Nikolić, Gojko (Šibenik, 15. IX. 1939), strojarski inženjer, stručnjak za automatizaciju i robotiku u medicini.

Diplomirao je 1962. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB, sv. 1) u Zagrebu, gdje je 1985. doktorirao disertacijom Jeftina automatizacija i njen utjecaj na proizvodnost rada u strojarskoj proizvodnji (mentor → T. Šurina; sv. 1). Radio je 35 godina u gospodarstvu, pretežno u Tvornici telefonskih uređaja Nikola Tesla (1965–90), gdje je obnašao dužnosti od konstruktora automatskih linija do direktora proizvodnje. Uz rad u industriji honorarno je predavao na FSB-u (1970–2007), a 1998–2009. bio je zaposlenik Tekstilno-tehnološkoga fakulteta (TTF) u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 2002. Počasno zvanje posebno istaknutoga profesora dodijeljeno mu je 2012. Na FSB-u osmislio je i bio nositelj većega broja kolegija koji se bave pneumatikom i automatizacijom, a na TTF-u je predavao kolegije vezane uz strojeve za proizvodnju odjeće i njihove mehanizme. Bio je predstojnik Zavoda za odjevnu tehnologiju (2002–07) i Centra za razvoj i transfer tekstilnih i odjevnih tehnologija i modnoga dizajna (2004–09). Suautor je 21 patenta i 26 tehničkih unapređenja, a samostalno ili u suautorstvu napisao je 28 knjiga, od kojih je 15 sveučilišnih udžbenika (Pneumatsko upravljanje, 1976–90; Mehanizacija i automatizacija operacija sklapanja, 1982–89; Mehanizmi strojeva za proizvodnju odjeće, 2000. i dr.). Bavi se istraživanjem hrvatske tehničke baštine, autor je knjige Život i izumi Fausta Vrančića (2015–18). Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo (2015).

Höffer, Dragutin (Zagreb, 13. XI. 1920 – Zagreb, 27. X. 2014), ekonomist i stručnjak u području tekstilne tehnologije.

Na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1958., a doktorirao 1965. disertacijom Povišenje stupnja ekonomičnosti u tekstilnoj industriji Jugoslavije netkanim tkivima (mentor → S. Ryznar). Radio je u tekstilnim poduzećima Čateksu u Čakovcu i Pobjedi u Zagrebu (do 1966) te Tekstilnome kombinatu Zagreb (do 1981). Kao vanjski suradnik na studiju tekstilne tehnologije na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (1974–85) uveo je i predavao kolegije Ekonomika, Projektiranje tekstilnih poduzeća i Netkani tekstil. Za honorarnoga redovitoga profesora izabran je 1982. Uz mnoge znanstvene i stručne radove iz područja tekstilnih tehnologija i ekonomskih znanosti, objavio je priručnik Netkane tekstilije (1976). Prvi je autor elaborata Obrazloženje opravdanosti osnivanja znanstvenog područja tekstilna tehnologija u oblasti tehničkih znanosti u SR Hrvatskoj koji je poslužio kao podloga za osnivanje znanstvenoga područja tekstilna tehnologija. Jedan je od osnivača Saveza inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (→ Hrvatski inženjerski savez tekstilaca) te glavni urednik časopisa Tekstil (1975–93; 1998–99).

Unijapapir, poduzeće osnovano 1953. u Zagrebu kao Agencija za postupanje s otpadom, danas vodeći sakupljač reciklažnog papira u Hrvatskoj.

Poduzeće je pod izmijenjenim imenom Unija imalo odjele za skupljanje (otkup), sortiranje i primarnu preradbu više nemetalnih sekundarnih sirovina (tekstila, stakla i dr.), pa tako i papira. Osim u Zagrebu, u poduzeću je 1953–90. organizirano sakupljanje papira u Osijeku (1960), Koprivnici, Beogradu, Ljubljani i Mariboru. Početkom 1990-ih poduzeće je privatizirano, odjeli su podijeljeni u zasebna poduzeća te od tada djeluje Unijapapir. Sakupljanje se od tada vršilo samo na području Hrvatske: u Zagrebu, Koprivnici, Osijeku, Slavonskom Brodu, Zadru i Splitu. Unijapapir je 1994. postala dio poduzeća → Belišće, koje prikupljeni materijal koristi kao sirovinu za izradu različitih proizvoda, od 2012. Duropack Belišće, a od 2015. posluje kao dio DS Smith grupe. U 2006. Unijapapir d. d. Zagreb dobila je koncesiju za sakupljanje ambalažnog otpada za cijelu Hrvatsku, a u sakupljačkim centrima u Zagrebu, Novim Dvorima (zatvorena 2010), Kutini, Ivanić Gradu, Osijeku, Vukovaru, Đakovu, Novoj Gradiški, Slatini, Koprivnici, Splitu i Zadru, bilo je 265 zaposlenih. Unijapapir danas je vodeći sakupljač reciklažnog papira u Hrvatskoj, s osam sakupljačkih centara (Zagreb, Split, Koprivnica, Zadar, Osijek, Slavonski Brod, Sisak, Kutina), oko 100 000 t sakupljenog reciklažnog materijala godišnje, te sa 180 zaposlenih.

Iveković, Hrvoje (Zagreb, 9. V. 1901 – Zagreb, 13. XII. 1991), kemijski inženjer, stručnjak za kemiju u području zdravstva i kemiju voda.

Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (→ Tehnički fakultet; sv. 4) 1924. diplomirao je kemiju te 1930. doktorirao disertacijom Pitke vode na terenu grada Zagreba i okolice. Na Medicinskome fakultetu u Zagrebu studirao je 1924–28. i radio u Farmakološkome zavodu fakulteta 1924–26. U Higijenskome zavodu sa Školom narodnoga zdravlja radio je 1927–41., gdje je bio voditelj laboratorijskog odsjeka. Na specijalizaciji u Berlinu bio je 1931–33. U Domu narodnoga zdravlja u Crikvenici radio je 1941–43., a priključivši se 1943. partizanima, radio je na organizaciji civilne zdravstvene službe u Odjelu za zdravstvo ZAVNOH-a. Zaslužan je za ponovnu uspostavu Farmaceutskoga fakulteta u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je 1945. postao redovitim profesorom opće i anorganske kemije te ondje radio do umirovljenja 1971. Cijeli radni vijek bio je predstojnik Zavoda za opću, anorgansku i analitičku kemiju, bio je dekan 1945–46., 1947–48., 1953–54. i 1962–63., prorektor Sveučilišta u Zagrebu 1948–49. i 1956–58. te rektor 1954–56.

Bavio se kemijom u sanitarnome području, istraživanjem kemije pitkih, podzemnih, termalnih i mineralnih voda te uzrocima njihova onečišćivanja, kemizmom i tehnologijom dobivanja i iskorištavanja boksita te desalinizacijom morske vode. Razvio je izvorni postupak ekstrakcije aluminija i nekih rijetkih metala iz boksita acetilacetonom. Autor je knjiga Higijena pitke vode (1930), Mijenjanje kemijskog sastava vode Plitvičkih jezera (1958), Unificirana jugoslavenska nomenklatura anorganske kemije (1966), kojom je utemeljio hrvatsko nazivlje područja, te Mineralne i termalne vode SR Hrvatske (s R. Peroš, 1981). Od 1952. bio je dugogodišnji urednik časopisa Rad JAZU, a 1956–80. časopisa Bulletin scientifique. Od 1959. bio je član JAZU-a, a 1967–72. i član Predsjedništva. Bio je predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1962–64) i Matice hrvatske (1968–70). Dobitnik je Republičke nagrade za životno djelo 1976.

Mišić, Rudolf (Zagreb, 24. III. 1915 ‒ Zagreb, 14. V. 1991), geodet, stručnjak za mehaniku.

Diplomirao je na Geodetskom i kulturno-tehničkom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1941. U Zavodu za mehaniku Tehničkoga fakulteta od 1946. djelovao je kao asistent. Habilitirao se 1958. radom Prostorni sustav sila interpretiran pomoću kotirane projekcije, a doktorirao je na Građevinskom fakultetu 1974. disertacijom Dimenzionalno neodređene strukture u mehanici i jedna postavka mogućnosti teorijskog rješavanja njegove neodređenosti. Od 1974. na → Geodetskome fakultetu djelovao je kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanika, Hidromehanika i Otpornost materijala. Bio je dekan Fakulteta (1974–76), predsjednik Savjeta, te predstojnik Zavoda za kulturnu tehniku.
Znanstvenu karijeru obilježila su mu istraživanja novih originalnih metodologija rješavanja problema i zadataka te nove interpretacije već postojeće znanstvene i tehničke materije. Otkrio je novi princip, kojim se uz već poznati princip dimenzijske homogenosti, proširila teorijska osnova dimenzionalne analize i domena njezine primjene, koji je Mišić nazvao princip minimuma dimenzionalne disperzije. Bio je član Jugoslavenskog društva za mehaniku i Društva nastavnika Sveučilišta. Autor je sveučilišnog udžbenika Mehanika za studente prvog samostalnog stupnja (1968).

Poletti-Kopešić, Ivo (Šibenik, 27. I. 1886 – Zagreb, 3. IX. 1967), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu 1909. U željezničko-građevnoj sekciji austrijskih državnih željeznica radio je od 1909., isprva u Splitu, od 1914. u Kninu na izgradnji pruge Knin−Pribudić kao nadzorni inženjer, od 1918. bio je šef uprave te od 1919. član komisije Dalmatinske pokrajinske vlade na trasiranju Unske pruge. Kao zaposlenik Državnih željeznica u Zagrebu bio je šef Građevne uprave Ličke željeznice u Gospiću (1920–25), potom voditelj sekcija za održavanje pruga u Gračacu (1925–28) i Ogulinu (1928–30), sekcije Zagreb−Sava (1930–32) te građevinskog odsjeka u Zagrebu (1932–37). Na Građevinskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bio je honorarni nastavnik od 1932; redoviti profesor od 1937. Bio je voditelj Odsjeka (1938–40. i 1945–46) te prodekan (1938–40. i 1945–46) Fakulteta. Umirovljen je 1951. Predavao je kolegije Projektiranje i građenje željeznica i puteva, Prometnice s prometnom tehnikom, Zemljani radovi i tuneli. U svom se stručnom radu bavio trasiranjem, projektiranjem i reambulacijom pruga te projektiranjem željezničkih objekata. Suautor je skripta Gradnja cesta i željeznica I (s J. Alačevićem, 1938).

Jušić, Pavao (Pleternica, 6. VIII. 1886 – Zagreb, 11. V. 1972), arhitekt, gradio je uglavnom male gradske stanove i industrijske objekte, bavio se organizacijom rada.

Diplomirao je arhitekturu 1913. na Visokoj tehničkoj školi u Pragu. Bio je gradski inženjer u Gradskom građevnom uredu u Zagrebu 1913–20., a 1915. pozvan je u ratnu službu te je kao vojni inženjer do 1918. radio u Crnoj Gori i Rumunjskoj. Od 1920. bio je profesor u zagrebačkoj Srednjoj tehničkoj školi, a od 1934. do umirovljenja 1946. školski inspektor stručnih škola Banske uprave. Kao honorarni nastavnik 1925–41. predavao je kolegij Poljoprivredno i šumarsko zgradarstvo na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet, sv. 2), a 1946–63. kolegij Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet).

U razdoblju prije rata kao gradski inženjer sudjelovao je u projektiranju i gradnji ubožnice na Svetom Duhu 64 (1913–14., danas Klinička bolnica Sveti Duh) i škole u Ulici Ante Kovačića 1 (1914., danas Farmaceutsko-biokemijski fakultet), a nakon rata izgradio je prve kolonije socijalnih malih stanova, dvokatne i trokatne kuće višestambenoga tipa, tradicionalističkoga izričaja – na Ciglani u Klaićevoj 9–11, Meršićevoj i na Selskoj cesti te na Kanalu (1920). Od 1920. do 1934. imao je ovlast za samostalan rad te je među ostalim projektirao dvoranu Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima na Tomislavovu trgu 19 (1922–23., danas Zagrebačko kazalište lutaka, poslije preoblikovano), palače Prve hrvatske štedionice u Slavonskom Brodu (1922–24) i Celju (1923–25), stambenu zgradu Brozović u ulici Medveščak 49 (1923–25), vile Košak u Dvorničićevoj 20 i Gutschy na Horvatovcu 2 (obje 1928), te više gospodarskih zgrada i pogona na fakultetskom dobru u Maksimiru (1929–30), planinskom gospodarstvu Mrzle Vodice (1930) i dr. Nakon osnutka Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata obnašao je dužnost tajnika Sekcije Zagreb (1919–24). Sastavio je rječnik s približno 1700 termina za područje graditeljstva, koji je kao prilog 1924. objavljen u Tehničkom kalendaru Društva hrvatskih graditelja. Godine 1922. posvetio se pokretu za znanstvenu organizaciju rada te je sudjelovao na međunarodnim kongresima u Pragu (1924), Bruxellesu (1925), Rimu (1927) i Parizu (1929). Oko 1930. bio je jedan od utemeljitelja organizacije Junako (Jugoslavenski nacionalni komitet za naučnu organizaciju rada), a njegovim je zauzimanjem potkraj 1930-ih osnovana Jugoslavenska komisija za standardizaciju.

Jamnicky, Velimir (Zagreb, 26. I. 1910 – Zagreb, 21. IX. 1945), arhitekt i urbanist, bavio se pretežno uređenjem gradova i izradbom regulacijskih planova.

Diplomirao je 1933. na Arhitektonskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Od 1934. do 1935. radio je kao inženjer u Odsjeku za novogradnje, a od 1935. do 1940. u Odsjeku za regulaciju grada u Građevnom odjelu Gradskoga poglavarstva u Zagrebu. Pri Tehničkome fakultetu utemeljio je 1938. Zavod za urbanizam i Katedru za urbanizam, kojima je bio predstojnik do 1945. Na tom fakultetu predavao je od 1940., u zvanju redovitoga profesora od 1944. Vodio je kolegije Urbanizam i Čuvanje građevnih spomenika.

U Odsjeku za regulaciju grada surađivao je u izradbi generalnoga regulacijskog plana grada Zagreba (1937–39) i generalnoga regulacijskog i konzervatorskog plana Kaptola (1937–39). Izradio je idejne projekte regulacijske osnove Celja (1935), Sušaka (1936., generalni regulacijski plan grada Sušaka 1937–39) i Ljubljane (1941) te projekt regulacije grada Varaždina (1941), a bio je suradnik i na planovima za urbanizaciju Travnika, Banje Luke i Senja. Autor je idejnoga nacrta crkve sv. Tereze od Djeteta Isusa na Sušaku (1936), te dogradnje zgrade Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (1940–41). Bio je 1945. otpušten s Fakulteta, te dodijeljen na rad u Srbiju. Odlazeći onamo, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći na pisti zračne luke na Borongaju.

Knoll, Petar (Vukovar, 3. IV. 1872 – Zagreb, 15. IV. 1943), povjesničar umjetnosti, jedan od pionira u proučavanju teorije arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj.

Diplomirao je pravo 1895. u Grazu. Studirao je 1909–13. povijest umjetnosti te doktorirao 1921. disertacijom Serbiens frühchristlicher Kirchenbau in vornemanjidischer Zeit na Sveučilištu u Beču, na kojem je neko vrijeme radio u Institutu za povijest umjetnosti kod Josefa Strzygowskoga te vodio struku južnoslavenskih umjetnosti. U Zagrebu se 1897. zaposlio u gradskoj upravi gdje je postao savjetnik, a od 1921. bio je lektor, te od 1930. do umirovljenja 1942. nastavnik na Filozofskom fakultetu. Kao honorarni je docent 1923–43. predavao povijest umjetnosti i arhitekture na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet, sv. 4) u Zagrebu, a 1937. na Sveučilištu u Pragu.

Bio je među prvim teoretičarima suvremene arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj. U eseju Ideologija moderne arhitekture (Arhitektura, Ljubljana 1933) razmatrao je bit moderne arhitekture polazeći od urbanizma, modernoga grada kao geometrijske figure bez centra, ističući apstraktnost kao zajedničku crtu arhitektonskih oblika. Znatan dio njegova publicističkog opusa bavi se pitanjima arhitekture i urbanizma Zagreba. Kritički se osvrnuo na regulacijsku osnovu Građevinskoga ureda grada Zagreba iz 1926 (Stari Zagreb i regulatorna osnova. Obzor, 1929), pisao o potrebi očuvanja povijesnih i umjetničkih spomenika (Agonija starog Zagreba, O gornjogradskom statutu, Nešto o obnavljanju starih zagrebačkih pročelja. Obzor, 1925., 1931–32) i upozoravao na važnost zakonitosti pri izgradnji (Urbanizam s osobitim obzirom na stari Zagreb. Književnik, 1930). Isticao je također kulturno-povijesni značaj urbanističkih cjelina (Stari Zagreb. Zagreb, 1938; Rab u opasnosti. Jutarnji list, 1939). S Brunom Bauerom je 1938. vodio polemiku na temu plana konzervacije i regulacije povijesno važnih dijelova Zagreba. Proučavao je islamsku umjetnost (O muslimanskoj umjetnosti u Bosni. Književnik, 1929) i njezin utjecaj na modernu arhitekturu. Značajan je i njegov rad o Maksimiru kao reprezentativnom primjeru vrtne umjetnosti (Maksimir i njegova prošlost. Hrvatski Zagreb, 1940). Napisao je predgovor i dopune katalogu Akademijska galerija Strossmayerova (Zagreb, 1922), a također je autor skripta Arhitektonski oblici III, IV; Povijest arhitekture I–IV; Povijest umjetnosti I, II (izdanja Tehničkoga fakulteta, nastala prije 1940).

Ursiny, Mihajlo (Michal, Michael) (Nedozor, Rakša, Slovačka, 17. VII. 1865 – Martin, Slovačka, 19. IX. 1933), slovački građevinski inženjer, jedan od pokretača tehničkoga visokoga školstva u Hrvatskoj.

Višu tehničku školu polazio je u Pragu, gdje je prvi državni ispit položio 1888. a drugi 1892. kada je izabran za asistenta. Od 1893. radio je u Praškom strojarskom dioničkom društvu. U Zagrebu je od 1895. kao glavni inženjer sudjelovao u projektiranju vodovoda, plinare i elektrane, a od 1897. predavao je na Građevnoj stručnoj školi te bio tajnik Društva inžinira i arhitekata. Zajedno s → Milanom Lenucijem predložio je 1899. ustroj inženjerskog odjela visoke tehničke škole, a rasprave o tom pitanju objavio je u brošuri Die Technische Hochschule in Agram (1899). O pitanjima važnosti inženjera i arhitekata, njihovoj djelatnosti u gospodarstvu i visokoškolskoj nastavi pisao je u zagrebačkim dnevnicima Agramer Zeitung i Agramer Tagblatt te u → Viestima Družtva inžinira i arhitekata. Od 1900. na Visokoj tehničkoj školi u Brnu predavao je strojarsku mehaniku kao izvanredni i od 1902. kao redoviti profesor; bio je dekan strojarsko-elektrotehničkog odjela 1900–01. i kulturno-tehničkog odjela 1908–09. te rektor 1902–03. Bavio se statičkim proračunima i među prvima ispitivanjem građevnih materijala. Projektirao je među ostalim, gradske plinare u Německom Brodu (danas Havlíčkův Brod) i Vyškovu te elektranu u Lounu.

Eškinja, Ivan (Prizren, 15. V. 1934 – Zagreb, 8. XI. 1999), kemijski inženjer, stručnjak za analitičke metode u kemijskoj tehnologiji.

Diplomirao je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1959., gdje je doktorirao 1973. disertacijom Studij oksidnih i oksihidratnih slojeva na aluminiju (mentor → B. Lovreček). U Zagrebu je radio u Tvornici dugmadi (1950–51), Tekstilnoj tvornici Pobjeda (1951–53), Geoistraživanjima (1959–62), a 1962. zaposlio se na Tehnološkome fakultetu, gdje je od 1985. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Instrumentalna analiza, Procesna analiza, Određivanje kvalitete zraka, Metode instrumentacije i monitoring kvalitete voda, Otrovni metali u atmosferi. Bio je predstojnik Zavoda za analitičku kemiju (1994–97), prodekan Fakulteta (1983–85, 1997–99) i dekan (1985–90). Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem korozije i zaštite materijala, razvojem separacijskih tehnika i analitičkih metoda za određivanje tragova metala i organskih zagađivala u vodama i atmosteri, razvojem elektrokemijskih osjetila, procesnim analizatorima za praćenje kakvoće zraka te ekološki prihvatljivim tehnologijama zbrinjavanja hidroksida teških metala. Suautor je udžbenika Semi-mikro kvalitativna analiza (s M. Gyiketta-Ogrizek, 1973) i Kvalitativna anorganska kemijska analiza (sa Z. Školjićem, 1984–97).

Zelić, Bruno (Osijek, 15. VII. 1973), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za bioprocese.

Diplomirao je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije 1996., gdje je doktorirao 2003. disertacijom Studij procesa biotransformacije glukoze u pirogrožđanu kiselinu u cijelim stanicama Escherichia coli (mentorica → Đ. Vasić-Rački). Na istom fakultetu radi od 1996., kao redoviti profesor od 2012. Na preddiplomskim i poslijediplomskim studijima predaje kolegije Bilanca tvari i energije, te Analiza i modeliranje ekoprocesa. Predstojnik je Zavoda za reakcijsko inženjerstvo i katalizu (2005–07., 2017–19), prodekan Fakulteta (2009–13) i dekan (2013–17). Voditelj je poslijediplomskoga specijalističkog studija Ekoinženjerstvo Sveučilišta u Zagrebu (2011–14., od 2017), te utemeljitelj poduzeća Comprehensive Water Technology u suvlasništvu Fakulteta i Sveučilišta. Znanstveno i stručno bavi se primjenom inženjerske metodologije u razvoju bioprocesa, provedbom biotransformacija i bioseparacijskih procesa u mikrostrukturiranim uređajima te razvojem matematičkih modela procesa. Suautor je udžbenika Environmental Engineering – Basic Principles (s V. Tomašić, 2008), više ekspertiza u suradnji s gospodarstvom, te dvaju patenata; glavni je urednik časopisa Chemical and Biochemical Engineering Quaterly (od 2018). Član je HATZ-a od 2012; voditelj HATZ-ova Centra za zaštitu okoliša i razvoj održivih tehnologija (od 2016) i Savjeta centara (od 2017). Dobitnik je HATZ-ove Nagrade »Vera Johanides« (2007), Godišnje državne nagrade za znanost za 2017. i drugih priznanja.

Zrnčević, Stanka (Zagreb, 2. I. 1946), kemijska inženjerka, stručnjakinja za katalitičko reakcijsko inženjerstvo.

Diplomirala je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1969., gdje je doktorirala 1981. disertacijom Utjecaj trovanja na prijenosna svojstva katalizatora u reakciji hidriranja benzena (mentor → Z. Gomzi). Od 1970. radila je na Kemijsko-tehnološkom institutu Tehnološkoga fakulteta, a od 1971. na Tehnološkome fakultetu, kao redovita profesorica od 1991; umirovljena je 2014. Predavala je kolegije Kataliza i katalizatori, Inženjerstvo u zaštiti okoliša, Reakcijsko inženjerstvo i kataliza, Katalitički reaktori, Katalitičko reakcijsko inženjerstvo, Kataliza u zaštiti okoliša. Sudjelovala je u ustroju i razvoju Zavoda za reakcijsko inženjerstvo i katalizu, kojega je bila predstojnica (1986–88., 2001–03). Prodekanica Fakulteta bila je 1995–97., a dekanica 1997–2001. Znanstveno i stručno bavi se katalitičkim reakcijskim inženjerstvom, napose primjenom katalize u zaštititi okoliša. Autorica je udžbenika Kataliza i katalizatori (2005). Dobitnica je godišnje nagrade HATZ-a »Rikard Podhorsky« (2008), a redovita članica te akademije je od 2009.

Neptun, poduzeće za ribarstvo te preradbu i konzerviranje ribe i ribljih proizvoda, osnovano 1946. u Komiži na Visu.

Prvu tvornicu za preradbu i konzerviranje ribe na istočnoj obali Jadrana osnovalo je društvo Fratelli Mardessich (Braća Mardešić), braće Kuzme i Josipa 1875 (prema nekim izvorima 1890) u Komiži. Na početku XX. st. poduzeće je zapošljavalo oko 200 radnika proizvodeći oko 20 000 sanduka ribe na godinu. Imalo je podružnice u Bijeloj u Boki kotorskoj (1905), Visu (1908) i Postirama (1937). Uoči II. svj. rata proizvodilo se oko 500 t ribe u ulju i oko 300 t ribe u soli, a 1941. poduzeće je stradalo u požaru. Na prijelazu XIX. u XX. st. osnovana su još dva poduzeća za preradbu ribe članova obitelji Mardešić. Društvo Frane Mardešić i drug osnovalo je pogone u Rukavcu (1891), Bolu (1902), Trogiru (1908) i Milni (1909), dok je Društvo Mardešić i drug (Mardešić i družina, Mardešić & Cia) osnovalo pogone u Komiži (1902) i Milni (1909); podružnice u Milni spojene su 1911. Za II. svj. rata pojedini su pogoni stradali, a oni neoštećeni su spojeni s pogonima poduzeća Sagena iz Komiže i Neptun d. d. iz Splita (osnovano 1923) u poduzeće Neptun sa sjedištem u Komiži 1946.













U novom poduzeću rad je bio organiziran u dvije proizvodne jedinice (Lov morske ribe i Prerada ribe) i dvije prateće jedinice (Uslužne djelatnosti i Radna zajednica). Proizvodna djelatnost tijekom vremena proširila se na soljenje ribe, konzerviranje svježe ribe u ulju, preradbu slane ribe u ulju i salamuri, a 1950-ih počela je i proizvodnja ribljega brašna i ulja. Poduzeće je izrađivalo drvenu i limenu ambalažu za sebe te limenu ambalažu i za potrebe drugih tvornica u Dalmaciji.

S obzirom na to da je proizvodnja uvelike ovisila o ulovu svježe ribe lokalnih ribara, tvornica je dugo godina nakon rata imala slabu proizvodnju (220–600 t ribljih konzervi na godinu). Iako je 1951–56. proizvodni pogon tvornice moderniziran (suvremeni strojevi za kuhanje ribe u kutijama, strojevi za proizvodnju ribljega brašna i ljuskastoga leda), proizvodnja se počela snažnije razvijati tek nakon što se poduzeće uključilo u organizaciju ribolova lokalnih ribara te organiziralo vlastiti ribolov nabavivši brodove plivaričare.

Tijekom 1960-ih proizvodilo je oko 800 t ribljih konzervi na godinu, a proizvodnja je znatno porasla nakon što je 1969. otvorena nova proizvodna linija za preradbu male plave ribe. Potkraj 1970-ih godišnja proizvodnja ribljih konzervi iznosila je oko 1700 t, ribljega brašna do 150 t, a bilo je oko 270 zaposlenih. Unatoč velikoj proizvodnji tvornica obično nije radila punim kapacitetom (kapacitet preradbe 1988. bio je 4000 t ribe u jednoj smjeni; najveći kapacitet u Hrvatskoj) jer je uvelike ovisila o dostupnim sirovinama. Tijekom 1970-ih i 1980-ih poduzeće je riblje konzerve izvozilo preko zagrebačkog posrednika → Jugoriba – export-import.

Izbijanjem Domovinskoga rata, početkom 1990-ih, preradba ribe se znatno smanjila (1990. 1822 t; 1992. 765 t sitne plave ribe), a od 1993. proizvodnja je gotovo prekinuta zbog slaba ulova morske ribe (nestašica u Jadranu) i visokih cijena na tržištu. Poduzeće je od 1994. poslovalo kao dioničko društvo. Zahvaljujući državnoj sanaciji, potkraj 1995. poslovanje je ponovno pokrenuto, no kako su gubitci bili viši od visine kapitala poduzeća, ubrzo je (1996) provedeno i restrukturiranje društva. Budući da je poduzeće poslovalo s gubitkom, tijekom vremena smanjivao se i broj zaposlenih, sa 175 (1993) na 70-ak (1997–2003). Proizvodna jedinica Ribolov ukinuta je 1996. zbog neisplativosti, a brodovi su prodani. Kako sanacija i restrukturiranje nisu uspjeli, potkraj 2003. proglašen je stečaj. Godine 2005. proizvodni su pogoni prodani srpskom poduzeću Interfish iz Belotinca kraj Niša, a završetkom stečaja 2007. poduzeće je likvidirano.

Kaštelan-Macan, Marija (Dubrovnik, 23. V. 1939), kemijska inženjerka, stručnjakinja za analitičku kemiju, kroničarka studija kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj.

Diplomirala je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) u Zagrebu 1957., gdje je doktorirala 1973. disertacijom Teorijska razmatranja kromatografskog procesa na tankom sloju (mentorica → V. Marjanović-Krajovan). Od 1963. radila je na istom fakultetu, od 1987. kao redovita profesorica; umirovljena je 2007. Predavala je kolegije Analitička kemija, Ispitivanje materijala (poslije Ispitivanje kvalitete), te na doktorskome studiju Kemijska analiza u sustavu kvalitete i dr. Na Fakultetu je bila predstojnica Zavoda za analitičku kemiju (1977–78, 1997–98, 2002–05), prodekanica (1989–91), dekanica Instituta kemijskog inženjerstva (1990–91) te prva dekanica Fakulteta pod današnjim nazivom (1991–93).

Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je analitička kemija, napose kemijska analiza okoliša i metode praćenja kvalitete materijala i proizvoda, a uže područje optimizacija kromatografskoga procesa i njegova primjena u zaštiti okoliša. Autorica ili suautorica je udžbenika Analitička kemija I (1985), Analitička kemija II (sa Z. Šoljićem, 1985), Analitička kemija. Volumetrija (sa Z. Šoljićem, 2002), Kemijska analiza u sustavu kvalitete (2003), Plošna kromatografija (2006). Bavi se također kemijskim nazivljem i poviješću studija kemijske tehnologije i inženjerstva u Hrvatskoj, te je autorica ili urednica niza djela iz edicije Istaknuti profesori FKIT-a, knjiga Počeci kemijsko-tehnološkog studija u Hrvatskoj (1989), Vizionari kemijsko-inženjerskog studija (2004), Živa baština Vladimira Preloga (2008), Srećko Turina (2013), a kao leksikografkinja autorica je Enciklopedijskoga rječnika analitičkoga nazivlja (2014) te niza članaka Hrvatskog biografskog leksikona LZ-a. Bila je pomoćnica ministra u Ministarstvu razvitka i obnove (1995–2000). Od 2008. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Kurajica, Stanislav (Dubrovnik, 24. XII. 1965), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za materijale.

Diplomirao je na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije 1991., gdje je doktorirao 1998. disertacijom Kristalizacija faza u sustavima dobivenim sol-gel postupkom (mentorica → E. Tkalčec). Od 1991. radi na istom fakultetu, od 2008. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Termodinamika i kinetika materijala, Kemija silikata, Nanomaterijali i nanotehnologije, Uvod u nanotehnologiju, Rendgenska difrakcija u inženjerstvu materijala. Predstojnik je Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale (2003–05., od 2015), bio je prodekan fakulteta (2005–09) i dekan (2009–13). Znanstveno i stručno bavi se tehničkom keramikom, staklokeramikom i nanomaterijalima, naprednim metodama sinteze, posebice sol-gel i hidrotermalnom sintezom, kinetikom reakcija u čvrstome stanju, rendgenskom difrakcijom. Autor je knjige Uvod u nanotehnologiju (sa S. Lučić Blagojević, 2017). Osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog društva za keramičke materijale (2018).

Rogošić, Marko (Split, 9. III. 1969), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko-inženjersku termodinamiku i fizikalnu kemiju.

Diplomirao je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu 1991., gdje je doktorirao 1998. disertacijom Istraživanja mješljivosti kopolimera stirena i akrilonitrila (mentorica → H. J. Mencer). Od 1991. radi na istom fakultetu, od 2009. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Kemijsko-inženjerska termodinamika i Termodinamika realnih sustava. Bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju (2003–05., 2009–11) te prodekan Fakulteta (2013–17). Područja znanstvenog i stručnog interesa su mu kemijsko-inženjerska termodinamika, fizikalna kemija polimera te polimerno reakcijsko inženjerstvo. Glavni je urednik časopisa Glasnik AMACIZ (2007–12) te → Chemical and Biochemical Engineering Quaterly (od 2018). Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2011).

Brihta, Ivan (Brichta) (Osijek, 14. IV. 1903 – Zagreb, 28. XI. 1960), kemijski tehnolog, stručnjak za polimere.

Diplomirao je kemiju na Češkoj visokoj tehničkoj školi (České vysoké učení technické) u Pragu 1925., a doktorirao je disertacijom Određivanje toplina esterifikacije i dehidriranja kao entropije estera na bazi termodinamike na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1958. Isprva je radio kod privatnog industrijalca u Zagrebu, a 1933–41. u Tvornici grafičkih boja Chromos u Samoboru i u Tvornici boja i pokosti Moster. Nakon progona zbog židovskoga podrijetla, od 1943. djeluje pri Štabu NOVJ u Bariju te u ZAVNOH-u u Šibeniku, a nakon rata u Ministarstvu industrije i rudarstva NR Hrvatske. Od 1946. voditelj je Laboratorija za organsku sintezu Instituta za industrijska istraživanja pri istom ministarstvu (do 1954), te honorarni nastavnik Tehničkoga fakulteta (od 1956. Tehnološki fakultet) u Zagrebu. Među prvima se u nas bavio istraživanjima u području organske sinteze, termodinamike i tehničke katalize, prvi je sintetizirao umjetnu smolu (oko 1940), te je jedan od utemeljitelja domaće industrije umjetnih smola i polimernih materijala. Autor je knjiga Nauka, život i tehnika (s R. Podhorskym, 1933), Mogućnosti kemijskog iskorišćenja metana s osvrtom na noviji razvoj kemijske termodinamike (1940), Elektricitet i kemija (1946), Kataliza u kemijskoj industriji (1952). Bio je predsjednik Sekcije kemičara Društva inženjera i tehničara Hrvatske (→ Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa) 1947–49.

Damjanić, Anđelko (Split, 2. VIII. 1922 – Zagreb, 21. IX. 1975), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemiju, aromatično i ljekovito bilje.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1951., a doktorirao na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu 1970. disertacijom Furokumarini lišća dalmatinskih sorata Ficus carica L. (mentor B. Akačić). Radio je u tvornici Jugovinil u Kaštel Sućurcu (1951–61). Jedan je od utemeljitelja Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, gdje je 1961. postao docent i voditelj Zavoda za organsku kemiju, te izvanredni profesor 1970. Bio je prodekan (1962–64., 1972–74) i dekan (1964–66) toga fakulteta. Istaknuo se modernizacijom nastavnih planova te nastojanjima oko osnutka Sveučilišta u Splitu. Bavio se prirodnim organskim spojevima izoliranima iz dalmatinskog → ljekovitog i aromatičnog bilja. Autor je udžbenika Organska kemija I, II (1966., 1971) i Uvod u znanstveni rad (1972) te knjige Aromatsko i ljekovito bilje (1969).

sirovine za proizvodnju cementa → cement

Bravar, Mladen (Gospić, 28. X. 1926 – Zagreb, 5. VI. 2015), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemijsku tehologiju.

Diplomirao je 1951. na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1961. disertacijom Proučavanje degradacije celulozne molekule utjecajem oksidacijskih sredstava (mentor → M. Krajčinović). Na istom fakultetu bio je zaposlen od 1952., od 1972. kao redoviti profesor; umirovljen je 1991. Predavao je kolegije Tehnologija organske prerađivačke industrije, Kemija i tehnologija celuloze i papira, Kemija detergenata i Makromolekularni procesi. Bio je predstojnik Zavoda za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju (1961–80), voditelj Kemijsko-tehnološkog odjela (1968–70) i dekan Tehnološkoga fakulteta (1979–83). Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem celuloze i deterdženata, papira, tekstila, prirodnih i sintetskih polimera te njihove degradacije i stabilizacije.

Puratić, Mario (Puretić) (Sumartin na Braču, 26. VI. 1904 – Santa Barbara, SAD, 6. I. 1993), izumitelj mehaničkoga koloturnika.

Iselio se u SAD 1929. Radio je u čeličanama te u luci u New Yorku. Nakon II. svj. rata preselio se u San Pedro, u kojemu su bili nastanjeni brojni hrvatski iseljenici, nekoć poznati ribari, gdje se zaposlio kao ribar. Radeći na tunolovcima, susretao se s tadašnjom problematikom toga posla. Izumio je mehanički koloturnik za brzo i lako izvlačenje mreže iz mora nazvan Power Block. Patentirao ga je 1954., a u hrvatskom se ribarstvu rabi od 1963. Zbog zasluga u ribarstvu Obrazovna fundacija za vlasnike intelektualnog vlasništva proglasila ga je 1975. izumiteljem godine. Od 1969. do 1979. na kanadskoj novčanici od pet dolara nalazila se slika ribarskoga broda s njegovim koloturnikom. Od 1954. do smrti Puratić je Patentnom uredu SAD-a prijavio više od 20 pronalazaka, uglavnom vezanih uz unapređenje ribolovnih alata.







Puratićev mehanički koloturnik sastoji se od posebno prilagođenoga kolotura sa žlijebom obloženim gumom, zavješenog na brodsku dizalicu. Prvi koloturnici bili su pogonjeni brodskim vitlom i užetom, dok se danas rabe hidraulični sustavi koji omogućuju daljinsko upravljanje, tj. promjenu smjera i broja okretaja koloturnika. Prevlačenjem jednoga kraja mreže plivarice preko koloturnika te njegovim okretanjem izvlači se mreža na palubu uz minimalan ljudski rad. Poduzeće Marine Construction & Design Company iz Seattlea, u kojem je Puratić radio kao savjetnik, uključilo se od 1958. u proizvodnju i usavršavanje koloturnika te danas proizvodi četiri modela, ovisno o veličini broda, mreže, područja ribarenja te načinu pogonjenja hidrauličnoga sustava: standardni model, model s otvorom odozgo, model s bočnim otvaranjem i model sa specijalnim aplikacijama.







Svojim je izumom Puratić pokrenuo revoluciju u svjetskome ribarstvu, osobito u lovu na tune golemim tunolovnim plivaricama, ali i u lovu na srdele, inćune, lokarde, losose i drugu ribu. Primjena koloturnika se za manje od desetljeća proširila sa sjevernoga Pacifika i američke zapadne obale cijelim svijetom, od Norveške do južne Afrike i Japana te je uvedena u sve svjetske ribarske flote.

Bogdanović, Martin Mate (Bogdanovich; Joseph) (Komiža, 5. XI. 1882 – San Pedro, SAD, 18. VI. 1944), gospodarstvenik i dobrotvor.

Emigrirao je u SAD 1908. i zaposlio se u ribarskoj industriji. U početku se uspješno bavio izlovom sardina, pa je 1910. već posjedovao vlastiti brod. Godine 1914. kupio je California Fish Company, a 1917. s Josipom P. Mardešićem, Nickom Viličićem te Jamesom i Ivom Mirkovićem (svi hrvatski iseljenici) utemeljio je poduzeće French Sardine Company, koje se bavilo konzerviranjem srdele, a poslije i tune (od 1940-ih). Bila je to prva tvornica ribljih konzervi na zapadnoj obali SAD-a. Za I. svj. rata konzervirala je ribu i prodavala je američkoj vojsci. Do 1930-ih izrasla je u jednog od najvećih riboprerađivačkih koncerna i postala je najveći svjetski pogon za konzerviranje ribe, zapošljavajući više od 1000 radnika. Bogdanović je zapošljavao uglavnom hrvatske iseljenike, a srdele je kupovao od tamošnjih ribara Hrvata. Tijekom velike gospodarske krize u SAD-u četvorica partnera povukla su se iz poduzeća, koje je Bogdanović nastavio voditi sam. Godine 1942. poduzeće French Sardine Company počelo je prodavati svoje proizvode pod robnom markom Star-Kist, a 1953. promijenilo je naziv u Star-Kist Foods. Ostalo je u vlasništvu obitelji Bogdanović do 1963., a nakon većih gubitaka i poteškoća u poslovanju novi ga je vlasnik ugasio 1984. Bogdanović je bio predsjednik Sea Tuna Packing Co. iz San Diega i odbornik trgovinske komore San Pedra.

Pomagao je socijalne i kulturne akcije hrvatskih iseljenika u Kaliforniji. Podignuo je Jugoslavenski dom u San Pedru (1926; od 1992. nosi naziv Dalmatinsko-američki klub), bio predsjednik Jugoslavenskog kluba, predsjednik odbora koji je tijekom II. svj. rata novčano pomagao Narodnooslobodilačku borbu Jugoslavije, te blagajnik Ujedinjenoga odbora južnoslavenskih Amerikanaca (United Committee of Southern Slavic Americans).

Božičević, Juraj (Vrbovsko, 7. X. 1935 – Zagreb, 27. III. 2016), elektrotehnički inženjer, kibernetičar i stručnjak za automatizaciju.

Diplomirao je 1961. na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Nova metoda mjerenja kapilarnih pomaka pomoću kapacitivno-otporničkog osjetila (mentor → V. Bego; sv. 4). Na istom fakultetu zaposlio se 1961. kao stručni suradnik. Od 1963. radio je na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), do 1972. u sisačkim odjelima tog fakulteta; od 1967. bio je docent, a od 1981. redoviti profesor. Bio je osnivač Laboratorija za mjerenja i vođenje procesa (1965) te predstojnik istoimenog Zavoda (1986–2004). Predavao je kolegije iz područja mjerenja, regulacije, automatizacije, vođenja procesa, tehničke kibernetike, kemotronike, inovacija i dr. Utemeljio je studije instrumentacije (1967) te tehničke kibernetike i sustavskog inženjerstva (1971). Umirovljen je 2005.

Znanstveno se bavio teorijom i primjenom mjerenja i vođenja procesa, teorijom sustava i kibernetikom, inovacijama i tehnologijskim razvojem, te je osobito zaslužan za razvoj područja procesnih mjerenja i vođenja procesa, te njegovu praktičnu primjenu u industriji. Autor je više patenata te knjiga Automatsko vođenje procesa (1971), Temelji automatike I, II (1978, 1979), Gledajući budućnost, što Hrvatskoj znači znanje (2003), Inovacija i njeno kultiviranje (2009) i dr. Bio je jedan od osnivača i predsjednik HATZ-a (1997–2003), utemeljitelj Hrvatskog društva za sustave CROSS (1991), pomoćnik ministra za visoko školstvo (1993) i državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja RH (2004–05). Bio je aktivni član Međunarodne mjeriteljske konfederacije (IMEKO) u kojoj je obnašao različite dužnosti. Dobitnik je državne Nagrade za životno djelo (2002) i drugih priznanja. Njegova je bista postavljena 2018. u dvorištu Doma HATZ-a u Kačićevoj ulici u Zagrebu.

Barač, Milutin (Paukovec kraj Donje Zeline, 14. II. 1849 – Donja Zelina, 22. VII. 1938), kemijski inženjer, prvi direktor riječke rafinerije nafte.

Studirao je kemiju na Kemijsko-tehničkoj školi pri Visokoj tehničkoj školi u Grazu (TH Graz), a diplomirao 1872. na kemijskom odjelu Visoke tehničke škole u Beču (TH Wien). Prije no što je diplomirao počeo je raditi u rafineriji nafte Gustava Wagenmanna u Beču, gdje je kao inventivan stručnjak osmislio i patentirao postupak dobivanja cerezina pročišćivanjem mineralnoga voska. Postavši tehničkim direktorom novoosnovanoga budimpeštanskoga dioničkoga društva Rafinerija mineralnog ulja (→ Rafinerija nafte Rijeka), početkom 1883. preselio se u Rijeku, gdje je vodio izgradnju jedne od prvih industrijskih rafinerija nafte u Europi, puštene u pogon 14. IX. 1883. Riječku rafineriju vodio je uspješno 37 godina (do 1920), a od 1890-ih bio je tehnički direktor i drugih rafinerija koje su priključene društvu, onih u Braşovu (Rumunjska) i Bogumínu (Češka). Kao jedan od prvih hrvatskih kemijskih tehnologa i ključna osoba prve rafinerije u Hrvatskoj, zaslužan je za utemeljenje i razvoj domaće petrokemijske industrije.

Amaterski se bavio zoologijom, napose ornitologijom i ihtiologijom; bavio se i pčelarstvom, te je konstruirao posebnu košnicu (baračevka). Bio je aktivan u društvenom životu, te pomagao kulturne ustanove i udruge. Danas jedna riječka ulica nosi njegovo ime.