Vucelić, Milojko (Vucelic, Mike) (Garešnica, 11. VI. 1930 – La Jolla, SAD, 8. IX. 2012), strojarski inženjer, sudionik znanstvenih istraživanja te konstruiranja, ispitivanja i izgradnje projekta Apollo.

Diplomirao je 1954. strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Kao član Aerokluba Zagreb, uz inženjera → Rudolfa Fizira, radio je na konstrukciji i izgradnji sportskih zrakoplova i jedrilica. Godinu dana bio je konstruktor u poduzećima Mercedes-Benz u Stuttgartu i Ford Motor Company u Kölnu. Odselivši se 1956. u SAD, radio je kao konstruktor u poduzeću Cessna Aircraft Company u Wichiti i kao projektni inženjer na uređajima za spašavanje pilota iz mlaznih lovačkih zrakoplova u poduzeću Stanley Aviation Corporation u Denveru, a 1962. postao je član projekta slijetanja ljudi na Mjesec Apollo.

Bio je direktor za znanstvena istraživanja Svemirskoga odjela poduzeća North American Rockwell Corporation u Downeyju u Kaliforniji, proizvođača matičnoga broda Apollo. Raditi na projektu počeo je analizama različitih koncepcija slijetanja na Mjesec i određivanjem specifikacija za matični brod i njegove mnogobrojne sustave i uređaje. Obnašao je odgovorne tehničke i vodeće dužnosti, a za trajanja svih misija Apolla u kontroli leta u Houstonu vodio je niz stručnjaka industrijskih postrojenja koji su sudjelovali pri konstruiranju, ispitivanju i izgradnji matičnoga broda.







Tijekom dugogodišnjega sudjelovanja u projektu obavještavao je javnost o američkim svemirskim istraživanjima. Predavanjima na mnogobrojnim sveučilištima, ustanovama i zborovima te radijskim i televizijskim nastupima upoznao je javnost s planovima, problemima, uspjesima i svrhom svemirskih istraživanja i tehnologije.

Bio je i uspješan poduzetnik, 1986. kupio je posrnulo poduzeće Ideal Electric Company u Mansfieldu u Ohiju i doveo ga do profitabilnoga poduzeća. Opća skupština države Ohio uvrstila ga je 2005. u Kuću slavnih poduzetnika Ohija.

raketni čamac, brz, manji ratni brod namijenjen za iznenadni napad raketama na veće površinske brodove. Prvi su raketni čamci nastali nakon uvođenja raketa brod-brod u mornarice, isprva preinakom → torpednih čamaca. Osobito velik broj brodova izgrađen je nakon II. svj. rata u SSSR-u, koji je njima opskrbio mnoge zemlje. Najpoznatiji od tih čamaca bili su klasa Osa I i Osa II, kojih je proizvodnja započela 1959., a izgrađeno ih je više od 400. Brodovi klase Osa I imali su punu istisninu 210 t, duljinu 37,5 m, širinu 7,64 m, tri dizelska motora po 4100 KS (3054 kW), vršnu brzinu 38 čv, a bili su naoružani raketama P-15 Termit s radarskim samonavođenjem.







Ratna mornarica nekadašnje SFRJ kupila je potkraj 1960-ih u SSSR-u deset brodova klase Osa I. Samo jedan od tih brodova (RČ-310 Velimir Škorpik) ostao je 1991. u Hrvatskoj pod imenom Dubrovnik, no 1995. prenamijenjen je u brzi ophodni brod minopolagač OBM-41 Dubrovnik, a 2000. povučen je iz službe.

Nakon uvođenja programa domaće izgradnje → raketnih topovnjača, kao nove generacije raketnih brodova 1970-ih, raketni čamci više se nisu nabavljali.

ophodni brod, ratni brod za nadzor i zaštitu pomorskoga prometa u ratnim i mirnodopskim uvjetima na pomorskom prostoru pod ingerencijom neke države; također ophodni ili patrolni čamac. Brodovi kojima se ostvarivala zaštita od napada gusara, pirata ili protivničkih država trebali su biti brži i imati bolja pomorstvena svojstva od brodova protivnika. Za tu su se namjenu isprva gradile → korvete, koje se i danas rabe, no učestaliji su manji i slabije naoružani ophodni brodovi. U mirnodopskome razdoblju uglavnom su u sastavu obalne straže. Ovisno o području djelovanja, razvrstavaju se na manje obalne brodove, namijenjene za djelovanje u području obalnih i teritorijalnih voda, te na veće, odobalne brodove, koji djeluju izvan teritorijalnih voda na području od ekonomskog interesa. Prvi se ophodni brodovi javljaju početkom I. svj. rata, dok se moderni razvijaju tijekom II. svj. rata i u razdoblju nakon njega.

Poslijeratna Jugoslavija masovno je gradila ophodne brodove. Većina ophodnih brodova za JRM izgrađena je u → Brodogradilištu Kraljevica, prema projektima izrađenima u zagrebačkom → Brodarskom institutu i riječkom → Brodoprojektu.







Od 1951. do 1957. izgrađena su 24 broda klase ČO1 Kraljevica (brodovi PBR-501 do PBR-524). Slijedila su dva veća ophodna broda klase ČO2 (PBR-551 Mornar i PBR-552 Borac) izgrađena 1957. i 1965. Od 1964. do 1968. izgrađeno je još devet ophodnih brodova klase Č80 (PČ-132 do PČ-140), kao manje inačice prvotne klase ČO1, koji, međutim, nisu ispunili očekivanja kad je riječ o brzini. Posljednji ophodni brodovi izgrađeni za JRM bili su klase Mirna, kojih je od 1979. do 1985. izgrađeno 11 (PČ-171 do PČ-181). Od brodova te klase danas se u službi HRM-a, odn. Obalne straže RH nalaze osuvremenjeni brodovi OB-01 Novigrad, OB-02 Šolta, OB-03 Cavtat i OB-04 Hrvatska Kostajnica.













Osim navedenoga, nekadašnja Jugoslavija raspolagala je znatnim brojem riječnih ophodnih brodova i čamaca, uglavnom građenih u Srbiji. U sastavu Riječne bojne Hrvatske kopnene vojske danas se nalaze dva riječna patrolna broda (PB-91 i PB-93), izgrađena 1952. u Mačvanskoj Mitrovici.

Među pomorske ophodne brodove mogu se također uvrstiti raketne fregate JRM-a nabavljene 1980-ih, o čemu govori i njihov službeni naziv (veliki patrolni brod, VPBR). Takva su bila dva broda klase Koni dobavljena iz tadašnjega SSSR-a, te dva broda klase Kotor, domaće proizvodnje. (→ fregata)

Ministarstvo obrane RH je 2014. prema projektu Brodarskog instituta, u brodogradilištu → Brodosplit naručilo gradnju pet obalnih ophodnih brodova duljine 43 m, širine 8 m.

U projektiranju i gradnji ophodnih brodova ističe se i zagrebačko poduzeće Adria-Mar brodogradnja koje je izradilo projekt te u pogonima hrvatskih brodogradilišta 2003–13. izgradilo šest brodova serije PV-30 LS, duljine 31,2 m za libijsku ratnu mornaricu. U pulskom brodogradilištu → Tehnomont, te u brodogradilištu Montmontaža – Greben u Veloj Luci u novije se doba grade manji ophodni brodovi, uglavnom policijski, od kojih su neki namijenjeni i izvozu.







raketna topovnjača, manji ratni brod primarno naoružan protubrodskim raketama. Pojam se ponekad poistovjećuje s → raketnim čamcem, no u nas označava noviju i nešto veću generaciju tih brodova. Raketna topovnjača zajedno s raketnim čamcem preuzela je ulogu → torpednih čamaca, kojih je domet djelovanja torpedima na površinske brodove bio četiri do pet puta manji. Raketne topovnjače istisnine su do 300 t, brzine i do 40 čv, naoružane s do četiri protubrodske rakete, te topovima kalibra 76 mm ili 57 mm na pramcu i 40 mm na krmi. U svijetu su poznatiji projekti raketnih topovnjača švedska Spica te francuski Combattante.

Početkom 1970-ih programom osuvremenjivanja tadašnjeg JRM-a pokrenut je razvoj i gradnja nove generacije vlastitih raketnih brodova naoružanih najsuvremenijim protubrodskim raketnim naoružanjem i artiljerijskim sustavima, označenih kao raketne topovnjače. Stasala brodograđevna industrija i domaća tehnologija omogućile su realizaciju toga zahtjevnog pothvata. Prema projektima zagrebačkog → Brodarskog instituta i riječkog → Brodoprojekta, izrađenima po uzoru na švedsku klasu raketnih topovnjača Spica, u tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica) započela je 1974. izgradnja prve raketne topovnjače klase Rade Končar. Gradnja je dovršena 1976., a brod stavljen u službu 1977. Do 1979. u Kraljevici je za JRM izgrađeno ukupno šest brodova te klase (RTOP-401 do RTOP-406). Jedan od njih je za Domovinskoga rata ostao u Šibeniku, te je danas pod nazivom RTOP-21 Šibenik u službi HRM-a.













U 1980-ima domaći su se brodograđevni kapaciteti okrenuli još zahtjevnijem projektu gradnje raketnih → fregata, dok je potkraj desetljeća naručena poboljšana klasa raketnih topovnjača. Gradnja prvoga od tih brodova u kraljevičkom se brodogradilištu namjerno odugovlačila. Dovršen je tek kad je bilo sigurno da će pripasti HRM-u, te je porinut 1992. pod nazivom Kralj Petar Krešimir IV., što je ujedno i naziv klase. Drugi brod te klase, Kralj Dmitar Zvonimir, porinut je i stavljen u službu HRM-a 2001. Raketne topovnjače i danas predstavljaju okosnicu flote HRM-a, koja uz tri broda sagrađena u Kraljevici raspolaže još dvama brodovima finske proizvodnje klase Helsinki (RTOP-41 Vukovar i RTOP-42 Dubrovnik).













torpedni čamac, malen, brz ratni brod namijenjen za iznenadne napade torpedima na veće brodove. Preteče torpednih čamaca bile su torpiljarke, slični brodovi s kraja XIX. st. pogonjeni parnim strojem, a poslije parnom turbinom. Ti su se laki, neoklopljeni brodovi sa slabom ili nikakvom brodskom artiljerijom pojavili kao odgovor na teško oklopljene, ali mnogo sporije oklopnjače, kojima su se mogli iz skrovišta brzo prikrasti, napasti ih torpedima i pobjeći. Razvojem motora s unutarnjim izgaranjem, javili su se torpedni čamci, isprva zvani motorne torpiljarke, koji su zahvaljujući lakšim pogonskim strojevima mogli postizati veće brzine. Sredinom 1950-ih torpedni čamci bili su uobičajene duljine 20−24 m, istisnine 40−50 t, dosezali su brzine i do 60 čv. Obično su djelovali iz skrovišta u potkopima, zaklonima, prolazima ili pod zaštitom većih brodova. Vrhunac su doživjeli u prvim godinama nakon II. svj. rata; u sastavu mnogih mornarica ostali su u službi do početka 1970-ih, kada su se počeli povlačiti iz uporabe zbog naglog razvoja raketnoga brodskog naoružanja, koje je omogućavalo djelovanje s većih udaljenosti. Njihovu ulogu isprva su preuzeli → raketni čamci, a potom i → raketne topovnjače, koje su bile opremljene moćnijim sustavima motrenja, upravljanja vatrom i raketama većega dometa. Glavno naoružanje torpednih čamaca, torpedo, usko je vezan uz hrvatsku strojograđevnu i brodograđevnu povijest.

Na osnovi zamisli → Ivana Blaža Lupisa, prvi je → torpedo razvio → Robert Whitehead 1866., te je pokrenuo njegovu proizvodnju u riječkoj tvornici Stabilimento tecnico fiumano (→ Torpedo). Već 1867. u Rijeci je na austrijsku topovnjaču Gemse ugrađena torpedna lansirna rampa i tako je stvoren prvi torpedni čamac na svijetu. Od 1877. riječka tvornica opskrbljivala je 14 zemalja te je ostala predvodnicom proizvodnje toga oružja niz godina.













U doba austrougarske vladavine, u brodogradilištima u Puli i Rijeci masovno su se gradile torpiljarke. Pomorski arsenal u Puli (→ Uljanik) bio je uključen u izgradnju torpednih čamaca Zara (1878−81) i Sebenico (1880−82) istisnine oko 950 t, četiri torpiljarke III. klase (1880−81) istisnine 30 t, dvije serije torpiljarki II. klase, tj. 23 broda istisnine 55 t i 5 brodova istisnine 64 t (1884−87. i 1890−91), te 10 torpiljarki I. klase (1886−92) istisnine 83 t. U riječkom je brodogradilištu Danubius (→ 3. maj) po britanskoj licenci 1906. započela gradnja deset torpiljarki klase Kaiman, pokretanih parnim strojevima trostruke ekspanzije, brzine 26 čv, istisnine 200 t, a gradnja je dovršena 1909−10. Nakon toga, u istom je brodogradilištu 1910−11. sagrađeno i šest obalnih torpiljarki (Torpedoboot VII do Torpedoboot XII) s parnim strojevima i kotlovima loženima na naftu snage 2400 KS (1765 kW), najveće brzine 27,5 čv i istisnine 110 t, te 1914−16. još šesnaest torpiljarki visokog mora (82F do 97F) s parnim turbinama snage 5000 KS (3678 kW), najveće brzine 29 čv, istisnine 250 t.



















Među prvim je značajnim akcijama torpednih čamaca bila ona u Jadranskom moru 1918., kada je talijanski torpedni čamac kraj Premude iz zasjede napao i potopio golemi austrougarski → bojni brod Szent István, izgrađen 1914. u brodogradilištu Danubius u Rijeci.

Nakon I. svj. rata, ratna mornarica Kraljevine SHS raspolagala je s više klasa torpiljarki i torpednih čamaca, među kojima su bile i četiri naslijeđene torpiljarke izgrađene 1913−15. u riječkom brodogradilištu, ali se sama nije upuštala u gradnju tih brodova, već ih je nabavljala u inozemstvu.

U riječkom brodogradilištu, koje je nakon I. svj. rata potpalo pod talijansku vlast, za talijansku ratnu mornaricu gradilo se 1934−38. osam torpiljarki klase Spica, s parnim turbinama snage 19 000 KS (13 795 kW), brzine do 29 čv, istisnine 790−1055 t, a 1942. započela je gradnja četiri slična broda (eskortna razarača) klase Ariete.

Tijekom II. svj. rata, ratna mornarica NDH raspolagala je dvjema torpiljarkama Kraljevine Jugoslavije izgrađenima za austrougarsku mornaricu te s pet torpednih čamaca njemačke proizvodnje, od kojih je jedan u pokušaju zajedničkog bijega uspio prebjeći mornarici NOVJ.

Nakon II. svj. rata ratna mornarica FNRJ dobila je 1945. od SAD-a osam drvenih torpednih čamaca klase Higgins istisnine 55 t, duljine 24 m, širine 6 m, pogonjenih trima benzinskim motorima po 1250 KS (919 kW), brzine do 50 čv. Na osnovi tih brodova i dobivene dokumentacije u brodogradilištima u Korčuli i Trogiru 1948−55. od domaće je hrastovine izgrađeno ukupno 76 takvih čamaca, koji su ostali u službi JRM-a do 1970. Isprva su bili naoružani američkim torpedima, a potom onima riječke tvornice Torpedo.

Ranih 1960-ih ratna mornarica nabavila je četiri sovjetska torpedna čamca NATO-ve oznake Shershen, a potom je u tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica) od 1968. do 1971. po licencnoj dokumentaciji izgrađeno još deset takvih čamaca (TČ-213, TČ-216 do TČ-224). Trup im je izgrađen od čelika, a nadgrađe od aluminijske slitine, istisnina im je 170 t, duljina 34,6 m, širina 6,75 m, brzina 47−53 čv, a pogonjeni su trima dizelskim motorima ukupne snage 12 500 KS (9194 kW).

Na početku Domovinskoga rata 1991. jedan od tih brodova zatekao se na remontu u Mornaričkom tehničkom remontnom zavodu Velimir Škorpik u Šibeniku, gdje je zaplijenjen i stavljen u službu HRM-a pod nazivom TB-51 Vukovar; brod je povučen iz službe 2000.

korveta, ratni brod namijenjen za zaštitu konvoja i većih plovnih sastava. Od → fregate se razlikuje po manjim izmjerama i slabijem naoružanju, dok se brod sličnih značajki kao korveta, ali naoružan jednostavnijim bojnim sustavom svrstava među odobalne → ophodne brodove.

Javila se u XV. st. kao teretni brod na vesla i jedra, poslije i naoružani teretni brod, a od XVII. st. i kao ratni brod za izviđanje, ophodnu i teklićku službu, te za zaštitu trgovačkih brodova. Od XVIII. st. korveta je bila trojarbolni jedrenjak, istisnine 500 do 800 t, s 14 do 32 laka topa na glavnoj palubi. Ti su brodovi imali dobra manevarska svojstva kako bi se mogli boriti s razmjerno lakim i brzim gusarskim i piratskim brodovima. Sredinom XIX. st. počele su se graditi korvete na jedra i paru, a potkraj XIX. st. uglavnom su ih zamijenili drugi tipovi brodova. Suvremene korvete javile su se u II. svj. ratu za zaštitu konvoja, imaju istisninu od 500 do 1000 t, brzinu do 30 čv i posadu do 100 članova, a danas su naoružane raketama za protuzračnu borbu, torpedima za protupodmorničku borbu i topovima kalibra do 100 mm.







Austrijska, odn. austrougarska ratna mornarica raspolagala je određenim brojem korveta na jedra i parni stroj, uglavnom školskih brodova koji su poduzimali velika prekooceanska putovanja. Neki od tih brodova vezani su i uz prostore današnje Hrvatske. Parna korveta Donau, izgrađena u Trstu 1854−56., potpuno je preuređena 1888−93. u novi brod u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik). U razdoblju 1894−1901. obavila je niz prekooceanskih putovanja, posjećujući mnogobrojne luke u Africi, Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, na Sredozemlju, Bliskom, Srednjem i Dalekom istoku. Od 1906. služila je usidrena u Šibeniku kao ploveća škola za mornaričke dočasnike austrougarske mornarice, a pod nazivima Šibenik i Krka i mornarice Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije. Za II. svj. rata potopili su je britanski zrakoplovi. U Puli su izgrađene i korvete Helgoland 1867−69 (duljina 74 m, širina 11,4 m, istisnina 1827 t, pogon jedrima i parnim strojem od 1842 KS, tj. 1373 kW, 262 člana posade), te Saida 1878. Potonja je bila posljednji novoizgrađeni jedrenjak austrougarske ratne mornarice, rabila se kao školski brod te je 1884−86. poduzela plovidbu oko svijeta. Bila je duga 79 m, široka 13 m, pogonjena jedrima i parnim strojem, te je imala 347 članova posade, od čega 25 kadeta. Neke od austrougarskih korveta nosile su hrvatska imena, npr. Fažana (Fasana) ili Zrinski (Zrinyi).







Nekoliko austrougarskih korveta, koje su u jadranskim lukama bez mogućnosti samostalne plovidbe nakon raspremanja služile za smještaj osoblja, kao skladišta i sl. (tzv. hulkovi), pripalo je nakon I. svj. rata ratnoj mornarici Kraljevstva SHS. Korveta Frundsberg, izgrađena u Trstu 1873., od 1921. je kao brod Zlarin služila za smještaj splitskoga lučkog zapovjedništva, potom je preimenovana u Krivošije te je služila u Kumboru. Naposljetku je otegljena u Šibenik, gdje su je saveznici 1943. potopili iz zraka. Korveta Aurora, porinuta u Trstu 1874., pretvorena je u brod-vojarnu 1902., a predana je Kraljevstvu SHS 1920., gdje je dobila ime Skradin.

Iako JRM službeno nije raspolagao korvetama, prema nekim značajkama među njih bi se mogla svrstati dva veća ophodna broda klase ČO2, ili raketne fregate, tj. veliki patrolni brodovi klase Kotor, svi izgrađeni u tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica).







Dugoročnim planom razvoja HRM-a predviđena je gradnja odobalnih ophodnih brodova, od kojih bi neki bili naoružani na razini korvete.

razarač, višenamjenski ratni brod dobrih pomorstvenih svojstava te razmjerno snažna naoružanja. Uglavnom razvija brzinu veću od 30 čv uz dobru upravljivost, ima nekoliko tisuća tona istisnine, posadu do 300 članova, a naoružan je protupodmorničkim, protubrodskim i protuzrakoplovnim raketama, topničkim naoružanjem kalibra do 150 mm, torpedima i dr.

Prvi razarači počeli su se graditi u Velikoj Britaniji potkraj XIX. st. kao brodovi za uništavanje brzih torpiljarki (→ torpedni čamac). U I. svj. ratu bili su opremljeni za protupodmorničku borbu, obavljali su raznovrsne svakodnevne operativne zadaće, a posebno uspješni bili su u uskim morima, na Baltiku, Jadranu i Sjevernome moru. U II. svj. ratu imali su važnu ulogu u zaštiti konvoja i većih združenih sastava, poglavito u protupodmorničkoj borbi, a uvođenjem raketnoga oružja i sustava podvodnoga i nadvodnoga motrenja dobili su dodatnu sposobnost snažna djelovanja po raznovrsnim ciljevima. Danas se sve češće zamjenjuju manjim brodovima, → korvetama ili → fregatama.

U riječkim brodogradilištima predvođenima Ganz-Danubiusom (→ 3. maj) za austrougarsku je ratnu mornaricu uoči i za I. svj. rata izgrađen niz suvremenih razarača.

U razdoblju 1908−09. izgrađeno je šest razarača klase Huszar, istisnine 390−420 t, duljine 67 m, širine 6,2 m, sa 70 članova posade, dva parna stroja od 6000 KS (4413 kW) i najvećom brzinom 28 čv, naoružanih jednim topom kalibra 66 mm, sedam topova od 47 mm i dvjema torpednim cijevima. U razdoblju 1912−17. izgrađeno je deset razarača klase Tátra, istisnine 850 do 1050 t, duljine 85 m, širine 7,8 m, s posadom do 114 članova, parnim turbinama ukupne snage 20 600 KS (15 151 kW), brzine 32,5 čv, naoružanih dvama topovima kalibra 100 mm, šest topova od 66 mm te dvjema torpednim cijevima. Razarači obiju klasa su zajedno s torpiljarkama tijekom rata bili najangažiraniji brodovi austrougarske mornarice.







Nakon I. svj. rata riječko brodogradilište pripalo je Kraljevini Italiji, koja je ondje za potrebe ratne mornarice gradila velike, brze i suvremene razarače klasa Nazario Sauro (1924−27; dva broda istisnine 1137−1580 t, brzine 37,4 čv, s četiri topa od 120 mm i šest torpednih cijevi), Navigatori (1927−31; četiri broda istisnine 1950−2600 t, brzine do 42 čv, šest topova od 120 mm i četiri do šest torpednih cijevi) i Folgore (1929−32; dva broda istisnine 1240−1920 t, brzine do 38 čv, četiri topa od 120 mm, protuzračni topovi i šest torpednih cijevi).

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, Kraljevina Jugoslavija je 1931. nabavila suvremen razarač Dubrovnik izgrađen u škotskom brodogradilištu Yarrow u Glasgowu, istisnine 1880−2884 t, duljine 113 m, širine 10,7 m, pogonjen dvjema parnim turbinama snage 42 000 KS (30 890 kW) i najveće brzine 37 čv, naoružan s četiri topa kalibra 140 mm, dva od 83 mm, šest od 40 mm, šest torpednih cijevi). Brod su 1941. zarobili Talijani nazvavši ga Premuda.

Osim toga broda, Kraljevina Jugoslavija nabavila je u francuskom brodogradilištu Chantiers-Loire u Nantesu 1937. i razarač Beograd, prvi od moderne istoimene klase razarača. Sljedeća dva broda te klase, Ljubljana i Zagreb, izgrađena su 1938−39. u splitskom brodogradilištu (→ Brodosplit), koje su za taj pothvat osposobili Francuzi. Brodovi klase Beograd bili su istisnine 1210−1655 t, duljine 98 m, širine 9,45 m, snage 40 000 KS (29 420 kW), brzine 38 čv, naoružani s četiri topa od 120 mm, četiri od 40 mm, dva od 15 mm te šest torpednih cijevi. Razarače Beograd i Ljubljana zarobili su 1941. Talijani, a kako bi izbjegao istu sudbinu, razarač Zagreb potopili su njegovi časnici Sergej Mašera i Milan Spasić, koji su pritom i poginuli.







U Splitu je 1939. prema francuskim nacrtima započela gradnja razarača koji je u sastavu Kraljevske ratne mornarice trebao zamijeniti razarač Dubrovnik. Kad je počeo rat, radnici brodogradilišta potopili su brod, koji je 1947. odtegljen u riječko brodogradilište 3. maj, gdje je konačno dovršen 1958. i ušao je u sastav JRM-a pod imenom R-11 Split. Taj najveći ratni brod JRM-a bio je duljine 120 m i širine 12 m, laka istisnina bila mu je 2400 t, puna 3000 t, brzina 31,5 čv, parne turbine snage 70 000 KS (51 485 kW), imao je četiri topa od 127 mm, 12 protuzrakoplovnih topova od 40 mm te četiri od 20 mm, pet torpednih cijevi, šest bacača dubinskih bombi i dva klizača za mine.







Kao dio ratnih reparacija 1949. Jugoslaviji su pripala dva talijanska torpedna eskortna razarača klase Ciclone te jedan klase Ariete, uvedeni u sastav JRM-a kao RE-51 Triglav i RE-52 Biokovo, te RE-53 Durmitor. Od ukupno 16 brodova klase Ariete, četiri su tijekom II. svj. rata građena u Rijeci; dva od tih brodova nakon kapitulacije Italije zaplijenili su i dovršili Nijemci, dok su preostala dva dočekala kraj rata u brodogradilištu. Jedan od njih nakon rata je popravljen i dovršen pod nazivom RE-54 Učka. Brodovi te klase imali su istisninu 745 t (1110 t), duljinu 84 m, širinu 8,6 m, parne turbine s 22 000 KS (16 181 kW), dva topa kalibra 100 mm, deset od 20 mm, šest torpednih cijevi. Godine 1956. od britanske ratne mornarice kupljena su dva razarača klase W, te su preimenovani u R-21 Kotor i R-22 Pula.













Svi razarači JRM-a povučeni su iz uporabe do 1970-ih, osim razarača Split koji je iz operativne uporabe povučen 1985. Nakon toga JRM se orijentirao na manje ratne brodove. HRM ne raspolaže tim tipom broda.

fregata, brz ratni brod srednje veličine, koji uglavnom služi za izviđanje i zaštitu drugih vojnih ili civilnih brodova. Naziv fregata rabi se od XIII. st. za brodove na vesla. U XVII. st. bili su to jedrenjaci s dva do tri jarbola, a u XVIII. st. razvio se klasični tip fregate kao trojarbolnoga jedrenjaka s 30 do 40 topova raspoređenih na jednoj palubi. Od sredine XIX. st. fregate dobivaju oklop (oklopne fregate) i pogon parnim strojem. Suvremena fregata razvila se neposredno prije II. svj. rata i tijekom samoga rata, kada su ti brodovi služili za zaštitu konvoja od podmornica. Istisnina brodova kretala se oko 1500 t, brzina je bila približno 20 čv, a glavno naoružanje bili su topovi srednjega kalibra i protupodmorničke bombe.

Danas se fregatom smatraju brodovi velike bojne vrijednosti, namijenjeni za zaštitu združenih plovnih sastava, opremljeni za protupodmorničku borbu, protuzračnu zaštitu ili potporu djelovanju protiv ciljeva na kopnu. Današnja tipična fregata je brod pune istisnine od približno 3000 t, brzine 30 čv i s 200 članova posade. Opremljen je hidroakustičkim sustavima za podvodno motrenje, protupodmorničkim torpedima i raketnim bacačima dubinskih bombi te protuzračnim topovima i raketama za protuzračnu obranu.

Fregate zauzimaju važno mjesto u povijesti hrvatske brodogradnje. Od XVI. st. fregata se spominje kao jedan od državnih ratnih brodova skromne dubrovačke ratne mornarice, a posadu su činili kapetan, komit (koji je nadgledao veslače), kormilari, bombardijeri (topnici) i veslači. Ujedno postoji i trgovačka fregata, slabije naoružana od ratne (desetak topova), kakvih je sredinom XVII. st. u dubrovačkoj trgovačkoj mornarici bilo tri do četiri, npr. Santo Salvatore del Mondo, izgrađena u Gružu 1664., nosivosti 350 t.

Među prvim brodovima austrijske ratne mornarice bile su fregate Aurora i Stella mattutina, koje su izgrađene 1765−67. u novopokrenutome brodogradilištu u Kraljevici, koju je carica Marija Terezija 1764. proglasila glavnom ratnom lukom Austrije (→ Brodogradilište Kraljevica). Duljina im je bila oko 36 m, a širina oko 10 m; uz tri jarbola imale su po 15 vesala sa svake strane broda, a bile su naoružane s 30 topova i 32 mužara. Brodovi su trebali štititi Primorje, ali su ipak ubrzo prodani, a ambicije oko izgradnje austrijske ratne flote ostavljene su za kasnija vremena.







U XIX. st. austrijska ratna mornarica raspolagala je s više fregata, isprva drvenih na jedra, kakva je bila npr. fregata Novara, prvi austrijski brod koji je oplovio svijet (1857−59), a na putovanje se otisnuo iz pulske luke, gdje je i opremljen. Neke su od tih fregata poslije preuređene na parni pogon. Tako je npr. fregata Schwarzenberg, izgrađena u venecijanskom arsenalu 1853., preuređena u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik) 1862. Od sredine XIX. st. gradile su se i oklopne fregate, kakve su imale odlučujuću ulogu u austrijskoj pobjedi u Viškoj bitki 1866., npr. austrijski zapovjedni brod Erzherzog Ferdinand Max. Jedna od fregata iz te bitke, Graf Radetzky (izgrađena 1854), potonula je tri godine nakon Viške bitke, također kraj Visa, gdje i danas leži njezina olupina; oklopna fregata Kaiser Max izgrađena 1861−63. raspremljena je 1904., od kada je služila kao ploveća vojarna, a 1920. predana je Kraljevstvu SHS te preimenovana u Tivat, poslije Neretva.

Tipu raketnih fregata pripadaju veliki ophodni (patrolni) brodovi kojima je raspolagao JRM. Dva takva broda klase Koni naručena iz tadašnjega SSSR-a, porinuta su 1979. i 1981., a uvedena u službu JRM-a 1980. i 1982. pod imenima VPBR-31 Split i VPBR-32 Kopar. Na osnovi tih brodova razvijena je domaća klasa raketnih fregata Kotor, suvremenih ratnih brodova koji su trebali predvoditi udarne snage za djelovanje udaljeno od obale. Brodovi te klase projektirali su se u zagrebačkom → Brodarskom institutu i riječkom → Brodoprojektu, a izgrađeni su u kraljevičkom brodogradilištu, te predstavljaju vrhunski domet hrvatske brodogradnje, koji bi danas, s obzirom na trenutačne kapacitete, bio teško ostvariv. Prvi od dvaju izgrađenih brodova VPBR-33 Kotor ušao je u sastav JRM-a 1986., a drugi, VPBR-34 Pula, primljen je u flotu 1988. Brodovi su istisnine 1500 t, duljine 92 m, širine 12 m, pogonjeni dvama dizelskim motorima snage 3648 kW i plinskom turbinom od 14 720 kW, te dosežu brzinu od 27 čv; naoružani su četirima lanserima za sovjetske protubrodske rakete P-15 Termit, dvocijevnim topom kalibra 76,2 mm i dvama topovima kalibra 30 mm, protuzračnim raketnim sustavom Osa, dvama lanserima protupodmorničkih dubinskih bombi, a raspolažu s više sustava za otkrivanje i praćenje ciljeva u zraku, na vodenoj površini i ispod nje.

Sve su raketne fregate JRM-a tijekom agresije na RH isplovile u Boku kotorsku, te su one klase Kotor još uvijek u službi crnogorske ratne mornarice.

Tipu školske fregate pripadaju dva broda duga 97 m, izgrađena 1980−81. u splitskom brodogradilištu (→ Brodosplit) za iračku, odn. indonezijsku ratnu mornaricu.







desantni brod, ratni brod prilagođen za prijevoz i iskrcavanje trupa, vozila i drugoga ratnog materijala na obalu, te druge zadaće u sklopu potpore vlastitim snagama. Prema svojstvima razlikuju se desantni tenkonosac, desantna splav, desantno-jurišni čamac i dr., a nerijetko su opremljeni i za polaganje mina (desantni brod-minopolagač). Desantne brodove, prema starogrčkom povjesničaru Herodotu, rabio je još perzijski kralj Darije, koji je izgradio brodove s preklopnim mostovima za iskrcavanje vojnika, konja i ratne opreme radi invazije na Grčku oko 490. pr. Kr. Desantni brodovi danas mogu biti mala jednostavna plovila od dvadesetak tona istisnine, ali i visokotehnološki brodovi od nekoliko tisuća tona istisnine, naoružani čak do razine → korvete. Koncepcija primjene desantnih brodova u desantnim operacijama temelji se na iznenađenju i uvijek se obavlja uz potporu drugih jedinica. Kako bi mogli što bliže prići obali, takvi brodovi imaju razmjerno plitak gaz, a opremljeni su rampama za iskrcavanje ljudi i opreme. Postoje i desantni brodovi koji mogu prevoziti i manja plovila, a služe kao plutajući dokovi.

Tijekom II. svj. rata u riječkom brodogradilištu Cantieri navali del Quarnaro (→ 3. maj), koje je nakon kapitulacije Italije potpalo pod njemačku upravu, izgrađeno je osam desantnih tenkonosaca minopolagača klase Marinefährprahm, te stavljeno u službu njemačke ratne mornarice. Nakon II. svj. rata neki su njemački i talijanski brodovi iste klase pripali JRM-u te su poslužili kao predložak za gradnju novih brodova u domaćim brodogradilištima. U riječkom 3. maju 1950-ih izgrađena je velika serija od tridesetak desantnih tenkonosaca-minopolagača DTM, istisnine 237 t (458 t), duljine 50 m, širine 9 m, a mogli su ukrcati 46 do 105 morskih mina, ili 200 vojnika s naoružanjem i opremom, ili tri tenka. Od izbijanja Domovinskoga rata 1991., jedan je od tih brodova služio u sastavu HRM-a kao DTM-219, a iz službe je povučen 2002.







U prvim godinama nakon II. svj. rata jugoslavenska vojska dobila je kao ratnu reparaciju i riječne desantne brodove njemačke proizvodnje. Tako je u službu uvedeno pet riječnih desantnih splavi RDS, bivših inženjerijskih desantnih čamaca tip 40 (Pionier-Landungs-Boote Typ 40), te pet riječnih tenkonosaca RTK, zapravo prilagođenih morskih desantnih brodova klase Marinefährprahm.

Tijekom 1950-ih u brodogradilištu → Uljanik izgrađeno je više desantnih brodova, poslije dijelom prerađenih za trajekte ili druge gospodarske namjene. Od tih su se brodova od 1991. u sastavu HRM-a našle pomoćna desantna splav PDS-713, pune istisnine 159 t, duljine 26 m, širine 14 m, te desantna splav-minopolagač DSM-110, pune istisnine 167 t, duljine 26 m, širine 14 m (povučen 2009).

Nakon II. svj. rata JRM je raspolagao i znatnim brojem malih desantnih čamaca savezničke i njemačke, ali i domaće proizvodnje. Među ostalim dvanaest američkih motornih splavi za desant ljudstva klase Ramped cargo lighter (RCL) istisnine 26 t (35 t), duljine 16 m, a širine 5,5 m, koje su 1944−45. saveznici stacionirali u Komiži na Visu za potporu partizanskim odredima. U razdoblju 1950−54. u Brodogradilištu Kraljevica izgrađeno je sedam šesnaestmetarskih desantno-jurišnih čamaca klase S-31, dok je u istome desetljeću u Brodogradilištu Lošinj izgrađeno deset malih desantno-jurišnih tenkonosaca tipa DJT (PJT), istisnine 40 t (69 t), duljine 17 m i širine 5,7 m, nosivosti 80 vojnika ili jedan tenk.

U drugoj polovici 1970-ih počeo je razvoj modernih desantno-jurišnih čamaca od staklom ojačane plastike, što je ujedno predstavljalo prvu domaću vojnu primjenu te tehnologije. Projekti su izrađeni u → Brodarskom institutu, a gradnja se u Brodogradilištu Greben u Veloj Luci odvijala u tri serije, te je 1975−77. izgrađeno 12 brodova serije 11, 1978−80. izgrađeno je 8 brodova serije 21, a 1983−85. još 12 brodova serije 22. Brodovi su bili duljine 22 m i širine 4,8 m, a u posljednjoj je seriji dizelski motor od 1000 kW zamijenjen dvama od po 640 kW. Uz to je prvi put u nas primijenjen vodomlazni pogon pa se postigla najveća brzina od 32 čv, veća nosivost i izvrsne manevarske osobine broda. U sastav HRM-a ušla su tri broda serije 11 (DJB-101, DJB-102 te DJB-103), koji su danas izvan službe. Prešavši u hrvatske ruke 1991., DJB-103 postao je prvi brod HRM-a, a danas se nalazi u Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu, dok se DJB-101 nalazi u Memorijalnom centru Domovinskoga rata u Vukovaru. U službi HRM-a i dalje su dva jurišno-desantna broda serije 21 (DJB-104 i DJB-107) i jedan serije 22 (DJB-106).

Sredinom 1980-ih je prema narudžbi JRM-a počelo u Brodarskom institutu i → Brodoprojektu projektiranje suvremene klase desantnih brodova minopolagača Silba. Gradnja brodova povjerena je Brodogradilištu specijalnih brodova u Splitu (→ Brodosplit), a prvi od tih brodova DBM-241 Krk ušao je u sastav JRM-a. Nakon izbijanja Domovinskoga rata, za HRM je 1992. kompletiran jedan započeti brod te klase pod nazivom DBM-81 Cetina, a 1994. izgrađen je brod DBM-81 Krka. Ti su brodovi tipa ro-ro, s ukrcajnim rampama na pramcu i krmi, istisnine 540 t (940 t), duljine 49,09 m, širine 10,2 m, gaza 2,6 m, a mogu ukrcati 100 mina.

minolovac, brod namijenjen za otkrivanje i uništavanje mina radi omogućivanja prolaza brodova kroz minirano područje te za mirnodopsko razminiranje minskih polja. Za razliku od suvremenijega lovca mina, ne raspolaže sustavima za otkrivanje i uništavanje pojedinačnih mina, već djeluje nad cjelovitim miniranim područjem. Manji minolovci i pomoćni brodovi koji se rabe za istu namjenu nazivaju se drageri.

Potreba za minolovcima javila se potkraj XIX. st. kada su se počele više rabiti sidrene kontaktne pomorske mine. Isprva su dva minolovca s pomoću vitala i užadi za sobom vukla minolovku, koja je mehaničkim rezačem rezala sidrenu užad. Nakon što su isplivale na površinu, mine su se uništavale s pomoću topova maloga kalibra. Razvoj nekontaktnih mina opremljenih senzorima osjetljivima na promjene magnetskoga, akustičnoga, električnoga ili drugih polja uvjetovao je razvoj odgovarajućih minolovaca i načina njihova djelovanja. Kako bi se zaštitili od magnetski osjetljivih mina, minolovci su se isprva izrađivali od drva, a u novije se doba izrađuju od kompozitnih materijala ili austenitnih čelika.

Nakon pojave mina koje leže na dnu ili se sidre na većim dubinama, klasični su minolovci postali neučinkoviti. Stoga su se 1970-ih počeli graditi lovci mina opremljeni tegljenim sonarima i sonarima ugrađenima na dno brodskoga trupa, robotiziranim podvodnim plovilima s kamerama i sonarima i drugim pomagalima za identificiranje i uništavanje pojedinačnih mina.

U razdoblju do kraja II. svj. rata, ratne mornarice Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije i NDH raspolagale su kombiniranim brodovima za polaganje i uništavanje mina (minopolagačima-minolovcima), koji su dijelom izgrađeni i u brodogradilištima na hrvatskoj obali Jadrana. (→ minopolagač)

Kako bi se nakon II. svj. rata razminirao jadranski akvatorij, JRM je trebao veći broj minolovaca. Isprva su za te namjene prenamijenjene ribarske koćarice (drageri) te angažirani minolovci dobiveni ratnim reparacijama. Prva serija novogradnji za JRM u poslijeratnom razdoblju bili su minolovci građeni u brodogradilištima u Trogiru, Korčuli, Puntu i Malome Lošinju. Do 1948. u službu je stavljeno deset takvih drvenih brodova klase M-101 istisnine 90 t, potom i šest brodova klase M-111 istisnine 110 t. Do kraja 1950-ih izgrađeno je još sedam minolovaca klase M-117 istisnine 120 t, te četiri minolovca građena prema uzoru na britansku klasu Ham (M-141 do M-144) istisnine 150 t. Osim toga, JRM je 1957. nabavio tri velika odobalna francuska minolovca klase Sirius (M-151 do M-153) istisnine 424 t, a prema modelu tih brodova je 1960. izgrađen još jedan u Malome Lošinju (M-161).













Potkraj 1970-ih JRM je pokrenuo projekt izgradnje suvremenoga lovca mina. U → Brodarskom institutu izrađen je pretprojekt, pripremljena sekcija za ispitivanje otpornosti opreme na udar, a u velolučkom brodogradilištu Greben i splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata (→ Brodosplit) izrađeni su kalupi za lijevanje trupa iz staklom ojačane plastike. Projekt je prekinut izbijanjem Domovinskoga rata. Ipak, za potrebe HRM-a izgrađen je 2006. u brodogradilištu Montmontaža – Greben u Veloj Luci manji lovac mina LM-51 Korčula. Taj stakloplastični brod, projektiran u Brodarskom institutu, istisnine je 180 t, duljine 26 m, širine 6,8 m, s 14 članova posade, a opremljen je sustavom podvodnoga motrenja koji obuhvaća tegljeni i pramčani sonar te podvodno protuminsko plovilo.

JRM je raspolagao i nizom riječnih minolovaca. Početkom 1950-ih izgrađena su 24 broda klase RML-301 duljine 20 m u Mačvanskoj Mitrovici, a šest brodova klase RML-331 duljine 27 m, projektiranih u Brodarskom institutu, izgrađeno je u beogradskom brodogradilištu Brodotehnika 1976−80. Dva riječna minolovca klase RML-301 danas služe u sastavu Riječne bojne Hrvatske kopnene vojske kao patrolni (ophodni) brodovi PB-91 i PB-93, dok je PB-92 prenamijenjen za civilne svrhe.

krstarica, velik ratni brod široke namjene, za izviđanje, zaštitu većih plovnih sastava i pomorskih komunikacija te potporu snagama pri napadima na kopno.

Prve krstarice na jedra i parni stroj pojavile su se sredinom XIX. st. Ubrzo je parni stroj postao primarni pogon, a u XX. st. pojavile su se krstarice pogonjene parnim turbinama snage i do 150 000 KS (110 325 kW) te plinskim turbinama. Tijekom povijesti su se krstaricama nazivali vrlo različiti brodovi istisnine 6000–27 000 t. Za razliku od → bojnih brodova, krstarice su bile pokretljiviji brodovi, sa slabijom oklopnom zaštitom i topovima manjega kalibra, do 150 mm. Bolje oklopljene i snažnije naoružane krstarice nazivaju se oklopnim krstašima. Vrhunac su doživjele u I. svj. ratu. Već u II. svj. ratu njihova je uloga smanjena uvođenjem nosača zrakoplova, a danas je ostalo u službi tek nekoliko brodova Rusije i SAD-a.







Polovica krstarica austrougarske ratne mornarice izgrađena je u brodogradilištima u Puli i Rijeci, a spadaju među najveće ratne brodove ikad izgrađene na prostorima današnje Hrvatske. Tako su u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik) izgrađene 1896−1900. tri lake krstarice klase Zenta (brodovi Zenta, Aspern i Szigetvar), 1901−03. izgrađen je najbrži veliki brod austrougarske ratne mornarice, oklopni krstaš Sankt Georg, a 1908−09. i brza krstarica Admiral Spaun.







Na osnovi posljednjega od navedenih brodova, mornarica je pokrenula gradnju triju krstarica poboljšane klase Admiral Spaun. Od tih su brodova u riječkom brodogradilištu Ganz-Danubius (→ 3. maj) izgrađene dvije brze krstarice Helgoland (1911−12) i Novara (1912−13). Iako je potkraj I. svj. rata sve brodovlje austrougarske ratne mornarice predano u jugoslavenske ruke, kasnijom raspodjelom ratnoga plijena među silama pobjednicama ni jedna krstarica nije pripala Kraljevini SHS.







Ratna mornarica Kraljevine SHS nabavila je njemačku krstaricu Niobe, porinutu u Bremenu 1899., te ju je nakon modernizacije obavljene u Kielu uvela u službu 1926. pod imenom Dalmacija. Taj školski i zastavni brod ratne flote zarobili su Talijani 1941., od 1943. bio je u rukama njemačke ratne mornarice i popunjen mješovitom hrvatsko-njemačkom posadom s namjerom da bude predan ratnoj mornarici NDH. Iste je godine nasukana i torpedirana kod otoka Silbe, a tek je 1949. otegljena u rezalište. U svom sastavu JRM nije imao krstarica.

minopolagač, ratni brod namijenjen za polaganje morskih mina. Prvi su takvi brodovi izgrađeni potkraj XIX. st., a mine su se spuštale u more kroz za to predviđene otvore na krmi broda. U I. svj. ratu, zbog važnosti i velikoga utroška mina u protupodmorničkoj borbi, znatno je narasla potreba za minopolagačima. Ipak, većinom su se brodovi za polaganje mina radili kao višenamjenski (npr. minopolagač-minolovac, desantni brod-minopolagač). Potkraj 1970-ih je u svim mornaricama postojao samo 41 namjenski izgrađen minopolagač, ali je velik broj brodova bio prilagođen za nošenje i polaganje mina. Preduvjeti za to su ravne i dugačke palube za smještaj mina i tračnica za polaganje, uz dobra navigacijska svojstva, držanje kursa te stabilnost broda. Polagati mine mogu i podmornice, kroz torpedne cijevi ili iz vanjskih spremnika.

Austrougarska ratna mornarica od kraja XIX. st. gradila je minopolagače i minolovce, od kojih su neki izgrađeni i u brodogradilištima na prostorima današnje Hrvatske. U Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik) izgrađeni su 1890−91. minopolagač Dromedar istisnine 175 t, a 1912−14. minopolagač Chamäleon istisnine 1100−1165 t. Austrougarska ratna mornarica počela je 1917. u → Brodogradilištu Kraljevica gradnju 14 minolovaca-minopolagača, istisnine 130 t, duljine 30 m, širine 8 m. Od tih su brodova do kraja I. svj. rata dovršena samo tri, koji su nakon rata završili u talijanskim rukama kao klasa Albona, a od preostalih započetih gradnji završeno je 1931. još pet brodova za potrebe ratne mornarice Kraljevine SHS kao klasa Marjan (Malinska, Marjan, Meljine, Mljet i Mosor). Tri su broda nastavila službu i nakon II. svj. rata u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici.

Osim toga, u međuratnome je razdoblju ratna mornarica Kraljevine SHS 1921. nabavila šest njemačkih minolovaca-minopolagača klase Minensuchboot 1916 (Jastreb, Kobac, Orao, Sokol, Galeb, Gavran) istisnine 630 t, duljine 59 m, širine 7,3 m. Jedan od tih brodova nastavio je službu u JRM-u.

Nekadašnji JRM je u skladu sa svjetskim trendovima za polaganje mina predvidio desantne brodove-minopolagače koji su bili opremljeni minskim tračnicama, a kakvi su se gradili u domaćim brodogradilištima. Tu praksu danas nastavlja i HRM. (→ desantni brod)

ronilica, manje plovilo namijenjeno kretanju pod vodom, s ograničenom autonomijom od nekoliko sati do jednoga dana, obično uz potporu nekog površinskog plovila, veće podmornice ili helikoptera. Pogoni se elektromotorom napajanim iz akumulatora. Mokra ronilica prevozi jednog ili više ronilaca koji na njoj sjede ili leže (npr. jahaći torpedo), ili se nalaze u naplavljenoj kabini, a izloženi su tlaku vode koja ih okružuje. Takva je diverzantska ronilica, koja služi za prijevoz diverzanata i opreme do mjesta obavljanja zadaće. Autonomija mokrih ronilica ograničena je kapacitetom spremnika zraka te izdržljivošću ronilaca od pothlađivanja, dubina ronjenja (uglavnom do 50 m) također ovisi o roniocima, a brzina je 2–7 čv. Danas su opremljene sustavima za inercijalnu navigaciju, GPS-om i elektroničkim kartama, a za podvodno motrenje do dolaska u područje djelovanja koriste se hidroakustičkim uređajima. Suha ronilica ima čvrst trup s kabinom u kojoj je posada pod atmosferskim tlakom. U vojne svrhe služi za spašavanje posada podmornica suhim načinom, a uz posadu od 2 do 3 člana može primiti 8 do 24 unesrećena. Dubine ronjenja mogu biti i do 1000 m, a podržava je površinski brod, na kojem je smještena do dolaska na mjesto ronjenja.

Pretečom diverzantskih ronilica smatra se jahaći torpedo kojim su se koristili talijanski diverzanti Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci, kada su potkraj I. svj. rata u prepadu na pulsku luku 1. XI. 1918. potopili austrougarski → bojni brod Viribus Unitis, dan prije predan Državi SHS i preimenovan u Jugoslavija.

Potkraj 1960-ih u zagrebačkom Brodarskom institutu za JRM je započeo razvoj dvaju tipova mokrih ronilica R-1 i R-2, a građene su u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata (→ Brodosplit). Uglavnom su namijenjene za prebacivanje diverzanata od matičnih podmornica-nosača do neprijateljskoga položaja.

Diverzantska ronilica R-1 nalik je jahaćemu torpedu, duljine 3,72 m, promjera 0,52 m, s dubinom ronjenja do 60 m, brzinom do 3 čv i doplovom 6–9 nautičkih milja. Namijenjena je prijevozu jednoga diverzanta s aparatom za autonomno ronjenje, koji njome upravlja ležeći iznad čvrsta trupa, zaštićen od vodene struje štitnikom od akrilnoga stakla. Na prednjem dijelu ronilice nalazi se prostor za smještaj jedne ili dviju diverzantskih mina.

Diverzantska ronilica tipa R-2 Mala, istisnine 1,4 t, duljine 4,9 m, a širine 1,22 m pogonjena je elektromotorom snage 4,5 kW napajanim iz olovnog akumulatora, uz brzinu do 6 čv, doplov do 48 nautičkih milja te dubinu zarona do 60 m. Posadu čine dva člana smještena u naplavljenoj kabini, a zaliha zraka u spremnicima dostaje za osam sati ronjenja. Opremljena je sonarom, žiroskopskim kompasom, dubinomjerom i dr., a može ponijeti dvije morske mine mase 50 kg.







Ukupno je u Splitu do 1984. proizvedeno 14 ronilica tipa R-1 i 18 ronilica tipa R-2, dijelom za izvoz (Švedska, Libija). Dvije ronilice modernizirane 2008 (R2-M) u sastavu su HRM-a.

Na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva od 2005. djeluje laboratorij za podvodne sustave i tehnologije LABUST, u kojem tim znanstvenika predvođen Zoranom Vukićem istražuje i razvija primjenu daljinski upravljanih i autonomnih bespilotnih robotiziranih ronilica.

podmornica, plovilo vojne ili civilne namjene, koje može ploviti vodenom površinom ili ispod nje te autonomno, dulje od jednoga dana, obavljati podvodne aktivnosti bez pomoći drugoga sredstva s morske površine. Po tim se svojstvima razlikuje od → ronilice, podvodnoga plovila koje ima ograničenu autonomiju od nekoliko sati do jednoga dana.

Prijedlozi tehničkih realizacija koje bi omogućile boravak i plovidbu čovjeka pod vodom javljali su se još u antičko doba, a smatra se da je prvo podvodno plovilo izgradio i isprobao 1620. nizozemski izumitelj Cornelius van Drebbel (1572–1633). Prvu ratnu podmornicu nazvanu Turtle u obliku oraha izgradio je 1776. od mjedenih limova američki izumitelj David Bushnell (1740–1824). Robert Fulton (1765–1815) izgradio je 1800. podmornicu Nautilus oblikom nalik današnjima. Tijekom XIX. st. razvoj podmornica usmjerio se na pogon i naoružanje. Francuska je prva uvela podmornicu u sastav ratne mornarice 1893 (Gymnote, naoružanu Whiteheadovim torpedima), a slijedile su Italija, SAD, Velika Britanija, Njemačka.

Isprva su velike mornarice zazirale od novoga sredstva, koje se smatralo nečasnim načinom ratovanja iz potaje. Ipak, u I. svj. rat sve su veće vojne sile ušle s određenim brojem tehnički usavršenih podmornica, pa su tijekom rata podmornice potopile 183 ratna broda i trgovačkih brodova ukupne tonaže 12 milijuna brt. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova nastavljena je intenzivna gradnja podmornica, te je u II. svj. ratu sudjelovalo oko 2500 podmornica koje su potopile 660 ratnih brodova i trgovačkih brodova ukupne tonaže 24 milijuna brt. Početkom 1950-ih SAD, a potom i SSSR počeli su graditi podmornice na nuklearni pogon. Prva od njih bila je Nautilus (1954). Danas površinske istisnine podmornica na nuklearni pogon dosežu 30 000 t, brzinu 30 čv, a naoružane su balističkim projektilima s dosegom bilo koje točke na planetu.

Istodobno se znatno razvijaju konvencionalne podmornice, pogonjene dizelskim motorima i elektromotorima, u čemu prednjači Njemačka. Takve se podmornice danas izrađuju iz austenitnih čelika, radne dubine veće su im od 300 m, imaju nisku razinu šumnosti, uz podvodne brzine veće od 20 čv. Zahvaljujući više vrsta anaerobnih pogona, imaju mogućnost neprekidne podvodne vožnje više od deset dana bez izranjanja, raspolažu sustavima za određivanje pozicije s pogreškom manjom od jedne nautičke milje, sustavima podvodnoga motrenja te naprednim rješenjima koja olakšavaju rad i životne uvjete posadi. Projektiranje i gradnja podmornica oduvijek su bili znakom visoke industrijske, tehnološke i znanstvene razvijenosti pojedine zemlje, čime dobiva na značenju bogato iskustvo Hrvatske u tome području.

Podmornice u Hrvatskoj

Austrougarsko razdoblje

Prvi projekt podmornice za austrougarsku ratnu mornaricu izradio je 1904. Mornaričko-tehnički odbor u Puli, na čelu sa → Siegfriedom Popperom. Mornarica je ipak 1905. raspisala međunarodni natječaj za gradnju šest pokusnih podmornica. Dvije podmornice američkoga tipa Lake (Ub. 1 i Ub. 2) sastavljene su 1907−11. u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik) od dijelova dopremljenih iz SAD-a, a zbog neodgovarajuće konstrukcije ušle su u službu kao školski brodovi. Druge dvije podmornice njemačkoga tipa Germania (Ub. 3 i Ub. 4) građene su 1907−09. u brodogradilištu u Kielu, a Ub. 4 je postala prva operativna podmornica austrougarske mornarice 1909. Preostale dvije podmornice građene su 1908−10. prema američkom projektu tipa Holland (Ub. 5 i Ub. 6) u riječkoj tvornici Whitehead (→ Torpedo). Whiteheadova je tvornica, na osnovi iskustava u gradnji američkih podmornica, o svom trošku 1911. izgradila još jednu (SS-3), koja je zajedno s preostalih šest austrougarskih podmornica dočekala početak I. svj. rata pod nazivom Ub. 7 (poslije Ub. 12). Nakon izbijanja rata, mornarica je ubrzo shvatila da im nedostaje podmornica, te su se užurbano nabavljale i gradile nove podmornice, dijelom i u brodogradilištima u Puli i Rijeci. Tijekom I. svj. rata je u Puli prerađena zarobljena francuska podmornica Curie (Ub. 14), sastavljeno je pet njemačkih obalnih podmornica tipa UB I (Ub. 10, 11, 15–17), a zajedno sa za tu prigodu osnovanim riječkim brodogradilištem UBAG izgrađene su 1917. još četiri manje podmornice klase Havmanden, prema Whiteheadovu projektu, za Dansku (Ub. 20−23). Pulsko brodogradilište je zajedno s riječkim Danubiusom (→ 3. maj) izgradilo 1917−18. i osam većih podmornica prema njemačkom tipu UB II (Ub. 27−32, 40, 41). Do kraja rata u Puli i Rijeci započela je gradnja više podmornica, no one nisu dovršene. U tom se razdoblju među domaćim brodograditeljima podmornica ističu → Leopold Sorta, koji je 1917−18. poslan u brodogradilište u Kielu kako bi sudjelovao u projektiranju podmornica za austrougarsku mornaricu, te → Đuro Stipetić, koji je 1911. kao direktor brodogradilišta u Monfalconeu bio zadužen i za gradnju i razvoj podmornica.

Osim podmornica za ratne svrhe, u Hrvatskoj je 1914. izgrađena prva na svijetu podmornica isključivo za znanstvena istraživanja, Loligo. Izgrađena je u riječkom brodogradilištu Ganz-Danubius i tvornici motora (danas 3. maj), a za potrebe Zoološke postaje Rovinj (danas → Centar za istraživanje mora).

Međuratno razdoblje

Nakon I. svj. rata, Talijani su preuzeli pulsko i riječko brodogradilište, a preostala domaća brodogradilišta nisu bila dovoljno razvijena za gradnju podmornica. Stoga je Kraljevina SHS 1927. dala izgraditi po dvije podmornice u Velikoj Britaniji (Hrabri, Nebojša) klase L projektirane za I. svj. rata, te u Francuskoj (Smeli, Osvetnik) tipa Simonot, nešto suvremenije konstrukcije. Prije početka II. svj. rata Kraljevska jugoslavenska ratna mornarica ugovorila je gradnju dviju podmornica u Njemačkoj, što nije realizirano. Četiri podmornice bile su ipak dovoljne da omoguće školovanje i nastavak tradicije podmorničarstva na hrvatskim prostorima.







U doba talijanske uprave između dvaju svjetskih ratova, u riječkom brodogradilištu, tada pod nazivom Cantieri navali del Quarnaro, izgrađene su za talijansku mornaricu dvije podmornice klase Sirena (Topazio i Rubino) te jedna podmornica za izvoz (rumunjska Delfinul).







Poslijeratno razdoblje

Nakon II. svj. rata, u sklopu užurbane obnove postojećega ratnog brodovlja, za Jugoslavensku ratnu mornaricu obnovljena je u brodogradilištu Uljanik u Puli podmornica Nebojša, koja se u ratu priključila savezničkim snagama, te je pod imenom P-801 Tara ušla u službu JRM-a 1948. U istome brodogradilištu obnovljene su i dvije talijanske podmornice zatečene 1945. u Puli: džepna podmornica CB-20, koja je u sastav JRM-a ušla pod imenom P-901 Mališan (od 1959. nalazi se u → Tehničkome muzeju u Zagrebu), te veća podmornica Nautilo, klase Tritone, potopljena u savezničkom bombardiranju 1944., a u sastavu JRM-a pod imenom P-802 Sava.













Na temelju iskustava u obnavljanju trofejnih podmornica te uz sudjelovanje novih školovanih kadrova, prema zatečenim talijanskim projektima podmornica klase Sirena, u brodogradilištu Uljanik u Puli izgrađene su 1961−62. prve poslijeratne domaće podmornice tipa B-81: P-811 Sutjeska i P-812 Neretva. U doradbi projekata sudjelovali su stručnjaci riječkoga → Brodoprojekta te splitskoga Mornaričko-tehničkog instituta i zagrebačkoga Brodarskoga naučnog instituta (od 1967. ujedinjeni u → Brodarski institut). Među njima se osobito ističu → Tihoraj Jelušić i → Žarko Alujević koji su vodili razradbu tehničke dokumentacije u Rijeci, odn. Splitu i Zagrebu, dok je → Branko Ryšlavy vodio poslove izgradnje u pulskome Uljaniku.







Početkom 1960-ih pokrenut je vlastiti razvoj suvremenih podmornica, a njihova je gradnja preseljena u Brodogradilište Split, gdje je osnovana posebna radna jedinica Brodogradilište specijalnih objekata, danas u sklopu grupe → Brodosplit. Na temelju projekata Brodarskog instituta i njihove razradbe u Brodoprojektu, izgrađene su podmornice tipa B-71: P-821 Heroj (1968), P-822 Junak (1969) i P-823 Uskok (1970). Uz već iskusne graditelje podmornica, jedna od najzaslužnijih osoba za odvijanje toga projekta bio je njegov voditelj Ž. Alujević, a značajno je bilo sudjelovanje pedesetak domaćih poduzeća (→ Rade Končar iz Zagreba, → Vulkan iz Rijeke, Strojar iz Bistre, → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda i dr.) te različitih znanstvenih institucija, u kojima su se razvijali pojedini sklopovi, savladavale napredne tehnologije i metode proračuna. Manji dio komponenti nabavljao se uvozom zapadnih i istočnih tehnologija, po čemu su te podmornice predstavljale posebnost.













Nakon vrlo uspješna projekta gradnje prvih podmornica zasnovanih na vlastitu razvoju, u splitskom brodogradilištu počele su se graditi dvije još naprednije podmornice tipa B-72: P-831 Sava (1978) i P-832 Drava (1980). Istodobno se sredinom 1970-ih počela projektirati podmornica tipa B-73, koja je trebala biti naoružana protubrodskim raketama, no od gradnje se odustalo. Ipak, radi očuvanja podmorničke brodogradnje, projektirale su se manje zahtjevne diverzantske podmornice. U Splitu je 1983−86. izgrađeno ukupno šest podmornica tipa B–91: Una, P–911 Tisa, P–912 Una, P–913 Zeta, P–914 Soča, P–915 Vardar, P–916 Kupa. Nakon početka Domovinskoga rata podmornica P-914 Soča zatečena je devastirana u splitskom brodogradilištu, koje je na osnovi projektne dokumentacije izrađene u Brodarskom institutu podmornicu preuredilo i opremilo, te je 1996. pod imenom P-01 Velebit ušla u sastav HRM-a kao jedina preostala od jedanaest novoizgrađenih podmornica u poslijeratnoj Hrvatskoj. Tom je prigodom podmornica produžena za 1,4 m, ugrađen je električni generator od 105 kW, uveden je novi sustav upravljanja podmornicom, navigacija GPS, te su poboljšani životni uvjeti.



















Iako je daljnja sudbina podmorničarstva u Hrvatskoj neizvjesna, ostaje činjenica da se izgradnjom suvremenih podmornica Hrvatska uvrstila u red tehnički najrazvijenijih zemalja u svijetu koje raspolažu takvim kapacitetima, što se ujedno smatra jednim od najvećih dosega hrvatske brodogradnje i tehnike općenito.

Značajke nekih podmornica JRM-a

Tvornica parnih kotlova (TPK), tvornica kotlova, energetskih i procesnih postrojenja, uređaja i opreme, osnovana 1946., sa sjedištem u Zagrebu.

Godine 1931. Ivan Simeoni osnovao je poduzeće Rapid u Savskoj cesti 110, prvu zagrebačku tvornicu koja se bavila isključivo kotlogradnjom. U 15 godina poslovanja obitelj Simeoni razvila je prvu industrijsku kotlograditeljsku tehnologiju u Hrvatskoj te obrazovala mnoge kotlograditelje. Nakon II. svj. rata (1946), poduzeće Rapid udružilo se s poduzećima Progres Zagreb, Nova cesta 181 (vlasnici Franjo Bauer i Đuro Kefera) i Tespa Zagreb, Ogrizovićeva 25 (vlasnik Karlo Majer) u novo poduzeće, nazvano Državna tvornica parnih kotlova, koje je zapošljavalo 45 radnika. Prva je zadaća nove tvornice bila zamjena dotrajalih kotlova u FNRJ, pa je u sljedećih deset godina proizvedeno i zamijenjeno 2000 kotlovskih jedinica. Godinu kasnije započela je gradnja novih hala na Žitnjaku u koje se tvornica, s 213 radnika, preselila 1948. te dobila današnji naziv.













Preseljenjem u veći prostor se s proizvodnje ponajprije jednostavnih stojećih parokotlova prešlo na složeniju proizvodnju raznih specijalnih vrsta kotlova, procesne opreme (kolone za rafinerije) i izradbu cijelih postrojenja za vrelovode, rafinerije, brodove, za pripremu napojne vode itd., koja su osim kotlova sadržavala i ložišne uređaje, armature, čelične konstrukcije te svu ostalu potrebnu dodatnu opremu i uređaje. Usporedno su se unapređivale i tehnologije proizvodnje zavarivanjem, odvajanjem čestica, lijevanjem itd., za što su bili potrebni stručni radnici i inženjeri. TPK je već 1947. otvorio Školu za obrazovanje radnika, s posebnom radionicom za praktičnu izobrazbu, a 1948. sa studija (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) su došli prvi poslijeratni inženjeri. Nove tehnologije za potrebe TPK razvijali su mnogobrojni vrsni stručnjaci (→ Aurel Kostelić; Slavko Šneller), isprva u Odjelu za razvoj, a od 1978. u Zavodu za energetsku i procesnu opremu.

Proširivanjem proizvodnje rastao je broj zaposlenih, a povećavali su se i proizvodni kapaciteti udruživanjem s drugim poduzećima (→ Metal, Hercegovac; Metalac, Konjščina), te gradnjom novih pogona. Tijekom 1974. TPK je preimenovan u OUR TPK – industrija termoenergetskih postrojenja, procesne opreme i kotlova, unutar koje je djelovalo jedanaest OOUR-a: Armatura (danas TPK Armatura), Energetika i procesna oprema, EPO (danas TPK-EPO), Kotlogradnja (danas TPK Nova, dio grupe Saacke Marine Systems), Vanjska montaža, Održavanje i energetika, Servis kotlovskih postrojenja, Zavod za energetsku i procesnu opremu (danas TPK – Zavod), Oprema za sagorijevanje, Ljevaonica u Konjščini, Proizvodnja specijalnih alata, uređaja i naprava za zavarivanje i transport (PAN) u Kamanju kraj Ozlja (danas Uniweld strojevi) i Orometal proizvodnja prehrambeno procesne opreme i kotlova u Oroslavju (danas TPK Orometal).







U 1980-ima TPK je zapošljavao oko 2400 radnika. Proizvodila se oprema za kotlovnice, uređaji za loženje, procesna oprema za petrokemijsku, tekstilnu, drvnu, farmaceutsku, prehrambenu industriju te za industriju građevnog materijala i metalurgiju, brodska oprema, oprema za tehnološke procese strojogradnje, rudarski bušni elementi, ispitne tlačne stanice, kuglasti spremnici od čelika i aluminija za naftnu industriju itd. Kotlovima, energetskim i procesnim postrojenjima što ih je proizveo TPK opremile su se termoelektrane Šoštanj IV u Sloveniji, Tuzla u BiH, Urinj i Jertovec u Hrvatskoj, Kandla i Kanpur u Indiji, Palembang u Indoneziji, nuklearne elektrane Biblos u tadašnjoj SR Njemačkoj i Krško u Sloveniji, toplane Zagreb II na Žitnjaku i Kulkwitz u Leipzigu, rafinerije u Sisku i Lendavi u Sloveniji, tvornice Kraš i Badel, šećerane u Belom Manastiru, Peći na Kosovu i u Srijemskoj Mitrovici u Srbiji, INA-OKI u Zagrebu, INA Petrokemija u Kutini, INA Naftaplin u Zagrebu i u Ivanić Gradu, plinovodno postrojenje Durgapur u Indiji, itd. TPK je također servisirao i rekonstruirao energetska postrojenja, provodio laboratorijska ispitivanja (defektoskopska, kemijska, metalografska, mehanička i dr.), studije i razvojna znanstvena istraživanja, tehnološki inženjering za cjelokupne proizvodne linije iz područja kotlogradnje i srodnih područja itd. Ipak, TPK je bio najpoznatiji i najuspješniji u proizvodnji brodske opreme, a bio je priznat i od svjetskih i domaćih institucija za nadzor i atestiranje.

Nakon provedene privatizacije u 1990-ima osnovne organizacije udruženoga rada postale su samostalna poduzeća, od kojih su neka tijekom vremena prestala raditi, druga su nastavila uspješno poslovati, neka pod drugim nazivom, a neka kao dijelovi većih hrvatskih ili inozemnih poduzeća.

Šercer, Mladen (Zagreb, 29. IX. 1953), strojarski inženjer, stručnjak za aditivne tehnologije.

Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1977., magistrirao 1984. te doktorirao 1989. disertacijom Utjecaj uljevnog sustava kalupa na kakvoću injekcijski prešanih gumenih otpresaka (mentor → I. Čatić). Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje zaposlen je od 1978., u zvanju redovitoga profesora od 2001. Predaje kolegije Proizvodnja kompozitnih tvorevina, Strojevi za obradu polimera, Oporaba polimera. Bio je voditelj Laboratorija za preradu polimera (1979–2001), predstojnik Zavoda za tehnologiju (2005–10), te je voditelj Katedre za preradu polimera od 2001.

Znanstveno i stručno bavi se aditivnom proizvodnjom, posebice tvorevina od polimernih materijala. Bio je vodeći istraživač na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim projektima te autor knjiga Proizvodnja gumenih tvorevina (1999), Teorijske osnove proizvodnje polimernih tvorevina (s P. Raosom, 2010), Aditivna proizvodnja (s D. Godecom, 2015). Bio je glavni urednik časopisa Polimeri (2003–05). Osnivač je Društva polimerijskih inženjera (1979), Sveučilišnoga centra za polimerijsko inženjerstvo (2001), Centra za aditivne tehnologije Fakulteta strojarstva i brodogradnje (2013). Član je HATZ-a od 2013. Stručnoj javnosti je poznat po uvođenju tehnologije izradbe kalupa aditivnom proizvodnjom za lijevanje implantata u medicinske svrhe.

Mrnjavac, Edna (Rijeka, 24. VII. 1958), inženjerka pomorstva, stručnjakinja za upravljanje prometom u turizmu.

Na Pomorskome fakultetu u Rijeci diplomirala je 1981., magistrirala 1985. te doktorirala 1986. disertacijom Optimizacija tehnologije lučkih skladišnih kapaciteta u kontekstu primjene integralnog transporta (mentor → B. Prikril). Na Fakultetu radi od 1982., od 1998. kao redovita profesorica. Bila je prodekanica za nastavu (1994–98) te predstojnica Odjela za pomorstvo (1988–2000). Od 2000. radi na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, gdje je bila predstojnica Zavoda za multidisciplinarna područja (2009–15) te je voditeljica Katedre za logistiku i turističke resurse od 2015. Predaje kolegije Multimodalni transportni sustavi, Pomorski sustav, Skladišta i skladišno poslovanje, Prometna logistika, Menadžment prometa u turizmu, Mobilnost u turizmu.

Područja njezina znanstvenog i stručnog interesa su promet u turizmu, upravljanje prometom u turističkim odredištima te logistika u turizmu. Autorica je mnogobrojnih udžbenika, među kojima Multimodalni transportni sustavi (1994), Pomorski sustav (1998), Promet u turizmu (2002) te knjige Optimalizacija tehnologije formiranja zbirnih kontejnera u lučkim kontejnerskim terminalima (1988). Bila je gostujuća glavna urednica časopisa Tourism and Hospitality Management (2014).

Milković, Mateo (Dubrovnik, 10. VIII. 1947), elektrotehnički inženjer, stručnjak za brodske elektroenergetske sustave, pokretač osnivanja dubrovačkog sveučilišta.

Diplomirao je 1971., magistrirao 1982. te doktorirao 1992. disertacijom Utjecaj valovitog napajanja na koeficijent trenja četkice kolektorskog stroja (mentor I. Ilić) na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je u Tvornici ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda (TUP) u Dubrovniku (1971–93), gdje je bio glavni direktor (1985–90) i savjetnik (1991–93). Predavao je na Višoj pomorskoj školi (1982–86), odn. Pomorskome fakultetu u Dubrovniku (1987–97), gdje je 1993. izabran u zvanje docenta, bio pročelnik Odjela brodske elektroenergetike i elektronike (1993−94) te prodekan (1994–97). Bio je predlagač i voditelj elaborata za osnivanje Veleučilišta u Dubrovniku (1995–96) na temelju kojeg je osnovano Veleučilište (1996) na kojem je predavao od 1997. i bio prorektor (1997) te rektor (1997–2004). Ondje je 2001. izabran u zvanje redovitoga profesora. Bio je predlagač te voditelj radne skupine za izradbu elaborata o osnivanju Sveučilišta u Dubrovniku (2001–03), gdje predaje od osnutka 2003. te je bio privremeni rektor (2003–04) i rektor (2004–12). Predaje kolegije Brodski električni uređaji i sustavi, Zaštita električnih strojeva i uređaja.

Bavi se elektroenergetskim sustavima broda s posebnim naglaskom na proizvodnju električne energije na brodu, brodskim električnim trošilima te prijenosom i razdiobom brodske električne energije. Autor je udžbenika Brodski električni strojevi i uređaji (2005). Bio je glavni i odgovorni urednik Veleučilišnog (1997–2003) te Sveučilišnoga godišnjaka (2004–12) u Dubrovniku. Član je HATZ-a od 2004.

Mikac, Tonči (Rijeka, 10. IV. 1955), strojarski inženjer, stručnjak za planiranje i upravljanje proizvodnjom.

Na Tehničkome fakultetu u Rijeci diplomirao je 1979., magistrirao 1991. te doktorirao 1994. disertacijom Optimizacija koncepta proizvodnog sustava (mentor → M. Selaković). Diplomirao je i na Kineziološkome fakultetu u Zagrebu 1997. Karijeru je započeo u riječkoj tvornici motora i traktora Torpedo (1980–90). Od 1991. zaposlen je na Tehničkom fakultetu u Rijeci, od 2002. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Proizvodni sustavi, Organizacija i upravljanje proizvodnjom, Organizacija i ekonomika poslovnih sustava te Projektiranje proizvodnih sustava. Voditelj je CIM laboratorija od 1994. te Katedre za organizaciju i operacijski management od 2000. Osnivač je diplomskoga sveučilišnoga studija industrijskog inženjerstva i managementa (2004), a izradio je i Modul proizvodno strojarstvo, studijski program poslijediplomskoga doktorskoga studija strojarstva (2006). Bio je prodekan (2000–02) i dekan (2004–10) Fakulteta te prorektor (2010–13) Sveučilišta u Rijeci.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su planiranje i upravljanje proizvodnjom, računalom integrirana proizvodnja te organizacija poslovnih i proizvodnih sustava. Autor je knjiga Organizacija poslovnih sustava (s M. Ikonićem, 2008), Organizacija i upravljanje proizvodnjom (s J. Ljubetićem, 2009), Proizvodni management (s M. Ikonićem, 2010). Bio je glavni urednik časopisa Journal of Engineering Review (2004–10). Član je HATZ-a od 2005.

Kuljanić, Elso (Stivan na Cresu, 19. XI. 1936), strojarski inženjer, stručnjak za proizvodno strojarstvo.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu diplomirao je 1962., te magistrirao 1969., a na sveučilištu u Cincinnatiju (University of Cincinnati) doktorirao 1972. disertacijom Study of Wear in Single-Tooth and Multy Tooth Milling. Radio je u Institutu za alatne strojeve u Zagrebu (1964–70., 1972−75). Sveučilišnu karijeru razvijao je na sveučilištu u Cincinnatiju (1970–72), riječkom Tehničkome fakultetu (1975−93) te sveučilištu u Udinama Università degli Studi di Udine (1993−2009). Od 1981. redoviti je profesor na Tehničkome fakultetu u Rijeci, gdje je predavao kolegije Obrada metala, Obrada materijala, Obrada odvajanjem čestica. Bio je osnivač i voditelj Laboratorija za obradu odvajanjem čestica (1976–93), prodekan (1979–83) i dekan (1983–85) Fakulteta te prorektor (1989–91) i rektor (1991–93) Sveučilišta u Rijeci. Predavao je i na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (1973–90) te bio gostujući profesor na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu (1991., 1997) i sveučilištima u Californiji, Lisabonu te Firenci. Umirovljen je 2009.

Bavio se proizvodnim strojarstvom, obradbom odvajanjem čestica, nekonvencionalnim postupcima obradbe, optimizacijom procesa obradbe te alatima i alatnim strojevima. Razvio je metodu za identifikaciju i optimizaciju obradbe materijala, dokazao eksponencijalnu ovisnost postojanosti alata o broju zuba u glodalu te o tome razvio teoriju, otkrio plastičnu deformaciju oštrice alata od tvrdog metala i predložio metodu za maksimalno iskorišćivanje alata, odredio ovisnost sile rezanja i hrapavosti pri provlačenju, predložio novu jednadžbu postojanosti alata uključivši prvi put utjecaj broja zuba i krutosti obradbenoga sustava te njihove interakcije. Otkrio je mogućnost glodanja titanijskih slitina dijamantnim alatom, čime je omogućena jeftinija proizvodnja lopatica mlaznih motora i drugih proizvoda. Utemeljitelj je (1987) i predsjednik Međunarodne konferencije o novim proizvodnim sustavima i tehnologijama (AMST) te urednik i suautor njezina zbornika (1987−2011). Bio je voditelj međunarodnih i domaćih projekata te predsjednik Zajednice proizvodnog strojarstva Jugoslavije (1986–87). Član je HAZU-a od 1997. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1977) i Nagrade za životno djelo (2011). Počasno zvanje profesor emeritus Sveučilišta u Rijeci dodijeljeno mu je 2011.

Grizelj, Branko (Grginac, 7. X. 1942), strojarski inženjer, stručnjak za oblikovanje metala deformiranjem.

Diplomirao je 1965. na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao 1982. te doktorirao 1995. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu disertacijom Doprinos analizi aksijalno simetričnog savijanja lima (mentor → A. Povrzanović). Kao stručnjak afirmirao se radom u poduzeću Đuro Đaković (1966–90), gdje je bio šef konstrukcijskoga biroa Alata i naprava te direktor RO Proizvodnja industrijskih postrojenja i nuklearne opreme. Od 1979. radio je na Strojarskome fakultetu u Slavonskom Brodu, u zvanju redovitoga profesora od 2003. Umirovljen je 2013. Predavao je kolegije Alati i naprave I–II, Oblikovanje metala deformiranjem I–II, Tehnologičnost proizvoda i dr. Osnovao je Laboratorij za oblikovanje metala deformiranjem, alate i naprave, bio šef Katedre za lijevanje i deformiranje (2007–13) te voditelj poslijediplomskoga studija Proizvodni postupci. Bio je prodekan za nastavu (1995–97., 1999–2003) te prodekan za znanost (1997–99) Fakulteta.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa obuhvaćaju proizvodne tehnologije i obradbene sustave u strojarstvu, odn. oblikovanje metala deformiranjem, alate i naprave, obradbene strojeve, tehnologičnost proizvoda. Autor je više sveučilišnih udžbenika, među kojima Oblikovanje metala deformiranjem (2002), Alati i naprave (2004) te Rezni alati: noževi, glodala (2007). Bio je predsjednik udruženja Alata i naprava (1980–85). Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Osijeku dodijeljeno mu je 2013.

Dworski, Emanuel (Sušak, 10. XII. 1912 – Rijeka, 31. V. 1991), pomorski pravnik i kapetan duge plovidbe.

Diplomirao je 1936. na Pravnome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1937. Završio je i Pomorsko-trgovačku akademiju u Bakru 1938., nakon čega je plovio na brodovima obalne plovidbe. Bio je voditelj Pravnog odsjeka u Vojnoj upravi Jugoslavenske armije (1945–46), sudac riječkoga Okružnog privrednog suda (1947–52. i 1956) i zapovjednik na prekomorskim brodovima poduzeća Jugolinija u Rijeci (1953–54., 1957–59). Zapovijedao je brodom Drvar koji je otvorio prvu jugoslavensku plovidbenu liniju za Južnu Ameriku (1958). Bio je profesor Više pomorske škole (1959), izvanredni (1963–69) i redoviti (1969–73) profesor pomorskog i prometnog prava Ekonomskoga fakulteta te jedan od osnivača i prvih nastavnika Pravnoga fakulteta u Rijeci. Bio je stručnjak UN-a za pomorsko zakonodavstvo u Gvineji (1967–68) te Međuvladine pomorske savjetodavne organizacije (IMCO) u Nepalu (1970–72) i Barbadosu (1974–75), gdje je postavio i izradio prve pomorske zakonike. Održao je i ciklus predavanja iz pomorskoga prava na Tribhuvan University u Katmanduu u Nepalu (1970) te na Regional Training Institute u Aleksandriji (1974).

Objavio je članke i rasprave iz područja pomorskoga prava, pomorstva i navigacije u mnogobrojnim časopisima i zbornicima (1956–75) te napisao skriptu Ugovori o iskorištavanju pomorskih brodova (1961–69) i Osnovi pomorstva i navigacije (1965).

Crnić, Rudolf (Zagreb, 12. II. 1893 – Dugo Selo, 8. V. 1945), kapetan duge plovidbe, pomorski pisac i publicist.

Nautičku školu završio je u Bakru 1917., a ispit za kapetana duge plovidbe položio je 1925. Plovio je na trgovačkim brodovima poduzeća Jugoslavenski Lloyd te Oceania iz Sušaka, kao i na brodovima Parobrodarskoga društva Alcesu iz Orebića te Jugolevant iz Dubrovnika. Predavao je na Kraljevskoj trgovačkoj akademiji u Zagrebu (1922) te povremeno plovio kao časnik palube na putovanjima školskim brodom Vila Velebita (1922–24). Na brodovima ratne mornarice Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije plovio je 1925–41. Bio je predsjednik Mornaričke sekcije Jadranske straže u Zagrebu (1935) te Upravnog odbora Jadranske straže (1939), a položio je i ispit za kapetana korvete (1939). Bio je organizator i tajnik Kluba jugoslavenskih pomoraca u Zagrebu (1920–41), član Jugoslavenskoga novinarskog udruženja (od 1922), urednik časopisa Jugoslavenski pomorac (1921–41) i Naše more (1923), autor Pomorskoga rječnika (1921) i Pomorske čitanke (1923) te suradnik u izradbi pomorske terminologije (1921). Promicao je pomorsko-jadransku orijentaciju držeći predavanja o moru i pomorstvu diljem Hrvatske te objavljivao stručne i popularne članke iz pomorstva u zagrebačkoj periodici. Organizirao je 1939. pomorsku izložbu na Zagrebačkome zboru.

Cerić, Viktor (Kraljevica, 7. IV. 1894 – Rijeka, 20. III. 1976), stručnjak za pomorsko gospodarstvo i publicist.

Završio je Nautičku školu u Bakru 1911., potom je obavljao službu peljara u austrougarskoj ratnoj mornarici te položio ispit za kapetana duge plovidbe (1918). Pohađao je ekonomski studij na politehnici u njemačkom Cöthenu (danas Köthen) i stručno se usavršavao u Londonu. Bio je pravni savjetnik pri Trgovačkoj i obrtničkoj komori u Zagrebu, direktor Export-importa u Bakru (1921), zamjenik direktora Zavoda za vanjsku trgovinu u Beogradu (1937) i direktor Javnih i slobodnih carinskih skladišta sušačke luke (1937–41). Prije početka II. svj. rata poticao je izgradnju bakarske luke te proširenje i oživljavanje sušačke luke izgradnjom željezničke pruge prema Sloveniji, čime je utjecao na ubrzanje gospodarskoga razvoja Hrvatskoga primorja. Godine 1947. postao je savjetnik Trgovinske komore u Rijeci te je sudjelovao u raspravama o organizaciji jugoslavenske trgovačke mornarice (1953). Od 1952. u riječkom otpremničkom poduzeću Transjugu bio je savjetnik, a poslije generalni direktor (1966–67). Radio je i kao honorarni nastavnik predajući kolegije međunarodnog prometa i špedicije na Višoj školi za vanjsku trgovinu u Beogradu te na višim pomorskim školama u Rijeci i Kotoru.

Bavio se pitanjima razvoja jadranskih luka i usavršavanjem lučkoga prometa, razvojem trgovačke mornarice, važnosti brodskih veza za privredu zemlje te pomorskom politikom. Autor je mnogobrojnih stručnih članaka i knjiga, a među značajnijima su: Međunarodni transport s transportnim osiguranjem (1959), Međunarodni transport u teoriji i praksi (1968), Leksikon međunarodnog transporta i trgovine (1975).

Vuković Podkapelski, Janko (Jezerane, 27. IX. 1871 – Pula, 1. XI. 1918), austrougarski mornarički časnik, kontraadmiral mornarice Države SHS.

U Rijeci je završio Mornaričku akademiju. Kao kadet austrougarske mornarice na korveti Fasana (Fažana) oplovio je sva svjetska mora. Čin zastavnika bojnoga broda stekao je 1893., poručnika bojnoga broda 1899., kapetana korvete 1910. te kapetana fregate 1912. U čin kapetana bojnoga broda promaknut je 1915., kada je odlikovan za zasluge pri potapanju talijanskog razarača Turbine. Bio je zapovjednik više velikih ratnih brodova među kojima bojnih brodova Babenberg i Monarch, razarača Csepel te lake krstarice Admiral Spaun. Istaknuo se u bitki kod Pelagosa (1915), bitki pred talijanskim poluotokom Garganom te u akciji zauzimanja Palagruže (1915). Preuzeo je 1918. zapovjedništvo nad zastavnim brodom Viribus Unitis, najvećim brodom mornarice. Uoči sloma Austro-Ugarske, bojni brod Viribus Unitis došao je 31. X. 1918. pod vlast Narodnoga vijeća Države SHS, koje je Podkapelskog imenovalo kontraadmiralom i postavilo ga za zapovjednika flote. Već idućeg jutra talijanski diverzanti minirali su ratni brod koji je potonuo u pulskoj luci. Poginulo je nekoliko stotina mornara i kapetan Vuković Podkapelski koji nije htio napustiti brod.







Odlikovan je odličjem Željezne krune. Potapanje broda Viribus Unitis i Vukovićeva junačka smrt teme su dvaju romana hrvatskih književnika, Admiralski stijeg Ivana Katušića (1986) i Admiral Stjepana Vukušića (2003).

Čatić, Igor (Zagreb, 14. III. 1936), strojarski inženjer, stručnjak za preradbu polimera i promicatelj tehnike u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1960., magistrirao 1970. na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te doktorirao 1972. disertacijom Wärmeaustausch in Spritzgießwerkzeugen für die Plastomerverarbeitung (Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera) na strojarskom fakultetu (Fakultät für Maschinenwesen der RWTH) u Aachenu. Radio je u poduzeću MEGA (1960–63) i Tvornici olovaka Zagreb (1963), a od 1965. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje; od 1986. kao redoviti profesor. Umirovljen je 2006. Predavao je kolegije Prerada polimera i Oprema za preradu polimera. Bio je voditelj Katedre za preradu polimera i drva (1978–2006), osnovao je Laboratorij za preradu polimera (1979), bio je predstojnik Zavoda za tehnologiju (1983–85).

Znanstveno i stručno bavio se proizvodnjom plastičnih i gumenih tvorevina te je bio voditelj međunarodnih i domaćih projekata i autor više konstrukcija. Autor je knjiga Analiza injekcijskog prešanja polimera teorijom sustava (1991., s N. Razi i P. Raosom), Injekcijsko prešanje polimera i ostalih materijala (2004., s F. Johannaberom), Proizvodnja polimernih tvorevina (2006). Zaslužan je za popularizaciju tehnike u Hrvatskoj, poglavito kao autor djela Tehnika, temelj kulture – zagovor hrvatske budućnosti (2003), Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja (2008), glavni urednik zbornika Filozofija i tehnika (2003), ali i putem mnogobrojnih znanstvenih i stručnih publikacija te javnih nastupa. Rječnikom Trorječnik polimerstva: hrvatsko–englesko–njemački (2015, s R. Čatićem) pridonio je promicanju hrvatskoga strukovnoga nazivlja u području polimera. Osnivač je → Društva za plastiku i gumu (1966) i Kluba hrvatskih humboldtovaca (1992). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1977) i Nagrade za životno djelo za doprinos tehničkoj kulturi »Faust Vrančić« (2005). Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2015.

Rotim, Franko (Delčevo, Makedonija, 13. VIII. 1939 – Zagreb, 6. II. 2021), strojarski inženjer, pedagog i stručnjak za promet.

Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (1966) i na Pedagoškome fakultetu u Rijeci (1969), a doktorirao na Fakultetu za vozila i radne strojeve u Varšavi (1977) te na Fakultetu prometnih znanosti u Budimpešti (1978). Radio je u tvornici Tomo Vinković u Bjelovaru (1966–68), na Višoj tehničkoj školi u Varaždinu (1968–70) i na Višoj školi za cestovni promet u Zagrebu (1971–81). Od 1981. predavao je na Studiju prometnih znanosti (→ Fakultet prometnih znanosti) u Zagrebu, od 1989. kao redoviti profesor, sve do umirovljenja 2007. Uveo je i predavao kolegije Sudske ekspertize prometnih nesreća, Aerodinamika, Mehanika leta i Teorija kretanja vozila. Osnovao je Zavod za sudska vještačenja, kojega je bio pročelnik (1974–97).

Autor je knjiga Elementi sigurnosti cestovnog prometa (1990) i Forenzika prometnih nesreća (2011). Jedan je od osnivača Više škole za cestovni promet i Više zrakoplovne škole u Zagrebu, te glavni urednik časopisa Suvremeni promet (1978–87., 1993–2006). Za člana Znanstvenoga savjeta za promet JAZU izabran je 1987. Član je HATZ-a od 1994.

Grubišić, Rajko (Zagreb, 30. VII. 1946), brodograđevni inženjer, stručnjak za statiku i dinamiku brodskih konstrukcija.

Diplomirao je 1971., magistrirao 1977. te doktorirao 1981. disertacijom Analiza spregnutih vibracija brodskog trupa (mentor → I. Senjanović) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1971., a od 2000. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Teorija ploča i ljuski, Vibracije broda i Teorija konstrukcija. Bio je predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (2000–04) te voditelj Katedre za brodske konstrukcije (2007–11). Predavao je na sveučilištima u Trstu te Rostocku u Njemačkoj (1981–90). Umirovljen je 2014.

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa je statika i dinamika brodskih konstrukcija. Autor je udžbenika Teorija konstrukcija – statička analiza elemenata konstrukcije (1998), Teorija konstrukcija – dinamička analiza elemenata konstrukcije (2002) i Dinamička opterećenja i odziv brodskih konstrukcija (2007). Bio je glavni urednik časopisa Brodogradnja (2000–13).

Gold, Hrvoje (Zagreb, 13. XI. 1951), elektrotehnički inženjer, stručnjak za inteligentne transportne sustave.

Diplomirao je 1974., magistrirao 1979. na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu te doktorirao 1994. disertacijom Doprinos sigurnosti prometa primjenom inteligentnih informacijsko-komunikacijskih modula (mentorica → V. Kos) na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. Radio je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu (1974–82), a od 1982. radi na Fakultetu prometnih znanosti, gdje je od 2004. redoviti profesor. Predaje kolegije Umjetna inteligencija, Sustavi prividne stvarnosti u prometu i Prometni geoinformacijski sustavi. Bio je predstojnik Zavoda za inteligentne transportne sustave (2004–06., 2008–14) te osnivač Laboratorija za inteligentne transportne sustave (2012). Obavljao je dužnost prodekana za znanost i vanjsku suradnju (2010–14) te dekana (2014–18) Fakulteta.

Bavi se inteligentnim transportnim sustavima, transportnom logistikom, predviđanjem i upravljanjem prometnim tokovima te razminiranjem. Autor je knjiga Informatika u prometnom inženjerstvu 1 (1995–2005) i Elementi i sklopovi telekomunikacijskih uređaja (sa Z. Kavranom, 1997–98). Istraživač je i voditelj na više domaćih projekata. Osnivač je Udruge Inteligentni transportni sustavi Hrvatska (2005) te član (od 2001) i predsjednik (2005–06) Znanstvenoga vijeća Hrvatskoga centra za razminiranje.

Galović, Antun (Sikirevci, 27. IV. 1950), strojarski inženjer, stručnjak za termodinamiku.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1974., magistrirao 1979. te doktorirao 1985. disertacijom Prilog teoriji izmjene topline između fluidizirane kupke i uronjene čvrste stijenke (mentor → I. Turk). Od 1974. radi na Fakultetu, kao redoviti profesor od 1998. Predaje kolegije Osnove termodinamike, Termodinamika I–II, Odabrana poglavlja iz kondukcije te Detaljnija analiza prijenosa topline zračenjem. Bio je voditelj Katedre za tehničku termodinamiku (1992–2015), a osim u Zagrebu, predavao je i na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu (1976–2010).

Područja njegova znanstvenog interesa su nestacionarna temperaturna polja, entropijska i eksergijska analiza toplinskih procesa, izmjenjivači topline te optimizacija toplinskih procesa. Autor je udžbenika Termodinamika I–II (1998–2008) te Zbirka zadataka iz nauke o toplini II (1988−90). Redoviti je član HATZ-a od 2010.