Babić, Ivo (Trogir, 17. VI. 1946), povjesničar umjetnosti i arheolog, istražuje kulturnu baštinu Dalmacije, posebice Trogira i Splita, s naglaskom na njezinoj zaštiti.

Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju 1968. te filozofiju 1970. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1983. disertacijom Organizacija života u prostoru između Trogira i Splita. Radio je 1970–74. kao konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a 1974–79. bio je ravnatelj Muzeja grada Trogira. Na Višoj ekonomskoj školi u Splitu (od 1975) i na Filozofskome fakultetu u Zadru (od 1977) kao vanjski suradnik predavao je kolegije iz područja zaštite spomenika i čovjekove okoline. Godine 1979–97. bio je zaposlen na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu (Sveučilište u Splitu) te predavao kolegij Povijest arhitekture i umjetnosti, u zvanju redovitoga profesora od 1995. Rektor Sveučilišta u Splitu bio je 1998–2002. Predavao je kao gost na sveučilištima u Perpignanu (1987) i Sorbonne Nouvelle u Parizu (1992).

Kao konzervator i muzealac promicao je svijest o spomenicima kulture kao sastavnom dijelu čovjekove okoline. U Trogiru je postavio zbirku umjetnina u benediktinskom samostanu sv. Nikole i pinakoteku u samostanskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja te vodio konzervaciju vratnica gradskih vrata. Sa → Snješkom Knežević pokrenuo je 1976. akciju SOS za baštinu. Vodio je gradnju trogirske galerije Cate Dujšin-Ribar (1987) i lapidarija Muzeja grada Trogira (1987). Objavio je više stotina znanstvenih i stručnih radova te više knjiga među kojima se ističu Trogir (1976), Prostor između Splita i Trogira (1984), Trogirska katedrala (1989), Pomak prema crnom. Kronike i polemike (2005), Trogir. Grad i spomenici (2016), Iz dalmatinskog srednjovjekovlja (2019). Postavio je niz izložbi u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Trogiru, Omišu i Brelima, među kojima su i revijalne izložbe Splitski salon i Salon sakralne umjetnosti u Splitu. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Odličja francuske vlade (2002) te Nagrade »Radovan Ivančević« za životno djelo (2018).

Njirić, Hrvoje (Zagreb, 14. XII. 1960), arhitekt i teoretičar arhitekture, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture.

Diplomirao je 1986. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1990. s → Helenom Paver Njirić vodio je arhitektonski ured njiric+njiric u Zagrebu i Grazu, a 2001. otvorio je u Zagrebu ured njiric+arhitekti. Redoviti je profesor na Tehničkome sveučilištu u Grazu 2000–05., a od 2007. na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje nositelj je kolegija Osnove arhitektonskog projektiranja I, Suvremena arhitektura i Diplomski studio III. O aktualnim temama suvremene arhitekture održao je gostujuća predavanja na mnogim sveučilištima i školama u Grazu, Beču, Ljubljani, Ferrari, Aarhusu, Madridu, Calgaryju, Torontu, Bostonu, Virginiji, Pamploni, i dr.







Afirmaciju na međunarodnoj sceni postigao je osebujnom arhitekturom koju prati estetika nizozemske modernističke tradicije, uz vidljiv utjecaj arhitektonskoga ureda OMA (Office for Metropolitan Architecture). Projektira stambenu, turističku i javnu arhitekturu, posebice odgojno-obrazovne ustanove, a bavi se i urbanizmom. Značajnija ostvarenja su: trgovački centar Baumaxx Hypermarket (s H. Paver Njirić, 1999) i McDonald’s Drive-In (s H. Paver Njirić, 2000) u Mariboru, stambeni kompleksi u Gračanima (2006) i Rural Mat u Markuševcu (2007) te dječji vrtići Sunce u Retkovcu (2007) i Medo Brundo (2008) u Dubravi, sve u Zagrebu. Među natječajima se inventivnošću ističu projekti za Međunarodni lučki terminal u Yokohami (1995), hotel u Nanjingu (2003), stadion na Kajzerici (tzv. Plavi vulkan, 2008) i sveučilišni kampus na Borongaju (2010) u Zagrebu. Njegov međunarodni ugled potvrđen je monografskim brojevima časopisa El Croquis (2003) i 2G (2011). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 2000., 2003., 2006), »Viktor Kovačić« (1999) i »Drago Galić« (2007., 2020).

Kaliterna, Fabijan (Fabjan) (Split, 20. I. 1886 – Split, 30. I. 1952), arhitekt i sportski djelatnik, isprva je težio sintezi secesijske stilizacije i dalmatinskoga graditeljskog nasljeđa u kamenu, potom se priklonio funkcionalističkom izrazu i jednostavnim volumenima.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze), a tijekom studija je u Parizu pohađao Specijalnu školu arhitekture (1917–18). Nakon što je diplomirao vratio se u Split i otvorio Ured ovlaštenog arhitekta. Ostvario je više od 200 projekata, većinom u Splitu između dvaju svjetskih ratova, pretežno obiteljskih i stambenih najamnih zgrada na području Lučca, Bačvica, Firula i Manuša. Među ranijim se realizacijama osobito ističu tri stambene zgrade Ferić na Prilazu braće Kaliterna 6, 8 i 10 na Bačvicama (1922) i vila Radić u Glagoljaškoj 11 na Gripama (1923), potom kuće Paškeš i Aljinović u Svačićevoj, Urlić na Solinskoj cesti, Opara i Šakić u Gupčevoj, Šakić, Kezić i Karaman u Viškoj ulici, Koludrović, Dorić i Budrović na Bačvicama, Miletić, Viđak i Kezić u Zvonimirovoj, Mrduljaš na Marjanu, Dvornik u Gospinici, Aljinović na Šperunu i Bonačić na Mejama. Projektirao je i više sportskih objekata, zgradu Putnika na istočnoj obali gradske luke (1920., porušena 1943), hotel Imperijal (poslije Park) na Bačvicama (1921., s V. Ivaniševićem), kameni zid s ulaznim zgradama Meštrovićeve palače na Mejama (1929), Dom Trgovačko-obrtničke komore na Trumbićevoj obali 4 (1930; I. nagrada na natječaju iz 1929), a posebice se ističe zgrada Oceanografskoga instituta (danas Institut za oceanografiju i ribarstvo) na Meštrovićevu šetalištu 63 (1933; I. nagrada na natječaju iz 1930), njegovo najvažnije ostvarenje, iznad koje je iste godine izveo i stambenu zgradu za djelatnike Instituta. Izradio je studije za izgradnju zapadne obale splitske luke (1919. i 1940) te sudjelovao u natječaju za Bansku palaču (1930). Projektirao je hotel Kovačić u Hvaru (1930), te u Dubrovniku ljuštionicu riže (1938) i Burzu rada (1940). U splitskim novinama Novo doba objavio je stručne rasprave o prostornom uređenju Splita, te polemike i prijedloge o izgradnji javnih objekata. Bio je promicatelj sportskih organizacija i aktivnosti. U Splitu je 1908. organizirao prvu vaterpolsku utakmicu, te bio među osnivačima nogometnoga kluba Hajduka (1911) i veslačkoga kluba Gusara (1914).



















Duplančić, Boris (Split, 1. II. 1942), arhitekt, glavno je područje njegova djelovanja stambena arhitektura.

Diplomirao je 1966. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1968–88. u projektnome birou Žerjavić kojega je bio direktor od 1980., 1988–90. u birou Projekting, a 1990. osnovao je vlastiti projektni biro Arhitektura Duplančić. Projektira uglavnom stambene, poslovne, odgojno-obrazovne i servisne zgrade njegujući odmjeren, racionalni pristup nadograđujući se na oblikovne elemente zagrebačke moderne arhitekture. Među stambenim objektima ističu se toranj na Ružmarinki 15 (1972), zgrade u ulici Nad lipom 22 (1977), u Mandaličinoj 12–16 (1986), Lučićevoj 10–12 (1989), Ilici 147–149 i 158 (1992) te 109–111 (1995), sve u Zagrebu, zgrade u Dugom Selu (1981) i Zelini (1982), a među poslovnima zgrada Kodak u Maksimirskoj 112A (1996) i kompleks Kvaternik Plaza u Maksimirskoj 8 i Nemčićevoj 11 (2011), obje u Zagrebu. Istaknuto je ostvarenje odgojno-obrazovne arhitekture Dječji vrtić Različak u Wellerovu vrtu 1, prolazu koji spaja Petrinjsku i Palmotićevu ulicu u Zagrebu (1981., u suradnji s M. Kovačićem). Bavi se i oblikovanjem interijera (Samoborska pivnica u Samoboru, 1978; Krapinska pivnica u Krapini, 1979; poslovnice Ljubljanske banke na Zagrebačkom velesajmu, 1987., i u Petrinji, 1988). Autor je djelomično realizirana turističkog naselja Bili brig u Lovištu na Pelješcu (1988). Dobitnik je godišnjih nagrada »Drago Galić« za stambenu arhitekturu (1989. i 1992) te nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2022).







Marohnić, Zvonimir (Varaždin, 23. XI. 1915 – Zagreb, 2. I. 2003), arhitekt i dizajner namještaja i interijera. Baveći se kulturom stanovanja, istaknuo se kao jedan od predvodnika socijalnog aktivizma u razdoblju nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1948. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1947. bio je zaposlen u Predsjedništvu Vlade NRH. Godine 1955–72. vodio je u Zagrebu vlastiti Arhitektonski projektni biro Marohnić.

Bavio se projektiranjem javne, poslovne i stambene arhitekture, uređenjem interijera i oblikovanjem namještaja. U okviru Predsjedništva Vlade NRH radio je na preuređenju reprezentativne zagrebačke arhitekture (današnje zgrade Hrvatskoga sabora i Vlade RH, rezidencija u Visokoj ulici 22, vile Prekrižje i Rebar, vila u Nazorovoj 70). Sudjelovao je u glavnoj fazi izgradnje na području Plitvičkih jezera te ondje izveo kompleks vile Izvor (1949–53., s R. Marasovićem), ambulantu (1959) i osnovnu školu (1960). U Zagrebu je realizirao paviljone tvornice Rade Končar na Zagrebačkom velesajmu (1957., s D. Korbarom), zgrade Imunološkoga zavoda u Rockefellerovoj 2 (1961) i Republičkoga sekretarijata (danas sjedište Socijaldemokratske partije Hrvatske) na Iblerovu trgu 9 (1961), poslovnu zgradu Kemikalije (danas Zagrebačka banka) na Savskoj cesti 60–64 (1963–65). Među njegovim stambenim ostvarenjima ističu se neboderi na Prilazu baruna Filipovića 15 i 15A (1965) te vile u Jurjevskoj 34, Rockefellerovoj 55–57, Ulici I. G. Kovačića 13 i Zamenhofovoj 21–23 (1957–65), sve u Zagrebu. Autor je urbanističkoga rješenja naselja Trstik uz Folnegovićevo naselje u Zagrebu (1965), za koje je projektirao nizove obiteljskih jednokatnica ravna krova (1967–70., s N. Brborom), te idejnoga projekta hotela Amfora u Hvaru (1969, danas izmijenjen). Zapažena su njegova ostvarenja interijera knjižare Znanje (danas Odjel za djecu Knjižnice Medveščak) u Zvonimirovoj 17 (1957–58) te postav spomen-izložbe i interijer ljekarne u Kamenitoj 9 (1967) u Zagrebu. Kao dizajner namještaja kreirao je stropnu svjetiljku od kovanoga željeza (s F. Rosićem), monolitnu kuhinju za garsonijere i samce, naslonjač od kovana željeza i rogoza (1959., sa S. Antoljak) i dr. Jedan je od osnivača časopisa Čovjek i prostor (1954) i njegov prvi glavni urednik (1954–58). Pisao je edukativne članke o kulturi stanovanja, a objedinio ih je u knjizi Suvremeno stanovanje (1960).







Simović, Veselin (Herceg Novi, 16. VI. 1930 – Zagreb, 9. I. 2014), građevinski inženjer, stručnjak za građevnu statiku i građevne konstrukcije.

Diplomirao je 1957. na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet) u Zagrebu, te doktorirao 1969. disertacijom Prilog proračunu zidova s otvorima (mentor → O. Werner). Isprva je radio u građevinskom poduzeću Prvoborac iz Herceg Novog, a od 1959. na matičnom fakultetu, od 1976. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Građevna statika, Posebni građevinski objekti, Visoke zgrade, javni objekti i hale, Seizmičko djelovanje na konstrukcije i dr. Bio je dekan Fakulteta (1972−79) te predsjednik Građevinskog instituta u Zagrebu (1979–91). Umirovljen je 1996.

Znanstveno i stručno bavio se građevnom statikom i građevnim konstrukcijama. Najznačajniji znanstveni doprinos ostvario je pronalaženjem originalne metode proračuna zidova s otvorima koja je bila primijenjena pri proračunu mnogobrojnih objekata visokogradnje, odn. na više od 600 visokih zgrada u SFRJ i inozemstvu. Autor je knjiga Zidovi s otvorima i okvirne konstrukcije (1971), Građevna statika I (1988), bio je glavni urednik Leksikona građevinarstva (2002), a u razdoblju 1975−2011. glavni i odgovorni urednik časopisa Građevinar, kao i edicije Građevni godišnjak. Dobitnik je Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« (1973). Od 2002. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Prager, Andrija (Zagreb, 17. III. 1935 − Rijeka, 4. V. 2015), građevinski inženjer, stručnjak za prometnice, aerodrome i kolničke konstrukcije.

Diplomirao je 1960. te doktorirao 1984. disertacijom Istraživanje krutih nosivih struktura u sastavu prometnica (mentor → K. Tonković) na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Zagrebu. Od 1962. radio je u Zavodu za komunalnu djelatnost u Rijeci, te od 1965. u projektantskom poduzeću Rijeka-projekt gdje je kao glavni projektant za kopneni promet bio uključen u mnoge ondašnje velike projekte poput podvožnjaka ispod željezničke pruge u Krešimirovoj ulici u Rijeci (1966), luke za rasute terete u Bakru (1967–69), idejnog projekta autoceste Rijeka–Trst (1971) i riječke zaobilaznice, dionice Orehovica–Jurdani, s čvorištima Orehovica, Škurinje, Diračje i Matulji (1975–77). Nastavnu je djelatnost kao predavač započeo 1969. nakon osnutka Više tehničke građevinske škole u Rijeci, a potom je 1972−76. radio na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Rijeci, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1993. Predavao je kolegije Ceste, Prometne arterije, Aerodromi i dr. Bio je jedan od osnivača te prodekan (1981−85) i dekan (1985−89) Građevinskoga fakulteta u Rijeci.

Znanstveno i stručno bavio se prometnicama, aerodromima i kolničkim konstrukcijama. Izradio je projekte za denivelaciju čvorišta na Jadranskoj turističkoj cesti za Krk (1983), sanaciju Lujzinske ceste u kanjonu Rječine (1987) i vanjske autocestovne obilaznice Rijeke (1995), ali i projekt sanacije stajanke Zračne luke Split (1997) te rekonstrukcije jedne poletno-sletne staze u Zračnoj luci Zagreb (1997). Autor je Trojezičnog građevinskoga rječnika (2003).







Pelivan, Lea (Split, 30. VIII. 1976), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza mlađe generacije.

Diplomirala je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 2002–04. radila je u arhitektonskom birou Studio-Studio u Splitu, potom se preselila u Zagreb gdje je s → Tomom Plejićem osnovala vlastiti biro Studio UP. Uz projektantski posao 2005–08. radila je kao vanjska suradnica na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a 2009–18. kao predavačica na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu. Od 2018. zaposlena je na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu na Katedri za arhitektonsko projektiranje. Kao gošća predavačica održala je niz predavanja na fakultetima u SAD-u, Portugalu, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, Italiji i dr.







U projektima koje odreda izvodi s T. Plejićem objedinjuje iskustva lokalne moderne tradicije s internacionalnim kretanjima. Među ostvarenjima u Splitu ističu se poslovno-stambeni blok u Ulici Hrvatske mornarice 1H–K na Sukoišanu (2007–09) i rekonstrukcija i unutrašnje uređenje hostela Golly & Bossy u secesijskoj zgradi Savo na Morpurgovoj poljani 2 (2010). Izvan Splita realizirali su: zgradu gimnazije Fran Galović sa sportskom dvoranom u Selingerovoj 3A u Koprivnici (2007), poslovnu zgradu Spectator grupe na Radničkoj cesti 45 u Zagrebu (2010), boutique hostel Forum u Širokoj 20 u Zadru (2012), hotel Amarin u Val de Lesso 5 u Rovinju (2016). U sklopu Bijenala urbanizma i arhitekture u Kini izgradili su Paviljon Gizmo u Shenzhenu (2011). Na Venecijanskom bijenalu nastupili su instalacijom Frameworks Without Borders (2004) i plutajućim paviljonom – Pavilion.hr (u suradnji s više arhitekata, 2010). Za svoj arhitektonski opus zajedno s Plejićem dobila je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (2003), »Viktor Kovačić« (2007), »Vladimir Nazor« (2007., 2023), »Drago Galić« (2009), »Bernardo Bernardi« (2010), te posebno priznanje mladim arhitektima Nagrade Mies van den Rohe (2009).







Bartolić, Ivo (Ivan) (Glina, 19. VI. 1912 – Zagreb, 23. VII. 2013), arhitekt, dao je znatan doprinos stvaranju stambene i hotelske arhitekture u Hrvatskoj početkom druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1939. na arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera. Do početka II. svj. rata radio je kao projektant suradnik u atelijerima → Stjepana Planića, → Slavka Löwyja, D. Iblera i → Vladimira Potočnjaka. Nakon završetka rata 1945–47. radio je u ministarstvima građevina i zdravlja, gdje se kao član nekoliko stručnih povjerenstava bavio problemima građevinskoga zakonodavstva. Od 1948. bio je zaposlen u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu kao glavni projektant. Godine 1954. osnovao je projektni biro Bartolić, koji se 1963. s nekoliko drugih biroa udružio u ponovno pokrenuti Arhitektonski projektni zavod. Rukovodio je njime sve do umirovljenja 1973.







Bavio se pretežno projektiranjem stambene arhitekture, posebice problematikom tipizirane serijske i montažne gradnje. Primjenom jedinstvenoga građevinskog modula u sklopu jednostavne, funkcionalne koncepcije prostora i konstrukcije nastojao je ostvariti preduvjete za industrijsku proizvodnju građevnih komponenata stanova. Po njegovim projektima izvedena su stambena naselja, kao i samostalne stambene zgrade i blokovi u Zagrebu (Trnsko, Folegovićevo naselje, Voltino, Vrbik i dr.), Sisku (naselja Viktorovac, Caprag i Moša Pijade), Varaždinu, Čakovcu, Puli, Zadru, Splitu, Herceg-Novom, Nikšiću, Banjoj Luci, Postojni, Tolminu i dr. Nakon 1965. posvetio se isključivo projektiranju hotela među kojima se ističu Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s M. Begovićem). Bavio se također uređenjem interijera javnih zgrada te pisao i objavljivao stručne članke u časopisima Naše građevinarstvo i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1987).







Budimirov, Bogdan (Izbište, Vojvodina, 28. VI. 1928 – Zagreb, 18. VI. 2019), arhitekt i industrijski dizajner, jedan od začetnika tipske montažne gradnje i industrijske proizvodnje zgrada.

Diplomirao je 1975. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je bio zaposlen u zagrebačkim građevinskim poduzećima → Jugomont (1957–63), Inženjering-projekt (1963–66) i Interplet (1963–66), a od 1966. boravio je u Njemačkoj gdje je radio u poduzeću Interbau (1966–69), potom u atelijeru arhitekta Wernera Wirsinga (1969–70), u poduzećima Plan (1970–78) i Moya (1978–85), a od 1985. djelovao je kao samostalni umjetnik, što je nastavio i nakon povratka u Zagreb 1988.







Zajedno sa Željkom Solarom i Dragutinom Stilinovićem tijekom 1960-ih radio je na izradbi različitih montažnih sustava (najuspješniji YU 60 i YU 61) koji su bili primijenjeni pri gradnji niza stambenih zgrada u Remetincu, Zapruđu, Folnegovićevu naselju i na Borongaju u Zagrebu. Također je sudjelovao u oblikovanju sustava montažnih obiteljskih kuća Quelle za njemačkoga naručitelja i Spačva za početak slične proizvodnje u Hrvatskoj. Za domaći konzorcij SPIG dizajnirao je čelični sustav eksperimentalne višekatne kuće na Zagrebačkom velesajmu (1965). Istom praksom bavio se i u Njemačkoj, gdje je među ostalim za Plan u koautorstvu izradio montažne sustave za velesajam u Nürnbergu (1971), zgradu ureda vlade i parlamenta u Bonnu (1974) i novu zračnu luku u Münchenu (1975). Od sredine 1970-ih posvetio se isključivo dizajnu, u prvome redu specijaliziranoga namještaja i ambalaže. Za crtaći stol Moya koji je 1980. dizajnirao za poduzeće Moya dobio je 1982. u Hannoveru nagradu Gute Industrieform. Nekoliko od Budimirovih mnogobrojnih inovativnih rješenja u graditeljstvu i proizvodnji namještaja zaštićeno je domaćim i inozemnim patentima. Vlastitom kućom na Perjavici u Zagrebu, gradnju koje je Budimirov započeo potkraj 1960-ih, a dovršio tek 2015., skrenuo je pozornost na izvedbu koja nije realizacija idealne arhitektonske ideje, već proces koji se tijekom vremena adaptira, apsorbira i na taj način pretvara u projekt. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2006) i Hrvatskoga dizajnerskog društva (2014) za životno djelo.

Šram, Stanko (Osijek, 12. XII. 1919 – Slavonski Brod, 11. III. 2005), građevinski inženjer, mostograditelj, voditelj izgradnje Krčkoga mosta.

Diplomirao je 1948. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1982. disertacijom Utjecaj izvođenja na izbor nosivih konstrukcija (mentor → V. Simović). Radio je u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu (1948–51), Vojnom građevinskom poduzeću u Konjicu i Goraždu (1951–52) te u građevinskom poduzeću Mostogradnja iz Beograda (1952–84). Od 1981. na zagrebačkom je Građevinskom fakultetu bio predavač, od 1982. u zvanju redovitoga profesora, kolegija Mostovi, Masivni mostovi, Inženjerske konstrukcije i dr. Umirovljen je 1990.

Znanstveno i stručno bavio se nosivim konstrukcijama, napose mostogradnjom. Ostvario je znatan doprinos u primjeni konzolnoga načina građenja pri izvođenju lučnih mostova. Vodio je gradnju mosta na ušću Cetine u more u Omišu (1961), Mosta slobode (1959) i Jankomirskog mosta (1958) u Zagrebu, Masleničkoga mosta preko Novskoga ždrila kraj Maslenice (1958), mosta preko Drave u Osijeku (1967), Šibenskoga mosta (1966), Paškoga mosta (1968), mosta preko Save i Une kraj Jasenovca (1973) i preko Dunava kraj Beške (1975), Krčkoga mosta (1980). Pri gradnji Šibenskoga mosta prvi je put u svijetu primijenjen konzolni način građenja betonskih lukova velikih raspona, dok je izvedba Krčkoga mosta vrhunac njegova mostograditeljskog umijeća i stvaralaštva. To graditeljsko remek-djelo završeno je s najvećim rasponom lučne armiranobetonske mostovne konstrukcije u svijetu. Uz više stručnih i znanstvenih radova objavio je i knjigu Gradnja mostova: betonski mostovi (2002).







Bićanić, Nenad (Zagreb, 6. IX. 1945 – Veli Lošinj, 8. X. 2016), građevinski inženjer i stručnjak za računalno modeliranje materijala i konstrukcija.

Diplomirao je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu 1968., a doktorirao na Velškom sveučilištu u Swanseaju 1978. disertacijom Nonlinear Transient Dynamic Response of Concrete Structures. Nakon što je diplomirao preselio se u Nizozemsku te radio u poduzeću Adviesbureau u Arnhemu, bavivši se računalnim proračunima konstrukcija, odn. metodom konačnih elemenata, tada novom granom konstrukcijskoga projektiranja. Stečena znanja prenio je u Institut građevinarstva Hrvatske gdje je radio od 1972. Ondje je s → Josipom Dvornikom, s pomoću izvornoga optimizacijskog programa, odredio oblik dimnjaka kotlovnice termoelektrane Urinj, visine 250 m, tada jedne od najvećih i najsloženijih konstrukcija izgrađenih na lokaciji s izrazito velikim brzinama vjetra. Od 1978. radio je na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu, od 1985. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Građevna statika, Dinamika konstrukcija, Plošni nosači, Metoda plastičnosti te Numeričke metode u analizi konstrukcija. Na specijalizaciji te kao gostujući profesor boravio je 1983. na Sveučilištu Colorado u Boulderu. Ondje je s Willamom Kasparom razvio jedan od prvih matematičkih modela postupnog popuštanja nosivosti betona.

Od 1985. je ponovno radio na sveučilištu u Swanseaju, gdje je s Olekom Zienkiewiczem razvio model tzv. apsorbirajućeg ruba kako bi se korektno modelirao utjecaj neograničenih sredina u seizmičkim proračunima, koji je uključen u nekoliko proračunskih paketa za primjenu u nuklearnoj industriji. Iako trajno zaposlen u Swanseaju, nastavio je redovito održavati poslijediplomsku nastavu u Zagrebu. Godine 1994–2012. na Sveučilištu u Glasgowu bio je regius professor (jedinstvena značajka akademske zajednice u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, profesor s kraljevskim pokroviteljstvom ili imenovanjem) građevinarstva i mehanike, naslov koji je od 1840. do tada imalo tek devet stručnjaka. Predavao je kolegije Numeričko modeliranje, Dinamika konstrukcija i potresno inženjerstvo te Numeričke metode u teoriji plastičnosti. Bio je 1996–2001. predstojnik Građevinskog odjela te 2007–11. direktor Zajedničkog istraživačkog instituta za mehaniku materijala i struktura te bioinženjering, zajedničkoga četirima sveučilištima na zapadu Škotske. U Velikoj Britaniji umirovljen je 2010. Od 1990-ih surađivao je s → Građevinskim fakultetom u Rijeci gdje je 2010–15. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Rubni problemi te Plošni nosači.

Svojim postignućima u područjima metode konačnih elemenata te statici i dinamici konstrukcija postao je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka. Godine 1992. bio je suosnivač udruge International Association for Computational Mechanics kojom je predsjedao 1996–97. Bio je 1990–2014. urednik međunarodnog časopisa Computers & Concrete za Europu. Bio je dopisni član HAZU-a od 2010. te professor emeritus Sveučilišta u Glasgowu od 2011. Udruženje bivših studenata i prijatelja sveučilišta u Hrvatskoj od 2018. dodjeljuje Nagradu »Nenad Bićanić«.

Dobronić, Lelja (Zagreb, 19. IV. 1920 – Zagreb, 19. XII. 2006), povjesničarka umjetnosti, znatno je unaprijedila poznavanje arhitekture i urbanizma Zagreba od srednjega vijeka do suvremenosti.

Diplomirala je 1943. povijest, arheologiju i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1946. disertacijom Umjetnost kovanog željeza u našim krajevima (mentor V. Hoffiller). U Zagrebu je od 1944. radila kao kustosica u Gipsoteci grada Zagreba, od 1948. u Muzeju grada Zagreba, od 1962. u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, od 1964. u Hrvatskome školskom muzeju, a od 1967. do umirovljenja 1980. bila je direktorica Povijesnoga muzeja Hrvatske.

Bavila se primarno temama vezanima uz povijesno-umjetničku topografiju Zagreba: pojedinačnim građevinama (Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas, 2004), osobito stambenom arhitekturom, urbanističkim razvojem i urbanom kulturom (Slobodni i kraljevski grad Zagreb, 1992; Renesansa u Zagrebu, 1994), istaknutim i manje poznatim graditeljima (Zagrebački graditelj Janko Jambrišak, 1959; Zaboravljeni zagrebački graditelji, 1962; Zagrebački arhitekti Hönigsberg i Deutsch, 1965; Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, 1971; Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, 1983), povijesnim podgrađima, periferijom, ljetnikovcima, radničkim naseljima, kulturom vrtova i parkova, baštinom Zagrebačke biskupije, napose Zagrebačkog kaptola te životom i djelom zagrebačkih biskupa (Zagrebačka biskupska tvrđa, 1988., 1991; Biskupski i kaptolski Zagreb, 1991). Također je autorica knjiga o dinamičnoj povijesti i postojanoj transformaciji kuća i javnih prostora (Stare numeracije kuća u Zagrebu, 1959; Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, 1986., 1988). Znanstvene i stručne radove objavljivala je među ostalim u publikacijama Arhitektura, Čovjek i prostor, Radovi Instituta za povijest umjetnosti te Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (jedna od pokretačica i glavna urednica 1952–65). Objavila je izvore za zagrebačku povijest u seriji Monumenta historica civitatis Zagrabiae (Povijesni spomenici grada Zagreba, sv. 18–23., 1949–2004). Dobitnica je više nagrada, među ostalima »Pavao Ritter Vitezović« za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva (1987), Nagrade HAZU-a (1996), »Ivan Kukuljević Sakcinski« Matice hrvatske (1999).

Radujković, Mladen (Piran, 5. IV. 1952.), građevinski inženjer, stručnjak za organizaciju građenja.

U Zagrebu je na → Građevinskome fakultetu diplomirao 1978. i doktorirao 1993. disertacijom Analiza utjecaja faktora pri planiranju optimalnog roka građenja. Radio je kao inženjer od 1978. u poduzeću → Hidroelektra, a od 1980. kao nadzorni inženjer, inženjer konzultant, voditelj planiranja i kontrole Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja → Instituta građevinarstva Hrvatske. Od 1991., radio je na matičnome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 2003; dekan Fakulteta bio je 2006–10. Predavao je kolegije Organizacija građenja I i II, Metode planiranja i Upravljanje građevinskim projektima te Planiranje i kontrola projekata, planiranje i upravljanje rizicima na poslijediplomskome studiju. Sudjelovao je i u nastavi specijalističkoga poslijediplomskoga studija Poslovno upravljanje u graditeljstvu – MBA in Construction gdje je predavao kolegije Project Planning and Control i Project Management. Znanstveno su i stručno područje njegova rada planiranje i upravljanje građevinskim projektima i graditeljska regulativa. Kao voditelj i glavni savjetnik sudjelovao je u više projekata građenja, rekonstrukcija i održavanja poslovnih i infrastrukturnih objekata. Napisao je u suautorstvu udžbenike Poslovna izvrsnost u građevinarstvu RH (2011), Planiranje i kontrola projekata (2012), Organizacija građenja (2015), Priručnik organizacije građenja (2018), skripta Osnove graditeljske regulative (2008), zbirku Riješeni primjeri zadataka – organizacija građenja i metode planiranja (2008), bio je urednik publikacije Znanstvenoistraživački projekti (2004) te suurednik izdanja Temeljne individualne kompetencije za upravljanje projektima I, II (2018).

Gomboš, Stjepan (Sombor, 10. III. 1895 – Zagreb, 29. IV. 1975), arhitekt, znatno je pridonio razvoju hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti. Radio je u Zagrebu u atelijerima → Rudolfa Lubynskog od 1920., potom od 1921. → Huge Ehrlicha, a 1931–41. vodio je zajednički atelijer s → Mladenom Kauzlarićem, s kojim je sudjelovao na izložbama → Udruženja umjetnika Zemlja (Zagreb, Sofija). Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH. Od 1947. bio je šef Odjela industrijske arhitekture u → Arhitektonskome projektnom zavodu, a 1951–62. radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan u Zagrebu. Na zagrebačkom je Tehničkome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) 1950–54. kao izvanredni profesor predavao kolegij Industrijsko graditeljstvo.







U svojim je projektima stambenih, obiteljskih, javnih i industrijskih zgrada osobitu pozornost posvetio jasnom volumenu i čistim plohama građevina te konstruktivnim i funkcionalnim elementima. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađivao je u Zagrebu na projektima Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925), sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđenoga Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom (1926–30), zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Gajevoj 2 (1934), a samostalno je projektirao i izveo zgradu Bratimske blagajne u Mislavovoj 18–20 (1929), vilu u Nazorovoj 7 i dr. U zajednici s Kauzlarićem je, ostvarivši najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole, realizirao među ostalim stambene zgrade u Petrinjskoj 11 i Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Boškovićevoj 24 (1935), Brešćenskoga 7 (1938), na Svačićevu trgu 12 (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), vile u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Zamenhofovoj 9 (1936), Nazorovoj 52 (1937), obiteljsku kuću u Babonićevoj 25 (1935); vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). Tijekom zajedničkoga djelovanja ostvarili su uspjele adaptacije i unutrašnja uređenja od kojih se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala (1932) u Dubrovniku te kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). U poslijeratnom se razdoblju bavio industrijskom arhitekturom, realizirajući niz tvorničkih sklopova: Rade Končar (s Kauzlarićem, → V. Juranovićem i → O. Wernerom, 1946–49), Prvomajska, Tvornica parnih kotlova, RIZ u Zagrebu, Đuro Đaković (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu i dr., a od stambene arhitekture ističu se stambena naselja tvornice Rade Končar u Voltinom (s → I. Bartolićem i → S. Löwyjem, 1947) i Poljane u Vrbiku (s → V. Potočnjakom i V. Hećimovićem, 1948; danas Alagina 1–8, Bošnjakovićeva 1–8, Stožirova 1–8, Vrančićeva 1–8) u Zagrebu. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1967) i »Vladimir Nazor« (1971).



















Heinzel, Vjekoslav (Zagreb, 27. VIII. 1871 – Zagreb, 1. III. 1934), arhitekt i gradonačelnik, uvelike je pridonio planskomu razvoju Zagreba i živoj graditeljskoj djelatnosti nakon I. svj. rata.







Tehničku visoku školu polazio je u Grazu (TH Graz), a 1893. diplomirao je arhitekturu u Stuttgartu. Od 1895. djelovao je u Zagrebu, gdje je 1895–1905. predavao zgradarstvo u Graditeljskoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) i vodio samostalno građevinsko poduzeće (1896–1912). Od 1910. bio je gradski zastupnik, 1912–20. predsjednik Trgovačke i obrtničke komore. Gradonačelnik Zagreba bio je 1920–21. te 1922–28. U duhu historicizma projektirao je u Zagrebu više stambenih zgrada: uglovnice u Gundulićevoj 45A (1897), na Svačićevu trgu 1 (1898), u Šenoinoj 5 (1899), Palmotićevoj 26 (1905) i 53 (1907), zatim zgrade na Svačićevu trgu 15 i 16 (1898), u Jurišićevoj 7 (1900), na Marulićevu trgu 16 (1910), te Pučku školu u Filipovićevoj 1 (1902., danas Osnovna škola Ivana Filipovića). Snažno se zauzimao za plansko građenje, osobito novom regulatornom osnovom (1923), tj. planiranjem dijela grada istočno od Draškovićeve ulice, oko današnjega Trga žrtava fašizma, Krešimirova trga i Zvonimirove ulice, te izgradnju novih gradskih četvrti. Članke o komunalnim temama objavljivao je u periodici, Agramer (Zagreber) Tagblatt, Hrvatski Lloyd, Der Morgen, Slobodna tribuna, Dom i dr.

Löwy, Slavko (Koprivnica, 7. VIII. 1904 – Zagreb, 1. IV. 1996), arhitekt, istaknuti predstavnik hrvatske arhitekture između dvaju svjetskih ratova.

Studirao je arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TU Wien) 1923–25., Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1925–27. i na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TU Dresden), gdje je 1930. diplomirao. Nakon završetka studija radio je u Zagrebu u arhitektonskom uredu → Ignjata Fischera, potom od 1931. u birou → Stanka Kliske, a 1932–42. vodio je arhitektonski biro Löwy u Zagrebu. Od 1945. radio je u tehničkom uredu Narodnoga magazina (Nama), od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (od 1947. → Arhitektonski projektni zavod Hrvatske). Od 1950. bio je voditelj projektnoga biroa Proektant u Skoplju, a 1954. obnovio je arhitektonski biro Löwy u kojem je djelovao do umirovljenja 1966.

Njegova se ostvarenja odlikuju profinjenim proporcijama i racionalnom prostornom organizacijom. Poseban su prinos hrvatskoj modernoj međuratnoj arhitekturi njegovi prototipovi najamnih zgrada te uspješne interpolacije u postojeću gradsku građevnu strukturu. Autor je prvoga zagrebačkog »nebodera« u Masarykovoj ulici 22 (1933–34). Među ostalim realizacijama izvedenima tijekom 1930-ih ističu se: vile Federbuš u Novakovoj 19 (1931), Hirschler, tzv. Šumski dvor na Gornjem Prekrižju 2 (1932–33) i Lebinec na Ribnjaku 20 (1937–38), poslovno-stambene zgrade Grünsberg u Petrićevoj 7 (1932–33), Schlenger u Bogovićevoj 4 (1932–33), Schlenger u Boškovićevoj 7B (1936–37), Jadranskoga osiguravajućega društva u Draškovićevoj 13 (1936–37) i Radovan na Savskoj cesti 8 (1937), te ugrađene najamne stambene zgrade po prototipskome prostornom rješenju u Zvonimirovoj 23 (1932–33), Bulićevoj 4 (1936–37) i Tuškanovoj 15 (1936–38), sve u Zagrebu. U Koprivnici je podignuo spomenik židovskim žrtvama palima u I. svj. ratu i obnovio sinagogu (1930).









Djela izvedena nakon II. svj. rata primjer su znalačke primjene tzv. internacionalnoga stila. Među zagrebačkim realizacijama ističu se stambeni blokovi tvornice Rade Končar u Voltinom (1947., s I. Bartolićem i S. Gombošem), kiparske majstorske radionice Antuna Augustinčića na Jabukovcu 10 i Vanje Radauša na Zmajevcu 8 (1949–52), stambeni niz u Galjufovoj 4–12 (1950–51), Dom umirovljenika Lavoslav Švarc u Bukovačkoj 55 (1955–56), studentski domovi Cvjetno naselje u Odranskoj 8 (1955), Šarengradska (danas Ante Starčević) u Zagrebačkoj aveniji 2 (1961) i Sava (danas Stjepan Radić) na Jarunskoj cesti 2 (1961). U Skoplju je izveo zgradu Veterinarskoga fakulteta (1950), Gradsko kupalište (1950–51), studentsko naselje uz Filozofski fakultet (1951), Dom invalida i Gradski hotel s urbanističkim rješenjem šetališta uz Vardar (1953–64). U Osijeku je projektirao studentski dom u Ulici I. G. Kovačića 4 (1962), a u Rijeci stambeni neboder za postojeće studentsko naselje na Podmurvicama u Čandekovovoj 4 (1963., s E. Seršićem). Objavio je mnogobrojne članke u Koprivničkim novinama, Građevinskom vjesniku, Arhitekturi, Čovjeku i prostoru i dr. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« 1970. i »Vladimir Nazor« 1976.

Haberle, Marijan (Zagreb, 16. V. 1908 – Rijeka, 20. III. 1979), arhitekt, predstavnik moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1931. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1930–33. radio je kod → Rudolfa Lubynskog i → Stjepana Hribara te u građevinskom poduzeću Adolfa Helfmana u Zagrebu. S → Hinkom Bauerom vodio je zajednički atelijer 1934–40., potom je 1940–45. djelovao samostalno, a 1943–45. i predavao na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Nakon II. svj. rata radio je do 1947. kao projektant u Ministarstvu narodnog zdravlja NRH, 1948–51. u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, 1951–53. predavao je na Tehničkome fakultetu u Sarajevu, a od 1951. do umirovljenja 1976. vodio je arhitektonski atelijer Haberle (poslije Forum), u kojem je radio do 1979.

Zajedno s Bauerom je u Zagrebu, u duhu moderne arhitekture, projektirao Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti 25 (1936–39), Dom Društva inženjera i arhitekata (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Pierottijevoj 4 (1937), obiteljske kuće na Gornjem Prekrižju 12 (1937) i u Torbarovoj 11 (1938), Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu (1938), zgradu Fiatova servisa na Savskoj cesti 56 (1940) i stambenu zgradu s kinodvoranom (danas Kinoteka) u Kordunskoj 1 (1941), a samostalno crkve sv. Josipa u Trakošćanskoj 47 (1937) i sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti 91 (1937–40). Do 1943. sudjelovao je na 40-ak natječaja (palače Monopola i Predsjedništva vlade, 1937., II. nagrada, i Albanija, 1938., I. nagrada, u Beogradu, s H. Bauerom; vojarna i Vojna bolnica u Zagrebu, 1941; željeznički kolodvor u Sofiji, 1943., s M. Ivačićem i dr.). Nakon II. svj. rata je, najčešće u suradnji, izveo više od 50 javnih, društvenih, hotelskih, industrijskih i stambenih objekata: Zagrebački velesajam (danas Tehnički muzej Nikola Tesla) na Savskoj cesti 18 (1949) i Brodarski institut na Aveniji V. Holjevca 20 (1949–58), stambene zgrade u Kukuljevićevoj 35 i na Krešimirovu trgu (1955), prvu fazu novoga Zagrebačkoga velesajma (1955–56), Visoku tehničku školu u Lučićevoj 1 (1957–60., s → M. Jurković-Haberle, danas sjeverna zgrada Fakulteta strojarstva i brodogradnje), palaču Matice iseljenika na Radićevu trgu 3 (1958–63) i Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na Radićevu trgu 4 (1958–73., s M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), poslovnu zgradu na Miramarskoj cesti 22 (1962), sve u Zagrebu. Od ostalih se projekata ističu hotel Plitvice na Plitvičkim jezerima (1955–58), vodotoranj (1964) i banka (1965) u Sisku, Spomen-dom Đuro Salaj na Miletićevu trgu 12 (1961., danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica) i željeznički kolodvor (1967) u Slavonskom Brodu i dr. Godine 1977. izabran je za izvanrednoga člana JAZU-a (danas HAZU). Dobio je nagrade Zagrebačkoga salona (1974) te za životno djelo »Viktor Kovačić« (1969) i »Vladimir Nazor« (1973).



















Čižmek, Ivan (Zagreb, 23. X. 1937), arhitekt i urbanist, stručnjak za izradbu prostornih i urbanističkih planova, napose za projektiranje stambenih naselja, turističkih kompleksa i gradskih središta.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1961–63. radio na Katedri za prostorno oblikovanje i likovni odgoj kao asistent Kamila Tompe. Boravio je 1965–68. u Parizu gdje je radio u arhitektonskom atelijeru Candilis – Josić – Woods. Tijekom 1960-ih povremeno je radio u atelijerima → Alfreda Albinija, → Vjenceslava Richtera i → Ivana Vitića te surađivao sa skupinama nezavisnih mladih arhitekata X i Z. Od 1970. do 1992. bio je zaposlen u → Urbanističkom institutu Hrvatske, gdje je radio na prostornim i generalnim urbanističkim planovima (Obrovac i Đakovo, 1975; Kotor, 1984; Donji Karin, Rovanjska i Maslenica, 1986; Zadar, 1989–90), projektima turističkoga naselja Petrčane – Diklo kraj Zadra (1971), stambene zone u Zadru (1973), na rekonstrukciji povijesne jezgre Požege (1976), i dr. Od 1993. do 2005. djelovao je kao savjetnik Gradskoga zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu čovjekova okoliša na urbanim strategijama modernizacije Zagreba temeljenima na ideji održivoga razvoja i obnove kulture urbanoga uređenja. S → Tomislavom Odakom, Zdenkom Vazdarom i Tomislavom Bilićem projektirao je 1976. novozagrebačko stambeno naselje Dugave, što je bila prekretnica u odnosu na dotadašnju hrvatsku urbanističku i arhitektonsku praksu jer je riječ o prvome naselju izvedenom u sustavu novoutemeljenoga modela tzv. društveno usmjerene stambene izgradnje. Ta ideja humanoga stanovanja i odustajanja od pravilnoga rastera u projektiranju vidljiva je i prije (1975) na nerealiziranom projektu stambenoga naselja Bili brig u Zadru, te poslije (1978) u projektu novozagrebačkoga stambenog naselja Sloboštine (u suradnji s D. Kišom, H. Bošnjakom, H. Devideom, Z. Vazdarom, T. Odakom, T. Bilićem, i dr.). Tijekom 1960-ih bio je sudionikom umjetničkoga pokreta novih tendencija te članom umjetničke skupine Gorgone. Surađivao je u programu za razvoj UN-a (projekt Jadran III — studija okoliša, 1975–78). Jedan je od utemeljitelja hrvatskog ogranka europskoga znanstvenog i kulturnog projekta Europan (1990). Autor je velikog broja crteža i arhitektonskih zapisa koje je izlagao na samostalnim izložbama i sabrao u knjizi Urbani herbarij (2002). Stručne radove objavljivao je u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019).

Delalle, Radovan (Slavonski Brod, 23. XII. 1935), arhitekt i urbanist, zagovornik alternativnih pristupa suvremenoj urbanističkoj i arhitektonskoj problematici.

Studirao je arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu u Zagrebu (1956–60), diplomirao je u Urbanističkom institutu Sveučilišta u Parizu (1972). Radio je u Zavodu za urbanizam grada Sarajeva (1961–66), arhitektonskom birou Jacquesa Labroa u Parizu (1967–69), potom povremeno u Zavodu za studije i projektovanje Dom u Sarajevu, u zagrebačkoj podružnici karlovačkog arhitektonskog biroa AGI-46 te u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba, u kojem je bio stalno zaposlen od 1982. Suosnivač je arhitektonske skupine Z (1969). U okviru istraživačkoga rada na konceptu urbarhitekture kojim je pokušao redefinirati arhitekturu u odnosu na urbani kontekst, predložio je više eksperimentalnih projekata, među ostalima središte Marindvora u Sarajevu (1964) i Trnja u Zagrebu (1971–72). Projektirao je naselje Ciglane u Sarajevu (1965., 1974., s N. Muftićem), novo naselje i centar u Dugoj Resi (1976–77., sa S. Krajačem) i kuće za odmor u Staroj Baški na Krku (1970–79). Radio je na generalnim urbanističkim planovima Novoga Zagreba (1973., s N. Šilović) i Duge Rese (1986., sa S. Krajačem). Izradio je više provedbenih urbanističkih planova: za zagrebačka naselja Sloboština (1975., s I. Tepešom), Lučko (1981), Kozari bok (1983) i Kalinovica – Kerestinec (1989), za područje Autobusnoga kolodvora Zagreb (1990., s N. Gamulinom), za lijevu obalu Save u središnjem prostoru zagrebačkog Trnja (1987) i za središnji prostor Novoga Zagreba (1988). Znanstvene i stručne radove iz područja arhitekture i urbanizma objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Komunikacije, Arhitektura i urbanizam, Naše teme i dr. Autor je knjige Traganje za identitetom grada. Urbarhitektura (1988., 1997). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2013).

Hribar, Stjepan (Zagreb, 7. VII. 1889 – Zagreb, 8. XII. 1965), arhitekt i urbanist, zaslužan za ključna urbanistička rješenja Zagreba 1930-ih koja su ostavila trag modernizma i omogućila razvoj grada.

Diplomirao je arhitekturu 1914. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden). Nakon I. svj. rata 1919–20. sudjelovao je u izradbi generalnog urbanističkog (regulacijskog) plana i arhitektonskih projekata sklopa Medicinskoga fakulteta na Šalati u Zagrebu. Od 1922. radio je u zagrebačkom građevinskom poduzeću Pionir. Godine 1925–28. djelovao je kao samostalni arhitekt, a 1928–41. bio je u službi zagrebačkoga gradskog poglavarstva, isprva kao savjetnik, potom kao voditelj Odsjeka za regulaciju grada Zagreba. Od 1945. do umirovljenja 1956. radio je u Urbanističkom institutu NRH i u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Uz osnovnu arhitektonsko-urbanističku djelatnost bavio se i pedagoškim radom te je 1934–40 (s kraćim prekidom) bio honorarni nastavnik na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta predajući prvi put formalno utemeljene kolegije iz područja urbanizma.

Bio je jedan od sastavljača podloge i raspisa međunarodnoga natječaja za regulacijski plan Zagreba 1930., a sa suradnicima je 1932–36. izradio generalni regulacijski plan grada koji je bio osnova novom urbanom razvoju i temelj kasnijim regulacijama. Izveo je zgrade filijala Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Karlovcu, Sisku i Dubrovniku (1922–25), izložbeni paviljon Jugoslavije na izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1924–25), stambeno-poslovnu zgradu u Ilici 17 (1931., s I. Velikonjom), obiteljsku kuću Ljube Babića na Rokovu perivoju 5 (1926–27), kuću Knežević na Goljaku 51 (1930) i dr. Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovu prolazu (1930–31., s A. Ulrichom). Bavio se također unutarnjim uređenjem te adaptacijom zgrada u Zagrebu (unutarnja uređenja kurije Arko na Kaptolu 2 te crkve sv. Blaža, 1925., s I. Kerdićem, izvedeno djelomice; preuređenja Banskih dvora i palače Dverce na Gornjem gradu, pročelja zgrade u Ilici 8).

Fabris, Stanko (Split, 7. III. 1909 – Zagreb, 30. XII. 1997), arhitekt, sljedbenik načela funkcionalizma i međunarodnoga stila u suvremenoj arhitekturi.

Studirao je na Nacionalnoj visokoj školi arhitekture i dekorativnih umjetnosti u Bruxellesu, gdje je 1939. diplomirao kod Henryja van de Veldea. Nakon studija bio je zaposlen kao projektant u upravi Primorske banovine u Splitu. Od 1942. radio je u građevinskom poduzeću Hoyer Zorislava Franjetića u Zagrebu, odakle je za II. svj. rata otišao u partizane. Godine 1945–47. bio je referent arhitektonskog odsjeka Narodnooslobodilačkog odbora u Bjelovaru. Od 1947. živio je u Zagrebu i radio u → Arhitektonskom projektnom zavodu, a od 1954. do umirovljenja 1980. vodio je Projektni biro Zagreb. Poštujući načela funkcionalnosti, projektirao je stambene zgrade koje su se isticale plastičnošću i koloritom, dok su smisao za oživljavanje glatkih zidnih ploha, odvažno eksperimentiranje staklom i čitkost konstrukcije svojstveni njegovu oblikovanju javnih zgrada.







Projektirao je stambenu arhitekturu: obiteljske kuće na Braču i u Splitu 1940-ih, višestambene zgrade u Splitu (u Bregovitoj ulici 2–3, 1951–54; na uglu Trga M. Pavlinovića i Biankinijeve 8, 1953–57; stambeni sklop na raskrižju Držićeve i Višeslavove ulice, 1959–62; šest nebodera na Putu Glavičina 2, u Sukošanskoj 19, 21 i Starčevićevoj 21, 25, 32, 1960), u Zagrebu u Vukovarskoj ulici 52, 1956–60., u Šibeniku, Rijeci, Nišu, Podgorici, i dr. Od javnih i poslovnih zgrada ističu se one u Ilici 197 (danas Klinika za tumore), 1955–67., Petrinjskoj 20, 1959., na Prilazu baruna Filipovića 18, 1962., na uglu Trga maršala Tita (danas Trg Republike Hrvatske) i Prilaza JNA (danas Deželićev prilaz), 1957–62 (kontroverzna poslovna zgrada Željpoha, poslije Ferimporta, danas Muzička akademija koje je adaptacija dovršena 2014) u Zagrebu, te u Gundulićevoj 29, 1961–63. u Splitu. Prvi je u nas projektirao suvremene industrijske vinarije, u Drnišu (1955), Splitu (u staroj gradskoj luci, 1958–60., s → D. Vesanovićem), Visu (1959), Poreču (Plava laguna, 1979), Osijeku (Erdut, 1982) i dr., a zapažena su i njegova ostvarenja školskih zgrada (u Buzetu, 1947; Segetu kraj Trogira, 1958; Glini, 1963. i dr.) i tvornica (Dalmacijavino u Splitu, 1959; alkoholnih pića Badel u Zagrebu, 1969; Vrgorka u Vrgorcu, 1982). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (za životno djelo 1981) te »Viktor Kovačić« (godišnja 1967., za životno djelo 1996).







Baletić, Bojan (Šibenik, 17. 11. 1957), arhitekt, pionir primjene računala u arhitektonskom projektiranju u nas.

Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1981. te doktorirao 1996. disertacijom Informacijski kodovi mutantnih oblika i njihova uloga u koncipiranju i vrednovanju stana (mentori → G. Knežević i → Z. Žagar). Stručno se usavršavao u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Italiji (Urbino 1981), te na sveučilištima u Škotskoj (Glasgow 1986., 1988) i SAD-u (Berkeley 1989., Athens 2003). Nakon što je diplomirao, isprva je honorarno radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1982. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2006. u zvanju redovitoga profesora. Od 1992. predaje kolegije Primjena računala u arhitekturi i Elektronska obrada podataka, koje je uveo u nastavu. Na Fakultetu je ustrojio Kompjutorsku učionicu (1995), bio voditelj Kabineta za primjenu računala (1998–2018), prodekan (1996–2000., 2003–06) i dekan (2020–24). Bio je i prorektor za prostorni razvoj i međuinstitucijsku suradnju Sveučilišta u Zagrebu (2006–14), te član, voditelj i predsjednik mnogobrojnih povjerenstava, vijeća i radnih skupina. Znanstveno i stručno isprva se bavio održivom arhitekturom te je sudjelovao u međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (1985–87., voditelj G. Knežević, supervizor → V. Bazjanac), a potom je svoj fokus djelovanja usmjerio na primjenu multimedije i računalno podržanoga dizajna u arhitekturi. Autor je mnogih znanstvenih i stručnih radova te voditelj više domaćih i međunarodnih projekata iz tog područja. Bio je osnivač i predsjednik CAD sekcije Udruženja hrvatskih arhitekata (1989–96). Član je HATZ-a od 2016 (član suradnik od 1997). Dobitnik je državne Nagrade za znanost za 2017.

Kolacio, Zdenko (Sušak, danas dio Rijeke, 24. IX. 1912 – Zagreb, 18. V. 1987), urbanist i arhitekt, osnivač Urbanističkog instituta Rijeka i dugogodišnji ravnatelj Urbanističkog zavoda grada Zagreba.

Diplomirao je arhitekturu 1935. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1937–39. radio je u gradskom poglavarstvu Sušaka na generalnom urbanističkom planu grada. Neposredno nakon II. svj. rata rukovodio je sektorom visokogradnje u obnovi Rijeke. Godine 1952. osnovao je i do 1956. vodio Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka). Godine 1957–71. bio je ravnatelj → Urbanističkoga zavoda grada Zagreba, potom je radio u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove, a od 1972. do umirovljenja 1974. bio je ravnatelj u arhitektonskom birou Zagreb-projekt. Nakon potresa u Skoplju 1963. bio je član savjetodavnoga odbora UN-a za obnovu grada.

Zajedno sa → Zdenkom Silom i → Kazimirom Ostrogovićem dobio je 1955. prvu nagradu za regulaciju središnjega poteza Zagreba od Zrinjevca do Save (projekt djelomično realiziran). Suautor je idejnoga urbanističkoga rješenja južnoga Zagreba (1962), zasebnih idejnih projekata naselja Trnsko (1959–60) i Siget (1963), središta Zapruđa (1967) te urbanističkih planova Volovčice (1964), Sopota (1965), Zavrtnice i Ravnica (1966). Vodio je izradbu urbanističkoga programa grada iz 1964 (prema kojem je 1971. donesen i prihvaćen Generalni urbanistički plan Zagreba). Sudjelovao je na natječajima za naselje brodogradilišta »3. maj« (1946), zgradu poduzeća Vulkan (1952., sa Z. Silom), stambenu zgradu tvornice papira (1954), sve u Rijeci, za regulaciju gradskih središta u Crikvenici (1950–51., sa Z. Silom) i Zadru (1960., s V. Ivanovićem, G. Kneževićem, M. Maretićem i J. Uhlikom) i dr. Ističe se njegov rad na spomeničkoj plastici, uglavnom na temu II. svj. rata. Među važnijim ostvarenjima su: spomenici Vladimiru Gortanu u Bermu (1952–53., sa Z. Silom), borcima na Trsatu u Rijeci (1952–56., sa Z. Silom), Vladimiru Nazoru u Crikvenici (1973), Vladimiru Franu Mažuraniću u Novom Vinodolskom (1973), Andriji Mohorovičiću u Voloskom (1979), spomen-park strijeljanih na Šubićevcu u Šibeniku (1961–62., s K. Angelijem Radovanijem), memorijalna obilježja u Anindolu u Samoboru (1959), Susedgradu (1961), Ferdinandovcu (1961–62) i šumi Abez kraj Gvozda (1966). Izlagao je crteže na više samostalnih i skupnih izložbi. Članke i rasprave o arhitekturi objavljivao je u periodici: Čovjek i prostor, Arhitektura, Dometi, Oko, Novi list, Večernji list, Vjesnik, i dr. Autor je knjige eseja Vizije i ostvarenja (1978). Bio je glavni urednik časopisa → Arhitektura (1960–63). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1974) i »Vladimir Nazor« (1983), godišnjih »Vladimir Nazor« (1976) i Nagrade Borbe (1980) te međunarodne Herderove nagrade (1979) za izniman doprinos integralnosti srednjoeuropske kulture.







Višenamjenska dvorana Žatika, sportska dvorana u Poreču osobita po izražajnoj arhitekturi i uklopljenosti u pejzaž.

Izgrađena je 2008 (autorice projekta: S. Jurković, S. Gašparović, N. Martinčić i T. Peraković).

vodoopskrba, komunalna djelatnost dovoda i raspodjele vode od izvorišta do potrošača.

Opskrbu vodom omogućuje vodoopskrbni sustav (vodovod), tj. sustav građevina i mjera kojima se voda zahvaća iz okoliša, dovodi u stanje zdravstvene ispravnosti te isporučuje do krajnjih korisnika. Cjeloviti vodoopskrbni sustav najčešće se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci i bunari, zahvati površinskih voda) koje služe za zahvat (uzimanje) vode na nalazištima poput izvora, akumulacija, otvorenih tokova, → podzemnih voda (sv. 2) i dr.; crpnih stanica koje služe za crpenje vode iz zdenaca, rijeka, nisko položenih izvora te za potiskivanje vode u vodospremnik; uređaja za preradbu (kondicioniranje) → vode (sv. 2) za piće koji poboljšavaju kvalitetu vode fizikalnim, kemijskim i biološkim postupcima, a istodobno uklanjaju neugodne mirise, okus i boju, smanjuju tvrdoću i korozivnost vode; vodospremnika (vodosprema), tj. građevina u kojima se voda skuplja kada je potrošnja manja te se iz njih dobavlja u razdobljima povećane potrošnje; vodoopskrbne mreže (vodovodne cjevovodne mreže) koja obuhvaća cijevi te pridružene funkcionalne elemente kojima se voda iz vodospremnika razvodi do krajnjih potrošača, odn. ventile (zasune), hidrante, naprave za redukciju tlaka vode u mreži, manometre, registratore vodostaja i potrošnje u spremnicima, priključne garniture i registratore potrošnje (kućni vodomjeri), i dr. Prema načinu dovoda (toka) vode, vodoopskrbni sustav može biti: gravitacijski, u kojem voda cijelim sustavom teče pod tlakom zbog djelovanja sile teže; tlačni, s tlakom uspostavljenim u crpkama (uobičajen u nizinskim područjima i često s vodotornjem kao spremnikom); kombinirani.













Povijesni razvoj vodoopskrbe

Razvoj civilizacije vezan je uz dostatnost vode i pomno planiranje njezine dobave. Prve ljudske zajednice rabile su jednostavne sustave, u pravilu otvorene kanale, za usmjeravanje i dovod vode iz prirodnih izvorišta. Prvi poznati plitki kopani zdenci iz kojih se voda mogla grabiti rukom pronađeni su na Cipru te na području današnjeg Izraela i Palestine (8500. do 6500. pr. Kr.). U dolini između rijeka Tigrisa i Eufrata gradili su se sustavi natapanje i obranu od poplava još 5000. do 3000. pr. Kr. U sumerskim gradovima Nipuru i Ešnuni pronađeni su najraniji sustavi glinenih cijevi koje su se izrađivale ručnim oblikovanjem mješavine gline i slame u kraće cijevi te sušenjem, a kojima se kišnica dovodila do zdenaca i cisterni (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske pronađeni su ostatci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (oko 3000. pr. Kr.).

Dokazi organizirane urbane vodoopskrbe vezuju se uz gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Inda, gdje se voda dobivala iz gradskih zdenaca. Stubasti zdenci, građeni poglavito u Indiji i Pakistanu, primjeri su specifičnih građevina za zahvaćanje vode kojih je konstrukcija bila prilagođena sezonskim fluktuacijama u dostupnosti vode, a galerije i komore su im često bile bogato i precizno isklesane. Na području današnjeg Irana razvio se oko 1000. pr. Kr. sustav transporta vode u sušnim klimatskim uvjetima bez isparavanja većeg dijela vode naziva qanat. Građen je kao niz dubokih, vertikalnih okana nad blago nagnutim horizontalnim tunelom kojim se voda dovodila gravitacijski. Sustav se pod sličnim imenom širio i na druge zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a u nekim je zemljama u uporabi i danas. Sustav cisterni vadija Tawila u jemenskom Adenu, izgrađen u razdoblju između V. i I. st. pr. Kr., služio je za prikupljanje oborinskih voda te zaštitu grada od bujičnih poplava. Sastojao se od niza cisterni različita oblika, ukupnog kapaciteta oko 70 000 m³. Arheološki dokazi i kineski dokumenti otkrivaju da su stari Kinezi kopali duboke zdence za pitku vodu još prije 6000 do 7000 godina. U gradu Zhengzhou, u doba dinastije Shang (1600. do 1046. pr. Kr.) gradili su se podzemni tuneli koji su kanalizirali i dovodili vodu iz obližnjih rijeka za opskrbu javnih i privatnih objekata. Egipćani su uz rijeku Nil razvili napredne sustave kanala i nasipa u svrhu natapanja polja te regulacije razine vode i zaštite usjeva tijekom sezonskih poplava. Asirski kralj Sanherib je za potrebe natapanja izgradio 703. do 690. pr. Kr. akvedukt u Jerwanu, jednu od najstarijih takvih građevina u svijetu. Akveduktom izgrađenim nad udolinom, visokim 9 m, širokim 22 m i dugačkim 280 m, tekla je voda kroz otvoreni kanal dubine oko 0,4 m na vrhu konstrukcije.

Prvi sustavi vodoopskrbe u Grčkoj, temeljeni na skupljanju kišnice, pojavljuju se u ranominojskom razdoblju (oko 3200. do 2100. pr. Kr.) u naseljima Hamezi i Tripiti na istočnoj Kreti. U srednjominojskom razdoblju (2100. do 1580. pr. Kr.) akveduktom se s izvora Mavrokolympos dovodila voda u palaču u Knosu. Pella je među prvima poznatim gradovima u staroj Grčkoj koji su imali opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje, a činile su ga razgranate mreže cjevovoda od terakote koji su bili povezani s pojedinačnim kućama u većem dijelu grada. Atena se svojedobno opskrbljivala vodom s tri akvedukta te su kućanstva raspolagala sustavima opskrbe vodom pod tlakom. Terakota se rabila i za cjevovode manjih profila, dok su se veće količine vode dovodile i odvodile kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, a zatvoreni kanali bili su pokriveni kamenim pločama. Za postizanje dobre kakvoće vode, starogrčki gradovi su pri vodoopskrbi primjenjivali aeracijske spremnike, pješčane filtre, filtre od terakote ispunjene ugljenom i taložnike. Akvedukt na otoku Samosu u obliku tunela sagrađen je u VI. st. pr. Kr. te se svojedobno smatrao jednim od tri najveća građevinska ostvarenja u cijeloj Grčkoj. Sam tunel nije provodio vodu, već je u njemu bio položen cjevovod od terakote.

Rimljani su u razdoblju svoje vladavine (146. do 330. pr. Kr.) dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Rabile su se cijevi od olova, terakote, kamena i drva koje su opskrbljivale vodom domove, javne bunare, fontane, kupališta, javne zahode, te omogućavale natapanje, opskrbu pojilišta i dr. Dovod vode do gradova bio je gravitacijski, a ako to topografija ne bi dopuštala, gradili su se akvedukti, tuneli i sifoni. Upravo su akvedukti bili najzastupljeniji način transporta vode do rimskih gradova, koja se zahvaćala na prirodnim arteškim izvorima, zdencima i branama na vodotocima. Vodeni kotač, noria, rabio se za zahvaćanje i upuštanje vode u akvedukte. U razdoblju od više od 500 godina izgrađeno je 11 akvedukata za vodoopskrbu drevnog Rima. Procjenjuje se da je potkraj I. st., kada je Rim imao oko milijun stanovnika, ukupan kapacitet svih njegovih akvedukata iznosio 520 000−635 000 m³ vode na dan. Prvi od njih, Aqua Appia, izgrađen je 312. pr. Kr. Najpoznatiji primjer starorimskog akvedukta je Pont du Gard izgrađen za opskrbu grada Nimesa, koji doseže visinu od 49 m. Akvedukt Gier koji je služio vodoopskrbi grada Lyona uključuje i sifon koji se sastojao od devet paralelno položenih olovnih cijevi ukupne duljine 16,6 km.







U srednjem vijeku (oko 400. do 1400.) napredak u području vodoopskrbe bio je ograničen. Gradovi srednjovjekovnog islamskog svijeta imali su vodoopskrbne sustave pogonjene osnovnim hidrauličnim principima kako bi se osigurala dostatna količine vode za ritualno pranje u džamijama i hamamima (kupkama). S erom prosvjetiteljstva došlo je i do tehnološkog napretka u opskrbi vodom. U XVIII. st. su u Londonu uspostavljene privatne vodoopskrbne mreže, a prvi vodovod koji je imao kondicioniranu vodu postavio je inženjer James Simpson za tvrtku Chelsea Waterworks Company u Londonu 1829. Porastom svijesti o zdravstvenoj ispravnosti vode, usporedno s izgradnjom komunalne infrastrukture, razvijali su se i sustavi za kondicioniranje vode za piće. Liječnik John Snow je tijekom epidemije kolere u Londonu 1854. dokazao da je razlog širenja bolesti zdravstveno neispravna voda. U SAD-u je početkom XX. st. nekoliko gradova izgradilo uređaje za kondicioniranje vode, uključujući dezinfekciju vode za potrebe javne vodoopskrbe, te su 1914. uspostavljeni prvi standardi za vodu, primarno usredotočeni na bakteriološke parametre.

Vodoopskrba u Hrvatskoj

Početci

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivirao se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Rješenja za dovod vode sastojala su se od građevina kao što su gravitacijski otvoreni ili zatvoreni (zasvođeni ili popločeni) kanali, najčešće pravokutnoga poprečnog presjeka, sifoni s tečenjem pod tlakom, mosne konstrukcije te tuneli. Ti vodovodi (akvedukti u širem smislu) sadržavali su i objekte (okna) za pregled i održavanje, nalik onima koji se izvode i danas. Na području današnje Dalmacije, otkriveno je 11 rimskih akvedukata.

Na otoku Pagu, za potrebe opskrbe pitkom vodom Navalije (Novalja) sagrađen je 4 km dug akvedukt od izvora Škopalj. Tunelska dionica od 1042 m iskopana je u stijeni te ima devet vertikalnih okana visine 5−44 m. Prosječna širina tunela iznosi oko 0,6 m, a visina varira od 1,2 do 2,2 m. Akvedukt je otkriven u prvoj polovici XIX. st., a ponovno je bio u uporabi početkom XX. st. kada su njime položene vodovodne cijevi do izvora na kojem se voda zahvaćala vjetrenjačama. Danas više nije u funkciji, a dostupan je posjetiteljima iz podruma Gradskog muzeja u Novalji. U naselju Cissa (Caska) pronađeni su dijelovi akvedukta duljine 12 km, koji je od izvorišta na području Kolana slijedio prirodni pad terena, pri čemu je na nekim mjestima bio postavljen na nosače. Pronađeni su samo donji dijelovi kanala, širine 18 cm.







Akvedukt Aenone (Nin), sagrađen u I. st., opskrbljivao je grad vodom iz izvora Boljkovac, udaljenog oko 3,5 km. Izveden je kao plitko ukopani kanal širine oko 0,8 m, pratio je prirodni pad terena, s vrlo blagim uzdužnim nagibom, koji je varirao 0,008−0,01%. Na izvorištu su pronađeni ostatci poligonalne zahvatne građevine i kanal koji je vodio vodu prema Ninu. Na akveduktu se nalaze i dvojne ustave te početak drugoga paralelnog kanala koji je vjerojatno napajao okolno područje grada. Za grad Iader (Zadar) su, za cara Trajana, potkraj I. st., izgrađena dva akvedukta. Stariji, duljine 40,4 km, dovodio je vodu s izvora Biba u blizini Vranskog jezera. Širina kanala iznosila je 0,6 m, a uzdužni pad 0,06−0,25%. Trasa akvedukta, u duljini oko 5 km, sadržavala je i konkavnu dionicu s visinskim padom oko 36 m. Ta je dionica premoštena sifonom od kamenih elemenata promjera 35 cm i olovnom cijevi unutarnjeg promjera oko 15 cm. Akvedukt naselja Asseria (Benkovac) je vjerojatno pravocrtno, u duljini oko 4 km, bio spojen sa zdencem Čatrnja iz kojeg je dobivao vodu. Od akvedukta su pronađena samo dva kamena bloka gravitacijskog kanala s usječenim žlijebom širine 19,5 cm, te ostatci nosača širine 56 cm.

Pretpostavlja se da je akvedukt Scardone (Skradin) bio dug oko 6 km te da je vodu zahvaćao iznad slapova Skradinskoga buka. Akvedukt vojnog logora Burnum nedaleko od Knina bio je u funkciji 536. ili 537. Voda se zahvaćala na izvoru Glib u Plavnom polju, a s obzirom na složenost konfiguracije terena, trasa je dijelom prolazila zasjecima i usjecima kroz stijene dubine do 9 m, dna širine oko 30 cm. Na povoljnijim je dionicama kanal, širine 42 cm i visine 30 cm, prolazio nadzemno te su njegovi ostatci poslije iskorišteni kao putovi ili ogradni zidovi. Ukupna duljina akvedukta bila je 32,6 km, s visinskom razlikom 171 m i s prosječnim uzdužnim padom 0,524%. Smatra se da je kapacitet akvedukta iznosio oko 160 l/s. Na sredini trase pronađeni su ostatci vodospreme veličine 138 m × 25 m. Akvedukt Salone (Solin), duljine 4,9 km, sagrađen je u I. st. a dobivao je vodu s izvora rijeke Jadra. Kanal širine 0,6−1,0 m i visine 0,7−1,2 m građen je od kamenih ploča, a s vanjske je strane obzidan zidom od lomljenog kamena. Dijelom je bio ukopan u teren, dijelom pratio teren, a dijelom je bio položen na kameni most. Prosječni uzdužni pad kanala bio je 0,18−0,27%.

Najreprezentativniji i najbolje očuvan kasnoantički vodovod u Hrvatskoj je Dioklecijanov akvedukt, građen istodobno s Dioklecijanovom palačom, potkraj III. st. i početkom IV. st. Gravitacijski se kanal, duljine 9,5 km, proteže, kao i Solinski akvedukt, od izvora Jadra do palače u Splitu, s ukupnim padom od 33 m. Najvećim je dijelom, oko 7,1 km, položen po prirodnom terenu, dok je u duljini oko 600 m nadzeman, na mostu s lukovima. Tunelski dio čini dionica duljine oko 1,7 km. Profil akvedukta u prosjeku iznosi 0,6 m × 1,2 m, a uzdužni nagib 0,065−0,266%. Procjenjuje se da mu je kapacitet bio oko 350 l/s, što je bilo dovoljno za potrebe stanovnika palače i okolnih naselja. Bio je u funkciji do VII. st.













Vodoopskrba Epidauruma (Cavtat) se od I. st. temeljila na akveduktu duljine 23,6 km kojim se voda, najvećim dijelom prizemno, dovodila s izvora Vodovađa (Sv. Ivan). Profil akvedukta bio je zasvođeni kanal dimenzija 0,45 m × 0,6 m, a uzdužni pad 0,07−3%. Za akvedukt logora Tiluriuma (Gardun pokraj Trilja) još nisu pronađeni ostaci, ali pronađeni natpis datiran 147−171. navodi da su pripadnici rimske VIII. kohorte sagradili toranj za podizanje vode.

Na području Istre organizirana je vodoopskrba također započela u rimsko doba, a jedini poznati primjer je antički vodovod u Puli. Ne zna se pouzdano s kojeg se izvora i na koji način dovodila voda, ali ostatci sustava upućuju na to da je na povišenom dijelu iznad grada postojala središnja vodosprema iz koje se voda distribuirala do sekundarnih cisterni, smještenih niže. Takav koncept omogućavao je i regulaciju tlaka u cjevovodima. Uz to je, u središtu grada,  blizu mora postojao vodozahvat Nimfej, koji se rabi i danas.







U kopnenom je dijelu Hrvatske organizirana vodoopskrba također započela dolaskom Rimljana. Iz rimskog su doba pronađeni fragmenti olovnih cijevi koje su služile za dovod vode ispod rijeke Kupe za terme i vodovod grada Siska, kao i ostatci vodovoda u Varaždinskim Toplicama. Poznati su i ostatci glinenih cjevovoda na području Iloka, Daruvara, Pakraca, Đakova te naselja Oriovca i Sibinja kraj Slavonskog Broda. Ostatci olovnih cjevovoda pronađeni su u blizini Kutine, Osijeka, Vinkovaca te naselja Požeške kotline. Na području Slavonije i Hrvatskog zagorja pronađeni su i ostatci rimskih termi. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvoga reda, što znači da je u to doba morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, a što je potvrđeno arheološkim nalazima.

Padom Rimskoga Carstva i dolaskom Avara i Slavena rimski su vodovodi bili uništavani i pljačkani. Zdenci i javne cisterne postali su jedini način opskrbe vodom, osobito važan za dugotrajnih opsada gradova; neki od njih očuvani su do danas. U Dubrovniku je Veliko vijeće 1436. donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta u gradskom zaleđu. Vodovod je proradio 1438. Bio je dug 11 700 m i prolazio je donjim padinama Srđa, a vodom je opskrbljivao veliku i malu Onofrijevu česmu. Za vrijeme osmanske vladavine pojedinim hrvatskim područjima, građeni su vodovodi od drvenih, olovnih i keramičkih cijevi, ostatci kojih su pronađeni u Iloku, Požegi, Vukovaru, Osijeku, Vrani, Drnišu. Izgradnja suvremenih javnih vodovoda na području Hrvatske pojačala se na prijelazu iz XIX. u XX. st. kada su se u većim gradovima osnivala javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a poslije i odvodnje. Isti koncept, tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Vodoopskrba grada Zagreba

Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koji sadržavaju velike količine prirodno filtrirane podzemne vode. Voda se u zdencima zahvaća s pomoću pumpi te smješta u vodospreme, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878., kada je svečano pušten u rad gradski vodovod. Vodovod se sastojao od zdenca na Zagorskoj cesti, promjera 5,6 m i dubine 9,6 m, izvedenoga od lijevanoželjeznih ploča međusobno spojenih vijcima. Od zdenca je Ilicom vodila glavna cijev duljine 3919 m i presjeka 235 i 210 mm do vodospreme u Jurjevskoj ulici zapremnine 1560 m³. Uz zdenac izgrađena je strojarnica za smještaj crpki koje su tlačile vodu u tlačni i razdjelni cjevovod. Vodovod je osiguravao i vodu za ulične hidrante za gašenje požara i polijevanje ulica, kojih je 1897. bilo oko 300. Prve godine na vodovod je bilo priključeno 219 zgrada, 1895. već njih 1316, a od 1897. svaki vlasnik kuće koja se nalazila uz izgrađeni vodovod morao je osigurati priključak. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 l/s.













Zagreb je u doba početka javne vodoopskrbe imao oko 30 000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je ubrzo priključeno 11 150 ljudi. Jedinstveni vodoopskrbni sustav se tijekom vremena proširivao, ali se i dalje temeljio na zdencima za zahvaćanje podzemne vode koji su građeni na lijevoj obali Save te na spremanju vode u gradske vodospreme s pomoću crpki i tlačno-opskrbnih cjevovoda. Širenje vodoopskrbne mreže Zagreba činila je izgradnja vodocrpilišta Dančićeva (1928), Selska (1933), Botanički vrt (1934), Kruge, Vrbik (1946), Zadarska (1947), Držićeva (1950), Žitnjak (1954), Vrapče (1960), Remetinec (1962), Mala Mlaka (1964), Žitnjak II (1967), Sašnak (1972), Velika Gorica (1973), Stara Loza (1977), Zapruđe (1983), Horvati (1985), Prečko (1986), Petruševec (1987), Strmec (1991), vodosprema Tuškanac, Gornje Prekrižje (1903), Laščina (1932), Remete (1933), Vrhovec (1940), Sokolovac (1946), Biškupec (1948), Granešina (1950), Jačkovina (1959), Šestinski vrh (1962), Bukovac (1973), Trsje (1981), Lončarićev put (1984), Oporovec (1986), Lisičina (1987), Teškovec (1989), Sveta Nedelja (1991), Fabijanići (1994), Bizek (1996) te mnogih magistralnih cjevovoda. Izrazito poboljšanje opskrbe vodom ostvareno je 1964. kada je u vodoopskrbni sustav grada uključena voda iz savskog aluvija na desnoj obali Save, odn. najvećega gradskog crpilišta Mala Mlaka. Voda se danas u Zagrebu crpi na 7 vodocrpilišta iz 44 zdenca. Uz vodocrpilište Mala Mlaka, najznačajnija su Sašnak, Petruševec i Strmec. Dužina vodoopskrbne mreže iznosi oko 3800 km, a crpi se oko 310 000 m³ vode na dan. Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 800 km² pa je vodom opskrbljeno oko 900 000 stanovnika. Današnja gradska vodovodna mreža obuhvaća gradsko područje od Samobora na zapadu do Vrbovca na istoku te od padina Medvednice na sjeveru do novih gradskih naselja na južnoj obali Save.































Vodoopskrba grada Splita

Od 1860. do 1880. u Splitu su se obavljali radovi na izgradnji suvremenih vodoopskrbnih sustava, obnovi Dioklecijanova akvedukta i njegovoj integraciji s preostalim dijelovima sustava vodoopskrbe. Potkraj 1880. izgrađena je vodosprema s dvije komore volumena 530 i 250 m³ u današnjoj Ulici Domovinskoga rata koja je povezana gravitacijskim cjevovodima prema gradu. Prvi sustavi za dizanje vode kroz crpne stanice, koji su u tehnološkom smislu obuhvaćali cjelokupno kondicioniranje vode, izgrađeni su 1902−14. Od 1923. do 1924. je znatnije proširena vodovodna mreža izgradnjom dvaju crpnih postrojenja za vodoopskrbu Velog Varoša i Marjana, te Gripa i Firula. U međuratnom razdoblju izgrađeni su vodovodi naselja Vranjic, Mravince, Solin, Kaštela i Trogir.

Od 1927. do 1931. gradila se crpna stanica Kopilica kapaciteta do 900 l/s s priključnom građevinom na dovodni kanal, uređajem za alauniranje (tretiranje aluminijevim sulfatom), dvije taložne komore, zgradom za brze filtre, vodospremom čiste vode i strojarnicom. Stagnacija razvoja vodoopskrbe i odvodnje bila je uvjetovana početkom II. svj. rata, tijekom kojega su oštećeni odvodni kanali i oko 2000 m vodovodne mreže. Već 1945. uspostavljena je redovita vodoopskrba i odvodnja. Do 1956. dovršena je izgradnja crpnih stanica Ravne njive, Jugovinil, Kaštel Štafilić i vodosprema Marjan (2530 m³), Visoka (540 m³) i Gripe (780 m³). Izgrađen je novi kanal od izvora Jadra prema Splitu, s odvojcima prema Solinu, Kaštelima i Trogiru. Vodovodna mreža Splita se 1957. sastojala od 75 000 m cijevi (većinom lijevanoželjeznih), vodospremâ kapaciteta 3780 m³ te 7780 priključaka na vodovod. Vodoopskrbni sustav Splita opskrbljuje i ostala, nekada samostalna mjesta, a danas šire gradsko područje. Primjerice, prvi se na dovodni kanal splitskog vodovoda priključio Vranjic 1910., a tvornica Salonit 1941. Zahvaljujući projektu EKO-Kaštelanski zaljev započetom potkraj 1990-ih, danas se iz suvremeno koncipiranog vodoopskrbnog sustava sa zahvatom vode na izvoru Jadra pitkom vodom nesmetano opskrbljuju gradovi Split, Solin, Kaštela i Trogir te općine Klis, Podstrana, Seget i Okrug, dok u splitski vodoopskrbni sustav spadaju i općine Marina, Muć, Dugopolje, Lećevica, Šolta i Prgomet.







Vodoopskrba grada Osijeka

Početci prvoga javnog vodovoda grada Osijeka vežu se uz gradnju osječke Tvrđe u sklopu koje je 1714. iskopano pet zdenaca. Zdenci su često presušivali i nisu mogli zadovoljiti potrebe vojske pa su vojne vlasti odlučile sagraditi prvi vodovod 1751. te postavile dvije vodene crpke uz obalu Drave. Iako se od kraja XIX. st. parcijalna mreža cjevovoda javne vodoopskrbe širila i granala na druge dijelove grada, gotovo svi pokušaji organizirane jedinstvene opskrbe vodom ostali su neostvareni sve do prve polovice XX. st. Od kraja 1920-ih suvremena vodoopskrba obuhvatila je stanovnike Novoga i Donjega grada, a nakon završetka II. svj. rata i rubne dijelove grada. Vodoopskrba se u Osijeku temeljila na izravnom zahvaćanju vode iz Drave sve do 1960., kada je ostvarena prva faza uređaja za pripremu vode za piće na lokaciji Nebo pustara. Kapaciteti prve faze pogona bili su 250−300 l/s, što je tada procijenjeno kao prihvatljiva vrijednost za opskrbu oko 50 000 stanovnika. Istodobno je ostvaren novi zahvat dravske vode na lokaciji Pampas s crpnom stanicom i otvorenim taložnikom te vezom s uređajem za pripremu vode cjevovodom promjera 700 mm i duljine 2100 m. Do 1966. je u Osijeku izgrađeno oko 100 km novih opskrbnih vodovodnih cijevi.

Hidrogeološki radovi na lokaciji Vinogradi započeli su 1979., sustav vodocrpilišta pušten je u pogon 1984., a do 1986. dovršeni su radovi na 18 zdenaca crpilišta ukupnog kapaciteta 720 l/s. Tada je prekinuta opskrba vodom iz Drave. Vodu se od crpilišta Vinogradi cjevovodom duljine 8 km dovodi na postojeći prošireni uređaj za preradbu vode Nebo pustara. Obrađena voda pohranjuje se u vodospremnik zapremnine 1500 m³ iz kojega se preko razdjelnog okna precrpljuje na taložnike, gdje se dodavanjem flokulanta obavljaju hidroliza i taloženje. U završnoj fazi preradbe voda ide na završnu filtraciju te se tako obrađena pohranjuje u četiri vodospremnika. Vodoopskrbni sustav Osijek obuhvaća grad Osijek i prigradska naselja, općine Antunovac, Ernestinovo, Vladislavci, Vuka, Šodolovci, dio Općine Čepin te naselje Bijelo Brdo koje administrativno pripada općini Erdut. Vodoopskrbni sustav grada Osijeka obuhvaća 768 km vodovodne mreže i više od 31 000 mjernih mjesta za očitavanje potrošnje vode. Crplište Dalj (u uporabi od 1972) sastoji se od tri zdenca ukupnoga kapaciteta 50 l/s, a 2018. pripojeno je osječkom vodoopskrbnom sustavu.

Vodoopskrba grada Rijeke

Javna vodoopskrba na riječkom području započela je 1885. u Sušaku i Bakru izgradnjom vodoopskrbnog cjevovoda na središnjem dijelu Sušaka, do izvorišta kapaciteta 6 l/s u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica), odn. izgradnjom tlačnog lijevanoželjeznog cjevovoda profila 50 mm u Bakru, od vrela Mlinica do vodospreme Fortica. Na području Sušaka se u prvim godinama razvoja vodoopskrbe voda tlačila u vodospremu zapremine 200 m³, a zatim gravitacijski u ostale dijelove Sušaka. Stari dio Rijeke dobio je vodoopskrbu 1894. s kaptiranog izvora Zvir uz desnu obalu Rječine. Prvi vodovod u Kraljevici izgrađen je 1903., a voda se crpila s malog izvora u Turinovu selu. Sušački i riječki vodovod spojeni su 1906. U rijeci je 1947. osnovano Komunalno poduzeće za vodu i plin Voplin, kojemu se odmah priključio gradski vodovod Sušak, a 1961. vodoopskrbni sustavi Bakra i Kraljevice.







Do 1970-ih razvoj vodoopskrbnog sustava pratio je razvoj pojedinih dijelova grada. Do početka 1990-ih (intenzivno 1977−80) izgrađena je vodoopskrbna mreža područja grada Rijeke, odn. 185 km glavnih magistralnih cijevnih vodova (tlačni, tlačno-opskrbni i gravitacijski) presjeka 600−200 mm, 19 vodosprema ukupne zapremnine 34 500 m³, 14 crpnih stanica, novi vodozahvati kapaciteta 700 l/s, te je izvedena dogradnja, rekonstrukcija i modernizacija postojeće vodovodne mreže (111 250 m) novih stambenih naselja mjesnih zajednica Vitoševo, Draga, Hreljin, Škrljevo, Kukuljanovo, Srdoči, Grpci, Pehlin, Marinići, Drenova, Pulac, Čavle, Mavrinci, Svilno, Grobnik, Jelenje, Viškovo, Kastav, Šmrika i Križišće. Riječki je vodovod tada u cijelosti podmirivao potrebe gospodarstva za pitkom i tehnološkom vodom te 99% potreba domaćinstava u dotadašnjoj općini Rijeka. Istodobno je u cijelosti opskrbljivao vodom naselja Jadranovo i Drivenik u općini Crikvenica te isporučivao općini Opatija oko 50% godišnjih potreba za vodom (ljeti i do 80%). Na širem riječkom području voda se crpi na izvorištima Rječina, Zvir I, Zvir II, Martinščica, Perilo, Dobra i Dobrica. Ukupna dužina vodovodne mreže iznosi 1038 km, a sustav vodoopskrbe raspolaže s 57 vodosprema, 32 crpne stanice, 130 redukcijskih stanica te 6512 hidranata.

Vodoopskrbni sustavi drugih gradova i mjesta u Hrvatskoj

U izgradnji vodoopskrbnih sustava nisu zaostajali ni manja mjesta i gradovi u Hrvatskoj. Primjerice, prvi vodovod za grad Senj sagrađen je potkraj XVIII. st., a temeljito rekonstruiran 1860–63., te je, ako se izuzmu gradnje u doba Rimskoga Carstva, među najstarijima u Hrvatskoj. Nova rekonstrukcija vodovoda slijedila je 1894. kada je izgrađena i vodosprema od 400 m³, proširenje je provedeno 1928., a 1931−34. uvedeni su prvi kućni priključci. Opskrba stanovništva Požege vodom iz vodovoda seže također u XVIII. st. kada su keramički vodovodi sa Sokolovca, Velikog kamena i Kapavca dovodili vodu u grad. Početkom XX. st. izgrađen je vodovod za najuže središte grada, a voda se pumpala iz bunara kraj crkve sv. Filipa i Jakova. Suvremeni vodovod u Požegi u funkciji je od 1964. Gravitacijski cjevovod od izvora Botina do Zadra pušten je u rad 1838.. Prve aktivnosti za gradnju vodovoda u Gospiću poduzete su 1876., a voda je do središta grada stigla 1893. Šibenik se 1879. počeo opskrbljivati vodovodom iz rijeke Krke. Početci kninskog vodovoda sežu u 1887. kada je položen prvi gravitacijski cjevovod od lijevanoželjeznih cijevi s izvorišta Crno vrelo u dužini 4150 m opskrbljujući željezničku postaju i nekoliko javnih česmi. Do 1934. zadovoljavao je potrebe stanovništva Knina, gdje je 1952. započela gradnja novog vodovoda. Problem pitke vode u Puli riješen je 1897. izgradnjom novog vodovoda iz vodocrpilišta Tivoli, koji je imao vodospremu na brdu Monte Ghiro. Prvi vodovod u Otočcu sagrađen je 1903., a suvremeni gradski vodoopskrbni sustav dovršen je 1964. Javna vodoopskrba u Vinkovcima započela 1909. gradnjom vodotornja, od kojega je bila izgrađena vodovodna mreža koja je obuhvaćala najuže središte grada. Prvi vodovod novijega doba na Krku sagrađen je 1910−11., a do početka 1980-ih gradili su se manji zahvati na vodama i cjevovodi manjih promjera. Raspoložive količine vode na otoku znatno je povećala izgradnja akumulacije Ponikve. Brana dužine oko 600 m i visine do 10 m izgrađena je 1986. Organizirana vodoopskrba Vukovara potječe iz 1913., a vodovodna mreža duljine 7450 m opskrbljivala se iz pet arteških bunara iz kojih se s pomoću 11 crpki voda dopremala do potrošača. Temelji suvremenog vukovarskog vodovoda postavljeni su 1955.

Izgradnja istarskog vodovoda, okosnice vodoopskrbnoga sustava Istre, započela je 1930. kaptažom izvora Sv. Ivan kraj Buzeta. Godine 1933., kada je kompleks svečano pušten u pogon, bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici−Leganisi−Oprtalj−Triban−Buje. Do 1937. završen je ogranak za opskrbu vodom Savudrije, spojena su na mrežu vodovoda neka sela sjeverno od Novigrada i južno od rijeke Mirne te su izvedeni tri kaptaže ukupnog kapaciteta 350 l/s (Sv. Ivan, Rižana, Kožljak), dva uređaja za kondicioniranje vode ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), dva uređaja za sterilizaciju vode (ozonizacija) ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), crpna stanica (Sv. Stjepan), 3 km vijadukata i tunela, 17 raznih vodosprema ukupne zapremnine oko 18 000 m³, 129 javnih izljeva, napajališta i perionika. Vodom su opskrbljena naselja Buzet, Grožnjan, Oprtalj, Buje, Brtonigla, Novigrad, Dajla, dolina rijeke Mirne, Savudrija i Umag iz sustava Sv. Ivan; Dekani, Koper, Ankaran, Izola, Piran i Portorož iz sustava Rižana; Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapan, Štrmac, Kožljak, Katun i Vozilići iz izvora Kožljak. Do početka II. svj. rata vodu su dobili Poreč, Pazin i Motovun izgradnjom južnog ogranka od vodospreme Leganisi preko doline Mirne (akveduktom kraj Livada dužine 1250 m) sve do vodospreme Šubjente izmedu Motovuna i Karojbe. Ogranak za Poreč polazi iz vodospreme Šubjente opskrbljujući usput Vižinadu i Višnjan. Problem vodoopskrbe Pule i okolice te otočja Brijuna riješen je 1960. kada su dovršeni radovi na izgradnji vodovoda iz izvora Rakonek u dolini Raše. Kapacitet crpilišta je 250 l/s, a dužina dovodnoga lijevanoželjeznog cjevovoda od Rakoneka do Pule iznosi 28,6 km.  Iz izvora Gradole su se već 1969. isporučivale prve količine vode potrošačima u Novigradu i Poreču, 1970. u Portorožu, Piranu, Umagu i Rovinju, a 1975. u Puli (magistralnim cjevovodom Gradole – Pula, duljine 58,5 km, kapaciteta do 140 l/s, koji je zajednički za korisnike vodovoda u Buzetu, Kopru i Puli). Magistralni čelični cjevovod od akumulacije Butonige do Pule, početnog presjeka 1200 mm, pušten je u pogon 1990.



















Preteča vodovoda Hrvatsko primorje–sjeverni ogranak potječe iz 1932. kada je pušten u pogon vodovod Žrnovnica za vodoopskrbu Novog Vinodolskog, Selca i Crikvenice. Dugoročno rješenje izvorišta za opskrbu vodom Hrvatskog primorja južno od Senja (Senj−Karlobag i pripadni otoci) ostvareno je izgradnjom HE Senj, kojom je za tu namjenu u konačnici osiguran kapacitet od 600 l/s vode. Vodovod Čabar izgrađen je 1935., a gradnja vodovoda Delnice započela je 1957. Radovi do Delnica završeni su 1959., 1963−65. opskrbna mreža proširena je na područje Sunger−Mrkopalj, 1963−67. na područje Brod Moravice−Moravice, a 1966−75. su na vodovod priključena mnoga sela. Vodovod Lokve izgrađen je 1969−70., ogranak za Tuk 1973., a već je sljedeće godine izgrađen vodovod Stari Laz i provedena rekonstrukcija vodovoda Fužine−Lič.

Glavni radovi na izgradnji vodosprema i crpne stanice na Vranskom jezeru na otoku Cresu završene su 1950., kada započinje širenje vodovodne mreže za otoke Cres i Lošinj. Prvo naselje koje je opskrbljeno vodom iz novog vodovoda 1952. bio je Orlec, ogranak za Cres svečano je pušten u pogon 1953. a slijedila su mjesta Belej 1955., Osor i Nerezine 1959., Mali Lošinj 1960. i Veli Lošinj 1963. Organizirana vodovodna mreža Čakovca i Međimurja puštena je u pogon 1962. Opskrba vodom Slavonskog Broda iz jedinstvenog sustava započela je 1963. iz podzemnih voda na Jelas-polju. Gradnja središnjeg vodovoda Bjelovara izvedena je 1963−69. Suvremeni vodoopskrbni sustavi na području Siska građeni su tijekom 1960-ih i 1970-ih. Organizirana opskrba vodom Varaždina započela 1960-ih kada je otvoren prvi zdenac vodocrpilišta Varaždin u zapadnom dijelu grada. Izgradnjom prvog zdenca 1973. počela je i javna vodoopskrba na području Velike Gorice. Glavnina vodoopskrbne mreže Koprivnice izgrađena je 1974−88. Rješavanje problema vodoopskrbe srednjodalmatinskih otoka počelo je 1970-ih sustavom kopno−Brač−Šolta−Hvar−Vis. Isprva je postavljen podmorski cjevovod koji je vodu Cetine od kopna dovodio do Brača, 1980. postavljen je cjevovod do Šolte, 1983. do Hvara; cjevovod do Visa do sada nije izgrađen. Vodoopskrbni sustav Neretva−Pelješac−Korčula−Lastovo−Mljet počeo se graditi 1974., djelomično je dovršen 1986. kada je pušten u pogon u gradu Korčuli, a do danas je izgrađeno više od 100 km magistralnog cjevovoda, 27 vodosprema i prekidnih komora te pet crpnih stanica, pa se na tom području više ne rabe zahvati boćate vode iz zdenaca i desalinizacija. Stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije opskrbljuje se iz deset neovisnih opskrbnih sustava, a vodoopskrbni sustav Dubrovnik temelji se na iskorištavanju kapaciteta izvora Omble. Sustav je rekonstruiran 1979.

Nositelji projektiranja i izgradnje te pružanja usluge javne vodoopskrbe i odvodnje u Hrvatskoj

Glavnina vodoopskrbne infrastrukture i sustava odvodnje u Hrvatskoj izgrađena je nakon II. svj. rata kada su se ustrojavala velika građevinska poduzeća i projektni zavodi, ali i poduzeća zadužena za odvijanje javne vodoopskrbe i odvodnje za pojedina područja. U projektiranju i provođenju građevinskih radova vodoopskrbe i odvodnje istaknula su se poduzeća → Inženjerski projektni zavod, → Hidroelektra, → Industrogradnja, →Tempo, Monter i Jugokeramika (→ INKER) iz Zagreba, → Urbanistički zavod Dalmacije − Split i → Geoprojekt iz Splita, → Primorje iz Rijeke, Istra iz Pule, Novogradnja iz Našica, i dr. Vodeći su distributeri vode i poduzeća koja se bave zbrinjavanjem otpadnih voda Vodoopskrba i odvodnja i Zagrebačke otpadne vode iz Zagreba, Vodovod i kanalizacija iz Splita, Istarski vodovod iz Buzeta, KD Vodovod i kanalizacija iz Rijeke, Vodovod-Osijek, Varkom iz Varaždina, Vodovod i odvodnja iz Šibenika, Vodoprivreda Vinkovci, Vodovod iz Zadra, i dr.

Znanost i visoko školstvo

Početci visokoškolske nastave i organizirane znanstvene djelatnosti vezani uz problematiku opskrbe vodom i odvodnju s gledišta građevinarstva usporedni su s razvojem Tehničke visoke škole i potom → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 1) te Zavoda za hidrotehniku današnjega → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu kao njihove sastavnice (→ hidrotehnika). Danas se o vodoopskrbi, odvodnji i pročišćavanju otpadnih voda u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na sveučilištima, veleučilištima i visokim učilištima u okviru više od 90 kolegija, odn. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu (Zavod za melioracije), Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Zavod za industrijsku ekologiju, Zavod za opću i anorgansku kemiju i Zavod za analitičku kemiju, Zavod za fizikalnu kemiju te Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Zavod za energetska postrojenja, energetiku i okoliš), Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (Zavod za upravljanje vodama i Zavodu za inženjerstvo okoliša), Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo), Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za mikrobiologiju), Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu (Zavod za kemiju i Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku), Šumarskome fakultetu u Zagrebu (Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma), Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za primijenjenu kemiju), Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedra za gospodarenje vodama i zaštitu voda te Katedra za hidrologiju), Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu (Zavod za inženjerstvo okoliša), Građevinskome fakultetu u Rijeci (Zavod za hidrotehniku i geotehniku), Građevinskom i arhitektonskome fakultetu Osijek (Zavod za hidrotehniku i zaštitu okoliša), Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek (Zavod za primijenjenu kemiju i ekologiju), Odjelu Graditeljstvo Sveučilišta Sjever, Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, i dr.

odvodnja, komunalna djelatnost odvoda i zbrinjavanja otpadnih voda.

Korisnici različitim aktivnostima unose onečišćenja u vodu koju rabe. Pritom nastaju otpadne vode neprikladne za ponovno korištenje, koje se odvodnjom moraju pročišćene odvesti u okoliš. Pojam odvodnje obuhvaća i odvod oborinskih voda (ako njihovo zbrinjavanje nije riješeno drugačije, npr. upojnim bunarima) te višak voda s poljoprivrednih površina. Javni sustavi odvodnje sakupljaju otpadne i oborinske vode u iste provodnike – kanalizacijske mreže, ili ih skupljaju odvojeno i prije ispuštanja u prijamnik zajedno ili odvojeno pročišćuju. Kanalizacijska mreža sastoji se od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže koja se sastoji od kanala nižega reda, sabirnih kanala (kolektora) i glavnoga odvodnog kanala, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćivanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami. Vanjska se kanalizacijska mreža najčešće polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Osim cijevi čini je i niz uređaja kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Temeljni je princip upravljanja otpadnim vodama smanjenje njihova volumena i tereta onečišćenja promjenom ili unapređenjem tehnološkog postupka u kojem nastaju, te smanjenjem koncentracija i tereta onečišćenja različiti postupcima pročišćivanja. Ti se postupci razvrstavaju u tri stupnja: mehaničko pročišćavanje kojim se uklanjaju krupnije i sitnije krute tvari (1. stupanj), biološko pročišćivanje s uklanjanjem raspršene i organske tvari (2. stupanj), stroža obradba s dodatnim uklanjanjem fosfora i dušika (3. stupanj).

Otpadnim vodama se uvjetno mogu nazvati i vode koje su iskorištene u hidroenergetskim objektima (→ hidroenergetski sustavi). Iako se pri proizvodnji energije u vodu ne ispuštaju onečišćenja, zbog načina zahvaćanja vode koji često zahtijeva izgradnju regulacijskih i akumulacijskih građevina (→ regulacije vodotoka), znatno se mijenjaju hidrodinamičke i morfološke značajke prirodnih vodnih tijela, što može rezultirati nepovoljnim promjenama trofičkog stanja voda koja podrazumijevaju promjenu u fizikalnom, biološkom i kemijskom sastavu, zastupljenosti flore i faune i mikroklimatskih uvjeta. Do toplinskog onečišćenja (termopolucija) najčešće dolazi zbog korištenja i ispuštanja voda koje se rabe za hlađenje u industrijskim tehnološkim postupcima ili pri proizvodnji energije u nuklearnim i termoelektranama.

Povijesni razvoj odvodnje

Razvoj društava u pravilu je vezan uz dostatnost vode i pomno planiranje ne samo njezine uporabe, već i konačnog zbrinjavanja otpadnih voda. U sumerskim gradovima Nipuru i Ešnuni pronađeni su sustavi glinenih cijevi kojima se otpadna voda odvodila iz naseljenih područja (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske pronađeni su ostatci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (3000. pr. Kr.). Uz piramidu Sahure i susjedni hramski kompleks u Abusiru, gradnja kojih se datira u približno 2400. pr. Kr., otkrivena je mreža bakrenih odvodnih cijevi. Rani dokazi organizirane urbane odvodnje vezuju se uz gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Inda, gdje se voda iz zahoda i prostorija namijenjenih kupanju odvodila u natkrivene odvodne kanale trasirane duž glavnih gradskih ulica. U kineskom gradu Zhengzhou u doba dinastije Shang (1600. do 1046. pr. Kr.) gradski kanalizacijski sustav sastojao se od podzemnih odvodnih kanala. Pela je jedan od prvih gradova u staroj Grčkoj koji je imao opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje. U Ateni su se veće količine vode odvodile zatvorenim kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, pokrivenima kamenim pločama. Procjenjuje se da su prvi sustavi odvodnje staroga Rima nastali oko VI. st. pr. Kr. po uzoru na etrurske. Rimljani su u doba svoje vladavine dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Njihovo zbrinjavanje otpadnih voda temeljilo se na gravitacijskoj odvodnji u prirodno vodno tijelo gdje bi se otpadne vode razrijedile i raspršile. Glasovita je rimska Cloaca Maxima, tj. veliki središnji kanal kojim su se otpadne vode Rima odvodile do rijeke Tibera, a rabi se i danas. Tijekom srednjega vijeka (oko 400. do 1400) napredak zapadne civilizacije u području vodoopskrbe i odvodnje bio je ograničen. U gradovima srednjovjekovnog islamskog svijeta mali prirodni vodotoci koji su se rabili za odvođenje otpadnih voda na kraju su bivali prekriveni i funkcionirali kao kanalizacija. U gradovima su se izvodili i otvoreni rigoli i kanali za otpadne vode sredinom ulica pa je otpadna voda fizički dijelila ulice na dvije polovice. Prva kanalizacija zatvorenog tipa u Parizu duga 300 m izgrađena je 1370. u Ulici Montmartre, a projektirao ju je Hugues Aubird. Moderni kanalizacijski sustavi nalik današnjima izgrađeni su sredinom XIX. st. kao reakcija na pogoršanje sanitarnih uvjeta do kojih su dovele izrazita industrijalizacija i urbanizacija. Baldwin Latham, britanski građevinski inženjer i pionir u sanitarnom inženjerstvu, uveo je potkraj XIX. st. jajolike kanalizacijske cijevi u sustave javne odvodnje jer su pokazivale prednosti u pogonskim karakteristikama u odnosu na konvencionalne pravokutne kanale.







Odvodnja u Hrvatskoj

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivirao se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Tako su se npr. otpadne vode unutar Dioklecijanove palače u Splitu prikupljale sustavom kanala, koji su ih odvodili izvan palače u prirodne potoke i dalje u more. Složeni sustavi kanala za odvodnju pronađeni su u Varaždinskim toplicama (Aquae Iasae) i drugim rimskim naseljima na području današnje Hrvatske. U kopnenom su dijelu Hrvatske ostatci kanala odvodnje pronađeni u Benkovcu, Kopačevu, Osijeku, Vinkovcima i Osekovu pokraj Kutine. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvoga reda, što podrazumijeva da je morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, a potvrđeno je arheološkim nalazima. U Dubrovniku su gradskim statutom iz 1272. propisani parametri za izgradnju septičkih jama i kanala za otpadne vode. Veći zamah u izgradnji suvremenih javnih vodovoda na području Hrvatske počeo je na prijelazu iz XIX. u XX. st., kada su se u većim gradovima formirala javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a poslije i odvodnje. Isti koncept, koji je tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Odvodnja područja grada Zagreba

Nakon izgradnje prvoga vodovoda 1878., pristupilo se 1880. prvom popisu svih dotada poznatih odvodnih kanala ukupne dužine 4190 m. Gradili su se zidanjem opekom u živom vapnu ili djelomično kamenim ziđem te su bili položeni vrlo plitko. Godine 1882. izgrađeni su prvi kanali od opeke za odvodnju otpadnih voda iz Gornjega grada u potok Medveščak, uz koji su prijamnici otpadnih voda bili i sljemenski potoci, Kuniščak, Kraljevec, Tuškanac i Jelenovac. Gradnja sustavne kanalizacije Zagreba započela je 1892. izvedbom glavnog odvodnog kanala s uljevom u Savu kraj Petruševca na Žitnjaku te premještanjem potoka Medveščaka iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Izgradnjom tog kanala stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu. Njegovim produljenjem 1928−30. uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. Godine 1914. ukupna duljina kanalizacijske mreže iznosila je 71 km.



















U razdoblju nakon 1945., kada je u gradu već bilo izgrađeno 220 km kanalizacijske mreže, gradila se kanalizacija na području zapadno od potoka Črnomerca sve do Podsuseda, a na istoku prema Sesvetama. Početci izgradnje kanalizacijske mreže na desnoj obali Save vezani su uz izgradnju Zagrebačkog velesajma, kada je izgrađen sabirni kanal (kolektor) na Aveniji Većeslava Holjevca (1956) s prvom crpnom stanicom u kanalizacijskom sustavu te na Aveniji Dubrovnik (1956−78). Zatvaranjem korita potoka Remetinca (1924−55) stvoren je jedan od najvažnijih kolektora u gradu. Izgradnjom kolektora uz Slavonsku i Ljubljansku aveniju (1954−69) te kolektora Jankomir (1970−77) osigurani su uvjeti za razvoj i širenje kanalizacijske mreže na tom području. Važni infrastrukturni zahvati s gledišta razvoja odvodnje u Zagrebu bili su i sabirni kanal llica−Bolnička (1954−56), kolektori Sokolska (1967−76), Vrapčak (1977−81), Fallerovo šetalište (1978−85), Mramoračka (1982−88), u središnjem dijelu grada kolektori Kuniščak (1926−69), Savica (1981−83), a na istoku kolektori Volovčica (1948), Dubrava (1957−64), Sesvete sa zapadnim ogrankom (1970−91), Ravnice (1978−84), te sabirni kanal u Vukovarskoj (1950−88), preko kojih se kanaliziraju veći kompleksi industrije i novih naselja. Danas na području grada Zagreba ima više od 2200 km javnih kanala raznih profila. Godine 2007. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćivanje otpadnih voda u jugoistočnom dijelu grada, u Gradskoj četvrti Peščenica–Žitnjak s drugim stupnjem pročišćivanja.







Odvodnja područja grada Splita

Od 1860. do 1880. u Splitu su se obavljali radovi na izgradnji kanalizacije u gradskoj jezgri te ispusnog cjevovoda u more. Istodobno s razvojem vodovoda, 1880–1914. provedena su ulaganja u razvoj suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda bili su regulirani i natkriveni, a novi objekti priključeni na gradski kanalizacijski sustav. Nakon II. svj. rata intenzivirala se izgradnja kanalizacije na višim gradskim predjelima i formirana su dva nova slijevna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku. Za razvoj kanalizacije u Splitu je osobito važno razdoblje 1960−80., kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice−Pjat, Duje, Tršćanska ulica, Ravne njive, Ulica Domovinskog rata, Ulica Brune Bušića i dr.). Godine 1976. puštena je u rad crpna stanica Bačvice s podmorskim ispustom, kao i prva faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije dovršena je 1996. izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćivanje otpadnih voda. U sklopu projekta EKO-Kaštelanski zaljev započetog potkraj 1990-ih, stara kanalizacijska mreža spojena je u novi sustav Splita, Solina, Kaštela i Trogira te je znatno porasla kakvoća mora u Kaštelanskom zaljevu.

Odvodnja područja grada Osijeka

Prvi kanali za odvodnju otpadne vode u Osijeku, tzv. Opća kanalizacija, izgrađena je u Tvrđi 1779. od opeke zidane cementnim mortom, visine profila 1,40 m u koji su se ulijevali kanali iz svih ulica Tvrđe. Gradnja gornjogradskih sabirnih kanala počela je 1867. i trajala sljedeća dva desetljeća. Pripreme za gradnju gradske kanalizacije završile su do ljeta 1912. kada se pristupilo izgradnji suvremene kanalizacijske mreže što je trajalo do izbijanja I. svj. rata. Novi kanali građeni su od betona, strane i dno proticajnog profila kanala osigurani su od štetnog taloga, a zasvođenja tjemena kanala ožbukana su cementnom žbukom. Novi je sabirni kanal, današnji Sjeverni kolektor, počinjao u Strossmayerovoj ulici u Retfali, a trasa u smjeru zapad−istok prolazila je sjevernim pojasom grada sve do kraja Donjega grada. Ušće sabrinog kanala u Dravu nalazilo se nizvodno, ispod nastanjenoga dijela Donjega grada. Godine 1969. počela je gradnja Južnog kolektora, a Spojni sjeverni kolektor izgrađen je 1988. spojivši Južni i Sjeverni kolektor. Od 1971. do 1977. izgrađeno je 70 km nove kanalizacijske mreže i 9000 novih kanalizacijskih priključaka. Ispusna građevina Nemetin izgrađena je 1997., a Južni kolektor je konačno dovršen 2006. Sustav odvodnje grada Osijeka sastojao se 2023. od 485 km kolektorske i sekundarne kanalizacijske mreže s 26 535 kanalizacijskih kućnih priključaka te 108 crpnih stanica. Godine 2023. dovršena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćivanje otpadnih voda grada Osijeka s trećim stupnjem pročišćivanja.

Odvodnja područja grada Rijeke

Mnogobrojni izvori pitke vode i njihovi vodotoci koji su bili usmjereni prema obali su nakon pokrivanja bili pogodni za uporabu kao prirodni kolektori za otpadnu i oborinsku vodu, pri čemu određeni dokumenti upućuju na to da su kanali za odvodnju oborinskih voda postojali još u XVIII. st. Oko 1882. započela je sustavna briga i izgradnja kanalizacije za područje općina Stari grad i Zamet (bivši Grad Rijeka), te 1914. za područje Sušaka (tada Grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. Sušački i Riječki kolektor, kolektor uz lijevu obalu Rječine te sekundarni kanali novijih naselja gradili su se 1960–74. uz rekonstrukciju postojećih kanala. Godine 1994. u rad je pušten središnji uređaj za pročišćivanje otpadnih voda Delta. Na području Rijeke i riječkog prstena, koji čine gradovi Bakar, Kastav i Kraljevica te općine Kostrena, Viškovo, Čavle, Jelenje i Klana, otpadne vode prikupljaju se s područja aglomeracije Rijeka (415 km dug sustav javne odvodnje), Kostrena−Bakar (55 km), Kraljevica (10 km) i Klana (5 km). Odvodnju grada Rijeke čine ukupno četiri uređaja za pročišćivanje otpadnih voda, 57 crpnih stanica te 539 km cjevovoda sustava javne odvodnje. U tijeku je projekt Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture na području aglomeracije Rijeka, u sklopu kojega se, među ostalim, gradi i novi pročistač otpadnih voda na Delti s drugim stupnjem pročišćivanja.

Odvodnja u Hrvatskoj danas

Zahvaljujući sredstvima Europske unije, potkraj 2010-ih i tijekom 2020-ih odvijali su se radovi na projektima poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture hrvatskih gradskih aglomeracija intenzitetom kakav dosad nije zabilježen. Osim već spomenutih projekata unapređenja vodoopskrbe i odvodnje EKO-Kaštelanski zaljev i Aglomeracija Rijeka, takvi se projekti odvijaju npr. i u aglomeracijama Karlovac–Duga Resa, Požega, Koprivnica, Labin–Raša–Rabac, Šibenik, Varaždin, Novalja, Križevci, Poreč i mnogi drugi. Radovi obuhvaćaju proširenje i rekonstrukciju sustava vodoopskrbe i odvodnje, izgradnju uređaja za pročišćivanje otpadnih voda i dr. Nositelji su projektiranja i provedbe tih projekata gradska komunalna poduzeća koja pružaju usluge javne vodoopskrbe i odvodnje. → vodoopskrbu.







U 2022. ukupna količina otpadnih voda iznosila je 354 milijuna kubnih metara, od čega je 189 milijuna kubnih metara bilo voda iz kućanstva i gospodarskih djelatnosti, a ostatak je otpadao na oborinske i druge vode. Od ukupne količine otpadnih voda prije ispuštanja u okoliš pročišćeno je 298 milijuna kubnih metara. Mreža javne odvodnje obuhvaćala je 14 179 km kanala, te 186 uređaja za pročišćivanje (74 uređaja 1. stupnja, 84 uređaja 2. stupnja, 25 uređaja 3. stupnja).

Ulrich, Antun (Zagreb, 24. IX. 1902 – Zagreb, 27. III. 1998), arhitekt, jedan od prvih promicatelja moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Studirao je 1923–27. u klasi Josefa Hoffmanna na Školi za umjetnost i obrt (Kunstgewerbeschule) u Beču. Nakon povratka u Zagreb nakratko se zaposlio u Građevinskoj sekciji Medicinskoga fakulteta, od 1928. radio je u Odsjeku za regulaciju grada, a od 1942–45. je s → Vladimirom Juranovićem vodio projektni biro. Od 1946. radio je u Arhitektonskom projektnom zavodu i od 1947. u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu, te je od 1949. kao izvanredni profesor predavao na Arhitektonskome fakultetu u Skoplju. Od 1953. ponovno u Zagrebu, do umirovljenja 1966. vodio je Arhitektonski projektni biro Ulrich.

Još za studentskih dana, asistirajući Hoffmannu u izvedbi austrijskoga paviljona za Svjetsku izložbu u Parizu 1925–26., formirao je svoju stvaralačku osobnost. Nakon povratka u Zagreb njegova je orijentacija prema modernoj arhitekturi osobito došla do izražaja na projektu za Veslački klub na Savi (1931., do danas devastiran adaptacijama), koji je kao pasionirani veslač začeo još u Beču kao svoj diplomski rad.







Čistoću oblika i minimalističku kompoziciju primijenio je u stambenoj arhitekturi, osobito na zagrebačkim obiteljskim kućama u Petrovoj ulici 161 (1932) i Jurjevskoj 47 (1935) i stambeno-poslovnim zgradama na uglu Petrićeve 1 i Ilice (1934., s → F. Bahovcem) i Gajevoj 2a (1935–36., sa → S. Kliskom), u Ilici 143 (1937), na uglu Martićeve 14f i Bauerove (1937), Preradovićevu trgu 5 (1939–40., sa S. Kliskom) i dr., te na Domu Crvenoga križa u Ulici Crvenoga križa 14–16 (1936–40., sa S. Kliskom) i zgradi Zakladne bolnice Rebro u Kišpatićevoj 12 (danas KBC Zagreb; 1934–41., sa S. Kliskom, F. Gabrićem i I. Juranovićem). Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovu prolazu (1930–31., sa S. Hribarom) i stuba u Dvorničićevoj ulici (1936).













U Ulrichovu poslijeratnom razdoblju ističu se značajne realizacije zgrada pretežno javne namjene: osnovne škole Antun Mihanović u Slavonskom Brodu (1949., s D. Perak), Pantovčak u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu (1952) i dr., Predsjedništvo vlade FNRJ u Beogradu (danas Palača Srbije; 1947., s → V. Potočnjakom, → Z. Neumannom i D. Perak), studentski dom u Skoplju (1948., s D. Perak, N. Bertok i B. Vasiljevićem), radničko prenoćište u Lepušićevoj 6 (danas Fakultet političkih znanosti; 1947., s D. Perak), radničko odmaralište u Oteševu u Makedoniji (1948), Vojna bolnica u Splitu (danas KBC Split – Križine, 1958–65), poslovna zgrada Vjesnika na raskrižju Slavonske avenije 2–4 i Savske ceste (1956–72) u Zagrebu, te stambenih zgrada: na uglu Martićeve 49 i Vojnovićeve u Zagrebu (1953., s → N. Kučanom), Jugoslavenske linijske plovidbe u Ulici žrtava fašizma 8 u Rijeci (1953., s N. Kučanom) i dr. Širok je i Ulrichov opus kao autora i suradnika na nizu urbanističkih planova (Sušak-Rijeka, Slavonski Brod, Varaždin i dr.). Autor je ili koautor (s F. Bahovcem, S. Kliskom i dr.) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1971) i Nagrade HAZU-a (1995).

Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, znanstveni časopis Ministarstva kulture i medija RH. Izlazi od 1975. jednom na godinu, a objavljuje recenzirane znanstvene i stručne članke iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i zaštite kulturne baštine. Tekstovi prezentiraju povijesnu, teorijsku i pravnu problematiku konzervatorstva te donose informacije o recentnim zaštitnim radovima, novim konzervatorsko-restauratorskim metodama i dostignućima te izvješća sa stručnih skupova i savjetovanja. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2012.

Zagorka, građevinsko poduzeće za proizvodnju glinenih i šamotnih proizvoda osnovano 1889. u Bedekovčini kao Tvornica šamota i cigala braće Stejskal.

Poticaj zagrebačkom graditelju Ferdi Stejskalu i njegovu bratu Ernestu za izgradnju prve tvornice glinenih i šamotnih proizvoda u Hrvatskoj u Bedekovčini bila je blizina nalazišta visokokvalitetnih opekarskih i keramičkih glina, a dodatna pogodnost blizina željezničke pruge izgrađene 1886. Godine 1892. prodali su je bečkom poduzeću Wienerberger Ziegelfabrik – und Baugesellschaft, tada najvećem europskom poduzeću za proizvodnju keramike, zadržavši pritom status dioničara i suvlasnika. Početkom XX. st., u tome ih je naslijedio Zagrepčanin Armin Schreiner koji je i dotad imao važnu ulogu u popularizaciji građevne keramike iz Bedekovčine. Izlagao je proizvode na domaćim gospodarskim izložbama, poput obrtno-industrijske izložbe u zagrebačkom Trgovačko-obrtnom muzeju 1904., Hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe 1906. u Zagrebu, izložbe Zagrebačkog jesenskog zbora 1913., itd.







Poduzeće je u većinskom austrijskom vlasništvu ostalo do 1918., kada ga je kupila Hrvatska eskontna banka, i sjedište mu je bilo u Zagrebu. Tvornica je proizvodila crijep, klinker, keramit i mozaik-pločice za popločavanje, klinkeraste keramitne i šamotne opeke, cijevi iz kamenine, raznu glinenu robu te pećnjake. Od 1923. proizvodili su se šamotne glinene peći i kaljevi za štednjake. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova tvornica je nastavila proizvodnju vatrostalnih i kiselootpornih materijala, te širokog asortimana opeke i crijepa. Godine 1938. pogon ciglane kupila je Parna tvornica crijepa i opeke Braća Bohn (→ Dilj).

Nakon II. svj. rata Zagorka je postala društveno poduzeće i proizvodila je opeku i utoreni crijep. S Jugokeramikom iz Zaprešića (→ Inker) 1963. povezala se u kombinat. Unaprijeđena je priprema sirovine, uvedene su visokoproduktivne automatske preše i postavljene su višekomorne sušionice. U pogonu kamenine proizvodile su se kanalizacijske cijevi, kiselootporni obložni materijali i opeke, proizvodi kemijske kamenine te kiselootporni dimnjački elementi. Od 1971. poduzeće je ponovno bilo samostalna organizacija. U tvornici je 1980. proizvedeno 38 milijuna komada šuplje opeke i blokova, 5 milijuna komada prešanoga crijepa, 9500 t oblikovanih i neoblikovanih vatrostalnih materijala, 7200 tona kiselootpornih i dimnjačkih opeka, cijevi i šamotne galanterije te 400 000 komada ukrasnih lonaca za cvijeće i ostale ukrasne keramike, a u to je doba u poduzeću bilo zaposleno 850 radnika.







Početkom 1990-ih poduzeće je podijeljeno na tri dijela, a potom je 1992. privatizirano. Do 1996. poduzeće Zagorka za proizvodnju opeke i crijepa poslovalo je kao mješovito poduzeće s pretežnim vlasništvom malih dioničara. Te mu je godine vlasnikom postalo austrijsko poduzeće Ziegelwerke Gleinstätten (član međunarodne grupe Tondach Gleinstätten, koja je od 2014. članica Wienerberger grupe) i promijenilo je ime u Tondach Hrvatska d. d. U toj je fazi ulaganja obustavljena proizvodnja blok-opeke koja je prethodno pečena u istoj peći s crijepom te je postojeća peć preuređena isključivo za proizvodnju crijepa, s ciljem proizvodnje 15 milijuna komada na godinu. Proizvodnja crijepa je, međutim, opadala, a od 2013. je u Bedekovčini obustavljena. Pogon keramike prešao je 1995. u vlasništvo domaćih poduzetnika, te pod nazivom Zagorka PGM i danas uspješno proizvodi ukrasno-uporabnu keramiku i dimovodne cijevi. Pogon za proizvodnju vatrostalnih posuda preuzelo je domaće poduzeće Kodrić-Silex, koje je smanjilo, a ubrzo i obustavilo proizvodnju, a pogon i zemljište prodalo (2000).

Zagorkini su se proizvodi rabili na mnogobrojnim zapaženim gradnjama prvoga i drugoga desetljeća XX. st. Tvornica je proizvodila serijski oplatne pločice i peći, dok je keramičke panoe, pločice i peći sa složenijim motivima uvozila iz Češke i Austrije. Keramički panoi nabavljali su se izravno od poduzeća Wienerberger Ziegelfabrik – und Baugesellschaft, a keramički su se frizovi dobavljali iz češke tvornice Rako. Iz te su se tvornice nabavljale podne pločice – mozaici koji se i danas nalaze u hodnicima Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u prostorijama Gradske plinare, u kuhinji i sanitarnim prostorijama kavane Corso, Klinike za dječje bolesti (prije sanatorij dr. Roka Jokovića), te Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, te u Poštanskoj palači i kinu Urania u Osijeku.







Jezgru graditeljskog sklopa tvornice, koja se prostire na približno 60 000 m² u samom središtu Bedekovčine, čine zgrada stare ciglane te pomoćne zgrade i skladišta. Povijesnu arhitekturu tvornice danas okružuje recentna izgradnja proizvodnih hala i novije upravne zgrade, sagrađene na mjestu nekadašnjih tvorničkih dimnjaka. Zgrada stare ciglane trokatna je građevina pravokutnog tlocrta, građena opekom vidljivom na pročelju, natkrivena dvostrešnim krovištem, u interijeru su očuvane stare peći, te je zaštićena kao kulturno dobro RH.