Franotović, Damir (Korčula, 27. IX. 1913 – Houston, 7. X. 1982), rudarski inženjer, stručnjak za ležišta boksita.

Diplomirao je 1939. studij rudarstva na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Radio je kao glavni inženjer i upravitelj u poduzeću Boksitni rudnici Drniš (1940–58), potom u rudnicima boksita u Grčkoj (1958–60), rudnicima fosfata u Jordanu (1960–62. i 1965) i Tunisu (1963–64). Do umirovljenja 1980. bio je zaposlen u zagrebačkom poduzeću Geotehnici kao priznati rudarski projektant za rudnike boksita i nemetala te stručnjak za grafičko prikazivanje rudarsko-geoloških pojava. Objavljivao je u periodicima radove o ležištima boksita te o aluminijskoj industriji u Hrvatskoj. Važan je njegov rad Boksiti Dalmacije, njihova problematika i perspektive, objavljen u beogradskoj Tehnici 1954. kao prva temeljitija dokumentirana ocjena rudarske vrijednosti sjeverne Dalmacije, nakon čega je počelo razdoblje opsežnijih istraživanja ležišta boksita na tom području.

Tomašić, Vesna (Sisak, 18. VI. 1964), kemijsko‑tehnološka inženjerka, stručnjakinja za katalitičko reakcijsko inženjerstvo.

Diplomirala je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) 1990., gdje je doktorirala 1999. disertacijom Neposredna katalitička razgradnja dušikovog monoksida na Cu/ZSM-5 zeolitima (mentorica → S. Zrnčević). Od 1990. zaposlena je na istome fakultetu, od 2011. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Kataliza i katalizatori, Kemijski reaktori, Katalitičko reakcijsko inženjerstvo, Tehnološki procesi u zaštiti zraka, Analiza i modeliranje kemijskih reaktora i dr. Bila je prodekanica Fakulteta (2005–09), predstojnica Zavoda za reakcijsko inženjerstvo i katalizu (2009–11), voditeljica doktorskoga studija Kemijsko inženjerstvo (2010–15). Bavi se katalitičkim reakcijskim inženjerstvom, napose fotokatalizom u zaštiti okoliša, intenzifikacijom procesa u zaštiti okoliša, fotokatalizom u uvjetima simuliranoga Sunčeva zračenja, te je bila voditeljica dvaju međunarodnih projekata. Članica je HATZ-a od 2009.

Moguš-Milanković, Andrea (Zagreb, 23. VI. 1953), kemijska inženjerka, stručnjakinja za anorganske materijale.

Diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu 1978., gdje je doktorirala 1988. u Institutu Ruđer Bošković disertacijom Termički stimulirana depolarizacijska struja fenol-formaldehidne smole (mentor M. Topić). U istom je institutu bila zaposlena od 1978. u Laboratoriju za kemiju čvrstoga stanja, a od 1990. u Zavodu za fiziku materijala, odn. Centru za nuklearnu magnetsku rezonanciju (2007); u zvanju je znanstvene savjetnice od 2007. Umirovljena je 2019. U Institutu je bila voditeljica više znanstvenih projekata, osnivačica i voditeljica Laboratorija za funkcionalne materijale (2008–19), te pomoćnica ravnatelja (2006–09). Kao naslovna docentica, izvanredna i redovita profesorica predavala je u Zagrebu na Stomatološkome fakultetu (Materijali u stomatologiji) i Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (Istraživanje i primjena anorganskih materijala, Kemija čvrstoga stanja), na Odjelu za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci (Uvod u bioanorgansku kemiju, Istraživanja i primjena novih materijala u medicini), na Zajedničkom doktorskom studiju Biomaterijali zagrebačkog Instituta i riječkog i osječkog sveučilišta (Molekularne bioznanosti) te kao gostujuća profesorica na sveučilištu u Częstochowi u Poljskoj. Bavi se istraživanjem materijala, stakla, staklokeramike, biomaterijala i dentalnih materijala sa specifičnim strukturnim, električnim i termičkim svojstvima. Članica je HATZ-a od 2005.

Vartilen → Varteks d. d.

Jelinek, Žuži (rođena Zsuzsanna Ferber) (Budimpešta, 17. VII. 1920 – Zagreb, 23. I. 2016), modna kreatorica, zaslužna za individualne proboje hrvatske mode u svijet.

Krojački zanat učila je u Zagrebu i Budimpešti. Usavršavala se u Parizu u salonu Nine Ricci te kratko kod Coco Chanel (1937–39). Vlastiti krojački obrt vodila je u Zagrebu 1940–41. te u Sušaku 1941–43. U Zagrebu je 1945. nastavila voditi modni salon do 1962., kada je otišla u Ženevu gdje je 1963. također otvorila modni salon. Od 1964. do umirovljenja 1985. ponovno je vodila salon u Zagrebu. Samostalne modne revije na području bivše Jugoslavije priređivala je od 1947., a 1957–62. i po cijelome svijetu (SAD, Japan, Kina, Tajvan, Indija, Burma, Nepal, Iran, Izrael, Kenija, Brazil). Kreirala je za tvornice Varteks (1956–62. i od 1973), Nada Dimić (od 1968) i Sloga, te za robnu kuću Bergdorf-Goodman u New Yorku (1959–69). Utjecala je na promjenu gledišta o modi i pridonijela otvaranju naše okoline svjetskim modnim zbivanjima. Autorica je desetak knjiga, među kojima se ističu one o povijesti mode s praktičnim savjetima za odijevanje: Tajna dobro odjevene žene (1961) te Čar mode (1971) i Tajna mode (1995), koje sadrže i jedinstven leksikon tekstilnih pojmova. Objavila je autobiografiju Žuži. Život Žuži Jelinek (2014). Bavila se i modnim novinarstvom.







Raffaelli, Dubravka (Han Pijesak, BiH, 2. I. 1932 – Zagreb, 30. IX. 2019), kemijska inženjerka, stručnjakinja u području tekstilnih vlakana.

Diplomirala je 1956. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirala 1976. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Prilog proučavanju kristaliničnosti i orijentacije poli(etilentereftalatnih) vlakana (mentor → M. Žerdik). Od 1956. radila je kao nastavnica u Srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu, a 1960. kao vanjska asistentica na tekstilnom usmjerenju Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu. Nakon što je taj studij ukinut, 1960. s M. Žerdikom je kao njegova prva suradnica prešla na tekstilno-kemijski smjer Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet), gdje je 1984. izabrana u zvanje redovite profesorice. Ondje je radila sve do umirovljenja 2000. Bila je nositeljica kolegija Tekstilna vlakna i Struktura i svojstva vlakana. Njezin znanstvenoistraživački i stručni rad odvijao se u području istraživanja strukture i svojstava tekstilnih vlakana, ispitivanja tekstilnih proizvoda i razvoja obrazovnoga procesa. Bila je suradnica časopisa Tekstil i Polimeri te LZ-a u izdanjima koja su se bavila tekstilnom strukom. Priredila je zbirku poezije i eseja o Boki kotorskoj Nedosanjana Boka Frana Alfirevića i Viktora Vide (2007).

Orešković, Vladimir (Đurđevac, 1. I. 1928 – Zagreb, 2. III. 2016), strojarski inženjer i stručnjak za tekstilnu tehnologiju, osnivač tekstilno-mehaničkoga smjera na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Diplomirao je 1954. na Strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1), a doktorirao 1975. na Tehničkome sveučilištu u Dresdenu disertacijom Neue Erkenntnisse bei der Prüfung der schwachen Stellen an Garnen auf Basis der partiellen Dehnbarkeit mit der Methode der fortlaufenden Dehnung. Od 1954. radio je u Pamučnoj industriji Duga Resa, a od 1959. u Karlovcu je predavao na Višoj kožarskoj školi te bio znanstveni suradnik u Institutu za kožarstvo. Od 1963. bio je nastavnik na Višoj tekstilnoj tehničkoj školi u Zagrebu, gdje je obnašao i dužnost dekana (1968–72). Bio je jedan od osnivača studija tekstilno-mehaničke tehnologije na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet). Ondje je od 1972. honorarno predavao kolegije tekstilno-mehaničkih struka, posebno tkalaštva, a kao stalni nastavnik zaposlio se 1978., u zvanju redovitoga profesora od 1982. Umirovljen je 1998. Bio je prvi predstojnik Zavoda za tekstilno-mehaničku tehnologiju. Bavio se projektiranjem i izradbom programa za kreiranje uzoraka i konstrukcije žakardnih tkanina računalnim putem. Redovitim članom HATZ-a postao je 1994. Bio je član uredništva časopisa Tekstil (1965–90).

Varteks d. d., poduzeće za proizvodnju i prodaju odjeće sa sjedištem u Varaždinu, utemeljeno 1918; najveće hrvatsko tekstilno poduzeće.

Glavni osnivači i većinski vlasnici poduzeća u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bili su tvorničari braća Rudolf i Ernst Stiassny. Braća su prije I. svj. rata bila vlasnici tekstilne tvornice u Brnu. Prigodom modernizacije te tvornice stare strojeve dopremili su u Varaždin i osnovali Tekstilnu industriju Varaždin d. d. (Tivar) na lokaciji tadašnje tvornice pamučnih i lanenih tkanina. Predmet rada poduzeća, kako stoji u izvornim dokumentima, bilo je »tvorenje, izrađivanje i promet svakovrsnih tekstilnih i ovima srodnih predmeta, kao i trgovina njima«. Proizvodnja je bila neznatna i ograničena do 1922., kada su vlasnici odlučili modernizirati pogone te započeti proizvodnju vunenoga prediva i tkanina. Tvornica je tada raspolagala trima širokim slogovima za češljanje s prijenosnom vrpcom i strojevima za predenje, 48 tkalačkih stanova s pomoćnim strojevima, strojem za pranje vune sa šest bazena, te drugim strojevima potrebnima za rad bojionice i apreture. U sljedećih nekoliko godina proizvodila su se sukna za građanska i vojnička odijela, kao i tkanine za vojne kabanice, čoju i tzv. šojak. Proizvodilo se oko 600–700 m sukna na dan, a zaposlenih je bilo oko 150.







Proizvodnja konfekcije – odjevnih predmeta – započela je 1926. na 36 strojeva, od kojih su tri bila industrijska – rupičarka, gumbičarka i stroj za šivanje zapora. Time je pokrenuta prva lančana proizvodnja tekstila na industrijski način na području Kraljevine SHS. Prvi veliki naručitelj bila je vojska Kraljevine SHS s narudžbom od 5000 uniformi. Broj zaposlenih te godine povećao se na 600. Prodaja vlastitih proizvoda putem trgovačke mreže započela je 1929., kada je otvorena prva trgovina u Varaždinu, a u sljedećih je desetak godina bilo otvoreno 178 prodavaonica diljem Kraljevine Jugoslavije.

Početkom 1930-ih dio pogona modernizirao se te su otvoreni i novi. Industrijski kompleks je 1935. obuhvaćao 17 zgrada u kojima je radilo 1800 radnika, te još njih 300 diljem zemlje. Proizvodilo se oko dva milijuna metara sukna na godinu. Nakon novog širenja poduzeća 1938. tvornica je imala 18 češljara, 12 738 vretena za grebenanu vunu i 329 razboja. Početkom II. svj. rata vlasti NDH stavile su poduzeće pod državnu upravu te je ono radilo za potrebe vojne industrije. Potkraj II. svj. rata zaposlenih je bilo oko 2300.







Nakon rata poduzeće je nacionalizirano te je 1948. promijenilo ime u Varaždinska tekstilna industrija (Varteks). Prva poslijeratna modernizacija započela je 1950., kada je sagrađena nova zgrada bojionice, skladište sirovina, zgrada razvrstaonice, dječje jaslice i učenički dom. Iste godine u poduzeću je osnovan prvi radnički savjet u NR Hrvatskoj, te je Varteks bio među prvim poduzećima u koje je uvedeno radničko samoupravljanje. U sljedećih nekoliko godina proizvodnja se širila te su se otvarali novi pogoni u Bednji, Ivancu, Ludbregu, Vinici i Novome Marofu.









Nova modernizacija odvijala se u razdoblju 1961–65., kada su pušteni u rad novi pogon konfekcije, predionice kamgarna i tkaonice sa tkalačkim strojevima Sulzer. Istodobno je suknara dobila nove strojeve za preradbu krpa, predionice za vlačanu i češljanu pređu, 94 stroja Sulzer, strojeve za bojionicu i doradbu, strojeve za sušenje, fiksiranje, češljanje, šišanje, apreturu i novi kotao. Nakon obnove tkaonica je postala najvećom u Jugoistočnoj Europi. Modernizacijom je bila omogućena preradba, uz vunu i regenerat koji su do tada bili osnova proizvodnje, celuloznih, poliamidnih i poliesterskih vlakana. S novom tehnologijom Varteks je postao jedan od važnijih europskih proizvođača tkanine iz mješavine vune i poliestera. Postupno se povećavao broj zaposlenih koji je najveći bio 1969. oko 11 500. Međutim, nedostajalo je stručnih kadrova te je Varteks zajedno s VIS-om, Čateksom i MTČ-om sudjelovao u osnivanju Više tekstilno-tehničke škole u Varaždinu 1961.







Prvi izvoz svojih proizvoda poduzeće je ostvarilo početkom 1960-ih. Najviše se izvozilo u Veliku Britaniju, Saveznu Republiku Njemačku i SSSR. Zbog sve većega izvoza 1971. osnovan je Vartimpeks koji je uskoro postao jedna od najvećih uvozno-izvoznih kuća u SFRJ. Prva modna marka Varteks International osnovana je 1972. Nova rekonstrukcija i modernizacija započela je početkom 1970-ih; 1974–78. izgrađena je nova zgrada predionice češljane pređe, skladište sirovina, moderniziran je strojni park bojionice, apreture i tkaonice te predionice za izradbu grebenane pređe. Poduzeće se reorganiziralo u SOUR od 12 OOUR-a i 10 RO-a. Vrhunac proizvodnje dosegnut je 1981. kada je proizvedeno 2540 t pređe iz koje je izrađeno više od pet milijuna metara tkanine. Varteks je tada bio najveći tekstilni kombinat u SFRJ.







Proizvodnja traperica započela je 1977., no bez većih uspjeha. Godine 1983., kada je postao licencirani partner poduzeća Levi Strauss & Co., Varteks je pokrenuo proizvodnju Levi’s traperica u rekonstruiranome pogonu tkaonice u Novome Marofu. Traperice su se proizvodile do 2008., dok je ugovor za distribuciju proizvoda poduzeća Levi Strauss & Co. trajao do 2013., pa je Varteks bio posljednji licencirani partner toga poduzeća u Europi.







Zbog sve veće uporabe sintetičkih tkanina u proizvodnji, Varteks je 1979. pustio u pogon Tvornicu poliesterskih vlakana Vartilen. Vartilen je bio jedna od najmodernijih tvornica u SFRJ s djelomično računalno upravljanom proizvodnjom. Međutim, zbog problema s uvozom sirovina tvornica se ubrzo suočila s problemima te je potkraj 1980-ih bila privatizirana, a 1996. bio je proglašen stečaj.

Kraj 1980-ih obilježile su serije štrajkova zbog neisplate plaća, a početkom 1990-ih poduzeću je nove probleme uzrokovao gubitak mnogih poslovnih prostora izvan Hrvatske. Godine 1991., kao priprema za nadolazeću privatizaciju, osnovan je Varteks holding, koji se je sastojao od deset društava sa 7376 zaposlenih. Službena pretvorba poduzeća u dioničko društvo dogodila se 1993. Plan je bio profilirati se kao poduzeće za proizvodnju visokokvalitetnih proizvoda, pa je uz suradnju s poduzećem Levi Strauss & Co. sklopljen ugovor i s poduzećima Hugom Bossom i Versaceom, te je pokrenuta vlastita modna marka DiCaprio. Broj radnika 1996. iznosio je 4584.







U XXI. stoljeće Varteks je ušao s problemima svojstvenima tekstilnoj industriji diljem Europe. Pod pritiskom jeftinih proizvoda iz Azije proizvodnja i broj zaposlenih smanjuju se (2015. bila su 1342 radnika), međutim Varteks i dalje ostaje predvodnik tekstilne industrije u Hrvatskoj. Godine 2013. provedena je uspješna predstečajna nagodba, dok je 2018. provedena uspješna dokapitalizacija.

Ryznar, Sebastijan (Olovo, BiH, 19. XI. 1907 – Zagreb, 7. X. 1983), kemijski inženjer, jedan od pionira i promicatelja tekstilne struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1933. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1934. do umirovljenja 1978. predavao je na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (od 1947. Ekonomski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1961. izabran u zvanje izvanrednoga profesora. Ondje je bio višegodišnji predstojnik Zavoda za tehnologiju i pročelnik Katedre za tehnologiju s poznavanjem robe, te osnovao Laboratorij za ispitivanje tekstila. Bio je i honorarni nastavnik kolegija Ispitivanje tekstila na studiju tekstilne tehnologije Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (1961–81). Zaslužan je za osnutak srednjih i viših tekstilnih škola u Hrvatskoj, bio je prvi pomoćnik → Mladenu Žerdiku u osnivanju studija tekstilne tehnologije na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od osnivača i predsjednik Društva inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (1949–65), te predsjednik Saveza inženjera i tehničara Hrvatske (1951–58) i Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije (1952–56). Organizirao je prvi kongres inženjera i tehničara tekstilaca Jugoslavije u Mariboru 1955. Suosnivač je časopisa Tekstil (1952) te glavni urednik (1955–67).

Pamučna industrija Duga Resa, poduzeće za proizvodnju tekstila i odjeće osnovano 1884. u Dugoj Resi. Osnovao ga je bečki veletrgovac Josef Jerusalem kupivši mlin na Mrežnici te, dogradivši ondje nove zgrade, pokrenuo 1885. pod nazivom Kraljevska zemaljska ovlašćena pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi. Okolnosti koje su uvjetovale osnivanje tvornice bile su dobra željeznička veza s riječkom lukom kao i prometna veza s unutrašnjošću, te mogućnost korištenja jeftine radne snage uz dovoljnu količinu vode potrebne za tehnološki proces. Proizvodnja je u početcima bila promišljena tako da zadovolji tamošnje seosko stanovništvo koje je tražilo razmjerno grube materijale, pa su se proizvodile uglavnom sirova, bijeljena i obojena pređa. Predionica je tada imala oko 5000 vretena, a tkaonica 60 tkalačkih strojeva. Potrebnu pogonsku snagu davale su dvije vodne turbine, svaka od po 150 KS (110,25 kW). Godine 1889. predionica je uništena u požaru, a nova je otvorena potkraj 1890. s više od 12 000 vretena. Tijekom razvoja tvornica je uspjela postići kvalitetu zbog koje su njezini proizvodi postali poznati u zemlji i inozemstvu, o čemu svjedoče odlikovanja dobivena na izložbi u Budimpešti 1896. i Parizu 1900. Vodeći poduzeće iz Beča, Jerusalem je 1896. sjedište formalno prenio u Budimpeštu te ga preimenovao u Domaća tvornica predenja i tkanja pamuka Duga Resa d. d., prepustivši dio dionica Peštanskoj komercijalnoj banci. Kupnjom automatskih tkalačkih strojeva 1901. poduzeće je dobilo jednu od prvih automatskih tkaonica u Srednjoj Europi. Godine 1912. sklopljen je ugovor s karlovačkom električnom centralom u Ozlju za dobavu električne energije.







Uoči I. svj. rata tvornica je zapošljavala više od 3000 radnika. U ratnome razdoblju proizvodnja je bila preorijentirana za vojne potrebe (vojničko rublje, zavojni materijal, platno za šatore, vreće za pijesak, medicinska vata i sl.), a nakon rata u poduzeće se ponovno investiralo modernizacijom, povećanjem i izgradnjom novih pogona. U sastav tvornice 1929. ušla je Zagrebačka tvornica čarapa Mira d. d., osnovana 1921. Time je tvornica dobila novi pogon, pletionicu sa 107 pletaćih strojeva i 105 radnika. U sklopu tvornice Mira je ostala do 1946., kada je preseljena u Samobor i udružena s tvornicom čarapa Standard iz Karlovca. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova dugoreška tvornica je dosegnula proizvodni maksimum 1937., kada je u punoj iskorištenosti kapaciteta proizvela 15,2 milijuna metara tkanina i 4500 tona industrijske pređe. Tijekom II. svj. rata ponovno je proizvodila materijal potreban vojsci.

Godine 1945. promijenila je naziv u Pamučna industrija Duga Resa, a zapošljavala je oko 2000 radnika. U tvornici se proizvodila pređa od svih vrsta pamuka, konac, stijenje za svijeće, vata za pokrivače, različita pamučna roba, tkanine za hlače, uniforme i odijela, platno za jedra, ručnici, stolnjaci, ubrusi i dr. Godišnja proizvodnja je 1960-ih u odnosu na 1930-e bila gotovo udvostručena: u prosjeku je iznosila 32 milijuna metara tkanina i 7500 tona industrijske pređe. Od 1973. u tvornici se ponovno proizvodilo pletivo. Tvornica je 1984. zapošljavala 4390 radnika koji su udruživali rad u sedam OOUR˗a i dva RZ˗a. U općini Duga Resa ona je činila 80% svih ekonomskih veličina i ondje bila osnova razvoja. Uz pogon tkaonice u Generalskom Stolu, izvan Duge Rese nalazio se pogon lake konfekcije za proizvodnju radne odjeće u Bosiljevu. Od polovice 1980-ih poslovanje tvornice bivalo je sve slabije, a problem opskrbe pamukom uzrokovan nelikvidnošću radne organizacije sve prisutniji. Unatoč tomu 1989. puštena je u rad nova linija tada najsuvremenijih tkalačkih strojeva Sulzer˗Rüti. Godine 1990. radna snaga bila je gotovo prepolovljena, proglašen je stečajni postupak koji je završen potkraj iste godine.

Tijekom Domovinskoga rata 1991. tvornica je pretrpjela znatna oštećenja, no unatoč tomu u tom razdoblju nije prekinula s radom. U drugoj polovici 1980-ih u prosjeku je izvozila oko 30% ukupne proizvodnje na inozemno tržište, a početkom 1990-ih gotovo polovicu ukupne proizvodnje. Programom pretvorbe 1994. pretvorena je u dioničko društvo, no u izmijenjenim društveno-gospodarskim uvjetima proizvodnja je sve više slabjela, poslovala je s gubitcima, a broj zaposlenih se kontinuirano smanjivao. Godine 2002. pokrenut je stečajni postupak, koji je dovršen 2015. gašenjem poduzeća.

Pamučna industrija Duga Resa znatno je utjecala i na urbanistički razvoj Duge Rese. Za smještaj radnika iz daljih područja od kraja XIX. st. do 1930-ih u gradu su podignute radničke kolonije Kasar i Insel s mnoštvom stanova i kuća te više građevina javne namjene (bolnica, škola, trgovina). Izgradnja se nastavila i poslije II. svj. rata, a poduzeće se brinulo i za uređenje ulica, kanalizaciju, uličnu rasvjetu i dr. Za potrebe poduzeća 1945. u Dugoj Resi je osnovana industrijska tekstilna škola, prva takve vrste u Hrvatskoj.

Nikolić, Gojko (Šibenik, 15. IX. 1939), strojarski inženjer, stručnjak za automatizaciju i robotiku u medicini.

Diplomirao je 1962. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB, sv. 1) u Zagrebu, gdje je 1985. doktorirao disertacijom Jeftina automatizacija i njen utjecaj na proizvodnost rada u strojarskoj proizvodnji (mentor → T. Šurina; sv. 1). Radio je 35 godina u gospodarstvu, pretežno u Tvornici telefonskih uređaja Nikola Tesla (1965–90), gdje je obnašao dužnosti od konstruktora automatskih linija do direktora proizvodnje. Uz rad u industriji honorarno je predavao na FSB-u (1970–2007), a 1998–2009. bio je zaposlenik Tekstilno-tehnološkoga fakulteta (TTF) u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 2002. Počasno zvanje posebno istaknutoga profesora dodijeljeno mu je 2012. Na FSB-u osmislio je i bio nositelj većega broja kolegija koji se bave pneumatikom i automatizacijom, a na TTF-u je predavao kolegije vezane uz strojeve za proizvodnju odjeće i njihove mehanizme. Bio je predstojnik Zavoda za odjevnu tehnologiju (2002–07) i Centra za razvoj i transfer tekstilnih i odjevnih tehnologija i modnoga dizajna (2004–09). Suautor je 21 patenta i 26 tehničkih unapređenja, a samostalno ili u suautorstvu napisao je 28 knjiga, od kojih je 15 sveučilišnih udžbenika (Pneumatsko upravljanje, 1976–90; Mehanizacija i automatizacija operacija sklapanja, 1982–89; Mehanizmi strojeva za proizvodnju odjeće, 2000. i dr.). Bavi se istraživanjem hrvatske tehničke baštine, autor je knjige Život i izumi Fausta Vrančića (2015–18). Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo (2015).

Höffer, Dragutin (Zagreb, 13. XI. 1920 – Zagreb, 27. X. 2014), ekonomist i stručnjak u području tekstilne tehnologije.

Na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1958., a doktorirao 1965. disertacijom Povišenje stupnja ekonomičnosti u tekstilnoj industriji Jugoslavije netkanim tkivima (mentor → S. Ryznar). Radio je u tekstilnim poduzećima Čateksu u Čakovcu i Pobjedi u Zagrebu (do 1966) te Tekstilnome kombinatu Zagreb (do 1981). Kao vanjski suradnik na studiju tekstilne tehnologije na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (1974–85) uveo je i predavao kolegije Ekonomika, Projektiranje tekstilnih poduzeća i Netkani tekstil. Za honorarnoga redovitoga profesora izabran je 1982. Uz mnoge znanstvene i stručne radove iz područja tekstilnih tehnologija i ekonomskih znanosti, objavio je priručnik Netkane tekstilije (1976). Prvi je autor elaborata Obrazloženje opravdanosti osnivanja znanstvenog područja tekstilna tehnologija u oblasti tehničkih znanosti u SR Hrvatskoj koji je poslužio kao podloga za osnivanje znanstvenoga područja tekstilna tehnologija. Jedan je od osnivača Saveza inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (→ Hrvatski inženjerski savez tekstilaca) te glavni urednik časopisa Tekstil (1975–93; 1998–99).

Unijapapir, poduzeće osnovano 1953. u Zagrebu kao Agencija za postupanje s otpadom, danas vodeći sakupljač reciklažnog papira u Hrvatskoj.

Poduzeće je pod izmijenjenim imenom Unija imalo odjele za skupljanje (otkup), sortiranje i primarnu preradbu više nemetalnih sekundarnih sirovina (tekstila, stakla i dr.), pa tako i papira. Osim u Zagrebu, u poduzeću je 1953–90. organizirano sakupljanje papira u Osijeku (1960), Koprivnici, Beogradu, Ljubljani i Mariboru. Početkom 1990-ih poduzeće je privatizirano, odjeli su podijeljeni u zasebna poduzeća te od tada djeluje Unijapapir. Sakupljanje se od tada vršilo samo na području Hrvatske: u Zagrebu, Koprivnici, Osijeku, Slavonskom Brodu, Zadru i Splitu. Unijapapir je 1994. postala dio poduzeća → Belišće, koje prikupljeni materijal koristi kao sirovinu za izradu različitih proizvoda, od 2012. Duropack Belišće, a od 2015. posluje kao dio DS Smith grupe. U 2006. Unijapapir d. d. Zagreb dobila je koncesiju za sakupljanje ambalažnog otpada za cijelu Hrvatsku, a u sakupljačkim centrima u Zagrebu, Novim Dvorima (zatvorena 2010), Kutini, Ivanić Gradu, Osijeku, Vukovaru, Đakovu, Novoj Gradiški, Slatini, Koprivnici, Splitu i Zadru, bilo je 265 zaposlenih. Unijapapir danas je vodeći sakupljač reciklažnog papira u Hrvatskoj, s osam sakupljačkih centara (Zagreb, Split, Koprivnica, Zadar, Osijek, Slavonski Brod, Sisak, Kutina), oko 100 000 t sakupljenog reciklažnog materijala godišnje, te sa 180 zaposlenih.

Iveković, Hrvoje (Zagreb, 9. V. 1901 – Zagreb, 13. XII. 1991), kemijski inženjer, stručnjak za kemiju u području zdravstva i kemiju voda.

Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (→ Tehnički fakultet; sv. 4) 1924. diplomirao je kemiju te 1930. doktorirao disertacijom Pitke vode na terenu grada Zagreba i okolice. Na Medicinskome fakultetu u Zagrebu studirao je 1924–28. i radio u Farmakološkome zavodu fakulteta 1924–26. U Higijenskome zavodu sa Školom narodnoga zdravlja radio je 1927–41., gdje je bio voditelj laboratorijskog odsjeka. Na specijalizaciji u Berlinu bio je 1931–33. U Domu narodnoga zdravlja u Crikvenici radio je 1941–43., a priključivši se 1943. partizanima, radio je na organizaciji civilne zdravstvene službe u Odjelu za zdravstvo ZAVNOH-a. Zaslužan je za ponovnu uspostavu Farmaceutskoga fakulteta u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je 1945. postao redovitim profesorom opće i anorganske kemije te ondje radio do umirovljenja 1971. Cijeli radni vijek bio je predstojnik Zavoda za opću, anorgansku i analitičku kemiju, bio je dekan 1945–46., 1947–48., 1953–54. i 1962–63., prorektor Sveučilišta u Zagrebu 1948–49. i 1956–58. te rektor 1954–56.

Bavio se kemijom u sanitarnome području, istraživanjem kemije pitkih, podzemnih, termalnih i mineralnih voda te uzrocima njihova onečišćivanja, kemizmom i tehnologijom dobivanja i iskorištavanja boksita te desalinizacijom morske vode. Razvio je izvorni postupak ekstrakcije aluminija i nekih rijetkih metala iz boksita acetilacetonom. Autor je knjiga Higijena pitke vode (1930), Mijenjanje kemijskog sastava vode Plitvičkih jezera (1958), Unificirana jugoslavenska nomenklatura anorganske kemije (1966), kojom je utemeljio hrvatsko nazivlje područja, te Mineralne i termalne vode SR Hrvatske (s R. Peroš, 1981). Od 1952. bio je dugogodišnji urednik časopisa Rad JAZU, a 1956–80. časopisa Bulletin scientifique. Od 1959. bio je član JAZU-a, a 1967–72. i član Predsjedništva. Bio je predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1962–64) i Matice hrvatske (1968–70). Dobitnik je Republičke nagrade za životno djelo 1976.

Mišić, Rudolf (Zagreb, 24. III. 1915 ‒ Zagreb, 14. V. 1991), geodet, stručnjak za mehaniku.

Diplomirao je na Geodetskom i kulturno-tehničkom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1941. U Zavodu za mehaniku Tehničkoga fakulteta od 1946. djelovao je kao asistent. Habilitirao se 1958. radom Prostorni sustav sila interpretiran pomoću kotirane projekcije, a doktorirao je na Građevinskome fakultetu 1974. disertacijom Dimenzionalno neodređene strukture u mehanici i jedna postavka mogućnosti teorijskog rješavanja njegove neodređenosti. Od 1974. na → Geodetskome fakultetu djelovao je kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanika, Hidromehanika i Otpornost materijala. Bio je dekan Fakulteta (1974–76), predsjednik Savjeta, te predstojnik Zavoda za kulturnu tehniku.
Znanstvenu karijeru obilježila su mu istraživanja novih originalnih metodologija rješavanja problema i zadataka te nove interpretacije već postojeće znanstvene i tehničke materije. Otkrio je novi princip kojim se, uz već poznati princip dimenzijske homogenosti, proširila teorijska osnova dimenzionalne analize i domena njezine primjene, koji je Mišić nazvao princip minimuma dimenzionalne disperzije. Bio je član Jugoslavenskog društva za mehaniku i Društva nastavnika Sveučilišta. Autor je sveučilišnog udžbenika Mehanika za studente prvog samostalnog stupnja (1968).

Poletti-Kopešić, Ivo (Šibenik, 27. I. 1886 – Zagreb, 3. IX. 1967), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu 1909. U željezničko-građevnoj sekciji austrijskih državnih željeznica radio je od 1909., isprva u Splitu, od 1914. u Kninu na izgradnji pruge Knin−Pribudić kao nadzorni inženjer, od 1918. bio je šef uprave te od 1919. član komisije Dalmatinske pokrajinske vlade na trasiranju Unske pruge. Kao zaposlenik Državnih željeznica u Zagrebu bio je šef Građevne uprave Ličke željeznice u Gospiću (1920–25), potom voditelj sekcija za održavanje pruga u Gračacu (1925–28) i Ogulinu (1928–30), sekcije Zagreb−Sava (1930–32) te građevinskog odsjeka u Zagrebu (1932–37). Na Građevinskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bio je honorarni nastavnik od 1932; redoviti profesor od 1937. Bio je voditelj Odsjeka (1938–40. i 1945–46) te prodekan (1938–40. i 1945–46) Fakulteta. Umirovljen je 1951. Predavao je kolegije Projektiranje i građenje željeznica i puteva, Prometnice s prometnom tehnikom, Zemljani radovi i tuneli. U svom se stručnom radu bavio trasiranjem, projektiranjem i reambulacijom pruga te projektiranjem željezničkih objekata. Suautor je skripta Gradnja cesta i željeznica I (s J. Alačevićem, 1938).

Jušić, Pavao (Pleternica, 6. VIII. 1886 – Zagreb, 11. V. 1972), arhitekt, gradio je uglavnom male gradske stanove i industrijske objekte, bavio se organizacijom rada.

Diplomirao je arhitekturu 1913. na Visokoj tehničkoj školi u Pragu. Bio je gradski inženjer u Gradskom građevnom uredu u Zagrebu 1913–20., a 1915. pozvan je u ratnu službu te je kao vojni inženjer do 1918. radio u Crnoj Gori i Rumunjskoj. Od 1920. bio je profesor u zagrebačkoj Srednjoj tehničkoj školi, a od 1934. do umirovljenja 1946. školski inspektor stručnih škola Banske uprave. Kao honorarni nastavnik 1925–41. predavao je kolegij Poljoprivredno i šumarsko zgradarstvo na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet; sv. 2), a 1946–63. kolegij Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet).







U razdoblju prije rata kao gradski inženjer sudjelovao je u projektiranju i gradnji ubožnice na Svetom Duhu 64 (1913–14., danas Klinička bolnica Sveti Duh) i škole u Ulici Ante Kovačića 1 (1914., danas Farmaceutsko-biokemijski fakultet), a nakon rata izgradio je prve kolonije socijalnih malih stanova, dvokatne i trokatne kuće višestambenoga tipa, tradicionalističkoga izričaja – na Ciglani u Klaićevoj 9–11, Meršićevoj i na Selskoj cesti te na Kanalu (1920). Od 1920. do 1934. imao je ovlast za samostalan rad te je među ostalim projektirao dvoranu Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima na Tomislavovu trgu 19 (1922–23., danas Zagrebačko kazalište lutaka, poslije preoblikovano), palače Prve hrvatske štedionice u Slavonskom Brodu (1922–24) i Celju (1923–25), stambenu zgradu Brozović u Ulici Medveščak 49 (1923–25), vile Košak u Dvorničićevoj 20 i Gutschy na Horvatovcu 2 (obje 1928), te više gospodarskih zgrada i pogona na fakultetskom dobru u Maksimiru (1929–30), planinskom gospodarstvu Mrzle Vodice (1930) i dr. Nakon osnutka Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata obnašao je dužnost tajnika Sekcije Zagreb (1919–24). Sastavio je rječnik s približno 1700 termina za područje graditeljstva, koji je kao prilog 1924. objavljen u Tehničkom kalendaru Društva hrvatskih graditelja. Od 1922. posvetio se pokretu za znanstvenu organizaciju rada te je sudjelovao na međunarodnim kongresima u Pragu (1924), Bruxellesu (1925), Rimu (1927) i Parizu (1929). Oko 1930. bio je jedan od utemeljitelja organizacije Junako (Jugoslavenski nacionalni komitet za naučnu organizaciju rada), a njegovim je zauzimanjem potkraj 1930-ih osnovana Jugoslavenska komisija za standardizaciju.







Jamnicky, Velimir (Zagreb, 26. I. 1910 – Zagreb, 21. IX. 1945), arhitekt i urbanist, bavio se pretežno uređenjem gradova i izradbom regulacijskih planova.

Diplomirao je 1933. na Arhitektonskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Od 1934. do 1935. radio je kao inženjer u Odsjeku za novogradnje, a od 1935. do 1940. u Odsjeku za regulaciju grada u Građevnom odjelu Gradskoga poglavarstva u Zagrebu. Pri Tehničkome fakultetu utemeljio je 1938. Zavod za urbanizam i Katedru za urbanizam, kojima je bio predstojnik do 1945. Na tom fakultetu predavao je od 1940., u zvanju redovitoga profesora od 1944. Vodio je kolegije Urbanizam i Čuvanje građevnih spomenika.

U Odsjeku za regulaciju grada surađivao je u izradbi generalnoga regulacijskog plana grada Zagreba (1937–39) i generalnoga regulacijskog i konzervatorskog plana Kaptola (1937–39). Izradio je idejne projekte regulacijske osnove Celja (1935), Sušaka (1936., generalni regulacijski plan grada Sušaka 1937–39) i Ljubljane (1941) te projekt regulacije grada Varaždina (1941), a bio je suradnik i na planovima za urbanizaciju Travnika, Banje Luke i Senja. Autor je idejnoga nacrta crkve sv. Tereze od Djeteta Isusa na Sušaku (1936), te dogradnje zgrade Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (1940–41). Bio je 1945. otpušten s Fakulteta, te dodijeljen na rad u Srbiju. Odlazeći onamo, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći na pisti zračne luke na Borongaju.







Knoll, Petar (Vukovar, 3. IV. 1872 – Zagreb, 15. IV. 1943), povjesničar umjetnosti, jedan od pionira u proučavanju teorije arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj.

Diplomirao je pravo 1895. u Grazu. Studirao je 1909–13. povijest umjetnosti te doktorirao 1921. disertacijom Serbiens frühchristlicher Kirchenbau in vornemanjidischer Zeit na Sveučilištu u Beču, na kojem je neko vrijeme radio u Institutu za povijest umjetnosti kod Josefa Strzygowskoga te vodio struku južnoslavenskih umjetnosti. U Zagrebu se 1897. zaposlio u gradskoj upravi gdje je postao savjetnik, a od 1921. bio je lektor, te od 1930. do umirovljenja 1942. nastavnik na Filozofskom fakultetu. Kao honorarni je docent 1923–43. predavao povijest umjetnosti i arhitekture na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, a 1937. na Sveučilištu u Pragu.

Bio je među prvim teoretičarima suvremene arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj. U eseju Ideologija moderne arhitekture (Arhitektura, Ljubljana 1933) razmatrao je bit moderne arhitekture polazeći od urbanizma, modernoga grada kao geometrijske figure bez centra, ističući apstraktnost kao zajedničku crtu arhitektonskih oblika. Znatan dio njegova publicističkog opusa bavi se pitanjima arhitekture i urbanizma Zagreba. Kritički se osvrnuo na regulacijsku osnovu Građevinskoga ureda grada Zagreba iz 1926 (Stari Zagreb i regulatorna osnova. Obzor, 1929), pisao o potrebi očuvanja povijesnih i umjetničkih spomenika (Agonija starog Zagreba, O gornjogradskom statutu, Nešto o obnavljanju starih zagrebačkih pročelja. Obzor, 1925., 1931–32) i upozoravao na važnost zakonitosti pri izgradnji (Urbanizam s osobitim obzirom na stari Zagreb. Književnik, 1930). Isticao je također kulturno-povijesni značaj urbanističkih cjelina (Stari Zagreb. Zagreb, 1938; Rab u opasnosti. Jutarnji list, 1939). S Brunom Bauerom je 1938. vodio polemiku na temu plana konzervacije i regulacije povijesno važnih dijelova Zagreba. Proučavao je islamsku umjetnost (O muslimanskoj umjetnosti u Bosni. Književnik, 1929) i njezin utjecaj na modernu arhitekturu. Značajan je i njegov rad o Maksimiru kao reprezentativnom primjeru vrtne umjetnosti (Maksimir i njegova prošlost. Hrvatski Zagreb, 1940). Napisao je predgovor i dopune katalogu Akademijska galerija Strossmayerova (Zagreb, 1922), a također je autor skripta Arhitektonski oblici III, IV; Povijest arhitekture I–IV; Povijest umjetnosti I, II (izdanja Tehničkoga fakulteta, nastala prije 1940).

Ursiny, Mihajlo (Michal, Michael) (Nedozor, Rakša, Slovačka, 17. VII. 1865 – Martin, Slovačka, 19. IX. 1933), slovački građevinski inženjer, jedan od pokretača tehničkoga visokoga školstva u Hrvatskoj.

Višu tehničku školu polazio je u Pragu, gdje je prvi državni ispit položio 1888. a drugi 1892. kada je izabran za asistenta. Od 1893. radio je u Praškom strojarskom dioničkom društvu. U Zagrebu je od 1895. kao glavni inženjer sudjelovao u projektiranju vodovoda, plinare i elektrane, a od 1897. predavao je na Građevnoj stručnoj školi te bio tajnik Društva inžinira i arhitekata. Zajedno s → Milanom Lenucijem predložio je 1899. ustroj inženjerskog odjela visoke tehničke škole, a rasprave o tom pitanju objavio je u brošuri Die Technische Hochschule in Agram (1899). O pitanjima važnosti inženjera i arhitekata, njihovoj djelatnosti u gospodarstvu i visokoškolskoj nastavi pisao je u zagrebačkim dnevnicima Agramer Zeitung i Agramer Tagblatt te u → Viestima Družtva inžinira i arhitekata. Od 1900. na Visokoj tehničkoj školi u Brnu predavao je strojarsku mehaniku kao izvanredni i od 1902. kao redoviti profesor; bio je dekan strojarsko-elektrotehničkog odjela 1900–01. i kulturno-tehničkog odjela 1908–09. te rektor 1902–03. Bavio se statičkim proračunima i među prvima ispitivanjem građevnih materijala. Projektirao je među ostalim, gradske plinare u Německom Brodu (danas Havlíčkův Brod) i Vyškovu te elektranu u Lounu.

Eškinja, Ivan (Prizren, 15. V. 1934 – Zagreb, 8. XI. 1999), kemijski inženjer, stručnjak za analitičke metode u kemijskoj tehnologiji.

Diplomirao je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1959., gdje je doktorirao 1973. disertacijom Studij oksidnih i oksihidratnih slojeva na aluminiju (mentor → B. Lovreček). U Zagrebu je radio u Tvornici dugmadi (1950–51), Tekstilnoj tvornici Pobjeda (1951–53), Geoistraživanjima (1959–62), a 1962. zaposlio se na Tehnološkome fakultetu, gdje je od 1985. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Instrumentalna analiza, Procesna analiza, Određivanje kvalitete zraka, Metode instrumentacije i monitoring kvalitete voda, Otrovni metali u atmosferi. Bio je predstojnik Zavoda za analitičku kemiju (1994–97), prodekan Fakulteta (1983–85, 1997–99) i dekan (1985–90). Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem korozije i zaštite materijala, razvojem separacijskih tehnika i analitičkih metoda za određivanje tragova metala i organskih zagađivala u vodama i atmosteri, razvojem elektrokemijskih osjetila, procesnim analizatorima za praćenje kakvoće zraka te ekološki prihvatljivim tehnologijama zbrinjavanja hidroksida teških metala. Suautor je udžbenika Semi-mikro kvalitativna analiza (s M. Gyiketta-Ogrizek, 1973) i Kvalitativna anorganska kemijska analiza (sa Z. Školjićem, 1984–97).

Zelić, Bruno (Osijek, 15. VII. 1973), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za bioprocese.

Diplomirao je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije 1996., gdje je doktorirao 2003. disertacijom Studij procesa biotransformacije glukoze u pirogrožđanu kiselinu u cijelim stanicama Escherichia coli (mentorica → Đ. Vasić-Rački). Na istom fakultetu radi od 1996., kao redoviti profesor od 2012. Na preddiplomskim i poslijediplomskim studijima predaje kolegije Bilanca tvari i energije, te Analiza i modeliranje ekoprocesa. Predstojnik je Zavoda za reakcijsko inženjerstvo i katalizu (2005–07., 2017–19), prodekan Fakulteta (2009–13) i dekan (2013–17). Voditelj je poslijediplomskoga specijalističkog studija Ekoinženjerstvo Sveučilišta u Zagrebu (2011–14., od 2017), te utemeljitelj poduzeća Comprehensive Water Technology u suvlasništvu Fakulteta i Sveučilišta. Znanstveno i stručno bavi se primjenom inženjerske metodologije u razvoju bioprocesa, provedbom biotransformacija i bioseparacijskih procesa u mikrostrukturiranim uređajima te razvojem matematičkih modela procesa. Suautor je udžbenika Environmental Engineering – Basic Principles (s V. Tomašić, 2008), više ekspertiza u suradnji s gospodarstvom, te dvaju patenata; glavni je urednik časopisa Chemical and Biochemical Engineering Quaterly (od 2018). Član je HATZ-a od 2012; voditelj HATZ-ova Centra za zaštitu okoliša i razvoj održivih tehnologija (od 2016) i Savjeta centara (od 2017). Dobitnik je HATZ-ove Nagrade »Vera Johanides« (2007), Godišnje državne nagrade za znanost za 2017. i drugih priznanja.

Zrnčević, Stanka (Zagreb, 2. I. 1946), kemijska inženjerka, stručnjakinja za katalitičko reakcijsko inženjerstvo.

Diplomirala je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1969., gdje je doktorirala 1981. disertacijom Utjecaj trovanja na prijenosna svojstva katalizatora u reakciji hidriranja benzena (mentor → Z. Gomzi). Od 1970. radila je na Kemijsko-tehnološkom institutu Tehnološkoga fakulteta, a od 1971. na Tehnološkome fakultetu, kao redovita profesorica od 1991; umirovljena je 2014. Predavala je kolegije Kataliza i katalizatori, Inženjerstvo u zaštiti okoliša, Reakcijsko inženjerstvo i kataliza, Katalitički reaktori, Katalitičko reakcijsko inženjerstvo, Kataliza u zaštiti okoliša. Sudjelovala je u ustroju i razvoju Zavoda za reakcijsko inženjerstvo i katalizu, kojega je bila predstojnica (1986–88., 2001–03). Prodekanica Fakulteta bila je 1995–97., a dekanica 1997–2001. Znanstveno i stručno bavi se katalitičkim reakcijskim inženjerstvom, napose primjenom katalize u zaštititi okoliša. Autorica je udžbenika Kataliza i katalizatori (2005). Dobitnica je godišnje nagrade HATZ-a »Rikard Podhorsky« (2008), a redovita članica te akademije je od 2009.

Neptun, poduzeće za ribarstvo te preradbu i konzerviranje ribe i ribljih proizvoda, osnovano 1946. u Komiži na Visu.

Prvu tvornicu za preradbu i konzerviranje ribe na istočnoj obali Jadrana osnovalo je društvo Fratelli Mardessich (Braća Mardešić), braće Kuzme i Josipa 1875 (prema nekim izvorima 1890) u Komiži. Na početku XX. st. poduzeće je zapošljavalo oko 200 radnika proizvodeći oko 20 000 sanduka ribe na godinu. Imalo je podružnice u Bijeloj u Boki kotorskoj (1905), Visu (1908) i Postirama (1937). Uoči II. svj. rata proizvodilo se oko 500 t ribe u ulju i oko 300 t ribe u soli, a 1941. poduzeće je stradalo u požaru. Na prijelazu XIX. u XX. st. osnovana su još dva poduzeća za preradbu ribe članova obitelji Mardešić. Društvo Frane Mardešić i drug osnovalo je pogone u Rukavcu (1891), Bolu (1902), Trogiru (1908) i Milni (1909), dok je Društvo Mardešić i drug (Mardešić i družina, Mardešić & Cia) osnovalo pogone u Komiži (1902) i Milni (1909); podružnice u Milni spojene su 1911. Za II. svj. rata pojedini su pogoni stradali, a oni neoštećeni su spojeni s pogonima poduzeća Sagena iz Komiže i Neptun d. d. iz Splita (osnovano 1923) u poduzeće Neptun sa sjedištem u Komiži 1946.













U novom poduzeću rad je bio organiziran u dvije proizvodne jedinice (Lov morske ribe i Prerada ribe) i dvije prateće jedinice (Uslužne djelatnosti i Radna zajednica). Proizvodna djelatnost tijekom vremena proširila se na soljenje ribe, konzerviranje svježe ribe u ulju, preradbu slane ribe u ulju i salamuri, a 1950-ih počela je i proizvodnja ribljega brašna i ulja. Poduzeće je izrađivalo drvenu i limenu ambalažu za sebe te limenu ambalažu i za potrebe drugih tvornica u Dalmaciji.

S obzirom na to da je proizvodnja uvelike ovisila o ulovu svježe ribe lokalnih ribara, tvornica je dugo godina nakon rata imala slabu proizvodnju (220–600 t ribljih konzervi na godinu). Iako je 1951–56. proizvodni pogon tvornice moderniziran (suvremeni strojevi za kuhanje ribe u kutijama, strojevi za proizvodnju ribljega brašna i ljuskastoga leda), proizvodnja se počela snažnije razvijati tek nakon što se poduzeće uključilo u organizaciju ribolova lokalnih ribara te organiziralo vlastiti ribolov nabavivši brodove plivaričare.

Tijekom 1960-ih proizvodilo je oko 800 t ribljih konzervi na godinu, a proizvodnja je znatno porasla nakon što je 1969. otvorena nova proizvodna linija za preradbu male plave ribe. Potkraj 1970-ih godišnja proizvodnja ribljih konzervi iznosila je oko 1700 t, ribljega brašna do 150 t, a bilo je oko 270 zaposlenih. Unatoč velikoj proizvodnji tvornica obično nije radila punim kapacitetom (kapacitet preradbe 1988. bio je 4000 t ribe u jednoj smjeni; najveći kapacitet u Hrvatskoj) jer je uvelike ovisila o dostupnim sirovinama. Tijekom 1970-ih i 1980-ih poduzeće je riblje konzerve izvozilo preko zagrebačkog posrednika → Jugoriba – export-import.

Izbijanjem Domovinskoga rata, početkom 1990-ih, preradba ribe se znatno smanjila (1990. 1822 t; 1992. 765 t sitne plave ribe), a od 1993. proizvodnja je gotovo prekinuta zbog slaba ulova morske ribe (nestašica u Jadranu) i visokih cijena na tržištu. Poduzeće je od 1994. poslovalo kao dioničko društvo. Zahvaljujući državnoj sanaciji, potkraj 1995. poslovanje je ponovno pokrenuto, no kako su gubitci bili viši od visine kapitala poduzeća, ubrzo je (1996) provedeno i restrukturiranje društva. Budući da je poduzeće poslovalo s gubitkom, tijekom vremena smanjivao se i broj zaposlenih, sa 175 (1993) na 70-ak (1997–2003). Proizvodna jedinica Ribolov ukinuta je 1996. zbog neisplativosti, a brodovi su prodani. Kako sanacija i restrukturiranje nisu uspjeli, potkraj 2003. proglašen je stečaj. Godine 2005. proizvodni su pogoni prodani srpskom poduzeću Interfish iz Belotinca kraj Niša, a završetkom stečaja 2007. poduzeće je likvidirano.

Kaštelan-Macan, Marija (Dubrovnik, 23. V. 1939), kemijska inženjerka, stručnjakinja za analitičku kemiju, kroničarka studija kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj.

Diplomirala je na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) u Zagrebu 1957., gdje je doktorirala 1973. disertacijom Teorijska razmatranja kromatografskog procesa na tankom sloju (mentorica → V. Marjanović-Krajovan). Od 1963. radila je na istom fakultetu, od 1987. kao redovita profesorica; umirovljena je 2007. Predavala je kolegije Analitička kemija, Ispitivanje materijala (poslije Ispitivanje kvalitete), te na doktorskome studiju Kemijska analiza u sustavu kvalitete i dr. Na Fakultetu je bila predstojnica Zavoda za analitičku kemiju (1977–78, 1997–98, 2002–05), prodekanica (1989–91), dekanica Instituta kemijskog inženjerstva (1990–91) te prva dekanica Fakulteta pod današnjim nazivom (1991–93).

Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je analitička kemija, napose kemijska analiza okoliša i metode praćenja kvalitete materijala i proizvoda, a uže područje optimizacija kromatografskoga procesa i njegova primjena u zaštiti okoliša. Autorica ili suautorica je udžbenika Analitička kemija I (1985), Analitička kemija II (sa Z. Šoljićem, 1985), Analitička kemija. Volumetrija (sa Z. Šoljićem, 2002), Kemijska analiza u sustavu kvalitete (2003), Plošna kromatografija (2006). Bavi se također kemijskim nazivljem i poviješću studija kemijske tehnologije i inženjerstva u Hrvatskoj, te je autorica ili urednica niza djela iz edicije Istaknuti profesori FKIT-a, knjiga Počeci kemijsko-tehnološkog studija u Hrvatskoj (1989), Vizionari kemijsko-inženjerskog studija (2004), Živa baština Vladimira Preloga (2008), Srećko Turina (2013), a kao leksikografkinja autorica je Enciklopedijskoga rječnika analitičkoga nazivlja (2014) te niza članaka Hrvatskog biografskog leksikona LZ-a. Bila je pomoćnica ministra u Ministarstvu razvitka i obnove (1995–2000). Od 2008. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Kurajica, Stanislav (Dubrovnik, 24. XII. 1965), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za materijale.

Diplomirao je na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije 1991., gdje je doktorirao 1998. disertacijom Kristalizacija faza u sustavima dobivenim sol-gel postupkom (mentorica → E. Tkalčec). Od 1991. radi na istom fakultetu, od 2008. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Termodinamika i kinetika materijala, Kemija silikata, Nanomaterijali i nanotehnologije, Uvod u nanotehnologiju, Rendgenska difrakcija u inženjerstvu materijala. Predstojnik je Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale (2003–05., od 2015), bio je prodekan fakulteta (2005–09) i dekan (2009–13). Znanstveno i stručno bavi se tehničkom keramikom, staklokeramikom i nanomaterijalima, naprednim metodama sinteze, posebice sol-gel i hidrotermalnom sintezom, kinetikom reakcija u čvrstome stanju, rendgenskom difrakcijom. Autor je knjige Uvod u nanotehnologiju (sa S. Lučić Blagojević, 2017). Osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog društva za keramičke materijale (2018).

Rogošić, Marko (Split, 9. III. 1969), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko-inženjersku termodinamiku i fizikalnu kemiju.

Diplomirao je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu 1991., gdje je doktorirao 1998. disertacijom Istraživanja mješljivosti kopolimera stirena i akrilonitrila (mentorica → H. J. Mencer). Od 1991. radi na istom fakultetu, od 2009. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Kemijsko-inženjerska termodinamika i Termodinamika realnih sustava. Bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju (2003–05., 2009–11) te prodekan Fakulteta (2013–17). Područja znanstvenog i stručnog interesa su mu kemijsko-inženjerska termodinamika, fizikalna kemija polimera te polimerno reakcijsko inženjerstvo. Glavni je urednik časopisa Glasnik AMACIZ (2007–12) te → Chemical and Biochemical Engineering Quaterly (od 2018). Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2011).

Brihta, Ivan (Brichta) (Osijek, 14. IV. 1903 – Zagreb, 28. XI. 1960), kemijski tehnolog, stručnjak za polimere.

Diplomirao je kemiju na Češkoj visokoj tehničkoj školi (České vysoké učení technické) u Pragu 1925., a doktorirao je disertacijom Određivanje toplina esterifikacije i dehidriranja kao entropije estera na bazi termodinamike na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1958. Isprva je radio kod privatnog industrijalca u Zagrebu, a 1933–41. u Tvornici grafičkih boja Chromos u Samoboru i u Tvornici boja i pokosti Moster. Nakon progona zbog židovskoga podrijetla, od 1943. djeluje pri Štabu NOVJ u Bariju te u ZAVNOH-u u Šibeniku, a nakon rata u Ministarstvu industrije i rudarstva NR Hrvatske. Od 1946. voditelj je Laboratorija za organsku sintezu Instituta za industrijska istraživanja pri istom ministarstvu (do 1954), te honorarni nastavnik Tehničkoga fakulteta (od 1956. Tehnološki fakultet) u Zagrebu. Među prvima se u nas bavio istraživanjima u području organske sinteze, termodinamike i tehničke katalize, prvi je sintetizirao umjetnu smolu (oko 1940), te je jedan od utemeljitelja domaće industrije umjetnih smola i polimernih materijala. Autor je knjiga Nauka, život i tehnika (s R. Podhorskym, 1933), Mogućnosti kemijskog iskorišćenja metana s osvrtom na noviji razvoj kemijske termodinamike (1940), Elektricitet i kemija (1946), Kataliza u kemijskoj industriji (1952). Bio je predsjednik Sekcije kemičara Društva inženjera i tehničara Hrvatske (→ Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa) 1947–49.