konditorski proizvodi, prehrambeni proizvodi u sastavu kojih prevladavaju ugljikohidratne sirovine i različiti dodatci. Dobivaju se od triju osnovnih sirovina: šećera i šećernih sirupa, od kakaovca i od brašna. Konditorski proizvodi obuhvaćaju kakaove i čokoladne proizvode (uključujući proizvode slične čokoladi i krem-proizvode) te bombonske proizvode. Keksi i keksima srodni proizvodi svrstavaju se u brašneno-konditorske proizvode (→ pekarski proizvodi).
Kakaovi i čokoladni proizvodi obuhvaćaju kakaov maslac, kakaov prah, sedam vrsta čokolada (čokolada, mliječna čokolada, obiteljska mliječna, bijela, punjena čokolada, čokolada »a la taza«, obiteljska »a la taza«) te čokoladni deserti ili praline, a svi se oni međusobno razlikuju prema udjelu sastojaka u recepturi. Proizvodi slični čokoladi proizvode se od kakaova praha (kakaa), kakaova praha smanjene masti ili kakaove mase, pojedinačno ili u kombinaciji sa šećerom, mlijekom ili mliječnim proizvodima, biljnim masnoćama te drugim sirovinama i aditivima, kojima se postižu svojstva karakteristična za te proizvode. Proizvodi slični čokoladi stavljaju se na tržište pod nazivom: kakaova ploča, mliječna kakaova ploča, kakaov preljev, mliječni kakaov preljev, mliječni preljev. Krem-proizvodi dobiveni su odgovarajućim tehnološkim postupkom od šećera, biljnih masnoća, mliječnih proizvoda, kakaovih proizvoda te drugih sirovina i aditiva. Krem-proizvodi su mazive konzistencije, a mogu biti kakaovi, mliječni, lješnjakovi, bademovi, kikirikijevi ili slični krem-proizvodi te krem-proizvodi s različitim dodatcima.
Reklamni oglas Prve tvornice kakaa i čokolade iz Rijeke, početak XX. st.
Bombonski i srodni proizvodi dobiveni su odgovarajućim tehnološkim postupcima iz šećera, drugih sirovina, aditiva i tvari koje se dodaju radi povećanja biološke vrijednosti proizvoda. Oni se mogu puniti, prelijevati, dražirati, komprimirati, kandirati, ukrašavati, posipavati i drugo. Bombonski i srodni proizvodi stavljaju se na tržište pod nazivom: tvrdi bombon, tvrdi svileni bombon, karamela, draže-proizvod, fondan-proizvod, žele-proizvod, gumeni bombon, pjenasti proizvod, lakric-proizvod, likerni bombon, komprimirani bombon (komprimat), marcipan-proizvod, persipan-proizvod, nugat-proizvod, bijeli nugat-proizvod, grilaž (krokant)-proizvod, halva; rahatlokum, guma za žvakanje, preljev za slastice.
Razvoj konditorske proizvodnje u Hrvatskoj
Prva Tvornica kakaa i čokolade osnovana je 1896. u Rijeci. Proizvodila je kakaove i čokoladne proizvode (koji su se prodavali pod robnim markama Slon i Jadran). Tvornica je mijenjala vlasnike i naziv, pa je 1919–44. radila kao Tvornica čokolade Gerbaud. Proizvodnja konditorskih proizvoda u Hrvatskoj počela se ubrzano razvijati početkom XX. st., kada su se, do kraja I. svj. rata, razvila prva hrvatska središta konditorske proizvodnje: Zagreb (Union, tvornica za proizvodnju kandita i čokolade, danas → Kraš, Jeka confiserie Brzeska i comp., Prva hrvatska tvornica kandita Lachman i drug, te tvornice Heinricha Roberta, Nikole Kroka i H. Kaisera), Osijek (Prva osječka tvornica kandita Kaiser i Starck, danas → Kandit, Tvornica poslastica i čokolade, Chocholaterie Française Soleil, V. Rechor, prva slavonska industrija čokoladne i šećerne robe), Karlovac (B. Janata, tvornica kandita i čokolade d. d. i Vera tvornica kandita), Čakovec (Tvornica kandita i čokolade Benedikt, Heinrich i Pogany) i Požega (→ Zvečevo). U isto doba započeo je i razvoj industrijske proizvodnje keksa koja početkom XX. st. nije bila vezana uz proizvodnju bombona, čokolade ili preradbu kakaa, već su se keksi proizvodili u pogonima gdje se proizvodila i tjestenina.
Reklamni oglas Tvornice šećera i kandita Osijek, druga polovica XX. st.
Bomboni u limenoj ambalaži proizvedeni u poduzeću Kraš, druga polovica XX. st.
Koliko je bila napredna hrvatska konditorska proizvodnja svjedoči činjenica da je u trenutku osnivanja Uniona, tvornice za proizvodnju kandita i čokolade u Zagrebu (osnovane 1911) ona bila najveći industrijski proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi. Već prigodom osnivanja imala je suvremeno opremljen proizvodni pogon koji je godišnje proizvodio 1300–1500 t robe, a zapošljavala je 250 radnika. Tvornice su sirovi kakao za kakaove i čokoladne proizvode uvozile uglavnom iz Nizozemske, a šećer za bombonske proizvode proizvodile su često u vlastitim odjelima za preradbu šećera. Proizvode su obično pakirale u papirnatu i limenu ambalažu. Tijekom vremena tvornice su modernizirale i automatizirale proizvodne pogone, osobito nakon oštećenja nastalih tijekom II. svj. rata, što im je omogućilo da svojim finalnim proizvodima konkuriraju onima europskima. Kako je tržište konditorskih proizvoda izbirljivo, tvornice su stalno razvijale proizvodne asortimane uvodeći nove proizvode (Kraš od 1935. proizvodi Bronhi i Ki-Ki bombone, od 1936. 505 sa crtom, od 1954. čokoladni desert Bajaderu, od 1957. čokoladirano čajno pecivo Domaćicu, a od 2019. čokoladu i praline Ruby, Zvečevo je 1963–64. prvo u svijetu počelo proizvoditi čokoladu s rižom Mikado, a Kandit je 1974. počeo proizvoditi pjenaste čokoladne mase i čokoladne prutiće).
Omot čokolade s rižom Mikado poduzeća Zvečevo, 1976.
Proizvodnja Bajadera u tvornici Kraš, Zagreb
Proizvodnja Bajadera u tvornici Kraš, Zagreb
Prezentacija Kraševih bombona Ki-Ki, druga polovica XX. st.
U Hrvatskoj se danas u prosjeku godišnje konzumira oko 2,5 kg čokolade po članu kućanstva. Godine 2012. proizvedeno je 16 304 t čokolade, 5236 t bombonskih proizvoda i 2401 t krem-proizvoda i proizvoda sličnih čokoladi. Polovica konditorskih proizvoda plasirala se na domaće tržište, a polovica na tržišta susjednih zemalja ili EU-a. Hrvatska konditorska industrija danas razvija tzv. funkcionalne konditorske proizvode smanjenog udjela šećera i masti, proizvode sa zamjenskim sladilima, ili se isti obogaćuju različitim funkcionalnim dodatcima (probiotici, vitamini, dijetalna vlakna, biljni ekstrakti). Tri najveće konditorske industrije u Hrvatskoj, koje proizvode 98% ukupne domaće proizvodnje, su Kraš, Zvečevo i Kandit. Manji konditorski proizvođači su → Koestlin, → Karolina, → Cedevita i → Podravka.
Linija za pakiranje čokoladnih prutića u tvornici Kandit
Linija za pakiranje Rum pločica u tvornici Kandit
Proizvodna linija u tvornici Karolina iz Osijeka
Hrvatska konditorska industrija prati trendove u razvoju novih proizvoda, čemu pridonose rezultati suvremenih znanstvenih istraživanja i suradnja sa znanstvenoistraživačkim institucijama. Tehnologije ugljikohidrata te konditorskih i srodnih proizvoda predaju se danas u okviru diplomskog i poslijediplomskog studija na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek te veleučilištima u Požegi, Vukovaru i Kninu.
Hrvatsko geološko društvo(HGD), strukovna udruga geologa, stručnjaka i institucija iz geoloških i srodnih područja utemeljena 1951. u Zagrebu. Djeluje s ciljem promicanja i razvoja geoloških djelatnosti te unapređivanja stručnoga i znanstvenoga rada u geološkoj struci, a obuhvaća odsjeke za gline, hidrogeologiju, inženjersku geologiju, mineralogiju, paleontologiju, sedimentologiju i stratigrafiju, popularizaciju geologije i geobaštinu, sport te geofizički, geokemijski, geomatematički i studentski odsjek. Od 1992. HGD je član Međunarodnoga saveza geoloških društava (IUGS). Zajedno sa srodnim institucijama EU-a sudjeluje u projektima iskorištavanja geotermalne energije (REFLECT, CROWDTHERMAL), istraživanja mineralnih sirovina (INFACT) i podzemnih voda (KINDRA), neenergetskih sirovina (INTRAW) i popularizacije geoznanosti (ENGIE). Samostalno i u suradnji, HGD organizira predavanja, seminare, istraživanja, ekskurzije, izložbe te znanstvene i stručne skupove, od kojih je posebno važan Hrvatski geološki kongres s međunarodnim sudjelovanjem koji se od 1995. održava svake četiri godine. Društvo od 1974. izdaje → Vijesti Hrvatskoga geološkog društva i suizdavač je časopisa → Geologia Croatica.
hidrotermička obradba drva, postupci obradbe drva ili drvnih poluproizvoda utjecajem topline i vode ili vodene pare. Obuhvaćaju sušenje drva, parenje drva vodenom parom, kuhanje drva u vodi i u manjoj mjeri toplinsku modifikaciju (pregrijavanje) drva. Sušenje i parenje najznačajniji su i najzastupljeniji postupci hidrotermičke obradbe drva.
Sušenje drva provodi se radi dimenzijske stabilizacije drva i uklanjanja viška vode, tj. postizanja sadržaja vode u drvu preporučenoga za proizvodnju određenoga drvnog proizvoda. To je jedini proces modifikacije drva i hidrotermičke obradbe koji se nužno provodi prije proizvodnje (dobivanja gotovog proizvoda). Sušenje može biti prirodno i umjetno (tehničko). Prirodno sušenje piljene građe provodi se na stovarištima i često prethodi umjetnom sušenju u sušionicama. Parenje drva vodenom parom provodi se radi postizanja željene boje ili ujednačenja boje, omekšavanja drva za izradbu savijenih elemenata i furnira, sterilizacije drva i sl. Tijekom direktnog parenja u parionicu se izravno uvodi i ispušta zasićena vodena para, a pri indirektnom parenju vrela tekućina (voda, ulje i sl.) prolazi kroz cijevi uronjene u bazen s vodom za isparavanje smješten u parionici ili parnoj jami. Kuhanjem drva ono omekšava i postaje prikladno za proizvodnju furnira ili savijanje. Toplinskom modifikacijom drva postiže se njegova stabilizacija, povećava trajnost i poboljšavaju estetska svojstva, a najčešće se primjenjuje na slabije zastupljenim i manje vrijednim vrstama drva.
Parenje drva vodenom parom za potrebe proizvodnje furnira
Jednostavni postupci hidrotermičke obradbe drva provode se još od antike. Drvo se prirodno sušilo kako bi postalo prikladno za daljnju obradbu, izlagalo se vodi i povišenoj temperaturi kako bi omekšalo i postalo pogodno za savijanje i promjenu oblika. Tehnološki razvoj hidrotermičke obradbe započeo je prije približno 200 godina, a sustavniji i značajniji napredak tek početkom XX. st.
Hidrotermička obradba drva u Hrvatskoj
U današnje doba većina hrvatskih drvoprerađivačkih poduzeća provodi neki od hidrotermičkih postupaka obradbe drva. Čak i manje pilane rabe postupak prirodnog sušenja piljene građe. U većim poduzećima se najviše provodi umjetno sušenje drva, uglavnom metodom klasičnoga (konvekcijskog) komornog sušenja te u manjoj mjeri metodom vakuumskog sušenja. Postupci parenja, kuhanja i toplinske modifikacije primjenjuju se rjeđe. Parenje drva, koje se prije tridesetak godina provodilo u velikim drvnoindustrijskim kombinatima, današnja poduzeća primjenjuju rijetko zbog nedostatka tehničkih uvjeta i kapaciteta.
Klasične (konvekcijske) komorne sušionice za drvo
Vakuumska sušionica za drvo
Znatan pomak u visokoškolskoj nastavi i znanstvenoistraživačkome radu vezanom uz hidrotermičku obradbu drva u Hrvatskoj bilo je osnivanje Drvnotehnološkog odsjeka kao tehničkoga smjera Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1948. U organizaciji tog odsjeka danas se najnovija znanja vezana uz hidrotermičku obradbu drva stječu u okviru preddiplomskoga sveučilišnog i stručnog studija drvne tehnologije, diplomskih studija drvnotehnoloških procesa i oblikovanja proizvoda od drva, te poslijediplomskih specijalističkih studija i doktorskoga studija. Ta znanja obuhvaćaju područja modifikacije drva i hidrotermičke obradbe drva, tj. sušenje i parenje drva, specijalne metode sušenja drva, savijanje drva, kinetiku, modeliranje i optimizaciju hidrotermičkih procesa, kolorimetriju i histokemiju drva u hidrotermičkim procesima, stabilizaciju i prezervaciju subfosilnog i arheološkog drva i dr. Najveći početni doprinos u tom području dao je → Juraj Krpan, autor većega broja stručnih i znanstvenih radova te priručnika i knjiga. Aktivni sveučilišni nastavnici i znanstvenici u području hidrotermičke obradbe drva danas su Stjepan Pervan i Miljenko Klarić. Važnija su djela Sušenje i parenje drva (J. Krpan, 1958), Priručnik za tehničko sušenje drva (S. Pervan, 2000) i udžbenik Tehnologija obrade drva vodenom parom (S. Pervan, 2009). Normativne dokumente iz područja hidrotermičke obradbe drva regulira tehnički odbor HZN/TO 218 Drvo, Hrvatskog zavoda za norme.
Eksperimentalna klasična komorna sušionica Drvnotehološkog odsjeka Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu
industrija namještaja, grana industrije koja se bavi proizvodnjom pokretnih ili nepokretnih predmeta kojima se oprema i organizira prostor za boravak ljudi, tj. koji služe za ležanje (sofa, krevet), odlaganje stvari (komoda, ormar, kabinetski ormarić, polica, škrinja), rad i blagovanje (stol, pisaći stol, radna ploha), sjedenje (stolac, stolica, polunaslonjač, naslonjač, klupa). U svim povijesnim i stilskim razdobljima osnovna sirovina za izradbu namještaja je drvo (cjelovito drvo i drvene ploče) u kombinaciji s drugim materijalima (kamen, staklo, plastika, metal, kompozitni materijali, tekstil, koža i dr.) pa se industrija namještaja tradicionalno svrstava u → drvnu industriju.
Povijest
Industrija namještaja počela se razvijati od druge polovice XIX. st., kada su se u proizvodnju namještaja u Velikoj Britaniji, SAD-u, srednjoj Europi i drugdje počeli uvoditi strojevi i velikoserijska proizvodnja. Industrijska proizvodnja javila se kao posljedica porasta potražnje, a omogućena je primjenom novih načina obradbe drva, novih izvora energije, te novih strojeva i alata, izvorno razvijenih za potrebe brodogradnje. Strojevi za obradbu drva su znatno unaprijeđeni potkraj XVIII. st. (kružna pila Samuela Benthama, tračna pila Marca Brunela). Jedan od pionira industrijske proizvodnje namještaja bio je njemačko-austrijski stolar i industrijalac Michael Thonet (1796–1871), koji je do sredine XIX. st. usavršio masovnu proizvodnju savijenoga masivnog namještaja uz pomoć pare, kakva se primjenjuje i danas. Thonet je ujedno bio prvi koji je počeo proizvoditi rastavljivi (demontažni) namještaj, kako bi ga lakše mogao izvoziti diljem svijeta. Ipak, industrijalizacija proizvodnje namještaja i razvoj tržišta u kontinentalnoj Europi bili su sporiji nego u Velikoj Britaniji i SAD-u. U doba između dvaju svjetskih ratova došlo je do daljnjeg razvoja industrije namještaja zbog daljnjeg rasta potražnje te smanjenja troškova proizvodnje. Osobito veliku ekspanziju industrijska proizvodnja i distribucija namještaja doživjela je 1945–60. uvođenjem znatnih tehnoloških inovacija. Sredinom 1980-ih potrošači su počeli utjecati na oblikovanje serijski proizvedenoga namještaja, pa je industrija namještaja u mnogim zemljama svedena na sustave manjih poduzeća, međusobno povezanih oko istraživanja, praćenja trendova i zajedničkog nastupa na međunarodnome tržištu. U posljednje doba su industrije namještaja razvijenih zemalja svijeta intenzivirale ulaganja u razvoj dizajna, konstrukcija, tehnologija, te uporabe inovativnih materijala, što mnoge kadrovski i tehnološki nepripremljene zemlje ne mogu pratiti.
Danas stručnjaci iz različitih područja u interdisciplinarnoj suradnji razvijaju znanstvene, sustavno analizirane koncepte i znanja u načinu oblikovanja prostora, namještaja i prateće opreme. Korisniku stambenoga prostora nude se različita rješenja kojima će zadovoljiti svoje psihofizičke, fiziološke, socijalno-psihološke i druge potrebe (za samopotvrđivanjem, odmorom, osjećajem privatnosti, topline, intimnosti i sl.). Namještaj, uz funkcionalnost i tehničku dotjeranost, dobiva duhovnu i emotivnu komponentu izraženu obličjem. Šumarstvo, preradba drva i proizvodnja namještaja su djelatnosti povezane u lanac stvaranja dodane vrijednosti te predstavljaju primjer kružnoga gospodarstva kao strateške odrednice politika EU-a.
Usprkos svemu, statistički podatci industrije namještaja u EU-u i dalje svjedoče o usponima i padovima te grane, koja je npr. 1984–91. ubrzano rasla, od 1992. stagnirala, 1998–2000. ponovno naglo rasla, a 2001–03. ponovno doživjela pad. Danas industrija namještaja u Europi zapošljava milijun djelatnika u 130 000 poduzeća i čini 35% svjetske proizvodnje namještaja. U 2018. najveći svjetski proizvođači namještaja bili su Kina, SAD, Njemačka, Italija i Indija.
Industrija namještaja u Hrvatskoj
Industrija namještaja važan je dio hrvatskog gospodarstva, a temelji se na proizvodnji namještaja iz domaće sirovine vrhunske kvalitete. Drvni sektor jedan je od najstarijih sektora prerađivačke industrije u RH pa se, uz poljoprivredu i turizam, ističe kao strateška grana hrvatskoga gospodarstva. Industrijska proizvodnja namještaja počela se razvijati iz vrlo raširene obrtničke proizvodnje, dok se nakon II. svj. rata opseg obrtničke proizvodnje kvalitetnih finalnih proizvoda smanjio, a stasala je masovna industrijska proizvodnja namještaja zasnovana na tehnologiji.
Blagovaonička garnitura Orana poduzeća DI Vrbovsko i ormari poduzeća DIP Delnice, 1980-ih
Početci
Među prvim industrijskim poduzećima koja su strojno proizvodila finalne drvene proizvode bila je drvorezbarska tvornica (Holzmanufaktur Fabrik) u Vrbovskom osnovana 1873., a proizvodila je kutije za cigare, raznu ambalažu, bačve i namještaj (→ Drvna industrija Vrbovsko).
Tvornica škatulja u Vrbovskom, rad Vaclava Anderlea, 1898.
Godine 1881. u Vratima kraj Fužina francusko poduzeće Charlesa Chevalliera (poslije Chevallier Frères, od 1893. Riječka tvornica pokućstva) osnovalo je tvornicu namještaja od savijenoga drva sa sjedištem u Rijeci, a 1885. otvorilo je i pogone u Bakru, Ravnoj Gori te Poćudniću (→ DIP Delnice).
U Osijeku je 1865. s radom počela radionica za preradbu drva Rudolfa Kaisera. Kaiserov pomoćnik Josip Povischil osnovao je 1884. tvornicu parketa, stolarskog alata i namještaja, koja je do I. svj. rata postala jednom od najznačajnijih domaćih tvornica namještaja (kapacitet 1500 stolica na dan), te svoje proizvode prodavala diljem svijeta (→ Mobilia).
Reklamni materijal poduzeća DIP Ivo Marinković za kombiniranu sobu T-Dora, sredina 1960-ih, Muzej Slavonije, Osijek
Naslonjač proizveden u tvornici Ivo Marinković, oko 1963., dizajn Blaženka Kučinac
Poduzetnik Eugen Ferdinand Bothe pokrenuo je 1889. u Zagrebu tvornicu namještaja, koja je od 1895. poslovala pod imenom Bothe i Ehrmann. Opremajući niz javnih prostora, kavana, banaka, hotela, izrasla je u najveću domaću tvornicu namještaja i jednu od najznačajnijih u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Pogoni su joj najprije bili u Ilici 45, a potom u Savskoj 25, gdje je nakon konačnog prestanka rada 1936. izgrađen novi Zagrebački zbor.
Reklamni oglas tvornice namještaja Bothe i Ehrmann, 1916.
U Slanju kraj Ludbrega utemeljena je 1892. tvornica namještaja iz savijenoga drva, a 1900. otvorena je podružnica u Varaždinu, koja od 1923. nosi naziv Thonet-Mundus. Tvornica je bila među najvećima te vrste, te je uz 350 zaposlenih mogla proizvesti 800 stolica na dan (→ Mundus Florijan Bobić).
Među više od 30 drugih tvornica namještaja koje su poslovale do početka II. svj. rata bile su u Zagrebu Societas, industrija pokućstva (osnovana 1900), Javor (1902), Tvornica pokućstva i drvene robe (1919), u Splitu Prva dalmatinska tvornica pokućstva Josip Pijević (1907), u Slavonskom Brodu (Brodu na Savi) Slavonija (→ Slavonija DI; 1907), u Pakracu Slavex iz Slavonskog Broda (→ Papuk; 1918), u Novoj Gradiški Kruljac Josip i sin (→ Stjepan Sekulić; 1919), u Krapini Krapinska tvornica pokućstva i parna pilana (1920), u Valpovu Tvornica drvene robe i pokućstva sa sjedištem u Belišću (1920), u Karlovcu Karlovačka tvornica savijenog pokućstva (1920), u Đurđenovcu tvornica pokućstva Našičke tvornice tanina i paropila (→ DIK Đurđenovac; 1920), u Osijeku Prva osječka tvornica za preradbu drveta (1921) i dr.
Tvornica pokućstva Josip Kruljac i sinovi, 1930.
Razdoblje nakon II. svj. rata
Nakon II. svj. rata, u eri nacionalizacije, spajanja poduzeća u poslovne gigante i brze industrijalizacije, tradicija proizvodnje nekih dotadašnjih tvornica namještaja nastavila se pod novim imenom (DIP Delnice, DIK Đurđenovac, slavonskobrodska Slavonija DI, pakrački Papuk, osječka Mobilia – Ivo Marinković, varaždinski Mundus Florijan Bobić, novogradiški Stjepan Sekulić), a osnovane su i mnoge nove tvornice, najčešće udruživanjem predratnih obrtničkih radionica ili pokretanjem proizvodnje namještaja u dotadašnjim pilanskim pogonima. Takve su tvornice bile npr. → TVIN iz Virovitice, Bor iz Novog Marofa, Marko → Šavrić i → Jadran iz Zagreba, → Drvna industrija Novoselec, → Gaj iz Slatine, → Spin Valis iz Požege, → Spačva iz Vinkovaca, → Oriolik iz Oriovca, → Goranprodukt iz Čabra, → DI Klana, → Radin iz Ravne Gore i dr.
Reklamni oglas Varaždinske tvornice stolica Florijan Bobić, 1956.
Namještaj proizveden u Zagrebačkoj tvornici pokućstva (od 1968. dio Šavrića), druga polovica XX. st.
Naslonjač od masivnog drva i furnira proizveden u tvornici Šavrić, 1957.
Ulogu u razvoju industrije namještaja tog razdoblja imalo je i zagrebačko → Exportdrvo, osnovano 1948. kao središnja republička organizacija za izvoz drva i drvnih prerađevina, koja je od proizvođača namještaja ciljano naručivala kolekcije za plasman na tržište te 1967. u Zagrebu otvorila prvu specijaliziranu robnu kuću stambene opreme; 1985. Exportdrvo je pod nazivom Ambijenta preuzelo prodajni prostor dotadašnjeg Udruženja proizvođača industrije namještaja (UPIN; osnovano 1979) u zagrebačkoj Resselovoj ulici. Razvoju tržišta i navika kupaca, kao i afirmaciji domaćega dizajna namještaja pridonijele su izložbe stambene opreme, npr. Porodica i domaćinstvo (1957–58., 1960), ili Ambijenta, koja je prvi put održana 1983. u organizaciji Općeg udruženja drvne industrije Hrvatske, → Zagrebačkog velesajma (sv. 4) te → Instituta za drvo, a redovito se održava i danas.
U kasnim 1980-ima i ranim 1990-ima domaća industrija namještaja bila je konkurentna na europskom tržištu, održavajući vlastite komparativne prednosti. Još početkom 1994. preradba drva i proizvodnja namještaja bile su među najvažnijim gospodarskim granama u vanjskotrgovinskoj politici RH (uz brodogradnju, proizvodnju obuće i obojenih metala). Nakon 1994. počeo je gubitak tržišnog udjela u korist konkurentnijih zemalja s nižim troškovima proizvodnje. U razdoblju 2000–10. najveća razina izvoza industrije preradbe drva i proizvodnje namještaja dosegnuta je 2007. Međutim, početak svjetske financijske krize potkraj te godine doveo je do slabljenja gospodarske aktivnosti i neravnoteže u gospodarskim odnosima s inozemstvom, uz istodobni pad izvoza drvnoga sektora. Od 1988. broj zaposlenih se stalno smanjivao do 2014. kada je dosegao minimum od 8443 djelatnika.
Proizvodnja stolica u DIK-u Papuk Pakrac, 1980., Muzej grada Pakraca
Industrija namještaja danas
Od 2014. hrvatska industrija namještaja bilježi blagi rast i 2018. zapošljavala je 10 148 djelatnika. Broj poduzeća koja se bave proizvodnjom namještaja od 2002. se gotovo udvostručio pa ih je 2017. bilo 706. Proizvodnja namještaja od 2010. je u stalnom porastu (npr. do 2017. proizvodnja kuhinjskoga namještaja udvostručena je, a proizvodnja stolica i sjedala porasla je za 16%). Znatan je poticaj razvoju donošenje Strategije razvoja prerade drva i proizvodnje namještaja u RH 2017–2020.
Pogon za proizvodnju namještaja poduzeća Slavonija DI, 2020.
Danas je proizvodnja namještaja važna izvozna grana u RH, a njezini su najznačajniji predstavnici Ancona Grupa iz Đakova (oprema hotela, poslovnih prostora, kuhinje, stolice i drugo pokućstvo), Bernarda iz Pušćina (kreveti, madraci), → Ciprijanović iz Orahovice (masivni namještaj), DI Klana iz Klane (stolice), Drvodjelac iz Ivanca (masivni namještaj), Hespo iz Preloga (kreveti, madraci, spavaće sobe), Mundus Viridis iz Gradeca (masivni namještaj po mjeri), → Požgaj iz Velikog Bukovca (raznovrsno pokućstvo), → Prima Commerce iz Bjelovara (raznovrsno pokućstvo), Prostoria iz Svetog Križa Začretja (stolice, stolovi, sjedeće garniture, police), Spin Valis iz Požege (masivni namještaj), TVIN iz Virovitice (uredski namještaj, oprema hotela i javnih ustanova, pokućstvo).
Stolica Tina proizvedena u poduzeću Spin Valis, 2010-ih
Preradba drva i proizvodnja namještaja tradicionalno prevladavaju u ruralnim područjima RH pa su stoga potpora održivomu ruralnom razvoju zemlje. Državno poduzeće → Hrvatske šume koje taj gospodarski sektor opskrbljuje drvnom sirovinom (trupcima) posjeduje međunarodni FSC certifikat za gospodarenje šumama prema ekološkim, socijalnim i ekonomskim standardima. Njime se kupcima konačnih proizvoda jamči da sirovina potječe iz šuma kojima se gospodari na održiv način, što je komparativna prednost hrvatskih proizvođača.
Mnogi su proizvođači namještaja svoju proizvodnju usmjerili prema stranim naručiteljima. Većina proizvođača usmjerenih vlastitu plasmanu ima još prostora za napredak na području stvaranja vlastitih robnih marki te vlastita identiteta, promidžbe i marketinga. Iako hrvatski dizajn postaje sve prisutniji i prepoznatljiv čimbenik industrije namještaja, još treba raditi na povećanju konkurentnosti, posebno putem razvoja ljudskih potencijala, investicija, primjene inovacija, snažnijega povezivanja sa znanstvenim institucijama, stvaranja poticajnoga radnog okruženja i sl.
Jugovinil, poduzeće za proizvodnju plastičnih masa i kemijskih proizvoda osnovano 1947. u Kaštel Sućurcu.
Osnovano je odlukom Vlade FNRJ sa zadatkom da razvije proizvodnju i primjenu poli(vinil-klorida) (PVC) u Jugoslaviji, a službeno je počelo s radom 1949. Za tvorničke potrebe izgrađen je vodovod od izvora Jadra, termoelektrana raspoložive snage 6000 kW te snage generatora 8000 kVA, potom 2,7 km željezničkoga kolosijeka, 2 km cesta i putova, 900 m kamenog podzida i 60 m zidane lučke obale. Projekt industrijskoga sklopa izrađen je u novoosnovanom Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, u odjelu za industrijsku arhitekturu koji je vodio arhitekt Stjepan Gomboš.
Tvornički kompleks
U početcima rada tvornice dio radnika bio je poslan na obuku u druga poduzeća koja su imala slične prerađivačke postupke, kao što su Elektrobosna iz Jajca i → Borovo iz Vukovara. U svrhu obrazovanja vlastitih radnika Jugovinil je 1950. osnovao i trogodišnju školu učenika u privredi, koja je osposobljavala radnike za zanimanja potrebna u okviru tvornice: kemičare, laborante, stolare, kovinotokare i dr. Poduzeće je bilo i jedan od začetnika ideje o osnivanju → Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, koji je otvoren 1960.
Prve količine emulzijskoga PVC-a u prahu proizvedene su 1950. prema švicarskoj licenci diskontinuiranim, šaržnim postupkom, a prve folije od PVC-a proizvedene su godinu dana kasnije. Potom su se počele proizvoditi i druge prerađevine od PVC-a: granulat, ploče, cijevi i dr. Razdvajanjem dijela poduzeća 1952. nastala je → Jugoplastika u Splitu, potom Jadroplastika u Trogiru. Kadrovi Jugovinila sudjelovali su i u osnivanju poduzeća Cetinka iz Trilja, OHIS iz Skoplja i HIP iz Pančeva. Tijekom 1950-ih Jugovinil se profilirao u jednu od najvećih tvornica takve vrste u Europi.
Tvornički kompleks, 1960.
Godine 1960. započela je proizvodnja suspenzijskoga PVC praha s nekoliko vertikalnih fiksnih autoklava kupljenih u inozemstvu. Do 1968. instalirano je 16 autoklava koje je izgradilo poduzeće Jedinstvo iz Zagreba. U sljedećih nekoliko godina unaprijeđena je polimerizacija emulzijskoga PVC-a, povećana je proizvodnja vinil-klorida, uvedena proizvodnja kopolimera vinil-klorid/vinil-acetata, ugrađena moderna tlačna destilacija vinil-klorida koja je omogućila povećanje proizvodnje monomera. Dio postrojenja za preradbu preselio se u nove pogone za proizvodnju umjetne kože, folija, cijevi, roleta, različitih granulata i dr. Svim tim zahvatima tijekom 1970-ih u asortiman Jugovinila bili su uključeni gotovo svi proizvodi koji su se izrađivali od PVC-a.
Dio tvorničkog kompleksa
Proizvodnja plastičnih folija
Proizvodnja plastičnih folija
Proizvodnja plastičnih folija
Proizvodnja plastičnih folija
Za potrebe radnika Jugovinil je izgradio nekoliko stotina stanova u Splitu te Kaštel Gomilici, a glavni izvođač radova bilo je splitsko poduzeće Gradnja, poslije → Konstruktor (sv. 3). Kako su radili s opasnim kemikalijama, poduzeće je svojim radnicima osiguravalo zdravstvenu rehabilitaciju u vlastitu hotelu na Bohinju, uz radnička odmarališta na Šolti i Učki.
Sredinom 1970-ih zbog novih znanstvenih spoznaja o štetnosti djelovanja vinil-klorida na ljudsko zdravlje, proizvodnja se znatno reorganizirala. Kao posljedica toga ugasili su se manji i stariji pogoni, te su uvedene nove tehnike radi smanjenja emisija vinil-klorida i njegove koncentracije u zraku, otpadnim vodama i polimeru. Napuštena je proizvodnja vlastita monomera i počeo se uvoziti jeftiniji petrokemijski vinil-klorid. U tu svrhu izgrađeni su kuglasti spremnici i pristanište za tankere nosivosti do 10 000 t. Godine 1981. izgrađen je novi pogon za proizvodnju emulzijskoga PVC-a prema licenci njemačkog poduzeća Höchst, kapaciteta 25 000 t na godinu, dok je 1984. izgrađen pogon za proizvodnju suspenzijskoga PVC-a prema licenci američkog poduzeća BF Goodrich kapaciteta 50 000 t na godinu. Broj radnika u tom razdoblju iznosio je oko 3500.
Opća nepovoljna financijska situacija sredinom 1980-ih, pogoršana otežanim plasmanom proizvoda na tržište, utjecala je i na Jugovinil. Zbog sve lošijih poslovnih rezultata stečaj poduzeća proglašen je 1990. Proizvodnja je obnovljena sljedeće godine s upola manje radnika. Domovinski rat i gubitak većega dijela jugoslavenskoga tržišta dodatno su otežali rad. Poduzeće je 1992. promijenilo ime u Adriachem, te je iste godine došlo do njegova razdvajanja. Temeljni dio, koji se sastojao od proizvodnje PVC-a, i energana ušli su u sastav → INA-e kao INA Vinil, dok je preradba nastavila djelovati u sastavu Adriachema kao samostalno poduzeće i kao pravni sljednik Jugovinila. U INA Vinilu je 1994. zatvoren pogon za proizvodnju suspenzijskoga PVC-a, a 1995. pogon za proizvodnju emulzijskoga PVC-a. INA Vinil je 1996. prodan Splitskoj banci koja je neuspjelo tražila strateškoga partnera. Proizvodnja je zaustavljena 2000., a 2001. proglašen je stečaj te likvidacija. Adriachem je proizvodnju nastavio do 2012., kada je zatvoren zbog financijskih i ekoloških razloga.
specijalni proizvodi od drva, proizvodi posebne namjene izrađeni specifičnom industrijskom, obrtničkom ili kućnom preradbom masivnoga drva. Pod tim su se proizvodima 1960-ih podrazumijevale olovke (→ pisaći pribor), žigice (→ Tvornica žigica Drava), → drvena ambalaža, postolarski kalupi i potpetice, ugušćeno (prešano), napojeno, lamelirano drvo, drveni briketi, drvno brašno, drvene kuće, a u novije doba i drvene bačve, lignoston, peleti, drvena → glazbala (sv. 4), → igračke (sv. 1), galanterija, brodice i brodovi (→ drvena brodogradnja; sv. 1), rezbarije, intarzije, sportski rekviziti, dječja igrališta, lule, bicikli, kišobrani, pribor za jelo, kuhinjska pomagala, kupaonski elementi, dijelovi za automobilsku industriju, nakit, suveniri, kutije za zvučnike, cestovni bukobrani, dijelovi oružja, štapovi za ribolov, alati za ribarstvo, → zaprežna vozila (sv. 1), skulpture, tradicionalno oružje, oruđe i naprave, vrtni namještaj, konstrukcijski dijelovi zrakoplova, krovni pokrov (šindra) i sl. Uporabna svojstva specijalnih proizvoda od drva utječu na odabir vrste drva za izradbu proizvoda, a time i na svojstva drva s obzirom na položaj u radijalnome smjeru u trupcu, makroskopske karakteristike, te anatomska, estetska, fizikalna, mehanička i tehnološka svojstva.
Kutija sa žigicama, 1950-ih, Muzej Slavonije Osijek
Drveni kalupi za obuću poduzeća Borovo
Kalupi, napinjači za cipele, klompe i drveni potplati za obuću proizvedeni u poduzeću TVIN
U Hrvatskoj je, zahvaljujući bioraznolikosti šuma te bogatstvu šumskih resursa, duboko ukorijenjena izradba specifičnih specijalnih proizvoda od drva, unatoč globaliziranoj i unificiranoj svjetskoj proizvodnji. Velik se dio tih proizvoda danas ne proizvodi industrijski u klasičnom smislu, već se izrađuje u sklopu povijesnih ili tradicijskih obrta (npr. kolarskoga, bačvarskoga, kišobranarskoga, glazbalarskoga, drvotokarskoga, kalafatskoga). Pritom se tehnike proizvodnje i rada, namjena i oblik proizvoda oslanjaju na obrasce tradicijske kulture, pa u tom smislu mogu simbolizirati lokalni, regionalni ili nacionalni identitet. U Hrvatskoj su tradicijski i umjetnički obrti regulirani posebnim pravilnikom, te se vodi popis takvih, posebno certificiranih obrta.
Drvene dječje igračke Hrvatskoga zagorja
Razni drveni proizvodi, tržnica Dolac, Zagreb
Drvene bojice proizvedene u poduzeću TOZ Penkala
Početak visokoškolske nastave tog područja predstavlja kolegij Specijalni proizvodi iz drva koji se počeo predavati akademske godine 1960/61. na Drvno-industrijskom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, a popratila su ga istoimena skripta → Jurja Krpana (1965). Prema studijskome programu Drvnotehnološkog odsjeka istog fakulteta, nakon višegodišnje se stanke kolegij Specijalni proizvodi od drva ponovno izvodi od 2006 (nositelj Tomislav Sinković).
Šavrić, poduzeće za proizvodnju namještaja i drvnih proizvoda osnovano 1948. u Zagrebu; jedan od vodećih proizvođača namještaja u Hrvatskoj u socijalističkom razdoblju.
Osnovano je odlukom Vlade NR Hrvatske pod nazivom Proizvodnja pokućstva Marko Šavrić, pri čemu je udruženo 12 nacionaliziranih obrtničkih stolarskih radionica iz Zagreba (Filipčić, Gabron, Belle, Blažeković, Žlof, Auzec, Vrbanec, Kuntić, Andrašević, Gluhak, Haramina i Žitković). Isprva je zapošljavalo oko 300 radnika.
Namještaj proizveden u Zagrebačkoj tvornici pokućstva, druga polovica XX. st.
Iz poduzeća se 1949. izdvojio dio koji je nastavio djelovati kao Zagrebačka tvornica pokućstva, usmjerivši se k industrijskoj izradbi namještaja, za razliku od Šavrića koji je trebao razvijati obrtničku proizvodnju pokućstva. Godine 1950. poduzeće se nalazilo pod upravom Direkcije industrijskih poduzeća Narodnog odbora grada Zagreba, a zatim je s još nekoliko drvno-prerađivačkih poduzeća došlo pod Direkciju za drvnu industriju Narodnoga odbora grada Zagreba. Nakon provođenja samoupravnih reformi u prvoj polovici 1950-ih, djelovalo je samostalno kao Drvno proizvodno poduzeće Marko Šavrić. Godine 1958. pridruženo mu je zagrebačko poduzeće Jela. Šavrić je na obrtnički način izrađivao vrhunski namještaj, kutije za radioaparate, školski pribor i dr. do 1965., kada je napustio dotadašnju koncepciju i orijentirao se isključivo na industrijsku proizvodnju namještaja. Godine 1968. zapošljavao je 394 radnika, a nakon što je u njegove okvire 1969. vraćena Zagrebačka tvornica pokućstva, broj zaposlenih porastao je na 772. Poduzeće se od 1950-ih surađujući s domaćim dizajnerima, isticalo proizvodnjom moderno dizajniranoga namještaja. Tijekom 1960-ih sudjelovalo je u uređenju Vile Zagorje u Zagrebu prema nacrtima arhitekata Vjenceslava Richtera i Kazimira Ostrogovića.
Naslonjač od masivnog drva i furnira, 1957.
Naslonjač od javorovine, potkraj 1950-ih
Reklamni oglas, 1951.
Izgradnja novoga tvorničkoga sklopa u Jankomiru dovršena je 1974. prema nacrtima njemačkog poduzeća Schüler. Kao najveći pogon poduzeća, jankomirska tvornica omogućavala je velikoserijsku proizvodnju furniranoga, masivnog i tapeciranog namještaja. Poduzeće se tijekom 1970-ih i 1980-ih intenzivno širilo spajanjem s poduzećima iz šire zagrebačke okolice: Drvnim industrijskim poduzećem Zagorje iz Krapine (1972), Drvotvorom iz Lučkog (1974), Drvnim industrijskim poduzećem Đurmanec (1977), Masivom iz Vrbovca (1980), Pilanom Zagreb (1980), Tvornicom namještaja Trudbenik iz Bregane (1981), poduzećem za proizvodnju rasvjetnih tijela Dedal iz Pregrade (1985). Zbog gradnje novih pogona i integracije postojećih, u tom razdoblju rastao je i broj zaposlenih: 1971. poduzeće je zapošljavalo 797 radnika, a 1989. čak 2650. Nakon daljnjih samoupravnih reformi od 1978. nastavilo je djelovati kao RO Šavrić. U tom razdoblju je zbog širenja poduzeća napuštena koncepcija proizvodnje isključivo namještaja te je osim nje do kraja 1980-ih u opseg djelatnosti uključena i proizvodnja piljene oblovine, sobnih i industrijskih svjetiljki i reflektora, trgovina na veliko i malo neprehrambenim proizvodima, uvoz i izvoz neprehrambenih proizvoda. Poduzeće je tijekom 1980-ih imalo šest OOUR-a (pilanu u Đurmancu, tvornicu stolica u Krapini, tvornicu namještaja u Zagrebu, pilanu i tvornicu masivnoga namještaja u Vrbovcu, tvornicu kuhinja i dječjega namještaja u Bregani te tvornicu dekorativne rasvjete i kuhinjskih napa u Pregradi), stručne službe u Zagrebu te mrežu maloprodaje diljem Jugoslavije. Pojedini proizvodni segmenti poduzeća dopunjavali su se proizvodeći potrebne materijale za rad drugih (npr. pilane za rad tvornica namještaja). Godine 1988. izvozilo se oko 59% proizvodnje.
Linija za proizvodnju pločastih sklopova, druga polovica XX. st.
Namještaj za dnevnu sobu Elen, 1971.
Nakon provedene pretvorbe poduzeće je 1992. registrirano pod nazivom Šavrić dioničko društvo za proizvodnju i promet namještaja, uvoz i izvoz roba i usluga. Tijekom 1990-ih broj zaposlenika kontinuirano se smanjivao: 1993. bilo je 2010 zaposlenih, a 1999. 920. Godine 1998. Šavrić je na temelju svoje tvornice stolica u Krapini osnovao kćerinsko društvo pod nazivom Tvornica stolica Šavrić d. o. o. s približno 240 zaposlenika. Stečajni postupak za oba poduzeća otvoren je 1999. Šavrić je neko vrijeme nastavio proizvodnju u pogonima u Jankomiru, Bregani i Đurmancu, dok su ostali dijelovi poduzeća u međuvremenu rasprodani. Pilana u Đurmancu s približno 50 zaposlenika prešla je 2002. u ruke novoga vlasnika postavši pogon za proizvodnju parketa, no zatvorena je 2014. Poduzeće Šavrić je potpuno ugašeno 2004.
Bolanča, Stanislav (Zagreb, 10. V. 1946), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju tiska.
Diplomirao je 1971. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je doktorirao 1981. disertacijom Studij ovisnosti boje otiska o tonalitetu tiskovne podloge (mentorica Doroteja Turkalj). Nakon diplomskoga studija zaposlio se u laboratoriju tiskare Grafokarton u Zagrebu gdje je radio do 1977., potom je bio rukovoditelj pogona u Tvornici električnih žarulja u Zagrebu. Od 1978. bio je zaposlen na Višoj grafičkoj školi (od 1990. → Grafički fakultet) u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1998. Ondje je bio voditelj Katedre za tisak 1985–2005. te dekan 1997–2001. i 2005–07. Umirovljen je 2014.
Područje njegova znanstvenoga i stručnog interesa obuhvaća tehnologiju tiska, posebice glavne i digitalne tehnike tiska, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Glavne tehnike tiska, Male tehnike tiska, Digitalni tisak, Tisak ambalaže, Alternativni tisak i dr.). Objavio je velik broj znanstvenih i stručnih radova, autor je više knjiga, među ostalima Suvremeni ofsetni tisak (1991), Glavne tehnike tiska (1997), Tisak ambalaže (2013), Ofsetni tisak (2018), Duboki tisak (2020), Visoki tisak (2021). Član emeritus HATZ-a je od 2017. Od 2018. nositelj je zvanja professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Gaj, Ljudevit (Krapina, 8. VII. 1809 – Zagreb, 20. IV. 1872), vođa hrvatskoga narodnog preporoda i pisac, osnivač Kraljevske povlaštene narodne ilirske tiskarnice dra Ljudevita Gaja u Zagrebu koja je odigrala prijelomnu ulogu u tiskanju knjiga, novina i časopisa na hrvatskome jeziku.
Godine 1826. upisao je studij filozofije u Beču, nastavio u Grazu, a 1829. započeo je studirati pravo u Pešti. Od 1832. boravio je u Zagrebu, gdje je radio u pravnoj struci. Doktorirao je filozofiju 1834. u Leipzigu. Pod ilirskim imenom u širem smislu podrazumijevao je kulturno povezivanje južnih Slavena, a u užem ujedinjenje hrvatskih zemalja. Godine 1830. iznio je prijedlog pravopisne reforme (Kratka osnova horvacko-slavenskoga pravopisanja), a 1836. izdao je proglas o prihvaćanju štokavštine i novoga pravopisa.
Novine horvatzke, 1835.
Neposredno nakon što je 1835. počeo izdavati Novine horvatzke (od 1836. Ilirske narodne novine, od 1846. Narodne novine) s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, od bečkoga dvora zatražio je privilegij za osnutak tiskare, što je dobio 1837. Tiskarske uređaje, slova i namještaj za tiskaru nabavio je u poduzeću Gottlieb Hasse i sinovi u Pragu, gdje je dva mjeseca osobno boravio kako bi se uputio u osnove knjigotiskarstva. Pod nazivom Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica dra Ljudevita Gaja poduzeće je započelo s radom 1838. u Dugoj ulici (danas Radićeva). Od zagrebačke tiskare Franje Župana Gaj je ubrzo nakon osnutka svoje tiskare uspio preuzeti tiskanje njemačkih novina Agramer Zeitung i Luna. Unatoč stalnim financijskim i političkim problemima, 1846. modernizirao je tiskaru i preselio je u kuću u Gospodskoj ulici (danas Ćirilometodska). Godine 1853. otvorio je i knjižaru koju je 1856. prodao Lavoslavu Hartmanu. Godine 1856. kupio je Županovu tiskaru od njegovih nasljednika, no ni to mu, kao ni porast naklade Narodnih novina te povremeno tiskanje drugih novinskih izdanja (Südslavische Zeitung,Pozor i dr.) nije znatnije popravilo materijalno stanje. Nakon Gajeve smrti tiskaru je nastavio voditi njegov sin Velimir, preselivši je 1873. u Dugu ulicu, 1874. u Kamenitu, a ubrzo iste godine prestala je s radom. Strojevi su zbog dugova prodani na dražbi, a većinu je kupio tiskar → Dragutin Albrecht.
Anić, Igor (Knin, 3. XII. 1967), šumarski stručnjak za uzgajanje šuma.
Diplomirao je na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1992., gdje je doktorirao 2001. disertacijom Uspijevanje i pomlađivanje sastojina poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl) u Posavini (mentor → S. Matić). Od 1992. radi na Fakultetu, od 2011. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Uzgajanje šuma I i II, Silvikultura, Povijest šumarstva, Prašume i šumski rezervati, Sanacija degradiranih terena i dr. Na Fakultetu je bio predstojnik Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma (2008–12), prodekan fakulteta (2005–06) te voditelj poslijediplomskoga doktorskog studija Šumarstvo i drvna tehnologija (2014–18). Na Mendelovu sveučilištu u Brnu bio je gostujući profesor uzgajanja šuma (2004/05).
Istražuje prirodno uzgajanje šuma, prilagodbe uzgajanja šuma u promijenjenim uvjetima šumskih staništa, strukturu, razvoj i pomlađivanje prirodnih šuma i prašuma te povijest šumarstva. Od 2014. predsjednik je → Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu. Član je upravnoga vijeća međunarodne asocijacije Pro Silva i predsjednik hrvatske podružnice Pro Silva Croatia (od 2005). Bio je voditelj radne skupine Riparian and Coastal Ecosystems međunarodne znanstvene asocijacije International Union of Forest Research Organizations IUFRO (2006–11), glavni urednik časopisa → Glasnik za šumske pokuse (2007–08) te predsjednik Razreda inženjera šumarstva → Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije (2010–14). Od 2006. član je suradnik → HAZU-a (sv. 4), od 2012. redoviti član i voditelj Arboretuma HAZU-a u Trstenom, a od 2021. voditelj Centra za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima.
Matić, Slavko (Livno, 20. I. 1938 – Zagreb, 30. III. 2021), šumarski inženjer, stručnjak za uzgajanje šuma.
Diplomirao je na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1962., gdje je doktorirao 1980. disertacijom Utjecaj ekoloških i strukturnih činilaca na prirodno pomlađivanje prebornih šuma jele i bukve u Gorskom kotaru. Na istom je fakultetu bio zaposlen od 1963., kao redoviti profesor od 1986; umirovljen je 2003. Predavao je kolegije Uzgajanje šuma i Osnove šumarstva. Bio je upravitelj Nastavno-pokusnoga šumskog objekta Zagreb (1986–2003), predsjednik Odbora za šume (1986–2003), predstojnik Zavoda za uzgajanje šuma (1997–2003), prodekan (1982–86., 1990–92) i dekan Fakulteta (1992. i 1994–96).
Istaknuti je promicatelj zagrebačke škole uzgajanja šuma u šumarskoj znanosti, nastavi i praksi. U šumarskoj je struci afirmirao prirodnu obnovu šuma, očuvanje prirodne strukture, raznolikosti i stabilnosti šuma. Dokazao je ovisnost prirodne obnove preborne sastojine o stanišnim i strukturnim prilikama, na izvorni način definirao intenzitet i metodu njege šuma prorjedom, sistematizirao i opisao uzgojne postupke, istražio prirodno pomlađivanje mnogobrojnih šumskih sastojina u Hrvatskoj, posebice sastojina hrasta lužnjaka u različitim stanišnim uvjetima, ustanovio optimalan broj biljaka i količinu sjemena za obnovu šuma i za pošumljavanje u našim stanišnim prilikama. Uzgojnim je preporukama neposredno utjecao na formiranje današnje generacije prirodnih šuma u Hrvatskoj.
Jedan je od utemeljitelja i prvi predsjednik → Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu (1996–2014). Bio je predsjednik → Hrvatskoga šumarskog društva (1994–2006). Nositelj je počasnoga doktorata Mendelova sveučilišta u Brnu (2000) i Tehničkoga sveučilišta u Zvolenu (2003). Professor emeritus je zagrebačkog Sveučilišta od 2004. Redoviti je član HAZU-a od 2004., voditelj Centra za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima (2004–21) te Predsjednik Znanstvenoga vijeća za poljoprivredu i šumarstvo (2011–15).
Anić, Milan (Plitvički Ljeskovac, 8. X. 1906 – Zagreb, 20. VI. 1968), šumarski stručnjak za uzgajanje šuma, dendrolog i fitocenolog.
Diplomirao je šumarstvo na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1929., gdje je doktorirao 1939. disertacijom Pitomi kesten u Zagrebačkoj gori. Nakon diplome zaposlio se kao asistent u Zavodu za uzgajanje šuma istoga fakulteta, nakon habilitacije 1940. izabran je za docenta za kolegije Dendrologija i Fitocenologija, a od 1949. bio je redoviti profesor za kolegij Uzgajanje šuma te predstojnik Zavoda za uzgajanje šuma. Od 1935. upravljao je fakultetskim Nastavno-pokusnim šumskim objektima te bio dekan Fakulteta 1951–52.
Pridonio je razvoju šumarske struke, popularizaciji šumarstva i zaštiti prirode u Hrvatskoj. Istaknuti je predstavnik zagrebačke škole uzgajanja šuma, zaslužan za primjenu prirodnog uzgajanja šuma i šumarske fitocenologije u gospodarenju šumama u Hrvatskoj. Bio je vrstan dendrogeograf, poznavatelj šumske vegetacije, ekologije i biologije šumskoga drveća te edifikatorskoga značenja šumskoga drveća za strukturu i funkcioniranje šumskih zajednica. Uveo je nazivlje naših šumskih zajednica po šumskome drveću. Istraživao je odnose sastavnica šumskog ekosustava, posebice kompleksa stanište – biocenoza s težištem na šumskome drveću, grmlju i prizemnome rašću. Među prvima je pisao o općekorisnim funkcijama šuma. Pokrenuo je prva sustavna šumarska istraživanja hrvatskih prašuma. Bio je urednik Šumarskoga lista 1945−46., predsjednik Šumarske sekcije Društva inžinjera i tehničara Hrvatske (→ Hrvatsko šumarsko društvo) 1946–50., dopisni član Akademije šumarskih znanosti u Firenci od 1958. Od 1963. bio je dopisni član, a od 1968. redoviti član JAZU-a (→ HAZU; sv. 4).
Šumarski muzej Krasno, specijalizirani regionalni prirodoslovni muzej koji se bavi prezentacijom šumarske baštine, osnovan 2005. u Krasnu u sastavu → Hrvatskih šuma. Otvoren je u povodu 240. obljetnice utemeljenja Šumarije u Krasnu (osnovana 1765), najstarije šumarske organizacije u Hrvatskoj koja još uvijek djeluje. Muzej u Krasnu, zajedno sa istodobno osnovanim Šumarskim muzejom u Bošnjacima djelomično nadomješta nekadašnji Šumarski muzej u Zagrebu (1898–1945). Prigodom otvaranja objavljena je monografija Šume i šumarstvo sjevernoga Velebita. Muzej sadrži tristotinjak raznovrsnih eksponata koji zrcale dugu šumarsku tradiciju. Među njima su stari šumarski alati, stara prijevozna sredstva, šumarske karte, fotografije, pisani dokumenti, stručna literatura i drugi eksponati koji se odnose na povijest uređivanja i uzgajanja šuma, rasadničarske proizvodnje, a uz njih su i trofeji divljači koja obitava na tom prostoru. Ponudu muzeja upotpunjuje obližnja Kuća Velebita, posjetiteljski centar Nacionalnoga parka Sjeverni Velebit.
bila znanstvenica u inozemstvu, brza napredovanja, vratila se u RH 2014.
Kotsche, Josip Karlo(Josephus Carolus) (Prag, 7. III. 1745 – Zagreb, 20. XI. 1808), tiskar i nakladnik, voditelj tiskare i knjižare u Zagrebu.
Nakon dolaska u Zagreb, vjerojatno 1760-ih, radio je u kaptolskoj tiskari Antuna Jandere, isprva kao pomoćnik, a od 1772. kao upravitelj u ime njegove udovice Julijane. Tiskara je 1774. bila prodana → Johannu Thomasu von Trattneru i preseljena u Varaždin, a 1776. ponovno vraćena u Zagreb. Tumačeći da nadoknađuje nenaplaćene obveze, prisvojio je dio inventara Trattnerove tiskare, a pretpostavlja se da ga je zadržao i nakon višegodišnje parnice i odluke 1789. da ga vrati. Julijanom se oženio 1774., postao građaninom Zagreba i osnovao vlastitu tiskaru i knjižaru 1779. Od 1785. bio je prisjednik gradskoga magistrata, od 1790. edil crkve sv. Marka. Tiskao je stotinjak naslova, među ostalima knjige na latinskom (Tituš Brezovački, Bernardin Antun Galjuf, Matija Petar Katančić, Franjo Klohammer), hrvatskom (Tituš Brezovački, Juraj Malevac) i njemačkom jeziku (uglavnom vjerske), mnogobrojne knjižice, ispitne teze, prigodne govore i pjesme, Zagrabiense calendarium 1781–1808. i Novi kalendar 1786–1806. Nakon njegove je smrti tiskara propala.
Istaknuti hrvatski molekularni genetičar, → Željko Trgovčević (sv. 4), od 1964. je djelovao u IRB-u u Zagrebu. Isprva je istraživao razgradnju, a potom popravak i replikaciju DNA u ozračenih bakterija. Služeći se složenim tehnikama, u kojima su enzimi za popravak ili replikaciju DNA bili proizvod bakterijskoga genoma, ili su bili uneseni u bakterijsku stanicu pomoću plazmida ili bakteriofaga, otkrio je uloge pojedinih rekombinacijskih proteina u tim procesima i značajno je doprinio razvoju molekularne genetike u Hrvatskoj. Željko Trgovčević je jedan od osnivača Zavoda za molekularnu biologiju na IRB-u i dugogodišnji direktor molekularno-biološkog programa istraživanja „Struktura, funkcija i evolucija staničnog genoma“. On je biokemijska istraživanja spojio s molekularno-genetičkim te pratio sudbinu bakteriofaga u ozračenoj stanici. Tako otkriva da radiosenzitivnost bakterije određuju u međusobnoj interakciji dva rekombinacijska sustava: sustav bakterije i sustav faga. Istražuje uloge pojedinih enzima u tom procesu, a naročito proteina za vezanje jednolančanog DNA enzima RecBCD. Od 1983. bio je redoviti profesor PMF-a u Zagrebu gdje je predavao kolegij Molekularna genetika. Vodio je poslijediplomski studij Medicinske biologije na Sveučilištu u Zagrebu, a predavao je i na sveučilištima u Osijeku i Splitu. Bio je aktivan član Hrvatskog genetičkog društva (predsjednik 1982–1983). Hrvatsko genetičko društvo dodjeljuje Nagradu „Željko Trgovčević“ najboljim mladim znanstvenicima s područja molekularne biologije.
Biokemijska znanost ubrzano se razvija u Laboratoriju za biokemiju Kemijskog odsjeka PMF-a u Zagrebu pod vodstvom prof. Ž. Kućana koji pokreće, u svijetu aktualna, istraživanja nukleinskih kiselina i biosinteze proteina. Prof. Ž. Kućan je suotkrivač razgradnje DNA u ozračenih bakterija i pokretač istraživanja molekula tRNA u Hrvatskoj. Prof. Ž. Kućan zasnovao je i predavao sve biokemijske kolegije na PMF-u. Na području molekularne biologije važno je rano otkriće Ž. Kućana 1934. u suradnji s B. Miletićem da se dio genetičkog materijala DNA u ozračenih bakterija metabolički depolimerizira. Nakon toga se ubrzo počeo baviti istraživanjem prevođenja genetičke poruke tj. biosinteze proteina a osobito uloge tRNA u tom procesu. Pokazao je da inhibicija biosinteze proteina antibioticima in vitro ovisi o sastavu prijepisa genetičke poruke tj. o mRNA. Izolirao je tirozil-tRNA-sintetazu, proučavao interakcije tog enzima s tRNA i odredio ulogu nekih nukleotida u biološkoj funkciji tRNA. Studirao je i konformacijske promjene tRNA i pronašao koji su dijelovi te makromolekule pri čitanju genetičke šifre u kontaktu s ribosomom. Pronašao je nadalje da poliamin spermin pospješuje točnost i efikasnost čitanja genetičke poruke specifičnim vezivanjem na tRNA te da istim mehanizmima sprječava krivo čitanje kodona izazvano aminoglikozidnim antibioticima. Eksprimiranje, pročišćavanje i analiziranje rekombinantnih proteina u Hrvatskoj sustavno je započelo tijekom 1990-ih godina u laboratoriju prof. dr. sc. Ž. Kućana u Zavodu za biokemiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, povezano s vremenom kada je djelovala prof. dr. sc. Ivana Weygand-Đurašević.
Kožičić Benja, Šimun(de Begna, Begnii, Begnio) (Zadar, oko 1460 – Zadar, III. 1536), biskup, pisac, prevoditelj i tiskar, osnivač glagoljske tiskare u Rijeci.
Školovao se vjerojatno u Zadru. Godine 1509–36. obnašao je dužnost modruškoga biskupa, a 1513–21. bio je upravitelj Senjske biskupije. Na Lateranskom saboru (1513–16) održao je dva govora u kojima je upozorio na teško stanje u Hrvatskoj zbog osmanskih provala, oba tiskana u Veneciji (Opustošena Hrvatska, 1530). Godine 1528., nakon pada Modruša pod osmansku vlast, prešao je u Vinodol, a 1529. u Rijeku, gdje je 1530. osnovao glagoljsku tiskaru. Grafičku opremu nabavio je u Veneciji, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao najmanje šest liturgijskih knjiga u samo šest mjeseci: Psaltir, Oficij rimski, Misal hruacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov te Od bitija redovničkoga knjižice. Prikupio je zbirku povijesnih vrela Stari spomenici Ilirika, Dalmacije, gradova Solina i Splita i njihove crkve (Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis). Od 1532. do smrti živio je u Zadru. U povodu 470. obljetnice tiskare 2002. snimljen je igrano-dokumentarni film Šimun Kožičić Benja (scenarij i režija Bernardin Modrić).
Trattner, Johann Thomas von (Jormannsdorf, Austrija, 11. XI. 1717 – Beč, 31. VII. 1798), austrijski tiskar i nakladnik, jedan od najvećih tiskara Habsburške Monarhije.
Nakon što je izučio tiskarsko umijeće u Bečkom Novom Mjestu, od 1739. živio je u Beču, gdje je isprva radio u tiskari Johanna Petera von Gehlena, a 1748. osnovao je vlastitu tiskaru. Uz pomoć baruna Gerarda van Swietena postao je 1751. dvorski knjižar, a 1754. dvorski tiskar. Tada je dobio pravo tiskanja školskih knjiga te je ubrzo potom počeo otvarati podružnice u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. Godine 1771. osnovao je i vlastitu tvornicu papira u Ebergassingu. Nakon što je u Varaždinu 1773. otvorio tiskaru, dano mu je isključivo pravo na tisak kalendara i školskih knjiga u cijeloj Hrvatskoj u trajanju od 20 godina. Godine 1774. kupio je i preselio u Varaždin kaptolsku tiskaru iz Zagreba koja je nakon smrti njezina voditelja Antuna Jandere loše poslovala, a za upravitelja varaždinske tiskare postavio je njezina dotadašnjeg zaposlenika → Josipa Karla Kotschea. Nakon velikog požara u Varaždinu 1776., tiskaru je preselio u Zagreb. Tiskao je knjige na hrvatskom jeziku i prve novine u hrvatskim krajevima Kroatischer Korrespondent (1789). Nakon što mu je istekao privilegij za tisak kalendara i školskih knjiga, prodao je 1794. tiskaru biskupu Maksimilijanu Vrhovcu.
Vitezović Ritter, Pavao (Senj, 7. I. 1652 – Beč, 20. I. 1713), književnik, povjesničar, leksikograf, kartograf, tiskar i nakladnik; osnivač Zemaljske tiskare u Zagrebu.
Školovao se u Senju i Zagrebu, a oko 1674. boravio je u Rimu. Dvije godine proveo je kod slovenskoga polihistora Janeza Vajkarda Valvasora u Kranjskoj, gdje se bavio povijesnim istraživanjima, pjesništvom te tiskarstvom (bakrorezbarstvom). Nakon povratka u Senj obnašao je razne političke i vojne službe; u doba protuturskoga (Bečkog) rata bio je imenovan kapetanom i vitezom. Djelovao je kao poslanik Senja u Šopronu, Beču i Požunu. Hrvatsku je verziju svojega prezimena (njemački Ritter: vitez) prvi put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskome, Odiljenje sigetsko (Linz, 1684), a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom.
Od 1690. boravio je u Zagrebu. Godine 1693. dozvolom biskupa Aleksandra Mikulića, na strojevima nabavljenim 1664. za isusovačku tiskaru (pretpostavlja se da nikada nije proradila), započeo je u Vlaškoj ulici tiskati kalendare, letke i sl. Želeći tiskaru osposobiti za veće poslove, u Beču je kupio tiskarsku prešu i ostalu opremu potrebnu za tiskanje knjiga, a kako je u to doba tiskara bila u vlasništvu Kraljevine, zatražio je od Hrvatskoga sabora dopuštenje da preuzme upravu nad njom. To mu je 1694. i omogućeno, čime je utemeljena Zemaljska tiskara. Strojeve i opremu prenio je u kuću na Gornjem gradu (vjerojatno na mjestu gdje se danas nalazi palača Hrvatskoga sabora), gdje je stanovao, a s radom je započeo 1695. Uz tiskaru je otvorio i knjižaru. Iz Zemaljske tiskare za Vitezovićeva upravljanja izašlo je pedesetak izdanja – molitvenika, školskih udžbenika, kalendara i proglasa, među kojima posebno značenje imaju njegova djela Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (1696), Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska, 1700), Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća ucviljene Hrvatske, 1703). Važan je i njegov jezikoslovni rad; u rukopisu je ostao rječnik Lexicon Latino-Illyricum, koji sadržava riječi iz svih hrvatskih narječja.
Naslovna stranica Kronika, aliti szpomen vszega szvieta vikov, Zagreb, 1696., NSK, RIID-8°-163 a
Naslovna stranica Croatia rediviva, Zagreb, 1700., NSK, RIIF-8°-104
U požaru koji je 1706. zahvatio Kaptol i Gornji grad velik je dio tiskare uništen. Vitezović nije imao novca za obnovu kuće i tiskare, a kanonici i plemići s kojima se našao u sukobu oko vlasništva nad posjedom Šćitarjevo (koji mu je 1708. dao car Josip I.) uspjeli su se izboriti da mu Sabor uskrati pomoć te oduzme imanje i tiskaru. Stoga se 1710. preselio u Beč, a godinu dana kasnije ostatci tiskare pohranjeni su u biskupskome dvoru. Rad tiskare obnovio je Jakov Vjenceslav Heivel 1711. Promijenivši poslije još nekoliko upravitelja, djelovala je do 1768.
Demerec, Milislav (Kostajnica, 11. I. 1895 – Laurel Hollow, SAD, 12. IV. 1966), genetičar, stručnjak za bakterijsku genetiku.
Završio je 1916. Više gospodarsko učilište u Križevcima, a doktorirao 1923. na Poljoprivrednome fakultetu Sveučilišta Cornell u Ithaci (SAD) disertacijom o djelovanju i manifestaciji letalnih gena u kukuruza (Inheritance of white seedlings in maize). Radio je na križevačkom učilištu kao pristav od 1916. te kao gospodarski povjerenik u Postaji za istraživanje sjemenja od 1918. Od 1919. specijalizirao se na Poljoprivrednom fakultetu u Grignonu u Francuskoj, potom na College of Agriculture pri Sveučilištu Cornell u Ithaci (SAD), gdje je od 1921. bio asistent. Ondje je nastavio rad na kukuruzu koji je započeo u Hrvatskoj i suradnju sa Stjepanom Jurićem (1875–1930), → Aloisom Tavčarom i → Albertom Ogrizekom, pomažući razvoj biometrike i oplemenjivanja bilja na Gospodarsko-šumarskom fakultetu → (Agronomski fakultet) u Zagrebu. Na Odjelu za genetiku Carnegieve institucije (Department of Genetics of the Carnegie Institution of Washington) u Cold Spring Harboru (SAD) radio je od 1923. Bio je pomoćni direktor od 1936. te direktor Odjela od 1942. Na njegov su poziv ondje zaposleni biofizičar Max Ludwig Henning Delbrück (1906–1981) i mikrobiolog Salvador Edward Luria (1912–1991), čime su započela istraživanja bakterija i bakterijskih virusa (bakteriofaga). Demerec je sa suradnicima utemeljio bakterijsku genetiku, iz koje se poslije razvila suvremena molekularna biologija i današnja molekularna genetika. Umirovljen je 1960.
Područja su njegova znanstvenog istraživanja svojstva gena, genske strukture i funkcije te spontane i inducirane mutacije. Bavio se mutacijom gena na biljkama i vinskoj mušici, a djelovanjem ultraljubičastih i rendgenskih zraka mutirao je plijesni Penicillium tako da daju mnogo veću količinu penicilina od sojeva koji su se rabili do tada. Istraživao je i genske mehanizme o kojima ovisi otpornost bakterija prema antibioticima te postavio mutacijsko-selekcijsku hipotezu o bakterijskoj rezistenciji na antibiotike, prema kojoj otpornost nastaje ponajprije zbog spontanih mutacija, a antibiotik ima tek selekcijsko djelovanje. Rezultati mnogih Demerčevih istraživanja uspješno su primijenjeni u medicini. Potaknut otkrićem prijenosa bakterijskog DNK iz jedne stanice u drugu s pomoću bakteriofaga (transdukcija), od 1950-ih bavio se analizom gena koji kontroliraju sintezu raznih aminokiselina u bakterija. Ispitivanjem funkcionalne organizacije bakterijskoga kružnog kromosoma otkrio je fenomen bliske vezanosti gena kojih proteinski proizvodi, enzimi, omogućuju ostvarenje sličnih funkcija. Njegova su otkrića bila ključne preteče za suvremeno razumijevanje funkcije gena i razvoj genetičkog inženjerstva.
Bio je glavni urednik publikacija Advances in Genetics, Drosophila Information Service i Symposia on Quantitative Biology. Bio je član JAZU-a od 1965. i član Nacionalne akademije znanosti SAD-a. Bio je predsjednik Američkoga genetičkog društva i Američkoga društva prirodoslovaca. Nositelj je počasnoga doktorata Sveučilišta u Zagrebu te još nekoliko sveučilišta u SAD-u i drugim zemljama.
Weitz, Ivan Krstitelj(Johann, Joannis Baptista) (? – Zagreb, 14. III. 1751), tiskar, voditelj Zemaljske tiskare u Zagrebu 1729–51.
Od 1729. živio je u Zagrebu, gdje je preuzeo vođenje Zemaljske tiskare na Kaptolu od Eve Pallas, udovice tiskara Ivana Bartolomeja Pallasa. Tiskaru je najprije osuvremenio, a poslije oštećenja u požaru 1731. i potpuno obnovio. Godine 1746. uz dozvolu Sabora smjestio ju je u zemaljsku kuću (domus regnicolaris) na Markovu trgu, gdje je ostala do prestanka djelovanja. Tiskao je gramatike i rječnike, udžbenike i molitvenike; objavio je više od stotinu djela, većinom bogato ukrašenih vinjetama i inicijalima. Među njima su latinsko-hrvatski rječnik Gazophylacium Ivana Belostenca (1740), te djela Štefana Fučeka, Jurja Muliha i Baltazara Adama Krčelića. O svojem trošku objavljivao je Calendarium Zagrabiense (1745–51), potpisujući se kao »rvatszkega orszaga shtampar«. Imao je i nakladnu knjižaru, a popise knjiga objavljivao je u kalendaru. Nakon njegove smrti tiskaru je 1751–53. vodila njegova supruga Marija Ana, a potom do 1768. njegova djeca.
premaz, tanak film stvoren nanošenjem boje ili laka na površinu materijala i njihovim očvršćivanjem; također nalič. Premazima se sve češće nazivaju i sredstva kojima se taj film ostvaruje, tj. → boje i lakovi.
Bedričić, Silvestar (? Senj, druga polovica XV. st. – Senj, prije 11. XI. 1512), glagoljaški tiskar i prevoditelj, suradnik Blaža Baromića u glagoljskoj tiskari u Senju, prvoj poznatoj tiskari na području Hrvatske.
Bio je arhiđakon i vikar senjske crkve. Većina podataka o njemu nalazi se u kolofonima knjiga koje je zajedno s → Blažem Baromićem i → Gašparom Turčićem otisnuo u glagoljskoj tiskari u Senju. U kolofonu Rimskoga misala, prvotiska senjske tiskare (1494), spominje se kao »domin«. Nije poznato gdje se nalazila tiskara u početku svojega djelovanja, ali se zna da je u drugoj fazi rada (1507–08) bila smještena u Bedričićevoj kući. Ondje je o njegovu trošku 1507. otisnut Naručnik plebanušev, tj. prijevod latinskoga djela Manipulus curatorum Guida de Monte Rocherii, i 1508. Marijini mirakuli, od kojih je jedini sačuvani primjerak identificiran 1979. u Londonu. Njegova se prevoditeljska djelatnost spominje u Korizmenjaku (1508., pretisak Senj 1981), prijevodu s talijanskoga Caracciolove zbirke propovijedi Quadragesimale, a u jednom izvoru iz 1670. navodi se i kao prevoditelj Transita sv. Jerolima (1508).
Boncelj, Marko (Nürnberg, 29. V. 1913 – Zagreb, 15. III. 1988), strojarski i tekstilno-tehnološki inženjer, zaslužan za osnutak tekstilno-mehaničkoga smjera studija tekstilne tehnologije na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu.
Diplomirao je strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu 1936., a specijalizirao tekstilnu tehnologiju na Tehničkoj visokoj školi u Aachenu 1940. Godine 1936–38. bio je asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, potom je radio kao pogonski inženjer u predionici Litija i tvornici Tivar u Varaždinu. Nastavničku djelatnost nastavio je na Tekstilnom odjelu Obrtne škole u Zagrebu (1946) i u Tehničkoj tekstilnoj školi u Zagrebu (1955). Godine 1962. radio je kao pogonski inženjer i glavni tehnolog u tvornici Elka u Zagrebu, potom se zaposlio u Višoj tekstilnoj školi u Zagrebu. Od 1973. bio je izvanredni profesor Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu te jedan od osnivača i prvih nastavnika tekstilno-mehaničkoga smjera na studiju tekstilne tehnologije. Umirovljen je 1981. Bavio se problemima strojnoga parka u predionicama, metodama tehničke i tehnološke komparacije prelačkih strojeva, istraživanjem sirovina i tehnoloških procesa predenja. Autor je knjiga Kritička razmatranja glavnih problema čistionice pamuka i pripremanja celvlakna (1963) i Uloga udarača u predionici pamuka (1965).
Prettner, Ivan Nepomuk (?, 1790 – Karlovac, 1856), tiskar i knjižar, vlasnik tiskare u Karlovcu, uz Gajevu najpoznatije tiskare u Hrvatskoj u doba hrvatskoga narodnog preporoda.
Potomak je njemačke plemićke obitelji. U doba Napoleonovih ratova došao je u Karlovac kao izučeni tipograf. Ondje je 1821. osnovao tiskaru i knjigovežnicu, a 1830-ih i knjižaru. Posao je započeo na staroj francuskoj drvenoj preši; tiskao je knjige, kalendare i časopise na latinici, ćirilici i gotici, u kojima se često koristio ukrasnim linijama i vinjetama. U njegovoj su tiskari izdane neke od najvažnijih knjiga hrvatskoga narodnog preporoda: Almanah ilirski (1823) Đure Matije Šporera, Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom (1832) Janka Draškovića, Hrvati Mađarom (1848) Ivana Mažuranića i dr. Pokrenuo je i objavljivao Karlstädter Schreib-Kalender (1826–84) i časopis Der Pilger (1841–47). Od 1841. imao je carsku povlasticu za tiskarsku i knjižarsku djelatnost. Nakon njegove smrti tiskaru je nakratko vodio sin Dragutin, a potom brat Adolf Gustav. Tiskara je prestala s radom 1890.
Naslovna stranica Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i buduchjem zakonotvorzem kraljevinah nasih J. Draškovića, U Karlovzu: pritiskano slovima Joanna Nep. Prettnera, 1832., NSK, RIID-8°-252 b
Naslovna stranica Hèrvati Madjarom I. Mažuranića, Karlovac, 1848., NSK, 151.513
kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala, grana kemijskog inženjerstva bliska, katkad istovjetna, znanosti i inženjerstvu materijala, tj. interdisciplinarnom području znanosti koje se bavi strukturom, svojstvima, proizvodnjom i uporabom materijala. Na temelju poznavanja odnosa strukture i svojstava materijala, znanstvenici koji se bave tim područjem razvijaju nove materijale ciljanih svojstava, unapređuju postojeće materijale, osmišljavaju nove procese dobivanja materijala i unapređuju postojeće, odabiru materijale prikladne za određenu namjenu, predviđaju ponašanje materijala tijekom uporabe. Kao interdisciplinarno područje dotiče se područja kemije, fizike, kemijskog inženjerstva, strojarstva, metalurgije, građevinarstva, elektrotehnike itd. Kao zasebno područje znanosti, u svijetu je prepoznato unatrag stotinjak godina. Unatoč tomu što na hrvatskim sveučilištima i institutima postoje istaknuta središta koja su u području znanosti i inženjerstva materijala relevantna na svjetskoj razini, domaći ga pravilnici ne prepoznaju kao zasebnu disciplinu, već se aktivnosti u tom području kategoriziraju u različitim poljima i granama znanosti.
Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala jedna je od tih grana (u polju kemijsko inženjerstvo), u koju se prema mjerodavnim propisima RH biraju znanstvenici koji se bave znanošću i inženjerstvom materijala, a djeluju na fakultetima kojima je primarno područje interesa kemijsko inženjerstvo. Kako raspolažu širokim znanjima o kemiji i kemijskom inženjerstvu, u svojim istraživanjima materijala tim se znanjima intenzivno koriste, u čemu je i specifičnost njihova pristupa. Tako je, u odnosu na srodna područja istraživanja materijala, u kemijskom inženjerstvu naglasak na pripravi materijala u smislu različitih metoda njihove kemijske sinteze, te unapređenju postupaka priprave i naknadne kemijske obradbe. Pozornost se pridaje i analizi materijala u smislu kemijskoga sastava, strukture i mikrostrukture te određivanju fizikalno-kemijskih svojstava. U industrijskoj sredini područje interesa kemijskog inženjerstva u razvoju materijala je projektiranje, optimizacija, planiranje i vođenje industrijskih procesa proizvodnje materijala te upravljanje tim procesima.
O kemijskom inženjerstvu u razvoju materijala podučava se u više hrvatskih središta. Na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu postoji preddiplomski i diplomski studij Kemija i inženjerstvo materijala, a na → Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu smjer Materijali na diplomskom studiju Kemijska tehnologija i doktorski studij Kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala i zaštiti okoliša.
O znanosti i inženjerstvu materijala, uz nešto drugačije gledište, podučava se još i na smjeru Inženjerstvo materijala na preddiplomskom i diplomskom studiju Strojarstvo na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje (sv. 1) u Zagrebu, te diplomskom studiju Inženjerstvo i fizika materijala Odjela za fiziku → Tehničkoga fakulteta (sv. 1) u Rijeci. Mnogi drugi fakulteti pri hrvatskim sveučilištima te instituti imaju zavode ili katedre koji se bave materijalima, te o materijalima podučavaju.
S obzirom na današnju visoku razinu istraživanja i razvoja novih materijala, za pretpostaviti je njihovo daljnje intenziviranje. Osim uvriježenih područja naprednih materijala poput biomaterijala, optičkih materijala, materijala u elektronici, materijala za pridobivanje i pohranu energije, zaštitu okoliša, sve je značajnije i šire područje nanomaterijala (→ nanotehnologija).
OLT(Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva), tvornica za proizvodnju poljoprivrednih strojeva te lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda osnovana 1912. u Osijeku. Osnovana je inicijativom inženjera Vjekoslava Pilpela u suradnji s Hrvatskom zemaljskom bankom pod nazivom Osječka livnica tuča d. d. Nedugo potom promijenila je naziv pod kojim je nastavila djelovati do zatvaranja.
Reklamni materijal, Muzej Slavonije, Osijek
Iako je preradba željeza i proizvodnja poljoprivrednih strojeva u Osijeku započela još sredinom XIX. st., većina tvornica u tom razdoblju temeljila se na proizvodnji na zanatskoj osnovi (Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera, radionica poljoprivrednih strojeva Melchiora Lichta, Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića i dr.). Razvojem domaće industrije i sve većom uporabom strojeva rasla je potreba za osnivanjem većih metalsko-strojarskih poduzeća. Osječka livnica tuča započela je s radom 1913., kada su u blizini željezničke pruge i rijeke Drave (na uglu današnje Vukovarske ulice i Ulice kralja Petra Svačića) izgrađeni prvi pogoni te je zaposleno oko 60 radnika. Djelatnost tvornice prvotno je uključivala lijevanje sirovoga lijeva i dijelova za strojeve, tokarenje, izradbu i popravak poljoprivrednih strojeva te izradbu vijaka i zakovica. Godine 1916. poduzeće je preuzelo Tvornicu drvene robe Aleksandra Justusa te počelo proizvoditi i drvene dijelove potrebne za montažu poljoprivrednih strojeva. U početku razvoja bilo je okrenuto potrebama individualnih poljoprivrednika, a razvojem mehanizacije poljoprivredne proizvodnje počelo je proizvoditi širokozahvatne strojeve namijenjene velikim gospodarstvima i sustavima. Kapaciteti ljevaonice prvotno su bili 500–600 t lijeva godišnje, a nakon I. svj. rata znatno su se povećali, pa se 1920-ih proizvodilo 2000–2500 t lijeva na godinu. Tvornica je imala vlastiti vodovod, kanalizaciju, rasvjetu te industrijsku prugu kojom je bila povezana sa željeznicom i pristaništem na Dravi. Pogon joj je davala vlastita električna centrala od 175 KS (130 kW). Kako bi riješila stambeno pitanje svojih radnika, 1918. na vlastitu zemljištu započela je izgradnju činovničkih i radničkih stanova.
Reklamni materijal; elevator za slamu i preša za sijeno i slamu, Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva, 1940-ih, Muzej Slavonije, Osijek
Reklamni materijal; pokretno runilo, Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva, 1940-ih, Muzej Slavonije, Osijek
Zahvaljujući priljevu češkoga kapitala, početkom 1930-ih prebrodila je veliku gospodarsku krizu, a potom je djelovala još uspješnije. Godine 1931. izgrađeno je postrojenje za emajliranje, a ubrzo nakon toga tvornica je uvela i proizvodnju lijevanih kada. Broj zaposlenih 1934. bio je 338, a 1938. 663. U tom razdoblju bila je najveće poduzeće u Osijeku, a asortiman se proizvoda stalno povećavao.
Nakon II. svj. rata i uspostave jugoslavenske državne vlasti, tvornica je konfiscirana te proglašena okružnom svojinom. Integracijom s poduzećem Metal Osijek proširila je program na proizvodnju vodotornjeva, opreme za klaoničku industriju, čeličnih konstrukcija, zaštitnih vrata i dr. Godine 1965. preseljena je na novu lokaciju Brijest te je izgrađena nova ljevaonica, najmodernija te vrste u Europi. Od 1970-ih poduzeće je bilo organizirano kao SOUR, a zapošljavalo je oko 3000 radnika. U njegovu sastavu u 1980-ima djelovale su RO: Osijek – tvornica poljoprivrednih strojeva, Ljev – tvornica strojnog i sanitarnog ljeva, Metal – tvornica opreme i konstrukcija, Rapid, Tvornica lijevanih kada Brijest, OLT-trans – prijevoz robe u cestovnom prometu, Slavonka – pružanje ugostiteljskih usluga i Solidarnost – rehabilitacija i socijalna zaštita invalida rada. Od 1970. do 1990. bilo je jedno od većih poduzeća u SFRJ, a zbog izvođenja poslova na gradilištima u Kuvajtu i Iraku, izvoza kada i poljoprivredne mehanizacije i jedno od najvećih izvoznika s područja Slavonije i Baranje.
Zbog tranzicijskih prilika u Hrvatskoj, teškog stanja metalske industrije i opće nelikvidnosti u državi, poduzeće je sve slabije poslovalo, te je 1991. nad njim otvoren stečajni postupak (obustavljen 1992). Broj zaposlenih 1993. smanjio se na 398. Tijekom Domovinskoga rata radilo je većim dijelom za potrebe HV-a, a manjim dijelom održavalo je proizvodnju poljoprivredne mehanizacije (plugovi, tanjurače, sjetvopripremači, sijačice, kultivatori, sadilice – vadilice, utovarivači). U tom razdoblju neki su pogoni teško stradali. Nakon obavljene pretvorbe 1995. ponovno je postalo dioničko društvo pod nazivom OLT – Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva. Nad njim je poslije u više navrata otvaran stečajni postupak, a likvidirano je 2019.
U pogonu OLT-a smjestilo se poduzeće Future machines d. o. o., osnovano 2016., preuzevši tehnologiju i poljoprivredni proizvodni program OLT-a.
Akademija poljoprivrednih znanosti(APZ), udruga znanstvenika poljoprivrednih, biotehničkih i srodnih znanosti osnovana 2017. u Zagrebu. Cilj je Akademije razvoj i prijenos znanstvenih i stručnih znanja važnih za poljoprivredu i gospodarstvo te zagovaranje sigurnih, gospodarski, okolišno i socijalno održivih postupaka uzgoja bilja, stoke i tehnologije u proizvodnji hrane. Akademija djeluje putem Odjela za bilinogojstvo, Odjela za stočarstvo i ribarstvo te Odjela za interdisciplinarne znanosti. U suradnji je 2018. organiziran prvi znanstveni skup Razvoj hrvatske poljoprivrede u skladu Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije u razdoblju 2021–2027. godine, koji je pratilo izdavanje prvoga sveska Zbornika Akademije poljoprivrednih znanosti. Članstvo Akademije dijeli se na redovite članove, počasne i članove suradnike, a prvi predsjednik je → Franjo Tomić.
