BINA-Istra d. d., trgovačko društvo sa sjedištem u Lupoglavu osnovano 1995. radi financiranja, izgradnje i upravljanja Istarskim ipsilonom, cestovno-prometnim pravcem u Istri.







U mješovitom je hrvatsko-francuskom vlasništvu (francuska grupa Bouygues, → INA (sv. 2), Istarska autocesta, → Hrvatske autoceste i dr.). S Vladom RH potpisala je ugovor o koncesiji (1995) za financiranje, građenje i održavanje Jadranske autoceste te upravljanje njome na dionicama Dragonja–Pula i Kanfanar–Pazin–Matulji (I. i II. faza), u ukupnoj duljini od 145 km i, prema osnovnom ugovoru, na rok od 32 godine od puštanja u promet I. faze. Ugovor o koncesiji zasnovan je na modelu privatno-javnoga partnerstva i prvi je takav sklopljen u Hrvatskoj. U koncesiju je bila uključena već izgrađena dionica od Matulja do Pazina zajedno s tunelom Učkom, u ukupnoj duljini od 47 km te dionica Kanfanar–Medaki u duljini od 7 km, što je činilo ukupno 54 km, sve u profilu poluautoceste, a koncesijsko društvo BINA-Istra obvezalo se izgraditi preostalih 90 km poluautoceste i prema rastu prometne potražnje (prosječni godišnji promet iznosi više od 10 000 vozila na dan) drugu polovicu autoceste u ukupnoj duljini od 145 km (uključujući i drugu cijev tunela Učke).

Prva faza projekta odnosila se na izgradnju jednog kolnika buduće autoceste koji se sastoji od dva vozna traka na kojima se odvija dvosmjerni promet (dionica Dragonja–Pula i Pazin–Kanfanar). Druga faza projekta obuhvaćala je izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionici Dragonja–Pula i Kanfanar–Matulji. Prva se faza dijelila na fazu 1A i fazu 1B. Faza 1A odnosila se na izgradnju ceste na dionicama Kanfanar–Vodnjan i Kanfanar–Rogovići kao i izgradnju čvora Kanfanar, a puštena je u promet 1999., dok se faza 1B odnosila na dionice Medaki–Umag i Vodnjan–Pula (puštene u promet 2005. i 2006).

Druga faza projekta obuhvaćala je fazu 2A i fazu 2B, dok se faza 2B dijelila na dvije podfaze (2B-1 i 2B-2). Faza 2A odnosila se na izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionicama Umag–Pula i Kanfanar–Rogovići te na izgradnju pristupne ceste između čvorova Pula i Pomer. Faza 2A odnosila se i na poboljšanje postojeće dionice tunel Učka–Matulji. Dionice faze 2A puštene su u promet 2010. i 2011. Faza 2B-1 odnosila se na izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionici Rogovići–Vranja. Dionica autoceste A8 od Rogovića do Cerovlja otvorena je u punome profilu 2020., a 2021. od Cerovlja do Lupoglava te dio punoga profila prema Vranji kraj tunela Učke. Druga cijev tunela Učke duljine 5,63 km probijena je 2023. i dio je podfaze 2B-1, koja uz tunel uključuje i dopunu na puni profil izgradnjom drugoga traka od čvora Vranja do tunela Učke (portal Kvarner).













Ugovor za izgradnju drugoga kolničkog traka od tunela Učke (portal Kvarner) do čvorišta Matulji, dionice duge gotovo 10,3 km, potpisan je 2023. Predviđena je i izgradnja drugoga vijadukta preko rijeke Mirne te vijadukta Limska Draga, kako bi se završio puni profil te dionice autoceste. Nakon dovršetka tih dviju podfaza, mreža Istarskog ipsilona A8 i A9 bit će u cijelosti izgrađena u punome profilu te će se nakon dovršetka čvora Matulji spojiti s obilaznicom Rijeke, odnosno s mrežom autocesta. Rok koncesije BINA-Istre produljen je do 2041.







U potpunom je vlasništvu BINA-Istre poduzeće BINA-Istra Upravljanje i Održavanje, trgovačko društvo osnovano 1998., kojemu je osnovna djelatnost održavanje Istarskoga ipsilona, upravljanje njime i naplata cestarine. Sjedište mu je u Lupoglavu, a organizacijom, održavanjem te zaštitom ceste ukupne duljine 90 km (uključujući tunel Učku) i objekata bave se četiri službe s ukupno 220 zaposlenika (2023).

Uz druga dva koncesijska društva (Autocesta Zagreb–Macelj i Hrvatske autoceste), članica je strukovnoga udruženja HUKA (Hrvatska udruga koncesionara za autoceste s naplatom cestarine) osnovanoga 2003.

Calucem d. o. o., poduzeće za proizvodnju specijalnih cemenata sa sjedištem u Puli, osnovano 1925. kao dioničko društvo Società Istriana dei Cementi. Tvornicu je utemeljio poduzetnik Emilio Stock na mjestu bivše vojarne i skladišta austrougarske mornarice na otoku Svetom Petru, u središnjem dijelu južne obale Pulskog zaljeva (danas u sklopu gospodarske zone grada Pule).

Ubrzo nakon osnutka poduzeća potpaljene su dvije peći (1926), jedna za proizvodnju portlandskoga cementa na bazi tupine i druga za proizvodnju aluminatnoga (taljenoga) cementa, po licenciji francuskog proizvođača Lafargea koji se u Hrvatskoj do danas proizvodio jedino u Puli. Pulski aluminatni cement dobiva se mljevenjem aluminatnoga klinkera koji nastaje taljenjem mješavine boksita i vapnenca u šahtnim pećima. Osnovne su mu prednosti brzina vezivanja (za 15 sati postiže potrebnu čvrstoću), otpornost na visoke temperature (do 1450°C), zbog čega je desetljećima vrlo tražen proizvod na svjetskom tržištu, posebice u vatrostalnoj industriji, u radovima na visokim pećima i u moru. Najviše se primjenjuje za podne proizvode, vatrostalne opeke, ljepila za pločice, spojeve za fugiranje, specijalne i građevne žbuke.

Godine 1932. otvoren je novi pogon bijeloga portlandskog cementa i puštena je u rad termoelektrana snage 1200 KS (894 kW) koja je strujom opskrbljivala cijeli pogon i tvornicu odvojeno od gradske mreže. Nakon II. svj. rata tvornica je promijenila naziv u Tvornica portland i specijalnih cemenata Giulio Revelante (1949) i dosegnula ukupnu godišnju proizvodnju od 130 000 t aluminatnoga i bijeloga cementa. Tvornica se 1963. udružila s tvornicom cementa Koromačno (danas → Holcim Hrvatska) i tvornicom vapna u Most-Raši u SOUR Istarske tvornice cementa i hidratiziranog vapna. Proizvodni su kapaciteti modernizirani 1977. izgradnjom nove linije bijeloga portlandskog cementa, koja je ukinuta dvadesetak godina poslije. Od 1997. tvornica proizvodi jedino specijalni aluminatni cement (današnja proizvodnja približno 100 000 t na godinu) koji se gotovo u cijelosti izvozi u 60 zemalja.

Tvornica je 1993. prešla u većinsko vlasništvo njemačke grupacije Heidelberg Zement i promijenila naziv u Istra cement international d. d., odnosno od 2002. u Istra cement d. d. Polovicom 2006. Heidelberg Calcium Aluminates, u sklopu kojega je poslovao Istra cement, preuzelo je investicijsko poduzeće Mid Europa Partners (MEP) i tvornici promijenilo ime u Calucem d. o. o. (2006), dok su sjedište i inovacijski centar poduzeća bili u Mannheimu. Poduzeće Calucem d. o. o. zapošljavalo je približno 180 radnika od kojih je 138 radilo u pulskom proizvodnom pogonu. MEP je 2010. prodao tvornicu investicijskom fondu Argus Capital Partners, koji ju je 2016. prodao talijanskom privatnom dioničkom fondu Ambienta SGR. Španjolski proizvođač cementa Cementos Molins je 2021. od Ambienta SGR-a preuzeo potpuni udjel u poduzeću Calucem d. o. o., postavši drugi po veličini svjetski proizvođač aluminatnih cemenata u svijetu.

Poduzeće kontinuirano ulaže u aktivnosti istraživanja i razvoja. Surađuje s Građevinskim fakultetom u Zagrebu u okviru projekta Razvoj novog inovativnog ECO2Flex proizvoda (od 2020) kojega će rezultati pridonijeti smanjenju ugljikova otiska cementne industrije.

Ciglane Zagreb, poduzeće za proizvodnju opeke osnovano 1885. u Zagrebu kao Zagrebačko dioničko društvo tvornica opeka.

Radi proizvodnje tada najtraženijega građevnog materijala – opeke, poduzetnik Adolf Müller sagradio je ciglanu na području današnje zagrebačke četvrti Črnomerca. Pogon ciglane poslije se razvio u veliki industrijski pogon površine približno 70 000 m². Poduzeće je 1896. upisano kod sudbenog stola u Zagrebu kao Zagrebačko dioničko društvo tvornica opeka u Zagrebu, poslije u suvlasništvu građevinskog poduzeća i tehničke poslovnice Građevno poduzetništvo Müller i Lubynski arhitekt. Poduzeće je mijenjalo naziv u Ciglana A. Müller – Zagreb, Ciglane Gradskog narodnog odbora Zagreb te Ciglane Zagreb sa sjedištem u Zagrebu. Od 1951. poslovalo je pod nazivom Ciglane Zagreb.







Nakon smrti A. Müllera 1932., ciglanu je naslijedio sin Leo koji ju je proširio i pretvorio u najmoderniju u ovome dijelu Europe. Proizvodila se strojna opeka normalnog formata (dimenzija 25 cm × 12 cm × 6,5 cm) kojom se opskrbljivalo graditeljstvo grada Zagreba i okolice. U sklopu tvornice radnicima su se nudili različiti obrazovni i društveni sadržaji, na padinama Müllerova brijega kraj ciglane osnovano je prvo moderno industrijsko gospodarstvo s plantažama voća i vinogradima, a u Frankopanskoj ulici mikrobiološki laboratorij.

Najstariji pogon na rubu Kajfežova brijega radio je do 1945. Ondje je bila kružna Hoffmannova peć za pečenje opeke, s dimnjakom približne visine 35 m. Ekonomičnost proizvodnje ovisila je o tehničkoj opremljenosti koja se procjenjivala utroškom energije i proizvodnjom broja opeke po zaposleniku. Dok je primjerice potrošnja energije u pogonu s Hoffmannovom peći bila približno 7000 kJ/kg pečene gline, u pogonu s tunelskom peći i tunelskom sušarom bila je 3300 kJ/kg. Nakon 1965. počela je izgradnja novih tunelskih peći i umjetnih sušionica. Prvi pogon s dimnjakom srušen je između 1972. i 1975. i na tom je mjestu izgrađena tunelska peć. Poslije su izgrađena još tri pogona u kojima su do 1985. sve Hoffmannove peći zamijenjene tunelskima.

Pogone ciglane isprva su pokretali parni strojevi. Početkom 1955. započela je modernizacija tehnologije u ciglarstvu. Ciglane Zagreb prve su od svih proizvođača opeke u Jugoslaviji tehnološko gorivo (ugljen) zamijenile mazutom, a poslije mazut plinom. Osim novog tehnološkoga goriva, uvedene su komorne sušionice umjesto prirodnih zračnih sušionica. Tijekom vremena se asortiman robe proširio, odnosno osim klasične opeke normalnog formata izrađivali su se novi formati šupljih i saćastih opeka. Žuta glina (»žutica«) i sivi lapor iskopavali su se u glinokopima na rubu Kajfežova brijega i Müllerova brijega. Na Kajfežovu brijegu opekarska sirovina prestala se iskopavati 1974., a na Müllerovu brijegu 1979–80. Grmoščica, treće i najveće nalazište opekarske sirovine, otvorena je 1935. Izgrađena je transportna staza za kontinuiranu dobavu gline od Grmoščice do postrojenja za preradbu gline, a od 1980. sirovina se dobivala isključivo s tog ležišta. Kada je glinokop Grmoščica zatvoren, ciglana je prikupljala sirovinu s nekoliko gradilišta u gradu i na vlastitu zemljištu pohranjivala zalihe gline.





















Poduzeće je 1990. proizvelo 40 623 286 komada opeke, a 1991. proizvedeno je 31 745 574 komada ili 21,9% manje. Osim proizvodnjom opečnih proizvoda, poduzeće se još bavilo trgovinom na veliko drvom i građevnim materijalom, poslovanjem vlastitim nekretninama, trgovinom na malo prehrambenim i neprehrambenim proizvodima, uzgojem povrća, cvijeća i rasada, uzgojem gljiva, prijevozom robe, sakupljanjem i preradbom industrijskog otpada te vađenjem gline i kaolina. Potkraj 1991. zapošljavalo je približno 200 djelatnika, što je bilo 5,5% od ukupno zaposlenih u grupaciji proizvodnje opečnih proizvoda. Iako je godišnji kapacitet proizvodnje bio približno 70 milijuna komada opeke, zbog zastarjelosti strojeva nije bio ostvariv. Ciglana je radila gotovo 100 godina, sve do kraja 1990-ih kada je ostala raditi samo jedna peć sa smanjenim kapacitetom. Pogoni ciglane ugašeni su 2006., a poduzeće je 2011. prestalo s radom. Tvornicu su karakterizirala dva preostala dimnjaka od njih ukupno pet. Visina zapadnog dimnjaka bila je 49,8 m i unutarnjeg radijusa od 175 cm dok je visina istočnog dimnjaka bila 62,2 m i unutarnjeg radijusa od 278 cm. Visoki su dimnjaci uklonjeni (2021) jer je došlo do njihova oštećenja. Danas je kompleks zapušten s otvorenim pitanjem buduće izgradnje na tom prostoru, a dio se rabi kao skladišta i trgovine.







Orešić, Mladen (Rab, 25. IV. 1951), industrijski dizajner, zapažen po dizajnu namještaja i opreme za interijere.

Diplomirao je 1978. na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost (danas Universität für angewandte Kunst) u Beču, u klasi Hansa Holleina. Od 1979. radio je kao dizajner i rukovoditelj Odjela za razvoj programa u tvornici namještaja Jadran (→ Jadran d. d. TMN) iz Zagreba, a od 1982. obavljao samostalnu profesionalnu djelatnost umjetnika dizajnera. Od 1989. je honorarno predavao na → Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen od 1997., redoviti profesor od 2012; umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Projektiranje–industrijski dizajn I–VI na preddiplomskome studiju te Industrijski dizajn I–IV na diplomskome studiju. Autor je mnogobrojnih uspješnih dizajnerskih rješenja namještaja, poput sustava stolica za poslovne prostore Ergoline (1983), namještaja za opremanje objekata Modres (1984), opreme sportskih objekata UNI 87 (1986) – sve za poduzeće Jadran, niza interijera i opreme poslovnih prostora te kolekcije namještaja Dimensia+ (2022) za robnu marku Metoda poduzeća → Spin Valis (sv. 2) iz Požege. Bio je urednik prvoga broja Godišnjaka hrvatskog dizajna (1999). Suosnivač je Društva dizajnera Hrvatske (→ Hrvatsko dizajnersko društvo; 1983), kojega je bio predsjednik 1997–2001. Sudjelovao je na mnogim izložbama te je dobitnik značajnih nagrada (Zagrebačkoga salona, 1986. i 1994., Privredne komore Jugoslavije, 1986., Zagrebačkog velesajma Mobil Optimum, 1986., 1987., 1988., 1989. i 1991); odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999) te nagrađen Nagradom za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva (2025).



















Abakumov, Nikolaj Pavlovič (Ljgov, Rusija, 4. III. 1882 – Grozni, Rusija, 9. VI. 1965), geodet, jedan od utemeljitelja suvremene položajne astronomije u Hrvatskoj.

Vojno učilište završio je u Kijevu 1903. Geodetski odjel Nikolajevske više vojne akademije u Moskvi upisao je 1910., te je radio u Pulkavskom opservatoriju kraj Sankt Peterburga gdje je 1914. diplomirao. Sudjelovao je u određivanju razlike duljine Pariz–Pulkovo. Od 1918. radio je kao astronom Geodetske uprave u Kijevu, istodobno je predavao geodeziju u Tehničkom institutu, te od 1919. višu geodeziju na Geografskom odsjeku Fizikalno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Kijevu. Predavao je i vojnu topografiju na Vojnom učilištu, te je 1919. postao načelnik ukrajinske glavne geodetske uprave.

U Kraljevinu SHS doselio se 1921. i zaposlio u Vojno-geografskom institutu u Beogradu u svojstvu triangulatora na postavljanju i mjerenju triangulacije viših redova u Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji. Godine 1924. bio je član odbora Generalne direkcije katastra, kada je njegovim zauzimanjem za katastarski premjer prihvaćena Gauss-Krügerova projekcija. U određivanju razlike geografskih duljina u okviru Međunarodnoga geodetskog saveza sudjelovao je 1926. a sljedeće je godine obavljao astronomske radove u Makedoniji. Godine 1927. zaposlio se kao redoviti profesor na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet) gdje je do 1950. predavao višu geodeziju, sfernu i praktičnu astronomiju, matematičku i praktičnu kartografiju, geofiziku i fotogrametriju.

Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem Järinova bazisnog pribora, Gauss-Krügerovom projekcijom i položajnom astronomijom gdje je važan njegov doprinos u određivanjima geografskih širina i ispitivanju uzroka raznih pogrešaka. Prema njegovoj inicijativi i stručnim uputama izgrađen je i opremljen astronomski paviljon u Maksimiru 1937. gdje je izveo prva ispitivanja i opažanja pri određivanju geografske širine. Objavio je oko 40 znanstvenih i stručnih radova, te je autor skripta Sferna astronomija (1949) i Viša geodezija (1949−50). Za dopisnoga člana JAZU-a izabran je 1948. Od 1951. živio je u SSSR-u, u Taškentu (danas u Uzbekistanu) i Groznome (danas u Rusiji).

Antonini, Mario (Zagreb, 21. IV. 1929), arhitekt i industrijski dizajner, pridonio unaprjeđenju industrijskog dizajna i povezivanju dizajnera i naručitelja iz industrije.

Diplomirao je na → Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1955. i isprva radio kao slobodni umjetnik baveći se ponajprije dizajnom namještaja i oblikovanjem interijera. Potkraj 1950-ih s Borisom Babićem dizajnirao je kolekciju namještaja za → Drvnu industriju Novoselec; sv. 2 (ormar, kauč, pisaći stol, ormarići), koje je serijska proizvodnja započela 1961. Jedan je od pokretača Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) 1955., osnovanoga pri ULUPUH-u (→ Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) s ciljem promicanja i unaprjeđenja kvalitete oblikovanja industrijskih proizvoda. Bio je član → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) u Zagrebu od osnutka 1963., te od 1969. njegov dugogodišnji ravnatelj. Jedan je od inicijatora osnivanja → Hrvatskoga dizajnerskog društva 1983. te → Studija dizajna u Zagrebu 1989. Izlagao je na skupnim izložbama: Zagrebački trijenale (1955. i 1959), Stanovanje za naše prilike (Ljubljana 1956), Umetnost i industrija (Beograd 1956), Triennale di Milano (1957., srebrna medalja i prva nagrada publike), Porodica i domaćinstvo (Zagreb 1957., 1958. i 1960), Jugoslovenska primenjena umetnost (Varšava 1959. i Budimpešta 1960). Sa skupinom SIO dobio je Nagradu grada Zagreba za primijenjenu umjetnost (1958).







Pasinović, Antoaneta (Split, 29. VIII. 1942 – Zagreb, 13. VII. 1985), arhitektica, jedna od najistaknutijih hrvatskih kritičarki i teoretičarki arhitekture i urbanizma.

U Zagrebu je diplomirala 1966. na Arhitektonskome fakultetu, potom je pohađala poslijediplomski studij povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu. Djelujući kao nezavisna kritičarka, od 1960-ih do smrti intenzivno je i angažirano pratila zbivanja u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu. Oslonjena na marksističku kritičku teoriju frankfurtske škole te nadahnuta idejama Gastona Bachelarda i Rolanda Barthesa, shvaćala je arhitekturu prije svega kao humanističku i društveno-odgovornu disciplinu te naglašavala njezine povijesno-kulturne i psiho-socijalne temelje, a slojevitim pristupom i analizama težila je cjelovitoj teorijsko-kritičkoj misli o kulturi prostora. Trajno je branila javni interes, upozoravala na opasnost od podređenosti arhitekture profitu te zagovarala ideju osmišljenog zajedništva, koje bi omogućilo zdraviji, solidarniji i čovjeku prilagođen grad. Istaknula se lucidnim i argumentiranim uvidima pri razmatranju nesuglasica, pogrešaka i promašaja poslijeratne zagrebačke arhitektonske prakse, poput primjerice suvremenih interpolacija (zgrada Željpoha na tadašnjem Trgu maršala Tita, 1963) i stanogradnje utemeljene na iskrivljenom poimanju ideje o životnom minimumu (»spavaonice u pustoši gradilišta« u Novome Zagrebu). Kritički je sagledavala i arhitekturu drugih regija, upozoravajući na negativne posljedice turistifikacije i izostanka dosljedne politike izgradnje na jadranskoj obali. Osim kritičkim i teorijskim radovima, za javni se interes zauzimala i stvaralački, prijedlozima za uređenje javnih prostora u okviru sekcije Prijedlog Zagrebačkoga salona; s Mirom Halambek-Wenzler suautorica je projekta pješačke staze kroz šumu Tuškanac u Zagrebu koja je trebala spajati Frankopansku ulicu s Cmrokom (1979). Djelovala je i urbanim intervencijama i prosvjednim akcijama (Od vječnosti do kiča – prijedlog za reanimaciju Tkalčićeve ulice u Zagrebu, 1981), kao i izložbama (SOS za stari i dobri grad Zagreb, 1977; Urbana obmana ili obnova, 1985) kojima se zalagala za suživot umjetnosti, arhitekture i prostora (Zatečeno u atelijeru, 1980), te podupirala pojedine arhitektonske opuse, nerijetko mladih arhitekta (Izazov, 1970; Grujo Golijanin, 1970). Tekstove je objavljivala i u novinama i časopisima Čovjek i prostor,  Arhitektura, Telegram, Život umjetnosti, Oko, Sinteza (Ljubljana). Bavila se i scenografijom i kostimografijom za kazalište i televiziju.

Begović, Saša (Bjelovar, 21. III. 1967), arhitekt, predstavnik suvremenoga izraza u arhitekturi.

Diplomirao je 1997. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Zajedno s → Markom Dabrovićem, → Tatjanom Grozdanić Begović i → Silvijem Novakom osnovao je 1994. arhitektonski ured → Studio 3LHD, u kojem kao odgovorni partner djeluje do danas. Gostujući je predavač na više fakulteta u Hrvatskoj i inozemstvu, među ostalim na tehničkim sveučilištima u Grazu, Beču i Münchenu, arhitektonskim fakultetima u Ljubljani i Zagrebu te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. U okviru tima autor je mnogobrojnih javnih, stambenih, sportskih i ugostiteljsko-turističkih objekata te urbanih rješenja. Među realizacijama ističu se: Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), obiteljska kuća J2 u Čačkovićevoj ulici u Zagrebu (2005–07), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), zgrada Urania na Kvaternikovu trgu (2018–19), kampus Infobip u Klari (2019–22), stambeni blok Park kneževa između Branimirove i Bornine ulice (2022) – sve u Zagrebu, kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Stručne članke objavljuje u časopisima → Oris i → Čovjek i prostor, kojemu je bio glavni urednik 2000–01. Kao dio tima Studija 3LHD osvojio je mnogobrojne nagrade, među ostalima Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festivalu (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Prostor, znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi od 1993., u prva dva godišta tromjesečno, a potom polugodišnje. Objavljuje izvorne znanstvene radove, prethodna priopćenja i pregledne znanstvene radove iz područja arhitekture i urbanizma te srodnih područja sadržajno vezanih uz osnovne teme na hrvatskom i engleskome jeziku. Iznimno objavljuje i stručne članke analitičkog karaktera, a prateći sadržaji donose recenzije i prikaze knjiga, časopisa i znanstvenih skupova te sažetke obranjenih doktorskih disertacija i magistarskih radova. Časopis ima i međunarodno uredništvo, indeksiran je u međunarodnim bazama podataka, a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.









Novak, Silvije (Rijeka, 22. I. 1971), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1996. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Jedan je od osnivača (zajedno sa → S. Begovićem, → M. Dabrovićem i → T. Grozdanić Begović) i odgovorni partner arhitektonskoga → Studija 3LHD u Zagrebu, u kojemu djeluje od 1998. Suautor je mnogobrojnih javnih, stambenih, sportskih i ugostiteljsko-turističkih objekata te urbanističkih rješenja. Među realizacijama koje je sve ostvario u suradnji sa Studijem 3LHD ističu se Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), Aquatica – slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), rekonstrukcija nekadašnjega kina Urania u poslovni prostor Studija 3LHD te prostor za javna događanja (2018–19), kampus Infobip (2019–22), oboje u Zagrebu, kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Pisao je tekstove u periodici, Arhitektura i Čovjek i prostor. U sklopu suradnji s arhitektonskim Studijem 3LHD osvojio je mnogobrojne nagrade, među ostalima Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Kartografija i geoinformacije (KiG), znanstveno-stručno-informativni časopis → Hrvatskoga kartografskoga društva. Izlazi od 2002. U početku je izlazio jednom na godinu, a od 2006. u tiskanom i elektroničkom obliku izlazi dva puta na godinu. Objavljuje izvorne znanstvene članke, pregledne radove, preglede novih knjiga, časopisa i drugih publikacija i vijesti, te prati važnije znanstveno-stručne događaje u zemlji i inozemstvu na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis ima međunarodno uredništvo, citiran je u bazama podataka Scopus, Directory of Open Access Journals database (DOAJ), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Izlazi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Državne geodetske uprave i Hrvatske komore ovlaštenih inženjera geodezije.







Hrvatsko kartografsko društvo (HKD), strukovna udruga kartografa i osoba koje pokazuju posebno zanimanje za kartografiju i srodna područja. Osnovano je 2001. u Zagrebu, a sljednik je Sekcije za kartografiju → Hrvatskoga geodetskoga društva. Osnovano je s ciljem razvoja i promicanja kartografije i srodnih područja, poticanja primjene znanstvenih dostignuća u svim oblicima kartografske djelatnosti i razvijanja međunarodne suradnje. Društvo organizira znanstvena i stručna predavanja, skupove, seminare, izložbe i kartografska savjetovanja. Od 2002. izdaje znanstveno-stručni časopis → Kartografija i geoinformacije. Hrvatsko kartografsko društvo predstavlja Hrvatsku u Međunarodnom kartografskom društvu (ICA).

Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije (HKOIG), samostalna i neovisna strukovna organizacija ovlaštenih inženjera geodezije te stranih osoba geodetske struke s priznatim inozemnim stručnim kvalifikacijama. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Djelatnost komore uključuje promicanje i unapređenje geodetske struke organiziranjem nastupa prema široj javnosti, sudjelovanjem u kreiranju i provođenju europskih politika, poticanjem i sudjelovanjem u pripremi projekata te sudjelovanjem pri oblikovanju gospodarskih sustava i mjera ekonomske politike u području geodezije. Komora vodi evidencije ovlaštenih inženjera geodezije i ureda te svih osoba i njihovih stručnih suradnika koji obavljaju stručne geodetske poslove, provodi stručni nadzor te izdaje i oduzima pečat i iskaznicu ovlaštenog inženjera geodezije ili stručnog suradnika; organizira i provodi stručno usavršavanje ovlaštenih inženjera geodezije koji su stalni sudski vještaci ili kandidati za stalne sudske vještake, obavlja nadzor privremenog odnosno trajnog obavljanja stručnih geodetskih poslova koje obavljaju strane ovlaštene fizičke osobe u RH; surađuje s nadležnim državnim tijelima u provedbi smanjenja pretjeranog opterećenja za pružatelje usluga te radi na razvoju digitalne e-procedure za podnošenje zahtjeva i izdavanje potvrda iz službenih evidencija putem integriranog sustava e-poslovanja. Samostalno i u suradnji organizira savjetovanja, predavanja te simpozij HKOIG-a popraćenog zbornikom radova.







Studio 3LHD d. o. o., arhitektonski studio koji su u Zagrebu 1994. osnovali Saša Begović (Bjelovar, 21. III. 1967), Tatjana Grozdanić Begović (Zagreb, 29. III. 1968) Marko Dabrović (Dubrovnik, 28. XI. 1969) i Silvije Novak (Rijeka, 22. I. 1971). Godine 2016. kao odgovorna partnerica pridružila im se i Paula Kukuljica (Oakville, Kanada, 31. III. 1976). Trenutačno je jedan od najboljih hrvatskih arhitektonskih studija.







Zasnivajući svoj rad na multidisciplinarnom istraživanju i interakciji arhitekata, urbanista, dizajnera i umjetnika, studio je izveo mnogobrojne objekte javne, stambene, turističke, sportske i druge namjene te uredio mnoge javne prostore. Među njima ističu se Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), hrvatski paviljoni na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005) i Zaragozi u Španjolskoj (2008), Sportska dvorana Bale (2005–07), Riva u Splitu (2006–07), Sportski centar Zamet u Rijeci (2009), hoteli Lone u Rovinju (2010–11), LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18) i Grand Park u Rovinju (2017–19), slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), kampusi Infobip u Zagrebu (2019–22) i Rimac u Kerestincu (u izgradnji), stambeni blok Park kneževa u Zagrebu (2022), te prenamjena i preuređenje kina Lika u Zagrebački plesni centar (2003–09) i kina Urania u poslovni prostor 3LHD-a kao i prostor za javna događanja (2018–19), oba u Zagrebu. Interdisciplinarni pristup radu potvrđuju kolekcija vanjskoga namještaja Umomoku i sustav polica Shtef–Shelf (u suradnji s poduzećem → Prostoria, 2016), te ambijentalna rasvjetna tijela Root i BoRoot (u suradnji sa studijem 2rPi i V. Križanićem, 2017).









































































Studio je predstavljao Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji (2010), te sudjelovao na izložbama Mare nostrum na Bijenalu arhitekture u Rotterdamu (2005., 2007) i New trajectories. Contemporary architecture in Croatia and Slovenia na Sveučilištu Harvard u Bostonu (2008). Presjek najznačajnijih projekata studija objavljen je u četiri izdanja 3LHD Catalogue (2014., 2017., 2019., 2022), te u katalogu izložbe 3LHD interakcije (2016). Za svoj rad primio je niz domaćih i nekoliko važnih međunarodnih priznanja. Među hrvatskima ističu se nagrade Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015), a na međunarodnoj razini nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Klesarstvo i graditeljstvo, znanstveno-stručni časopis Klesarske škole u Pučišćima na Braču. Izlazio je od 1990. do 2021., u početku tromjesečno, a od 2015. polugodišnje. Prvi urednik bio je Tomislav Bužančić, a od 2012. Radoslav Bužančić. Objavljuje radove iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i graditeljstva, očuvanja i zaštite kulturne baštine i kulturnog identiteta sredine, tehnologije obradbe i zaštite kamena, te geologije i rudarstva. Didaktička vrijednost sadržana je u temama iz područja umjetnosti i klesarstva, kiparstva i dizajna u kamenu namijenjena najširem krugu čitatelja te učenicima i studentima. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2011.

Pavešić, Zvonimir (Zagreb, 24. X. 1907 – Zagreb, 9. II. 1978), arhitekt, istaknuo se realizacijama industrijske i stambene arhitekture.

Diplomirao je 1933. na Arhitektonsko-inženjerskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Još za studija počeo je raditi u zagrebačkim arhitektonskim poslovnicama (Fischer, Cernjak i Neumann, Neuberger i dr.). Godine 1936. dobio je ovlaštenje i potom otvorio vlastitu poslovnicu. Od iste je godine na matičnom fakultetu volontirao kao asistent na Stolici (poslije Kabinet) za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo, gdje je 1940. postao honorarnim nastavnikom, od 1941. vodio Kabinet, od 1943. bio izvanredni profesor; predavao je kolegije Projektiranje gospodarskih, industrijskih i prometnih zgrada, Proračun, organizacija i izvađanje gradnja te Enciklopedija građevinarstva. Uspostavom Banovine Hrvatske 1939. postao je banski savjetnik i predstojnik Odjela za tehničke radove Banovine Hrvatske planirajući zaštitu od poplava rijeka Mure, Drave i Trnave, ali je te dužnosti nakon uspostave NDH 1941. razriješen. Godine 1943. njegovo je imenovanje za izvanrednoga profesora stavljeno izvan snage, a kraj II. svj. rata 1945. dočekao je u zatvoru. Nakon rata radio je kao stručnjak za gospodarsko i industrijsko zgradarstvo u BiH, te u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu, a nakon njegova raspada 1954. vodio je vlastiti Arhitektonski projektni biro Pavešić (potom Ivančica, te Ilica 21), sve do umirovljenja 1975.







U duhu međuratne moderne projektirao je i izveo najamne kuće u Zvonimirovoj ulici 5 i 11, Novakovoj 9, Vrbanićevoj 7, palaču Hrvatskog mesarskog društva na uglu Fabkovićeve 1 i Ulice kneza Ljudevita Posavskog, obiteljske kuće u Zagrebu (Ksaverska cesta, Gajdekova ulica), Sisku, Ljubljani i Podkorenu, te niz gospodarskih zgrada i pogona, kojima se u poslijeratnom razdoblju potpuno posvetio (klaonice u Subotici, Splitu i Čakovcu, hladnjače poduzeća Dalma u Splitu, tvornica Cetinka u Trilju, vrtlarski pogon Flora u Zagrebu, tvornice za preradbu voća i povrća u Gani, Alžiru i Maliju, i dr.). Od 1935. do 1939. sudjelovao je u radu Udruženja jugoslavenskih inžinjera i arhitekta kao tajnik sekcije Zagreb (od 1940/41. Društvo inženjera / Hrvatsko društvo inženjera; → Hrvatski inženjerski savez; sv. 4.), a potom i njezin potpredsjednik.

Građevinar, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga saveza građevinskih inženjera (HSGI). Izlazi od 1949., a sljednik je → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, koji je izlazio od 1880. i bio među prvim stručnim graditeljskim časopisima na jugoistoku Europe. Nakon Viesti tiskani su časopisi Inženjer (1913–14), Tehnički list (1919–38), usporedno Građevinski vjesnik (1932–41), Tehnički vjesnik (1941–44; Tehnički vjestnik od 1943) te Bilten građevinskih poduzeća Hrvatske (1946–48) koji od 1949. izlazi pod današnjim nazivom Građevinar. Od 1953. časopis je glasilo organizacije građevinskih inženjera i tehničara Hrvatske. Izlazio je mjesečno, u razdoblju 1951–56. dvomjesečno, najčešće kao dvobroj, te je u početku obrađivao teme iz područja tehnologije građenja i donosio prikaze raznih tehnika gradnje namijenjenih širokom krugu čitatelja. Od 1951. počeo je objavljivati prve tekstove znanstvenog karaktera, a od 1958. pojedini brojevi su tematski posvećeni poduzećima, projektantskim organizacijama i njihovim dostignućima, pojedinim disciplinama te zasebnim građevinama. Danas časopis objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora na hrvatskom i engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Donosi stručne i stručno-informativne priloge iz građevinarstva, povijesti graditeljstva i graditeljskoj baštini, zaštiti okoliša i srodnih područja te vijesti iz HSGI-ja i drugih udruga i institucija povezanih s graditeljstvom. Od 2012. provodi se dvostruka anonimna recenzija članaka. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a suizdavački potpomažu Hrvatska komora inženjera građevinarstva te vodeća hrvatska poduzeća iz područja građevinarstva. Indeksiran je u mnogobrojnim međunarodnim bazama podataka specijaliziranima za tehničke znanosti, a na portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa dostupan od 2007.







Franić, Igor (Zagreb, 22. XI. 1963), arhitekt, predstavnik suvremenog izraza u arhitekturi, osobito se istaknuo projektiranjem javnih i poslovno-stambenih zgrada.

Diplomirao je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome neko je vrijeme boravio i radio u Londonu, a od 1996. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 2020. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje izvođač je kolegija Radionica arhitektonskog projektiranja II – sport, Zgrade za kulturu, Studio III i dr. Od 2005. u Zagrebu vodi vlastiti projektni ured Studio za arhitekturu.







Na načelima modernizma koja nadograđuje suvremenim izričajem, projektira zgrade javne namjene, stambeno-poslovne i odgojno-obrazovne zgrade te obiteljske kuće. Među realizacijama ističu se dječji vrtić u Stonu (1995–98), zgrada POS-a u Gospiću (2004), sportska dvorana uz osnovnu školu u Grudi (2006), obiteljske kuće MY i NY na Korčuli (2009–11), kuća O u Rakovici kraj Samobora (2024), u Zagrebu – poslovno-stambene zgrade Mercator na Zagrebačkoj aveniji 92 (2007), Novoj cesti 3, 5 i 7 (2008–10), VBZ u Velikopoljskoj 12 (2008–10), Vrbani III u Kuzminečkoj 10 (2011), te posebice Muzej suvremene umjetnosti na Aveniji Dubrovnik 17 (1999–2009) i zgrada Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe SEECEL u Cimermanovoj 88 na Kajzerici (2013–20). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2002) i »Viktor Kovačić« (2010., 2020).













Peroš, Bernardin (Gornje Selo na Šolti, 15. I. 1948), građevinski inženjer i stručnjak za sigurnost metalnih i drvenih konstrukcija.

Diplomirao je 1976. na Građevinskome fakultetu u Sarajevu, a doktorirao 1995. disertacijom Sigurnost konstrukcija dominantno opterećenih vjetrom (mentor → V. Milčić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Od 1976. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), a kao redoviti profesor od 2003. Predavao je kolegije Metalne konstrukcije I i II, Metalne konstrukcije u hidrotehnici, Metalne i drvene konstrukcije, Posebna poglavlja iz metalnih konstrukcija i Teorija sigurnosti konstrukcija. Bio je voditelj Katedre za metalne i drvene konstrukcije (1995–2006) te dekan (2007–10) Fakulteta. Bio je gostujući profesor Građevinskoga fakulteta u Sarajevu 2001–11. Umirovljen je 2016.

Znanstveno i stručno bavio se analizom sigurnosti građevina pri dinamičkom djelovanju vjetra te sigurnosti čeličnih konstrukcija u slučaju požara. Izradio je više ekspertiza, studija i revizija mehaničke otpornosti i stabilnosti složenih građevina te bio voditelj i surađivao u projektima razvoja novih tipova stupova za energetiku i telekomunikacije i djelovanja vjetra na građevine. Autor je djela Uvod u teoriju sigurnosti nosivih konstrukcija (s V. Milčićem, 2003), Čelični i spregnuti mostovi (s D. Markulakom et al., 2006), Sigurnost konstrukcija u požaru (s I. Bokom, 2015) i Utjecaj vjetra na konstrukcije (2018), glavni urednik monografije Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu: 1971.– 2001. (2001) te suradnik monografije Otok Šolta (2012). Od 2016. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu te je 2017. izabran za suradnika Odjela građevinarstva i geodezije Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.

Planinšek, Bruno (Zagreb, 27. VI. 1930 – Zagreb, 20. X. 2002), industrijski dizajner, ostvario je jedan od najznačajnijih opusa u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Završio je arhitekturu 1955. na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, gdje je stekao naobrazbu zasnovanu na avangardnim eksperimentalnim modelima utemeljenima na tradiciji Bauhausa. Bavio se dizajnom kao slobodnom profesijom i kao suradnik mnogobrojnih poduzeća, među ostalima Elektrona iz Samobora (1956–62), Saponije iz Osijeka (1956–61), RIZ-a (Radio industrija Zagreb, 1964–80) te Tvornice računskih strojeva iz Zagreba (TRS, 1980–81).







Njegov dizajn odlikovala je jednostavna funkcionalna estetika suvremenih obilježja. U tom se polju afirmirao već 1956., dizajniravši ambalažu tekućega deterdženta BIS za poduzeće Saponia. Za Saponiju i još nekoliko manjih poduzeća dizajnirao je također izložbene paviljone i interijere prodavaonica, a za poduzeća elektroničke opreme Elektron, RIZ i TRS oblikovao je niz uređaja poput gramofona, televizora, pojačala, stereouređaja, džepnih računala, pomagala za dijabetičare i dr., među kojima su mnogi predstavljali pionirske proizvode na jugoslavenskom tržištu. Njegov je najveći međunarodni uspjeh dizajn električnoga mlinca za kavu MIKI za Elektron, koji je bio predstavljen 1965. na izložbi industrijskoga dizajna do deset američkih dolara u St. Louisu te potom otkupljen za fundus Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Beogradu, Parizu, Tbilisiju, Torinu. Za svoj rad dobio je mnogobrojna priznanja i nagrade, među ostalima Nagradu grada Zagreba (1962) i »Vladimir Nazor« (1970).













Radić, Zvonimir (Zagreb, 13. IV. 1921 – Zagreb, 15. I. 1985), arhitekt i industrijski dizajner, zapažen po doprinosu teoriji dizajna.

Upisao je studij arhitekture 1945. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu (diplomirao je 1956). Tijekom studija radio je s → Vladimirom Turinom na nekoliko nagrađivanih projekata. Radeći postav izložbe Autoput bratstva i jedinstva u Zagrebu i Beogradu 1950., surađivao je s → Vjenceslavom Richterom, Ivanom Piceljom i Aleksandrom Srnecom, kojima se 1951. priključio u osnivanju grupe → EXAT 51. Baveći se problemima suvremenog oblikovanja u industriji i arhitekturi, u Zagrebu je pri ULUPUH-u (→ Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) potaknuo osnivanje Sekcije za industrijsko oblikovanje 1951. i Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) 1955., te → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) 1963., u kojem je bio aktivan do 1967. Posvećen radu na edukaciji novih naraštaja dizajnera, u Zagrebu je pokrenuo i vodio Osnovni kurs oblikovanja u Školi primijenjenih umjetnosti (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) 1951/52., predavao kolegije Oblikovanje industrijskog proizvoda i Suvremeni prostorni koncept na Arhitektonskom odsjeku → Akademije za primijenjenu umjetnost 1953–55., te je na Akademiji likovnih umjetnosti bio honorarni nastavnik kolegija Industrijsko oblikovanje od 1963., docent od 1969., te redoviti profesor od 1981. Bio je aktivan član Međunarodnoga vijeća udruga za industrijski dizajn ICSID (International Council of Societies of Industrial Designers, danas World Design Organisation) od 1961., u kojem je 1963. imenovan predsjednikom Izvršnog odbora za odgoj i obrazovanje te je razvijao smjernice za djelovanje visokoškolskih ustanova za dizajnersku edukaciju.

Kučinac, Blaženka (Zagaj pod Bočem, Slovenija, 9. XI. 1937), industrijska dizajnerica, zapažena po uspjelom dizajnu velikoserijskih garnitura namještaja.







Završila je Školu primijenjenih umjetnosti, Odjel za unutarnju arhitekturu u Zagrebu 1958., te studij Proizvodnja namještaja na Drvnotehnološkom odsjeku Šumarskoga fakulteta u Zagrebu 1977. Od 1958. stjecala je radna iskustva kao industrijski estetičar u Zagrebačkoj tvornici pokućstva (→ Šavrić; sv 2). Radila je 1960–80. u osječkoj tvornici namještaja Ivo Marinković (→ Mobilia; sv. 2), gdje je doživjela vrhunac karijere kao dizajnerica namještaja. Među ostalim oblikovala je mnogobrojne garniture i komade namještaja proizvedene u velikim serijama (tri programa namještaja za dnevne sobe Osijek, modularna dječja soba Pipi i dr.). Nakon povratka u Zagreb radila je kao arhitektica-savjetnica u Robnoj kući Šipad u Dubravi (1980–82), te u obrtničkoj zakladi Solidarnost kao projektantica namještaja i voditeljica salona. Umirovljena je 1991. Samostalno je izlagala na Bijenalu industrijskog oblikovanja u Ljubljani (1971), te na Zagrebačkom salonu (1973. i 1977). Nagrađeni su joj radovi blagovaonica T-620 (izložba Porodica i domaćinstvo u Zagrebu, 1963), stolica Kristina (V. sajam nameštaja i unutrašnje opreme u Beogradu, 1967) te dječja soba Pipi (Dizajn centar Beograd, 1972). Dobitnica je Nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo (2020).



















Odak, Tomislav (Proložac kraj Imotskoga, 27. I. 1941 – Zagreb, 16. III. 2009), arhitekt, osobito se istaknuo stambenom arhitekturom.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Godine 1964–91. radio je u projektantsko-građevinskim poduzećima → Tempo i Interinženjering u Zagrebu, a od 1992. s → Brankom Silađinom vodio je biro Odak-Silađin. Bio je honorarni asistent na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu 1981–83 (kolegiji Arhitektonsko projektiranje III, IV; Apsolventski rad). Projektirao je stambene zgrade, naselja, škole, javne građevine i industrijske pogone. U svojim je djelima nastojao individualizirati svoj arhitektonski izričaj kako bi limitiranom oblikovanju kolektivne stambene arhitekture dao samosvojnost i prepoznatljivost usavršavanjem funkcionalnosti tlocrta i ekonomičnošću gradnje. Među njegovim ostvarenim projektima ističu se: stambene zgrade u Beethovenovoj ulici 1 u Prečkom (s V. Cimaš, 1975), Vijencu Frane Gotovca 8–14 u Dugavama (1980), Varićakovoj 1–12 u Sloboštini (1984), Prikrilovoj 3–17 na Jarunu (1984), hotel za samce Ministarstva unutarnjih poslova na Krugama 52 (1987), stambeno naselje Aero Borongaj u ulici Borongaj aerodrom 10–10D i 14–16A (1989), zgrada Ministarstva unutarnjih poslova u Ilici 335 (1997) – sve u Zagrebu, kao i osnovna škola u Svetom Križu Začretju (s T. Kožarićem, 1971–74), srednja škola u Vrbovcu (s T. Kožarićem, 1976–77) i stambeni nizovi u Samoboru (1989–94). Objavljivao je mnogobrojne tekstove u stručnoj publicistici; izbor tih tekstova objavio je u knjizi Arhitektonske kronike (2009). U monografiji Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća. Neostvareni projekti (2006) razmatra prijelomne točke u povijesti hrvatske arhitekture XX. st. uspostavljajući relacije između zbivanja u arhitekturi i društvenih okolnosti u kojima je nastajala. Bio je urednik časopisa Arhitektura (1989–91). Izlagao je samostalno u zemlji i inozemstvu (Ljubljana, Klagenfurt, Beograd, Sarajevo, Osijek, Zadar). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona (1974., 1976., 1988), Borbe (1980., 1989), »Drago Galić« (1984., 1994) i »Neven Šegvić« (2009).



















Vukić, Feđa (Zadar, 19. XI. 1960), povjesničar umjetnosti, kritičar i teoretičar dizajna, promicatelj hrvatskog grafičkog i industrijskog dizajna.

Diplomirao je 1984. povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zadru. Stručno se usavršavao 1994–95. na The Wolfsonian Foundation Research Center u okviru Florida International University u Miami Beachu u SAD-u. Doktorirao je 2005. na Sveučilištu u Ljubljani disertacijom Oblikovanje in dizajn v petdesetih letih na Hrvaškem in v Sloveniji (mentor S. Bernik). U → Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (sv. 2) predavao je 1987–94., a od 1994. zaposlen je na Studiju dizajna pri → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2015. u zvanju redovitoga profesora. Nositelj je kolegija Uvod u povijest dizajna, Teorija i povijest dizajna, Teorija medija i dr. Bio je prodekan za međunarodnu suradnju (2012–16) te voditelj Studija dizajna (2018–22). Od 2006. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, a od 2018. na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Područje njegova znanstvenog interesa uključuje istraživanje povijesti i teorijsko razmatranje grafičkoga i industrijskoga dizajna. Studije i članke iz područja likovnih umjetnosti, vizualnih komunikacija i povijesti suvremene arhitekture i dizajna objavljuje u domaćoj i inozemnoj periodici, primjerice u Prostoru, Životu umjetnosti, Design Issues, Journal of Design History i dr. Autor je knjiga Stoljeće hrvatskog dizajna (1996., prevedena na engleski jezik 1997), Modernizam u praksi (2008), Croatian Design Now. Hrvatski dizajn sad (s V. Margolinom, 2009), Grad kao identitetski sustav (2013), The Other Design History (2015), Automobil. Jedna povijest (2016), sveučilišnog priručnika Teorija i povijest dizajna. Kritička antologija (2012) te urednik nekoliko zbornika među kojima Zagreb. Modernost i grad (preveden i na engleski jezik, 2003), Prostori učenja u tranziciji (2014) i dr.

Hrvatsko dizajnersko društvo (HDD), strukovno udruženje osnovano 1983. u Zagrebu kao Društvo dizajnera Hrvatske na poticaj → Bernarda Bernardija, → Vladimira Robotića, → Stipe Brčića, → Dragana Roksandića, → Zlatka Kapetanovića, → Maria Antoninija, → Vjenceslava Richtera, → Mladena Orešića, → Borisa Ljubičića (sv. 2) i dr. Pod današnjim nazivom djeluje od 1993. Okuplja stručnjake iz područja grafičkoga dizajna, dizajna proizvoda i elektroničkih medija, tipografije, fotografije, ilustracije, modnog dizajna, teorije dizajna i edukacije u dizajnu. Djeluje s ciljem razvoja i afirmacije dizajnerskoga stvaralaštva, uspostavlja pravila dizajnerske struke te zastupa zajedničke strukovne i socijalne interese članova. Posebna aktivnost Društva u samim začetcima bila je usmjerena na pripreme oko osnivanja → Studija dizajna u Zagrebu 1989. Društvo organizira kongrese, simpozije, konferencije i znanstvene skupove, radionice, izložbe i smotre dizajnerskog stvaralaštva. Sudjeluje u obrazovanju dizajnera, potiče istraživanja i djelovanja iz dizajnerskog područja koja su od općeg društvenog interesa te suradnju sa srodnim domaćim i međunarodnim institucijama. Izdaje knjige, monografije, panoramske prikaze djela i radova hrvatskih autora, prijevode knjiga te publikacije koje prate izložbe. U sklopu galerijskoga programa Društva pokrenut je 2015. projekt Dizajnerice. Kontekst, produkcija i utjecaji 1930–1980., osmišljen kao digitalna mrežna baza podataka realizirana po principu otvorenoga arhiva s ciljem informiranja o dizajnericama i autoricama koje su utjecale na povijest dizajna u razdoblju od 1930. do 1980. HDD je član međunarodnoga strukovnog udruženja ICOD (The International Council of Design).













organizacija građenja, znanstvena i stručna disciplina, koja ujedinjuje aktivnosti i sudionike u ostvarivanju građevnoga projekta od zamisli do konačnoga dovršenja. Temelji se na interdisciplinarnim znanjima građevinarstva, ekonomije, organizacije rada, prava i dr. Isprva je bila usmjerena uglavnom na organizaciju gradilišta, ali se radi što boljeg i uspješnijeg građenja važnost sve više počela pridavati njezinoj pripremi i svim planerskim poslovima u vezi s njom. Povezivanje priprema s operativnom izvedbom u logičnu cjelinu zahtijeva primjenu spoznaja o organizaciji radnih procesa, građevnoj regulativi, zaštiti na radu, a napose o upravljanju projektima kao investicijskim pothvatima. U najnovije se doba uz tu disciplinu sve češće veže široko područje menadžmenta u graditeljstvu, a time i npr. problematika upravljanja i održavanja građevina.

U RH je organizacija i tehnologija građenja jedna od grana u znanstvenom polju građevinarstva. U nas se začetci visokoškolske nastave, znanstvene i stručne potpore tom području javljaju već osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu (1919; od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), što je formalizirano osnutkom Zavoda za izvođenje gradnja pri Arhitektonskom odsjeku Fakulteta 1954. Osnovao ga je Stanko Bakrač te predavao kolegije Izvođenje gradnja I i II. Kolegij je objedinjavao nastavne sadržaje: dijelovi organizacije gradilišta, izračun troškova građenja, odabrani postupci tehnologije i planiranja građenja te primjena građevinskih strojeva. Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost tog područja zadržala je kontinuitet i nakon odvajanja Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta 1956., odn. samostalnih Arhitektonskog i Građevinskoga fakulteta 1962.

Na → Arhitektonskome fakultetu je od 1962. postojala Katedra za izvođenje gradnja, koja se s istoimenim Zavodom uklopila u druge fakultetske organizacijske strukture od druge polovice 1960-ih. U istom razdoblju tadašnje kolegije Izvedba zgrada I i II preuzima → Đuro Mirković, a od 1991. kolegije Planiranje i organizacija građenja i Troškovnik predaje → Dražen Juračić. Danas se nastava održava u organizaciji Kabineta za upravljanje projektima i organizaciju građenja (voditelj Dubravko Bačić) u sastavu Katedre za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo.

Na → Građevinskome fakultetu osnovana je 1970. Katedra za organizaciju građenja (ukinuta 1974). Već 1971. osnovan je i Zavod za organizaciju i tehnologiju građenja, od 1981. Zavod za organizaciju i ekonomiku građenja, koji kontinuirano djeluje i danas (Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment). Od 1990-ih su u Zavodu djelovale i tri katedre: za organizaciju građenja, tehnologiju građenja i društvene znanosti (poslije za organizaciju građenja, tehnologiju građenja i menadžment u graditeljstvu). Akademske godine 2004/05. u Zavodu je radio i Informatički laboratorij za organizaciju građenja (ukinut 2010-ih). Na čelu Zavoda prvih je deset godina bio Josip Klepac (područje organizacije građenja predavao je od 1963), a potom su ga vodili Marko Žaja, Mariza Katavić, → Mladen Radujković, Rudolf Lončarić, Jadranko Izetbegović, Vjeran Mlinarić i dr. Danas Zavod čine Katedra za menadžment (pročelnica Anita Cerić), Katedra za organizaciju građenja (Mladen Vukomanović) i Katedra za tehnologiju građenja (Ivica Završki). Godine 2005. Zavod je pokrenuo časopis Organization, Technology & Management in Construction, a do danas je bio organizatorom mnogobrojnih međunarodnih konferencija na tu temu.

Akademske godine 1970/71. na Građevinskome fakultetu uveden je novi Organizacijsko-tehnološki studijski smjer koji je potom promijenio naziv u Organizacija građenja, zadržavajući svoj kontinuitet do danas. Na smjeru su uvedeni kolegiji: Tehnologija građenja, Organizacija poduzeća, Organizacija građenja II, Metode planiranja, Osnove ekonomije, Osnove prava, Industrijska sociologija, Industrijalizacija i montaža, Završni radovi i Operativna istraživanja, te od 1976/77. Građevna regulativa. Od iste godine djelovao je i specijalistički studij za organizaciju i ekonomiku građenja (ukinut 1988/89), Poslijediplomski znanstveni studij iz organizacije građenja uveden je 1980. i odvija se u kontinuitetu do danas. I danas se na Fakultetu izvodi diplomski sveučilišni studij građevinarstva na kojem je Organizacija građenja jedan od sedam smjerova, a postoji i poslijediplomski specijalistički studij građevinarstva s usmjerenjem Organizacija i menedžment u građevinarstvu.

Integracijom Građevinskoga fakulteta i → Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH) u SOUR Građevinski institut (1977) ostvareni su materijalni, kadrovski i prostorni uvjeti za svestrani razvoj područja organizacije i ekonomike građenja. U Zavodu za organizaciju i ekonomiku građenja ravnomjernim se intenzitetom odvijao znanstveni, nastavni i stručni rad, a na tim je poslovima u to doba bilo zaposleno 36 djelatnika. I nakon razdvajanja 1991. IGH je imao Zavod za organizaciju građenja koji se postupno uklopio u djelovanje drugih zavoda.

Područje organizacije građenja predaje se danas i na Građevinskome fakultetu u Rijeci (Zavod za prometnice, organizaciju i tehnologiju građenja i arhitekturu), Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment) i Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedra za organizaciju i ekonomiku građenja), te na Diplomskom studiju Graditeljstva na Sveučilištu sjever, na stručnim studijima graditeljstva Tehničkoga veleučilišta Zagreb, kao i u svim srednjim tehničkim školama koje obrazuju za zanimanja arhitektonski tehničar i građevinski tehničar.

Među udžbenicima, znanstvenom i stručnom literaturom tog područja ističu se knjige Metode mrežnog planiranja i njihova primjena u rukovođenju građenjem (1979) Sergeja Nonveillera, Organizacija građenja i uređenje gradilišta (1982) J. Klepca, Organizacija građenja (1983) Danijela Režeka, Organizacija građenja (1994) Jurja Marušića, Organizacija izvedbe građevinskih projekata (1995) R. Lončarića, Management u građevinarstvu (1997) Barbare Medanić, Katalog standardnih opisa radova u cestogradnji (2001) Petra Đukana, Organizacija građevinske proizvodnje (2009) J. Izetbegovića, Osnove ekonomike za graditelje (2009) M. Katavić, Osnove graditeljske regulative (2008), Planiranje i kontrola projekata (2012), Organizacija građenja (2014) M. Radujkovića sa suradnicima, Poslovna izvrsnost u građevinarstvu RH (2011) i Priručnik organizacije građenja (2018) M. Vukmanovića sa suradnicima. U Tehničkoj enciklopediji LZ-a objavljeni su makropedijski članci građevinsko planiranje i građevna kalkulacija (1979., S. Nonveiller).

Uršić, Božidar (Zagreb, 26. II. 1938 – Zagreb, 9. I. 2019), arhitekt, stručnjak za sanaciju povijesnih konstrukcija.

Diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1963., gdje se zaposlio 1965. kao asistent na kolegijima Građevna statika I–III (poslije Mehanika I i II). Od 1991. bio je predavač, a od 1995. viši predavač te je vodio kolegije Sanacija povijesnih konstrukcija i Metode sanacije povijesnih konstrukcija (do umirovljenja 2003). Znanstveno i stručno bavio se problematikom građevinske obnove i sanacije povijesnih konstrukcija te je autor niza projekata i ekspertiza iz tog područja. Bavio se i sanacijom šteta od potresa u Crnoj Gori 1979., kao i procjenom šteta te metodologijom sanacije potresom oštećenih povijesnih spomenika, odn. ratom razorenih zgrada. Od 1993. sudjelovao je u radu Komisije za popis i procjenu ratne štete na spomenicima kulture na području Republike Hrvatske. Bio je suosnivač i stalni član nacionalnog odbora Međunarodnog vijeća za spomenike i spomeničke cjeline ICOMOS-a. Za doprinos u zaštiti i sanaciji ratom oštećenih spomenika kulture 1996. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Modruš, grad Tržan, ruševine srednjovjekovne utvrde na brežuljku iznad utvrđenoga grada, u kojoj je od XIV. st. bilo obiteljsko sjedište Frankopana.

Kompleks se sastojao od središnjega dijela s branič-kulom i kneževskom palačom, sjevernoga dijela s gospodarskim objektima, spremištima, radionicama, cisternom i kvadratnom kulom, te južnoga dijela koji je uglavnom služio za trgovačke potrebe. Na bedeme tvrđave nadovezivale su se oko 1200 m duge obrambene zidine koje su okruživale grad Modruš u podnožju brijega.

Dubovac, stari grad, srednjovjekovna utvrda iz XIII st. u sjeverozapadnome dijelu Karlovca. Jedan je od najbolje sačuvanih spomenika feudalnoga graditeljstva u Hrvatskoj.

U obliku je nepravilna četverokuta s četiri ugaone kule (tri zaobljene, a četvrta četverokutna). Njime su u XV. st. gospodarili hrvatski velikaši Babonići, 1442. pripao je krčkim knezovima Frankopanima, a 1544. rodu Zrinskih. Gradnjom Karlovca izgubio je prijašnje vojno i gospodarsko značenje. U XIX. st. obnovljen je u duhu romantizma.

metalne konstrukcije, nosive građevne konstrukcije pretežno sastavljene od metalnih elemenata. Primjenjuju se u gotovo svim područjima građevinarstva: zgradarstvu (hale, hangari, garaže, neboderi, tornjevi, krovišta, nadstrešnice, skele), mostogradnji (željeznički, cestovni, pješački, cjevovodni mostovi) i hidrogradnji (zapornice, splavnice, cjevovodi pod tlakom, kesoni), te za transportna postrojenja (dizalice, žičare, kranske staze), spremišta (rezervoari, silosi, bunkeri), rudarska i metalurška postrojenja (bušaći i izvozni tornjevi, visoke peći, podgrade), stupove različite namjene (rasvjetni, dalekovodni, antenski, radijski i televizijski, radarski) i dr.







Pogodnost primjene metala za nosive konstrukcije zasniva se na njihovoj velikoj čvrstoći, elastičnosti i plastičnosti. Među metalima, zbog jeftinih valjanih proizvoda, danas uvelike prevladava čelik, dok se mnogo lakše aluminijske slitine primjenjuju kada vlastita težina nosive konstrukcije ima presudno značenje. Metalne konstrukcije izrađuju se od osnovnih elemenata: nosača, štapova, lamela, limova, cijevi, žica i užadi, specijalnih profila. Ti se proizvodi spajaju u radionicama i tvornicama u montažne elemente, što se danas uglavnom provodi zavarivanjem, dok se nekoć provodilo zakivanjem. Sklapanje tako dobivenih montažnih elemenata u cjelovitu konstrukciju se obično provodi na gradilištu, najčešće vijčanim vezama ili zavarivanjem. Pojedini proizvođači razvili su konstrukcijske sustave (npr. Mero) koji se sastoje od tipskih, u tvornici izrađenih nosivih i spojnih elemenata, koji se na gradilištu jednostavno montiraju u konstrukcije najraznovrsnijih oblika. Metalne se konstrukcije obično izvode kao ravninske ili prostorne rešetke, grede i okvirni nosači; specijalne sustave čine spregnute (beton i čelik) i → lake konstrukcije.







Prednost je metalnih konstrukcija tvornička izradba razmjerno lakih elemenata koji se mogu prevesti i do udaljenijih gradilišta, kao i mogućnost brze montaže na gradilištu, čak i za loših vremenskih prilika. Slaba je strana čeličnih konstrukcija njihova podložnost koroziji, što zahtijeva odgovarajuću zaštitu, dok su sve metalne konstrukcije u osnovi slabo otporne na požar, te ih, ovisno o požarnom opterećenju, valja dodatno zaštititi. Kao i za sve nosive konstrukcije, osnovni je zahtjev za metalne konstrukcije njihova dostatna sigurnost protiv rušenja i sloma, a koja se određuje tehničkim propisima o projektiranju i izvedbi konstrukcija. Za metalne nosive konstrukcije primjenjuju se europske norme Eurocode.







Početci konstrukcijske primjene metala sežu u davna vremena. Stari Grci rabili su željezne spone i klinove za povezivanje kamenih blokova u ziđu i stupovima, a gotički i renesansni graditelji su smione kamene lukove i kupole učvršćivali željeznim zategama i lancima. Ipak, značajniju ulogu u građevinarstvu i arhitekturi metalne konstrukcije počele su dobivati tek za industrijske revolucije u XVIII. st., kada je počeo razvoj masovne proizvodnje krhkoga lijevanog željeza prikladnog za stupove te žilavijega, pročišćenog (pudlovanog) kovanog željeza prikladnog za proizvodnju različitih profila strojnim valjanjem (→ željezo; sv. 2). Prve su im primjene bile za mostove (prvi most od lijevanoga željeza preko rijeke Severn u engleskom Coalbrookdaleu, 1777), dok su mogućnosti natkrivanja velikih raspona demonstrirane građevinama poput Kristalne palače arhitekta Josepha Paxtona, izgrađene u Londonu 1851. Masovna proizvodnja → čelika (sv. 2) počela je oko 1870., a razdoblje njegove najšire uporabe obilježile su građevine poput Eiffelova tornja i paviljona Galerie des Machines, izgrađene za Svjetsku izložbu 1889. u Parizu. Metalne su konstrukcije postale početkom XX. st. nezaobilazan konstrukcijski sustav pri izgradnji vrlo visokih zgrada te mostova i krovišta vrlo velikih raspona, dajući poticaj novim arhitektonskim izričajima od moderne nadalje.







Metalne konstrukcije u Hrvatskoj

O ranoj primjeni metala za nosive konstrukcije u Hrvatskoj svjedoče spone, sidra i metalne zatege kolonada ugrađeni u mnoge povijesne građevine, bilo izvorno ili tijekom neke od obnova (peristil Dioklecijanove palače u Splitu, dvor Veliki Tabor, Knežev dvor u Dubrovniku, katedrala sv. Jakova u Šibeniku). Razvoju ideje o primjeni metala u graditeljstvu pridonio je → Faust Vrančić (sv. 1), koji je oko 1615. u knjizi Machinae novae inventivno predložio most od zvonovine (bronce), izveden od dvije brončane lučne konstrukcije i most od željeza, ovješen o lančaste konstrukcije izvedene od željeznih segmenata. U XVIII. st. je → Ruđer Bošković bio angažiran da predloži sanaciju kupole bazilike sv. Petra u Rimu (1742–43), za što je rješenje našao u ugradnji željeznih lanaca (obruča) u kupolu, odredivši im optimalan položaj. Ipak, prve metalne konstrukcije nalik današnjima u Hrvatskoj su se počele javljati sredinom XIX. st. Isprva su bile rađene od lijevanoga i valjanoga (pudlovanog) željeza, te su se u nedostatku domaćih valjaonica dopremale iz Austrije i Mađarske.







Razdoblje od sredine XIX. st. do II. svjetskog rata

Prve kompleksne metalne konstrukcije u Hrvatskoj bili su željeznički mostovi koji se izvode od početaka izgradnje prvih pruga u XIX. st. Prvi među njima bio je most preko Mure kraj Kotoribe pušten u promet 1860., izgrađen kao neprekinuta rešetkasta konstrukcija na šest oslonaca, duljine 153 m; zamijenili su ga također metalni mostovi iz 1905., 1945. i 1975. Među najstarijim željezničkim mostovima u nas ističu se i željezni rešetkasti most preko Save u Zagrebu izgrađen 1862 (srušen 1950) nedaleko od današnjega novog željezničkog (Zelenoga ili Hendrixova) mosta, most Ličanka kraj Fužina na pruzi od Karlovca prema Rijeci izgrađen 1873 (konstrukcija zamijenjena novom 1945. i 2013) i dr.













Početci šire primjene metalnih konstrukcija u zgradarstvu u Hrvatskoj poklapaju se s jačanjem industrijalizacije Rijeke sredinom XIX. st. U to su se doba višekatne industrijske zgrade i skladišta počeli izvoditi kao željezni okvirni konstrukcijski sustavi od stupova i greda unutar masivnih obodnih zidova od opeke. Sustav su činili stupovi od lijevanoga željeza s kapitelima koji su nosili uzdužne i poprečne drvene grede. Od 1880-ih te su se grede izvodile kao željezni valjani I-nosači, kada su sastavni dio sustava postali i stropovi od niza poprečnih I-nosača koji nose plitke opečne ili betonske svodove. Neki od ranih riječkih primjera su: nova zgrada mlina u Žaklju (1865), T-zgrada Riječke tvornice duhana (1867; Gradska knjižnica Rijeka od 2023) i sušionica duhana (1880-ih, druga faza 1899), lučka skladišta 4 na gatu Zichy (1881), 5, 6 i 7 na obali Stefania (danas Bečko pristanište; 1881–84), 8 i 11 na Rudolfovu gatu (danas Orlandov gat; 1888), 13 i 15 na Budimpeštanskom pristaništu (1893–94) i dr. Osim u Rijeci, rana je primjena željeznih konstrukcija zabilježena u Pomorskom arsenalu u Puli, gdje su oko 1860. dva navoza na otočiću Uljaniku natkrivena prozračnim konstrukcijama od željeza i stakla, gotovo u maniri Paxtonove Kristalne palače u Londonu.













Potkraj XIX. st. primjena željeznih konstrukcija u Hrvatskoj širila se i na javne, komunalne i reprezentativne zgrade i građevine. Postupno su se uvodili čelik kao građevni materijal te rešetkaste krovne konstrukcije, a konstrukcijski elementi su kadšto postajali i elementi oblikovanja. Među primjere takve izgradnje ubrajaju se paviljon Izvor (1869) i pokriveno šetalište Wandelbahn (1892., danas nepostojeće) u Lipiku, sinagoga u Koprivnici (1875), paviljoni Gradske tržnice (1881–91) i zgrada Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci (1885), razgledna piramida na Japetiću (1889. postavljena na Sljemenu, 1960. preseljena na današnju lokaciju), zgrada Ribarnice u Splitu (1890), Glazbeni paviljon na Trgu N. Šubića Zrinskog (1891), zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (1895), Umjetnički paviljon (1897–98), Sveučilišna knjižnica (1911–13., danas Hrvatski državni arhiv) u Zagrebu, gradska tržnica u Puli (1903) i dr.





















Usprkos širem razvoju primjene armiranoga betona od početka XX. st., od istog razdoblja nastavlja se i razvoj metalnih konstrukcija, posebice izražen u građevinama industrijske, ali i javne arhitekture, npr. u Zagrebu Paromlin na Koturaškoj cesti 1 (1907), jahaonica Konjaničke vojarne na Prilazu baruna Filipovića 23A (1910., danas galerija Lauba), plinosprema i retortirnica Gradske plinare na Radničkoj cesti 1 (1911., danas nepostojeće), proizvodna zgrada tvornice pjenice u bloku Šubićeva–Martićeva–Derenčinova–Vlaška (1919–21), strojarnica i kotlovnica Prve hrvatske tvornice ulja u Branimirovoj 32E (1924), pogonska zgrada tvornice Iskra u Bužanovoj bb (1926–28), kino Europa u Varšavskoj 3 (1924–25).







Važnu je ulogu u razvoju i izgradnji metalnih konstrukcija domaćim snagama imao osnutak Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (danas → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskog Broda; sv. 1) 1921. U njezinu je sastavu od 1923. djelovala Mostovna radionica za izradbu čeličnih konstrukcija, prvo poduzeće za proizvodnju i montažu takvih konstrukcija u Jugoslaviji, koje je vodeću poziciju u zemlji zadržavalo u sljedećih 60-ak godina (do 1982. kada je ugašena). Tijekom tog su razdoblja kao direktori i inženjeri u tvornici bili zaposleni mnogi istaknuti stručnjaci iz područja metalnih konstrukcija, npr. → Jure Erega, → Vuk Milčić, → Krunoslav Tonković, → Artemije Šahnazarov (sv. 1).

U čeličnoj proizvodnoj hali poduzeća, izgrađenoj još 1923., do kraja II. svj. rata su za lokacije diljem zemlje proizvedeni desetci mostova, među kojima se, kao onodobni inženjerski poduhvati svjetskih razmjera, ističu željeznički rešetkasti most preko Tise kraj Titela u Vojvodini ukupne duljine 300 m (1924) i novi željeznički most preko Save u Zagrebu ukupne duljine 306 m (1939., J. Erega), izrađen od zavarenih i zakivanih punostijenih nosača ojačanih lukom, te cestovni Savski most u Zagrebu ukupne duljine 220 m (1938., → M. Frković), izveden kao jedan od prvih mostova spregnute (zavarene čelične i betonske) konstrukcije u svijetu. Iz istog razdoblja potječu i željeznički nadvožnjaci na Savskoj cesti u Zagrebu (1932).































Razdoblje nakon II. svjetskog rata

U razdoblju ubrzane obnove i industrijalizacije zemlje nakon II. svj. rata, proizvodnja i izgradnja čeličnih konstrukcija dobile su snažan zamah. Tomu su među ostalim pridonijela novoosnovana projektantska poduzeća poput → Inženjerskoga projektnoga zavoda iz Zagreba, osnovanog 1948. sa snažnom ustrojbenom jedinicom za mostove i konstrukcije (K. Tonković, → Vojislav Draganić, → Krešimr Šavor, → Zlatko Šavor) te → Metal-Projekta iz Zagreba, osnovanog 1957. kao prvi biro specijaliziran za čelične konstrukcije u ondašnjoj FNRJ (→ Marijan Ivančić, V. Milčić). Jedan od glavnih sudionika u proizvodnji i montaži čeličnih konstrukcija i dalje je bilo slavonskobrodsko poduzeće (od 1961. Đuro Đaković) koje je nastavilo nizati dostignuća u zemlji i u inozemstvu (danas njegovu djelatnost u tom području nastavljaju Đuro Đaković Industrijska rješenja i Đuro Đaković Montaža).

Među tim se dostignućima ističu cestovni rešetkasti mostovi preko Save kraj Gradiške (1950–51; V. Draganić) i kraj Slavonskog Broda (1959–60; K. Šavor), gredni most preko Save u Beogradu rekordnog raspona od 261 m (1956), preko Drave kraj Osijeka (1965–67; srušen 1991; K. Tonković), lučni Most slobode u Zagrebu (1954–59; K. Tonković), gredni most preko Kupe kraj Siska (1971–73; K. Šavor), preko Drave kraj Miholjca (1972–74; K. Šavor), preko Save kraj Galdova (1978), Zaprešića (1980), Podsuseda (1982) i dr., željeznički rešetkasti most preko Drave kraj Botova (1964; K. Šavor), preko Save kraj Jasenovca (1969), preko Mure kraj Kotoribe (1975), preko Drave kraj Osijeka (1973; K. Šavor).













U Slavonskome Brodu proizvedene su i čelične konstrukcije za industrijske hale, npr. tvornica Rade Končar i Prvomajska (1948) u Zagrebu, Željezara Sisak (1951., 1972., 1980), Đuro Đaković (1960., 1964., 1968., 1977., 1980), Brodogradilište 3. maj u Rijeci (1970), OLT u Osijeku (1975), Dalmacijacement u Kaštel Sućurcu (1977) i Solinu (1979), Petrokemija u Kutini (1980); za industriju i gospodarstvo, npr. dimnjak Željezare Sisak (1952), hangar JAT-a na aerodromu u Beogradu (1960), nuklearne elektrane Krško (1976); niz rezervoara za naftu i kuglastih spremnika za tekući plin (1940–71), antenskih tornjeva i stupova (Sljeme i Srđ 1960., Učka 1963., Psunj 1965., Biokovo i Kalnik 1968), portalnih, mosnih i lučkih dizalica (1948–80), kao i metalne konstrukcije javnih građevina, poput konstrukcije jugoslavenskog paviljona za Svjetsku izložbu u Bruxellesu (1957; V. Richter), paviljona Đure Đakovića na Zagrebačkom velesajmu (1961–63; M. Begović), krovišta Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (1964; M. Haberle).





































U istom su se razdoblju u Hrvatskoj gradile složene metalne konstrukcije drugih proizvođača i izvođača, kadšto i iz drugih republika (npr. Mostogradnja iz Beograda ili Metalna iz Maribora). Među takvim su mostovima Stari lučni Skradinski most (1952–54; K. Tonković) i Maslenički most (1959–61; V. Draganić) na Jadranskoj magistrali, Most mladosti u Zagrebu (1970–73; V. Draganić) ili pješački viseći most u Osijeku (1981) osebujne konstrukcije. Među sportskim se građevinama ističu dvorana Jazine u Zadru (1967–68), objekti građeni za Mediteranske igre u Splitu 1979 (sportska dvorana Gripe, Bazeni Poljud natkriveni visećom konstrukcijom, napose Gradski stadion na Poljudu natkriven prostornom čeličnom rešetkom sustava Mero, s tada rekordnim rasponom od 205 m) te za Univerzijadu u Zagrebu 1987 (košarkaški centar Cibona, danas Dražen Petrović, natkriven čeličnom rešetkastom kupolom sustava Mero). Među istaknute izvedbe spadaju i paviljoni na Zagrebačkom velesajmu (paviljon Mašinogradnje iz 1956. B. Rašice – danas paviljon 36; Paviljon Zapadne Njemačke iz 1957. I. Vitića – danas paviljon 40; paviljon konfekcije iz 1958. A. Dragomanovića i N. Kučana, koji je preseljen u Prašku ulicu 1963., a izgorio 1980), pristanišna zgrada Zračne luke Zagreb iz 1966. J. Uhlika, i dr.































Metalne konstrukcije u Hrvatskoj od 1990-ih do danas

Uspostavom hrvatske samostalnosti i pokretanjem građevinskog sektora nakon završetka Domovinskoga rata javljaju se nova značajna ostvarenja metalnih konstrukcija. U okolnostima slobodnog tržišta, osim tuzemnih proizvođača i izvođača, poput Đuro Đaković Montaže, Zagreb-Montaže (→ Monting), → Dalekovoda (sv. 4), → Brodosplita (sv. 1), javljaju se i oni koji dolaze izvan granica zemlje (austrijski Strabag, kineski China Road and Bridge Corporation, turski Cengiz İnşaat), pa se dijelovi konstrukcija za montažu kadšto dopremaju iz inozemstva.

Među mostovima sa specifičnim konstrukcijama ističu se ovješeni most dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke (2002; Z. Šavor), podizni most Čiovo kraj Trogira (2018; J. Radić i Z. Šavor), ovješeni spregnuti most preko Drave kraj Osijeka (2022; D. Tkalčić), novi željeznički rešetkasti most preko Drave kraj Botova (2023), gredni most preko Cetine kraj Omiša (2023; V. Prpić) te napose Pelješki most (2022; M. Pipenbaher), koji nizom rasponskih sklopova ovješenih o visoke stupove predstavlja graditeljsko dostignuće u svjetskim razmjerima. Osim mnogobrojnih građevina industrijske i poslovno-trgovačke namjene, osobito složene ili velike metalne konstrukcije odlika su i nekih novih građevina javne namjene, npr. Zračne luke Dubrovnik (2007–13), Dvorane Krešimira Ćosića na Višnjiku u Zadru (2008), Arene Zagreb (2008), Ustanove za hitnu medicinsku pomoć u Zagrebu (2009), Bazenskog kompleksa Svetice u Zagrebu (2016), Zračne luke Franjo Tuđman (2017), i dr.

























Visoko školstvo, znanost i publicistika

Početci visokoškolske nastave iz područja metalnih konstrukcija u Hrvatskoj poklapaju se s osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), na kojoj se to područje isprva predavalo u sklopu kolegija Građevne konstrukcije (→ Karlo Gentzkow) i Mostovi (→ Milan Čalogović), a potom su uvedeni kolegiji Željezne (poslije Čelične) konstrukcije, Željezni (poslije Čelični) mostovi te Čelične konstrukcije zgrada. Prvi je nastavnik iz područja metalnih konstrukcija bio → Aleksander Kaiser, kojega je 1929. naslijedio → Rajko Kušević, ujedno i osnivač Zavoda za čelične konstrukcije, osnovanoga akademske godine 1935/36. u sastavu Građevinskog odsjeka Fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. → Građevinski fakultet). Profesora Kuševića je na Čeličnim konstrukcijama zamijenio M. Ivančić (od 1948) te na Čeličnim mostovima J. Erega (od 1953). Nakon osamostaljenja Građevinskoga fakulteta 1962. ustrojen je Odjel za metalne konstrukcije u sastavu Zavoda za konstrukcije, predstojnik kojega je i dalje bio M. Ivančić. Predavanja iz područja metalnih mostova preuzeo je → Dragutin Horvatić (1973), a iz područja metalnih konstrukcija V. Milčić (1976). Potonjega je 1991. zamijenio → Boris Androić, prvi pročelnik Katedre za metalne konstrukcije (od njegova dolaska neformalno je djelovala u sastavu Zavoda za konstrukcije, a formalno je osnovana tek 2005), a njega su naslijedili → Darko Dujmović i → Ivica Džeba. Predavanja iz područja metalnih mostova preuzeo je 2001. → Jure Radić. Visokoškolska nastava iz metalnih konstrukcija odvija se i na drugim građevinskim fakultetima u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) od njihova osnutka, isprva uz pomoć nastavnika zagrebačkog fakulteta.

Među stručnom literaturom ističu se knjige i udžbenici uglavnom novijega datuma: Metalni mostovi (D. Horvatić, Z. Šavor, 1988), Metalne konstrukcije I–IV (B. Androić, D. Dujmović, I. Džeba, 1994–95., 2003), Čelične konstrukcije u arhitekturi (M. Sulyok-Selimbegović, 2003), Čelični i spregnuti mostovi (B. Androić, M. Čaušević, D. Dujmović, I. Džeba, D. Markulak, B. Peroš, 2006), Čelične konstrukcije I–II (B. Androić, D. Dujmović, I. Džeba, 2007–09), Čelične konstrukcije. Priručnik (D. Skejić, I. Džeba, 2015), Aluminijske konstrukcije (I. Boko, D. Skejić, N. Torić, 2022), Čelik u arhitekturi, strukturama visoke tehnologije i potresu (B. Androić, D. Dujmović, I. Androić Brajčić, 2022).