (Astronomska navigacija), T. Bielić, J. Kasum, M. Klarin i I. Pavić (Elektronička navigacija).

U Splitu je 1973–91. djelovala i Mornarička vojna akademija na kojoj se u okviru pomorskoga odsjeka predavala navigacija. Nastavnici su bili Franjo Benković, Ljudevit Lako, Mijo Piškorec, Josip Herenda, Krunoslav Čepelak i Mirko Štrok, a predavali su sve navigacijske discipline (terestrička, taktička, elektronička i astronomska navigacija). U → Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman, osnovanome 1991. pod nazivom Časnički centar Hrvatske vojske, osim specijalističkih vojnih znanja predaje se i predmet navigacija. Obrađuju se dijelovi terestričke, elektroničke i taktičke navigacije, a predmetni nastavnici su Radovan Košak i Tomislav Sunko.

Udruge

Najznačajnije udruge u svijetu vezane uz pomorsku navigaciju su: The Royal Institute of Navigation (London), The Institute of Navigation (Manassas, Virginia), Japan Institute of Navigation (Tokio), Russian Institute of Radionavigation and Time (Sankt Peterburg), Australian Institute of Navigation (Canberra), International Association of Institutes of Navigation (London), European Group of the Institutes of Navigation (Antwerpen), Nordisk Navigasjonsforum (Trondheim), Instituto Português de Navegação (Caparica), Deutsche Gesellschaft für Ortung und Navigation (Bonn), Institut Français de Navigation (Pariz), Instituto de Navegacíon de España (Barcelona), Polish Navigation Forum (Gdynia), Österreichischer Verein für Navigation (Graz), Schweizerisches Institut für Navigation (Bern), Istituto Italiano di Navigazione (Rim), Central Bureau JPL (Pasadena, California), China Institute of Navigation (Peking), European Global Navigation Satellite Systems Agency (Prag), The International GNSS Service.

U Hrvatskoj je 2004. osnovan ogranak britanske udruge The Royal Institute of Navigation. Ostale udruge vezane uz pomorsku navigaciju su: Udruga kapetana i poručnika trgovačke mornarice Zadar (1992), Udruga pomorskih kapetana Split (2000), Udruga pomorskih kapetana i časnika Šibenik (2008), Udruga pomorskih kapetana sjevernog Jadrana Kraljica mora Rijeka (2011), Udruga pomorskih kapetana otoka Raba (2011), Udruga pomorskih kapetana i časnika trgovačke mornarice Zagreb (2012). Zajednica hrvatskih udruga pomorskih kapetana Zadar (2008) članica je Europske udruge kapetana (Confederation of European Shipmaster’s Associations, CESMA).


Ostali podatci
Što pročitati?

Pomorstvo Lošinja i Cresa. U povodu sto dvadeset pete obljetnice uspostavljanja Pomorske škole u Malom Lošinju. Mali Lošinj, 1980.

Centar usmjerenog obrazovanja za kadrove u pomorstvu Bakar 1975–1989. Bakar, 1989.

I. Hekman: Povijest pomorske navigacije I–II. Rijeka–Zadar, 1991–95.

B. Franušić: Povijest navigacije u Hrvata. Dubrovnik, 1994.

Pomorska škola Bakar 1849–1999. Bakar, 1999.

Visoka pomorska škola u Splitu 1959/60.–1999/2000. Split, 2000.

Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci 1949–2009. Rijeka–Zagreb, 2009.

Zbornik. 50 godina visokog obrazovanja pomoraca u Dubrovniku i 90 godina od početka časopisa Naše more. Dubrovnik, 2009.

S. Kudela, W. Pater: Časnici Poljske ratne mornarice. Apsolventi Carsko-kraljevske vojne pomorske akademije u Rijeci. Gdansk, 2010.

E. Dubrović: Vojno-pomorska akademija u Rijeci 1866–1914 (katalog izložbe). Rijeka, 2011.

Mornarička akademija i pomorsko školstvo u Rijeci, Bakru i Malom Lošinju (katalog izložbe). Rijeka, 2013.

Sveučilište u Dubrovniku. Sveučilišni Godišnjak. Akademska 2016./2017. Dubrovnik, 2017.

navigacija
Karta putovanja jedrenjaka Splendida kojim je kapetan I. Visin oplovio svijet 1852–59.

Znanost i vještina vođenja broda ili drugog prometala najpovoljnijom, unaprijed zadanom trajektorijom od ishodišta do odredišta.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje