Unitas d. d., poduzeće za proizvodnju konca sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1920.
Započelo je s radom pod nazivom Unitas, industrijsko-trgovačko dioničko društvo kao mala radionica za konfekcioniranje uvezenoga konca s tri zaposlena radnika i jednim učenikom. Prvotni pogon, opremljen dvama strojevima, bio je smješten u Jukićevoj ulici 14. Godine 1930. poduzeće je registrirano za samostalnu proizvodnju i prodaju konca te je promijenilo naziv u Prva domaća tvornica konca Unitas d. d. Dvije godine kasnije preseljeno je na novu lokaciju u Vlašku ulicu 81, a strojni park povećao se za deset strojeva.
Skladište, sredina XX. st.
Do 1940. poduzeće se razvilo u industrijski pogon s proizvodnjom od približno 40 t konca na godinu, a zapošljavalo je oko 80 radnika. Godine 1942. premješteno je u Rapsku ulicu bb, a 1944. promijenjen mu je naziv u Prva domaća tvornica konca d. d. Godine 1946. je podržavljeno, te je ponovno promijenilo naziv u Unitas, tvornica konca. Tada je preseljeno u prostore bivše tvornice METZ, na Svetice 6, koja je od tada radila u njegovu sastavu. Prikupljanjem, obnavljanjem i preuređivanjem strojeva nabavljenih od drugih tekstilnih tvornica proširio se proizvodni program na šest artikala namijenjenih širokoj potrošnji. Od tog je razdoblja Unitas bilježio stalan razvoj proizvodnoga programa kao vodeće poduzeće za proizvodnju konaca za ručni rad u regiji. Godine 1963. uređen je i započeo s radom pogon doradbe u Gradišćanskoj ulici 24, kupljen od poduzeća Tvorpam. Izgradnja nove tvornice na današnjoj lokaciji u Getaldićevoj ulici 1 započela je 1972., te je 1974. napuštena lokacija na Sveticama. Nabavom nove uvozne opreme 1986. tvornica je modernizirana, čime je znatno osuvremenjen tehnološki postupak proizvodnje.
Proizvodnja konca, sredina XX. st.
Stroj za strukanje ili dubliranje prediva, 2019.
Ulaz u tvornicu, Getaldićeva ulica, 2019.
U novim društveno-ekonomskim okolnostima 1991. započelo je restrukturiranje poduzeća i njegova pretvorba u dioničko društvo. Godine 2002. poduzeće je zapošljavalo 223 radnika, a od tada je u vlasništvu poduzeća Nird d. o. o. iz Kaštel Lukšića. Proizvodni asortiman obuhvaća konce za pletenje, kukičanje, vezenje, šivanje, izradbu čipke i industrijsku proizvodnju, kao i pređe za tkanje i goblenske predloške različitih motiva. Konci se izrađuju od čistoga pamuka, umjetnih vlakana i njihovih mješavina. Na inozemnim tržištima (zemlje EU-a, Rusija, Južna Koreja, SAD) prodaje se oko 90% proizvodnog asortimana, a ostatak ponude na hrvatskom tržištu posredno preko trgovačkih kuća ili izravno u maloprodajnim centrima poduzeća u Zagrebu i Karlovcu. Godine 2019. Unitas je zapošljavao 83 radnika.
Golub, Ljubo (Ogulin, 3. X. 1922 – Zagreb, 25. XI. 1996), geolog, stručnjak za petrografiju.
Diplomirao je 1953. te doktorirao 1960. disertacijom Petrografija i petrogeneza eruptivnih stijena Kozare na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Od 1945. radio je u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva, 1947–49. kao nastavnik u Donjem Miholjcu, Dubrovniku i Zagrebu, 1949–60. u Mineraloško-petrografskome muzeju u Zagrebu, od 1960. na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1970. Umirovljen je 1975. Predavao je kolegije iz područja kristalografije, mineralogije i mikrofiziografije petrogenih minerala i stijena. Obnašao je dužnost dekana Fakulteta (1970−72). Bavio se petrografijom eruptivnih, sedimentnih i niskometamorfnih stijena. Glavno područje njegova istraživanja bile su magmatske stijene, osobito trijaske, na području Dalmacije, Hrvatskog zagorja i u Crnoj Gori, te mlađe eruptivne stijene u Slavoniji i Baranji.
Fritz, Franjo (Novigrad Podravski, 4. V. 1932 – Zagreb, 21. VII. 1995), geolog, stručnjak za hidrogeologiju.
Diplomirao je 1956. te doktorirao 1978. disertacijom Litostratigrafska i tektonska osnova hidrogeoloških odnosa Ravnih kotara i Bukovice na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Od 1958. radio je u Zavodu za geološka istraživanja NR Hrvatske u Zagrebu (→ Hrvatski geološki institut), od 1987. u zvanju znanstvenoga savjetnika, gdje je bio jedan od osnivača Odjela za hidrogeologiju i inženjersku geologiju. Umirovljen je 1993. Bavio se hidrogeologijom i geomorfologijom priobalnoga krša, posebno područjima hidroenergetike, vodoopskrbe i zaštite podzemnih voda u Dalmaciji i na otocima, u Lici, te na području Istre i Gorskoga kotara. U znanstvenome radu obrađivao je razvoj krškoga reljefa, posebno genezu riječnih korita i jezera u cilju razumijevanja hidrogeoloških odnosa na krškome terenu te kao podloge za ocjenu vododrživosti akumulacijskih jezera i odabir pregradnih mjesta za hidroelektrane u Dalmaciji i Lici. Provodio je vodoistražne radove u zemlji i inozemstvu, te bio odgovorni istraživač na više hidroenergetskih objekata. Bio je predsjednik Hrvatskoga geološkog društva (1979–81) te član HATZ-a od 1994.
Dešković, Antun (Pučišća na Braču, 19. V. 1856 – Beograd, ?), industrijski projektant i poduzetnik, začetnik hidroenergetike u Hrvatskoj.
Bio je promicatelj ideje o razvoju industrije u Dalmaciji i iskorištavanju njezina gospodarskog i prirodnog bogatstva, posebice ruda i vodnoga potencijala. Nakon višegodišnjeg boravka u zemljama zapadne Europe, vratio se u Dalmaciju. Nakon bavljenja rudarskim istraživanjima 1898. je uz potporu austrijskog kapitala zatražio koncesiju za podizanje hidrocentrale na rijeci Cetini, a potom za gradnju tvornice karbida i cijanamida u Dugome Ratu kraj Omiša. Zaslužan je za osnivanje austrijsko-talijanskoga dioničkog društva naziva Društvo za iskorištavanje vodenih energija Dalmacije (Società anonima per l’utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia – SUFID; → Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat) koje je od austrijske uprave dobivalo pravo na iskorištavanje vodnih snaga u Dalmaciji. Radio je i na projektu gradnje hidroelektrane Jablanica na Neretvi.
Početkom XX. st. istraživao je slabo poznata crnogorska rudna, šumska i hidrografska bogatstva i potencijale. Oko 1900. crnogorski knez (poslije kralj) Nikola I. pozvao ga je u Crnu Goru da prouči mogućnosti rudnog i industrijskog iskorištavanja toga područja. Projektirao je gradnju barske luke, uskotračnu željezničku prugu od Nikšića do Bara, iskorištavanje crnogorskih šuma te vodne snage rijeka Pive i Tare. Dobio je koncesiju za gradnju hidroelektrane na rijeci Morači 1911. i za iskorištavanje željezne rude u Sozini u Crnoj Gori. Projektirao je i prvu hidroelektranu u Dravskoj dolini, zapadno od Maribora, izgrađenu oko 1920. i pokrenuo iskorištavanje boksita kraj Omiša te žive u Sutomoru u Crnogorskom primorju.
Vujec, Slavko (Vižanovec kraj Zlatara, 16. VI. 1934), rudarski inženjer, stručnjak za mehaniku stijena i metode otkopavanja u rudarstvu.
Diplomirao je 1959. na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1971. disertacijom Obračun vjetrenih mreža rudnika elektronskim računskim strojevima (mentor → E. Teply). Radio je u Ivanečko-ladanjskim ugljenokopima (1959–62), a od 1962. na zagrebačkom Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1979. Predavao je kolegije Mehanika stijena, Vjetrenje i odvodnjavanje, Eksploatacija rudišta. Osnivač je Laboratorija za mehaniku stijena (1974) te je obnašao dužnosti starješine Rudarskog odjela (1972−74), predstojnika Zavoda za rudarstvo i mehaniku stijena (1974−82) te dekana Instituta za rudarstvo, geotehniku i naftu (1984−86) Fakulteta. Umirovljen je 2004.
Znanstveno i stručno bavio se problematikom mehanike stijena, vjetrenja rudnika, metoda otkopavanja mineralnih sirovina, geostatistike te povijesti rudarstva. Kao glavni istraživač vodio je znanstvene projekte s temama istraživanja rasporeda naprezanja i deformacija stijenskoga masiva oko građevinskih objekata, stabilnosti pokosa otvorenih kopova, unapređenja metoda eksploatacije boksita te ekoloških aspekata otkopavanja mineralnih sirovina. U sklopu hrvatsko-američkoga znanstveno-tehnologijskog programa vodio je 1995−97. međunarodni projekt Carbonate Rock Mining. Od 2004. predsjednik je Udruge hrvatskih rudarskih inženjera, a bio je jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskog društva za mehaniku stijena (1991−2000; od 1998. Hrvatska udruga za mehaniku stijena, danas Hrvatsko geotehničko društvo). Od 2011. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, a Sveučilište u Petroşani (Rumunjska) dodijelilo mu je 2001. počasni doktorat.
Abramović, Vladimir (Vrbovsko, 14. III. 1922 – Zagreb, 19. III. 2013), rudarski inženjer, stručnjak za sigurnost u rudnicima.
Diplomirao je 1948. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1979. disertacijom Analiza utjecaja intervala paljenja mina na tehnološka unapređenja i sigurnost rada u metanskim ugljenokopima na zagrebačkom → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu. Od 1948. radio je u → Istarskim ugljenokopima u Raši baveći se problemima sanacije, izobrazbe kadrova i proizvodnje. Od 1980. bio je redoviti profesor Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1992. Predavao je kolegije Dobivanje i podgrađivanje, Izgrađivanje rudničkih prostorija, Podzemne prostorije i tuneli, Projektiranje u rudarstvu. Od osnutka Tehničkoga muzeja 1954. u Zagrebu (→ Tehnički muzej Nikola Tesla; sv. 4) bio je stalni suradnik, te idejni začetnik i projektant rudarskog odjela. Izradio je mnogobrojne projekte i studije otvaranja i eksploatacije rudnika te se znanstveno i stručno bavio problematikom sigurnosti u rudnicima, tehnike miniranja i izvedbe površinskih i podzemnih kopova. Objavio je djela Eksplozije i požari u rudnicima (s A. Zambellijem, 1953) i Projektiranje u rudarstvu (s B. Perićem, 1996).
Dekanić, Igor (Zagreb, 30. VI. 1951), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za naftno i plinsko gospodarstvo.
Diplomirao je 1975. te doktorirao 1981. disertacijom Prilog analizi kategorije rudarske rente s posebnim osvrtom na ulogu rente u proizvodnji nafte i plina (mentori → R. Protić i B. Ćosić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je kao stručni suradnik radio 1976−78. Bio je zaposlen u Republičkom komitetu za znanost, tehnologiju i informatiku SR Hrvatske (1980−82; odgovara današnjem Ministarstvu znanosti i obrazovanja), poduzeću INA-Industrija nafte u Zagrebu (1982−95; → INA) te je obnašao dužnost dožupana Zagrebačke županije (1995−97). Godine 1997. ponovno se zaposlio na zagrebačkom → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1999. Predavao je kolegije Ekonomika naftnog rudarstva, Poslovno upravljanje, Geopolitika energetike i dr. Obnašao je dužnost predstojnika Zavoda za naftno inženjerstvo Fakulteta (2006−08). Umirovljen je 2017.
Bavi se problematikom vezanom uz energetiku, poglavito s geopolitičkog i ekonomskoga gledišta, koja ponajprije obuhvaća naftno i plinsko gospodarstvo. Ostvario je bogat publicistički opus, a ističu se djela Stoljeće nafte (sa S. Kolundžićem i D. Karasalihović Sedlar, 2002−04), Nafta – blagoslov ili prokletstvo (2007), Geopolitika energije (2011), Ekonomika energije (s D. Karasalihović Sedlar, 2016) i dr. Bio je savjetnik Predsjednika RH za unutarnju politiku 2000−05.
Lelas, Vesna (Zagreb, 28. VII. 1947), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za prehrambeno inženjerstvo.
U Zagrebu je 1972. diplomirala na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), gdje je 1985. doktorirala disertacijom Proučavanje termofizičkih svojstava tekuće hrane na modelnim i realnim sistemima u području niskih temperatura s pomoću diferencijalne termičke analize (DTA) (mentor → T. Lovrić). Na Fakultetu je radila od 1973., kao redovita profesorica od 1997. i prodekanica 1995–2001. Predavala je kolegije Prehrambeno-tehnološko inženjerstvo, Procesi konzerviranja hrane, Procesi pripreme hrane i Fizikalna svojstva složenih sustava hrane. Bila je pročelnica Laboratorija za procesno-prehrambeno inženjerstvo (1991–2013) i predstojnica Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo (2007–09). Osnovala je doktorski studij Prehrambena tehnologija, kojega je bila prva voditeljica (2006–14). Umirovljena je 2014.
Bavila se prehrambenim inženjerstvom, konzerviranjem hrane, netermičkim tehnologijama procesiranja hrane te funkcionalnim svojstvima hrane. Autorica je udžbenika Prehrambeno-tehnološko inženjerstvo I (2006) i Procesi pripreme hrane (2008). Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost (2003) i odlikovanja predsjednika RH za znanstveni rad Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1998). Bila je predsjednica udruženja Hrvatska permakultura (1996–99). Članica je HATZ-a od 2010. te dobitnica Nagrade »Rikard Podhorsky« (2012).
Nakić, Zoran (Zagreb, 29. VI. 1971), geološki inženjer, stručnjak za hidrogeologiju i zaštitu podzemnih voda.
Diplomirao je 1995. te doktorirao 2003. disertacijom Uzroci i posljedice promjene kakvoće podzemne vode na zagrebačkom području (mentori → D. Mayer i S. Kapelj) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na istome fakultetu zaposlen je od 1996., od 2015. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Zaštita podzemnih voda, Ponašanje onečišćenja u podzemnim vodama, Monitoring okoliša, Geologija okoliša. Obnašao je dužnosti prodekana (2009−13) te dekana (2013−19) Fakulteta. Bavi se zaštitom podzemnih voda, primjenom numeričkih i analitičkih metoda u modeliranju toka podzemne vode i transporta onečišćivala, primjenom statističkih metoda u hidrogeologiji, istraživanjem hidrogeokemijskih značajki i procesa u vodonosnim sustavima, hidrogeologijom krša i stijena s međuzrnskom poroznosti te monitoringom podzemnih voda i onečišćenih tala. Bio je predsjednik → Hrvatskog društva za zaštitu voda (sv. 4) (2006−11).
Slovenec, Dragutin (Zagreb, 19. V. 1941), geološki inženjer, stručnjak za mineralogiju.
Diplomirao je 1968. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu te doktorirao 1980. disertacijom Kristalografska svojstva tinjaca i produkata njihove izmjene kao indikatori geneze najčešćih granitometamorfnih stijena Papuka (mentori M. Vragović i S. Popović) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen od 1969., od 1992. u zvanju redovitoga profesora. Umirovljen je 2011. Predavao je kolegije Opća mineralogija, Sistematska mineralogija, Mineralogija glina, Instrumentalne metode analize, Mineralogija okoliša. Obnašao je dužnost prodekana Fakulteta (1986−91). Bavi se strukturnim, kemijskim i fizičkim svojstvima minerala, posebno istraživanjem filosilikata primjenom difrakcijskih i termičkih metoda analize. Uz mnogobrojne znanstvene radove i stručne elaborate, suautor je opsežnoga sveučilišnog udžbenika Sistematska mineralogija – mineralogija silikata (s V. Bermancom, 2003) te autor udžbenika Opća mineralogija (2014). Godine 1999. osnovao je Hrvatsku grupu za gline, koja je članica Asocijacije europskih grupa za gline. Dobitnik je nagrade HAZU-a (2003).
Tvornica tekstila Trgovišće d. o. o., poduzeće za proizvodnju stolnoga i posteljnoga rublja sa sjedištem u Velikom Trgovišću.
Osnovao ga je 1924. u Zagrebu pod nazivom Tvornica za pamučnu industriju d. d. austrijski poduzetnik Felix Pollack iz Beča, u čijem je vlasništvu bilo i više sestrinskih poduzeća u Austriji i Čehoslovačkoj. Odande je dopremljena većina rabljene opreme i strojeva za proizvodnju. Pogoni su bili smješteni u Gradišćanskoj ulici na Črnomercu, a proizvodnja je obuhvaćala izradbu posteljnoga platna, damasta, finih tkanina za rublje i odjeću, flanela i knjigoveškoga platna. Godine 1929. poduzeće je zapošljavalo više od 600 radnika, a proizvodilo je oko 15 000 metara tkanina na dan.
Tvornica za pamučnu industriju, Zagreb, 1930.
Tkalački strojevi, stari pogon u Zagrebu, prva polovica XX. st.
Nakon krize tekstilne industrije tijekom 1930-ih novim vlasnikom tvornice postala je 1940. Švicarska banka, koja je zadržala isti proizvodni program. Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, te je pod starim nazivom i akronimom Tvorpam započelo obnovu proizvodnje, koja je za rata bila otežana zbog nedostatka sirovina i oštećenih proizvodnih pogona. U tvornici je instalirano 614 mehaničkih tkalačkih stanova, što je uz 723 zaposlena radnika omogućilo proizvodnju od približno 6,9 milijuna metara tkanina na godinu. Sljedeća faza obnove i modernizacije tvornice slijedila je 1958–59., kada je u pogone instalirano 98 automatskih tkalačkih strojeva te nekoliko strojeva za bojenje tekstila. Proizvodnja je tada povećana na 10,9 milijuna metara tkanina na godinu, a poduzeće je zapošljavalo gotovo 2000 radnika. U razdoblju 1960–64. otkupilo je objekte i zemljište Vojne pošte, čime se tvornički prostor gotovo udvostručio.
Etiketa Tvornice za pamučnu industriju, sredina XX. st.
Etiketa Tekstilnoga kombinata Zagreb, druga polovica XX. st.
U jeku okrupnjavanja poduzeće se 1964. spojilo s Predionom Zagreb i Predionom Klanjec u novoosnovani Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ). Na taj način stvorena je tehnološko-proizvodna cjelina, koja je uključivala proizvodnju od vlakana do gotovih tkanina i konfekcioniranih proizvoda. Tijekom 1970-ih i 1980-ih proizvodnja je bila organizirana putem OOUR-a, a razvoj tekstilne industrije uvjetovao je ubrzano osuvremenjivanje i rekonstrukciju pogona, uz povećanu uporabu kemijskih vlakana u preradbi.
Kontinuirano bojenje tkanine strojem vlastite izradbe, sredina XX. st.
Kemijska doradba, Zagreb, druga polovica XX. st.
Stroj za snovanje, druga polovica XX. st.
Izdvajanjem Predione Zagreb i Predione Klanjec u zasebna poduzeća 1989., OUR TKZ nastavio je poslovati samostalno. Od početka 1990-ih tvornica je djelovala kao društveno poduzeće, a pretvorbom i privatizacijom 1992. postala je dioničko društvo. S 570 zaposlenih radnika profilirala se kao opskrbljivač mnogobrojnih domaćih hotelijerskih i ugostiteljskih poduzeća te kao izvoznik u europske zemlje. Ostvarivala je proizvodnju od približno pet milijuna metara tkanina na godinu, od čega je 60% činilo damastno stolno i posteljno rublje, a ostatak tkanine za radnu, zaštitnu, namjensku i modnu odjeću.
Zgrada nove tvornice u Velikom Trgovišću, 2019.
Početkom 2000-ih broj radnika smanjio se upola, a 2008. su proizvodni pogoni preseljeni u Veliko Trgovišće te je društvo promijenilo naziv u Tvornica tekstila Trgovišće d. o. o. Zadržan je tradicionalni proizvodni program stolnoga i posteljnoga rublja, no proces kemijske doradbe obavlja se u Italiji, a potom se tkanine vraćaju u tvornicu na konfekcioniranje. Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 85 radnika. Najveći je proizvođač damastnih tkanina u Hrvatskoj, a oko 70% prihoda ostvaruje od izvoza, ponajviše u europske zemlje, te u Rusiju, SAD, Kanadu i dr. Poduzeće je osmislilo svoju maloprodajnu marku Felix in Cotton, proizvode koje nudi u vlastitim prodavaonicama u Zagrebu.
Stroj za snovanje, 2018.
Žakardni tkalački stroj, 2018.
Durn, Goran (Zagreb, 25. V. 1962), geološki inženjer, stručnjak za mineralogiju i ležišta mineralnih sirovina.
Diplomirao je 1985. te doktorirao 1996. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Podrijetlo, sastav i uvjeti nastanka Terra Rosse Istre (mentori → B. Šinkovec i D. Slovenec). Od 1985. zaposlen je na istom fakultetu, gdje je od 2004. redoviti profesor. Predaje kolegije Ležišta industrijskih minerala, Istraživanje ležišta mineralnih sirovina, Mineralogija glina, Mineralogija okoliša, Rudna mikroskopija, Paleopedologija, Geokemijsko inženjerstvo. Na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu predaje kolegij Sanacija degradiranih terena. Bio je prodekan (2001−05) te dekan (2005−09) Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta.
Znanstveno i stručno bavi se mineraloškim i geokemijskim istraživanjima glinovitih sedimenata, tala i paleotala te mineralogijom i geokemijom okoliša. Sustavnim istraživanjem crvenicâ hrvatskoga krša znatno je pridonio poznavanju geneze toga tipa tla, karakterističnoga za cijeli sredozemni prostor, te je među najcitiranijim svjetskim znanstvenicima tog istraživačkog područja. Aktivan je u više udruženja, stručnjak je Europske komisije za evaluaciju projekata iz geoznanosti i okoliša projekta Horizon 2020. Bio je predsjednik Hrvatske grupe za gline (2005−07) i potpredsjednik Hrvatskoga geološkog društva (2004−08). Bio je gostujući urednik posebnog izdanja časopisa Quaternary International pod naslovom Quaternary of Croatia, objavljenoga 2018. i posvećenoga istraživanju kvartara Hrvatske, koje predstavlja važno skupno djelo geološke problematike u Hrvatskoj. Redoviti je član → HAZU-a (sv. 4) od 2016. Dobitnik je nagrade HAZU-a (2012).
Gaurina-Međimurec, Nediljka (Sinj, 10. II. 1957), inženjerka naftnoga rudarstva, stručnjakinja za tehnologiju izradbe bušotina i zaštite okoliša u naftnome rudarstvu.
Diplomirala je 1980. te doktorirala 1993. disertacijom Izrada tehnički optimalnih bušotina radi gospodarskog iscrpka ležišta ugljikovodika (mentor → I. Ibrahimpašić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu zaposlena od 1980., od 2001. u zvanju redovite profesorice. Predaje kolegije Bušenje II, Bušotinski fluidi I i II, Postupanje s otpadom iz naftnog rudarstva, Utiskivanje otpada iz naftnog rudarstva u bušotine. Voditeljica je Laboratorija za bušotinske fluide od 2015., a obnašala je dužnosti predstojnice Zavoda za naftno rudarstvo (1996−98) i prodekanice (2005−09) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se problematikom tehnologije izradbe bušotina, bušotinskih fluida, cementiranja bušotina te zaštitom okoliša u naftnome rudarstvu. Urednica je opsežnog djela Handbook of Research on Advancements in Environmental Engineering (2015), te suautorica izdanja Izrada bušotina. Priručnik s primjerima (s B. Kavedžijom i → Z. Krištaforom, 1990). Od 2002. članica je HATZ-a.
Mayer, Darko (Zagreb, 6. III. 1945), geološki inženjer, stručnjak za hidrogeologiju i zaštitu podzemnih voda.
Diplomirao je 1971. te doktorirao 1980. disertacijom Mogućnost zagađivanja vodonosnih slojeva kao posljedica hidrodinamičkih značajki užeg područja Save u SR Hrvatskoj (mentor P. Miletić) na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Od 1972. radio je na zagrebačkom Fakultetu, gdje je od 1993. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Inženjerska geologija i hidrogeologija, Zaštita podzemnih voda, Projektiranje hidrogeoloških istraživanja i Hidrogeologija krša. Bio je direktor (1988−90) i dekan (1990−91) Instituta za geologiju i mineralne sirovine u Zagrebu, predstojnik Zavoda za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i ugljena (1995−96) te dekan Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu (1996−2001). Umirovljen je 2010. Na studiju Ekoinženjerstva Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu predavao je 2004–10.
Znanstveno i stručno bavi se zaštitom i eksploatacijom podzemnih voda, hidrogeološkim projektiranjem te istraživanjima krških vodonosnih sustava. Autor je knjiga Kvaliteta i zaštita podzemnih voda (1993) i Voda (2004). Bavio se primjenom znanstvenih istraživanja u suradnji s gospodarstvom, vodio je više znanstvenih projekata te bio član više znanstvenih i stručnih udruga. Predsjednik → Hrvatskog društva za zaštitu voda (sv. 4) bio je 2002−04. Od 2004. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Krištafor, Zdenko (Zagreb, 17. VII. 1953), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za izradbu i projektiranje bušotina.
Diplomirao je 1977. te doktorirao 1995. disertacijom Poboljšavanje načina odabira sklopova zaštitnih cijevi na primjeru bušotina u tzv. Dubokoj Podravini (mentor → I. Steiner) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1977−80. u poduzeću INA-Naftaplin u Zagrebu (→ INA), a od 1980. zaposlen je na Fakultetu, od 2004. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Izrada bušotina, Aktivnosti u akvatoriju, Kontrola tlaka u bušotini, Projektiranje bušotina, Procjena rizika akcidentnih situacija. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za naftno inženjerstvo (1998−2001) te dekana (2001−05) Fakulteta. Suautor je djela Izrada bušotina − priručnik s primjerima (s B. Kavedžijom i N. Gaurina-Međimurec, 1990). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije i urednik područja Rudarstvo, nafta i plinska tehnologija Tehničkog leksikona LZ-a.
Bedeković, Gordan (Zagreb, 26. XI. 1967), rudarski inženjer, stručnjak za oplemenjivanje mineralnih sirovina.
Diplomirao je 1993. te doktorirao 2003. na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Utjecaj procesnih varijabli na flotabilnost ugljena (mentor → B. Salopek). Od 1994. zaposlen je na Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2016. Predaje kolegije Modeliranje i simulacije u preradi primarnih i sekundarnih sirovina, Oplemenjivanje mineralnih sirovina I i II, Procesi fizikalne separacije, Recikliranje i obrada otpada, Zaštita zraka. Predstojnik je Zavoda za rudarstvo i geotehniku od 2017. te voditelj Laboratorija za oplemenjivanje mineralnih sirovina i zaštitu okoliša od 2008. Dužnosti prodekana Fakulteta obnašao je 2009−13. Znanstveno i stručno bavi se oplemenjivanjem mineralnih sirovina, recikliranjem krutog otpada, zaštitom zraka, čišćenjem tla i otpadnih voda. Urednik je struke rudarstvo → Rudarsko-geološko-naftnog zbornika od 2014. Redoviti je član HATZ-a od 2018.
Ivančica d. d., poduzeće za proizvodnju obuće sa sjedištem u Ivancu; najveći hrvatski proizvođač dječje obuće.
Tvornica obuće Ivančica, 2019.
Osnovano je 1946. kao Postolarska zadruga Ivančica u koju se udružilo deset ivanečkih postolara. Opseg posla ubrzo se povećao, te je 1948. zadruga zapošljavala 44 postolara i 16 učenika, a raspolagala je s 12 šivaćih strojeva. Radionica je bila smještena u zgradi Ivana Kolara u Kolodvorskoj ulici, a prve veće narudžbe bile su vezane uz izradbu cipela za zagorske rudare i radnike u ciglanama. Potkraj 1940-ih u zadruzi se proizvodilo 5000–6000 pari radničkih cipela na godinu te obavljalo oko 3000 različitih popravaka. Pogon je 1948. preseljen u dvorac Kukuljević, a 1955. u prostore prodavaonice namještaja Ivanečkoga magazina. Proizvodni program obuhvaćao je tada namjensku obuću za potrebe vojske i policije te zaštitnu obuću za zaposlenike u određenim proizvodnim djelatnostima.
Godine 1970. poduzeće je započelo suradnju s tvornicama obuće → Astra iz Zagreba i nešto kasnije Peko iz Tržiča u Sloveniji, što je donijelo promjenu u proizvodnom programu, koji se usmjerio na izradbu gornjih dijelova obuće. Postupnim rastom poslovanja, 1973. stvoreni su uvjeti da se zadruga transformira u OUR pod nazivom Ivančica, poduzeće za izradu gornjih dijelova obuće, na novoj lokaciji u Ulici Josipa Kraša 16. Godine 1976. poduzeće je ušlo u sastav Združene industrije kože, gume i obuće (ZINKO) sa sjedištem u Zagrebu, u kojoj su bile udružene radne organizacije koje su objedinjavale djelatnost preradbe i proizvodnje koža, proizvodnje svih vrsta obuće i gumenih proizvoda obućarstva. Tada je ostvaren i prvi izvoz gornjih dijelova obuće na tržište Njemačke Demokratske Republike. Rast proizvodnje i broja zaposlenih zahtijevao je proširenje kapaciteta, te su 1977. izgrađeni novi proizvodni i poslovni prostori u Preradovićevoj ulici, gdje se poduzeće nalazi i danas. Iste godine promijenjen mu je naziv u Ivančica, tvornica obuće Ivanec. Tada je započela proizvodnja gotove obuće, a poduzeće je zapošljavalo 370 radnika. Kraj 1970-ih i 1980-e bilo je razdoblje intenzivnoga razvoja poduzeća. Izgrađen je novi pogon za izradbu gornjih dijelova obuće u Kamenici (1985), obnovljeni su pogoni u Ivancu, moderniziran je strojni park, proširen proizvodni program dječje i sportske obuće, te uspostavljena stalna suradnja sa stranim poslovnim partnerima. Godine 1981. poduzeće je zapošljavalo 932 radnika, a proizvelo je oko 676 000 pari gornjih dijelova obuće te oko 360 000 pari gotove obuće. Četiri godine kasnije broj zaposlenih povećao se na približno 1200, a proizvedeno je gotovo dva puta više obuće: oko 1,2 milijuna pari gornjih dijelova i 624 000 pari gotove obuće. Od tehnoloških cjelina zasnovanih isključivo na proizvodnome programu 1981. osnovana su četiri OOUR-a: IDOK – za proizvodnju dječje obuće, IDOG – za proizvodnju gornjih dijelova odjeće, IDOS – za proizvodnju sportske obuće i ITO – istraživanje, trgovina i održavanje. Tri proizvodna OOUR-a nakon godinu dana spojila su se u jedan pod nazivom IPO.
Uspostavom samostalne Hrvatske poduzeće je 1992. privatizirano te je nastavilo djelovati kao dioničko društvo. Razvilo je dvije vlastite modne marke: Froddo (za djecu u dobi 0–13 godina) i Boogaloo (za mlađu žensku populaciju), te ostvarilo dugoročnu suradnju s tvornicom obuće Paul Green iz Austrije. Godine 2007. osnovan je novi proizvodni pogon u Kozarcu u BiH za proizvodnju gornjih dijelova obuće, a 2013. poduzeće je postalo većinski vlasnik poduzeća Bambi d. o. o., varaždinskoga proizvođača dječje obuće. Godine 2014. imalo je više od 1000 zaposlenih. Izvozno je orijentirano te više od 70% ukupnoga prihoda ostvaruje u inozemstvu, na europskom, azijskom i američkom tržištu. U vlastitoj maloprodajnoj mreži ima 30 prodavaonica u Hrvatskoj, te više od 600 prodajnih mjesta partnera diljem svijeta. Godine 2019. zapošljavalo je oko 700 radnika te proizvelo oko milijun pari cipela.
Gutmann, obitelj mađarskih veletrgovaca i industrijalaca.
Salamon (Simon) Heinrich (1806–1902), trgovac drvom u Nagykanizsi, utemeljio je 1836. obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann. Kupnjom 41 000 jutara (23 594 ha) šume od obitelji Prandau u Valpovu, obitelj Gutmann proširila je svoje poslovanje u Hrvatsku te na području Belišća 1884. podignula pilanu, a zatim tvornice bačava i tanina. Godine 1900. imala je 60 910 jutara (35 051 ha) šume i zemlje te je razvila drvnoprerađivačku industriju. Radi eksploatacije drva, u istočnoj je Slavoniji izgradila mrežu uskotračnih željezničkih pruga i njezina je Slavonsko-podravska željeznica, služeći i putničkomu prometu, nadoknađivala nedostatak državnih pruga. Svoje je proizvode, osobito bačvarske dužice i drvo za brodogradnju od slavonskog hrasta lužnjaka, poduzeće izvozilo i u prekooceanske zemlje. Izvoznu podružnicu imalo je u Trstu, gdje je živio Salamonov sin Edmund (1841–1918). Njegov sin Artur (rođen 1874) razvio je prodajnu središnjicu u Budimpešti, a povremeno je živio u Belišću, gdje mu je otac 1905. izgradio palaču (palača Palej; danas spomenik kulture) koja je poslije služila kao upravna zgrada poduzeća. Edmundov brat Vilim (Vilmos; 1847–1921) osigurao je poduzeću financijsku osnovu i organizirao sudjelovanje na međunarodnim izložbama, a brat Alfred (Aladar; 1857–1921), strojarski inženjer, brinuo se za modernizaciju pogona u Belišću te za izgradnju i održavanje željezničkih pruga. Kako ne bi bilo nacionalizirano u Kraljevini SHS, sjedište poduzeća je potkraj 1918. preseljeno u Belišće, a prodajni uredi zadržani su u Mađarskoj i Beču.
S. H. Gutmann Belišće, početak XX. st., Muzej Belišće
Radnici i strojari tvornice tanina poduzeća S. H. Gutmann Belišće, 1905., Muzej Belišće
Gutmannovi su zaslužni za utemeljenje i urbanistički razvoj Belišća. Nakon izgradnje pilane na neplodnoj je poljani, uz desnu obalu Drave, za radnike u drvnoprerađivačkoj industriji izgrađeno radničko naselje s radničkim i činovničkim domom, osnovnom školom, knjižnicom, sportskim igralištima, kinom.
Za svjetske gospodarske krize poduzeće je nazadovalo zbog prodora jeftinoga ruskog drva na tržište, što je rezultiralo padom radničkih nadnica i štrajkovima. Alfredovi sinovi Ernest,Otto i Viktor vodili su poduzeće do 1941., kada je bilo podržavljeno. (→ Belišće)
Belišće d. d., drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1884. kao obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću.
Početci i razvoj poduzeća
Salamon Heinrich Gutmann, trgovac drvom, utemeljio je 1836. obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Nagykanizsi. Kupnjom šumskih posjeda na valpovačkom području poduzeće je proširilo svoje poslovanje u Hrvatsku. Za transport stabala najpogodniji je bio vodeni put Dravom, a kao najpovoljnije mjesto za preradbu izabran je prostor na desnoj obali Drave, na livadi Belišće. Ondje je 1884. podignuta pilana, u kojoj je bilo zaposleno 500 radnika, smještenih u novoizgrađeno radničko naselje sa šest zgrada za radnike i činovnike (danas zaštićena spomenička cjelina), kantinom i ostalim sadržajima, te reprezentativnom rezidencijom vlasnika. Poduzeće je bilo važan čimbenik razvoja naselja i logike njegova urbanističkoga reda.
S. H. Gutmann Belišće, početak XX. st., Muzej Belišće
Radnici i strojari tvornice tanina poduzeća S. H. Gutmann Belišće, 1905., Muzej Belišće
Od 1884. do 1910. nastupilo je razdoblje investicijskog ulaganja u proizvodne kapacitete i infrastrukturu, te širenja šumskoga veleposjeda. Godine 1884. osim pilane izgrađena je kotlovnica i dvije sušare; 1889. tvornica tanina i tvornica bačava; 1900. pogon suhe destilacije drva; 1900. remontna radionica, 1902. tvornica parketa, 1906. kamenolom; zgrada kemijskog laboratorija tvornice tanina dograđena je 1909. Radi transporta drva, uskotračna pruga duga 16 km puštena je u promet 1884 (iz šume Gradine do pilane), a do 1908. poduzeće je izgradilo 180 km uskotračne vicinalne pruge za javni promet. Od 1910. do 1940. došlo je do zastoja u investicijskom ulaganju i proširenju poduzeća. Tijekom I. svj. rata poduzeće je radilo sa smanjenim kapacitetom. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije postalo je jedan od najvećih, tehnološki najsloženijih i najnaprednijih drvnih kombinata u Kraljevini SHS. Kako bi izbjeglo nacionalizaciju, 1918. pretvoreno je u dioničko društvo, sjedište poduzeća preseljeno je u Belišće, a poslovalo je pod nazivom S. H. Gutmann d. d. Belišće. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova došlo je do stagnacije u proizvodnji i prodaji zbog gospodarske krize i tehnološke zastarjelosti, pa je poduzeće bilo prisiljeno na preorijentaciju (nova proizvodnja briketiranoga drvnog ugljena, proizvodnja kestenova taninskog ekstrakta i dr.) i modernizaciju. Tako je npr. 1920-ih tvornica imala proizvodni kapacitet suhe destilacije oko 5000 t drvnog ugljena, 1500 t kalcijevog acetata, 700 t octene kiseline, 120 t formalina, 40 t kloroforma, 120 t natrijevog acetata, 40 t olovnog acetata, 2100 t katrana, 550 t smole i do 5 t čistog kreozota.
Tvornica, sredina XX. st.
Od II. svj. rata do uspostave hrvatske samostalnosti
Tijekom II. svj. rata poslovanje je stagniralo zbog podređenosti gospodarstva državi. Za NDH imovina poduzeća bila je podržavljena, a 1941–45. poslovalo je pod imenom Šumsko veleobrtno d. d. Belišće. Nakon konfiskacije 1946. preimenovano je u Šumsko industrijsko poduzeće Belišće (ŠIP Belišće). Preradba drva bila je osnova razvoja ali, zbog potreba održavanja postrojenja, razvijale su se i metaloprerađivačke i strojarske djelatnosti. Djelatnost poduzeća uključivala je proizvodnju tanina, suhu destilaciju drva, impregnaciju željezničkih pragova, proizvodnju bačava, pilanu, eksploataciju šuma, proizvodnju opeke i crijepa, izradbu i popravke željezničkih vagona, riječnih objekata i strojeva, a uvelike je sudjelovalo u poslijeratnoj obnovi i izgradnji. Godine 1950. ime mu je promijenjeno u Drvno industrijsko poduzeće Belišće (DIP Belišće). Sagrađena je nova pilana (1954), iz remontne radionice izrasla je tvornica strojeva. Godine 1958. poduzeće je preimenovano u Belišće – Kombinat za kemijsku i mehaničku preradu drva i proizvodnju strojeva (Kombinat Belišće). Kombinat je postupno ukidao proizvodnju drvne vune, bačava, parketa, tanina, a modernizirao i razvijao ostale pogone.
Lančani transport drveta u pilanu, druga polovica XX. st.
Pilana, druga polovica XX. st.
Pogon za suhu destilaciju, druga polovica XX. st.
Izradba parketa, druga polovica XX. st.
Puštanjem u pogon nove tvornice (1960), temeljna djelatnost poduzeća postala je proizvodnja poluceluloze, ambalažnoga papira i kartonske ambalaže, dok je tvornica tanina prestala s radom (1969). Od 1972. poduzeće je poslovalo kao radna organizacija od osam OOUR-a: Belišće-Bel, Mehanička i finalna prerada drva, Tvornica strojeva, Sektor pomoćnih djelatnosti, Tvornica suhe destilacije drva, OOUR za građevnu, stambenu i komunalnu djelatnost, Komercijalni sektor i Restoran društvene prehrane, a od 1978. kao SOUR Kombinat Belišće (RO Belišće-Bel, RO Belišće-Metind, RO Belišće-Promet, zajedničke službe SOUR-a, te OOUR-i Tvornica strojeva i Održavanje). Proizvodni program uključivao je i strojeve za injekcijsko prešanje plastomera, hidraulične preše za gumarsku i drvnu industriju, strojeve, opremu i rezervne dijelove za papirnu industriju, rezanu građu, drvene palete, drvni ugljen, i brikete te octenu kiselinu za prehrambene svrhe, a bilo je zaposleno oko 5000 radnika. Sredinom 1980-ih Kombinat Belišće bio je jedan od najvećih složenih kombinata u industriji za preradbu drva i imao je najveće kapacitete za proizvodnju poluceluloznih vlakana u SFRJ te među većim kapacitetima u Europi (1984. proizveo je 99 300 t poluceluloze i 165 000 t ambalažnoga papira kojega su se znatne količine izvozile). Od 1989. poduzeće je poslovalo pod imenom Društveno poduzeće Kombinat Belišće.
Pogon za destilaciju octene kiseline i gorivih plinova, Kombinat Belišće, druga polovica XX. st.
Pogon za destilaciju formaldehida, druga polovica XX. st.
Od uspostave hrvatske samostalnosti do danas
Nakon stjecanja samostalnosti RH, u izmijenjenim društveno-gospodarskim okolnostima poduzeće je 1992. bilo organizirano kao dioničko društvo s 8 sastavnica (Tvornica papira i ambalaže Belišće-Bel, Tvornica strojeva, Tvornica primarne i finalne prerade drva, Tvornica suhe destilacije drva i dr.). Godine 1996. imalo je 2995 zaposlenih i proizvodilo je polucelulozu, ambalažni papir, transportnu i komercijalnu ambalažu od valovitoga kartona, spiralne cijevi i ambalažu te strojeve za brizganje plastičnih masa, traktorske prikolice, rezanu građu, drvni ugljen i dr.
Početkom 2000-tih broj zaposlenih se postupno smanjivao (oko 1200), a dionice poduzeća počelo je kupovati austrijsko poduzeće Duropack, koje je 2012. preuzelo Belišće d. d. Od 2012. poduzeće je pod nazivom Duropack Belišće d. o. o. poslovalo do 2015., kada ga je preuzela britanska kompanija za proizvodnju ambalaže DS Smith te je promijenilo ime u DS Smith Belišće d. o. o. Godine 2017. poduzeće, koje je zapošljavalo 404 radnika, proizvelo je oko 213 000 t papira (80% za izvoz) i oko 65 milijuna četvornih metara ambalaže od valovitoga kartona. Godine 2013. pogone suhe destilacije drva preuzelo je poduzeće Fochista Belišće u talijanskom vlasništvu, koje je 2020. zapošljavalo 95 radnika.
Kutija za prikupljanje papira za reciklažu u organizaciji poduzeća DS Smith
Kniewald, Jasna (Zagreb, 24. VI. 1938 – Zagreb, 7. II. 2018), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za toksikologiju.
Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Zagrebu diplomirala je 1962. te doktorirala 1965. disertacijom Kinetika adicije halogena i halogenovodičnih kiselina na nezasićene organske kiseline, praćena pomoću redoksokinetičkog efekta (mentori T. Marković i → P. Mildner). Znanstveno se usavršavala u Farmakološkom institutu Mario Negri u Milanu 1969–70. Na Zagrebačkom sveučilištu od 1962. radila je u Institutu za fizikalnu kemiju, a od 1975. na Tehnološkome fakultetu odn. na PBF-u od 1979., gdje je od 1988. bila redovita profesorica. Predavala je kolegije Toksikologija hrane, Osnove toksikologije, Toksikološki aspekti pripreme hrane, Metodika znanstvenog rada i Zaštita intelektualnog vlasništva. Osnovala je Laboratorij za toksikologiju (1988) kojega je bila pročelnica do umirovljenja 2008. Bavila se toksikologijom hrane i ekotoksikologijom, posebice toksikološkim učincima pesticida na reprodukciju, toksikinetikom i toksikodinamikom postojanih organskih spojeva te toksičnim učincima endokrino modulatornih spojeva. Bila je 1985–94. voditeljica dvaju međunarodnih projekata u suradnji s ministarstvom poljoprivrede SAD-a, za realizaciju kojih je primila više priznanja. Autorica je udžbenika Metodika znanstvenog rada (1993). Bila je članica predsjedništva Hrvatskoga biokemijskog društva (1981–95) i Hrvatskoga toksikološkog društva (1992–2007). Članica je HATZ-a od 1994. te dobitnica Medalje Akademije za 2015.
Šumarski list, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga šumarskog društva (HŠD). Jedan je od najstarijih takvih časopisa u Hrvatskoj. Izlazi neprekidno od 1877., u prve četiri godine na hrvatskom i njemačkom jeziku, od petoga godišta samo na hrvatskom te izmjenično latinicom i ćirilicom tijekom razdoblja prve Jugoslavije. Prvi broj uredio je tadašnji tajnik Društva Vladoj Köröškenji, koji zbog prerane smrti nije dočekao njegov izlazak iz tiska. Do kraja 2020. objavljeno je 1098 brojeva, koji obuhvaćaju 16 092 članka te 3110 autora. Danas izlazi šest puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku. Po sadržaju je zadržao oblik prihvaćen u prvim brojevima, koji se sastoji od tri dijela: znanstvenih i stručnih članaka, obavijesti (znanstveni i stručni skupovi, aktualne teme, obljetnice, knjige i časopisi, lovstvo, izazovi i suprotstavljanja i dr.) te društvenoga dijela s obavijestima Hrvatskoga šumarskoga društva i njegovih ogranaka. Časopis ima međunarodni Uređivački odbor, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Indeksiran je u relevantnim međunarodnim bazama (Web of Science, CAB Abstracts, SCOPUS i dr.). Cjelokupna građa je dostupna na internetu, a od 2008. časopis je dostupan na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.
Nafta i plin, stručni časopis → Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa. Izlazi od 1980. pod nazivom DIT stručni časopis INA-Naftaplina kao javno glasilo Društva inženjera i tehničara tog poduzeća. Godine 1993. promijenio je naziv u Naftaplin, od 2013. izlazi kao dvomjesečnik sa sadašnjim naslovom i nakladnikom. Objavljuje radove iz područja geofizike, geodezije, kemijskog inženjerstva, rudarstva, nafte i geološkog inženjerstva, strojarstva te interdisciplinarnih znanosti. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2018.
Kujundžić, Trpimir (Zagreb, 25. XI. 1964), rudarski inženjer, stručnjak za rudarsku mehanizaciju te eksploataciju i obradbu arhitektonsko-građevnoga kamena.
Diplomirao je 1989. te doktorirao 2002. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Utjecajne veličine pri iskopu stijena hidrauličnim čekićima (mentori → S. Vujec i S. Dunda). Bio je zaposlen u poduzeću Hidroelektra u Zagrebu 1990–92., a od 1992. radi na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 2016. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Rudarski i geotehnički strojevi, Bušenje, Transport i izvoz, Eksploatacija i obrada arhitektonsko-građevnoga kamena, Alternativne metode eksploatacije. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku Fakulteta (2009−13). Znanstveno i stručno bavi se mehanikom stijena, mehaničkim razrušavanjem stijena te eksploatacijom i obradbom arhitektonsko-građevnoga kamena. Suautor je digitalnoga udžbenika Eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena (sa S. Dundom, 2000). Bio je urednik struke rudarstvo Rudarsko-geološko-naftnog zbornika (2007–14). Od 2019. član je HATZ-a.
Kujundžić, Nikola (Ivanbegovina kraj Imotskog, 6. XII. 1948), kemijski i farmaceutski inženjer, stručnjak za interakcije metalnih iona s lijekovima.
Na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je prehrambeno-sanitarnu kemiju 1970. i farmaciju 1994., a doktorirao 1974. disertacijom Kelati željeza (III) s heterocikličkim amino-hidroksam kiselinama (mentor M. Pećar). Na Fakultetu je radio od 1971., od 1992. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Analitička kemija I i II. Na poslijedoktorskome studiju u SAD-u surađivao je s profesorom Reubenom D. Riekeom na istraživanjima tzv. Riekeovih metala koji se rabe u kemijskoj sintezi. Bio je predstojnik Zavoda za analitičku kemiju (1986–2014) te dekan Fakulteta (1997–2001) i (2006–10). Umirovljen je 2014. Od 1992. predavao je i na Medicinskome fakultetu u Rijeci. Područja su njegova znanstvenoga interesa kemija kompleksnih spojeva važnih u farmaciji i medicini, antitumorsko djelovanje preparata biljnoga podrijetla, visoko reaktivni oblici metala te povijest farmacije. Autor je knjiga Velika sinjska ljekaruša (2014), Julije Domac, život i djelo 1853–1928 (sa S. Inić, 2012) i Spomenice u povodu 130 obljetnice nastave farmacije 1882. – 2012. (2012). Član je Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od 2008. Od 2018. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije(FKIT), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije u znanstvenim poljima kemijskog inženjerstva (područje tehničkih znanosti) i kemije (prirodne znanosti). Baštini stogodišnju tradiciju nastave tih disciplina u Hrvatskoj te niz godina predstavlja središte njihova znanstvenog i stručnog razvoja.
Povijest
Prvi hrvatski kemičari školovali su se u inozemstvu, na tehničkim visokim školama u Beču, Pragu i drugdje, a od 1876. i na novoosnovanome Matematičko-prirodoslovnom odjelu zagrebačkoga Mudroslovnoga fakulteta (od 1946. → Prirodoslovno-matematički fakultet; sv. 4).
Tehnička visoka škola i Tehnički fakultet (1919‒56)
Ključan poticaj razvoju visokoškolske nastave kemijskog inženjerstva i tehnologije bio je osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4). Jedan od odjela te škole bio je Kemičko-inženjerski odjel (od 1931. Kemijsko-inženjerski otsjek, 1935. Kemijski otsjek, 1942. Kemijski odjel, 1946. Kemijsko-tehnološki odsjek), koji se smatra začetkom današnjega FKIT-a, te drugih fakulteta koji su se tijekom vremena razvili iz njega.
Prvim profesorom odjela imenovan je → Vladimir Njegovan, koji je ubrzo okupio vrsno osoblje te potaknuo uređenje prostora, izradbu nastavnih planova i prikupljanje sredstava za održavanje nastave. Od 1920. organsku kemiju predavao je → Ivan Marek, fiziku i fizikalnu kemiju → Ivan Plotnikov, anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju → Franjo Hanaman, dok je Njegovan predavao anorgansku i analitičku kemiju. Ti su profesori osnovali prve zavode na odjelu i postavili temelje studija, a tijekom vremena priključili su im se i drugi pioniri visokoškolske nastave toga područja. Nastava se temeljila na praktičnim potrebama kemijske industrije i ulozi tadašnjih diplomiranih inženjera u upravljanju pogonima.
Do početka 1941. na Odjelu su diplomirala 264 studenta, a doktoriralo je 18 kandidata. Do kraja akademske godine 1955/56. diplomiralo je ukupno 1015 studenata, koji su, zaposlivši se u gospodarstvu, postavili temelje kemijske industrije te radili na razvoju drugih industrijskih grana poput prehrambene, tekstilne industrije, strojogradnje, građevinske industrije i dr.
Kemijsko-tehnološki odsjek (odjel) Tehnološkoga fakulteta (1956‒91)
Godine 1956. Tehnički fakultet podijeljen je na četiri fakulteta, pri čemu su dotadašnji Kemijsko-tehnološki i Rudarski odsjek (djelovao od 1919. kao Mineralogijsko-geologijski zavod, od 1939. kao Odsjek za rudarstvo i metalurgiju) postali Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet. Fakultet je osim dva navedena odsjeka obuhvaćao i novoosnovani Prehrambeno-tehnološki odsjek (1960–61. Biotehnološki odjel). Godine 1957. fakultet je preimenovan u Tehnološki fakultet, a 1960. osnovani su Metalurški odjel i Tehnološko-pogonski odjel za naftu u Sisku. Iste godine osnovan je Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu, uz znatnu potporu profesora Kemijsko-tehnološkog odjela zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta. Godine 1964. Rudarski odjel osamostalio se kao → Rudarsko-geološko-naftni fakultet. Preostali odjeli Tehnološkoga fakulteta ukinuti su 1974., a osnovani su OOUR-i (Institut inženjerske kemije, Institut za kemijsko-procesno inženjerstvo, Kemijskih tehnologija, naftnog i polimernog inženjerstva, Tekstilnog inženjerstva ‒ Institut za tekstil i odjeću, Institut za prehrambeno i biokemijsko inženjerstvo, Metalurškog inženjerstva), koji su od 1976. usklađeni sa studijskim smjerovima: kemijsko-tehnološki, tekstilno-tehnološki (inženjerski), naftno-petrokemijski, prehrambeno-biotehnološki i metalurški. Iz sastava Tehnološkoga fakulteta izdvojila su se 1978–79. potonja dva te ustrojili kao samostalni → Prehrambeno-biotehnološki fakultet i → Metalurški fakultet, dok je sisački naftno-petrokemijski studij uklopljen u kemijsko-tehnološki u Zagrebu. Godine 1983. u sastav kemijsko-tehnološkoga studija Tehnološkoga fakulteta uključena je Viša tehnička obućarska škola, a u sastav tekstilno-tehnološkoga studija uključene su više tekstilne škole iz Zagreba, Varaždina i Duge Rese.
Preostale dvije organizacijske jedinice Tehnološkoga fakulteta, Institut kemijskog inženjerstva i Institut za tekstil i odjeću, osamostalile su se 1991. u zasebne fakultete, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije i → Tekstilno-tehnološki fakultet.
Kemičari – Dekani Tehničke visoke škole i Tehničkog fakulteta (1919‒56), Tehnološkog fakulteta (1956–91) i Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije
Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (od 1991)
Nakon osamostaljenja FKIT-a, fakultetu su dodijeljeni novi prostori i sredstva za njihovo opremanje. Istodobno su prihvaćeni stroži kriteriji za napredovanje u znanstveno-nastavna zvanja, pa se fakultet i nadalje razvija kao vrhunska znanstvena institucija.
Nastava
Osamostaljenjem se dodiplomski studij uglavnom nije promijenio, ali se 1992. iz poslijediplomskoga studija Inženjerska kemija izdvojio samostalan studij Kemijsko inženjerstvo. Kako bi se obrazovni proces uskladio s odredbama Bolonjske deklaracije, 2005. pokrenuti su preddiplomski i diplomski studiji Kemijsko inženjerstvo, Primijenjena kemija, Kemija i inženjerstvo materijala te Ekoinženjerstvo. Fakultet također organizira i izvodi nastavu poslijediplomskoga doktorskog studija Kemijsko inženjerstvo i primijenjena kemija te specijalističkoga studija Naftno-petrokemijsko inženjerstvo, a koordinator je interdisciplinarnih specijalističkih studija Ekoinženjerstvo te Korozija i zaštita. Od početaka visokoškolske nastave na Fakultetu i njegovim prethodnicima diplomiralo je više od 6000 studenata, obranjeno je više od 1100 magistarskih radova i oko 650 disertacija. Akademske godine 2017/18. preddiplomski studij, upisao je 221 student, a ukupno je na fakultetu studiralo 1068 studenata. Nastavu je 2016. izvodilo 57 nastavnika u znanstveno-nastavnim zvanjima, pet u nastavnim zvanjima, 42 asistenta te 27 znanstvenih novaka. Unatoč planovima o preseljenju fakulteta u vlastite prostore, nastava se do danas održava u privremenim prostorima smještenima u zgradama na Marulićevu trgu 20 (od 1920), 19 (od 1992), u Savskoj cesti 16 (od 1963) i drugdje.
Zgrada na Trgu Marka Marulića u Zagrebu
Znanost i nakladništvo
Prema znanstvenoj produktivnosti u odnosu na broj znanstvenika, Fakultet je pri samome vrhu u RH (u 2017. je 111 radova zaposlenika citirano u relevantnim citatnim bazama podataka), te sudjeluje u više domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata. Nakladnik je mnogih sveučilišnih udžbenika i priručnika. Službeno glasilo fakulteta je časopis → Chemical and Biochemical Engineering Quarterly, kojega izdaje Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa.
Organizacija
Danas (2021) fakultet okuplja 16 zavoda, Kabinet za društvene i humanističke znanosti te Bibliotečno-informacijski centar. Ukupno raspolaže s 56 laboratorija, a od 2017. u suvlasništvu Fakulteta i Sveučilišta je poduzeće Comprehensive Water Technology.
Zavod za analitičku kemiju najstariji je fakultetski zavod, koji je 1919. utemeljio V. Njegovan, prvi predstojnik Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole i utemeljitelj studija kemijske tehnologije. Njegovan je predavao kolegij Analitičku kemiju, a Zavod je vodio do umirovljenja 1943. Među njegovim nasljednicima ističu se V. Marjanović-Krajovan, → Marica Gyiketta-Ogrizek, → Marija Kaštelan-Macan, Zvonimir Šoljić, → Ivan Eškinja i dr. U sklopu Zavoda su 2019. djelovala četiri laboratorija, a predstojnik je bio Šime Ukić.
Studentski praktikum Zavoda za analitičku kemiju
Zavod za fizikalnu kemiju utemeljio je 1920. pod nazivom Stolica i zavod za fiziku i fizičku kemiju I. Plotnikov, sovjetski fotokemičar svjetskoga glasa. Plotnikova je 1943. naslijedio K. Weber, a 1945. akademik M. Karšulin. Među istaknutim djelatnicima su i → Olga Šarc-Lahodny, → Branko Kunst, → Ivica Štern, → Helena Jasna Mencer, → Marica Ivanković, → Marko Rogošić. U sastavu Zavoda danas djeluju četiri laboratorija, a predstojnik je Davor Dolar.
Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale utemeljio je 1922. F. Hanaman kao Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju. Hanamana je 1941. naslijedio jedan od utemeljitelja suvremenoga hrvatskog kemijskog inženjerstva R. Podhorsky. Istaknuti su djelatnici Zavoda → Petar Sabioncello, I. Lovreček, → Emilia Tkalčec, → Tomislav Matusinović, → Hrvoje Ivanković, → Stanislav Kurajica itd. U sastavu Zavoda su četiri laboratorija, a predstojnik je S. Kurajica.
Zavod za organsku kemiju osnovan je 1922., a prvi predstojnik bio je I. Marek. Godine 1935. zamijenio ga je budući nobelovac V. Prelog, koji je Zavod usmjerio organskoj sintezi, te sa suradnicima → Rativojem Seiwerthom, → Dragutinom Kolbahom, Eugenijem Cerkovnikovom i dr. osnovao zagrebačku školu organske kemije. Istaknuli su se voditelji V. Hahn, Grace Karminski-Zamola, → Krešimir Jakopčić, Marija Šindler-Kulyk, Silvana Raić-Malić. Danas Zavod raspolaže trima laboratorijima, a predstojnica je Dragana Vuk.
Studentski praktikum Zavoda za organsku kemiju; aparatura za destilaciju u kojoj se provodi reakcija esterifikacije
Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju osnovao je i opremio potkraj 1920-ih M. Krajčinović. Njegov su rad u 1950-ima nastavili Jovanka Jovanović, → Mladen Bravar i dr., a u 1990-ima → Jasenka Jelenčić, Vesna Rek, → Natalija Koprivanac, Zorana Grabarić, Hrvoje Kušić i dr. Danas Zavod obuhvaća sedam laboratorija, a predstojnica je Ljerka Kratofil Krehula.
Zavod za opću i anorgansku kemiju utemeljio je 1954. I. Filipović kao Zavod za anorgansku kemiju, a od 1979. djeluje pod današnjim nazivom. Od 1982. voditelji su bili Božidar Grabarić i Mihael Tkalčec, a od 2001. → Laszlo Sipos. Danas u sklopu Zavoda djeluje studentski praktikum i pet laboratorija, a predstojnica je Svjetlana Krištafor.
Zavod za elektrokemiju osnovao je → Branko Lovreček 1960. kao Zavod za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju. Među istaknutim djelatnicima su Ksenija Moslavac, → Ljerka Duić, Đani Matić, → Mirjana Metikoš-Huković, Ema Stupnišek-Lisac i dr. Zavod danas ima šest laboratorija, a predstojnica je Sanja Martinez.
Zavod za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo osnovan je 1963. pod nazivom Zavod za kemijsko inženjerstvo, kojega je prvi predstojnik bio I. Lovreček. Među istaknute dugogodišnje djelatnike ubrajaju se akademik → Marin Hraste, → Darko Skansi, → Antun Glasnović. Danas Zavod raspolaže dvama laboratorijima, a predstojnica je Aleksandra Sander.
Studentski praktikum Zavoda za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo; kolonski ekstraktori s pulzacijskim pliticama te rotirajućim diskovima i miješalima
Zavod za mjerenja i automatsko vođenje procesa sljednik je Laboratorija za mjerenje, regulaciju i automatizaciju, osnovanoga u Zagrebu početkom 1960-ih s Ivanom Hruškom kao prvim voditeljem, te Laboratorija za mjerenja i vođenje procesa (od 1970. Zavod) u Sisku, koji je 1965. utemeljio → Juraj Božičević. Nakon više reorganizacija 1970-ih i 1980-ih, ustrojbene su jedinice ujedinjene u Zagrebu. Zavod danas ima tri laboratorija, a predstojnik je Nenad Bolf.
Zavod za tehnologiju nafte i petrokemiju osnovan je 1974. ujedinivši istoimene laboratorije i nastavnu djelatnost u Sisku i Zagrebu. Istaknuti su djelatnici Nevenka Adler, → Boris Prohaska, Katica Sertić-Bionda, → Zvonimir Janović, → Ante Jukić i dr. Danas raspolaže dvama laboratorijima, a predstojnica je Elvira Vidović.
Zavod za termodinamiku, strojarstvo i energetiku razvio se 1974. iz Kabineta za termodinamiku, koji su od početka 1960-ih vodili → Ivo Kolin i Rajka Budin, a danas je predstojnik Veljko Filipan.
Zavod za reakcijsko inženjerstvo i katalizu osnovan je 1979. I prije njegova osnutka prve kolegije iz toga područja I. Brihta predavao je od 1949., a nakon 1960. Pavica Fuderer-Luetić. Među djelatnicima istaknuli su se → Zoran Gomzi, → Đurđa Vasić-Rački, →Stanka Zrnčević, → Vesna Tomašić, → Bruno Zelić i dr. Danas Zavod raspolaže trima laboratorijima, a predstojnik je B. Zelić.
Zavod za industrijsku ekologiju razvio se 1979. iz dotadašnjega Laboratorija za tehničku mikrobiologiju. Slijedi tradiciju Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju koji je 1946. osnovao → Bogdan Varićak. Njegov rad nastavile su → Vera Johanides i Zlata Jurić, a Zavod za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju reorganiziran je 1956. osnutkom Prehrambeno-tehnološkog odjela. Današnji zavod raspolaže jednim laboratorijem, a predstojnica je Marija Vuković Domanovac.
Zavod za inženjerstvo površina polimernih materijala razvio se 2005. iz dotadašnjega Zavoda za tehnologiju kože i obuće osnovanoga 1983.
Zavod za fiziku izrastao je 1995. iz dotadašnjega istoimenog kabineta.
Zavod za matematiku razvio se 1998. iz dotadašnjega istoimenog kabineta.
Komes, Draženka (Varaždin, 28. IX. 1974), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za kave, čajeve i konditorske proizvode.
Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1998. te doktorirala 2003. disertacijom Utjecaj dodatka šećera na zadržavanje aromatičnih sastojaka u dehidriranim voćnim kašama (mentor → T. Lovrić). Od 1998. radi na Fakultetu, od 2013. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Kemija i tehnologija ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, Sladila, Kemija i tehnologija uživala te Prehrambena vlakna. Pročelnica je Laboratorija za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda od 2006. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa ekstrakcija i karakterizacija antioksidacijskih svojstava i biološke aktivnosti bioaktivnih spojeva (poput polifenola, metilksantina, vitamina i proteina) i ugljikohidrata biljnoga podrijetla te njihova inkapsulacija i primjena u razvoju novih funkcionalnih prehrambenih proizvoda, posebice konditorskih te kave i čajeva. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2010. te HATZ-ove Nagrade mladom znanstveniku »Vera Johanides« 2006.
