Kamenarović, Ivan (Sinj, 8. IX. 1934 − Rijeka, 18. XII. 2015), matematičar i pedagog, stručnjak za diferencijalnu geometriju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1957., magistrirao 1966. te doktorirao 1979. disertacijom Prilozi diferencijalnoj geometriji pravčastih tvorevina u izotropnom prostoru I₃⁽¹⁾. Radio je u Majstorskoj školi u Rijeci te Pomorskoj školi u Bakru, a od 1960. na Tehničkome fakultetu u Rijeci, gdje je 1997. izabran za redovitoga profesora. Predavao je kolegije Matematika I−III i Inženjerska matematika I−II. Bio je predstojnik Zavoda za matematiku, prodekan u tri mandata (1979−83., 1989−91) te dekan (1985−87).

Područja njegova znanstvenoga rada bila su diferencijalna geometrija prostora s degeneriranim projektivnim metrikama, svojstva poopćenih Möbiusovih m-struktura, koordinatna obradba linearnih kompleksa u izotropnom prostoru I₃, geometrija galileijevskoga prostora G₃. Autor je sveučilišnih udžbenika Analitička geometrija (1967), Diferencijalna geometrija (1970), Matematika III (1980), Inženjerska matematika I (1997).

Ivušić, Vinko (Vela Luka, 21. III. 1946), strojarski inženjer, stručnjak za tribološka ispitivanja.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1970., magistrirao 1979. te doktorirao 1986. disertacijom Utjecaj mikrostrukture materijala na otpornost abrazijskom trošenju (mentor → R. Zgaga). Radio je u tvornici Nikola Tesla u Zagrebu (1970−71) i u brodogradilištu Montmontaža – Greben u Veloj Luci (1971−74). Na Fakultetu radi od 1974., gdje je od 1997. redoviti profesor. Predavao je kolegije Materijali I−II, Struktura i svojstva materijala, Izbor materijala, Tribologija. Voditelj je Katedre za materijale i tribologiju (od 1997).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su izbor, istraživanje i primjena materijala, ponajprije materijala otpornih na trošenje. Autor je udžbenika Tribologija (1998). Predsjednik je Hrvatskoga društva za materijale i tribologiju. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost (2000).

Tvornica željezničkih vozila Gredelj d. o. o. (TŽV Gredelj), poduzeće za projektiranje, proizvodnju, obnovu i održavanje željezničkih vozila, opreme i strojeva sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1894. kao izdvojeni pogon Glavne željezničke radionice u Budimpešti pod nazivom Strojarnica/Radionica Kraljevskih ugarskih državnih željeznica. Radionički kompleks bio je smješten u Trnju, a sastojao se od pogonâ za održavanje lokomotiva i vagona, tokarske radionice, kovačnice, ličionice, zgrade uprave, radničkoga restorana i spremištâ. U radionici je isprva bilo oko 200 zaposlenih, većinom domaćih nekvalificiranih radnika, dok je stručno osoblje dolazilo iz raznih dijelova Austro-Ugarske Monarhije.

Od odvajanja od Glavne željezničke radionice do II. svj. rata

Od 1904. radionica je poslovala neovisno o Glavnoj željezničkoj radionici u Budimpešti, zapošljavala je oko 500 radnika, a mjesečno je mogla popraviti pet do šest lokomotiva i stotinjak vagona. Osnivanjem trogodišnje Željezničke zanatske škole 1905., počela je sustavna izobrazba stručnog kadra, uglavnom strojobravara i tokara. Tijekom 1911. i 1912. dograđene su radionice za popravak vagona i opremu lokomotiva, izgrađena je nova tokarska radionica te je u pogon puštena električna centrala pokretana trima dizelskim motorima ukupne snage 1000 KS (736 kW). Opseg poslova i broj zaposlenika stalno su rasli, radionica je proširena, izgrađeni su novi pogoni (1922. izgrađena je ljevaonica sivoga lijeva te ljevaonice bronce i aluminija, 1926. skladište materijala, 1928. dograđena je kovačnica, 1929. izgrađena je pilana, a 1935. alatnica, kovačnica lisnatih opruga i cjevkara), počele su se primjenjivati i nove tehnologije (1923. prihvaćena je tehnologija lijevanja parnih cilindara, 1931. nabavljen je parni čekić za složene kovačke poslove, a od 1935. uvedeno je i elektrozavarivanje). Nakon I. svj. rata radionica je poslovala u sastavu Državnih željeznica isprva Kraljevstva, a od 1921. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te od 1929. Jugoslavenskih državnih željeznica. S približno 2500 djelatnika 1938. bila je jedno od najvećih industrijskih poduzeća u Savskoj banovini.

Od održavanja i popravaka do projektiranja i proizvodnje

Tijekom II. svj. rata radionica je djelovala u sklopu Hrvatskih državnih željeznica NDH, a u razdoblju 1943−45. poslovanje je svedeno na 30–40% predratnih kapaciteta. Nakon rata, u kojem sama radionica nije bila izložena ratnim oštećenjima, oštećene su gotovo sve lokomotive, pa je radionica preuzela obnovu željezničkoga voznog parka. Godine 1947. preimenovana je u Željezničku radionicu Zagreb. Dodijeljeni su joj remont i održavanje električnih lokomotiva i motornih vlakova preuzetih od Italije, a od 1955. i remont dizelskih lokomotiva. U razdoblju 1947−57. poduzeće je u više stotina četveroosovinskih i dvoosovinskih putničkih vagona te vagona za spavanje zamijenilo drvene oplate metalnima te moderniziralo njihovu unutrašnjost. Sredinom 1950-ih, nakon što je 1952. izdvojeno iz Glavne direkcije Jugoslavenskih željeznica, poduzeće (tada pod nazivom Ivan Krajačić) počelo je proizvoditi vagone za poštanski promet, a poslovanje je preusmjereno i na projektiranje i proizvodnju novih vozila – vagona i strojeva (brusilica, prikolica, okretnih postolja, dizalica). Od 1954. do 1959. poduzeće je poslovalo pod imenom Radionice željezničkih vozila Zagreb, a 1959. promijenilo je naziv u Tvornica za izradu i popravak željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb u čast revolucionara, narodnoga heroja, koji je u njoj radio kao metalostrugar.  Od 1962. poduzeće nosi naziv Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb.







Prvi aluminijski vlak u Europi

U suradnji s tvornicama iz Hrvatske (Rade Končar, Prvomajska, Ventilator i Munja iz Zagreba, Vulkan iz Rijeke, Boris Kidrič iz Šibenika, Svjetlost iz Splita, Tvornica vijaka iz Knina, Azbest iz Ploča) te iz ostalih dijelova Jugoslavije (FAMOS iz Sarajeva, Trudbenik iz Doboja, Litostroj, Iskra i Termika iz Ljubljane, Lesonit iz Ilirske Bistrice, Prva petoletka iz Trstenika, Izolit i Titovi zavodi iz Skoplja), Gredelj je 1961. prvi u Europi proizveo prototip dizelsko-električnoga motornoga vlaka s aluminijskom oplatom i dvoja motorna kola s upravljačnicama na oba kraja kompozicije, koji je trebao prometovati između Zagreba i Beograda. Godine 1963. u promet su puštene tri kompozicije tzv. aluminijskoga vlaka (serija 611), koje su na relaciji Zagreb–Split vozile do 1974. Za zagrebačku Gradsku željeznicu izgrađen je 1962. aluminijski motorni vlak za uskotračnu prugu, popularno zvan Srebrna strijela, koji je sve do 1979. povezivao Zagreb i Samobor. Zbog nedostatka prostora i neodgovarajućih uvjeta rada na dotadašnjoj lokaciji, dio proizvodnje preseljen je u industrijsku zonu u Vukomercu (gdje je 1967. pušten u rad novoizgrađeni pogon za održavanje lokomotiva), kamo se do 2010. preselilo cijelo poduzeće.













Niskopodni tramvaj i dizelski motorni vlak za prigradski putnički promet

Od 1979. do 1988. poduzeće je djelovalo pod nazivom RO Remont i proizvodnja željezničkih vozila u sklopu SOUR-a ŽTP Zagreb, od 1990. do 1993. nastavilo je rad u sklopu Hrvatskih željeznica, mijenjajući naziv više puta, a od 1996. posluje pod nazivom Tvornica željezničkih vozila Gredelj. Do polovice 1990-ih Gredelj je obnavljao vagone za prijevoz putnika te sudjelovao u remontu nuklearne elektrane Krško. Tijekom 2000-ih bio je dio konzorcija za projektiranje i proizvodnju niskopodnih tramvaja za → Zagrebački električni tramvaj (tip 2200), a obnavljao je i modernizirao lokomotive i vlakove za Hrvatske željeznice i željeznice zemalja u regiji. Godine 2011. po narudžbi Hrvatskih željeznica projektirao je i proizveo niskopodni dizelski motorni vlak za regionalni putnički prijevoz (serija 7022) te sudjelovao u proizvodnji niskopodnih elektromotornih vlakova za prigradski putnički promet i regionalni putnički promet (serija 6112). Prodajom zemljišta u Trnju financirao je izgradnju novih pogona i dovršetak preseljenja tvornice na Vukomerec. Unatoč ulaganjima koja su rezultirala izgradnjom jednoga od najmodernijih industrijskih postrojenja za proizvodnju i servisiranje željezničkih vozila u Europi, Gredelj je od kraja 2012. u stečaju, a poslovanje je nastavljeno sa smanjenim brojem zaposlenika.













Mazarović, Krsto (Perast, polovica XVIII. st.), letač balonom.

Nakon letova u Češkoj, Bavarskoj i Austriji, u Zagrebu je 15. XII. 1789. izveo prvi let balonom na topli zrak u Hrvatskoj. Balon je bio načinjen od čvrsta papira, visok 30 stopa i širok 20 stopa (oko 10 × 6,5 m), obavijen mrežom o koju je bila ovješena gondola za letača i opremu. Ispod balona nalazilo se ložište, gdje je izgaranjem smjese vlažne slame i vune nastajao topli zrak koji je punio balon. Upravljanje je bilo moguće po visini, mijenjanjem temperature zraka. Let balonom započeo je u blizini zagrebačke katedrale, trajao je tridesetak minuta, a područje slijetanja bio je Donji grad blizu rijeke Save. Let je ponovljen 1790., pri čemu je Mazarović uzletio s istoga mjesta, a sletio u Turopolju. Tijekom leta Mazarović je izveo prvo mjerenje tlaka zraka barometrom u Hrvatskoj.

Uzelac, Emil (Milan) (Komárno, Slovačka, 26. VIII. 1867 − Zagreb, 7. I. 1954), vojni časnik, elektrotehnički inženjer i letač, utemeljitelj ratnoga zrakoplovstva Austro-Ugarske Monarhije.

Rodom je iz ličke obitelji, a odrastao je blizu Karlovca, gdje je završio realnu gimnaziju. Diplomirao je topništvo i inženjeriju 1888. na Tehničkoj vojnoj akademiji u Beču. Kao poručnik austrougarske vojske služio je u Puli i Trstu, a poslije se u Zadru istaknuo kao stručnjak za gradnju utvrda. Diplomirao je elektrotehniku na Pomorskoj akademiji u Trstu, stekao čin poručnika Trgovačke mornarice (1896) te plovio po Jadranu i Atlantiku. Stekao je čin natporučnika 1898., a 1900. ušao u zapovjedništvo inženjerije u Celovcu (Klagenfurtu), gdje je 1908. promaknut u čin bojnika. Reorganizacijom ustroja vojske 1909. došao je u dodir sa zrakoplovstvom i uočio prednost zrakoplova nad zračnim brodovima. Uzelac je 1912. položio letački ispit i završio tečaj za ratnoga pilota te imenovan zapovjednikom Odjela zračnih brodova. Kako mogućnosti zrakoplovstva do tada nisu bile prepoznate, Uzelac je preuzeo odgovornost iz temelja izgraditi, osposobiti i opremiti operativno učinkovite zrakoplovne snage. Za svoj je trud i uspješnost višestruko odlikovan. U međuvremenu je završio obuku za pilota slobodnog balona (1914), promaknut je u čin pukovnika (1914) i poslije general-bojnika (1918). Potkraj rata je reorganizacijom zapovjedništva austro-ugarske vojske 1918. degradiran na dužnost zamjenika zapovjednika zrakoplovstva.

Nakon raspada austrougarske vojske, 1920. svoj Memoar o organizaciji vazduhoplovstva u Kraljevini SHS (1920) predstavio je generalskomu zboru vojske nove kraljevine. Iste godine primljen je u vojsku te mu je dodijeljeno mjesto načelnika Odjeljenja za zrakoplovstvo pri Ministarstvu vojske i mornarice. Unatoč tome što je postavio temelje novom zrakoplovstvu, zbog upozoravanja na korumpiranost dijela generala i zbog bliske veze s uglednicima Hrvatske seljačke stranke, 1923. prisilno je umirovljen. Nakon umirovljenja surađivao je sa zemunskom tvornicom zrakoplova Ikarus, vlasnika Demetra Konjovića, gdje je pomagao oko nabave materijala iz Beča.

Osnivanjem NDH, 10. IV. 1941. postaje počasnim generalom Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva, a 25. XI. 1941. odlazi u mirovinu. U povodu njegova 75. rođendana i 30. obljetnice pilotskoga zvanja, 1942. je u Zagrebu priređena svečanost na kojoj su se okupili mnogobrojni njemački, mađarski i hrvatski ratni zrakoplovci iz I. svj. rata.

hidrodinamika broda, znanstvena disciplina koja se bavi pojavama uzrokovanima uzajamnim djelovanjem vodene struje i broda u gibanju. Osnovna područja brodske hidrodinamike su → otpor broda, propulzija broda (→ brodski pogon), → upravljivost broda, → pomorstvenost.

Osnove određivanja hidrodinamičkih svojstava plovila predstavljaju modelska ispitivanja koja se provode u posebnim uvjetima. Središte istraživanja i rada na problematici brodske hidrodinamike u Hrvatskoj odvija se pri → Brodarskom institutu u Zagrebu, osnovanom 1948. Provode se modelska ispitivanja hidrodinamičkih svojstava u korelaciji s brodovima u prirodnoj veličini s pomoću više bazena i kavitacijskih tunela namijenjenih ispitivanju otpora, propulzije i upravljivosti broda, koji su zajedno s laboratorijima i upravnom zgradom izgrađeni neposredno prije otvorenja 1959. Prvo tegljenje izvedeno je na modelu tankera nosivosti 20 000 t za brodogradilište Uljanik.









Znanstveni i stručni rad u području brodske hidrodinamike odvija se na fakultetima koji obuhvaćaju programe namijenjene brodogradnji i pomorstvu, na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Tehničkome fakultetu u Rijeci, pomorskim fakultetima u Rijeci, Splitu, Zadru i Dubrovniku i dr., kojih su djelatnici objavili mnoštvo znanstvene i stručne literature.

Gabelich, Gary (Long Beach, 29. VIII. 1940 – San Pedro, 26. I. 1984), američki automobilist hrvatskoga podrijetla, prvi čovjek koji je vozio tlom brže od 1000 km/h.

Potomak hrvatskih emigranata. Utrkama se počeo baviti već u srednjoj školi. Pobjednik je prve svjetske utrke ubrzanja mlaznih automobila, gdje je postignuo brzinu od 402,34 km/h (1959). Radio je u tvorci svemirskih letjelica North American Rockwell (1960–69), najprije kao kurir. Nakon volontiranja da izvede slobodan pad s 9000 m za potrebe snimanja slijetanja svemirskih kapsula Apollo, zaposlen je kao probni astronaut na istome projektu (1968–69), testirajući održivost letjelica u bestežinskome stanju te njihovu toleranciju i performanse u uvjetima ekstremnih bočnih sila. Bio je prvi koji je utrku ubrzanja završio unutar sedam sekundi (1967), a postavio je i američki nacionalni brzinski rekord na utrci ubrzanja brodova postigavši brzinu veću od 322,38 km/h (1969).

Dana 23. X. 1970., vozeći jurilicu Blue Flame (Plavi Plamen) na isušenom slanom jezeru Bonneville Salt Flats kraj Wendovera, postignuo je prosječnu brzinu od 1014,5 km/h, postavši tako prvi čovjek koji je vozio brže od 1000 km/h. Taj je svjetski brzinski rekord ostvario 11,3 m dugačkim vozilom na tri kotača, pokretanim raketnim motorom na vodikov peroksid. Rekord je zabilježen u Guinnessovoj knjizi rekorda, i nije srušen 13 godina. Trkaću karijeru prekinuo je nakon nesreće u automobilu Funny Car na eksperimentalni pogon na četiri kotača (1972). Početkom 1980-ih bio je suosnivač poduzeća Rocketman Corporation, kojemu je cilj bio proizvesti vozilo American Way (Američki Način), koje bi moglo dosegnuti brzine veće od 1287 km/h, ali zbog Gabelicheve prerane smrti projekt je propao. Okušao se i na filmskome platnu kao glumac u filmu Joyride to Nowhere (Vožnja nikamo) 1977. Od 1985. jedan od parkova u gradu Long Beachu njemu u čast nosi ime Gabelich Park.

alat, predmet ili mehanizam koji se kao osnovno sredstvo rabi pri obavljanju nekoga posla ili proizvodne operacije. Najčešće se dijeli prema namjeni (za obradbu metala, polimernih materijala, drva, građevinski, poljoprivredni, za obrtništvo i domaćinstvo – urarski, postolarski, zlatarski i graverski, frizerski, krojački i dr.).

Alat za obradbu metala dijeli se prema namjeni i prema konstrukciji. Prema namjeni razlikuje se ručni alat (turpije, čekići, sjekači, probijači, ključevi, odvijači, mehanzirani ručni alati i sl.), mjerni i kontrolni alati (pomične mjerke, mikrometri, račve, čepovi, etaloni, kutomjeri i sl.), rezni (spiralna svrdla, alati za upuštanje, alati za razvrtanje, glodala, alati za narezivanje navoja, alati za tokarenje i sl.), stezni alati (stezne glave za bušenje i tokarenje, čahure, trnovi, okretni stolovi, specijalni stezni alati i sl.), alati za obradbu lijevanjem, kovanjem i prešanjem (modeli i modelne ploče, alati za lijevanje pod tlakom, kalupi za kovanje, alati za savijanje, alati za isijecanje, alati za izvlačenje). Prema konstrukciji, alati mogu biti standardni (točno definirani propisima) i specijalizirani (za izvođenje točno određene operacije, na određenome proizvodu i određenome stroju). Materijali koji se rabe za izradbu alata su čelici (alatni čelici za topli i hladni rad, ultračvrsti čelici, brzorezni čelici), tvrdi metali: volframov karbid (WC), titanijev karbid (TiC), titanijev nitrid (TiN) i dr., tehnička keramika, slitine obojenih metala i dr.







Prvi se alat pojavio u starijem kamenom dobu kada je čovjek izrađivao razno oruđe od kamena, poput ručnih klinova, sjekača i dr. Prelaskom u metalno doba počeo se rabiti bakar, materijal lako obradiv čak i primitivnim kamenim alatom. Zbog mekoće, bakar se u početku koristio za izradbu nakita, no nakon otkrića novih načina obradbe (hladno oblikovanje i lijevanje) od njega su se izrađivali alati i oružje. Razvoj pogonskih strojeva (parni stroj, benzinski i električni motor) omogućio je zamjenu ručnih alata → alatnim strojevima, kojih je alat sastavni dio.

Proizvodnja alata u Hrvatskoj

Prije pokretanja industrijske proizvodnje alata u Hrvatskoj, jednostavan alat za svakodnevne potrebe proizvodili su obrtnici. Alat se dobavljao i trgovinskom razmjenom, pa je već u XIV. st. u Zagrebu postojala razvijena trgovina željeznom, bakrenom i olovnom robom. Polovicom XVII. st. obitelj Zrinski pokrenula je željeznu industriju u Čabru, gdje su proizvodili čavle, potkove, obruče i gospodarsko oruđe (sjekire, motike, trnokope, vile i dr.). Još 1855. osnovana je u Zagrebu Prva hrvatska tvornica turpija vlasnika → Antuna Fabera, koja je 1958. promijenila naziv u → Jugorapid. Intenzivnija proizvodnja i uporaba alata u Hrvatskoj počinje potkraj XIX. i početkom XX. st. Godine 1896. osnovana je u Zagrebu Prva hrvatska tvornica chiruržkih instrumenata, bandagah, orthopadskih sprava, umjetnih protheza, zavojne robe itd. (→ Instrumentaria), jedina tvornica u ovome dijelu Europe koja je proizvodila kirurške instrumente. Tvornica dioničkoga društva Industrija čelika i turpija u Zagrebu osnovana je 1922. i proizvodila je turpije, čekiće i razno oruđe namijenjeno mehaničarima. U Osijeku je 1912. osnovana Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva koja je proizvodila svrdla (→ OLT), a u Karlovcu 1916. metaloprerađivačka tvornica → Kordun koja je proizvodila pile za drvo.













Nakon II. svj. rata industrija se ubrzano razvijala i pojavio se niz velikih pogona koji su, uz primarnu proizvodnju alata, posjedovali i specijalizirane alatnice za vlastite potrebe. Među njima su → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda, → Prvomajska iz Zagreba, → TANG iz Nove Gradiške, → Meba iz Donjega Stupnika (sv. 4) i dr. Liberalizacijom domaćega tržišta te nestankom velikog tržišta bivšega SSSR-a na kojem su hrvatska poduzeća plasirala proizvode, smanjio se i broj poduzeća sposobnih nositi se sa zahtjevima moderne proizvodnje. Danas alate proizvodi tvornica TANG, te velik broj obrtnika, malih i srednjih poduzeća.

Visoko školstvo i publicistika

Razvoj alatničarskoga visokog školstva i publicistike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu može se pratiti kroz djelatnost Zavoda za tehnološku pripremu rada, kojega je osnivač bio → Ivo Hercigonja. Njegovom je zaslugom uvedeno više kolegija koji se i danas nalaze u nastavnim planovima FSB-a (poput kolegija Alati i naprave). Uz Hercigonju na istom su se fakultetu istaknuli i nastavnici → Bruno Rebec, → Mladen Stupnišek i dr. Nastava se odvija pri Zavodu za tehnologiju FSB-a. Pokretanjem novih fakulteta u Hrvatskoj koji se bave granom proizvodnoga strojarstva proširila se nastavna djelatnost vezana uz alatničarsku struku. Tu spadaju Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu (→ Branko Grizelj; Mladen Novosel), Tehnički fakultet u Rijeci (→ Elso Kuljanić), Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu i dr.

Među velikim brojem radova objavljenih u znanstvenoj i stručnoj periodici, ističu se djela: Štance I−II (B. Rebec, S. Margić, 1968−87), Rezni alati (B. Rebec, 1973−90), Naprave (konstrukcija, izrada i eksploatacije) (B. Rebec, 1974), Alati i naprave (B. Grizelj, 2004), Rezni alati: noževi, glodala (B. Grizelj, 2007).

upravljivost broda, sposobnost broda da postigne zadanu putanju, brzinu i orijentaciju. Odnosi se na plovidbu otvorenim morem i ograničenim plovnim putovima, pod različitim uvjetima akvatorija i različitim uvjetima broda.

Upravljanje putanjom svodi se na držanje ili promjenu kursa te na zaokret i prekid kruženja broda (pri vožnji naprijed ili krmom). Upravljanje brzinom odnosi se na pokretanje, ubrzavanje, usporavanje te zaustavljanje broda. Pod upravljanjem orijentacijom podrazumijeva se pozicioniranje i usmjeravanje broda kao i manevri u luci. Pri razmatranju upravljivosti broda uzimaju se u obzir uvjeti eksploatacije koji su podijeljeni u dvije skupine. Prvu skupinu čine uvjeti akvatorija: vjetar, morska struja, dubina mora, blizina obale, blizina drugih plovila te uvjeti kanala. Utjecaj morskih valova na upravljivost se najčešće zanemaruje. Drugu skupinu čine uvjeti broda: stanje krcanja, stanje kormilarsko-propulzijskih uređaja te uvježbanost posade.

Upravljanje brodom odvija se uz pomoć brodskih upravljačkih uređaja, koji se prema načinu dobave energije za svoj rad dijele na aktivne i pasivne. Aktivne uređaje pokreću motori koji se za svoj rad koriste energijom s broda. Upravljačka sila aktivnih uređaja regulira se upravljanjem količinom dovedene energije, odn. upravljanjem snagom pokretačkih motora (npr. pramčani poprečni propulzor). Pasivni uređaji koriste se kinetičkom energijom okolne tekućine te se sastoje od povoljno postavljenih uzgonskih ploha u struji okolne tekućine. Upravljačka sila regulira se promjenom napadnoga kuta ili promjenom površine uzgonske plohe (npr. kormilo broda). U skupinu pasivnih upravljačkih uređaja ubrajaju se i nepokretne uzgonske plohe koje su namijenjene poboljšavanju nekih svojstava upravljivosti (npr. skeg) i poboljšavanju svojstava kormilarsko-propulzijskoga sustava (npr. nepokretna sapnica propelera). Na brodove koji moraju ploviti malim brzinama najčešće se ugrađuju kormilarsko-propulzijski sustavi s upravljivim smjerom sile poriva (npr. azimutni propulzori, vodomlazni propulzori). Također postoje rješenja s malim aktivnim uređajima na kormilu.

Istraživanja vezana uz upravljivost broda počinju na prijelazu iz XVII. u XVIII. st., kada su Bernard Renau d’Eliçagaray (1652−1719), Christiaan Huygens (1629−1695) i Johann Bernoulli (1667−1748) razmatrali upravljivost velikih jedrenjaka, s namjerom poboljšanja njihove učinkovitosti. Leonhard Euler (1707−1783) sredinom XVIII. st. razmatrao je dinamiku jedrenjaka, uključujući hidrodinamičke sile te utjecaj kormila, kako bi odredio najpovoljniji napadni kut jedra (u odnosu na vjetar) za zadanu rutu plovidbe. Smatra se da je razvoj modernoga pristupa počeo 1946. kada su Kenneth S. M. Davidson (1898−1958) i Leonard I. Schiff (1915−1971) objavili rad Svojstva okretanja i držanja kursa (Turning and Course-Keeping Qualities) u kojem razmatraju praktične i teorijske aspekte okretanja i držanja kursa broda kao i njihovu međusobnu povezanost. Velik dio današnjih istraživanja usmjeren je prema razvoju i prilagodbi računalne dinamike fluida (engl. Computational Fluid Dynamics) za primjenu u upravljivosti broda.

Visoko školstvo i publicistika u Hrvatskoj

U visokoškolskom sustavu obrazovanja, upravljivost broda je sa stajališta projektiranja broda sastavni dio studija brodogradnje koji se održavaju na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu i Tehničkome fakultetu u Rijeci. Na FSB-u kolegij Upravljivost broda predaje → Većeslav Čorić. Na pomorskim fakultetima u Splitu, Rijeci, Zadru i Dubrovniku, upravljivost broda predaje se i sa stajališta broda u službi u sklopu kolegija koji obuhvaćaju tehnike rukovanja i manevriranja brodom.

Objavljeno je više radova hrvatskih autora koji su pridonijeli razvoju problematike upravljivosti broda. Ističu se udžbenici Manevriranje brodom (I. Buljan, 1982), Upravljivost broda (→ M. Sambolek, 1992), Manevriranje brodom (R. Radulić, 2001) te članak Manevriranje velikim brodovima S. Lakoša, objavljen u Pomorskome zborniku 1993.

Kiepach, Marcel od Haselburga (Križevci 12. veljače 1894. – Stasina u Poljskoj 12. kolovoza 1915.) student visoke tehničke škole, nadareni izumitelj na polju elektrotehnike.

Potomak je plemičke obitelji Kiepach, koja je došla u Križevce početkom 19. stoljeća iz Tirola. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a realnu gimnaziju u Zagrebu.

Kao jedinca nasljednika otac ga je poslao na studije na Gospodarski institut sveučilišta u Haale an der Saale u Njemačkoj. Marcel je paralelno upisao Visoku tehničku školu u Charlottenburgu u Berlinu. Početkom Prvog svjetskog rata Marcel je pristupio autrugarskoj vojsci kao dobrovoljac. Poginuo je 13. kolovoza 1915. godine kod Stasina u Poljskoj. Posmrtni ostaci su preneseni u Križevce i pokopani 20. siječnja 1917. u obiteljsku grobnicu.

Bio je talentiran za muziku, a znanje stranih jezika omogućavalo mu je da čita tehničke stručne časopise i knjige. Zanimala ga je tehnika, a posebno elektrotehnika. Još kao dijete kod kuće je proučavao poljoprivredne strojeve i mehanizme, rastavljao i sastavljao satove. Roditelji su ga poslali na svjetsku izložbu u Bruxellesu. Obišao je i tvornicu Zeppelina u Friedrichshafenu, te posjetio navjeću postaju za bežičnu telegrafiju u Nauenu. Bo je nadareni izumitelj i već sa 16 godina patentirao svoj prvi izum žiroskop 16. ožujka 1610. u Berlinu. Jedva je uvjerio službenike da je on izumitelj tog patenta. Tadanašnje zagrebačke Narodne novine, a potom i Agramer Zeitung 1911. pišu o njemu kao „umnom čudovištu“, odnosno „čudu od djeteta“.

Iako je poginuo vrlo mlad u 21. godini, ne stigavši završiti tehnički fakultet, imao je već više značajnih patenata, a to su:

Žiro-kompas kojeg je patentirao 1910. u Berlinu, uređaj za daljinski prijenos i ispravno pokazivanje brodskog kompasa na kojega nisu utjecale brodske magnetske sile niti željezo broda. Kasnije još usavršio taj patent i zaštitio ga 1911. U Francuskoj je 1912. patentirao Dinamo stroj za rasvjetu svih vrsta kola koji je prihvatilo Francusko Ministarstvo trgovine i industrije i našao svoju prvu primjenu u osvjetljavanju kočija, automobila i željezničkih vagona. U Berlinu je 1912. prijavio novi izum Strujni prekidač za rentgenske aparate koji je svoju funkciju ostvarivao djelovanjem tlaka plina. Iste godine zajedno s konstruktorom Heinrichom Weilandom prijavio je Mali transformator za niski napon. Izum je nazvan „Kiepach-Weiland“ a služio je za dobivanje niskog napona za svijetiljke poput onih rudarskih ili zubarskih. Radio je i na razvoju drugih električnih ueđaja poput istosmjernog motora, bifilarnog mosta, variometra i različitih mjernih instrumenta. Jedan od njegovih izuma je Držač za čitanje knjiga, kao i Postupak za namatanje svitaka na zatvorenim okvirima. Zanimao se za magnetizam, akustiku i prijenosa zvučnih signala.

To nisu svi Kiepachovi patenti jer su mnogi nestali najvjerojatnije kada su saveznici nakon završetka Prvog svjetskog rata konfiscirali patente državljana Austro-Ugarske Monarhije.

Šuljić, Mladen (Zagreb, 22. III. 1936 − Zagreb, 19. X. 2016), brodograđevni inženjer, stručnjak za ratnu brodogradnju.

Diplomirao je 1962. te magistrirao 1992. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu. Karijeru je započeo u Brodogradilištu Jozo Lozovina − Mosor u Trogiru (1962–70), a zatim se 1970. zaposlio na Brodarskom institutu u Zagrebu. Umirovljen je 2004.

Bio je glavni projektant minolovca Korčula, naoružanih ophodnih brodova tipa Mirna te raketnih topovnjača Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir. Ostvario je niz projekata za specijalna plovila civilne namjene. U sklopu znanstvene suradnje Instituta i FSB-a, držao je predavanja iz područja ratne brodogradnje. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa dizajn brodova, posebice ratnih, te izvodljivost brodograđevnih projekata.

Sambolek, Miroslav (Sisak, 12. III. 1930 – Zagreb, 1. V. 2011), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku hidrodinamiku.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu diplomirao je 1958., a 1995. doktorirao disertacijom Prilog istraživanju utjecaja nejednolikosti polja brzina na krmi broda na djelotvornost vijka i ukupnu ekonomičnost broda (mentor → A. Gamulin). Od 1958. radio je na Brodarskom naučnom institutu (→ Brodarski institut), gdje je razvijao ispitivanja hidrodinamičkih modela brodova. Godine 1984. prešao je na Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je predavao kolegij Hidrodinamička teorija propulzora.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su otpor i propulzija broda, pomorstvenost, ispitivanja brodskih modela i njihova korelacija s brodovima u naravnoj veličini. Autor je udžbenika Hidrodinamika broda II (1988), Upravljivost broda (1992) i Propulzija broda (2012).

Prpić-Oršić, Jasna (Rijeka, 27. III. 1965), brodograđevna inženjerka, stručnjakinja za pomorstvenost plovnih objekata.

Diplomirala je 1990., magistrirala 1995. te doktorirala 1998. disertacijom Modifikacija STF metode proračuna njihanja vitkih tijela na harmoničnom valu za područje nelinearnih značajki odziva (mentor → V. Čorić) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Na Fakultetu radi od 1992., a u zvanje redovite profesorice izabrana je 2007. Predaje kolegije Osnove dinamike broda, Pomorstvenost plovnih objekata i Dinamika pomorskih konstrukcija. Bila je voditeljica Laboratorija za računarsko inženjerstvo u brodogradnji (2002–04) te je osnovala i vodila Katedru za pomorstvenost, čvrstoću i konstrukciju (2001–05) i Katedru za dinamiku plovnih objekata (od 2005). Izabrana je za prodekanicu u dva mandata (2010–16) te dekanicu (2016).

Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je pomorstvenost plovnih objekata. Autorica je sveučilišnih udžbenika Pomorstvenost plovnih objekata (s V. Čorićem, 2006) i Osnove dinamike broda (2009). Bila je potpredsjednica (2013–15) te predsjednica (od 2015) međunarodne asocijacije IMAM (od engl. International Maritime Association of the Mediterranean). Dobitnica je nagrade HAZU-a 2007. te Godišnje nagrade za znanost 2020.

Koroman, Vladimir (Koromani kraj Pule, 31. VII. 1943), brodograđevni inženjer, stručnjak za sustave upravljanja na površinskim i podvodnim objektima.

Diplomirao je 1971., magistrirao 1981. te doktorirao 1997. disertacijom Sustav upravljanja malog podvodnog vozila (mentor → T. Šurina) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB). Godine 1971. započeo je raditi na → Brodarskom institutu u Zagrebu. Bio je direktor Sektora za upravljanje sustavima i procesima (1992–2000), zapovjednik s formacijskim činom general-bojnika novoformiranoga Odreda za studij i razvoj oružanih sustava HV-a (1993–96), direktor Marketinga i prodaje (2000–04) te potom glavni direktor (2004–15) Instituta. Od 1989. predaje na FSB-u, gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 2008. Predaje kolegije Automatika te Hidraulika i pneumatika. Iste kolegije drži i na Veleučilištu Velika Gorica te na Politehničkome studiju u Puli.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su sustavi upravljanja na površinskim i podvodnim objektima, oružanim sustavima na brodovima te u energetskim postrojenjima. Suautor je udžbenika Hidraulika i pneumatika (1991) te udžbenika za srednje strojarske škole Elementi finomehanike (1991–2004). Član je HATZ-a od 2014.

Jeras, Dušan (Crikvenica, 30. VI. 1930 – Zagreb, 20. VII. 2019), strojarski inženjer, stručnjak za motore.

Diplomirao je 1955., magistrirao 1971. te doktorirao 1979. disertacijom O utjecaju promjenljivog radnog režima motora i vozila na dinamičko opterećenje nekih elemenata pogonskog mehanizma (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Karijeru je započeo kao konstruktor u poduzećima Rade Končar u Zagrebu (1954–58) i Tehnički remontni zavod u Bregani (1958–66). U razdoblju 1966–74. radio je na Visokoj tehničkoj školi KoV JNA u Zagrebu, najposlije u zvanju docenta.

Bio je honorarni suradnik Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu od 1960., gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 1985. Umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Laki motori, Stapni strojevi i Toplinski strojevi. Bio je predstojnik Zavoda za strojarstvo (1988–90), voditelj Katedre za motore i vozila (1990−97) te prodekan (1983–86) i dekan (1986–88) Fakulteta. Također je bio dekan Interfakultetskoga saobraćajnog studija u Zagrebu (→ Fakultet prometnih znanosti) 1979−81.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su ekološki problemi uzrokovani radom motora cestovnih vozila, praćenje mjera za kontrolu emisije štetnih tvari, te istraživanje procesa izgaranja u motoru i mogućnosti korištenja alternativnih goriva. Autor je udžbenika Motori s unutrašnjim izgaranjem (1975) i Klipni motori – uređaji (1992) te suautor udžbenika Laki motori I–II (1976–79). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva za motore i vozila (1980−81., 1984−85).

Ventilator d. d., tvornica ventilacijskih, termičkih, mlinskih i silosnih uređaja. Osnovao ju je 1932. inženjer Pavao Koporčić, isprva kao projektni ured pod nazivom Biro za projektiranje uređaja za ventilaciju, klimatizaciju i grijanje toplim zrakom, u Savskoj cesti 134 u Zagrebu. Snažnijim razvojem industrije i uvođenjem standardiziranih higijenskih uvjeta u tvornice, rasla je potreba za ugradnjom klimatizacije i ventilacije, posebice u kemijskoj, tekstilnoj i duhanskoj industriji, pa je Biro 1934. počeo proizvoditi ventilatore te sušare za tekstil i drvo. Pogon u Savskoj proširen je, a u današnjoj Horvaćanskoj cesti otvorena je još jedna radionica. Potkraj 1930-ih Biro je zapošljavao 140 radnika, uglavnom majstora i montera te desetak inženjera. Uoči i tijekom II. svj. rata gradili su se moderni tvornički prostori u Radničkoj cesti 32, dovršeni nakon njegova završetka. Tijekom rata proizvodnja se smanjila, a djelatnost se svela na popravke i ugradnju sustava ventilacije i grijanja. Nakon 1946. tvornica je promijenila naziv u Ventilator, a zbog ubrzane industrijalizacije i obnove naglo se širila, zapošljavala 500 radnika te dobila nove poslovne prostore u Bunićevoj ulici i pomoćni pogon limarije u Miramarskoj cesti u Zagrebu. U sklopu tvornice u Radničkoj cesti 1950-ih počela je s radom i ispitna stanica te radionica za izradbu prototipova, a bilo je zaposleno 630 radnika. Godine 1958. Ventilatoru je pripojena Tvornica mlinskih strojeva osnovana 1947. u Stupniku, koja je proizvodila razne vrste mlinskih strojeva i cjelokupnu opremu za silose. Od 1961. proizvodnja grijaćih tijela, kalorifera i malih ventilatora odvijala se u novom pogonu, sa stotinjak radnika u Ogulinu. U proizvodnji i ugradnji uređaja za pročišćivanje zraka te sustava za prozračivanje i grijanje tvorničkih i poslovnih prostora Ventilator je surađivao s inozemnim poduzećima (Stork, Bachko, Blowetherm, Van Tongeren, Cargo-Caire, Swenska i Artos) te rabio njihove licence. Osim proizvodnih pogona u Zagrebu, Stupniku i Ogulinu, osnovan je i Institut za aerodinamička i termodinamička istraživanja, a tvornica je imala i program srednje tehničke škole koja je omogućavala izobrazbu i usavršavanje radnika. Od 1972. Ventilator djeluje u sastavu poduzeća Juvent, nastalog spajanjem sa zagrebačkom Jugomontažom. Godine 1977. Juvent se zajedno s još dvama zagrebačkim strojarskim montažnim poduzećima, Braćom Kavurić i Industromontažom (osnovanima 1950), udružio u SOUR Monting, koji se sastojao od triju radnih organizacija: Montmontaže, Montprodukta i Montkemije. U razdoblju tranzicije s planske ekonomije na tržišnu 1990-ih te pretvorbe i privatizacije, Ventilator je prošao kroz različite faze, izgubio je dotadašnje tržište i smanjio broj zaposlenih. Danas nekoliko hrvatskih poduzeća u određenoj mjeri nastavljaju tradiciju konstrukcije, proizvodnje i montaže termoventilacijskih sustava i sustava otprašivanja (elektrofiltera i hibridnih filtera).

otpor broda, sila suprotstavljena kretanju broda. Kao i druge sile koje djeluju na trup, rezultat je smičnih (tangencijalnih) i normalnih naprezanja (tlakova), koji djeluju na površinu trupa zbog strujanja vode.

Kako bi se praktički mogao analizirati i proračunavati s konačnim ciljem određivanja najpovoljnijega oblika trupa broda, otpor broda rastavlja se na komponente. U idealnim uvjetima otpor broda čine ukupan viskozni otpor trupa i otpor valova broda. Viskozni otpor trupa broda dijeli se na otpor trenja (ovisi o veličini i obliku, zakrivljenosti uronjenoga dijela trupa), i otpor oblika (ovisi o značajkama strujanja u graničnome sloju i o hidrodinamičkome tragu). Otpor valova je gubitak energije utrošene na stvaranje gravitacijskih valova. Odnos viskoznog otpora i otpora valova određuje najpovoljnije oblike trupa za pojedine vrste brodova i područja brzine plovidbe. Otpor stvarnoga broda bit će veći zbog tzv. dodatnih otpora: otpor privjesaka ili izdanaka na trupu (skrokovi ili nogavice s osovinskim vodom, kobilice, kormila i dr.), otpor hrapavosti oplate, otpor zraka i vjetra, otpor kormilarenja i drugi mogući otpori u određenim okolnostima plovidbe. Okolina u kojoj brod plovi također može utjecati na otpor, poput plovidbe u kanalu (ograničenje plovnoga puta u horizontalnome smjeru) ili plitkoj vodi (ograničenje plovnoga puta u vertikalnome smjeru).

Otpor broda složena je pojava koju je nemoguće matematički definirati, pa se približno određuje prema: prototipu, statističkim podatcima, standardnim serijskim ispitivanjima modela, modelskim ispitivanjima, teorijskim proračunima za neke specijalne slučajeve, numeričkim metodama.

Ispitivanja i istraživanja s brodovima u prirodnoj veličini skupa su i ovise o uvjetima okoline. Zato se ispitivanja u naravi provode samo u svrhu provjere rezultata modelskih ispitivanja, odn. određivanja korelacije rezultata s modela na brod i provjere ispunjenja ugovorenih obveza. Ispitivanja modela i danas su jedini pouzdan način prognoziranja hidrodinamičkih značajki neke novogradnje. Na temelju geometrijske, kinematičke i dinamičke sličnosti modela i broda bilježi se brzina modela i sila tegljenja u željenom području brzina u cilju određivanja ovisnosti sile otpora o brzini modela. Postoji više metoda za preračunavanje otpora broda s modela na brod: Froudeova metoda, Teflerova metoda, metoda ITTC 1957, Hughesova metoda, Prohaskina metoda, metoda ITTC 1978.

Povijesni razvoj

Leonardo da Vinci (1452–1519) je potkraj XV. st. provodio ispitivanja na tri modela broda s različitom raspodjelom istisnine na pramčanome i krmenome dijelu, iz kojih proizlaze zaključci točni i sa stajališta današnjih saznanja. Isaac Newton (1642–1717) je u djelu Matematički principi prirodne filozofije (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica) 1687. postavio prve teorijske izraze za određivanje otpora što se smatra početkom analize mehanizama otpora. Leonhard Euler (1707–1783), poznat kao osnivač teorijske hidrodinamike, objavio je 1749. radove u kojima je izložio znanstvene osnove teorije broda.

U XIX. st. uveden je parni stroj kao pogonsko sredstvo broda i prešlo se s drvene na čeličnu brodsku konstrukciju, što je značilo revoluciju u brodogradnji i prilagođavanje forme broda većim brzinama i zahtjevima ekonomičnosti pogona. Mnogi su se znanstvenici počeli baviti problemom otpora broda, pa je 1869. engleski inženjer William Froude (1810–1879) postavio zakon sličnosti na temelju kojega je razvio metodu za određivanje otpora broda prema rezultatima ispitivanja modela. Izgradio je 1871. u Torquayu u Engleskoj bazen duljine 85 m, širine na površini vode 11 m, dubine vode duž simetrale 3 m. Bio je opremljen mehanički pogonjenim kolicima za tegljenje modela te se smatra pretečom bazena za tegljenje modela. Primijetio je da je slika valova oko geometrijski sličnih formi slična ako se uspoređuje pri odgovarajućim brzinama, tj. brzinama proporcionalnim kvadratnom korijenu duljine modela. Predložio je da se ukupan otpor podijeli na otpor trenja i preostali otpor, koji se uglavnom sastoji od otpora stvaranja valova. Izveo je izraze za procjenu otpora trenja na temelju niza mjerenja na daskama različitih duljina i različite hrapavosti površina. Ideja Froudeove metode se u osnovi održala do danas i primjenjuje se u svim bazenima za ispitivanja modela brodova.

Nova znanstvena otkrića u XIX. st. i početkom XX. st. dala su teorijske osnove za bolje razumijevanje problema otpora broda. Osborne Reynolds (1842–1912) formulirao je 1883. zakon sličnosti za pojave strujanja tekućine pod utjecajem samo unutarnjih sila trenja; William Thompson (1824−1907), poznat kao lord Kelvin, 1890. našao je matematičko rješenje problema valova koje stvara brod; John Henry Michell (1863–1940) postavio je 1898. osnove hidrodinamičke teorije otpora valova; Ludwig Prandtl (1875–1953) objavio je 1913. teoriju graničnoga sloja, itd.

Od početka 1980-ih, potencijal računalne dinamike fluida u potpunosti je realiziran. Uključuje modeliranje strujanja oko trupa broda i određivanje viskoznoga otpora i valova na slobodnoj površini. Zahvaljujući tim čvrstim teorijskim osnovama i intenzivnim eksperimentalnim istraživanjima s modelima brodova, znanost o otporu broda se u novije doba naglo razvija te su postignuti značajni rezultati u primjeni matematičkih metoda za proračun otpora valova.

Visoko školstvo, publicistika i doprinos hrvatskih znanstvenika

Središte stručnoga i znanstvenoga rada u području brodske hidrodinamike, ujedno i otpora broda, je → Brodarski institut u Zagrebu.







Nastavu iz područja otpora broda u Hrvatskoj započeo je provoditi → Leopold Sorta, jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole i osnivača modernoga studija brodogradnje 1919. Znanstvenu i nastavničku djelatnost na brodograđevnom odjelu zagrebačkog Tehničkog fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) nastavio je → Stanko Šilović, autor više udžbenika, znanstvenih i stručnih radova, te jedan od pokretača časopisa → Brodogradnja. Razradio je zamisao i projekt opremanja Brodarskog instituta u Zagrebu. Jedan od najistaknutijih hrvatskih hidrodinamičara i sveučilišni nastavnik → Mladen Fancev bavio se → pomorstvenošću, otporom i propulzijom broda, gibanjem broda na valovima i teorijskom hidrodinamikom. Nastavu su nadalje provodili Zdravko Doliner, koji se bavio turbulentnim strujanjima i modeliranjem turbulencija te eksperimentalnim i teorijskim određivanjem komponenata otpora broda, Andreja Werner, koja je izradila vlastiti računalni program za proračun nelinearnoga potencijalnog strujanja fluida oko trupa broda, → Antun Gamulin, koji je kao zaposlenik Brodarskog instituta istraživao brodove punih formi, krmene i pramčane bulbove, korelaciju hidrodinamičkih značajki otpora i propulzije, deplasmanske forme, pune brodove velike širine i maloga gaza, brze male brodove i katamarane za plovidbu Jadranskim morem. Nastava se danas odvija pri Zavodu za brodogradnju i pomorsku tehniku (predstojnica Nastia Degiuli).

Osnivanjem Katedre brodogradnje akademske godine 1968–69. na Strojarskom fakultetu (→ Tehnički fakultet) u Rijeci organizirana je nastava iz brodograđevnih kolegija Osnove i oprema broda te Otpor i propulzija broda na studiju brodostrojarstva. Godine 1970. osnovan je Zavod za brodogradnju, koji od 1981. nosi naziv Zavod za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije. U području brodske hidrodinamike, posebice otpora broda istaknula se → Alice Vučinić.

Nastava iz područja otpora broda provodi se i na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te drugim hrvatskim visokim učilištima koja se bave područjem teorije broda.

Osim članaka objavljenih u periodici, objavljeno je više knjiga na hrvatskom jeziku koje se bave brodskom hidrodinamikom. Problematika otpora broda posebice je obrađena u djelima Otpor i propulzija broda (S. Šilović, 1968), Hidrodinamika broda. Otpor broda u mirnoj vodi (A. Vučinić, 1986).

Veleučilište u Rijeci, visokoobrazovna ustanova, osnovana 1998. u Rijeci, koja provodi devet preddiplomskih stručnih studija: Informatika, Poduzetništvo, Cestovni promet, Željeznički promet, Poštanski promet, Sigurnost na radu, Vinarstvo, Mediteranska poljoprivreda i Telematika, te pet specijalističkih diplomskih stručnih studija: Informacijske tehnologije u poslovnim sustavima, Poduzetništvo, Promet, Sigurnost na radu i Vinarstvo. Na Veleučilištu je upisano oko 2000 studenata te zaposleno oko 90 osoba, od kojih oko 60 u nastavničkom i suradničkom zvanju.

Svi se studiji izvode kao redoviti i izvanredni, a nastava se odvija u sjedištu Veleučilišta u Rijeci i na trima vanjskim lokacijama, u Poreču, Pazinu i Ogulinu. Od 2013. Veleučilište izdaje časopis Zbornik Veleučilišta u Rijeci.

Organizacija

Poslovni odjel obuhvaća preddiplomske stručne studije Informatike i Poduzetništvo te specijalističke diplomske stručne studije Poduzetništvo i Informacijske tehnologije u poslovnim sustavima (s usmjerenjima Programsko inženjerstvo u poslovnim sustavima i Poslovni informacijski sustavi). Studiji informatike obrazuju studente za poslove projektiranja, programiranja i održavanja informacijskih sustava, računalnih sustava i mreža te baza podataka, razvoja aplikativnih softvera, projektiranja i primjene sigurnosnih informacijskih sustava. Studiji poduzetništva izvode se u moderno opremljenim prostorima bivše vojarne u Pazinu, a usmjereni su na razvoj poduzetničkih vještina potrebnih za realizaciju poduzetničke inicijative.

Prometni odjel obuhvaća preddiplomske stručne studije Cestovni promet, Željeznički promet i Poštanski promet, te specijalistički diplomski stručni studij Promet, s usmjerenjima Cestovni promet, Željeznički promet i Poštanski promet. Studiji nude obrazovanje za poslove planiranja, pripreme, unapređenja i kontrole tehnoloških i uslužnih procesa u području cestovnoga, željezničkog i poštanskoga prometa. Dio studija izvodi se u Ogulinu.

Odjel sigurnosti na radu obuhvaća preddiplomski stručni studij i specijalistički diplomski stručni studij Sigurnost na radu, svaki s usmjerenjima Sigurnost na radu u industriji, Zaštita od požara i Opća sigurnost. Studiji sigurnosti nude obrazovanje za uočavanje opasnosti, analize, sinteze i oblikovanje optimalnih rješenja iz područja sigurnosti na radu.

Poljoprivredni odjel obuhvaća preddiplomske stručne studije Vinarstvo i Mediteranska poljoprivreda, te specijalistički diplomski stručni studij Vinarstvo. Studij vinarstva nudi obrazovanje za ovladavanje tehnikom i tehnologijom proizvodnje vina te upoznavanje s načelima vođenja vinogradarsko-vinarske proizvodnje. Studij mediteranske poljoprivrede usmjeren je na razvoj vještina za samostalno vođenje poljoprivrednog gospodarstva u pedoklimatskim uvjetima Mediterana. Dio studija izvodi se u Poreču.

Odjel telematike obuhvaća preddiplomski stručni studij Telematika koji pruža obrazovanje za rad u području suvremenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija te za obavljanje složenih strukturnih operativnih poslova u području telekomunikacija, informatike i primijenjene elektrotehnike.

mala brodogradnja, projektiranje, gradnja, opremanje, remont i servisiranje plovila kraćih od 50 m, bruto tonaže manje od 500, ili istisnine manje od 500 t. Prema hrvatskim propisima to su manji → brodovi, jahte (plovila koja imaju ista svojstva kao brodovi, no ovlaštena su prevoziti samo do 12 putnika), te brodice (plovila kraća od 12 m i bruto tonaže manje od 15 brt). Mala brodogradnja obuhvaća plovila različita s obzirom na namjenu, vrstu pogona, materijal gradnje, konstrukcije i dr., kod kojih je utjecaj dimenzija ljudskoga tijela na projektna rješenja znatan.

Prema namjeni mali se brodovi dijele na: brodove za rekreaciju (nautički turizam, sportska natjecanja, kružna putovanja, sportski ribolov), ribarske brodove (profesionalni lov ribe plivaricom, povlačnom mrežom, parangalom, udicama, vršama), javne brodove (traganje i spašavanje na moru, policija, peljarenje, carina, inspekcija, zaštita okoliša, vatrogastvo), radne brodove i plovila (putnički, ronilački, istraživački, hidrografski, školski brodovi, tegljači, barže, pontoni) te brodove ratne mornarice (brodovi obalne straže, ophodni i desantni brodovi, minolovci, barkase).

Prema obliku trupa mali brodovi mogu biti deplasmanski ili poludeplasmanski brodovi i brodice, gliseri, hidrokrilci te lebdjelice na zračnome jastuku. Pogonjeni su veslima, jedrima (jedrilice i jedrenjaci) ili motorom (motorni brodovi s benzinskim ili dizelskim motorom, plinskom turbinom, elektromotorom, a kadšto dopunski opremljeni jedrima – tzv. motorni krstaši). Propulzori im mogu biti brodski vijci sa stalnim ili upravljivim usponom, vodomlazni ili ciklični propulzori. Prema materijalu od kojega su građeni mogu biti drveni, kompozitni (najčešće stakloplastični, od poliesternih smola ojačanih staklenim vlaknima) ili metalni (aluminijski, čelični, vrlo rijetko i od bakrenih slitina, nehrđajućega čelika, titana), ferocementni, ili od impregnirane tkanine (pneumatski).

Pravila za gradnju malih brodova u RH obuhvaćena su Pomorskim zakonikom i pravilima → Hrvatskoga registra brodova, posebno za profesionalne brodove. Rekreacijska plovila duljine 2,5 do 24 m obuhvaćena su europskom direktivom EU-a Recreational Craft Directive (RCD).

Razvoj male brodogradnje u Hrvatskoj

Kroz povijest je uz hrvatsku obalu, osim većih brodogradilišta koja su gradila jedrenjake za trgovačke flote, postojao niz manjih radionica i škverova, u kojima su mjesni brodograditelji (kalafati) gradili drvene brodice za prijevoz tereta, ljudi, stoke i druge potrebe lokalnoga stanovništva (→ tradicijska brodogradnja). Masovnom gradnjom velikih čeličnih brodova i prerastanjem brodogradilišta u velike industrijske pogone, u XX. st. javio se pojam male brodogradnje kako bi se ta djelatnost razlučila od prihodovno i brojem radnika prevladavajućega dijela → brodogradnje. Poseban zamah mala brodogradnja dobila je nakon II. svj. rata, kada su se sva manja brodogradilišta uključila u obnovu ribarske flote te gradnju malih plovila nužnih za osposobljavanje JRM-a. (→ brodogradilište)

U Brodogradilištu Korčula (poslije Ivan Cetinić, Brodograditelj, KBI, Inkobrod, danas Leda) stoljetna je otočna tradicija gradnje drvenih brodica (gajete, leuti, gucevi, pasare, kajići, logeri) nakon rata nastavljena masovnom gradnjom drvenih minolovaca, torpednih čamaca i jurišnih čamaca za prijelaz preko rijeke te kutera za JRM, ribarskih leuta, koćarica i manjih brodica, peljarskih brodova, motornih jahti, sportskih jedrenjaka i jedrilica, aluminijskih čamaca za spašavanje i dr.

Brodogradilište Punat na Krku, osnovano 1922., prije II. svj. rata na dva je navoza gradilo drvene tragete, leute, brodove za teret, ribarice i jahte. U 1950-ima je, uz ostalo, za JRM izgradilo znatan broj drvenih barkasa i minolovaca, a u 1980-ima bilo je najveće brodogradilište za gradnju drvenih brodova u Hrvatskoj, zapošljavajući do 180 radnika. (→ Brodogradilište Punat)







Na osnovama 160 godina duge brodograditeljske tradicije, te gradnje luksuznih jahti u doba između dvaju svjetskih ratova, Brodogradilište Lošinj u Malome Lošinju nakon II. svj. rata gradilo je drvene ribarske brodove, jedrilice, motorne čamce, minolovce, desantne čamce, barkase, do 1963. ukupno 300-tinjak plovila. (→ Lošinjska plovidba – Brodogradilište)







Brodogradilište Vodopija Ivo-Srećko iz Betine (danas Brodogradilište i marina) osnovano je 1948. na temelju dvjestogodišnje tradicije drvene brodogradnje na Murteru, spojivši nekoliko manjih brodogradilišta (škverova). Tijekom vremena je broj radnika dosegnuo gotovo 200, a do danas brodogradilište proizvodi drvene ribarske i putničke brodove, jahte, jedrilice i druge brodice.







Neposredno nakon II. svj. rata drvene brodice i mali brodovi gradili su se i u brodogradilištima Jozo Lozovina – Mosor (→ Brodotrogir), Crvena zvijezda u Puli (→ Tehnomont – brodogradilište Pula), brodogradilištima Cres, Martinšćica, Lučica u Sumartinu na Braču i dr.







Brodogradilište Greben u Veloj Luci (danas Montmontaža – Greben) osnovano je 1948. Osim drvenih brodica i manjih brodova za JRM, koćarica i sportskih brodica, 1957. počelo je proizvoditi aluminijske čamce za spašavanje. U tom je brodogradilištu 1961. opremljena prva radionica za proizvodnju stakloplastičnih brodica u ovome dijelu Europe, te pokrenuta proizvodnja čamaca za spašavanje od tog materijala koji se danas najviše rabi u maloj brodogradnji.

Potkraj 1960-ih brzorastuća populacija rekreativaca počela je nabavljati stakloplastične brodice jeftinije i jednostavnije za održavanje. Godine 1967. liniju pasara Maestral počinje proizvoditi velolučki Greben. Godine 1968. brodograđevna radionica Rajko Marušić iz Brista kraj Gradca proizvela je svoje prve pasare, a od 1970-ih se dio proizvodnje nastavio u sklopu splitske Jugoplastike (poslije Diokom, danas AD Brodovi).

Kvarnerplastika iz Raše osnovana je 1970. izdvajanjem jednoga pogona poduzeća → Vulkan iz Rijeke. Sredinom 1980-ih tvornica je preseljena u Labin i promijenila je naziv u Adria. Proizvodila je stakloplastične deplasmanske brodice i glisere s kabinom i bez nje, duljine 3,3 do 7,9 m: Kvarnerka, Učka, Vega, Opatija, Istranka, PG550, Dalmatinka, Primorka, Sirius, Adriatik; ti modeli su se poslije proizvodili pod nazivom Adria, a nakon propasti poduzeća početkom 1990-ih neke od tih modela proizvode poduzeća Metalplast i Inoplast iz Labina, Kvarnerplastika iz Rijeke, SAS – Vektor iz Zadra, Venzor iz Splita, Sport mare iz Pule.

U 1970-ima stakloplastične pasare proizvodio je i Autoremont (od 1987. Drvoplastika) iz Vodica (Lasta i Galeb), te Mornarički tehnički remontni zavod Velimir Škorpik u Šibeniku (→ NCP – Remontno brodogradilište Šibenik), koji je svoje brodice radio izvorno za JRM, a potom i za tržište. Postupno su se javljali i drugi proizvođači, npr. od 1975. stakloplastične brodice proizvodi obrt Kosanović iz Jagodnog kraj Velike Gorice, koji je do danas proizveo 4000 plovila.

Godine 1946. utemeljena je RIS industrija gumenih proizvoda u Zagrebu, koja je od 1975. proizvodila i gumene (pneumatske) čamce. Čamci su se dijelom izvozili u Sjevernu Ameriku, zapadnu Europu i drugdje. Danas je jedan od sljednika tradicije te proizvodnje poduzeće RIS Marine iz Zagreba.

Godine 1981. pri Općem udruženju industrije, proizvodnje i prerade metala u Hrvatskoj osnovana je Grupacija male brodogradnje, u kojoj se usuglašavao rad manjih hrvatskih brodogradilišta, a članovi su bili: Tehnomont iz Pule, Cres iz Cresa, Kantrida iz Rijeke, Lošinj iz Maloga Lošinja, Zadar iz Ugljana, Punat iz Punta, Vodopija Ivo-Srećko iz Betine, Inkobrod iz Korčule, Radež iz Blata, Greben iz Vele Luke, Vranjic iz Splita, Lučica iz Sumartina i Mokošica iz Dubrovnika.







Mala brodogradnja danas

Nakon uzleta u 1990-ima i 2000-ima, kada je hrvatska mala brodogradnja okupljala i do 150 proizvođača, u 2016. tim se dijelom gospodarstva bavilo 50-ak poduzeća, usmjerenih uglavnom na pojedinačnu proizvodnju. Izvezeno je 10% proizvodnje, s trendom rasta s obzirom na konkurentnost cijenom, kvalitetom, konstrukcijom i dizajnom. Među značajnije proizvođače ubrajaju se Brodogradilište i marina iz Betine na Murteru (drvene brodice i brodovi), Tehnomont – brodogradilište Pula (radni, ophodni, turistički i putnički brodovi, ribarice), Montmontaža – Greben iz Vele Luke (brodice za spašavanje, policijski i ophodni brodovi, ribarski brodovi, jahte), Aluminium Workboats iz Čakovca (aluminijski radni i ophodni brodovi), Brodosplit – brodogradilište specijalnih objekata iz Splita (ophodni brodovi), AD Brodovi iz Solina (jedrilice za krstarenja), SAS – Vektor iz Poličnika (jedrilice za krstarenja, motorni krstaši), Damor iz Kaštel Sućurca, Pičuljan Marine iz Raba, Reful Marine iz Gvozda (motorne brodice), Bura Brodovi iz Zagreba, Ris Marine iz Zagreba, Barracuda brodovi iz Zagreba (pneumatski čamci) i dr. Veća brodogradilišta specijalizirana za remont malih brodova su Brodogradilište Punat na Krku, NCP – Remontno brodogradilište Šibenik, Istra Yachting iz Pule i dr., dok se popravak rekreativnih plovila uglavnom može obaviti u servisima mnogobrojnih marina diljem obale (→ Adriatic croatia international club; ACI).







Udruženje male brodogradnje koje djeluje u sklopu Hrvatske gospodarske komore okuplja proizvođače i servisere plovila. Poduzeća izlažu na više sajmova u zemlji, među kojima se ističe nacionalna nautička smotra Dani hrvatske male brodogradnje, koja se od 2009. jednom godišnje održava u Podstrani. Novosti na tržištu prati nekoliko domaćih časopisa i internetskih portala, npr. More, Burza nautike i dr.

Nastava, znanost i publicistika

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu uvedeni su 1991. kao zasebni kolegiji Konstrukcija i gradnja malih brodova te Osnivanje i oprema malih brodova, koje su isprva predavali → Vedran Žanić i Ante Bosnić, a od 1994. do odlaska u mirovinu 2014. predavao ih je → Izvor Grubišić. Godine 2018. kolegij Mali brodovi predavao je Vedran Slapničar, a kolegij Konstrukcija malih brodova Ivan Munić. Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu kolegij Mala brodogradnja predavao je Roko Markovina, dok su na Tehničkome fakultetu u Rijeci postojali kolegiji Konstruiranje malih plovnih objekata (Albert Zamarin), Oprema malih plovnih objekata (Tin Matulja) i Projektiranje malih plovnih objekata (Roko Dejhalla i Bruno Čalić). Na Pomorskome fakultetu u Splitu postojao je studij Pomorske tehnologije jahta i marina.

Među domaćom literaturom ističe se digitalni udžbenik Konstrukcija malih brodova (I. Grubišić, 2005).

U visokostručnome pogledu u području razvoja male brodogradnje ističe se više pojedinaca, npr. → Pavao Mardešić, autor više patenata, ili → Velimir Salamon, istraživač i njegovatelj hrvatske tradicijske brodogradnje. U sklopu FSB-a u Zagrebu djeluje i neprofitna udruga Centar za inovacije u maloj brodogradnji, koja okuplja projektante, inženjere i ostale stručnjake s ciljem unapređenja male brodogradnje, čuvanja tradicije starih načina gradnje brodova i plovila te pomoći pri razvoju inovativnih materijala i tehnologija.

konstrukcija broda, konstrukcijski sastav brodskoga trupa i nadgrađa. Temeljni je brodski podsustav koji omogućuje uključivanje ostalih podsustava (strojno-propulzijski, sustavi tereta, navigacije i dr.) i njihovo zajedničko djelovanje. Racionalno dimenzioniranje svih elemenata brodske konstrukcije s obzirom na kriterije popuštanja, izvijanja, zamora i vibracija osnova je uspješnog projekta broda. U RH je konstrukcija plovnih i pučinskih objekata grana brodogradnje kao područja tehničkih znanosti.

Građevni dijelovi brodskoga trupa

Brodski trup čine poprečni i uzdužni konstruktivni dijelovi koji se suprotstavljaju djelovanju poprečnih i uzdužnih sila, a može biti izveden u poprečnom, uzdužnom i mješovitom sustavu gradnje. Uzdužnu čvrstoću broda osiguravaju uzdužni konstrukcijski elementi koji se neprekinuto protežu duž broda: kobilica, hrptenica ili pasmo, bočni uzdužni nosači, bočne proveze, palubne proveze i podveze, oplata dna, neprekinuta oplata paluba, uzdužne pregrade, oplata pokrova dvodna i dijelom oplata boka u zonama udaljenima od neutralne osi. Djelovanju poprečnih sila suprotstavljaju se poprečni građevni dijelovi konstrukcije: rebrenice, rebra i palubne sponje, koji čine zatvorene okvire, a naročito poprečne pregrade i njihove horizontalne ukrepe. Za povećanje poprečne čvrstoće ugrađuju se i prostorne prečke, odn. sponje.

Trup čeličnoga broda najvećim dijelom čine valjani limovi te valjani i sastavljeni profili koji po specifikacijama brodogradilišta isporučuju čeličane pod nadzorom klasifikacijskih društava. Ovisno u veličini broda, njegovoj namjeni i funkciji, primjenjuje se i odgovarajući sustav gradnje. Krajnji dijelovi velikih trgovačkih brodova (pramčani i krmeni pikovi) izvode se obično u poprečnome sustavu gradnje, a teretni prostor u uzdužnome. Mješoviti sustav gradnje, gdje su dno i paluba izvedeni u uzdužnome, a bok u poprečnome sustavu gradnje, specifičnost je nekih tipova brodova (brodovi za rasuti teret, prijevoz automobila i sl.). Manji brodovi izvode se najčešće u poprečnome sustavu gradnje. Sustavi gradnje definiraju geometriju, topologiju i izmjere konstrukcijskih elemenata vanjske oplate, dvodna, paluba, pregrada, strojarnice, pramčanoga i krmenoga pika, nadgrađa i dr.

Vrste i razvoj brodograđevnih konstrukcijskih materijala

Sve do početka XIX. st., zbog dostupnosti i jednostavnosti obradbe, drvo je bilo jedini brodograđevni materijal. Rabio se poprečni sustav gradnje brodova duljine do 60 m, jer se nisu mogli ostvariti dovoljno kvalitetni spojevi uzdužnih elemenata, te su se javljali problemi s uzdužnom čvrstoćom. Gradnja brodova do 90 m omogućena je primjenom željeznih spojeva, dok je gradnja duljih brodova iziskivala pojačanje uzdužnih elemenata, što je strukturu brodskoga trupa činilo neprihvatljivo teškom i skupom.

Do primjene željeza kao brodograđevnoga materijala gradili su se tzv. kompozitni brodovi. U tom tipu konstrukcije cjelokupno je orebrenje, tj. kobilica, pasma, rebrenice, proveze, bočna rebra i sponje, napravljeno od željeza i samo su platice dna, boka i palube od drva. Velik broj kompozitnih brodova izgrađen je u Velikoj Britaniji, neposredno prije otvaranja Sueskoga kanala, za trgovinu s Dalekim istokom. Jedan od poznatijih je kliper Cutty Sark izgrađen 1869.

Početkom industrijske revolucije i nakon otkrića parnoga stroja započela je gradnja željeznih, a oko 1870. i čeličnih brodova. Nastavljena je gradnja poprečnim sustavom po uzoru na drvene brodove te je znatna količina materijala bila raspoređena u dno u odnosu na palubu trupa broda. Takva je gradnja rezultirala slabošću palubnih konstrukcija dužih brodova, zbog problema s uzdužnom čvrstoćom i sklonosti izvijanju. Sukladno tomu, veliki se brodovi (tankeri, kontejnerski brodovi, ratni brodovi i dr.) danas grade uzdužnim sustavom gradnje zbog nagla rasta veličine uzdužnih momenata savijanja. Oko 1890. čelik potpuno zamjenjuje željezo uz smanjenje izmjera građevnih elemenata te proizvodnju većih valjanih profila različitih oblika.

Projektiranje i dimenzioniranje elemenata brodskih konstrukcija

Projektiranje brodske konstrukcije slijedi nakon određivanja tipa i funkcije broda, službe broda, područja plovidbe i glavnih izmjera (duljina, širina, visina, gaz). Projektiranje broda započinje inicijalnom definicijom topoloških karakteristika brodske konstrukcije s osnovnim naznakama raspodjele glavnih podstruktura i važnih elemenata (pozicije uzdužnih i poprečnih pregrada, raspored okvira i dr.). Dimenzioniranje elemenata brodske konstrukcije provodi se na temelju tehničkih pravila klasifikacijskih društava. Osim klasičnih preskriptivnih pravila klasifikacijska društva određuju i procedure za provođenje izravnih proračuna odziva s pomoću metode konačnih elemenata, te kriterije podobnosti (dopuštena naprezanja, kriteriji izvijanja, granične čvrstoće trupa i dr.).

Strukturna optimizacija brodske konstrukcije korištenjem metode konačnih elemenata omogućava uvid u ponašanje brodske konstrukcije te njeno racionalno redimenzioniranje u skladu sa zadanim opterećenjima. U razvoju računalnih alata za projektiranje brodskih konstrukcija sudjelovali su i znanstvenici s Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (posebno → Vedran Žanić) koji su pridonijeli razvoju svjetski priznatoga programskoga sustava MAESTRO. Izravni proračuni čvrstoće i optimizacije konstrukcije brodova građenih u hrvatskim brodogradilištima su znatno pridonijeli razvoju toga područja u Hrvatskoj do svjetske razine (→ čvrstoća broda).

Uloga klasifikacijskih društava

Sigurnost ljudi i brodova te zaštita okoliša zahtijevaju neprestani nadzor klasifikacijskih društava, neovisnih inspektora i nadzornih jedinica brodogradilišta tijekom svih faza projektiranja, izgradnje i službovanja broda. Najpoznatija klasifikacijska društva na svijetu, po pravilima kojih se projektiraju i grade brodske konstrukcije su: Lloyd Register (LR), American Bureau of Shipping (ABS), Det Norske Veritas i Germanischer Lloyd (DNV-GL) i Bureau Veritas (BV).

U Trstu je 1858. utemeljen Austrijski Veritas (Veritas Austriaco). Jugoslavenski registar utemeljen je 1949. i djelovao je do 1992., nakon čega je njegov pravni nasljednik postao → Hrvatski registar brodova (HRB) sa sjedištem u Splitu. Klasifikacijska društva uz razvoj tehničke regulative razvijaju i prikladne računalne sustave za analizu brodskih konstrukcija po pravilima kojima se projektanti koriste u svakodnevnom radu.

Visoko školstvo i publicistika

Osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. osnovani su među ostalim brodograđevni odjel i brodostrojarski odjel (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje). Kolegiji brodogradnje bili su okupljeni u tri osnovne skupine: teorija broda, osnivanje i konstrukcija broda te brodski strojevi. Brodograđevni i brodostrojarski odjel bili su nositelji brodograđevne znanosti i struke tadašnje države, a kolegije su od njihova osnutka predavali profesori → Đuro Stipetić i → Leopold Sorta. Poslije su se svojim radom u području brodskih konstrukcija istaknuli → Adam Armanda, → Teodor Bernardi, → Stjepan Ercegović, → Ivo Senjanović, V. Žanić, → Kalman Žiha, → Rajko Grubišić, → Izvor Grubišić i dr.

Danas kolegiji vezani uz brodske konstrukcije spadaju u temeljne kolegije u izobrazbi brodograđevnih inženjera i predaju se na fakultetima u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Konstrukcija broda prethodi kolegijima vezanima uz čvrstoću i vibracije broda i obuhvaća upoznavanje studenata sa svim konstrukcijskim elementima, njihovim nazivljem i funkcijom, kao i osnovama dimenzioniranja.

Među prvima su sveučilišnim udžbenicima iz toga područja Brodske konstrukcije (M. Grubišić, 1980−88), Metoda konačnih elemenata u analizi brodskih konstrukcija (I. Senjanović, 1998).

Dančević, Luka (Jelsa, 21. X. 1912 – Split, 30. VIII. 1976), pomorski publicist i kapetan.

Pomorsku trgovačku akademiju završio je 1930. u Bakru, od 1932. bio je poručnik trgovačke mornarice, od 1936. kapetan duge plovidbe. Plovio je na prekooceanskim brodovima brodarskoga društva Jugoslavenski Lloyd iz Splita (1934–40). Završio je školu za rezervne mornaričke časnike te je promaknut u čin majora NOVJ (1944). Radio je na izgradnji pomorske upravne službe u Upravi pomorstva u Splitu (1945–48), bio glavni kontrolor i pomoćnik ministra pomorstva FNRJ u Beogradu (1949–51), direktor Više pomorske škole u Rijeci (1952), načelnik Pomorske oblasti srednjeg Jadrana u Splitu (1953), direktor Jugoslavenske slobodne zone u Solunu (1954–56), Jugoslavenskog registra brodova u Splitu (1957–60), Savezne uprave pomorstva i rečnog saobraćaja u Beogradu (1961–62), te državni savjetnik za pomorski i riječni promet u Saveznom sekretarijatu za saobraćaj i veze u Beogradu (1963–66).

Bavio se sigurnošću plovidbe i zaštitom okoliša, pomorskim brodarstvom i signalizacijom, riječnom plovidbom, te je istraživao uzroke pomorskih nesreća. Autor je mnogobrojnih stručnih djela o pomorstvu, ali i o maritimnoj prošlosti te povijesnim okolnostima na Hvaru u doba ustanka protiv Mletačke Republike. Bio je potpredsjednik Međunarodne pomorske organizacije (IMCO) u Londonu (1955–56). Bio je član te jedan od osnivača Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije (od 1962), te član predsjedništva Jugoslavenskog udruženja za međunarodno pravo (1960–64).

Dirnbacher, Ivan (Frohnleiten, Austrija, 13. XII. 1858 – Zagreb, 28. X. 1944), konstruktor, tvorničar i biciklist.

U tvornici AIBEL u Grazu izučio je mehaničarski zanat i 1880-ih počeo se baviti biciklizmom. U Zagrebu je 1895. osnovao Prvu hrvatsku tvornicu dvokolica Ilyria, gdje je konstruirao i prve bicikle u Hrvatskoj: Ilyriju i Croatiju, a za potonji je 1896. na međunarodnoj industrijskoj izložbi u Londonu osvojio zlatnu medalju. Proizvodio je obične, trkaće i tandemske bicikle, a sve s dvama jednakim kotačima. Prvi je počeo upotrebljavati Dunlopove gume ispunjene zrakom, što je vožnju učinilo ugodnijom. Bavio se i proizvodnjom motornih bicikala (od 1900) te je vodio trgovinu motornih bicikala i dvokolica u Zagrebu. Surađujući s izumiteljem → Slavoljubom Eduardom Penkalom, pomogao je pri izradbi dijelova prvoga zrakoplova s motorom u Hrvatskoj (1909). Od 1915. sa sinom Ivanom vodio je tvornicu i automehaničarsku radionicu s garažom, koja je prestala s radom neposredno nakon II. svj. rata. Bio je član Prvoga hrvatskog društva biciklista te klubova Sokol, Velocitas, Orao i Slaven. Natjecao se s prvim hrvatskim biciklistima Mirkom Botheom (1867−1943), → Ferdinandom Budickim i Emilom Menigom (1880−1959).







Sveučilište u Zadru, visokoškolska ustanova, osnovana 2002. u Zadru, koja izvodi 33 preddiplomska studija, 41 diplomski studij, dva integrirana preddiplomska i diplomska studija, jedan specijalistički poslijediplomski studij i sedam doktorskih studija. Na Sveučilištu je upisano oko 6000 studenata, a zaposleno oko 590 osoba, od kojih oko 410 u nastavničkom i suradničkom zanimanju (2015).







Povijest

Kao značajno pomorsko središte Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, Zadar je od XIV. st. bio sjedište sveučilišta na hrvatskom Jadranu. Godine 1396. osnovan je Studium generale, poslije Universitas Jadertina. Na tome sveučilištu s dva fakulteta, nižem filozofskome i višem teološkome, nastava se (izuzev 1481–95. zbog osmanlijskih prodora) redovito održavala do 1553., kada je Studium generale dobio status privilegiranog sveučilišta (universitas privilegiata) s pravom dodjeljivanja najviših akademskih naslova, uključujući i doktorat. Do 1807. dodijeljeno je 105 doktorskih naslova, 96 bakalaureatskih i 214 lektorskih zvanja. Tadašnje Universitas Jadertina djelovalo je do 1807., kada je Dalmacija postala dio francuskoga carstva te su francuske vlasti ukinule Sveučilište. Ipak, visokoškolsku nastavu u Zadru nastavila je ustanova Licej, osnovana 1806. Licej je ujedinio srednjoškolsko obrazovanje (gimnazija) i visokoškolsku nastavu iz kirurgije, medicine, kemije i prava. Iz te su ustanove 1810. formirani posebni sveučilišni studiji za zvanja liječnika, višega i nižega kirurga, ljekarnika, inženjera arhitekture, geodeta (mjernika) i pravnika, te je uveden i studij teologije. Prve i jedine akademske titule dvadesetorici studenata podijeljene su 1811., nakon čega je zbog političkih turbulencija i financijske oskudice Licej ukinut. Osim Universitas Jadertina i Liceja, u Zadru je 1848−51. djelovao privatni studij prava, te studij teologije na crkvenom učilištu Florio, koje je osnovano 1656. Studij je 1828. prerastao u visoki teološki studij, Studium Theologicum.

Filozofski fakultet u Zadru osnovan je 1956. u sklopu Sveučilišta u Zagrebu, a 1974. prešao je u sastav Sveučilišta u Splitu, kojega je više godina bio vodeća ustanova. Filozofskomu fakultetu pripojena je 1979. Pedagoška akademija (osnovana 1961), a 1998. iz fakulteta je izdvojena Visoka učiteljska škola. Visoka učiteljska škola i Filozofski fakultet bili su osnovica Sveučilišta u Zadru, osnovanoga 2002.

Organizacija

Sveučilište u Zadru čini 25 sveučilišnih odjela za: filozofiju, francuske i iberoromanske studije, germanistiku, anglistiku, talijanistiku, kroatistiku i slavistiku, klasičnu filologiju, lingvistiku, etnologiju i antropologiju, informacijske znanosti, izobrazbu učitelja i odgojitelja, nastavničke studije u Gospiću, pedagogiju, arheologiju, povijest, povijest umjetnosti, psihologiju, sociologiju, ekonomiju, turizam i komunikacijske znanosti, zdravstvene studije, geografiju, ekologiju, agronomiju i akvakulturu te teološko-katehetski i pomorski odjel. Dio su Sveučilišta i dva centra za visokostručni ili nastavni rad: Centar za strane jezike i Centar za tjelovježbu i studentski šport.

U sastavu Sveučilišta djeluju četiri znanstvenoistraživačka centra: Centar za jadranska onomastička istraživanja, Centar Stjepan Matičević, Centar za istraživanje krša i priobalja te Centar za interdisciplinarno istraživanje mora i pomorstva. Sveučilište razvija suradnju s lokalnom zajednicom u obliku pripreme i izvođenja zajedničkih projekata, sudjelovanja u izradbi strateških razvojnih dokumenata, poticanja razvoja civilnoga društva te priređivanju različitih aktivnosti radi popularizacije znanosti, poticanja istraživanja te zaštite i vrednovanja kulturne i prirodne baštine.

Pomorski odjel

Odjel je osnovan 2004. te je nositelj dvaju preddiplomskih studijskih programa, posebnog programa obrazovanja pomoraca i tečajeva za pomorce. Preddiplomski studiji izvodili su se u Zadru od 2000. kao dislocirani studiji Pomorskoga fakulteta u Rijeci, a od 2005. pripadaju Sveučilištu u Zadru.

Nautika i tehnologija pomorskoga prometa preddiplomski je studij za stjecanje kompetencija za vođenje broda, sudjelovanje u upravljanju brodarskim poduzećima i upravljanje pomorskom plovidbom. Završetkom studija omogućeno je stjecanje najvišeg zvanja u pomorstvu: prvi časnik palube te zapovjednik broda.

Brodostrojarstvo i tehnologija pomorskoga prometa preddiplomski je studij za stjecanje kompetencija za obavljanje poslova održavanja i upravljanja brodskim postrojenjem, sudjelovanje u upravljanju brodarskim poduzećima, brodogradilištima, pomorskim i prometnim ustanovama i poduzećima koja se bave djelatnostima povezanim s pomorstvom. Završetkom studija omogućeno je stjecanje najvišega zvanja u pomorstvu: drugi časnik stroja na brodu te upravitelj stroja na brodu.

Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu

Odjel je osnovan 2006. te je nositelj dvaju prediplomskih i jednog diplomskog studija. Od osnutka, na oko 200 000 m² poljoprivrednoga zemljišta na području između Suhovara i Islama Grčkog, djeluje Sveučilišno dobro Baštica. U Baštici se podižu proizvodno pokusni nasadi više sorta jabuka i vinove loze za potrebe studija.

Primijenjena ekologija u poljoprivredi preddiplomski je studij koji se izvodi od 2010. u dvama smjerovima: Biljna proizvodnja Sredozemlja i Gospodarenje ekosustavima Sredozemlja. Na studijima se stječu kompetencije za primjenu osnovnih znanja iz područja biologije (botanike, zoologije ili ekologije), pedologije, kemije, matematike, fizike i informatike na rješavanje praktičnih problema poljoprivredne proizvodnje.

Podvodne znanosti i tehnologije preddiplomski je studij koji se izvodi u području prirodnih, tehničkih i humanističkih znanosti (interdisciplinarni studij). Studij omogućava stjecanje vještina za samostalno organiziranje složenih podvodnih poslova i aktivnosti, komunikaciju sa stručnjacima iz različitih polja kao što su biologija, ekologija, akvakultura, arheologija, brodogradnja, građevina, pučinsko inženjerstvo, zaštita okoliša, obalni i poslovni menadžment te ronjenje.

Održivo upravljanje vodenim ekosustavima diplomski je studij koji omogućava stjecanje vještina za upravljanje poslovima i aktivnostima iz različitih polja vezanih uz obalni, slatkovodni i morski okoliš, kao što su biologija i ekologija vodenih ekosustava, akvakultura, ribarstvo, zaštita vodenih ekosustava, menadžment obalnog i vodenog okoliša, te upravljanje zaštićenim morskim područjima.

Hrvatsko društvo za zaštitu materijala (HDZaMa), udruga stručnjaka koji se bave zaštitom materijala, osnovana 1954. u Zagrebu.

Odmah nakon osnutka uključilo se u Savez inženjera i tehničara Hrvatske (danas → Hrvatski inženjerski savez). Idućih desetak godina Društvo je održavalo tečajeve iz galvanotehnike, anodizacije aluminija, fosfatiranja, bruniranja, kromatiranja, patiniranja, skladištenja, ambalažiranja i transporta, kemijskog i elektrolitičkoga poliranja te katodne zaštite. Izdavalo je časopis Informativni bilten (kvartalno, 1957–60), a ostala izdavačka djelatnost obuhvaćala je izdavanje priručnika te zbornika znanstvenih i stručnih radova sa skupova Društva.

Samostalno ili u suradnji Društvo je organiziralo mnogobrojna savjetovanja, skupove i seminare u zemlji, poput Međunarodne konferencije o koroziji u Zagrebu (1956). Bilo je suorganizator 65. (1972) i 223. (1998) konferencije Europske korozijske federacije. Godine 1972. pokrenulo je međunarodno savjetovanje o zaštiti materijala i industrijskome finišu, koje od 2006. nosi naziv KORMA te se održava bienalno na Zagrebačkom velesajmu u sklopu Međunarodnoga sajma zavarivanja i antikorozivne zaštite.

Osnovano je na poticaj akademika Miroslava Karšulina (predsjednik od osnutka do 1978), Tihomila Markovića i Zvonimira Dugog. Od 1978. do 2003. Društvom je predsjedao → Ivan Esih, 2003–13. Darko Rajhenbah, 2013–16. Sanja Martinez, dok ga od 2016. vodi Dragutin Juraj. Od 1956. Društvo je član Europske korozijske federacije (EFC), a član je i Međunarodnoga korozijskoga vijeća (ICC) te Svjetske korozijske organizacije (WCO). Od 1961. sjedište Društva je pri Katedri za zaštitu materijala Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

pomorstvenost, ponašanje broda i pučinskih objekata na morskim valovima; također teorija njihanja (oscilacijskoga gibanja) plovnoga objekta na harmonijskim i morskim valovima. Aspekti pomorstvenosti su plovnost, stabilnost, poriv, upravljivost, čvrstoća broda, pomaci i ubrzanja broda, dinamička stabilnost, zalijevanje palube, izron pogonskoga vijka, izron pramca i udaranje o valove, integritet konstrukcije sa svim pratećim učincima (puzanje, dahtanje i dr.), a ujedinjeni su u jedinstvenu odliku plovila izloženog djelovanju hidrodinamičkih sila morskih valova. Nije regulirana propisima i vezana je uglavnom uz iskustvene pomorsko-eksploatacijske uvjete.

Unatoč pokušajima Leonharda Eulera (1707−1783), Pierrea Bouguera (1698−1758) i Daniela Bernoullija (1700−1782), koji su formulirali jednadžbe njihanja broda uzimajući u obzir samo promjenljive hidrostatičke i inercijske sile, razvoj znanosti o njihanju broda počeo je tek objavljivanjem radova Williama Froudea (1810−1879) O ljuljanju brodova (On the Rolling of Ships, 1861) i njegova sina Roberta Edmunda Froudea (1846−1924), Nejednako ljuljanje brodova (The Non-uniform Rolling of Ships, 1896), koji su se bavili istraživanjem ljuljanja broda na bočnim valovima uz pretpostavku da su širina i gaz broda mali u odnosu na duljinu vala i da prisutnost broda u fluidu ne utječe na polje tlaka slučajnoga valnoga sustava. Rad O gibanju brodova na uzburkanim morima (On the Motion of Ships in Confused Seas, 1953) Manleya St. Denisa (1910−2003) i Willarda Piersona (1922−2003) bio je prekretnica u brodograđevnoj struci objedinjujući dotadašnja znanja iz oceanografije, teorije broda i srodnih disciplina, čime je utemeljena analiza njihanja broda na morskim valovima. Teorija i metoda za proračun odziva njihanja broda i ostalih vitkih tijela na harmonijskome valu konačan je oblik dobila 1970-ih definiranjem matematički konzistentne teorije, danas poznate kao STF metoda (autori N. Salvesen, E. O. Tuck, O. Faltinsen). Današnja znanja o analitičkome, odn. numeričkome rješavanju složenoga problema njihanja tijela na valovitoj površini kodirana su u mnogobrojnim računalnim aplikacijama.

Razvoj pomorstvenosti u Hrvatskoj

Prvi se problemom pomorstvenosti u Hrvatskoj počeo baviti → Tonko Tabain 1960-ih u Brodarskom institutu u Zagrebu. Kao profesor zagrebačkoga Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB), zajedno s → Josipom Uršićem vodio je nastavu o složenoj problematici pomorstvenosti koja postaje jedno od temeljnih znanja brodograđevne struke. Tabain je uveo kolegij Osnove teorije pomorstvenosti (1980), uključivši u sadržaj i spektralnu teoriju valova (1961., 1968), objavio prve spektralne i statističke analize mjerenja vjetrenih valova na Jadranu (1968−82), standard stanja mora i dugoročnu prognozu individualnih valnih visina za Jadran (1974). Objavio je 1977. prvi standard stanja Jadranskoga mora opisan jednodimenzijskim empirijskim spektrima gustoće valne energije (Tabainov spektar), koji je ušao u uporabu u brodograđevnoj struci te je iznimno važan u znanstvenom i gospodarskome smislu. Svojim je radom Provjera linearnosti sustava gibanja broda (A Check on the Linearity of a Ship Motion Systems, 1961) → Mladen Fancev potvrdio osnovnu hipotezu broda kao linearnog oscilatora pobuđenoga stohastičkim uzbudnim procesom (morskim valovima), koju su postavili M. St. Denis i W. Pierson. Objavljene rezultate prihvatila je struka te je ideja općeprihvaćena u brodograđevnoj struci, posebice u analizi vertikalnih njihanja i opterećenja brodskoga trupa na morskim valovima.

Nastavnički rad na FSB-u 1989. nastavio je → Većeslav Čorić. Kao honorarni nastavnik na Tehničkome fakultetu u Rijeci uveo je 1994. kolegij Osnove teorije pomorstvenosti. Od 2002. predavanja na riječkome Tehničkome fakultetu nastavila je → Jasna Prpić-Oršić, koja se uz nastavni rad bavi razvojem numeričkih metoda u teoriji pomorstvenosti u području nelinearnih odziva i porasta otpora. Uvođenje problematike pomorstvenosti u visokoškolsku nastavu i školovanje inženjera i znanstvenika omogućilo je primjenu teorije pomorstvenosti u osnivanju netipičnih brodova i pučinskih objekata u praksi. Primjer je izgradnja najveće ploveće dizalice katamaranskoga tipa u brodogradilištu 3. maj u Rijeci 1989., nosivosti 14 000 t, duge 148,7 m i kapaciteta dizanja na otvorenome moru 1200 t. Gradnja tog plovila bila je nezamisliva bez detaljnih analiza njezina odziva na morskim valovima.

Današnji razvoj pomorstvenosti usmjeren je prema numeričkim metodama kako bi brodovi i pučinski objekti postali što sigurniji i djelotvorniji na valovitu moru. Doprinos tom razvoju daju → Šime Malenica, J. Prpić-Oršić i dr., a u području hidroelastičnosti → Ivo Senjanović.

Razvoju pomorstvenosti pridonose časopis → Brodogradnja, koji objavljuje radove domaćih i inozemnih autora, te zbornik bijenalnog simpozija SORTA, posvećen profesoru Leopoldu Sorti. J. Prpić-Oršić i V. Čorić objavili su prvi udžbenik iz teorije pomorstvenosti na hrvatskome jeziku Pomorstvenost plovnih objekata (2006).

Hrvatsko udruženje za ljevarstvo (HULJ), udruga stručnjaka i poduzeća iz ljevarske djelatnosti ili djelatnosti usko vezanih uz ljevarstvo. Sljednik je Društva ljevača NR Hrvatske osnovanog 1954 (Društvo ljevača SR Hrvatske 1963–77., Savez ljevača SR Hrvatske 1978–86., Savez organizacija livaca Jugoslavije 1986–91., Savez ljevača Hrvatske 1992–95). Pod današnjim nazivom djeluje u Zagrebu od 1995.

Cilj Udruženja stručno je usavršavanje članova, primjena tehnoloških i tehničkih dostignuća u praksi, poboljšanje uvjeta i sigurnosti rada u ljevaonicama, primjereno vrednovanje uvjeta rada zaposlenih u ljevaonicama, nastojanje da se sekundarnim kovinama (otpadci iz proizvodnje i potrošnje) odredi strateško značenje te uspostavljanje i razvijanje suradnje s visokoškolskim i znanstvenim ustanovama. Udruga prati razvoj i dostignuća ljevarske tehnologije u svijetu, radove vezane uz ljevarstvo objavljene u stručnim i znanstvenim glasilima, šalje izaslanstva na stručne i znanstvene skupove i izložbe ljevarske tematike.

Od početka djelovanja Udruženje objavljuje glasilo → Ljevarstvo, te mnoge druge stručno-znanstvene knjige i zbornike skupova.

Predsjednik udruženja od 2014. je Smiljan Hren.

Štambuk, Vinko (Selca, Brač, 24. XII. 1911 – Zagreb, 2. VI. 2007), strojarski inženjer.

Diplomirao je 1936. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radio je u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskome Brodu (→ Đuro Đaković grupa) kao inženjer konstruktor u gradnji parnih lokomotiva (1938–40), u ispostavi Banske vlasti Banovine Hrvatske u Splitu kao stručni referent (1940–41), u Radionicama željezničkih vozila Zagreb (→ Tvornica željezničkih vozila Gredelj) kao pogonski inženjer (1941–59), u Sekretarijatu za industriju Izvršnog vijeća NR Hrvatske kao savjetnik za brodogradnju, motornu industriju i industriju šinskih vozila (1959–62). Potaknuo je osnivanje Instituta za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (→ Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj) u Slavonskome Brodu, u kojem je bio prvi direktor (1962–73). Bio je (1973–76). rukovoditelj OOUR-a Razvoj procesne i nuklearne opreme u sklopu Instituta i koordinator skupine domaćih poduzeća pri ugovaranju izgradnje Nuklearne elektrane Krško s Westinghouseom.

Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o., znanstvenoistraživačka ustanova osnovana 1961. u Slavonskome Brodu kao Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković. Bavi se razvojem industrijskih i termoenergetskih postrojenja, proizvodnje pružnih vozila, tehnologije izradbe proizvoda te kontrolom kvalitete proizvoda.

Osnovan je kao dio poduzeća Đuro Đaković, industrija lokomotiva, strojeva i mostova Slavonski Brod (→ Đuro Đaković Grupa), spajanjem razvojnih odjela i laboratorija, odn. znanja iz znanosti i prakse. Kao dio poduzeća koje je bilo nositelj kotlogradnje i proizvodnje lokomotiva u Hrvatskoj, Institut je bio nositelj istraživačko-razvojnoga rada poduzeća ali i razvoja toga područja hrvatske strojogradnje. Prvi direktor bio je → V. Štambuk. Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković neko je vrijeme djelovao samostalno (od 1963), a kasniji naziv i djelovanje mijenjali su se usporedno s promjenama u poduzeću, a prema promjenama zakonskih odredbi. Naziv je od 1976. bio RO Institut za strojarstvo Đuro Đaković, od 1983. RO Đuro Đaković Institut za strojarstvo – Strojarski fakultet, 1990. podijeljen je na OOUR Strojarski fakultet i OOUR Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj, koji su od 1991. djelovali kao zasebne RO, pa je 1991. nastao Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. d., a nakon privatizacije 1993. nastavlja djelovati pod današnjim nazivom.

Razvoj ustanove kroz povijest

U približno četiri desetljeća djelovanja, Institut je ostvario napretke u tehnologijama strojogradnje te započeo visokoškolsko obrazovanje u Slavonskome Brodu.

Razvoj tehnologije u strojogradnji

Institut je bio organiziran u pet odjela, za razvoj cjelovitih industrijskih te termoenergetskih postrojenja (šećerane, cementare, kotlovska i naftna postrojenja), tračničkih vozila, tehnologije zavarivanja te za organizaciju i razvoj poduzeća. Osim postojećom opremom poduzeća, od 1968. raspolagao je Ispitnom stanicom za statička i dinamička ispitivanja, Laboratorijem za nerazorna ispitivanja (prvotno dio poduzeća) te Laboratorijem za kemijska i mehanička ispitivanja materijala.

U Stanici su se u početku ispitivala tračnička vozila. Bila je jedinstvena u regiji te se opremljenošću i mogućnostima (tenzometri, optički i elektromehanički mjerači pomaka i dr.) ubrzo proširila izvan okvira Instituta i Poduzeća te počela pružati usluge proizvođačima iz susjednih zemalja (Mađarske, Rumunjske, Austrije). Osim tračničkih vozila, tijekom vremena počela se rabiti za ispitivanje vozila za cestovni promet i specijalnih vozila za prijevoz teških tereta, za ispitivanje statičke i dinamičke nosivosti različitih dijelova čeličnih konstrukcija, poput dalekovodnih i televizijskih rešetkastih stupova, dizalica, mosnih lukova, brodskih sidara, čelične užadi i dr.

U Laboratoriju za nerazorna ispitivanja ispitivani su materijali i zavareni spojevi, a bio je opremljen rendgenskim uređajima, defektoskopima, ultrazvučnim i magnetskim uređajima, tamnom komorom za obradbu filmova, opremom za zaštitu od ionizirajućega zračenja. Za radiografska ispitivanja izgrađena je 1981. posebna ispitna stanica (debljine zidova 180 cm radi zaštite od ionizirajućega zračenja) opremljena linearnim akceleratorom. Ondje se obavljala kontrola debelih čeličnih konstrukcija (kotlova i ložišta), a poseban uspjeh bila je kontrola svih zavara prigodom građenja Nuklearne elektrane Krško (11 000 radiograma) te ispitivanje zabrtvljenosti zaštitne čelične posude reaktora.

U Laboratoriju za kemijska i mehanička ispitivanja materijala mikrografskim (razornim) analizama kvalitete zavarivanja i sustavnim istraživanjem svojstava materijala za buduće proizvode (poput kotlova, spremnika, velikih cjevovoda i mlinskih bubnjeva) ispitivala se kvaliteta rada u proizvodnim pogonima poduzeća.

Sredinom 1970-ih u Institutu je započelo istraživanje proizvodnih tehnologija oklopa tenkova koji su se proizvodili u Tvornici specijalnih vozila. U 1980-ima Institut se bavio specijalnim oklopljenim vozilima, poljoprivrednim strojevima, energetskim postrojenjima, spalionicama otpada, postrojenjima za preradbu građevinskoga materijala.

Obrazovanje vlastita kadra

Zbog potrebe za stručnim kadrom, u Institutu je 1962. osnovan Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba (VTŠ), za visoko obrazovanje I. i II. stupnja (ing. i dipl. ing.). Prvi voditelj Centra bio je Branko Pavlović. U nastavi su sudjelovali nastavnici iz Zagreba te zaposlenici Instituta, a studenti su mahom bili radnici poduzeća. Nastava se održavala u Slavonskome Brodu (dio u prostorijama poduzeća), a vježbe u Institutu i poduzeću te manjim dijelom u Zagrebu. Od 1967. Centar djeluje u sastavu Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu, kao Centar FSB-a za studij strojarstva u Slavonskome Brodu (i dalje u obliku izvanrednoga studija). U Centru je od tada bilo moguće samo visoko obrazovanje I. stupnja, a II. stupanj studenti su, uz polaganje dodatnih ispita, mogli nastaviti u Zagrebu. Redoviti studij I. stupnja osnovan je 1970 (Odjel studija strojarstva za školovanje omladine), koji se bez dodatnih ispita mogao nastaviti u Zagrebu (II. stupanj). Studenti koji su odlazili na studij u Zagreb, rijetko su nakon studija tražili zaposlenje u Slavonskome Brodu te je postojala potreba za uspostavom cjelovitoga studija. Izvanredni studij ugašen je akademske godine 1972–73. Redoviti studij akademske godine 1973–74. postao je posebna organizacijska jedinica FSB-a (naziva Centar za studij strojarstva u Slavonskome Brodu). Zbog sve veće potrebe za osamostaljenjem studija, nakon nekoliko reorganizacija, pridruženja Sveučilištu u Osijeku (1980) i ostvarivanja prava na pružanje visokoga obrazovanja II. stupnja (1986), studij se 1991. izdvojio kao samostalna znanstveno-nastavna ustanova (→ Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu).

Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o. danas

Od 1993. Institut je nastavio djelovati pod nazivom Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o. Danas se bavi ispitivanjima razaranjem materijala i zavarenih spojeva (mehanička, metalografska i kemijska ispitivanja materijala i zavarenih spojeva), ispitivanjima bez razaranja materijala i zavarenih spojeva (radiografska, ultrazvučna, penetrantska i ispitivanja magnetskim česticama), atestiranjima i obrazovanjem zavarivača, atestiranjima tehnoloških postupaka zavarivanja te reparaturnim održavanjem industrijske i procesne opreme. Centar raspolaže akreditacijama, certifikatima i ovlasnicama Hrvatske akreditacijske agencije (za ispitivanje materijala i opreme prema normi HRN EN ISO/IEC 17025:2007), Bureau Veritas, Hrvatskoga registra brodova i Američkoga registra brodova te Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH (za osposobljavanje zavarivača i rukovatelja građevinskim strojevima). Od 15 zaposlenih, većina su inženjeri i diplomirani inženjeri.







Grubišić, Izvor (Šibenik, 22. II. 1947), brodograđevni inženjer, stručnjak za višekriterijsku računalnu optimizaciju broda.

Diplomirao je 1972., magistrirao 1982. te doktorirao 1989. disertacijom Prognoziranje brzine modernih jedrenjaka kompjuterskom simulacijom (mentor → T. Tabain) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu. Radni vijek proveo je na FSB-u, gdje je biran u zvanje stručnoga suradnika 1972., a za redovitoga profesora izabran je 2001. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Geometrija broda, Plovnost broda, Konstrukcija malih brodova, Višekriterijski modeli konceptualnog osnivanja broda. Bio je predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (1994–96), osnivač i voditelj Laboratorija za primjenu računala u brodogradnji (1989–95), voditelj Katedre za hidromehaniku plovnih objekata (1996–2014), prodekan (2002–06) i dekan (2006–10) FSB-a.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa obuhvaćaju višekriterijsku optimizaciju, geometriju, stabilnost, otpor i propulziju te osnivanje broda. Razvio je računalni sustav STUDFORM za definiranje brodske forme, koji je javno dostupan i rabi se na hrvatskim brodograđevnim studijima, te generičke konceptualne projektne modele nekoliko tipova brodova. Bio je urednik struke brodogradnja Hrvatske enciklopedije LZ-a.

Andročec, Vladimir (Varaždin, 4. II. 1946), brodograđevni inženjer, stručnjak za hidrodinamiku i vodogradnju.

Diplomirao je 1970., magistrirao 1976. te doktorirao 1986. disertacijom Dinamika Jadranskog mora kao element projektiranja fiksnih pomorskih objekata (mentor → J. Uršić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Bio je istraživač i voditelj hidrodinamičkih laboratorija u Brodarskom institutu u Zagrebu (1969−80). Od 1980. bio je zaposlen na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet; sv. 3) u Zagrebu, gdje je od 1991. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Hidromehanika, Mehanika tekućina, Opća hidraulika, Modeliranje u hidrotehnici, Temeljna hidrotehnika. Bio je voditelj Hidrotehničkoga laboratorija (1991–2006) i pročelnik Katedre za temeljnu hidrotehniku (2006–13). Predavao je i na građevinskim fakultetima u Rijeci (1990–2007) i Osijeku (1988–2002) te na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (1991–2003). Istodobno je bio i glavni direktor zagrebačkoga Brodarskog instituta (1992–2000). Umirovljen je 2013.

Bavi se modeliranjem hidrotehničkih objekata i hidrodinamičkih procesa, hidrodinamikom brodova i plutajućih objekata, fizikalnim modeliranjem tečenja u otvorenim koritima i hidrauličkim strukturama, eksperimentalnim metodama u hidraulici. Od 2013. glavni je urednik časopisa Tehničke znanosti i godišnjaka Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (HATZ). Član je (od 1994) i predsjednik (od 2013) HATZ-a.