poslovne zgrade, zgrade namijenjene upravi i uredskom poslovanju u poduzećima i javnim službama (upravne i uredske zgrade), trgovini i izlaganju proizvoda i usluga (tržnice, trgovački centri, robne kuće, trgovine, saloni, sajamske dvorane, paviljoni i kompleksi) te raznim pomoćnim sadržajima (skladišta, garaže).
Prostori namijenjeni upravi, poslovanju i trgovini javljaju se s pojavom proizvodnje i razmjene dobara i usluga, isprva kao privremene konstrukcije (npr. prostirka na zemlji, nadstrešnica, šator), potom kao dijelovi stambenih i sličnih zgrada (npr. radna soba u kući ili lokal u prizemlju zgrade). Razvojem naselja dolazi do grupiranja prostora za upravu, poslovanje i trgovinu u urbane formacije (od improvizirane tržnice nastaje bazar, trgovačka ulica i trg) i arhitektonski artikuliranih vrsta građevina. U antici se poslovalo i trgovalo kako pod krovom stoe i bazilike tako i na otvorenoj površini agore i foruma. Od srednjega vijeka, europski grad postaje prepoznatljiv po gradskoj vijećnici, a grade se i druge vrste reprezentativnih poslovnih i trgovačkih zgrada u privatnom ili javnom vlasništvu; u glavnome gradu tu su još vladarova palača, poslije palače vlade i parlamenta.
Tijekom XVIII. i XIX. st. različite vrste poslovnih zgrada razvile su se u tipove i dobile svoje kanonske stilove. Klasicistički parlamenti tako podsjećaju na atensku demokraciju, neogotička pročelja gradskih vijećnica na srednjovjekovne komune, dok banke, osiguravajuća društva i poduzeća svoju postojanost poručuju neorenesansnim stilom i klasičnim detaljima. Palače stoje samostalno ili ugrađene u blokove, s krilima otvorenima ili omotanima oko dvorišta, s prostorijama s jedne (jednotrakt) ili dviju strana (dvotrakt) dugih hodnika, ili s povezanim prostorijama u nizu (enfiladi).
Od kraja XIX. st. siluetu gradskoga središta čine skupine sve viših poslovnih zgrada i naposljetku nebodera. Njihove su tlocrtne dispozicije slične, svedene na mrežu betonskih ili čeličnih stupova sa stubišnim i instalacijskim jezgrama, s pregradama ili bez njih. Pročelja se postupno oslobađaju konstruktivne uloge i pretvaraju u tanku prozirnu kožu (zid – zavjesa). Prostorna hijerarhija izražena je po vertikali, pa se na razinama pri tlu nalaze reprezentativni ulazi i prostrani prostori trgovina i usluga, nad njima uredi namještenika, dok se uredi uprave često nalaze na najvišim razinama. Uz tržnice i bazare na kojima trguju sami proizvođači ili s njima povezani trgovci grupirani prema vrsti robe javljaju se i moderni tipovi velikih građevina namijenjenih isključivo trgovini različitom vrstom robe iz svih dijelova svijeta (robna kuća, robni terminal, trgovački i opskrbni centar). Suvremeni razvoj tipova poslovnog prostora i poslovnih zgrada usko je vezan uz razvoj tehnika gradnje, klimatizacije i transporta. Osim prostorija za rad (ured, soba za sastanke ili predavanje, laboratorij, prodajno-izložbena prostorija, višenamjenska prostorija), svaka zgrada za rad i trgovinu sadržava i niz reprezentativnih (trijem, vestibul, predvorje, glavno stubište, restoran) i sporednih prostorija (arhiv, spremište, kuhinja, skladište, pogon, sanitarije, parkiralište).
Poslovne zgrade često mogu imati mješovitu uredsku i trgovačku, pa i stambenu namjenu, a nerijetko se ona mijenja tijekom vremena. Ipak, među poslovnim zgradama mogu se razlikovati dvije skupine, uredsko-upravne i trgovačke. (→ trgovačke zgrade)
Uredske i upravne zgrade u Hrvatskoj
Početci i razvoj
Arheološki nalazi svjedoče o poslovnim prostorima staroga vijeka u Hrvatskoj. Sjeverno od zadarskoga foruma nalazila se Basilica Iulia, a ostatci sličnih zgrada kombinirane trgovačko-poslovne (skladište, natkrivena tržnica, burza) i upravne namjene (sud, magistrat, gradska vijećnica) nalaze se i na mjestima drugih antičkih gradova u nas. Iz doba doseljenja Hrvata na današnje prostore i održavanja prvih sabora ne postoje ostatci koji bi svjedočili o prostorima gdje su se oni održavali, ali su to vjerojatno bile privremene konstrukcije. Prototip stalne vijećnice nazire se u otvorenim kružnim gumnima kakva su sačuvana u mnogim selima dinarskoga krša, koja su sve donedavno osim za vršidbu žita služila i kao mjesta okupljanja i donošenja važnih odluka. Arhitektonski završen tip natkrivenog prostora s arkadama koji je služio kao tržnica i općinska vijećnica, a i danas služi neformalnom okupljanju, predstavljaju lože koje se mogu naći u primorskim gradovima (Trogir, Zadar, Hvar, Rab, Cres) i manjim mjestima. Zanimljivi su primjeri loža pod zidinama u gradu Korčuli, te uz crkve u Blatu i u Smokvici na Korčuli.
U središtima hrvatskih gradova različitih povijesnih naslijeđa sačuvane su povijesne upravne zgrade iz različitih razdoblja (dvor, magistrat, komunalna palača, guvernerova palača, vijećnica, varoška kuća). Mnogima od njih namjena je i danas ista. Povijesne vijećnice dalmatinskih i istarskih gradova često predstavljaju kombinaciju komunalne palače i lože odnosno trijema s arkadama u prizemlju, a sadržavaju arhitektonske elemente u rasponu od antike do historicizma. Srednjovjekovna Komunalna palača u Puli sagrađena je 1296. na mjestu rimskoga hrama koji je također služio za smještaj komunalnih institucija još od IX. st. Stara gradska vijećnica u Splitu iz XIV–XIX. st. dijelom je sačuvala romaničko-gotička obilježja, ali je temeljito obnovljena u neogotičkom slogu. Primjer moderne gradske vijećnice s arkadama u prizemlju, ali bez gustoće srednjovjekovnoga grada oko nje, jest ona u Poreču (Arduino Berlamo iz Trsta, 1910).
Među našim gradovima po očuvanim prostorima srednjovjekovne komune, pa i poslovnim zgradama prednjači Dubrovnik. Ističe se Knežev dvor kao središnja dubrovačka upravna i komunalna zgrada. Dubrovačko Veliko vijeće odbilo je projekt renesansne palače znamenitog Michelozzija pa je prvobitno zdanje potkraj XV. st. obnovljeno i dograđeno u prijelaznom gotičko-renesansnome stilu (Onofrio di Giordano de la Cava). U tri razine oko atrija tu su smješteni ured i stan kneza, dvorane Velikog i Malog vijeća, državne kancelarije, zatvor, sudnica, oružarnica i barutana. Nad ulazom u Veliko vijeće stoji znameniti natpis Obliti privatorum publica curate – Zaboravite privatno i brinite se za javno (dobro). Na području Republike izgrađen je i sustav upravnih zgrada, također zvanih kneževim dvorovima (Pridvorje, Slano, Ston, Janjina, Orebić, Mljet, Šipan, Lopud, Lastovo), jednostavnih građevina koje su uz upravnu imale i stambenu, obrambenu, sudbenu, represivnu (zatvor), ladanjsku i gospodarsku namjenu.
Dugu tradiciju upravnih zgrada ima i Zagreb. Stara gradska vijećnica nastala je spajanjem, dograđivanjem i preuređenjem triju građevina iz različitih razdoblja u Ulici sv. Ćirila i Metoda, na mjestu gdje se gradsko vijeće sastajalo još u kasnome srednjem vijeku. Današnja Gradska skupština zasjeda u plesnoj dvorani nekadašnjeg kazališta iz 1834., a tu je povremeno zasjedao i Hrvatski sabor. Interijeri triju dvorana za sastanke dovršeni su prema projektu → Andrije Mutnjakovića 1975. Saborska palača nalazi se na mjestu barokne »kraljevinske kuće« koju je projektirao zidarski majstor Matija Leonhart 1738. Slijedile su mnogobrojne dogradnje i pregradnje, osim Sabora tu se smjestila i Zagrebačka županija, potom i Zemaljska vlada. Preuređenje i današnja klasicistička pročelja izveo je → Lav Kalda 1911. Secesijska dvorana u kojoj zasjeda Sabor je nekadašnja dvorana Županijske skupštine graditelja Aleksandra Brdarića iz sredine XIX. st., prilagođena zasjedanju suvremenog parlamenta 1995–96. prema projektu → Miroslava Begovića. Sjedište Vlade Republike Hrvatske sa suprotne strane Trga svetog Marka smješteno je u Banskim dvorima, sjedištu hrvatskih banova do 1918. Kompleks dviju baroknih gradskih palača, podignutih na mjestu kuće Petra Zrinskog, osim kao rezidencija bana služio je i kao Banski i Sudbeni stol, Zemaljski arhiv, a povremeno i sabornica. Dvori su obnavljani prema projektima Mladena Perušića (1991), → Nenada Fabijanića (1998), Dine Vulin Ileković i Borisa Ilekovića (2019) te Romana Šilje (2020).
Modernizacija hrvatskih krajeva, od baroka do historicizma i secesije
Modernizacija i reorganizacija državne uprave u doba Marije Terezije i Josipa II., imale su odraza i u arhitekturi poslovnih zgrada. Glavna trgovačka kompanija Trsta i Rijeke osnovala je Rafineriju šećera u Rijeci 1752. Slobodnostojeća palača Šećerane uzoran je primjer onodobne poslovne zgrade sa skladištima, uredima činovnika i uprave, raskošno dekoriranim salonima za sastanke i odmor, glavnom dvoranom koja se prostire na dvije razine te prostranim stubištem koje povezuje te prostore. Od 2020. u obnovljenoj palači je Muzej grada Rijeke.
Istaknuti su primjeri upravnih zgrada tog razdoblja županijske palače u Varaždinu (Jakov Erber, oko 1770) i Križevcima (oko 1780), ugrađene zgrade reprezentativnih pročelja s unutrašnjim dvorištima. Klasicistička Županijska palača u Osijeku (József Hild iz Pešte, 1842) po rasporedu volumena slična je križevačkoj, no većega mjerila i urbanijega karaktera.
Gradske palače poslovne i poslovno-stambene namjene čine znatan dio izgradnje u središtima hrvatskih gradova tijekom XIX. st. i prve polovice XX. st. Najčešće su ugrađene u blokovsku strukturu, a rjeđe samostojeće. U pravilu, u njihovim su prizemljima trgovine, dvorane za pružanje usluga građanima, restorani i kavane, a na gornjim razinama uredi, ponekad i najamni stanovi koji se lako mogu prenamijeniti u poslovne prostore i obratno. Osim redova i profilacija, njihova reprezentativna ulična pročelja često krase i alegorijske skulpture, a gustoća izgrađenosti u dubini bloka dovodi do složenih tlocrtnih dispozicija nalik labirintima s većim brojem stubišta, dugim hodnicima i svjetlicima. Vanjskim se izgledom malo razlikuju od onodobnih najamnih stambenih zgrada, najviše dimenzijom, finoćom detalja i višom kvalitetom izvedbe.
Zgrada Prve hrvatske štedionice, sagrađena u Radićevoj ulici 30 u Zagrebu (Janko Josip Grahor, 1882), predstavlja prijelaz iz usitnjene strukture Gornjega grada prema blokovskoj matrici Donjega grada kao modernog poslovno-trgovačkog središta. U tom novom mjerilu sagrađena je i nova palača Prve hrvatske štedionice (→ Josip Vancaš, 1899) koja zauzima gotovo čitav blok omeđen Ilicom, Preradovićevim trgom i Bogovićevom ulicom, s trgovačkim pasažem Oktogonom, bankom, trgovinama, pivnicom, kasinom, najamnim stanovima i svim suvremenim tehničkim uređajima. Za smještaj Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade → Hermann Bollé je 1892. temeljito preuredio palaču u Opatičkoj 10 u Zagrebu (danas Hrvatski institut za povijest); najveći hrvatski slikari onoga doba oslikali su raskošne prostorije prizorima kulturnopolitičkog programa koji je osmislio tadašnji predstojnik Odjela → Iso Kršnjavi. Prigodom posjeta Zagrebu, tzv. Renesansnu sobu obloženu slavonskom hrastovinom, odnosno Predstojnikov ured, car Franjo Josip I. komentirao je riječima: »Nitko na svijetu nema ljepših uredskih prostorija od vas.« Palača Narodnih novina (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža) na uglu Prilaza Đure Deželića i Frankopanske ulice (→ Kuno Waidmann, 1892) sagrađena je u neorenesansnom stilu, kao prva uglovnica s kupolom u Zagrebu. Projektantsko poduzeće → Hönigsberg i Deutsch projektiralo je niz historicističkih poslovno-stambenih palača. U manjem mjerilu Požege to su nova Županijska palača (1895), uglovnica Financijske palače (danas Županijski sud, 1895) i Prva požeška štedionica (danas knjižnica, 1912), a na zagrebačkom Donjem gradu monumentalne palače Starčevićeva doma (1895) i Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice s kavanom Corso u prizemlju na uglu Ilice i Gundulićeve ulice (1907). Simetrično komponirana historicistička palača Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku (→ Janko Holjac, 1898) do danas je u izvornoj namjeni. Arhitekt → Dionis Sunko projektirao je secesijske palače: Prve hrvatske štedionice na glavnom osječkom trgu, s ugaonim tornjem (1910) te Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Sarajevu, složene namjene i oblika ugrađenog u bloku između dviju ulica (1913).
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Foto: Nino Vranić
Foto: Nino Vranić
Jača angažman domaćih arhitekata, ali se istodobno strani arhitekti i dalje angažiraju pri gradnji javnih i poslovnih zgrada. Tako je neorenesansnu, slobodnostojeću palaču HAZU-a s reprezentativno-izložbenim i uredskim prostorima projektirao bečki arhitekt → Friedrich Schmidt (1880), a zgrade zajedničkih hrvatsko-ugarskih institucija budimpeštanski arhitekti. Zgrada Financijalnog ravnateljstva (danas Ministarstvo financija) okružena Trenkovom, Gajevom i Katančićevom ulicom (Lajos Zobel, 1902) i palača Prometnog ravnateljstva Kraljevskih ugarskih željeznica (danas upravna zgrada HŽ-a) u Mihanovićevoj 12 (Ferenc Pfaff, 1903) ugrađene su u blokove. Palača Ravnateljstva pošte i brzojava (glavna pošta) na uglu Jurišićeve i Kurelčeve (Ernő Foerk i Gyula Sándy, 1901) izvedena je u mađarskom nacionalnom stilu s visokim tornjevima koji su ubrzo uklonjeni, dok je njezina šalter-sala sa staklenim stropom obnovljena (Nenad Kondža, 1997). Mađarska secesija odlikuje uglovnu Poštansku palaču u centru Osijeka (István Bierbauer, 1912) s razvedenim krovištem koje je, kao i u Zagrebu, služilo za smještaj telegrafskih instalacija. Guvernerova palača u Rijeci (Alajos Hauszman, 1897), iz koje je upravljao namjesnik ugarske krune, sagrađena je na uzvisini u stilu visoke renesanse, a danas je u njoj Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.
Državni sustav otkupa, preradbe i plasiranja duhana na tržište putem tzv. duhanskih stanica imao je veliku ulogu u modernizaciji Dalmacije i Hercegovine pod austrijskom upravom. Veliki kompleksi proizvodnih pogona i upravnih zgrada građeni su prema tipiziranim projektima. Pročelja uredskih zgrada industrijske su pojavnosti, često vidljivih kamenih zidova u kombinaciji s opekom, a njihove tlocrtne dispozicije utilitarne i shematske, s prostorijama nanizanima uz hodnike ili u enfiladi, nalik onodobnim vojarnama. Pojedine upravne zgrade (Imotski, Ljubuški, Metković, Dubrovnik) ističu se neobičnim proporcijama i detaljima, čak i uporabom kanatne konstrukcije nepoznate u tim krajevima.
I privatna je inicijativa imala važnu ulogu u industrijalizaciji Hrvatske te izgradnji poslovnih zgrada sve snažnijih poduzeća. Obitelj → Gutmann je 1884. osnovala Belišće, naselje sa stanovima za radnike svoje drvoprerađivačke industrije i pratećim sadržajima. Kao upravna zgrada služila je stambena historicistička palaču, tzv. Palej (Ernst von Gotthilf iz Beča, 1905). U Zadru su poslovne zgrade triju najvažnijih obitelji proizvođača likera, Drioli, Vlahov i Luxardo, istodobno služile stanovanju, upravljanju, skladištenju i proizvodnji. Do danas sačuvana palača Luxardo, poslije upravna zgrada tvornice → Maraska (Ludovik Prividori, 1911), visoka je dvokatnica 60 m duga neorenesansnog pročelja. Na početku XX. st., dvije je secesijske poslovno-stambene palače koje su služile za promidžbu proizvoda svojih vlasnika podigao u zagrebačkom Donjem gradu arhitekt → Vjekoslav Bastl. Pročelje kuće Kallina na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice (1904) obložio je keramičkim pločicama proizvedenima u uspješnoj tvornici vlasnika, dok je uglovnicu farmaceuta → Eugena Viktora Fellera (1905) na istočnoj strani Jelačićeva trga bogato dekorirao ugaonom kupolom te reklamom u obliku povećane boce Elsa-fluida, prodajom kojega se vlasnik obogatio.
Klasicizam i moderna arhitektura između dva rata
Nakon I. svj. rata arhitektura poslovnih zgrada okreće se novim obrascima. To dobro ilustrira obnova pročelja Fellerove uglovnice na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Nju je za novoga vlasnika Otta Sterna 1926. izveo jedan od začetnika moderne arhitekture Peter Behrens, koristeći se stereotomskom kompozicijom industrijski trezvene plastičnosti, potpuno različitomu od dotadašnje raskošne ornamentacije. S novom su arhitekturom u središte grada stigle velike neonske reklame, kakve su donedavna svijetlile na toj uglovnici (Bayer, Pliva).
Usprkos centralističkom državnom uređenju, Zagreb se održao kao industrijsko i financijsko središte države između dva rata, grad je rastao, a arhitektura zasnovana na lokalnim resursima cvala. Glavni arhitektonski objekti modernog Zagreba i dalje su bile ugrađene poslovno-stambene zgrade u četiri do šest razina s ponekim naglaskom na uglovima starih i novih blokova. Izgrađivale su se praznine, stare zgrade zamjenjivale su se novima, a s pročelja uklanjali ornamenti. Zamjena pseudostilova, klasicizma i secesije oblicima moderne arhitekture ipak se odvijala postupno. Tako je → Ignjat Fischer, koji je proveo Behrensov zagrebački projekt, za industrijalca → Vladimira Arka 1918–20. izvodio novogradnje monumentalnih tvorničkih zgrada s armiranobetonskim konstrukcijama i velikim staklenim opnama u duhu Behrensovih AEG-ovih tvornica u Berlinu, ali je Arkovu rezidenciju i poslovnicu u Vlaškoj 116 preuredio i dogradio u historicističkim oblicima.
Palaču Burze za robu i vrednote (danas Hrvatska narodna banka na Trgu hrvatskih velikana) projektirao je → Viktor Kovačić. Dovršena je 1927., a ključna je protomoderna građevina hrvatske arhitekture. S njoj zrcalnom palačom Inžinjerskog doma (→ Aladar Baranyai, 1927) preko puta formira ulaz u tada novi dio Zagreba. Dva kraka palače prate Martićevu i Ulicu Račkoga pod oštrim kutom odsječenog bloka, a između njih ugrađeni su vestibul i cilindrična burzovna dvorana. Dvorana ima telefonske kabine po obodu, visoko je nadsvođena kasetiranom armiranobetonskom kupolom s velikim okulusom, konstrukciju koje je projektirao → Stjepan Szavits–Nossan. Pročelja su izvedena u bračkom kamenu s jonskim portikom u visini triju razina i finim klasičnim detaljima. Sličan jonski portik nalazi se i na Vijećnici na Sušaku → Jurja Denzlera (1928), klasicističkoj palači nad monumentalnim prilaznim stubištem, danas Rektoratu Riječkoga sveučilišta.
Protomoderan duh krasi i bankovne palače Kovačićevih bliskih suradnika, Jugoslavensku udruženu banku u Beogradu → Huga Ehrlicha (1930) i Gradsku štedionicu u Osijeku → Alfreda Albinija (1930), obje s modernim šalter-salama te suzdržanim i pročišćenim, simetrično komponiranim uličnim pročeljima. S druge strane, klasicizam eklektične kompozicije karakterizira pročelja dviju zagrebačkih poslovnih palača I. Fischera podignutih 1920-ih na Jelačićevu trgu: na njegovoj istočnoj strani Gradsku štedionicu s moderno uređenom kavanom te na uglu Praške ulice zgradu Croatia osiguranja po vijencu urešenu alegorijskim skulpturama Rudolfa Valdeca.
Mediteranski karakter odlikuje ugrađeni Dom Trgovačko-obrtničke komore na Trumbićevoj obali 4 u Splitu, masivnog kamenog pročelja s finim protomodernim detaljima tipičnima za onodobnu arhitekturu dalmatinskih gradova (→ Fabijan Kaliterna, 1931).
Foto: Duje Klarić / CROPIX
Rušenjem Zakladne bolnice u središtu Zagreba ostvaren je slobodan prostor omeđen Ilicom, Gajevom, Bogovićevom i Petrićevom ulicom. Godine 1929. proveden je natječaj za regulatornu osnovu bloka. Umjesto jedinstvene građevine kombiniranih namjena kakvu su predviđali projekti → Drage Iblera, → Zdenka Strižića, → Milovana Kovačevića, → Stjepana Planića, → Jurja Neidhardta, → Josipa Pičmana, → Josipa Seissela i → Ernesta Weissmanna s kolegama iz Le Corbusierovog ureda, u razdoblju 1932–37. blok je gusto izgrađen stambeno-poslovnim zgradama glatkih pročelja, s trgovačkim pasažem i uličnim trgovinama uokolo bloka. U neposrednoj je blizini 1932. dovršena poslovna zgrada Shella u Gajevoj 5 arhitekta → Rudolfa Lubynskog. Internacionalnog je stila, s uredima od prvoga kata naviše, te trgovinom u prizemlju i uskim trgovačkim pasažem od Gajeve do Praške ulice, koji po investitorima nosi ime Marićev prolaz. Nasuprot njoj, na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice izgrađena je 1937. ekspresionistička poslovno-stambena zgrada s tornjem Napretkove zadruge prema projektu S. Planića. Na gornjim razinama izvedeni su stanovi, u prizemlju lokali za najam iznad kojih su bili uredi, uključujući i ured arhitekta. Na sjeverozapadnom uglu Jelačićeva trga dovršena je 1940. monumentalna stambeno-poslovna zgrada tršćanskog osiguravajućeg društva Assicurazioni Generali prema projektu Marcella Piacentinija na mjestu srušene palače Pongratz H. Bolléa iz 1886., čime je transformacija nekadašnjeg sajmišta u moderno trgovačko-poslovno središte velikoga grada gotovo dovršena.
Tijekom 1920-ih i 1930-ih blokovi novog, reguliranog dijela Zagreba rastu istočno od Jelačićeva trga, a osim stambenih čine ih i poslovne, odn. poslovno-stambene zgrade. Promjenu stila uz istodobnu racionalizaciju troškova ilustrira usporedba eklektične palače Hrvatske poljodjelske banke na uglu Martićeve i Smičiklasove ulice (D. Sunko, 1926) s modernim palačama glatkih pročelja Burze rada (→ Vladimir Šterk, 1936) i Gospodarske sloge (→ Mladen Kauzlarić i → Stjepan Gomboš, 1938) u Zvonimirovoj 15 i 17. Primjer moderne gradske palače pročišćenih pročelja je i Radnička komora na Trgu Petra Krešimira IV. 2 (V. Šterk, Jovan Korka, Đorđe Krekić, Georg Kiverov, 1938), velika uredska zgrada skeletne armiranobetonske konstrukcije, zaobljene mase. Istodobno istočno niz Vlašku, a pogotovo zapadno niz Ilicu trgovačko-poduzetnički duh vodi promjeni izgleda, mjerila i tipa izgradnje zatečenoga grada. Na postojećim zgradama otvaraju se prizemlja sa širokim izlozima trgovina. Na mjestu srušenih građevina grade se više, s trgovinama koje se šire na mezanin i prvi kat. Taj logičan proces poduzetničke izgradnje grada interpolacijama prekinut je nakon II. svj. rata, pa masivna i od povijesne regulacije uvučena Prva hrvatska obrtna banka u Ilici 38 (H. Ehrlich, 1925) i Matica hrvatskih obrtnika s trgovačkim pasažem u Ilici 49 (→ Aleksandar Freudenreich i → Zvonimir Požgaj, 1937) do danas strše iz svog neposrednog okruženja.
Svjedočanstvo visoke kulture građenja dosegnute u Zagrebu 1930-ih jest palača Gradskih poduzeća u Gundulićevoj 32, danas Hrvatska elektroprivreda (J. Denzler, 1933). Armiranobetonska konstrukcija omogućuje fleksibilnost tlocrta pa sredinu zgrade u povišenom prizemlju zauzima velika šalter-sala, osvijetljena odozgo dvostrukim staklenim krovom. Uvjetovanost moderne arhitekture tehnikom i materijalima izražena je u današnjoj zgradi Policijske uprave zagrebačke na uglu Matičine i Petrinjske ulice (→ Franjo Bahovec i Zvonimir Kavurić, 1939). Poštu II u Branimirovoj 4 projektirao je kao dio urbanističke regulacije kolodvorskog sklopa → Egon Steinmann (1939). U monumentalnoj građevini velegradskog mjerila uzorno je riješen poštanski promet, a kretanje vanjskih korisnika velikom šalter-salom odvojeno je od kretanja činovnika uredima i sortirnicama.
U razdoblju između dva svjetska rata sagrađen je veći broj zgrada okružnih ureda za osiguranje radnika kombinirane namjene, koji su osim ureda za socijalnu skrb i administraciju sadržavali različite zdravstvene sadržaje. Središnji ured za osiguranje radnika u Mihanovićevoj 3 u Zagrebu (R. Lubynski, 1928), danas Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, samostojeća je palača sa zatvorenim plivalištem i pročeljima svedenih klasicističko-protomodernih oblika. Slične je pojavnosti prilagođene bloku nepravilnog oblika Okružni ured za osiguranje radnika (danas bolnica) u Beogradu izveden prema izmijenjenom projektu → Lavoslava Horvata (1932). Manji, funkcionalistički okružni uredi izvedeni su u Mostaru i Skoplju prema projektima D. Iblera (1930).
I u drugim se gradovima, zgrade državnih i novčarskih institucija grade u duhu pročišćenog klasicizma ili monumentalnog modernizma, karakterističnog za razdoblje neposredno pred II. svj. rat. Takva je ispostava Narodne banke Jugoslavije u Ulici I. G. Kovačića 1 u Karlovcu (Bogdan Nestorović, 1940). Arhitekt J. Pičman pobijedio je na natječaju za Glavnu poštu i Poštansku štedionicu u Beogradu (1930) projektom u duhu funkcionalizma. Prema njegovu projektu izvedena je konstrukcija i unutrašnja dispozicija sadržaja oko dvaju atrija, ali je, umjesto elegantnim vrpcama prozora i parapeta, građevina završena teškim eklektičnim pročeljem prema projektu ruskog imigranta Vasilija Mihajloviča Androsova (1938). Banovinska palača u Splitu (danas zgrada gradskog poglavarstva na Obali kneza Branimira 17) izvedena je na rubu tadašnjega grada prema izmijenjenom natječajnom projektu → Vladimira Turine, Nikole Despota i Vida Vrbanića (1938–40). Čini je prizmatični volumen s uredima poredanim uz galerije oko staklom natkrivenih atrija.
Foto: Marijana Banko / CROPIX
Foto: Mirko Ferlin / CROPIX
Primjeri uredskih zgrada iz doba talijanske uprave su Glavna pošta u Puli (Angiolo Mazzoni, 1930) s monumentalnim kružnim stubištem obloženim crvenim staklenim pločicama te upravno-proizvodna palača rafinerije mineralnih ulja R. O. M. S. A., danas INA u Rijeci (Enea Perugini, 1940), nastala adaptacijom pogonske zgrade ljuštionice riže Mate Glavana iz 1882. Prvi riječki neboder u Trpimirovoj 2 (Umberto Nordio, 1942), kao i prvi zagrebački neboder na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice (→ Slavko Löwy, 1933) stambeno-poslovne su građevine s trgovačkim prostorima u prizemlju, a na vrhu zagrebačkoga bio je i ured arhitekta. Neboder Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku s ovješenim prednjim pročeljem dio je stambeno-poslovno-kulturnog kompleksa dovršenoga 1947. prema prvonagrađenom natječajnom projektu J. Pičmana iz 1934. i izmijenjenim izvedbenim nacrtima A. Albinija.
Razdoblje rasta nakon II. svj. rata
Poslijeratno razdoblje obilježeno je obnovom i izgradnjom razorenih građevina i urbanih cjelina. Među njima ističe se faksimilna obnova šibenske Gradske lože iz XVI. st. (→ Harold Bilinić, 1947–60). Nedaleko od nje moderna općinska zgrada s hotelom i kinom dinamički je ukomponirana u siluetu povijesnoga grada (→ Ivan Vitić, 1952–60). Interpolacijom modernih javnih zgrada i blokova stambeno-poslovne namjene uz povijesne ulice i trgove razorenoga Zadra nastala je ambijentalno uspjela cjelina poslovno-trgovačkog središta grada (→ Bruno Milić, A. Albini, → Božidar Rašica, I. Vitić i dr., 1960-ih); o očuvanome mediteranskom karakteru svjedoči današnja živost Široke ulice (Kalelarga) s arkadama i nišama sa strana. Istaknuti je primjer interpolacije moderne poslovne zgrade u povijesnom središtu uglovnica na peristilu Dioklecijanove palače (→ Neven Šegvić, 1965) s in situ prezentiranim arheološkim nalazima. Uzorna Šegvićeva moderna atrijska zgrada Pomorske privrede (1963., danas uredi Zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje) skeletne konstrukcije koja omogućuje promjenjivost tlocrtne dispozicije, ostvareni je dio šire zamisli o regulaciji Zapadne obale splitske luke.
U Zagrebu, Zakladni je blok dovršen izgradnjom prvoga poslovnog nebodera u Hrvatskoj s ovješenim aluminijskim pročeljem (Slobodan Jovičić, Josip Hitil, Ivan Žuljević, 1959; obnova pročelja Davor Mateković, 2008), dok je prvi takav splitski neboder bio onaj poduzeća Koteks (→ Lovro Perković, 1964). U poslijeratnom internacionalnom stilu, ali s osjećajem za kontekst, u zagrebačkom Donjem gradu izvode se ugrađene poslovne zgrade poduzeća Poljoopskrba i Astra-Mašinoimpex u Varšavskoj 5–9 (→ Božidar Tušek, 1959–66), Telefonska centrala u Draškovićevoj 26 (Minka Jurković Haberle, 1963–74), uglovnica s malim trgom poduzeća Tempo u Boškovićevoj 5 (Ante Glunčić, Ivan Senegačnik, 1965), te ugrađena poslovna zgrada u Gundulićevoj 21 (Krešimir Ivaniš, 1970). U Rijeci, veliki volumen moderne palače Riječke banke (→ Kazimir Ostrogović, 1965) podijeljen je na niži dio s otvorenim prizemljem prema Korzu sa šalter-salom na katu te viši dio s uredima u dubini bloka. Posebnu metodu obnove središta grada kolažem saniranih i rekonstruiranih dijelova zatečenih građevina s prigradnjama i nadogradnjama razvio je na riječkome Starom gradu → Igor Emili, izvevši sjedište Građevnoga projektnog zavoda u kojem je radio, s u detalje projektiranim radnim prostorima kombiniranog uredskog i domaćinskog karaktera (1970).
Od prvih poslijeratnih godina hrvatski arhitekti uspješno sudjeluju na natječajima te izvode monumentalne zgrade državnih i lokalnih institucija u Hrvatskoj i diljem SFRJ, koje postaju fokusima novih, modernih dijelova gradova. Zgrada Saveznog izvršnog vijeća u Novom Beogradu izgrađena je prema prvonagrađenom projektu → Vladimira Potočnjaka, → Antuna Ulricha, → Zlatka Neumanna i Dragice Perak (1947–69), a zgrada Skupštine Bosne i Hercegovine s tornjem republičkih institucija u Sarajevu prema projektu J. Neidhardta (1955–79). U skromnijem mjerilu, monumentalni izraz prvih godina socijalizma u Hrvatskoj predstavljaju osno komponiran otvoreni blok Skupštine općine Split (Marko Markovina, → Budimir Pervan, 1951) i zgrada Narodnog odbora kotara Zagreb (danas gradskog poglavarstva; K. Ostrogović, 1956) vodoravnoga prizmatičnog volumena s uredskim jednotraktima omotanima oko ulaznog nadsvođenog atrija i stražnjeg otvorenog atrija s trijemom i parkom (→ Silvana Seissel, 1962); s dvjema vijećničkim dvoranama i tornjem gradskih ustanova koji su do danas ostali neizvedeni čini dio šire zamisli proširenja središta grada preko željezničke pruge i duž današnje Ulice grada Vukovara. Ta je ulica, za razliku od novih stambenih naselja, građena postupno, pa se u njoj nalaze poslovne zgrade različitih oblika i tipova. Prva je izvedena izdužena zgrada Gradskih poduzeća s trgovačkim trijemom u prizemlju (N. Šegvić, 1948), a urbanizam slobodnostojećih objekata u praznini ilustriraju i dug i uzak dvotrakt Palače pravde (→ Ninoslav Kučan, 1970) te niski paviljoni Jadran-filma (danas poliklinika Croatia; B. Rašica, 1960), salona namještaja Slovenijales (→ Lujo Schwererer, 1970) i Auto-Hrvatske (danas Raiffeisenbank, → Duško Ante Rakić, 1971). Zgrada Službe društvenog knjigovodstva (danas FINA; → Aleksandar Dragomanović i → Radovan Nikšić, 1981) racionalno je projektirana na »garažnom« rasteru 7,5 m × 7,5 m, razvedenog volumena s različitim dispozicijama uredskih prostora, uključujući pejzažne urede na prvome katu i dvotrakt s prostorijama za sastanke u tamnom dijelu viših razina.
Foto: Marija Braut
Širenjem Zagreba, tehnološki uvjetovane uredske zgrade specifičnih namjena grade se u starim i novim četvrtima daleko od središta. Veliki znanstvenoistraživačko-uredski kompleks Instituta Ruđer Bošković (K. Ostrogović, 1956) smješta se u podsljemenskoj zoni, a kompleks Brodarskog instituta (→ Marijan Haberle, 1958) u neizgrađenoj ravnici južno od Save. Hrvatska radiotelevizija preseljena je iz središta grada u kompleks zgrada na Prisavlju (Nenad Bach, Ratko Rausavljević, 1986), dok su za potrebe automatske obradbe podataka izgrađeni namjenski paviljon Elektroničkoga računskog centra (ERC; Krešimir Cimprešak, → Vjenceslav Richter, Maja Šah Radović, 1969) na Trešnjevci i Sveučilišni računski centar (SRCE; A. Dragomanović, 1974) na Prisavlju, oba ekspresivne konstrukcije lebdećih volumena. ERC je poslije premješten u veću zgradu Centra za automatsku obradu podataka u Prečkom (CEOP, danas APIS IT; Anamarija Jelinčić Semenčić, 1987). Istodobno se gradi i manji broj uredskih tornjeva: ostakljeni tornjevi Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i srodnih organizacija (tzv. Kockica) na Savskom nasipu (I. Vitić, 1968) i Vjesnika na Savskoj cesti (A. Ulrich, 1972) sa »širokim stopalom« po uzoru na Lever House ali bez gustoće Manhattana, samostojeći toranj Industrogradnje s predgotovljenim betonskim sjenilima na Savskoj 66 (→ Grozdan Knežević, 1972), kao i neboder Zagrepčanka na trodijelnom razlistanom tlocrtu s nosivim pročeljem obloženim kamenim pločama na uglu Savske ceste i Vukovarske ulice, dugo vremena najviša zgrada u Hrvatskoj (→ Slavko Jelinek i Berislav Vinković, 1976) te niski toranj nekadašnje Općine Pešćenica s uredima uz galerije oko natkrivenog atrija (Franka Odak, 1978).
Neka od velikih državnih poduzeća istaknula su se arhitekturom različitih tipova uredskih zgrada, često u kombinaciji s tehničko-pogonskim sadržajima. To su telekomunikacijski centar u Puli, dograđen na Glavnu poštu (N. Kučan, Vjekoslav Antolović, 1974), i u Šibeniku (Dražen Posavec, 1983), zgrade Elektre u Čakovcu (S. Planić, 1968), Varaždinu (→ Boris Krstulović, 1977), Karlovcu (D. Posavec, 1978) te u Zagrebu u Kršnjavoga 7 (Milan Šosterič, 1981). Upravne zgrade INA-e najsličnije su uzorima iz kapitalističkog svijeta, a oblicima i dispozicijom prostorija sažeto ilustriraju razvoj arhitekture poslovnih zgrada nakon II. svj. rata. Pred tipičnom uredskom lamelom poslijeratnog internacionalnog stila (Kamilo Haller, Juraj Popović, Ivan Lenić, 1965) dograđena je uz Vukovarsku ulicu zgrada Ina-Inženjeringa izražajne armiranobetonske konstrukcije (D. A. Rakić, 1982), a spojene su ostakljenim mostom (Zlatko Jurić, 1988). Istraživačko-programerski centar INA – Naftaplin s monumentalnim predvorjem i bujnim zelenilom zauzima gotovo čitav trokutni blok u Šubićevoj ulici (→ Nikola Filipović, 1983), dok je zgrada INA – Trgovine na raskrižju glavnih avenija Novog Zagreba samostojeća poslovna palača na kvadratnom tlocrtu oko otvorenog atrija (→ Velimir Neidhardt, 1989).
Foto: Srđan Vrančić / CROPIX
Suprotnost centra i periferije od 1970-ih do danas
Usporavanjem priljeva stanovništva u gradove interes se usmjeravao urbanoj obnovi povijesnih poslovnih centara i starih stambenih četvrti a konzervatori su imali sve istaknutiju ulogu. Primjeri poslovnih i poslovno-stambenih zgrada koje na različite načine dovršavaju i zgušnjavaju zatečeno urbano tkivo su u Splitu uglovnica Jela betonskog pročelja na raskrižju Poljičke i Dubrovačke ulice (Vjekoslav Ivanišević, 1983), u Zagrebu ostakljena zgrada u Vončininoj 2 (Grujo Golijanin, 1983) i interpolacija koja prati oblik ulice u Ilici 81 (→ Radovan Tajder, 1986), a u Rijeci poslovna zgrada Croatialinea na Rivi koja je obuhvatila zatečenu historicističku palaču (Vladimir Grubešić, 1992). Gradotvorni zahvat velikog mjerila, svojevrstan ulaz u zagrebačku Trešnjevku ostvaren je izgradnjom kompleksa sportske dvorane Cibona s trgovačkim pasažem i poslovnim tornjem između željezničkih pruga (→ Marijan Hržić, → Ivan Piteša, → Berislav Šerbetić, 1987).
Foto: Davor Pongračić / CROPIX
U nekadašnjoj zagrebačkoj industrijskoj zoni Radnička–Heinzelova–Vukovarska postupno se izgrađuje poslovni centar s tornjevima Chromos (→ Marjan Turkulin, Petar Vovk, 1990), Euroherc (Ljubomir Cota, 1996., dogradnja 2000), Zagreb Tower (Otto Barić, 2006) i zgradama kombiniranog sadržaja VMD centar (N. Filipović, 2005), Green Gold (Zoran Boševski, Boris Fiolić, 2012) te preuređenim zatečenim građevinama, npr. upravnom zgradom Spectator (Studio UP, 2010). Zbog dobre se prometne povezanosti uz zagrebačke avenije smještaju nove poslovne zgrade: Pliva u Vukovarskoj ulici 49 (Mladen Sabolović, 1990), Ministarstvo financija u Aveniji Dubrovnik 32 (M. Hržić, → Davor Mance, N. Šegvić, 1998), Microsoft Hrvatska u Novom Zagrebu u Turininoj 3 (danas Općinski sud; Branka Petrović, Alenka Gačić Pojatina, 2003), toranj HOTO na Savskoj cesti 32 (M. Turkulin, 2004), prigradnja upravne zgrade Croatia osiguranja na Miramarskoj cesti 22 (V. Neidhardt, 2004) na zgradu Državnog osiguravajućeg zavoda (M. Haberle, Miroslav Kos, 1962), Eurocentar na Miramarskoj 23 (N. Bach, 2005), dva tornja Euro Towera u Lučićevoj 2A (M. Hržić, 2006), kompleks Hypo Alpe Adria Bank na Slavonskoj aveniji 6 (Thom Mayne, 2007), dva tornja na Strojarskoj (Davor Mateković, 2014) te dvojni toranj Sky Office u Ulici Roberta Frangeša Mihanovića 8 (Ante Anin, 2012).
Foto: Boris Arbanas / CROPIX
Opći i usko specijalizirani uredski poslovi i trgovina danas se obavljaju i u potpuno kondicioniranim uvjetima ostakljenih zgrada s uredima za najam ili trgovačkih centra bez prozora, kao i u naizgled prirodnim uvjetima domaćinskog ugođaja, sve češće i doslovno iz stana (rad od kuće, internetsko bankarstvo i trgovina). Na jugoistočnoj periferiji Novog Zagreba upravna zgrada Blitz ističe se svedenom formom koja uključuje logotip poduzeća i odražava dispoziciju unutrašnjih prostora (→ Renata Waldgoni, 1996). Među suvremenim poslovnim zgradama posebne namjene ističu se u Zagrebu Istraživački institut Plive na Prilazu baruna Filipovića 29 s hightech detaljima (Michael Aukett Architects i Area projektiranje, 2002) i Biocentar na Sveučilišnom kampusu Borongaj kružnog tlocrta oko otvorenog atrija (Davor Katušić, 2015). Zgrada Lumenarta u predgrađu Pule ističe se izlomljenim pročeljem sa svjetlosnom instalacijom (→ Andrija Rusan, 2006). Poslovna zgrada u Agatićevoj u centru Rijeke (S. Randić, I.Turato, 2008) zatvara blok, a Poslovni centar Adris smješten je unutar otvorenog bloka nekadašnje zagrebačke tvornice duhana (→ Ivica Plavec, interijer Vedrana Ergić, 2013). Zgradu Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe SEECEL sa zapadne strane Zagrebačkog velesajma (→ Igor Franić, 2020) karakterizira velegradsko mjerilo i raskošni unutrašnji prostorni meandar. Danas je najviši neboder u Hrvatskoj, sa 135 m visine i 27 katova, Dalmatia Tower u Splitu hotelsko-uredskog sadržaja (O. Barić, 2023).
Foto: Filip Beusan
Foto: Goran Sebelić / CROPIX
Foto: Davor Pongračić/ CROPIX
Foto: Decker+Kutić
Foto: Vojko Bašić / CROPIX
Kultura obogaćivanja formalnog radnog prostora neformalnim mjestima, na kojima se radni proces nastavlja tijekom stanki, može se naći u suvremenim poslovnim zgradama koje grade poduzetnici ili jedinice lokalne uprave u cilju poticanja poduzetništva. U njima se većina rada obavlja na računalima, pa udaljenost radnog mjesta od izvora prirodnog svjetla više nije važna, a mjesta socijalizacije tipično su proširena stubišta – tribine i prostori među galerijski izmaknutim etažama prošireni ravnim krovovima i terasama. Primjeri su takve organizacije uredskog prostora Centar za poduzetništvo i nove tehnologije Trokut na periferiji Šibenika (Arhitektonski biro Prostor, 2020), poslovna zgrada Infobipa u neplaniranom dijelu Novog Zagreba (→ Studio 3LHD, 2022) i IT Coworking poduzetnički centar u središtu Pule (Bruno Juričić, 2023). Kompleks Poslovnog centra 2000 u Zagrebu na Radničkoj cesti 37–39 (Edvin Šmit, 2008) dovršen je zgradom s uredima i hotelom u kojoj su mjesta socijalizacije ostvarena lođama (→ Svebor Andrijević, Senka Dombi, 2019).
Foto: Jure Živković
Foto: Svebor Andrijević
Foto: Bosnić+Dorotić
Uredsko se poslovanje oduvijek odvija i u prostorima koji nisu projektirani za tu namjenu, dok prostore građene za rad i trgovinu karakterizira relativno jednostavna mogućnost prilagodbe za druge namjene. Nedugo nakon stjecanja neovisnosti, Hrvatska vlada raspisala je natječaj za projekt novog sjedišta na Savskome nasipu, a prvu je nagradu osvojio N. Bach (1996–97); do realizacije nije došlo, pa su se Vlada i ministarstva smjestili u postojećim poslovnim zgradama različitih tipova u raznim dijelovima Zagreba. U poslovnu zgradu Brodomerkura u blizini sveučilišnog kampusa u Splitu (Danko Colnago, 1990) uz male preinake 2018. trajno su smješteni Rektorat Sveučilišta i Filozofski fakultet, dok su Arhitektonski, Građevinski, Geodetski fakultet i Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu privremeni smještaj tijekom poslijepotresne obnove našli u pregrađenom poslovnom centru Tekstilpromet u Ulici grada Gospića 1A (Berislav Martinović, 2005). Uzoran primjer davanja nove namjene zaštićenom spomeniku kulture jest pregradnja i prigradnja nekadašnje jahaonice vojarne na Črnomercu u zemljišnoknjižni odjel Općinskoga suda u Zagrebu (Davor Bušnja, 2022). Ured poduzeća Amtest na najvišem katu stambene zgrade u Ulici kneza Borne 20 istaknuti je primjer među mnogobrojnim prenamjenama zagrebačkog stana s prostorijama u enfiladi u uredski prostor (Vedrana Ergić, Ivana Ergić, 2021), dok je Branko Silađin vlastiti stambeno-radni prostor u potkrovlju palače Gavrilović na Tomislavovu trgu 14, adaptiranom 1970-ih, nakon potresa 2020. obnovio kao prostor povremenog stanovanja i rada na daljinu s izložbom predmeta iz povijesti vlastita djelovanja u njemu.
Foto Decker + Kutić
Foto: Bosnić+Dorotić
Visoko školstvo i publicistika
Literatura o razvoju i projektiranju poslovnih zgrada na hrvatskom jeziku nije opsežna. Toj je temi posvećeno jedno poglavlje udžbenika Stambene i javne zgrade (G. Knežević, Ivo Kordiš, 1981) i članak Javne zgrade iz 6. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a (S. Jelinek, 1979). Projektiranje poslovnih zgrada podučava se na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu na Kabinetu za javne zgrade Katedre za arhitektonsko projektiranje, na obveznom kolegiju Zgrade za rad i trgovinu koji su predavali profesori M. Begović, V. Neidhardt i Vesna Mikić i obveznom vježbovnom kolegiju Studio IV (prije Arhitektonsko projektiranje VIII) na kojem studenti projektiraju poslovnu zgradu srednje veličine i složenosti u urbanom okruženju. U nastavi se rabi skripta Arhitektura radnog i komercijalnog ambijenta V. Neidhardta i suradnice V. Mikić (2014), koja obuhvaćaju povijesni razvoj poslovnih zgrada.
A. Laslo: Zgrada gradskih komunalnih poduzeća. Arhitektura, 40(1987) 200–203, str. 44–47.
Ž. Domljan: Kompleks županijske palače u Križevcima. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, (1988–89) 12–13, str. 256–271.
M. Bagarić: Arhitekt Dionis Sunko i sarajevska Napretkova »palača«. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, (2002) 26, str. 160–170.
M. K. Dimitrijević: Izidor Kršnjavi i simbolika zagrebačke Zlatne dvorane. Kolo 23(2013) 5.
S. Piplović: Izgradnja Doma Obrtničke i trgovačke komore u Splitu u kontekstu nastupa moderne. Kulturna baština, (2014) 40, str. 191–201.
B. Dundović: The Palace of the Post and Telegraph Administration Office in Jurišićeva Street, Zagreb. Prostor, 24(2016) 1(51), str. 14–31.
A. Žunić:Poslovne i uredske zgrade arhitekta Aleksandra Dragomanovića. Prostor 25(2017) 1(53), str. 40–72.
P. Puhmajer, B. Ratančić: Banski dvori. Gradnja, obnove, naručitelji. Godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda, 10 (2019), str. 113–129.
