Šavrić, poduzeće za proizvodnju namještaja i drvnih proizvoda osnovano 1948. u Zagrebu; jedan od vodećih proizvođača namještaja u Hrvatskoj u socijalističkom razdoblju.

Osnovano je odlukom Vlade NR Hrvatske pod nazivom Proizvodnja pokućstva Marko Šavrić, pri čemu je udruženo 12 nacionaliziranih obrtničkih stolarskih radionica iz Zagreba (Filipčić, Gabron, Belle, Blažeković, Žlof, Auzec, Vrbanec, Kuntić, Andrašević, Gluhak, Haramina i Žitković). Isprva je zapošljavalo oko 300 radnika.







Iz poduzeća se 1949. izdvojio dio koji je nastavio djelovati kao Zagrebačka tvornica pokućstva, usmjerivši se k industrijskoj izradbi namještaja, za razliku od Šavrića koji je trebao razvijati obrtničku proizvodnju pokućstva. Godine 1950. poduzeće se nalazilo pod upravom Direkcije industrijskih poduzeća Narodnog odbora grada Zagreba, a zatim je s još nekoliko drvno-prerađivačkih poduzeća došlo pod Direkciju za drvnu industriju Narodnoga odbora grada Zagreba. Nakon provođenja samoupravnih reformi u prvoj polovici 1950-ih, djelovalo je samostalno kao Drvno proizvodno poduzeće Marko Šavrić. Godine 1958. pridruženo mu je zagrebačko poduzeće Jela. Šavrić je na obrtnički način izrađivao vrhunski namještaj, kutije za radioaparate, školski pribor i dr. do 1965., kada je napustio dotadašnju koncepciju i orijentirao se isključivo na industrijsku proizvodnju namještaja. Godine 1968. zapošljavao je 394 radnika, a nakon što je u njegove okvire 1969. vraćena Zagrebačka tvornica pokućstva, broj zaposlenih porastao je na 772. Poduzeće se od 1950-ih surađujući s domaćim dizajnerima, isticalo proizvodnjom moderno dizajniranoga namještaja. Tijekom 1960-ih sudjelovalo je u uređenju Vile Zagorje u Zagrebu prema nacrtima arhitekata Vjenceslava Richtera i Kazimira Ostrogovića.















Izgradnja novoga tvorničkoga sklopa u Jankomiru dovršena je 1974. prema nacrtima njemačkog poduzeća Schüler. Kao najveći pogon poduzeća, jankomirska tvornica omogućavala je velikoserijsku proizvodnju furniranoga, masivnog i tapeciranog namještaja. Poduzeće se tijekom 1970-ih i 1980-ih intenzivno širilo spajanjem s poduzećima iz šire zagrebačke okolice: Drvnim industrijskim poduzećem Zagorje iz Krapine (1972), Drvotvorom iz Lučkog (1974), Drvnim industrijskim poduzećem Đurmanec (1977), Masivom iz Vrbovca (1980), Pilanom Zagreb (1980), Tvornicom namještaja Trudbenik iz Bregane (1981), poduzećem za proizvodnju rasvjetnih tijela Dedal iz Pregrade (1985). Zbog gradnje novih pogona i integracije postojećih, u tom razdoblju rastao je i broj zaposlenih: 1971. poduzeće je zapošljavalo 797 radnika, a 1989. čak 2650. Nakon daljnjih samoupravnih reformi od 1978. nastavilo je djelovati kao RO Šavrić. U tom razdoblju je zbog širenja poduzeća napuštena koncepcija proizvodnje isključivo namještaja te je osim nje do kraja 1980-ih u opseg djelatnosti uključena i proizvodnja piljene oblovine, sobnih i industrijskih svjetiljki i reflektora, trgovina na veliko i malo neprehrambenim proizvodima, uvoz i izvoz neprehrambenih proizvoda. Poduzeće je tijekom 1980-ih imalo šest OOUR-a (pilanu u Đurmancu, tvornicu stolica u Krapini, tvornicu namještaja u Zagrebu, pilanu i tvornicu masivnoga namještaja u Vrbovcu, tvornicu kuhinja i dječjega namještaja u Bregani te tvornicu dekorativne rasvjete i kuhinjskih napa u Pregradi), stručne službe u Zagrebu te mrežu maloprodaje diljem Jugoslavije. Pojedini proizvodni segmenti poduzeća dopunjavali su se proizvodeći potrebne materijale za rad drugih (npr. pilane za rad tvornica namještaja). Godine 1988. izvozilo se oko 59% proizvodnje.













Nakon provedene pretvorbe poduzeće je 1992. registrirano pod nazivom Šavrić dioničko društvo za proizvodnju i promet namještaja, uvoz i izvoz roba i usluga. Tijekom 1990-ih broj zaposlenika kontinuirano se smanjivao: 1993. bilo je 2010 zaposlenih, a 1999. 920. Godine 1998. Šavrić je na temelju svoje tvornice stolica u Krapini osnovao kćerinsko društvo pod nazivom Tvornica stolica Šavrić d. o. o. s približno 240 zaposlenika. Stečajni postupak za oba poduzeća otvoren je 1999. Šavrić je neko vrijeme nastavio proizvodnju u pogonima u Jankomiru, Bregani i Đurmancu, dok su ostali dijelovi poduzeća u međuvremenu rasprodani. Pilana u Đurmancu s približno 50 zaposlenika prešla je 2002. u ruke novoga vlasnika postavši pogon za proizvodnju parketa, no zatvorena je 2014. Poduzeće Šavrić je potpuno ugašeno 2004.

Bolanča, Stanislav (Zagreb, 10. V. 1946), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju tiska.

Diplomirao je 1971. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je doktorirao 1981. disertacijom Studij ovisnosti boje otiska o tonalitetu tiskovne podloge (mentorica Doroteja Turkalj). Nakon diplomskoga studija zaposlio se u laboratoriju tiskare Grafokarton u Zagrebu gdje je radio do 1977., potom je bio rukovoditelj pogona u Tvornici električnih žarulja u Zagrebu. Od 1978. bio je zaposlen na Višoj grafičkoj školi (od 1990. → Grafički fakultet) u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1998. Ondje je bio voditelj Katedre za tisak 1985–2005. te dekan 1997–2001. i 2005–07. Umirovljen je 2014.

Područje njegova znanstvenoga i stručnog interesa obuhvaća tehnologiju tiska, posebice glavne i digitalne tehnike tiska, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Glavne tehnike tiska, Male tehnike tiska, Digitalni tisak, Tisak ambalaže, Alternativni tisak i dr.). Objavio je velik broj znanstvenih i stručnih radova, autor je više knjiga, među ostalima Suvremeni ofsetni tisak (1991), Glavne tehnike tiska (1997), Tisak ambalaže (2013), Ofsetni tisak (2018), Duboki tisak (2020), Visoki tisak (2021). Član emeritus HATZ-a je od 2017. Od 2018. nositelj je zvanja professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Gaj, Ljudevit (Krapina, 8. VII. 1809 – Zagreb, 20. IV. 1872), vođa hrvatskoga narodnog preporoda i pisac, osnivač Kraljevske povlaštene narodne ilirske tiskarnice dra Ljudevita Gaja u Zagrebu koja je odigrala prijelomnu ulogu u tiskanju knjiga, novina i časopisa na hrvatskome jeziku.

Godine 1826. upisao je studij filozofije u Beču, nastavio u Grazu, a 1829. započeo je studirati pravo u Pešti. Od 1832. boravio je u Zagrebu, gdje je radio u pravnoj struci. Doktorirao je filozofiju 1834. u Leipzigu. Pod ilirskim imenom u širem smislu podrazumijevao je kulturno povezivanje južnih Slavena, a u užem ujedinjenje hrvatskih zemalja. Godine 1830. iznio je prijedlog pravopisne reforme (Kratka osnova horvacko-slavenskoga pravopisanja), a 1836. izdao je proglas o prihvaćanju štokavštine i novoga pravopisa.







Neposredno nakon što je 1835. počeo izdavati Novine horvatzke (od 1836. Ilirske narodne novine, od 1846. Narodne novine) s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, od bečkoga dvora zatražio je privilegij za osnutak tiskare, što je dobio 1837. Tiskarske uređaje, slova i namještaj za tiskaru nabavio je u poduzeću Gottlieb Hasse i sinovi u Pragu, gdje je dva mjeseca osobno boravio kako bi se uputio u osnove knjigotiskarstva. Pod nazivom Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica dra Ljudevita Gaja poduzeće je započelo s radom 1838. u Dugoj ulici (danas Radićeva). Od zagrebačke tiskare Franje Župana Gaj je ubrzo nakon osnutka svoje tiskare uspio preuzeti tiskanje njemačkih novina Agramer Zeitung i Luna. Unatoč stalnim financijskim i političkim problemima, 1846. modernizirao je tiskaru i preselio je u kuću u Gospodskoj ulici (danas Ćirilometodska). Godine 1853. otvorio je i knjižaru koju je 1856. prodao Lavoslavu Hartmanu. Godine 1856. kupio je Županovu tiskaru od njegovih nasljednika, no ni to mu, kao ni porast naklade Narodnih novina te povremeno tiskanje drugih novinskih izdanja (Südslavische Zeitung, Pozor i dr.) nije znatnije popravilo materijalno stanje. Nakon Gajeve smrti tiskaru je nastavio voditi njegov sin Velimir, preselivši je 1873. u Dugu ulicu, 1874. u Kamenitu, a ubrzo iste godine prestala je s radom. Strojevi su zbog dugova prodani na dražbi, a većinu je kupio tiskar → Dragutin Albrecht.

Anić, Igor (Knin, 3. XII. 1967), šumarski stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1992., gdje je doktorirao 2001. disertacijom Uspijevanje i pomlađivanje sastojina poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl) u Posavini (mentor → S. Matić). Od 1992. radi na Fakultetu, od 2011. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Uzgajanje šuma I i II, Silvikultura, Povijest šumarstva, Prašume i šumski rezervati, Sanacija degradiranih terena i dr. Na Fakultetu je bio predstojnik Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma (2008–12), prodekan fakulteta (2005–06) te voditelj poslijediplomskoga doktorskog studija Šumarstvo i drvna tehnologija (2014–18). Na Mendelovu sveučilištu u Brnu bio je gostujući profesor uzgajanja šuma (2004/05).

Istražuje prirodno uzgajanje šuma, prilagodbe uzgajanja šuma u promijenjenim uvjetima šumskih staništa, strukturu, razvoj i pomlađivanje prirodnih šuma i prašuma te povijest šumarstva. Od 2014. predsjednik je → Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu. Član je upravnoga vijeća međunarodne asocijacije Pro Silva i predsjednik hrvatske podružnice Pro Silva Croatia (od 2005). Bio je voditelj radne skupine Riparian and Coastal Ecosystems međunarodne znanstvene asocijacije International Union of Forest Research Organizations IUFRO (2006–11), glavni urednik časopisa → Glasnik za šumske pokuse (2007–08) te predsjednik Razreda inženjera šumarstva → Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije (2010–14). Od 2006. član je suradnik → HAZU-a (sv. 4), od 2012. redoviti član i voditelj Arboretuma HAZU-a u Trstenom, a od 2021. voditelj Centra za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima.

Matić, Slavko (Livno, 20. I. 1938 – Zagreb, 30. III. 2021), šumarski inženjer, stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1962., gdje je doktorirao 1980. disertacijom Utjecaj ekoloških i strukturnih činilaca na prirodno pomlađivanje prebornih šuma jele i bukve u Gorskom kotaru. Na istom je fakultetu bio zaposlen od 1963., kao redoviti profesor od 1986; umirovljen je 2003. Predavao je kolegije Uzgajanje šuma i Osnove šumarstva. Bio je upravitelj Nastavno-pokusnoga šumskog objekta Zagreb (1986–2003), predsjednik Odbora za šume (1986–2003), predstojnik Zavoda za uzgajanje šuma (1997–2003), prodekan (1982–86., 1990–92) i dekan Fakulteta (1992. i 1994–96).

Istaknuti je promicatelj zagrebačke škole uzgajanja šuma u šumarskoj znanosti, nastavi i praksi. U šumarskoj je struci afirmirao prirodnu obnovu šuma, očuvanje prirodne strukture, raznolikosti i stabilnosti šuma. Dokazao je ovisnost prirodne obnove preborne sastojine o stanišnim i strukturnim prilikama, na izvorni način definirao intenzitet i metodu njege šuma prorjedom, sistematizirao i opisao uzgojne postupke, istražio prirodno pomlađivanje mnogobrojnih šumskih sastojina u Hrvatskoj, posebice sastojina hrasta lužnjaka u različitim stanišnim uvjetima, ustanovio optimalan broj biljaka i količinu sjemena za obnovu šuma i za pošumljavanje u našim stanišnim prilikama. Uzgojnim je preporukama neposredno utjecao na formiranje današnje generacije prirodnih šuma u Hrvatskoj.

Jedan je od utemeljitelja i prvi predsjednik → Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu (1996–2014). Bio je predsjednik → Hrvatskoga šumarskog društva (1994–2006). Nositelj je počasnoga doktorata Mendelova sveučilišta u Brnu (2000) i Tehničkoga sveučilišta u Zvolenu (2003). Professor emeritus je zagrebačkog Sveučilišta od 2004. Redoviti je član HAZU-a od 2004., voditelj Centra za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima (2004–21) te Predsjednik Znanstvenoga vijeća za poljoprivredu i šumarstvo (2011–15).

Anić, Milan (Plitvički Ljeskovac, 8. X. 1906 – Zagreb, 20. VI. 1968), šumarski stručnjak za uzgajanje šuma, dendrolog i fitocenolog.

Diplomirao je šumarstvo na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1929., gdje je doktorirao 1939. disertacijom Pitomi kesten u Zagrebačkoj gori. Nakon diplome zaposlio se kao asistent u Zavodu za uzgajanje šuma istoga fakulteta, nakon habilitacije 1940. izabran je za docenta za kolegije Dendrologija i Fitocenologija, a od 1949. bio je redoviti profesor za kolegij Uzgajanje šuma te predstojnik Zavoda za uzgajanje šuma. Od 1935. upravljao je fakultetskim Nastavno-pokusnim šumskim objektima te bio dekan Fakulteta 1951–52.

Pridonio je razvoju šumarske struke, popularizaciji šumarstva i zaštiti prirode u Hrvatskoj. Istaknuti je predstavnik zagrebačke škole uzgajanja šuma, zaslužan za primjenu prirodnog uzgajanja šuma i šumarske fitocenologije u gospodarenju šumama u Hrvatskoj. Bio je vrstan dendrogeograf, poznavatelj šumske vegetacije, ekologije i biologije šumskoga drveća te edifikatorskoga značenja šumskoga drveća za strukturu i funkcioniranje šumskih zajednica. Uveo je nazivlje naših šumskih zajednica po šumskome drveću. Istraživao je odnose sastavnica šumskog ekosustava, posebice kompleksa stanište – biocenoza s težištem na šumskome drveću, grmlju i prizemnome rašću. Među prvima je pisao o općekorisnim funkcijama šuma. Pokrenuo je prva sustavna šumarska istraživanja hrvatskih prašuma. Bio je urednik Šumarskoga lista 1945−46., predsjednik Šumarske sekcije Društva inžinjera i tehničara Hrvatske (→ Hrvatsko šumarsko društvo) 1946–50., dopisni član Akademije šumarskih znanosti u Firenci od 1958. Od 1963. bio je dopisni član, a od 1968. redoviti član JAZU-a (→ HAZU; sv. 4).

Šumarski muzej Krasno, specijalizirani regionalni prirodoslovni muzej koji se bavi prezentacijom šumarske baštine, osnovan 2005. u Krasnu u sastavu → Hrvatskih šuma. Otvoren je u povodu 240. obljetnice utemeljenja Šumarije u Krasnu (osnovana 1765), najstarije šumarske organizacije u Hrvatskoj koja još uvijek djeluje. Muzej u Krasnu, zajedno sa istodobno osnovanim Šumarskim muzejom u Bošnjacima djelomično nadomješta nekadašnji Šumarski muzej u Zagrebu (1898–1945). Prigodom otvaranja objavljena je monografija Šume i šumarstvo sjevernoga Velebita. Muzej sadrži tristotinjak raznovrsnih eksponata koji zrcale dugu šumarsku tradiciju. Među njima su stari šumarski alati, stara prijevozna sredstva, šumarske karte, fotografije, pisani dokumenti, stručna literatura i drugi eksponati koji se odnose na povijest uređivanja i uzgajanja šuma, rasadničarske proizvodnje, a uz njih su i trofeji divljači koja obitava na tom prostoru. Ponudu muzeja upotpunjuje obližnja Kuća Velebita, posjetiteljski centar Nacionalnoga parka Sjeverni Velebit.

bila znanstvenica u inozemstvu, brza napredovanja, vratila se u RH 2014.

IRB

Državna nagrada za znanost 2015

Godišnja nagrade za znanost 2018.

PMF

bavi se CRISPR-Cas sustavima (genetičko inženjerstvo)

Završila je studij molekularne biologije na PMF-u Sveučilišta u Zagrebu 1997. Od 1997. do 2008. zaposlena je kao znanstvena novakinja u Zavodu za molekularnu biologiju Biološkog odsjeka PMF-a. Magistarski rad obranila je 2000, a doktorski 2004. pod voditeljstvom dr. sc. Erike Salaj-Šmic. Usavršavala se u laboratoriju prof. Roberta G. Lloyda, na Institutu za genetiku Sveučilišta u Nottinghamu, Ujedinjeno Kraljevstvo. Za svoja istraživanja dobila je nagradu Željko Trgovčević Hrvatskoga genetičkog društva za 2003. za mlade znanstvenike i godišnje državne nagrade za znanost za 2018. za znanstveno otkriće.
Trenutno radi kao izvanredna profesorica na Zavodu za molekularnu biologiju Biološkog odsjeka PMF-a. Nositeljica je obaveznih kolegija Molekularna genetika na preddiplomskom sveučilišnom studiju Molekularne biologije i Molekularna biologija i biotehnologija na integriranom preddiplomskom i diplomskom sveučilišnom studiju biologije i kemije; smjer nastavnički. Na doktorskom sveučilišnom studiju Biologija su-nositeljica je kolegija Genetička rekombinacija i popravak DNA.
Bavi se istraživanjem interakcije bakterija i njihovih virusa bakteriofaga (sustav CRISPR-Cas) te popravkom DNA i mehanizmima homologne rekombinacije. Voditeljica je znanstvenog projekta Hrvatske zaklade za znanost i suradnica na nekoliko domaćih i međunarodnih projekata. Članica je nekoliko znanstvenih udruga u zemlji te predsjednica Hrvatske udruge genetičkih inženjera (HUGI) od 2019.

HE

https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48175

https://hrcak.srce.hr/61743

IRB i PMF

Godiš­nja državna nagrada za znanost 2009.

Pitati Zdenka –  može?

ili ju barem spomenuti u nekom općem pojmu….

povjesničarka kemije

http://rektorat.unios.hr/sjednice/prilozi/1512_2.4.pdf

pisala je i o povijesti popularizacije znanosti i borbi protiv praznovjerja – važno bilo Hrvatsko naravoslovno, poslije Hrvatsko prirodoslovno društvo (osnovano 1885); časopis Priroda ….

osnivačem molekularne biologije u Hrvatskoj

Kotsche, Josip Karlo (Josephus Carolus) (Prag, 7. III. 1745 – Zagreb, 20. XI. 1808), tiskar i nakladnik, voditelj tiskare i knjižare u Zagrebu.

Nakon dolaska u Zagreb, vjerojatno 1760-ih, radio je u kaptolskoj tiskari Antuna Jandere, isprva kao pomoćnik, a od 1772. kao upravitelj u ime njegove udovice Julijane. Tiskara je 1774. bila prodana → Johannu Thomasu von Trattneru i preseljena u Varaždin, a 1776. ponovno vraćena u Zagreb. Tumačeći da nadoknađuje nenaplaćene obveze, prisvojio je dio inventara Trattnerove tiskare, a pretpostavlja se da ga je zadržao i nakon višegodišnje parnice i odluke 1789. da ga vrati. Julijanom se oženio 1774., postao građaninom Zagreba i osnovao vlastitu tiskaru i knjižaru 1779. Od 1785. bio je prisjednik gradskoga magistrata, od 1790. edil crkve sv. Marka. Tiskao je stotinjak naslova, među ostalima knjige na latinskom (Tituš Brezovački, Bernardin Antun Galjuf, Matija Petar Katančić, Franjo Klohammer), hrvatskom (Tituš Brezovački, Juraj Malevac) i njemačkom jeziku (uglavnom vjerske), mnogobrojne knjižice, ispitne teze, prigodne govore i pjesme, Zagrabiense calendarium 1781–1808. i Novi kalendar 1786–1806. Nakon njegove je smrti tiskara propala.

Istaknuti hrvatski molekularni genetičar, → Željko Trgovčević (sv. 4), od 1964. je djelovao u IRB-u u Zagrebu. Isprva je istraživao razgradnju, a potom popravak i replikaciju DNA u ozračenih bakterija. Služeći se složenim tehnikama, u kojima su enzimi za popravak ili replikaciju DNA bili proizvod bakterijskoga genoma, ili su bili uneseni u bakterijsku stanicu pomoću plazmida ili bakteriofaga, otkrio je uloge pojedinih rekombinacijskih proteina u tim procesima i značajno je doprinio razvoju molekularne genetike u Hrvatskoj. Željko Trgovčević je jedan od osnivača Zavoda za molekularnu biologiju na IRB-u i dugogodišnji direktor molekularno-biološkog programa istraživanja „Struktura, funkcija i evolucija staničnog genoma“. On je biokemijska istraživanja spojio s molekularno-genetičkim te pratio sudbinu bakteriofaga u ozračenoj stanici. Tako otkriva da radiosenzitivnost bakterije određuju u međusobnoj interakciji dva rekombinacijska sustava: sustav bakterije i sustav faga. Istražuje uloge pojedinih enzima u tom procesu, a naročito proteina za vezanje jednolančanog DNA enzima RecBCD. Od 1983. bio je redoviti profesor PMF-a u Zagrebu gdje je predavao kolegij Molekularna genetika. Vodio je poslijediplomski studij Medicinske biologije na Sveučilištu u Zagrebu, a predavao je i na sveučilištima u Osijeku i Splitu. Bio je aktivan član Hrvatskog genetičkog društva (predsjednik 1982–1983). Hrvatsko genetičko društvo dodjeljuje Nagradu „Željko Trgovčević“ najboljim mladim znanstvenicima s područja molekularne biologije.

https://hrcak.srce.hr/23600

https://tkojetko.irb.hr/znanstvenikDetalji.php?sifznan=409

V. Gamulin je neosporno bila jedna od ključnih osoba u molekularnoj biologiji u Hrvatskoj. Prva je u Hrvatskoj prepoznala važnost tehnologije rekombinantne DNA. Vođena silnom ambicijom, znatiželjom i strašću da nauči novu tehnologiju, V. Gamulin odlazi početkom osamdesetih godina XX.st. na Sveučilište Yale, u grupu profesora Dietera Sölla gdje kao poslijedoktorski student radi na karakterizaciji gena za tRNA i na proučavanju reakcije aminoaciliranja tRNA. Dvogodišnji boravak na Sveučilištu Yale je u velikoj mjeri označio ostatak njene znanstvene karijere, tijekom koje je cijelo vrijeme proučavala strukturu različitih gena i njihove evolucijske odnose. Po povratku u →Institut Ruđer Bošković, glavni znanstveni interes joj je bio proučavanje gena za rRNA (ribosomska RNA) i tRNA u industrijski važnim bakterijama roda Streptomyces, te konstrukcija bifunkcionalnih ekspresijskih vektora. Kasnije, tijekom devedesetih godina, njen znanstveni interes se više okreće prema molekularnoj evoluciji morskih spužava. Krajem 2004., zahvaljujući sredstvima MZOŠ-a za nabavku krupne opreme i višegodišnjim zalaganjem V. Gamulin, na Zavodu za molekularnu genetiku IRB-a ustanovljen je uređaj za automatsko sekvenciranje DNA, čime se utemeljio servis za određivanje slijeda nukleotida molekula DNA dostupan svim znanstvenicima – prva servisna djelatnost toga tipa u Hrvatskoj.

Vlatka iz genetičkog inženjerstva:

Njihova suvremenica, I. Weygand- Đurašević, osnivačica proteinskog inženjerstva u Hrvatskoj, zaslužna je za pokretanje hrvatskih istraživanja strukture i funkcije proteina te je zahvaljujući njoj na Kemijskom odjelu PMF-a genetičko i proteinsko inženjerstvo postalo znanstvenim područjem. Aminokiselinski slijed proteina odnosno njegova primarna struktura zapisana je u genima, odnosno u molekuli DNA. Proteinsko inženjerstvo uključuje dizajniranje novih varijanti proteina pomoću metoda genetičkog inženjerstva i rekombinantne DNA tehnologije čime se preinačuju kemijska, fizikalna i biološka svojstva proteina. I. Weygand-Đurašević prva uvodi u uporabu u Hrvatskoj mnoge kvaščeve i bakterijske rekombinantne vektore za ekspresiju proteina i pohranjuje ih u zbirku Zavoda za biokemiju (npr. plazmidne vektore tipa pET u koji su željeni geni ugrađeni pod kontrolom inducibilnog promotora za nadekspresiju proteina u najčešće heterolognom domaćinu, a rabe se za dobivanje rekombinantnog proteina od interesa s heksahistidinskim privjeskom na N- ili C-kraju radi lakšeg pročišćavanja proteina afinitetnom kromatografijom). Osobito se bavila aminoacil-tRNA-sintetazama i kloniranjem gena za te enzime metodama genetičkog inženjerstva. U Hrvatskoj je uvela u uporabu suvremene metode genetičkog inženjerstva i ustanovila metode proteinskog inženjerstva koje su omogućile uvođenje željene promjene na točno određenom mjestu u makromolekuli i ekspresiju takvog proteina u stanici. Sa svojim je suradnicima otkrila novu skupinu i trodimenzionalnu strukturu atipičnih seril-tRNA-sintetaza (Silvija Bilokapić), nove makromolekularne komplekse aminoacil-tRNA-sintetaza i ribosoma (Vlatka Godinić Mikulčić, Sanda Ročak), analizirala evoluciju i strukturu seril-tRNA-sintetaza (Boris Lenhard), te analizirala razlike u mehanizmu serilacije aminoacil-tRNA-sintetaza (Ita Gruić-Sovulj). Od tada pa do danas u Zavodu za biokemiju pripremljeno je više od stotinu rekombinantnih proteina od kojih su mnogima svojstva bila preinačena genetičkim i proteinskim inženjerstvom, a rabe se za detaljnu analizu strukture i funkcije proteina aminoacil-tRNA-sintetaza te određivanje njihova unutarstaničnog smještaja (J. Rokov-Plavec). Razvila je intenzivnu suradnju Laboratorija s mnogim istraživačkim institucijama u zemlji i inozemstvu (suradnja s D. Söll, Yale University, suradnja s N. Ban, ETH, Zürich, G. Anderluh, Nacionalni institut za kemiju, Ljubljana). Vrijedi napomenuti i činjenicu da su jedan od mentora dr. sc. Weygand Đurašević Dieter Söll, i jedan od njezinih suradnika, Nenad Ban, dopisni članovi HAZU.

U ponedjeljak 7. travnja u Zagrebu je u 62. godini života preminula akademkinja Ivana Weygand-Đurašević, istaknuta znanstvenica i redovita profesorica u trajnom zvanju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Rođena je u Osijeku 15. lipnja 1952. Školovala se u Zagrebu, gdje je 1975. diplomirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Iste godine zaposlila se kao asistentica u Zavodu za biokemiju PMF-a. Stupanj magistre znanosti iz molekularne biologije stekla je 1978., a doktorice znanosti 1981. Za docenticu je izabrana 1988., za izvanrednu profesoricu 1995., a za redovnu profesoricu 2000. U trajno zvanje redovne profesorice izabrana je 2005.
Primarni znanstveni interes akademkinje Ivane Weygand-Đurašević bile su interakcije između nukleinskih kiselina i proteina te kontrolni mehanizmi u biosintezi proteina. U svojoj bogatoj znanstvenoj karijeri objavila je 70-ak znanstvenih radova u renomiranim znanstvenim časopisima. Vodila je tri domaća projekta, a na osam inozemnih projekata bila je voditelj hrvatskog tima. Predavala je niz kolegija u okviru preddiplomskih, diplomskih i doktorskih studijskih programa PMF-a. Od 1999. akademkinja Weygand Đurašević bila je predstojnica Zavoda za biokemiju PMF-a i voditeljica smjera Biokemija na poslijediplomskom studiju kemije. Od 2006. do 2010. obavljala je dužnost prodekanice za znanost Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Za članicu suradnicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2002., a za redovitu članicu 2012. Dobitnica je Državne nagrade za znanost za 2005. godinu za znanstveno dostignuće u istraživanju biosinteze proteina.

Genetičko i proteinsko inženjerstvo postaje znanstvenim područjem na Kemijskom odsjeku PMF-a zahvaljujući prof. dr. sc. Weygand-Đurašević. Osobito se bavi aminoacil-tRNA-sintetazama i klonira gene za te enzime metodama genetičkog inženjerstva. Diplomirala je 1975. na PMF-u u Zagrebu, te je odmah potom u laboratoriju prof. Kućana počela istraživati molekule tRNA, molekule ključne u translaciji (prevođenju genetičke informacije). Godine 1984. odlazi na Sveučilište Yale u SAD-u gdje se već usavršavala dr. sc. V. Gamulin, i tamo usvaja najsuvremenije metode genetičkog inženjerstva koje su joj omogućile prekrajanje molekula tRNA i proteina po vlastitoj zamisli. Na Sveučilištu Yale klonirala je gen za kvaščevu seril-tRNA-sintetazu što je i posvema odredilo smjer njezina budućeg rada. Po povratku u Hrvatsku, uvela je u uporabu suvremene metode genetičkog inženjerstva i ustanovila metode proteinskog inženjerstva koje su omogućile uvođenje željene promjenu na točno određenom mjestu u makromolekuli i ekspresiju takvog proteina u stanici. Nastojala je raditi na aminoacil-tRNA-sintetazama i drugih organizama iz svih triju domena života. Otkrila je i novu skupinu atipičnih seril-tRNA-sintetaza, nove makromolekularne komplekse aminoacil-tRNA-sintetaza i ribosoma te analizirala razlike u mehanizmu serilacije aminoacil-tRNA-sintetaza. Od tada pa do danas u Zavodu za biokemiju pripremljeno je više od stotinu rekombinantnih proteina od kojih su mnogima svojstva bila preinačena genetičkim i proteinskim inženjerstvom, a rabe se za detaljnu analizu strukture i funkcije proteina aminoacil-tRNA-sintetaza te određivanje njihova unutarstaničnog smještaja. Laboratorij ima razvijenu suradnju s mnogim istraživačkim institucijama u zemlji i inozemstvu. Prof. Weygand-Đurašević trajno je težila izvrsnosti i takve težnje naročito je poticala u mlađih suradnika. Na matičnomu fakultetu predavala je niz biokemijskih kolegija na dodiplomskom studiju, a na poslijediplomskom studiju biologije i kemije na PMF-u Zagrebu predavala je kolegije Ekspresija gena i analiza genskih produkata i Genetičko i proteinsko inženjerstvo, te u Splitu Genetičko i proteinsko inženjerstvo. S prof. Kućanom i dr. sc. Jernejem prevela je opsežan udžbenik Biokemija (Jeremy M. Berg, John L. Tymoczko, Lubert Stryer. Biokemija. Ivana Weygand Đurašević, Branimir Jernej, Željko Kućan (prev.). Školska knjiga, 2013.) s engleskog na hrvatski jezik.

Biokemijska znanost ubrzano se razvija u Laboratoriju za biokemiju Kemijskog odsjeka PMF-a u Zagrebu pod vodstvom prof. Ž. Kućana koji pokreće, u svijetu aktualna, istraživanja nukleinskih kiselina i biosinteze proteina. Prof. Ž. Kućan je suotkrivač razgradnje DNA u ozračenih bakterija i pokretač istraživanja molekula tRNA u Hrvatskoj. Prof. Ž. Kućan zasnovao je i predavao sve biokemijske kolegije na PMF-u. Na području molekularne biologije važno je rano otkriće Ž. Kućana 1934. u suradnji s B. Miletićem da se dio genetičkog materijala DNA u ozračenih bakterija metabolički depolimerizira. Nakon toga se ubrzo počeo baviti istraživanjem prevođenja genetičke poruke tj. biosinteze proteina a osobito uloge tRNA u tom procesu. Pokazao je da inhibicija biosinteze proteina antibioticima in vitro ovisi o sastavu prijepisa genetičke poruke tj. o mRNA. Izolirao je tirozil-tRNA-sintetazu, proučavao interakcije tog enzima s tRNA i odredio ulogu nekih nukleotida u biološkoj funkciji tRNA. Studirao je i konformacijske promjene tRNA i pronašao koji su dijelovi te makromolekule pri čitanju genetičke šifre u kontaktu s ribosomom. Pronašao je nadalje da poliamin spermin pospješuje točnost i efikasnost čitanja genetičke poruke specifičnim vezivanjem na tRNA te da istim mehanizmima sprječava krivo čitanje kodona izazvano aminoglikozidnim antibioticima. Eksprimiranje, pročišćavanje i analiziranje rekombinantnih proteina u Hrvatskoj sustavno je započelo tijekom 1990-ih godina u laboratoriju prof. dr. sc. Ž. Kućana u Zavodu za biokemiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, povezano s vremenom kada je djelovala prof. dr. sc. Ivana Weygand-Đurašević.

Kožičić Benja, Šimun (de Begna, Begnii, Begnio) (Zadar, oko 1460 – Zadar, III. 1536), biskup, pisac, prevoditelj i tiskar, osnivač glagoljske tiskare u Rijeci.

Školovao se vjerojatno u Zadru. Godine 1509–36. obnašao je dužnost modruškoga biskupa, a 1513–21. bio je upravitelj Senjske biskupije. Na Lateranskom saboru (1513–16) održao je dva govora u kojima je upozorio na teško stanje u Hrvatskoj zbog osmanskih provala, oba tiskana u Veneciji (Opustošena Hrvatska, 1530). Godine 1528., nakon pada Modruša pod osmansku vlast, prešao je u Vinodol, a 1529. u Rijeku, gdje je 1530. osnovao glagoljsku tiskaru. Grafičku opremu nabavio je u Veneciji, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao najmanje šest liturgijskih knjiga u samo šest mjeseci: Psaltir, Oficij rimski, Misal hruacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov te Od bitija redovničkoga knjižice. Prikupio je zbirku povijesnih vrela Stari spomenici Ilirika, Dalmacije, gradova Solina i Splita i njihove crkve (Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis). Od 1532. do smrti živio je u Zadru. U povodu 470. obljetnice tiskare 2002. snimljen je igrano-dokumentarni film Šimun Kožičić Benja (scenarij i režija Bernardin Modrić).

Trattner, Johann Thomas von (Jormannsdorf, Austrija, 11. XI. 1717 – Beč, 31. VII. 1798), austrijski tiskar i nakladnik, jedan od najvećih tiskara Habsburške Monarhije.

Nakon što je izučio tiskarsko umijeće u Bečkom Novom Mjestu, od 1739. živio je u Beču, gdje je isprva radio u tiskari Johanna Petera von Gehlena, a 1748. osnovao je vlastitu tiskaru. Uz pomoć baruna Gerarda van Swietena postao je 1751. dvorski knjižar, a 1754. dvorski tiskar. Tada je dobio pravo tiskanja školskih knjiga te je ubrzo potom počeo otvarati podružnice u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. Godine 1771. osnovao je i vlastitu tvornicu papira u Ebergassingu. Nakon što je u Varaždinu 1773. otvorio tiskaru, dano mu je isključivo pravo na tisak kalendara i školskih knjiga u cijeloj Hrvatskoj u trajanju od 20 godina. Godine 1774. kupio je i preselio u Varaždin kaptolsku tiskaru iz Zagreba koja je nakon smrti njezina voditelja Antuna Jandere loše poslovala, a za upravitelja varaždinske tiskare postavio je njezina dotadašnjeg zaposlenika → Josipa Karla Kotschea. Nakon velikog požara u Varaždinu 1776., tiskaru je preselio u Zagreb. Tiskao je knjige na hrvatskom jeziku i prve novine u hrvatskim krajevima Kroatischer Korrespondent (1789). Nakon što mu je istekao privilegij za tisak kalendara i školskih knjiga, prodao je 1794. tiskaru biskupu Maksimilijanu Vrhovcu.

Vitezović Ritter, Pavao (Senj, 7. I. 1652 – Beč, 20. I. 1713), književnik, povjesničar, leksikograf, kartograf, tiskar i nakladnik; osnivač Zemaljske tiskare u Zagrebu.

Školovao se u Senju i Zagrebu, a oko 1674. boravio je u Rimu. Dvije godine proveo je kod slovenskoga polihistora Janeza Vajkarda Valvasora u Kranjskoj, gdje se bavio povijesnim istraživanjima, pjesništvom te tiskarstvom (bakrorezbarstvom). Nakon povratka u Senj obnašao je razne političke i vojne službe; u doba protuturskoga (Bečkog) rata bio je imenovan kapetanom i vitezom. Djelovao je kao poslanik Senja u Šopronu, Beču i Požunu. Hrvatsku je verziju svojega prezimena (njemački Ritter: vitez) prvi put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskome, Odiljenje sigetsko (Linz, 1684), a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom.

Od 1690. boravio je u Zagrebu. Godine 1693. dozvolom biskupa Aleksandra Mikulića, na strojevima nabavljenim 1664. za isusovačku tiskaru (pretpostavlja se da nikada nije proradila), započeo je u Vlaškoj ulici tiskati kalendare, letke i sl. Želeći tiskaru osposobiti za veće poslove, u Beču je kupio tiskarsku prešu i ostalu opremu potrebnu za tiskanje knjiga, a kako je u to doba tiskara bila u vlasništvu Kraljevine, zatražio je od Hrvatskoga sabora dopuštenje da preuzme upravu nad njom. To mu je 1694. i omogućeno, čime je utemeljena Zemaljska tiskara. Strojeve i opremu prenio je u kuću na Gornjem gradu (vjerojatno na mjestu gdje se danas nalazi palača Hrvatskoga sabora), gdje je stanovao, a s radom je započeo 1695. Uz tiskaru je otvorio i knjižaru. Iz Zemaljske tiskare za Vitezovićeva upravljanja izašlo je pedesetak izdanja – molitvenika, školskih udžbenika, kalendara i proglasa, među kojima posebno značenje imaju njegova djela Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (1696), Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska, 1700), Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća ucviljene Hrvatske, 1703). Važan je i njegov jezikoslovni rad; u rukopisu je ostao rječnik Lexicon Latino-Illyricum, koji sadržava riječi iz svih hrvatskih narječja.









U požaru koji je 1706. zahvatio Kaptol i Gornji grad velik je dio tiskare uništen. Vitezović nije imao novca za obnovu kuće i tiskare, a kanonici i plemići s kojima se našao u sukobu oko vlasništva nad posjedom Šćitarjevo (koji mu je 1708. dao car Josip I.) uspjeli su se izboriti da mu Sabor uskrati pomoć te oduzme imanje i tiskaru. Stoga se 1710. preselio u Beč, a godinu dana kasnije ostatci tiskare pohranjeni su u biskupskome dvoru. Rad tiskare obnovio je Jakov Vjenceslav Heivel 1711. Promijenivši poslije još nekoliko upravitelja, djelovala je do 1768.

Demerec, Milislav (Kostajnica, 11. I. 1895 – Laurel Hollow, SAD, 12. IV. 1966), genetičar, stručnjak za bakterijsku genetiku.

Završio je 1916. Više gospodarsko učilište u Križevcima, a doktorirao 1923. na Poljoprivrednome fakultetu Sveučilišta Cornell u Ithaci (SAD) disertacijom o djelovanju i manifestaciji letalnih gena u kukuruza (Inheritance of white seedlings in maize). Radio je na križevačkom učilištu kao pristav od 1916. te kao gospodarski povjerenik u Postaji za istraživanje sjemenja od 1918. Od 1919. specijalizirao se na Poljoprivrednom fakultetu u Grignonu u Francuskoj, potom na College of Agriculture pri Sveučilištu Cornell u Ithaci (SAD), gdje je od 1921. bio asistent. Ondje je nastavio rad na kukuruzu koji je započeo u Hrvatskoj i suradnju sa Stjepanom Jurićem (1875–1930), → Aloisom Tavčarom i → Albertom Ogrizekom, pomažući razvoj biometrike i oplemenjivanja bilja na Gospodarsko-šumarskom fakultetu → (Agronomski fakultet) u Zagrebu. Na Odjelu za genetiku Carnegieve institucije (Department of Genetics of the Carnegie Institution of Washington) u Cold Spring Harboru (SAD) radio je od 1923. Bio je pomoćni direktor od 1936. te direktor Odjela od 1942. Na njegov su poziv ondje zaposleni biofizičar Max Ludwig Henning Delbrück (1906–1981) i mikrobiolog Salvador Edward Luria (1912–1991), čime su započela istraživanja bakterija i bakterijskih virusa (bakteriofaga). Demerec je sa suradnicima utemeljio bakterijsku genetiku, iz koje se poslije razvila suvremena molekularna biologija i današnja molekularna genetika. Umirovljen je 1960.

Područja su njegova znanstvenog istraživanja svojstva gena, genske strukture i funkcije te spontane i inducirane mutacije. Bavio se mutacijom gena na biljkama i vinskoj mušici, a djelovanjem ultraljubičastih i rendgenskih zraka mutirao je plijesni Penicillium tako da daju mnogo veću količinu penicilina od sojeva koji su se rabili do tada. Istraživao je i genske mehanizme o kojima ovisi otpornost bakterija prema antibioticima te postavio mutacijsko-selekcijsku hipotezu o bakterijskoj rezistenciji na antibiotike, prema kojoj otpornost nastaje ponajprije zbog spontanih mutacija, a antibiotik ima tek selekcijsko djelovanje. Rezultati mnogih Demerčevih istraživanja uspješno su primijenjeni u medicini. Potaknut otkrićem prijenosa bakterijskog DNK iz jedne stanice u drugu s pomoću bakteriofaga (transdukcija), od 1950-ih bavio se analizom gena koji kontroliraju sintezu raznih aminokiselina u bakterija. Ispitivanjem funkcionalne organizacije bakterijskoga kružnog kromosoma otkrio je fenomen bliske vezanosti gena kojih proteinski proizvodi, enzimi, omogućuju ostvarenje sličnih funkcija. Njegova su otkrića bila ključne preteče za suvremeno razumijevanje funkcije gena i razvoj genetičkog inženjerstva.

Bio je glavni urednik publikacija Advances in Genetics, Drosophila Information Service i Symposia on Quantitative Biology. Bio je član JAZU-a od 1965. i član Nacionalne akademije znanosti SAD-a. Bio je predsjednik Američkoga genetičkog društva i Američkoga društva prirodoslovaca. Nositelj je počasnoga doktorata Sveučilišta u Zagrebu te još nekoliko sveučilišta u SAD-u i drugim zemljama.

Weitz, Ivan Krstitelj (Johann, Joannis Baptista) (? – Zagreb, 14. III. 1751), tiskar, voditelj Zemaljske tiskare u Zagrebu 1729–51.

Od 1729. živio je u Zagrebu, gdje je preuzeo vođenje Zemaljske tiskare na Kaptolu od Eve Pallas, udovice tiskara Ivana Bartolomeja Pallasa. Tiskaru je najprije osuvremenio, a poslije oštećenja u požaru 1731. i potpuno obnovio. Godine 1746. uz dozvolu Sabora smjestio ju je u zemaljsku kuću (domus regnicolaris) na Markovu trgu, gdje je ostala do prestanka djelovanja. Tiskao je gramatike i rječnike, udžbenike i molitvenike; objavio je više od stotinu djela, većinom bogato ukrašenih vinjetama i inicijalima. Među njima su latinsko-hrvatski rječnik Gazophylacium Ivana Belostenca (1740), te djela Štefana Fučeka, Jurja Muliha i Baltazara Adama Krčelića. O svojem trošku objavljivao je Calendarium Zagrabiense (1745–51), potpisujući se kao »rvatszkega orszaga shtampar«. Imao je i nakladnu knjižaru, a popise knjiga objavljivao je u kalendaru. Nakon njegove smrti tiskaru je 1751–53. vodila njegova supruga Marija Ana, a potom do 1768. njegova djeca.

premaz, tanak film stvoren nanošenjem boje ili laka na površinu materijala i njihovim očvršćivanjem; također nalič. Premazima se sve češće nazivaju i sredstva kojima se taj film ostvaruje, tj. → boje i lakovi.

Bedričić, Silvestar (? Senj, druga polovica XV. st. – Senj, prije 11. XI. 1512), glagoljaški tiskar i prevoditelj, suradnik Blaža Baromića u glagoljskoj tiskari u Senju, prvoj poznatoj tiskari na području Hrvatske.

Bio je arhiđakon i vikar senjske crkve. Većina podataka o njemu nalazi se u kolofonima knjiga koje je zajedno s → Blažem Baromićem i → Gašparom Turčićem otisnuo u glagoljskoj tiskari u Senju. U kolofonu Rimskoga misala, prvotiska senjske tiskare (1494), spominje se kao »domin«. Nije poznato gdje se nalazila tiskara u početku svojega djelovanja, ali se zna da je u drugoj fazi rada (1507–08) bila smještena u Bedričićevoj kući. Ondje je o njegovu trošku 1507. otisnut Naručnik plebanušev, tj. prijevod latinskoga djela Manipulus curatorum Guida de Monte Rocherii, i 1508. Marijini mirakuli, od kojih je jedini sačuvani primjerak identificiran 1979. u Londonu. Njegova se prevoditeljska djelatnost spominje u Korizmenjaku (1508., pretisak Senj 1981), prijevodu s talijanskoga Caracciolove zbirke propovijedi Quadragesimale, a u jednom izvoru iz 1670. navodi se i kao prevoditelj Transita sv. Jerolima (1508).

Boncelj, Marko (Nürnberg, 29. V. 1913 – Zagreb, 15. III. 1988), strojarski i tekstilno-tehnološki inženjer, zaslužan za osnutak tekstilno-mehaničkoga smjera studija tekstilne tehnologije na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Diplomirao je strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu 1936., a specijalizirao tekstilnu tehnologiju na Tehničkoj visokoj školi u Aachenu 1940. Godine 1936–38. bio je asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, potom je radio kao pogonski inženjer u predionici Litija i tvornici Tivar u Varaždinu. Nastavničku djelatnost nastavio je na Tekstilnom odjelu Obrtne škole u Zagrebu (1946) i u Tehničkoj tekstilnoj školi u Zagrebu (1955). Godine 1962. radio je kao pogonski inženjer i glavni tehnolog u tvornici Elka u Zagrebu, potom se zaposlio u Višoj tekstilnoj školi u Zagrebu. Od 1973. bio je izvanredni profesor Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu te jedan od osnivača i prvih nastavnika tekstilno-mehaničkoga smjera na studiju tekstilne tehnologije. Umirovljen je 1981. Bavio se problemima strojnoga parka u predionicama, metodama tehničke i tehnološke komparacije prelačkih strojeva, istraživanjem sirovina i tehnoloških procesa predenja. Autor je knjiga Kritička razmatranja glavnih problema čistionice pamuka i pripremanja celvlakna (1963) i Uloga udarača u predionici pamuka (1965).

Prettner, Ivan Nepomuk (?, 1790 – Karlovac, 1856), tiskar i knjižar, vlasnik tiskare u Karlovcu, uz Gajevu najpoznatije tiskare u Hrvatskoj u doba hrvatskoga narodnog preporoda.

Potomak je njemačke plemićke obitelji. U doba Napoleonovih ratova došao je u Karlovac kao izučeni tipograf. Ondje je 1821. osnovao tiskaru i knjigovežnicu, a 1830-ih i knjižaru. Posao je započeo na staroj francuskoj drvenoj preši; tiskao je knjige, kalendare i časopise na latinici, ćirilici i gotici, u kojima se često koristio ukrasnim linijama i vinjetama. U njegovoj su tiskari izdane neke od najvažnijih knjiga hrvatskoga narodnog preporoda: Almanah ilirski (1823) Đure Matije Šporera, Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832) Janka Draškovića, Hrvati Mađarom (1848) Ivana Mažuranića i dr. Pokrenuo je i objavljivao Karlstädter Schreib-Kalender (1826–84) i časopis Der Pilger (1841–47). Od 1841. imao je carsku povlasticu za tiskarsku i knjižarsku djelatnost. Nakon njegove smrti tiskaru je nakratko vodio sin Dragutin, a potom brat Adolf Gustav. Tiskara je prestala s radom 1890.









kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala, grana kemijskog inženjerstva bliska, katkad istovjetna, znanosti i inženjerstvu materijala, tj. interdisciplinarnom području znanosti koje se bavi strukturom, svojstvima, proizvodnjom i uporabom materijala. Na temelju poznavanja odnosa strukture i svojstava materijala, znanstvenici koji se bave tim područjem razvijaju nove materijale ciljanih svojstava, unapređuju postojeće materijale, osmišljavaju nove procese dobivanja materijala i unapređuju postojeće, odabiru materijale prikladne za određenu namjenu, predviđaju ponašanje materijala tijekom uporabe. Kao interdisciplinarno područje dotiče se područja kemije, fizike, kemijskog inženjerstva, strojarstva, metalurgije, građevinarstva, elektrotehnike itd. Kao zasebno područje znanosti, u svijetu je prepoznato unatrag stotinjak godina. Unatoč tomu što na hrvatskim sveučilištima i institutima postoje istaknuta središta koja su u području znanosti i inženjerstva materijala relevantna na svjetskoj razini, domaći ga pravilnici ne prepoznaju kao zasebnu disciplinu, već se aktivnosti u tom području kategoriziraju u različitim poljima i granama znanosti.

Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala jedna je od tih grana (u polju kemijsko inženjerstvo), u koju se prema mjerodavnim propisima RH biraju znanstvenici koji se bave znanošću i inženjerstvom materijala, a djeluju na fakultetima kojima je primarno područje interesa kemijsko inženjerstvo. Kako raspolažu širokim znanjima o kemiji i kemijskom inženjerstvu, u svojim istraživanjima materijala tim se znanjima intenzivno koriste, u čemu je i specifičnost njihova pristupa. Tako je, u odnosu na srodna područja istraživanja materijala, u kemijskom inženjerstvu naglasak na pripravi materijala u smislu različitih metoda njihove kemijske sinteze, te unapređenju postupaka priprave i naknadne kemijske obradbe. Pozornost se pridaje i analizi materijala u smislu kemijskoga sastava, strukture i mikrostrukture te određivanju fizikalno-kemijskih svojstava. U industrijskoj sredini područje interesa kemijskog inženjerstva u razvoju materijala je projektiranje, optimizacija, planiranje i vođenje industrijskih procesa proizvodnje materijala te upravljanje tim procesima.

O kemijskom inženjerstvu u razvoju materijala podučava se u više hrvatskih središta. Na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu postoji preddiplomski i diplomski studij Kemija i inženjerstvo materijala, a na → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu smjer Materijali na diplomskom studiju Kemijska tehnologija i doktorski studij Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala i zaštiti okoliša.

O znanosti i inženjerstvu materijala, uz nešto drugačije gledište, podučava se još i na smjeru Inženjerstvo materijala na preddiplomskom i diplomskom studiju Strojarstvo na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu, te diplomskom studiju Inženjerstvo i fizika materijala Odjela za fiziku → Tehničkoga fakulteta (sv. 1) u Rijeci. Mnogi drugi fakulteti pri hrvatskim sveučilištima te instituti imaju zavode ili katedre koji se bave materijalima, te o materijalima podučavaju.

S obzirom na današnju visoku razinu istraživanja i razvoja novih materijala, za pretpostaviti je njihovo daljnje intenziviranje. Osim uvriježenih područja naprednih materijala poput biomaterijala, optičkih materijala, materijala u elektronici, materijala za pridobivanje i pohranu energije, zaštitu okoliša, sve je značajnije i šire područje nanomaterijala (→ nanotehnologija).

OLT (Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva), tvornica za proizvodnju poljoprivrednih strojeva te lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda osnovana 1912. u Osijeku. Osnovana je inicijativom inženjera Vjekoslava Pilpela u suradnji s Hrvatskom zemaljskom bankom pod nazivom Osječka livnica tuča d. d. Nedugo potom promijenila je naziv pod kojim je nastavila djelovati do zatvaranja.







Iako je preradba željeza i proizvodnja poljoprivrednih strojeva u Osijeku započela još sredinom XIX. st., većina tvornica u tom razdoblju temeljila se na proizvodnji na zanatskoj osnovi (Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera, radionica poljoprivrednih strojeva Melchiora Lichta, Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića i dr.). Razvojem domaće industrije i sve većom uporabom strojeva rasla je potreba za osnivanjem većih metalsko-strojarskih poduzeća. Osječka livnica tuča započela je s radom 1913., kada su u blizini željezničke pruge i rijeke Drave (na uglu današnje Vukovarske ulice i Ulice kralja Petra Svačića) izgrađeni prvi pogoni te je zaposleno oko 60 radnika. Djelatnost tvornice prvotno je uključivala lijevanje sirovoga lijeva i dijelova za strojeve, tokarenje, izradbu i popravak poljoprivrednih strojeva te izradbu vijaka i zakovica. Godine 1916. poduzeće je preuzelo Tvornicu drvene robe Aleksandra Justusa te počelo proizvoditi i drvene dijelove potrebne za montažu poljoprivrednih strojeva. U početku razvoja bilo je okrenuto potrebama individualnih poljoprivrednika, a razvojem mehanizacije poljoprivredne proizvodnje počelo je proizvoditi širokozahvatne strojeve namijenjene velikim gospodarstvima i sustavima. Kapaciteti ljevaonice prvotno su bili 500–600 t lijeva godišnje, a nakon I. svj. rata znatno su se povećali, pa se 1920-ih proizvodilo 2000–2500 t lijeva na godinu. Tvornica je imala vlastiti vodovod, kanalizaciju, rasvjetu te industrijsku prugu kojom je bila povezana sa željeznicom i pristaništem na Dravi. Pogon joj je davala vlastita električna centrala od 175 KS (130 kW). Kako bi riješila stambeno pitanje svojih radnika, 1918. na vlastitu zemljištu započela je izgradnju činovničkih i radničkih stanova.









Zahvaljujući priljevu češkoga kapitala, početkom 1930-ih prebrodila je veliku gospodarsku krizu, a potom je djelovala još uspješnije. Godine 1931. izgrađeno je postrojenje za emajliranje, a ubrzo nakon toga tvornica je uvela i proizvodnju lijevanih kada. Broj zaposlenih 1934. bio je 338, a 1938. 663. U tom razdoblju bila je najveće poduzeće u Osijeku, a asortiman se proizvoda stalno povećavao.

Nakon II. svj. rata i uspostave jugoslavenske državne vlasti, tvornica je konfiscirana te proglašena okružnom svojinom. Integracijom s poduzećem Metal Osijek proširila je program na proizvodnju vodotornjeva, opreme za klaoničku industriju, čeličnih konstrukcija, zaštitnih vrata i dr. Godine 1965. preseljena je na novu lokaciju Brijest te je izgrađena nova ljevaonica, najmodernija te vrste u Europi. Od 1970-ih poduzeće je bilo organizirano kao SOUR, a zapošljavalo je oko 3000 radnika. U njegovu sastavu u 1980-ima djelovale su RO: Osijek – tvornica poljoprivrednih strojeva, Ljev – tvornica strojnog i sanitarnog ljeva, Metal – tvornica opreme i konstrukcija, Rapid, Tvornica lijevanih kada Brijest, OLT-trans – prijevoz robe u cestovnom prometu, Slavonka – pružanje ugostiteljskih usluga i Solidarnost – rehabilitacija i socijalna zaštita invalida rada. Od 1970. do 1990. bilo je jedno od većih poduzeća u SFRJ, a zbog izvođenja poslova na gradilištima u Kuvajtu i Iraku, izvoza kada i poljoprivredne mehanizacije i jedno od najvećih izvoznika s područja Slavonije i Baranje.

Zbog tranzicijskih prilika u Hrvatskoj, teškog stanja metalske industrije i opće nelikvidnosti u državi, poduzeće je sve slabije poslovalo, te je 1991. nad njim otvoren stečajni postupak (obustavljen 1992). Broj zaposlenih 1993. smanjio se na 398. Tijekom Domovinskoga rata radilo je većim dijelom za potrebe HV-a, a manjim dijelom održavalo je proizvodnju poljoprivredne mehanizacije (plugovi, tanjurače, sjetvopripremači, sijačice, kultivatori, sadilice – vadilice, utovarivači). U tom razdoblju neki su pogoni teško stradali. Nakon obavljene pretvorbe 1995. ponovno je postalo dioničko društvo pod nazivom OLT – Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva. Nad njim je poslije u više navrata otvaran stečajni postupak, a likvidirano je 2019.

U pogonu OLT-a smjestilo se poduzeće Future machines d. o. o., osnovano 2016., preuzevši tehnologiju i poljoprivredni proizvodni program OLT-a.

Akademija poljoprivrednih znanosti (APZ), udruga znanstvenika poljoprivrednih, biotehničkih i srodnih znanosti osnovana 2017. u Zagrebu. Cilj je Akademije razvoj i prijenos znanstvenih i stručnih znanja važnih za poljoprivredu i gospodarstvo te zagovaranje sigurnih, gospodarski, okolišno i socijalno održivih postupaka uzgoja bilja, stoke i tehnologije u proizvodnji hrane. Akademija djeluje putem Odjela za bilinogojstvo, Odjela za stočarstvo i ribarstvo te Odjela za interdisciplinarne znanosti. U suradnji je 2018. organiziran prvi znanstveni skup Razvoj hrvatske poljoprivrede u skladu Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije u razdoblju 2021–2027. godine, koji je pratilo izdavanje prvoga sveska Zbornika Akademije poljoprivrednih znanosti. Članstvo Akademije dijeli se na redovite članove, počasne i članove suradnike, a prvi predsjednik je → Franjo Tomić.