Mandl, Dragutin (Zagreb, 4. IV. 1892 – Zagreb, 27. IV. 1959), elektrotehnički i strojarski inženjer, konstruktor tramvaja, inovator i izumitelj.







Diplomirao je 1919. elektrostrojarstvo u Beču. Nakon studija vratio se u Zagreb te počeo raditi u → Zagrebačkom električnom tramvaju, gdje je proveo cijeli radni vijek. Po njegovim nacrtima i pod njegovim vodstvom izrađena su prva domaća tramvajska kola pokretana elektromotorom s drvenim kosturom naziva M–22, duga 9,14 m, široka 2,10 m i teška 9,5 t, puštena u promet 1922. Od 1924. izrađivala su se njegova motorna vozila s čeličnim kosturom i prikolicom oznake M–24. Konstruirao je i tramvajska kola za polijevanje ulica. Izumio je polužnu kočnicu koja se rabila na prikolicama (1924) te s inženjerima → Adolfom Košakom i Antonom Zieglerom novi kontaktni klizač za oduzimanje struje (1929). Godine 1950. konstruirao je novi tip tramvajskih elektromotora proizvodnju kojih je poslije preuzela tvornica Rade Končar u Zagrebu. Konstruirao je 1951. prototip tramvajskih kola naziva 101, kapaciteta 95 putničkih mjesta, snage 2 × 60 kW i najveće brzine 60 km/h. Bio je to prvi domaći tip suvremenih tramvajskih kola s automatskim posluživanjem vrata, sjedalom za vozača i konduktera, električnim, mehaničkim i zračnim kočnicama te sa sigurnosnom napravom (zaštitnom košarom) ispred prednjih kotača, proizvodnju kojih je od 1957. preuzela tvornica Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda.







Potaknuo je razvoj zagrebačkoga tramvajskog prometa i cijelih gradskih područja. Razvio je vlastiti postupak zavarivanja tračnica, preuredio zastarjelo postrojenje uspinjače uvodeći električni pogon, razvio konstrukciju potpuno zavarenoga kolosiječnog križanja, izveo beskonačno zavareni kolosijek od željezničkih tračnica, što se do tada nije smatralo provedivim, konstruirao je lančani ovjes tramvajskoga gornjeg voda, razvio novu leguru za kočne klade. Bio je cijenjen medaljer, glazbeni umjetnik te stručnjak za numizmatiku i filateliju. Godine 1985. po njemu je nazvana jedna zagrebačka ulica.

Lupis, Ivan Blaž (Vukić, Luppis, Ritter Luppis von Rammer; Giovanni Biagio, Johann) (Rijeka, 27. I. 1813 – Milano, Italija, 11. I. 1875), kapetan fregate austrougarske mornarice, idejni začetnik i pokretač razvoja modernoga torpeda.

Podrijetlom iz obitelji Vukićević ili Vukić iz Nakovane Donje na Pelješcu, Lupis se školovao u Rijeci gdje je završio gimnaziju, te je nakon toga otišao na Mornaričku akademiju u Veneciju. Od 1835. služio je na brodovima austrijske ratne mornarice te je 1857. postao kapetan fregate. Sudjelovao je 1848–49. u pomorskoj blokadi Venecije te 1859. kao kapetan fregate Venus protiv ujedinjenih snaga Kraljevine Sardinije (Pijemonta) i Francuske. Kada je kao zapovjednik fregate Bellona 1860. štitio hrvatsku obalu od moguće talijanske opsade, razmišljao je o stvaranju novoga, djelotvornijega oružja za obranu obale od neprijateljskih brodova i došao na ideju otiskivanja malih brodica napunjenih eksplozivom. Prvu inačicu takve brodice navodno je zamislio sa staklenim jedrima kako bi bila teže uočljiva neprijatelju, a poslije je predstavio tehnološki napredniji model pogonjen satnim mehanizmom s oprugom i brodskim vijkom, kojega je nazvao spasilac obale (njemački Küstenretter).







Lupisov spasilac obale eksplozivni je uređaj bez posade, s autonomnim pogonom, upravljan s kopna, namijenjen za potapanje neprijateljskih plovila. Uska trupa, visok i dugačak, no zbog velike količine tereta (eksploziva) duboka gaza u odnosu na nadvođe. Premda nije bio na tehnološkome vrhuncu svojega doba, bio je inovativan: prvi je put primijenjen sustav udvojenoga kormila i daljinskoga upravljanja. Udvajanjem kormila, umjesto dotad uobičajeno jednoga kormila, postavljena su dva stražnja pomična lista, što je plovilu poboljšalo ergonomska svojstva, odn. smanjilo mogućnost pogrešaka pri upravljanju. Daljinsko upravljanje izvedeno je s pomoću dvaju užeta kojima se zatežu, odn. otpuštaju pomični listovi kormila te se tako upravlja brodicom. Da bi se spriječilo uranjanje i valjanje brodice, što otežava upravljanje, sa svake strane trupa postavljen je bočni, uzdužni plovak izrađen od pluta i omotan platnom. Eksploziv je smješten u pramčanom dijelu, a pogonski mehanizam, sastavljen od opruge za navijanje, reduktora okretaja i osovinskoga voda, koji okreće brodski vijak, u stražnjem dijelu plovila. Detonaciju eksplozivnoga punjenja uzrokuje mehanički upaljač smješten na pramcu, a sastoji se od sklopa poluga pokretanih pomičnim »kljunom«, koji udara u neprijateljski brod. U slučaju da se cilj ne pogodi izravno, eksploziju također mogu izazvati poluge smještene na bokovima brodice, jarbol te tanka čelična užad koja ih povezuje. Upaljač se uvlači u unutrašnjost pramca te pokreće mehanizam koji dovodi do eksplozije.

Lupis je više puta 1860. i 1864. tražio od vojnih vlasti u Beču prihvaćanje svoje ideje novoga oružja za obranu obale, ali je odgovor uvijek bio negativan. Iste je godine pokrenuo suradnju s engleskim inženjerom → Robertom Whiteheadom, tehničkim direktorom riječke tvornice Stabilimento tecnico fiumano (→ Torpedo) s kojim je nastavio razvijati zamisao. Lupisova koncepcija ubrzo je znatno izmijenjena kada se Whitehead sklon pragmatičnim inženjerskim rješenjima, umjesto površinskom, sporom i vidljivu plovilu okreće konstruiranju podvodnoga projektila nalik današnjemu torpedu. Suradnja je ubrzo prekinuta, a Whitehead je isplatio Lupisa i u svojoj tvornici započeo proizvodnju torpeda. Time je riječka tvornica postala prva tvornica torpeda u svijetu. Već 1866. izrađen je prvi uspješan prototip promjera 355 mm, duljine 3,4 m i mase 136 kg, od toga 8 kg eksploziva. Kao priznanje Lupisove originalne zamisli isporuke prvih pošiljaka novoga oružja započele su 1868. pod nazivom Luppis-Whitehead torpedo, čime je i sam Whitehead odao Lupisu priznanje na izvornoj zamisli.

Konstrukcija spasioca obale smatra se pretečom torpeda, a Lupisa njegovim idejnim začetnikom. Kao priznanje za svoj rad dobio je carski Orden željezne krune (3. stupanj), plemićki naslov viteza von Rammer (njemački: zabijač, potapač) te grb s prizorom torpediranja parobroda. Godine 2016. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom.

Botrić, Anton (Prčanj, 23. IX. 1904 – Split, 17. VI. 1983), hidrograf, pomorski kapetan i publicist.

Nautičku školu završio je 1922. u Kotoru, a 1932. položio je ispit za kapetana duge plovidbe. Službovao je u kotorskoj Lučkoj kapetaniji (1938–44), u meteorološkoj službi Komande južnoga Jadrana (do 1947) te u Hidrografskom institutu JRM u Splitu (→ Hrvatski hidrografski institut) gdje je radio na razvoju meteorološke i hidrografske službe. Surađivao je u obradbi i uređivanju navigacijskih publikacija Instituta te bio suosnivač (1954) i glavni urednik (do 1956) njegova Hidrografskoga godišnjaka. Bio je savjetnik i voditelj Odsjeka za registraciju i klasifikaciju brodova Jugoslavenskoga registra brodova (1957–73) u Splitu te sudjelovao u njegovoj reorganizaciji. Umirovljen je 1957. Na hrvatskom i engleskom jeziku uredio je Registar brodova (1968–72), prvu publikaciju te vrste u nas, te 24 knjige tehničkih pravila o gradnji brodova.

Račić, Ivo (Ivan) (Plat, Dubrovnik, 12. VIII. 1845 – Zagreb, 23. III. 1918), brodovlasnik i pomorac.

Bavio se pomorstvom i trgovinom te je, usporedno s povećanjem svoga brodovlja, razvijao i pomorsku karijeru, postavši kapetan jedrenjaka. Shvativši prednosti parnoga stroja, počeo je razvijati parobrodarstvo u našim krajevima. Kao vlasnik prvih putničko-teretnih parobroda Cavtat, Ston i Gruž, redovitim je linijama povezao Dubrovnik s njegovom okolicom. U težnji odupiranja stranomu kapitalu, Račić je u početcima razvoja dubrovačkoga parobrodarstva 1890. potaknuo osnivanje parobrodarskoga društva duge plovidbe Unione, kojega je bio glavni predstavnik, te omogućio 1891. nabavu prvoga dalmatinskog parobroda duge plovidbe Oskar. Osnovao je 1909. u Trstu parobrodarsko društvo Slobodna plovidba Ivo Račić, koje je uoči I. svj. rata posjedovalo deset prekooceanskih brodova ukupne zapremine 66 166 brt. Nakon njegove smrti sljednik toga društva postala je 1924. Atlantska plovidba Ivo Račić iz Splita, koja se 1929. s parobrodarskim poduzećem Jugoslavensko-amerikanskom plovidbom združila u → Jugoslavenski Lloyd, vodeće parobrodarsko društvo Kraljevine Jugoslavije. Račić i njegova supruga Marija ostavili su gotovo cjelokupno bogatstvo u dobrotvorne svrhe, putem Zaklade pomorske trgovačke akademije Ivo Račić, poglavito za razvoj pomorskih škola u Dubrovniku. Prema arhitektonskome predlošku Ivana Meštrovića, u Cavtatu je podignut mauzolej obitelji Račić.

Milčić, Branimir (Karlovac, 9. XI. 1929), brodograđevni inženjer, stručnjak za alatne strojeve.

Diplomirao je 1954. brodogradnju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao pogonski inženjer i tehnolog te voditelj osnivanja pogona za izradbu kotrljajućih ležajeva tvornice UNIS u Vogošći kraj Sarajeva (1954–59). Veći dio radnoga vijeka proveo je u tvornici alatnih strojeva → Prvomajska u Zagrebu (1959–91), gdje je bio direktor tehničke pripreme, razvoja i istraživanja. Uz rad na modernizaciji tvornice i uvođenje novih materijala u proizvodnju, bio je voditelj programa za uvođenje numerički upravljanih CNC strojeva te osnivanja prvoga CNC centra u Hrvatskoj. Također, vodio je razvoj prototipa upravljačkoga računala, pokretanje serijske proizvodnje i opremanje više desetaka numerički upravljanih strojeva, koji rade i danas. Nakon stečaja Prvomajske 1991., bio je direktor Tehničko-razvojnoga sektora Industrije alatnih strojeva (INAS) u Zagrebu.

Bio je nastavnik na zagrebačkoj Višoj tehničkoj školi Rade Končar (1961–86), Tehničkoj vojnoj akademiji Kopnene vojske JNA (1966–86) te na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1975–94), gdje je izradio nastavni program kolegija Numeričko upravljanje alatnim strojevima. Objavio je niz znanstvenih i stručnih radova vezanih uz problematiku razvoja, moderniziranja i eksploatacije alatnih strojeva, te je jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka u tom području.

hidraulika, tehnička disciplina koja se bavi praktičnom primjenom hidromehanike (tehnička hidromehanika), napose sustavima za prijenos mehaničke energije i informacija posredovanjem mineralnog ulja ili druge stlačene kapljevine. U tim se sustavima dobivanje hidraulične energije, odn. stlačivanje ostvaruje zupčastim, klipnim, vijčanim, lamelastim i drugim crpkama na načelu potisnoga djelovanja. Hidraulični sustavi primjenjuju se u svim područjima gdje je potrebno razviti velike sile, uz male i jednolične pomake te složene regulacije, a rabe se češće kod analognih sustava nego kod digitalnih. Značajna područja primjene hidraulike su na alatnim, poljoprivrednim, građevinskim strojevima, cestovnim i željezničkim vozilima, brodovima, zrakoplovima, vojnoj tehnici i dr.

Od davnina se čovjek koristio energijom vode za svoje potrebe, za pokretanje vodeničkih mlinova, podizanje drvenih čekića za preradbu platna, podizanje većih tereta i sl., a takvi su se hidraulični tehnički uređaji u nekim dijelovima svijeta zadržali u gotovo nepromijenjenom obliku do danas. Prvi opisani hidraulični uređaj su vodene orgulje Grka Ktezibija iz Aleksandrije (III. st. pr. Kr.), koje je u djelu O arhitekturi (De architectura) opisao rimski inženjer i arhitekt Marko Vitruvije Polion (I. st. pr. Kr.); u istome djelu opisana je i Ktezibijeva vodna crpka. U XV. st. Leonardo da Vinci (1452−1519) skicirao je vodnu turbinu, a u XVI. st. slične hidrauličke izume bilježe i mnogi drugi, poput Agostina Ramellia (1531−1600), Jacquesa Bessona (1540−1576) ili → Fausta Vrančića. Engleskoga izumitelja Josepha Bramaha (1748−1814), koji je 1795. patentirao hidrauličnu prešu, smatra se utemeljiteljem suvremene hidraulične tehnike. Tek u drugoj polovici XIX. st. započela je šira primjena hidrauličnih uređaja u gotovo svim područjima tehnike. Povezivanjem hidrauličnih, elektrohidrauličnih i elektroničkih komponenti stvoreni su nakon II. svj. rata uređaji automatskog upravljanja vrlo velikih mogućnosti.

Proizvodnja

U Hrvatskoj je serijska proizvodnja tipskih hidrauličnih izvršnih i upravljačkih sustava bila manjega opsega, a uglavnom su se proizvodili elementi i sustavi za potrebe vlastitih proizvodnih programa ili specijalne narudžbe, većim dijelom od elemenata svjetskih proizvođača. U Kutini je 1972. osnovana tvornica hidrauličnih i pneumatskih uređaja i komponenti Prvomajska TSD Kutina, a od 1994. posluje pod nazivom Hidraulika Kutina. Danas ta tvornica proizvodi komponente upravljačke hidraulike (razvodnici, tlačni ventili i regulatori protoka), izvršne hidraulike te hidraulične cilindre primjenjive u industriji, poljoprivredi, šumarstvu i komunalnoj djelatnosti. U Obrovcu je 1980-ih poduzeće → Đuro Đaković Grupa osnovalo Tvornicu hidrauličnih cilindara sa stotinjak zaposlenih, no nakon privatizacije u 1990-ima proizvodnja je obustavljena. Danas u Hrvatskoj djeluje i niz manjih pogona za projektiranje i proizvodnju te servis i popravak hidrauličnih elemenata i sustava. Tvornica Hidraulika Kurelja iz Donje Stubice, osnovana 1993., proizvodi hidraulične konstrukcije kao nadogradnje na vozila, a 2015. imala je 120 zaposlenih.

Nastava

U srednjim strukovnim školama hidraulika je kao redoviti predmet uvedena 1992. Danas je zastupljena u smjerovima strojarstva, brodogradnje, metalurgije, mehatronike, ali je u nekim srednjoškolskim programima spojena s pneumatikom u jedan predmet.

Visokoškolska nastava hidraulike započela je osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. Na toj su se školi za studente strojarstva i brodogradnje držali kolegiji Hidraulika i Hidraulički strojevi, a predavači su isprva bili Josip Turić i → Dimitrij Pavlovič Ruzskij (→ pumpa). Sljednik tih studija današnji je Fakultet strojarstva i brodogradnje, na kojem se prije hidraulika predavala u sklopu raznih kolegija raznim studijskim usmjerenjima, a danas se predaje pod okriljem Katedre za strojarsku automatiku. Osim na zagrebačkome fakultetu, hidraulika se predaje na gotovo svim sveučilišnim i stručnim studijima strojarstva ili njegovih dijelova (npr. mehatronika) u Hrvatskoj, kao i na svim studijima brodostrojarstva na pomorskim fakultetima (→ strojarstvo).

Stručna i znanstvena publicistika

Jedno od prvih djela iz područja hidraulike je autorizirana skripta Hidraulika (1930) D. P. Ruzskija za studente zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta. Prvi udžbenici za srednje tehničke škole bili su Hidraulika i hidraulični strojevi (B. Černe, 1948) i Hidraulika (B. Černe, 1959−75) te Hidraulika (M. Dobrić, 1979−91) i Hidraulika i pneumatika (V. Koroman, R. Mirković, 1991). U novije doba ističu se visokoškolski udžbenici Uljna hidraulika i pneumatika (A. Šestan, 2003), Uljna hidraulika (D. Siminiati, 2012), elektronička izdanja Pneumatika i hidraulika (R. Korbar, 2007) i Hidraulika (J. Petrić, 2012), srednjoškolski udžbenik Hidraulika (G. Nikolić, 1994−2011) i dr.

ergonomija, interdisciplinarna znanost koje su rezultati istraživanja implementirani u praksi razvojem novih proizvoda, sustava i postupaka u funkciji zdravlja, sigurnosti i udobnosti korisnika. Integrira niz disciplina poput psihologije, anatomije, fiziologije, antropologije, antropometrije, ortopedije, medicine rada, sigurnosti pri radu, → biomehanike, oblikovanja i konstruiranja i dr. Razlikuju se: fizička ergonomija, koja se bavi anatomskim, antropometrijskim, fiziološkim i biomehaničkim značajkama ljudi koje su povezane s fizičkom aktivnosti, kognitivna ergonomija, koja je usredotočena na mentalne procese kao što su percepcija, pamćenje, rasuđivanje i motorički odgovor, te njihov utjecaj na međudjelovanje čovjeka i drugih elemenata sustava, te organizacijska ergonomija, koja je povezana s optimalizacijom socijalno-tehničkih sustava, uključujući njihovu organizaciju, pravila i procese. Naziv ergonomija (engl. Ergonomics) prihvaćen je u cijelom svijetu, a u SAD-u se rabe i izrazi Human Factors i Human Engineering.

Preduvjet za pojavu ergonomije bio je brz razvoj znanosti i tehnologije, koji je utjecao na mijenjanje čovjekove okoline i načina života. Ergonomija se kao znanstvena disciplina pojavila nakon II. svj. rata; prvi se put spominje 1949. kada je Hywel Murrell (1908−1984) okupio skupinu engleskih stručnjaka koji su osnovali prvo društvo za ergonomska istraživanja (Ergonomics Research Society). Istodobno je u SAD-u osnovano društvo Human Factors Society, a 1961. Međunarodno ergonomijsko društvo (IEA) sa sjedištem u Švicarskoj. U ergonomiji kao inženjerskoj grani dominantnu su ulogu imali stručnjaci studija rada. Potkraj 1960-ih prihvaćen je sustavni metodološki pristup u ergonomskim istraživanjima. Kako se ergonomija primjenjuje u trenutku izradbe sustava, dobiva naziv preventivna ili konceptualna ergonomija.

U Hrvatskoj je početkom 1970-ih skupina entuzijasta, kojoj su pripadali → Dragutin Taboršak, Hubert Maver, Krsto Reichherzer, Mario Kovačević i Napoleon Hrvoj, nastojala uključiti ergonomiju u sve sfere društva. Godine 1974. utemeljeno je ergonomijsko društvo koje je omogućilo okupljanje i zajednički rad stručnjaka različitih područja te promicalo ergonomiju putem medija i održavanjem seminara. U tvornici Rade Končar u Zagrebu, uz aktivno sudjelovanje odjela za razvoj proizvoda i proizvodnje, održano je 1978. prvo savjetovanje Ergonomija u praksi – oblikovanje radnih mjesta.

Proizvodnja

U Hrvatskoj su od 1990-ih provedena mnoga istraživanja u okviru znanstvenih i stručnih projekata iz područja ergonomije. Danas se ergonomska načela primjenjuju u proizvodnji namještaja, kućanskih uređaja, robe široke potrošnje, opreme za dječja igrališta, u industriji strojeva, uređaja i alata, a pri reklamiranju proizvoda ergonomska svojstva ističu se kao dodatni argument za kupnju i uporabu. Niskopodni tramvaj i elektromotorni vlak zagrebačkog poduzeća Končar primjeri su uključivanja ergonomije u proizvodnju, jer su ergonomska načela primijenjena pri oblikovanju interijera, vozačke kabine, signalno-upravljačkih sklopova i dr.

Nastava

Ergonomija je 1980-ih uvedena kao kolegij u visokoškolsku nastavu. Na zagrebačkome Fakultetu strojarstva i brodogradnje nastava je počela pri Zavodu za organizaciju rada (danas Zavod za industrijsko inženjerstvo) pod vodstvom D. Taboršaka, dok je danas nositelj nastave Katedra za biomehaniku i ergonomiju (voditeljica Tanja Jurčević Lulić) pri Zavodu za tehničku mehaniku, osnovana 2002. pod vodstvom → Osmana Muftića. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu nastava se odvija pri Zavodu za primijenjeno računarstvo, gdje ju je niz godina provodio Marijan Đurek. Zastupljena je i na mnogim drugim fakultetima, poput Filozofskoga fakulteta, Medicinskoga fakulteta, Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, Šumarskoga fakulteta, Fakulteta prometnih znanosti, Grafičkoga fakulteta, Hrvatskih studija, interfakultetskoga Studija dizajna i dr.

Stručna i znanstvena publicistika

Do 1980-ih nije postojala literatura iz područja ergonomije na hrvatskome jeziku. D. Taboršak obrađuje problematiku ergonomije u knjizi Studij rada (1986), te slijede djela Uvod u ergonomiju (1997., D. Mikšić), Osnovi ergonomije (2001., O. Muftić, F. Veljović, T. Jurčević Lulić, D. Milčić), Ergonomija u sigurnosti (2001., O. Muftić), Primijenjena ergonomija (2008., B. Mijović), te niz elektroničkih izdanja skripta i radova objavljenih u serijskim publikacijama.

Udruženja

Znanstvenike i stručnjake iz područja ergonomije okuplja Hrvatsko ergonomijsko društvo (osnovano 1974. pod nazivom Društvo za ergonomiju Hrvatske; prvi predsjednik bio je D. Taboršak), koje je od 1993. član Međunarodnoga ergonomijskoga društva (IEA). Svojim radom pridonijelo je širenju značaja i potrebe za primjenom ergonomije te se od 2001. u organizaciji Društva redovito održavaju međunarodne znanstvene konferencije Ergonomics.

Bačić, Vilim (Bacich, Willy A.) (Pula, 3. VII. 1896 – Beč, 17. VI. 1969), pomorski časnik, povjesničar i publicist.

Mornaričku akademiju u Rijeci završio je 1914. te službovao u austrougarskoj, potom u jugoslavenskoj mornarici kao zapovjednik ratnih brodova. Pravni fakultet završio je u Beogradu, a doktorat iz prava stekao 1928. u Zagrebu; 1927. završio je i Pomorsku vojnu akademiju u Parizu (École de guerre navale). Do početka II. svj. rata bio je ravnatelj Pomorske akademije u Dubrovniku. U doba NDH (1941–45) obnašao je niz dužnosti: bio je kapetan bojnoga broda Hrvatskoga domobranstva, nadstojnik Odsjeka za romanske zemlje, pročelnik Političkog odjela u Ministarstvu vanjskih poslova te voditelj Ureda za vezu NDH pri vrhovnom povjereniku u Operativnoj zoni Jadransko primorje u Trstu. Nakon sloma NDH živio je u Peruu. Autor je više povijesnih i pomorsko-povijesnih rasprava u časopisima (Mornarički glasnik, Almanah, Jadranska straža) te pravnih djela poput Uvoda u međunarodno pomorsko javno i ratno pravo (1933) i povijesnih studija Dubrovački brodari u doba procvata dubrovačkog pomorstva u XVI. vijeku (1941), Poviest Prvog svjetskog rata na Jadranu (1944), Der Kampf um die Ostküste der Adria. Eine geschichtliche Darstellung (1944).

Bačić, Nikola (Dubrovnik, 1825 – Rijeka, 20. IV. 1884), brodovlasnik i pomorski gospodarstvenik.

Osnovao je veletrgovačko poduzeće u Rijeci, te kao vlasnik i suvlasnik 12 jedrenjaka duge plovidbe prevozio žito i drvo u luke Sredozemlja i sjeverne Europe. Bio je suvlasnikom prvoga riječkog parobroda duge plovidbe Liburno, izgrađenoga 1873. u tvornici Stabilimento tecnico fiumano (Riječki tehnički zavod, od 1953. → Torpedo), snage parnog stroja od 50 KS (37 kW), koji je prevozio teret po jadranskim i grčkim lukama. Havarija Liburna 1874. te loša organizacijska i komercijalna spremnost njegovih vlasnika uzrokovale su gašenje parobrodarstva u Rijeci. Bio je član uprave Riječke banke, te Trgovačke komore koju je predstavljao i u gradskoj komisiji za pitanja slobodne riječke luke.

Bačić, Josip-Belac (Giuseppe Bacich) (Grobnik, 1815 – Sušak, 25. I. 1895), brodograditelj.

Bio je vlasnik brodogradilišta na Pećinama kraj Trsata, gdje je od 1851. do 1883. sagrađeno 70 jedrenjaka duge plovidbe. Za brodogradnju je koristio nekoliko terena na području trsatske općine. Kao priznati brodograditelj radio je za domaće i inozemne naručitelje iz Rijeke, Bakra, Boke, s Pelješca, iz Dubrovnika, s Lošinja, iz Genove, s Krfa i Santorinija. Njegov jedrenjak duge plovidbe Capricorno, porinut 1883., bio je posljednji jedrenjak sagrađen u Kvarnerskome zaljevu. Bačićevi su brodovi bili karakteristična oblika, i zadržali su se niz godina na plovidbenim pravcima naše trgovačke mornarice.

Andrijanić, Mate (Bakar, 1783 – Bakar, 1845), pomorski kapetan i pedagog.

Početkom XIX. st., kada u Bakru nije bilo javnoga sustava pomorskog obrazovanja, kao jedan od učitelja nautike podučavao je buduće bakarske pomorce. Godine 1817. napisao je opsežan udžbenik o umijeću plovidbe Vještina plovidbe (L’arte di navigare), kojega se rukopis, velikoga formata, urešen raznobojnim slikama i stručnim crtežima, čuva u Gradskome muzeju u Bakru.

biomehanika, znanstvena disciplina koja se bavi primjenom zakona mehanike u rješavanju bioloških problema. Proučava mehanička svojstva i ponašanje bioloških organizama u normalnom i patološkom stanju te biološke reakcije na mehaničke podražaje. Interdisciplinarnog i multidisciplinarnog je karaktera te obuhvaća područja bioloških, fizičkih, matematičkih, tehničkih te fundamentalnih i kliničkih medicinskih znanosti. Služi razumijevanju normalnih funkcija organizma, predviđanju promjena zbog poremećaja te predlaganju metoda intervencija. Zakonitosti biomehanike istražuju se u biljnome (fitobiomehanika), životinjskome (zoobiomehanika) i ljudskome organizmu (humana biomehanika). Biomehanički pristup zasniva se na kvantifikaciji i proračunima. Matematičko modeliranje omogućuje simuliranje različitih stanja s ciljem optimiranja različitih terapijskih postupaka i zahvata, pokreta u sportu i dr. Biomehanika ima važnu ulogu ne samo u teorijsko-znanstvenim istraživanjima problema mehaničkoga funkcioniranja organizma i njegovih dijelova nego i u svakodnevnim kliničkim postupcima, ponajviše u ortopediji, kirurgiji, traumatologiji, rehabilitaciji, protetici i dr.

Povijesni razvoj biomehanike

Razvoj biomehanike u vezi je s razvojem mehanike, biologije i medicine. Prve empirijske spoznaje o zakonitostima mehanike te povezanosti mehanike i živih organizama potječu iz prapovijesti, kada je čovjek upotrijebio granu kao polugu i tako povećao svoju snagu. Otkrića antičkih filozofa, matematičara i prirodoslovaca utjecala su na pojedine liječnike toga doba, poput Hipokrata (460. pr. Kr. – 377. pr. Kr.), Erazistrata (oko 305. pr. Kr. – oko 245. pr. Kr.), Galena (129–199), koji su zakonima mehanike pokušali objasniti neke medicinske pojave ili primijeniti zakone mehanike u liječenju iščašenja i lomova kostiju. Razvoj biomehanike nastavio se u doba renesanse, kada su se svojim radom istaknuli Leonardo da Vinci (1452–1519), Galileo Galilei (1564–1642), ijatrofizičar i ijatromehaničar → Santorio Santorio, Giovanni Alfonso Borelli (1608–1679), William Harvey (1578–1657) i dr. U doba racionalizma u XVIII. st., razvoju biomehanike pridonijeli su Joseph Bertin (1712–1781), Daniel Bernoulli (1700–1798) te Pieter Van Musschenbroek (1692–1761). Dubrovčanin Đuro Baglivi (1668–1707) objavio je 1696. knjigu De praxi medica, u kojoj slikovito uspoređuje pojedine organske sustave s mehaničkim elementima. Sustavna znanstvena istraživanja biomehanike počela su u XIX. st., kada se u proučavanju građe tijela počeo primjenjivati kauzalni i funkcionalni pristup. Protumačena je trajektorijalna građa spužvaste kosti (Georg Herman von Mayer, 1867), postavljeni su zakoni o koštanoj pregradnji (Julius Wolf, 1881) i funkcionalnoj prilagodbi kosti (Wilhelm Roux, 1885). Hermann Helmholtz (1821–1894) otkrio je mehanizam prilagođavanja očnih leća, odredio brzinu širenja živčanog impulsa te pokazao da je toplina koja nastaje kontrakcijom mišića najvažniji izvor topline u živih bića. U XX. st. došlo je do suvremenog razvoja biomehanike s interdisciplinarnim i udruženim pristupom istraživanju. Friedrich Pauwels (1885–1980) bavio se ortopedskom biomehanikom i utemeljio europsku biomehaničku školu.

Biomehanika u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se biomehanika razvijala u sklopu tehničkih struka te anatomije, ortopedije, traumatologije, stomatologije i kineziologije. Utemeljitelj anatomije i sveučilišne medicinske nastave u Hrvatskoj Drago Perović (1888–1968) proveo je mnogobrojna istraživanja u području funkcionalne anatomije. U drugoj polovici XX. st. u istraživanjima funkcionalne anatomije i antropologije i drugi su se zagrebački liječnici koristili biomehaničkim principima (Jelena Krmpotić Nemanić, Ana Jo Osvatić, Ivo Ruszkowski, Vasilije Nikolić, Predrag Keros, Janko Hančević, Marko Pećina i dr.). Na poticaj ortopeda I. Ruszkowskog, u Zagrebu su 1970-ih počela opsežna multidisciplinarna istraživanja biomehanike lokomotornoga sustava, u koja su bili uključeni ortopedi, kirurzi, anatomi, histolozi te inženjeri strojarstva, građevinarstva, elektrotehnike, fizike. Ubrzo su se na tehničkim fakultetima počela razvijati središta inženjerske potpore rješavanju pojedinih problema u ortopediji, stomatologiji, veterini i sl. Već zarana biomehanika se počela proučavati na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (→ Antun Vučetić, → Osman Muftić, Mirko Husnjak), na Rudarsko-geološkom fakultetu u Zagrebu (Mladen Hudec, Lidija Frgić), Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu (→ Franjo Matejiček) i drugdje. Primjer je interdisciplinarne suradnje zajednički rad I. Ruszkowskog, Dubravka Orlića i O. Muftića koji su 1985. konstruirali prvi hrvatski model femoralne komponente endoproteze zgloba kuka ROM, koji je dobio ime po prvim slovima njihovih prezimena, a proizvodio se u švicarskom poduzeću Sulzer.







Proizvodnja

Biomehanika je povezana s biomedicinskom tehnikom te proizvodnjom uređaja za dijagnostiku, medicinskih instrumenata, ortoza, proteza, implantata, proizvoda za osteosintezu i dr. Prvu tvornicu kirurških instrumenata u Hrvatskoj osnovao je → Jakob Hlavka 1896 (→ Instrumentaria) kao jedino takvo poduzeće u ovome dijelu Europe, koja i danas ima stratešku važnost u proizvodnji implantata po mjeri pacijenta. U zagrebačkoj Klinici za traumatologiju 2013. ugrađen je implantat zdjelice koji je konstruiran u suradnji Klinike za traumatologiju i inženjera poduzeća Instrumentaria, dok je biomehanička studija toga zahvata obavljena pod vodstvom Janoša Kodvanja na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U suradnji s istim fakultetom je 2015. u riječkome Kliničkome bolničkome centru postavljen umjetni vratni kralježak izrađen u kalupu dobivenom → aditivnom proizvodnjom. U Varaždinu je 2004. osnovano poduzeće Zrinski AG koje se bavi razvojem i proizvodnjom medicinskih implantata (iz područja ljudske medicine i veterine) i kirurških instrumenata.







Nastava

U mnogim zemljama postoje posebni studiji biomedicinskog inženjerstva kao interdisciplinarne struke, pri čemu je biomehanika obvezatni dio, ali ne postoje stručnjaci školovani isključivo u području biomehanike. U Hrvatskoj je od 1970-ih biomehanika počela ulaziti u programe dodiplomskih i poslijediplomskih studija različitih struka i disciplina. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu se nastava počela odvijati pri današnjem Zavodu za tehničku mehaniku, gdje djeluje Katedra za biomehaniku i ergonomiju (voditeljica Tanja Jurčević Lulić), osnovana 2002. pod vodstvom O. Muftića. Znanstvenoistraživački rad obuhvaća biomehaniku u području analize i optimizacije ljudskoga gibanja (sport, hod) te pokreta pri obavljanju radnih zadataka. Nastava se odvija i na drugim visokim učilištima, poput medicinskih fakulteta u Zagrebu (I. Ruszkowski, V. Nikolić), Splitu i Rijeci, na Stomatološkome fakultetu u Zagrebu, na kineziološkim fakultetima u Zagrebu (Mladen Mejovšek, Vladimir Medved, Mario Kasović), Splitu i dr.

Stručna i znanstvena publicistika

U svijetu se iz područja biomehanike organiziraju mnogi kongresi i skupovi, postoji velik broj časopisa, a udžbenici i priručnici samo djelomično pokrivaju određeno područje temeljne ili primijenjene biomehanike (biomehanika sporta, biomehanika u ortopediji, biomehanika lokomotornoga sustava). U Hrvatskoj su se radovi iz područja biomehanike počeli objavljivati u drugoj polovici XX. st., i to u stručnoj periodici te izdanjima Medicinske i Tehničke enciklopedije LZ-a. Do danas je objavljeno više knjiga i udžbenika te elektroničkih izdanja skripta. Ističu se Principi i elementi biomehanike (V. Nikolić, M. Hudec, 1988), Biomehanika čovječjeg tijela (M. Dodig, 1994), Principi biomehanike (V. Nikolić, M. Hudec, 2011).

Udruženja

Pri Zboru liječnika Hrvatske, na poticaj I. Ruszowskog, osnovana je 1971. Sekcija za biomehaniku, poslije Društvo za biomehaniku. U organizaciji JAZU-a organiziran je 1974. u Zagrebu prvi simpozij iz područja biomehanike, Simpozij o funkcionalnoj prilagodbi skeleta mehaničkim čimbenicima. Biomehanika je jedna od tema redovitih međunarodnih znanstvenih skupova koje organizira Hrvatsko društvo za mehaniku, a te se teme obrađuju i na kongresima kineziologa i medicinara.

omnibus, velika putnička kola s konjskom zapregom, koja služe kao javno gradsko prijevozno sredstvo, kreću se na određenim linijama, po utvrđenome voznome redu i uz stalnu prijevoznu cijenu; preteča današnjih → tramvaja i → autobusa. Kao linijska prometala za osam putnika kočije su, prema ideji Blaisa Pascala, nakratko prometovale već 1662. u Parizu, no tek je 1819. Jacques Lafitte u istome gradu pokrenuo stalni linijski prijevoz putnika kočijama s većim brojem sjedala, koje su nazvane omnibusima. Prve omnibuse Manchester je dobio 1824., Berlin 1825., a London 1829., gdje ih je 1890-ih bilo oko 1400, a prometovali su sve do 1914. Naziv omnibus kadšto se rabio i za autobus u gradskome prometu, pa i svaki drugi autobus. Samo dvadesetak godina nakon prvih europskih gradova, omnibus je počeo prometovati i u Hrvatskoj.

Prvi omnibusi javili su se u Zagrebu 1844., kada je vlasnik kupališta i lječilišta na potoku Medveščaku kraj Ksavera Josip Rempfel uveo omnibus koji je prevozio goste kupališta svakoga sata po cijeni od osam krajcara po osobi. U redovitome prometu omnibusi se spominju od izgradnje željeznice 1862., kada su prevozili putnike od današnjeg Zapadnoga kolodvora do zagrebačkih svratišta u gradskome središtu. U drugoj polovici XIX. st. u ljetnim je mjesecima od Margaretskoga trga (današnja Preradovićeva ulica) do kupališta na Savi sezonski prometovao Uhrlov omnibus. To je vozilo iza kočijaševa sjedala imalo odjeljak s poprečno postavljenim sjedalima u koji se ulazilo s bočnih strana, a na začelju i odjeljak s klupama postavljenima uzdužno i ulazom odostraga; za kišna vremena vozilo se natkrivalo platnenim krovom.

Dolaskom željeznice u Rijeku 1873., na prostoru užega gradskog središta uveden je omnibus kao oblik gradskoga prijevoza od željezničke postaje do Trga Adamich (danas Trg 128. brigade Hrvatske vojske). U Osijeku je 1879. pokrenut redoviti javni prijevoz putnika omnibusom od Gornjega grada preko Tvrđe do Donjega grada. Prema tadašnjim pravilima, kočijaš je morao biti pouzdan i vješt u upravljanju vozilom, ali i dobro poznavati grad. Vozilo se lijevom stranom, a pretjecalo desnom stranom ulice. U pojedinim je dijelovima grada bila propisana brzina, kao i obveza prekida rada točno u podne, u trajanju od dva sata, za hranjenje konja. U Karlovcu je od 1884. omnibus prevozio putnike od željezničkoga kolodvora do svratišta (hotel Vogler). U Puli je omnibus prometovao 1895., u Opatiji od 1896. na liniji do željezničke postaje u Matuljima, a u Dubrovniku od 1899. na liniji Pile–Gruž. Dubrovački su omnibusi vlasnika Luigija Missonija imali s jedne strane po dva ili tri prozora, koji su zimi bili ostakljeni, a ljeti otvoreni. Godine 1900. omnibus je između Pule i Fažane prevozio putnike i poštu; cijena prijevoza u jednom smjeru iznosila je 60 helera, dok je povratna karta stajala 1 krunu. U Rovinju su potkraj XIX. i početkom XX. st. u ljetnim mjesecima omnibusi prevozili putnike od gradskoga središta do plaža.

Uvođenjem tramvaja i širenjem automobilskoga prometa, početkom XX. st. omnibusi su postupno prestali voziti, iako se još 1925. u općinskim statistikama Splita spominje sedam putničkih i 22 poštanska omnibusa.

električna akumulatorska vozila, neovisna vozila pogonjena elektromotorom koji električnu energiju crpi iz izvora (akumulatora) pohranjenoga u samome vozilu. Najčešće se upotrebljavaju olovni, nikal-kadmijski i danas sve više litijski akumulatori. Mogu se koristiti svim vrstama električnih motora, istosmjernima i izmjeničnima, sinkronima i asinkronima. Prednosti vozila s električnim motorom su: jednostavna konstrukcija i mali troškovi održavanja, minimalni gubitci energije (do 10%), generatorski režim rada (punjenje akumulatora pri kočenju), bolje ubrzanje u odnosu na motore s unutarnjim izgaranjem. Jednostavnošću izvedbe prednjače beskontaktni motori bez četkica, koje uglavnom nije potrebno održavati. U manjim se vozilima najčešće rabe motori smješteni unutar kotača vozila (engl. hub motor). Ta vozila za sada namjenu nalaze u specifičnim slučajevima autonomnoga teretnoga i putničkoga prometa, poput prijevoza manjih tereta unutar tvorničkih pogona, skladišta (akumulatorska elektrokolica, viličar), u rudnicima (akumulatorske lokomotive), u gradskim jezgrama i područjima zaštićena okoliša (elektrobusi, elektrotaksiji). U posljednje se doba intenzivno radi na razvoju i uvođenju električnih osobnih automobila, ali i drugih električnih akumulatorskih vozila namijenjenih osobnoj uporabi, poput električnih motocikala i bicikala te dvokotačnih vozila s koaksijalnim kotačima (npr. Segway) i jednokotačnih vozila (engl. monowheel). Unapređenjem tehnologije proizvodnje akumulatora ta vozila postižu svojstva vozila pokretanih motorima s unutarnjim izgaranjem, ali je njihova cijena i masa još uvijek prevelika. Danas se radi brige o zaštiti okoliša mnogo polaže u razvoj tih vozila, a zahvaljujući državnim poticajima, u mnogim je zemljama broj električnih osobnih automobila u stalnom porastu.

Mala akumulatorska lokomotiva Amerikanca Thomasa Davenporta iz 1835. predstavlja početak primjene električnih akumulatorskih vozila. Električni automobili počeli su se rabiti potkraj XIX. st., a prvi komercijalni proizvedeni su 1897. za potrebe newyorške taksi službe, 1920‑ih istisnuli su ih automobili s benzinskim motorom.

U Hrvatskoj je pogon tvornice Rade Končar u Sesvetskom Kraljevcu kraj Zagreba započeo 1960. proizvodnju električnih kolica s istosmjernim motorom sa serijskom uzbudom, napajanim iz akumulatorske baterije te s upuštanjem i regulacijom brzine putem otpornika. Proizvedeno ih je više od 500, a danas proizvodnju nastavlja poduzeće Končar Termotehnika d. o. o., koje nije član Končar Grupe. Poduzeće Stim d. o. o. iz Sesveta također proizvodi manja električna akumulatorska vozila namijenjena transportu i vuči. Proizvode se i električni bicikli, a tehnološkom suvremenosti i inovativnosti te dizajnom ističu su modeli Greyp G12 (2014) i Greyp G12S (2015) poduzeće Greyp Bikes d. o. o. iz Svete Nedelje (→ Rimac automobili), koji se prodaju širom svijeta.















U posljednje su se doba hrvatski inovatori i poduzetnici uključili u razvoj električnih automobila, pa su tako 2011. predstavljena dva konceptna modela, gradski automobil XD Concept poduzeća → Dok-Ing iz Zagreba, pogonjen dvama ili četirima elektromotorima ukupne snage 45 kW (60 KS) i autonomnosti do 250 km, te sportski Concept One poduzeća Rimac automobili iz Svete Nedelje, s četiri visoko učinkovita elektromotora s permanentnim magnetima ukupne snage 811 kW (1088 KS), autonomnosti do 600 km. Godine 2018. potonji je hrvatski proizvođač predstavio još snažniji automobil Rimac C Two, a 2021. automobil Rimac Nevera namijenjen serijskoj proizvodnji, te se uvrstio među istaknute svjetske proizvođače u ovom segmentu automobilske industrije.





















U Hrvatskoj je potkraj 2014. bilo registrirano 250 električnih akumulatorskih vozila, no problem je predstavljala ograničena infrastruktura. Hrvatska elektroprivreda je iste godine pokrenula projekt ELEN, kojim je započela gradnju prvog hrvatskog lanca postaja za punjenje električnih vozila. Zasniva se na konceptu naprednih elektroenergetskih mreža koji će omogućiti integraciju većega broja distribuiranih izvora električne energije i trošila te punjenje vozila u satima nižega opterećenja elektroenergetskoga sustava i veće proizvodnje energije iz obnovljivih nestalnih izvora (sunčane elektrane i vjetroelektrane).

Tržište električnih vozila u svijetu raste već desetu godinu, i to po stopi većoj od 20%. Pozitivan trend bilježi i Hrvatska, gdje će, smatra se, do 2020. biti 350 javnih punionica i oko 10 000 električnih akumulatorskih vozila uključenih u promet. U svijetu je po broju električnih vozila na prvome mjestu Norveška s više od 5%, dok je na drugome mjestu Nizozemska s manje od 1%. Od 2018. RH dodjeljuje poticaje za kupnju električnih akumulatorskih vozila.

Rimac Automobili d. o. o., poduzeće za proizvodnju električnih vozila i proizvoda te pružanje usluga u automobilskoj industriji, osnovano 2009. sa sjedištem u Svetoj Nedelji.







Nakon predstavljanja uspješnog prototipa sportskog automobila Concept One na međunarodnome sajmu automobila u Frankfurtu 2011., slijedio je ubrzani razvoj poduzeća koje danas zapošljava više od 350 radnika. Riječ je o visokotehnološkom poduzeću koje obavlja cjelokupnu proizvodnju električnih vozila, od ideje, izradbe tehničkih projekata, dizajna, proizvodnje dijelova do sklapanja vozila u završni proizvod, te surađuje s nizom svjetskih poduzeća koja se bave njihovom proizvodnjom i razvojem (Koenigsegg, APP Idiada, Qoros, Siemens, Quadrofoil, Tomos i dr.). Profiliralo se kao jedno od vodećih svjetskih poduzeća usavršeno za razvoj zahtjevnih dijelova za električne automobile, novih proizvoda te implementaciju novih tehnologija u proizvodnji.













Na temelju sakupljenoga znanja i iskustva, 2013. osnovalo je sestrinsko poduzeće Greyp Bikes, koje se bavi proizvodnjom i razvojem električnih dvokotačnih vozila. Godine 2014. proizveli su svoj prvi model električnoga bicikla Greyp G12, te nastavljaju s usavršavanjem novih proizvoda.







Godine 2018. svetonedeljska tvornica na sajmu u Ženevi predstavila je prototip automobila C Two. Tehnički je napredniji od svoga prethodnika te ima bolje performanse. Uz pogonski sklop snage 1408 kW, postiže brzinu 415 km/h, te ubrzanje 1,97 s do 100 km/h, po čemu je vodeći tvornički proizveden automobil.







pneumatika, tehnička disciplina koja se bavi iskorištavanjem energije stlačenoga zraka uz pomoć upravljačkih i izvršnih uređaja. Pneumatski sustav čine kompresor kao izvor stlačenoga zraka, cijevni razvod stlačenoga zraka i pneumatski elementi koji ostvaruju translacijska, zaokretna ili rotacijska gibanja. Vlaga izlučena stlačivanjem zraka izdvaja se odvajačima kondenzata i sušilima zraka, a klizni se dijelovi u pneumatskim elementima štite od nečistoća ugradnjom različitih vrsta pročistača (filtara). Osim različitih tipova klasičnih ventila, za upravljanje pneumatskim sustavima se često rabe logički upravljački uređaji s mogućnošću progamiranja, odn. industrijska računala i elektromagnetski pneumatski ventili. Danas je primjena pneumatskih elemenata u automatiziranim industrijskim uređajima široka, pa ti elementi prednjače pred drugima. Prednosti pneumatskih sustava su i dostupnost medija (zraka) u neograničenim količinama, neosjetljivost izvršnih elemenata na preopterećenje, temperaturu i zagađenost okoliša, povoljan odnos mase i snage, jednostavno podešavanje sile, brzine i duljine hoda. Nedostatci poput nemogućnosti postizanja vrlo malih brzina hoda, velikih sila i prijenosa signala na velike udaljenosti uklanjaju se kombinacijom pneumatskih sustava s hidrauličnima i električnima. Primjena razmjerno pristupačnih pneumatskih elemenata u automatizaciji omogućila je razvoj koncepta tzv. male ili jeftine automatizacije (engl. Low Cost Automation – LCA), s kojom se danas pneumatika često poistovjećuje.

Ljudi su primjenjivali stlačeni zrak još u pretpovijesno doba. U početku se rabio u puhaćim glazbalima te za raspirivanje vatre uz pomoć mjehova pri lijevanju metala. Prva tehnička primjena zapisana je u djelu O arhitekturi (De architectura) rimskoga inženjera i arhitekta Marka Vitruvija Poliona (I. st. pr. Kr.). U tom djelu Vitruvije spominje grčkoga pronalazača Ktezibija iz Aleksandrije (III. st. pr. Kr.) te opisuje niz njegovih pronalazaka u kojima se primjenjuje stlačeni zrak, npr. crpke i zrakom pogonjeni katapult, pa se Ktezibije često smatra ocem pneumatike. Potkraj XIX. i početkom XX. st. pneumatika se značajnije počela primjenjivati za pogon alata, prije svega udarnih (pneumatski čekići, sjekači) i rotacijskih (bušilice, brusilice). Šira primjena u području automatizacije postrojenja započela je 1941. u SAD-u, a nakon II. svj. rata proširila se i u Europi.

U Hrvatskoj je šira primjena pneumatike počela potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih.

Proizvodnja

Pneumatski elementi se većinom nisu proizvodili u Hrvatskoj, već su se rabili elementi nekoliko svjetskih proizvođača. Nasuprot tomu, vlastito projektiranje i izradba automatiziranih strojeva, naprava i proizvodnih linija koje se koriste pneumatskim izvršnim i upravljačkim elementima bili su u Hrvatskoj vrlo razvijeni. Jedna od prvih tvornica koja je u Hrvatskoj potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih kao novi oblik automatizacije uvela jeftinu automatizaciju uz primjenu pneumatskih elemenata bila je Tvornica telekomunikacijskih uređaja Nikola Tesla iz Zagreba (→ Ericsson Nikola Tesla). U alatnici te tvornice osnovan je odjel automatizacije koji je radio na primjeni automatizacije u proizvodnji, čime je omogućen porast proizvodnje i učinkovitosti. Prema nekim istraživanjima, u desetogodišnjem razdoblju proizvodnost je porasla 628%, pri čemu je najveći pojedinačni udio od 35% u tome imala primjena jeftine automatizacije. Osim te tvornice, u Hrvatskoj su značajne rezultate u primjeni pneumatskih elemenata u automatizaciji proizvodnje postizale tvornice → Elektrokontakt iz Zagreba, → Bagat iz Zadra, → Tvornica računskih strojeva iz Zagreba i dr.

Nastava

Prvi seminari iz područja pneumatskog upravljanja, odn. jeftine automatizacije, održani su na Fakultetu strojarstva i brodogradnje 1968. Pneumatika je kao predmet uvedena u srednje tehničke škole (smjerovi: strojarski, brodograditeljski, drvoprerađivački i dr.) školskim nastavnim programom 1992; poslije je taj predmet postao obvezatnim i u školovanju tehničara za mehatroniku, pa su time obuhvaćene i elektrotehničke škole.

Visokoškolska nastava iz područja pneumatike započela je pod okriljem današnjega Zavoda za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Na tom je fakultetu još 1970. uveden kolegij Mala automatika, što je drugi naziv za jeftinu automatizaciju, a danas to područje obuhvaća kolegij Pneumatika i hidraulika. Nastavni predmeti Pneumatsko upravljanje i Pneumatski elementi na alatnim strojevima počeli su se predavati na poslijediplomskome studiju 1977. i 1982.

Drugi strojarski fakulteti u Hrvatskoj poslije su pod raznim nazivima uveli kolegije iz područja pneumatike; rabe istu sveučilišnu literaturu, a slično je i sa stručnim studijima strojarstva i srodnih disciplina na veleučilištima diljem Hrvatske.

Stručna i znanstvena publicistika

Knjige na hrvatskome jeziku iz područja pneumatike javljaju se razmjerno kasno, a među njima se ističu visokoškolski udžbenici Pneumatsko upravljanje (G. Nikolić, 1976−90), Hidraulika i pneumatika (V. Koroman, R. Mirković, 1991), Pneumatika i elektropneumatika (G. Nikolić, 2007), elektroničko izdanje Pneumatika i hidraulika (R. Korbar, 2007), srednjoškolski udžbenik Pneumatika (G. Nikolić, 1994−2008) i dr.

Jecić, Stjepan (Vinkovci, 11. X. 1934), elektrotehnički inženjer, utemeljitelj suvremene eksperimentalne mehanike u Hrvatskoj.

U Zagrebu je diplomirao na Elektrotehničkome fakultetu 1959., magistrirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje 1969., gdje je doktorirao 1972. disertacijom Prilog separaciji glavnih naprezanja kod metode fotoelastične obloge (mentor → D. Bazjanac). Nakon studija radio je kao projektant elektroinstalacija u poduzeću Instalacije (1959–63), a 1963. zaposlio se na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (od 1967. Fakultet strojarstva i brodogradnje) kao asistent na Katedri za tehničku mehaniku; za redovitoga profesora izabran je 1982. U dodiplomskoj nastavi predavao je kolegije Mehanika I (statika) i Mehanika II (kinematika i dinamika), a na poslijediplomskom studiju kolegije više, numeričke i eksperimentalne mehanike, koje je većim dijelom uveo u nastavu. Na istom je fakultetu osnovao i organizirao Laboratorij za eksperimentalnu mehaniku, bio osnivač i predstojnik Katedre za eksperimentalnu mehaniku (1997), prodekan (1976–80) i dekan (1992–94); umirovljen je 2005. U Zagrebu je predavao i na Elektrotehničkome fakultetu, Vojnotehničkoj akademiji, na Interfakultetskom studiju dizajna i dr., u dva je navrata bio gostujući profesor na Tehničkom sveučilištu u Münchenu (TU München; 1971. i 1983), te je držao pozvana predavanja na sveučilištima diljem svijeta.







Bavi se istraživanjima u području primijenjene mehanike, napose eksperimentalnim određivanjem naprezanja i deformacija. Zaslužan je za razvoj više izvornih postupaka, a metoda zamrzavanja fotoelastičnog efekta uz pomoć gama-zračenja u znanstvenoj se literaturi naziva njegovim imenom. Bio je voditelj međunarodnih znanstvenih projekata u suradnji sa sveučilištima u Münchenu, Kijevu, Beču i Budimpešti te s Austrijskim istraživačkim centrom u Seibersdorfu. Autor je ili suautor udžbenika i knjiga Teorija elastičnosti (1977), Fotoelasticimetrija (s I. Alfirevićem, 1983), Mehanika II (1989), Jednadžbe teorije elastičnosti (s D. Semenskim, 2001), Kinematika krutih tijela (2002). Urednik je više struka i suradnik Tehničke enciklopedije, Tehničkoga leksikona, Hrvatske enciklopedije i Hrvatske tehničke enciklopedije LZ-a. Od 2000. redoviti je član HAZU-a (član Predsjedništva 2004–18., tajnik Razreda za tehničke znanosti 2011–18). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1979), Nagrade HAZU (1999), Nagrade za životno djelo (2006). Nositelj je zvanja professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu (2006).

Bio je dugogodišnji potpredsjednik Hrvatsko-austrijskoga društva; bavio se alpinizmom, izveo je nekoliko prvenstvenih uspona u Dinaridima.

Banac, Božo (Dubrovnik, 13. III. 1883 – New York, 16. IV. 1945), brodovlasnik, osnivač i zastupnik brodarskih poduzeća i društava.

Završio je trgovačku akademiju u Grazu, školovanje je nastavio u Glasgowu (1902) te se potom nastanio u Londonu gdje je osnovao poduzeće. Zastupao je naše brodare koji su plovili izvan Jadrana i Sredozemlja, među njima i → Ivu Račića, s kojim je osnovao dioničko poduzeće Atlantska plovidba Ivo Račić sa sjedištem u Splitu. Kao savjetnik za pitanja trgovačke mornarice Kraljevine SHS sudjelovao je 1920. u podjeli austrougarskih brodova koje je zarobila Italija. Inicirao je osnivanje društva Jugoslavensko-amerikanske plovidbe (1924) koje se njegovim nastojanjem spojilo s Atlantskom plovidbom Ivo Račić u → Jugoslavenski Lloyd, najveće brodarsko poduzeće u Kraljevini Jugoslaviji sa sjedištem u Zagrebu i Splitu. Kao jedini strani brodovlasnik postao je 1936. stalni član uprave londonskoga Lloyd’s Register of Shipping. Sudjelovao je u radu drugih brodarskih poduzeća, a tijekom II. svj. rata svoje je brodove stavio na raspolaganje Saveznicima.

Kao jedan od najimućnijih građana međuratnoga Dubrovnika provodio je niz arhitektonsko-građevinskih pohvata. Ističu se njegova palača na dubrovačkim Pločama te mauzolej obitelji Ive Račića u Cavtatu.

Hrvatska komora inženjera strojarstva (HKIS), samostalna strukovna organizacija inženjera strojarstva osnovana 2009. u Zagrebu.

Komora promiče, zastupa i usklađuje zajedničke interese ovlaštenih inženjera strojarstva pred državnim i drugim tijelima u zemlji i inozemstvu te skrbi da ovlašteni inženjeri strojarstva savjesno i u skladu sa zakonom i javnim interesom obavljaju svoje poslove. Sastoji se od stručnih sekcija za tlačnu opremu, plin, energetsko certificiranje, zaštitu na radu, zaštitu od požara, zaštitu okoliša i kontrolu kvalitete.

Članovi Komore obavljaju poslove projektiranja, stručnoga nadzora, kontrole projekata i upravljanja projektom gradnje u području prostornog uređenja, gradnje i građevnih proizvoda, a udružuju se u područne odbore (Zagreb, Osijek, Varaždin, Rijeka, Split). Komora informira svoje članove o važnim događanjima, predavanjima i seminarima, koje i sama organizira (npr. međunarodni kongres Dani inženjera strojarstva koji se održava od 2009. ili Opća konvencija ovlaštenih inženjera strojarstva koja se održava od 2012), novim stručnim publikacijama, izmjenama zakonske regulative, novim tehnologijama i drugim važnim događajima za inženjere strojarstva. Od 2010. HKIS izdaje Glasilo Hrvatske komore inženjera strojarstva i predstavnik je Hrvatske u Federaciji europskih udruženja grijanja, ventilacije i kondicioniranja zraka REHVA. Predsjednik Komore od 2018. je Željko Dorić.

LTH Metalni lijev d. o. o., ljevaonica osnovana 1980. u Benkovcu pod nazivom Tvornica tlačnog lijeva. Do početka 1990-ih poslovala je u sklopu zadarskoga poduzeća → Bagat, za potrebe kojega je proizvodila dijelove šivaćih strojeva. Tijekom Domovinskoga rata ljevaonica je prestala s radom, a nakon završetka rata proizvodnju tlačnoga lijeva 1996. obnovilo je poduzeće Cromiral. Ljevaonica je 1999. pod nazivom TCG Metalni lijev ušla u sastav međunarodne grupacije Trident Components Group (TCG) sa sjedištem u Zürichu i proizvodnim pogonima u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji. Godine 2009. grupacija TCG razdvojila se, a Metalni lijev postao je dio LTH Castingsa sa sjedištem u Sloveniji. Lijevanjem aluminijskih slitina uz primjenu potpuno automatiziranih ljevačkih strojeva, obradbenih centara i specijalnih strojeva za obradbu odljevaka, tvornica danas proizvodi isključivo dijelove za automobilsku industriju – antivibracijske i kočne sustave te kućišta vodnih i vakuumskih pumpi. Godine 2014. tvornica je zapošljavala 334 radnika te bila jedna od većih hrvatskih ljevaonica.

Zgaga, Ranko (Zagreb, 9. VIII. 1926 – Zagreb, 1. XI. 1991), strojarski inženjer, stručnjak za materijale.

Diplomirao je 1952. na strojarskome odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 1968. na Mašinskome fakultetu u Beogradu disertacijom Značenje i određivanje optimalnog sadržaja ugljika i silicija u sivom lijevu s lamelarnim grafitom s obzirom na žilavost i čvrstoću. Od 1954. radio je u Zavodu za mehaničku tehnologiju Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje), gdje je 1975. izabran u zvanje redovitoga profesora. Umirovljen je 1991. U fakultetsku nastavu uveo je kolegije Mehanička svojstva materijala, Tribologija i Izbor materijala. Bio je osnivač i pročelnik Zavoda za materijale (1971–91), predstojnik Katedre za nauku o metalima, predstojnik Matice za materijale, voditelj poslijediplomskoga smjera Materijali u strojarstvu. Bavio se istraživanjem nove metode za određivanje mikrožilavosti i napisao knjigu Optimalizacija kupovne robe na primjeru vijeka (1988). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1971).

Veleučilište Hrvatsko zagorje Krapina, visokoobrazovna ustanova koja provodi tri preddiplomska stručna studija: Informatiku, Prometnu logistiku i Operativni menadžment. Osnovano je 2007. pod nazivom Visoka škola Hrvatsko zagorje Krapina, koji je 2011. promijenjen u Veleučilište Hrvatsko zagorje Krapina. Na Veleučilištu je upisano oko 220 studenata, a zaposlenika je deset, od čega osam u nastavničkim zanimanjima.

Studij Informatika provodi obrazovanje za inženjera informacijske tehnologije, odn. obuhvaća obavljanje poslova održavanja, posluživanja i oblikovanja osobnih računala i poslužitelja, manjih mreža, informacijskih sustava i aplikacija, kao i njihove uporabe kao alata, organizacije rada u poduzećima i u samostalnoj djelatnosti, poslovnoga komuniciranja i predstavljanja tvrtke multimedijalnim prezentacijama na internetu, konstrukcije, postavljanja i korištenja suvremenih informatičkih sustava, programiranja u grafičkim programskim jezicima, komuniciranja s informatičkim i računalnim specijalistima tijekom razvoja, implementacije i održavanja računalne i programske opreme.

Studij Prometna logistika obuhvaća obrazovanje za obavljanje poslova u gradskom, međugradskom i međunarodnom cestovnom prometu, te na poslovima unutarnjega transporta, u skladištima i terminalima, u logističkim centrima i organizaciji logističkih lanaca, u unutarnjoj kontroli ispravnosti voznoga parka, za obavljanje carinskih službi i policijske kontrole prometa.

Studij Operativni menadžment pruža izobrazbu za operativne menadžere, ponajprije poslovodnoga kadra i srednjega vodstva, za samostalno obavljanje poslova u industriji, trgovini, građevinarstvu, špediciji, transportu i prometu, turizmu, ugostiteljstvu, komunalnim i zdravstvenim organizacijama, upravnim ustanovama te tijelima državne uprave.

Tabain, Tonko (Vela Luka, 6. II. 1923 – Vela Luka, 30. III. 2010), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku hidrodinamiku.

Na odjelu za brodogradnju Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu, diplomirao je 1952., a doktorirao 1985. na FSB-u disertacijom Predskazivanje valjanja malih brodova pri istovremenom djelovanju nepravilnih valova i vjetra (mentor → J. Uršić). Radio je u Brodogradilištu Split (1952–59), u Upravi za mornaričkotehnička istraživanja (UMTI) u Splitu (1959–62), te u Institutu za brodogradnju (1963) i Institutu za brodsku hidrodinamiku (1963–67) u Zagrebu koji su 1967., zajedno s Institutom za mornaričko naoružanje i opremu, spojeni u Brodarski institut. Na FSB-u predavao je od 1972., a redoviti je profesor bio od 1985. do umirovljenja 1988. Predavao je kolegije Teorija pomorstvenosti, Osnove oceanografije, Primjena spektralnih metoda u brodskoj hidrodinamici i Gibanje broda na valovima. Na Pomorskome fakultetu u Dubrovniku 1989–92. predavao je Tehničku mehaniku I i II.

U hrvatsku brodograđevnu praksu je kao novost uveo teoriju pomorstvenosti i zauzimao se za njezino uvođenje u nastavu na hrvatskim pomorskim fakultetima. Bavio se razvojem hidrodinamike njihanja broda na valovima, a istodobno je pokrenuo i istraživanja morskoga okoliša, posebice vjetra i valova, što je rezultiralo suradnjom s Hidrometeorološkim zavodom SR Hrvatske i unapređenjem pomorske meteorološke djelatnosti u nas. Izradio je više projekata i proračuna pomorstvenosti brodova i građevinskih objekata koji su izloženi opterećenjima valova. Kao rezultat dugogodišnjih istraživanja i mjerenja spektra energije valova objavio je prvi standard stanja Jadranskoga mora – Tabainov spektar, koji se odmah nakon objavljivanja počeo primjenjivati u brodograđevnoj struci i znanosti.

P. P. C. Buzet d. o. o., ljevaonica u sastavu poslovnoga sustava CIMOS d. d. iz Kopra, osnovana u Buzetu 1969., s pogonima u Buzetu i Roču. U sklopu slovenskoga sustava CIMOS pogon iz Buzeta djeluje od 1972 (do tada dio tvornice Tomos), a pogon iz Roča od 1984 (do tada RO Kovačnica Roč u osnivanju, dio brodograđevne industrije Uljanik). Tlačnim, gravitacijskim i niskotlačnim lijevanjem aluminijskih slitina, uz površinsku zaštitu, obradbu i montažu, proizvodi automobilske dijelove, napose dijelove motora, karoserije, mjenjača te kočnih sustava. U ljevaonici je 2008. bilo zaposleno 657 radnika, koji su te godine odlili 4855 t odljevaka. Danas je najveća ljevaonica u Hrvatskoj, zapošljava 600-tinjak radnika te proizvodi oko 300 000 odljevaka na godinu.

Jugorapid, tvornica reznoga alata sa sjedištem u Zagrebu, nastala od obrtničke radionice za nazubljivanje, oštrenje i popravak turpija koju je 1855. utemeljio → Antun Faber, turpijarski majstor podrijetlom iz Moravske. Od 1867. do 1925. radionica se nalazila na adresi Potok 56 (danas Tkalčićeva ulica 74). A. Fabera naslijedio je sin Franjo te je radionica od 1892. poslovala kao obiteljsko poduzeće A. Faber i sin (od 1928. Tvornica turpija A. Faber i sin).

Od radionice iz XIX. st. do najveće tvornice turpija u Kraljevini Jugoslaviji

Potkraj XIX. st. u radionici Faberovih brusovi na nožni pogon zamijenjeni su onima pogonjenima parom, za što su se kraće vrijeme rabili parni strojevi pilane obitelji Heinzel, smještene u Savskoj cesti 25. Radionica je 1908. modernizirana brusovima pokretanima benzinskim motorom, a 1909. zapošljavala je 19 stručnih radnika, uglavnom Čeha, Mađara i Nijemaca. Franjini sinovi Ivan i Franjo ml. usavršavali su i proširivali radionicu, a 1925. izgradili su novu tvornicu turpija u Miramarskoj cesti 23. Preseljenjem u novoizgrađene objekte (brusionica, radionica za sječenje, kalionica, skladište) počela je industrijska proizvodnja turpija. Otkupom dijela strojnoga parka likvidirane Industrije čelika i turpija iz Zagreba, pogoni su 1930. dodatno modernizirani, a djelatnost je proširena na brušenje tiskarskih i knjigoveških noževa i dr. Unatoč konkurenciji uvoznih proizvoda te poteškoćama pri nabavi uvoznoga kvalitetnog čelika koji se rabio kao sirovina, sredinom 1930-ih tvornica je postala vodeći industrijski pogon za proizvodnju i servis turpija u Kraljevini Jugoslaviji. Poslovanje je bilo usmjereno na domaće tržište, a uz maloprodaju značajni su korisnici proizvoda i usluga bili rudnici te državna i gradska poduzeća. Do II. svj. rata broj radnika kretao se između 40 (1935) i 65 (1941), dok su se tijekom rata opseg poslovanja i broj radnika smanjili.

Nacionalizacija, preseljenje i proširenje proizvodnoga programa 1950-ih

Industrijski kompleks Tvornice turpija A. Faber i sin, oštećen u bombardiranju Zagreba 1945., obnovljen je i nacionaliziran početkom 1947. te je do 1953. poslovao kao državno privredno poduzeće Tvornica turpija Zagreb. Maloserijska proizvodnja širokog asortimana turpija proširena je proizvodnjom pila za metal u izdvojenom pogonu u Draškovićevoj ulici 42, djelomično opremljenome strojevima nabavljenima ratnim reparacijama, pa je 1953. poduzeće registrirano pod nazivom Tvornica turpija i pila Zagreb. Potkraj 1955. proizvodnja je preseljena u prilagođeni i dograđeni kompleks nekadašnje tvornice betonskih proizvoda u Jankomiru, a reorganizacija poslovanja i proširenje proizvodnoga programa uvjetovali su 1958. promjenu naziva poduzeća u Jugorapid tvornica reznog alata Zagreb.

Preustroj 1960-ih

Tijekom prve polovice 1960-ih povećana je ponuda reznoga alata i pribora za obradbu drva, metala i plastičnih masa te je uvedena proizvodnja dijamantnoga alata i alata za izvlačenje čelika i obojenih metala. Od sredine 1960-ih se, zbog posljedica gospodarske krize u SFRJ, smanjila proizvodnja i broj zaposlenih, što se nastojalo prevladati preustrojem i povezivanjem sa srodnim poduzećima (npr. kratkotrajna integracija s tvornicom alatnih strojeva i uređaja → Prvomajska 1972). Broj zaposlenika kretao se od 620 (1965) do 380 (1970).







Uzlet 1970-ih i 1980-ih

Uz proizvodnju turpija, tokarskih noževa od brzoreznoga čelika i noževa za industriju, pilnih glodala, listova za ručne i strojne pile te dijamantnih matrica, poslovanje tijekom 1970-ih i 1980-ih obilježili su konstruiranje i izradba složenijih reznih alata i strojeva u standardnoj izvedbi ili po narudžbi. Isticali su se specijalni alatni strojevi (za nasijecanje turpija i rašpi, za valjanje limova, brusilice za oštrenje glodala, pneumatske preše), alati za injekcijsko prešanje polimera, alati za tlačni lijev, alati za mehaničku obradbu lima, alati za kovanje iz tvrdih metala, te matrice, valjci i trnovi za izradbu cijevi. Specijalizacija proizvodnje i nabava suvremene opreme sredinom 1980-ih svrstale su Jugorapid u vrh industrije alata u SFRJ. Za razliku od druge polovice 1950-ih, kada je izvoz (u Tursku, Tunis, Brazil i na Kubu) činio i do 20% ukupnih prihoda Jugorapida, poduzeće je 1970-ih i 1980-ih bilo gotovo posve usmjereno na domaće tržište. Broj zaposlenika kretao se između 460 (1975) i 635 (1985). Potkraj 1980-ih problemi s uvozom sirovina otežavali su poslovanje, a smanjene tržišne potrebe te izostanak ulaganja u opremu i razvoj tehnoloških procesa stvorili su gubitke početkom 1990-ih.

Pretvorba i stečaj u 1990-ima

Jugorapid je 1991. preimenovan u Rapid poduzeće za proizvodnju alata i strojeva, a potkraj 1992. obavljena je pretvorba u dioničko društvo. Nad poduzećem je 1996. pokrenut stečajni postupak, nakon čega je broj radnika smanjen na 20 (1997). Do 2001. prodane su nekretnine (zemljište i objekti), prava na korištenje imena poduzeća i zaštitnoga znaka te ostala prava društva Rapid u stečaju.

Hrvatska udruga proizvodnog strojarstva (HUPS), udruga koja okuplja stručne i znanstvene djelatnike te gospodarske stručne i znanstvene organizacije kojih su djelatnosti povezane s proizvodnim strojarstvom. Osnovana je 1992. u Zagrebu. Osnivač i predsjednik Udruge (do 2008) bio je → Roko Cebalo.

Djelatnost udruge obuhvaća organiziranje znanstvenih i stručnih skupova, izdavanje znanstvene i stručne literature te zbornika sa znanstvenih skupova, sudjelovanje u znanstvenim istraživanjima, iniciranje novih patenata, pomoć pri izradbi tehničkih propisa i standarda te izradbu informacijskoga centra i banke podataka za područje proizvodnoga strojarstva.

Radi organiziranja društvenih, znanstvenih, stručnih i nastavnih djelatnosti HUPS je uspostavio suradnju s njemačkim Institutom PTW Tehničkoga sveučilišta u Darmstadtu, zajedno s kojim (2017. godine po 16. put) organizira Međunarodno znanstveno savjetovanje proizvodnog strojarstva (International Scientific Conference on Production Engineering, CIM). Od 2013. predsjednik je Udruge Toma Udiljak.

Hercigonja, Ivo (Sušak, 21. VI. 1901 – Zagreb, 4. I. 1976), strojarski inženjer, prvi doktor znanosti iz područja strojarstva na zagrebačkome sveučilištu.

Diplomirao je 1925. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, a doktorirao 1931. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Izvor zavojnih tolerancija i njihov odnošaj k alatu i metodama mjerenja. Diplomu ovlaštenog inženjera stekao je 1934. Radio je u Odjelu za alat Škodinih zavoda u Plzeńu (od 1927), na konstrukciji, izradbi i uporabi alata i naprava u sarajevskome Vojnotehničkom zavodu (od 1933), u Industriji motora u Rakovici kao rukovoditelj tvorničke kontrole i alatnice (1936–44) te kao nadzornik tog poduzeća u centrima zrakoplovne proizvodnje u Njemačkoj i Francuskoj (1937–38). Radio je u Tehničkom odjelu ZAVNOH-a (1944–45), u Saveznom ministarstvu teške industrije u Beogradu (1945–46), u Tvornici TAM u Mariboru (1947–49), gdje je organizirao proizvodnju prvih serija kamiona, u Ministarstvu narodne obrane u Beogradu (1949–53), a 1954–58. bio je savjetnikom u zagrebačkome poduzeću Rade Končar.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, držao je nastavu od 1957., za redovitoga profesora izabran je 1962., a do umirovljenja 1971. predavao je kolegije Toplinska obrada metala, Mjerenje oblika i dimenzija, Tehnološka priprema rada i Automatizacija i regulacija. Bio je osnivač i voditelj Laboratorija za precizna mjerenja dužina (1959) te predstojnik Katedre za tehniku i organizaciju proizvodnje.

Radio je na projektiranju i organizaciji proizvodnje tvornica (za TAM u Mariboru, FAMOS u Sarajevu, Jugoalat u Novome Sadu te za Fabriku reznog alata u Čačku). Bavio se preciznim mjerenjem i dopuštenim odstupanjem zupčanika i navoja te točnošću mjerila, metodama mjerenja i metodama određivanja vremena izradbe, a radove je objavljivao u domaćim i stranim časopisima. Autor je knjige Tehnička priprema proizvodnje (1963) te skripta Mjerenje oblika i dimenzija (1971).

elementi strojeva, sastavni dijelovi strojeva i drugih konstrukcija, koji se sastoje od jednoga dijela (vijci, matice, klinovi, zatici, svornjaci, zupčanici, osovine, vratila, vretena, opruge i sl.) ili od manjega broja dijelova koji tvore rastavljive ili nerastavljive sklopove (npr. kuglični, valjkasti, klizni ležaji, spojke, reduktori, remenski, lančani, zupčasti, pužni, planetarni, tarni prijenosnici, kočnice); u elemente strojeva svrstavaju se i cijevni vodovi i zaporni organi, te brtve i brtvila. Elementi strojeva jedno su od osnovnih područja naobrazbe strojarskih stručnjaka svih stupnjeva i profila. U znanstvenome smislu, u polju → strojarstva, spadaju u granu općega strojarstva.

Razvoj u svijetu

Od davnina su se ljudi služili prirodnim ili ručno izrađenim tehničkim pomagalima. Najstarije su poznate tehničke naprave poluga, valjak, kosina, klin, te kotač i vijak (tzv. jednostavni strojevi), od kojih se kotač može smatrati spretnom izvedbom dijela valjka, a vijak kosine ili klina. Sve su se te tehničke naprave rabile kao elementi prvih primitivnih strojeva, npr. za bušenje i tokarenje s napetom niti za dvosmjerno gibanje (preteča prijenosnika gibanja), ili s prirodnim elastičnim tijelima (granom drveta) kao oprugom. Tijekom vremena su se takvi elementi tehnički dotjerivali, pa se npr. prvi oblici zupčanika javljaju u starome Egiptu kao dijelovi crpki za natapanje. U kasnijim zapisima zupčanike spominju i opisuju Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.), Ktezibije (285. pr. Kr. – 222. pr. Kr.), Filon Bizantski (III. st. pr. Kr.) i dr. Prvi artefakt metalnog zupčanika pronađen je kao dio mehanizma iz Antikitere, koji je prema zapisima Herona Aleksandrijskoga (I. st.) građen oko 200. pr. Kr. za astronomske potrebe. Tijekom povijesti, pojedine elemente strojeva izrađivali su obrtnici: drvodjelci drvena vretena za preše, dijelove vodeničkih postrojenja, brodske koloturnike i sl., a kovači i ljevači metalna spojna sredstva, okove i dr. U doba zamaha proizvodnje radnih i pogonskih strojeva u XVIII. st. javljaju se specijalizirane manufakture za proizvodnju elemenata strojeva, a poslije i prve tvornice.

Elementi strojeva u Hrvatskoj

Proizvodnja

U Hrvatskoj je proizvodnja elemenata strojeva slijedila povijesni razvoj te proizvodnje u svijetu, a prve naznake manufakturne proizvodnje elemenata strojeva javljaju se sredinom XVII. st. Na poticaj Petra IV. Zrinskog, u Čabru je 1651. izgrađena peć za taljenje željeza kao osnova manufakturne proizvodnje raznolike metalne robe. U dvjema su se zasebnim kovačnicama uz ostalo izrađivali i čavli kao elementi nerastavljivih veza, te potkove, željezne šipke, obruči, i sl. Od početaka industrijalizacije sredinom XIX. st. gotovo sve veće ili manje tvornice → metaloprerađivačke industrije i → strojogradnje proizvode elemente strojeva za vlastite potrebe. Iz najvećih među njima u drugoj su se polovici XX. st. izdvojili pogoni za proizvodnju elemenata strojeva koji samostalno djeluju na tržištu, npr. Đuro Đaković Strojna obrada (nekoć Tvornica prijenosnika i uređaja) tvornice → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda (osovine, zupčanici, spojke, reduktori, okretni ležajevi), Nova tvornica kliznih ležajeva iz Karlovca (ležajevi), izdvojena iz nekadašnje → Jugoturbine, Prvomajska TZR − Tvornica strojeva, zupčanika i reduktora iz Čazme (zupčanici, vretena, osovine, reduktori), izdvojena iz zagrebačke tvornice → Prvomajska. U Hrvatskoj je nakon II. svj. rata osnovan i manji broj specijaliziranih tvornica za proizvodnju tipskih elemenata strojeva namijenjenih tržištu, npr. Tvornica vijaka TVIK iz Knina (danas u sklopu poduzeća → DIV grupa), koja je početkom 1990-ih zapošljavala 2850 radnika, te tvornica Opruga iz Varaždinskih Toplica, osnovana 1962., koja je 1980-ih zapošljavala 650 radnika. Danas u tom području djeluje i više manjih poduzeća, npr. ESCO Fofonjka iz Bjelovara koja proizvodi opruge od 1968., a 2015. zapošljavala je 73 radnika.

Nastava

Već su se u XVIII. i XIX. st. u strukovnim školama u nastavnim sadržajima opisivali elementi strojeva i njihova primjena. Danas se oni kao zaseban predmet predaju u drugoj obrazovnoj godini u svim trogodišnjim i četverogodišnjim strojarskim srednjim školama, a nastava je poduprta većim izborom udžbenika.

Visokoškolska nastava elemenata strojeva počinje tek osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., koju će u tom području naslijediti Tehnički fakultet (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje). U Školi su elementi strojeva uvedeni kao obvezni kolegij studija strojarstva i brodostrojarstva, a osnovana je i katedra za elemente strojeva, koja se uz nastavu bavila razvojem i unaprjeđenjem takvih elemenata. Svestrani profesor → Leopold Sorta, uz druge predmete, prvi je predavao kolegij Elementi strojeva. Osnivač je Laboratorija za strojarstvo 1924., kojega je bio i prvi nadstojnik, a njegovom zaslugom Ministarstvo vojske i mornarice iste je godine laboratoriju darovalo 17 »predmeta brodskih strojeva i strojevih elemenata«. Godine 1927. nastavu Elemenata strojeva preuzeo je → Josip Boncelj, koji je bio i prvi nadstojnik Zavoda za konstrukciju strojevnih dijelova, osnovanoga 1928. Zavod je preuzeo i bogatu zbirku elemenata strojeva i konstruktivnih nacrta koji su se, većinom donacijama stranih poduzeća, skupljali od početka rada Tehničke visoke škole. Istodobno je osnovan i Laboratorij za znanstveno ispitivanje strojnih dijelova, poslije preimenovan u Laboratorij za elemente strojeva. Profesor Boncelj vodio je i Katedru za elemente strojeva, dizala i prenosila sve do 1946., kada ju je preuzeo → Alfred Heim. U nadolazećim je vremenima Katedra više puta mijenjala ime i organizacijsku razinu, a osim profesora Heima koji ju je vodio sve do umirovljenja 1970., te njegovih nasljednika → Eugena Oberšmita (predstojnik Katedre 1970−83) i → Aurela Kostelića (1983−96), među istaknutijim su nastavnicima → Franjo Kahle, Edmund Kron, Zvonimir Horvat, Željko Cvirn, → Milan Opalić i dr.

Osnivanjem samostalnih studija strojarstva u Rijeci, Splitu i Slavonskome Brodu i u tim je središtima započela nastava elemenata strojeva, u početku uz pomoć nastavnika iz Zagreba. Nakon osnivanja Strojarskoga fakulteta u Rijeci 1960., ubrzo je osnovan i Zavod za konstruiranje. Prvi predstojnik Zavoda → Josip Obsieger bio je ujedno i prvi profesor elemenata strojeva na novoosnovanome fakultetu. Pri izboru nastavnika u izbornoj je komisiji bio i prof. A. Heim iz Zagreba, koji je u početcima nastave elemenata strojeva u Rijeci pružio svoju stručnu pomoć. Poslije su nastavu na tom fakultetu preuzeli Božidar Križan, Boris Obsieger i Saša Zelenika. Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu elementi strojeva izučavali su se pod okriljem Strojarsko-tehnološkog odjela (osnovanoga 1965), odn. današnjega Zavoda za strojarstvo i brodogradnju (od 1983), u sklopu kojega djeluje i Katedra za elemente strojeva. Isprva je nastavu držao prof. J. Obsieger, a 1987. Katedru je preuzeo → Damir Jelaska, koji je ostao njezin dugogodišnji predstojnik. Na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu elementima strojeva bavi se Katedra za strojarske konstrukcije, osnovana 1991. Nastavu drže Zlatko Uvanović, Milan Kljajin i Slavko Sebastijanović. Danas se izobrazba studenata u području elemenata strojeva provodi na svim sveučilišnim i stručnim studijima strojarstva u Hrvatskoj.

Stručna i znanstvena publicistika

Do sredine XX. st. u nas je prevladavala literatura o elementima strojeva na njemačkome jeziku. Za sve mnogobrojniji stručni kadar Franjo Bognar izdaje 1939. Stručni priručnik – elementi strojeva, dok za tehničke studije postoje autorizirana skripta Elementi strojeva, koja su 1940-ih priredili prema predavanjima L. Sorte članovi Udruženja slušača Tehničkoga fakulteta. Za studente elektrotehnike Vladimir Hergešić izdao je 1961. skripta Elementi strojeva, a Đuro Taubkin 1962. skripta Elementi strojeva: za studente prehrambenog odjela Tehnološkog fakulteta. Knjige E. Oberšmita Elementi strojeva I−II (1964−66) i njihova ponovljena izdanja postale su klasična djela u području elemenata strojeva, te ostaju nezamjenjiva literatura sve do danas. Kapitalno djelo Elementi strojeva njemačkog autora Karl-Heinza Deckera preveli su 1980. A. Heim, E. Kron i E. Oberšmit, a III. prošireno hrvatsko izdanje iz 2006. priredio je M. Opalić.

Novija elektronička izdanja o elementima strojeva, npr. B. Obsigera ili D. Jelaske, pružaju studentima tehničkih studija suvremen i pristupačan uvid u tu disciplinu.

Udruženja

Prije osamostaljenja, hrvatski inženjeri sudjelovali su u radu Jugoslavenskoga društva za elemente strojeva i konstrukcije‏ (JUDEKO), koje je bilo organizator znanstveno-stručnih skupova o konstruiranju. Od 1998. djeluje → Hrvatsko društvo za elemente strojeva i konstruiranje koje redovito organizira međunarodnu konferenciju o konstruiranju International Design Conference.