Carić, Juraj (Svirče, 5. I. 1854 – Jelsa, 5. IV. 1927), pomorski pisac i pedagog, autor prvih djela iz područja nautičkih znanosti u Hrvatskoj.

Pomorsku akademiju završio je u Trstu, a studij matematike, fizike i nautike u Grazu. Nakon položenoga profesorskog ispita u Trstu, radio je u pomorskoj školi u Bakru (1882) te se zauzimao za uvođenje hrvatskoga jezika u pomorske udžbenike. Godine 1890. prešao je na nautičku školu u Dubrovniku, a poslije na pomorsku Nautičku školu u Kotoru, gdje je bio i direktor (1900). Zbog političkih nazora i članaka, austrijske su ga vlasti umirovile 1914., a talijanske uhitile u Jelsi i zatočile 1918. Od 1919., radio je kao referent srednjih stručnih škola za Dalmaciju, a zatim kao inspektor trgovačkih akademija. Ponovno je umirovljen 1922.

Bavio se beletristikom te nautičkim, pedagoškim i pomorsko-političkim problemima, a bio je i zastupnik u Dalmatinskome saboru (1901–08). Carićevo prvo književno djelo je reprezentativan putopis književnosti realizma Slike iz pomorskoga života (1884). Kao pomorski stručnjak i pedagog autor je prvih hrvatskih udžbenika iz područja nautike Elementi matematične geografije (1888) i Nautika (1890). U povodu 400. obljetnice otkrića Amerike, za Maticu hrvatsku napisao je znanstveno-popularno djelo o Kristofu Kolumbu (1892). Njegovi književno-kritički i književni prilozi te članci iz nautike, pomorskoga školstva i pomorske terminologije objavljeni su u mnogobrojnim časopisima i listovima. Naziva ga se osnivačem hrvatske pomorske beletristike i pokretačem hrvatske pomorske terminologije.

Carić, Ćiro (Svirče, 16. XI. 1882 – Dubrovnik, 23. IV. 1962), kapetan duge plovidbe i stručnjak za astronomsku navigaciju.

Nautičku školu završio je 1903. u Kotoru, ispit za kapetana duge plovidbe položio je u Trstu 1907. Nakon studija na Nautičkoj akademiji u Trstu stekao je zvanje profesora nautičkih škola iz matematike i nautike (1915). Za I. svj. rata služio je u austrougarskoj ratnoj mornarici kao poručnik fregate, a poslije kao zapovjednik broda (1918–20). Godine 1921. napustio je plovidbu te počeo predavati nautiku u Nautičkoj školi u Kotoru, a od 1929. do umirovljenja 1950. i u Dubrovniku.

Prvi je u svijetu uveo Gaussov zbrajajući logaritam za računanje zenitne daljine kao metodu astronomske navigacije, čime je postupak učinio bržim i sigurnijim, a po tome je zabilježen i u svjetskoj literaturi. Nakon umirovljenja bavio se kompenziranjem magnetskih kompasa na brodovima. Autor je prvih nautičkih tablica izdanih na hrvatskome i talijanskome jeziku Nautičke table sa praktičnom metodom računanja procijenjene zenitalne udaljenosti (Mareq St. Hilaire) i središnjih tačaka ortodrome (1923−24), a bio je i suradnik Pomorske enciklopedije LZ-a.

Bernfest, Stjepan (Prag, 1. II. 1920 – Zagreb, 27. V. 2010), strojarski inženjer, svjetski prvak u zrakoplovnom modelarstvu.

Diplomirao je strojarstvo 1949. na zagrebačkom Tehničkome fakultetu. Radio je u Željezari Sisak 1950–54., potom kao suradnik u Elektrotehničkom institutu Rade Končar u Zagrebu. Zvanje zrakoplovnoga kontrolora I. klase stekao je 1974. te od tada predaje na Višoj zrakoplovnoj školi u Zagrebu.

Počeo se baviti zrakoplovnim modelarstvom 1934. kao član Aerokluba Karlovac. Na Prvenstvu Kraljevine Jugoslavije 1936. u Zagrebu, bio je prvi u konkurenciji zrakoplovnih modela klase B slobodne konstrukcije na gumeni pogon. Bio je član državne reprezentacije u Ljubljani (1938) te u Londonu (1939) gdje je osvojio drugo mjesto u pojedinačnom plasmanu u konkurenciji osam europskih država. Od 1945. bio je član reprezentacije NR Hrvatske na državnim natjecanjima. Na Prvenstvu svijeta 1950. u Trollhättanu u Švedskoj bio je prvi u konkurenciji modela jedrilica A-2, a 1951. osvojio je kup NR Hrvatske. Iste godine prestao se aktivno baviti modelarstvom.

Veleučilište u Šibeniku, visokoobrazovna ustanova osnovana 2006. koja provodi specijalistički diplomski stručni studij Menadžment i tri studija na preddiplomskoj razini: Menadžment sa smjerovima Turistički menadžment i Informatički menadžment, Promet sa smjerovima Cestovni promet i Poštanski promet te Upravni studij. Na Veleučilištu su akademske godine 2017–18. bila upisana 1103 studenta, a zaposlena 53 djelatnika, od kojih 32 u nastavničkom i suradničkom zvanju.

Promet je studij koji u smjerovima Cestovni promet i Poštanski promet obuhvaća tehničko, tehnološko i organizacijsko obrazovanje potrebno za planiranje, pripremu i vođenje prometnih procesa, gospodarenje opremom i materijalima te unapređenje i praktičnu primjenu suvremenih tehnologija i organizacije u prometu s ciljem postizanja optimalnih tehničko-tehnoloških i ekonomskih efekata uz istodobnu zaštitu okoliša. Studij godišnje završi oko 40 studenata.

Pitzinger, Franz (Enzersdorf, Austrija, 22. V. 1858 – Hofstetten, Austrija, 10. X. 1933), brodograđevni inženjer, projektant ratnih brodova austrougarske mornarice.

Diplomirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien), gdje je počeo raditi kao projektant u poduzeću Clayton & Shuttleworth. Stupio je 1886. u službu austrougarske mornarice kao brodograđevni inženjer u Pomorskom arsenalu u Puli. Radio je u mornaričkom odsjeku pri Ministarstvu rata u Beču (1895) te predavao brodogradnju i brodsko strojarstvo na Mornaričkoj akademiji u Rijeci (1898). Godine 1901. vratio se u Pomorski arsenal u Puli te postao zamjenik direktora (1902) te direktor (1908).







Sudjelovao je u izgradnji brodova Kronprinz Erzherzog Rudolf i Kaiserin Elisabeth u Puli, te bio voditelj gradnje brodova klase Radetzky u tršćanskom brodogradilištu Stabilimento tecnico triestino (1907–08). Bio je projektant nove klase velikih bojnih brodova austrougarske mornarice Ersatz Monarch, koja je 1914. trebala zamijeniti brodove klase Monarch, ali je njihova konstrukcija otkazana zbog početka I. svj. rata. Iste godine bio je unaprijeđen u glavnoga brodograđevnog inženjera te je ostao u mornarici do sloma Austro-Ugarske Monarhije (1918). Autor je udžbenika o brodogradnji Schiffbaukunde (1910) u kojem među prvima navodi elektrolučno zavarivanje kao mogući postupak spajanja u brodogradnji.

Popper, Siegfried (Prag, 5. I. 1848 – Prag, 19. IV. 1933), brodograđevni inženjer, vodeći konstruktor najvećih austrougarskih ratnih brodova.

Nakon studija na visokim politehničkim školama u Pragu i Karlsruheu, stupio je 1869. u austrougarsku mornaricu kao pomoćni tehničar. Od 1871. radio je kao projektant bojnih brodova u brodogradilištima u Trstu i Puli. Imenovan je 1904. glavnim brodograđevnim inženjerom i predstojnikom I. odjela Mornaričko-tehničkog odbora u Puli. Nakon umirovljenja 1907., radio je kao savjetnik brodogradilišta Stabilimento tecnico triestino u Trstu, tada jedinoga brodogradilišta velikih bojnih brodova u Monarhiji, te kao projektant bojnih brodova klase Tegetthoff.







Sveučilište u Beču dodijelilo mu je 1916. počasni doktorat, koji je vratio nakon što je na tom sveučilištu uvedena antisemitska praksa (oko 1930). Pruski kralj ponudio mu je mjesto na Tehničkome sveučilištu u Berlinu (TU Berlin), no Siegfried je odbio tu ponudu. Bio je najznačajniji konstruktor brodova Austro-Ugarske Monarhije, za koju je izradio projekte svih pet klasa bojnih brodova (Monarch, Habsburg, Erzherzog, Radetzky i Tegetthoff) te oklopnih krstaša Kaiser Karl VI. i Sankt Georg. Dio tih brodova porinut je u pulskom Pomorskom arsenalu (→ Uljanik) i riječkom brodogradilištu Ganz Danubius (→ 3. maj). (→ bojni brod)







metalizacija, postupak nanošenja metalnih prevlaka na površinu predmeta radi zaštite od raznih oblika trošenja (adhezija, abrazija, korozija, umor površine), obnavljanja istrošenih dijelova, postizanja bolje toplinske ili električne vodljivosti, dekoracije i dr. Ovisno o tome nastaje li materijal prevlake kemijskom reakcijom ili je prisutan već otprije, razlikuju se kemijski i fizikalni postupci metalizacije. U fizikalne postupke ubrajaju se vruće uranjanje, metalizacija prskanjem, platiranje, nataljivanje, navarivanje, oblaganje, lemljenje i lijepljenje, dok u kemijske spadaju → galvanotehnika, ionska izmjena i redukcija u otopini. Dvije važne metode prevlačenja, difuzijska metalizacija i metalizacija naparivanjem (iz parne faze), mogu biti fizikalnog i kemijskoga karaktera. Većina nabrojenih postupaka daje metalne prevlake koje uz podlogu prianjaju adhezijom, dok se nekim metodama prevlačenja dobivaju metalne prevlake koje prianjaju čvršće jer nastaje međusloj slitine osnovnog i pokrivnog metala, tako da prevlake čine integralni dio obrađivanih predmeta. Znanstvenoistraživačkim radom, kao i provedbom metalizacije u području gospodarstva bavi se → inženjerstvo površina.

Brnić, Josip (Sv. Ivan, Krk, 31. III. 1951), strojarski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1976. na Tehničkom fakultetu u Rijeci, magistrirao 1983. na Fakulteti za strojništvo u Ljubljani, te doktorirao 1988. disertacijom Analiza stanja naprezanja poprečnih presjeka statički opterećenih grednih elemenata (mentor R. Ruman) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Radio je u poduzeću Brodoprojekt u Rijeci (1976−90) kao projektant specijalnih objekata. Od 1977. radi u Zavodu za tehničku mehaniku Tehničkoga fakulteta u Rijeci; od 1996. je redoviti profesor. Predaje kolegije Statika, Nauka o čvrstoći I−II, Metoda konačnih elemenata čvrstih tijela, Optimalni dizajn konstrukcija. Bio je prodekan (1993−94) te u dvama mandatima dekan (1994−96. i 1996–98) Fakulteta, a od 2002. predstojnik je Zavoda za tehničku mehaniku. Bio je prorektor za znanost i međunarodnu suradnju (1998−99) te rektor (1999−2000) Sveučilišta u Rijeci.

Autor je knjiga i udžbenika Nauka o čvrstoći (1991), Mehanika i elementi konstrukcija (1993), Elastomehanika i plastomehanika (1996), Statika (2004). Analiza deformabilnih tijela metodom konačnih elemenata (s M. Čanađijom, 2009), Osnove optimizacije mehaničkih konstrukcija (2013). Član je suradnik HAZU-a od 1997., u trajnome zvanju od 2008., redoviti član HATZ-a te član Međunarodne akademije inženjerstva u Moskvi od 2013. Dobitnik je državne Godišnje nagrade za znanost 1997. i Nagrade za životno djelo 2018. te Nagrade HAZU 2010.

Turkalj, Goran (Rijeka, 5. V. 1965), strojarski inženjer, stručnjak za numeričku mehaniku konstrukcija.

Na Tehničkome fakultetu u Rijeci diplomirao je 1990., magistrirao 1996. te doktorirao 2000. disertacijom Nelinearna analiza stabilnosti tankostjenih grednih struktura (mentor → J. Brnić). Karijeru je započeo kao projektant u ljevaonici tvornice Torpedo u Rijeci (1990) te radom u Hrvatskim željeznicama kao voditelj održavanja vučnih vozila (1990–92). Od 1993. radi na Tehničkome fakultetu u Rijeci, od 2007. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Računarska analiza konstrukcija, Čvrstoća konstrukcija, Mehanika i elementi konstrukcija, Nelinearna analiza konstrukcija, Stabilnost konstrukcija. Bio je voditelj stručnoga studija strojarstva (2002–03) te Laboratorija za numeričku analizu konstrukcija (2004–10), a od 2002. vodi Katedru za čvrstoću konstrukcija te od 2010. Laboratorij za dinamičku izdržljivost konstrukcija. Bio je dekan u dvama mandatima (2010–16).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuju računarsku mehaniku, stabilnost konstrukcija te numeričko modeliranje grednih i okvirnih konstrukcija. Autor je udžbenika Nauka o čvrstoći I−II (2004−06., s J. Brnićem) te dobitnik Godišnje državne nagrade za znanost 2005.

Smoljan, Božo (Pula, 21. III. 1952), strojarski inženjer, stručnjak za materijale.

Diplomirao je 1977., magistrirao 1985. na Tehničkome fakultetu u Rijeci te doktorirao 1991. disertacijom Prilog optimizaciji ciklične termičke obrade domaćih čelika za poboljšanje (mentor V. Đorđević) na Mašinskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao projektant u odjelu Tople obrade pri poduzeću Torpedo u Rijeci (1978–81). Na Tehničkome fakultetu u Rijeci radi od 1979., a od 2000. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Materijali, Ispitivanje materijala, Postupci toplinske obrade i Termalni procesi materijala. Bio je voditelj Laboratorija za ispitivanje materijala (1995–2005), osnivač i voditelj Samostalne katedre za materijale (2001–05), osnivač je i predstojnik Zavoda za materijale od 2005. te voditelj Laboratorija za toplinsku obradu materijala od 2010.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa uključuju toplinsku obradbu i inženjerstvo površina, ispitivanje materijala i karakterizaciju te razvoj računalne simulacije procesa gašenja čelika. Voditelj je više međunarodnih i domaćih znanstvenih projekata. Autor je udžbenika Osnove toplinske obrade čelika (1997), Toplinska obradba čelika, sivog i nodularnog lijeva (1999) te zamjenik glavnog urednika časopisa Archives of computational materials science and surface engineering od 2009. Osnivač je Hrvatskoga društva za termalne procese materijala (2015). Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost 2002.

Rožanić, Igor (Zagreb, 3. III. 1927 – Rijeka, 8. IV. 2022), brodograđevni inženjer, stručnjak za zavarivanje i nerazorna ispitivanja.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1953., a doktorirao 1979. na Tehničkome fakultetu u Rijeci disertacijom Tehnološka i ekonomska optimalizacija izrade panela u brodogradnji (mentori E. Wiebeck i → Z. Winkler). Radio je u riječkom brodogradilištu 3. maj (1953−63., 1969−80), gdje je bio inženjer odjela za zavarivanje, organizirao i vodio Odjeljenje tehničke kontrole te bio samostalni projektant Biroa za razvoj i investicije. U Jugoslavenskom registru brodova u Splitu radio je kao stručnjak za strukturu, zavarivanje i kontrolu (1963−69). Bio je zaposlen u laboratoriju za ispitivanje materijala i zavarivanje poduzeća Siemens Dynamowerke u Berlinu (1950) te kao inženjer za primjenu metoda nerazornih ispitivanja u poduzećima Röntgenkontrollen u Oslu (1966) i Canadian Welding Bureau u Torontu (1968). Na Tehničkome fakultetu u Rijeci predavao je 1966−80., a od 1987. ponovno kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Tehnološki procesi gradnje broda, Zavarivanje i srodni postupci, Osnivanje brodogradilišta i Objekti morske tehnologije. Bio je dekan Fakulteta 1989−91. i predstojnik Zavoda za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije od 1994. do 1997., kada je umirovljen. Na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu predavao je 1980−87. Bavio se tehnologijama građenja i održavanja plovnih objekata, objektima morske tehnologije, tehnologijom zavarivanja te tehnologijom kontrole bez razaranja. Počasni je član HATZ-a od 1998.

galvanotehnika, skup elektrokemijskih postupaka za nanošenje metalnog sloja na površinu nekog predmeta. Odvija se s pomoću elektroda (anode i katode) uronjenih u kupku (otopina elektrolita) te elektrolitskim otapanjem materijala na anodi i njegovim taloženjem na katodi. Sukladno tomu anode su najčešće građene od metala taložnoga sloja, dok katode predstavljaju predmet na koji se metal treba nataložiti. Zatvaranjem kruga istosmjerne struje zbivaju se elektrokemijske reakcije otpuštanja elektrona na anodi (anodno otapanje), koji u obliku pozitivnih iona (kationa) prelaze u otopinu svoje soli. Kationi putuju kroz otopinu do katode, gdje primaju elektrone i izlučuju se iz otopine (katodno taloženje). Galvanotehnika obuhvaća elektroplatiranje (galvanostegiju), odn. nanošenje tankog sloja nekog metala na površinu drugog metala radi postizanja eksploatacijskih i dekorativnih svojstava (kositrenje, cinčanje, kromiranje, bakrenje, niklanje, pozlata) te elektrooblikovanje (galvanoplastiku), proizvodnju složenih konstrukcijskih dijelova, kalupa i matrica taloženjem metala na električki vodljivome modelu.

Nastanak i razvoj galvanotehnike uvjetovan je otkrićem galvanskih članaka Alessandra Volte (1745−1827) potkraj XVIII. st., tj. izvora istosmjerne struje. Početci primjene galvanotehnike ostvareni su pozlaćivanjem i posrebrivanjem iz cijanidnih elektrolita (galvanostegija), te izlučivanjem bakra iz sulfatnokiselih elektrolita (galvanoplastika). Razvojem dovoljno čistih spojeva nikla i cinka kao i prikladnih anoda, niklanje i cinčanje postali su glavni postupci galvanostegije na prijelazu u XX. st. Oko 1930. započela je široka primjena zaštitno-dekorativnih prevlaka od nikla, kroma, bakra, kositra, srebra, zlata i dr. U tom se razdoblju galvanoplastika primjenjivala u grafičkoj tehnici, te proizvodnji gramofonskih ploča (elektrolitsko taloženje vrlo tankog sloja srebra), koja je bila zastupljena i u Hrvatskoj, osnivanjem tvornice gramofona i gramofonskih ploča Edison Bell Penkala u Zagrebu 1926. Razvoj galvanotehnike u Hrvatskoj pratio je svjetske trendove, pa su se njeni postupci prvotno rabili u dekorativne svrhe (pozlata). Razvojem elektrotehnike i novih materijala započelo je nanošenje zaštitnih metalnih prevlaka te danas postoji niz manjih poduzeća koja se bave galvanotehnikom, poglavito galvanostegijom.

Znanstvenoistraživačkim radom, visokoškolskom nastavom te objavljivanjem publikacija iz područja galvanotehnike bave se stručnjaci → inženjerstva površina.

Franz, Mladen (Zagreb, 1. II. 1947), strojarski inženjer, stručnjak za materijale.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1971., magistrirao 1979. te doktorirao 1991. disertacijom Utjecaj zaostalih naprezanja na dinamičku izdržljivost nitriranog čelika (mentor → R. Zgaga). Na Fakultetu je radio od 1972; od 2000. redoviti profesor, umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Materijali I, Materijali i toplinska obrada, Novi materijali, Mehanička svojstva materijala. Bio je voditelj Laboratorija za ispitivanje mehaničkih svojstava (1981−98), predstojnik Zavoda za materijale (2003−11), prodekan (1994−98) i u dvama mandatima dekan (1998−2002) Fakulteta. Pod njegovim je vodstvom laboratorij postao Nacionalni laboratorij za umjeravanje mjerila sile i tvrdoće (2002). Bio je i predavač na studiju kiparstva Akademije likovnih umjetnosti (2007–10) te gostujući profesor Sveučilišta Ruhr u Bochumu (1994−97).

Područja njegova znanstvenoga rada su znanost o materijalima, mehanička svojstva materijala, analiza uzroka lomova i otkazivanja strojnih dijelova te kalibracija mjerila sile i tvrdoće. Predsjednik je Matičnog odbora za polja strojarstva, brodogradnje, tehnologije prometa i transporta, zrakoplovstva, raketne i svemirske tehnike Nacionalnoga vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj od 2005. Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2015.

ŽE-ČE, tvornica željeznih i čeličnih proizvoda osnovana 1945. u Karlovcu. Razvila se iz Tvornice limenih štednjaka, bravarske i željezne robe što ju je 1876. utemeljio slovenski poduzetnik i trgovac Ignac Jellenz (1833–1913). Jellenza je naslijedio sin Rudolf, a tvornica je 1921. postala dioničko društvo za proizvodnju bravarske i limene robe, žičanih čavala, žičanoga pletiva, postolarskih čavala i bodljikave žice, koje je zapošljavalo 135 radnika. Zbog gospodarske krize tvornica je zapala u novčane teškoće, pa ju je 1931. preuzeo norveški koncern O. Mustad & Søn A. S. Mustad je u Karlovac došao 1919. te preuzeo tvornicu biljnih ulja i sapuna Olea. Godine 1924. dopremio je strojeve iz matičnog poduzeća, kupio postrojenje za proizvodnju čavala od poduzeća Jurca i Tam iz Ptuja, osnovao Mustad – tvornicu čavala te željezne i čelične robe te 1925. s 30 radnika započeo proizvodnju potkivačkih čavala i metalnih proizvoda. Osim Jellenzove tvornice, 1931. preuzeo je i tvornicu Sava za proizvodnju potkovica iz Jesenica, 1934. postrojenje proizvođača potkovica iz Subotice, proizvodnju pribora za jelo karlovačkog poduzeća Lav i pogon za proizvodnju žlica Adolfa Schlesingera, a 1937. i 1938. postrojenje Tvornice žičane robe iz Velike Kikinde, tvornicu kovinskih proizvoda Metal iz Karlovca te tvornicu Morvaj, ostvarivši tako monopol u toj podgrani metalne industrije.

Tijekom II. svj. rata tvornica je radila pod novim nazivom Mustad, tvornica čavala i metalne robe, iako u manjem opsegu. Nakon 1945. konfiscirana je, a od njezinih postrojenja osnovana je tvornica željeznih i čeličnih proizvoda, isprva imena Tvornica željezne robe, a od 1951. ŽE-ČE. Proizvodnja se odvijala u četiri pogona koji su se nalazili u Ulici Vladka Mačeka, Tuškanovoj, Maloj Švarči te u Ozlju. Proizvodni pogon u Tuškanovoj ulici obuhvaćao je kovačnicu, odjele žarenja, tromlanja (glačanja), šiljenja, odmašćivanja i pakiranja te pomoćni odjel za remont strojeva i alatnicu u kojoj se izrađivao i održavao sitniji alat. Strojevi i oprema bili su početkom XX. st. pokretani elektromotorima Siemens-Schuckert iz 1904., te benzinskim motorom Slavica iz 1924., smještenima izvan proizvodne hale. Odjele i skladišta povezivala je uskotračna pruga, a naknadno je dograđeno i vanjsko dizalo za transport na više katove. Proizvodila se čelična i željezna roba široke potrošnje, klizni okovi, okovi za vrata i prozore, brave, aluminijski okovi, proizvodi od žice, čavli, a od kraja 1940-ih i tijekom 1950-ih i pribor za jelo. ŽE-ČE se bavio i projektiranjem, izradbom i održavanjem alata, specijalnih strojeva i specijalnih stolarskih proizvoda te ugradnjom specijalnih okova, a imao je i mrežu maloprodajnih trgovina u kojima je prodavao svoje proizvode.

Proizvodilo se do 13 000 t žičanih čavala, 1200 t potkivačkih čavala, više od milijun brava i 600 000 kvaka na godinu. Više od 70% proizvodnje potkivačkih čavala izvozilo se u SAD, zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Broj zaposlenih se do pretvorbe kretao između 850 i 1000.









Iako je ŽE-ČE imao gotovo monopolni položaj u proizvodnji brava, okova i čavala u RH, zbog ratnih je zbivanja bila otežana nabava sirovina, smanjena proizvodnja i otežan plasman proizvoda, pa je 1992. bilo samo 634 zaposlenih te je njihov broj nastavio kontinuirano padati. Unatoč investicijskim programima razvoja i modernizacije proizvodnje, 2000. ŽE-ČE je objavio stečaj. Proizvodnju čavala, brava i okova otkupilo je poduzeće Reta te nastavilo proizvodnju s 90 zaposlenih, a proizvodnju potkivačkih čavala u Tuškanovoj preuzelo je novoosnovano poduzeće Potkivački čavli – Žeče, koje je 2005. obustavilo proizvodnju. Na prostoru pogona i upravne zgrade u Mačekovoj ulici otvoren je trgovačko-ugostiteljski i poslovni centar, a proizvodnja građevinskih okova preseljena je na Malu Švarču.

regulacijska tehnika, uređaji i naprave koji svojim međudjelovanjem omogućuju obavljanje procesa → regulacije. Izvedbom se dijele na: mjerne uređaje (mjerenje regulirane veličine), regulacijske uređaje (generiranje postavne veličine koja djeluje na proces regulacije) i izvršne uređaje (opskrbljivanje procesa regulacije energijom ili tvari potrebnom za njegovo vođenje).

regulacija, proces dovođenja ili održavanja neke veličine (napona, temperature, broja okretaja, tlaka) na traženu vrijednost uz pomoć sredstava → regulacijske tehnike. Odvija se prema načelu povratne petlje (informacije) u zatvorenome regulacijskom krugu koji čine regulator, objekt regulacije (proces) te mjerni i izvršni uređaj. Izlaznu varijablu procesa mjerni uređaj prosljeđuje regulatoru koji računa razliku izmjerene i zadane izlazne varijable te određuje logiku upravljanja. Novonastala upravljačka veličina utječe na protok energije ili materije izvršnoga uređaja na proces dovodeći izlaznu varijablu u željenu vrijednost. Sve se više primjenjuju digitalni sustavi regulacije, gdje se kao regulatori rabe mikroprocesori, računala ili sustavi računala u velikim postrojenjima, ali i elementi umjetne inteligencije poput umjetnih neuronskih mreža i sustava neizrazite logike (engl. fuzzy logic systems). Proizvodnja je prilagođena područjima primjene, kao što su procesna postrojenja (rafinerije), proizvodni sustavi (alatni strojevi), robotika, automobilska i zrakoplovna industrija, ali i sustavi izvan područja tehnike, poput ekonomskih, društvenih, bioloških i dr.

Prva čovjekova tvorevina u kojoj je primjenjivao načelo regulacije nastala je u III. st. pr. Kr. Bio je to Ktezibijev vodeni sat, kojemu je plovak smješten u posudi služio kao osjetnik (senzor) razine tekućine i ventil, odn. izvršni član regulacije. Industrijska primjena regulacije počela je s regulatorom razine vode u kotlu parnoga stroja 1765. i centrifugalnim regulatorom brzine parnoga stroja Jamesa Watta (1736−1819) 1788. U drugoj polovici XIX. st. pojavili su se prvi teorijski radovi, a najistaknutiji je On governors (O regulatorima) Jamesa Maxwella (1831−1879) iz 1868. Rješenjima regulacijske tehnike tijekom XIX. st. prednjačile su metode iz mehanike, a početkom XX. st. sve više iz elektrike, signalne tehnike i komunikacija. Posljednji je veliki poticaj regulacija, i općenito automatizacija, doživjela razvojem mikroprocesora 1970-ih.

Regulacija u Hrvatskoj

Znatnija primjena regulacije u Hrvatskoj počela je 1960-ih. Uvezeni elementi regulacije primjenjivali su se uglavnom pri konstrukcijama petrokemijskih postrojenja i alatnih strojeva. Danas u Hrvatskoj postoji više proizvođača cjelokupnih sastavnica regulacije bez kojih je djelovanje bilo kojeg dijela tehnike nezamislivo.

Nastava

Početak visokoškolske nastave iz područja regulacije u Hrvatskoj označilo je osnivanje Zavoda za kontrolne i signalne uređaje elektrotehničkog odsjeka strojarskog odjela Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1954. Osnivač Zavoda bio je → Vladimir Muljević, kojega se smatra pokretačem znanstvene aktivnosti toga područja. Sljedbenik je danas Zavod za automatiku i računalno inženjerstvo Fakulteta elektrotehnike i računarstva, gdje nastavu i znanstvenu aktivnost provode → Nedjeljko Perić, Mario Žagar i suradnici. Katedra za strojarsku automatiku današnjega Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu osnovana je 1966., a nastavu iz područja regulacije unutar kolegija Automatska regulacija uveo je → Tugomir Šurina 1973. Poslije je osnovano usmjerenje Automatizacija i robotika koje je vodio → Branko Novaković. Danas djeluje Zavod za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava Fakulteta.

Na Fakultetu elektrotehnike u Splitu (osnovan 1960; danas Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje) nastavni i znanstveni rad odvijao se pri Katedri za regulacionu tehniku Odjela za elektrotehniku, koji danas nastavlja Zavod za elektrotehniku i računarstvo. Pri Zavodu za elektrotehniku Tehničkoga fakulteta u Rijeci nastavu je provodio → Branko Ostojić, a danas se odvija pri Zavodu za automatiku i elektroniku. Regulacija je zastupljena i u nastavnim programima drugih visokih učilišta, ali i viših i srednjih škola.

Stručna i znanstvena publicistika

Regulacija, kao sveobuhvatni dio tehnike, popraćena je velikim brojem objavljenih radova. Stručnjaci iz područja strojarstva i elektrotehnike ostvarili su značajnu publicističku djelatnost. Ističu se djela Teorija automatske regulacije (V. Muljević, 1967−90), Automatska regulacija (T. Šurina, 1973), Automatsko upravljanje sistemima (Lj. Kuljača i Z. Vukić, 1985), Regulacijski sistemi (B. Novaković, 1985−90), Osnove automatike. Zadaci iz automatske regulacije (V. Kecman, 1988), Metode vođenja tehničkih sistema. Primjena u robotici, fleksibilnim sistemima i procesima (B. Novaković, 1990), Nonlinear Control Systems (Z. Vukić, Lj. Kuljača, D. Đonlagić i S. Tešnjak, 2003) i dr. Suvremeni pristup regulaciji u vidu umjetne inteligencije obrađen je u djelu Umjetne neuronske mreže (B. Novaković, D. Majetić i M. Široki, 1998). Zastupljena su i izdanja u elektroničkom obliku te ona prilagođena srednjem i višemu stupnju obrazovanja.

Udruženja

U području regulacije djeluje → Hrvatsko društvo za komunikacije, računarstvo, elektroniku, mjerenje i automatiku (KOREMA) koje se bavi svim gledištima regulacije te objavljuje časopis → Automatika. U Križevcima je 2004. osnovana udruga Promicanje obrazovanja, informiranja, novinarstva i tehnologija (POINT) kojoj je jedna od važnijih djelatnosti i automatika, u Splitu djeluje Udruga za biomehaniku i automatiku, te postoje udruženja koja se bave pojedinim područjima primjene regulacije, poput društava energetičara.

Hrvatsko društvo za materijale i tribologiju (HDMT), udruga stručnjaka, strukovnih društava i poduzeća koji se bave razvojem, ispitivanjem i primjenom tehničkih materijala. Osnovana je 1992. u Zagrebu.

Društvo objedinjuje rad različitih stručnjaka i potiče prijenos, razmjenu i popularizaciju znanja o tehničkim materijalima (čelici, željezni ljevovi, neželjezni metali i njihove legure, polimerni materijali, tehnička keramika, sinterirani materijali, ugljični i kompozitni materijali) s ciljem poticanja razvoja postojećih i novih materijala, postupaka, metoda i uređaja za ispitivanje, definiranja nacionalnih normi, učinkovita izbora, primjene i gospodarenja materijalom, a prati i istraživanja u tribologiji (koja se bavi proučavanjem trenja i trošenja materijala te postupcima zaštite dijelova od trošenja).

Društvo je organiziralo više znanstvenih savjetovanja, skupova u suradnji s Akademijom tehničkih znanosti Hrvatske, te međunarodnih skupova. Društvo je izdavalo Bilten Hrvatskog društva za materijale i tribologiju (1992–95), zbornike radova i zbornike sažetaka te više stručnih udžbenika i priručnika.

Predsjednik Društva od 2015. je Željko Alar.

Vrančić, Faust (Verantius, Veranzio, Verancsics; Faustus, Fausto) (Šibenik, 1. I. 1551 − Venecija, 20. I. 1617), jedan od vodećih renesansnih leksikografa i izumitelja, filozof, diplomat i svećenik.

Podrijetlom je iz ugledne šibenske obitelji prvotnog prezimena Wranijchijch, Wranchijch i Veranchijch te zatim talijaniziranoga Veranzio. Nicolo je prvi Vrančić koji je 1360. postao građaninom Šibenika, a Zuanne je 1444. primljen u vijeće plemića grada. Hrvatsko-ugarski kraljevi Ferdinand I. i Maksimilijan II. potvrdili su Vrančićevima plemstvo, te im 1568. darovali posjede u zaleđu od Knina do Splita uz nasljedno pravo.

Faust je školovanje započeo u rodnome Šibeniku, stjecanjem osnovnog humanističkog obrazovanja kod kanonika Benedikta Zborovčića. U Padovi je studirao filozofiju i pravo (1568−72) te pokazao veliko zanimanje za matematiku i fiziku. Nakon studija nakratko se vratio u Šibenik, te otišao u Ugarsku, gdje je stric Antun bio kraljevski namjesnik. U Rimu je 1575. primljen za člana Hrvatske bratovštine sv. Jeronima u kojoj su se okupljali mnogobrojni hrvatski uglednici. Za upravitelja biskupskih dobara u Veszprému u Ugarskoj postavljen je 1579., a 1581. imenovan je tajnikom rimsko-njemačkoga cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II., koji je na dvoru na Hradčanyma u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje. Tada je započelo i Vrančićevo prijateljstvo s Jacopom de Stradom (1507−1588), koji je, kako neki smatraju, najviše utjecao na njegovo zanimanje za tehniku i znanost. Godine 1594. napustio je službu kraljeva savjetnika i 1595. otputovao u Veneciju. Ponovno se 1598. vratio u Prag kada ga je car i kralj Rudolf II. imenovao naslovnim čanadskim biskupom te kraljevim tajnikom i savjetnikom za Mađarsku i Transilvaniju. Nakon smrti supruge Mariete, zaredio se 1600., a 1605. stupio je u Kongregaciju Sv. Pavla u Rimu, barnabite. Biskupske časti odrekao se 1608. Godine 1615. teško je obolio, te je na putu prema domovini preminuo u Veneciji; pokopan je u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na Prviću.

Bio je svestran, široke naobrazbe i zanimanja, kretao se u krugovima znamenitih znanstvenika, a i sam je istraživao mnoga područja. To je izravno utjecalo na njegov opus, te je rezultate rada objavio u nekoliko knjiga. Tečno je govorio više jezika te napisao Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog i mađarskog (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae), izdan u Veneciji 1595. Rječnik sadržava 5411 abecedno poredanih latinskih riječi te oko 3800 hrvatskih, čakavskoga dijalekta s primjesama štokavskoga koji se govorio u Šibeniku i okolici, u dodatku Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanje, Očenaš i Zdravomariju te popis slavizama u mađarskome jeziku, što se može smatrati zametkom etimološkoga rječnika. Koliko je Rječnik već tada bio značajan, govori podatak da je 1605. ponovno tiskan dopunjen češkim i poljskim riječima i Vrančićevim predgovorom. Zahvalan svom stricu Antunu na potpori, napisao je knjigu o njegovu životu Život Antuna Vrančića (Vita Antonii Verantii), koja je izdana u Požunu (danas Bratislava) 1575. Pod pseudonimom Yustus Verax Sicenus objavio je djela Logika oblikovana samim svojim dokazima (Logica suis ipsius instrumentis formata, 1608), u kojem odstupa od Aristotelova viđenja logike smatrajući da nije oruđe novih znanja, već analizira postojeća, te Kršćanska etika (Ethica christiana, 1610); oba je djela pod pravim imenom objavio u Veneciji u drugome izdanju 1616. U Rimu je 1606. objavio zbirku svetačkih pripovijedaka Život nikoliko izabranih divic posvećenu sestrama benediktinkama samostana sv. Spasa u Šibeniku. Uz Rječnik jedan od njegovih najvažnijih radova je Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica) iz 1615. ili 1616., djelo koje je znatno utjecalo na tehnička rješenja u kasnijem razdoblju, a Fausta Vrančića potvrdilo kao povijesnu osobu svjetskih razmjera.

Machinae novae

Knjiga s crtežima njegovih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima tiskana je u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni), s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku i Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Kako ne postoje podatci o godinama i mjestima objavljivanja, neki zaključuju da je prvo od tih izdanja Vrančić izdao u Firenci 1595., a drugo 1615. ili 1616. Ipak, većina istraživača smatra da je Vrančić osobno za tisak priredio samo jedno izdanje 1615. ili 1616. Knjiga sadrži 49 bakropisa (crteža), a opisano je 57 tehničkih rješenja. Ne postoje podatci o tome tko je ilustrirao knjigu i majstorski izradio bakroreze. Vrančić je razradio veći broj vlastitih inovacija, a već postojeća rješenja dorađivao je, unapređivao ili pojednostavnjivao kako bi se lako mogla izraditi i primijeniti. Crteži su pregledni i rađeni u perspektivi te svjedoče o tadašnjem razvoju tehnike i tehnologije. Prikazuju razne strojeve, gradnje, uređaje i naprave, od koji su mnogi bili daleko ispred svojega doba. Posebno se bavio problematikom uporabe raznih vrsta energije za olakšavanje i ubrzavanje čovjekova rada te racionalnijom, jednostavnijom i jeftinijom gradnjom. U opisima crteža i tehničkih rješenja Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih.







Vjetrenjače. Vrančić nudi rješenje za učinkovitije zahvaćanje vjetra lopaticama, pa te konstrukcije predstavljaju inovacije ili znatna tehnička poboljšanja. Crteži Mlin na vjetar (Molae velis actae) i Mlin s pomičnim krilima (Molae cum valvis versatilibus) prikazuju inovaciju sklopivih krila, koja se javljaju i u drugim njegovim rješenjima. Mlin s trokutastim krilima (Molae cum brachiis triangularibus) predstavlja rješenje smanjenja otpora kretanja prema vjetru i zahvaćanja vjetra u korisnom smjeru. Prethodio je vjetrenjači (vjetroturbini) Jamesa Blytha (1839−1906) iz 1887., a danas se na tom načelu zasnivaju mjerači brzine vjetra.







Crteži Mlin s pomičnim krovom (Molae cum testo mobili), Mlin u četverouglastom tornju (Molae turris quadrantae) i Mlin u okruglom tornju (Molae turris rotundae) prikazuju rotor koji se okreće u horizontalnoj ravnini i vrtnju prenosi preko vratila i zupčanika.







Vodenice. Zakonitosti strujanja fluida primijenio je i pri korištenju vode kao pogonske energije. Crtež Mlin na potočiću (Molae rivulorum) predlaže ukopavanje vodeničkoga kola u zemlju radi osiguravanja prirodnoga pada (ali ne i rješenje otjecanja vode). Mlin u sredini rijeke (Molae in medio elumine constitutae) primjenjuje sklopive lopatice na pogonskome kotaču koji zbog vertikalnoga vratila mora biti uronjen u vodu. Mlin obješen na stijenu (Molae ad rupem appensae) kao konstrukcija pogonskoga kotača sa zakrivljenim lopaticama donekle predstavlja preteču suvremene vodne turbine Jamesa Francisa (1815−1892). Korištenje plime i oseke za pokretanje vodenice prikazano je na crtežu Mlin postavljen na morskome tjesnacu (Molae in freto maris positae), dok crteži Mlin na mostu od brodova (Molae duobus pontonibus impositae) i Mlin postavljen na brodu (Molae uni pontoni impositae) prikazuju klasične pogone vodenica koji tada nisu bili novost.

Mlinovi pokretani snagom ljudi i životinja. Crtež Magareći mlin (Molae asinariae) prikazuje uređaje koji su se tada služili snagom životinja, Mlin s teretima (Molae cum ponderibus) primjenu zamašnjaka koji svojom inercijom pomaže okretanju, a Mlin s nagaznim kolom (Molae cum rota calcatoria) pogonski kotač koji ljudi pokreću penjući se po njegovu obodu.

Proizvodnja vina, ulja i brašna. Ti pronalasci namijenjeni su pomaganju ljudima u svakodnevnom radu, te često neopravdano ostaju u sjeni drugih Vrančićevih pronalazaka. Crtež Muljalo (preša) za ulje (Molae olearia) prikazuje tiještenje maslina jednim kamenim kolom koje se kreće povlačeno duž duguljastog korita. Na crtežu Preša za vino i ulje (Torcular pro vino et oleo) prikazan je kameni blok koji se koloturnicima diže i spušta tako da svojom težinom gnječi grožđe. Crtež Način tucanja ječma i ostaloga (Modus tundendi ptisanam) prikazuje inovaciju u konstrukciji tučka, koji treba biti šiljat s čavlima po oplošju, kako bi pomicanjem čistio zrno od ljuske, a ne bi ga lomio. Pokreće se okretanjem kola sa zamašnjakom te elastičnom motkom koja se sama vraća kada je čovjek ne pritišće. Na više drugih crteža Vrančić je razradio i načine obradbe žita.







Mostovi. Tom se problematikom Vrančić posebno bavio te je postavio inovativna rješenja, preteče nekih današnjih mosnih konstrukcija. Crtež Kameni most (Pons lapideus) nije novost u gradnji mostova toga doba, ali Vrančić ističe potrebu preuzimanja horizontalnih ležajnih sila željeznim zategama, što se tada primjenjivalo samo pri gradnji lukova na zgradama. Crtež Most od zvonovine (Pons aereus) prikazuje most izrađen od materijala za izradbu zvona (bronce), jednostavno izrađen od međusobno spojenih odljevaka i znatno jeftiniji od kamenih mostova. Nije poznato je li izgrađen ijedan brončani most, ali ta je inovacija tehničko rješenje željeznih i čeličnih mostova, koji se grade tek od XVIII. st. Crtež Željezni most (Pons ferreus) predstavlja značajnu inovaciju ovješenoga mosta na lancima (zglobno spojenim šipkama) kakvi se i danas rabe za savladavanje najvećih raspona. Osmislio je preteču žičare i prikazao je na crtežu Most s jednim užetom (Pons unius funis). Na debelo uže razapeto preko dva kolotura obješeno je korito, koje se povlači tankim užetom i tako se kreće.







Uređaji za razne namjene. Ta skupina najrazličitijih crteža sadržava i nekoliko inovacija. Ističu se: Brod s otvorenim dnom (Navis fundo aperto), namijenjen ispuštanju blata i otpada u veće dubine pri čišćenju morskih kanala, Stroj za sukanje užadi (Machina funes torquens), pogonjen nagaznim kolom i povećane produktivnosti (istodobno sukanje četiri užeta), Kolo za bakrotiskare (Mola pro impressoribus), jednostavno i učinkovito rješenje postizanja velikog jednoličnog pritiska pri dobivanju otiska bakrotiskom, Nosiljka s jednom jedinom mazgom (Unus mulus pro lectica) i Mazga koja nosi kuhinju (Mulus culinam deferens), te Viseća kola (Currus pensilis), rješenje amortizacije na kolima uz pomoć dvaju elastičnih pera.







Padobran. Vrančićev crtež Leteći čovjek (Homo volans) prvi prikazuje sve osnovne dijelove suvremenog padobrana poput oblika kupole, nosećih konopaca i sustava veza. Posebno je razrađen odnos ploštine padobrana i težine čovjeka te se smatra pretečom suvremenih padobrana, iako postoje i raniji grubi opisi tog izuma. (→ padobran)







Značenje knjige za svjetsku tehničku kulturu i povijest prepoznao je i UNESCO proglasivši godinu 2015. četiristotom obljetnicom izdavanja knjige Machine novae, koja se smatra važnim doprinosom razvoju tehnike i jedan je od najznačajnijih kulturnih i povijesnih dokumenata renesansnoga doba. Vrančić je svojim idejama pridonio bržem razvoju tehnike u vremenu koje je slijedilo, ali i podizanju tehničke svijesti uopće. Pretisak knjige Machinae novae izdan je u Njemačkoj 1965., u Italiji 1968., u Mađarskoj 1985. i u Hrvatskoj 1993. Vrančić je bio vezan uza Šibenik i isticao je svoje podrijetlo dodajući uz ime i riječ Siceni (stanovnik Siccuma), jer se tada smatralo da se antički grad Siccum nalazio na mjestu gdje je izgrađen Šibenik. Veličao je svoj materinji jezik dalmatinski (hrvatski), koji je uvrstio u petojezični Rječnik. U Hrvatskoj danas mnoge ulice, trgovi, društva, škole nose njegovo ime. U parku → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu, u Aleji skulptura velikana 1993. postavljeno je poprsje Fausta Vrančića, rad kipara Koste Angelija Radovanija. Od 1992. dodjeljuje se Državna nagrada tehničke kulture »Faust Vrančić«. U mjestu Prvić Luci na Prviću otvoren je 2012. → Memorijalni centar Faust Vrančić.

Abduli, Ramiz (Peć, Kosovo, 23. III. 1928 – Zagreb, 5. III. 1996), strojarski inženjer, stručnjak za sustave upravljanja naoružanjem.

Vojnu akademiju u Beogradu završio je 1947. te stupio u službu u JNA. U Zagrebu je 1954. završio Artiljerijsko-tehničku oficirsku školu, diplomirao je 1962. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultetu strojarstva i brodogradnje), magistrirao 1972. na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) te doktorirao 1977. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje disertacijom Analiza i sinteza nelinearnog multivarijabilnog elektrohidrauličkog sistema automatskog upravljanja. Tijekom službe u JNA, u → Centru vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak u Zagrebu od 1962. bio je nastavnik Artiljerijskoga vojnoga učilišta, 1975–80. nastavnik i načelnik Tehničke vojne akademije, a 1980–89. načelnik Centra. Od 1970. bio je docent, od 1978. izvanredni profesor te od 1983. redoviti profesor. U čin pukovnika promaknut je 1970., u čin general-pukovnika 1986. Bio je predsjednik Savjeta za naučni rad Oružanih snaga SFRJ te pomoćnik saveznoga sekretara za narodnu obranu odgovoran za znanstvenoistraživački rad. Nakon umirovljenja 1990. surađivao je s Centrom za strateška istraživanja MORH-a (1992–96). Objavio je više znanstvenih i stručnih radova, posebice iz područja hidrauličkih servosustava i prijenosnika te sustava automatskoga upravljanja u naoružanju. Autor je djela Sistemi za automatsko upravljanje u vojnoj tehnici (1985) i Elektrohidraulički servosistemi (1986).

Jelaska, Damir (Split, 25. III. 1947), strojarski inženjer, stručnjak za elemente strojeva.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1971. i magistrirao 1980., a na Tehničkome fakultetu u Rijeci doktorirao 1982. disertacijom Prilog optimalnom izboru faktora pomaka profila za parove evolventnih zupčanika.

Radio je kao brodski strojar u Jadroplovu iz Splita (1965–66), predavao na Mornaričkoj vojnoj akademiji (1973–84) te bio voditelj odjela za razvoj novih proizvoda u brodogradilištu Brodosplit (1984–87). Od 1987. do umirovljenja 2015. radio je na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, u zvanju redovitoga profesora od 1998. Bio je predstojnik Zavoda za strojarstvo i brodogradnju (1994–96. i 2004–05) te šef Katedre za elemente strojeva (1987–2015). Predavao je kolegije Elementi strojeva, Metalne konstrukcije, Tehničko crtanje, Prenosnici snage i gibanja te Tribologija.

Autor je sveučilišnih udžbenika Cilindrični zupčanici (2003), Elementi strojeva (2007), Zupčanici i zupčani prijenosi (2011), Gears and Gear Drives (2012) te patenata hibridnih prijenosnika s neovisno upravljanom brzinom vrtnje, trokomponentne miješalice i sapnice za propeler izvanbrodskih motora. Za prototipove različitih kondenzatora, uređaja i strojeva, koje su proizvodila poduzeća Jugoplastika, Alatplast, Majaplast i Brodosplit, višestruko je nagrađivan. Redoviti je član HATZ-a od 2010.

Duić, Neven (Zagreb, 25. IV. 1965), strojarski inženjer, stručnjak za energetiku.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje diplomirao je 1990., magistrirao 1993., a doktorirao 1998. disertacijom Prilog matematičkom modeliranju izgaranja plinovitog goriva u ložištu generatora pare (mentor → Ž. Bogdan). Na istom fakultetu radi od 1990., od 2011. u zvanju redovitoga profesora. Bio je voditelj Katedre za energetska postrojenja i energetiku (2004–12), a predaje kolegije Osnove energetike, Energetsko planiranje, Energetska tržišta, Management u energetici, Ekonomika energetike te Modeliranje izgaranja i zračenja. Kao konzultant surađivao je s više domaćih poduzeća, a za nekolicinu je izrađivao i izvješća o emisijama stakleničkih plinova. Od 2005. bio je voditelj dvadesetak međunarodnih projekata, vezanih uz energetsku politiku i planiranje, ekonomiku energetike, politiku održivog razvoja i planiranja resursa, ublažavanje klimatskih promjena te modeliranje izgaranja i zračenja.

Od 2008. predsjednik je Jadranske sekcije Instituta za izgaranje, a od 2009. Međunarodnoga centra za održivi razvoj energetike, voda i okoliša. Glavni je urednik online časopisa Journal of sustainable development of energy, water and environment systems od njegova pokretanja 2013. Član je HATZ-a od 2013.

Lisy, Otokar (Osijek, 1. IX. 1907 – Zagreb, 11. VII. 1988), strojarski inženjer, prvi hrvatski konstruktor alatnih strojeva.

Diplomirao je na Tehničkoj akademiji u Zwickauu u Njemačkoj, kratko volontirao u Zagrebačkoj električnoj centrali, a 1936. zaposlio se kao glavni inženjer u metalskoj radionici Braća Ševčik u Zagrebu, gdje je prema njegovoj konstrukciji 1937. započela serijska proizvodnja univerzalne tokarilice TES-3. Na njegov se poticaj proizvodna djelatnost s lijevanja vodovodne armature i popravaka mlinskih i plinskih postrojenja preorijentirala na strojeve za obradbu metala, strateški proizvod za I. svj. rata. Radionica je 1941. dobila status industrijskoga poduzeća, a 1946. preimenovana je u → Prvomajsku, tvornicu koja je, zahvaljujući Lisyjevu konstruktorskom odjelu s 20 crtača i tehničara, proizvodeći 10 tipova alatnih strojeva, postala važan proizvođač alatnih strojeva u svijetu. Bio je najplodniji konstruktor alatnih strojeva u Jugoslaviji: pod njegovim je vodstvom razrađena konstrukcijska dokumentacija za više od 50 alatnih strojeva, među kojima je i univerzalna alatna glodalica ALG-100, razvijena 1954., koja se proizvodila sve do 1990-ih i izvozila u Njemačku.

Njegov je doprinos presudan za razvoj proizvodnje alatnih strojeva u Hrvatskoj, i to ne samo u Prvomajskoj, gdje je proveo cijeli radni vijek do umirovljenja 1975., nego i u nizu drugih tvornica u Hrvatskoj, u kojima je koncentrirao specijalističku proizvodnju, istodobno pokrenuvši proizvodnju alatnih strojeva u Srbiji i Makedoniji. Kao tehnički rukovoditelj Prvomajske zaslužan je i za osnivanje podružnica u Švicarskoj, Njemačkoj i Latinskoj Americi.

Dadić, Ivan (Velika Milešina, 10. VI. 1944), prometni inženjer, stručnjak za prometnu infrastrukturu.

Na Saobraćajnome fakultetu Univerziteta u Beogradu diplomirao je 1969., a doktorirao 1989. disertacijom Prilog izučavanju prometnih tokova u gradovima (mentor: J. Radoš). Radio je kao inspektor za sigurnost prometa u Splitu (1972–85), direktor sektora za promet u Organizacijskom komitetu Univerzijade (1985–88) te kao pomoćnik glavnoga tajnika Hrvatskoga autokluba (1988–89) u Zagrebu. Na Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu radio je od 1990., od 1999. kao redoviti profesor; umirovljen je 2014. Na Fakultetu je bio dekan (2008–10) i predstojnik Zavoda za prometno planiranje (2000–14), a 1996–2000. bio je predavač i na Građevinskome fakultetu Sveučilišta u Mariboru. Predavao je kolegije Sigurnost cestovnog i gradskog prometa, Osnove prometnog inženjerstva, Strategijsko planiranje prometa, Teorija prometnih tokova i Prometno tehnološko projektiranje.

Osmislio je patent rotacijskoga motora s unutarnjim izgaranjem, pripremao prometne studije i planove urbane mobilnosti za gradove Koprivnicu, Novigrad, Umag, Dubrovnik te za Općinu Kotor i otok Rab (2012–15) te u suautorstvu objavio sveučilišne udžbenike (Organizacija i eksploatacija riječnog prometa, 1994; Vizualne informacije u prometu, 2000; Teorija i organizacija prometnih tokova, 2014). Istaknuo se mnogobrojnim nastupima u medijima vezanima uz prometnu problematiku.

Bogdan, Željko (Beograd, 15. X. 1949), strojarski inženjer, stručnjak za energetiku.

Diplomirao je 1973. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu, magistrirao 1980. na Sveučilištu Tohoku u Japanu, a doktorirao 1987. na FSB-u u Zagrebu disertacijom Analiza prijelaznih stanja u generatoru pare nuklearnih elektrana (mentor N. Afgan). Nakon završetka studija bio je voditelj gradilišta u poduzeću Monter-termo u Zagrebu (1973–75). Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje radio je od 1975., od 1997. kao redoviti profesor; umirovljen je 2015. Na FSB-u i Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu predavao je kolegije Generatori pare, Nuklearne elektrane, Termoenergetska postrojenja, Projektiranje energetskih postrojenja, Pretvorba i korištenje energije, Modeliranje izgaranja i zračenja topline te Razvoj suvremenih termoenergetskih postrojenja. Na zagrebačkom fakultetu obnašao je dužnosti prodekana za organizaciju i financijsko poslovanje (1994–96), voditelja Katedre za termoenergetska postrojenja (1993–2003) i predstojnika Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i ekologiju (2003–12). Redoviti je član HATZ-a od njegova osnutka 1998.