Rožanić, Igor (Zagreb, 3. III. 1927 – Rijeka, 8. IV. 2022), brodograđevni inženjer, stručnjak za zavarivanje i nerazorna ispitivanja.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1953., a doktorirao 1979. na Tehničkome fakultetu u Rijeci disertacijom Tehnološka i ekonomska optimalizacija izrade panela u brodogradnji (mentori E. Wiebeck i → Z. Winkler). Radio je u riječkom brodogradilištu 3. maj (1953−63., 1969−80), gdje je bio inženjer odjela za zavarivanje, organizirao i vodio Odjeljenje tehničke kontrole te bio samostalni projektant Biroa za razvoj i investicije. U Jugoslavenskom registru brodova u Splitu radio je kao stručnjak za strukturu, zavarivanje i kontrolu (1963−69). Bio je zaposlen u laboratoriju za ispitivanje materijala i zavarivanje poduzeća Siemens Dynamowerke u Berlinu (1950) te kao inženjer za primjenu metoda nerazornih ispitivanja u poduzećima Röntgenkontrollen u Oslu (1966) i Canadian Welding Bureau u Torontu (1968). Na Tehničkome fakultetu u Rijeci predavao je 1966−80., a od 1987. ponovno kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Tehnološki procesi gradnje broda, Zavarivanje i srodni postupci, Osnivanje brodogradilišta i Objekti morske tehnologije. Bio je dekan Fakulteta 1989−91. i predstojnik Zavoda za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije od 1994. do 1997., kada je umirovljen. Na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu predavao je 1980−87. Bavio se tehnologijama građenja i održavanja plovnih objekata, objektima morske tehnologije, tehnologijom zavarivanja te tehnologijom kontrole bez razaranja. Počasni je član HATZ-a od 1998.

galvanotehnika, skup elektrokemijskih postupaka za nanošenje metalnog sloja na površinu nekog predmeta. Odvija se s pomoću elektroda (anode i katode) uronjenih u kupku (otopina elektrolita) te elektrolitskim otapanjem materijala na anodi i njegovim taloženjem na katodi. Sukladno tomu anode su najčešće građene od metala taložnoga sloja, dok katode predstavljaju predmet na koji se metal treba nataložiti. Zatvaranjem kruga istosmjerne struje zbivaju se elektrokemijske reakcije otpuštanja elektrona na anodi (anodno otapanje), koji u obliku pozitivnih iona (kationa) prelaze u otopinu svoje soli. Kationi putuju kroz otopinu do katode, gdje primaju elektrone i izlučuju se iz otopine (katodno taloženje). Galvanotehnika obuhvaća elektroplatiranje (galvanostegiju), odn. nanošenje tankog sloja nekog metala na površinu drugog metala radi postizanja eksploatacijskih i dekorativnih svojstava (kositrenje, cinčanje, kromiranje, bakrenje, niklanje, pozlata) te elektrooblikovanje (galvanoplastiku), proizvodnju složenih konstrukcijskih dijelova, kalupa i matrica taloženjem metala na električki vodljivome modelu.

Nastanak i razvoj galvanotehnike uvjetovan je otkrićem galvanskih članaka Alessandra Volte (1745−1827) potkraj XVIII. st., tj. izvora istosmjerne struje. Početci primjene galvanotehnike ostvareni su pozlaćivanjem i posrebrivanjem iz cijanidnih elektrolita (galvanostegija), te izlučivanjem bakra iz sulfatnokiselih elektrolita (galvanoplastika). Razvojem dovoljno čistih spojeva nikla i cinka kao i prikladnih anoda, niklanje i cinčanje postali su glavni postupci galvanostegije na prijelazu u XX. st. Oko 1930. započela je široka primjena zaštitno-dekorativnih prevlaka od nikla, kroma, bakra, kositra, srebra, zlata i dr. U tom se razdoblju galvanoplastika primjenjivala u grafičkoj tehnici, te proizvodnji gramofonskih ploča (elektrolitsko taloženje vrlo tankog sloja srebra), koja je bila zastupljena i u Hrvatskoj, osnivanjem tvornice gramofona i gramofonskih ploča Edison Bell Penkala u Zagrebu 1926. Razvoj galvanotehnike u Hrvatskoj pratio je svjetske trendove, pa su se njeni postupci prvotno rabili u dekorativne svrhe (pozlata). Razvojem elektrotehnike i novih materijala započelo je nanošenje zaštitnih metalnih prevlaka te danas postoji niz manjih poduzeća koja se bave galvanotehnikom, poglavito galvanostegijom.

Znanstvenoistraživačkim radom, visokoškolskom nastavom te objavljivanjem publikacija iz područja galvanotehnike bave se stručnjaci → inženjerstva površina.

Franz, Mladen (Zagreb, 1. II. 1947), strojarski inženjer, stručnjak za materijale.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1971., magistrirao 1979. te doktorirao 1991. disertacijom Utjecaj zaostalih naprezanja na dinamičku izdržljivost nitriranog čelika (mentor → R. Zgaga). Na Fakultetu je radio od 1972; od 2000. redoviti profesor, umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Materijali I, Materijali i toplinska obrada, Novi materijali, Mehanička svojstva materijala. Bio je voditelj Laboratorija za ispitivanje mehaničkih svojstava (1981−98), predstojnik Zavoda za materijale (2003−11), prodekan (1994−98) i u dvama mandatima dekan (1998−2002) Fakulteta. Pod njegovim je vodstvom laboratorij postao Nacionalni laboratorij za umjeravanje mjerila sile i tvrdoće (2002). Bio je i predavač na studiju kiparstva Akademije likovnih umjetnosti (2007–10) te gostujući profesor Sveučilišta Ruhr u Bochumu (1994−97).

Područja njegova znanstvenoga rada su znanost o materijalima, mehanička svojstva materijala, analiza uzroka lomova i otkazivanja strojnih dijelova te kalibracija mjerila sile i tvrdoće. Predsjednik je Matičnog odbora za polja strojarstva, brodogradnje, tehnologije prometa i transporta, zrakoplovstva, raketne i svemirske tehnike Nacionalnoga vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj od 2005. Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2015.

ŽE-ČE, tvornica željeznih i čeličnih proizvoda osnovana 1945. u Karlovcu. Razvila se iz Tvornice limenih štednjaka, bravarske i željezne robe što ju je 1876. utemeljio slovenski poduzetnik i trgovac Ignac Jellenz (1833–1913). Jellenza je naslijedio sin Rudolf, a tvornica je 1921. postala dioničko društvo za proizvodnju bravarske i limene robe, žičanih čavala, žičanoga pletiva, postolarskih čavala i bodljikave žice, koje je zapošljavalo 135 radnika. Zbog gospodarske krize tvornica je zapala u novčane teškoće, pa ju je 1931. preuzeo norveški koncern O. Mustad & Søn A. S. Mustad je u Karlovac došao 1919. te preuzeo tvornicu biljnih ulja i sapuna Olea. Godine 1924. dopremio je strojeve iz matičnog poduzeća, kupio postrojenje za proizvodnju čavala od poduzeća Jurca i Tam iz Ptuja, osnovao Mustad – tvornicu čavala te željezne i čelične robe te 1925. s 30 radnika započeo proizvodnju potkivačkih čavala i metalnih proizvoda. Osim Jellenzove tvornice, 1931. preuzeo je i tvornicu Sava za proizvodnju potkovica iz Jesenica, 1934. postrojenje proizvođača potkovica iz Subotice, proizvodnju pribora za jelo karlovačkog poduzeća Lav i pogon za proizvodnju žlica Adolfa Schlesingera, a 1937. i 1938. postrojenje Tvornice žičane robe iz Velike Kikinde, tvornicu kovinskih proizvoda Metal iz Karlovca te tvornicu Morvaj, ostvarivši tako monopol u toj podgrani metalne industrije.

Tijekom II. svj. rata tvornica je radila pod novim nazivom Mustad, tvornica čavala i metalne robe, iako u manjem opsegu. Nakon 1945. konfiscirana je, a od njezinih postrojenja osnovana je tvornica željeznih i čeličnih proizvoda, isprva imena Tvornica željezne robe, a od 1951. ŽE-ČE. Proizvodnja se odvijala u četiri pogona koji su se nalazili u Ulici Vladka Mačeka, Tuškanovoj, Maloj Švarči te u Ozlju. Proizvodni pogon u Tuškanovoj ulici obuhvaćao je kovačnicu, odjele žarenja, tromlanja (glačanja), šiljenja, odmašćivanja i pakiranja te pomoćni odjel za remont strojeva i alatnicu u kojoj se izrađivao i održavao sitniji alat. Strojevi i oprema bili su početkom XX. st. pokretani elektromotorima Siemens-Schuckert iz 1904., te benzinskim motorom Slavica iz 1924., smještenima izvan proizvodne hale. Odjele i skladišta povezivala je uskotračna pruga, a naknadno je dograđeno i vanjsko dizalo za transport na više katove. Proizvodila se čelična i željezna roba široke potrošnje, klizni okovi, okovi za vrata i prozore, brave, aluminijski okovi, proizvodi od žice, čavli, a od kraja 1940-ih i tijekom 1950-ih i pribor za jelo. ŽE-ČE se bavio i projektiranjem, izradbom i održavanjem alata, specijalnih strojeva i specijalnih stolarskih proizvoda te ugradnjom specijalnih okova, a imao je i mrežu maloprodajnih trgovina u kojima je prodavao svoje proizvode.

Proizvodilo se do 13 000 t žičanih čavala, 1200 t potkivačkih čavala, više od milijun brava i 600 000 kvaka na godinu. Više od 70% proizvodnje potkivačkih čavala izvozilo se u SAD, zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Broj zaposlenih se do pretvorbe kretao između 850 i 1000.









Iako je ŽE-ČE imao gotovo monopolni položaj u proizvodnji brava, okova i čavala u RH, zbog ratnih je zbivanja bila otežana nabava sirovina, smanjena proizvodnja i otežan plasman proizvoda, pa je 1992. bilo samo 634 zaposlenih te je njihov broj nastavio kontinuirano padati. Unatoč investicijskim programima razvoja i modernizacije proizvodnje, 2000. ŽE-ČE je objavio stečaj. Proizvodnju čavala, brava i okova otkupilo je poduzeće Reta te nastavilo proizvodnju s 90 zaposlenih, a proizvodnju potkivačkih čavala u Tuškanovoj preuzelo je novoosnovano poduzeće Potkivački čavli – Žeče, koje je 2005. obustavilo proizvodnju. Na prostoru pogona i upravne zgrade u Mačekovoj ulici otvoren je trgovačko-ugostiteljski i poslovni centar, a proizvodnja građevinskih okova preseljena je na Malu Švarču.

regulacijska tehnika, uređaji i naprave koji svojim međudjelovanjem omogućuju obavljanje procesa → regulacije. Izvedbom se dijele na: mjerne uređaje (mjerenje regulirane veličine), regulacijske uređaje (generiranje postavne veličine koja djeluje na proces regulacije) i izvršne uređaje (opskrbljivanje procesa regulacije energijom ili tvari potrebnom za njegovo vođenje).

regulacija, proces dovođenja ili održavanja neke veličine (napona, temperature, broja okretaja, tlaka) na traženu vrijednost uz pomoć sredstava → regulacijske tehnike. Odvija se prema načelu povratne petlje (informacije) u zatvorenome regulacijskom krugu koji čine regulator, objekt regulacije (proces) te mjerni i izvršni uređaj. Izlaznu varijablu procesa mjerni uređaj prosljeđuje regulatoru koji računa razliku izmjerene i zadane izlazne varijable te određuje logiku upravljanja. Novonastala upravljačka veličina utječe na protok energije ili materije izvršnoga uređaja na proces dovodeći izlaznu varijablu u željenu vrijednost. Sve se više primjenjuju digitalni sustavi regulacije, gdje se kao regulatori rabe mikroprocesori, računala ili sustavi računala u velikim postrojenjima, ali i elementi umjetne inteligencije poput umjetnih neuronskih mreža i sustava neizrazite logike (engl. fuzzy logic systems). Proizvodnja je prilagođena područjima primjene, kao što su procesna postrojenja (rafinerije), proizvodni sustavi (alatni strojevi), robotika, automobilska i zrakoplovna industrija, ali i sustavi izvan područja tehnike, poput ekonomskih, društvenih, bioloških i dr.

Prva čovjekova tvorevina u kojoj je primjenjivao načelo regulacije nastala je u III. st. pr. Kr. Bio je to Ktezibijev vodeni sat, kojemu je plovak smješten u posudi služio kao osjetnik (senzor) razine tekućine i ventil, odn. izvršni član regulacije. Industrijska primjena regulacije počela je s regulatorom razine vode u kotlu parnoga stroja 1765. i centrifugalnim regulatorom brzine parnoga stroja Jamesa Watta (1736−1819) 1788. U drugoj polovici XIX. st. pojavili su se prvi teorijski radovi, a najistaknutiji je On governors (O regulatorima) Jamesa Maxwella (1831−1879) iz 1868. Rješenjima regulacijske tehnike tijekom XIX. st. prednjačile su metode iz mehanike, a početkom XX. st. sve više iz elektrike, signalne tehnike i komunikacija. Posljednji je veliki poticaj regulacija, i općenito automatizacija, doživjela razvojem mikroprocesora 1970-ih.

Regulacija u Hrvatskoj

Znatnija primjena regulacije u Hrvatskoj počela je 1960-ih. Uvezeni elementi regulacije primjenjivali su se uglavnom pri konstrukcijama petrokemijskih postrojenja i alatnih strojeva. Danas u Hrvatskoj postoji više proizvođača cjelokupnih sastavnica regulacije bez kojih je djelovanje bilo kojeg dijela tehnike nezamislivo.

Nastava

Početak visokoškolske nastave iz područja regulacije u Hrvatskoj označilo je osnivanje Zavoda za kontrolne i signalne uređaje elektrotehničkog odsjeka strojarskog odjela Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1954. Osnivač Zavoda bio je → Vladimir Muljević, kojega se smatra pokretačem znanstvene aktivnosti toga područja. Sljedbenik je danas Zavod za automatiku i računalno inženjerstvo Fakulteta elektrotehnike i računarstva, gdje nastavu i znanstvenu aktivnost provode → Nedjeljko Perić, Mario Žagar i suradnici. Katedra za strojarsku automatiku današnjega Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu osnovana je 1966., a nastavu iz područja regulacije unutar kolegija Automatska regulacija uveo je → Tugomir Šurina 1973. Poslije je osnovano usmjerenje Automatizacija i robotika koje je vodio → Branko Novaković. Danas djeluje Zavod za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava Fakulteta.

Na Fakultetu elektrotehnike u Splitu (osnovan 1960; danas Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje) nastavni i znanstveni rad odvijao se pri Katedri za regulacionu tehniku Odjela za elektrotehniku, koji danas nastavlja Zavod za elektrotehniku i računarstvo. Pri Zavodu za elektrotehniku Tehničkoga fakulteta u Rijeci nastavu je provodio → Branko Ostojić, a danas se odvija pri Zavodu za automatiku i elektroniku. Regulacija je zastupljena i u nastavnim programima drugih visokih učilišta, ali i viših i srednjih škola.

Stručna i znanstvena publicistika

Regulacija, kao sveobuhvatni dio tehnike, popraćena je velikim brojem objavljenih radova. Stručnjaci iz područja strojarstva i elektrotehnike ostvarili su značajnu publicističku djelatnost. Ističu se djela Teorija automatske regulacije (V. Muljević, 1967−90), Automatska regulacija (T. Šurina, 1973), Automatsko upravljanje sistemima (Lj. Kuljača i Z. Vukić, 1985), Regulacijski sistemi (B. Novaković, 1985−90), Osnove automatike. Zadaci iz automatske regulacije (V. Kecman, 1988), Metode vođenja tehničkih sistema. Primjena u robotici, fleksibilnim sistemima i procesima (B. Novaković, 1990), Nonlinear Control Systems (Z. Vukić, Lj. Kuljača, D. Đonlagić i S. Tešnjak, 2003) i dr. Suvremeni pristup regulaciji u vidu umjetne inteligencije obrađen je u djelu Umjetne neuronske mreže (B. Novaković, D. Majetić i M. Široki, 1998). Zastupljena su i izdanja u elektroničkom obliku te ona prilagođena srednjem i višemu stupnju obrazovanja.

Udruženja

U području regulacije djeluje → Hrvatsko društvo za komunikacije, računarstvo, elektroniku, mjerenje i automatiku (KOREMA) koje se bavi svim gledištima regulacije te objavljuje časopis → Automatika. U Križevcima je 2004. osnovana udruga Promicanje obrazovanja, informiranja, novinarstva i tehnologija (POINT) kojoj je jedna od važnijih djelatnosti i automatika, u Splitu djeluje Udruga za biomehaniku i automatiku, te postoje udruženja koja se bave pojedinim područjima primjene regulacije, poput društava energetičara.

Hrvatsko društvo za materijale i tribologiju (HDMT), udruga stručnjaka, strukovnih društava i poduzeća koji se bave razvojem, ispitivanjem i primjenom tehničkih materijala. Osnovana je 1992. u Zagrebu.

Društvo objedinjuje rad različitih stručnjaka i potiče prijenos, razmjenu i popularizaciju znanja o tehničkim materijalima (čelici, željezni ljevovi, neželjezni metali i njihove legure, polimerni materijali, tehnička keramika, sinterirani materijali, ugljični i kompozitni materijali) s ciljem poticanja razvoja postojećih i novih materijala, postupaka, metoda i uređaja za ispitivanje, definiranja nacionalnih normi, učinkovita izbora, primjene i gospodarenja materijalom, a prati i istraživanja u tribologiji (koja se bavi proučavanjem trenja i trošenja materijala te postupcima zaštite dijelova od trošenja).

Društvo je organiziralo više znanstvenih savjetovanja, skupova u suradnji s Akademijom tehničkih znanosti Hrvatske, te međunarodnih skupova. Društvo je izdavalo Bilten Hrvatskog društva za materijale i tribologiju (1992–95), zbornike radova i zbornike sažetaka te više stručnih udžbenika i priručnika.

Predsjednik Društva od 2015. je Željko Alar.

Vrančić, Faust (Verantius, Veranzio, Verancsics; Faustus, Fausto) (Šibenik, 1. I. 1551 − Venecija, 20. I. 1617), jedan od vodećih renesansnih leksikografa i izumitelja, filozof, diplomat i svećenik.

Podrijetlom je iz ugledne šibenske obitelji prvotnog prezimena Wranijchijch, Wranchijch i Veranchijch te zatim talijaniziranoga Veranzio. Nicolo je prvi Vrančić koji je 1360. postao građaninom Šibenika, a Zuanne je 1444. primljen u vijeće plemića grada. Hrvatsko-ugarski kraljevi Ferdinand I. i Maksimilijan II. potvrdili su Vrančićevima plemstvo, te im 1568. darovali posjede u zaleđu od Knina do Splita uz nasljedno pravo.

Faust je školovanje započeo u rodnome Šibeniku, stjecanjem osnovnog humanističkog obrazovanja kod kanonika Benedikta Zborovčića. U Padovi je studirao filozofiju i pravo (1568−72) te pokazao veliko zanimanje za matematiku i fiziku. Nakon studija nakratko se vratio u Šibenik, te otišao u Ugarsku, gdje je stric Antun bio kraljevski namjesnik. U Rimu je 1575. primljen za člana Hrvatske bratovštine sv. Jeronima u kojoj su se okupljali mnogobrojni hrvatski uglednici. Za upravitelja biskupskih dobara u Veszprému u Ugarskoj postavljen je 1579., a 1581. imenovan je tajnikom rimsko-njemačkoga cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II., koji je na dvoru na Hradčanyma u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje. Tada je započelo i Vrančićevo prijateljstvo s Jacopom de Stradom (1507−1588), koji je, kako neki smatraju, najviše utjecao na njegovo zanimanje za tehniku i znanost. Godine 1594. napustio je službu kraljeva savjetnika i 1595. otputovao u Veneciju. Ponovno se 1598. vratio u Prag kada ga je car i kralj Rudolf II. imenovao naslovnim čanadskim biskupom te kraljevim tajnikom i savjetnikom za Mađarsku i Transilvaniju. Nakon smrti supruge Mariete, zaredio se 1600., a 1605. stupio je u Kongregaciju Sv. Pavla u Rimu, barnabite. Biskupske časti odrekao se 1608. Godine 1615. teško je obolio, te je na putu prema domovini preminuo u Veneciji; pokopan je u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na Prviću.

Bio je svestran, široke naobrazbe i zanimanja, kretao se u krugovima znamenitih znanstvenika, a i sam je istraživao mnoga područja. To je izravno utjecalo na njegov opus, te je rezultate rada objavio u nekoliko knjiga. Tečno je govorio više jezika te napisao Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog i mađarskog (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae), izdan u Veneciji 1595. Rječnik sadržava 5411 abecedno poredanih latinskih riječi te oko 3800 hrvatskih, čakavskoga dijalekta s primjesama štokavskoga koji se govorio u Šibeniku i okolici, u dodatku Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanje, Očenaš i Zdravomariju te popis slavizama u mađarskome jeziku, što se može smatrati zametkom etimološkoga rječnika. Koliko je Rječnik već tada bio značajan, govori podatak da je 1605. ponovno tiskan dopunjen češkim i poljskim riječima i Vrančićevim predgovorom. Zahvalan svom stricu Antunu na potpori, napisao je knjigu o njegovu životu Život Antuna Vrančića (Vita Antonii Verantii), koja je izdana u Požunu (danas Bratislava) 1575. Pod pseudonimom Yustus Verax Sicenus objavio je djela Logika oblikovana samim svojim dokazima (Logica suis ipsius instrumentis formata, 1608), u kojem odstupa od Aristotelova viđenja logike smatrajući da nije oruđe novih znanja, već analizira postojeća, te Kršćanska etika (Ethica christiana, 1610); oba je djela pod pravim imenom objavio u Veneciji u drugome izdanju 1616. U Rimu je 1606. objavio zbirku svetačkih pripovijedaka Život nikoliko izabranih divic posvećenu sestrama benediktinkama samostana sv. Spasa u Šibeniku. Uz Rječnik jedan od njegovih najvažnijih radova je Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica) iz 1615. ili 1616., djelo koje je znatno utjecalo na tehnička rješenja u kasnijem razdoblju, a Fausta Vrančića potvrdilo kao povijesnu osobu svjetskih razmjera.

Machinae novae

Knjiga s crtežima njegovih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima tiskana je u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni), s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku i Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Kako ne postoje podatci o godinama i mjestima objavljivanja, neki zaključuju da je prvo od tih izdanja Vrančić izdao u Firenci 1595., a drugo 1615. ili 1616. Ipak, većina istraživača smatra da je Vrančić osobno za tisak priredio samo jedno izdanje 1615. ili 1616. Knjiga sadrži 49 bakropisa (crteža), a opisano je 57 tehničkih rješenja. Ne postoje podatci o tome tko je ilustrirao knjigu i majstorski izradio bakroreze. Vrančić je razradio veći broj vlastitih inovacija, a već postojeća rješenja dorađivao je, unapređivao ili pojednostavnjivao kako bi se lako mogla izraditi i primijeniti. Crteži su pregledni i rađeni u perspektivi te svjedoče o tadašnjem razvoju tehnike i tehnologije. Prikazuju razne strojeve, gradnje, uređaje i naprave, od koji su mnogi bili daleko ispred svojega doba. Posebno se bavio problematikom uporabe raznih vrsta energije za olakšavanje i ubrzavanje čovjekova rada te racionalnijom, jednostavnijom i jeftinijom gradnjom. U opisima crteža i tehničkih rješenja Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih.







Vjetrenjače. Vrančić nudi rješenje za učinkovitije zahvaćanje vjetra lopaticama, pa te konstrukcije predstavljaju inovacije ili znatna tehnička poboljšanja. Crteži Mlin na vjetar (Molae velis actae) i Mlin s pomičnim krilima (Molae cum valvis versatilibus) prikazuju inovaciju sklopivih krila, koja se javljaju i u drugim njegovim rješenjima. Mlin s trokutastim krilima (Molae cum brachiis triangularibus) predstavlja rješenje smanjenja otpora kretanja prema vjetru i zahvaćanja vjetra u korisnom smjeru. Prethodio je vjetrenjači (vjetroturbini) Jamesa Blytha (1839−1906) iz 1887., a danas se na tom načelu zasnivaju mjerači brzine vjetra.







Crteži Mlin s pomičnim krovom (Molae cum testo mobili), Mlin u četverouglastom tornju (Molae turris quadrantae) i Mlin u okruglom tornju (Molae turris rotundae) prikazuju rotor koji se okreće u horizontalnoj ravnini i vrtnju prenosi preko vratila i zupčanika.







Vodenice. Zakonitosti strujanja fluida primijenio je i pri korištenju vode kao pogonske energije. Crtež Mlin na potočiću (Molae rivulorum) predlaže ukopavanje vodeničkoga kola u zemlju radi osiguravanja prirodnoga pada (ali ne i rješenje otjecanja vode). Mlin u sredini rijeke (Molae in medio elumine constitutae) primjenjuje sklopive lopatice na pogonskome kotaču koji zbog vertikalnoga vratila mora biti uronjen u vodu. Mlin obješen na stijenu (Molae ad rupem appensae) kao konstrukcija pogonskoga kotača sa zakrivljenim lopaticama donekle predstavlja preteču suvremene vodne turbine Jamesa Francisa (1815−1892). Korištenje plime i oseke za pokretanje vodenice prikazano je na crtežu Mlin postavljen na morskome tjesnacu (Molae in freto maris positae), dok crteži Mlin na mostu od brodova (Molae duobus pontonibus impositae) i Mlin postavljen na brodu (Molae uni pontoni impositae) prikazuju klasične pogone vodenica koji tada nisu bili novost.

Mlinovi pokretani snagom ljudi i životinja. Crtež Magareći mlin (Molae asinariae) prikazuje uređaje koji su se tada služili snagom životinja, Mlin s teretima (Molae cum ponderibus) primjenu zamašnjaka koji svojom inercijom pomaže okretanju, a Mlin s nagaznim kolom (Molae cum rota calcatoria) pogonski kotač koji ljudi pokreću penjući se po njegovu obodu.

Proizvodnja vina, ulja i brašna. Ti pronalasci namijenjeni su pomaganju ljudima u svakodnevnom radu, te često neopravdano ostaju u sjeni drugih Vrančićevih pronalazaka. Crtež Muljalo (preša) za ulje (Molae olearia) prikazuje tiještenje maslina jednim kamenim kolom koje se kreće povlačeno duž duguljastog korita. Na crtežu Preša za vino i ulje (Torcular pro vino et oleo) prikazan je kameni blok koji se koloturnicima diže i spušta tako da svojom težinom gnječi grožđe. Crtež Način tucanja ječma i ostaloga (Modus tundendi ptisanam) prikazuje inovaciju u konstrukciji tučka, koji treba biti šiljat s čavlima po oplošju, kako bi pomicanjem čistio zrno od ljuske, a ne bi ga lomio. Pokreće se okretanjem kola sa zamašnjakom te elastičnom motkom koja se sama vraća kada je čovjek ne pritišće. Na više drugih crteža Vrančić je razradio i načine obradbe žita.







Mostovi. Tom se problematikom Vrančić posebno bavio te je postavio inovativna rješenja, preteče nekih današnjih mosnih konstrukcija. Crtež Kameni most (Pons lapideus) nije novost u gradnji mostova toga doba, ali Vrančić ističe potrebu preuzimanja horizontalnih ležajnih sila željeznim zategama, što se tada primjenjivalo samo pri gradnji lukova na zgradama. Crtež Most od zvonovine (Pons aereus) prikazuje most izrađen od materijala za izradbu zvona (bronce), jednostavno izrađen od međusobno spojenih odljevaka i znatno jeftiniji od kamenih mostova. Nije poznato je li izgrađen ijedan brončani most, ali ta je inovacija tehničko rješenje željeznih i čeličnih mostova, koji se grade tek od XVIII. st. Crtež Željezni most (Pons ferreus) predstavlja značajnu inovaciju ovješenoga mosta na lancima (zglobno spojenim šipkama) kakvi se i danas rabe za savladavanje najvećih raspona. Osmislio je preteču žičare i prikazao je na crtežu Most s jednim užetom (Pons unius funis). Na debelo uže razapeto preko dva kolotura obješeno je korito, koje se povlači tankim užetom i tako se kreće.







Uređaji za razne namjene. Ta skupina najrazličitijih crteža sadržava i nekoliko inovacija. Ističu se: Brod s otvorenim dnom (Navis fundo aperto), namijenjen ispuštanju blata i otpada u veće dubine pri čišćenju morskih kanala, Stroj za sukanje užadi (Machina funes torquens), pogonjen nagaznim kolom i povećane produktivnosti (istodobno sukanje četiri užeta), Kolo za bakrotiskare (Mola pro impressoribus), jednostavno i učinkovito rješenje postizanja velikog jednoličnog pritiska pri dobivanju otiska bakrotiskom, Nosiljka s jednom jedinom mazgom (Unus mulus pro lectica) i Mazga koja nosi kuhinju (Mulus culinam deferens), te Viseća kola (Currus pensilis), rješenje amortizacije na kolima uz pomoć dvaju elastičnih pera.







Padobran. Vrančićev crtež Leteći čovjek (Homo volans) prvi prikazuje sve osnovne dijelove suvremenog padobrana poput oblika kupole, nosećih konopaca i sustava veza. Posebno je razrađen odnos ploštine padobrana i težine čovjeka te se smatra pretečom suvremenih padobrana, iako postoje i raniji grubi opisi tog izuma. (→ padobran)







Značenje knjige za svjetsku tehničku kulturu i povijest prepoznao je i UNESCO proglasivši godinu 2015. četiristotom obljetnicom izdavanja knjige Machine novae, koja se smatra važnim doprinosom razvoju tehnike i jedan je od najznačajnijih kulturnih i povijesnih dokumenata renesansnoga doba. Vrančić je svojim idejama pridonio bržem razvoju tehnike u vremenu koje je slijedilo, ali i podizanju tehničke svijesti uopće. Pretisak knjige Machinae novae izdan je u Njemačkoj 1965., u Italiji 1968., u Mađarskoj 1985. i u Hrvatskoj 1993. Vrančić je bio vezan uza Šibenik i isticao je svoje podrijetlo dodajući uz ime i riječ Siceni (stanovnik Siccuma), jer se tada smatralo da se antički grad Siccum nalazio na mjestu gdje je izgrađen Šibenik. Veličao je svoj materinji jezik dalmatinski (hrvatski), koji je uvrstio u petojezični Rječnik. U Hrvatskoj danas mnoge ulice, trgovi, društva, škole nose njegovo ime. U parku → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu, u Aleji skulptura velikana 1993. postavljeno je poprsje Fausta Vrančića, rad kipara Koste Angelija Radovanija. Od 1992. dodjeljuje se Državna nagrada tehničke kulture »Faust Vrančić«. U mjestu Prvić Luci na Prviću otvoren je 2012. → Memorijalni centar Faust Vrančić.

Abduli, Ramiz (Peć, Kosovo, 23. III. 1928 – Zagreb, 5. III. 1996), strojarski inženjer, stručnjak za sustave upravljanja naoružanjem.

Vojnu akademiju u Beogradu završio je 1947. te stupio u službu u JNA. U Zagrebu je 1954. završio Artiljerijsko-tehničku oficirsku školu, diplomirao je 1962. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultetu strojarstva i brodogradnje), magistrirao 1972. na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) te doktorirao 1977. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje disertacijom Analiza i sinteza nelinearnog multivarijabilnog elektrohidrauličkog sistema automatskog upravljanja. Tijekom službe u JNA, u → Centru vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak u Zagrebu od 1962. bio je nastavnik Artiljerijskoga vojnoga učilišta, 1975–80. nastavnik i načelnik Tehničke vojne akademije, a 1980–89. načelnik Centra. Od 1970. bio je docent, od 1978. izvanredni profesor te od 1983. redoviti profesor. U čin pukovnika promaknut je 1970., u čin general-pukovnika 1986. Bio je predsjednik Savjeta za naučni rad Oružanih snaga SFRJ te pomoćnik saveznoga sekretara za narodnu obranu odgovoran za znanstvenoistraživački rad. Nakon umirovljenja 1990. surađivao je s Centrom za strateška istraživanja MORH-a (1992–96). Objavio je više znanstvenih i stručnih radova, posebice iz područja hidrauličkih servosustava i prijenosnika te sustava automatskoga upravljanja u naoružanju. Autor je djela Sistemi za automatsko upravljanje u vojnoj tehnici (1985) i Elektrohidraulički servosistemi (1986).

Jelaska, Damir (Split, 25. III. 1947), strojarski inženjer, stručnjak za elemente strojeva.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1971. i magistrirao 1980., a na Tehničkome fakultetu u Rijeci doktorirao 1982. disertacijom Prilog optimalnom izboru faktora pomaka profila za parove evolventnih zupčanika.

Radio je kao brodski strojar u Jadroplovu iz Splita (1965–66), predavao na Mornaričkoj vojnoj akademiji (1973–84) te bio voditelj odjela za razvoj novih proizvoda u brodogradilištu Brodosplit (1984–87). Od 1987. do umirovljenja 2015. radio je na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, u zvanju redovitoga profesora od 1998. Bio je predstojnik Zavoda za strojarstvo i brodogradnju (1994–96. i 2004–05) te šef Katedre za elemente strojeva (1987–2015). Predavao je kolegije Elementi strojeva, Metalne konstrukcije, Tehničko crtanje, Prenosnici snage i gibanja te Tribologija.

Autor je sveučilišnih udžbenika Cilindrični zupčanici (2003), Elementi strojeva (2007), Zupčanici i zupčani prijenosi (2011), Gears and Gear Drives (2012) te patenata hibridnih prijenosnika s neovisno upravljanom brzinom vrtnje, trokomponentne miješalice i sapnice za propeler izvanbrodskih motora. Za prototipove različitih kondenzatora, uređaja i strojeva, koje su proizvodila poduzeća Jugoplastika, Alatplast, Majaplast i Brodosplit, višestruko je nagrađivan. Redoviti je član HATZ-a od 2010.

Duić, Neven (Zagreb, 25. IV. 1965), strojarski inženjer, stručnjak za energetiku.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje diplomirao je 1990., magistrirao 1993., a doktorirao 1998. disertacijom Prilog matematičkom modeliranju izgaranja plinovitog goriva u ložištu generatora pare (mentor → Ž. Bogdan). Na istom fakultetu radi od 1990., od 2011. u zvanju redovitoga profesora. Bio je voditelj Katedre za energetska postrojenja i energetiku (2004–12), a predaje kolegije Osnove energetike, Energetsko planiranje, Energetska tržišta, Management u energetici, Ekonomika energetike te Modeliranje izgaranja i zračenja. Kao konzultant surađivao je s više domaćih poduzeća, a za nekolicinu je izrađivao i izvješća o emisijama stakleničkih plinova. Od 2005. bio je voditelj dvadesetak međunarodnih projekata, vezanih uz energetsku politiku i planiranje, ekonomiku energetike, politiku održivog razvoja i planiranja resursa, ublažavanje klimatskih promjena te modeliranje izgaranja i zračenja.

Od 2008. predsjednik je Jadranske sekcije Instituta za izgaranje, a od 2009. Međunarodnoga centra za održivi razvoj energetike, voda i okoliša. Glavni je urednik online časopisa Journal of sustainable development of energy, water and environment systems od njegova pokretanja 2013. Član je HATZ-a od 2013.

Lisy, Otokar (Osijek, 1. IX. 1907 – Zagreb, 11. VII. 1988), strojarski inženjer, prvi hrvatski konstruktor alatnih strojeva.

Diplomirao je na Tehničkoj akademiji u Zwickauu u Njemačkoj, kratko volontirao u Zagrebačkoj električnoj centrali, a 1936. zaposlio se kao glavni inženjer u metalskoj radionici Braća Ševčik u Zagrebu, gdje je prema njegovoj konstrukciji 1937. započela serijska proizvodnja univerzalne tokarilice TES-3. Na njegov se poticaj proizvodna djelatnost s lijevanja vodovodne armature i popravaka mlinskih i plinskih postrojenja preorijentirala na strojeve za obradbu metala, strateški proizvod za I. svj. rata. Radionica je 1941. dobila status industrijskoga poduzeća, a 1946. preimenovana je u → Prvomajsku, tvornicu koja je, zahvaljujući Lisyjevu konstruktorskom odjelu s 20 crtača i tehničara, proizvodeći 10 tipova alatnih strojeva, postala važan proizvođač alatnih strojeva u svijetu. Bio je najplodniji konstruktor alatnih strojeva u Jugoslaviji: pod njegovim je vodstvom razrađena konstrukcijska dokumentacija za više od 50 alatnih strojeva, među kojima je i univerzalna alatna glodalica ALG-100, razvijena 1954., koja se proizvodila sve do 1990-ih i izvozila u Njemačku.

Njegov je doprinos presudan za razvoj proizvodnje alatnih strojeva u Hrvatskoj, i to ne samo u Prvomajskoj, gdje je proveo cijeli radni vijek do umirovljenja 1975., nego i u nizu drugih tvornica u Hrvatskoj, u kojima je koncentrirao specijalističku proizvodnju, istodobno pokrenuvši proizvodnju alatnih strojeva u Srbiji i Makedoniji. Kao tehnički rukovoditelj Prvomajske zaslužan je i za osnivanje podružnica u Švicarskoj, Njemačkoj i Latinskoj Americi.

Dadić, Ivan (Velika Milešina, 10. VI. 1944), prometni inženjer, stručnjak za prometnu infrastrukturu.

Na Saobraćajnome fakultetu Univerziteta u Beogradu diplomirao je 1969., a doktorirao 1989. disertacijom Prilog izučavanju prometnih tokova u gradovima (mentor: J. Radoš). Radio je kao inspektor za sigurnost prometa u Splitu (1972–85), direktor sektora za promet u Organizacijskom komitetu Univerzijade (1985–88) te kao pomoćnik glavnoga tajnika Hrvatskoga autokluba (1988–89) u Zagrebu. Na Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu radio je od 1990., od 1999. kao redoviti profesor; umirovljen je 2014. Na Fakultetu je bio dekan (2008–10) i predstojnik Zavoda za prometno planiranje (2000–14), a 1996–2000. bio je predavač i na Građevinskome fakultetu Sveučilišta u Mariboru. Predavao je kolegije Sigurnost cestovnog i gradskog prometa, Osnove prometnog inženjerstva, Strategijsko planiranje prometa, Teorija prometnih tokova i Prometno tehnološko projektiranje.

Osmislio je patent rotacijskoga motora s unutarnjim izgaranjem, pripremao prometne studije i planove urbane mobilnosti za gradove Koprivnicu, Novigrad, Umag, Dubrovnik te za Općinu Kotor i otok Rab (2012–15) te u suautorstvu objavio sveučilišne udžbenike (Organizacija i eksploatacija riječnog prometa, 1994; Vizualne informacije u prometu, 2000; Teorija i organizacija prometnih tokova, 2014). Istaknuo se mnogobrojnim nastupima u medijima vezanima uz prometnu problematiku.

Bogdan, Željko (Beograd, 15. X. 1949), strojarski inženjer, stručnjak za energetiku.

Diplomirao je 1973. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu, magistrirao 1980. na Sveučilištu Tohoku u Japanu, a doktorirao 1987. na FSB-u u Zagrebu disertacijom Analiza prijelaznih stanja u generatoru pare nuklearnih elektrana (mentor N. Afgan). Nakon završetka studija bio je voditelj gradilišta u poduzeću Monter-termo u Zagrebu (1973–75). Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje radio je od 1975., od 1997. kao redoviti profesor; umirovljen je 2015. Na FSB-u i Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu predavao je kolegije Generatori pare, Nuklearne elektrane, Termoenergetska postrojenja, Projektiranje energetskih postrojenja, Pretvorba i korištenje energije, Modeliranje izgaranja i zračenja topline te Razvoj suvremenih termoenergetskih postrojenja. Na zagrebačkom fakultetu obnašao je dužnosti prodekana za organizaciju i financijsko poslovanje (1994–96), voditelja Katedre za termoenergetska postrojenja (1993–2003) i predstojnika Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i ekologiju (2003–12). Redoviti je član HATZ-a od njegova osnutka 1998.

HS Produkt d. o. o., poduzeće za proizvodnju pješačkoga naoružanja osnovano 1991. pod nazivom Industrija metalnih proizvoda (IMP) u Ozlju. Tijekom 1990-ih promijenilo je naziv u IM Metal Trgovina d. o. o., a od 2001. nosi današnji naziv prema svojem najpoznatijem proizvodu, poluautomatskome pištolju HS 2000. Početkom Domovinskoga rata IMP je konstruirao i za potrebe HV-a i policije proizveo poluautomatski pištolj PHP (Prvi hrvatski pištolj), kao jedno od prvih oružja koje je proizvedeno u RH vlastitim kapacitetima. Pištolj se isprva izrađivao glodanjem iz komada čelika, a potom tehnikom lijevanja mikroljevom. Značajke su mu poboljšane i skraćivanjem cijevi s početnih 165 mm, zatim 127 mm do 103 mm, koliko su imali pištolji u posljednjoj seriji. Proizvodio se do 1994., a danas pripada u skupinu kolekcionarskoga oružja. Godine 1995. zamijenjen je kvalitetnijim i suvremenijim modelom HS 95 (Hrvatski samokres), koji je kao i PHP izveden u najraširenijem vojno-policijskom kalibru (9 × 19 mm Parabellum) te uvršten u MORH-ovo naoružanje. Godine 1999. započela je proizvodnja pištolja HS 2000, koji umjesto tradicionalne konstrukcije s kokotom ima konstrukciju koja opaljuje s pomoću udarača, čime se pojednostavnjuje rukovanje jer za ispaljivanje nije potrebno otkočiti kočnicu, već samo povući okidač.







Metalni se dijelovi izrađuju CNC-tehnologijom od vrlo kvalitetna čelika, zaštićenoga specijalnim završnim antikorozivnim i antioksidacijskim slojem, razvijenim za potrebe tvornice, a za ostale se dijelove rabi polimer kako bi se konstrukcija pištolja dodatno ojačala i olakšala. Proizvodi se u pet različitih kalibara. Od 2001. HS Produkt je partner s američkim poduzećem Springfield Armory, Inc., koje opskrbljuje američku policiju, vojsku i FBI, te 95% izvoza ostvaruje na američkome tržištu. Pištolj HS 2000, poznat i pod nazivom Springfield XD (Extreme duty), u SAD-u je 2003., 2006., 2009. i 2013. bio proglašen pištoljem godine. Do 2000. HS Produkt imao je 120 zaposlenih, a od 2004., kada se sa serijske prešlo na masovnu proizvodnju, broj zaposlenih se stalno povećavao te je posljednjih godina dosegnuo 1700. Nakon znatnog povećanja proizvodnje 2001. proizvodni su pogoni premješteni u Karlovac, u prostore bivše Karlovačke industrije obuće. HS Produkt jedna je od najvećih i najmodernijih svjetskih tvornica oružja. Osim pištolja, proizvodi i jurišnu pušku VHS koja je dio MORH-ova naoružanja, bacač granata te optički ciljnik u suradnji s Institutom Ruđer Bošković. HS Produktu dodijeljen je NATO kodni broj (NSN), čime su pištolji HS i jurišna puška VHS dobili ravnopravan status u sustavu oružja kojim se koriste zemlje članice NATO-a.







Andrassy, Mladen (Zagreb, 4. VIII. 1947 − Zagreb, 22. IX. 2016), strojarski inženjer, stručnjak za termodinamiku.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1972., magistrirao 1979., a doktorirao 1990. disertacijom Doprinos istraživanju toplinskog razdvajanja plinova u vrtložnoj cijevi s niskotlačnim napajanjem (mentor → A. Galović). Od 1972. radio je kao konstruktor u tvornici Rade Končar, a od 1975. do umirovljenja 2014. na FSB-u na Katedri za toplinu i toplinske uređaje, Redoviti je profesor od 2001. Stručno se usavršavao u SAD-u (1979), Finskoj (1982) i Švedskoj (1988), te je bio gostujući profesor na Tehničkome sveučilištu u Grazu (TU Graz; 1992). Na FSB-u predavao je kolegije Stapni kompresori, Toplinske operacije, Procesno inženjerstvo i Vakuumska tehnika. Bio je prodekan za nastavu (1996–2000), predstojnik Zavoda za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku (2001–08), predsjednik Odbora za kvalitetu Sveučilišta u Zagrebu (2002–05) i Odbora za upravljanje kvalitetom Senata Sveučilišta u Zagrebu (2005–08). Bavio se primijenjenom termodinamikom i racionalnim korištenjem energije. Autor je udžbenika Stapni kompresori (2004) i suautor knjige Osnove termografije s primjenom (s I. Boras i S. Švaićem, 2008).

Šestan-Busch d. o. o., poduzeće za proizvodnju plastomernih i kompozitnih proizvoda sa sjedištem u Prelogu, nastalo 1995. spajanjem poduzeća Koplast-Šestan i Busch GmbH sigurnosni sistemi iz Gütersloha u Njemačkoj. Poduzeće Koplast-Šestan, osnovano 1984., bavilo se proizvodnjom plastomernih dijelova za sportsku obuću proizvođača Adidas, Nike i Puma do raspada SFRJ i gubitka tržišta, nakon čega se preusmjerilo na proizvodnju jarbola za zastave. Tijekom Domovinskoga rata proizvodilo je dijelove za minsko-eksplozivna sredstva za potrebe MORH-a, a 1994. je u suradnji s poduzećem Busch započelo proizvoditi protubalističke kacige, isprva za potrebe HV-a, a potom i za svjetsko vojno tržište. Danas poduzeće Šestan-Busch proizvodi stotinjak modela kompozitnih protubalističkih kaciga od aramidnih vlakana Twarona i Kevlara, patentiranim postupkom kojim se balistička svojstva poboljšavaju za 50%, s pomoću strojeva, preša i kalupa vlastite konstrukcije. Namijenjene su vojsci (npr. kacige posebno niska profila opremljene komunikacijskom opremom za hrvatska oklopna vozila), policiji (npr. kacige s ugrađenim plinskim maskama i vizirima) i pirotehničarima. Odjel za istraživanje razvio je i patentirao kacigu bez vijaka te unutarnju opremu za kacige nazvanu Shoteck.













Poduzeće proizvodi i zaštitnu policijsku opremu (palice i štitovi), dijelove minsko-eksplozivnih sredstava te sredstva za osobnu biološko-kemijsku dekontaminaciju. Osim u Prelogu, gdje je zaposleno 60-ak radnika te se proizvede 150 000 kaciga na godinu, proizvodni i servisni pogoni nalaze se u Njemačkoj (strojevi i kalupi za proizvodnju kaciga), Češkoj (remont kaciga za njemačku vojsku), Italiji (proizvodnja policijskih palica i štitova) i Rusiji (proizvodnja kaciga za rusko tržište).









Većinu svojih proizvoda (98%) Šestan-Busch izvozi u 60-ak svjetskih zemalja i najveći je europski proizvođač protubalističkih kaciga. Za zasluge u gospodarstvu i inovatorstvu, suvlasnik poduzeća Alojzije Šestan primio je mnoge domaće i inozemne nagrade, među ostalima i nagradu Merit of Invention na Međunarodnoj izložbi inovacija u Bruxellesu 2012.









Hrvatski željeznički muzej (HŽM), specijalizirani tehnički muzej državnoga djelokruga koji se bavi prikupljanjem, čuvanjem, zaštitom, obnovom i prezentacijom željezničkih vozila, strojeva, uređaja, arhivskog i drugoga gradiva vezanoga uz nastanak i razvoj željeznice u Hrvatskoj, osnovan u Zagrebu 1991.

Muzej je osnovan više od stoljeća nakon početka razvoja željezničkoga sustava u Hrvatskoj te znatno kasnije u odnosu na željezničke muzeje susjednih država. Idejni početak Muzeja predstavlja odluka zagrebačke željezničke uprave o osnivanju Željezničkog odjela pri Tehničkome muzeju u Zagrebu iz 1966., koja nije realizirana zbog nedostatnog prostora. Istodobno s postupnim povlačenjem parnih lokomotiva iz prometa počinju akcije željezničara za njihovo očuvanje. Jedna od prvih izloženih bila je parna lokomotiva JŽ 51-133 na prilaznom platou vinkovačkoga željezničkog kolodvora (1978), a zatim je izložena i lokomotiva JŽ 62-084 na kolodvoru Gračac (1982); na takav su način 1980-ih izložene parne lokomotive u Sisku, Kninu, Puli, Pakracu, Rijeci, Bjelovaru, Ivancu, Ogulinu, Virovitici, Pločama te na zagrebačkom Glavnome kolodvoru. Potaknuto tim inicijativama, tadašnje Željezničko transportno poduzeće Zagreb donijelo je 1986. odluku o osnivanju Željezničkoga muzeja. Ni ta odluka nije zaživjela sve do 1991. kada je naposljetku Hrvatsko željezničko poduzeće (od 1992. → HŽ – Hrvatske željeznice) donijelo odluku o osnivanju Željezničkog muzeja Hrvatske, a na inicijativu muzeologa Antuna Bauera, kipara Emila Bohutinskog, arhitekta Mladena Bošnjaka te željezničkih službenika Čedomila Čavline i Franje Fajsta. Kao privremena lokacija Muzeja određen je manji objekt na južnome ulazu u → Tvornicu željezničkih vozila Gredelj u Ulici grada Vukovara, te sporedni kolosijeci na kojima će se formirati vanjski izložbeni postav. Za trajni smještaj Muzeja bili su predviđeni tvornički objekti u koje se, nakon preseljenja tvornice, trebao useliti. Godine 2001. Muzej dobiva današnji naziv, a od 2007. jedna je od organizacijskih jedinica u sklopu HŽ Infrastrukture.

Danas je muzejska građa inventarizirana i obrađena unutar 13 zbirki: Zbirka željezničkih vozila i dijelova, Zbirka gradnje i održavanja pruga, Zbirka maketa, Zbirka signalnih, svjetlosnih i telekomunikacijskih sredstava i uređaja, Zbirka strojeva, alata, aparata i opreme, Zbirka voznih redova, Zbirka odora, uredske opreme i pribora, Zbirka tehničke dokumentacije, Zbirka osobne i službene dokumentacije, Zbirka fotografija, Zbirka razglednica, Zbirka propisa i povijesnih osvrta, Vinkovačka željeznička zbirka. Zbirka željezničkih vozila obuhvaća 106 parnih, dizelskih i električnih lokomotiva, motornih vlakova i ostalih pružnih vozila. Dio građe od 20 željezničkih vozila izložen je na vanjskim prostorima Muzeja, 15 parnih lokomotiva izloženo je na željezničkim kolodvorima diljem Hrvatske, kompozicija muzejskoga vlaka izložena je u Kulturnome centru Mate Lovraka u Velikom Grđevcu, muzejski poštanski vagon postavljen je na Glavnome kolodvoru, a kompozicija oklopnoga vlaka iz Domovinskoga rata na kolodvoru Split, Predgrađe. Do 2015. su konzervirane i djelomično obnovljene 24 muzejske lokomotive i dva teretna vagona te poštanski vagon iz 1965. Muzej je organizirao 40 izložbi te druga događanja iz područja zaštite i revitalizacije željezničke, tehničke i industrijske baštine, te pripremio 24 publikacije.

aerodinamika → zrakoplovna tehnika; mehanika fluida (sv. 4)

prenosila i dizala, sredstva unutarnjega transporta koja služe za dizanje, prijenos, pretovar, skladištenje, rukovanje materijalom i predmetima te prijevoz ljudi na kraćim udaljenostima. Prema načinu rada dijele se na sredstva prekidne dobave (granici, dizalice, dizala, → žičare, → uspinjače, manipulatori, industrijski roboti i vozila, prenosila posebnih konstrukcija za prijevoz vrlo teških tereta) i neprekidne dobave (trakasti, ovjesni i lančani transporteri, kliznice, valjci, motorni valjci; pružni i vibracijski transporteri, elevatori, eskalatori; pneumatska i hidraulična prenosila) te specijalna prenosila i dizala. Mogu biti jednostavne naprave, uređaji i mehanizmi, ali i vrlo složena postrojenja s ručnim, automatskim ili poluautomatskim upravljanjem. Zbog raznolikosti primjene dobavne tehnike, razvijeno je mnogo vrsta prenosila i dizala. Rabe se pri unutarnjem transportu pri kojem se mora osigurati neprestano kretanje golemih količina materijala (rudnici, tvornice, brodogradilišta), na čvorištima transportnih lanaca (željezničke postaje, pomorske i zračne luke), pri unutarnjem transportu u složenim sustavima (pošte, bolnice, vojna postrojenja, trgovački centri) i dr. Povećanje proizvodnje materijalnih dobara te potreba za njezinom racionalizacijom, mehanizacijom i automatizacijom uvjetuju stalan razvoj prenosila i dizala kao sredstava unutarnjega transporta.

Povijesni razvoj prenosila i dizala

Potreba za prenosilima i dizalima pojavila se u doba starih kultura. Najstarija poznata tehnička prijenosna sredstva su: poluge, klizaljke, kosine i valjci od trupaca (oko 5600. pr. Kr.), te kotač, nagibna grana, diferencijalni koloturnik (oko 3000. pr. Kr.). U gradnji egipatskih piramida oko 2600. pr. Kr. rabile su se klizaljke, poluge i koloturnici za prijenos golemih količina kamenih blokova mase i do 45 t. Jedan je od najglasovitijih megalitskih spomenika Stonehenge u blizini Salisburyja u Engleskoj, za koji su se teški kameni blokovi u III. tisućljeću pr. Kr. dopremali iz kamenoloma udaljenoga 180 km. U doba stare grčke kulture bio je poznat granik (kran) s kolom za gaženje, a čovjek je, penjući se po njegovu obodu, okretao pogonsko kolo. U rimsko se doba ta vrsta granika usavršila. O zastupljenosti i razvoju prenosila i dizala u grčko i rimsko doba svjedoče mnogobrojni povijesni zapisi. Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.) je u djelu Mehanički problemi dao opis polužja, koloturnika i sl.; Arhimed (287. pr. Kr. – 212. pr. Kr.) je opisao granike s nagibnom granom, Arhimedova puža, razne polužne mehanizme; Heron iz Aleksandrije (oko 10 – oko 75) opisao je vitlo s pužnim prijenosom i granike iz drva s konstantnim i promjenjivim dohvatom; Marko Vitruvije Polion (16. pr. Kr) dao je opis elevatora za vađenje vode s člankastim lancem. U srednjem vijeku gradile su se okretne toranjske naprave za dizanje tereta pokretane ručno, nožno ili vodenim kolima. Leonardo da Vinci (1452−1519) konstruirao je prvi granik s modernim odlikama koji se mogao okretati na okretnoj platformi, a imao je ručicu za dizanje i zadržač za sprečavanje padanja tereta. Njemački rudarski savjetnik Wilhelm Albert (1787−1846) je 1834. izradio i patentirao prvo prameno čelično uže te potaknuo razvoj uređaja i strojeva za dizanje i prenošenje tereta. Parni stroj se za pogon prenosila i dizala počeo primjenjivati oko 1850. za postrojenja u rudnicima. Prvi kran s električnim pogonom bio je postavljen u hamburškoj luci 1892. Zahvaljujući malim dimenzijama i masi, uz razmjerno veliku snagu, elektromotor je omogućio pojedinačni pogon za sve vrste gibanja granika, podizanje najtežih tereta malim pogonskim uređajima i postizanje velikih okretnih momenata bez uključno-isključnih spojki, što je olakšalo rukovanje i skratilo vrijeme pokretanja. Od tada započinje snažan i brz razvoj svih vrsta prenosila i dizala.

Prenosila i dizala u Hrvatskoj

U Hrvatskoj postoje povijesni ostatci prenosila i dizala, te zapisi o njima, poput skica, modela i konstrukcija u djelu Novi strojevi (Machinae novae) → Fausta Vrančića.







Zaštitni znak Pomorskog arsenala u Puli bio je golemi plovni kran istisnine 2503 t, koji je izradilo poduzeće Prager Maschinenbau AG (1907−09). Naziva P 240 (pontonski kran nosivosti 240 t) služio je za ugradnju turbina i teških dijelova na brodove, ali i pri građevinskim radovima u luci. Rabio se i za vađenje potonulih podmornica. U Rijeci se nalazi šest secesijskih dizala s početka XX. st., najstariji primjerci u Hrvatskoj. Proizvedena su 1912−20., a dva primjerka upisana su u Registar kulturnih dobara RH, obnovljena i puštena u pogon. Primjerci su to ondašnjih dizala vrhunske kvalitete proizvođača Stiglera, čija su dizala ugrađena u mnogim zgradama europskih i svjetskih metropola. Prve pokretne stube (eskalator) u Zagrebu ugrađene su 1962. u Nami u Ilici. Više od polovice stoljeća prepoznatljiv znak hrvatskoga pomorstva bila je plovna dizalica Veli Jože, u vlasništvu splitskoga Brodospasa. (→ Brodospas)







Proizvodnja

U Hrvatskoj je proizvodnja prenosila i dizala slijedila povijesni razvoj u svijetu. Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi, osnovana 1921 (→ Đuro Đaković Grupa), bavila se proizvodnjom mosnih i portalnih dizalica na električni pogon te raznih vrsta građevinskih dizalica i transportnih sredstava. Godine 1929. osnovana je tvornica dizalica i ljevaonica → Vulkan u Rijeci, koja je na svome vrhuncu proizvodila više stotina tona čelika, sivoga lijeva, obojenih metala te gotovih proizvoda poput brodskih i građevinskih dizalica. Danas u Hrvatskoj postoji više poduzeća koja se bave proizvodnjom prenosila i dizala za potrebe unutarnjega transporta. Proizvode se dizalice te hidraulična, električna i pneumatska oprema koje se rabe u pomorstvu (Brodosplit-dizalice i Adria Winch iz Splita, 3. maj Motori i dizalice iz Rijeke, Radež iz Blata), radioničke i industrijske dizalice po mjeri (SPB – inženjering i Kraning iz Rijeke), tračni i pužni transporteri, elevatori (Oprema Vrbovec), dizala, pokretne stube (Borel Lift iz Zaprešića, ThyssenKrup Dizala iz Zagreba, nekoć dio grupe → Končar), dijelovi za pokretne stube, lančani transporteri (→ Utenzilija). Mnoga se poduzeća bave remontom i održavanjem prenosila i dizala.

















Nastava

Visokoškolska nastava započela je uvođenjem kolegija Prenosila i dizala 1919. na strojarskom odsjeku Tehničke visoke škole u Zagrebu, koji je predavao → Leopold Sorta. Nakon osnutka Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) 1926. dolazi do kadrovskog i materijalnog razvoja te se nastava odvija pri Stolici (Katedri) za prenosila i dizala koju je vodio → Josip Boncelj. Godine 1946. → Alfred Heim postao je predstojnik Katedre za elemente strojeva, dizala i prenosila iz koje se 1950. izdvojila Katedra za prenosila i dizala kao zasebno znanstveno-nastavno područje. Prvi voditelj Katedre bio je → Joza Serdar, kojega je 1981. naslijedio → Dragutin Ščap. Nastava se danas na FSB-u odvija pri Zavodu za motore i transportna sredstva, a od 2008. drži je Zvonko Herold.

Nakon osnutka Strojarskoga fakulteta u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci) 1960., nastavu je provodio → Zlatko Šverer. Danas se nastava odvija pri Zavodu za konstruiranje u strojarstvu na Tehničkome fakultetu u Rijeci (voditelj Neven Lovrin), na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (voditelj Tonći Piršić), na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu (voditelj Milan Kljajin) i na drugim visokim učilištima.

Stručna i znanstvena publicistika

Kao jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole, L. Sorta napisao je prva skripta Prenosila i dizala na hrvatskome jeziku 1922. i postavio znanstvene osnove tomu području. Djela Prenosila i dizala – granici i prenosila povremene dobave (J. Serdar, 1963−75) i Prenosila i dizala – podloge za konstrukciju i proračun (D. Ščap, 1988−90) temeljni su radovi koji se rabe u visokoškolskom obrazovanju i gospodarstvu.

Udruženja

Unapređenjem sustava kvalitete pri projektiranju, proizvodnji, ugradnji te ocjenjivanju sukladnosti dizala i sigurnosnih komponenti bavi se Hrvatska udruga za dizala, osnovana 2010. Pri Hrvatskome zavodu za norme djeluje više tehničkih odbora s ciljem zaštite gospodarskih interesa RH pri donošenju i prihvaćanju europskih tehničkih normi kao hrvatskih normi za sva područja prenosila i dizala.

proizvodno strojarstvo, stručna i znanstvena disciplina koja se bavi preradbom metala, polimera, drva i drugih sirovina ili poluproizvoda u konačne proizvode, tj. serijskom i individualnom proizvodnjom, izborom optimalnih materijala, projektiranjem proizvodnih i tehnoloških procesa, mjerenjem i vođenjem procesa, organizacijom proizvodnje i upravljanjem njome, održavanjem tehničkih sustava te automatizacijom i robotizacijom proizvodnje. U Hrvatskoj je proizvodno strojarstvo znanstvena grana polja strojarstva unutar područja tehničkih znanosti. Proizvodno strojarstvo većim dijelom obuhvaća znanja, vještine te postupke u preradbi materijala koji se tradicionalno nazivaju mehaničkom tehnologijom, kadšto i obradbom metala (koji su nekoć prevladavali kao materijal). Postupci obuhvaćaju izvorno oblikovanje (lijevanje i sinteriranje, brizganje polimera i dr.), deformacijsko oblikovanje (valjanje, kovanje, duboko vučenje, provlačenje, prešanje, prosijecanje), obradbu odvajanjem čestica (rezanje, blanjanje, bušenje, tokarenje, glodanje, brušenje, poliranje, nekonvencionalni postupci), spajanje (zavarivanje, lemljenje, lijepljenje, zakivanje), toplinsku obradbu metala i inženjerstvo površina (različiti toplinski i elektrokemijski postupci). U drugoj polovici XX. st. proizvodnom strojarstvu pridružile su se nove discipline usmjerene poboljšanju učinkovitosti i ekonomičnosti proizvodnje i proizvodnih procesa (→ industrijsko inženjerstvo). U novije se doba kao zasebna skupina postupaka proizvodnoga strojarstva izdvajaju tehnologije → aditivne proizvodnje.

Povijesno su se znanja i dijelovi proizvodnoga strojarstva razvijali zasebno i izrastali iz pojedinih obrtničkih djelatnosti, poput → kovanja, → ljevarstva i sl. Tek se polovicom XVIII. st. proizvodno strojarstvo počelo razvijati uz pomoć znanstvenih metoda.

U Hrvatskoj proizvodnji razvoj proizvodnoga strojarstva slijedio je razvoj → metaloprerađivačke industrije, dok se srednjoškolska nastava iz toga područja razvijala usporedno s razvojem srednjih tehničkih škola strojarskoga usmjerenja. (→ strojarstvo)

Visokoškolska nastava

Visokoškolska nastava u području proizvodnoga strojarstva u Hrvatskoj započela je 1919. utemeljenjem visoke Tehničke škole u Zagrebu. Ubrzo nakon toga osnovan je i Zavod za mehaničku tehnologiju (1922), kao prvi i jedan od najvažnijih zavoda strojarskoga odjela te škole. Osnovan je inicijativom → Nikole Nikolajeviča Savina, koji je bio i njegov prvi predstojnik te predavao kolegij Radni strojevi. Zavod je bio smješten u podrumu i prizemlju nove zgrade Kemijskoga instituta na Trgu Marka Marulića 20, a opremanju laboratorija osobito su pomogli darovi Škodinih zavoda u Plzeňu te zagrebačke Gradske munjare. Uz N. N. Savina, područje proizvodnoga strojarstva pokrivao je → Đuro Stipetić predajući Mehaničku tehnologiju, a obojicu ih je naslijedio → Artemije Šahnazarov, koji je poslije preuzeo i vodio Zavod do odlaska u mirovinu.

U ranim godinama nakon II. svj. rata na tadašnjem Tehničkome fakultetu (poslije Strojarsko-brodograđevni fakultet, odn. Fakultet strojarstva i brodogradnje, FSB) predavali su se dijelovi izdvojeni iz mehaničke tehnologije. Predavanja iz Lijevanja držao je → Niko Malešević od 1946., kolegije Obrada metala, Plastična obrada i Tehnologija drveta predavao je → Josip Hribar od 1948., Toplinsku obradu predavao je → Ivo Hercigonja od 1958., a Alatne strojeve i Rezanje metala → Rudolf Zdenković od 1960. Na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu → Drago Kunstelj predavao je kolegij Zavarivanje od 1956., → Aleksandar Đurašević uveo je nove nastavne sadržaje iz unapređenja proizvodnje 1957., a → Dragutin Taboršak iz organizacije proizvodnje, studija rada i ergonomije 1962. Današnji Zavod za tehnologiju nosi to ime od 1974., a čine ga katedre za ljevarstvo, oblikovanje deformiranjem, alatne strojeve i preradu polimera i drva. U sklopu Zavoda djeluje pet laboratorija (za ljevarstvo, oblikovanje deformiranjem, alatne strojeve, preradbu polimera i drva te za medicinsko inženjerstvo) i Centar za aditivne tehnologije.

Po uzoru na zagrebački fakultet, uvode se posebni kolegiji proizvodnoga strojarstva i na studijima u drugim hrvatskim sveučilišnim centrima. Osnivanjem Strojarskoga fakulteta (poslije Tehnički fakultet) u Rijeci 1960. počeo je raditi i Zavod za tehnologiju i organizaciju, poslije Zavod za proizvodno strojarstvo, danas Zavod za industrijsko inženjerstvo i management. U prvim su godinama osnovane i Katedra za nauku o metalima (predstojnik → Jože Pirš), Katedra za obradu metala (predstojnik Zvonimir Golob) i Katedra za alatne strojeve i alate (predstojnik → Slavko Margić). Osobit pečat nastavnom i znanstvenom radu Zavoda dao je → Elso Kuljanić.

Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB) u Splitu utemeljen je 1983. Zavod za strojarsku tehnologiju (danas Zavod za proizvodno strojarstvo). Ključnu ulogu u osnivanju i razvoju Zavoda imao je → Romeo Deželić, uz pomoć nastavnika FSB-a iz Zagreba. Danas u sklopu Zavoda djeluju katedre za tehnologiju, za materijale i tribologiju te za industrijsko inženjerstvo.

Na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu osnovana je 1982. Katedra za tehnologiju i organizaciju (voditelj → Zvonimir Lukačević), koja je 1983. postala Zavod za proizvodno strojarstvo (voditelj → Igor Rožanić), a 1991. ponovno Katedra za tehnologije (voditelji Z. Lukačević, → Pero Raos, Ivan Samardžić). Danas je to Zavod za proizvodno strojarstvo (voditelj P. Raos), među značajnijim djelatnicima kojega su bili Ivan Budić, → Branko Grizelj i dr.

Danas se proizvodno strojarstvo predaje i u sklopu poslijediplomskih studija na strojarskim fakultetima u Rijeci, Slavonskome Brodu, Splitu i Zagrebu. Preddiplomski stručni studij Proizvodno strojarstvo postoji na Veleučilištu u Slavonskome Brodu i Sveučilištu Sjever u Varaždinu, a ta se tematika predaje i u sklopu stručnih studija strojarstva na Tehničkome fakultetu u Rijeci, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Veleučilištu u Karlovcu i Tehničkome veleučilištu u Zagrebu.

Stručna i znanstvena publicistika

S prvim predavanjima pojedinih dijelova proizvodnoga strojarstva na Tehničkome fakultetu u Zagrebu javljaju se i prva skripta, knjige i udžbenici. Tako su studenti Stipetića i N. N. Savina izdali skripta Mehanička tehnologija II (1924), A. Šahnazarov autor je knjiga Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929), prema predavanjima N. Maleševića izdana su skripta Mehanička tehnologija 1−2 (1946), sam Malešević objavio je priručnik za izobrazbu stručnih kadrova Materijal za kalupljenje (1947), a → Oto Horvat Mehaničku tehnologiju materijala za gradnju strojeva 1–3 (1942–65) i Malu mehaničku tehnologiju (1949–65); D. Kunstelj napisao je knjigu Razvoj svarivanja u industriji (1955), A. Đurašević Pripremu rada (1959), D. Taboršak Studij rada (1960). Među mnogobrojnim novijim djelima ističe se Inženjerski priručnik 4. Proizvodno strojarstvo I−III (1998−2002) skupine autora.

Znanstveni i stručni članci vezani uz proizvodno strojarstvo objavljivani su u mnogobrojnim domaćim časopisima poput → Strojarstva, → Zavarivanja, → Ljevarstva, → Polimera, → Transactions of FAMENA, → Tehničkoga glasnika, → Tehničkoga vjesnika, → Metalurgije i dr.

Udruge i savjetovanja

U Hrvatskoj stručne i znanstvene djelatnike te gospodarske, stručne i znanstvene organizacije povezane s proizvodnim strojarstvom okuplja → Hrvatska udruga proizvodnoga strojarstva, osnovana 1992. na inicijativu → Roka Cebala. Udruga od 1995. u suradnji s Institutom za proizvodni menadžment, tehnologiju i alatne strojeve Tehničkoga sveučilišta u Darmstadtu (PTW TU Darmstadt) organizira godišnje Međunarodno znanstveno savjetovanje proizvodnoga strojarstva CIM (od engl. Computer Integrated Manufacturing – Računalno integrirana proizvodnja). Od 2007. na istom području djeluje i → Hrvatsko društvo za strojarske tehnologije, koje organizira međunarodni skup MTSM (od engl. Mechanical Technology and Structural Materials – Mehanička tehnologija i konstruktivni materijali).

U sklopu Znanstvenoga vijeća za tehnološki razvoj HAZU-a djeluje Sekcija za materijale i proizvodno strojarstvo, nekoć Odbor za proizvodne znanosti.

Whitehead, John (Trst, 23. XI. 1854 – Beč, 9. IV. 1902), inženjer, suvlasnik i voditelj riječke tvornice torpeda.

Najstariji sin tvorničara → Roberta Whiteheada. Studirao je na Saveznoj visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH Zürich) te postao jedan od najvažnijih očevih suradnika i tehnički direktor tvornice torpeda. Radeći na razvoju torpeda, konstruirao je 1895. prototip trocilindričnoga torpednoga žiroskopskog motora čvrsto ugrađenoga u veliki zamašnjak. Pokretan stlačenim zrakom, okretao se poput žiroskopskih naprava i tako uz pokretanje torpeda pouzdano održavao zadani smjer, ali zbog nemogućnosti postizanja velikih brzina, nikada nije bio u stvarnoj uporabi. Bavio se eksperimentalnom fizikom te bio suradnik fizičara → Petera Salchera i → Ernsta Macha u nizu istraživanja koja su provedena u tvornici torpeda. Na temelju istraživanja dinamike plinova s profesorom Salcherom 1889. objavio je rad O istjecanju visokostlačenoga zraka (Über den Ausfluss stark verdichteter Luft) u izdanju Akademije znanosti u Beču. Jedan je od utemeljitelja riječkoga Kluba za prirodne znanosti (Club di scienze naturali).

Pritchard, braća Joseph (Giuseppe) (? – 1847) i Thomas (Tommaso) (prva polovica XIX. st.), brodograditelji, voditelji brodogradilišta u Kraljevici.

Došli su 1826. iz Engleske u Kopar. U tršćanskom brodogradilištu Panfili sagradili su pet jedrenjaka i pet parobroda. Godine 1835. prešli su u Kraljevicu radi gradnje parne fregate Maria Anna. To je bio prvi parobrod austrijske ratne mornarice, pokretan bočnim kotačima, dužine 50 m, širine 7,5 m, snage 120 KS (90 kW), naoružan s osam topova promjera 57 mm te je postizao brzinu od 10 čv; porinut je 1836. Za njihova vodstva 1830-ih brodogradilište u Kraljevici dobilo je pravi zamah gradeći uglavnom jedrenjake za naručitelje iz Trsta. Brodogradilište je 1844. moglo istodobno raditi na četiri do šest brodova duge plovidbe. Nakon Josephove smrti Thomas je nastavio djelatnost do 1856. Uz spomenuti parobrod Maria Anna, sagradili su ukupno 23 jedrenjaka duge plovibe. Najveći je bio nava Amalia Giuseppina (449 brt), a najmanji goleta Perla (196 brt). U njihovu se brodogradilištu usavršio niz vrhunskih brodograditelja, poput → Vatroslava Arčanina.

Antica Lastovac, obitelj ljevača topova i zvona podrijetlom s Lastova, iz XVI. i XVII. st.

Frano (Franciscus Lagustinus) (prije 1555 – prije 1622), samostalni majstor zvonar, kao ljevač topova u službi Dubrovačke Republike 1578–85. Tijekom toga razdoblja izgradio je i potpisao zvona sa skromnim stilskim ukrasom za kapelu → Miha Pracata na Lopudu (1579), za franjevački samostan u Slanome (1580) i za crkvu sv. Elizabete na Pilama u Dubrovniku. Godine 1589. preselio se u Veneciju, gdje se priključio radionici braće De Tonis, iz koje je poteklo više kasnorenesansnih zvona na istočnojadranskoj obali. Trajno se nastanio u Gandinu kraj Bergama, gdje je surađivao u izradbi golema zvona za katedralu te načinio svoje remek-djelo, brončanu ogradu pred glavnim oltarom katedrale. Trojica njegovih sinova Frano ml., Antun i Gaudencije, nastavili su očev zanat.

Frano ml. (Franciscus Lagustinus) (prva polovica XVII. st.), rođen je u sjevernoj Italiji, a zanat je izučio u očevoj radionici. Od 1618. radio je u kraljevskoj ljevaonici u Krakovu. Po sačuvanom crtežu topa, koji je 1624. salio za Ferdinanda Myszskowskoga Gonzagu, prosuđuje se stilska dorađenost njegova oružja. Bio je vješt majstor te ga je znameniti Venecijanac Andrea dell’Aqua, teoretičar i praktičar zvonarstva u službi kraljevske kuće, posebno pohvalio 1631. ističući njegove zasluge u razvoju oružarstva u Poljskoj. Potpisivao se pridjevkom Lastovac ističući time svoj rod i podrijetlo.

Antun (prva polovica XVII. st.), se spominje samo u zapisu iz 1624., kada je kao ugledni majstor za izradbu vatrenog oružja primio građanska prava u Krakovu. Vjerojatno ga je iz očeve radionice tamo doveo brat Frano.

Gaudencije (1600 − ?), najmlađi brat, nalazio se u Dubrovniku oko 1622., od kada potječe zvono dominikanske crkve s njegovim potpisom. Potom je i on otišao u Poljsku da bi zajedno s braćom radio kao ljevač i oružar.