cjepiva i imunoserumi, imunobiološki pripravci za poticanje aktivne, odn. pasivne imunosti.

Cjepivo (vakcina) je imunobiološki pripravak kojeg čine živi oslabljeni ili mrtvi uzročnici zaraznih bolesti, njihovi dijelovi (antigeni), ili upute za biosintezu antigena zapisane u glasničkoj RNA, DNA ili dijelu virusa. Svrha primjene cjepiva je poticanje aktivne imunosti i preventivno stvaranje vlastitih protutijela protiv uzročnika određenih bolesti. Za razliku od cjepiva, imunoserum (antiserum, protuserum ili antitoksin) je krvni pripravak obogaćen protutijelima protiv određenoga antigena, a svrha primjene imunoseruma je stjecanje privremene pasivne imunosti protiv zaraznih bolesti (osobito u hitnim stanjima), u liječenju bolesti za koje nema mogućnosti cijepljenja te u liječenju stanja nastalih zbog djelovanja životinjskih otrova. Imunoserum se najčešće dobiva iz krvnog seruma (krv) ili plazme imuniziranih životinja ili iz ljudske krvi, a osim protutijela može sadržavati i druge serumske komponente. Primjeri imunoseruma su tetanusni i difterijski antitoksini, te antitoksin za otrov europskih zmija.







Povijest razvoja cjepiva i imunoseruma

Pokušaji stvaranja imuniteta u ljudi i životinja unosom malih doza infektivnoga materijala ili otrova sežu u X. st. Kasnije, u suzbijanju boginja rabila se metoda variolacije (od lat. variola: boginje), temeljena na namjernom prijenosu infekcije malih boginja uporabom bolesnog tkiva oboljelih, što je ponekad rezultiralo blažim oblikom bolesti i stjecanjem imuniteta na boginje, no nerijetko i smrću. Metode su tijekom XVIII. st. unaprijeđene uporabom kravljih boginja. Prvi koji je objavio takve nalaze bio je engleski liječnik Edward Jenner (1749–1823) 1798., nazvavši metodu vakcinacijom (od lat. vacca: krava). U XIX. st. vakcinacija je postala obvezna, primjerice u Britaniji od 1853. te u Njemačkom carstvu od 1874. Cjepivo protiv bjesnoće razvio je u Francuskoj 1880-ih Louis Pasteur (1822–1895), a prvo cjepivo koje se proizvodilo u laboratoriju i imalo široku primjenu bilo je ono protiv kolere potkraj XIX. st. U Europi su najznačajniju ulogu imali Kraljevski pruski institut za zarazne bolesti u Berlinu (osnovan 1891., danas Institut Roberta Kocha) i Pasteurov zavod za istraživanje bjesnoće u Parizu (1888). Ubrzo je razvijeno cjepivo protiv bubonske kuge (1897), tuberkuloze (1921), difterije (1923), hripavca (1926), poliomijelitisa (1952), ospica (1963), rotavirusa (1998), malarije (2015) i mnogih drugih bolesti. Prve imunoserume razvili su u Njemačkoj liječnici Emil von Behring (1854–1917) i Kitasato Shibasaburo (1853–1931) za liječenje difterije i tetanusa (1890). Prvi imunoserum dobiven iz konja, a protiv ugriza indijske kobre, izradio je 1894. francuski bakteriolog Albert Calmette (1863–1933). Cjepivima su iskorijenjene boginje, difterija i poliomijelitis, te je drastično smanjen pobol od tuberkuloze, rubeole, zaušnjaka, tetanusa i hripavca. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da je 2010–15. cijepljenjem spriječeno najmanje 10 milijuna smrti u svijetu te je još veći broj ljudi zaštićen od bolesti.







Bez presedana je u povijesti medicine utrka za razvoj cjepiva protiv koronavirusa SARS-CoV-2. Svjetska zdravstvena organizacija pandemiju bolesti COVID-19 proglasila je u ožujku 2020., a cijepljenje je započelo već u prosincu iste godine. Razvoj cjepiva u pravilu je vrlo složen postupak koji traje približno deset godina, a ovakav je uspjeh u razvoju ostvaren dijeljenjem pronalazaka te oslanjajući se na dotadašnja dugogodišnja istraživanja. Velika su inovacija cjepiva zasnovana na glasničkoj RNA (mRNA cjepiva), koja su odobrena prvi put. Za njihovo je dobivanje uporabljen nov pristup razvoju cjepiva koji umjesto oslabljenoga ili mrtvoga virusa, ili njegovih izlučevina (antigena), sadržava gensku informaciju za sintezu jednoga virusnoga proteina. Osim tih cjepiva, protiv virusa SARS-CoV-2 razvijena su cjepiva s inaktiviranim virusom, proteinska te vektorska cjepiva.

Proizvodnja cjepiva i imunoseruma u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se pokušaji cijepljenja provode od kraja XVIII. st. Liječnik Ferdinand Hadvig u Jastrebarskom je 1771. proveo besplatno cijepljenje svih koji nisu preboljeli velike boginje. U Dubrovniku je 1805., zbog prijeteće epidemije, liječnik Luko Stulli (1772–1828) uz potporu gradskoga magistrata proveo vakcinaciju (imunizaciju protiv boginja) 2591 stanovnika. Obvezno cijepljenje protiv boginja provodilo se 1891–1978., do iskorjenja bolesti. Godine 1948., uvođenjem obveznog cijepljenja protiv tuberkuloze i difterije, u Hrvatskoj je započeo javnozdravstveni program cijepljenja u koji su uključena i cjepiva protiv tetanusa 1955., hripavca 1959., poliomijelitisa 1961., ospica 1968., rubeole 1975., zaušnjaka 1976., hepatitisa B 1999., te hemofilusa influence tipa B 2002.









Sustavna proizvodnja i rad na cjepivima u Hrvatskoj su započeli potkraj XIX. st. U bjelovarskom je Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja podžupanijski fizik Izidor Schlick proizvodio cjepiva od 1890. Njegov je zavod 1893. podržavljen i preseljen u Zagreb, od kada je djelovao kao Kraljevski zemaljski zavod za proizvađanje animalnog cjepiva proti boginjam, poslije → Imunološki zavod. Proizvodni program Zavoda obuhvaćao je virusna (protiv ospica, rubeole, zaušnjaka) i bakterijska cjepiva (protiv tetanusa, hripavca, difterije, meningokoka), proizvode iz ljudske plazme (albumini te imunoglobulini protiv tetanusa, bjesnoće i hepatitisa B), proizvode iz konjske plazme (tetanusni i difterijski antitoksini te antitoksin za otrov europskih zmija), interferon i dr. U Zavodu su nastali mnogi izvorni postupci prihvaćeni i u svijetu. Dugogodišnji ravnatelj → Drago Ikić je prvi u svijetu kao podlogu za priređivanje virusnih cjepiva uveo humane diploidne stanice. U Zavodu je izrađen i cjepni soj protiv ospica, Edmonston-Zagreb, koji ima izniman imunološki učinak i produljeno trajanje zaštitne imunosti.



















Liječnik → Ljudevit Gutschy u Zagrebu je 1907. vlastitim sredstvima osnovao prvi humano-medicinski bakteriološki zavod u Hrvatskoj, koji je 1913. podržavljen te se tijekom vremena razvio u današnji Hrvatski zavod za javno zdravstvo. On je zaslužan i za otvaranje prvoga Pasteurova zavoda u Hrvatskoj 1919., koji je bio prva antirabička stanica (lat. rabies: bjesnoća) na Balkanu. U tim su se institucijama proizvodila cjepiva protiv tifusa, paratifusa i kolere, te se razvijali životinjski imunoserumi protiv bakterijskih toksina i zmijskog otrova.

Za proizvodnju cjepiva i imunoseruma osnovano je više zavoda i odjela, koji su tijekom vremena postali djelom današnjih poduzeća i institucija, poput zagrebačkoga farmaceutskog poduzeća → Pliva te Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, kojega Služba za epidemiologiju ima ključnu ulogu u održavanju visoke kvalitete programa cijepljenja u RH. Za odobravanje i provjeru kvalitete cjepiva (kao i svih lijekova) na hrvatskom tržištu nadležna je → Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED).







Proizvodnju cjepiva i imunoseruma za primjenu u hrvatskom veterinarstvu započeo je 1901. liječnik Ferdo Kern (1872–1960) u Križevcima, osnovavši Kraljevski hrvatsko-slavonski zemaljski bakteriološki zavod. Do sredine XX. st. osnovan je niz drugih poduzeća i ustanova u Zagrebu, Kalinovici, Križevcima i drugdje, koja su proizvodila veterinarska cjepiva protiv tuberkuloze, šuštavca, kolere, svinjskoga i bakteriološkoga vrbanca, svinjske kuge, bjesnoće i ovčjih boginja, bedrenice i dr., a tijekom vremena mijenjali su ustroj i nazive. Njihovi su sljednici danas poduzeće → Genera iz Kalinovice, te Hrvatski veterinarski institut iz Zagreba, s podružnicama u Križevcima, Rijeci, Splitu i Vinkovcima.

Udruga inženjera drvne tehnologije (UIDT), strukovna udruga inženjera i srodnih zanimanja iz područja drvne tehnologije osnovana 2015. u Zagrebu. Djeluje u području znanstvenog, umjetničkog i stručnog rada, organizira stručnjake radi unapređenja drvno-tehnološke struke i kreiranja njezina budućeg razvoja te predlaže zakonsko reguliranje prava inženjera drvne tehnologije. Ima četiri podružnice: Grada Zagreba, Požeško-slavonsku, Vukovarsko-srijemsku i Sisačko-moslavačku. Surađuje s više institucija, udruga, tijela i poduzeća. Organizirala je stručni skup Drvnotehnološka struka u 250-oj obljetnici organiziranog šumarstva RH 2015. Prvi je predsjednik → Vladimir Jambreković.

Nova mehanizacija šumarstva (NMŠ), znanstveno-stručni časopis za teoriju i praksu šumarskoga inženjerstva u izdanju → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije i → Hrvatskih šuma. Od 1976. izlazio je pod naslovom Mehanizacija šumarstva, a 2005. promijenio je naslov u današnji. Izlazi jednom na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku. U početku je donosio prikaz razvoja i rada novih šumarskih strojeva, a danas objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora iz različitih područja šumarskog inženjerstva uglavnom na hrvatskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Indeksiran je u međunarodnim bazama časopisa (CAB Abstracts, SCOPUS). Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.

Kemija u industriji, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI). Izlazi od 1952., a prethodio mu je bilten Pregled tehničke literature i dokumentacije iz 1951. koji danas izlazi kao prilog. Časopis je službeno glasilo HDKI-ja i → Hrvatskog kemijskog društva (sv. 4). Izlazi mjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a donosi znanstvene i stručne radove iz područja kemije i kemijskog inženjerstva, prikaze i priopćenja iz prakse, mišljenja i komentare te priloge u raznim rubrikama na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis je indeksiran u međunarodnim bazama podataka, izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2005.

Drvna industrija, znanstveni časopis za pitanja znanosti o drvu i drvne tehnologije Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Pod istim nazivom izlazi od 1950. Pokrenula ga je Generalna direkcija drvne industrije Hrvatske, od 1952. izdavao ga je Institut za drvno-industrijska istraživanja (poslije Tehnički centar za drvo), a 1967. suizdavači su postali Šumarski fakultet (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), Poslovno udruženje proizvođača drvne industrije Zagreb i → Exportdrvo. Od 1989. izdaje ga Drvnotehnološki odsjek Šumarskoga fakulteta. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora iz područja iskorištavanja šuma, istraživanja svojstava i primjene drva, mehaničke i kemijske preradbe drva, svih proizvodnih grana, trgovine drvom i drvnim proizvodima. Prilozi su uglavnom na engleskom jeziku, a opisi priloga, ključne riječi i sažetci na engleskom i hrvatskom jeziku. Časopis je indeksiran u međunarodnim bazama podataka (Web of Science, Scopus i dr.), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.

Croatian Journal of Forest Engineering (CROJFE), znanstveni časopis → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije i → Hrvatskih šuma. Sljednik je znanstveno-stručnoga časopisa Mehanizacija šumarstva koji je počeo izlaziti 1976. Od 2005. izlazi za međunarodno čitateljstvo kao časopis pod današnjim nazivom, a za pretežito hrvatsko čitateljstvo kao → Nova mehanizacija šumarstva. Izlazi u tiskanom i elektroničkom obliku dva puta na godinu na engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom jeziku. Donosi izvorne znanstvene radove domaćih i inozemnih šumarskih znanstvenika i šumarskih praktičara, prethodna priopćenja, pregledne radove te nove spoznaje iz područja šumarskog inženjerstva. Glavni urednik od pokretanja časopisa je → Tibor Pentek, a suurednici su bili Tomislav Poršinsky (2009–16., od 2019) i Ivica Papa (2012). Indeksiran je u međunarodnim bazama podataka (Web of Science od 2007), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.







Chemical and Biochemical Engineering Quarterly (CABEQ), međunarodni znanstveni časopis → Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKIT). Izlazi od 1987. kao dio europske inicijative Alpe-Adria za unapređenje regionalne suradnje, odn. kao službeno glasilo HDKIT-a, → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Slovenskog kemijskog društva i Austrijske udruge za bioprocesnu tehniku. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje radove domaćih i inozemnih autora iz područja kemijskog i biokemijskog inženjerstva na engleskom jeziku. Od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Indeksiran je u važnijim međunarodnim bazama podataka, ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.

Agronomski glasnik, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskog agronomskog društva. Izlazi od 1930. kao službeno glasilo Saveza Udruženja jugoslavenskih agronoma. U razdoblju 1941–51. časopis nije izlazio, potom je više puta mijenjao izdavača i učestalost izlaženja, a od 1991. izdavač je Hrvatsko agronomsko društvo. Kao najopsežniji poljoprivredni časopis s najširom suradnjom agronoma različitih specijalnosti utjecao je na razvoj više specijaliziranih časopisa. Izlazi dvomjesečno u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje znanstvene i stručne radove iz svih područja poljodjelstva i biotehnologije, donosi osvrte na probleme u poljoprivredi, prikaze knjiga i članaka iz domaće i strane literature te društvene vijesti. Časopis je citiran u međunarodnim bazama podataka, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.

ukrasno bilje, biljne vrste koje se uzgajaju zbog ukrasne vrijednosti cvijeta, lista, stabljike, ploda, kore i sl. Prema trajnosti i uzgojnom ciklusu zeljaste ukrasne vrste dijele se na jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje, a drvenaste na penjačice, grmlje i drveće. Obično služe kao lončanice posađene u ukrasne posude, kao cvjetne vrste i zelenilo za rez, te u oblikovanju javnih i privatnih zelenih površina.







Ukrasno bilje potječe iz različitih klimatskih zona, a oplemenjivanjem je stvoren velik broj kultivara. Oplemenjivanje uključuje razmnožavanje, uzgoj i stavljanje na tržište cvjetnih vrsta i zelenila za rez, sjemenki i sadnica cvjetnih vrsta, uzgoj lukovica, rasadničku proizvodnju, kemijsku zaštitu biljaka, skladištenje te očuvanje svježine, primjenu i podizanje površina zelenila, mjere njege i održavanja. Proizvodnja, njega i održavanje obavlja se amaterski, hobistički ili profesionalno, a odvija se na otvorenome te u zaštićenim prostorima, na privatnim i javnim površinama.







Hrvatska ima povoljne klimatske uvjete, kvalitetnu vodu i tlo, transportni sustav za uzgoj ukrasnoga bilja, ali je uvozno orijentirana. Primjerice, tijekom 2018. u Hrvatsku je uvezeno 1797 t rezanoga cvijeća vrijednoga gotovo 10 milijuna eura (porast od 20% odnosu na 2017), najviše iz Nizozemske (1687 t), Slovenije (45 t) i Njemačke (32 t). Hrvatska proizvodnja rezanog cvijeća i ukrasnog bilja iznosi tek 0,5% ukupne proizvodnje EU-a. Proizvodnja ukrasnoga bilja u Hrvatskoj se dugo vremena odvijala za vlastite potrebe, a opsežna proizvodnja za daljnju prodaju započela je 1723. u vrtlariji Prandau-Mailath u Donjem Miholjcu. Prvi rasadnici za uzgoj ukrasnoga bilja u Dalmaciji izgrađeni su početkom XIX. st., a ukrasno bilje za potrebe grada Zagreba proizvodila je od 1893. Gradska vrtlarija. Tijekom 1930-ih otvorene su vrtlarije u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i Sisku. Nakon II. svj. rata proizvodnja se odvijala uglavnom u državnim poduzećima i komunalnim poduzećima velikih gradova (Zagreb, Sisak, Karlovac, Rijeka, Split, Dubrovnik). Tijekom 1990-ih započinje i proizvodnja na privatnim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a zadržana je i u nekim komunalnim poduzećima: Zrinjevac (Zagreb), Zelenilo (Karlovac), Parkovi (Varaždin). Neka od većih poduzeća proizvođača ukrasnoga bilja u Hrvatskoj danas su Pecina (Sveta Nedelja), Virag (Ludbreg), Pavetić (Varaždin), Valenta (Zagreb), i dr.

Visokoškolska znanstvena i nastavna djelatnost iz toga područja u Hrvatskoj započela je 1937. kada je na Gospodarsko-šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; → Agronomski fakultet) osnovan Zavod za vrtlarstvo (od 1978. Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost Agronomskoga fakulteta). Osim na Agronomskom fakultetu i na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, ukrasno bilje danas se izučava i na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1.), → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1) i → Veleučilištu u Slavonskom Brodu, te na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima. Istaknuti znanstvenici iz područja ukrasnoga bilja su Zdravko Arnold (1898–1943) i Elza Polak (1910–1995) koja je križanjem gladiola dobila tri nove sorte, među kojima kultivar Zagreb, Coreopsis verticilata koji se i danas rabi širom svijeta.

aromatično bilje → ljekovito i aromatično bilje

njega tekstila, tehnološki procesi i postupci obradbe s ciljem očuvanja i poboljšanja prvobitnih svojstava tekstilnih proizvoda.

Problematika njege tekstila počela se aktualizirati 1950-ih, a 1963. u Parizu je utemeljeno Međunarodno udruženje za označivanje njege tekstila (Groupement International d’Etiquetage pour l’Entretien des Textiles ‒ GINETEX), sa svrhom donošenja jednoznačnog i na međunarodnoj razini primjenjivog i razumljivog sustava označivanja njege tekstila s pomoću simbola. Tekstilna poduzeća dužna su staviti odgovarajuće simbole na privjesnicu proizvoda, iz koje će korisnici moći iščitati način održavanja i njege.

U suradnji s Međunarodnom organizacijom za normizaciju (International Organization for Standardization ‒ ISO) 1991. objavljena je i prva međunarodna norma ISO 3758: Textiles – Care labelling code using symbols, koja propisuje pet osnovnih simbola za postupke njege: pranje, bijeljenje, sušenje, glačanje i profesionalnu njegu. Važne pojedinosti provedbe pojedinih postupaka njege naznačene su dodatnim oznakama unutar ili pokraj osnovnoga simbola (npr. za temperaturu, intenzitet obradbe, kemijsko sredstvo i dr.), kako bi se izbor postupka mogao prilagoditi karakteristikama proizvoda. U skladu s razvojem novih tekstilnih materijala, obradbom te okolišnom problematikom, norma ISO 3758 u XXI. st. nekoliko je puta bila revidirana, a u Hrvatskoj je prihvaćena 2005. kao HRN EN ISO 3758: Tekstilije – Označivanje njege primjenom simbola.







Pranje

Proces pranja u oznaci njege simboliziran je kadicom uz naznaku temperature, intenziteta i načina obradbe (ručno ili strojno). Pranjem se s tekstila uklanjaju nečistoće u vodenom mediju pri čemu važnu ulogu imaju četiri čimbenika: temperatura, vrijeme, mehaničko djelovanje i sredstvo za pranje. Njih je 1959. procesno-teorijski povezao kemijski inženjer Herbert Sinner. Tisućljećima je pranje tekstila bilo jednostavan postupak namakanja tekstila u vodi, potom uz dodatak pepela, a mehanička komponenta ostvarivala se gaženjem, ribanjem, gnječenjem i trljanjem. Grčki liječnik Galen u II. st. spominje sapun i opisuje ga kao sredstvo za pranje. Arapi su u VII. st. unaprijedili proizvodnju sapuna, koja se potom počela širiti u europske zemlje. U XVII. st. središte proizvodnje sapuna postao je Marseille. U Dubrovačkoj Republici sapun se proizvodio kuhanjem pepela i masnoća uz dodatak soli i mirisnih ulja. Zagrebački ceh sapunara u grupaciji s mlinarima i pekarima osnovan je 1818., a obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna u Osijeku osnovao je 1894. Samuel Reinitz (iz nje se razvilo poduzeće → Saponia). Prvi hrvatski prašak za rublje i plavilo izumio je → Eduard Penkala (sv. 1) oko 1910., a proizvodio se u tvornici kemijskih proizvoda Elevator.













U Zagrebu se rublje davalo na ručno pranje šestinskim praljama sve do 1960-ih, kada su se počele otvarati obrtničke praonice u kojima se pralo s pomoću strojeva za pranje s centrifugama, a potkraj 1960-ih i strojevima za kontinuirano pranje. Kućanske perilice rublja u Hrvatskoj su od 1963. proizvodile udružene tvornice Goran i Kontakt (današnji Končar – Kućanski aparati) u suradnji s njemačkim poduzećem AEG. Razvoj strojnoga pranja iziskivao je i inovacije u sredstvima za pranje, uvođenje sintetskih tenzida i dodataka koji u sinergiji s baznim sastojcima pridonose kvaliteti procesa. Prvi prašak Peresam proizveden je 1950. u tvornici Labud u Zagrebu (→ Meteor grupa ‒ Labud). U osječkoj tvornici Saponia 1956. proizveden je prvi sintetski prašak za pranje bijelog i šarenog rublja Plavi Radion, a 1968. praškasti deterdžent na bazi biološki razgradivih tenzida i enzima, Faks helizim. Saponia je u postupku dobivanja ekološke oznake EU Ecolabel za praškaste i tekuće deterdžente, koja je 2016. dodijeljena i poduzeću Ecology 108 iz Pule za deterdžent EcoBianco. (→ deterdženti; → sapuni)









Bijeljenje

Simbol za bijeljenje u obliku trokuta upućuje na mogućnost obradbe tekstila sredstvima na bazi kisika ili klora prije, tijekom ili nakon pranja, a radi uklanjanja mrlja ili povećanja bjeline.

Sušenje

Kvadrat je simbol za proces sušenja kojim se nakon pranja uklanja preostala voda s tekstila. Krug u kvadratu simbolizira sušenje u stroju pri čemu jedna ili dvije točke upućuju na maksimalnu temperaturu (60 °C ili 80 °C). Linija u kvadratu simbolizira sušenje na zraku, pri čemu od 2008. sušenje u sjenci postaje inačica za sve načine prirodnoga sušenja: u obješenom stanju, bez cijeđenja u obješenom stanju, polegnuto i polegnuto bez prethodnoga cijeđenja.

Glačanje

Glačalo simbolizira proces glačanja u kućanstvu s parom ili bez nje, pri čemu jedna, dvije ili tri točke unutar glačala upućuju na maksimalnu temperaturu (110 °C, 150 °C ili 200 °C).







Profesionalna njega

Krug je simbol za profesionalnu njegu u procesima kemijskoga (P, F) i mokroga čišćenja (W), koji se provode u obrtničkim i industrijskim uvjetima. Kemijsko čišćenje je strojna obradba tekstila u emulzijama organskoga otapala i pojačivača uz primjenu mehaničkoga rada pri temperaturama od 20 do 30 °C, nakon čega slijedi ispiranje, centrifugiranje, sušenje i završna obradba.

Prvi način suhoga čišćenja bilo je posipanje odjeće laporastom zemljom i talkom te četkanje. Od XVIII. st. odjeća se namakala u terpentinskom ulju, od XIX. st. u benzenu, benzinu, gasolinu ili petroleteru, te teškom benzinu (engl. white spirit). Prve kemijske čistionice u Hrvatskoj počele su se otvarati na prijelazu iz XIX. u XX. st. (u Slavonskom Brodu 1894., u Zagrebu 1902). Početkom XX. st. rabili su se klorirani ugljikovodici, najprije trikloretilen (prvi put u povijesti proizveden u Jajcu 1905), a poslije tetrakloretilen i fluorklorugljikovodici. Razvoj tehnologije bio je usmjeren na eliminaciju većine spomenutih otapala zbog njihova neugodna mirisa, zapaljivosti, toksičnosti, narkotičkog učinka, velike hlapljivosti i utjecaja na oštećenje ozonskoga sloja u stratosferi.

U Hrvatskoj se početkom XX. st. najviše rabio benzin, a nakon II. svj. rata uvode se strojevi za čišćenje s tetrakloretilenom te je ta tehnologija i danas najzastupljenija. U manjoj mjeri rabe se i ugljikovodikova otapala. U svijetu se uz normativno prihvaćena otapala rabe i alternativna (»zelena«) otapala od kojih su najznačajniji glikoleteri, tekući ugljikov dioksid, bromirana otapala i siloksani. Čišćenje u vodi uz dodatak specijalnih deterdženata i aditiva, kao inovativan ekološki postupak, manje rizičan za oštećenje osjetljivih vlakana i bojila, utemeljeno je 1990., a 2005. uvedeno je u normu ISO 3758. Njega tekstila u Hrvatskoj se svim opisanim procesima usklađuje s najsuvremenijim europskim tehnološkim i ekološkim smjernicama.

Literatura

U nakladi Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljeni su udžbenici Njega tekstila. Čišćenje u vodenom mediju (I. Soljačić, T. Pušić, 2005) i Kemijsko čišćenje tekstila i kože (I. Soljačić, T. Pušić, 2013).

fitomedicina (biljno zdravstvo), znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede, koja se bavi uzgojnim mjerama kojima se sprečavaju štete na uzgajanim biljkama, kako bi se ostvarili visoki i kvalitetni prinosi.

Objedinjuje znanstvene discipline: entomologiju (proučava kukce koji su od svih štetnika životinjskoga podrijetla najzastupljeniji, a poljoprivredna zoologija u širem smislu proučava ostale štetnike životinjskoga podrijetla kao što su grinje, nematode, puževi, glodavci i ptice), fitopatologiju (ili biljnu patologiju, koja proučava uzročnike biljnih bolesti i patološke promjene), herbologiju (proučava korove), fitofarmaciju (bavi se načinima suzbijanja štetnih organizama uključujući i sredstava za zaštitu bilja, u širem smislu pesticide, i sve posljedice njihove primjene) i aplikaciju sredstava za zaštitu bilja. Fitomedicina ima podjednako značenje u svim granama biljne proizvodnje, u krajobraznim i urbanim prostorima, na industrijskim i sportskim objektima, vodotocima, kanalima, u šumarstvu i dr., a uključuje i brigu o zdravstvenom stanju uskladištenih biljnih proizvoda.







Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Hrvatskoj

Proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Hrvatskoj započela je 1941., kada je u zagrebačkom kemijskom poduzeću Moster d. d. počela proizvodnja sredstava za zaštitu sjemena na bazi žive. Industrija proizvodnje sredstava za zaštitu bilja intenzivirala se u razdoblju nakon II. svj. rata kada su djelovala poduzeća → Radonja iz Siska i → Chromos iz Zagreba. Chromos je od 1946. sintetizirao dva insekticida, DDT i HCH, a poduzeće Radonja je od 1956. proizvodilo TMTD, sredstvo koje se rabilo u gumarskoj industriji, ali je bilo izvrsno i za zaštitu bilja (fungicid). Od 1957. oba poduzeća počela su sintetizirati fungicid na bazi žive, a najpoznatiji proizvod bio je Radosan, sredstvo za tretiranje sjemena koje je proizvodila tvornica Radonja. Počeli su proizvoditi i sredstva za zaštitu bilja u praškastom i tekućem obliku. Zapošljavali su stručnjake zadužene za suradnju sa znanstvenim institucijama u provedbi registracijskih pokusa i za pružanje stručne potpore korisnicima, agronomima u velikim kombinatima i poljoprivrednim proizvođačima. Na hrvatskom tržištu danas sredstva za zaštitu bilja proizvodi samo poduzeće Chromos-Agro, no prisutni su i mnogi svjetski poznati distributeri.







Znanost i školstvo

Fitomedicina se u svijetu, pa i u Hrvatskoj, razvijala usporedno s razvojem intenzivne poljoprivrede i otkrićem mnogobrojnih kemijskih spojeva koji su pokazali potencijal za suzbijanje štetnih organizama. Prvi je brigu o zdravlju bilja, odnosno o zaštiti od štetnika u šumarstvu i poljoprivredi u Hrvatskoj vodio Zoologijski kabinet (osnovan 1898. istodobno kad i Šumarska akademija pri kojoj je djelovao), no prva organizacija koja se službeno bavila zaštitom bilja u Hrvatskoj bila je Entomološka sekcija (osnovana 1909) koja je bila i prva specijalistička ustanova za poslove biljnoga zdravstva u jugoistočnome dijelu Europe. Od 1922. Entomološka je sekcija djelovala kao Fitopatološko-entomološki odsjek Poljoprivredne ogledne i kontrolne stanice u Zagrebu, a danas njezin rad nastavlja Centar za zaštitu bilja u sklopu Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu.

Sve intenzivnija poljoprivredna proizvodnja i razvoj kemijskih sredstava za zaštitu bilja istaknuli su fitomedicinu i omogućili joj izdvajanje kao zasebne znanstvene grane. Osnivanjem Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919. utemeljeni su Katedra za fitopatologiju i Entomološki kabinet (1932. sa Zoologijskim kabinetom spojen u Zavod za entomologiju). Hrvatski znanstvenici već su u tom ranom razdoblju postigli zapažene rezultate, a jedan od njih bio je i pokus suzbijanja kukuruznoga moljca proveden u Botaničkome vrtu u Zagrebu (istraživači Vale Vouk i Božidar Hergula) kada su na otvorenome, prvi put u svijetu, primijenjene entomopatogena bakterija Bacillus thuringiensis Berliner i gljiva Metarhizium anisopliae Metch. Nakon što je sredinom XX. st. herbologija službeno postala dijelom fitomedicine, istraživanja vezana uz suzbijanje korova odvijala su se u Odjelu za fitofarmaciju Instituta za zaštitu bilja. Godine 1992. Institut se izdvojio iz zagrebačkog Fakulteta poljoprivrednih znanosti (→ Agronomski fakultet), no određeni broj nastavnika nastavio je djelovati na fakultetskom Zavodu za herbologiju. Danas se na Agronomskome fakultetu u Zagrebu istraživački i nastavni rad u području fitomedicine odvija u sklopu Zavoda za poljoprivrednu zoologiju, Zavoda za fitopatologiju i Zavoda za herbologiju. Na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku istraživanja u području fitomedicine započela su 1965. kada je osnovan Zavod za zaštitu bilja, poljoprivrednih proizvoda i prerađevina, a danas se odvija u sklopu Zavoda za fitomedicinu. Istraživački rad u području fitomedicine u Hrvatskoj odvija se još i na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, → Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, → Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču i → Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom. Najistaknutiji znanstvenici iz područja fitomedicine u Hrvatskoj su Željko Kovačević, → Milan Maceljski, Lea Schmidt, Inoslava Balarin, Ivan Ciglar, Ljerka Ošterc, Jasminka Igrc Barčić, Vladimir Škorić, Ana Šarić, Josip Kišpatić, Milan Panjanin, Bogdan Cvjetković, Milan Glavaš, Zvonimir Ostojić i dr.







Pojedinačni kolegiji iz područja fitomedicine izvode se na visokoškolskim institucijama od njihova osnivanja, no razvojem struke pokazala se potreba za osnivanjem posebnih studijskih programa. Stoga se na Agronomskome fakultetu u Zagrebu 1962. počeo izvoditi poslijediplomski znanstveni studij Zaštita bilja, prvi dodiplomski studijski program iz područja fitomedicine počeo se izvoditi 1982., a od 2005. izvodi se preddiplomski studij Fitomedicina. Od 2007. izvode se diplomski studijski programi Fitomedicina (na Agronomskome fakultetu u Zagrebu) i Zaštita bilja (na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku). Oba fakulteta izvode i poslijediplomske specijalističke studije istih naziva. Pojedinačni kolegiji iz fitomedicine izvode se na svim visokim učilištima iz područja poljoprivrede u RH (Križevci, Požega, Slavonski Brod, Knin i Poreč) i dio su nastavnoga programa svih srednjih poljoprivrednih škola u Hrvatskoj.







agrokemija, znanstvena grana u polju poljoprivrede, koja obuhvaća poznavanje, razumijevanje i primjenu kemije u agronomiji (poljoprivredi).

Agrokemija proučava kruženje kemijskih i biokemijskih tvari te prirodne odnose i zakonitosti u sustavu tlo (voda, zrak) – biljka – životinja, ali i utjecaj čovjeka na agroekosustav (unosom mineralnih i organskih gnojiva, zaštitnih kemijskih sredstava, herbicida, antibiotika). Podrazumijeva primijenjenu kemiju u različitim područjima poljoprivrednih znanosti: od prehrane bilja (utjecaj makroelemenata i mikroelemenata na biljku), → fitomedicine (zaštita bilja s pomoću kemijskih spojeva), kemije tla (kemijske karakteristike tla i njihov utjecaj na biljku), zdravstvene dobrobiti životinja (kvalitetna prehrana i uporaba kemikalija za liječenje), preradbe biljnih i životinjskih proizvoda, fitoterapije (liječenje ljudi i životinja s pomoću biljaka), etnobotanike (prehrana ljudi i i žvotinja s pomoću biljaka koje sadržavaju specifične aktivne tvari) kao i prirodne pojave poput alelopatije (biljke ispuštaju kemikalije kako bi u ekosustavu nadjačale druge). Primjeri alelopatije su npr. crni orah (Juglans nigra) koji proizvodi juglon, spoj vrlo otrovan za mnoge druge biljne vrste ili dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium) koji luči piretrin, prirodni insekticid koji se rabi u ekološkoj poljoprivredi. Ciljevi su agrokemije kontroliranje, razumijevanje i optimizacija procesa s pomoću kojih se dobivaju vlakna te hrana za ljude i životinje, a kontrola nad tim procesima provodi se radi povećanja prinosa, poboljšanja kvalitete proizvoda, smanjenja troškova proizvodnje i smanjenja degradacije prirodnih resursa. U Hrvatskoj je prvi agrokemijski laboratorij osnovan 1902. u sastavu Agrikulturno-kemijskog zavoda Kraljevskog višeg gospodarskog učilišta u Križevcima (→ Više gospodarsko učilište u Križevcima).

Za otkriće strukture dalmatinskog buhača i njegovu izolaciju, istraživanje kemije terpena koja je svoju primjenu našla u industriji mirisa (npr. jasmon, mošus, kamfor) i steroida (hormoni kao npr. testosteron iz ekstrakta testisa vepra) → Lavoslav Ružička (sv. 4) dobio je 1939. Nobelovu nagradu za kemiju.









Agrokemija se danas u Hrvatskoj predaje u sklopu srednjoškolskoga (poljoprivredne škole diljem Hrvatske), stručnoga (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, → Veleučilište u Slavonskom Brodu; sv. 1) i visokoškolskoga sveučilišnog obrazovanja (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, → Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru; sv. 1). Na fakultetu u Osijeku održava se poslijediplomski sveučilišni studij Agrokemije, a na Agronomskome fakultetu u Zagrebu, na preddiplomskome studiju, održava se modul Agrikulturna kemija. Znanstvenici koji su se osobito istaknuli u tom području su → Mihovil Gračanin koji je proučavao kemiju i plodnost tla, → Albert Ogrizek koji se bavio stočarstvom, → Milan Maceljski koji se bavio zaštitom bilja i → Ferdo Bašić koji se bavi agroekologijom, Bogdan Cvjetković koji se bavi fitopatologijom i fitofarmacijom, Zvonimir Ostojić koji izučava herbologiju i zaštitu bilja te Zdenko Rengel koji proučava prehranu i fiziologiju bilja.







hortikultura → krajobrazna arhitektura (sv. 3)

nova hrana, hrana i prehrambeni sastojci koji se nisu znatnije konzumirali na području EU-a prije 15. svibnja 1997. kad je prva uredba o tom pitanju stupila na snagu.

U novu hranu ubrajaju se sljedeće skupine proizvoda: hrana s novom ili namjerno izmijenjenom molekularnom strukturom koja ne uključuje genetičku modifikaciju, koja se sastoji ili je proizvedena od tvari mineralnoga podrijetla ili je iz njih izolirana ili ona koja se sastoji ili je proizvedena od biljaka i životinja ili njihovih dijelova ili je iz njih izolirana (osim kada ta hrana ima povijest sigurne uporabe unutar EU-a). To mogu biti hrana i sastojci hrane koji se sastoje ili su izolirani iz mikroorganizama, gljiva ili algi, ona dobivena tehnološkim postupkom koji se do sada nije rabio, a uzrokuje znatne promjene u sastavu ili strukturi hrane ili sastojaka hrane što utječe na njihovu prehrambenu vrijednost, čovjekov metabolizam ili razinu tvari neprihvatljivih za prehranu ljudi.







Nova hrana su: novi izvori nutrijenata (ulje dokosaheksaenoične kiseline, DHA iz mikroalgi ili beta-glukan izdvojen iz kvasca), poljoprivredni proizvodi iz trećih zemalja (chia sjemenke), biljni ekstrakti (bjelančevina uljane repice) i hrana proizvedena novim postupcima (kruh, mlijeko ili gljive tretirani ultraljubičastim svjetlom radi povećanja količine vitamina D).







Prve zakone vezane uz novu hranu Europski parlament i Vijeće donijeli su 1997., a dopunili 2015 (u primjeni od početka 2018). Novim dopunama poboljšana je učinkovitost postupka odobravanja nove hrane što je potaknulo inovacije u prehrambenom sektoru, proširilo izbor hrane koja je dostupna europskim potrošačima, ali ih i dodatno zaštitilo. Prigodom prvoga stavljanja na tržište subjekt u poslovanju hranom mora podnijeti zahtjev nadležnomu tijelu (u Hrvatskoj Povjerenstvu za novu hranu Ministarstva zdravstva), a nakon donošenja pozitivne odluke zahtjevi za odobrenje upućuju se Europskoj komisiji koja se pri donošenju odluke savjetuje s Europskom agencijom za sigurnost hrane. Odobrena nova hrana stavlja se na Popis (katalog) nove hrane Europske unije i može se nalaziti na njezinu tržištu sve dok se poštuju uvjeti za uporabu i zahtjevi za njezino označivanje.

travnjaštvo, znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede koja se bavi gospodarenjem travnjacima. Obrađuje podjelu travnjaka (prirodni, poluprirodni i sijani te ukrasni i sportski), morfološke osobine, biološka svojstva i osnove rasta trava i sitnozrnih mahunarki, te gospodarsku važnost travnjaka kao sirovinske osnovice stočarske proizvodnje, ekologiju travnjaka te kriterije za sastavljanje smjesa trava i djetelina. Detaljno obrađuje gnojidbu travnjaka, spremanje krme s travnjaka, iskorištavanje pašnjaka, a u novije doba proučava i gospodarenje travnjakom u proizvodnji biomase za kruta, plinovita i tekuća biogoriva.

Povijest travnjaštva započinje kada se zbog pripitomljavanja prvih preživača javila potreba za spremanjem krme potrebne u njihovoj hranidbi izvan vegetacijske sezone. Izučavanje travnjaštva u Hrvatskoj započinje osnivanjem Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu 1919 (→ Agronomski fakultet), kada je osnovana i Stolica za proizvodnju bilja na kojoj je Vinko Mandekić predavao kolegij Proizvodnja gospodarskog bilja (Opće i specijalno ratarstvo te Livadarstvo). Stolica je 1924. postala Zavod za specijalnu proizvodnju bilja, a pod tim nazivom djeluje i danas. Travnjaštvo se danas, osim na Agronomskome fakultetu u Zagrebu, predaje i na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima, → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku te na → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu.







Prve knjige iz područja travnjaštva u Hrvatskoj bile su Livadarstvo (1885) Alekse Russija, Poznavanje i opredjeljivanje livadnih trava (1895), prijevod s njemačkoga Andrije Lenarčića, Travnjaštvo (1924) Jakoba Turka i Trave (1932) Bože Turine. Najistaknutiji znanstvenici u području travnjaštva bili su Pavao Kvakan, koji je 1947. izdao knjigu Trave, Ivo Horvat koji se bavio fitocenologijom travnjaka, Karlo Šoštarić-Pisačić, autor knjige Kompleksna metoda za utvrđivanje kvalitete i sumarne vrijednosti travnjaka i djetelišta (1974) i suautor Travnjačke flore i njene poljoprivredne vrijednosti (1968) s Josipom Kovačevićem koji je objavio i Poljoprivrednu fitocenologiju (1971). Jan Čižek objavio je mnogobrojne radove te udžbenike Proizvodnja krmnog bilja (1964) i Proizvodnja i korištenje krmnog bilja (1979), a Zvonimir Štafa udžbenike Trave za proizvodnju krme i sjemena (2008) i Ozime i fakultativne krmne kulture (2015).







agrošumarstvo (šumsko poljodjelstvo), dinamičan i na ekologiji utemeljen sustav upravljanja prirodnim resursima s pomoću kojega se na poljoprivrednim gospodarstvima istodobno uzgajaju drvenaste kulture (drveće, grmlje), poljoprivredni usjevi i životinje. U poljoprivrednom se krajoliku na taj način postiže veća raznolikost, a simbioza između poljoprivredne i šumske kulture rezultira njihovom međusobnom potporom, zaštitom, konzervacijom i održavanjem vitalnih resursa. Poljoprivredni šumarski sustavi su višenamjenski sustavi koji mogu pružiti širok spektar ekonomskih, sociokulturnih i ekoloških koristi.

Temeljne komponente uzgoja biljaka kojima se agrošumarstvo bavi su drvenaste (šumske) trajnice, šumski plodovi i poljoprivredni usjevi (djelomično i domaće životinje koje se kreću tim prostorom), a detaljnijom podjelom agrošumarstvo proučava: poljoprivredno šumarstvo (agrisilvicultural), odn. međusobni odnos poljoprivrednih usjeva i drveća ili grmlja, šumske pašnjake (silvopastoral), odn. međusobni odnos pašnjaka, domaćih životinja i drveća, agrosilvopastoral, odn. međusobni odnos poljoprivrednih usjeva, pašnjaka, životinja i drveća i ostale interakcije koje uključuju pčelarstvo, ribarstvo, skupljanje šumskih plodova i drugih nedrvnih šumskih proizvoda.







Danas je agrošumarstvo sve važnije zbog potrebe za ublažavanjem posljedica klimatskih promjena (mogućnost skladištenja povećanih količina ugljika u tlu), ali i zbog sve veće potrebe za dobivanjem energije iz obnovljivih izvora, zbog kojih se na poljoprivrednim zemljištima sve više sade šumske vrste kratkih ophodnji, odnosno drvenaste vrste (topola, vrba, crna joha, breza, grab, kesten, jasen i bagrem) koje se uzgajaju u kratkim ophodnjama od nekoliko do najviše desetak godina.







Agrošumarstvo se danas predaje na Agronomskome fakultetu u Zagrebu u sklopu kolegija Uvod u ekološku poljoprivredu, Sanacija oštećenih tala i Lovstvo, na Šumarskome fakultetu u Zagrebu u sklopu kolegija Šumske melioracije krša, te na Fakultetu Agrobiotehničkih znanosti u Osijeku kao zaseban kolegij. Najistaknutiji su hrvatski znanstvenici u tom području Ivica Kisić s Agronomskoga fakulteta u Zagrebu i Željko Španjol sa Šumarskoga fakulteta u Zagrebu.

agroekologija, interdisciplinarna znanost koja proučava međusobni utjecaj okoliša i poljoprivredne životne zajednice, agrobiocenoze, te kruženje tvari i energije u agroekosustavu. Primjenjuje spoznaje iz → agronomije, → pedologije, mikrobiologije, → agroklimatologije, prehrane bilja, fiziologije bilja, poljoprivrednih melioracija (→ melioracija tla), populacijske biologije i → ekologije (sv. 4) te ekologije ekosustava, kako bi na praktičan način s pomoću odgovarajućih postupaka u poljoprivredi osigurala dugotrajan proizvodni potencijal prirodnih resursa te održala ekološke funkcije agroekosustava. Koncept agroekologije usmjeren je prema održivoj poljoprivredi kao ekološki, socijalno i ekonomski prihvatljivom gospodarenju zemljišnim resursima (poljoprivredni proizvodni prostor, tlo, voda, biljka i domaća životinja), koje se temelji na načelima zaštite prirodnih resursa, prilagodbi uzgoja biljaka stanišnim uvjetima i optimalnom korištenju agroekosustava. Temelj joj čine održivo gospodarenje tlom (engl. Sustainable Land Management, SLM), integralna prehrana bilja (engl. Integrated Plant Nutrition System, IPNS) i integralna zaštita bilja (engl. Integrated Pest Management, IPM).







Povijest agroekologije kao znanstvene discipline u svijetu i u Hrvatskoj počinje u prvoj polovici XX. st. Važnu ulogu u razvoju suvremene agroekologije u Hrvatskoj imali su → Mihovil Gračanin kojega se smatra začetnikom Zagrebačke agroekološke škole, te Vladimir Mihalić i → Ferdo Bašić, kao sljedbenici škole. Agroekologija se danas u Hrvatskoj podučava u srednjoškolskome (poljoprivredne škole), stručnome (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, → Veleučilište u Slavonskom Brodu; sv. 1) i visokome sveučilišnom obrazovanju (→ Agronomski fakultet u Zagrebu, Odsjek za agroekologiju; → Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, Zavod za agroekologiju i zaštitu okoliša; Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru; sv. 1). Na Agronomskome fakultetu u Zagrebu djeluju preddiplomski i diplomski sveučilišni studij iz područja agroekologije. Kvalitetnim obrazovanjem stručnjaka agronoma postiže se organizacija poljoprivredne proizvodnje na ekološki i trajno prihvatljiv način, za što je nužno dobro poznavanje elemenata agroekosustava i njihovih interakcija s okolišem, uvažavajući istodobno znanstveni, praktični i društveni aspekt agroekologije. Hrvatski znanstvenici uključeni su danas u vodeće hrvatske i svjetske znanstvene organizacije kojima je u fokusu održiva poljoprivreda (→ Hrvatsko tloznanstveno društvo, → Hrvatsko društvo za zaštitu voda, International Union of Soil Sciences, International Soil Tillage Research Organization itd.). U okvirima Zajedničke poljoprivredne politike EU-a i pripadajućega zakonodavstva, od hrvatske se poljoprivrede zahtijeva korištenje biljno-uzgojnih zahvata utemeljenih na agroekološkim principima koji se prilagođavaju socijalnim, klimatskim i okolišnim promjenama.







medicinski tekstil, tekstilni materijal dizajniran za neku od mnogobrojnih i raznovrsnih primjena u medicini, od zaštite, njege i higijene tijela, kurativne i implantatne medicine do izvantjelesne primjene. To je visokospecijalizirana vrsta tehničkoga tekstila u funkciji osiguravanja što bolje zdravstvene skrbi i zdravlja ljudi.

Najstariji zapisi o uporabi lana, svile i pamuka u zbrinjavanju ozljeda potječu iz Egipta oko 3000. pr. Kr., a u indijskom spisu starome 2500 godina spominje se šivanje rana konjskom dlakom, kožnim vrpcama, pamukom i životinjskim žilama. Do intenzivnoga razvoja suvremenoga medicinskog tekstila došlo je u posljednjoj četvrtini XX. st., od kada se bilježi stalni globalni rast te otvaraju nove i sve sofisticiranije mogućnosti primjene. Posljedica je to snažnog razvoja u području medicine, ali i pojave novih vlakana i tekstilnih materijala posebnih svojstava, tehnološkoga napretka u njihovoj proizvodnji te razvoja nanotehnologije.







Vrste

U osnovi većinu medicinskoga tekstila čine netkani tekstil i raznovrsne tkane i pletene plošne strukture. Kako bi se postigla ciljana funkcionalnost, pri izradbi proizvoda valja ispuniti vrlo visoke zahtjeve u pogledu vrste, sastava, strukture i konstrukcije proizvoda te kombinacije vlakana i materijala. Mnoge vrste medicinskoga tekstila imaju dvoslojnu i višeslojnu konstrukciju, a kombiniraju se visokoapsorptivni i nepropusni materijali. Kod pojedinih vrsta iznimno su važne karakteristike površine (glatkoća, antimikrobna svojstva), mikroporoznost i nanoporoznost, bioaktivnost, biorazgradljivost, sorpcijska svojstva i morfologija vlakna, membrana i konstrukcija. Sve vrste medicinskoga tekstila trebaju imati mogućnost sterilizacije (toplina, zračenje), odgovarajuća mehanička svojstva, kemijsku inertnost, ne smiju izazivati iritaciju kože i alergiju, ne smiju biti toksični, kancerogeni i moraju biti biološki kompatibilni. Prema svojim značajkama i namjeni medicinski tekstil svrstava se u četiri skupine: tekstil koji pokriva područje brige o zdravlju i higijeni bolničkog osoblja i pacijenata, tekstil koji služi za njegu rana, za apsorpciju krvi i eksudata i sl., ugradbeni tekstilni materijal te izvantjelesni medicinski tekstil.







Od tekstila koji pokriva područje brige o zdravlju i higijeni bolničkog osoblja i pacijenata izrađuje se zaštitna i kirurška odjeća, različiti brisači, posteljina, pelene i sl. To su najčešće tkani i netkani materijali izrađeni od pamuka, viskoze, poliestera, polietilena, polipropilena, a pelene imaju i upijajuću jezgru s apsorbirajućim česticama Na-poliakrilata.













Od tekstilnih materijala koji služe za njegu rana kao vanjska zaštita od infekcija, za apsorpciju krvi i eksudata, kao podloga za apliciranje lijekova i pospješivanje zacjeljivanja izrađuju se komprese, zavoji, gaze, obloge, flasteri, maske i sl. Obloge za liječenje kroničnih rana izrađuju se od netkanih ili mrežastih struktura s hitinom, hitozanom, Na-alginatom i Ca-alginatom za vlažno cijeljenje rana, Na-karboksimetil celulozom, uz dodatak nanočestica i nanokapsula srebra, zlata, cinka i dr.

U ugradbene tekstilne materijale, implantate, spadaju različiti kirurški konci, implantati mekoga tkiva, umjetne žile, tetive, ligamenti, hrskavice i zglobovi, mrežice, kardiovaskularni implantati, srčani zalisci i dr. Izrađuju se od finih vlakana kružnoga presjeka, a specifičnosti izradbe ovise o primjeni (monofilamenti konci rade se od poliamida, poliestera, polipropilena, kolagena, polilaktida, politetrafluoretilena i dr.; meki implantati od tkanoga i netkanoga tekstila i pletenih struktura, poliestera, poliamida, polietilena, hitina, politetrafluoretilena i dr.).

Izvantjelesni medicinski tekstil se u obliku specijalnih filtara od mikroporoznih membrana rabi u mehaničkim napravama za pročišćavanje i oksigenaciju krvi, kao što su umjetni bubreg (dijaliza), umjetna pluća (oksigenacija krvi), umjetna jetra (čišćenje plazme). Izrađuje se od šupljih viskoznih, bakrenih, poliesterskih, polipropilenskih i silikonskih vlakana definirane veličine pora (dijaliza 1‒8 nm, hemofiltracija 3‒60 nm, izmjena plazme 0,2‒0,6 nm).

Najveća tržišta medicinskoga tekstila su SAD i Europa, a proizvodnja je u najvećoj mjeri koncentrirana u Kini, Indiji, Njemačkoj i Americi.

Medicinski tekstil u Hrvatskoj

Proizvodnja sanitetskoga materijala u Hrvatskoj započela je 1935. u Mrzlom Polju Mrežničkom osnutkom Jugoslavenske industrije vate i zavojne robe Antun Petreš, koja se svrstala među vodeće proizvođače sanitetskoga tekstila. Konfiscirana je nakon II. svj. rata. Veći je dio resursa tvornice potom raseljen: predionica u Zagreb i Niš, proizvodnja vate u Dugu Resu, a proizvodnja utkanih zavoja i mjesečnih uložaka u Čakovec. Godine 1947. osnovana je Tvornica sanitetskoga materijala Lola Ribar Karlovac za proizvodnju zavojnoga materijala. Kao dioničko društvo Lola Ribar, poduzeće posluje od 1993. Godine 2008. započelo je s restrukturiranjem i modernizacijom proizvodnje, te je danas jedino poduzeće u Hrvatskoj i jedno od najvećih u Europi koje se bavi industrijskom proizvodnjom sanitetskoga materijala. Godine 1993. s radom je započelo poduzeće Meditex iz Zaboka, koje se usmjerilo na proizvodnju jednokratne medicinske konfekcije od netkanoga tekstila. Nekoliko manjih proizvođača posljednjih se godina profiliralo kao poduzeća za proizvodnju medicinske zaštitne odjeće.













Zbog pandemije uzrokovane pojavom virusa SARS-CoV-2 i bolesti COVID-19, u svrhu sprječavanja širenja zaraze, u proljeće 2020. više je hrvatskih tekstilnih poduzeća i različitih institucija poput Varteksa iz Varaždina, Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO iz Zagreba, Ustanove za zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom DES iz Splita i dr. započelo s proizvodnjom zaštitnih maski za lice.













umjetna vlakna, vlakna za tekstilnu i drugu tehničku primjenu, koja se proizvode industrijskim postupcima kemijskoga ispredanja, za razliku od prirodnih vlakana koja nastaju rastom. Također se nazivaju kemijskim vlaknima.

Pri proizvodnji umjetnoga vlakna, čvrst polimerni materijal, građen od lančanih makromolekula, prevodi se u tekući oblik – talinu ili otopinu odgovarajućih reoloških svojstava, koja se potom složenim tehnološkim procesima oblikuje u vlakno željene finoće i duljine te potrebnih preradbenih i uporabnih svojstava. Ti procesi uobičajeno uključuju protiskivanje taline ili otopine kroz mlaznice u medij za skrućivanje (kemijsko ispredanje). U osnovi se razlikuju vlakna od prirodnih i sintetskih polimera.

Umjetna vlakna od prirodnih polimera poput drvne celuloze, bjelančevina životinjskoga i biljnoga podrijetla, kaučuka i drugih većinom pripadaju prvoj generaciji umjetnih vlakana. Među njih spadaju umjetna celulozna vlakna (viskozna, bakrena, acetatna te novija liocelna), umjetna proteinska vlakna (kazeinska i zeinska), gumena vlakna od kaučuka, alginatna od algi i dr. Iz prirodnih polimera umjetna vlakna počela su se proizvoditi početkom XX. st. (bakrena vlakna 1898., viskozna 1902., acetatna 1914. i dr.), a bila su poznata pod danas napuštenim nazivima rejon, umjetna svila, acetatna svila, celulozna svila, cel-vlakno.

Drugu generaciju umjetnih vlakana čine sintetička vlakna, odnosno vlakna od polimera lančanih makromolekula sintetiziranih polimerizacijom monomernih spojeva. Toj skupini pripadaju mnoga umjetna vlakna kao što su: poliesterska, poliamidna, akrilna, modakrilna, polietilenska, polipropilenska, poliuretanska, elastanska, klorna, politetrafluoretilenska, aramidna i dr., a na tržištu se pojavljuju pod različitim trgovačkim nazivima – među prvima Nylon (otud i hrvatski razgovorni naziv za sve tekstilije od umjetnih vlakana najlon), Perlon, Grilon. Njihova proizvodnja započela je sredinom XX. st. (poliamidna vlakna 1939., poliesterska 1947., akrilna 1950., aramidna 1962.), naglo je rasla idućih desetljeća te tijekom vremena u cijelosti promijenila tržište tekstilnim sirovinama i tekstilnu industriju općenito.













Intenzivan razvoj znanosti i tehnologije otvorio je velike mogućnosti kreiranja umjetnih vlakana takvih svojstava kakva nisu mogla pružiti prirodna vlakna. Od 1970-ih stvara se tzv. treća generacija umjetnih vlakana modificiranih i novih svojstava, kao što su: vlakna povećane udobnosti (hidrofilna, hidrofobna), smanjene sklonosti pilingu, povećane sposobnosti bojenja, smanjene zapaljivosti, bioaktivnih svojstava, iznimno velike čvrstoće i visokog modula elastičnosti, otporna na rezanje, otporna na kemikalije i zračenja, negoriva, pametna, elektrovodljiva vlakna i dr. Takva svojstva postižu se raznovrsnim intervencijama na razini molekularne građe polimera (kopolimeri, bikomponentna i višekomponentna vlakna), nadmolekularne strukture (bikonstitucijska i višekonstitucijska), dodatka malih količina aditiva, ciljane morfologije vlakna – šuplja, šupljikava, raznih oblika poprečnog presjeka, različito strukturirane površine, iznimne finoće niti (mikrovlakna) i dr. Ističu se visokoučinkovita vlakna (HP, prema engl. High Performance) antibalističkih svojstava (Spektra, Kevlar, Twaron) te termootporna vlakna velike čvrstoće koju zadržavaju i na vrlo visokim temperaturama (2000 °C do 3000 °C). Iz te skupine posebno su visokovrijednih svojstava razna monokristalna (viskeri) i polikristalna anorganska umjetna vlakna (ugljikova, borna, boronitridna, silicijevokarbidna, silicijska i dr.) koja su svojim svojstvima omogućila iznimne iskorake suvremene tehničke civilizacije u okruženja ekstremnih zahtjeva.

Danas su umjetna vlakna prevladavajuća tekstilna sirovina za primjene u raznim područjima djelatnosti, primjerice u medicini, prometu, poljoprivredi, ribarstvu, građevinarstvu, arhitekturi, sportu, kao i pri zaštiti u pogibeljnim radnim uvjetima i istraživačkim pothvatima. Tekstil za takve namjene objedinjuje se pojmom → tehnički tekstil. Svjetska proizvodnja umjetnih vlakana bilježi stalan rast s prevladavajućim udjelom poliesterskih vlakana, a tijekom posljednja dva desetljeća udvostručila se i u 2018. dosegnula 79,1 milijun tona, odnosno 71,1% ukupne proizvodnje vlakana (1998. udjel je bio oko 50%).

Umjetna vlakna u Hrvatskoj

Hrvatska tekstilna industrija baštini svjetska postignuća u području umjetnih vlakana te ih rabi kao uvoznu sirovinu od pojave prvih umjetnih celuloznih vlakana početkom XX. st. Godine 1939. u Hrvatskoj je primjerice proizvedeno 36 000 m² tkanina od umjetne svile. Jedina tvornica umjetnih vlakana u Hrvatskoj osnovana je 1979. u Varaždinu pod nazivom Tvornica poliesterskih vlakana Vartilen (→ Varteks). U njoj se proizvodilo vlasasto poliestersko (PES) vlakno Vartilen, finoća prikladnih za mješavine s vunom i pamukom te PES vlakno smanjene sklonosti pilingu. Unatoč suvremenoj tehnologiji, visokostručnim tehnolozima i razvojnim projektima u suradnji s Tekstilno-tehnološkim fakultetom i Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, proizvodnja je ondje trajala svega petnaestak godina. Nakon privatizacijskih procesa početkom 1990-ih, tvornica je 1996. završila u stečaju te prestala raditi.

Najznačajniji prerađivači umjetnih vlakana u tekstilne poluproizvode i proizvode za užu tekstilnu namjenu danas su: Predionica Klanjec koja proizvodi pređu od viskoznih i liocelnih vlakana, tvornica čarapa → Jadran koja njeguje tradiciju proizvodnje čarapa od 1930. i koja je uspjela brendirati svoje proizvode, te manji proizvođači čarapa – Ytres (Donji Kneginec, Varaždin), Crotex (Bjelovar), Line (Samobor) i dr.







Suvremena tekstilna industrija u Hrvatskoj koristi se umjetnim vlaknima kao važnom sirovinom u proizvodnji tekstila i odjeće, a sve više prerađivača usmjerava se u područje tehničkoga tekstila. Tvornica mreža Biograd od poliamidnih, polipropilenskih, polietilenskih i poliesterskih vlakana izrađuje širok asortiman proizvoda od ribarskih mreža, mreža za marikulture, konopa, zaštitnih mreža za poljodjelstvo do ambalaže i iglanoga pusta. Poduzeća Kelteks iz Karlovca, → LIO iz Osijeka i → Regeneracija iz Zaboka usmjeravaju se na proizvode za građevinarstvo i geotekstilije. Tvornica → Šestan-Busch (sv. 1) iz Preloga ostvarila je svjetski tržišni uspjeh kacigama za antibalističku zaštitu, izrađenima od kompozita ojačanih aramidnim vlaknima ili vlaknima od linearnoga polietilena ultravisoke molekularne mase, a zaštitne prsluke proizvodi od poliamidnoga vlakna Cordura.







kvasac, proizvod dobiven razmnožavanjem mikroskopskih gljiva (kvasci) s približno 1500 vrsta, kojima je tijelo u osnovnom obliku jednostanično. Kvasci ne tvore jednu taksonomsku kategoriju (filogenetsku skupinu), već obuhvaćaju više različitih skupina koje međusobno nisu srodne. Razmnožavaju se nespolno (asporogeni kvasci) pupanjem ili staničnom diobom, te spolno (sporogeni kvasci) stvaranjem askusa (razred askomiceta) ili bazidija (razred bazidiomiceta). Neki su kvasci patogeni za ljude i životinje (poput kvasca Candida albicans), a neki su važni u biotehnološkoj proizvodnji.







Uporaba kvasca

Uporaba i proizvodnja kvasca temelji su biotehnologije (→ bioprocesno inženjerstvo) i prehrambene tehnologije. U industrijskoj biotehnološkoj proizvodnji primjenjuje se tek 20-ak rodova kvasaca, a najznačajniji su askomiceti iz roda Saccharomyces, koji su važni uzročnici vrenja (fermentacije) pa se rabe kao pivski, vinski, alkoholni i pekarski kvasac. Da bi se stanice kvasca razmnožavale i rasle, potrebna im je energija koju dobivaju iz različitih šećera. U procesu alkoholne fermentacije kvasci šećere fermentiraju u ugljikov dioksid i etilni alkohol. U proizvodnji kruha, ugljikov dioksid ostaje zarobljen u tijestu i uzrokuje povećanje volumena, a alkohol isparava u procesu pečenja. Sojevi Saccharomyces cerevisiae preinačeni metodama genetičkog inženjerstva se u nekoliko posljednjih desetljeća rabe u suvremenoj farmaceutskoj proizvodnji bioloških lijekova (npr. inzulina). Osim toga, S. carlsbergensis važan je u proizvodnji nekih piva, a S. kefyr jedan je od uzročnika specifičnog vrenja mlijeka kojim nastaje kefir.

Europska agencija za lijekove (European Medicines Agency, EMA) odobrila je uporabu 20-ak bioloških lijekova proizvedenih u stanicama kvasaca koji se trenutačno nalaze na europskome tržištu. Neki kvasci služe u proizvodnji enzima, vitaminskih pripravaka (B-kompleks), karotenoida astaksantina (snažan antioksidans) i bioloških lijekova (poput efedrina za liječenje plućnih bolesti). Rabe se i u proizvodnji mikrobne biomase (u → bioreaktorima za proizvodnju krmiva, gnojiva i različitih kemikalija), limunske kiseline, kvaščeva ekstrakta (aditivi i arome u hrani), etanola iz ksiloze (tzv. drvni šećer) čime na veoma ekonomičan način nastaje bioetanol, te u procesima za obradbu otpadnih voda kemijske industrije, gdje kvasci metaboliziraju aromatske spojeve.

Povijest uporabe i proizvodnje kvasca

Kvasac se rabi oko 5000 godina, iako tada proces fermentacije još nije bio poznat. U izradbi kruha rabila se pjena koja se nakupljala u kotlovima za proizvodnju piva, a koja je do tada ravnim pogačama davala karakterističan okus i prozračnost kruha. Kvasac (pekarski kvasac) je jedan od mikroorganizama s najduljom komercijalnom uporabom. Sredinom XIX. st., prije razjašnjenja procesa fermentacije, a temeljem empirijskih pretpostavki, proizvodio se u Beču tzv. Mautnerovim procesom. U njemu se tekućina iz vrenja piva tretirala ugljikovim dioksidom, koji je kvasac nosio na površinu. Kvasac se potom sakupljao, filtrirao i ispirao vodom, te se u prešama odvajao od viška tekućine. Proces vrenja (fermentacije) 1857. razjasnio je francuski kemičar i biolog Louis Pasteur (1822–1895), utvrdivši da vrenje uzrokuju mikroskopska živa bića, kvasci, te da svako vrenje nastaje aktivnošću specifičnoga mikroorganizma. Proces proizvodnje poboljšan je postupkom neprekidnog prozračivanja hranjive podloge (1886), a presudan napredak ostvaren je početkom XX. st. razvojem procesa postupnog pritoka šećera u prisutnosti kisika. Proizvodnja je tijekom vremena unaprijeđena na više načina. Čistoća kvaščeve smjese (uklanjanje primjesa) postignuta je zamjenom drvenih spremnika najprije steriliziranim emajliranim spremnicima, potom bakrenima 1920-ih, a naposljetku onima od nehrđajućeg čelika (koji se redovito rabe od 1960-ih). Centrifugalni separatori zamijenili su ručno sakupljanje kvasca (1892), a hranjiva podloga od žitarica zamijenjena je melasom obogaćenom dušikom, amonijakom i fosforom, čime je smanjen trošak proizvodnje (1935).

Danas se pekarski kvasac, aktivna kvaščeva biomasa koja se dobiva uzgojem kvasaca S. cerevisiae, proizvodi u bioreaktorima (fermentorima) uz intenzivnu aeraciju u tekućoj hranjivoj podlozi na bazi šećerne sirovine (najčešće melase) te fosfornih i dušičnih spojeva. Izdvajanjem gljivica iz hranjive podloge (filtracijom i pranjem vodom) dobiva se tzv. kvaščevo mlijeko (tekući kvasac), gusta suspenzija stanica u vodi. Prešanjem kvaščeva mlijeka dobiva se svježi prešani kvasac, a raspršivanjem u komornim sušnicama dobiva se suhi kvasac u prahu ili u granulama (instant suhi kvasac). Za prehrambeni kvasac (deaktivirani kvasac koji se rabi za poboljšavanje okusa i hranjivosti jela) i krmni kvasac (dio stočne prehrane kao izvor proteina) rabe se jeftinije hranjive podloge ili se oni dobivaju kao sporedni proizvod u proizvodnji etanola, piva i vina.







Proizvodnja kvasca u Hrvatskoj

Proizvodnja kvasca u Hrvatskoj datira od kraja XIX. st. i tradicionalno je sastavni dio naše industrije piva i etilnog alkohola (špirita). Kvasac se kao dio proizvodnje piva proizvodio u pivovarama u Daruvaru (osnovana 1840), Karlovcu (osnovana 1854), Osijeku (osnovana 1856) i u Zagrebačkoj pivovari (osnovana 1892). Nekadašnja proizvodnja tzv. pjenice pokrivala je potrebe ne samo Hrvatske već i okolnih zemalja.

U Savskom Marofu je 1876. započela proizvodnja kvasca u Tvornici i rafineriji špirita i pjenice baruna Dumreichera (→ Žumberak). Kvasac se dobivao preradbom žitarica, a 1878–90. utrošeno je ukupno 15 642 t (oko 30% kukuruz, 31% raž i 37% ječam), te se u tom razdoblju proizvodilo oko 600 kg kvasca na dan. Ondje je 1920-ih bilo zaposleno oko 150 radnika. Nakon II. svj. rata kapacitet proizvodnje povećavan je više puta te je 1967. iznosio čak 2000 t na dan. Ubrzo je u tvornici započela i proizvodnja suhoga pekarskog kvasca te krmnoga kvasca. Nakon preuzimanja proizvodnje suhoga instant kvasca Di-go od koprivničkoga poduzeća → Podravka, proizvodnja je proširena i na svježi kvasac u kockici. Godine 2006. u poduzeću se proizvodilo oko 1600 t kvasca na godinu, a od 2018. proizvodnja je preseljena u druge zemlje dok se u Hrvatskoj nastavilo tek pakiranje kvasca.







Zagrebačka Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862) osnovana 1862., kvasac je proizvodila od 1919. u nemalom i tada modernom pogonu za proizvodnju iz žitarica i melase. U Sisku se kvasac proizvodio u poduzeću Fabrika i rafinerija žeste Petra Teslića (→ Segestica) od 1925. Kako bi što bolje iskoristio taj nusproizvod proizvodnje žeste, Teslić je 1928. osnovao i zaseban pogon za proizvodnju kvasca. Ondje se proizvodilo oko 2000 kg kvasca na dan, a u sljedećim je godinama proizvodnja dodatno povećana. Poduzeće je od 1974. djelovalo unutar koprivničkoga poduzeća Podravka, a od kraja tog desetljeća ondje se proizvodio suhi aktivni vinski kvasac Vrelko. Početkom XX. st. u Ilici u Zagrebu osnovana je Prva zagrebačka tvornica pjenice, vlasnika Žige Weissa (1860–1920), a Gospodarska zadruga za proizvodnju žeste u Osijeku te poljoprivredne pecare žeste u Iloku (vlasnika Franje Benešića) i Jakopovcu (u blizini Varaždina), proizvodile su 300–500 kg kvasca na dan. Vinska pjenica proizvodila se u Kraljevskom hrvatsko-slavonskom zemaljskom bakteriološkom zavodu (→ cjepiva i imunoserumi). U poduzeću Sladorana Županja (otvorenom 1947., a koje od 1958. proizvodi alkohol) proizvodio se prehrambeni i krmni kvasac, a neaktivni stočni kvasac proizvodi se i danas.

Među najznačajnijim našim stručnjacima u području kvasaca su profesori zagrebačkoga Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta → Senadin Duraković, koji se bavio utjecajem vode i temperature na rast i razmnožavanje pojedinih sojeva kvasaca, te → Zoran Zgaga, osnivač hrvatske genetike kvasaca. Industrijski stručnjak i profesor → Siniša Ban radio je u tvornicama u Savskom Marofu i Zagrebu, gdje se bavio postupcima i sirovinama za proizvodnju krmnoga, prehrambenog i pekarskoga kvasca, kao i obradbom otpadnih voda i drugih otpadnih produkata industrije. U tvornici u Savskom Marofu, kao voditelj istraživačke jedinice, radio je i → Zlatko Kniewald.

Bolanča, Zdenka (Vinkovci, 8. IV. 1945), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za zaštitu okoliša.

Diplomirala je 1970. na Kemijskom odjelu → Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1977. disertacijom Istraživanje sastava oborina na području Zagreba od 1973. do 1976. godine (mentor M. Branica). Godine 1969–70. radila je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, potom 1970–80. u Centru za meteorološka istraživanja Republičkoga hidrometeorološkog zavoda, a od 1980. do umirovljenja 2011. na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, od 2001. kao redovita profesorica. Ondje je bila voditeljica Katedre za zaštitu okoliša 1999–2011. Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa obuhvaća ekološki aspekt tehnologije tiska, održivost u digitalnom okružju, ekološki održivu ambalažu, grafički dizajn za ekološku održivost, reciklažu papira, alternativne grafičke materijale te postojanost grafičkih materijala i otisaka u uvjetima okoliša, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavala (Industrija i okoliš, Nove tehnologije i okoliš, Sustav upravljanja okolišem, Dizajn i okoliš i dr.). Suurednica je (s M. Mikotom) zbornika radova Graphic Arts. Technology, Design, Communications – Scientific Book (2005. i 2006). Redovita je članica HATZ-a od 2004., emerita od 2020.

Agić, Darko (Zagreb, 9. VIII. 1947), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za grafičku tehnologiju.

Diplomirao je 1972. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 2001. na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu disertacijom Utjecaj rastriranja kod grafičke reprodukcije na koloristička svojstva slikovnih informacija (mentor → V. Žiljak). Isprva je radio u poduzeću Teximpex u Zagrebu, a 1975. prešao je na Višu grafičku školu (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je 2011. izabran u zvanje redovitoga profesora. Ondje je od 1990. do umirovljenja 2012. bio voditelj Katedre za reprodukcijsku fotografiju. Područje njegova znanstvenoga djelovanja vezano je uz grafičku tehnologiju – procese grafičke pripreme, korekciju boja i tonova, usklađivanje boja i srodne postupke, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Reprodukcijska fotografija, Reprodukcija slikovnih informacija, Boje u medijima i dr.). Član emeritus HATZ-a je od 2018.

Biotehnička zaklada, zaklada → Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu. Osnovana je 1996. s ciljem promicanja biotehnologije, prehrambene tehnologije, nutricionizma i zaštite okoliša, kao prva zaklada među visokoškolskim institucijama u Hrvatskoj. Poticaj za osnivanje dali su djelatnici Fakulteta te istaknutih poduzeća koja djeluju u tom području. Zaklada djeluje pružanjem stipendija, nagrada i potpore studentima dodiplomskih i poslijediplomskih studija na fakultetu. Prvi upravitelj bio je → Zlatko Kniewald (do 2005), a aktualna je upraviteljica zaklade Višnja Gaurina Srček.

Šarić, Marko (Knin, 22. VI. 1924 – Zagreb, 22. VII. 2019), liječnik, stručnjak za medicinu rada i epidemiologiju.

Na Medicinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1951. i doktorirao 1959. disertacijom Prilog metodici sistemskih zdravstvenih pregleda u industriji. Radio je kao liječnik opće medicine, no ubrzo se posvetio javnomu zdravstvu te je u Školi narodnoga zdravlja u Zagrebu 1957. specijalizirao medicinu rada. Od te je godine radio u Institutu za higijenu rada u Zagrebu (od 1958. Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada), od 1969. kao znanstveni savjetnik. Bio je 1959–64. pomoćnik direktora i 1964–91. direktor Instituta. Bio je i voditelj Laboratorija za epidemiologiju kroničnih bolesti. Umirovljen je 1991., no nastavio je raditi kao vanjski suradnik Instituta. Na Medicinskome fakultetu radio je od 1962., od 1981. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Medicina rada, Zdravstvena ekologija te Epidemiologija kroničnih bolesti. Usavršavao se 1962–63. na sveučilištima u Berkeleyu i Stanfordu.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja su medicina rada i ocjenjivanje radne sposobnosti radnika, posebice utjecaj čimbenika iz okoliša, humana izloženost te ocjena izloženosti i rizika za zdravlje. Bavio se proučavanjem kroničnih učinaka izloženosti prašini u rudnicima ugljena i proizvodnji cementa, biološkim učincima izloženosti manganu, olovu i cinku. Autor je knjiga Medicina rada (1962), Patologija rada: profesionalne bolesti u rudarstvu, industriji i poljoprivredi (s D. Prpić-Majić i T. Beritićem, 1965), Astma radnika u elektrolitskoj ekstrakciji aluminija (1986), monografije Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada: 50 godina (s N. Raosom i dr., 1999), udžbenika Funkcionalno ispitivanje u procjeni radne sposobnosti kardiorespiratornog i lokomotornog sustava (s E. Žuškin, 1983) te priručnika Radna sposobnost (sa Z. Ribićem, Z. Čengić-Buranji i Z. Sertićem, 1984). Bio je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od osnutka 1961. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1978. i Nagrade za životno djelo 1999. Bio je predsjednik Udruženja za medicinu rada Jugoslavije. Od 1991. član HAZU-a.

Bauman, Egon (Virovitica, 7. X. 1924 – Zagreb, 17. XI. 2016), kemijski inženjer, stručnjak za kemijsko i prehrambeno inženjerstvo.

U Zagrebu je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1957. Tehnološki fakultet) diplomirao 1950. te doktorirao 1976. disertacijom Komparativna ispitivanja hidrodinamskih karakteristika nekih novijih izvedbi destilacionih tavana. U Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju Fakulteta zaposlio se već 1948. Od 1960. bio je asistent na kolegijima Kemijsko inženjerstvo i Tehnološke operacije na odjelima u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Ondje je od 1965. radio u Zavodu za naftnu i petrokemijsku tehnologiju. Predavao je i kolegije Osnovi kemijskog inženjerstva, Poluindustrijska postrojenja i Projektiranje industrijskih postrojenja. Godine 1976. vratio se u Zagreb, na odjel Tehnološkog fakulteta koji je kasnije prerastao u → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). U zvanje redovitog profesora izabran je 1978. Predavao je kolegije Kemijsko i prehrambeno inženjerstvo, Fenomeni prijenosa te Modeliranje i simuliranje procesa. Bio je dekan Tehnološkog fakulteta 1974–77., potkraj 1980-ih direktor Instituta za kemijsko-procesno inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta. Na PBF-u je bio predstojnik Laboratorija za tehnološke operacije 1979–89., te dekan 1988–90. Umirovljen je 1991. Uz to, bio je i direktor Instituta za metalurgiju Željezare u Sisku (1962–64), a kao stručnjak UNESCO-a za kemijsko inženjerstvo radio je 1968–70. na Regional Engineering Collegeu u Warangalu u Indiji.

Najprije se bavio istraživanjima otpornosti plastičnih masa na utjecaj kemikalija, analizom kemijsko-tehnoloških sustava, dobivanjem i oplemenjivanjem anorganskih sirovina, a zatim povezivanjem kemijskog i prehrambenog inženjerstva. Bio je suosnivač te 1986–98. urednik časopisa Chemical and Biochemical Engineering Quarterly. U Saboru SR Hrvatske bio je delegat 1982–86.

bioprocesno inženjerstvo (biokemijsko inženjerstvo), grana inženjerstva koja se bavi industrijskom proizvodnjom i postrojenjima zasnovanima na procesima u kojima se s pomoću biokatalizatora provode biokemijske transformacije sirovine u proizvod; obuhvaća razvoj postupaka i opreme, tehnološko unapređivanje, vođenje proizvodnih linija, prijenos bioprocesa u veće mjerilo. Krajem XX. st. naziv bioprocesno inženjerstvo počeo se rabiti umjesto dotadašnjega izraza  biokemijsko inženjerstvo.

Biokatalizatori su mikrobne stanice (kvasci, bakterije i plijesni u rastu ili u mirovanju), kulture staničnih linija viših organizama (ljudskih, životinjskih i biljnih) ili dijelovi stanica (najčešće djelomično ili potpuno pročišćeni enzimi, slobodni, membranski vezani ili imobilizirani). Biotehnološki procesi (bioprocesi) odvijaju se u reaktorskim posudama koje se nazivaju → bioreaktori (ili fermentori), odn. enzimski reaktori kada se kao biokatalizator rabe enzimi. Bioproces u bioreaktoru zauzima središnje mjesto u proizvodnoj liniji. Njemu prethode tehnološke operacije pripreme sirovina (otapanje ili suspendiranje hranjivih tvari i drugih sastojaka hranjive podloge za bioprocese sa stanicama ili priprema supstrata za enzimski proces). Slijedi toplinska ili filtracijska sterilizacija (šaržna ili kontinuirana) koje se provode u bioreaktoru (toplinska) ili u posebnom postrojenju (toplinska i filtracijska). Bioproces započinje dodatkom biokatalizatora u bioreaktor (nacjepljivanje ili inokulacija). Tijekom trajanja bioprocesa provodi se biokemijska konverzija osnovnih sastojaka podloge u proizvod. Proizvod može biti biomasa (npr. pekarski kvasac), konvertirana podloga (npr. pivo, vino, ocat), spoj nakupljen u tekućoj hranjivoj podlozi (npr. antibiotici, mliječna kiselina), unutarstanični spoj (npr. biopolimer PHB, unutarstanični enzim), plin (npr. biometan), ili čvrsti, odnosno polučvrsti supstrat (npr. fermentirani proizvod silaža). Nakon završetka bioprocesa u bioreaktoru slijede postupci izdvajanja, a zatim i pročišćavanja proizvoda do željenoga stupnja čistoće, koji se provode fizikalnim, kemijskim ili biološkim metodama (filtracija, membranska filtracija, destilacija, gravitacijsko i kemijsko taloženje, kristalizacija, apsorpcija, adsorpcija, centrifugiranje, elektrostatska separacija, flotacija, bioseparacija, kromatografija, sublimacija, ekstrakcija tekuće-tekuće i kruto-tekuće i dr.). Bioprocesna oprema je pojam koji se rabi za svu navedenu opremu proizvodne linije za dobivanje određenoga biotehnološkog proizvoda. Zbog složenosti cjelokupnoga proizvodnog procesa bioprocesno inženjerstvo nužno povezuje znanja iz prirodnih znanosti (biologija, mikrobiologija, kemija, biokemija i fizika), tehničkih (kemijsko inženjerstvo, strojarstvo, elektrotehnika, automatizacija, računalstvo i kibernetika) te biotehničkih znanosti (biotehnologija u najširem smislu).





















Bioprocesno inženjerstvo predstavlja industrijsku tehnološku platformu za proizvodnju niza tradicionalnih biotehnoloških proizvoda, kao što su npr. pekarski → kvasac, etanol, → ocat, → pivo, slad, vino (→ vinogradarstvo i vinarstvo), starter kulture, fermentirana hrana i pića, i onih suvremenih, npr. monoklonska protutijela, → cjepiva, dijagnostički agensi, → antibiotici, → probiotici, terapijski proteini, aminokiseline, organske kiseline i otapala, → enzimi, → vitamini, hormoni, signalne molekule, biopolimeri, bioplin i druga → biogoriva. U zaštiti okoliša, biotehnološka obradba → otpadnih voda (sv. 4) i preradba čvrstih tvari (silaža, kompostiranje, mehaničko-biološka obradba) također spadaju u predmet interesa bioprocesnog inženjerstva. Bioprocesni inženjeri se većinom bave tehničkim i tehnološkim upravljanjem, rukovođenjem, projektiranjem, nadzorom izgradnje i ocjenom uspješnosti, te organizacijom malih, srednjih i velikih proizvodnih bioprocesnih postrojenja. Neki se bave i poslovima istraživanja i razvoja, što uključuje projektiranje nove procesne opreme te razvoj novih bioprocesa i njihova prijenosa iz istraživačkoga (laboratorijskoga i poluindustrijskoga) mjerila u industrijsko (engl. scale-up) i rješavanjem problema u proizvodnji prijenosom u manje mjerilo (engl. scale-down), održivošću bioprocesa i dr. Održivi bioprocesi temelje se na učinkovitoj energetskoj, ekološkoj i socijalnoj samoodrživosti proizvodnje različitih proizvoda iz obnovljivih sirovina, a uključuju proizvodnju biogoriva (npr. biometan, bioetanol, biobutanol), biopolimera (npr. polilaktati i polihidroksialkanoati) i različitih biokemikalija (npr. 2,3-butandiol), a provode se u složenim integriranim postrojenjima ‒ biorafinerijama.

Bioprocesno inženjerstvo u Hrvatskoj

Na području Hrvatske od prapovijesnih je vremena poznata proizvodnja fermentiranih proizvoda. Prvi dokazi o konzumaciji piva u Hrvatskoj iz nalazišta na Vučedolu pripadaju kostelačkoj i badenskoj kulturi oko 1800. pr. Kr. Najstariji prikaz vinove loze i proizvodnje vina je kovani novčić antičkoga grada Isse (Vis) iz V. st. pr. Kr. U pisanim dokumentima pivari se spominju od XIV. st., a obrtnička i manufakturna proizvodnja širi se u XVII. i osobito XVIII. st. Razvojem industrijske proizvodnje u XIX. st. došlo je do pojave novih tehnologija proizvodnje, u čemu su prednjačile prve industrijske pivovare, tvornice alkohola, octa, alkoholnih pića i kvasca. Najstarija industrijska pivovara u Hrvatskoj otvorena je u Daruvaru 1840., a slijedile su Karlovačka pivovara (1854), pivovara i tvornica leda Cajetana Šepera u Osijeku (1856) i Zagrebačka pivovara (1892). Prve industrijske tvornice octa dobivenoga mikrobnom oksidacijom alkohola (alkoholni ocat) bile su u Osijeku (osnovana 1851), Varaždinu (1874), Požegi (1884), Zagrebu (1892), Karlovcu (1900). Etilni alkohol (etanol, žesta, špirit) za tehničke namjene u industrijskim se razmjerima proizvodi od druge polovice XIX. st. Iz tog doba potječu rafinerije žeste obitelji Bombelles u Petrijancu kraj Varaždina. Tvornica i rafinerija špirita i pjenice u Savskom Marofu baruna Dumreichera (→ Žumberak) od 1878. proizvodi alkohol i kvasac, što su poslije nastavila poduzeća → Pliva i Lesaffre do 2018. Zagrebačka Tvornica žeste Arko (→ Badel 1862), osnovana 1867., nakon I. svj. rata proizvodila je etilni alkohol (iz hidroliziranih žitarica, krumpira, repe, odn. melase), eter, likere, rum, ocat i kvasac. Fabrika i rafinerija žeste P. Teslić iz Siska (→ Segestica) od 1925. proizvodila je alkohol, te likere, rum i sl., a od 1928. kvasac. U XX. st. postojala je i proizvodnja suhog aktivnog pekarskog i vinskog kvasca u Koprivnici (→ Podravka) te etanola u Županji (→ Sladorana) i moderna proizvodnja rafiniranog etanola iz melase u Zagrebu (Badel). Većina te proizvodnje obustavljena je potkraj XX. i početkom XXI. st. zbog različitih ekonomskih razloga.













U XX. st. došlo je do razvoja farmaceutske industrije u Hrvatskoj, a time i začetaka primjene modernog bioprocesnog inženjerstva. U tome je prednjačilo poduzeće Kaštel, osnovano u Karlovcu 1921. Intenzivna istraživanja u laboratorijima poduzeća dovela su do patentiranja antibakterijskoga sulfonamidnog preparata streptazola. Nakon II. svj. rata poduzeće je nastavilo s radom pod nazivom Pliva (skraćenica od Proizvodnja lijekova i vakcina), kada je na temelju vlastitih razvojnih istraživanja pokrenuta proizvodnja antibiotika oksitetraciklina, vitamina C i hormona inzulina, a poslije i antibiotika mupirocina, azitromicina, te terapeutskih proteina eritropoetina (EPO) i faktora stimulacije rasta kolonija granulocita (GCSF). Proizvodnja GCSF-a odvija se i danas u pogonu u Savskom Marofu koji je u sastavu poduzeća Pfizer. Razvoju bioprocesne industrije u drugoj polovici XX. st. pridonio je i razvoj visokoga školstva i znanosti u tom području u RH (→ biotehnologija).









Danas se u Hrvatskoj bioprocesno inženjerstvo primjenjuje uglavnom u proizvodnji vina, piva, etanola, octa, slada, fermentirane hrane, farmaceutskih proizvoda, bioplina, u zaštiti okoliša. Primjeri industrijske proizvodnje su vinarije (→ Iločki podrumi, → Kutjevo, → Belje iz Darde, splitsko → Dalmacijavino), industrijske pivovare (→ Osječka pivovara, → Karlovačka pivovara, → Zagrebačka pivovara, te pivovare u Koprivnici, Daruvaru i Buzetu, kao i više od 35 malih pivovara), proizvođači jakih alkoholnih pića (zagrebački Badel 1862, zadarska → Maraska, požeško → Zvečevo), proizvođači octa (sisačka Segestica u sastavu Meteor grupe – Labud, varaždinska Prehrana, virovitički Mustač-commerce, male obrtničke octare), sladara (novogradiška Slavonija slad), fermentirana hrana (Podravka, Prehrana) i fermentirani mliječni proizvodi (varaždinska → Vindija, zagrebački → Dukat, osječki Meggle, itd.). Značajnu proizvodnju i razvoj suvremenih biotehnoloških (farmaceutskih) proizvoda te održanje svjetske razine tog područja ostvaruju farmaceutska poduzeća (zagrebački Pliva i Hospira, → Xellia, → Medika, koprivnički → Belupo, riječki → Jadran – galenski laboratorij, svetonedeljska → Genera). U RH je 2019. djelovalo 38 bioplinskih elektrana instalirane snage oko 42 MW (prva od njih → Osatina grupe kraj Ivankova blizu Vinkovaca snage 1 MW izgrađena je 2009) te jedna na plin iz postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda, snage 2,5 MW (Zagrebačke otpadne vode). Zbrinjavanje čvrstih organskih otpadaka i obradba otpadnih voda, a time i zaštita okoliša, vezani su većinom uz aktivnosti niza komunalnih poduzeća u cijeloj Hrvatskoj, među kojima je najveće postrojenje Zagrebačkih otpadnih voda.

Dalmatinka, predionica i tvornica konca osnovana 1951. u Sinju; jedna od najvećih tekstilnih tvornica u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Iako se prema prvotnom planu trebala nalaziti u Livnu, podignuta je na istočnom dijelu Sinja, prema selu Glavici 1950–52. Projekt je izradio zagrebački arhitekt → Lavoslav Horvat (sv. 3), a na njenoj izgradnji radila su poduzeća → Industrogradnja (sv. 3) iz Zagreba, te poslije → Konstruktor (sv. 3) iz Splita. Industrijski kompleks Dalmatinke uvrštava se među najznačajnija ostvarenja moderne arhitekture socijalizma 1950-ih i 1960-ih.







U početku se proizvodilo pamučno češljano predivo, nedugo potom s radom je započeo i pogon končare, dok su bojadisaonica, polirnica i konfekcija započele djelovati 1954. Tvornica je tada zapošljavala oko 150 radnika. Strojevi su većinom bili uvezeni iz tada vodećih britanskih poduzeća za proizvodnju strojeva za tekstilnu industriju. Kasnije, nakon nadogradnje, uvezeni su strojevi sa suvremenijom tehnologijom iz Savezne Republike Njemačke, Švicarske, Italije i Švedske, dok su se strojevi za pomoćne djelatnosti (mehaničarska i električarska radionica) proizvodili uglavnom u Jugoslaviji. S obzirom na neiskustvo radne snage u industrijskome radu, poduzeće je od samih početaka ulagalo u osposobljavanje vlastita kadra. Mnogi radnici Dalmatinke su, kako bi izučili zanat, bili poslani u tekstilne tvornice u Dugu Resu, Maribor, Kranj i druga mjesta, a manji dio i u Veliku Britaniju. Zahvaljujući potrebi poduzeća za temeljitijim tekstilnim obrazovanjem, u Sinju je 1954. osnovana Industrijska tekstilna škola te večernja škola za tekstilne struke. Škola za tekstilne majstore u Sinju osnovana je 1959., dok je u okviru tvornice 1960. započeo djelovati Tvornički centar za stručno obrazovanje radnika, kojim je, putem programa edukacije i stručnoga obrazovanja, poduzeće izravno pridonijelo opismenjivanju lokalnoga stanovništva.







Budući da je tvornica stvarala i mnogo pamučnih otpadaka, što je donosilo gubitak, u Vrlici je 1960. izgrađena predionica pamučnih otpadaka, a zapošljavala je oko 70 radnika. Od 1965. Dalmatinka se stalno rekonstruirala, a uvođenjem suvremene tehnologije proširivala proizvodne kapacitete. U tom je razdoblju provedena zamjena postojeće proizvodnje pamučnoga konca čistim sintetičkim koncem. Dalmatinka je bila prva tvornica u Jugoslaviji koja je proizvodila sintetički konac. Među proizvodima isticali su se konac Alkar, koji je imao široku primjenu u obućarskoj industriji, i konac Zlata, koji se koristio u kemijskoj, cementnoj i prehrambenoj industriji u izradbi ambalaže. Pamuk, kao osnovna sirovina, uvozio se iz Egipta, te manjim dijelom iz Sudana. Najveći zahvati tvornice izvedeni su 1973. dogradnjom istočne zgrade bojadisaonice, te 1976. dogradnjom sjevernoga djela tvorničkoga sklopa. Potkraj 1977. pušten je u rad novi dio proizvodnih kapaciteta, nakon čega je povećana proizvodnja šivaćega konca za 36%.













Početkom 1980-ih tvornica je zapošljavala 2750 radnika, a godišnje proizvodila oko 3600 t konca od čega se trećina izvozila, najviše u Sovjetski Savez, Iran, Burmu, Saveznu Republiku Njemačku, Siriju, Jordan, Alžir, Belgiju, Italiju i Dansku. Na svom vrhuncu Dalmatinka je bila vodeći proizvođač konca za šivanje u srednjoj Europi, a jugoslavensku tekstilnu industriju opskrbljivala je sa 60% potrebnoga šivaćeg konca i 15% češljanoga pamučnog prediva.
Uz ulogu u industrijskom razvoju Dalmatinka je imala i važnu ulogu u modernizaciji Sinja i Cetinske krajine. Poduzeće je provodilo politiku stambenoga zbrinjavanja radnika (do 1981. izgradilo je 224 stana i 18 samačkih soba, te podijelilo radnicima 670 kredita za individualnu gradnju), što je uvelike utjecalo na urbanizaciju Sinja. Sredstvima tvornice, a prema projektu L. Horvata, izgrađen je gradski olimpijski bazen 1953. Tvornica je imala odmarališta za radnike u Strožancu i na obližnjem Perućkom jezeru. Većinu radne snage (više od 80%) u Dalmatinki činile su žene.

Tijekom 1990-ih, u tranzicijskim procesima i raspadom Jugoslavije, došlo je do gubitka tržišta, te time do smanjivanja proizvodnje i broja radnika. Poduzeće je 1991. imalo oko 2250 zaposlenih, dok je privatizacija provedena 1993. Stečaj je proglašen 2001. kada je Dalmatinka imala 860 radnika. Godine 2004. Dalmatinku je kupilo talijansko poduzeće La Distributrice s namjerom pokretanja i modernizacije tvornice, do čega nije došlo. Nakon višegodišnjih problema u radu i neisplati plaća 2009. je ponovno proglašen stečaj a proizvodnja je ugašena.

genetičar

Član je Odbora za genomiku HAZU

počasni je član HATZ-a

2003–09. obnašao dužnost ministra znanosti, obrazovanja i športa RH

reakcijsko inženjerstvo (inženjerstvo kemijskih reakcija), dio kemijskog inženjerstva koji se bavi razvojem i primjenom kemijskih reaktora, tj. procesnih jedinica u kojima se odvijaju kemijske reakcije radi dobivanja korisnih proizvoda. Predmet proučavanja reakcijskog inženjerstva su kemijske i fizičke pojave i procesi koji se odigravaju unutar reaktora, ili kojima reaktor izmjenjuje masu i energiju s okolinom. U RH je reakcijsko inženjerstvo grana znanstvenoga polja kemijskog inženjerstva.

U širem smislu, kemijski reaktor je svaki prostor u kojem se odigrava kemijska reakcija. U osnovi se razlikuju reaktori koji su zatvoreni sustavi i reaktori koji su otvoreni sustavi. Prvu skupinu čine mnogobrojni konstruktivni tipovi kotlastih (šaržnih) reaktora. Njihova je osnovna značajka to što se tijekom kemijske reakcije u reaktoru ne izmjenjuje sadržaj (reakcijska smjesa) s okolinom. U drugu skupinu ubrajaju se sve vrste reaktora kod kojih se tijekom reakcije izmjenjuje određena količina reakcijske smjese s okolinom. Najvažniji su predstavnici te skupine cijevni i protočno-kotlasti reaktori.







Analizom reaktora proširuje se i analizira znanje o vezama i utjecaju svih čimbenika na reaktorski sustav, napose istražujući ulogu i mjesto pojedinih veličina u matematičkim modelima reaktora. Suprotno tomu, promatrajući reaktor kao procesni prostor (cjelinu ili sustav) i uzimajući u obzir rezultate utjecaja svih procesa i interakcija s okolinom, dolazi se do stvarne predodžbe reaktora koja rezultira postavljanjem tzv. reaktorskoga matematičkog modela, čime je omogućeno dimenzioniranje, odn. projektiranje proizvodne jedinice.

Reakcijsko inženjerstvo razmjerno se kasno razvilo i izdvojilo u zasebnu cjelinu, pa se ta disciplina brzo razvija tek sredinom XX. st., kada postaje jedno od glavnih područja razvoja kemijskog inženjerstva. Danas je to područje vrlo dobro teorijski utemeljeno i ugrađeno u ostala područja kemijskog inženjerstva. Daljnji putovi razvoja očekuju se zajedno s razvojem novih tehnologija, odn. pojavom sve složenijih problema koji tim razvojem nadolaze. Nove tehnologije zahtijevaju ujedinjavanje naizgled udaljenih znanstvenih disciplina u skladnu cjelinu, interdisciplinarnost pristupa i integralna rješenja.

Reakcijsko inženjerstvo u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se → kemijska industrija počela snažnije razvijati od početka XX. st., kada su se uglavnom gradili pogoni manjega kapaciteta. Pri tome su se ponajviše rabili kotlasti reaktori različitih izvedbi. Do početka II. svj. rata znatno je porasla proizvodnja kemijskih proizvoda, npr. → lijekova (→ Pliva, Zagreb), pomoćnih sredstava za kožarsku i srodne industrije (→ Kutrilin, Zagreb), → boja i lakova (→ Chromos boje i lakovi, Zagreb), → sapuna i → deterdženata (→ Saponia, Osijek, → Meteor grupa – Labud, Zagreb). Nakon II. svj. rata kemijska se industrija snažno razvijala. Gradile su se nove rafinerije nafte u Sisku i Rijeci (→ naftni derivati), razvila se industrija → petrokemijskih proizvoda (→ Dioki, Zagreb), započela je proizvodnja → mineralnih gnojiva (→ Petrokemija, Kutina), podizali su se pogoni za proizvodnju i preradbu → plastike (Dioki; → Jugovinil, Split). Kako su se u tim industrijama prerađivale velike količine materijala, u proizvodnim su se pogonima rabili različiti tipovi cijevnih reaktora, uglavnom uz prisutnost krutih katalizatora. U današnjim su postrojenjima kemijske industrije zastupljeni i cijevni i kotlasti reaktori, ovisno o vrsti proizvodnje i kapacitetu preradbe. (→ procesna oprema)

U Hrvatskoj je reakcijsko inženjerstvo u visokoškolsku nastavu prvi put uvedeno 1976. kao redoviti kolegij za sve studente na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je 1979. osnovan Zavod za reakcijsko inženjerstvo i katalizu. Osnove reakcijskog inženjerstva, koje se mogu prepoznati još u radu → Ivana Brihte, razrađivali su predstojnici zavoda Pavica Fuderer, → Zoran Gomzi, → Đurđa Vasić-Rački, → Stanka Zrnčević, → Bruno Zelić, → Vesna Tomašić i dr. Osim na tom fakultetu, danas se reakcijsko inženjerstvo predaje i na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, te na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku.

Među hrvatskom literaturom ističe se udžbenik Kemijski reaktori (Z. Gomzi, 1998).





