Mirna d. d., tvornica za lov, preradbu i promet ribom i ribljim prerađevinama sa sjedištem u Rovinju, osnovana 1877. Djelatnost je započela kao podružnica pariškog poduzeća Société générale française de conserves alimentaires. Promjenom vlasničke strukture 1906. vlasnikom joj je postalo poduzeće Ampelea sa sjedištem u Trstu, a od 1946. nosi današnji naziv. Od 1954. djeluje kao prehrambeni kombinat, a od 1993. kao dioničko društvo. Od 2014. većinski joj je vlasnik Podravka.







Godine 1883. tvornica je zapošljavala 146 radnika, a proizvela je 334 000 kutija sardina (termička sterilizacija konzervi nanteškom metodom). Uspješno poslovanje povećavalo je proizvodnju pa je 1898. proizvedeno 416 000 kutija ribljih konzervi. Od 1906. novi su vlasnici više ulagali u proširenje tvornice, povećanje proizvodnih kapaciteta i povećanje broja zaposlenih (500 radnika, 1939). Neposredno prije II. svj. rata tvornica je prerađivala 10 t ribe na dan (preradba ribe u konzerve i polukonzerve te proizvodnja ribljega brašna i tehničkoga ribljeg ulja), a bila je opremljena i postrojenjem za iskorištavanje ribljih otpadaka eksikacijom (dehidratacijom).

Nakon II. svj. rata formirana je nova organizacijska struktura. Od 1946. tvornica je proširila djelatnost na pogone u Banjolama, na Lošinju i Susku, koji su se 1954. osamostalili. Početkom 1960-ih Mirna je započela proizvoditi limenu ambalažu. Tijekom vremena pripojili su joj se pogoni za preradbu ribe u Banjolama (1963) i u Umagu (Dragonja, 1965). Potkraj 1960-ih imala je najveći broj zaposlenih, oko 1700.







Početkom 1970-ih tvornica je modernizirana, poboljšani su uvjeti rada, a u proizvodni su dio uvedene nove tehnologije (preradba ribe kuhanjem na pari). Rad tvornice RO Mirna Rovinj sredinom 1970-ih bio je organiziran u četiri OOUR-a – Ribolov i brodogradilište, Industriju (radne jedinice: Prerada Rovinj, Prerada Banjole, Limena ambalaža, Hladnjača i Pomoćne djelatnosti), Trgovačku mrežu te Zajedničke službe. Mirna je 1974. proizvela 7018 t steriliziranih konzervi ribe (od toga 1393 t konzervi ribe s povrćem), 171 t nesteriliziranih konzervi ribe, 263 t usoljene ribe, 611 t ribljega brašna i 155 t ribljeg ulja. Zapošljavala je 1300 radnika (1975). Asortiman proizvoda je znatno proširen pa je do 1975. počela proizvoditi i duboko smrznute proizvode (1980. nabavljena je nova hladnjača kapaciteta 2000 t). Rasla je i ribolovna flota brodova plivaričara (osnovana prije II. svj. rata; 11 brodova 1960; 14 brodova 1972; 28 brodova 1984).

RO Mirna Rovinj podijelila se 1989. u četiri poduzeća: Mirna – Trgovina, Rovinj (ugašena 2012), Mirnapack, Rovinj (ugašena 2018), Mirna – Banjole, Pula (ugašena 1992) i Mirna poduzeće za ulov i preradu ribe, Rovinj. Prije pretvorbe u dioničko društvo Mirna je imala udjele u osam društava s ograničenom odgovornošću koja su 1994., i 1995. pripojena matičnom poduzeću.

Tijekom 1990-ih i 2000-ih poduzeće je imalo poteškoće u poslovanju koje su utjecale na pad proizvodnje (s 12 000 t na 2500 t godišnje) i broja zaposlenih (s 585 1993. na 138 2016).







Modernizacija proizvodnih pogona i širenje proizvodnih kapaciteta (33 milijuna konzervi na godinu) pod novim većinskim vlasnikom rezultirali su oporavkom tvornice tijekom 2017. Početkom 2018. poduzeće je zapošljavalo 157 radnika, a ribu za preradbu (oko 3500 t plave ribe na godinu) otkupljivalo je od ribara iz Istre i Dalmacije. Proizvodni program temelji se na konzerviranim proizvodima sardine, skuše i tune te ribljih pašteta, namaza i salata. Izvozi se oko 80% proizvedene robe.

Berger, Salomon (Salamon) (Mňešice, Slovačka, 25. II. 1858 – Zagreb, 11. I. 1934), industrijalac i folklorist.

Trgovački zanat učio je u trgovini manufakturnom robom u Novom Mestu nad Váhom. U Zagreb je došao 1876., te ondje završio večernju školu. Isprva je radio u trgovini u kojoj su bili izloženi dijelovi narodnih nošnji, te se počeo zanimati za uzorke i tehnike, pa je uz potporu Srećka Laya i Isidora Kršnjavoga pokušao razviti industrijsku proizvodnju seljačkih rukotvorina koristeći se hrvatskom narodnom ornamentikom. Otvorio je 1885. vlastitu trgovinu tekstilnom robom te prvu tkalačku školu koju je samostalno vodio sedam godina. Tijekom vremena u svojim je radionicama zaposlio oko 1600 tkalja i vezilja, većinom iz Posavine. Robu je prodavao uglavnom u inozemstvu, a bio je i carski i kraljevski dobavljač. U svrhu populariziranja priredio je stotinjak izložbi hrvatskih narodnih rukotvorina i tekstila u gradovima Europe, Amerike i Australije. Napustivši trgovinu 1908., posvetio se svojoj zbirci u kojoj je, uz etnografski materijal (muške i ženske nošnje, ćilime, čipke, predmete kućnog obrta) bilo vrijednih slika i nakita te drugih umjetničkih predmeta. Njegovom je zaslugom, spajanjem već postojećih etnografskih zbirki iz drugih zagrebačkih muzeja, utemeljen 1919. → Etnografski muzej u Zagrebu, kojega je bio i prvi ravnatelj 1919–25., te do smrti počasni ravnatelj. Autor je djela Tragedija naše kućne tekstilne industrije (1907), Tragedija hrvatske tekstilne kućne industrije (1914), Za unapređenje naše kućne industrije (1930) i dr.

Žerdik, Mladen (Zagreb, 1. VIII. 1909 – Zagreb, 4. V. 1988), kemijski inženjer, utemeljitelj visokoškolskoga tekstilnog obrazovanja u Hrvatskoj.

Diplomirao je kemiju 1932. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1934–47. radio je u zagrebačkoj Tvornici za pamučnu industriju (Tvorpam), isprva kao laboratorijski i pogonski inženjer, a potom kao glavni inženjer, tehnički direktor i tvornički upravitelj. Od 1947. radio je u Institutu za industrijska istraživanja, Glavnoj direkciji za tekstilnu industriju i Tekstil-birou u Zagrebu, a od 1957. bio je tajnik Društva inženjera i tekstilaca Hrvatske. Od 1951. honorarno je predavao kolegij Tehnologija tekstilnih proizvoda na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1957. Tehnološki fakultet). Na tom se fakultetu zauzimao za pokretanje tekstilno-kemijskoga smjera i uvođenje studija tekstilne tehnologije, do čega je došlo 1960., kada je stalno zaposlen na fakultetu kao docent, a od 1971. kao redoviti profesor. U nastavu je uveo kolegije Nauka o tekstilnim vlaknima i Procesi tekstilne doradbe. Bio je prvi predstojnik Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i materijale (1960) i prvi direktor OOUR-a Tekstilno inženjerstvo (1974), iz kojega je 1991. proistekao današnji → Tekstilno-tehnološki fakultet. Predavao je i na zagrebačkom Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (1960–64) kolegije Tehnologija dorade tekstila i Nauka o tekstilnim materijalima. Baveći se područjem vlaknastih polimera, posebno tekstilnih vlakana i doradbe tekstilija, objavio je niz znanstvenih i stručnih radova, te skripta Nauka o tekstilnim vlaknima (1973). Jedan je od utemeljitelja Društva inženjera i tehničara tekstilaca Zagreb (1948) i časopisa Tekstil (1952). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.

Knez, Blaž (Libeliče, Slovenija, 29. I. 1928 – Gornja Pušća, 17. VI. 2007), tekstilni inženjer, pokretač odjevnoga smjera tekstilnoga studija i autor prvih studija iz područja odjevne tehnologije u nas.

Diplomirao je u Beogradu 1962. na Višoj tehničkoj tekstilnoj školi i 1968. na Tehnološko-metalurškome fakultetu. Doktorirao je 1980. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Optimiranje utroška materijala u ovisnosti o procesu izrade odjeće (mentor → D. Höffer). Radio je u Beogradu u tvornici odjeće Beko (1962–65) i u Jugoslovenskom zavodu za standard (1965–67), potom u Zagrebu u tvornici odjeće Kamensko (1969–73), na Višoj tehničkoj konfekcijskoj školi (1973–75; dekan 1973–74), te u poduzeću Astra – Mašinoimpex (1975–77). Na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu predavao je od 1977., u zvanju redovitoga profesora od 1986. do umirovljenja 1990. Osnivač je Zavoda za odjevnu tehnologiju i njegov predstojnik 1978–83. i 1986–90. te direktor Instituta za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta 1978–86. Bavio se istraživanjem racionalne uporabe materijala u proizvodnji odjeće, određivanjem stupnja uporabe šivaćih strojeva, procesnih parametara, strukture tehnoloških operacija i čvrstoće šavova. Bio je nastavnik gotovo svih kolegija odjevnoga studija. Autor je udžbenika Konstrukcijska priprema u odjevnoj industriji (1990), Tehnološki procesi proizvodnje odjeće (1990) i Tehnološke operacije proizvodnje odjeće (1993), priručnika Konfekcija i trikotaža (1965) i skripta Tehnologija izrade odjeće (1979). Bio je član uredništva časopisa Tekstil, Tekstilna industrija i International Journal of Clothing Science and Technology, te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.

Gansel, Leopold (Zábřeh, Moravska, 3. II. 1903 – Zagreb, 16. VIII. 1986), kemijski inženjer, stručnjak za ispitivanje i oplemenjivanje tekstila.

Diplomirao je 1927. kemiju na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TH Dresden), gdje je 1929. doktorirao disertacijom Elektroosmotische Untersuchungen an Baumwollzellulose und Baumwollzelluloseestern und deren Färbungen. Radio je u tekstilnim i drugim tvornicama u Kranju (1930–33. i 1937–41), Dvůru Králové (1933–34), Zemunu (1934–37) i Nišu (1941–46). Godine 1946. došao je u Zagreb gdje je u tekstilna poduzeća (Tvornica za pamučnu industriju – Tvorpam, Tekstil-biro i dr.) uveo nove tekstilno-kemijske procese i unaprijedio proizvodnju. Jedan je od osnivača studija tekstilno-kemijske tehnologije 1960. na Tehnološkome fakultetu (od 1991. → Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, gdje je od 1967. do umirovljenja 1970. radio kao izvanredni profesor. Uveo je i predavao kolegij Tehnologija bojadisanja i tiska. Kao stručnjak za ispitivanje i oplemenjivanje tekstila, bojenje i tisak objavio je niz znanstvenih i stručnih radova, a osobito je pridonio razvoju časopisa Tekstil, za koji je niz godina radio kao član uredničkoga odbora, 1967–75. i kao glavni urednik. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Autor je više tvorničkih projekata za bojenje i tiskanje tekstila u Zagrebu, Čakovcu, Osijeku i Dugoj Resi.

Čateks d. d., poduzeće za proizvodnju tkanine, umjetne kože, kućanskoga rublja i proizvoda za sport i rekreaciju, sa sjedištem u Čakovcu. Jedno je od najstarijih tekstilnih poduzeća u Hrvatskoj.
Sljednik je tekstilne manufakture koju je 1874. osnovao Samuel Neumann, pripadnik židovske trgovačke obitelji koja je pristigla u Čakovec sredinom XIX. st. Temeljeći svoj rad na tradicionalnoj tkalačkoj djelatnosti domaće izradbe platna, u svojim je začetcima manufaktura pružala usluge bojenja domaćega platna, a isprva se nalazila u drvenim barakama između najužega središta grada i potoka Trnave. Član iste obitelji Moritz Neumann vodio je u to doba u Čakovcu trgovinu tekstilom opskrbljujući bogatije građane uvoznom robom.

Manufaktura je službeno registrirana tek 1878. pod nazivom S. Neumann nasljednici. Dvadesetak godina nakon utemeljenja imala je već nekoliko strojeva te dvadesetak zaposlenih. Neumann je ubrzo počeo i s doradbom industrijskoga tekstila, što ga je među ostalim plasirao i putem trgovine M. Neumanna. U proces proizvodnje uz standardne posude za kuhanje i ručno bojenje platna 1894. uveo je i strojeve koje je kupio u Mađarskoj i Austriji, a koji su, iako već dotrajali, ipak omogućili znatno povećanje proizvodnje. Neumann je upravu poduzeća 1908. predao sinu Vilimu Neumannu i zetu Dionisu Zooru, koji su do 1912. izgradili više zgrada za industrijski pogon, nabavili još strojeva, te ostvarili znatan poslovni i tehnološki napredak. Poduzeće je nastavilo poslovati i tijekom I. svj. rata, a između dvaju svjetskih ratova tekstilna industrija prerasla je u vodeću međimursku gospodarsku granu. Vlasnici poduzeća počeli su 1934. graditi mehaničku tkaonicu na novoj lokaciji, u blizini željezničkoga kolodvora. Godine 1938. poduzeće je zapošljavalo oko 150 radnika, čime se uvrstilo među najveća jugoslavenska tekstilna poduzeća. Nakon okupacije Međimurja tijekom II. svj. rata, proizvodnja bojadisaonice i tkaonice znatno je smanjena, ali se odvijala i dalje. Poduzećem su rukovodili dotadašnji vlasnici do 1944., kada su odvedeni u logore. Upravu je potom preuzeo Mađar Desze, a od 1945. bilo je u državnom vlasništvu. Godine 1946. zapošljavalo je oko 100 radnika.







Početkom 1948. poduzeće S. Neumann nasljednici spojilo se s Tkaonicom mariborske tekstilne tvornice Varaždin (osnovana 1925) i čakovečkom Prvom međimurskom tkaonicom Josipa Brumera (osnovana 1933), čime je utemeljena Međimurska tkaonica Čakovec, koja je iste godine promijenila naziv u Čateks – čakovečka tekstilna industrija. Poslovanje poduzeća odnosilo se na tkanje, oplemenjivanje proizvoda iz pamuka, svile i srodnih sirovina te prodaju konfekcije. Tako objedinjena organizacija 1948. imala je 382 zaposlena koji su proizveli 1,3 milijuna metara raznih tkanina. Godine 1952. Čateks je u Strossmayerovoj ulici u Čakovcu otvorio i vlastitu prodavaonicu pamučnih proizvoda koja je nakon kraćega djelovanja predana na uporabu Čakovečkomu magazinu. Zbog dotrajalosti proizvodnih pogona 1954. započela je izgradnja nove tvornice na sadašnjoj lokaciji na Globetki, kamo je gotovo u potpunosti preseljena 1960. Poduzeće je 1958. zapošljavalo 417 radnica i radnika, koji su proizveli više od četiri milijuna metara tkanine. Godine 1962. u novim uvjetima sa 620 zaposlenih u poduzeću je proizvedeno više od 8,1 milijun metara tkanine. Broj zaposlenih u tom se razdoblju kontinuirano povećavao te je 1966. iznosio 931.













Iako je, zahvaljujući povećanim kapacitetima tkaonica do kraja 1960-ih poduzeće povećavalo opseg proizvodnje sirovih tkanina, zbog dotrajalosti strojeva u odjelu doradbe, sve je teže pratilo suvremene promjene na tržištu te je između 1968. i 1971. zapalo u proizvodnu i poslovnu krizu. Smanjio se i broj zaposlenih, a rješenja su se tražila u rekonstrukciji odjela doradbe i preorijentaciji u proizvodnome programu. Godine 1971. počela je proizvodnja umjetne kože (politeksa), konfekcije od vlastita platna, te dekorativne kozmetike za njegu ruku i lica po licenci poduzeća Karl Höppner iz Düsseldorfa. Nabava automatiziranoga strojnog parka dovela je do smanjenja broja zaposlenih koji je 1973. iznosio 728. U sljedećem razdoblju poduzeće je djelovalo kroz OOUR-e Tekstil, Dorada i Politeks. Godine 1983. u tvornici je satkano 6,1 milijun metara tkanine, dok je ukupna proizvodnja umjetne kože iznosila 2,9 milijuna metara. Proizvodnjom koagulata kao podloge za umjetnu kožu 1989. ostvareno je nastojanje da se proizvodi što kvalitetnija umjetna koža.























Društveno poduzeće Čateks 1992. pretvoreno je u dioničko društvo, te kao takvo djeluje i danas. Godine 1993–95. opremljeno je novim, modernim doradbenim strojevima, te se od tada kontinuirano modernizira. Djeluje u tri proizvodna centra: Tekstil – za proizvodnju tkanine, doradbu i oplemenjivanje, odnosno bojenje i tiskanje tkanine, Politeks – za proizvodnju naslojenih materijala na bazi poliuretana te višeslojnih laminiranih materijala s pametnim dišućim membranama, Konfekcija – za konfekcioniranje gotovih odjevnih predmeta te ostaloga kućanskoga tekstila. Proizvodi vojni, medicinski, zaštitni i kućanski program. Izvozi u države EU-a i regije, a vojni program u Kuvajt. Godine 2019. zapošljavao je 289 radnica i radnika.







Hrvatske vode, interdisciplinarni časopis koji obrađuje teme na području gospodarenja vodama.

Izlazi od 1993. četiri puta na godinu, a izdaje ga poduzeće → Hrvatske vode (sv. 4) iz Zagreba. U razdoblju 1993–96. nosio je podnaslov Časopis Hrvatske vodoprivrede. Časopis osnovnu zadaću informiranja javnosti o najnovijim dostignućima donosi putem recenziranih i nerecenziranih znanstvenih i stručnih članaka iz svih disciplina koje se bave vodama te priopćenjima sa skupova i stručnim prikazima. Pored tehničkog i ekološkog aspekata, obuhvaća i sociološku i ekonomsku problematiku vodnog gospodarstva. Časopis je od 2016. dostupan i na portalu znanstvenih časopisa RH, a urednik je Josip Marušić.







Mardešić d. o. o., tvornica za preradbu ribe sa sjedištem u Salima na Dugom otoku, osnovana 1905.

Prvi su joj vlasnici bili njemački poduzetnici Gustav Klink i Emil Laurer koji su vodili poduzeće za konzerviranje ribe u tršćanskom predgrađu Barcoli, s pogonima diljem istočne obale Jadrana. Tvornica je preradbu ribe započela 1907. Već je 1911. godišnje proizvodila 60 000 kutija nesteriliziranih konzervi ribe (prazne limenke dopremale su se iz Trsta, u Salima su se punile prerađenom ribom te se ponovno slale u Trst) te je u suradnji s ribarima usolila 80 t srdela. Nakon I. svj. rata mijenjala je nazive i vlasnike (L. Toreggiani iz Milana, Petrić iz Splita), potkraj 1920-ih preuzelo ju je društvo Neptun d. d. iz Splita (osnovano 1923). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova isprva je poslovala s poteškoćama uzrokovanima snažnom konkurencijom na Sredozemlju i slabim plasmanom robe na domaćem tržištu. Zamah proizvodnje, uvjetovan povećanjem ulova srdele i konzumacije ribljih konzervi u zemlji i inozemstvu, zabilježen je 1930-ih kada je tvornica povećala godišnju proizvodnju s 18 t ribljih konzervi i 14 t usoljene ribe (1932) na 128 t ribljih konzervi i 57 t usoljene ribe (1939). Prije II. svj. rata zapošljavala je 55 radnika, a tijekom rata (1941–45) nije radila.

Nacionalizacijom Neptuna (1946), tvornica je postala društveno vlasništvo. U doba okrupnjavanja pogona za konzerviranje ribe oko nekoliko jadranskih središta, 1947. udružila se s tvornicom za preradbu ribe iz Zadra (poslije Adria) u poduzeće pod nazivom Mardešić.







Ponovno pokrenuta proizvodnja već je 1947. gotovo dosegnula predratnu (119 t steriliziranih konzervi i 10 t nesteriliziranih konzervi), iako se zbog dugogodišnjega neulaganja riba prerađivala na zastario način. Čišćenje ribe obavljalo se ručno, salamurenje se odvijalo u betonskim bazenima, riba se sušila na suncu i toplinski obrađivala pod »parnim zvonom«, a limenke su se punile ručno. Tek 1950. je proizvodnju temeljenu na otvorenim ognjištima zamijenilo parno zagrijavanje kotlova za toplinsku obradbu ribe i sterilizaciju ribljih konzervi. Godine 1955. tvornica je nastavila poslovati samostalno pod nazivom Mardešić, dalmatinska tvornica za preradu ribe u Salima – Dugi otok. Nove smjernice za razvoj poduzeća 1959. dovele su do povećanja proizvodnje i broja zaposlenih (100 radnika), pa je prvi put rad bio organiziran u dvije smjene.







Do 1966. razvijena je vlastita flota ribarskih brodova, izgrađena je manja hladnjača (kapaciteta 300 t) s postrojenjem za proizvodnju pahuljastog leda od morske vode, a pušteni su u pogon prva linija za preradbu ribe na Jadranu i linija za salamurenje, strojevi za toplinsku obradbu ribe i automatski zavarivači limenki. Modernizacija postrojenja povećala je proizvodnju koja se sa 619 t steriliziranih konzervi i 113 t usoljene ribe, 1959. povećala na 3687 t steriliziranih konzervi i 1209 t usoljene ribe 1977. Nova modernizacija poduzeća (1978–80) u sklopu koje su izgrađene i nove tvorničke zgrade omogućila je nove rekorde u proizvodnji (5048 t robe 1984) i broju zaposlenih 461 (1985).













Izbijanjem Domovinskoga rata tvornica je ostvarivala sve slabiju proizvodnju zbog gubitka većega dijela domaćeg tržišta te niskih cijena ribljih konzervi na svjetskom tržištu (1994. proizvela je 1563 t steriliziranih konzervi i 104 t ribljega brašna). Kao dioničko društvo djelovala je od 1996. Loše poslovanje dovelo je do stečaja (2001–03) tijekom kojega je smanjena proizvodnja i broj zaposlenih, a velik dio zgrada rasprodan je. Od 2004. djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću, 2006. vlasnikom postaje Jadranski pomorski servis, a od 2017. suvlasnici su francusko poduzeće Chancerelle i zadarski Pilchardus. Godine 2018. tvornica je zapošljavala približno 70 radnika, a proizvela je oko deset milijuna ribljih konzervi.

Tvornica papira Rijeka, poduzeće za proizvodnju papira osnovano 1821. u Rijeci. Jedna je od prvih riječkih manufaktura, popularno zvana Hartera, te je u više od 180 godina postojanja prerasla u jednu od najvećih tvornica u Rijeci.







Osnutak i uspon tvornice

Osnutak tvornice veže se uz → Andriju Ljudevita Adamića (sv. 1), riječkog trgovca i gospodarstvenika, koji je 1821. kupio mlin na Lučicama, na obali Rječine te dvije godine kasnije ondje pokrenuo manufakturnu proizvodnju papira. Papir se izrađivao od starih lanenih krpa i prnja s pomoću ručnih sita. Glavni Adamićev suradnik u tom razdoblju bio je engleski trgovac i strojar William Moline, a manufaktura je zapošljavala 21 radnika.







Godine 1827. Adamić je prodao mlin na Lučicama i tvornicu papira Englezu Walteru Craftonu Smithu, koji se sljedeće godine udružio s Charlesom Meynierom te su osnovali poduzeće Smith & Meynier. Novi vlasnici modernizirali su tvornicu: proširena je cesta od mosta prema tvornici, sagrađena je nova poslovna zgrada i nabavljen je Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira, najmoderniji u Habsburškoj Monarhiji. Isprva su strojeve pogonili vodeni kotači približne snage 300 KS (223,7 kW). Sljedeći važan korak u modernizaciji bila je nabava parnoga stroja 1833., prvoga u jugoistočnoj Europi, čime je započela industrijska proizvodnja. Neposredno nakon toga kupljen je i drugi Fourdrinierov stroj za papir. U tvornici je radilo 140 radnika. Već u prvim godinama postojanja poduzeća papir se prodavao u sva veća središta Monarhije, te se izvozio u Levant, istočnu Indiju, Liverpool, New York, Brazil i Veneciju. Kvaliteta proizvoda bila je brzo prepoznata; na Prvoj industrijskoj izložbi u Beču 1835. poduzeće je nagrađeno srebrnom medaljom za kvalitetu proizvoda, a 1839. osvojilo je zlatnu medalju.







Rad tvornice u XIX. st. obilježili su Francuzi Eugene Frémont, stručnjak i tehnički inovator, te Henry Meynier, Charlesov nećak. Za njihova upravljanja tvornica je modernizirana te su povećani proizvodnja i broj radnika. Prva modernizacija slijedila je nakon velike poplave 1852. koja je uništila većinu pogona. Vodeni kotači zamijenjeni su turbinama, drvena brana zamijenjena je betonskom, postavljeni su novi parni strojevi, kao i dva nova stroja za papir. Pogonska snaga povećana je na 600 KS (447,4 kW), a desetak godina kasnije izgradnjom nove brane i novoga tunelskog pogona na 1200 KS (894,8 kW). Poduzeće je tada zapošljavalo oko 600 radnika. Godine 1867. kupljen je najsuvremeniji automatizirani stroj za proizvodnju papira koji je u tvornicu dopremljen odmah nakon pariške izložbe. U 1870-ima otvorena su predstavništva u Beču i Budimpešti, te je osnovan poseban mirovinski fond za radnike. U to doba je u sklopu tvornice izgrađen i most preko Rječine. Proizvodnja cigaretnoga papira, po kojem će tvornica biti najpoznatija u sljedećem razdoblju, počela je 1890., a 1898. u rad je puštena nova električna centrala. Potkraj stoljeća prosječna proizvodnja iznosila je 2400 t papira na godinu.

Na prijelazu stoljeća tvornica je zapala u krizu uzrokovanu zamjenom sirovine za proizvodnju papira. Umjesto prnja počela se rabiti celuloza, koja je bila nedostupnija i kojoj je nabavna cijena bila veća. Također, 1887–1911. tvornicu su pogodila četiri požara i poplava. Broj radnika 1902. iznosio je 290.

Godine 1903. tvornica je pretvorena u obiteljsko dioničko društvo Smith & Meynier – prva kraljevska povlaštena riječka tvornica papira. Poduzeće Prva ugarska industrija papira kupilo je većinski paket dionica te je 1910. donijelo odluku da se proizvodnja usmjeri isključivo na cigaretni papir, zbog čega su ostali strojevi za proizvodnju papira demontirani i odneseni u Mađarsku.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Nakon raspada Austro-Ugarske i prestanka utjecaja mađarskog kapitala tvornica se udružila sa zagrebačkim poduzećem Jela – industrija papira, te se sjedište tvornice preselilo 1922. iz Rijeke u Zagreb. Partnerstvo je raskinuto 1925. i tvornica je pala pod upravu Prve hrvatske štedionice. Kompleks tvornice činila su četiri glavna dijela: odjel za krpe i sirovine; stara tvornica u kojoj se ponovno proizvodio pisaći i tiskovni papir; nova tvornica u kojoj se proizvodio svileni i cigaretni papir; odjel u Marganovu gdje se proizvodio papir za pakiranje. Cijeli kompleks sastojao se od 66 građevina te se prostirao na 72 000 m². Na tri stroja za papir proizvodio se cigaretni, svileni, papir za kopiranje, biblijski i oslojeni papir. Godišnja proizvodnja iznosila je 1200 t. Godine 1930. dograđena je električna centrala te je podignut dimnjak visine 83 m. Osim tvornice, centrala je niz godina električnom energijom opskrbljivala i grad Sušak.







Zbog velike svjetske krize došlo je do smanjenja proizvodnje i broja radnika, dok je međuratni vrhunac dosegnut 1939., kada je proizvodnja iznosila 2650 t papira na godinu, a tvornica je imala 500 zaposlenih. Za II. svj. rata radila je bez prekida kao mobilizirana ratna industrija za talijanske potrebe.

Ponovni uspon i kraj proizvodnje

Nakon II. svj. rata tvornica je prešla u društveno vlasništvo, te je postala jedna od prvih tvornica u kojima je uvedeno radničko samoupravljanje. Do 1950. proizvodnja je iznosila 3500 t papira na godinu, a zaposlena su bila 634 radnika.













Do prve veće poslijeratne modernizacije došlo je potkraj 1950-ih. Tvornica se rekonstruirala i proširila, čime se povećao kapacitet s 4000 na 8000 t proizvedenog papira na godinu. Godine 1966. bilo je više od 1000 zaposlenih. Uz obnovu temeljnoga pogona otvaraju se i novi pogoni kudjeljare u Vukovaru, Ođacima, Otoku i Koški (1962), te pogon za proizvodnju krep-papira u Gerovu (1963). Dva nova stroja za proizvodnju kork-papira i filtera za cigarete, kao i novi pogon Parafinka za proizvodnju parafinskih šibica (do 55 milijuna kutija na godinu) počeli su raditi 1971. Dvije trećine ukupne proizvodnje otpadale su na cigaretni papir.









U 1980-ima u proizvodnji cigaretnoga papira tvornica je pokrivala 7% svjetskog tržišta, te bila druga u Europi po proizvodnji. Na kraju toga desetljeća broj radnika iznosio je 1150, dok se 80% ukupne proizvodnje izvozilo.







Potkraj hladnoga rata i raspadom SSSR-a izgubila su se izvozna tržišta istočne Europe, te je tvornica postupno upadala u krizu. Republika Hrvatska postala je vlasnik, međutim nije uspjela naći sredstva za modernizaciju tvornice kao ni nova tržišta. Proizvodnja je prestala 1996., dok je 2005. proglašen stečaj. Tvorničke zgrade su uglavnom rasprodane, dok je objekte na lokalitetu Marganovo preuzeo Grad Rijeka, te se danas ondje održavaju glazbeni festivali.









Moller, Ivan (Giovanni) (Split, oko 1734 – Split, 5. VII. 1783), pravnik i gospodarski djelatnik, stručnjak za ribarstvo Dalmacije.

Doktorirao je pravo 1754. u Padovi. U Splitu je radio kao odvjetnik. Zaslužan je za osnivanje Splitskoga gospodarskoga društva (Società Economica di Spalato) 1767., prve takve ustanove u Dalmaciji kojoj je svrha bila proučavanje novih dostignuća u poljoprivredi, ribarstvu i trgovini te njihova primjena u gospodarstvu Dalmacije. Predsjednik Društva bio je 1767–83. Godine 1775. održao je predavanje o štetnosti koćarenja u Splitskom kanalu i o potrebi zaštite riblje mlađi. Iste godine objavio je u Veneciji raspravu o ribarstvu Dalmacije, u kojoj je tvrdio kako nekontrolirano koćarenje u priobalnome moru uzrokuje osiromašenje ribljega fonda i ulova. Godine 1782. organizirao je prvu ribarsku ekspediciju u vodama srednjeg i južnog Jadrana, kojoj je cilj bio ispitivanje novih metoda ribarenja, unapređenje tehnologije i preradbe (konzerviranja) ribe te ispitivanje posebnog tipa ribarskoga broda, projektiranoga prema njegovim i rezultatima istraživanja njegovih suradnika Ivana Ugolinija i Nikole Grisogona. Godine 1783. objavio je Izvještaj o eksperimentalnom ribolovu i koristima istoga u Dalmaciji.

Zlatar, Mate Ivan (Zlatar Ostojić, Mateo) (Povlja na Braču, 15. III. 1900 – Concepción, Čile, 10. V. 1992), gospodarstvenik, vlasnik tvornice za proizvodnju konzervi sardina u Antofagasti.

U čileanski Punta Arenas iselio se početkom 1926. Preselivši se u Antofagastu, zaposlio se u industriji salitre. Ondje je upoznao Juru Zorotovića Lovina i Sibeta Vidovića, doseljenike s Visa, koji su ga naučili konzervirati ribu usoljavanjem. Ubrzo je Zlatar sam počeo usoljavati ribu te proizvoditi konzerve sardina u ulju tehnologijom koja se u Čileu do tada nije rabila. Poslovanje je bilo uspješno pa je otvorio tvornicu Sardine Zlatar u kojoj su se proizvodila tri milijuna konzervi sardina i školjaka u ulju, 6000 t ribljeg brašna i 500 t ribljeg ulja na godinu. Tvornicu je ribom opskrbljivala Zlatarova ribarska flota od pet brodova ukupne nosivosti 650 t. Poduzeće je 1981. zatvoreno. Bio je predsjednik Jugoslavenskoga društva uzajamne pomoći i član mnogobrojnih hrvatskih iseljeničkih društava u Antofagasti. Kao sportaš djelovao je u društvu Sokol.

Dellaitti, Ivan (Senj, XIX. st. – Senj, XX. st.), izumitelj uređaja za proizvodnju acetilenskoga plina i acetilenske svjetiljke.

Dellaitti je 1898. konstruirao i patentirao uređaj za proizvodnju acetilenskoga plina iz karbida i svjetiljku za ribolov što je svjetlila uz pomoć acetilenskoga plina. U eksperimentalnome ribolovu tom svjetiljkom Dellaittiju je pomagao tadašnji ribarski nadzornik → Petar Lorini. Svjetiljka je vrlo brzo ušla u uporabu, zamijenivši dotadašnji tradicionalni način osvjetljavanja mora noću uz pomoć vatre.

Uređaj za proizvodnju acetilenskoga plina i svjetiljka funkcionirali su tako da bi voda ušla u otvor uređaja gdje se nalazi kalcijev karbid i postupno ga natapala. Reakcijom vode i kalcijeva karbida nastajao je acetilenski plin koji je ispunio posudu i svojim tlakom spriječio daljnji prodor vode u nju. Zatim se acetilenski plin cjevčicama dovodio do svjetiljke, gdje je izgarao. Kako se plin trošio, tlak se smanjivao, voda je ulazila u spremnik i stvarale su se nove količine acetilenskoga plina te se tako potrošnjom acetilenskoga plina njegova količina uvijek obnavljala.

Konstruiranjem acetilenskih svjetiljki bavio se i komiški ribar Jakov Kuljiš Amerikana. On je za svoj patent acetilenske svjetljike za noćni ribolov (1903) kao useljenik u Americi dobio državno priznanje i bio je proglašen počasnim građaninom SAD-a.

Lorini, Petar (Sali na Dugom otoku, 30. IV. 1850 – Beograd, 17. VII. 1921), učitelj i stručnjak za ribarstvo.

Završio je učiteljsku školu u Dubrovniku. Radio je kao učitelj u osnovnim školama u Kotoru, Korčuli i Salima te kao nastavnik gospodarstva u učiteljskoj školi u Arbanasima (Zadar). Godine 1897. imenovan je prvim nadzornikom ribarstva (pri Pomorskoj vladi u Trstu) za Dalmaciju, Istru, Trst i Goričko primorje pri Pomorskoj vladi u Trstu. Od 1917. vodio je ribarski odsjek Zadružnoga saveza u Splitu.

Kao nadzornik ribarstva je uvelike unaprijedio ribarstvo u Hrvatskoj, a zaslužan je i za utemeljenje službe ribarske straže (u glavnim ribarskim središtima). Za njegova je nadzorništva s radom započelo 20 novih tvornica za preradbu ribe. Organizirao je mnogobrojne večernje tečajeve o zaštiti i unapređenju morskoga ribarstva u Salima i prvi ribarski tečaj za učitelje u Korčuli (1897). Godine 1907. izradio je mrežu plivaricu za lov srdele na otvorenome moru, za koju je 1910. nagrađen, a surađivao je s → Ivanom Dellaittijem (oko 1898) u izradbi prve acetilenske svjetiljke za ribolov. Sudjelovao je u radu komisije o morskome ribarstvu u Trstu (1896), sastavio nacrt Zakona o morskome ribolovu (1921) i sudjelovao u trgovačkim pregovorima s Italijom (1921).

Objavio je više radova o morskome ribarstvu i preradbi ribe, a najpoznatije je njegovo djelo Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskoga mora (1903). Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije Ivana Zocha i Josipa Mencina (1887–90).

Skomerža, braća Ivan (Crikvenica, 22. IX. 1864 – Crikvenica, 9. VII. 1953), Josip (Crikvenica, 23. I. 1883 – Crikvenica, 22. II. 1969) i Bonifacie Srećko (Bono; Crikvenica, 14. V. 1886 – Rijeka, 16. IX. 1950), inovatori i stručnjaci u području ribarstva. Svojim su naprednim idejama svrstali Crikvenicu među vodeća ribarska središta na Jadranu u prvoj polovici XX. st. Radi učenja novih ribarskih tehnika, početkom XX. st. Ivan i Josip poduzeli su studijska putovanja u Dansku, Norvešku i Njemačku, koja su rezultirala mnogobrojnim inovacijama što su ih primjenjivali u ribarskoj praksi.

Ivan je 1908. prvi na Jadranu u uporabu uveo ribarsku brodicu na motorni pogon Galeb, dugu 6 m, s motorom snage 4 KS (3 kW) nabavljenim u danskome Frederikshavnu (Talijani su prvi eksperimentalni pokus s motorom na ribarskome čamcu poduzeli tek 1918. u Pescari). U svijetu se još tridesetak godina nakon Ivanova eksperimenta riba ponajviše lovila s pomoću brodova na vesla i jedra.

Stvorio je ribarsku flotu od dvadesetak motornih koćarica te 1912. osnovao prvo dioničko ribolovno poduzeće na Jadranu Nekton, koje je vodio do 1918. Nektonove koće ribarile su na za ono doba vrlo napredan način. Flotu je predvodio matični brod Valerija, koji je Ivan uredio kao servisni brod (opskrba hranom, gorivom i ribarskim alatima svih koćarica, te mehanička radionica i ambulanta). U floti se nalazio i transportni brod Kondor, s rashladnim komorama i bazenima za prijevoz žive ribe (kapaciteta 500 t), koji je prikupljao ribu s ostalih koćarica, a mogao je i samostalno obavljati ribolov. Smatra se da je Kondor bio prvi brod hladnjača na Sredozemlju. Takva organizacija flote omogućila je dulje ribarenje daleko od jadranskih luka. Svjestan važnosti biologije mora i suradnje sa znanstvenicima, Ivan je prvi u svojem ribolovnom poduzeću zaposlio biologa Reinharda Gasta (1915) kako bi provodio znanstveni nadzor ribolova. Riječku je ribarnicu opremio uređajima za hlađenje (1912), a uveo je i prodaju ribe na kioscima. Uz tada umirovljenoga ribarskog nadzornika → Petra Lorinija sudjelovao je na trgovačkim pregovorima s Italijom na izradbi Brijunske konvencije o ribolovu (1921). Pisao je o ribarstvu u Ribarskome kalendaru i Jadranskome ribaru.









Josip je 1908. započeo pokuse s povlačnom dubinskom mrežom na području Vinodolskoga kanala (Crikvenica–Vrbnik). U početku je rabio njemačku mrežu Baumnetz s vrećastim otvorom koji je otvorenim držala drvena oblica duljine 7 m. Kako se mreža nije pokazala korisnom za prilike u Jadranskome moru, odustao je od njezine uporabe i 1909. konstruirao prikladniju mrežu, sličnu dubinskoj mreži koći kakva se rabi i danas. Ivan i Josip zajedno su iste godine konstruirali mrežu plivaricu »na jezik« i prvi na Jadranu uspjeli je iskoristiti u ribolovu male plave ribe. Ta je mreža bila duga 120–200 m, na donjem je dijelu imala trokutast nastavak nalik jeziku koji se podvlačio pod riblje jato i zatvarao ga. Za rad s tom mrežom bilo je potrebno 10–20 ribara.

Iduće godine prvi su u noćnome ribolovu (kraj Šila na Krku) primijenili novu petroplinsku svjetiljku (feral na petrolej), koja je ubrzo iz uporabe istisnula acetilensku svjetiljku → Ivana Dellaittija. Pokušavajući smanjiti troškove u ribolovu koćama, braća su preuzela dansku praksu uporabe dasaka širilica koje su pri povlačenju mreže otvor držale rastvorenim, pa se, umjesto dvama brodovima, mreža vukla samo jednim brodom. Sličan način koćarenja u uporabi je i danas, a tada je bio novina na Sredozemlju. Josip je 1935. osnovao Zadružno gojilište kamenica u uvali Klimno na Krku. Od 1940-ih bio je stručni suradnik crikveničke općine pri postavljanju izložaba o početcima ribarstva u Crikvenici. Autor je više radova i prikaza iz područja ribarstva.

Bonifacie Srećko (Bono) bio je jedan od organizatora ekspedicije crikveničkih ribara koji su kao pripadnici zadruge Jadran 1947. otišli u Albaniju (poslije i u Egipat i Izrael), gdje su tamošnje ribare poučavali novim metodama i tehnikama ribarenja. Bio je i suvlasnik poduzeća B. Skomerža i drugovi (1922–25), a nakon II. svj. rata zaposlio se u tvornici → Mirna u Rovinju.

Lim metalna industrija, tvornica metalne ambalaže, osnovana 1926. u Zagrebu. Pod nazivom Jugoslavenska tvornica oksigena i gvozdene buradi d. d., osnovalo ju je Anglo-petrolejsko d. d. u vlasništvu Shella, za koje je isprva proizvodila metalne spremnike za prijevoz proizvoda iz rafinerije u Sisku. Od 1936. poslovala je pod nazivom Lim d. d., tvornica željeznih bačava, metalnih proizvoda i kisika, a od 1946., kada je postala društvenim vlasništvom, Lim metalna industrija. Proizvodila je metalnu ambalažu (limenke) za prehrambenu i kemijsku industriju, bačve i druge metalne predmete, fotolitografski je izrađivala filmove i ploče za tisak, izvodila tisak na limu, obavljala usluge lakiranja lima i dr. U razdoblju nakon II. svj. rata uselila se u prostore u Heinzelovoj 33 i Bužanovoj 12 (do tada tvornica svijeća Iskra). Tijekom godina, poduzeće je malo mijenjalo proizvodni program i asortiman usluga, proizvode je plasiralo većinom na području domaće mesne industrije, te se prometnulo u jednoga od vodećih proizvođača metalne ambalaže u širem okruženju.

Potkraj 1991. poduzeće je zapošljavalo 271 radnika, a od 1992. djelovalo je kao dioničko društvo. Osamostaljenjem Hrvatske i izbijanjem Domovinskoga rata Lim je izgubio velik dio nekadašnjega tržišta SFRJ (osim Slovenije), pa je proizvodnja bilježila stalan pad, a broj zaposlenih se do 2002. postupno smanjio na 108. Početkom 2000-ih nad poduzećem je proglašen stečaj (okončan 2010. zatvaranjem poduzeća), te su prodane sve nekretnine. Od 2006. proizvodnja metalne ambalaže proširenoga asortimana nastavila se u samoborskim pogonima novoosnovanoga poduzeća Lim Samobor, koje danas zapošljava 70-ak radnika. Zgrada strojarnice i kotlovnice industrijskoga kompleksa u Bužanovoj (izgrađene 1923. i adaptirane 1926–28. prema projektu poduzeća Josip Dubský i drug) od 2008. su zaštićeno kulturno dobro RH kao vrijedan primjer industrijske arhitekture 1920-ih.

Gorica, tvornica emajliranoga, pocinčanoga i brušenoga posuđa, osnovana 1928. sa sjedištem u Zagrebu. Prvi joj je vlasnik bio poduzetnik Vladimir Arko, po kojem je i nosila prvotni naziv – Arko-emajl. On je već 1916. započeo izgradnju industrijskoga pogona na lokaciji koju omeđuju današnje zagrebačke ulice Šubićeva, Martićeva, Derenčinova i Vlaška. Tijekom 1920-ih ondje je izgrađena radionica metalnih bačava i konjušnica, koja je vrlo brzo prenamijenjena u prostor za proizvodnju pocinčanoga posuđa i obradbu lima. Emajlirnica i talionica emajla izgrađene su do 1930., kada je započela proizvodnja emajliranoga posuđa. Danas je taj kompleks, najvažnije dijelove kojega je projektirao arhitekt Ignjat Fischer, pod zaštitom Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode kao vrijedno djelo industrijske arhitekture tog razdoblja.







Već je 1930. tvornica objavila prvi katalog proizvodnog asortimana kojim je reklamirala 738 artikala proizvedenih od emajliranoga ili pocinčanoga željeznoga ili čeličnoga lima i predmeta nastalih njihovim poliranjem (brušenjem). Osim posuđa i pribora za jelo te pribora za održavanje higijene (posude za sapun, četkice za zube i noćne posude) tvornica je proizvodila i muzilice za mlijeko, posude za držanje masti, bačve, kotliće, vjedra za vodu i dr., a pružala je i usluge emajliranja i cinčanja predmeta od čeličnoga i željeznoga lima. Godine 1936. vlasnikom tvornice postala je austrijska banka Wiener Bankverein, te je od tada nastavila djelovati kao dioničko društvo pod nazivom Gorica.

Nakon II. svj. rata, poduzeće je nacionalizirano, a od 1946. djelovalo je kao Metalna industrija Gorica. Tijekom 1940-ih i 1950-ih poduzeće se borilo sa zastarjelim i skučenim proizvodnim pogonima. Preseljenje tvornice na novu lokaciju u industrijsku zonu na zagrebačkom Žitnjaku (planirano 1953) nije ostvareno, a tadašnji je proizvodni kompleks osim zbog nedostatka prostora bio problematičan i zbog gradskoga urbanističkoga plana prema kojem je kroz tvornički pogon trebala prolaziti buduća Šubićeva ulica.







Preregistracijom djelatnosti 1955. Gorica je uz dotadašnju proizvodnju emajliranoga, cinčanoga i brušenoga posuđa i limene ambalaže, započela i proizvodnju cestovnih prometnih znakova, kućnih brojeva, automobilskih registarskih pločica, ploča s nazivima mjesta i dr. (već 1956. ta je proizvodnja prepuštena zanatskom poduzeću Dekor). Pokrenula je i modernizaciju strojeva u proizvodnim pogonima (električne peći za pocakljivanje, mlinovi za mljevenje emajla, vučne preše i dr.). Tada je sjedište tvornice preseljeno u zagrebačku Heinzelovu ulicu. Iz te godine potječe i reklamni plakat dijela proizvodnog asortimana tvornice s prepoznatljivim logom – stiliziranim slonom s uzdignutom surlom u trokutu.

Tijekom 1959., kada su započeli radovi na otvaranju nove Šubićeve ulice, Gorica je morala ukloniti 19 manjih objekata koji su ometali izgradnju nove prometnice. Dio je proizvodnih pogona izgrađen na slobodnom dijelu tvorničkoga kompleksa u današnjoj Martićevoj ulici. Dio upravne zgrade preseljen je u zgradu nekadašnje špiritane, a tvorničke komplekse s jedne i s druge stane ulice spojio je tunel koji je izgrađen ispod Šubićeve. Kako bi se omogućilo širenje proizvodnje i nadoknadio gubitak dijela proizvodnoga kompleksa, počelo je preseljenje na novu lokaciju u Dugom Selu (do tada neiskorišteni prostor zagrebačkoga poduzeća ENOL) koje je trajalo do 1974. Tvornički kompleks u Dugom Selu imao je potrebnu energanu, veliki kemijski laboratorij i proizvodni pogon, dizajnerski odjel i skladište za robu.

Modernizaciju proizvodnoga pogona Gorica je uglavnom dovršila do 1978. pa je proizvodnja posuđa u odnosu na 1955. narasla s 1746 t na 5700 t na godinu. Proizvodni asortiman također je moderniziran (prestali su se proizvoditi veliki lonci i vjedra, a osmišljene su nove linije kvalitetnog posuđa). Artikli su grupirani u nekoliko kategorija: oni osnovne kvalitete, emajlirano poluteško posuđe bolje kvalitete (linije Rekord, Rekord-specijal, Rekord-servir-specijal, Total-elegant), emajlirani higijensko-sanitarni predmeti i pocinčano posuđe.

Godine 1990. tvornica je zapošljavala 1200 radnika. Početkom Domovinskoga rata Gorica je izgubila tržišta u Srbiji i BiH na koja je do tada plasirala gotovo 50% svoje proizvodnje. Pokušaji da se proizvodnja održi na rentabilnoj razini (razvijene su nova linija emajliranoga posuđa Europa, nova linija pribora za posuđe s bakelitnim ručkama i dršcima u suradnji s poduzećem Ivanićplast, linija aluminijskih debelostjenih tefloniziranih tava, pješačka borbena kaciga) ipak nisu dali dovoljne rezultate. Štrajk zaposlenika 1994. i loša poslovna politika doveli su do proglašenja stečaja. Broj zaposlenih u tvornici smanjio se s 850 (1994) na 350 u drugoj polovici 1990-ih. Tvornica Gorica likvidirana je 2001.

Bučić, Grgur (Bucchich, Buccich, Buchich; Gregor, Gregorio) (Hvar, 7. XI. 1829 – Hvar, 11. I. 1911), prirodoslovac i arheolog amater, pionir umjetnoga uzgoja spužvi.

Studirao je pravno-političke znanosti u Beču i Padovi te matematiku s fizikom u Beču. U Hvaru je 1858. osnovao mareometarsku i meteorološku postaju, koju je vodio 40 godina. Među prvima provodio je arheološka iskapanja u Hrvatskoj. Objavljivao je članke o meteorološkim, oceanografskim i fenološkim pojavama, proučavao kukce i morske životinje. U hvarskoj uvali Sokolici uredio je veliko uzgajalište s približno 2000 primjeraka spužvi, a manja uzgajališta uredio je u uvalama Palmižani, Dubokoj i Dubovu dolu. Pokusnim uzgojem spužvi od 1867. do 1872. dokazano je da se one mogu uzgajati u umjetnim uzgajalištima te da mogu postići oblik i veličinu kakva je najtraženija na tržištu.









Bučićeva metoda umjetnoga uzgoja spužvi donijela mu je mnogobrojna svjetska priznanja. Na izložbama u Grazu (1870) i Beču (1871) bio je nagrađen za izložene primjerke spužvi uzgojene na umjetan način. Više je puta odlikovan, imenovan je počasnim članom šest znanstvenih društava te počasnim doktorom Sveučilišta u Grazu (1886). Prema Bučićevoj su metodi radila neka francuska (Provansa), američka (Key West i Florida) i japanska uzgajališta spužvi, a neko vrijeme obavljala su se i ispitivanja za uzgoj spužvi na Velikom koraljnom grebenu u Australiji. Njegovim je imenom nazvano sedam novih vrsta spužvi, račića i riba, a potkraj 1950-ih u sklopu Muzeja hvarske baštine u Hvaru osnovan je Prirodoslovni kabinet dr. Grgur Bučić.









Tehnički fakultet u Zagrebu, visokoškolska institucija tehničkih znanosti osnovana 1926. u Zagrebu. Izrasla je iz Kraljevske tehničke visoke škole osnovane 1919., kada je započeo razvoj tehničkoga visokog školstva u Hrvatskoj.

Inicijativa za institucionalizaciju tehničkoga visokog školstva u Hrvatskoj (do 1919)

Drugu polovicu XIX. st. u Hrvatskoj obilježio je ubrzan razvoj industrije, željezničkog i cestovnoga prometa, veliki građevinski, vodoprivredni i drugi tehnički zahvati. Inženjeri koji su radili u Hrvatskoj većinom su bili doseljenici iz drugih zemalja, a malobrojni domaći kadar školovao se u Beču, Grazu, Budimpešti i Pragu. Jedine teme iz područja tehničkih znanosti na visokoškolskoj razini predavale su se na Prirodoslovno-matematičkom odjelu Mudroslovnoga (Filozofskoga) fakulteta zagrebačkog sveučilišta (Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, osnovano 1874). Potkraj prve polovice XIX. st. grof Janko Drašković, Juraj Matija Šporer i Ljudevit Vukotinović isticali su potrebu osnivanja politehnike (politehnikuma) u Hrvatskoj po uzoru na Francusku i Austriju. Godine 1878. u Zagrebu je osnovan Klub inžinira i arhitekta (od 1884. Društvo) koji je od osnutka do I. svj. rata sustavno radio na utemeljenju tehničkoga visokog školstva u Hrvatskoj. Na skupštini društva 1898. prihvaćen je prijedlog → Milana Lenucija (sv. 3) i → Mihajla Ursinyja (sv. 3) o osnivanju tehničke visoke škole u Zagrebu. Tekstom predstavke, koji je bio predstavljen Kraljevskoj zemaljskoj vladi Hrvatske i Slavonije, bilo je predviđeno osnivanje samo građevno-inženjerskog odjela te škole, dok bi se arhitektonski, strojarski i kemijski odjel osnivali postupno. Prijedlog su poduprle trgovačko-obrtne komore, gradska zastupstva, županijski upravni odbori u Zagrebu, Požegi i Osijeku, te Zemaljski savez hrvatsko-slavonskih industrijalaca u Zagrebu. Zbog nedostatka sredstava pokretanje škole bilo je odgođeno, a umjesto u Zagrebu, Tehnička visoka škola otvorena je 1899. u Brnu. Ondje je profesor bio jedan od glavnih zagovornika pokretanja visoke tehničke naobrazbe u Hrvatskoj M. Ursiny, koji je objavio dotadašnje rasprave o tom problemu u brošuri Tehnička visoka škola u Zagrebu (Die Technishe Hochschule in Agram, 1899), u mnogim člancima u zagrebačkim dnevnicima Agramer Zeitung i Agramer Tagblatt, te u Viestima Družtva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji.

Nakon završetka I. svj. rata prilike su se promijenile i stekli su se uvjeti za konačno osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu. Najzaslužniji za to bio je Milan Rojc, predsjednik Odjela za bogoslovlje i nastavu u Hrvatskoj vladi, koji je od Povjereničkoga vijeća SHS-a ishodio 10. XII. 1918. naredbu o osnivanju te škole.

Kraljevska tehnička visoka škola u Zagrebu (1919−26)

Godine 1919. za prve profesore Kraljevske tehničke visoke škole izabrani su → Milan Čalogović (sv. 3), → Jaroslav Havliček (sv. 2) i → Martin Pilar (sv. 3), kasnije iste godine redoviti su profesori postali → Edo Šen (sv. 3), prvi rektor, → Pavle Horvat (sv. 3), → Marije Kiseljak i → Vladimir Njegovan (sv. 2), koji su izradili znanstvene osnove studija. Osnovani su Arhitektonski, Građevno-inženjerski, Kulturno-inženjerski, Kemičko-inženjerski odjel i Geodetski tečaj (dekan P. Horvat), te Strojarsko-inženjerski, Elektro-inženjerski, Brodograđevno-inženjerski i Brodostrojarsko-inženjerski odjel (dekan M. Kiseljak). Prve akademske godine u sastavu Škole djelovao je i Trgovački tečaj, do osnutka Visoke škole za trgovinu i promet 1920. Nastavni i znanstveni program pojedinih odjela provodili su zavodi, stolice (katedre), laboratoriji i kolegiji, od kojih je veći broj osnovan u prvim godinama postojanja škole. Knjižnica Tehničke visoke škole osnovana je također 1919. uz pomoć Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, koje je darovalo i temeljnu knjižničnu građu. Prvobitni prostori Škole bile su prostorije tadašnje Kraljevske zemaljske ženske stručne škole i južno krilo Kraljevske zemaljske muške obrtne škole (danas Rooseveltov trg 6). Kako je početkom 1920-ih pod utjecajem politike iz Beograda opstanak Škole bio ugrožen, njezino se vodstvo zauzimalo za ulazak u sastav Sveučilišta u Zagrebu, čime bi se učvrstio njezin položaj. U skladu s tim Tehnička visoka škola je 1926. postala Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu.







Početkom listopada 1919. bilo je upisano 255 studenata, a do kraja akademske godine 1925/26. diplomirao je 181. Kao prvi inženjer na Tehničkoj visokoj školi diplomirao je → Alfred Albini (sv. 3) 1923., a slijedili su ga 1924. Ivan Barbić na Građevinskom odjelu, Vinko Zgaga na Strojarskom odjelu, Dušan Ivošević na Geodetskom odjelu i → Stanko Šilović (sv. 1) na Brodostrojarskom odjelu. Prvi doktorat tehničkih znanosti obranio je → Konstantin Čališev (sv. 3) 1922., a u sljedećih desetak godina i → Rajko Kušević (sv. 3) 1923., → Juraj Justinijanović (sv. 1) 1924., → Ivo Hercigonja (sv. 1) 1931. i dr.

Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1926–56)

Nakon preobrazbe škole u fakultet još su neko vrijeme (osobito 1926. i 1927) trajali pokušaji državnih vlasti da ga ukinu ili mu znatno ograniče djelovanje. Stoga se nastava isprva održavala u neizvjesnosti i uz pomanjkanje osnovnih materijalnih sredstava. Uz povremene promjene naziva pojedinih odjela Tehničkoga fakulteta te njihove organizacije, u razdobljima 1931−42. i 1946−56. odjeli su se nazivali odsjecima. Nakon osnivanja Banovine Hrvatske te zauzimanjem profesora → Miroslava Plohla i → Franje Hanamana (sv. 2), izgrađena je 1940. nova zgrada u Kačićevoj ulici, u koju su se smjestili Arhitektonski, Građevni i Geodetski odsjek, te privremeno i Odsjek za rudarstvo i metalurgiju osnovan 1939., dok su Strojarski, Brodograđevni i Elektrotehnički odsjek ostali u starim prostorijama na današnjem Rooseveltovu trgu 6. Nastava se odvijala i u zgradi kemijskoga laboratorija na Marulićevu trgu 29 i u kući zaklade dr. Jurja Žerjavića u Ulici Izidora Kršnjavoga 25. Za II. svj. rata dio nove zgrade zauzela je vojska, mnogi su profesori umirovljeni, a ispražnjena mjesta popunjena su izravnim naredbama. Do kraja akademske godine 1939/40. na Tehničkome fakultetu, uz postojećih osam, osnovano je 18 novih zavoda, a bilo je zaposlenih 29 redovitih i izvanrednih profesora. Od akademske godine 1926/27. do 1940/41. diplomirala su ukupno 1092 studenta. U akademskoj godini 1940/41. diplomirao je 121 student, a već sljedeće ratne školske godine taj se broj smanjio na 78.

Za NDH-a Tehnički fakultet bio je dio Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. Nakon → Frana Bošnjakovića (sv. 1), 1943. dekanom je imenovan → Stjepan Horvat (sv. 3). Na fakultetu je postojalo 38 zavoda, premda je za neke nedostajao prostor ili mjesto predstojnika nije bilo popunjeno. Ispražnjena mjesta redovitih profesora samo su se iznimno popunjavala, a većinu nastave preuzeli su pomoćni i honorarni nastavnici te asistenti. Na kraju 1944. Savjet fakulteta činilo je 14 profesora, a nastava je potpuno zamrla. Četvrt stoljeća visokoškolske nastave tehnike u Hrvatskoj donijelo je ukupno 1614 inženjera, od toga 230 arhitekata, 142 geodeta, te 413 građevinskih, 273 strojarska i brodograđevna inženjera, 180 elektrotehničkih, 371 kemijskoga inženjera te četiri rudarska.

Akademska godina 1945/46. započela je s oslabljenim nastavničkim kadrom (33 nastavnika i suradnika i profesorsko vijeće od 14 članova) i uništenim fakultetskim prostorima. Nastava se odvijala na Arhitektonskom, Građevnom, Kulturnotehničkom i geodetskom, Strojarskom odjelu (koji je sadržavao Strojarski, Elektrotehnički i Brodarski otsjek), Kemijskom i Rudarskom odjelu. Akademske godine 1946/47. ustrojbene jedinice fakulteta su znatno reorganizirane zbog potrebe za većom specijalizacijom i uvođenjem novih smjerova pojedinih odsjeka (do tada odjela). Osnovan je Geodetski i melioracioni odsjek, a iz Strojarskog odsjeka izdvojili su se kao zasebni Elektrotehnički i Brodarski odsjek. Kako bi mu se naglasila tehnološka sastavnica, Kemijski odjel postao je Kemijsko-tehnološki odsjek. Uz obnovu fakultetskih prostora, pozornost je posvećena i obnovi kadra. Fakultet se sastojao od 39 zavoda, dva seminara i 12 kabineta.

Daljnjim rastom odjela te sve većim brojem nastavnika i studenata, Tehnički fakultet postajao je sve složenija visokoškolska institucija. U cilju što bolje organizacije studija, na temelju odluke Savjeta Tehničkoga fakulteta, Sabor SRH donio je 26. VI. 1956. odluku o podjeli Tehničkoga fakulteta na četiri samostalna fakulteta: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, Strojarsko-brodograđevni fakultet, Elektrotehnički fakultet i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet.

Odjeli (odsjeci) Tehničke visoke škole i Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (1919−56)

Tehnička visoka škola i od 1926. Tehnički fakultet bili su podijeljeni na odjele (odsjeke), koji su djelovali kao odvojeni studiji. Godine 1956, podjelom Tehničkoga fakulteta na zasebne fakultete, Arhitektonski, Građevinski i Geodetski odsjek postaju Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, koji se 1962. dijeli na → Arhitektonski fakultet (sv. 3), → Građevinski fakultet (sv. 3) i → Geodetski fakultet (sv. 3). Strojarski i Brodograđevinski odsjek postaju Strojarsko-brodograđevni fakultet kojemu je 1967. pripojena Visoka tehnička škola za pogonske inženjere te je tako oformljen → Fakultet strojarstva i brodogradnje (sv. 1). Elektrotehnički odsjek postao je Elektrotehnički fakultet, a 1995. prerastao je u → Fakultet elektrotehnike i računarstva. Kemijsko-tehnološki i Rudarski odsjek postali su Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet, koji je 1961. preimenovan u Tehnološki fakultet, iz kojega su se izdvojili 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet (sv. 2), 1980. → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (sv. 2) te 1991. → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (sv. 2) i → Tekstilno-tehnološki fakultet (sv. 2).

Tijekom razvoja Sveučilišta u Zagrebu i tehničkih visokoškolskih ustanova u njegovu sastavu osnovani su još Viša tehnička škola Rade Končar u Zagrebu 1961., → Metalurški fakultet (sv. 2) u Sisku 1978., → Fakultet prometnih znanosti (sv. 1) u Zagrebu 1984., → Grafički fakultet (sv. 2) u Zagrebu 1990. i → Geotehnički fakultet (sv. 3) u Varaždinu 1990.

Arhitektonski, Građevinski i Geodetski odjel

Osnutkom Tehničke visoke škole započela je nastava na Arhitektonskom odjelu (1931. Arhitektonsko-inženjerski odio i Arhitektonsko-inženjerski otsjek; 1935. Arhitektonski otsjek; 1943. Arhitektonski odjel; 1946. Arhitektonski odsjek) kojega je sljednik zagrebački Arhitektonski fakultet. Prve ustrojbene jedinice bile su Stolica za arhitektonske kompozicije (1927; → Hugo Ehrlich; sv. 3), Stolica za graditeljstvo (1926; E. Šen), Stolica za arhitektonske oblike (1926; → Ćiril Metod Iveković; sv. 3), Stolica za povijest umjetnosti (1926; → Petar Knoll; sv. 3), Stolica za građevne konstrukcije (1926; → Karlo Gentzkow; sv. 3), Stolica za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo (1926; → Janko Holjac; sv. 3), koje su izrasle iz istoimenih kolegija koji su se izvodili od početaka djelovanja Škole. Godine 1937. osnovan je Zavod za građevinske konstrukcije (→ Zvonimir Vrkljan; sv. 3); danas Zavod za zgradarstvo Građevinskoga fakulteta), 1938. Zavod za urbanizam (→ Velimir Jamnicky; sv. 3; danas Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu), te 1953. Zavod za povijest umjetnosti (→ Juraj Denzler; sv. 3); danas Zavod za graditeljsko naslijeđe). Nakon II. svj. rata arhitektonska struka i nastava usmjerena je na urbanističku i graditeljsku obnovu, koja je uvjetovala promjene nastavnih programa, poput osnivanja i ukidanja specijalističkih smjerova (Projektantski, Konstrukterski i Urbanistički), uvođenja i ukidanja kolegija te do promjene trajanja studija. Istaknuti pojednici Arhitektonskog odjela, čiju ostavštinu, osim nastavnog i znanstvenoga djelovanja čini i niz arhitektonskih rješenja u Hrvatskoj, bili su i → Josip Seissel (sv. 3), → Zdenko Strižić (sv. 3), → Pavao Jušić (sv. 3), → Stjepan Gomboš (sv. 3), → Marijan Haberle (sv. 3), → Dragan Boltar (sv. 3), → Andre Mohorovičić (sv. 3), → Vladimir Turina (sv. 3) i dr. U razdoblju 1919−26. na Arhitektonskom odjelu diplomiralo je ukupno 40 studenata, 1926−46. diplomirala su 194 studenta, a 1946−56. njih 456.

Tijekom 1930-ih nastava arhitekture u Zagrebu odvijala se usporedno i na Akademiji likovnih umjetnosti, koja potječe od Kraljevskoga zemaljskog višeg obrazovališta za umjetnost i umjetni obrt osnovanoga 1907., gdje je 1926. utemeljen Arhitektonski odjel izborom arhitekta → Drage Iblera (sv. 3) za profesora. Odjel je djelovao do 1942., te odgojio niz akademskih arhitekata poput → Drage Galića (sv. 3), → Mladena Kauzlarića (sv. 3), → Nevena Šegvića (sv. 3) i dr., koji su imali odlučujuću ulogu u stvaranju najznačajnijih djela zagrebačke arhitektonske škole, a poslije su predavali i na Arhitektonskome fakultetu.

U području građevinarstva osnovan je 1920. Građevno-inženjerski odjel (1931. Građevno-inženjerski otsjek; 1935. Građevinski otsjek; 1943. Građevni odjel; 1946. Građevinski odsjek), danas Građevinski fakultet u Zagrebu. Znanstvenu i nastavnu aktivnost nosili su Zavod za ispitivanje gradiva, na čelo kojega je došao stručnjak za tehničku mehaniku svjetskoga glasa → Stjepan Prokofjevič Timošenko (sv. 1), a naslijedio ga je K. Čališev; Zavod za projektiranje i gradnju željeznica i putova (akademske godine 1935/36; → Ljubomir Peterčić; sv. 3) i Zavod za zemljane radove i tunele (1937; → Ivo Poletti-Kopešić; sv. 3), danas udruženi u Zavod za prometnice; Zavod za gvozdene konstukcije (1937; R. Kušević), danas Zavod za konstrukcije; Zavod za hidrotehniku (1940; → Stjepan Bella; sv. 3) te Zavod za geotehniku (→ Valerijan Rieszner; sv. 3) i dr. U povijesti nastave iz područja građevinarstva važan je Zavod za građevne konstrukcije koji su 1937. osnovali arhitekti K. Gentzkow i Z. Vrkljan. Konstruktivni, vodograđevni i saobraćajni smjer Građevinskog odsjeka uvedeni su akademske godine 1948/49. Istaknuti profesori koji su djelovali na građevinskom odjelu bili su i → Mirko Roš (sv. 3), → Vasilij Andrejev (sv. 3), → Zlatko Kostrenčić (sv. 3) i dr.

Početci nastave iz geodezije u Hrvatskoj vezani su uz osnutak Gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima 1860., gdje su se održavali prvi geodetski tečajevi. Prvi nastavnik i autor prvoga udžbenika iz geodezije na hrvatskom jeziku naslova Geodäsija (1874) bio je → Vjekoslav Köröskényi (sv. 3). Godine 1898. osnovana je pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu Kraljevsko-šumarska akademija, gdje se uz ostale tehničke predmete predavala i geodezija, a nastavnik je bio → Vinko Hlavinka (sv. 3). Godine 1908. uveden je Geodetski tečaj pri Šumarskoj akademiji, na kojoj je od 1911. predavanja iz geodezije održavao Pavle Horvat. Nakon osnutka Tehničke visoke škole 1919. Geodetski tečaj prešao je u sastav novoosnovanog učilišta te je 1920. prerastao u Geodetski odjel (1923. s Kulturno-inženjerskim odjelom pretvoren je u Geodetsko i kulturno-inženjerski odio; 1931. Geodetsko i kulturno-inženjerski otsjek; 1935. Kulturnotehnički i geodetski otsjek; 1942. Geodetski odjel; 1946. Geodetski i melioracioni odsjek), od 1962. Geodetski fakultet u Zagrebu.

Ustrojbene jedinice koje su podržavale nastavu iz područja geodezije bile su od 1919. Geodetski zavod (P. Horvat), od 1937. Zavod za astronomska opažanja (→ Nikolaj Pavlovič Abakumov; sv. 3), od 1941. Zavod za agrarno-tehničke operacije (→ Rene Golubović; sv. 3) i Zavod za fotogrametrijska mjerenja (→ Franjo Braum; sv. 3), od 1951. Katedra za kartografiju (od 1956. Zavod; → Branko Borčić; sv. 3), od 1953. Zavod za višu geodeziju (→ Nikola Čubranić; sv. 3) i dr. Postojali su geodetski i melioracioni smjer te geodetski smjer. Istaknuti nastavnici geodezije bili su i → Vladimir Filkuka (sv. 3), S. Horvat, → Rudolf Mišić (sv. 3) i dr.

Elektrotehnički odjel

Studij elektrotehnike utemeljen je na Elektro-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole. Osnutkom Tehničkoga fakulteta 1926. nastava elektrotehnike odvijala se unutar zajedničkoga Strojarsko i elektro-inženjerskog odjela, od 1930. kao elektrotehnički smjer Strojarsko-inženjerskog odjela, od 1931. Strojarsko-inženjerskog otsjeka, od 1935. Strojarskog otsjeka te od 1942. Strojarskog odjela. Godine 1946. Elektrotehnički odsjek, kojega je sljednik zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva, postao je zasebna ustrojbena jedinica. Nastavu su držali profesori → Josip Lončar, M. Plohl i → Juro Horvat okupljeni oko Laboratorija za električna mjerenja osnovanoga 1924 (od akademske godine 1936/37. Laboratorij za osnove elektrotehnike). Godine 1925. osnovan je Zavod za elektrotehniku (M. Plohl; od 1995. Zavod za elektrostrojarstvo i automatizaciju), 1934. Zavod za visoki napon (J. Horvat; od 1978. Zavod za visoki napon i energetiku), akademske godine 1938/39. Zavod za slabu struju (M. Plohl; od 1994. Zavod za elektroničke sustave i obradbu informacija) te 1949. Zavod za osnove elektrotehnike i električka mjerenja (J. Lončar).

Nakon II. svj. rata na Elektrotehničkom odsjeku Strojarskog odjela ostalo je samo nekoliko nastavnika. U tom su razdoblju ipak ostvareni važni rezultati u nastavnom i znanstvenome radu Fakulteta, usmjereni prema poticanju elektroindustrije i radioindustrije u zemlji. Najveće zasluge pripadaju J. Lončaru i → Antonu Dolencu, koji su prve dvije školske godine održavali nastavu iz elektrotehnike. Do utemeljenja Elektrotehničkoga fakulteta 1956. ustrojeni su Zavod za visokofrekventnu tehniku 1943 (→ Mirko Soukup; od 1994. Zavod za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave), Zavod za telekomunikacije 1951. (→ Vladimir Matković), Zavod za kontrolne i signalne uređaje 1954. (→ Vladimir Muljević; od 2005. Zavod za automatiku i računalno inženjerstvo), Zavod za elektroakustiku (→ Tihomir Jelaković), Zavod za emisione uređaje (→ Roman Galić); danas Zavod za radiokomunikacije). Na Elektrotehničkom odsjeku postojali su smjerovi jake i slabe struje.

Istaknuti nastavnici Elektrotehničkog odsjeka bili su od akademske godine 1948/49. Viktor Pinter, Petar Butković i Vladimir Žepić, od 1949/50. Mladen Hegedušić i Vinko Albert, od 1950/51. → Božidar Stefanini, od 1951/52. Đuro Švarc, od 1953/54. Mladen Dokmanić, → Hrvoje Požar i V. Muljević. Do osnutka Elektrotehničkoga fakulteta 1956. diplomiralo je ukupno 750 studenata elektrotehničke struke.

Strojarski i brodograđevni odjeli

Nastava iz područja strojarstva i brodogradnje odvijala se od osnutka Tehničke visoke škole 1919. pri Strojarsko-inženjerskom, Elektro-inženjerskom, Brodograđevno-inženjerskom i Brodostrojarsko-inženjerskom odjelu. Osnutkom Tehničkoga fakulteta nastava je organizirana unutar Strojarsko i elektro-inženjerskog odjela te Brodograđevno i brodostrojarsko-inženjerskog odjela. Od 1930. djelovao je Strojarsko-inženjerski odio sa strojarskim, brodograđevnim i brodostrojarskim smjerom, od 1931. Strojarsko-inženjerski otsjek, 1933. ukinut je brodostrojarski smjer, a od 1935. novi naziv ustrojbene jedinice iz područja strojarstva i brodogradnje bio je Strojarski otsjek. Od 1942. djelovao je Strojarski odjel, a od 1946. zasebni Strojarski i Brodarski odsjek (od 1948. Brodograđevni odsjek). Znanstvenu i nastavnu djelatnost obaju odjela danas nastavlja Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.













Utemeljenju suvremene visokoškolske nastave strojarstva i brodogradnje pridonio je osnutak i opremanje zavoda i laboratorija Škole, odn. Fakulteta. Godine 1922. osnovan je Zavod za mehaničku tehnologiju (osnivač → Nikola Nikolajevič Savin; sv. 1, profesori → Đuro Stipetić; sv. 1, → Artemij Šahnazarov; sv. 1; danas Zavod za tehnologiju), akademske godine 1924/25. Laboratorij za strojarstvo (→ Leopold Sorta; sv. 1), 1928. Zavod za konstrukciju strojevnih dijelova (→ Josip Boncelj; sv. 1; danas Zavod za elemente strojeva i konstrukcija), 1930. Zavod za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve (→ Josip Miler; sv. 1) akademske godine 1936/37. Zavod za tehniku hlađenja (→ Fran Bošnjaković; sv. 1; danas Zavod za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku), akademske godine 1936/37. Zavod za brodogradnju (Đ. Stipetić; danas Zavod za brodogradnju i pomorsku tehniku), 1942. Zavod za motorizaciju i automobilizam (→ Dragutin Krpan; sv. 1; danas Zavod za motore i transportna sredstva), akademske godine 1942/43. Zavod za tehniku strujanja (→ Dragutin Horvat; sv. 1) i Zavod za hidraulične strojeve (→ Dimitrij Pavlovič Ruzskij; sv. 1; danas Zavod za mehaniku fluida), 1945. Laboratorij za brodogradnju i teške konstrukcije (L. Sorta, → Josip Uršić; sv. 1).

Brodograđevni i Brodostrojarski odjel od početka djelovanja bili su usko vezani uz Strojarski odjel, a kolegiji brodogradnje bavili su se tematskim cjelinama teorije broda, osnivanjem i konstrukcijom broda i brodskim strojevima. Kolegije koji su zasijecali u brodogradnju i brodostrojarstvo predavali su doajeni hrvatske brodogradnje Đ. Stipetić i L. Sorta. Zasluge za nagli razvoj brodogradnje kao gospodarske i znanstvene discipline pripadaju i profesorima → Adamu Armandi (sv. 1), S. Šiloviću, → Stjepanu Ercegoviću (sv. 1) i → Josipu Šretneru (sv. 1). Godine 1948. osnovan je → Brodarski institut (sv. 1) u Zagrebu, kao znanstvenoistraživačko uporište brodogradnje, sa suvremenim i dobro opremljenim bazenima za modelska ispitivanja otpora, propulzije i upravljivosti brodova, kojim je također znatno osnažen razvoj visokoga školstva iz područja brodogradnje.

Istaknuti nastavnici iz područja strojarstva i brodogradnje bili su i J. Havliček od 1919., J. Boncelj od 1927., → Rudolf Fizir (sv. 1) od 1942., D. Horvat od 1943., → Davorin Bazjanac (sv. 1) od 1945., → Veljko Brlek (sv. 1) i → Niko Malešević (sv. 1) od 1946. i dr.

Kemijsko-tehnološki i rudarski odjeli

Kemičko-inženjerski odjel Tehničke visoke škole (1931. Kemijsko-inženjerski otsjek, 1935. Kemijski otsjek, 1942. Kemijski odjel, 1946. Kemijsko-tehnološki odsjek), danas Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, osnovan je 1919. na inicijativu → Vladimira Njegovana (sv. 2). Organsku kemiju predavao je → Ivan Marek (sv. 2), fiziku i fizikalnu kemiju → Ivan Plotnikov (sv. 2), anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju F. Hanaman. Zajedno s profesorom V. Njegovanom, organizirali su četiri zavoda Kemičko-inženjerskog odjela: Zavod za analitičku i anorgansku kemiju 1920 (V. Njegovan; danas Zavod za analitičku kemiju), Zavod za fiziku i fizičku kemiju 1921 (I. Plotnikov; danas Zavod za fizikalnu kemiju) te Zavod za organsku kemiju 1922 (I. Marek) i Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju (F. Hanaman; danas Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale). Godine 1927. osnovan je Zavod za organsku kemijsku tehnologiju (→ Matija Krajčinović; sv. 2; danas Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), 1946. Zavod za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju (→ Bogdan Varićak; sv. 2; danas Zavod za biokemijsko inženjerstvo Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta) te 1954. Zavod za opću i anorgansku kemiju (→ Ivan Filipović; sv. 2).

Tijekom 1930-ih u znanstvenom su se pogledu povrdili i mlađi suradnici, asistenti i docenti → Vera Marjanović-Krajovan (sv. 2), → Rikard Podhorsky (sv. 2), → Karlo Weber (sv. 2), → Miroslav Karšulin (sv. 2), te budući nobelovac → Vladimir Prelog (sv. 2). Od 1945. nastavu na Kemijsko-tehnološkom odjelu provodio je → Hrvoje Iveković (sv. 2), od 1946. → Viktor Hahn (sv. 2), → Ivan Brihta (sv. 2) i dr. Do početka 1941. na Kemijsko-tehnološkom odjelu diplomirala su 264 studenta, a doktoriralo je 18 kandidata. Do kraja akademske godine 1955/56. diplomiralo je ukupno 1015 studenata, koji su postavili temelje kemijske industrije, te radili na razvoju drugih industrijskih grana poput prehrambene, tekstilne industrije, strojogradnje, građevinske industrije i dr.

Mineralogijsko-geologijski zavod (do 1926. Zavod za mineralogiju i geologiju, danas Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine) djelovao je od osnutka zagrebačke Tehničke visoke škole 1919. te se njegovo utemeljenje smatra početkom organizirane visokoškolske nastave iz područja rudarstva i geološkog inženjerstva. Prvim redovitim profesorom imenovan je → Ferdo Koch (sv. 2), koji je kao jedini nastavnik održavao nastavu iz mineralogije, petrografije i geologije studentima građevinarstva, geodezije, arhitekture i kemije. Predstojnik Zavoda bio je od njegova osnutka do 1925. kada ga je naslijedio → Fran Šuklje (sv. 2). Odsjek za rudarstvo i metalurgiju (od 1941. Rudarsko-metalurški odsjek, od 1942. Rudarsko-metaluržki odjel, od 1944. Rudarsko-talionički odjel, od 1947. Rudarski odsjek) Tehničkoga fakulteta, danas Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu, utemeljen je 1939. na poticaj → Nikole Belančića (sv. 2), predstavnika tadašnjeg Odjela za rudarstvo Banovine Hrvatske i profesora F. Hanamana, prvoga starješine odsjeka, te → Luke Marića (sv. 2), tadašnjega profesora na Fakultetu. Rudarski odsjek činili su od akademske godine 1941/42. Zavod za oplemenjivanje ruda i ugljena, Zavod za rudarska mjerenja i geofizička istraživanja, Zavod za rudarstvo (→ Josip Baturić; sv. 2), Zavod za rudarsko strojarstvo (J. Havliček), te od 1950. Zavod za rudarsko gospodarstvo, projektiranje rudarskih objekata i tehniku sigurnosti u rudarstvu (→ Aleksandar Zambelli; sv. 2), tradiciju kojih danas nastavlja jedinstveni Zavod za rudarstvo i geotehniku. Godine 1948. osnovan je Zavod za geologiju nafte i ugljena (→ Franjo Ožegović; sv. 2) i 1952. Zavod za geologiju i paleontologiju (→ Milan Herak) koji su akademske godine 1951/52. ujedinjeni u Zavod za opću i primijenjenu geologiju (danas Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo).

Kadar novoosnovanoga odjela, uz osnivače, činili su → Ivan Jurković (sv. 2), J. Havliček, M. Karšulin, J. Baturić i dr. Studenti Rudarskog odsjeka školovali su se za općega rudarskog inženjera do akademske godine 1949/50. kada su uvedeni rudarsko-pogonski smjer (s usmjerenjima ugljenom i metalom te naftom), rudrasko-geološki smjer i rudarsko-elektrostrojarski smjer, te je tom reorganizacijom studija utemeljen studij naftnoga rudarstva.

Tehnička visoka škola i Tehnički fakultet, usprkos kriznim razdobljima kroz koje su te institucije prolazile, predstavljale su temelj suvremenog razvoja tehničkih znanosti u Hrvatskoj, te su do danas ostale jedna od najsvjetlijih točaka u hrvatskoj tehničkoj baštini.

Čakovečki mlinovi d. d., prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Čakovcu, kojemu su najznačajnije djelatnosti mlinarstvo, pekarstvo i proizvodnja bučina ulja.

Od osnutka do kraja II. svj. rata

Inicijativom mađarskoga poduzetnika Ljudevita Molnara 1893. u Čakovcu je izgrađen paromlin, a iste godine izgrađena je i termoelektrana. Osnovano je poduzeće Čakovečki paromlin i munjara koje se bavilo proizvodnjom brašna, dok se električna energija iz elektrane rabila i za prvu javnu rasvjetu u Čakovcu. Od 1897. poduzeće je bilo u vlasništvu Čakovečke štedionice, a 1900. vlasnici su postali industrijalci Grünwald i Schwarz. Nakon što su preuzeli poduzeće provedena je prva modernizacija: obnovljena je zgrada, kupljen je stroj za prosijavanje i četiri valjne stolice te se s meljave kukuruza prešlo na meljavu pšenice i raži. U to je doba poduzeće zapošljavalo 15 radnika te proizvodilo 10 t brašna na dan. Za I. svj. rata poduzeće je neprekidno poslovalo s 30 zaposlenih. Godine 1917. izgrađen je tvornički željeznički kolosijek koji je olakšao transport robe, te je iste godine nabavljeno novo postrojenje njemačke tvornice MIAG. Godine 1922. nabavljen je u Brnu veliki parni stroj te električni generatori poduzeća Ganz iz Budimpešte, dok je 1928. izgrađen novi pogon za meljavu pšenice. Laboratorij za ispitivanje proizvoda otvoren je 1937. Dnevna se proizvodnja povećala s 50 t 1924. na 65 t 1928., uz približno 120 radnika. Godine 1933. munjara je prestala poslovati te je poduzeće od tada nosilo naziv Čakovečki paromlin d. d. Za II. svj. rata Čakovec se našao pod mađarskom okupatorskom vlašću, te je od 1943. poduzeće radilo za njihove potrebe.







Poslovanje nakon II. svj. rata

Poduzeće je nacionalizirano 1946., kada je zapošljavalo 80 radnika, dok je proizvodnja iznosila 22 000 t na godinu (treća u Jugoslaviji). Prva poslijeratna modernizacija provedena je 1950-ih, kada je izgrađen silos kapaciteta 1500 t, rekonstruiran mlin te su nabavljeni novi strojevi: četiri dvostruka valjka, pet šestodijelnih planskih sita, sedam dvodijelnih čistilica krupica i četiri otresivača mekinja.







Od 1961. do 1969. poduzeću su se priključili Elektromlin iz Donjega Kraljevca, mlinski pogon Žitovoće iz Murskoga Središća, Prehrana (proizvodnja slatkiša i bezalkoholnih pića) i Uljara iz Čakovca. Uz udruživanja na razini općine i kotara, Čakovečki mlinovi proširili su se i izvan republičkih granica. Dio poslovanja bio je udružen s mariborskim poduzećima INTESOM (1960–84) i TIME. Godine 1963. izgrađen je silos za žitarice kapaciteta 6700 t, a 1964. uz mlin je izgrađena pekara. Iste godine djelatnost se proširila na proizvodnju stočne hrane, dok je 1971. izgrađena nova Tvornica stočne hrane u Čakovcu, kapaciteta 45 000 t na godinu, koja je zapošljavala 489 radnika.













Sredinom 1970-ih promijenila se organizacijska struktura te su osnovani OOUR-i. Godine 1978. bilo ih je šest: Mlin Čakovec, Mlinar Donji Kraljevac, Pekarstvo Čakovec, Prehrana Čakovec, Tvornica stočne hrane Čakovec i Zajedničke službe. Iste je godine poduzeće promijenilo naziv u Prehrambeni kombinat Čakovečki mlinovi te se s poduzećem TIME iz Maribora spojilo u SOUR. Godine 1980. Čakovečki mlinovi postali su i dio SOUR-a Agromeđimurje. Iz SOUR-a s TIME-om izašli su 1985. te ostali dio Agromeđimurja koje se pretvorilo u RO.

Nastavak modernizacije slijedio je i u 1980-ima, kada je u pogon pušten novi mlin kapaciteta 120 t na dan, sa silosom za brašno kapaciteta 1800 t. Izgrađena je nova pekara sa silosima za brašno kapaciteta 300 t te je stara pekarska zgrada adaptirana za potrebe laboratorija.







Poduzeće danas

Od 1990. Čakovečki mlinovi djelovali su kao društveno poduzeće, koje je 1992. privatizirano i pretvoreno u dioničko društvo. Godine 1990. iz njegova se sastava izdvojila Tvornica stočne hrane te nastavila djelovati kao samostalno poduzeće. U sljedećem su razdoblju Čakovečki mlinovi kupili mnoga manja poduzeća ili udio u njima, čime su nastavili širiti svoju djelatnost (1995. Radnik iz Lovrana, 1996. Primorac iz Rijeke, 1999. Trgovine Krk iz Malinske, 2003. otkupili su prodavaonice i skladište Trgocentra iz Čakovca te osnovali Metss, 2007. kupili su pekaru Vražap iz Zadra, a 2008. zajedno s društvom Babin kuk i koncernom Valamar u Dubrovniku osnovali su Pekarsko poduzeće Pogača Babin kuk d. o. o.).









Danas Čakovečki mlinovi djeluju kao Grupa i zapošljavaju više od 2000 radnika. Prerađuje se ukupno 50 000 t pšenice i 10 000 t kukuruza na godinu, te se proizvodi bučino ulje i više od 10 000 t kruha, peciva, kolača i brzo smrznutih tijesta.









Filetin, Tomislav (Zagreb, 29. XII. 1949), strojarski inženjer, stručnjak za materijale.

Diplomirao je 1973., magistrirao 1979. te doktorirao 1986. disertacijom Prilog metodičkom postupku izbora materijala pri konstruiranju (mentor → R. Zgaga) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1974., redoviti profesor u trajnome zvanju od 2003., umirovljen je 2015. Predavao je kolegije Materijali I–III, Izbor materijala, Recikliranje materijala i niz drugih kolegija iz područja materijala, te obnašao dužnosti predstojnika Zavoda za materijale (1992–96. i 2002–04) i voditelja Katedre za materijale i tribologiju (2010–14). Jedan je od osnivača i voditelja studijskoga smjera Inženjerstva materijala (2004) te Centra za modeliranja u toplinskoj obradi metala (2010–14) pri Fakultetu. Bavio se područjem izbora i primjene materijala pri razvoju proizvoda, metalnih pjena, recikliranja materijala, modeliranja procesa toplinske obradbe metala. Autor je i suautor niza udžbenika poput Izbor materijala pri razvoju proizvoda (2000–13) i Svojstva i primjena materijala (s F. Kovačičekom i J. Indofom, 2002–06) koji predstavljaju temelj stručne literature iz područja materijala. Osnivač je Hrvatskoga društva za materijale i tribologiju (1992), redoviti član HATZ-a od 2002. i član suradnik HAZU-a od 2004. Dobitnik je Nagrade HAZU-a 2000. Godine 2016. izabran je u počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), najviša kulturna i znanstvena ustanova u RH, kojoj je cilj poticanje, organiziranje i promicanje znanstvenog i umjetničkoga rada, osnovana 1861. u Zagrebu.







Povijesni razvoj

U prvoj polovici XIX. st. u hrvatskoj se javnosti počela isticati potreba osnivanja »učenoga družtva za njegovanje prosvete narodnim jezikom«. Ideja je prihvaćena zaključcima Hrvatskog sabora iz 1836., 1843., 1845. i konačno 1847., kada je osnivanje uvjetovano pronalaženjem stabilnog izvora financiranja. Međutim, potvrda za takvu akciju, zbog političkih prilika, nije dolazila. Ključan korak prema osnutku Akademije ostvario je 1860. đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer ustanovivši zakladu i doniravši 50 000 forinti za početak rada Akademije na održivoj osnovi. U godinu dana zakladna su sredstva raznim donacijama narasla na 160 000 forinti. Stoga je Hrvatski sabor na prijedlog J. J. Strossmayera, u duhu ilirizma i hrvatskog narodnog preporoda, 29. IV. 1861. donio jednoglasnu odluku o osnivanju Jugoslavenske akademije znanostih i umjetnostih (JAZU; Academia scientiarum Slavorum meridionalium). Taj se dan obilježava kao dan utemeljenja Akademije, iako je Franjo Josip I. odobrio Pravila (statut) Akademije tek 1866., kada je omogućen stvarni početak rada. Iste je godine Hrvatski Sabor izabrao prvih 16 pravih članova Akademije (od kojih je kralj potvrdio 14), na prvoj sjednici 26. V. 1866. povjesničar Franjo Rački izabran je za prvoga predsjednika, a J. J. Strossmayer za pokrovitelja Akademije. Članovi su bili raspoređeni u: Historičko-filologički, Filosofičko-juridički i Matematičko-prirodoslovni razred. Do kraja 1918. JAZU je imao 31 pravoga, 62 dopisna i tri počasna člana.

Knjižnica Akademije s arhivom osnovana je 1867., a već iduće godine obogaćena je otkupom biblioteke Ivana Kukuljevića Sakcinskoga s 12 000 svezaka, pa je ubrzo postala jednom od najvećih hrvatskih znanstvenih knjižnica. Od 1867. Akademija izdaje periodičnu publikaciju Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti s prilozima članova i drugih znanstvenika (do kraja 2017. izašla su 532 sv.). Među raznovrsnim monografskim nizovima i serijskim publikacijama započetima u XIX. st. ističu se i Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (od 1877) kao Akademijin administrativni glasnik, te Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1. sv. objavljen je 1880., a posljednji, 97. sv. 1976). Od 1892. Arhiv djeluje kao samostalna ustanova. Gradnja nove Akademijine palače (arhitekt Friedrich von Schmidt), započela je 1877. na današnjem Trgu Nikole Šubića Zrinskoga 11, dovršena je 1880., a u njoj je 1884. otvorena za javnost Strossmayerova galerija starih majstora, isprva s 284 umjetnine iz Strossmayerove donacije; prvi ravnatelj Galerije bio je Izidor Kršnjavi.







Nakon I. svj. rata Akademijin rad nastavio se u Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevini SHS, odn. Jugoslaviji. Četvrti Umjetnički razred osnovan je 1919. Nova Pravila donesena su 1921., kako bi se Akademijin rad prilagodio novim prilikama. Međutim, zbog smanjenih državnih subvencija i pada prihoda zaklade, položaj JAZU-a pogoršao se, izdavačka djelatnost smanjena je, a čak je i opstanak Akademije doveden u pitanje. Stanje se donekle popravilo u prvoj polovici 1930-ih, a znatnije u drugoj polovici. Potkraj 1940. Akademija je imala 31 pravog i 87 dopisnih članova.

Nakon proglašenja NDH ukinut je 12. VII. 1941. JAZU, a sva njegova prava i obveze zajedno sa svom imovinom preneseni su na novoosnovanu Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Tom je prigodom Ante Pavelić imenovao deset pravih članova sa zadatkom izradbe Pravila nove Akademije. Nakon što je do kraja 1941. izabrano još 19 članova, održana je 25. I. 1942. konstituirajuća skupština. Nova Akademija imala je i dalje četiri razreda (Poviestno-jezikoslovni, Filozofsko-pravni, Matematičko-prirodoslovni i Umjetnički). Vlada NDH nije posvećivala posebnu pozornost Akademijinu radu, te su joj oduzete dvije zgrade, iznajmljivanjem kojih je zarađivala znatna sredstva, dok je državna potpora bila minimalna.

Odlukom AVNOJ-a 3. II. 1945. HAZU je formalno ukinut, ali je u novostvorenoj jugoslavenskoj državi već 25. IV. 1946. osnovan privremeni odbor, sa zadatkom izradbe Pravila obnovljene Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i izbora novih članova. Obnovljeni JAZU započeo je rad izvanrednom glavnom skupštinom 4. III. 1947. Prema zakonu o JAZU iz 1947. članstvo Akademije činili su pravi i dopisni članovi u radnome sastavu te dopisni i počasni članovi (1948. bio je 31 pravi član, 16 dopisnih članova u radnome sastavu, 22 dopisna te četiri počasna člana). Isprva je u Akademiji djelovalo pet odjela, a do 1953. taj se broj povećao na osam (Odjel za društvene nauke, Odjel za matematičke, fizičke i tehničke nauke, Odjel za prirodne nauke, Odjel za medicinske nauke, Odjel za filologiju, Odjel za suvremenu književnost, Odjel za likovnu umjetnost, Odjel za muziku, tj. Odjel za muzičku umjetnost od 1955). Od 1972. u ustroju Akademije odjeli se nazivaju razredima, a nauke znanostima, pa su uz neke dodatne promjene u nazivima 1985. Akademiju činili Razred za društvene znanosti, Razred za matematičke, fizičke, kemijske i tehničke znanosti, Razred za prirodne znanosti, Razred za medicinske znanosti, Razred za filološke znanosti, Razred za suvremenu književnost, Razred za likovnu umjetnost i Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju.

Prema zakonu iz 1971. promijenili su se nazivi članova: pravi član u redovni član (akademik), dopisni član u radnome sastavu u izvanredni član, a uveden je i novi član suradnik. Od 1983. Akademija može imati do 75 redovnih i isto toliko izvanrednih članova. Godine 1990. bilo je 69 redovnih i 72 izvanredna člana, 91 član suradnik i 143 dopisna člana te jedan počasni član.

Razdoblje od osamostaljenja RH i današnji ustroj

Osamostaljenjem RH, Sabor je 24. VII. 1991. donio Zakon o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao pravnoj sljednici JAZU-a iz 1861., HAZU-a iz 1941., te JAZU-a iz 1947‒91., uvažavajući kontinuitet njezina djelovanja. Godine 1993. utemeljena je → Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1996. Akademija ima devet razreda: I. Razred za društvene znanosti, II. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti, III. Razred za prirodne znanosti, IV. Razred za medicinske znanosti, V. Razred za filološke znanosti, VI. Razred za književnost, VII. Razred za likovne umjetnosti, VIII. Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju i IX. Razred za tehničke znanosti.

Danas članovi Akademije mogu biti redoviti (do 160 njih), dopisni, članovi suradnici (100) te počasni. Akademijom upravlja Skupština (sastavljena od svih redovitih članova) i Predsjedništvo (predsjednik, dva potpredsjednika, glavni tajnik, tajnik, tajnici razreda, predstavnici razreda). Na čelu pojedinih razreda su tajnik, njegov zamjenik te predstavnik u Predsjedništvu Akademije. Svoju znanstvenoistraživačku djelatnost razredi ostvaruju u znanstvenoistraživačkim jedinicama, zavodima za znanstveni rad, znanstvenim vijećima, muzejsko-galerijskim jedinicama te jedinicama u sastavu stručnih službi HAZU-a.

Potkraj 2018. HAZU je imao 141 redovitog člana, 86 članova suradnika i 125 dopisnih članova. U sastavu Akademije djelovalo je 12 znanstvenoistraživačkih jedinica u Zagrebu te 14 jedinica izvan Zagreba (u Bjelovaru, Dubrovniku, Đakovu, Križevcima, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Splitu, Varaždinu, Velikoj Gorici, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru), 17 znanstvenih vijeća, pet muzejsko-galerijskih jedinica te četiri ostala jedinice, među kojima i Arboretum Trsteno. Iz sredstava Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te je godine financirano 100 izdavačkih projekata, organizacija 58 znanstvenih skupova i 38 projekata razvijanja znanstvenoistraživačkog i umjetničkoga rada.

HAZU i tehničke znanosti

Premda se u povijesti Akademije i njezinim organizacijskim aktima tehnika pojmovno javlja tek nakon II. svj. rata, sudjelovanje inženjera u Akademijinu radu razvijalo se usporedno s razvojem inženjerskih znanosti u Hrvatskoj. Potkraj XIX. st. školovani inženjeri dolazili su s inozemnih sveučilišta, a tek 1919. počela je s radom i Tehnička visoka škola u Zagrebu. Ipak, od prvih dana Akademijina postojanja njezini su članovi bili matematičari, fizičari, kemičari i drugi prirodoslovci, uglavnom pripadnici Matematičko-prirodoslovnoga razreda, koji su svojim djelovanjem u primijenjenoj znanosti utrli put inženjerskim proračunima i postupcima: prirodoslovac Bogoslav Šulek (pravi član od 1866), zoolog Spiridion Brusina (1874), geolog Gjuro Pilar (1875), matematičar Karel Zahradnik (1879), fizičar Vinko Dvořák (1883), kemičar Gustav Janeček (1887), mineralog i petrolog Mijo Kišpatić (1893), geofizičar Andrija Mohorovičić (1898), matematičar i fizičar Vladimir Varićak (1904), geolog, paleontolog i antropolog Dragutin Gorjanović-Kramberger (1909), matematičar Juraj Majcen (1909), geograf, hidrograf i meteorolog Artur Gavazzi (1917), fizičar Stanko Hondl (1923), mineralog i petrograf Fran Tućan (1930) i drugi.

Za prvoga člana JAZU-a iz užega područja tehnike, mada kao počasni, izabran je 1896. → Nikola Tesla, tada već svjetski poznat izumitelj. Prvi inženjer s diplomom jedne visoke tehničke škole arhitekt → Martin Pilar (sv. 3), jedan od osnivača zagrebačke Tehničke visoke škole, izabran je za pravoga (redovitoga) člana 1919. u umjetničkom razredu. U radu Akademije tehničke su znanosti značajniji udjel dobile 1937. izborom → Josipa Lončara, fizičara i elektrotehničara za dopisnoga člana (redoviti od 1947), te 1940. → Frana Bošnjakovića (sv. 1), inženjera strojarstva i termodinamičara (u sljedećim Akademijinim analima gubi mu se trag; za dopisnoga člana HAZU-a izabran je ponovno 1992).

U poslijeratnome, obnovljenom JAZU-u tehnika je i formalno od 1947. zastupljena u II. Odjelu za matematičke, fizičke i tehničke nauke (Razredu za matematičke, fizičke, kemijske i tehničke znanosti). U tom je razredu do 1996. djelovalo 19 istaknutih znanstvenika iz područja tehničkih znanosti, među kojima i → Hrvoje Požar, glavni tajnik Akademije 1978‒90. te → Vladimir Matković, tajnik Razreda 1988‒91. U istom je razdoblju više inženjera arhitekture primljeno u Razred za likovnu umjetnost, te inženjera rudarstva u Razred za prirodne znanosti.

Razred za tehničke znanosti

Početkom 1990-ih u Akademiji se intenzivirala rasprava o potrebi osnivanja razreda kojega bi članovi bili znanstvenici iz područja tehničkih znanosti. Formalni je prijedlog za osnivanje Razreda za tehničke znanosti donesen na skupštini Akademije 1994., a prijedlog je ozakonjen novim Statutom HAZU-a iz 1996. Odlukom Akademije prvih je pet redovitih članova Razreda (→ Vojislav Bego, → Tomo Bosanac, → Petar Krešimir Čolić; sv. 3, → Dragutin Fleš; sv. 2 i V. Matković) i tri člana suradnika prešlo iz dotadašnjega Razreda za matematičke, fizičke, kemijske i tehničke znanosti, a šest novih redovitih članova Razreda i pet članova suradnika izabrano je na izbornoj skupštini 1997., od kada u Razredu za tehničke znanosti djeluje 11 redovitih članova i 8 članova suradnika. Za prvoga je tajnika Razreda izabran D. Fleš (1997–2003; zamjenik → Božo Udovičić), a njegovi su nasljednici → Mirko Zelić; sv. 2 (2004–10; zamjenik → Josip Božićević; sv. 1), → Stjepan Jecić; sv. 1 (2011–18; zamjenica → Sibila Jelaska) i → Ignac Lovrek (2019–; zamjenica → Vlasta Piližota; sv. 2). Danas unutar Razreda djeluje pet znanstvenih vijeća tehničkih znanosti, Razred vodi tri Akademijina zavoda, a znanstvena se djelatnost odvija i na sjednicama Razreda, odborima, okruglim stolovima i dr.

Znanstveno vijeće za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku (predsjednik M. Zelić) sljednik je Znanstvenoga savjeta za naftu osnovanog 1969 (predsjednik → Ivan Jurković; sv. 2), te je vijeće iz područja tehničkih znanosti s najdužom tradicijom. Spojeno je 2017. sa Znanstvenim vijećem za energetiku (osnovano 1993., predsjednik B. Udovičić), kada je dobilo današnje ime. Okuplja znanstvenike i stručnjake u pet sekcija i jedno je od vijeća Razreda s najbrojnijim članstvom.

Znanstveno vijeće za pomorstvo osnovano je 1982. Prvi predsjednik bio je Vladislav Brajković. U njegovu okviru djeluju četiri sekcije i Komisija za istraživanje i očuvanje hrvatske brodograđevne baštine. Vijećem danas predsjeda akademik → Ivo Senjanović (sv. 1).

Znanstveno vijeće za promet osnovano je 1986 (prvi predsjednik → Andre Mohorovičić; sv. 3). Djeluje u deset odbora sadržajno vezanih uz željeznički, cestovni i zračni promet te istražuje nesuglasja prometnoga razvoja i ekologije. Predsjednik je J. Božičević.

Znanstveno vijeće za tehnološki razvoj osnovano je 1993., a prvi je predsjednik bio V. Bego. Nakon 1999. nije se birao novi predsjednik, a rad Vijeća obnovljen je 2003., kada je predsjednik postao → Božidar Liščić (sv. 1). U Vijeće je uključen i Odbor za proizvodne znanosti (osnovan 1997), koji je do tada unutar Razreda djelovao samostalno. Temeljna djelatnost Vijeća je predlaganje aktivnosti za vođenje tehnološke politike na nacionalnoj razini, djeluje u sedam sekcija, a danas njime predsjeda → Marin Hraste (sv. 2).

Znanstveno vijeće za istraživačku infrastrukturu Hrvatske osnovano je 2011. kao sljednik Odbora za istraživačku e-infrastrukturu Hrvatske (osnovan 2007), a njime predsjeda → Leo Budin. Vijeće se bavi povezivanjem i umrežavanjem hrvatskog istraživačkog prostora i povezivanjem s europskim istraživačkim prostorom.

Zavod za promet HAZU-a osnovan je 2017. Voditelj mu je J. Božičević, a upraviteljica → Sanja Steiner (sv. 1). Osnovan je s ciljem valorizacije i projekcije prometnoga razvoja na nacionalnoj, regionalnoj i gradskoj razini, kao i za pripremu znanstvenih podloga za donošenje strategijskoga plana razvoja prometa u RH.







Pod administrativnom ingerencijom Razreda za tehničke znanosti su i Zavod za istraživanje korozije i desalinaciju u Dubrovniku (osnovan 1965) te Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku (1974), a uz djelovanje Razreda vezan je i Međunarodni komitet za istraživanje boksita, glinice i aluminija ICSOBA, kojega je od osnutka 1964. do 2016. glavna tajnica bila Olga Šarc-Lahodny.







Izdavačka djelatnost Razreda usredotočena je na periodička izdanja Rad HAZU – Tehničke znanosti (od 1997) i Bilten Razreda za tehničke znanosti (od 1998). Razred za matematičke, fizičke, kemijske i tehničke znanosti uredio je 1982‒97. osam svezaka iz edicije Rad, koji čine niz s prilozima znanstvenika iz područja tehničkih znanosti. Osnutkom Razreda za tehničke znanosti taj je niz potpao pod njegovu nadležnost i promijenio naslov u današnji; od 1982. V. Matković uredio je 12 knjiga niza, a 2005. naslijedio ga je kao glavni urednik S. Jecić (šest knjiga). Časopis uglavnom objavljuje znanstvene članke i stručne članke visoke razine. Bilten Razreda za tehničke znanosti (urednik I. Senjanović) objavljuje pretežno sadržaje javnih predavanja i drugih skupova. Na poticaj Razreda pokrenut je 2014. u suradnji s LZ-om i HATZ-om projekt Hrvatske tehničke enciklopedije posvećen usustavljenju hrvatske tehničke baštine kao dijela sveukupnoga kulturnog nasljeđa Hrvatske.







*PTFOS ‒ Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku; RITEH ‒ Tehnički fakultet u Rijeci; AF ‒ Arhitektonski fakultet; FER ‒ Fakultet elektrotehnike i računalstva (Elektrotehnički fakultet); FKIT ‒ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FPZ ‒ Fakultet prometnih znanosti; FSB ‒ Fakultet strojarstva i brodogradnje; GEOF ‒ Geodetski fakultet; GRAD ‒ Građevinski fakultet; PMF ‒ Prirodoslovno-matematički fakultet; RGN ‒ Rudarsko-geološko-naftni fakultet; TF ‒ Tehnički fakultet; TTF ‒ Tekstilno-tehnološki fakultet; TVŠ ‒ Tehnička visoka škola u Zagrebu.

Tehnički muzej Nikola Tesla, nacionalni muzej znanosti i tehnike osnovan 1954. u Zagrebu kao Tehnički muzej. Obrađuje sveukupnu znanost i tehniku, za razliku od uobičajenih specijaliziranih tehničkih muzeja u RH. Prikupljajući, čuvajući, obrađujući i izlažući muzejsku građu važnu za tehničko-tehnološki razvoj u svijetu, a osobito u RH, prikazuje znanstveno-tehnički razvoj u prošlosti, njegove dosege u sadašnjosti te moguće daljnje smjerove u budućnosti.







Ideja o muzeju potječe iz 1888., kada je u Trgovačkom viestniku objavljen članak Trgovački muzej, kojim se u želji za gospodarskim napretkom zemlje poziva na osnivanje muzeja. Ideja je djelomično ostvarena osnutkom Trgovačko-obrtnog muzeja u Zagrebu (1904), s više od 1000 izložaka iz Austro-Ugarske Monarhije, posebice s područja Hrvatske, poput predmeta iz kamene, keramičke i građevno-kemijske industrije, bačvi, kotlova, ruda, strojeva i motora, predmeta iz tekstilne, klesarske, tiskarske, limarske i stolarske industrije i obrta. Ubrzo su u postavu počeli prevladavati etnografski izlošci te je muzej najprije pretvoren u etnografski odjel Hrvatskoga narodnog muzeja, a 1919. osnovan je → Etnografski muzej (sv. 2). Predmeti iz područja tehnike bili su zanemareni sve do osnutka Tehničkoga muzeja.

Tehnički muzej osnovao je 21. XII. 1954. zagrebački gradski narodni odbor na čelu s gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem. Idejni začetnik i predsjednik savjeta muzeja bio je → Božo Težak, koji ga je zamislio kao spoj znanstvenoga centra i kompleksnog muzeja tehnike te uz klasičan postav s izlošcima predložio nastavnu i radioničku djelatnost.







Muzeju je 1959. dodijeljen prostor u Savskoj cesti 18 u Zagrebu, na mjestu nekadašnjega tramvajskog spremišta (1891–1936) i Zagrebačkoga velesajma (1949–56). Muzejski prostori uređeni su u zgradama privremene namjene arhitekta → Marijana Haberlea (sv. 3), izgrađenima 1948. za održavanje velesajamskih priredbi. Središnja izložbena hala izgrađena je u cijelosti od drva, uključujući nosive elemente te sve zidne i stropne plohe. Površine je 2137 m², visine središnjega unutarnjeg prostora 15 m, s galerijskim prostorom po obodu hale na visini od 4 m. Kompleks muzejskih građevina od 2005. upisan je u Registar kulturnih dobara RH kao zaštićeno nepokretno kulturno dobro.







Razvoj

Muzejski fundus nastao je na temelju donacija velikih proizvodnih i infrastrukturnih sustava, poput poduzeća Rade Končar, Hrvatskih željeznica, hrvatskih brodogradilišta i ugljenokopa, obrazovnih institucija (Tehničkog fakulteta i Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu), vojnih i drugih institucija, poput Narodne tehnike (danas Hrvatska zajednica tehničke kulture), muzeja (Muzej za umjetnost i obrt te Etnografski muzej u Zagrebu) te kontinuiranim mnogobrojnim donacijama i otkupima od pojedinaca.

Muzej je za javnost otvoren 14. I. 1963., u povodu IV. kongresa Narodne tehnike Jugoslavije. Postav su po uzoru na velike svjetske znanstveno-tehničke muzeje, poput onoga u Münchenu (Deutsches Museum), osmislili profesori Sveučilišta u Zagrebu: rudarski inženjer → Vladimir Abramović (sv. 2), strojarski inženjeri → Davorin Bazjanac (sv. 1) i → Dražen Bjelovučić (sv. 1), elektrotehnički inženjer → Vladimir Muljević, astronom → Leo Randić (sv. 3) i dr. Likovno ga je oblikovao arhitekt Emil Vičić. Kada je Muzej otvoren, stalni postav činilo je oko 1000 izložaka, a njihov se broj u gotovo šest desetljeća povećao tri puta.

Prvi ravnatelj bio je Drago Grdenić, a slijedili su ga Vladimir Galeković, Boris Petak, Drago Halić, Božica Škulj, → Davor Fulanović (sv. 1) i Markita Franulić.

Muzej je od otvaranja za javnost imao obrazovnu i popularizatorsku funkciju, razlikujući se po tome od ostalih muzeja u okruženju, pa je na godinu imao više od 100 000 posjetitelja. U 1980-ima novi su se sadržaji osmišljavali i ostvarivali vlastitim snagama: dopunjavao se stalni postav, priređivale su se povremene izložbe, edukacijski projekti i programi, razvijala se međunarodna suradnja te su se organizirala gostovanja inozemnih izložbi. Bio je uspostavljen i sustavan stručni rad na obradbi i zaštiti građe pa je broj kustosa s dva povećan na osam (1995), a od 2002. Tehnički muzej provodi matičnu djelatnost za sve tehničke muzeje i zbirke u RH. U razdoblju od početka 2000-ih do danas opremljena je restauratorsko-preparatorska radionica, ustrojena specijalna knjižnica poluotvorenoga tipa s približno 20 000 svezaka, osnažena pedagoška služba te službe odnosa s javnosti i marketinga, obnovljeni su kapitalni izlošci (podmornica, zrakoplovi, lokomotive, tramvaji, parni strojevi). Muzej danas ostvaruje niz inovativnih interaktivnih programa i sadržaja povezanih s umjetnošću, zbog čega posjećenost stalno raste (2017. obišlo ga je 170 767 posjetitelja). Odlukom Skupštine Grada Zagreba od 2015. muzej nosi naziv Tehnički muzej Nikola Tesla. Od kraja XX. st. muzejski se prostori stalno uređuju. Izradbom projektne dokumentacije (2017–19) pokrenut je projekt Teslino novo ruho – Muzej znanosti i tehnike za XXI. stoljeće, financiran sredstvima EU-a, kojim se u drugoj hali i u dvorištu otvaraju novi dijelovi stalnoga postava i uvode novi sadržaji. Muzej se danas prostire na 44 000 m², a sadržajima informativno-edukacijskih, interaktivnih izložbi, manifestacija i inovativnih radionica usmjeren je na suradnju s članovima zajednice, osobito mladima.

Stalni postav

U stalnome postavu velike izložbene hale predstavljeno je 14 tematskih cjelina: vatrogastvo, prometna sredstva, transformacija energije, nuklearna energija, infokutak o radioaktivnom otpadu, rudarstvo – geologija – nafta, rudnik, zemljomjerstvo – katastarski ured i demonstracijski kabinet Nikola Tesla u prizemlju, te poljodjelstvo, apisarij, astronautika s planetarijem, otvorena vrata te obnovljivi izvori i energetska učinkovitost na katu.

Vatrogastvo je dio postava izveden 1992. koji tumači povijesni razvoj vatrogasne tehnike i opreme. Prikazuje gorenje kao kemijski proces te mogućnosti zaustavljanja gorenja i gašenja požara. Izložene su sisaljke, štrcaljke, ljestve, cijevi (s mlaznicama, spojnicama i dr.), vozila, stabilni uređaji i oprema za vatrodojavu i gašenje požara bez čovjekove nazočnosti, ručni aparati za gašenje (vodom, prahom, ugljikovim dioksidom, pjenom) te zaštitna oprema vatrogasaca. Ističu se parna vatrogasna štrcaljka s konjskom zapregom Kernreuter iz 1889. i automobilske vatrogasne ljestve Magirus K-20 iz 1924.







Prometna sredstva naziv je tematske cjeline otvorene za javnost 1963., koja prikazuje povijesni razvoj prometala na kopnu (cestovna i tračnička), vodi (moru, rijekama) i u zraku. Postav je znatno unaprijeđen 2007. uvođenjem novih izložaka. Sastavni mu je dio tramvaj M 24 iz 1924 (smješten u ZET-ovoj remizi) koji muzejske posjetitelje nedjeljom vozi zagrebačkim ulicama. Izloženi su džepna podmornica P-901 Mališan iz 1943., uskotračna parna lokomotiva Gabor iz 1890., zrakoplov Fizir FNH hrvatskoga konstruktora Rudolfa Fizira iz 1944. i dr.























Transformacija energije je dio stalnoga postava izveden 1963. koji prikazuje razvoj naprava, uređaja, strojeva i motora za pretvaranje energije iz jednoga oblika u drugi, kako bi se ostvario rad. Podijeljen je kronološki na cjeline mišićne energije, energije vjetra i vode, parnih postrojenja, motora s unutarnjim izgaranjem i elektroenergije. Neki su od izložaka uspravni parni stroj iz XIX. st., stacionarni dizelski motor TM 47/1-3 poduzeća Grazer Wagon et Maschinen Fabriks iz 1911., upravljačka ploča hidroelektrane Ozalj iz 1908. i Girardova vodna turbina iz 1870 (u muzejskom dvorištu). Na katu izložbene dvorane 1999–2015. bio je postav sa zbirkom modela toplinskih strojeva autora → Ive Kolina (sv. 2), nazvan Pokretna moć vatre (prikaz povijesnoga razvoja toplinskih motora i strojeva).









Nuklearna energija je tematska cjelina koja prikazuje primjenu nuklearne energije u proizvodnji električne energije, napose u Nuklearnoj elektrani Krško u Sloveniji, a obnovljena je 2014.

Infokutak o radioaktivnom otpadu je dio postava otvoren za javnost 2016. Na interaktivan način objašnjava osnovne pojmove radioaktivnosti i doze zračenja, vrste, svojstva i količine radioaktivnog otpada te put radioaktivnog otpada od njegova nastanka do zbrinjavanja.

Rudarstvo – geologija – nafta je dio postava otvoren 1963 (Rudarstvo – geologija), a sljedeće godine pridružena mu je i tematska cjelina Nafta. Posjetitelje upoznaje s mineralima, stijenama, uzorcima ruda i različitim načinima eksploatacije mineralnih ležišta, tehnikama rudarstva te s nastankom, načinima otkrivanja i tehnologijama vađenja i preradbe nafte i plina. Izložene su rudarske kacige i električne rudarske svjetiljke, maska za spašavanje s filtrom koji veže ugljikov monoksid (tzv. rudarski samospasilac), istražna geološka bušilica, garnitura za istraživačka bušenja iz 1950., maketa naftne platforme Labin i dr.

Rudnik, odn. model rudnika u naravnoj veličini ispod Muzeja otvoren je 1963. Čini ga oko 300 m hodnika, a prikazuje rudarstvo XX. st.: zagorske ugljenokope Konjščinu (lignit), Ivanec (mrkolignitski ugljen), Golubovec (mrki ugljen), te istarski ugljenokop Rašu (kameni ugljen). Rudnik je 1990-ih nadopunjen prikazom rudišta i otkopa željezne rude, olovno-cinkovo-srebrne rude te prikazom eksploatacije boksita (pripremnim hodnikom, rudištem i otkopom). Model rudnika nazvan je Jama Barbara po sv. Barbari, zaštitnici rudara.

Zemljomjerstvo – katastarski ured, muzeorama otvorena 1994., prikazuje kako je izgledao katastarski ured u prvoj polovici XX. st. Neki su od izložaka mjerni instrument teodolit, stroj za računanje koordinata u zemljomjerstvu i dr.

Demonstracijski kabinet Nikole Tesle otvoren je za javnost 1976., a temeljito obnovljen 2007. Posjetitelji s tribina prate desetak pokusa na replikama Teslinih izuma (naprava, motora i uređaja), o okretnome magnetskom polju, Teslinim visokofrekventnim strujama i bežičnome prijenosu elektromagnetskih titraja, brodu s daljinskim upravljanjem, modelu Tesline turbine i drugom, aktivno sudjelujući u nekima od njih. Prikazan je Teslin životni put, dodijeljena mu priznanja, a izložen je izvorni Teslin transformator iz 1895. Uz Kabinet, kao dio budućega postava Velikani hrvatske znanosti i tehnike, u muzejskom se dvorištu formira (1993–2004) Park skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike s poprsjima → Fausta Vrančića (sv. 1), → Ivana Krstitelja Rabljanina (sv. 1), → Ruđera Josipa Boškovića, → Otona Kučere, → Ferdinanda Kovačevića, → Davida Schwarza (sv. 1), → Franje Hanamana (sv. 2) i → Slavoljuba Eduarda Penkale (sv. 1), koja su zbog uređenja dvorišta 2018. izmještena.







Osnove poljodjelstva je tematska cjelina za javnost otvorena 1981. Prikazom povijesnoga razvoja oruđa za ručnu i sprežnu obradbu, upoznaje posjetitelje s načinima obradbe tla. Podijeljena je u dvije cjeline: motike i štihače te rala i plugovi. Izložen je željezni plug iz 1880. iz Martin-brega (Dugo Selo) te drveni plug sa željeznim lemešom iz XIX. st. iz okolice Drniša.

U apisariju, postavu otvorenome 1994., posjetitelji se, promatrajući tri staklene košnice sa živim pčelama (koje se hrane izvan Muzeja), upoznaju s pčelinjim zajednicama.

Astronautika s planetarijem, postav otvoren za javnost 1965., modelima najpoznatijih svemirskih letjelica (Sputnik 1, u mjerilu 1:1), raketa-nosača (Saturn 5, u mjerilu 1:20) i orbitalnih stanica (Skylab, u mjerilu 1:10) predstavlja početke razvoja astronautike. U kupoli planetarija (osamdesetak mjesta) je projektor njemačkoga poduzeća Carl Zeiss ZKP 1 iz 1960-ih, uz pomoć kojega se projicira slika zvjezdanoga neba. Dio postava je prvi teleskop koji se rabio u zagrebačkoj Zvjezdarnici (1903–63) i refraktor Reinfelder & Hertel iz 1901.







Otvorena vrata je izložba koja je od 2004. dio stalnoga postava i putem koje je javnost upoznata sa zbirkama (predmetima) pohranjenima u muzejskim čuvaonicama.

Odjel i infocentar Obnovljivi izvori i energetska učinkovitost je dio postava otvoren 2013., a čini ga knjižnični dio EdukaEnergiana (s prostorom za radionice i prezentacije) te izložbeni dio od devet cjelina iz područja obnovljivih izvora energije (biomasa i biogoriva, vjetroelektrane, sunčani toplovodni sustavi i sunčane elektrane, dizalice topline povezane s tlom i hidroelektrane) i energetske učinkovitosti (učinkovitost u zgradarstvu, kućanskim aparatima i rasvjeti te hibridna električna vozila). Ističe se maketa prve pasivne kuće u Hrvatskoj (2008., u mjerilu 1:30) i interaktivni model presjeka obiteljske kuće s integriranim sustavima obnovljivih izvora energije.

Izloške stalnoga postava čini manji broj od približno 13 000 predmeta, dok se u čuvaonicama nalazi oko 10 000 predmeta. Raspodijeljeni su u 41 zbirku: računalna tehnika, gramofoni i magnetofoni, radijska i televizijska tehnika, telegrafi i telefoni, kućanska tehnika, tekstilna tehnika, medicinska tehnika, rentgenska tehnika, instrumenti i učila, projektori nepokretnih slika, fotografska tehnika, kinematografska tehnika, obrti i dr.

Obrazovna, izdavačka i druge djelatnosti

Muzej edukacijsku komponentu ostvaruje formalnim i neformalnim sadržajima, poput informativnih vodstava i demonstracija (u prostorima rudnika, kabineta Nikole Tesle i planetarija), predavanja, seminara, radionica i programa (Upoznajmo podmornicu, Punom parom, Dani Nikole Tesle, Posjet Nuklearnoj elektrani Krško, Tjedan svemira i dr). Važnije izložbe: Bel, decibel ton (1977), 30 godina Televizije i 60 godina Radija (1986), The Man on the Moon (1990), Otkriće rentgenskih zraka 1895–1995 (1995–96), Fonografija u Hrvatskoj 1927–1997 (1997), Četiri fizike (prva interaktivna izložba u RH, 2002–03), Bezbroj lica periodnog sustava elemenata (2010–11), Automobil – kultura mobilnosti (2016) i dr. Izložbe s kojima je Muzej gostovao u Hrvatskoj i EU-u: Pokretna moć vatre (Budimpešta, 2007), Nikola Tesla – čovjek koji je rasvijetlio svijet (Pariz, 2006) te Faust Vrančić i Machinae novae (Šibenik, 2017) i dr.

Posljednjih je godina sve važnija muzejska izdavačka djelatnost te je do danas izdano oko 60 kataloga, vodiča, monografija i deplijana, među kojima su: Vatrogastvo (M. Mirković, 1996), Franjo Hanaman (R. Filipin, 2001), Dolazak prvog automobila u Zagreb (N. Staklarević, 2008), Ruđer Josip Bošković (S. Kutleša, 2011), Tradicionalne brodice hrvatskog Jadrana (L. Keber, 2013), Željeznički kolodvori u Hrvatskoj (N. Staklarević, 2015), Koji je tvoj (z)broj (ur. M. Franulić, 2017) i Tehnički muzej – virtualna šetnja, pregled zbirki i predmeta (ur. M. Paunović, optički disk, 2005).

Tehnički muzej Nikola Tesla jedan je od osnivača Festivala znanosti, najstarije i najveće manifestacije popularizacije znanosti u Hrvatskoj. Muzej aktivno sudjeluje i u radu međunarodnih muzejskih organizacija, poput Međunarodnoga savjeta za muzeje (International Council of Museums, ICOM) s pripadajućim Međunarodnim odborom muzeja i zbirki znanosti i tehnologije (The International Committee for Museums and Collections of Science and Technology, CIMUSET), Srednjoeuropske udruge tehničkih muzeja (Middle European Union of Technical Museums, MUT) te s domaćim udrugama Hrvatskim muzejskim društvom, Hrvatskom zajednicom tehničke kulture i dr.

Sopta, Luka (Široki Brijeg, BiH, 30. IX. 1946), inženjer teorijske fizike i hidrodinamičar.

Diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu 1969., gdje je magistrirao 1976., a doktorirao je na strojarskom fakultetu (Fakulteta za strojništvo) u Ljubljani 1985. disertacijom Modeliranje kretanja vode u zaljevima pod utjecajem vjetra, plime i oseke (Modeliranje gibanja vode v zalivih pod vplivom vetra, plime in oseke). Od 1971. radi na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Predaje kolegije Mehanika fluida, Hidraulični strojevi, Eksperimentalne metode u mehanici, Modeliranje i optimizacija tehničkih sustava, Viši programski jezici.

Znanstveno se bavi računalnom dinamikom fluida, modelima poplavljivanja i upravljanja vodama, optimizacijom dinamičkih sustava, strujanjem fluida u industrijskim procesima. Autor je udžbenika Matematika II (1990). Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost 2001.

Savin, Nikolaj Nikolajevič (Kaluška gubernija, Rusija, 1877 − ?), tehnološki inženjer, osnivač i prvi predstojnik Zavoda za mehaničku tehnologiju Tehničke visoke škole u Zagrebu.

Diplomirao je na Tehnološkom institutu u Sankt Peterburgu 1900., gdje je potom radio na pomorskom odjelu Baltičkoga brodograđevnog i mehaničkog zavoda. Na Politehničkom institutu u Sankt Peterburgu bio je od 1904. asistent, od 1905. vodio je tečaj Mehaničke tehnologije i bio voditelj Laboratorija za tehnologiju metala. Disertaciju za pristava mehaničke tehnologije obranio je 1909., te je na novootvorenom Strojarskom fakultetu iste godine postao izvanredni, a od 1911. redoviti profesor. Održavao je nastavu i na Ženskom politehničkom institutu te od 1912. uređivao Vjesnik inženjera; u razdoblju 1914−15. bio je konzultant Putilove tvornice i Obuhovskog zavoda u Petrogradu, potkraj 1915. sudjelovao je u organizaciji vojno-tehničkih objekata i bio voditelj Mehaničkog odjela Sveruske centralne uprave. U veljači 1917. postao je pomoćnik ministra trgovine i industrije Privremene vlade, a tu je dužnost obnašao do revolucionarnih zbivanja u listopadu, kada je izbjegao na jug Rusije. Sudjelovao je 1918−19. u organizaciji politehničkog instituta u Odesi, gdje je bio redoviti profesor.

Godine 1920. preselio se u Zagreb, gdje je do 1929. predavao na Tehničkoj visokoj školi (od 1926. Tehnički fakultet) kolegij Radni strojevi. Bio je osnivač 1922. i prvi predstojnik Zavoda za mehaničku tehnologiju (danas Zavod za tehnologiju → Fakulteta strojarstva i brodogradnje).

Napisao je više skripta, boršura i knjiga iz tehnologije obradbe metala.

mrežni kolačić (engl. cookie), mala tekstovna datoteka s informacijama o aktivnostima i postavkama korisnika, koja se na njegovo računalo pohranjuje prilikom posjeta pojedinoj mrežnoj stranici; kadšto samo kolačić. Kolačiće je osmislio 1994. Lou Montulli kako bi se korisniku olakšalo korištenje internetske trgovine. Danas im je i dalje glavna namjena tehničke naravi, usmerena ka jednostavnosti pristupa i korištenja mrežnih stranica (npr. automatsko popunjavanje obrazaca i dr.). Pojedine informacije koje kolačići pohranjuju  administratorima i vlasnicima mrežnih stranica služe i za praćenje preferencija korisnika radi unapređenja usluga, ciljanog marketinga i dr.

Kolačić najčešće čini tek nekoliko podataka, poput internetske domene porijekla, identifikacije korisnika, datuma isteka kolačića i sigurnosne oznake. Kolačići se razlikuju se prema datumu isteka pa jednokratni kolačić nema datum isteka i izbriše se pri zatvaranju internetskog preglednika, a ustrajni kolačić poslužitelju dostavlja informacije prilikom svakog povratka na mrežnu stranicu. Radi sigurnosnih prijetnji, poput krivotvorenja ili zlonamjernog neovlaštenog korištenja identiteta korisnika, kolačići mogu sadržavati sigurnosna svojstva: sigurni kolačić prenosi podatke samo putem kodiranog internetskog protokola (HTTPS), HTTP kolačić nema mogućnost pristupa sa strane korisnika (pristupiti mu može samo poslužitelj), a kolačić prve strane prenosi podatke samo unutar internetske domene s koje je postavljen.

U svrhu marketinga koriste se kolačići treće strane koji se postavljaju s internetske domene različite od one koju korisnik posjećuje, superkolačići koji potječu s vršne domene (.com, .org i sl.) i tzv. zombi kolačići koji se automatski obnavljaju nakon brisanja. Te vrste kolačića mogu narušavati privatnosti korisnika jer razmjenjuju podatke sa skrivenim poslužiteljem, velikim brojem poslužitelja ili ih je veoma teško izbrisati. Zbog mogućnosti zlouporabe kolačića, u Europskom parlamentu i vijeću Europske unije 2002. donesena je Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama, kojom je prihvaćanje kolačića odluka korisnika, a u Hrvatskoj su odredbe direktive od 2011. ugrađene u Zakon o elektroničkim komunikacijama.

Mornarički muzej u Puli (Marine Museum), specijalizirani muzej u sklopu Pomorskoga arsenala u Puli (→ Uljanik) osnovan početkom 1870-ih, u kojem su bili okupljeni predmeti i dokumenti austrougarske ratne pomorske povijesti.

Nalazio se u upravnoj zgradi Pomorskog arsenala, glavnoga središta za gradnju i održavanje austrougarske ratne flote, pa je za posjet Muzeju bilo potrebno odobrenje zapovjedništva. Postav je do 1900. sadržavao 618 predmeta i bio je izložen u tri izložbene dvorane, a poslije je zauzimao pet izložbenih dvorana. Muzejska građa predstavljala je povijest austrougarske mornarice, a činile su je mornaričke i etnografske zbirke (predmeti s istraživačkih putovanja, oruđe, slike i sl.). Neki od izložaka bili su modeli brodova za obalnu plovidbu i ratnih brodova iz XVIII. st., polumodeli i ostatci ratnih brodova, model talijanskoga razarača Cesare Rossarol, model spomenika poginulima u viškoj bitki (1866) i povelja austrijskom admiralu Wilhelmu von Tegetthoffu (1827–1871) za hrabrost (dar časnika sudionika bitke), zastava što ju je Don Juan Austrijski (1545–1578) navodno nosio na svom brodu u bitki kraj Lepanta (1571), pulene, trofeji, navigacijski instrumenti, oružje, zarobljene zastave iz Maroka, Tunisa, Egipta, Danske, Italije i dr.

U I. svj. ratu muzejski je prostor oštećen, no Muzej je djelovao do 1918., kada je došao pod upravu talijanske ratne mornarice. Iako ne postoji zapis o odluci o ukidanju Muzeja, izlošci su postupno preseljeni u muzeje u Italiji. Izlošci koji su još 1913. odneseni u Beč na Jadransku izložbu zbog ratnih okolnosti nikada nisu vraćeni, dio građe je 1921. preseljen u pulski gradski muzej (Museo Civico), a ostali su preneseni u muzeje La Spezije, Venecije, Milana i Padove. Nakon talijanske kapitulacije dio predmeta otpremljen je prema Beču, kada se nekima gubi trag. Potkraj II. svj. rata nekadašnji je prostor muzeja uništen.

Kao sljednik pulskoga Pomorskog arsenala, brodogradilište Uljanik pokrenulo je 1965. i 1976. inicijative za uspostavu brodograđevno-pomorskoga postava, odn. povratak izložaka nekadašnjega Muzeja, a u Povijesnome muzeju Istre (→ Povijesni i pomorski muzej Istre) 1995. izrađen je elaborat o prijedlogu zahtjeva za povratak građe iz Italije i Austrije, no zasad sve bez uspjeha.

HT muzej, specijalizirani muzej pošte i telekomunikacija, osnovan 1953. pod nazivom PTT muzej u sastavu poduzeća PTT Zagreb (→ HP − Hrvatska pošta), sa sjedištem u Zagrebu. Od početka smješten je u prvoj poštansko-brzojavnoj palači u Hrvatskoj izgrađenoj 1904. u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici. Godine 1999. muzej je ušao u sastav poduzeća Hrvatski Telekom (HT) u Zagrebu. Predmeti izloženi u stalnome muzejskom postavu prikazuju povijest prijenosa vijesti na području Hrvatske od rimskoga doba do danas. Čuva mnoge predmete iz povijesti pošte, telekomunikacija i filatelije kao jedini muzej te vrste u Hrvatskoj.

Telekomunikacijska građa sadržava predmete hrvatske telekomunikacijske tehničke baštine: telegrafske aparate, teleprintere, dijelove telegrafskih centrala, telefonske centrale različita stupnja tehnološkoga razvoja, telefonske aparate, kabele, vodove, mjerne instrumente i dr. Poštanska građa obuhvaća predmete i dokumente koji prikazuju povijesni razvoj pošte i organizaciju poštanske djelatnosti na tlu Hrvatske.

Filatelističku građu čine poštanske marke i ostale poštansko-filatelističke vrijednosti, među kojima su osobito vrijedna pretfilatelistička pisma (do 1850), a posebno mjesto zauzima Zbirka poštanskih maraka RH, koju prate izvornici likovnih rješenja, tipografski materijali te pripadajuća dokumentacija. Zbirka inozemnih poštanskih maraka, koja je ujedno i najveća zbirka HT muzeja (s više od 35 000 jedinica), popunjava se kontinuirano međunarodnom razmjenom.

vozila, sredstva namijenjena prijevozu putnika ili tereta kopnom. Osim kopnom, neka se vozila mogu kretati i vodom (amfibija) ili lebdjeti na maloj udaljenosti iznad površine (→ lebdjelica).

U vozila koja se kreću pripremljenom podlogom (cestovna vozila) ubrajaju se putnička (→ autobus; trolejbus; motocikl; bicikl), teretna (→ kamion, tegljač s poluprikolicom, kamion s prikolicom), kombinirana (tzv. kombiji), posebna (npr. ambulantno vozilo, cisterna, hladnjača, vozilo za odvoz smeća) te radna vozila (vatrogasno vozilo, čistilica, ralica za snijeg, autodizalica). Vozila se mogu kretati i neuređenim terenom (terenska vozila) ili biti prisilno vođena po posebno uređenom kolosijeku, kao npr. → željeznička vozila (u koja pripadaju → lokomotive, → motorni vlakovi i → vagoni). Vozilima se nazivaju i → uspinjače i → žičare. Većina je vozila o podlogu oslonjena kotačima, a iznimno gusjenicama, te skijama ili klizaljkama (→ saonice), koji omogućuju kretanje uz što manje trenje.

Vozilima se kadšto smatraju i samokretna sredstva koja služe za obavljanje različitih radova, no ona se češće nazivaju radnim strojevima (građevinski, šumarski, rudarski, poljoprivredni). Posebnu vrstu čine vozila namijenjena borbenom djelovanju (→ oklopna vozila). Vozilima se ne smatraju sredstva namijenjena prijevozu na vrlo kratkim udaljenostima (→ prenosila i dizala), a u hrvatskom zakonodavstvu ni sredstva namijenjena osobnom prijevozu slabo pokretnih osoba, koja se pritom ne kreću brzinom većom od brzine hoda.