ambalaža, sredstvo u koje se stavlja proizvod radi čuvanja tijekom transporta, skladištenja, prodaje, rukovanja i uporabe. Funkcije su joj: zaštitna (štiti robu od oštećenja, zagađenja, prljanja i drugih vanjskih utjecaja; štiti korisnike od opasnih tvari), skladišno-transportna (omogućava što bolje iskorištenje skladišnoga i transportnoga prostora), prodajna (privlači kupce izgledom), uporabna (omogućuje lako otvaranje i zatvaranje, doziranje), informacijska (daje korisnicima informacije o proizvodu), ekološka (nakon uporabe omogućuje održivo zbrinjavanje) i dr.

Prema namjeni se ambalaža razvrstava na prodajnu ili primarnu (najmanja ambalažna jedinica u kojoj se proizvod prodaje konačnom kupcu), skupnu ili sekundarnu (sadržava više proizvoda u primarnoj ambalaži) i transportnu ili tercijarnu (omogućava prijevoz, pretovar i rukovanje određenom količinom proizvoda pakiranog u prodajnoj ili skupnoj ambalaži). Prema vrsti materijala od kojeg je izrađena, može biti papirnata i kartonska (ambalažni papir, vreće, višeslojna ambalaža s pretežnim udjelom papira, kartonske kutije, lijevani podlošci i kutije), metalna (folije, konzerve, limenke, tube, aerosolni raspršivači, boce, bačve, cisterne, kontejneri), plastična (folije, vreće, podlošci, boce, čaše, posude, tube, kante, nosiljke za boce, kutije), staklena (ampule, staklenke, boce, baloni), drvena (letvarice za voće, bačve, palete, sanduci, obiti, bubnjevi za kabele, drvena vuna), tekstilna (vreće, mreže), keramička (boce, posude), kompozitna (fleksibilna ili polučvrsta ambalaža od više slojeva papira, kartona, metalnih ili plastičnih folija). Ambalaža može biti povratna (za višekratnu uporabu), nepovratna (za jednokratnu uporabu) i reciklažna (nakon preradbe može se koristiti kao sirovina za ponovnu uporabu).







Čovjek se od pradavnih vremena koristi nekom vrstom ambalaže kako bi u njoj odlagao svoja dobra, čuvao ih od vanjskih utjecaja, omogućio njihovo prenošenje i uporabu. U paleolitičkom razdoblju za prenošenje dobara namijenjenih razmjeni čovjek se koristio predmetima koje je pronalazio u prirodi (šuplji plodovi, kora drveta, životinjske mješine i koža i sl.). Razvojem ljudskoga društva, potrebom za robnom razmjenom na većim udaljenostima započela je izradba ambalaže od prirodnih materijala, poput košara od pruća, drvenih kutija i bačvi, pletenih vreća, keramičkih posuda. Kako je čovjek otkrivao mogućnosti preradbe prirodnih sirovina za dobivanje novih materijala tako su se pojavljivali i novi oblici ambalaže, poput staklenih boca i posuda od bakra i bronce. Industrijalizacija i urbanizacija s kraja XVIII. st. i u XIX. st. utjecale su na znatan rast proizvodnje i trgovine. Pritom se pojavila potreba za velikim količinama jeftine ambalaže, koja je morala omogućiti da se proizvodi proizvedeni na jednom mjestu distribuiraju do konačnih, često udaljenih potrošača, osiguravajući što dulju trajnost proizvoda. Ambalaža se sve više počela industrijski proizvoditi od papira i kartona, a revoluciju u prehrambenoj industriji izazvao je razvoj tehnologije konzerviranja u metalnoj ambalaži, omogućivši prvi put očuvanje namirnica gotovo neodređeno dugo vrijeme. Sredinom XX. st., zahvaljujući primjeni novih materijala (aluminij, plastika) te zamjeni klasične tehnike posluživanja u trgovinama robe široke potrošnje tehnikom samoposluživanja, ambalaža se razvijala strelovito. Roba je tada u trgovine počela dolaziti zapakirana u male prodajne jedinice prilagođene potrebama kupaca, a sve informacije koje je kupac prije dobivao od trgovca, nastavila mu je pružati ambalaža, postavši važnim djelokrugom → grafičkoga dizajna. Suvremena dostignuća u polju ambalaže (novi ambalažni oblici, nove tehnike pakiranja), promjene u načinu života stanovništva (razvoj prometa, nove higijenske i zdravstvene navike) i povećana kupovna moć potrošača razlozi su sve veće proizvodnje i potrošnje ambalaže.







Istodobno je masovna uporaba ambalaže, osobito one jednokratne, dovela do neslućenog porasta otpada koji se mora zbrinuti i do golemog zagađenja okoliša nekontrolirano odbačenom ambalažom kojoj često trebaju godine kako bi se razgradila. Ti su rastući problemi u novije doba potaknuli inicijative i mjere za smanjenje uporabe ambalaže, uporabu povratne, reciklirajuće, biorazgradive ambalaže i drugih oblika održive ambalaže. Sukladno strogim europskim regulativama, u RH je postupanje s ambalažom i ambalažnim otpadom uređeno posebnim pravilnikom.

Proizvodnja ambalaže na području Hrvatske

Najstarija → keramika na području Hrvatske, među kojom su pronađeni i oblici koji su služili za čuvanje i prijenos hrane i ostale robe, vezana je uz neolitičku starčevačku kulturu u sjevernim područjima i impressokeramičku kulturu na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Narodi poput Japoda, Liburna, Delmata i Histra, koji su u starome vijeku obitavali na području današnje Hrvatske, za ambalažu su se, osim keramičkim posudama, služili i onima od stakla i metala, koje su isprva uvozili, ponajviše iz Grčke i s Apeninskog poluotoka, a potom i sami izrađivali (→ staklo; → metalurgija). Kao i u ostatku Europe, → papir se na području Hrvatske rabio i prije nego što je započela njegova lokalna proizvodnja, a uvozio se iz arapskoga svijeta. Smatra se da se prva proizvodnja papira u Hrvatskoj odvijala potkraj XVII. st. u pavlinskome samostanu u Očuri kraj Lepoglave, te na području Dubrovačke Republike, ali za to zasad nema sigurnih dokaza.

Papirnata ambalaža

Osim Tvornice papira Smith & Meynier (→ Tvornica papira Rijeka) i Zagrebačke dioničke tvornice papira (→ Pan – Tvornica papira Zagreb), najvećih poduzeća za proizvodnju papira na području Hrvatske, papirnu robu je, među ostalim i ambalažnu, potkraj XIX. st. i u prvim desetljećima XX. st. počeo proizvoditi niz specijaliziranih poduzeća. Kromolitografska tvornica Rožankovski i drug, osnovana 1898. u Zagrebu, od 1917. proizvodila je kartone i valovitu ljepenku za kutije, te je bila jedna od prvih tvornica koje su tiskale etikete za ambalažu. Godine 1931. udružila se s Industrijom papirnate robe, te osnovala poduzeće Karton. Papirnatu ambalažu u različite svrhe proizvodila su u tom razdoblju zagrebačka poduzeća Naklada Kugli (1881), koja se uz nakladničko-knjižarsku djelatnost bavila i proizvodnjom papirnatih vrećica, Tvornica kartonaže Ivan Hudetz (1898; djeluje i danas pod nazivom Kartonaža Hudetz), Prva hrvatska tvornica cigaretnog papira i tuljaka Golub (1907), Tvornica papirnatih vrećica Vilim Gvozdić (1919), Jugoslavija, industrija papira (1920), Jugoslavensko Bates (1934), potom Mira, tvornica tuljaka, cigaretnog papira i kartonaža iz Osijeka (1920), Tvornica kartonaže i umjetnog cvijeća iz Karlovca (1921) i dr.







Nakon II. svj. rata postojeće tvornice bile su konfiscirane i nacionalizirane, a osnovana su i mnoga nova poduzeća. Napretkom znanosti nastajale su nove proizvodne tehnologije, usavršavali su se procesi kako bi se zadovoljilo sve zahtjevnije tržište. U Kombinatu → Belišće, začetci kojega su vezani uz obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću osnovano 1884., 1960. započela je proizvodnja spiralne papirnate ambalaže. Pretvorbom je Belišće 1992. postalo dioničko društvo, 2012. preuzelo ga je austrijsko poduzeće Duropack, a 2015. britanska kompanija za proizvodnju ambalaže DS Smith. Proizvodi maloprodajnu ambalažu i ambalažu za izlaganje na police, industrijsku ambalažu, te ambalažu od valovitoga kartona. Jedno od značajnijih poduzeća papirnate ambalaže, koje je 2010. postalo dijelom Belišće grupe, od 2015. u većinskom vlasništvu poduzeća DS Smith, je → Bilokalnik – IPA, osnovano 1957. u Koprivnici pod nazivom Šumsko-industrijsko poduzeće, s prvotnom djelatnošću obradbe drva. Kartonsku ambalažu počelo je proizvoditi 1965., a od 1970. prvo je u Jugoslaviji proizvodilo i podloške za jaja po tehnologiji danskoga poduzeća Hartmann.







U razdoblju nakon II. svj. rata papirnatu ambalažu u svoj su asortiman uvrstila novoosnovana poduzeća Ivica Lovinčić u Zagrebu (1948; od 2001. djeluje u sastavu švicarskoga poduzeća Model grupe za proizvodnju kartonske ambalaže), Štamparski zavod Ognjen Prica u Karlovcu (1946; od 1995. djeluje pod nazivom Lana Karlovačka tiskara), Tiskara Ludbreg (1954; od 1992. djeluje pod nazivom Grafičar; 2006. pripojena joj je i Koprivnička tiskarnica, a 2012. nakladnička kuća Znanje iz Zagreba), → Litokarton u Osijeku i mnoga druga.

Iz maloga pogona unutar Tvornice duhana Rovinj 1956. razvilo se poduzeće Istragrafika Rovinj za proizvodnju kartonske ambalaže, tiskanje obrazaca i blanketa, te obavljanje tiskarskih, grafičkih i kartonažnih usluga za vlastite potrebe. Zahvaljujući financijskim ulaganjima u suvremenu tehnologiju, 1997. Istragrafika Rovinj postala je najvećim proizvođačem i izvoznikom komercijalne kartonske i papirnate ambalaže u RH. Godine 2018. preuzelo ju je poduzeće A&R Carton Austria GmbH koje je dio AR Packaging grupe, te otada djeluje pod nazivom A&R Carton Istra i vodeći je proizvođač komercijalno-kartonske ambalaže u Hrvatskoj.







Poduzeće Jaškapack, osnovano 1989. u Sesvetama, jedino je poduzeće za proizvodnju valovitoga kartona i ambalaže u Hrvatskoj koje je u domaćem vlasništvu. Tvornica Valoviti papir Dunapack u sastavu austrijske Prinzhorn grupe, od 2004. u Zaboku proizvodi valoviti karton i ambalažu koju otiskuje fleksografskim tiskom u boji. Poduzeće C pakiranje za proizvodnju papirnatih vrećica, osnovano 2009. u Svetoj Heleni, posluje s glavnim postavkama održivoga razvoja, a svi su njegovi proizvodi u potpunosti biorazgradivi.

Godine 2018. u RH je ukupno proizvedeno 129 306 t valovitoga kartona, 26 495 t vreća i vrećica od papira, kartona, celulozne vate ili mreže celuloznih vlakana, 132 014 t kutija, spremnika, omota i slične ambalaže od valovitoga papira ili kartona, 11 874 t složivih kutija i kutijica od nevalovitoga papira ili kartona, te 494 t ostale papirnate ambalaže za pakiranje.

Staklena ambalaža

Iako je proizvodnja stakla na području Hrvatske započela već u XV. st., prva staklarska tvornica koja se bavila isključivo proizvodnjom staklene ambalaže bila je Straža, koju je 1860. u Humu na Sutli utemeljio bavarski industrijalac Michael Pöschinger kao radionicu za proizvodnju staklenki namijenjenih mineralnoj vodi iz Rogaške Slatine. Tvornica je vrhunac proizvodnje dosegnula potkraj 1980-ih kada se u njoj proizvodilo više od 200 000 t staklene ambalaže na godinu. Raspadom jugoslavenskoga tržišta poduzeće je zapalo u teškoće. Godine 1996. preuzelo ga je švicarsko poduzeće Vetropack, te od tada djeluje pod nazivom → Vetropack Straža, kao jedini proizvođač ambalažnoga stakla u Hrvatskoj. Godine 2018. u tvornici je proizvedeno oko 260 000 t staklene ambalaže.







Metalna ambalaža

Opsežnija proizvodnja metalne ambalaže na području Hrvatske započela je nakon I. svj. rata, kada su je, uz osnovnu djelatnost, u svoj asortiman uvrstile mnoge novoosnovane tvornice metalnih proizvoda, među kojima Prva hrvatska tvornica limenih, bravarskih proizvoda i pocinčaona iz Zagreba (1920), Karlovačka industrija bravarske robe i limenih štednjaka Miloš Ulemek iz Karlovca (1920), Kovinarsko-bravarska radiona Braća Mance iz Zagreba (1921), Tvornica emajlirane robe Ivan Remeta iz Iloka (1923) i dr., koje su proizvodile limenu ambalažu uglavnom za proizvode kemijske i prehrambene industrije.









Tvornica olovnih proizvoda iz Zagreba, osnovana 1922., nakon što se 1947. integrirala s Tvornicom olovnih tuba iz Vrbovskoga osnovanom 1937., među ostalim započela je proizvodnju olovne ambalaže, a od 1954. i aluminijske za potrebe kemijske i farmaceutske industrije, te nešto kasnije i prehrambene. Od 1970-ih do 2007., kada je ugašena, djelovala je pod nazivom → Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda (sv. 1). Tvornica emajliranoga, pocinčanoga i brušenoga posuđa → Gorica, utemeljena 1928. u Zagrebu, uz svoju primarnu djelatnost proizvodnje emajliranoga, cinčanoga i brušenoga posuđa bavila se izradbom limene ambalaže, uglavnom za potrebe prehrambene industrije, sve do 2001. kada je prestala djelovati. Vlastite pogone za proizvodnju limene ambalaže imala su i pojedina poduzeća za preradbu i konzerviranje ribe i ribljih proizvoda, poput → Jadranke 1892. osnovane 1892. u Veloj Luci, → Mirne osnovane 1877. u Rovinju, → Neptuna osnovanoga 1946. u Komiži (osim za vlastite potrebe tvornica je proizvodila ambalažu i za potrebe drugih srodnih poduzeća u Dalmaciji) i dr.







Jugoslavenska tvornica oksigena i gvozdene buradi, osnovana 1926. u Zagrebu, isprva je proizvodila metalne spremnike za prijevoz proizvoda iz rafinerije u Sisku. Od 1946., kada je postala društvenim vlasništvom, poslovala je pod nazivom → Lim metalna industrija, a u njezinu je asortimanu među ostalim bila metalna ambalaža za prehrambenu i kemijsku industriju. Tijekom vremena prometnula se u jednoga od vodećih proizvođača metalne ambalaže u državi. Početkom 2000-ih nad poduzećem je proglašen stečaj, nakon čega je prestalo djelovati, a od 2006. proizvodnja metalne ambalaže proširenog asortimana nastavila se u samoborskim pogonima novoosnovanoga poduzeća Lim Samobor.

Poduzeće Molvik, osnovano 1964. u Molvicama kraj Samobora isprva kao obrtnička radionica, tijekom vremena profiliralo se u jednog od vodećih proizvođača plastičnih zatvarača za tube u Jugoslaviji, a tijekom 1990-ih u proizvodni je asortiman uvelo i aluminijske i laminatne tube za potrebe kozmetičke, farmaceutske, kemijske i prehrambene industrije.

S tržišnim udjelom od približno 70%, poduzeće u švicarskom vlasništvu Aluflexpack novi iz Poličnika kraj Zadra najveća je grupacija u području proizvodnje aluminijske ambalaže u Hrvatskoj i treća po veličini na europskome tržištu. U Hrvatskoj je prisutno od 1982., a proizvodnja je organizirana na četiri lokacije u Hrvatskoj (Poličnik, Drniš, Umag i Omiš) te u Švicarskoj, Austriji, Poljskoj, Francuskoj i Turskoj.

Drvena ambalaža

Početak industrijske proizvodnje drvene ambalaže u Hrvatskoj poklapa se s osnutkom Drvorezbarske tvornice (→ Drvna industrija Vrbovsko) u Vrbovskom 1873., kao prve tvornice za finalnu preradbu drva. S približno 350 radnika proizvodila je kutije za cigare, raznu ambalažu, bačve i dr. Između dvaju svjetskih ratova, uz mnoga drvna poduzeća koja su u svom asortimanu među ostalim nudila i ambalažu, osnivala su se i ona specijalizirana: Jugoslavenska tvornica sanduka i industrija drva iz Zagreba (1921), Herman Steiner, tvornica industrijskih sanduka i parna pilana iz Osijeka (1921), Braća Harsch tvornica sanduka i kutija iz Vukovara.







Nakon II. svj. rata otvarali su se pogoni za proizvodnju drvene ambalaže u sklopu drvnoindustrijskih poduzeća, npr. pogoni za izradbu sanduka u Ogulinu 1948 (→ DIP Ogulin), Ravnoj Gori 1950 (→ Radin), Lučicama 1954 (→ DIP Delnice), Tvornica ambalaže u Josipdolu 1976 (u sastavu DIP-a Ogulin), Ambalaža Lanišće 1980.

Danas većina proizvodnje drvene ambalaže u RH otpada na transportnu ambalažu (letvarice, palete, drveni sanduci, sanduci za prekomorski transport, postolja za specijalni transport, bubnjevi za kabele i dr.) (→ drvena ambalaža), a mali dio na luksuznu ukrasnu ambalažu u obrtničkoj proizvodnji (→ specijalni drveni proizvodi).









Plastična ambalaža

Proizvodnja plastične ambalaže u Hrvatskoj u širem je opsegu započela 1950-ih zajedno s proizvodnjom → plastike i → preradbom polimernih materijala (sv. 1). Jezgra tog razvoja bila je tvornica za proizvodnju plastičnih masa → Jugovinil iz Kaštel Sućurca osnovana 1947., iz koje su se izdvojili pogoni za preradbu plastike → Jugoplastika iz Solina (1952) i Cetinka iz Trilja (1958). U istom razdoblju osnivali su se i drugi proizvođači plastične ambalaže poput Istraplastike (1957). Daljnji je razvoj 1960-ih bio potaknut uvođenjem preradbe plastike drugoga velikog hrvatskog proizvođača plastičnih masa, zagrebačkog poduzeća OKI (→ DIOKI). Prerađivačka djelatnost u OKI-ju započela je izgradnjom tvornice za preradbu plastike Zagrebplast 1965., koja je proizvodila ambalažne vrećice. Do sredine 1970-ih u proizvodnu jedinicu OKI-prerada udružila su se i druga poduzeća za preradbu plastike i izradbu plastične ambalaže, npr. Preplam (utemeljeno 1920-ih, priključilo se OKI-ju 1967), Dalmacijaplastika iz Drniša (osnovana 1959., priključila se OKI-ju 1971; od 1974. Drnišplast). Iz tog doba potječu i mnogi manji proizvođači plastične ambalaže, od kojih su neki aktivni i danas.









Danas su među većim proizvođačima plastične ambalaže → Ad plastik iz Solina, Alpla iz Svete Nedelje, Bomark ambalaža iz Varaždina, DW Reusables (prije Kaplast) iz Vojnića, Ecocortec iz Belog Manastira, Hajduk Plastična ambalaža iz Novog Marofa, Muraplast iz Kotoribe, Plamegal Trio iz Dugog Sela, Plastform iz Sesveta, Plastoform – Istra (prije Istraplastika) iz Pazina, Preplam iz Jakovlja, Rotoplast iz Svete Nedelje, Stražaplastika iz Huma na Sutli, Viplast iz Pazina i dr.

U RH je 2018. proizvedeno više od 24 200 t vreća i vrećica od etilena i 1400 t od drugih plastičnih materijala, 9400 t plastičnih kutija, sanduka, nosiljki i sl., 20 300 t plastičnih boca, bočica i balona, 270 t plastičnih čepova, poklopaca, kapica i drugih zatvarača, 1500 t drugih proizvoda za prijevoz ili pakiranje robe.

Tekstilna ambalaža

Iako se ambalaža od tekstila za izradbu vreća, vrećica i mreža na području Hrvatske izrađivala u okviru tekstilnih poduzeća kojima to nije bila primarna djelatnost, jedna od najdugovječnijih hrvatskih tvornica koja se uz proizvodnju ribarskih mreža bavi izradbom vreća od prirodnih i umjetnih materijala za spremanje i transport različitih vrsta proizvoda u poljoprivredi, građevinarstvu i dr. je Tvornica mreža (danas Tvornica mreža i ambalaže) osnovana 1927. u Zadru, a 1962. preseljena u Biograd. Izvozi oko 60% svoje proizvodnje, većinom u Njemačku, Italiju i Sloveniju.

Dizajn ambalaže u Hrvatskoj

Već od 1920-ih, a posebice nakon II. svj. rata mnoga su poduzeća za oblikovanje ambalaže i etiketa za ambalažu angažirala i grafičke dizajnere, među kojima su se posebno istaknuli → Pavao Gavranić, → Sergije Glumac, → Zvonimir Faist, → Milan Vulpe, → Zvonimir Beker, te → Dušan Bekar. Grafički dizajneri početkom XXI. st. polako odbacuju stare metode rada i, koristeći se najvećim dijelom računalnim tehnologijama, posvećuju se inovacijama i dizajnu za ekološku održivost. Među njima istaknuti su Davor Bruketa, Nikola Žinić, Nikša Vukša, Studio Sonda, Etikgraf i dr.



















Modernpak, najznačajniji sajam grafičke i ambalažne industrije u Hrvatskoj, koji se bijenalno održava od 1962. u Zagrebu, okuplja struku iz područja proizvodnje i primjene ambalaže i distribucije roba, predstavljajući najnovije trendove i inovacije u tehnologiji pakiranja te suvremena dizajnerska rješenja za ambalažu. Zbirka stare ambalaže koju je Muzeju grada Zagreba 2001. donirao Ante Rodin sadržava 2000 predmeta industrijske ambalaže proizvedene u Zagrebu u XX. st., te prikazuje razvoj hrvatskoga dizajna, svjedočeći o bogatoj domaćoj industrijskoj i tržišnoj kulturi.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

U visokom školstvu i znanosti područje ambalaže u Hrvatskoj dobro je zastupljeno u mnogim nastavnim i znanstvenim središtima. Na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu postoji Katedra za knjigoveštvo i ambalažu, koja organizira nastavu iz kolegija Ambalaža I i II, Ambalaža i tehnologija. Na → Sveučilištu Sjever u Varaždinu postoji diplomski studij Ambalaža, recikliranje i zaštita okoliša, s nizom kolegija iz područja ambalaže. Osim na tim fakultetima, znanja iz područja ambalaže visokoškolski studenti stječu na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku (Ambalaža i pakiranje hrane), → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu (Pakiranje hrane), → Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu (Proizvodnja plastične ambalaže), → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Ambalažni polimerni materijali), → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu (Ambalaža), → Veleučilištu u Karlovcu (sv. 1) (Pakiranje hrane) i dr.

Institut za ambalažu i tiskarstvo IAT (od 2012. Institut za ambalažu i tiskarstvo Tectus – IatT) osnovan je 2001. u sklopu zagrebačkog poduzeća Tectus d. o. o., radi pospješivanja gospodarskih djelatnosti, jačanja poslovne suradnje te promicanja ambalažne i grafičke struke. Aktivnosti podrazumijevaju kontinuiranu nakladničku djelatnost, organiziranje stručnih skupova, savjetovanja, simpozija, foruma i sl. (npr. godišnji regionalni skup FEST.A CROPAK; od 2000) te utemeljenje, organizaciju i dodjelu nagrada za najbolju ambalažu na hrvatskom i regionalnom tržištu – CROPAK (od 2004) i REGPAK (od 2010). U nakladi istog poduzeća izdaju se časopisi → Ambalaža (od 1996) i Regprint (od 2010; od 2006. Croprint).

Među novijom literaturom iz tog područja ističu se naslovi Analiza ambalažnog materijala (K. Galić, N. Ciković i K. Berković, 2000), Ambalaža za pakiranje namirnica (K. Galić, I. Vujković i M. Vereš, 2007), Transportna ambalaža od valovitog kartona (D. Babić, 2011) i Tisak ambalaže (S. Bolanča, 2013).