Gotovac, Blaž (Čavoglave kraj Drniša, 22. I. 1951), građevinski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1975. te doktorirao 1987. disertacijom Numeričko modeliranje inženjerskih problema pomoću glatkih finitnih funkcija (mentor → J. Dvornik) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se u Brodograđevnoj industriji Split (→ Brodosplit; sv. 1) odakle je 1976. prešao u splitski Odjel Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, odn. novoosnovani Fakultet građevinskih znanosti u Splitu (od 2011. → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) na kojem je od 2002. bio redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije integriranoga Građevinskog instituta (1988−91) te pročelnik Katedre za tehničku mehaniku (1991–2016) Fakulteta. Umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Mehanika II, Konstrukcije povijesnih građevina, Mehanika deformabilnog tijela, Plošne konstrukcije, Numeričko modeliranje ljuskastih konstrukcija i dr. Sudjelovao je u nastavi Građevinskoga fakulteta u Mostaru te Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

Glavno područje njegova rada jest numeričko modeliranje i analiza građevinskih konstrukcija, posebice s pomoću primjene Rvačevljevih baznih funkcija. U znanstvenom, nastavnom i stručnom polju istaknuo se razvojem numeričkih modela za analizu nosivih konstrukcija sastavljenih od ljuski, ploča, zidova, greda i stupova, zatim istraživanjem numeričkih modela za analizu tunela i podzemnih građevina implementacijom atomskih baznih funkcija i razvojem novih numeričkih postupaka u modeliranju konstrukcija, obnovom i sanacijom konstrukcija povijesnih građevina, i dr. U suautorstvu je napisao knjigu Uvod u numeričko modeliranje prostornih konstrukcija (2001) i preveo knjigu L. V. Rvačeva Metoda R – funkcija: u zadaćama teorije elastičnosti i plastičnosti (2016). Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Zrin, ruševine utvrđenoga grada na južnim padinama Zrinske gore. Spominje se od 1295. kada je u posjedu Babonića, od 1347. u rukama je Šubića koji su po njemu dobili prezime Zrinski, a od 1577. do kraja XVII. st. njime vladaju Osmanlije.

Zidine grada tlocrtno su eliptične. Kraj ulaza je četverokutna kula, a do nje u sklopu zidina još jedna takva kula.

Vrana, stari grad, ruševine srednjovjekovnoga utvrđenoga grada hrvatskih vladara iznad Vranskog jezera.

Kralj Zvonimir darovao ga je zajedno s benediktinskim samostanom 1076. papi Grguru VII. Od XII st. u posjedu je templara, zatim ivanovaca, od 1409. Mlečana, a 1537–1647. Osmanlija. Za templara je utvrđen jakim zidinama (tri prstena zidina i predtvrđava), a pokretni most i obrambeni opkop oko cijele tvrđave vidljivi su i danas. Vezir Jusuf Mašković, rodom iz Vrane, podigao je 1644–45. pokraj grada karavan-saraj (Maškovića han), koji je vrlo dobro sačuvan.

tematske karte, kartografski prikazi najrazličitijih tema iz prirodnog i društvenog (gospodarskog, socijalnog i kulturnog) područja, koje su neposredno vezane uz prostor. Osnovne su sastavnice svake tematske karte opća geografska osnova (npr. reljef, voda ili prometnice) i specijalni (tematski) sadržaj. Tematski sadržaj, koji je u uskoj vezi s općom geografskom osnovom, prikazuje se s pomoću kartografike (znakovni sustav za prikazivanje prostornih podataka, kojega su dijelovi osnovni geometrijsko-grafički elementi – točka, linija i površina; kartografski znakovi – signature i dijagrami; raster; boja i pismo), kojom se ističe jedan ili više topografskih objekata iz cjeline (naselja, prometnice, reljef, vode, vegetacija ili neki drugi objekti koji čine tematski sadržaj karte).







U nekim je državama izdavanje tematskih karata regulirano zakonom. U RH propisano je Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina i Pravilnikom o topografskoj izmjeri i izradi državnih karata. Tematska kartografija dio je kartografije koji se bavi zasnivanjem, izradbom, promicanjem i proučavanjem tematskih karata. Njezin je cilj na tematskim kartama zabilježiti i dokumentirati rezultate neposrednog opažanja objekata i prikupljanja podataka, te prikazati znanstvene spoznaje do kojih se došlo različitim istraživanjima. Ponekad je riječ o prikazu konkretnih pojava, a ponekad i o prikazu fikcija, hipoteza, tendencija, mogućnosti, planova i projekata. Pritom je jedino važno da ti objekti imaju karakteristične prostorne odnose i/ili položaj u prostoru. Taj apstraktni sadržaj razlikuje tematske od → topografskih karata, koje prikazuju isključivo prostornu stvarnost. Tematski kartografski prikaz može sadržavati informacije o položaju i rasprostranjenosti, ali i o pokretu i smjeru pokreta, količini, različitim svojstvima, trajanju, učestalosti i odnosima s drugim objektima, te pružati korisniku niz drugih informacija.

Postoje različite podjele tematskih karata, primjerice prema svojstvima objekata prikaza, metodama istraživanja, oblicima prikaza i primijenjenoj kartografici te tematskim područjima. Najčešće se primjenjuje podjela prema tematskim područjima od kojih su glavna prirodno područje i područje ljudske djelatnosti. U područje ostalih karata svrstavaju se sve one tematske karte koje prije nisu svrstane ni u jedno od ta dva područja.







Tematske su karte prirodnog područja: geološke karte (karte stijena, nosivosti tla i dr.), geofizičke (karte potresa, sile teže, Zemljina magnetizma i dr.), pedološke (karte tipova tla, boniteta tla i dr.), mineraloške, geomorfološke, meteorološke i klimatološke (karte zornog prikaza dnevnoga vremenskog stanja i dr.), hidrološke (hidrografske, oceanografske i dr.), botaničke (karte flore, vegetacijske karte i dr.) i zoološke karte (karte prikaza pokreta životinjskih vrsta i dr.). Tematske su karte područja ljudske djelatnosti: karte naselja (genetske karte ili karte razvoja naselja, i dr.), stanovništva (karte gustoće i razvoja stanovništva i dr.), rasa, naroda i narodnosti, religija, jezika, kulture i obrazovanja (školske karte i dr.), političke, povijesne, geopolitičke karte, karte prava, financija, cijena, geomedicinske i zdravstvene karte (karte s prikazom raširenosti bolesti i dr.), gospodarske (karte industrije, prometa i dr.), planerske karte (karte s prikazom rezultata istraživanja i planiranja boljeg uređenja prostora, prostorni planovi i dr.), karte prostorne raščlanjenosti (karte s prikazom prostora prema prirodnim, kulturnim ili drugim obilježjima i dr.), vojne karte (karte na kojima je sadržaj topografskih karata dopunjen podatcima važnima za vođenje vojnih operacija i dr.), karte prikaza geodetskog djelovanja, navigacijske (pomorske i zrakoplovne navigacijske karte), turističke/izletničke (auto-karte, planovi gradova i dr.), rekreacijske i sportske (biciklističke karte, karte za orijentacijsko trčanje i dr.) te ekološke karte.







S obzirom na oblik tematskog predočavanja, razlikuju se kartogrami (površinski i linijski) i kartodijagrami. Površinski kartogram je tematska karta na kojoj su pojave ili stanja prikazani unutar raznih teritorijalnih jedinica u relativnom odnosu, s pomoću stupnjevito diferenciranih tonova jedne boje, više boja ili s pomoću površinskih uzoraka (šrafura). Linijski kartogram je tematska karta koja prikazuje npr. mrežu tramvajskih linija ili linija podzemne željeznice (cilj je prikazati cjelokupnu mrežu ili postaje na pojedinim linijama, a ne njihove točne udaljenosti). Kartodijagrami su tematske karte na kojima se pojave ili stanja unutar neke površine prikazuju s pomoću dijagramskih signatura (stupčasti ili kružni dijagram).







Razvoj tematskih karata

Već su prvi poznati kartografski prikazi sadržavali i obrađivali različite teme. Od 1879. u uporabu je ušao termin primijenjene karte, a termin tematske karte uveo je Rupert von Schumacher 1934. Od tada se taj termin rabi za sve karte u koje se unose rezultati istraživanja o pojavama i stanjima u prostoru i iz kojih se dobivaju nove spoznaje.

Zbog geografskih otkrića, tijekom XV., XVI., XVII. i XVIII. st. nastale su mnogobrojne karte, najčešće s vojnostrateškim sadržajem te karte rudišta, upravnih, crkvenih i jezičnih podjela, karte vlasničkih odnosa i karte s prijedlozima uređenja pojedinih područja. Sredinom XIX. st. je zbog sve snažnijeg razvoja prirodnih znanosti, osobito geologije, porastao broj izrađenih tematskih karata. Sve mnogobrojnija bila su i sustavna statistička istraživanja, pa se kartografski prikaz primjenjivao i za predočenje rezultata statističkih istraživanja.

Početkom XX. st., posebice nakon I. svj. rata, zbog sve snažnijeg zamaha nacionalnih osjećaja češće su se javljale tematske karte govornih i nacionalnih područja, a tematska karta postala je sredstvo političke borbe. U tom su kontekstu nastale mnoge tematske karte, primjerice Trsta na koji je u tom trenutku pravo polagalo više država. Nakon II. svj. rata došlo je do daljnje diferencijacije kartografskih prikaza iz područja geologije, pedologije i botanike, pa su se oblikovali kartografski znakovi za različita područja tematske kartografije. U tom razdoblju nastali su mnogi regionalni i nacionalni tematski atlasi te tematske karte vezane uz planiranje i uređenje prostora.

Danas se u RH tematske karte, kao službena izdanja, sustavno izrađuju u obliku geoloških, pedoloških i navigacijskih karata. Donekle sustavno, ali ne uvijek kao službena izdanja, obavljuju se nova izdanja školskih karata, dok se najintenzivnije objavljuju turističke (izletničke) karte.

Najveći opus tematskih karata danas čuvaju Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv i Hrvatski povijesni muzej. Proizvodnjom i manipulacijom tematskih karata bave se → Hrvatski geološki institut (sv. 2) u Zagrebu, → Geodetski fakultet u Zagrebu, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, → Hrvatsko kartografsko društvo. U novije doba, komercijalnom su se kartografijom u Hrvatskoj bavili → Zavod za fotogrametriju, → Geofoto, → Geodetski zavod u Rijeci, → Godetski zavod Split i → Geodetski zavod Osijek, → Hrvatska školska kartografija, Gisdata d. o. o., CroMaps d. o. o., OIKON d. o. o. – Institut za primijenjenu ekologiju, Školska knjiga, i dr.

Suvremene se tematske karte rabe i u stručnim geoinformacijskim sustavima ili u bazama tematskih prostornih podataka, kao podloga na kojoj se obrađuju pojedine teme ili kao geovizualizacija rezultata provedenih istraživanja i analiza neke teme. U RH u tu svrhu postoje: Projekt uspostave sustava identifikacije zemljišnih parcela u RH (ARKOD), Informacijski sustav zaštite okoliša (ISZO), informacijski sustavi cesta, Informacijski sustav prostornog uređenja (ISPU), informacijski sustavi za potrebe gradskih službi i komunalnih tvrtki, Informacijski sustav za gospodarenje energijom (ISGE), Minsko-informacijski sustav Hrvatskog centra za razminiranje (MIS HCR), informacijski sustavi zelenih površina, Informacijski sustav kulturne baštine Republike Hrvatske i dr.

Tematska kartografija predaje se kao izborni kolegij na Geodetskome fakultetu u Zagrebu u II. semestru Diplomskoga sveučilišnog studija na usmjerenju Geoinformatika. U sklopu tog se kolegija izrađuju različiti tematski kartografski prikazi primjenom različitih programskih paketa te se istražuje izradba, održavanje i uporaba tematskih karata i stručnih informacijskih sustava.

topografske karte, opće geografske karte s velikim brojem informacija o mjesnim prilikama prikazanoga područja, dopunjene opisima. Informacije koje se topografskom kartom prenose odnose se na objektne geografske cjeline: naselja, prometnice, vode, vegetaciju, oblike Zemljina reljefa i granice teritorijalnih područja, a sve su prikazane s jednakom važnošću. Sadržaj u prostoru prikazuje se kartografskim znakovima koji pritom rabe pet različitih boja te linijske, točkaste i površinske znakove. Nekoliko je osnovnih skupina kartografskih znakova: za objekte i naselja (npr. naselja, dvorac, crkva, spomenik; prikazuju se točkastim ili površinskim znakovima), za prometnice (ceste se označavaju crvenom linijom koju obrubljuje crna crta, željeznice i žičare crnim linijama, a mostovi dodatno slovima i brojevima), za reljef (označava se izohipsama, izobatama i visinskim točkama, smeđom bojom), za vodene tokove i vodene površine te hidrografske elemente (vodene površine su označene plavom bojom, a hidrografski elementi osim plavom mogu biti prikazani i crnom bojom), za vegetaciju (zelenom bojom) i vrste tla (zelenom, crvenom i raznim nijansama smeđe boje) te za granične objekte i ograde (granica se označava isprekidanom točka-crta linijom crne boje podebljanom crvenom bojom).

Opis karte odnosi se na sve nazive (uglavnom toponime), kratice te slovne i brojčane oznake što se nalaze na karti. Osim geografskih objektnih cjelina topografske karte sadržavaju i matematičke elemente karte, a oni se odnose na geografsku mrežu, mjerilo (brojčano i grafičko) i okvir karte. Topografske karte služe za informiranje i orijentiranje, izvođenje drugih karata, organizaciju raznovrsnog ljudskog djelovanja, kao topografski temelj za otkrivanje, istraživanje i lociranje tematskih pojava i stanja te prikaz određenih nakana. Količina podataka koju rabi topografska karta prilagođena je njezinu mjerilu, namjeni i vremenu u kojem se prostor prikazuje.

Prema mjerilu, topografske karte mogu biti topometrijske (do mjerila 1 : 10 000), topografske detaljne (od mjerila 1 : 10 000 do mjerila 1 : 250 000) i topografske pregledne karte (od mjerila 1 : 300 000 do mjerila 1 : 500 000). Topografske karte u mjerilima sitnijima od 1 : 500 000 su korografske karte ili geografske pregledne karte.







Zbog praktičnih razloga topografske su karte podijeljene na listove. Svaki list nosi naziv većega urbanog središta koje je na njemu prikazano. Uobičajena je veličina listova iznosi 57 cm × 43 cm ili 58 cm × 40 cm, svaki je list obično definiran mrežom meridijana i paralela.









Izradbom topografskih karata i planova bavi se posebna grana geodezije – topografija. Topografija je djelatnost (mjerni postupak) kojom se određuju veličina, oblik i položaj topografskih objekata te postupak njihova tumačenja i međusobna razlikovanja.

Razvoj topografije u Hrvatskoj

Topografija je potkraj XVII. st. uključivala prikupljanje građe i izdavanje pisanih i crtanih prikaza prirodnih i izgrađenih objekata, zajedno s opisom društvenih i gospodarskih prilika na nekom području. Tijekom XVIII. st. usredotočila se na prikupljanje izvornih činjenica o prostoru, ponajprije na regionalnim razinama, no zahvaljujući sustavnim topografskim izmjerama pojedinih država, polako je postajala tehnička djelatnost pod okriljem geodezije s glavnim zadatkom izradbe topografskih karata. Hrvatska ili pojedini njezini dijelovi su tijekom XVIII., XIX. i početkom XX. st. bili u sastavu Austrije, Austro-Ugarske, Venecije i Osmanskoga Carstva. U tom su razdoblju provedene četiri austrijske topografske izmjere: prva ili jozefinska izmjera (1763–87), druga ili franciskanska izmjera (1806–69), treća ili francjozefska (1869–87) i četvrta ili Beckova precizna izmjera (1896–1916).







Jozefinskom izmjerom Austrija je stala na sam vrh svjetske kartografije. To opsežno kartografsko djelo sastojalo se od
3589 listova topografske karte u mjerilu 1 : 28 800 (poslije dopunjeno na ukupno 4096 listova). Sav novonastali kartografski materijal smatrao se vojnom tajnom pa su stoga od svakog lista izrađena samo dva rukom crtana i obojena primjerka.

Kako je jozefinska izmjera imala određene nedostatke, a u međuvremenu je došlo i do općeg i tehničkog napretka, započela je nova izmjera koju je vodio Generalštab, odnosno bečki Vojnogeografski institut osnovan 1839. U detaljnoj franciskanskoj izmjeri, također u mjerilu 1 : 28 800, cjelokupni državni teritoriji izmjeren je i prikazan na ukupno 3333 lista. Iz franciskanske izmjere proizišlo je i nekoliko tisuća listova specijalnih i preglednih topografskih karata u mjerilima 1 : 14 400, 1 : 28 800, 1 : 144 000 i 1 : 288 000. Za naš prostor važno je da su tada izrađene specijalna karta Dalmacije (1861–63; na 22 lista u mjerilu 1 : 14 400), te specijalne karte uže Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine (1869–79; na 141 listu).

Francjozefska izmjera temeljila se na novoj trigonometrijskoj mreži I. i II. reda i novoj geodetskoj osnovi s preciznim nivelmanom, kojega je osnova bila nulta točka na molu Sartorio u Trstu, a prihvaćena je i nova poliedarska projekcija. Cilj izmjere bila je izradba specijalne karte (Spezial-karte, Generalstabs-karte) u mjerilu 1 : 75 000. Karta je tiskana na 1079 listova, ali je nakon tiska stalno ažurirana, pa su neki njezini listovi doživjeli više dopunjenih i popravljenih izdanja. Listovi te izmjere su čak i danas nezaobilazni izvor za različita istraživanja.

Četvrta ili Beckova precizna izmjera zahvatila je područje austrijsko-talijanske granice i dijela jadranske obale. U sklopu izmjere izrađeno je samo 388 listova topografske karte u mjerilu 1 : 25 000.

Umnažanje karata od 1927. provodilo se ofsetnim tiskom u Vojnogeografskom institutu (VGI) u Beogradu. Približno u to doba počelo se razlikovati kartografska djela prema početnom meridijanu koji je na njima ucrtan. Tako su starija kartografska djela prema svom pariškom početnom meridijanu nazivana po Parizu, a novija po Greenwichu, jer im je početni meridijan prolazio kroz Greenwich. Nova topografska izmjera započela je 1934., a karte koje su nastale u sklopu nje imale su mjerilo 1 : 25 000.

Nakon II. svj. rata (1947–67) VGI je proveo topografsku izmjeru čitave SFRJ. Iz nje je proizišla topografska karta u mjerilu 1 : 25 000 s početnim meridijanom koji prolazi kroz Greenwich. Iz te su karte potom izvedene i topografske karte u sitnijim mjerilima. VGI je 1968–90. izdao nove topografske i pregledne karte bivše SFRJ, pa tako i područja Hrvatske. U sastavu SFRJ Hrvatska nije imala državnu instituciju koja bi se bavila isključivo topografsko-kartografskom djelatnošću, topografskim i fotogrametrijskim snimanjima te izradbom i izdavanjem topografskih karata. Topografske karte mjerila 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000 i 1 : 200 000, te pregledne karte 1 : 300 000 i 1 : 500 000 izrađivao je VGI u Beogradu, kako za vojne tako i za civilne potrebe.

Premda su spomenute karte u doba izdavanja bile kvalitetne, sadržaj im je tijekom vremena prilično zastario. Vojne su institucije omogućavale nabavu višebojnih tiskanih primjeraka na papiru, ali korištenje ili umnažanje reprodukcijskih originala nije bilo dopušteno.

Topografija u Republici Hrvatskoj

Osamostaljenjem je RH ostala bez topografskih karata za svoj teritorij. Te poslove vrlo brzo preuzela je → Državna geodetska uprava (DGU) koja je do tada obavljala geodetske i katastarske poslove. Uvidjevši kako su nužne promjene, DGU je potkraj 1992. pokrenuo projekt Rekonstruiranja i reprogramiranja geodetskog prostornog sustava RH s tehnološkom dogradnjom njegova informacijskog sustava (GEOPS). Pokrenuo je i izradbu studija i idejnog projekta Službenog topografsko-kartografskog informacijskog sustava (STOKIS), sličnog njemačkom sustavu ATKIS, te Studiju o nadomještanju reprodukcijskih izvornika i obnavljanju topografskih zemljovida srednjih i sitnih mjerila.

U sklopu STOKIS-a pokrenut je projekt Ustroj topografskog informacijskog sustava Republike Hrvatske iz kojeg je proizišao Topografski informacijski sustav Republike Hrvatske (CROTIS) kao osnova hrvatskomu nacionalnom geografskom informacijskom sustavu. S obzirom na tehnološki napredak u području prostornih podataka i direktiva Europske unije, 2014. prihvaćen je model podataka CROTIS 2.0, prema kojem se podatci pohranjuju u Temeljnu topografsku bazu (TTB) iz koje se uspostavljaju topografske baze za određeno mjerilo. Kartografske baze podataka uspostavljaju se za istovjetna mjerila iz odgovarajućih topografskih baza podataka u skladu sa Specifikacijom proizvoda za topografske podatke.

Izradba topografskih karata, njihova uporaba i izdavanje u RH propisani su različitim zakonskim aktima. Danas topografske proizvode i usluge vezane uz područje RH nudi DGU, koji za područje Hrvatske izrađuje i objavljuje službene državne karte i ostale karte. To su npr. Digitalna ortofoto karta u mjerilu 1 : 5000 (DOF5), Hrvatska osnovna karta u mjerilu 1 : 5000 (HOK), Topografska karta u mjerilu 1 : 25 000 (TK25), Topografska karta u mjerilu 1 : 100 000 (TK100), Topografska karta u mjerilu 1 : 200 000 (TK200) i Topografski podaci u mjerilu 1 : 1 000 000 (Euro Global Map).

Vojne topografske karte u RH izrađuje Odjel za geoinformacijske sustave i meteorologiju, u okviru Službe za vojne nekretnine i zaštitu okoliša Sektora za vojnu infrastrukturu Uprave za materijalne resurse MORH-a među ostalim i uspostavljajući digitalne baze prostornih podataka, osiguravajući topografske, pomorske i zrakoplovne karte. U izdanju MORH-a su za vojne potrebe izdane topografske karte: Hrvatska vojna topografska karta mjerila 1 : 50 000 (HVTK50), Karte JOG/A (Joint Operations Graphic/Air) mjerila 1 : 250 000, Pregledni topografski zemljovid mjerila 1 : 500 000 (PTZ500) i dr. Kako rastu vojne kartografske i geoinformacijske potrebe, kartografija se više ne ograničava samo na izradbu topografskih karata, već je izradila vojni kartografski model VoGIS koji je usklađen s principima i normama ostalih tijela državne uprave.

Topografska kartografija predaje se kao izborni kolegij na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu u V. semestru prijediplomskoga sveučilišnog studija, a u sklopu kolegija studenti na vježbama izrađuju prikaze zadanih objekata na topografskim kartama različitih mjerila s pomoću različitih softvera.

geodezija, tehnička disciplina i znanost koja se bavi izmjerom i prikazom fizičke Zemljine površine, određivanjem oblika Zemlje i njezina polja sile teže. Glavni predmet istraživanja u geodeziji jest geodetska izmjera zemljišta i Zemlje. Osnovne su joj grane primijenjena geodezija (→ inženjerska geodezija), → satelitska geodezija, → fizikalna geodezija, pomorska geodezija (→ hidrografska izmjera), → fotogrametrija, → daljinska istraživanja, → kartografija i → geoinformatika.

Razvoj u svijetu

Prva se djelovanja u području geodezije očituju u rješavanju različitih zadataka iz praktičnog života, vezanih uz gradnju prvih pravilnijih nastambi, postavljanje greda ili zidova pod pravim kutom i sl. Iskopine starih gradova govore o njihovu planiranju. Najstariji dokumenti, iako oskudni, potječu iz Mezopotamije. Nekoliko nacrta polja na kojima su prikazane zemljišne čestice četverokutnog oblika sačuvano je iz ranijega sumerskog razdoblja (oko 3000. pr. Kr.) te iz doba kralja Gudee (oko 2500. pr. Kr.). Iako su već Pitagora (581–497. pr. Kr.) i Aristotel (384–322. pr. Kr.) smatrali da je Zemlja kugla, prve stvarne podatke o veličini i obliku Zemlje dao je Eratosten (276–194. pr. Kr.), odredivši duljinu meridijana mjerenjem luka od Asuana do Aleksandrije. Stari Grci počeli su sastavljati i prve karte, tj. skice koje su služile za potrebe pomorstva, ali su pružale i sliku o položaju pojedinih zemalja. Uz to, Eratosten je nastojao dati opis, međusobni položaj i veličinu poznatih zemalja. Najstarija pisana djela o geodeziji, očuvana gotovo u potpunosti , djela su Herona iz Aleksandrije (oko 10 – oko 75). U djelu O dioptri on opisuje geodetske instrumente i njihovu praktičnu primjenu. Klaudije Ptolemej (oko 85 – oko 165) sastavio je kapitalno djelo Geografska uputa s prikazom poznatoga svijeta, kojemu je osnovna pretpostavka da je Zemlja kugla, a položaji su se određivali geografskim širinama i dužinama. Znanstvene tekovine starih Grka, tako i one o spoznaji Zemlje, ostale su nepoznate u srednjem vijeku. U to su doba Arapi smatrali Zemlju kuglom i 827. izvodili mjerenja za određivanje duljine luka meridijana. Tek se potkraj srednjega vijeka Europa počela ponovno upoznavati sa znanstvenim tekovinama starih Grka. Na temelju Ptolemejeve Geografske upute slijedila su nova otkrića do tada nepoznatih zemalja. Stvarale su se nove karte i dobivala sve potpunija slika Zemlje. Jedan od najpoznatijih kartografa toga doba bio je Gerhard Kremer (1512–1594), poznat pod imenom Mercator. Pronalaskom triangulacije Willebrorda Sneliusa (1580–1626) iz 1615. započela je nova epoha u geodeziji. Taj novi način mjerenja sastojao se od mjerenja duljine jedne stranice trokuta i kutova među stranicama, iz čega se računski mogu odrediti duljine preostalih stranica; naslanjajući trokut do trokuta moguće je odrediti udaljenost između krajnjih točaka. Isaac Newton (1642–1727) došao je na ideju o privlačenju masa. Tih godina Jean Picard (1620–1682) izmjerio je luk pariškoga meridijana i odredio nove dimenzije Zemlje, te ih objavio u djelu Mjerenje Zemlje (Mesure de la Terre, 1671). Za rezultate njegovih mjerenja doznao je Newton pa je, kad je s tim veličinama ponovio svoja računanja i ustanovio suglasnost teorije i prakse, izašlo njegovo epohalno djelo Matematički principi filozofije prirode (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, 1687). Alexis Claude Clairaut (1713–1765) u svom je djelu Teorija o Zemljinu obliku (Théorie de la figure de la terre, 1743) došao do rezultata poslije poznatih pod imenom Clairautov teorem, kojim se opisuje Zemljin oblik. Kasnijim usavršavanjem instrumentarija i izvođenjem preciznijih mjerenja dokazala se i odredila sploštenost Zemlje i potvrdila ta teorija. Prvi teodolit kojim su se izravno mjerili horizontalni kutovi konstruiran je u Engleskoj 1730. U drugoj polovici XVIII. st. razvoj tehničkih mogućnosti doveo je do sustavnih državnih izmjera. Tada su izrađene prve jedinstvene topografske i katastarske karte pojedinih europskih država. U XIX. st. računale su se uglavnom samo trigonometrijske točke viših redova, dok su se točke nižih redova određivale grafički. Ubrzo je uočena prednost računanja u ravnini, pa su se počele intenzivno istraživati kartografske projekcije. U tom su području najveće zasluge Carla Friedricha Gaussa (1777–1855), kojega se smatra ocem geodezije. Među ostalim izveo je opće formule za konformno preslikavanje plohe na plohu. Te je formule poslije (1912. i 1918) preradio Johannes Heinrich Louis Krüger (1857–1923), a Gauss-Krügerova projekcija prihvaćena je kao službena kartografska projekcija u većini europskih zemalja. Sredinu XX. st. obilježio je razvoj fotogrametrije, posebice aerofotogrametrije koja omogućava učinkovito prikupljanje i obradbu podataka o zemljištu. Kraj XX. st. bilo je doba satelitske geodezije, globalnoga navigacijskog satelitskog sustava GNSS (poznat i kao globalni položajni sustav GPS), sve veće primjene daljinskih istraživanja, geoinformacijskih sustava GIS i opće primjene računala i komunikacija u geodeziji, čime geodezija prerasta u geomatiku. Rezultati istraživanja iz područja geodezije danas se u svijetu objavljuju u velikom broju znanstvenih časopisa, od kojih su najugledniji Zeitschrift für Geodäsie, Geoinformation und Landmanagement (prije Zeitschrift für Vermessungswesen), Allgemeine Vermessungs-Nachrichten, Bolletino di geodesia e science affini (prestao izlaziti), Cartography and Geographic Information Science, Photogrammetric Engineering and Remote Sensing, Survey Review, Journal of Geodesy.







Početci razvoja i primjene geodezije u Hrvatskoj

Geodetski radovi na području današnje Hrvatske obavljali su se od davnina. Primjerice, Starogradsko polje na Hvaru zaštićeni je kulturni krajolik u kojem je antička grčka podjela zemljišta sačuvana do danas kao sustav putova i terasiranih parcela. Riječ je o najbolje sačuvanom antičkome grčkom katastru na Sredozemlju, zbog čega se od 2008. hrvatski lokalitet nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Jedan je od najstarijih pisanih spomenika u Hrvatskoj Lumbardska psefizma, starogrčki povijesni dokument epigrafskog karaktera iz 3. st. pr. Kr. Psefizma sadržava zaključak kojim je narodna skupština utemeljila koloniju i podijelila zemlju doseljenicima, provedba čega pretpostavlja svojevrsnu geodetsku djelatnost.







Pretečom hrvatske geodezije smatra se → Herman Dalmatin; sv. 4 (oko 1110 – nakon 1143), koji je 1143. u prevoditeljskoj školi u Toledu preveo Ptolemejevo djelo Planisphera na latinski jezik. Dubrovčanin → Marin Getaldić; sv. 4 (1568–1626) je u djelu O analitičkom i sintetičkom u matematici (De resolutione et compositione mathematica, 1630) predložio određivanja Zemljine veličine na geodetski način, bez potrebe astronomskih mjerenja. Newtonov opći zakon gravitacije slijedio je iz raznih prijašnjih znanstvenih rasprava, osobito tumačenja plime i oseke, čemu su znatno pridonijeli i hrvatski znanstvenici: → Federik Grisogono; sv. 4 (1472–1538), → Nikola Sagroević; sv. 4 (oko 1527 – oko 1573), → Frane Petrić; sv. 4 (1528–97) i → Markantun de Dominis; sv. 4 (1560–1624).

Nedovoljno je poznato da je → Ruđer Bošković (1711–1787) dio života posvetio geodeziji. U razdoblju 1750–85., u epohi ručne izradbe instrumenata, postigao je zapažene uspjehe u konstrukciji i verifikaciji optičkih, astronomskih i geodetskih instrumenata. Prilično se rano počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za sferni oblik Zemlje – De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739; Rasprava o obliku Zemlje – Dissertatio de telluris figura, 1739) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741). Kako bi riješio te probleme, trebao je uz teorijska istraživanja provesti mjerenja duljina lukova meridijanskih stupnjeva na različitim mjestima Zemlje. Rezultate svojih mjerenja duljine luka meridijana između Rima i Riminija 1750–52. objavio je 1755. u izvješću O znanstvenu istraživanju po Papinskoj Državi (De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem) na više od 500 stranica, uz koje je na posebnom listu bila izdana karta Papinske Države Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico. To njegovo glavno geodetsko djelo prevedeno je 1770. na francuski pod naslovom Voyage astronomique et geographique, dans l’Etat de l’Eglise. Bošković je među prvima zaključio da je Zemljin oblik nepravilan.







Geodetski poslovi od XIX. st. do danas

Hrvatska je do 1918. bila u upravnom pogledu podijeljena na više područja. Zbog toga razvoj izmjere zemljišta na njezinu području nije bio jedinstven. Dalmacija i Istra pripadale su austrijskom dijelu Monarhije u kojem se prišlo izmjeri već 1818. Sjeverni dijelovi Hrvatske s Rijekom i dijelom Primorja nalazili su se u sklopu ondašnje Ugarske, u kojoj je izmjera započela tek 1847. Grafička izmjera i izradba katastarskih operata na čitavom su području obavljeni do 1877 (→ katastar i zemljišne knjige).







Navedena upravna podjela je znatno utjecala na rezultate izmjere i katastar zemljišta, a njihovo je održavanje također bilo nejednoliko organizirano. Dio katastarskog operata, važan s poreznog gledišta, održavale su općine. Katastarske planove i popise parcela održavala su nadzorništva izmjere u Zagrebu i Osijeku. Takva organizacija službe nije mogla pratiti nagle promjene na zemljištu izazvane povećanjem populacije, raslojavanja veleposjednika i drugim socijalnim gibanjima potkraj XIX. st. i početkom XX. st. pa je došlo do velikog nesklada između stvarnog stanja i stanja prikazanoga na planovima i u operatima.

Nakon I. svj. rata u novoosnovanoj državi geodetska služba na području Hrvatske našla se u najtežem položaju. Dio područja Dalmacije bio je privremeno okupiran; Istra, kao dio nacionalnog teritorija, odcijepljena, a ostali dio područja ostao je bez stručnog kadra i bez odgovarajuće organizacije. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova na području Hrvatske vrlo je malo učinjeno u pogledu izmjere i katastra zemljišta te njegova održavanja. Tek je 1929. konačno organizirana služba u obliku katastarskih uprava i odjela za katastar pri financijskim direkcijama. Zbivanja tijekom II. svj. rata pogoršala su stanje do te mjere da se nakon rata dobrim dijelom moralo početi ispočetka; započela je reorganizacija državnih geodetskih poslova, koja se ocrtava u današnjoj → Državnoj geodetskoj upravi.

Državna geodetska uprava (DGU) je hrvatska državna upravna organizacija koja obavlja poslove iz područja geodezije, kartografije, katastra i fotogrametrije te vodi brigu o uspostavi nacionalne infrastrukture prostornih podataka, informatizaciji katastra i geodetsko-prostornog sustava, državnoj službenoj kartografiji (1 : 5000, 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000, 1 : 250 000), geodetskoj dokumentaciji, statističkim podatcima o katastru nekretnina, prostornim jedinicama i infrastrukturi te geodetsko-katastarskim poslovima za državnu granicu na kopnu. Poslove iz svojeg djelokruga DGU obavlja u Središnjem uredu u Zagrebu i u 20 područnih ureda diljem Republike Hrvatske u skladu sa Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina. Iznimno na području Grada Zagreba upravne i stručne poslove koji su zakonom stavljeni u djelokrug područnog ureda obavlja Gradski ured za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba. Poslovi državne izmjere i katastra nekretnina obavljaju se na temelju godišnjih i višegodišnjih programa.















U Hrvatskoj danas postoji nekoliko stotina fizičkih i pravnih osoba koje imaju suglasnost Državne geodetske uprave za obavljanje poslova državne izmjere i katastra nekretnina. Tijekom povijesti među većim su se poduzećima s djelatnošću u području geodezije istaknuli → Geodetski zavod Osijek, → Geodetski zavod Split, → Geodetski zavod Rijeka, → Geofoto i → Zavod za fotogrametriju iz Zagreba i dr.

O hrvatskom srednjem i visokom školstvu

Gotovo je nepoznat prijedlog R. Boškovića o osnivanju geodetske škole, a napisao ga je oko 1770. uviđajući nedostatak vlastita formalnoga geodetskog obrazovanja. Premda je prijedlog napisan prije približno 250 godina, u njemu se ističe važnost praktičnog rada u geodeziji, te stav kako samo praktične vježbe uz teorijska predavanja mogu dati dobroga geodetskog stručnjaka. Matija Petar Katančić (1750–1825) bio je franjevac, pjesnik, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, povjesničar, arheolog, numizmatičar, geograf i kartograf. Radio je kao gimnazijski profesor u Osijeku i Zagrebu, a od 1795. do 1800. kada je umirovljen predavao je kolegije Arheologija i Numizmatika na Sveučilištu u Budimu. Katančić je na hrvatski jezik preveo djelo Elementi praktične geometrije (Elementa Geometriae Practicae, 1778) mađarskog matematičara Pála Makóa de Kerek-Gede. Naslov prijevoda je Pridhodna Bilixenja od Dillorednog Zemljomirja (Uvod u praktičnu geometriju/zemljomjerstvo), a prijepis u čistopis nije dovršen. Taj se prijevod smatra najstarijim udžbenikom geodezije na hrvatskom jeziku.

Početak institucionalizacije srednjoškolske nastave geodezije i geodetskih predmeta u Hrvatskoj predstavlja osnutak → Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima (sv. 2) 1860. Ondje se predavala geodezija, pisali su se udžbenici, izvodila se praktična nastava, vjerojatno prve geodetske vježbe u hrvatskim školama. Učenik, a zatim i nastavnik na tom učilištu → Vjekoslav Köröskenyi autor je prvoga geodetskog udžbenika na hrvatskom jeziku Geodäsija (izdanoga 1874). Njegov nasljednik → Franjo Kružić autor je udžbenika Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (tiskan 1897) te Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (iz 1911).







U Hrvatskoj danas postoji nekoliko srednjih škola u kojima se može steći zvanje geodetskoga tehničara: Geodetska tehnička škola u Zagrebu, Graditeljsko-geodetska škola u Osijeku, Građevinska tehnička škola u Rijeci, Tehnička škola u Puli, Graditeljsko-geodetska tehnička škola u Splitu, Srednja škola Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu, Obrtnička i tehnička škola u Dubrovniku i Graditeljska škola u Čakovcu.

Visokoškolska nastava iz područja geodezije održavala se na Sveučilištu u Zagrebu još prije gotovo dva i pol stoljeća, o čemu svjedoči udžbenik Martina Sabolovića Exercitationes Gaeodeticae izdan na latinskom jeziku 1775. Na zadarskom je liceju 1809. pokrenut visokoškolski studij geodezije, prvi u Hrvatskoj; 1811. uručene su prve diplome mladim akademičarima, na temelju kojih su dobili akademski stupanj i ovlaštenje da djeluju u Ilirskim pokrajinama kao geodeti. Unatoč prvim uspješnim ostvarenjima, licej je iste godine ukinut.

Pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu osnovana je 1898. Šumarska akademija. Na njoj se uz ostale tehničke predmete predavala i geodezija. Budući da je stalno rasla potreba za školovanjem stručnjaka potrebnih za reguliranje posjedovnih odnosa, diobe zemljišnih zajednica, komasacije zemljišta, katastarske izmjere itd., uveden je 1908. poseban Geodetski tečaj pri Šumarskoj akademiji. Na njemu su predavali → Oton Kučera (sv. 4) matematiku, fiziku i sfernu astronomiju, → Marije Kiseljak (sv. 4) matematiku, David Segen deskriptivnu geometriju, → Vinko Hlavinka geodeziju, izjednačenje metodom najmanjih kvadrata, triangulatorne i poligonalne izmjere kod katastralnih izmjera, → Pavle Horvat geodeziju, Konstantin Schmidt katastralne izmjere, administrativni dio, evidenciju katastra, sastav gruntovnica i agrarne operacije, Vinko Krišković privatno i upravno pravo, Julije Roauer narodno gospodarstvo, → Oto Frangeš (sv. 2) poljsko gospodarstvo. »Naukovna osnova« Geodetskog tečaja bila je istovjetna planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Djelovao je pri Šumarskoj akademiji do 1920., kada je prešao na Tehničku visoku školu u Zagrebu osnovanu 1919., postavši Geodetskim odjelom. Osim Geodetskog odjela postojao je i Kulturno-inženjerski odjel, pa su nakon mnogih rasprava ta dva odjela spojena 1923. Nastavnici geodetskih i njima srodnih kolegija na Tehničkoj visokoj školi bili su Juraj Božičević, Anton Fasching, → Vladimir Filkuka, P. Horvat, M. Kiseljak, Milan Kreković, → Željko Marković (sv. 4), Ivan Novak, → Ivan Plotnikov (sv. 2), → Stjepan Škreb (sv. 4) i → Vladimir Vranić.

U geodetskoj visokoškolskoj nastavi nastale su znatne promjene 1926., kada je Visoka tehnička škola ušla u sastav Sveučilišta u Zagrebu kao Tehnički fakultet s odgovarajućim odjelima. Geodezija se predavala u sklopu Geodetsko-kulturno-inženjerskog odjela, koji je 1929. promijenio naziv u Geodetsko-kulturno-tehnički odjel. Takav se oblik nastave odvijao sve do kraja 1946., kada su uvedena dva nova usmjerenja na Tehničkome fakultetu: geodetsko i melioracijsko. Prema njihovim se planovima i programima nastava odvijala do 1948. Zbog zastoja u rješavanju agrarno-pravnih odnosa, a time i melioracijskih zahvata, melioracijsko usmjerenje ukinuto je 1951.

Podjelom Tehničkoga fakulteta 1956. od bivših su odjela nastala četiri nova fakulteta. Jedan od njih bio je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet (AGG), koji je u takvom ustrojstvu djelovao do 1962. U tom razdoblju na Geodetskom je odjelu intenzivirana nastava osnivanjem novih nastavno-znanstvenih jedinica, uvođenjem novih kolegija, imenovanjem novih nastavnika te pribavljanjem nastavnih pomagala i instrumenata. To je dovelo do osamostaljenja Odjela u → Geodetski fakultet 1962.







Od početaka nastave i proučavanja geodezije na Sveučilištu u Zagrebu do danas u tom je znanstvenom polju i u razvoju same discipline djelovao niz vrsnih znanstvenika i nastavnika koji su individualnim i timskim doprinosom unaprijedili hrvatsku geodeziju, a neki i geodeziju u svjetskim razmjerima. M. Kiseljak predavao je na Tehničkoj visokoj školi kolegije Matematika, Matematička teorija kartografije i Kartografija, bio je prvi dekan Strojarsko-inženjerskog, Elektro-inženjerskog, Brodograđevno-inženjerskog i Brodostrojarsko-inženjerskog odjela (1919/20), rektor (1920/21) i prorektor (1921/22); → Stjepan Horvat diplomirao je na Kulturnotehničkom i geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je bio izvanredni, pa redoviti profesor, predstojnik Geodetskoga zavoda (1938–45), dekan (1943/44), i rektor Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu (1944–45); → Slavko Macarol bio je izvanredni pa redoviti profesor Tehničkoga fakulteta i potom AGG-a, odn. Geodetskoga fakulteta, bio je prodekan u šest mandata i dekan u dva, rektor (1963–66) i prorektor (1966–68) Sveučilišta u Zagrebu.

Mnogi hrvatski znanstvenici iz polja geodezije dobitnici su najviših nacionalnih nagrada za znanost: Nagrade »Nikola Tesla«, odn. državne Godišnje nagrade za znanost → Dionis Srebrenović i → Mate Janković (1974), → Franjo Braum (1979), → Dušan Benčić (1986), → Nikola Solarić (1994) i → Tomislav Bašić (2002); Nagrade za životno djelo → Nikola Čubranić (1975) i → Branko Borčić (1976); državnih nagrada Tehničke kulture za životno djelo i »Fran Tučan« za popularizaciju znanosti → Leo Randić (1987. i 1993). Nagradu »Josip Juraj Strossmayer« HAZU-a i Zagrebačkog velesajma dobio je Geodetski fakultet za djelo → Miljenka Lapainea i skupine autora Crtež u znanosti (1999), a D. Benčić i N. Solarić za udžbenik Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008); → Miljenko Solarić dobio je 2001. Nagradu »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu za uvođenje satelitske geodezije u Hrvatskoj.

Od 1990-ih do danas nekoliko profesora geodezije izabrano je u počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu: → Stjepan Klak, N. Solarić, → Nedjeljko Frančula, → Zdravko Kapović i M. Lapaine. Dopisni član JAZU-a (danas HAZU) postao je profesor geodezije → Nikolaj Pavlovič Abakumov 1948., → Jerko Alačević bio je redoviti član JAZU-a od 1950., a članovi suradnici bili su L. Randić od 1950., N. Čubranić od 1975. i F. Braum od 1977. Za redovitoga člana HAZU-a izabran je 1992. → Petar Krešimir Čolić. Za dopisnoga člana Njemačke geodetske komisije Bavarske akademije znanosti (Deutsche Geodätische Kommission der Bayerischen Akademie der Wissenschaften) izabran je 2009. Miodrag Roić.

Znanstvenoistraživačka dostignuća nastavnika Geodetskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dobila su međunarodnu potvrdu i u vidu priznanja uglednih stranih institucija. Među njima su spomen-medalja J. J. Baeyera, koju je P. K. Čolić primio 1990. od berlinske Akademije znanosti kao najveće inozemno priznanje dodijeljeno jednom hrvatskom geodetu. Čolić je poseban uspjeh postigao u istraživanju polja sile teže u unutrašnjosti Zemlje do plohe geoida. Bavio se i izračunavanjem topografskih utjecaja na otklon vertikale i silu težu, istraživanjem astrogeodetskog geoida na području Jugoslavije, detaljnim određivanjem polja sile teže na području Hrvatske i Slovenije te korelacijom reljefa Zemljine površine, anomalija sile teže, plohe geoida i Mohorovičićeva diskontinuiteta. Zajedno sa Zvonkom Biljeckim iz poduzeća Geofoto, → Stanislav Frangeš dobio je nagradu za izvrsnost u kartografiji za fotokartu Grad Velika Gorica na 19. međunarodnoj kartografskoj izložbi u Ottawi 1999. Bojan Vršnak dobio je 2017. međunarodno priznanje The International Kristian Birkeland Medal for Space Weather and Space Climate za izvanredan znanstveni doprinos svemirskom vremenu i svemirskoj klimi. M. Lapaine dobio je 2019. medalju i izabran je za počasnoga člana Međunarodnoga kartografskog društva (International Cartographic Association, ICA) kao priznanje za izvanredan doprinos i promidžbu kartografije na međunarodnoj razini. Mateja Dumbović dobitnica je više međunarodnih priznanja iz područja geoznanosti i svemirske prognostike (od 2020).

Osim u međunarodnim časopisima, hrvatski geodeti svoje radove objavljuju i u časopisu → Geodetski list (pokrenut 1919., neprekidno izlazi od 1947), → Kartografija i geoinformacije (od 2002) i dr. te djeluju u mnogim stručnim i znanstvenim društvima, posebice u → Hrvatskome geodetskom društvu (osnovano 1952) putem kojega su učlanjeni u Međunarodnu federaciju geodeta (FIG), Međunarodnu geodetsku udrugu (IAG) i dr., dok se za promicanje i unapređenje struke brine → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije (osnovana 2009).







tuneli, podzemne građevine koje služe za provođenje pješačkih, cestovnih i željezničkih prometnica, plovnih putova, vode te komunalnih instalacija kroz prirodne ili umjetne prepreke ili ispod njih. U širem smislu tunelima se smatraju i podzemni prostori za energetska ili druga postrojenja, garaže, trgovačke prostore, skladišta, skloništa, sportske objekte, trajne vojne ili rudarske podzemne prostorije i podzemna odlagališta opasnog otpada. Prema namjeni dijele se na prometne (pješački, plovni, željeznički, cestovni, metro), hidrotehničke (dovodni, odvodni i reverzibilni tuneli kod hidroelektrana, tuneli za vodoopskrbu i kanalizaciju, za melioracijske potrebe, obilazni tuneli), komunalne (tuneli za električne i telefonske vodove, plinovode, vrelovode) i specijalne (podzemni hangari, skloništa za ljude, podmornice i brodove, vojni i rudarski objekti); prema prepreci koju savladavaju na brdske, podvodne i gradske; prema načinu izvedbe bušene koji se izvode iskapanjem stijene ili tla, ukopane koji se izvode u otvorenom rovu i naknadno zatrpavaju te uronjene kojih se gotovi segmenti uranjaju na mjestu ugradnje.



















Pri izvedbi bušenih tunela nakon iskapanja stijene ili tla obavlja se stabilizacija iskopa i ugradnja tunelske obloge. Klasičnim metodama (u primjeni od kraja XVII. st.) iskop se provodi sekvencijalno, iskapanjem potkopa malih površina, uz naknadno proširenje na puni otvor tunela. Pri tim su se metodama za privremenu stabilizaciju iskopa do ugradnje konačne nosive obloge (zidane ili betonske) primjenjivale drvene grede i čelični lukovi. Suvremene metode pretpostavljaju iskop tunela u punom profilu bez privremene stabilizacije. Takav je način rada brži, ali traži dobro poznavanje uvjeta u podzemlju, složenije strojeve, mehanizirane radne faze i trajno osiguranje iskopa stijenskim sidrima, čeličnim mrežama, lukovima i mlaznim betonom. Suvremena je metoda izvedbe bušenih tunela i potpuno mehaniziran iskop, a obavlja se bušilicama velikoga promjera koje rotacijom bušaće glave s ugrađenim rezačima režu i drobe stijenu te dodatnim sklopovima i uređajima mehanizirano i susljedno obavljaju sve druge tunelske radove (tzv. tunelske krtice, engl. Tunnel Boring Machine, TBM). Odabir metode izvedbe bušenih tunela ovisi o geološkom sastavu i svojstvima stijene ili tla, hidrološkim uvjetima, veličini i obliku poprečnog presjeka tunela, duljini i namjeni tunela.

Smatra se kako je najstariji prometni tunel izgrađen u XXI. st. pr. Kr. u današnjem Iraku, ispod rijeke Eufrata kojoj je za potrebe izgradnje tunela preusmjeren tok. Ovaj ukopani pješački tunel lučnog otvora površine oko 17 m² obložen je opekom i dug oko 900 m. Grci i Rimljani često su gradili tunele kako bi isušili močvarna područja ili za akvedukte. Primjer je takvog tunela hidrotehnički tunel Eupalinos (1036 m) izgrađen u VI. st. pr. Kr. na grčkom otoku Samosu. Izveden je u vapnenačkoj stijeni, a površina otvora mu je oko 2 m². Tunel se iskapao istodobno s obje strane i smatra se da je prvi tunel iskopan primjenom geometrijskog pristupa. Vjerojatno najveći tunel antike bio je cestovni tunel Crypta Neapolitana (711 m), smješten na cesti između Napulja i Pozzuolija, otvoren 36. pr. Kr. Bio je u redovitoj uporabi do 1885., a u potpunosti je zatvoren za javnost 1929. Nakon pada Rimskoga Carstva (476) nastupio je prekid u gradnji tunela za javne potrebe koji je trajao oko 1000 godina. Tijekom tog razdoblja podzemne građevine izvodile su se najčešće za potrebe rudarenja i vojnog inženjerstva.

Većina tunela na → plovnim putovima izgrađena je u XVIII. st. i početkom XIX. st. u Europi i Sjevernoj Americi. Prvi je izgrađen tunel Malpas na Canalu du Midi u Francuskoj, 1666−81. Duljine je 157 m i otvora 55 m², a njegova izgradnja uključivala je prvu primjenu veće količine eksploziva u javnim radovima tunelogradnje. Izumom parne lokomotive, prijevoz plovnim kanalima gubi svoj značaj, a željeznica postaje glavno sredstvo prijevoza tereta i putnika. Velik dio pionirske tunelogradnje na željezničkim prugama odvijao se u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Americi, no najveća iskustva stečena su na izgradnji željezničkih tunela kroz Alpe. Prvi od važnijih željezničkih alpskih tunela je 13 km dug tunel Fréjus kroz Mont Cenis, koji spaja gradove Modane (Francuska) i Bardonecchiau (Italija), građen 1857−70. Značajni alpski željeznički tuneli su i Gotthard (15 km) u Švicarskoj te Simplon (20 km) između Italije i Švicarske, koji je do izgradnje tunela Daishimizu u Japanu (22 km) 1982. bio najdulji željeznički tunel na svijetu. Suvremenu tunelogradnju karakterizira izgradnja metro-tunela te dugih cestovnih i željezničkih tunela poput Eurotunela (50,5 km, otvoren 1994.) koji spaja Coqueles kraj Calaisa (Francuska) i Folkestone (Velika Britanija), cestovnog tunela Lærdal (24,5 km, otvoren 2000) u Norveškoj te željezničkog Gotthardskog baznog tunela (57 km, otvoren 2016) u Švicarskoj.

Do 1970-ih razvoj tunelogradnje uključivao je postupne pomake u planiranju i izgradnji, koji su se odnosili na razvoj opreme za bušenje i procedure za iskop eksplozivima, geodetskih radova i geoloških istraživanja, ventilacije, stijenskih sidara, čeličnih rebara, ploča te mlaznog betona u zaštiti iskopa, nove austrijske tunelske metode (NATM; Ladislaus von Rabcewicz; prva primjena: hidrotehnički tunel Prutz-Imst, 1956), hidrauličkog udarnog bušenja te uređaja za opažanje pomaka i naprezanja u stijenskoj masi. Razdoblje od 1970-ih obilježeno je znatnim razvojem mehanizacije s velikim radnim učincima (TBM), primjenom kvalitetnih materijala i gotovih elemenata za stabilizaciju iskopa i izvedbu obloge te razvojem metode kontrolirane deformacije (ADECO-RS; Pietro Lunardi, Renzo Bindi; prva primjena: željeznički tunel na pruzi za velike brzine Milano−Rim−Napulj, 1985).

Tuneli u Hrvatskoj

Tuneli su se u Hrvatskoj tijekom povijesti gradili iz različitih razloga, npr. radi dopreme pitke vode, vojne obrane, prometne povezanosti, energetske proizvodnje i dr. Najstariji tuneli u Hrvatskoj prokopani su u antičko doba za potrebe gradnje vodovoda i rimskih akvedukata te rudnika. U srednjem i novome vijeku gradili su se uglavnom u vojne svrhe, kao što su utvrde, skloništa i topničke pozicije. Primjeri takvih tunela nalaze se u tvrđavama Nehaj u Senju, Klis u Klisu iznad Splita te Medvedgrad u Zagrebu. U moderno doba tuneli su se gradili uglavnom za potrebe željezničkog i cestovnog prometa, ali i u energetske i turističke svrhe.







Cestovni tuneli

Do danas je u Hrvatskoj više od 750 km trase cesta u tunelu. Početak razdoblja izgradnje suvremenih cestovnih tunela u Hrvatskoj označila je izvedba dvosmjernog tunela Učka (5062 m) te pratećih tunela Zrinščak I (200 m) i Zrinščak II (45 m) na današnjoj autocesti A8. Projekt tunela izrađen je 1972. u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH; glavni projektant Ivan Banjad). Ugovor o izgradnji tunela sklopljen je 1976. s poduzećima → Hidroelektra iz Zagreba i → Konstruktor iz Splita. Iste je godine započeo iskop bušenjem i miniranjem stijene tunela Učka, proboj tunela dovršen je 1978., otvoren je 1981., a moderniziran 2005. Planiranje izvedbe druge cijevi započelo je 2010 (5630 m), projekt tunela izrađen je u IGH-u (glavni projektant Darko Šarić), a radove na izvedbi tunela provela je 2021−24. hrvatska podružnica francuskog poduzeća Bouygues Travaux Publics.



























Većina cestovnih tunela u Hrvatskoj iskapala se u čvrstoj stijeni (kršu) kombinacijom mehaničkoga te iskopa bušenjem i miniranjem stijene. Pritom su se iskapanje i stabilizacija iskopa provodili prema postavkama NATM-a. Kod tunela u tlu niske čvrstoće (rastresiti, rahli i koherentni materijali) primjenjuje se tehnologija izvedbe zaštitnog svoda od čeličnih injektiranih cijevi, tzv. metoda cijevnog štita (engl. Pipe Roof). Ta je tehnologija u Hrvatskoj prvi put primijenjena na izvedbi tunela Sveti Marko na autocesti A1. Tunel je probijen 1999., a otvoren 2001., sastoji se od dvije cijevi (243 m i 266 m) na razmaku od 25 m te je malog nadsloja (do 22 m). Projekt tunela izrađen je u IGH-u, a gradilo ga je poduzeće → Strabag. Izazovi izvedbe tunela u kršu uključuju pojavu ponornica i kaverni koje mogu biti ispunjene trošnom stijenom i glinom pa može doći do obrušavanja rastresitog materijala. Jedna od najvećih kaverni pronađenih u hrvatskom kršu (duga 73 m, široka 51 m i visoka 37 m) otkrivena je prigodom probijanja desne cijevi tunela Vrata (262 m) na autocesti A1. Ta je kaverna jedan je od najvećih speleoloških objekata na svijetu kroz koji prolazi tunel, a premoštena je mostom raspona 46 m. Projekt ovog tunela izrađen je 2005. u IGH, projekt mosta izrađen je 2007. u → Inženjerskom projektnom zavodu (IPZ; glavni projektant Jure Galić), a izvođač radova bilo je poduzeće → Viadukt iz Zagreba. Druga cijev tunela Vrata puštena je u promet 2008.

Danas je najdulji cestovni tunel u Hrvatskoj Mala Kapela (5780 m) na autocesti A1. Projekt tog tunela izrađen je u IGH-u (glavni projektant D. Šarić). Radovi na istodobnom iskopu obje cijevi započeli su 2002. a provodila ih je zagrebačka podružnica talijanskog poduzeća Coopcostruttori. Desna tunelska cijev puštena je u dvosmjerni promet 2005., a radove na dovršetku lijeve cijevi koji su trajali 2007−09. izvela su poduzeća Viadukt i Strabag. Također na autocesti A1, proboj tunela Sv. Rok duljine 5679 m započeo je 1993., za Domovinskoga rata. Radovi su krenuli s južne strane jer je sjeverna strana Velebita bila pod okupacijom. Sa sjeverne strane proboj miniranjem obavilo je poduzeće Hidroelektra iz Zagreba, a s južne strane Konstruktor-Inženjering iz Splita. Nadzor nad izvođenjem minerskih radova povjeren je Zavodu za rudarstvo i geotehniku → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta (sv. 2) iz Zagreba. Jedna je tunelska cijev u cijelosti probijena 1999., a u sredini tunela probijen je paralelni servisni tunel duljine 1500 m. Tunel je otvoren 2003., na početku razdoblja intenzivne izgradnje autocesta u Hrvatskoj. Na osnovi usvojenih znanja i tehničkih kriterija stečenih pri dokopu servisne tunelske cijevi tunela Sv. Rok izvedena su uspješna miniranja na iskopima tunela pri izgradnji autoceste Zagreb−Rijeka na puni profil, riječke obilaznice i tunela spojne ceste Dugopolje−Klis−Solin.



















U Hrvatskoj je tunel s najvećim nadslojem (1330 m) tunel Sveti Ilija (4248 m) na državnoj cesti DC532, koji prolazi kroz planinu Biokovo. Prva nastojanja u probijanju tunela kroz masiv Biokova javila su se za austrijske uprave potkraj XIX. st., odbačena su zbog slabog prometa i neisplativosti, a ponovno su oživjela s najavama produljenja autoceste A1 do Dubrovnika. Projekt tunela izrađen je 2007. u IPZ-u (projektanti Mijo Dolanjski i Mato Miloglav), a u izvedbi su sudjelovala poduzeća Konstruktor-Inženjering iz Splita i Hidroelektra niskogradnja iz Zagreba. Tunel ima glavnu i servisnu tunelsku cijev koje su spojene poprečnim vezama za prolaz pješaka i interventnih vozila. Proboj je započeo 2008., a tunel je otvoren 2013.

Željeznički tuneli

Prvi suvremeni željeznički tuneli izgrađeni su na dionici pruge Zagreb−Rijeka od Karlovca do Rijeke građenoj 1869–73. Tadašnje je ugarsko Ministarstvo za javne radove i komunikacije gradnju te planinske pruge povjerilo 1867. konzorciju Generalno građevno poduzetništvo željezničke pruge Karlovac−Rijeka, sa sjedištem u Beču, koji su činile Francusko-austrijska i Francusko-mađarska banka te građevinsko poduzeće braće Guida i Oscara Pongratza. U Budimpešti je za taj pothvat osnovana Željeznička građevna direkcija, za pročelnika koje je imenovan švicarski inženjer Achilles Thommen (1832−1893), prijašnji upravitelj gradnje pruge preko prijevoja Brenner u Tirolu. Budući da se iskop u stijenama obavljao miniranjem, pri čemu su se bušotine za umetanje eksploziva (u početku crnog baruta, a tek potkraj gradnje i dinamita) bušile ručno, najveći izazov na pruzi bila je izgradnja najduljega tunela Kupjak (1222,8 m) kraj Ravne Gore. Iskop s obje strane započeo je 1869., a tunel je probijen 1872. U središnjem dijelu tunela probijeno je vertikalno okno dubine 110 m koje je služilo za vađenje materijala, crpenje vode i prijenos alata.

Tunel Brajdica (1838 m) kraj Rijeke treći je po duljini, poseban jer je zbog skučenog terena i velike visinske razlike između portala (Sušaka i riječke luke) izgrađen u obliku spirale s kutom od 315° i velikim nagibom za željeznicu od 25 mm/m. Radovi na izgradnji tunela započeli su 1898., a otvoren je za promet 1900. U ono doba bio je najdulji tunel toga tipa u Europi. Zavojnim oblikom ostvarena je visinska razlika od čak 44 m na portalima zrakom udaljenima 350 m. Zaslugom glavnog inženjera → Nikole Turkalja, poprečno, uzdužno i visinsko odstupanje izvedene osi od projektirane iznosilo je svega nekoliko centimetara. U sklopu cjelovite rekonstrukcije riječke luke planiran je novi izvlačni kolosijek duljine 500 m kojega je trasa postavljena paralelno sa starom. Zbog toga je tunel Brajdica 2020. u donjem dijelu reprofiliran u dvokolosiječni, što je izvedeno ispod gusto izgrađenoga gradskog područja na duljini od 423 m, s promjenjivom svijetlom visinom tunela (zbog razlike u uzdužnim nagibima starog i novog kolosijeka) i visinama nadsloja od 4 m do 46 m. Iskop i podgrada izvedeni su prema postavkama NATM-a s primjenom cijevnog kišobrana (projektant tunela: → Rijekaprojekt; izvođač radova: Kolektor-koling; nadzor: Investinženjering).

Na dionici pruge Oštarije−Knin−Split od Ogulina do Gospića, između Vrhovina i Ličkog Lešća probijen je 1914. tunel Sinac (2273 m), najdulji željeznički tunel u Hrvatskoj, kroz stijensku vapnenačku masu u nagibu od 10 mm/m, s najvišom visinom nadsloja iznad tjemena svoda od 255 m. Godine 2006. obnovljena je odvodnja i obavljena potpuna zamjena gornjeg ustroja pruge u tunelu, a radi osiguranja trajne stabilnosti tunelske obloge, tunelski obzid izveden je u betonu. Na toj se pruzi nalazi i drugi najdulji tunel Split (1892,6 m) otvoren 1984., jedini dvokolosiječni tunel u prometu danas. Na južnome dijelu izveden je natkrivanjem usjeka, a na sjevernome ukopavanjem pruge (glavni projektant: Igor Krstulović; izvođač radova: → Pomgrad). Proizvedeni armiranobetonski elementi slagani su u tunel, što je ujedno bio početak uporabe prednapetih betonskih nosača u našim krajevima. Danas se pod upraviteljem željezničke infrastrukture, HŽ Infrastrukturom d. o. o., nalazi 109 tunela ukupne duljine 29,65 km što čini oko 1% ukupne duljine pruga.

Hidrotehnički tuneli

Iz antičkoga doba u Hrvatskoj su poznati vodoopskrbni tunel u Novalji dug 1200 m i tuneli za dovod vode u Dioklecijanovu palaču u Splitu. Prvi hidrotehnički tunel u sklopu hidroenergetskog postrojenja u Hrvatskoj izgrađen je 1906. za potrebe hidroelektrane (HE) Miljacka na rijeci Krki. Tunel je dug 1620 m, svijetlog otvora oko 10 m² i uzdužnog pada 1‰, te maksimalnog protoka 24 m³/s. Neobložen je, koritastog profila s polukružnim svodom i visine 3 m. U doba poslijeratne izgradnje hrvatskih hidroelektrana izgrađeno je više hidrotehničkih tunela znatne duljine, čak i veće od 10 km (npr. tuneli HE Senj i HE Orlovac). Danas je u Hrvatskoj izgrađeno više od 100 km hidrotehničkih tunela, većinom u sklopu hidroenergetskih postrojenja (→ hidroenergetski sustavi).







Osnovna koncepcija tehničkog rješenja hidroenergetskog sustava Vinodol temelji se na zahvaćanju voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom jezeru Lokvarka i zahvaćanju voda rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajer, izgradnji spojnog tunela između ta dva jezera i derivacijskog dovoda od jezera Bajer do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Jezero Lokvarka i jezero Bajer međusobno su spojeni tunelom duljine 3456,5 m i čeličnim tlačnim cjevovodom. Na lijevom boku jezera Bajer smještena je ulazna građevina, kao početak tlačnog dovoda za strojarnicu HE Vinodol puštenu u pogon 1952. Tlačni dovod je ukupne duljine oko 10,5 km, a sastoji se od ukopanog armiranobetonskog cjevovoda, tlačnog tunela s vodnom i zasunskom komorom i čeličnoga tlačnog cjevovoda.

Osnovna koncepcija rješenja hidroenergetskog iskorištavanja u slijevu rijeke Kupe sastoji se od pregrađivanja rijeke Zagorske Mrežnice, prevođenja njezinih voda tlačnim tunelom do zahvata Dobre te dovođenja voda obiju rijeka tlačnim tunelom i tlačnim cjevovodom do strojarnice HE Gojak puštene u pogon 1959. Ukupna je duljina tunela 9386 m, promjer 4,5 m, a projektirani protok 50 m³/s.

Hidroenergetski sustav Senj koristi se hidroenergetskim potencijalom rijeka Like i Gacke. U tom sustavu akumulacija Kruščica omogućava izravnanje voda Like koje se zatim, zajedno s vodama Gacke, sustavom kanala i tunela dovode na HE Senj koja je izgrađena 1965. Gravitacijski tunel Lika−Gacka vode rijeke Like prebacuje u slijev Gacke i spaja s vodom Gacke u čvoru Šumečica. Tunel je dug 10,5 km, protočnog kapaciteta 49 m³/s. U istom sustavu izgrađen je i gravitacijski tunel potkovastog presjeka Gornja Švica–Marasi duljine 9216 m, protočnog kapaciteta 60 m³/s. Konačno, do strojarnice HE Senj, puštene u pogon 1965., vodi tlačni tunel Gusić polje−Hrmotine dug 13 574 m na koji se nastavlja tlačni cjevovod HE Senj.

HE Rijeka, puštena u pogon 1968., koristi se bruto padom od 228 m, uz instalirani protok od 21 m³/s. Od akumulacije Valići tlačnim tunelom, promjera 3,20 m, duljine 3290 m, dovodi se voda do vodne i zasunske komore gdje počinje kosi čelični tlačni cjevovod koji završava u podzemnoj strojarnici koja je spojena odvodnim tunelom s koritom rijeke Rječine.

Hidrotehnički tuneli imaju važnu ulogu i u hidroenergetskom sustavu rijeke Cetine. Zahvat vode za HE Orlovac, puštenu u pogon 1974., nalazi se u bazenu Lipa odakle se voda kroz dovodni tlačni tunel dug 12,1 km i čelični tlačni cjevovod dug 1577 m dovodi na turbine hidroelektrane Orlovac. U istom sustavu iz akumulacije Prančevići voda se dovodi na turbine HE Zakučac dvama dovodnim tlačnim tunelima duljine 9876 m (desni) i 9894 m (lijevi) te dvama tlačnim cjevovodima duljine 289 m svaki.













Reverzibina hidroelektrana (RHE) Velebit, puštena u pogon 1984., iskorištava vode područja Gračačke visoravni. U tom hidroenergetskom sustavu hidrotehničkim tunelom duljine 2825 m i promjera 3 m provodi se voda vodotoka Otuča u akumulacijsko jezero Štikada iz kojeg se tlačnim tunelom promjera 4,5 m i dužine 8200 m provodi do tlačnog cjevovoda RHE Velebit. Uz plato strojarnice smješteno je akumulacijsko jezero Razovac za crpni rad elektrane spojeno strojarnicom s dva ulazno-izlazna tunela.

Hidrotehnički tunel Čiovo duljine 2824 m najvažniji je objekt kanalizacijskog sustava EKO-Kaštelanski zaljev dovršen 2006. Hidrotehnički tunel Stupe izgrađen 2002. duljine 2512 m u kanalizacijskom sustavu Split/Solin projektiran je i izveden sa svrhom omogućavanja gravitacijskog transporta otpadnih voda sjevernog slijeva Splita i Solina do uređaja za mehaničko pročišćivanje otpadnih voda Stupe. Hidrotehnički tunel Srđ, kao dio vodoopskrbnog sustava Dubrovnik, izgrađen je 1961., duljine je 2994 m, širine 1,75–2,25 m, visine u osi 1,7–2,2 m. Odvodni tunel Konavosko polje dug oko 1,97 km prokopan je 1958. s ciljem odvodnje vode prema moru tijekom kišnog razdoblja. Tunel Pitve na otoku Hvaru (1400 m) izgrađen je za potrebe vodoopskrbe 1966. Za tu se namjenu nije rabio, već je zbog prometne izoliranosti južnoga dijela otoka, iako neprikladne širine, prenamijenjen u cestovni tunel. (→ vodoopskrba; → odvodnja)

Primjeri tunela drugih namjena u Hrvatskoj

Vojna zrakoplovna baza Željava − Bihać, smještena na granici RH i BiH, najveća je podzemna zračna luka i nekadašnja baza JNA. Projektirana je i građena 1948−68., a u punoj funkciji bila je do 1992. kada je uništena pri povlačenju JNA. Podzemni dio zračne luke Željava (tuneli objekta Klek) nalazi se u RH, a sadržava četiri međusobno povezane galerije za smještaj 58 zrakoplova MiG 21, radionice za njihov popravak te niz pomoćnih prostorija (skladišta raketa i bombi, spremnici s gorivom, elektro-generatorska postrojenja, klimatizacijske komore, kuhinja, učionice, liječničke prostorije). Galerije su bile duge 350–500 m, visoke 8–12 m i široke oko 20 m. Ostale prostorije raznih namjena i hodnici bili su širine 3–12 m. Ukupna duljina podzemnih objekata iznosila je oko 3,5 km. Stotinjak metara dug plovni tunel u kanalu Sv. Ante kraj Šibenika, tzv. Hitlerove oči, prokopala je nacistička njemačka vojska za smještaj torpednih čamaca. Gradnju i preuređivanje nastavila je poslijeratna Jugoslavija. Nakon što su u uporabu ušli novi tipovi torpednih čamaca tunel se prestao koristiti.







Grad Pula počiva na mreži tunela i galerija koja se prostire na nekoliko desetaka kilometara. Tunele je počela graditi Austro-Ugarska Monarhija u I. svj. ratu, jer je Pula bila njezina najveća vojna luka, a velik dio prokopan je za II. svj. rata. Mreža tunela sastoji se od skloništa za stanovništvo u slučaju zračnih napada, rovova, galerija i prolaza, spremišta za streljivo i komunikacijskih hodnika. Najveći tuneli nalaze se u samom središtu grada, pod brežuljcima Kaštel, Monte Zaro i Monte Ghiro. Samo su podzemni prostori ispod Kaštela mogli zaprimiti oko 6000 ljudi, dok je kapacitet svih pulskih skloništa više od 50 000 ljudi. Danas je sustav tunela i galerija pod Kaštelom otvoren za javnost te povezan dizalom s Povijesnim i pomorskim muzejom Istre na Kaštelu, smještenim u mletačkoj tvrđavi iz XVII. st. Podmorski tunel u Bakru izgrađen je 1978. za potrebe prijevoza ugljena Koksare Bakar. Ukupne je duljine 400 m, sastavljen od devet predgotovljenih tunelskih modula dugih 40 m te prilaznih objekata na krajevima. Tunelom se prevozio ugljen od lokacije istovara prema koksari, a koks u suprotnome smjeru. Zbog velikog onečišćenja koksara je napuštena, a zatim i razrušena, pa je i tunel izgubio svoju prvotnu namjenu.







Tunel Grič u Zagrebu smješten je ispod Griča (srednjovjekovni Gradec) koji povezuje Mesničku i Radićevu ulicu, a okomito izlazi na tri mjesta u Ilici i jednome u Tomićevoj ulici prema jugu. Dug je 350 m, širok od 3,2 m do 5,5 m. Projektiran je 1943. za NDH, kada su počela saveznička bombardiranja, a dovršen 1945. Otvoren je za javnost 2016., iako je i prije bio otvoren kao sklonište za građane i mjesto kulturnih događanja tijekom Domovinskoga rata. Osim tunela Grič, postoji i tunel koji povezuje Tkalčićevu ulicu i Tuškanac kraj Dubravkina puta, a početkom Domovinskoga rata u njemu se nalazio Glavni stožer OS RH.







Visoko školstvo i publicistika

Visokoškolska nastava i znanstvena aktivnost iz područja tunelogradnje u Hrvatskoj odvija se u Zagrebu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu; Rudarsko geološko naftni fakultet; → Tehničko veleučilište u Zagrebu; sv. 4), Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci), Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), a započela je institucionalizacijom nastave iz područja tehnike u Hrvatskoj osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Akademske godine 1921/22. profesor → Jerko Alačević provodio je nastavu iz kolegija Gradnja tunela kojim su bila uključena područja projektiranja i građenja te zemljani radovi. Zavod za zemljane radove i tunele osnovan je 1937/38. (osnivač → Ivo Poletti-Kopešić), a do završetka II. svj. rata u okviru Građevnog odjela Tehničkoga fakulteta u Zagrebu djelovala je i Katedra za željeznice i tunele te se provodila nastava iz kolegija Osnivanje i gradnja tunela (I. Poletti-Kopešić). Od 1956. nastavu iz kolegija Tuneli i Zemljani radovi i tuneli provodili su Juraj Šiprak, Ljudevit Tomičić, Nikola Horvat, Josip Radolović, Ivan Rečaj, Ivan Banjad i dr. Od akademske godine 1996/97. do danas se pri Građevinskome fakultetu u Zagrebu odvija nastava iz kolegija Prometni tuneli (Andrija Prager, Damir Pološki, Saša Ahac) pri Zavodu za prometnice.

Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova vezanih uz problematiku tunela, ističu se skripta Tuneli (I. Banjad, 1982) i Podzemne građevine i tuneli (I. Vrkljan, 2003), te knjige Tuneli (I. Banjad, 1982., 1989), Tuneli: iskop i primarna podgrada (M. Hudec, 2009), Tuneli: odabrani primjeri iz Hrvatske (Zagreb, 2013) i dr., kao i opsežan članak tunel (I. Banjad, D. Desselbrunner, M. Hudec, et al.) objavljen 1997. u 13. svesku Tehničke enciklopedije LZ-a.

zgrade za kulturu, građevine namijenjene smještaju i odvijanju kulturnih sadržaja, tj. izlaganju i pohrani umjetničkih djela i muzejskih zbirki (muzeji, galerije, umjetnički paviljoni), smještaju knjižničnih zbirki (knjižnice ili biblioteke), zbirki dokumenata i druge arhivske građe (arhivi), izvođenju scenskih i glazbeno-scenskih priredbi (kazališta, koncertne dvorane), projekciji filmova (kinematografi), i dr. Te građevine svojom reprezentativnošću, monumentalnošću i položajem u urbanom okruženju nerijetko pripadaju skupini najvažnijih arhitektonskih ostvarenja svoga doba. U današnje su doba funkcionalno, tehnološki i organizacijom prostora potpuno podređene zadovoljavanju specifičnih zahtjeva sadržaja za koji se grade.

Muzeji i galerije

Umjetnine i ostali predmeti sakupljali su se već u starome vijeku. U antičkoj Grčkoj i Rimu bile su poznate pinakoteke (zbirke slika); u srednjem vijeku umjetnički predmeti čuvali su se u crkvenim riznicama, osobito stolnih crkava. Današnji tip zbirke umjetnina i rijetkosti javio se u doba renesanse u Italiji (Lorenzo de’ Medici osnovao je u Firenci park skulptura sa zbirkom antičke plastike, a njegov sin Cosimo I. u palači Uffizi zbirku slika koja je 1581. bila otvorena javnosti; papa Julije II. osnovao je Vatikanski muzej skulptura).

U razdoblju prosvjetiteljstva, sredinom i u drugoj polovici XVIII. st., intenzivirao se proces otvaranja javnosti velikih dvorskih kolekcija u Europi. Tako je u kompleksu dvorca Sanssouci kraj Potsdama pruski kralj Fridrik II. Veliki otvorio javnosti zbirku pruskih kraljeva, a gotovo istodobno u Beču car i kralj Josip II. otvorio je habsburške zbirke. Prvim modernim muzejom smatra se British Museum u Londonu osnovan 1753.

Tijekom XIX. st. zgrade muzeja prostorno su se usložnjavale. Osim prostora u kojem se izlažu djela sadržavaju i depoe, knjižnice, restauratorske radionice, administrativne prostorije i sl. Rani reprezentativni primjeri namjenski građenih muzejskih zgrada javili su se početkom XIX. st., osobito u Bavarskoj i Pruskoj. Prvi muzej skulpture, Gliptoteka u Münchenu, otvoren je u zgradi koju je 1816–30. projektirao Leo von Klenze, koji je u tom gradu 1826–36. izgradio i galeriju slika (Stara pinakoteka). U središtu Berlina izgrađen je 1825–30. Stari muzej prema projektu Karla Friedricha Schinkela. Iz toga doba datira i Novo krilo muzeja u Vatikanu Raffaelea Sterna (1817–22).

U drugoj polovici XIX. st. sagrađen je golem broj muzejskih zgrada u svim većim europskih gradovima, kao i na arheološkim nalazištima i drugim mjestima. Muzeji su se, s obzirom na namjenu, iznimno diversificirali i specijalizirali, pa se osim umjetničkih javljaju i etnografski, prirodoslovni, povijesni, vojni, arheološki, školski, obrtnički, sveučilišni i drugi tipovi muzeja. Pojedine muzejske zgrade odlikuju se smjelom uporabom novih materijala poput lijevanoga željeza i stakla (Prirodoslovni muzeji Sveučilišta u Oxfordu, 1854–60. i u Londonu, 1873–80). Osobito velik broj muzejskih zgrada podignut je u habsburškoj prijestolnici Beču: Muzej ratne povijesti u kompleksu vojnog Arsenala (1850–56), Austrijski muzej za umjetnost i industriju (danas Muzej primijenjenih umjetnosti, 1869–71) te Muzej povijesti umjetnosti i Prirodoslovni muzej (1871–91).

U XX. st. muzeji iz starih zgrada i dvoraca prelaze u novoizgrađene moderne zgrade, funkcionalno i tehnološki prilagođene određenoj vrsti eksponata: Guggenheimov muzej u New Yorku (Frank Lloyd Wright, 1959), Nova nacionalna galerija u Berlinu (Ludwig Mies van der Rohe, 1968), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Centru Georges Pompidou u Parizu (Renzo Piano i Richard Rogers, 1977), Guggenheimov muzej u Bilbau (Frank Gehry, 1997) i dr.

U Hrvatskoj su se u prvoj polovici XIX. st. također počele intenzivno razvijati muzejske institucije. Već je 1843. austrijski časnik Laval Nugent u svojoj rezidenciji na Trsatu otvorio privatni muzej sa zbirkom antičkih skulptura. U sklopu Narodnoga doma u Opatičkoj ulici u Zagrebu djelovao je od 1846. Narodni muzej zamišljen kao ključna nacionalna institucija hrvatskog naroda, koji je nakon II. svj. rata rasformiran osamostaljenjem pojedinih zbirki.

Malo je, međutim, građevina namjenski podignuto kako bi služile muzejskoj svrsi. Na prvome mjestu ističe se palača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4) na Trgu N. Šubića Zrinskog u Zagrebu (→ Friedrich Schmidt, 1877–84) koja je od početka zamišljena i kao muzejska zgrada. U svojim donjim etažama služila je potrebama Arheološkog odjela Narodnoga muzeja, a na trećem katu smještena je Strossmayerova galerija starih majstora.







Pri gradnji neorenesanse zgrade Obrtne škole i internata na današnjem Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu (→ Herman Bollé, 1887–91) mali je prostor u prizemlju ostavljen za potrebe → Muzeja za umjetnost i obrt (sv. 2), koji pak danas zauzima veći dio jedne od najistaknutijih muzejskih zgrada u nas (muzej je rekonstruiran između 1957. i 1962. prema projektu → Stjepana Planića i → Lavoslava Horvata, kada je adaptirano potkrovlje, dok je cjelovita rekonstrukcija zgrade s novim postavom obavljena 1985). U Zagrebu je 1902–03. podignuta i secesijska zgrada Trgovačkog i obrtničkog muzeja prema projektu → Vjekoslava Bastla; godine 1919. prenamijenjena je u → Etnografski muzej (sv. 2). Najreprezentativnija zgrada muzeja podignuta u Hrvatskoj prije raspada Austro-Ugarske Monarhije svakako je zgrada Arheološkog muzeja u Splitu, podignuta 1912–14. prema projektu bečkih arhitekata Friedricha Ohmanna i Augusta Kirsteina, s pročeljima u kombinaciji historicističkih i secesijskih motiva i originalnim referencama na lokalno graditeljstvo. U zgrade za izlaganje umjetnina ubraja se i zagrebački Umjetnički paviljon, izvorno podignut za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. prema projektu mađarskih arhitekata Florisa Korba i Kalmana Giergla. Od dijelova paviljona prebačenih u Zagreb sagrađena je 1897–98. nova građevina prema dijelom izmijenjenom projektu bečkih arhitekata → Fellnera i Helmera, svečano otvorena izložbom Hrvatskoga salona.



















U prvoj polovici XX. st. nastavio se trend otvaranja specijaliziranih muzeja, koji su uglavnom bivali udomljeni u postojećim prilagođenim prostorima reprezentativnih gradskih palača. Takvi su npr. u Zagrebu Hrvatski školski muzej uređen 1901. u palači Hrvatskog učiteljskog doma (→ Hönigsberg i Deutsch, 1888), Moderna galerija (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) uređen 1934. u historicističkoj palači Vranyczany u Hebrangovoj 1 (Otto von Hofer, 1883), Arheološki muzej uređen 1945. u palači Vranyczany-Dobrinović na Trgu N. Šubića Zrinskog 19 (Ferdinand Kondrat, 1878–79), ili u Puli Arheološki muzej Istre otvoren 1930. u zgradi nekadašnje austrijske gimnazije (1890). Potkraj tog razdoblja novoizgrađen je reprezentativni izložbeni paviljon Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (→ Ivan Meštrović s L. Horvatom, → Haroldom Bilinićem i dr., 1934–38), kapitalno ostvarenje hrvatske moderne arhitekture.



















Nakon II. svj. rata počele su se intenzivnije graditi zgrade u potpunosti prilagođene suvremenim zahtjevima muzejske i galerijske djelatnosti. Slučaj je htio da prve od njih budu, kao istaknuta djela hrvatske moderne arhitekture, izgrađene izvan Hrvatske – Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu (danas Muzej suvremene umjetnosti; → Ivan Vitić, 1959) i Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH; → Boris Magaš, → Edo Šmidihen i Radovan Horvat, 1963). Nakon toga gradili su se Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (→ Miroslav Begović, 1968–85), Arheološki muzej u Zadru (→ Mladen Kauzlarić, 1973), Muzej revolucije u Rijeci (danas Muzej grada Rijeke; → Neven Šegvić, 1972–76), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (M. Kauzlarić, 1976).

























U istom su se razdoblju na novim muzeološkim spoznajama nastavile uređivati povijesne zgrade za muzejsko-galerijske namjene. Tako je u obiteljskoj kući Meštrović na Mejama u Splitu (I. Meštrović, L. Horvat, 1931–39) uređena 1952. Galerija Meštrović, a u kiparovu stambenom i radnom kompleksu u Mletačkoj ulici u Zagrebu, nastalom 1924. njegovom adaptacijom dviju kuća iz XVIII. st., uređen je Atelijer Meštrović (M. Begović, 1961–63). U modernističkim prostorima Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti (→ Marijan Haberle, 1949) uređen je 1959. Tehnički muzej (→ Tehnički muzej Nikola Tesla; sv. 4). Kneževa palača u Šibeniku iz XIII–XIV. st. rekonstruirana je i dograđena (→ Ante Vulin, 1972–75) kako bi zadovoljavala suvremene potrebe Muzeja grada Šibenika. U baroknom dvorcu obitelji Oršić iz XVIII. st. u Gornjoj Stubici uređen je 1973. Muzej seljačkih buna, a u preuređenim prostorima samostana sv. Marije osnovanoga u XI. st. u Zadru udomljena je 1976. Stalna izložba crkvene umjetnosti. U Zagrebu je na Gornjem gradu 1979–82. → Igor Emili izveo rekonstrukciju i adaptaciju zgrade isusovačkoga samostana u izložbeni prostor (danas Galerija Klovićevi dvori), dok je središnje krilo zgrade Realne gimnazije i Trgovačke škole (Ludwig i Hülssner, 1894–95) na Rooseveltovu trgu u Zagrebu uređeno u Muzej Mimara (→ Berislav Šerbetić, → Ivan Piteša, → Mihajlo Kranjc, → Matija Salaj, 1987). Specifični muzealski poduhvat u svjetskim razmjerima predstavlja i poslijeratno uređenje Starog sela Kumrovec u etnološki muzej na otvorenome s 40-ak autentičnih seoskih građevina, osnovan 1953.













Nakon osamostaljenja Hrvatske, a osobito u XXI. st., nezapamćenim se intenzitetom grade nove muzejske zgrade suvremenog izričaja i inovativnih muzejskih koncepcija. Među njima se ističu Muzej Lapidarium u Novigradu (→ Idis Turato, → Saša Randić, 2003–08), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (→ Goran Rako, 2004–07), Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu (→ Igor Franić, 2009), Muzej antičkog stakla u Zadru (→ Branko Silađin, 2009), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (I. Turato, S. Randić, 2009), Muzej krapinskih neandertalaca (→ Željko Kovačić, 2010), Muzej sinjske alke (→ Ante Kuzmanić, 2009–15), Muzej vučedolske kulture (G. Rako, 2015), i dr.











































U istom je razdoblju realizirano i nekoliko adaptacija povijesnih građevina u suvremene muzejske prostore, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci uređenog u zapadnom krilu (tzv. H-zgrada) negdašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić (→ Dinko Peračić, 2017) i Muzeja grada Rijeke uređenog u palači šećerane u sklopu istog kompleksa (2020), te obnove i adaptacije Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu smještenog u povijesnoj plemićkoj palači na bedemima zagrebačkog Gornjega grada (G. Rako, 2024).













U posljednje doba turističku ponudu hrvatskih manjih gradskih središta i prirodnih fenomena upotpunjuje brzorastući broj interpretacijsko-edukacijskih izložbenih centara za posjetitelje, njegujući u osebujnoj formi lokalne vrijednosti. Usporedno s tim, raste i broj novoobnovljenih i revitaliziranih povijesnih utvrda, dvoraca i drugih građevina, kojih se unutarnji prostori počesto privode sličnoj namjeni.

Knjižnice i arhivi

Najstarije knjižnice nastale su oko 3000. pr. Kr. u svetištima babilonsko-asirskoga kulturnoga kruga: otkriveni su ostatci sumerskih, amorićansko-kanaanskih, hetitskih te asirskih knjižnica. Kod starih Grka procvat znanosti pratio je i razvoj knjižnica. Doba helenizma obilježavaju velike knjižnice u Aleksandriji i Pergamu. Rimljani su od II. st. pr. Kr. osnivali privatne knjižnice. Prvu javnu knjižnicu u Rimu osnovao je Azinije Polion (39. pr. Kr.), a najveća je bila Trajanova knjižnica Ulpija; početkom IV. st. Rim je imao 28 javnih knjižnica. Bile su to monumentalne građevine s velikom dvoranom urešenom kipom božanstva i poprsjima učenjaka i pisaca. Svitci su se čuvali u pretincima drvenih ormara simetrično poredanih u zidnim nišama. U srednjem su vijeku nestale javne knjižnice, a pojavile se samostanske. Od IX. st. postojale su stručno vođene velike javne knjižnice u arapskim gradovima (Bagdad, Kairo, Córdoba, Toledo). U XIII. st. franjevci i dominikanci su uz kolegije osnivali i knjižnice iz kojih će se razviti sveučilišne knjižnice, među kojima je prva i najvažnija ona Pariškog sveučilišta Sorbonne (1253), a potom i druge u Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Češkoj, Austriji. Doba humanizma i renesanse obilježio je porast bibliofilije, te su se počele javljati javne knjižnice, od kojih je prva osnovana 1441. u samostanu sv. Marka u Firenzi (Marciana), a potom i Laurenziana u Firenci, Marciana u Veneciji, Vaticana u Rimu. Pronalaskom tiska sredinom XV. st. knjiga se širila Europom. Pojedine su vladarske kuće osnivale knjižnice koje će biti temelj kasnijih nacionalnih knjižnica. Godine 1537. Kraljevska knjižnica u Parizu dobila je pravo na besplatan primjerak svake knjige tiskane u Francuskoj. Knjižnice u doba baroka bile su nalik muzejima, velike dvorane prenatrpane neobičnim i rijetkim predmetima; knjige su bile smještene na policama, koje su prema potrebi sezale sve do stropa.

Tijekom XIX. st. sve veća produkcija knjiga, nastanak suvremenog sustava školovanja, otvaranje mnogobrojnih sveučilišta i sve veći postotak pismenog stanovništva doveli su do nastanka mnogih javnih, državnih, pokrajinskih, gradskih, sveučilišnih i drugih knjižnica koje je trebalo udomiti u namjenskim zgradama. Već potkraj XVIII. st. arhitekti poput Étienne-Louisa Boulléa izrađivali su prijedloge za arhitektonsko rješenje velike javne knjižnice (oko 1785). Istodobno su se, po uzoru na starije knjižnice iz doba renesanse i baroka, ali u novom klasicističkom ruhu, gradile bibliotečne zgrade u sklopu sveučilišnih kampusa (knjižnica Virginijskog sveučilišta Thomasa Jeffersona, 1817–26). Među najmonumentalnije rane javne knjižnice ubraja se zgrada Bavarske državne biblioteke u Münchenu, podignuta prema projektu Friedricha von Gärtnera (1832–43). Nešto kasnije gradi se knjižnica Sainte-Geneviève u Parizu Henrya Labroustea (1843–50) koja se ubraja u najranije primjere neorenesanse u arhitekturi; predstavlja inovaciju u otvorenoj uporabi lijevanog željeza u unutrašnjosti, kojom je ostvaren jedinstven, velik i dobro osvijetljen prostor za čitaonicu. Na sličan je način Labrouste projektirao i zgradu francuske Nacionalne biblioteke (1860–68) u Parizu, a inovativnošću stilskih i tehničkih rješenja ističe se i Bibliothéque de l’École de Droit podignuta u istome gradu 1876–78. prema projektu Louisa-Ernesta Lheureuxa. U posljednjim desetljećima XIX. st. osobito velik broj reprezentativnih zgrada javnih knjižnica podignut je u SAD-u (Javna knjižnica u Bostonu McKima, Meada & Whitea, 1888–92).

Javne knjižnice XIX. st. sadržavale su nekoliko osnovnih tipova prostorija: čitaonice (općeg tipa, profesorske, za rijetke knjige, časopise, rukopise i sl.), prostore za kataloge, spremišta, administrativne prostore, ulazne i pomoćne prostore. Od XIX. st. namjenski su se gradile i zgrade arhiva, koje su imale mnoge odlike srodne zgradama knjižnica, a kadšto su se arhivi i knjižnice smještali u zajedničkom sklopu. Nakon II. svj. rata knjižnice su počele, uz tiskanu, prikupljati i audiovizualnu građu, a potkraj XX. st. i elektroničke publikacije. U drugoj polovici XX. st. gradile su se prostrane knjižnice s velikim čitaonicama i velikim dijelom građe na policama u otvorenom pristupu, klasične kataloge zamijenili su nizovi računala putem kojih se pretražuju domaće i svjetske baze podataka.

Najstarije su poznate knjižnice u Hrvatskoj one uz benediktinske samostane (iz X. i XI. st). Potkraj XI. st. osnovana je knjižnica Stolne crkve u Zagrebu (Metropolitana) te kaptolske knjižnice u Splitu, Trogiru i Hvaru. Od XII. st. djeluju knjižnice uz samostane templara, cistercita, dominikanaca, franjevaca, pavlina; najpoznatije su od njih knjižnice dominikanskog samostana i samostana Male braće u Dubrovniku (XIII. st.), franjevačke knjižnice u Šibeniku, Zagrebu, Varaždinu i Zadru (XIII. st.) te na Visovcu, Košljunu, Trsatu, u Splitu (XV. st.), pavlinske u Remetama (XIII. st.) i Lepoglavi (XV. st.). U doba humanizma nastale su poznate privatne knjižnice. U XVII. st. isusovci su za potrebe svojih škola osnivali knjižnice uz kolegije u Dubrovniku, Zagrebu, Rijeci, Varaždinu i Požegi; iz takve kolegijske knjižnice u Zagrebu nastala je Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK). Prva javna knjižnica u Splitu i Dalmaciji tijekom XVIII. st. (otvorena 1706) bila je sjemenišna knjižnica Biblioteca Pastritia. U XIX. st. osnovane su knjižnice pojedinih znanstvenih zavoda i društava: knjižnice Arheološkog muzeja u Splitu (1821) i Zagrebu (1846), Mornarička knjižnica u Puli (1865), Knjižnica JAZU-a (1868) i dr. Istodobno su se počele osnivati školske knjižnice: knjižnica gimnazije u Vinkovcima (1823), Zadru (1829). Gradske knjižnice otvorene su u Poreču (1810), Zadru (1857), Rovinju (1859), Rijeci (1892), Splitu (1903), Karlovcu (1905), Zagrebu (1907).













Prva namjenski izgrađena zgrada knjižnice i arhiva u Hrvatskoj jest zgrada Zemaljskog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u Zagrebu. Podignuta je 1911–13. prema projektu arhitekta → Rudolfa Lubynskog i najvažniji je secesijski Gesamtkunstwerk Zagreba i Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranog betona kako bi se postigla otpornost na vatru. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnom svjetlošću. Pokriven je kupolom koju izvana naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu kao simboli mudrosti, a koje su središnji likovi ikonografskog programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. činili zagrebačko sveučilište: teološki, filozofski, pravni i medicinski. Djelo su Roberta Frangeša Mihanovića, dok je reljef u zabatu na začelju zgrade (odn. južnom pročelju) djelo Rudolfa Valdeca i alegorija je prosvjete. Glavni prostori u unutrašnjosti, stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica bogato su secesijski dekorirani, dobro sačuvani i većim dijelom restaurirani. Do 1995. knjižnična je građa iseljena, a zgrada je u potpunosti pripala Hrvatskom državnom arhivu.







Gradska knjižnica u Zagrebu osnovana 1907. bila je isprva smještena u kuli Kamenitih vrata, a 1938. privremeno je preseljena u prostorije na prvome katu Novinarskog doma u Perkovčevoj 2 (→ Bruno Bauer, 1928–29), odakle je 1995. također privremeno preseljena u prostorije Starčevićeva doma na istoimenom trgu (Hönigsberg i Deutsch, 1985); 1967. s njom se spojilo nekoliko zagrebačkih knjižnica u knjižničnu mrežu, koja od 1978. djeluje pod nazivom Knjižnice grada Zagreba. U njihovu je sastavu i negdašnja Radnička knjižnica (danas Knjižnica Božidara Adžije), koja djeluje u zgradi Radničkoga doma, odn. komore (Jovan Korka, Đorđe Krekić, Đorđe Kiverov, 1937) od njegove izgradnje, a 2003. temeljito je obnovljena. Godine 2024. započela je izgradnja Gradske knjižnice Paromlin, kao dugo očekivani projekt (projektant: UPI-2M) koji bi uz izgradnju prostora središnje gradske knjižnice i društveno-kulturnog centra trebao obnoviti vrijednu industrijsku baštinu te revalorizirati prostor južno od Glavnoga kolodvora.

Neposredno nakon II. svj. rata otvarao se velik broj knjižnica u gotovo svakome mjestu. Knjižnični prostori uređivali su se u postojećim zgradama većih gradskih središta i novoizgrađenim zgradama novih stambenih naselja. Tako je npr. zgrada bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci adaptirana za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke (danas Sveučilišna knjižnica Rijeka; → Nada Šilović, 1954–56), kuća Gilming na Gornjem gradu u Osijeku adaptirana je za potrebe Gradske knjižnice (danas Gradska i sveučilišna knjižnica; 1957), a Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu smještena je u adaptirani prostor (→ Vjenceslav Richter, 1961–62) u prizemlju kuće Deutsch u Preradovićevoj 5 (→ Ignjat Fischer, 1928–29). Prva namjenski izgrađena suvremena knjižnica u Hrvatskoj bila je Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić u Karlovcu (→ Mladen Vodička, 1976., dograđena 2007).













Jedan od najznačajnijih i najvećih projekata u području kulture u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. bila je izgradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (→ Marijan Hržić, → Velimir Neidhardt, → Zvonimir Krznarić, → Davor Mance, 1978–95), koja je danas najveća knjižnica u Hrvatskoj te na prostoru površine približno 36 000 m² udomljava približno 3,5 milijuna jedinica raznovrsne građe.













Nakon hrvatskog osamostaljenja, te otvorenja NSK-a kao središnjega kulturnog događaja 1990-ih, u Hrvatskoj se intenzivno uređuju prostori za smještaj knjižnica te grade nove zgrade. Tako je npr. u negdašnjim domovima JNA u Šibeniku (I. Vitić, 1961) uređena Gradska knjižnica Juraj Šižgorić (2005) te u Splitu (I. Vitić, 1966) Gradska knjižnica Marka Marulića (2008). Izgrađene su nove zgrade Knjižnice Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (Dina Vulin Ileković, Boris Ileković, A. Vulin, 2009) te Knjižnice Jelkovec kao jedine samostojeće građevine u sastavu Knjižnica grada Zagreba (2012). Gradska knjižnica i čitaonica Metel Ožegović u Varaždinu (2021) uređena je u obnovljenoj palači Ritz. U jednoj od građevina (T-zgrada) već spomenutog bivšeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić u Rijeci potpunom je rekonstrukcijom uređena nova Gradska knjižnica Rijeka (S. Randić, 2023), najsuvremenija u Hrvatskoj. Iste je godine otvorena i nova suvremena zgrada Gradske knjižnice i čitaonice u Vinkovcima (Marko Milidrag) te zgrada Gradske knjižnice Požega (Boris Vučić Šneperger) u obnovljenoj i dograđenoj palači Prve požeške štedionice (Hönigsberg & Deutsch, 1907).































Među hrvatskim arhitektima koji su zapaženi po projektima knjižnica u inozemstvu ističu se → Andrija Mutnjaković, koji je izgradio monumentalnu zgradu osebujne arhitektonske simbolike Nacionalne i sveučilišne knjižnice Kosova u Prištini (1982), te → Ante Josip Kostelac, koji je izveo uređenje zgrade Gradske knjižnice u njemačkom Marburgu (1986–91).







Kazališta i koncertne dvorane

Prva su se kazališta javila još u antičko doba. U staroj su se Grčkoj gradila amfiteatralno, povišenjem redova sjedišta za publiku, šireći se približno polukružno od mjesta izvođenja predstave (orkestra), koje se poslije uređuje i pozadinskom kamenom gradnjom (scena s proscenijem u prednjem planu). Taj se tip kazališta, uz preinake i građevinske doradbe, zadržao i u starome Rimu, te se gradio u svakom značajnijem gradu na području rimskog utjecaja. U srednjem je vijeku klasično kazalište posve zamrlo, ali su se javile putujuće glumačke družine (histrioni) koje su izvodile razne igre i predstave po sajmištima, poslije i u dvorcima. Obnovom zanimanja za antiku, u renesansi su se počela graditi kazališta u bogatim gradovima (Vicenza, 1584); gradnjom kazališta za Cameratu Fiorentinu u Firenci (1598) počela je prilagodba kazališta potrebama opere, a gradnjom Teatra Farnese u Parmi (1618) utemeljen je kasniji, barokni oblik kazališta (velika pozornica opremljena mehanizmima za promjenu scena, bogato dekorirana arhitektura, proscenijski luk kao okvir za pozornicu, galerije i lože). Osim u Italiji i Francuskoj, kazališta su se osobito gradila u Engleskoj, gdje su potkraj XVI. st. u Londonu izgrađene tri velike zgrade tzv. elizabetanskog kazališta.

Od XVIII. st. izgradnja javnih kazališnih zgrada intenzivirala se. Kazališta su izašla iz okvira plemićkih palača i vladarskih dvorova te postala okupljališta pripadnika građanskoga sloja, poduzetnika i intelektualaca. Nisu bila samo hramovi glazbe, opere već i prosvjete, promicanja narodnog jezika, a predstavljala su i vrata u daleke i egzotične svjetove, što je utjecalo i na arhitekturu kazališnih zgrada. Tehničke inovacije, uporaba željeza i poslije čelika u graditeljstvu, omogućile su gradnju većih i sigurnijih kazališnih zgrada. Uvođenjem najprije plinske pa potom električne rasvjete smanjila se opasnost od požara, zbog koje su se kazališne zgrade osobito u drugoj polovici XIX. st. podizale kao slobodnostojeći objekti.

U XIX. st. kazališta su sadržavala tri osnovne prostorne cjeline. Ulazni prostori s predprostorima (raskošna stubišta te foajei) namijenjeni su teatraliziranju ulaska i boravka u zgradi kao i druženju između činova predstava, pa su iznimno reprezentativno uređeni. Gledališta kao središnji prostori kazališta u to su doba građena kombiniranjem amfiteatralnog tipa kazališta i kazališta s ložama. U odnosu na barokno kazalište, smanjuje se broj loža, a raste broj mjesta u ostatku gledališta te na galerijama. Prostor pozornice u to se doba širi napuštanjem slikanih scenografija, karakterističnih za barokno razdoblje, i razvojem drvenih kulisa koje se uz pomoć tehničkih uređaja spuštaju i dižu s pozornice. U volumenu zgrade sva su tri dijela kazališta jasno istaknuta. Najraskošnije je riješeno glavno pročelje iza kojega se nalaze stubišta i foajei, gledalište je obično pokriveno kupolom koja ima važnu klimatizacijsku ulogu, dok visinom u korpusu kazališta najčešće dominira stražnji dio zgrade, tzv. toranj iznad pozornice.

Kako je riječ o tehnički vrlo složenim građevinama, za njihovu su se izgradnju specijalizirali tek rijetki arhitekti, odnosno arhitektonski biroi (Opera Garnier u Parizu, najpoznatija kazališna zgrada XIX. st., prozvana je po svojem projektantu). Osobiti značaj za područje srednje Europe imao je arhitektonski biro Fellner i Helmer iz Beča koji je autor pedesetak kazališnih zgrada na širem prostoru srednje i istočne Europe.

U Hrvatskoj postoje ostatci nekoliko antičkih kazališta. Najbolje je očuvano Malo rimsko kazalište u Puli, izgrađeno u I. st. na padini brežuljka koji daje prirodnu kosinu za smještaj polukružnog gledališta. Pula je u isto doba imala i Veliko rimsko kazalište izvan zidina, od kojega su do danas očuvani tek rijetki ostatci. Rimsko kazalište iz I. st. postojalo je i u Saloni, gdje su očuvani svi elementi osnove te je moguća njegova vjerna predodžba. Tijekom Dioklecijanova doba kazalište je dodatno raskošno ukrašeno, a scena je prilagođena novim kazališnim zahtjevima. Skromni ostatci rimskog kazališta (Isejski teatar) nađeni su i na poluotoku Prirovu u Visu, a vjeruje se da je izgrađeno na temeljima starijega, grčkoga. Iz antičkoga su doba u nas očuvani i neki amfiteatri, koji su, osim za borbe gladijatora, povremeno služili i za svojevrsna scenska uprizorenja, od kojih je svakako najglasovitiji onaj u Puli. (→ sportska arhitektura)

























Svjetovno se kazalište javilo u Dubrovniku već u početku XIV. st., a u Zagrebu od XV. st. histrionskim predstavama zabavljača i svirača. Početkom XVII. st. predstave su s javnih prostora postupno prešle u dvorane, pa je tako Hvar 1612. dobio kazalište adaptacijom gornjega dijela Arsenala, jedno od prvih građanskih kazališta u Europi; gledalište s ložama izgrađeno je 1803., a današnji neobarokni izgled potječe iz sredine XIX. st. U Dubrovniku je kazališna dvorana otvorena 1682. u Orsanu (također arsenalu), a u Zadru je za kazališne potrebe 1680. adaptirano skladište oružja. U prvoj polovici XVIII. st. i Split je dobio uređenu kazališnu dvoranu u zgradi gradske vijećnice. U isusovačkim su se školskim kazalištima sjeverne Hrvatske (1607–1772) drame, koje tematiziraju biblijske, mitološke, hagiografske, povijesne ali i rodoljubne motive, izvodile u dobro opremljenim kolegijskim kazalištima i na javnim urbanim lokalitetima.







Prvo javno kazalište za svjetovne predstave u Zagrebu nalazilo se u negdašnjem samostanu klarisa (danas Opatička 20), a potom u palači Pejačević-Amadé (Amadéovo kazalište), gdje je djelovalo od 1797. do 1834 (danas Demetrova 1). Na zagrebačkome Markovu trgu otvorena je 1834. kazališna zgrada u klasicističkom stilu koju je novcem dobivenim na bečkoj lutriji dao podići trgovac Kristofor Stanković. Prvo kazališno zdanje u Rijeci podignuto je 1765., a potkraj XVIII. st. započela je gradnja novoga kazališta (Teatar Adamić) koje je 1805. otvorio ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. Prvo kazalište u Zadru (Teatro Nobile) izgrađeno je 1783. na Kalelargi, na mjestu današnje kazališne zgrade (isprva Teatro Nazionale, danas Hrvatsko narodno kazalište Zadar) iz 1924.

Prvu suvremenu kazališnu zgradu izgradio je u Puli 1851–54. poduzetnik Pietro Ciscutti na Danteovu trgu. Ubrzo potom je prema projektu Ruggera Berlama izgradio novu, veću kazališnu zgradu (Politeama Ciscutti, danas Istarsko narodno kazalište), koju je svečano otvorio 1881. U drugoj polovici XIX. st. i drugi su veći hrvatski gradovi dobili suvremene kazališne kuće koje su većim dijelom u uporabi i danas. Veliki val izgradnje kazališnih zgrada započeo je 1860-ih, kada u podignuta kazališta u Splitu na Prokurativama (Teatro Bajamonti, 1859., nakon požara 1882. do danas očuvalo se samo južno pročelje), Zadru blizu Trga tri bunara (Teatro nuovo – Teatro Verdi, 1865., oštećeno u II. svj. ratu, a potom uklonjeno), Dubrovniku (Teatro Bonda, danas Kazalište Marina Držića, Emil Vecchietti, 1865), Osijeku (danas HNK Osijek; Karl Klausner, 1866), Šibeniku (Teatro Mazzoleni, danas HNK Šibenik; Josip Slade, 1870), koja su odreda romantičarskoga stilskog karaktera.







U razdoblju visokog i kasnog historicizma u posljednjim desetljećima XIX. st. arhitekturom kazališta u Hrvatskoj dominirao je arhitektonski biro Fellner i Helmer te neobarok kao stil. U to doba nastala su i najmonumentalnija kazališna zdanja u nas kao samostojeće građevine tehnički opremljene za najsloženije izvedbe. Najprije je Hermann Helmer sam projektirao kazališnu zgradu u Varaždinu (danas HNK Varaždin, 1870–73) u kojoj su bili i koncertna dvorana, restoran i kavana, prostorije za čitaonicu i nekoliko stanova. Potom je arhitektonski dvojac izveo velebno kazalište u Rijeci (danas HNK Ivana pl. Zajca, 1885), među prvima s metalnom krovnom konstrukcijom nad gledalištem, električnom rasvjetom i rotirajućom pozornicom, te kazalište u Zagrebu (danas Hrvatsko narodno kazalište, 1894–95) koje ni po čemu ne zaostaje za riječkim te se prometnulo u središnju kazališnu kuću u nas; tijekom njegove su izgradnje isti projektanti za potrebe kazališta dogradili zapadno krilo Hrvatskog doma, koje je u obnovi 1969. s kazalištem spojeno podzemnim prolazom. Istom razdoblju pripadaju i već spomenuto kazalište u Puli, te ona u Poreču (danas u sastavu Pučkog otvorenog učilišta, Domenico Pulgher, 1887) i Splitu (danas HNK Split, Emil Vecchietti i Ante Bezić, 1890–93) koje je nakon požara 1970. obnovljeno i dograđeno prema projektu → Božidara Rašice (1979). Početkom XX. st. u Rijeci je prema nacrtima Theodora Träxlera i Eugenija Celligoija izgrađeno 1913–14. jedno od najvećih i najmodernijih kazališta ovog dijela Europe, Teatro Fenice; odlikuje se duhom secesije s naznakama novijih stremljenja u arhitekturi, a moglo je primiti više od 2000 gledatelja.































Nakon plodnog razdoblja u kojem su izgrađene gotovo sve glavne kazališne kuće većih hrvatskih gradova, tijekom XX. st. one se višekratno obnavljaju, dok se za potrebe novoosnovanih kazališnih družina dvorane kinematografa, društvenih domova i sl. adaptiraju u gradska kazališta. Iznimka je izgradnja nove kazališne zgrade Gradskoga kazališta Trešnja u Zagrebu (A. Mutnjaković, 1989–99).

Za izvedbu koncerata i manje zahtjevnih scenskih izvedbi od davnine se rabe prikladni prostori privatnih kuća, sakralnih građevina, društvenih domova i sl. U Zagrebu je za tu svrhu izgrađena 1875–77. dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (→ Franjo Klein), koja je gotovo 100 godina djelovala kao središnja takva dvorana u nas. Zamijenila ju je suvremena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog izgrađena u duhu moderne na Radićevu trgu 4 (1958–73., M. Haberle, M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), i danas najveća dvorana te namjene u Hrvatskoj. U Splitu tu ulogu ima Hrvatski dom smješten u secesijskoj zgradi izgrađenoj prema projektu → Kamila Tončića 1908 (obnovljena 2020), dok se u Opatiji društvena i glazbeno-scenska događanja odavna odvijaju u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner (1913), a od 2017. u dvorani Kulturno-turističkog centra Gervais izgrađenoga na mjestu građevine koja je tijekom povijesti imala slične namjene. U sklopu Kulturnog centra Osijek otvorena je 2024. nova Koncertna dvorana Franjo Krežma, najmodernija takva zgrada u nas.

































Nakon II. svj. rata izgrađeni su mnogi kulturni centri i domovi s dvoranama prikladnima za scenske priredbe i koncerte. Među njima je i Spomen-dom Đuro Salaj u Slavonskom Brodu (M. Haberle, Hinko Jurković, 1961–72) s koncertno-kazališnom dvoranom te knjižnicom (danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica).







Kinematografi

Nakon pojave kinematografije (braća Lumière, 1895) rasla je potreba za osiguranjem prikladnih prostora za održavanje kinoprojekcija. U početku su se održavale u provizornim prostorima, šatorima, zgradama kazališta i sl. Izgradnja namjenskih kina započela je tek u godinama uoči I. svj. rata. Prva su kina uglavnom građena u historicističkim oblicima, no javljaju se i secesijska kina (kino Eden-palast u Berlinu arhitekta Brune Tauta, 1910). Budući da su rane filmske nitratne vrpce bile iznimno zapaljive, zbog opasnosti od požara prva su se namjenski građena kina podizala od vatrootpornih materijala poput armiranoga betona.

U Hrvatskoj je prvi stalni kinematograf, Salone Edison, otvoren 1906. u Rijeci, u prizemlju kuće Adamić u Fiumari 13. Iste godine otvoreni su i stalni kinematografi u Puli – Internacional, koji je djelovao u baraci u blizini Tržnice, u Zagrebu – Pathé Bioskop, poslije Union u dvorišnoj zgradi Gajeve 1, na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik te Ćirilo-metodski bioskop u baraci s ulazom iz Masarykove, približno na mjestu donedavnog kina Europa. Prvo stalno kino u Splitu, Kino Karaman, otvoreno 1907. u današnjem, naknadno probijenom, Ilićevu prolazu djeluje i danas. Među najstarije sačuvane namjenski građene zgrade za filmske projekcije u Hrvatskoj ubraja se kino Apollo u Ilici 31 u Zagrebu I. Fischera (1911–12., danas kazalište Kerempuh) i kino Urania u Osijeku podignuto prema projektu najvažnijega osječkog arhitekta secesije → Viktora Aksmanovića (1912). Obje su zgrade bile višenamjenski objekti – osim kao kina služile su i za projekcije ozbiljnog i poučnog sadržaja, za kazališne predstave i dr. Od toga doba diljem Hrvatske gradile su se nove zgrade kinematografa ili adaptirale postojeće. Tako su npr. u Zagrebu otvoreni kinematografi Helios u Frankopanskoj (1916., danas kazalište Gavella), Balkan Palace u Varšavskoj (→ Feliks Florschütz, 1924–25., donedavno Europa), kino Tuškanac streljana, odn. Edison Palace u zgradi streljane na Tuškancu (nakon 1929), u Rijeci Art-kino Croatia uređeno u zgradi Tiskarskog umjetničkog zavoda Miriam (Giovanni Maria Cureta, 1910., višekratno adaptirano od 1918), u Karlovcu kino Edison izgrađeno 1918–20. u duhu secesije (B. Bauer, → Edo Šen), a 2023. obnovljeno u multimedijski centar; u duhu moderne arhitekture uoči II. svj. rata izgrađena su kina Central u Požegi (Bogumil Fleissig, 1939., danas dvorana sv. Terezije Avilske) i Korzo u Osijeku (Ljudevit Pelzer, 1940), te stambena trokatnica s kinom u Kordunskoj 1 u Zagrebu (M. Haberle, 1941., danas Kinoteka), i dr. Od sredine 1990-ih broj posjetitelja kinematografa znatno se smanjio te su mnogi prenamijenjeni; tako je npr. u Zagrebu Studio 3LHD adaptirao prostore kina Apolo u Ilici 90 u Teatar Histrioni (2007), kina Lika u Ilici 10 u Zagrebački plesni centar (2009) te kina Urania na Kvaternikovu trgu u poslovni i polivalentni javni prostor (2019). U novom tisućljeću broj posjetitelja je u ponovnom porastu, te se nova kina s nizovima suvremeno opremljenih kinodvorana (multipleks) otvaraju u sve mnogobrojnijim trgovačkim centrima.

































turistička arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine različitih namjena koje su izravno i neizravno vezane uz turizam a relevantne su za prostorno-arhitektonski turistički doživljaj i iskustvo te nesmetano odvijanje turizma u prostoru. Arhitektura je važan čimbenik turističke i kulturne ponude. Stupanj turističke atraktivnosti naselja (gradova, sela) ovisi o stupnju njihove turističke prepoznatljivosti i pripremljenosti, tj. specifičnih prostornih karakteristika, kulture građenja te povijesnih ili suvremenih arhitektonskih ostvarenja. Iako se pojam turistička arhitektura često percipira kao arhitektura ugostiteljsko-turističke namjene, ona uključuje sve zgrade i složene arhitektonske sklopove određenog prostora koji stvaraju i oblikuju ukupan turistički doživljaj i zadovoljavaju sve potrebe turista. Za oblikovanje svjesnog i nesvjesnog doživljaja u turizmu relevantne su zgrade različitih namjena (prometna, ugostiteljsko-turistička, kulturna, vojna, vjerska, sportska, zdravstvena, stambena, poljoprivredna, memorijalna, infrastrukturna i dr.).

Arhitektura zajedno s krajolikom predstavlja konstruirani prostorni identitet jer utjelovljuje različite vrijednosti kao što su kultura građenja, kultura života i rada i dr. Turizam je izrazito dinamična društveno-ekonomska pojava i može biti invazivan u prostoru ako se neplanski prepusti interesima kapitala i trendovima. Stoga je važno održavanje ravnoteže putem prostornog planiranja koje obuhvaća različite sektore uvažavajući njihov dugoročni razvoj.

Turizam je, osim što predstavlja društveni, gospodarski, kulturni i politički fenomen, odraz mnogobrojnih i složenih odnosa različitih sektorskih aktivnosti te se u gospodarskom smislu govori o turističkoj industriji. Turizam i arhitektura su međusobno isprepleteni složenim prostornoplanskim, arhitektonskim, gospodarskim, pravnim, društvenim, kulturnim, ekološkim, klimatskim, ali i političko-upravljačkim odnosima. Ekspanzija turizma izravno ili neizravno utječe na prostornoplansku i arhitektonsko-građevinsku aktivnost, vezana je uz kulturu građenja u najširem smislu. Dok je u praksi jasan odnos između turizma i arhitekture (naručitelj, arhitekt, izvođač, korisnik), u teoriji se tom složenom odnosu ne pridaje dovoljno pozornosti te nedostaju interdisciplinarna istraživanja različitih znanstvenih područja (tehničkih, društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti).

Dugoročni razvoj turizma i interesa za turističku arhitekturu ovisi o kulturi građenja a time i o kulturi društva. Poznato je kako su dijelovi ili cijeli arhitektonski sklopovi devastirani zbog ratova, gradnje u službi razvoja ili ekonomske isplativosti, elementarnih nepogoda, dovodeći pritom do gubitka arhitektonskog ili prostornog identiteta. Stoga je određivanje smjerova razvoja turizma na različitim razinama (lokalna i regionalna, državna, svjetska) velik izazov za vrednovanje, prenamjenu i unapređenje postojeće ili građenje nove turističke arhitekture, a da se pritom očuva arhitektonsko-građevinski i prostorni identitet. Država ili regija kojoj je glavni izvor prihoda turizam zbog interesa kapitala izložena je mnogobrojnim izazovima te negativnim posljedicama vezanima uz očuvanje i unapređenje prostorno-arhitektonskoga a time i cjelokupnog identiteta. Prepoznavanje, stvaranje (planiranje i projektiranje), prezentiranje i upravljanje turističkom arhitekturom ima važan utjecaj na njezinu budućnost.

Iako je turizam prisutan tijekom različitih povijesnih vremenskih razdoblja, početci suvremenog turizma vežu se uz sredinu XVIII. st. kada su članovi viših društvenih slojeva iz zapadnoeuropskih i sjevernoeuropskih zemalja odlazili na dulja putovanja (tzv. Grand Tour – veliko putovanje po Europi koje je obuhvaćalo npr. Francusku, Njemačku, Italiju i Grčku) kako bi se upoznali s poviješću, umjetnošću i kulturnom baštinom, što se smatralo novim načinom obrazovanja. Suvremeni turizam veže se uz razvoj tehnologije, medicine i pojavu viška slobodnog vremena. Razvoj turizma može se razmatrati prema pojedinim vremenskim razdobljima, turističko područje prema ciklusu razvoja, a turistička arhitektura prema namjeni.

Namjene turističke arhitekture dijele se na zagrade i druge građevine za dolazak i odlazak turista (→ željeznički kolodvor, sv. 1; → autobusni kolodvor, sv. 1; morska i riječna → luka, sv. 1; → aerodrom; sv. 1; ulični prostori, parkirališta), zgrade za smještaj (hoteli, kampovi, hosteli, turistička naselja, stanovi za odmor i dr.), zgrade za zadržavanje, uživanje i konzumaciju (središta mjesta i naselja, trgovi i ulice te drugi javni prostori, → zgrade za kulturu – muzeji, galerije, kazališta, knjižnice i dr., arhitektonska baština, zgrade za konzumaciju doživljaja – zabavni parkovi, kockarnice i dr., zgrade za konzumaciju hrane i pića – restorani, barovi i dr., → trgovačke zgrade i prostori) te zgrade za sport, rekreaciju i poboljšanje zdravlja (terme i lječilišta, igrališta, kupališta, bazeni, slobodne plaže, parkovi, zelena područja i površine, stadioni, zgrade za sport, planinarske staze, šetnice i dr.; → sportska arhitektura, → zdravstvena arhitektura). Razvoj suvremenog turizma u Hrvatskoj i svijetu može se podijeliti u nekoliko razdoblja, uvažavajući posebnosti pojedinih makroregija ili kontinenata (npr. Mediteran, Alpe, Azija, Amerika, Afrika i dr.).

Razdoblje otkrivanja putovanja (1765–1880) karakterizira zanemariv broj turista, pretežno željnih avanture i istraživanja, koji su u nedostatku infrastrukture (s iznimkom tradicionalnih lječilišta – budućih toplica) odsjedali u privatnom smještaju, uglavnom koncentrirani na samo neka naselja (npr. zbog lakše dostupnosti naselja uz Jadran).

Razdoblje belle époque (1880–1914) podrazumijeva prvu etapu širenja i razvoja turizma (najviše uz sjeveroistočnu i istočnu obalu Jadrana zbog željezničke i pomorske povezanosti), oslonjenog uglavnom na bogatu višu društvenu klasu. U tom se razdoblju javlja nova turistička arhitektura kao što su palace ili grand hoteli sa sve većim brojem soba, iskorištavaju se klimatske prednosti podneblja za poboljšanje zdravlja (zdravstveni turizam), a razvija se raznovrsna turistička infrastruktura (npr. uređuju se planinarske staze, u planinama se grade skloništa, lovačke kuće, planinarski domovi i dr.).

Razdoblje turizma između dva svjetska rata (1914–45), nakon sloma belle époque tijekom I. svj. rata, karakterizira spor oporavak; razvija se turizam sa srednjom društvenom klasom, grade se pretežno manji hoteli, kuće za odmor ili se iznajmljuju privatne sobe, usporedno se razvija zimski i ljetni turizam (uz obalu Mediterana, u planinama).

Razdoblje masovnog turizma (1945–85) podrazumijeva sudjelovanje širokih masa (nižih društvenih slojeva), visoku stopu rasta turističkog prometa, intenzivnu gradnju hotela, autokampova i infrastrukture, postupan razvoj različitih vrsta turizma.

Razdoblje stagnacije (1985–99) obilježeno je razvojem turizma putem globalizacije i liberalizacije, dominantnim padom broja gostiju uz povremene poraste, promjenom orijentacije turizma s tržišta »prodavača« na tržište »kupca«, sve većom globalnom konkurencijom, naglim razvojem različitih vrsta turizma – aktivnog odmora i boravka u prirodi (specijalizirani sportovi poput brdskog biciklizma, riječnog raftinga, parajedriličarstva /paragliding/, sportskog penjanja i dr.), zabavnih parkova i specijaliziranih manifestacija (npr. koncerti klasične glazbe, sportska natjecanja, filmski festivali i dr.), razvojem cjelogodišnjeg turizma.

Razdoblje novih smjerova razvoja (1999–) karakteriziraju rastuća konkurencija među turističkim destinacijama u regiji i na globalnoj razini, raznovrsni načini privlačenja turista (npr. izravnim zračnim linijama), razvoj prepoznatljive izvornosti i autentičnosti, sve veća važnost mjera zaštite okoliša u turizmu (promet, vanjski sadržaji, informiranje gostiju i djelatnika, zbrinjavanje otpada), sve veći broj istraživanja zasnovanih na kvantitativnim ekonomskim pokazateljima, utjecaju klimatskih promjena na turizam, i dr.

Svako od navedenih razdoblja gradi i rabi različite tipove, karakteristike i stilove turističke arhitekture koji pak ovise o razvoju tehnologije, razvoju turizma i njegovim trendovima, a rezultat su angažiranosti društva kao i kulture građenja. Kultura građenja negdje je dovela do novih arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti, a negdje do osiromašenja regionalnih arhitektonskih karakteristika i narušene estetike.

Razvoj zgrada za smještaj u Hrvatskoj

Turizam u Hrvatskoj razvijao se u nekoliko etapa pa se u skladu s tim osvješćivala važnost arhitekture u turističkoj prepoznatljivosti i razvoju pojedinih područja. Stoga su arhitekti važni dionici u planiranju i izgradnji prostornog identiteta i turističke prepoznatljivosti.

Početci

Već u doba antičke Grčke ljudi su poduzimali višednevna putovanja radi trgovine ili kako bi se poklonili svetištima, prisustvovali Olimpijskim igrama ili dionizijskim svetkovinama. U rimsko doba, usputne postaje na cestama gdje se mogla zamijeniti zaprega te pronaći prenoćište i hrana bile su taberne za dobrostojeće putnike, caupone i popine za one slabijeg imovinskog stanja te o trošku države održavani mansio za službenike i putnike po službenoj dužnosti (u nas npr. Aquae Ballissae – Daruvarske toplice, Mannieana – Pakrac, Maurianis – Donji Miholjac). U srednjem vijeku ulogu tih postaja preuzimaju samostanski hospiciji (gostinjci) zasnovani na premisi kršćanske brige za potrebite te lokalne krčme. Na područjima pod osmanskom vlašću u XVI. i XVII. st. hanovi i karavan-saraji (gostionice s prenoćištem i konačišta na trgovačkom putu za prihvaćanje i smještaj karavana) bili su važan element urbane i prometne infrastrukture (npr. Maškovića han u Vranji) (→ islamska arhitektura). U XVIII. st. počele su se intenzivnije graditi ceste prilagođene kolnomu prometu, s konačištima za putnike te mogućnošću opskrbe hranom, vodom i potrepštinama za životinje na udaljenostima prikladnima za dnevne etape putovanja, npr. Karolinska cesta (1727), Jozefinska cesta (1770–79), Lujzinska cesta (1809) (→ cestovni promet; sv.1).







Svratišta i gostionice gradili su se i u našim većim gradovima. Tako je npr. u Karlovcu već 1779. postojala gostionica K orlu u kojoj je 1783. odsjeo kralj Josip II. (početkom XIX. st. proširena je u Haulikovu ulicu i preimenovana u K zlatnom sidru, 1894. na tom je mjestu izgrađen hotel Central). U Zagrebu je jedno od prvih svratišta bilo K austrijskom prijestolonasljedniku otvoreno 1813. u Ilici 14, poslije preimenovano u Jägerhorn, danas Lovački rog, a slijedio je niz drugih svratišta otvorenih u donjogradskoj jezgri tijekom XIX. st.

Pojava prvih hotela u doba razvoja prometnih mreža u XIX. st.

Razvojem poštanskog i putničkog prometa diližansama (→ zaprežna vozila; sv. 1), dužobalnih parobrodarskih linija (→ parobrod; sv. 1) te napose dolaskom → željeznice; sv. 1 (u Čakovec 1860., Zagreb 1862., Karlovac 1865., Rijeku 1873), broj međugradskih putnika se stalno povećavao. Stoga su se u drugoj polovici XIX. st. mnoga dotadašnja svratišta preuređivala u prve hotele ili su se gradili novi, koji su putnicima nudili udobniji smještaj, bolju uslugu te postajali gradska središta društvenog života. Oblikom su bili nalik gradskim kućama ili palačama, uglavnom ugrađenima u gradski blok. U Zagrebu su to bili hotel Pruckner podignut 1844. u Ilici 44 (na mjestu gdje se od druge polovice XVIII. st. nalazilo svratište K bijelom volu), hotel K Caru austrijanskomu u Ilici 4 (1867), hotel Grand u Ilici 6 (1891., arhitekt → K. Waidmann), hotel Imperial u Frankopanskoj 8 (1893), Croatia na Strossmayerovu trgu 10 (poslije Palace; 1905) i dr. U Rijeci su izgrađeni hotel Europa (1874., G. Bruni) na mjestu starijega hotela, De la Ville (1874., I. Bakarčić), Lloyd (1882), Kontinental (1888), Emigranti (1905) s 500 soba za putnike na prekooceanskim brodovima, Bristol (1908–09., E. Ambrosini); uoči I. svj. rata u Rijeci je poslovalo 20 hotela. U istom su razdoblju izgrađeni gradski hoteli De la Ville (poslije Bellevue; 1867) i Troccoli (poslije Central; 1887) u Splitu, Krka u Šibeniku (1882–83), Grand u Vukovaru (1895–97., V. Nikolić), Grand u Zadru (1888), K zlatnom janjetu u Požegi (1895), Royal u Osijeku (1904–05., I. Domes), Croatia u Pakracu (1912) i dr.



















Razdoblje elitnoga turizma do I. svj. rata

Razvoj željezničke mreže u Europi u XIX. st. potaknuo je pojavu turizma kao oblika putovanja radi zdravlja, a potom i razonode. U drugoj polovici tog stoljeća i u nas su se počela razvijati cjelogodišnja ili pretežno zimska turistička središta s luksuznim hotelima bogate historicističke dekoracije smještenima u brižno oblikovanim perivojima, isprva namijenjenima liječenju i oporavku, a potom i mondenoj zabavi. Među prvima je takvim hotelima otvoren Garni u Lipiku (poslije Kurhotel; 1872), a na jadranskoj obali u Opatiji: Villa Angiolina (1844., od 1882. iznajmljuje se kao vila za odmor), hoteli Kvarner (1884., proširen 1909. kavanom i Kristalnom dvoranom) i Kronprinzessin Stephanie (poslije Imperial; 1884–85., Franz Wilhelm) koji su dali impuls razvoju Opatije kao klimatskog lječilišta europske elite, a slijedili su mnogi drugi. U Crikvenici su otvoreni hoteli Therapia (1894–95) i Miramare (1900., K. Rimanoczy), na Velom Brijunu Brioni (1896), Neptun I (oko 1907), Carmen (1907), Neptun II (1910) i Neptun III (1911) arhitekta Eduarda Kramera, u Lovranu Grand hotel Lovran (danas Klinička ortopedska bolnica; 1904–09., Albert Pio), a u Malom Lošinju Vindbona (1887), dok su među prvim luksuznim hotelima u Dubrovniku bili Petka (prije 1886), Imperijal (1897), Odak (1913), Grand hotel Lapad (1914) i dr., u Hvaru Kaiserin Elisabeth (poslije Palace; 1903), a u Korčuli De la Ville (1912). U Puli je izgrađen hotel Riviera (1908–09), u Rijeci hotel Sanatorij (1910) namijenjen lječilišnom turizmu i Jadran (1914) s morskim kupalištem, u Poreču Riviera (1910., F. von Krauss) te u Rovinju Adriatic (1913).













Razdoblje međuraća

U međuratnom razdoblju elitni gosti odmarališnih mjesta uglavnom izostaju, a pretežno domaći turisti posjećuju ih ponajviše u ljetnim mjesecima. Usprkos tomu mnoga se jadranska mjesta priključuju turističkom razvoju ili ga intenziviraju te se u njima otvaraju novi hoteli i pansioni, ponajprije na Kvarneru (Rab, Krk, Crikvenica, Novi Vinodolski) i u Dalmaciji (Kaštela, Split, Dubrovnik). Među važnijim ostvarenjima hotelske arhitekture tog razdoblja ističu se klasicistički hotel Esplanade u Zagrebu (1922–25; → D. Sunko) s interijerima uređenima u duhu art-décoa, namijenjen putnicima Orient-Expressa, te Hotel Milinov istog arhitekta (danas Dubrovnik; 1928–29) u duhu ekspresivne figuracije art décoa. Lišenošću dekoracije uz uvažavanje tradicionalnih oblika i građe primorske kuće odlikuje se hotel Imperial u Splitu (poslije Park; 1921., → F. Kaliterna, V. Ivanišević). Među modernističkim hotelskim zgradama tog razdoblja ističe se hotel Grand u Lopudu (1934–36., → N. Dobrović), Iliria u Biogradu (1934; V. M. Karaganjan), Splendid u Dubrovniku (1936., → D. Galić), Ambasador u Splitu (1935–37., → J. Kodl), Ko-op u Ulcinju (1937, → M. Haberle i → H. Bauer).



















U istom je razdoblju jačalo planinarstvo kao oblik rekreacijskoga turizma, te su se diljem hrvatskih planina gradili planinarski domovi, među kojima se arhitekturom ističu oni → Stjepana Planića: Kalnik na Kalniku (1934), Josip Svoboda na Psunju (1935), drveni Đački dom (1934., izgorio, 1987. adaptiran u Dom Crvenoga križa) te Tomislavov dom (1935., prvi kat doma izgorio 1968., prema njegovu projektu poslije obnovljen i dograđen kat) na Medvednici.

Razdoblje nakon II. svj. rata

U razdoblju nakon razaranja II. svj. rata i promjene društvenih prilika, postojeći su turistički kapaciteti isprva stavljeni u službu odmora radnika, a među novoizgrađenima prednjačila su dječja, omladinska, radnička, sindikalna, vojna odmarališta paviljonskoga tipa, maksimirane ekonomičnosti.

Ponovno otvaranje zemlje strancima te napose dovršetak izgradnje Jadranske magistrale (1965) i zračnih luka Dubrovnik (1962) i Split (1965) pokrenuli su sredinom 1960-ih doba masovnog turizma, sada okrenutoga stranomu gostu. Od polovice 1960-ih diljem naše obale osnivali su se hoteli, hotelski kompleksi te autokampovi namijenjeni ubiranju turističkih prihoda u ljetnim mjesecima. Gradili su se najčešće izvan urbaniziranih područja, zauzimajući najljepše dijelove obale. Tipološki su i oblikovno u rasponu od golemih hotelskih zdanja što iskaču iz krajolika do podneblju, tradicijskim materijalima, pa i visinom prilagođenih kompleksa u službi ugode boravka. Usporedno s intenzivnom izgradnjom na Jadranskoj obali, u istom razdoblju gradili su se i gradski hoteli te oni u kontinentalnom području.

Preizgrađenost i devastaciju obale, kakva se može očekivati u područjima masovnog turizma, djelomično je uspješno i na vrijeme zauzdao razvoj prostornog planiranja u nas. Prvi regionalni prostorni plan u Hrvatskoj, koji je među ostalim sadržavao i razvoj turizma, bio je za tadašnji kotar Krapinu 1956–58 (Urbanistički institut Hrvatske). Slijedilo je osmišljavanje metode izradbe regionalnih prostornih planova turizma za šibensko područje i makarsku rivijeru 1962 (Arhitektonski fakultet) te Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije 1966. i Regionalni prostorni plan Istre 1969. Za stvaranje pretpostavki održivog turizma bili su osobito važni planovi nastali pod pokroviteljstvom UN-ova Programa za razvoj – Regionalni plan južni Jadran izrađen 1968–69. te Koordinacioni regionalni prostorni plan za Gornji Jadran 1970–72. Nadalje, Urbanistički institut Hrvatske izradio je 1974–75. složeni program izgradnje mreže hotela osmišljenog i poznatog kao Hotelski sistem Slavonija kojim su identificirane lokacije te opsezi i sadržaji planiranoga smještajnog kapaciteta, dok je Urbanistički zavod Dalmacije iz Splita 1977. izradio Koordinacioni prostorni plan Dalmacije.

U prvome poslijeratnom razdoblju se među ostalim ističu realizacije hotela Jadran u Tučepima (1948–49; B. Bon), Plitvice na Plitvičkim jezerima (1955–58., M. Haberle), Pelegrin u Kuparima (1963., D. Finci), Excelsior u Dubrovniku (1963., → N. Šegvić), gradskih hotela Jugoslavija u Novom Beogradu (1955–59., → L. Horvat), Jadran u Šibeniku (1957–59., → I. Vitić), International u Zagrebu (1957–71., → B. Tušek), Korana u Karlovcu (1960–64., B. Tušek), Marjan u Splitu (1962–63., → L. Perković), te Dječje lječilište u Krvavici (1960–64., R. Marasović) i moteli poduzeća Sljeme u Biogradu na Moru, Preluci kraj Rijeke i Trogiru (1965., I. Vitić).

























U razdoblju intenzivne hotelske izgradnje na našoj obali turističkom su se arhitekturom istaknuli mnogi arhitekti, među kojima su:

→ Zdravko Bregovac – u Rapcu hotelska naselja St. Andrea (1963), Girandella (1969) i Maslinica (1970), u Malom Lošinju hoteli Helios (1960) i Bellevue (1966), na Plitvičkim jezerima Bellevue (1963) i Jezero (1970), u Rapcu Lanterna (1966), Fortuna (1971) i Apollo (1971), u Opatiji Ambasador (1966) i Paris (1971), na Bledu Golf (1969), u Mošćeničkoj Dragi Marina (1970), u Zadru Novi Park i Barbara (1970), na Rabu Eva (1971., s → D. Turatom), u Baru Bar (1982), u Korenici motel Borje (1975), uz Maslenički most Plitvice (1984), u Lučkom kraj Zagreba Plitvice (1986., s → I. Pitešom), i dr.;













→ Andrija Čičin-Šain – u Opatiji hotel Adriatic (1963; pokraj njega je 1971. izgrađen Adriatic II B. Žnidareca), u Njivicama hotel Jadran (1964., sa → Ž. Vincekom), u Dubrovniku Libertas (1968–74), Lero (1969) i Palace (1969–72., sa Ž. Vincekom), u Rovinju turističko naselje Villas Rubin (1969–79);







→ Ante Rožić, → Julije De Luca, → Matija Salaj i → Bernardo Bernardi – u Brelima hoteli Mirna (1964) i Maestral (1965); A. Rožić u Brelima Turistički centar (1970., interijer B. Bernardi) i hotel Berulia (1971., interijer B. Bernardi), u Tučepima hotel Alga (1976) i apartmansko naselje Afrodita (1976–78), u Makarskoj hoteli Meteor (1970–73), Biokovo (1979) i Park (2007); J. De Luca u Brelima Soline (1973–83), u Poreču Neptun (1966–68), Kristal (1967–70), Rubin (1972), Dijamant (1975) i Pical (1976–80), u Dubrovniku Belvedere (1983–85., s M. Bertićem i J. Dumančićem), u Rabu International (1972); M. Salaj u Poreču Mediteran (1971) i Galijot (1980), Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979); B. Bernardi u Korčuli Marko Polo (1967) i Liburna (1985);

























→ Antun Šatara – u Jelsi hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969), u Vrboskoj Adriatic (1965–69., s P. Mudnićem) i Delfin (1969), u Hvaru hotelsko naselje Sirena (s → I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) te u Veloj Luci hotel Jadran (1966–68);

→ Lovro Perković – u Primoštenu Zora (1966), Slava (1966–67) i Marina Lučica (1969), u Hvaru hoteli Adriatic (1965) i Palace (1968);







→ Ivo Bartolić – Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s → M. Begovićem), hotelski sklop u Dagomisu kraj Sočija u Rusiji (1973–76);













→ Igor Emili – hotelski sklop Uvala Scott kraj Kraljevice (1969–70), motel Villa Lostura u Klenovici (1971);







→ Boris Magaš – hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., Ribarsko selo s D. Turatom);













→ Darko Turato u Crikvenici turističko naselje Ad Turres (1970), u Selcu hotel Selce (1985);







→ Petar Kušan – u Platu hotel Plat (1971), u Krku Koralj (1972) i u Tuheljskim Toplicama Turističko-rekreacijski centar Mihanović (1980–83), u Velom Lošinju turističko naselje Punta (1983);







→ Jerko Rošin – hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979).

U duhu prostornog plana Sjeverni Jadran, na našoj su obali nastala uspjela turistička naselja Jurja Matijevića, Dinka Milasa i dr.: Červar-Porat (1977), Mareda (1981), Barbariga (1984). U istom razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj nastavili su se graditi gradski hoteli u Osijeku Osijek (1975–77; → R. Miščević, D. Bradić), u Zagrebu Panorama (danas Zonar, 1964–68; → S. Jelinek) i Intercontinental (danas Westin, 1968–75; William Bonham).



















Sredinom 1980-ih nastupilo je razdoblje stagnacije u turizmu, pa tako i u području izgradnje novih turističkih kapaciteta. Realizacija je bilo manje, a ističu se hoteli građeni uoči Univerzijade 1987. u Zagrebu: novi trakt hotela Dubrovnik (1967–87., → Nikola i → Ines Filipović), hotel za samce (Hotel I) u Remetincu (1986., → Đ. Mirković), hotel za samce Ministarstva unutarnjih poslova (1987., → T. Odak), Hotel Sheraton (1986–95., → M. Turkulin, I. Kolbah, S. Stipančić, M. Tončić), hotel Holliday Inn (1986–87; V. Ožanić).



















Turistička arhitektura u samostalnoj RH

Uspostavom hrvatske neovisnosti, u uvjetima promjene društvenog sustava, privatizacije i izostanka posjeta stranih turista tijekom Domovinskoga rata i neposredno nakon njega, tijekom 1990-ih mnogi su turistički kompleksi prestali s radom, zapušteni su ili devastirani, a novi su se gradili samo iznimno (npr. hotel Velebno u Baškim Oštarijama, 1993., I. Piteša). Tek potkraj toga desetljeća počinje razdoblje povratka gostiju i oporavka turizma koji od 2010-ih ponovno postiže rekordne rezultate, što je popraćeno znatnim ulaganjima u obnovu postojećih kapaciteta i izvedbu novih. Grade se tipološki različite vrste hotela, od baštinskih (heritage) uređenih u povijesnoj građevini u urbaniziranom okolišu, uglavnom s manjim brojem soba, do velikih luksuznih hotelskih zdanja, uz raznovrsnost izričaja suvremene arhitekture. Dosezanjem vršnih rezultata u 2020-ih, sve se češće spominje pojam održivoga turizma i razmatraju mjere za njegovo ostvarenje. Većina danas napuštenih hotelskih kompleksa ne može se isplativo obnoviti kako bi ispunili suvremene turističke standarde, a pritom je malo njih zaštićeno kao kulturna baština. Stoga su neki predviđeni za rušenje (npr. hotel Pelegrin u Kuparima D. Fincija), rijetki od njih imaju svoju budućnost kao baštinski hoteli (motel Sljeme I. Vitića), dok je sudbina ostalih neizvjesna.







Neki od mnogobrojnih hotela izgrađenih i adaptiranih u novome tisućljeću djela su → Dinka Kovačića – hoteli Uvala u Dubrovniku (2003) i Bretanide u Bolu (1985., 2006), → Borisa Podrecce – Falkensteiner Punta Skala Resort u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar (2024), → Studija 3LHD – Lone u Rovinju (2010–11), LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), Grand Park u Rovinju (2017–19), Keight hotel Opatija (2024), → Lee Pelivan i → Tome Plejića – boutique hostel Forum u Zadru (2012), hotel Amarin u Rovinju (2016), Zonar u Zagrebu (2023), → Nikole Bašića – hotel D-Resort u Šibeniku (2015) i Villa Nai 3.3 na Dugom otoku (2021), → Idisa Turata – hotel Navis u Opatiji (2016) i hotel Roxanich u Motovunu (2019), → Nene Kezića – hotel Ambasador u Splitu (2022., s E. Šverkom i N. Roje), → Emila Šverka – Cornaro (2012–18., s A. Šverkom), Park (2015., preuređenje i nadogradnja), Amfora (2020), Ambasador (2022., s N. Kezićem i N. Roje) i Cora (2024., s A. Šverkom) u Splitu, Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kabashija – MET boutique hotel u Zagrebu (2023), i dr.























































zdravstvena arhitektura, građevine za ostvarivanje zdravstvene zaštite u najširem smislu, što obuhvaća liječenje (kurativu), dijagnostiku, medicinsku rehabilitaciju, preventivu i zdravstveni odgoj (zdravstveno prosvjećivanje). Koncepcija zdravstvenih zgrada, njihova namjena i uporaba izravno su uvjetovane stupnjem razvoja medicine te kulturološkim i povijesno-zemljopisnim karakteristikama, gospodarskim mogućnostima i socijalnim položajem stanovništva nekog područja. Briga o zdravlju stara je koliko i ljudski rod. U povijesti svjetske medicine hrvatske su zemlje većinom imale posredničku ulogu. Tu su se dodirivale istočna i zapadna kultura, prolazila je granica između Zapadnoga i Istočnoga Rimskoga Carstva, islama i kršćanstva, istočne i rimske crkve te u tom svjetlu treba promatrati i razvoj zdravstva u Hrvatskoj.

Početci i razvoj u doba antike

Na području današnje Hrvatske pronađeni su predmeti za teurgijske obrede liječenja i samoizlječenja još iz doba vučedolske kulture (3000–2500. pr. Kr.). Na području naseljenom Ilirima u predrimsko doba zabilježene su i antropološkom osteološkom analizom dokazane vrlo stručne kirurške intervencije na odstranjivanju zuba, dijelova čeljusti i cista, što upućuje na djelovanje liječnika i prije dolaska rimske vlasti te kontakte s razvijenijim kulturnim sredinama, poput Grčke. Iz IV. st. pr. Kr. datira nalazište kaptaže termalne vode u Jamnici, a u III–II. st. pr. Kr. ilirsko pleme Jasi iskorištavalo je termalne izvore u okolici Daruvara.

Građenje namjenskih prostora za liječenje razvilo se u antičkoj Grčkoj, gdje je Hipokrat utemeljio znanstvenu medicinu uvodeći deduktivnu kauzalistiku. Liječnici su djelovali u iatrejima, prostorijama s krevetom za pregled bolesnika (ϰλίνη – kline, otud naziv klinika), dok se terapijska medicina obavljala u hramovima posvećenima bogu liječničkog umijeća Asklepiju. Asklepijevi su hramovi bili razvijeni u tri razine; na gornjoj i srednjoj nalazila su se svetišta, a na donjoj razini prostorije za hidroterapiju, fizikalnu terapiju i liječenje lomova. Asklepije, u rimskoj mitologiji Eskulap, štovao se i u rimsko doba (Eskulapovi hramovi u Naroni, Saloni, Poli).







Više tragova o medicini na hrvatskim prostorima ostavili su Rimljani. Za zdravstveno zbrinjavanje na prostorima Rimskoga Carstva građeni su eskulapiji, iatreji, taberne medice i valetudinariji. Prve klasične bolnice – valetudinariji javljaju se u sklopu vojnih castruma. U sastavu vojnih reformi cara Augusta uvedeno je pravilo da svaki vojni logor mora imati bolnicu. U gradskim središtima postojale su i ambulante – taberne medice, gdje je zakonom bilo predviđeno liječenje građana, a najsiromašnijih besplatno. Rimljani su vodili računa o općem stanju zdravlja, svjesni činjenice da je važno sačuvati kondiciju i stanje tijela i organizma putem osobne higijene, zdrave prehrane, tjelovježbe. Stoga su mnogo polagali u razvoj infrastrukture (kanalizacija, dovod pitke vode do urbanih i ruralnih naselja), izgradnju termi koje su u gradovima bile raskošni objekti s centralnim grijanjem i parnim kupeljima (Aquae Balissae, Aquae Iasae, Ad Fines, Salona, Pola, Nesactium, Siscia). Tijekom vremena Rimljani su poboljšavali opći sustav zdravstva nizom zakonskih mjera. Na toj su se osnovi gradili vodovodi (Spalatum, Siscia, Navalis, Aquae Iasae), provodile melioracije zemljišta, propisno ukopavali mrtvi i dr. (→ antičko graditeljstvo)













Hospitali od srednjega vijeka do prvih bolnica

Tradiciju rimskih zdravstvenih ustanova od ranoga srednjeg vijeka nastavlilo je Bizantsko Carstvo (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo), kršćanska skrb o potrebitima duboko se ukorijenila diljem srednjovjekovne Europe, pa su se u okruženju ranoga kršćanstva razvijale preteče bolnica u današnjem smislu. Već za bizantske vladavine Dalmacijom postojali su hospitali, socijalno-karitativne i zdravstvene ustanove za zbrinjavanje siromašnih i bolesnih uređene po bizantskom uzoru kao crkve ili kapitularne dvorane. Prvi hospital osnovan je 559. u Zadru u kući gradskoga priora Bazilija. U XI. st. u Zadru je osnovan hospital sv. Martina, a u XIV–XVI. st. ondje je djelovalo desetak različitih hospitala, među kojima je najveći bio hospital sv. Marka na katedralnom trgu. Povećan je i pregrađen 1420. te je mogao primiti 50 osoba. Hospital sv. Petra na Bojišću kraj Benkovca osnovan je 1186. Prvi hospital u Zagrebu spominje se 1357., no postojao je još u XIII. st. U Zagrebu su u XV. st. postojali kaptolski hospital sv. Elizabete te gradečki sv. Marije i sv. Antuna. Hospital u Puli utemeljen je u XII. st., zatim još jedan 1357., u Poreču u XIII. st., u Splitu u XIV. st., na Rabu 1312., a u Rovinju 1475. U Dubrovniku je 1317. osnovana najstarija ljekarna na tlu Hrvatske, sačuvana do danas, ljekarna Male braće u franjevačkom samostanu Male braće (→ ljekarništvo; sv. 2). Također u Dubrovniku 1347. osnovan je hospital Domus Christi, a zatim još četiri manja: Budačićev, sv. Stjepana, sv. Jakoba i sv. Ivana. Hospital u Varaždinu spominje se u XV. st. U Šibeniku je hospital sv. Spasa otvoren 1403. te sv. Marije 1404., a u Rijeci hospital Svetog Duha 1441. Koprivnički je hospital smješten u tvrđavi djelovao 1502–1746. Tijekom vremena hospitali su prerasli u prave bolnice. Dubrovački hospital Domus Christi je odlukom Velikoga vijeća pregrađen 1540. te je u njemu osnovana javna bolnica; neprekidno je radila tri stoljeća do osnutka Pokrajinske bolnice na Boninovu 1887. Zbog pomorskih ratova u XVII. st. po nalogu mletačkoga Senata gradile su se vojne bolnice u Zadru (spominje se već 1505), Hvaru (1608), Splitu (1657). Tijekom XVIII. st. otvoreni su hospitali u Osijeku (1741), Požegi (1799) i dr. Hospitali i vojne bolnice u mnogim su našim gradovima pružali zdravstvenu skrb sve do izgradnje suvremenih bolnica u XIX. st.













Leprozoriji, lazareti, karantene u doba velikih pošasti

U doba križarskih ratova (XI–XIII. st.) lepra (guba) se proširila po cijeloj Europi te se spominje i u našim krajevima, posebice u dalmatinskim gradovima gdje su građene zgrade za izolaciju oboljelih (leprozoriji) izvan gradskih zidina. U Dubrovniku je osnovan prvi (1272), dok je 1306. osnovan jedan pred istočnim gradskim vratima (1463. premješten u veći prostor). Dubrovnik je također imao leprozorije u Konavlima (1430) i Stonu (1449), Trogir na Čiovu (1372), Split u podnožju sjeveroistočne strane Marjana (1332), Šibenik (1467). U XIV. st. osnovan je leprozorij Duha Svetoga u Zadru, koji je 1426. znatno proširen te je mogao primiti 200 bolesnika. Imao je 22 ćelije povezane u jedinstveni sklop. Za sjevernu hrvatsku bili su značajni leprozoriji u Oborovu i Čazmi (XIII. st.) te sv. Petra u Zagrebu (1433). Posljednji leprozorij (Gubava kuća) podignut je 1905. u predjelu Pavlovača kraj Metkovića u doba kada lepra više nije bila prioritetna opasnost za domaće stanovništvo. Djelovao je do 1925. kada je zbog maloga broja oboljelih bio zatvoren, a ostatak bolesnika prebačen u Sarajevo.

Kako se pobol od lepre tijekom XV. st. smanjivao, te su ustanove zatvarane ili pretvarane u lazarete za izolaciju kužnih i sifilitičnih bolesnika, ili samo za karantenu. Lazareti su se podizali duž cijele naše obale. Organizirana obrana od epidemije kuge u Dubrovniku počela je 1377., kada je uvedena obvezna izolacija robe, životinja i ljudi koji su pristizali iz zaraženih područja. Odredba je nalagala da svi putnici iz kužnih krajeva trebaju provesti mjesec dana u karanteni, u Cavtatu ili na otoku Mrkanu, što se smatra prvom karantenskom odredbom u svijetu. Poslije su na popis karantenskih otoka dodani i Bobara, Supetar i Mljet, a 1430-ih započela je organizacija izgradnje lazareta (Danče 1457., Lokrum 1635., Ploče 1642). Odredbom je odlučeno da se u karanteni (francuski quarantaine: četrdesetak) boravi 40 dana. Odluka o zabrani ulaska u Dubrovnik odnosila se i na domaće i na strance, a nitko od Dubrovčana nije mogao dolaziti na otoke, donositi zatvorenima hranu niti posjećivati ih. Početkom XV. st. izgrađen je lazaret u Šibeniku (srušen 1925), u Tisnom 1654., dok je u Rijeci djelovao 1722–25 (prenamijenjen u XX. st.). Prvi lazaret u Zadru nalazio se na otočiću sv. Klimenta u uvali Bregdetti u zadarskoj četvrti Arbanasi; pretpostavlja se da je sagrađen tijekom najveće epidemije kuge sredinom XIV. st. Drugi lazaret u Zadru podignut je 1465. kraj crkve sv. Ivana evanđelista, izvan grada. Treći, lazaret sv. Luke u zadarskom predgrađu Petrići iznad Brodarice spominje se 1567. i 1604. U doba kuge 1630. otvoren je lazaret na otočiću Ošljaku te je dugo vremena otočić nosio ime Lazaret. Kao lazaret služio je i franjevački samostan na otoku Galovcu. Tijekom tri stoljeća Zadar je sukcesivno podigao osam lazareta za kugu, od kojih su neki služili za izolaciju bolesnika, a drugi za karantenu trgovaca koji su dolazili brodovima iz zaraženih krajeva. Splitski lazaret građen je u više faza. Prva faza gradnje završena je 1590., dok je službeno otvoren 1592; u XVII. st. dograđivan je u dva navrata, čime je postao jednim od najopremljenijih onodobnih europskih lazareta. Provodio je svoju namjenu do kraja XVIII. st., oštećen je u savezničkom bombardiranju Splita 1943. te je 1945. donesena odluka o njegovu rušenju.













Sanitarni kordoni XVIII. st. – kontumci, rašteli, čardaci, stražarnice

U doba prodora Osmanlija na europska područja, usprkos razmjerno visokim sanitarnim standardima u vidu izgradnje kupališta (hamam) i vodovoda (→ islamsko graditeljstvo), ta su područja bila izvorišta zaraza. Epidemija kuge koja je u XVIII. st. zahvatila čitavu Habsburški Monarhiju potaknula je kralja Josipa I. da osnuje Dvorsko zdravstveno vijeće (1710–11). Time je započela organizacija sanitarnoga kordona, koji je fizički trebao odijeliti zaražena područja od nezaraženih. Prva linija sanitarnoga kordona bila je državna granica Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije. Tako je Vojna krajina, kao zasebna vojno-obrambena institucija od XVI. st., ujedno postala i brana od epidemija koje su harale Osmanskim Carstvom. Kao mjera preventivne zaštite u prvoj polovici XVIII. st. osnovane su regionalne sanitarne komisije u Osijeku i Karlovcu; nakon što je 1756. osnovana sanitarna komisija u Banskoj Hrvatskoj, stvorena je mreža hrvatskih sanitarnih komisija od Zemuna do Senja. Ujedno su se oko 1740. počele javljati prve granične kontrolne sanitarne stanice i mjesta – kontumci u kojima se provodila izolacija osoba, pohranjivala roba i obavljala njezina dezinfekcija, rašteli u kojima se trgovalo dezinficiranom robom bez izravnog doticaja prodavatelja i prodavača uz posredovanje nadzornika (dezinfektora) i čardaci (stražarnice) kao mjesta nadzora prometa. Svaka od komisija bila je zadužena za kontrolu kontumaca na području svoje jurisdikcije: Karlovačka komisija nadgledala je rad kontumaca u Slunju i Radanovcu, Zagrebačka je pod svojom jurisdikcijom imala kontumac u Kostajnici, a Slavonska komisija nadgledala je čak četiri kontumca – Staru Gradišku, Brod, Mitrovicu i Zemun. Godine 1770. najveći kontumci bili su u Kostajnici, Brodu, Zemunu i Slunju, a najprometniji rašteli Zavalje i Maljevac. U kontumcima su se u doba kuge i kolere ljudi, roba i stoka, ovisno o stupnju zaraze, zadržavali 10, 21 ili 42 dana. U raštelima se raskuživalo s pomoću dima, pranja u octu ili izlaganjem svježem zraku.

U mletačkoj Dalmaciji obrana od kuge karantenom u lazaretima bila je uspješna dok je granica s Omanskim Carstvom bila u neposrednoj blizini gradskih zidina, tako da je cesta s osmanskoga teritorija izravno vodila u lazaret (Dubrovnik) ili je prilaz s osmanskoga teritorija bio kratak i bilo ga je lako osigurati (Split). No nakon pomicanja granice u unutrašnjost u drugoj polovici XVII. st. i početkom XVIII. st., kako bi se spriječilo prenošenje kuge u Dalmaciju trgovinom iz Bosne i Hercegovine, Mlečani su bili primorani uspostaviti zaštitni sanitarni kordon, koji se protezao do granice s Dubrovačkom Republikom kraj Kleka i Neuma. Kordon se sastojao od niza gusto poredanih stražarnica. Potkraj mletačke vladavine na istočnoj obali Jadrana (1796) bilo je ukupno 297 stražarnica raspoređenih u pet područja: kninsko (74), imotsko (69), sinjsko (65), vrgoračko (41) i neretvansko (48). Mletački zdravstveni kordon zadržali su i Habsburgovci, nakon što su preuzeli upravu nad Dalmacijom. Kordon je produljen na teritorij bivše Dubrovačke Republike i Kotora, odnosno tzv. Mletačke Albanije. Reorganiziran je 1820–21. te raspoređen na 505 stražarskih položaja razdijeljenih u četiri okruga – zadarski, splitski, dubrovački i kotorski.

Razvoj bolnica i zdravstvenih zgrada od početka XIX. st. do kraja I. svj. rata

Tijekom XIX. st. mijenjali su se nazori o karanteni i raskužbi pa su karantensko-lazaretske institucije gubile značaj, a počele su se graditi bolničke zgrade utemeljene na suvremenim medicinskim spoznajama. Na našem području neki su stari hospitali pretvoreni u bolnice, dok su neke dotadašnje vojne bolnice pretvorene u civilne. Nove bolnice i sanatoriji gradili su se na rubnim dijelovima gradova radi čistog zraka i mirnog okoliša. Postupno se uvodilo razdvajanje bolesnika prema prirodi bolesti, što je dovelo do koncepta paviljonskih bolnica. Do kraja stoljeća većina naših većih gradova imala je bolnicu namijenjenu građanstvu, a mnoge od njih i danas predstavljaju jezgru postojećih suvremenih bolničkih kompleksa.

U Zagrebu je u bivšem jezuitskom vrtu na Harmici (ugao današnje Gajeve ulice, Ilice i Jelačićeva trga) 1794–1804. izgrađena Bolnica milosrdne braće (od 1918. Zakladna bolnica); 1831. dograđen joj je drugi kat pa je postala najveća bolnica u Hrvatskoj. Njezini su psihijatrijski pacijenti 1879. premješteni u novoosnovani Zavod za umobolne u Stenjevcu (od 2011. Klinika za psihijatriju Vrapče), bolnicu paviljonskoga tipa izgrađenu prema projektu → Kune Waidmanna; depandansa te bolnice u Jankomiru osamostalila se 1958 (danas Klinika za psihijatriju Sveti Ivan). Zgrade na Harmici srušene su 1931., kada je na njihovu mjestu počeo nicati poslovno-stambeni Zakladni blok, a veći dio bolnice preseljen je u prostore tadašnje Ortopedske bolnice na Svetom Duhu (izgrađena 1918; danas Klinička bolnica Sveti Duh). Prema projektu Ludwiga von Zettla izgrađena je 1856. na tadašnjem sajmištu Opća zemaljska bolnica (danas zgrada Rektorata i Pravnoga fakulteta na Trgu Republike Hrvatske), koja je trebala postati središnjom hrvatskom bolnicom, no osnovnoj je svrsi poslužila samo nakratko (1866–70). Od 1861. u prenamijenjenoj zgradi vojarne u Vlaškoj ulici iz 1833. graditelja Antuna Stiedla djelovala je vojna bolnica (osnovana 1731. u Novoj Vesi). Bolnica Sestara milosrdnica osnovana je 1846., a od 1894. djeluje u novoizgrađenom kompleksu zgrada paviljonskoga tipa u Vinogradskoj ulici (K. Waidmann), kao tada najveća i najsuvremenija bolnica u ovome dijelu Europe. Bolnica za kužne bolesti na Zelenom brijegu u Zagrebu (danas Klinika za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević) izgrađena je 1893.



















U Splitu je Civilna bolnica sv. Lazara sagrađena 1794. prema projektu splitskog graditelja Petra Kurira unutar sjevernoga gradskog bastiona Corner, a proširena je prema projektu Josipa Sladea 1872 (danas Galerija umjetnina Split). U Dalmaciji su u drugoj polovici XIX. st. suvremene bolničke zgrade izgrađene prema projektima K. Waidmanna: Zemaljska bolnica u Šibeniku (1883; osnovana 1807), Zadru (1886; osnovana 1804) i u Dubrovniku na Boninovu (1887; danas Sveučilište u Dubrovniku).

Bolnica Sv. Duha u Rijeci korijene vuče iz istoimenoga srednjovjekovnoga hospitala iz 1572., a 1835. smještena je u novu zgradu do 1932–33., kada je preseljena u zgradu bivše Mornaričke akademije. U Istri je osnovana vojna bolnica u Vodnjanu 1805., koja je djelovala do osnutka Mornaričke bolnice u Puli 1861. U Puli je na tradiciji hospitala koji je djelovao gotovo 400 godina tijekom vremena utemeljena i civilna gradska bolnica, koja je 1875. smještena u novoizgrađene prostore, a 1896. izgrađena je nova Gradska bolnica kao paviljonski bolnički kompleks na brdu Sv. Mihovila. U Vodnjanu je od 1888. djelovala i Zakladna bolnica Cecon (danas Centar za rehabilitaciju). Lječilišna bolnica u Rovinju, osnovana je 1886–88. kao klimatsko morsko lječilište (danas Bolnica za ortopedijsku kirurgiju i rehabilitaciju Primarius dr. Martin Horvat).













U Hrvatskoj i Slavoniji djelovale su potkraj XIX. st. 33 bolnice s 2939 kreveta, uglavnom u novoizgrađenim zgradama. Osim već spomenutih, bile su to zemaljske bolnice u Osijeku (1874; među najvećima i najsuvremenijima na našim područjima) i Pakracu (1896; osnovana 1760-ih u bivšem dvorcu baruna Trenka kao bolnica za stidne i kužne bolesti), gradske javne bolnice u Karlovcu na Dubovcu (1845; drugi kat dograđen 1884), Koprivnici (1875; osnovana 1869. iz dotadašnjeg hospitala, danas Dom zdravlja), Sisku (1896, graditelj Andrija Colussi), Varaždinu (1898; osnovana 1859., od 1866. javna opća bolnica), Slavonskom Brodu (1898), Vinkovcima (1857; osnovana 1831., danas Dom zdravlja), županijske bolnice u Petrinji (1789., izvorno vojna i civilna, danas Dom za odrasle osobe), Bjelovaru (1845; isprva vojna bolnica), Novoj Gradiški (1842; isprva pukovnijska bolnica), Ogulinu (1847; danas Dom zdravlja), Gospiću (1858), Glini (1874., nastala preuređenjem triju vojnokrajiških zgrada) i Dugoj Resi (1896; danas Specijalna bolnica za produženo liječenje), općinske bolnice u Vukovaru (1857; djeluje do 1924) i Velikoj Gorici (1896; danas Centar za odgoj i obrazovanje), privatne bolnice bez prava javnosti u Novom Marofu, Virovitici, Daruvaru, Belišću, Vrbanji, Đakovu, i dr.

Početkom XX. st. uređene su ili novoizgrađene zgrade bolnice u Virovitici (1902; osnovana 1841) te Sanatorij dr. Jakše Račića u Splitu (1904). U istom je razdoblju u području zdravstvene arhitekture značajan opus → Ignjata Fischera, prema čijim su nacrtima u Zagrebu izgrađeni Sanatorij dr. Roka Jokovića u Klaićevoj (1908–09; danas Klinika za dječje bolesti) kao ključno djelo hrvatske secesije, Zemaljsko rodilište u Petrovoj ulici (1920; osnovano 1877) te prijamna zgrada nerealizirane Zemaljske bolnice na Šalati (1908–10., s D. Sunkom; prenamijenjena u plemićki konvikt 1913., te anatomske zavode Medicinskoga fakulteta 1919). U Zagrebu je od 1909. djelovao sanatorij Brestovac za liječenje tuberkuloznih na Medvednici (s radom je prestao 1968) te od 1911. Domobranska bolnica na Kuniščaku, dok je početkom I. svj. rata u zgradi Obrtne škole na Kazališnom trgu 1914. otvorena Bolnica Crvenoga križa kao najopremljenija bolnica u Zagrebu (od 1916. u prostorima gradske građanske škole, 1918. preseljena kao Ortopedska bolnica u nedovršene zgrade gradske ubožnice na Sv. Duhu).

























Kupališta i lječilišta kao mjesta održavanja i podizanja zdravlja te rehabilitacije poznata su još iz rimskoga doba. Od kraja XVIII. st. i osobito u XIX. st. ta su mjesta prerasla u jaka zdravstvena i turistička odredišta. U Daruvarskim toplicama najstarija je Antunova kupka iz 1772., kada je i u Krapinskim Toplicama izgrađena prva kupelj – Dubrava, u Stubičkim Toplicama izgrađena je 1811. kupališna zgrada s bazenom – Maksimilijanova kupelj, moderno kupališno lječilište u Varaždinskim Toplicama djeluje od 1820., a u toplicama Lipik sredinom XIX. st. podignute su prve lječilišne zgrade. Od kraja XIX. st., osim toplica koje su se u to doba obnavljale i dograđivale, razvijala su se i morska kupališta zasnovana na talasoterapiji (Crikvenica, Novi Vinodolski, Kraljevica, Rab, Hvar, Dubrovnik, Lapad, Veli Lošinj, Opatija), te dječja klimatska lječilišta u Crikvenici i Makarskoj; jodno-sumporna kupališta podignuta su u Splitu (1903) i Mokošici (1905). Godine 1905. otvoreno je novo i hidroterapeutsko i elektroterapeutsko kupalište u Samoboru (osnovano 1889). Kneippovo lječilište osnovano je u Krapini 1903. te je djelovalo do 1930., kada je otvorena školska poliklinika.







Doba međuraća

Još potkraj XIX. st. i početkom XX. st. nagli razvoj medicine potaknuo je nove prostorne koncepcije bolnica, s tehnološkim blokom koji udomljuje prostorno koncentrirane dijagnostičke i terapijske sadržaje te dugačkim hodnicima i trijemovima koji povezuju pojedine bolničke odjele i zgrade dotadašnjih bolnica paviljonskoga tipa. Posljedica toga bile su nepreglednost i nefunkcionalnost bolničkih kompleksa, pa su se 1920-ih i 1930-ih u svijetu razvijali novi tipovi bolničkih zgrada kojima su se nastojali ukloniti nedostatci: monoblok (jedinstvena slobodnostojeća zgrada) i poliblok (više blokova povezanih u cjelinu). Takve tendencije u razdoblju međuraća bile su realizirane i u Hrvatskoj.

Nakon osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918) trebalo je urediti sanitet jer je zemlja bila opustošena, a bolesti je bilo mnogo. Broj liječnika bio je malen, a broj bolnica i ostalih zdravstvenih ustanova nije mogao zadovoljiti potrebe poraća. Važne je promjene u organizaciji zdravstva uveo Andrija Štampar, koji je 1919. imenovan načelnikom Ministarstva narodnoga zdravlja. Proveo je temeljitu reformu zdravstva, polazeći od socijalno-medicinskih načela organizacije zdravstvene službe; prvi u svijetu osmislio je institucionalni oblik primarne zdravstvene zaštite te je bio jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije (1948). Njegovom zaslugom bili su utemeljeni higijenski zavodi u Zagrebu i Splitu kao stožerne ustanove sustava, četiri doma narodnoga zdravlja (na području kotara provodili su zdravstveno prosvjećivanje, zaštitu trudnica i djece, unapređivali higijenske uvjete života, te samo djelomično liječili bolesnike) te 12 zdravstvenih stanica, 21 školska poliklinika, tri dispanzera za dojenčad, 11 dispanzera za tuberkulozne, 18 antiveneričnih ambulanti, 11 ambulanti za trahom, 32 antimalarične stanice, pet oporavilišta i lječilišta, 15 narodnih kupališta, devet bakterioloških i epidemioloških zavoda. Štampar je također utemeljio sestrinstvo kao struku te pokrenuo niz aktivnosti za njezino unapređenje; škola za sestre pomoćnice osnovana je 1921. u Zagrebu.

Među tim je ustanovama središnji bio Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja (danas Hrvatski zavod za javno zdravstvo) osnovan 1926. u Zagrebu objedinjenjem Kraljevskog zemaljskog zavoda za proizvadjanje cjepiva proti boginjam i Bolnice za kužne bolesti, Kraljevskog zemaljskog bakteriološko-higijenskog zavoda, Pasteurovog zavoda te Instituta za socijalnu medicinu. Novu zgradu Higijenskoga zavoda projektirali su → Juraj Denzler i → Mladen Kauzlarić (1925).













U razdoblju međuraća mnogi su se hrvatski arhitekti istaknuli projektima zdravstvenih zgrada. Tako je → Egon Steinmann projektirao Ortopedsku i Zubnu kliniku Medicinskoga fakulteta u Zagrebu na Šalati (1928; danas Klinika za ortopediju KBC-a Zagreb), → Zlatko Neumann kirurški i gospodarski paviljon Banovinske bolnice u Novoj Gradiški (1929. i 1930), → Lavoslav Horvat Banovinsku bolnicu u Splitu (idejni projekt 1930; realiziran samo kirurški paviljon 1936–40., danas dio KBC-a Split u Spinčićevoj 1 na Firulama), Neurološki odjel Banovinske bolnice u Šibeniku (1932–34), Banovinsku bolnicu u Biogradu na Moru (1932–34; poslije Bolnica za tuberkulozu kosti i zglobova, danas Specijalna bolnica za ortopediju), → Marijan Haberle i → Hinko Bauer 1938. Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu, → Vlado Antolić Gradsku ambulantu u Hirčevoj ulici u Zagrebu (1936), → Zoja Dumengjić paviljon Bolnice za zarazne bolesti u Zagrebu (1934), paviljone za tuberkulozu (1936) i za zarazne bolesti (1938) Opće bolnice u Varaždinu, dječje oporavilište u Šumetlici – Strmcu kraj Nove Gradiške (1936–40., sa S. Dumengjićem; danas Specijalna bolnica za psihijatriju i palijativnu skrb), Školu sestara pomoćnica i internat na Mlinarskoj cesti u Zagrebu (1938–41), Zavod za proizvodnju lijekova u Kalinovici kraj Zagreba (1939–45., sa S. Dumengjićem), → Bela Auer zgrade okružnih ureda za osiguranje radnika, tj. domove zdravlja u Dubrovniku (1938), Osijeku (1939., sa Z. Vrkljanom), i dr. U istom je razdoblju otvoren Merkurov sanatorij za interne bolesti na Florijanskom putu u Zagrebu (1930; danas KB Merkur u Zajčevoj) te Škola za zdravstvene pomoćnike (1931., danas Zdravstveno učilište Zagreb u Medvedgradskoj).













Ipak, međuratno je razdoblje u povijesti zdravstva i zdravstvene arhitekture obilježeno velikim projektom izgradnje nove Zakladne bolnice u Zagrebu. Nakon rušenja stare zgrade na Jelačićevu trgu 1931., provedenoga međunarodnog natječaja za izgradnju nove Zakladne bolnice na Šalati i propalih pregovora s Medicinskim fakultetom, odlučeno je da se nova bolnica izgradi na Rebru. Novu zgradu projektirao je → Stanko Kliska (1934–41., s A. Ulrichom, F. Gabrićem i I. Juranovićem; danas KBC Zagreb). Zbog ratnih teškoća nova je Zakladna bolnica otvorena tek 1942. Bolnica na Rebru izgrađena je prema tipološkom suvremenom obliku monobloka, ali je izostalo ujedinjavanje polikliničko-dijagnostičkih sadržaja. Uz bolnicu na Rebru, S. Kliska projektirao je i Dom Crvenoga križa u Ulici Crvenoga križa u Zagrebu (1936–37. i 1939–40), banovinske bolnice u Požegi (1930–36., danas Opća županijska bolnica), Sisku (1931–35., danas Opća bolnica Dr. Ivo Pedišić) i Glini (1931–35) te na Sušaku (1931–34., danas u sastavu KBC-a Rijeka), masivnu građevinu u stilu strogoga funkcionalizma s krovnom terasom i karakterističnoga T-tlocrta.













Tijekom II. svj. rata svi su odjeli u Zakladnoj bolnici i mnogim drugim bolnicama bili prilagođeni prihvatu ranjenika. Partizanski je pokret organizirao više nepokretnih i pokretnih bolnica. Među njima je najpoznatija partizanska bolnica na Petrovoj gori osnovana 1941., otkrivena i spaljena 1942., nakon čega je na području Pišin gaj počela izgradnja Centralne partizanske bolnice, uz koju je izgrađeno 12 zemunica za sklanjanje ranjenih i bolesnih u slučaju novih napada. Konačni oblik dobila je 1944., kada je obuhvaćala više od 30 objekata, a osim kirurškog odjela postojao je i stomatološki. Potkraj rata Zakladna bolnica na Rebru potpala je pod vojnomedicinske ustanove JNA, nedugo potom dobila je status civilne bolnice i priključila se 1946. Medicinskome fakultetu u Zagrebu (samostalna je od 1963).

Razdoblje nakon II. svj. rata

Poslije II. svj. rata osposobljavale su se postojeće zdravstvene ustanove, pretežno bolnice. Dom zdravlja postao je organizacijski i građevni oblik za primarnu, djelomice i sekundarnu zdravstvenu zaštitu, a za primarnu i sekundarnu prevenciju osnovana je mreža sanitarno-epidemioloških stanica. Pojedine djelatnosti, osim opće medicine, formirale su se na osnovi dispanzerskoga tipa. U većim gradovima osnivale su se poliklinike, u kotarskim središtima zdravstvene stanice, a u većim radnim organizacijama industrijske ambulante, dok se u lječilištima provodila preventivna zdravstvena zaštita i specijalistička konzilijarna i bolnička rehabilitacija.

Za projektiranje zdravstvenih zgrada osnivani su specijalizirani projektantski uredi ili su se specijalizirali postojeći – AB 54, APB Dumengjić, APZ Plan, Zoinvest, Zavod za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta i dr. Velik broj projekata odnosi se na rekonstrukcije postojećih bolničkih zgrada, izgradnju novih paviljona unutar bolničkih kompleksa s ciljem da se, u skladu s tadašnjim svjetskim trendovima, velike paviljonske bolnice pretvore u monoblokovske bolnice. U projektima novih bolnica je od 1980-ih prisutan novi tehnološki pristup – klimatizirani, duboki prostori bez prirodnoga svjetla. Najčešći je koncept i dalje monoblok, u kojem se u donjem, širokom dijelu građevine smještaju polikliničko-dijagnostičko-terapijski sadržaji, a iznad su smješteni stacionarni blokovi.

I u tom je razdoblju nastavljen niz zapaženih ostvarenja hrvatske arhitekture zdravstvenih zgrada koje su projektirali eminentni arhitekti. Etablirana Z. Dumengjić nastavila je svoj opus projektima izgradnje ili dogradnje Bolnice za tuberkulozu kosti i zglobova u Biogradu na Moru (1946) i za tuberkulozu pluća u Novom Marofu (1948), Dječjeg odmarališta Vladimir Nazor u Crikvenici (1948; danas Hostel Stoimena), opće bolnice na Firulama u Splitu (1954–76) i u Ogulinu (1975), zgrada medicinskih centara u Sisku (1953), Koprivnici (1960., 1975) i Karlovcu (1961–77), domova zdravlja u zagrebačkim općinama Črnomerec na Prilazu baruna Filipovića (1953), Trnje u Krugama (1953) i Medveščak u Laginjinoj (1960) te u Pločama, Kutini (1953) i Omišu (1958), Zavoda za rehabilitaciju u Božidarevićevoj 11 (1953), dijela kompleksa Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba na Mirogojskoj cesti 16 (1954; danas Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar), Centra za ginekološki karcinom u Petrovoj 13 (1962) u Zagrebu, Medicinskoga centra i tuberkuloznog paviljona (1961–69; danas Opća Bolnica Karlovac) te Srednje medicinske škole (1975) u Karlovcu.













Stanko Kliska se nakon II. svj. rata potpuno posvetio arhitekturi zdravstvenih zgrada, te je izvan Hrvatske realizirao zgradu Instituta Medicinskoga fakulteta (1946–47) i kirurški odjel kliničke bolnice u Skoplju (1948), Sanatorij Predsjedništva vlade u Beogradu (1947–49., 1955. adaptiran u bolnicu za dječju paralizu), bolnicu za dječju tuberkulozu kostiju u Kalištima na Ohridskom jezeru (1953–55), opće bolnice u Zenici (1954–59) i Tuzli (1956–62), i dr.

Arhitekt → Vladimir Turina autor je antologijske realizacije projekta Centra za zaštitu majke i djeteta u Klaićevoj 16 u Zagrebu (1956–57; danas u sastavu Klinike za dječje bolesti), Peroslav Ilijić projektirao je Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba (1956) i Kirurški odjel Bolnice Dr. Mladen Stojanović (1956–57; danas KBC Sestre milosrdnice), Z. Neumann TBC paviljon iste bolnice (1957), → Antun Ulrich Vojnu bolnicu u Splitu (1958–65; danas KBC Split – Križine), → Ivo Geršić paviljone za liječenje tuberkuloze u sklopu bolnica u Novom Marofu (1949) i Šumetlici kraj Nove Gradiške (1951–56), polikliniku, kirurški i zarazni odjel, onkološki dispanzer, ekonomski blok i energetsku centralu bolnice u Slavonskom Brodu (1961–74), medicinske centre u Vinkovcima (1958–70., sa Ž. Žlofom) i Petrinji (1965., s F. Bihler), kirurški, ginekološki i patološki odjel i središnji laboratorij bolnice u Varaždinu (1965–78., s F. Bihler), zarazni i interni odjel Medicinskoga centra u Sisku (1972), dogradnju Središnjega instituta za tumore (1970., sa Ž. Žlofom; danas Klinika za tumore KBC-a Sestre milosrdnice), Ivan Plavić Medicinski centar u Čakovcu (1973) i Opću bolnicu Zadar (1973), → Mladen Vodička domove zdravlja u Samoboru (1965–80) i Labinu (1964–80), novu polikliniku Medicinskoga centra Šibenik (1975), zgradu Maternite u sklopu Medicinskoga centra Osijek (1982), te novo dvorišno krilo Klinike za dječje bolesti u Zagrebu (1985), a → Dražen Juračić i → Branko Kincl Dom zdravlja Centar u Runjaninovoj u Zagrebu (1983–88).

























U Zagrebu je 1979–88. izgrađena nova Vojna bolnica (danas KB Dubrava) prema projektu Štefana Kacina, Radisava Popovića, Jurija Princesa i Bogdana Spindlera, kapaciteta od 700 postelja, prema modificiranoj koncepciji monobloka sa širokim niskim građevinama za smještaj polikliničko-dijagnostičko-terapijskog dijela. Zgrada je prepoznatljiva po kompaktnim prefabriciranim pločama vanjskih i unutarnjih pregradnih zidova izvedenima u vojničkim bojama i prema specifičnom obliku prozora. Sveučilišna bolnica u Zagrebu (Blato), koju su projektirali Jurij Princes, Štefan Kacin i Bogdan Špindler iz slovenskog Biroa 71, trebala je na jednom mjestu pružati uvjete za opći i klinički medicinski rad, sveučilišnu nastavu, znanstvena istraživanja i rad referalnoga centra, odnosno obavljati sve bolničke djelatnosti uz popratne dijagnostičke i polikliničke sadržaje. Iako je gradnja, financirana iz javnoga samodoprinosa, započela 1985., bolnica nikad nije dovršena.













Razdoblje od hrvatskog osamostaljenja

Nakon osnutka neovisne Republike Hrvatske počele su se provoditi reforme zdravstvenoga sustava i zdravstvenoga osiguranja donošenjem novih zakona i pravnih akata. Zdravstvene ustanove mogu biti u državnome vlasništvu (klinike, kliničke bolnice, klinički bolnički centri i državni zdravstveni zavodi), u vlasništvu županija (domovi zdravlja, poliklinike, opće i specijalne bolnice, ljekarne, ustanove za hitnu medicinsku pomoć te za zdravstvenu njegu u kući i županijski zavodi za javno zdravstvo) te u privatnome vlasništvu. U novim društvenim i gospodarskim okolnostima ubrzano se grade nove velike bolničke ustanove ili dograđuju postojeće. Tako su Ivan Plavić, Dina Rajković i Dina Plečaš-Zlatić projektirali Opću bolnicu Zabok i bolnicu hrvatskih veterana (2008), I. Plavić dogradnju Opće bolnice Zadar (2005), Josip Brezac novu zgradu Opće bolnice Pula (2000), Davor Katušić Ustanovu hitne medicinske pomoći u Zagrebu (2009), → Grozdan Knežević polikliniku Agram na raskrižju Slavonske avenije i Avenije Većeslava Holjevca (2004–06) u Zagrebu, Vjekoslav Ivanišević prenamjenu i adaptaciju Centra za novačenje Medicinskoga fakulteta u Splitu (1995) te nadogradnju i dogradnju zgrade Medicinskoga fakulteta (2004), kao i projekt cijeloga kompleksa fakulteta (2005), zgrade Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split (2005) i Zdravstvene škole u Splitu (2006), D. Juračić i Gordana Žaja zgradu Zavoda za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče (2012–18) u Zagrebu, Andrina Južnić i Jasna Benedik rekonstrukciju i dogradnju bolničke zgrade na Sušaku KBC-a Rijeka (2022), Josip Brezac rekonstrukciju i dogradnju Opće bolnice Pula (2003–13). U novije se doba ubrzano obnavlja, dograđuje i gradi niz zdravstvenih zgrada, napose onih u krajevima stradalima u potresima 2020., te se tako provodi postupna tranzicija k novim prostornim i organizacijskim konceptima.







Prema podatcima Ministarstva zdravstva danas u RH djeluju 22 opće (županijske) bolnice, pet kliničkih bolničkih centara, tri kliničke bolnice, pet klinika, 24 specijalne bolnice, tri lječilišta, 49 domova zdravlja, 21 županijski zavod za hitnu medicinu i 11 poliklinika. Zdravstvena zaštita ostvaruje se na primarnoj razini (liječnici obiteljske medicine i stomatolozi), na sekundarnoj (specijalističko-konzilijarna i bolnička zdravstvena zaštita) i tercijarnoj razini (najsloženiji oblici zdravstvene zaštite) te na razini zdravstvenih zavoda. Intenzivno se radi na uvođenju novih informatičkih tehnologija i dr., a usporedno s javnim, razvija se i privatni dio zdravstvenoga sustava.







arhitektonska kritika, istraživačka grana koja se posvećuje preciznoj deskripciji, analizi i valorizaciji arhitektonskoga ostvarenja u pogledu njegovih formalno-estetskih i konstruktivno-tehničkih aspekata te u pogledu njegova odgovora na aktualne društvene okolnosti.

Teorija i praksa međusobno se nadopunjuju. Zbog dinamike odnosa pojedinih disciplina, granice između područja djelovanja i metoda nije moguće definirati jednoznačno. Kritika se pojavljuje u različitim žanrovima (studija, polemički tekst, prikaz izložbe, esej, video, intervju, podcast i dr.), najčešće u ulozi medijalizacije arhitekture u javnosti, uz sudjelovanje ključnih aktera koji se pritom koriste specifičnim sredstvima. Arhitektonska kritika je predmet istraživanja kritike i povijesti arhitektonske kritike. Pitanje moći i utjecaja u specifičnim društvenim, političkim i kulturnim okolnostima, jedan je od najvećih izazova objektivnog prosuđivanja arhitektonske kritike.

Osnovni zadatak arhitektonske kritike jest prepoznati i afirmirati vrijednost ostvarenja, od ideja i koncepata do realizacija u proširenom polju arhitektonske kulture. Primjenjuju se različite metode. Deskriptivna metoda usmjerena je identificiranju karakteristika i međusobnih odnosa formalnih, konstruktivnih, estetskih, tehničkih i drugih aspekata. Interdisciplinarni pristupi težište stavljaju na tumačenje odnosa arhitekture prema širem kontekstu. Pritom je kriterij kvalitete određen konceptualnim, konstruktivnim i oblikovnim odlikama, ali i razinom kulturne koherentnosti.

Razdoblje od kraja XIX. st. do II. svjetskog rata

U afirmiranju arhitektonske kritike ključna je uloga časopisa, dnevnih novina i izložbi, odnosno novih medija i društvenih mreža, a njezini su početci istodobni pojavi umjetničke kritike kao fenomena moderniteta. Tema arhitekture u Hrvatskoj pojavila se u osvrtima na izložbe koji su se objavljivali u časopisima i dnevnom tisku. Za razliku od strukovnih glasila poput Vijesti društva inžinira i arhitekta, koje su pod različitim nazivima izlazile od 1878., gdje su prilozi bili namijenjeni stručnoj javnosti, časopisi i dnevni tisak donosili su znatno širi raspon tema koje su popularizirale arhitekturu u široj javnosti. Teme su dobile i primjerenu strukturu, od programatskih tekstova do feljtona u nastavcima koji su nerijetko bili poligoni za polemike, što upućuje na profiliranje arhitektonske kritike kao žanra. Da je kritika u posredovanju između sfere ideja i projekata s javnošću bila djelotvorna, potvrđuje i činjenica da su se kritikom osim arhitekata sve češće bavili povjesničari umjetnosti, umjetnički kritičari i novinari, od → Ise Kršnjavoga do Koste Strajnića, Antuna Gustava Matoša i Vladimira Lunačeka.

U populariziranju arhitekture posredovanjem arhitektonske kritike i publicistike specifična je bila pozicija arhitekta → Viktora Kovačića. Za razliku od disonantnih tonova koji su nerijetko pratili Kovačićevo djelovanje za života, u povodu njegove smrti 1924. u rezimiranju njegova opusa prevladava mišljenje o ključnoj ulozi programatskoga teksta Moderna arhitektura (1900). Također, Kovačićevo se djelovanje kritički razmatra primjenom usporedne analize s novim generacijama arhitekata. Karakterističan je primjer tekst Miroslava Krleže Slučaj arhitekta Iblera (Književna republika, 1924–25), gdje se o Ibleru i Kovačiću piše kao »žrtvama hrvatskog provincijalnog mentaliteta«, no koji su ipak pokazali potencijal suvremene arhitekture u generiranju društvenoga napretka.







Interakcije predstavnika različitih generacija u arhitektonskoj kritici razdoblja između dva svjetska rata u Hrvatskoj mogle bi se objasniti upravo supostojanjem protagonista različitih generacija koji su zastupali različita, povremeno konfliktna stajališta. U prilog tomu govori i institucionalizacija profesionalne scene u novoosnovanoj državi, na čelu s Udruženjem jugoslavenskih inženjera i arhitekata, koje je bilo organizirano po sekcijama, a već od 1919. djelovanje Udruženja dokumentiralo se u strukovnom glasilu Tehničkom listu.

U kontekstu internacionalizacije europske avangarde, časopisi su početkom 1920-ih uspostavili nove modele medijalizacije kulturnih praksi. Posredovanjem vizualnoga i tekstualnog materijala, tzv. mali časopisi razmjenjivali su ideje, informacije i ideologije, tvoreći čvrsto povezanu transdisciplinarnu mrežu suradnika, a time i čitalačke publike. Koncepti i metodologije djelovanja ključnih pojava u europskoj avangardi su posredovanjem časopisa, novina i revija postali globalni fenomeni. Pišući 1922. u časopisu Zenitu o »novoj« arhitekturi Zagreba i Beograda, Ljubomir Micić oštro je zamjerio da nije u duhu novoga doba. Istaknuo je jedino V. Kovačića, posebice njegovu crkvu sv. Blaža u Zagrebu kao primjer primjene kubističkih načela u arhitekturi. Među odjecima avangardnih strujanja bio je i časopis Naša epoha (1926), gdje je → Egon Steinmann u prikazu Savremeni izraz arhitekture izrazito negativno pisao o lokalnoj sredini, navodeći da su nove četvrti u Zagrebu i Beogradu dokument strahovite mizerije naših urbanih prilika i posljedica neobaviještenosti društva o globalnim transformacijama.







Osim u strukovnim glasilima Građevinskom vjesniku, Tehničkom listu, Tehničkom vjesniku i Arhitekturi, arhitektura je bila zastupljena i u časopisima za kulturu Hrvatskoj reviji, Književniku, Književnoj republici, Pečatu, i dr. Profiliranju arhitektonske kritike kao žanra pridonosila je intelektualna klima otvorena razmjenama mišljenja i polemikama, te edukativni model nastave na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4), gdje je uspostavljen kontinuitet teorijskoga i kritičkog promišljanja arhitekture. Popularizaciji arhitekture u široj javnosti znatno je od sredine 1920-ih pridonijela ilustrirana revija Svijet, koja je imala velik utjecaj na urbanu kulturu. U Svijetu je 1930. pod naslovom Futurističke osnove objavljen prikaz natječaja za Zakladni blok u Zagrebu, najpotpuniji izvor podataka o jednom od najvećih arhitektonsko-urbanističkih događaja međuratnoga razdoblja u tadašnjoj državi.







Činjenica da je izložba natječajnih radova u izložbenom prostoru Salona Ullrich bila produljena zbog interesa, te da se u povodu natječaja vodila u dnevnom tisku žestoka polemika, svjedoči o utjecaju kritike na senzibiliziranje javnosti za aktualna pitanja arhitekture. Navedeni primjer nije bio izolirani slučaj. Kronologija arhitektonskih izložbi održanih u Zagrebu od 1928. do kraja 1930-ih potvrđuje intenzivnu aktivnost od izložbi u povodu natječaja, preglednih izložbi čehoslovačke (1928), njemačke (1931) i francuske arhitekture (1834), te strukovnih udruženja. Posljedično je u prikazima izložbi uspostavljen novi žanr pisanja o suvremenoj arhitekturi, s težištem na pitanja društvenoga angažmana arhitekture i arhitekata, odnos staroga i novoga, odnosno tradicionalističkog pristupa i modernog (novog) građenja kao simbol demokratizacije društva, te udio nove generacije arhitekata u tim procesima.

Vrhunac u javnoj recepciji društveno angažirane arhitekture bilo je sudjelovanje arhitekata u aktivnostima → Udruženja umjetnika Zemlja, pri čemu su problemske izložbe na temu stambenih prilika uspostavile nove načine izrazito kritički angažiranoga aktivizma. Njegovi su akteri bili arhitekti, sredstva mediji lijevo orijentiranih časopisa za kulturu, a polje djelovanja bilo je usmjereno široj javnosti, s ciljem osvješćivanja tema koje se izvan sfere intelektualnoga i kritičkoga djelovanja nisu mogle realizirati.

Arhitektonskom kritikom kao vidom osobnog istupanja u javnosti, odnosno programatskog djelovanja intenzivno su se osim → Stjepana Planića, bavili Bogdan Rajakovac i → Ernest Weissmann. Istodobno se u arhitektonskoj publicistici osim prije ustanovljenih žanrova pojavio novi, koji je objedinjavao koncept teorijske i kritičke literature. Ogledni je primjer tog hibridnog modela knjiga-zbornik Problemi savremene arhitekture ili Treba progres graditeljstva znati (1932) koncipirana kao programatski katalog novoga građenja koji je najavio žarišne točke sučeljavanja zagovornika društvene modernizacije podrazumijevajući demokratizaciju, nasuprot onima koji su s tim idejama bili u sukobu interesa.









Najznačajniji doprinos standardiziranju govora i pisma o arhitekturi i urbanizmu je pojava časopisa Arhitektura, specijaliziranog mjesečnika koji je osim suvremene arhitekture uključivao i vizualnu te primijenjenu umjetnost (1931–34). S redakcijskim odborima u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani časopis je donosio prikaze aktualnih tema s područja cijele Jugoslavije, s ciljem afirmiranja suvremenih pojava na međunarodnoj sceni. Ističu se problemski, kritičko-teorijski prilozi Marka Vidakovića te kritički tekst Koste Strajnića Savremena arhitektura Jugoslovena (1932). Za kontinuitet arhitektonske teorije i kritike značajan je prilog → Petra Knolla Ideologija moderne arhitekture (1933), u kojem se modernu arhitekturu razmatralo kao apstraktnu, nadstilsku kulturnu tvorevinu.







Transferi i umrežavanja arhitektonske kulture intenzivirali su se početkom 1930-ih. Francuski magazin L’architecture d’aujourd’hui pohvalno je pisao o časopisima Građevinskom vjesniku i Arhitekturi, a dopisnici za Jugoslaviju bili su Lubomir Ilić (Illitch) od 1932. i Stjepan Planić (od 1933). Potkraj 1930-ih pojavili su se prvi pokušaji sinteznih prikaza arhitekture. Među njima je središnju poziciju imala izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti (od 1888. do 1938), u okviru koje je arhitektura bila predstavljena kao integralni dio umjetničke produkcije. U vezi s koncepcijom došlo je do kritičkoga odmaka i polarizacije na arhitektonskoj sceni. Izbor i katalog izložbe, objavljen kao temat Građevinskog vjesnika koncipirao je → Vladimir Potočnjak. Time je moderna hrvatska arhitektura dobila prvi retrospektivni osvrt i pokušaj kritičkoga historiziranja. U djelu Hrvatska domovina (1943) Tihomil Stahuljak autor je kritičkoga prikaza hrvatske arhitekture XX. st. Ondje je istaknuo »Račićevog suvremenika« V. Kovačića, čiju je revolucionarnost vidio više kao rezultat okolnosti u kojima je djelovao nego kao posljedicu autorovih subjektivnih predispozicija, te je donio tezu o kontinuitetu tradicije moderniteta od Kovačića do generacije arhitekata koja se afirmirala u drugoj polovici 1920-ih.

Razdoblje od kraja II. svjetskog rata do danas

Nakon 1945. arhitektonska kritika formulirala je osnove ideološkog pragmatizma radi afirmiranja nove arhitekture za socijalističko društvo. Osim programatskih tekstova u časopisima Republici (od 1945) i → Arhitekturi (od 1947), kritika u dnevnim novinama (Vjesnik, Narodni list) afirmirala je arhitekturu kao aktualnu društveno relevantnu činjenicu. Za promjenu paradigme oko 1950. karakteristična je angažirana arhitektonska kritika → Nevena Šegvića. Analogno likovnoj i književnoj kritici, arhitektonska kritika odmaknula se od socijalističkoga realizma i redefinirala modernističke vrijednosti. Koncept sinteze umjetnosti, arhitekture i dizajna postao je temeljno načelo kritičkoga i teorijskoga diskursa, s osloncem na transfere i umrežavanja na globalnoj sceni posredovanjem izložbi, predavanja, prijevoda i kritike. Za transformaciju udjela časopisa u polju kulture koji je započeo 1950-ih, karakteristična je usporedba Arhitekture i → Čovjeka i prostora. Prvi je početkom 1950-ih od instrumenta državne politike u arhitekturi i urbanizmu postao visokoestetizirano glasilo modernizma. Čovjek i prostor pokrenut 1954. u nakladi Saveza arhitekata Hrvatske drastično je promijenio ustaljene obrasce arhitektonske kritike i postao prvim primjerom preuzimanja formata dnevnih novina u stručnom časopisu. Iako specijaliziran za arhitekturu i urbanizam, časopis je sustavno pratio aktualna zbivanja u širokom rasponu vizualne kulture i postao jednim od najpopularnijih medija te potaknuo pojavu novih aktera u medijskom prostoru arhitektonske kritike.







Časopis za umjetnost i kulturu 15 dana pokrenut 1957. također je imao iznimnu ulogu u popularizaciji moderne i suvremene arhitektonske kulture. Autori priloga bili su većinom mladi arhitekti i povjesničari umjetnosti koji su bili angažirani i u nastavi zagrebačkoga Radničkoga narodnog sveučilišta Moša Pijade (RANS). Sadržaj je uključivao tematske blokove u skladu s programom Centra za kulturu u RANS-u. Autori tekstova, Darko Venturini, → Andrija Mutnjaković, Radovan Ivančević, Kamilo Burger, → Fedor Kritovac i drugi, surađivali su na televiziji i radiju, održavali javna predavanja i organizirali izložbe, promičući intermedijalne pristupe arhitektonskoj kritici.

Znatan udio u afirmiranju nove arhitektonske kritike 1960-ih pripada tjedniku za umjetnička i društvena pitanja Telegram (1960–70; 1971–73). Među suradnicima su, osim afirmiranih autora, bili većinom mladi povjesničari umjetnosti i arhitekti, poput → Zdravka Bregovca, → Vjenceslava Richtera i → Vladimira Turine, te predstavnici mlađe generacije arhitekata koji su se profesionalno posvetili arhitektonskoj kritici: D. Venturini, F. Kritovac i dr. Njihovi su tekstovi bili podjednako važni zbog uspostavljanja standardiziranoga jezika arhitektonske kritike i teorijske utemeljenosti, kao i zbog doprinosa edukaciji i senzibiliziranju šire javnosti za suvremena zbivanja u lokalnoj sredini koja se analizirala usporedno s primjerima dobre prakse na međunarodnoj sceni. Istaknuto mjesto u procesima umrežavanja i razmjene ideja pripada časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi (1964–74). Karakterističan je primjer utjecaja Henrija Lefebvrea na arhitektonsku kritiku, teoriju i praksu u tekstovima Matka Maštrovića i osobito V. Richtera, tadašnjega dopisnika časopisa L’Architecture d’Aujourd’hui te Domus, koji je imao ulogu ključnoga aktera u transnacionalnim umrežavanjima arhitektonske kulture.

Daljnji iskorak u područje eksperimenta u arhitektonskoj kritici ostvario je potkraj 1960-ih → Radovan Delalle konceptom urbarhitekture kojim je nastojao redefinirati poziciju i značenje arhitekture u odnosu na urbani kontekst. Richterovu konceptu megagrada, definiranoga ponavljanjem istih shema, Delalle je suprotstavio urbarhitekturu »kritičkoga regionalizma« koja svaki put treba biti oblikovana drugačije, u skladu s mjestom, vremenom i ljudima za koje se gradi. Arhitekt → Vojteh Delfin još je radikalnije uveo sociološki aspekt u raspravu o gradu. Ističući nužnost novih rješenja za probleme otuđenja i slobodnoga vremena, pledirao je za novu sintezu ambijentalnih vrijednosti urbanih struktura. Poziciju angažirane arhitektonske »kritike na djelu« izrazito širokoga raspona interesa dosljedno je od 1960-ih do smrti 1985. zastupala → Antoaneta Pasinović, primjenjujući strukturalističke i semiološke modele tumačenja arhitekture kao stvaranja prostora, odnosno proizvodnje značenja. U kritičkom pozicioniranju arhitekture i urbanizma od 1966. značajan je udio izložbene manifestacije Zagrebačkoga salona, posebice sekcije Prijedlog koja je uvela aktivističke modele intervencija u prostoru (od 1971), premještajući polje kritičkoga djelovanja u javni prostor. Razdoblje 1970-ih bilo je obilježeno kontinuitetom arhitektonske kritike u strukovnim časopisima, pomičući težište interesa na aktualne i povijesne teme u skladu s tendencijama definiranja tradicije moderniteta kao odrednice hrvatskoga identiteta, dok su se početkom 1980-ih očitovali odjeci teorije postmodernizma i fenomenoloških tumačenja oblikovanja arhitektonikom (→ Nikola Polak).









Tranzicija 1990-ih utjecala je na redefiniranje tradicionalnih uloga arhitektonske kritike. Osim Arhitekture i Čovjeka i prostora koji su preuzeli koncepte monografskih i tematskih nakladničkih cjelina, važniji su časopis → Oris te razgranat program popularizacije arhitekture. Istodobno se arhitektonska kritika usmjeravala neposrednim oblicima komuniciranja, od novina za kulturu (Vijenac, Zarez) do javnih rasprava, televizijskih serijala, blogova uz zamjetne udjele hibridnih formata, kvazi-dokumentarizma i publicistike. Ta je praksa doživjela procvat u okolnostima krize institucionalne kritike 2000-ih, obilježene neutraliziranjem i gašenjem časopisa na koje se tradicionalno oslanjala. Vodeću ulogu preuzimaju inicijative na nezavisnoj kulturnoj sceni (Platforma 9.81), nevladine udruge i drugi oblici aktivističkih praksi, koji nastoje kritiku učiniti vidljivom u javnosti i uspostaviti participativne modele komuniciranja s ciljem pozitivnog utjecaja na politike odlučivanja o prostoru.







Zavorović, Franjo (Zavoreo; Frane, Frano, Franco, Francesco) (Venecija, 1752 – Zadar, 1822), vojni inženjer, kartograf, graditelj cesta te autor karata na području Dalmacije potkraj XVIII. st. i u prvoj polovici XIX. st.

Podrijetlom iz ugledne šibenske obitelji, stekao je visoku naobrazbu u građevinskoj struci te čin inženjerskoga satnika. Radio je kao inženjerski kapetan u službi Mletačke Republike, a nakon njezine propasti 1797. stupio je u austrijsku službu i postao glavni direktor javnih radova. Za prve austrijske uprave u Dalmaciji (1799−1805) izgradio je ceste od Zvonigrada do Knina te cestu Knin–Ostrovica–Benkovac–Zemunik. Najznačajnija su njegova inženjerska ostavština ceste Ostrovica–Skradin, te osobito Šibenik–Skradin, Knin–Drniš i Šibenik–Trogir izgrađene za francuske vladavine Dalmacijom (1806−14). Projektirao je i nacrt tornja za gradski sat te izradio nacrte za pregradnju kneževa dvora u Zadru. Umirovljen je 1818.

Kao kartograf ostavio je dubok trag i bogat opus donoseći prikaze Dalmacije. Suautor je topografske karte Dalmacije (Nuova carta topografica della provincia di Dalmazia, divisia ne suoi territori, 1787) koja obuhvaća širi pojas morske obale od Nina do Boke kotorske s jadranskim otocima. Bila je to prva veća tiskana karta Dalmacije iz druge polovice XVIII. st. i smatrala se najboljom javnom i službenom kartom Dalmacije sve do pada Mletačke Republike. Izradio je topografsku kartu mletačke strane južnoga Velebita od Trstenice do izvora rijeke Zrmanje, topografske karte Nina, Solina (1808), plan Šibenika (1798). Objavio je djelo Statistički zapisi o Dalmaciji (Memoria statistica sulla Dalmazia, 1821) u kojem donosi topografski opis Dalmacije, stanje kopnenih i pomorskih putova, poljodjelstva, stočarstva, ribarstva, trgovine, običaje stanovništva, i dr.







Turato, Idis (Rijeka, 10. I. 1965), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1991. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. disertacijom Arhitektura »gotovih elemenata« – projektiranje metodom slaganja i prilagođavanja ranije pripremljenih sklopova i fragmenata (mentori → M. Hržić i → D. Tušek). Od 1992. vodio je sa → Sašom Randićem arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a od 2009. djeluje samostalno. Od 2011. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2021. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegije Prakticiranje arhitekture, Radionica arhitektonskog projektiranja III i dr. Gostujući je profesor na arhitektonskim fakultetima u Beogradu, Splitu i Ljubljani. Godine 2020. s Martinom Mataijom i Dorom Sipinom osnovao je projektantski biro mataija x sipina x turato.

Za djelovanja s Randićem izradio je niz projekata, od javnih objekata do infrastrukturnih, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostvarenjima iz toga razdoblja ističu se: Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), Ekonomski fakultet (2000), višestambene zgrade u Marčeljevoj dragi (2001), nadogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Dvorana Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2008) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2006) i Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: sportska dvorana i trg u Krku (2013), obiteljske kuće Gumno u Risici (2014), Drvena kuća u Klimnu (2016), Bedrock u Brzecu (2018) – sve na Krku, obiteljska kuća Nest and Cave u Voloskom (2014), hotel Navis u Opatiji (2016), Plivalište Vukovar (2017) i hotel i vinarija Roxanich u Motovunu (2019).













Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010., a 2021. bio je kustos Hrvatskoga paviljona. Stručne članke i kritike objavljuje u periodici Oris, Čovjek i prostor, Prostor, Novi list, Jutarnji list, Vjesnik i dr. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009., 2013), »Vladimir Nazor« (2005) i »Drago Galić« (2012). Njegovi su projekti deset puta bili nominirani za nagradu »Mies Van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu.

Turkulin, Marijan (Zagreb, 26. X. 1939 – Zagreb, 17. III. 2021), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama javne, stambene i poslovne arhitekture.







Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bio je zaposlen u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je od 1976. bio glavni projektant Arhitektonskog ateliera 6. Od odlaska u mirovinu 1993. vodio je atelijer Arhitektura Marijan Turkulin. Među njegovim realiziranim projektima ističu se osnovne škole u Brestovcu Orehovečkom (1967., s K. Pučarom) i Čučerju (1969., s M. Peterčićem), stambene zgrade u Prečkom u Odakovoj ulici 1–7 (1978., s P. Vovkom), na uglu Ilice i Svetog Duha 2–10A (1982–83), u Jelkovcu u Pozajićoj 10–18 (2009., s A. Rosandić), transformatorska stanica na Ksaveru (1979., s P. Vovkom), zgrada poduzeća Chromos agro u Radničkoj cesti 173N (1985., s M. Tončić), Vatrogasna postaja Dubrava u Ulici Klin 19 (1984–86., sa S. Stipančićem), poslovne zgrade na uglu Vukovarske i Heinzelove (Chromosov toranj, 1976–89., s P. Vovkom) te Vukovarske i Miramarske ceste (1993), kao i na Savskoj cesti 32 (HOTO toranj; 2004), crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Velikogoričkoj 27 (1989., s M. Tončić) u Zagrebu, te poslovna zgrada Grawe u Ulici Ante Starčevića 45 u Dubrovniku (2005). Među hotelskim zgradama se osobito ističe Hotel Sheraton u Zagrebu (1986–95., s I. Kolbahom, S. Stipančićem, M. Tončić) te hotelsko-poslovna zgrada u sklopu KBC-a Zagreb u Kišpatićevoj 12 (2007). Bio je autor i suautor (s M. Peterčićem, D. Milićem, R. Tajderom, M. Tomčić, V. Penezićem, K. Roginom, D. Novoselcem, I. Muckom, S. Stipančićem, L. Tomeljak, I. Pitešom i dr.) mnogobrojnih visokoocijenjenih natječajnih radova.







Tušek, Božidar (Sunja, 16. XII. 1910 – Zagreb, 7. IX. 1998), arhitekt, zapažen po realizacijama u duhu konstruktivizma i naglašenog funkcionalizma.

Diplomirao je 1934. na Arhitektonsko-inžinjerskom otsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Isprva je radio u građevinskom poduzeću Ašera Kabilja u Zagrebu te u Centralnom higijenskom zavodu u Beogradu. Od 1938. do 1945. bio je zaposlen u Građevnom odjelu Gradskog poglavarstva Zagreba kao suradnik → Ivana Zemljaka, a potom u Ministarstvu građevina NRH. Od 1953. bio je projektant i voditelj Grupe L u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan, potom je nakratko radio u birou Novak-Tušek, koji je 1963. priključen → Arhitektonskom projektnom zavodu, gdje je vodio atelier T.







Projektirao je pretežno građevine javne namjene, u kojima se očituje težnja da plastične i vizualne elemente arhitektonske plohe podredi strogoj koncepciji volumena. Među realiziranim projektima se osobito ističu hotel International (1957–71), Filozofski fakultet (1962), Elektrotehnički fakultet (1965), poslovne zgrade Mašinoimpexa i Poljoopskrbe u Varšavskoj ulici 5–9 (1960. i 1966) i južna tribina stadiona Maksimir (1965–69), sve u Zagrebu. Osim toga, njegove realizacije obuhvaćaju i druge školske zgrade: tipske jednorazredne škole u Perjasici, Bruvnom i Bačkovici (1946), osnovne škole u Zagrebu (u Gundulićevoj, 1961; Strmoj ulici, 1963) i Sisku (1970), srednje škole u Zagrebu (Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, 1963–66), Sisku (Industrijsko-obrtnička škola, 1969) i Čakovcu (Ekonomska i trgovačka škola, 1961; Gimnazija Josipa Slavenskog, 1967); hotele: u Zagrebu (za samce Rade Končar u ulici Voltino 2, 1950), Karlovcu (Korana, 1960–64; danas srušen), Novoj Gradiški (Slaven, 1970); trgovačke centre u Zagrebu (na Tuškancu 1961., Bijeničkoj cesti s P. Vovkom 1961., u Volovčici, 1964); stambene zgrade u Zagrebu (kuća Tušek u Bosanskoj 42, višestambene zgrade na Svačićevu trgu 11 i u Ulici Crvenoga križa 24); objekte u sklopu industrijskih pogona i dr. Sam ili u suautorstvu osvojio je više visokih natječajnih nagrada, npr. za Zimsko plivalište Mladost u Zagrebu izgrađeno 1958 (s F. Bahovcem, V. Antolićem). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1978) i »Vladimir Nazor« (1981).













Šen, Edo (Schön, Edvard) (Zagreb, 10. III. 1877 – Zagreb, 16. VI. 1949) arhitekt, prvi djelatni profesor arhitekture na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu.

Diplomirao je 1900. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), gdje je nakon završetka studija do 1901. ostao raditi u atelijeru Maxa Fabianija i kao asistent profesora Karla Hinträgera na Tehničkoj visokoj školi. Vrativši se u Zagreb, radio je kao gradski inženjer u uredu Gradskog poglavarstva 1901–08., te kao profesor na Graditeljskoj školi 1908–19. Ovlašteni civilni arhitekt postao je 1908. Za redovitoga profesora na novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je uoči početka nastave 1919. te je imenovan za prvoga rektora škole (1919–20). Uz to, bio je i prorektor (1920–21), starješina Arhitektonskog odjela (1926–27., 1933–34., 1936–38), predstojnik Kabineta za osnivanje zgrada, odn. projektiranje građevina (1921–43) i predstojnik Stolice za graditeljstvo (1926–34). Na Školi, odn. Fakultetu predavao je kolegije Arhitektonski oblici, Arhitektura starog vijeka, Graditeljstvo I i II, Projektiranje gospodarskih, industrijskih i saobraćajnih zgrada, Projektiranje građevina. Umirovljen je 1943.

Kao praktični arhitekt izveo je više javnih i stambenih zgrada u Zagrebu. U ranom razdoblju projektirao je reprezentativne građevine u duhu historicizma. Među njima se ističu palača Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12 (1909–10), Dom Društva čovječnosti u Petrinjskoj 3 (1913–14), stambene i poslovne zgrade u Teslinoj 12 (1911–12), na uglu Boškovićeve 23 i Draškovićeve 38 (1913–14), u Boškovićevoj 7 (1913–16), Dalmatinskoj 12 (1917–18). Nakon I. svj. rata priklonio se suvremenim oblikovnim i prostornim rješenjima, koja obilježavaju stambene zgrade na uglu Ulice kneza Mislava 2–4 i Ulice kneza Borne 1 (1926) te Gundulićeve 7 i Varšavske (1927–28), u Gundulićevoj 34 (1931–32). U suradnji s → Milovanom Kovačevićem projektirao je stambene zgrade na Trgu žrtava fašizma 10–13 (1933) i u Križanićevoj 3 (1938), te osobito zapaženi kompleks Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj 26 (1937–40).













Bio je angažiran oko organizacije nastave i ustrojstva Tehničke visoke škole i njezina Arhitektonskog odjela te poboljšanja smještaja i radnih uvjeta studenata. Autor je monografije Arhitekt Viktor Kovačić (1927). Uz → Stjepana Podhorskog, → Viktora Kovačića i → Vjekoslava Bastla bio je suosnivač → Kluba hrvatskih arhitekata 1905., koji se smatra jednim od stupova hrvatskog moderniteta na početku XX. st., a kojim je predsjedao 1910–11. Od 1935. bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU).

Šatara, Antun (Janjina na Pelješcu, 29. IX. 1932 – Split, 18. II. 2024), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture na području srednje Dalmacije, posebice u Splitu.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, usavršavao se u arhitektonskom atelijeru Johannesa Hendrika Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu. Od 1959. do umirovljenja 1992. radio je u → Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu.







Autor je velikoga broja stambenih, poslovnih, školskih i turističkih objekata u srednjoj Dalmaciji. Među realizacijama u Splitu ističu se robna kuća Prima s kinodvoranom Central na Bulatovu trgu (1962–66; autor interijera robne kuće B. Bernardi), pet stambenih zgrada u bloku omeđenom Teslinom, Rendićevom i Jobovom ulicom (1967–68), dvije stambene zgrade na raskrižju Gupčeve i Pojišanske (1968–69), dva paviljona u sklopu hotela Split na Trsteniku (1968–69), zgrada Jadrantekstila u Hercegovačkoj (danas Hrvatske pošte, 1970), zgrada Jugoslavenskoga registra brodova u Mihanovićevoj (1979–80), stambeni kompleksi u Krležinoj i Paraćevoj (1978–79), Dubrovačkoj (1987–89), i dr. Izvan Splita realizirao je upravnu zgradu tvornice cementa Partizan u Kaštel Sućurcu (1961–62), Kotarski sud u Metkoviću (1962), robnu kuću Prima u Trogiru (1967–68), te niz hotelskih objekata na Hvaru i Korčuli, među kojima su hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969) u Jelsi, Adriatic u Vrboskoj (s P. Mudnićem, 1965–69), Delfin (1969), hotelsko naselje u uvali Mala Grčka (s I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) u Hvaru – sve na otoku Hvaru, te hotel Jadran u Veloj Luci na Korčuli (1966–68). Izveo je i više stambeno-poslovnih zgrada i stadion u Novom Travniku u BiH (1982–84). Sudjelovao je na izložbama Zagrebačkoga salona. Bavio se fotografijom i priredio više samostalnih izložbi. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Borbe (1966., 1986) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2017).







Šmit, Edvin (Osijek, 31. V. 1943 – Sveta Nedelja, 16. VIII. 2010), arhitekt, zapažen po inovativnim ostvarenjima stambene, javne, poslovne i industrijske arhitekture.

Diplomirao je 1968. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Do 1974. radio je kao projektant suradnik i samostalni projektant, a potom kao glavni projektant u projektantskom poduzeću Interinženjering. Bio je suosnivač zagrebačkog arhitektonskoga biroa Studio Arhing (1991), a potom osnivač arhitektonskoga biroa Arhing 2 (1992), koji je vodio samostalno od 1998. Među njegovim se zagrebačkim realizacijama osobito ističu južni ulaz Zagrebačkoga velesajma (1986–87) te Carinarnica na Zagrebačkome velesajmu kao jedno od najznačajnijih djela hrvatskoga dekonstruktivizma (1990), obje s Đivom Dražićem, a osim toga i dogradnja Ekonomskoga fakulteta (1985–87), te poslovne zgrade u Žajinoj 61 (1992–94) i na Radničkoj cesti – objekti A i C u sklopu Centra 2000 (2004–06., s Ivom Erdec). Izvan Zagreba izveo je obiteljsku kuću u Brezju kraj Samobora (1975–80), mlin i silos u Gornjem Dragancu kraj Čazme (1975) i u Odžacima (1976–78), ekonomsko dvorište Šarampov Donji u Ivanić-Gradu (1981–85) i sportsku dvoranu u Samoboru (2007). Autor je projekta preuređenja interijera stambeno-poslovne uglovnice na početku Jurišićeve ulice u Zagrebu (danas Hrvatska poštanska banka; 2000). Također je autor ili suautor (sa Ž. Mičetić, M. Šosteričem, I. Crnkovićem, Đ. Dražićem) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu 2012. i Osijeku 2013. Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba 1999–2000. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1972., 1985. i 1991), Borbe (1990) te »Viktor Kovačić« (1990).







Wienerberger d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline sa sjedištem u Karlovcu.







Preteča današnjega poduzeća bila je ciglana Ilovac – Prva karlovačka tvornica cementne robe, utornog crijepa i glinene robe koju su osnovali karlovački poduzetnici Bichler i Frohlich 1906. s tada modernom kružnom peći za proizvodnju → opeke i crijepa. Od 1909. djelatnost se proširila na trgovinu građevnim i rezanim drvom. Nakon I. svj. rata poduzeće je upalo u teškoće, 1924. prestalo je raditi, proizvodnja je obnovljena 1926., a od 1930. vlasništvo nad tvornicom preuzelo je poduzeće Dolensko d. d., industrija drva iz Slovenije. Kao posljedica ulaganja poduzeće je postalo jedna od najmodernijih ciglana u zemlji. Godišnji kapacitet iznosio je deset milijuna komada crijepa i šest milijuna komada opeke. Broj radnika kretao se oko 300. Na VI. međunarodnom sajmu u Solunu 1932. Ilovac je dobio zlatnu medalju za izvrsne proizvode koji su se u znatnim količinama izvozili u Grčku.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i s 245 radnika dodijeljeno na upravljanje Generalnoj direkciji za građevinarstvo u Zagrebu, te je 1947. spojeno s ciglanom Leonard Treppo osnovanom 1920. u Draganiću, sa sjedištem u Karlovcu. Osnovna je djelatnost poduzeća u sljedećem razdoblju bila proizvodnja opeke, crijepa, stropnih gredica, betonskih prefabrikata, panoa i elemenata za montažnu ugradnju, uporabne i ukrasne keramike, te eksploatacija, iskop i utovar gline i pijeska. Poslovanje je bilo organizirano u nekoliko sektora: proizvodni, opće-pravni, financijski, tehničko-razvojni i komercijalni. Radne jedinice proizvodnoga sektora bile su pogoni za proizvodnju opekarskih proizvoda, keramičke galanterije i prefabrikata, te radna jedinica pomoćne djelatnosti za transport, iskop gline, automehaničko i građevinsko održavanje te strojobravarska radionica. Nove proizvodne linije puštene su u pogon 1972. i 1974. čime se proizvodnja povećala za 58,7%, a 1981. je u odnosu na 1972. narasla dva puta. Nova tunelska peć puštena je u pogon 1982., te je sljedeće godine zabilježena najveća proizvodnja. Proizvodnja je 1989. iznosila 64 milijuna komada opeke i opečnih blokova, 5,6 milijuna komada crijepa i 606 000 m gredica.

Poduzeće je 1992. imalo 263 radnika. Proces pretvorbe pokrenut je 1993. kada je Ilovac imao jedan od pet najvećih proizvodnih kapaciteta u RH. Većinski vlasnik poduzeća 1996. postao je austrijski Wienerberger, osnovan u Beču 1819. U više od 200 godina poslovanja od lokalne tvornice opeke postao je globalni lider u proizvodnji građevnih materijala i infrastrukturnih rješenja. Najveći je proizvođač opeke na svijetu i tržišni lider krovnoga glinenog crijepa u Europi kao i betonskih ploča i opločnika u srednjoistočnoj Europi. Zapošljava više od 16 000 radnika i posjeduje gotovo 200 proizvodnih pogona u 30 zemalja diljem svijeta, najvećim dijelom u Europi, ali i Sjevernoj Americi i Indiji. Poduzeće je 2005. otvorilo obnovljen, moderniziran i robotiziran proizvodni pogon u Karlovcu, povećavši proizvodni kapacitet za 50% uz 20 različitih vrsta proizvoda. Od 2005. poduzeće eksploatira glinu na polju Rečica, jednome od najvećih ležišta u RH. Godišnja eksploatacija iznosi oko 320 000 t. Uz pogon u Karlovcu gdje se proizvode Porotherm opeke, u sastavu poduzeća rade i pogoni u Otoku Oštarijskom kraj Ogulina gdje se proizvode opločnici i betonska galanterija (Semmelrock Stein+Design), Đakovu gdje se proizvode Tondach krovni sustavi i Kukuljanovu gdje se proizvode plastične cijevi za visokogradnju i niskogradnju (Vargon). Od 2019. administrativni uredi nalaze se u Zagrebu, a poduzeće zapošljava oko 200 radnika.

Turkalj, Nikola (Cvitović kraj Slunja, 17. V. 1886 − Zagreb, 22. II. 1947), inženjer građevinarstva, graditelj dionica Ličke pruge.

Diplomirao je 1912. na Tehničkome sveučilištu u Budimpešti te se zaposlio u Dioničkom društvu za izgradnju Ličke željezničke pruge, na dionici Gračac–Knin, kao projektant željezničkih pruga. Od 1918. bio je voditelj Građevinskoga ravnateljstva ličkih željeznica, zatim je radio kao samostalni ovlašteni inženjer i nadinženjer na uskotračnoj pruzi Vardište–Užice, na gradnji šumskih željeznica u Slavoniji, a obavljao je i načelničke dužnosti kao željeznički stručnjak u Subotici, Beogradu i u Poljskoj. Na željeznici je nastavio raditi do smrti 1947., koja ga je zatekla na radnome mjestu u Željezničkoj upravi u Zagrebu. Sudjelovao je u projektiranju Novog željezničkog (Zelenog ili Hendrixova) mosta preko rijeke Save u Zagrebu (1939), tzv. triangla željezničke pruge između Glavnoga i Zapadnoga kolodvora s pripadnim nadvožnjacima (1929; arhitekti Juraj Denzler i Mladen Kauzlarić). Objavio je niz stručnih članaka o Ličkoj željezničkoj pruzi i željezničkoj problematici. Kada su pri izgradnji Ličke pruge 1913. otkrivene špilje 4 km jugoistočno od Gračaca, danas poznate kao Cerovačke pećine, Turkalj je osigurao ulaz u njih i pokrenuo njihovu stručnu valorizaciju. Najveće su nalazište špiljskoga medvjeda u Hrvatskoj, najveći hrvatski špiljski kompleks i poseban geomorfološki rezervat. Na ulaznome dijelu Donje špilje postavljena je 1989. ploča s natpisom Turkaljeva pećina. Na Željezničkom kolodvoru u Gračacu postavljeno mu je 1996. spomen-poprsje.

Šavor, Zlatko (Zagreb, 24. XII. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.

Diplomirao je 1969. te doktorirao 2005. disertacijom Novi doprinosi razvitku lučnih mostova (mentor → J. Radić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija radio je u Inženjerskom projektnom birou u Zagrebu (1969−91). Od 1991. bio je zaposlen u Zavodu za konstrukcije → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, od 2009. kao izvanredni profesor; predstojnik Zavoda bio je 2007–12. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Metalni mostovi, Masivni mostovi, Mostovi, Visoke građevine, Specijalne inženjerske građevine, Konstrukcije, Veliki mostovi, Djelovanje na mostove, Građenje mostova, i dr. Na Arhitektonskome fakultetu predavao je od 2003. kolegij Inženjerske konstrukcije.

Znanstveno i stručno bavio se projektiranjem masivnih, čeličnih i spregnutih mostova. U suradnji s ocem → Krešimirom Šavorom sudjelovao je u projektima željezničkog mosta preko Drave kraj Botova (1964), mosta Bistrina južno od Neuma (1965), mosta preko Kupe u Sisku (1973), čeličnog mosta preko Drave kraj Donjeg Miholjca (1974) te mostova preko Rijeke dubrovačke i Rječine u Rijeci (1984). Bio je glavni projektant mosta dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke nakon ponovnog pokretanja radova 1999., Južnog mosta Rječina (2009) i mosta preko Mirne u Istri. Surađivao je na projektima Masleničkog mosta za autocestu A1 (1996), rekonstrukcije Paškog mosta (2000), mosta preko Drave kraj Belišća (2002), visećeg mosta preko Save u Martinskoj Vesi (2002), mosta za autocestu preko Krke kraj Skradina (2004), rekonstrukcije mosta preko Save kraj Jasenovca (2005) te obnove antenskog stupa na Srđu iznad Dubrovnika (1995). Surađivao je u priručnicima Betonske konstrukcije (2006), Zidane konstrukcije (2007) te je suautor udžbenika Metalni mostovi (1998).







Šavor, Krešimir (Sarajevo, 13. III. 1916 – Zagreb, 30. V. 2008), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.

Diplomirao je 1939. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Direkciji, odn. Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu, nakon II. svj. rata na željezničkoj pruzi Šamac−Sarajevo gdje je projektirao tri i vodio gradnju dvaju mostova preko rijeke Bosne, od kraja 1940-ih u Željezničkom projektnom birou, a od 1966. do umirovljenja 1983. u → Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu. U svom je stručnom djelovanju najviše projektirao čelične i betonske → mostove, među prvima u nas rabio prednapeti beton pri njihovu izvođenju, te sudjelovao kao savjetnik u više projekata mostogradnje. Najvažniji njegovi projekti bili su željeznički mostovi preko Drave kraj Botova (1964) i Save u Jasenovcu (1968), cestovni mostovi preko uvale Bistrina kraj Slanoga (danas Most hrvatskih branitelja, 1965), preko Kupe u Sisku (1973), most Ždrelac između Ugljana i Pašmana (1971), preko Drave kraj Donjeg Miholjca (1974) i most Rječina (1984). Bavio se i drugim složenim konstrukcijama među kojima se ističe betonski radiotelevizijski toranj na vrhu Medvednice (1976), jedini izgrađen u tom materijalu u Hrvatskoj. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.







Uhlik, Vinko (Beograd, 21. V. 1933), arhitekt, urbanist i akademski slikar.

Diplomirao je 1957. na Akademiji likovnih umjetnosti (klasa O. Postružnika) te 1965. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1958. do 1961. se profesionalno bavio slikarstvom. U Zagrebu je od 1961. bio zaposlen u poduzeću → Jugomont, od 1966. u arhitektonsko-urbanističkom birou Projektant, od 1967. radio je u Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu, a od 1969. i povratka u Zagreb ponovno u birou Projektant. Od 1984. radio je na Agronomskome fakultetu u Zagrebu kao savjetnik za razvoj; umirovljen je 1994. Sudjelovao je u izradbi i bio koautor realiziranih projekata tipskih stambenih zgrada u Zagrebu (1964., Zapruđe), osnovnih škola (1964–69., Borongaj, Utrina, Siget, Velika Gorica), dječjih vrtića (1965–67., Borongaj, Trnsko, Zapruđe), autobusnog kolodvora i robne kuće u Slavonskom Brodu (1967), poslovno-stambene zgrade na Prilazu Vladislava Brajkovića 10–14 u zagrebačkom Sigetu (1977–81). Radio je i na detaljnim urbanističkim planovima gradskih četvrti i nagrađenim arhitektonsko-urbanističkim projektima u Zagrebu, Splitu i drugdje, te na projekt u Južni Jadran. Kao slikar, snažnim koloritom slika krajolike, mrtve prirode, portrete i marine. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo iz područja arhitekture i urbanizma (2020).







Uglešić, Ante (Božava na Dugom otoku, 3. IX. 1946), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonsko-urbanističkome fakultetu u Sarajevu. Godine 1971–76. radio je u Zavodu za urbanizam i komunalnu djelatnost grada Zadra, potom 1976–91. u projektantskom birou Donat, a od 1991. vodi vlastiti projektantski biro Forum u Zadru.













U projektiranju poslovne, stambene, ugostiteljske i industrijske arhitekture uspješno povezuje lokalnu graditeljsku tradiciju s novim arhitektonsko-urbanističkim rješenjima. Glavna se njegova ostvarenja nalaze u Zadru: višestambena zgrada na Putu Petrića (1980–81), kompleks Marine Zadar (1982–84), poslovna zgrada Tankerkomerca (1985–86), ulaz (1988., sa S. Jusup Malik) i plažni objekt (1989) kupališta Borik te centar za otkup i distribuciju ribe u luci Gaženica (1988–92). Uredio je interijer poslovnice nekadašnje Dalmatinske banke na Trgu sv. Stošije u Zadru (1995., sa S. Jusup Malik i V. Rakvin; danas prenamijenjen). Jasnim i racionalnim rješenjima oblikovao je javne prostore povijesnih jezgri Zadra (Ulica Šimuna Kožičića Benje – Cardo maximus, 1996. i 1998, s M. Rančić i S. Jusup Malik; Poljana pape Ivana Pavla II., 2010) i Biograda na moru (Trg Brce, 2009). Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (1983), Zagrebačkoga salona (2000), te međunarodne graditeljske nagrade Cemex (2011).



















prapovijesno graditeljstvo, umijeće građenja nastambi i naselja te organizacije životnog prostora u najstarijim razdobljima čovjekove evolucije, prije pojave pisma. Prapovijest je u različitim područjima svijeta nejednako trajala pa najraniji zapisi klinastim pismom i hijeroglifima na Bliskom istoku datiraju iz IV. tisućljeća pr. Kr., no ponegdje se i danas otkrivaju izolirana plemena na predcivilizacijskom stupnju razvoja. U Hrvatskoj je do dodira ilirskih i drugih domicilnih zajednica s pisanim kulturnim utjecajima došlo oko 400. pr. Kr., početkom grčke urbane kolonizacije Jadrana (razdoblje protohistorije), a daljnje širenje pisma i prvih povijesnih izvora u dubinu današnjih hrvatskih područja potrajalo je do pune uspostave rimske vlasti u sjevernom Iliriku (početak I. st.), kada su naši prostori konačno izašli iz prapovijesti.

Prapovijesna naselja i arhitektura u Hrvatskoj

Iako najstariji tragovi života pračovjeka u špiljama na tlu Hrvatske datiraju od predašelejenskoga kulturnog sloja donjega paleolitika (kameni artefakt iz špilje Šandalja I kraj Pule, moguće stariji od 800 000 godina), prve građene nastambe i naselja pripadaju ranoneolitičkoj starčevačkoj kulturi, što znači da su najstariji primjeri arhitekture u Hrvatskoj nastali prije približno 8300 godina.

Špiljska staništa

Duga razdoblja paleolitika i mezolitika obilježena su predurbanim formacijama ljudskih prebivališta bez gradnji, kada su populacije lovaca i sakupljača zakloništa nalazila u prilagođenim prirodnim špiljama ili na otvorenome. U Hrvatskoj je identificirano više od 30 nastanjenih špilja (u četiri su nađeni osteološki ostatci pračovjeka) korištenih tijekom starijega kamenog doba, među kojima su najstarija neandertalska staništa musterijenske kulture špilja Vindija kraj Donje Voće (tragovi naseljenja prije približno 200 000 godina) i Hušnjakovo u Krapini (prije približno 130 000 godina); važne su i špilje Veternica iznad Zagreba, Šandalja II kraj Pule, Bukovac kraj Lokava, Pupićina i Vešanska peć iznad Vranjske drage u Istri, Mujina pećina kraj Kaštela, Kopačina na Braču, i dr. Neke su špilje korištene i tijekom mlađih prapovijesnih razdoblja, čak i do srednjega vijeka (Romualdova pećina iznad Limskog kanala), stvarajući u unutrašnjosti debele kulturne nanose (npr. u Veloj spili na Korčuli stratigrafija slojeva može se pratiti do dubine od 9 m).













Drugi su oblik paleolitičkoga staništa karakterističan za nomadske skupine nalazišta na otvorenome (Punikve kraj Ivanca, Donje Pazarište u Lici i Lopar na Rabu gdje je već u doba mezolitika bilo indicirano naselje dužega trajanja, možda sa šatorastim nastambama).

Naselja i prvi urbanizam

Pojavom stacionarnoga načina života od razdoblja neolitika razvijaju se prva građena naselja (→ urbanizam) u dva temeljna tipa koja će se kontinuirano javljati tijekom cijele prapovijesti, do rimskoga doba – nizinska tell naselja (prema arapskome tall: brežuljak), blago podignutih platoa nastalih dugim preslojavanjem in situ, približno kružnih oblika, ponekad s umjetnim vodenim opkopima, nasipima, poslije i palisadama, smještena uz rijeke, te visinska gradinska naselja podignuta na istaknutim prirodno utvrđenim brežuljcima, često dodatno fortificiranima prstenastim bedemima. Unatoč novom umijeću građenja, kao treći tip prebivališta i nadalje su bile u funkciji prije korištene paleolitičke špilje, a uređivale su se i neke do tada nenaseljene (špilje Nakovana i Gudnja na Pelješcu, Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vorganjska peć kraj Baške na Krku, Vrlovka nedaleko od Ozlja).

U razdoblju neolitika (na području Hrvatske 6300–4000. pr. Kr.) naselja su bila formirana ili kao povišeni semigradinski sklopovi (Bapska, Sarvaš, Danilo, Bribir) ili kao nizinska staništa na višeslojnim terasama. Najraniji ravničarski habitat površine 1,2 ha istražen na lokalitetu Tržnica u Vinkovcima datiran je u sam početak mlađega kamenog doba i vjerojatno je najstarije građeno naselje u Hrvatskoj (VII. tisućljeće pr. Kr.). Poznati neolitički primjeri su i vinkovački tell Ervenica, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelane kraj Virovitice s devet preslojenih stambenih horizonata, Brezovljani kraj Križevaca gdje se naselje na padini prostiralo na čak 18 ha, kružni tell Hermanov vinograd kraj Osijeka s obrambenim opkopom u močvari i dr. Kompleksno kasnoneolitičko naselje je Sopot na Bosutu nedaleko od Vinkovaca, eliptični humak s opkopom, promjera 113 m × 98 m. Bio je izgrađen samo uz rubove, dok je sredina naselja kao svojevrsni trg bila prazna (istomu sopotskom sloju pripadaju i obližnje aglomeracije u Otoku i Oroliku).

U razdoblju eneolitika (okvirno 4000–2500. pr. Kr.) javila su se složenija protourbana naselja, često na uzdignutim lesnim terasama, utvrđena palisadama, ponegdje s više stambenih cjelina okupljenih uz istaknuto kultno mjesto, poput Vučedola, prapovijesnoga lokaliteta europske važnosti, s tri odijeljena naseobinska platoa (ukupne površine približno 5 ha) razvijena oko akropole na položaju Gradac, visoko iznad Dunava.

Tijekom brončanoga (približno 2500–1000. pr. Kr.) i željeznoga doba (ovisno o regiji približno 1000. pr. Kr. do kraja I. st. pr. Kr.) nastale su mnogobrojne gradine, isprva kao promatračnice i povremeni refugiji okolnih nizinskih naselja, potom kao kultna mjesta ili prostori razmjene i socijalizacije susjednih zajednica, poslije i kao stalna utvrđena naselja ilirske populacije (obilježena toponimima Grad, Gradina, Gradišće, Gradac, Straža i sl.). Najviše ih je u jadranskoj zoni: u Istri gdje se nazivaju kasteljerima evidentirano ih je oko 450, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, u velebitskom zaleđu 150, a bile su mnogobrojne i na otocima i u drugim regijama. Gradinska su naselja smještena na brdskim vrhovima, kružnih su i ovalnih oblika prilagođenih terenu, utvrđena megalitskim kamenim zidovima ili nasutim bedemima, ponegdje sa složenim sustavom gradinskoga ulaza. Posve istražen primjer u Istri je Monkodonja kraj Rovinja (1800–1200. pr. Kr.), ovalna gradina dimenzija 250 m × 160 m, izvorno s približno 1000 žitelja, štićena koncentričnim suhozidnim bedemima (3 m visoki i 3 m široki) te povišenim akropolskim platoom; pravokutne kuće složene u redove naznaka su protourbane prostorne organizacije. Dojmljive brončanodobne gradine su i na Velom Brijunu te u Nezakciju nedaleko od Valture, s monumentalnim zidinama (predrimsko središte ilirskoga plemena Histra). Jedinstveni sustav čine trojni kasteljeri Picugi kraj Poreča, a valja istaknuti još i Vrčin kraj Vodnjana, Beram te Kaštel kraj Buja. U Dalmaciji se ističu liburnske gradine Bribirska glavica zaravnjenoga platoa, Radovin, Nadin (Nedinum) te iz novije željeznodobne faze Jagodnja u zaleđu Biograda, fortificirana s više koncentričnih kamenih pojaseva. U Lici su ključna japodska gradinska naselja Kompolje i dvojna gradina Veliki i Mali Vital kraj Prozora, na Banovini kasnobrončanodobna i halštatska utvrda plemena Kolapijana Turska kosa kraj Topuskog, na Žumberku gradina Budinjak površine čak 4 ha, a u Slavoniji željeznodobni lokalitet Damića gradina u Starim Mikanovcima izvorno utvrđena zemljanim nasipom, vodenim opkopom i palisadama (117 m × 125 m, visine humka 9 m).

























U latenskome razdoblju (mlađe željezno doba, IV–I. st. pr. Kr.) na nekim kontinentalnim lokalitetima nastali su fortifikacijski usavršeni keltski opidumi Skordiska sa specifično građenim bedemima ojačanima palisadama (tzv. murus gallicus), poput Dirova brijega u Vinkovcima dimenzija 180 m × 230 m sa zemljanim nasipom visine 3 m, i Kuzelina kraj Sesveta, a u to se doba utvrđivalo i latensko naselje na najvišoj točki zagrebačkoga Gradeca. Na supstratu starijega željeznodobnog staništa u Sisku se u posljednjoj predrimskoj fazi na obje obale Kupe razvilo veliko keltsko naselje Segestica, otvorenoga tipa, s pravilnom planimetrijom protourbanih odlika.

Umijeće građenja i prva arhitektura

U špiljama paleolitika tragovi arhitekture rijetki su (npr. ograđena vatrišta i zazidi kultnih niša u Veternici) ili datiraju iz mlađih etapa korištenja (suhozidna pregrada u Nakovani). Ulazi naseljenih špilja su uglavnom orijentirani k jugu, a u unutrašnjosti su se zbog svjetlosti i Sunčeve topline koristili samo prednji dijelovi prostora (do dubine od 30 m), iako neke špilje imaju i više dvorana.

Stambena arhitektura. Arhitektura stanovanja razvija se od ranoga neolitika kada se javljaju isključivo jamski objekti – zemunice, ukopane ili češće poluukopane do dubine od 1 m, približno kružnih ili nepravilnih tlocrta promjera 3–5 m koje su, sudeći prema obodnim otiscima kosih rupa za kolce, bile natkrivene šatorastim krovom i pokrovom od slame, trske, lišća ili životinjskih koža. Najstarije zemunice, ujedno i prvi primjeri arhitekture u Hrvatskoj, istražene su u Vinkovcima (lokalitet Tržnica, naselje starčevačke kulture, oko 6300. pr. Kr.). Takav se tip nastamba nalazi na mnogim neolitičkim lokalitetima: Vučedolu, Danilu, Malom Korenovu, iz novijih razdoblja u Goričanu i dr. Velike zemunice izduženih tlocrta koje su možda bile objekti kolektivnoga stanovanja postojale su u Pepelanama (tlocrt u obliku slova T s krakovima od 25 m i 10 m, s podnicama u više razina i ukopanim otpadnim jamama) i Galovu kraj Slavonskoga Broda (17 m × 5 m), dok su višeprostorne zemunice bile prisutne u Zadubravlju (11 m × 9,5 m). U Brezovljanima su uz rubove zemuničkih objekta bile urezane klupe, a u naselju je utvrđena diferencijacija na stambene i radioničke građevine u kojima su se nalazile kupolaste peći za keramiku. Na većini neolitičkih lokaliteta u zemunicama su nađena ognjišta, no iznimka je Zadubravlje gdje je otkriveno samo jedno veliko ognjište na otvorenome, vjerojatno za zajedničku pripremu hrane.













Drugi tip prapovijesnoga stanovanja, karakterističan za mlađa razdoblja, nadzemne su kuće složenije konstrukcije. U sopotskome kasnoneolitičkom naselju kraj Otoka identificirana je prva poznata brvnara s horizontalno položenim deblima (V. tisućljeće pr. Kr.), no do pojave tvrdih metalnih oruđa kojima se moglo rezati stabla takvi su objekti bili rijetki. Stoga je tipičan model kuće najčešće izveden od rudimentarne skeletne konstrukcije s pobodenim tanjim kolcima uz rubove četverokutnih tlocrta zaobljenih uglova, između kojih je ispletena stijenka od šiba omazana lijepom od ilovače pomiješane sa slamom. Podnice su od nabijene gline, u unutrašnjosti su česte ukopane jame za spremanje hrane ili otpadne jame, a u sredini prostora je ograđeno ognjište. Na lokalitetu Sopot kraj Vinkovaca uvjerljivo je rekonstruirana skupina kuća tog tipa, jednoprostornih tlocrta s dvostrešnim krovom pokrivenim trstikom. Takvi su objekti bili rašireni na svim našim područjima – od Podunavlja (eneolitički Vučedol s troprostornim kolibama) do jadranske zone (Bribir i druge gradine), i to tijekom svih prapovijesnih razdoblja (posljednji su predrimski primjeri latenske kanatne kuće u Segestici).







Na dalmatinskim se gradinama osim kružnih zemunica u najranijoj fazi (Danilo) poslije javljaju i nadzemne četverokutne kuće od pletera ili od suhozidne strukture (Bribir), a u doba neolitičke danilske kulture već se nalaze i kružni suhozidni tlocrti (npr. u Smilčiću, VI–V. tisućljeće pr. Kr.), koji se smatraju prototipom bunje ili kažuna, učestalije građeni od brončanoga doba. Najrjeđi su stambeni oblik kuće sojeničkoga tipa, za sada poznate sa samo nekoliko nizinskih lokaliteta, izvedene na povišenim drvenim platformama uz naplavne obale Vuke kraj Vukovara ili uz Savu (Novigrad, XIII. st. pr.Kr.) (→ stambena arhitektura).







Gospodarska arhitektura. U naseobinskim sklopovima već od ranoga neolitika, primjerice u Zadubravlju, postojali su na kolcima odignuti vjerojatno pleterni objekti za pohranu plodina te radne jame na otvorenome, a u tom je naselju otkriven i kopani bunar dubine 5 m. Na više lokaliteta istražene su posebne keramičarske zemunice (Brezovljani), ali i nadzemne kuće s polukružno nadsvođenim lončarskim pećima.

Religijska arhitektura. Tragovi kultnih građevina rijetki su i nesigurnih atribucija; naslućuju se u ranoneolitičkome naselju Dužine – Zadubravlje u ograđenom gotovo kružnom prostoru (13 m × 11 m) u središtu naselja koji je mogao imati obrednu namjenu. Monumentalna arhitektura, vjerojatno u funkciji kulta ljevača bakra, postojala je na vučedolskoj akropoli na Gradcu, gdje su otkrivene podnice iznimno velikih objekata specifičnih tlocrta – u sloju badenske ili kostolačke kulture (3500–3000. pr. Kr.) dvije apsidne kuće (veća je dimenzija 13,3 m × 8,5 m) te u mlađem sloju vučedolske kulture (3000–2400. pr. Kr.) veliki dvoprostorni megaron s lončarskom peći i ognjištem (15,4 m × 9,6 m). Špilja Nakovana u posljednjoj je predrimskoj fazi služila kao ilirsko svetište s falusoidnim stalagmitom u fokusu prostora; tragovi histarskoga hrama prepoznati su u Nezakciju, možda i u nekim suhozidnim građevinama na akropoli Monkodonje, a najstariji je primjer kultne megalitske arhitekture u Hrvatskoj (srednje brončano doba, približno 1500. pr. Kr.) toloidna kamena građevina u obliku košnice na lokalitetu Mali sv. Anđeo kraj Poreča (→ sakralna arhitektura).













Grobna arhitektura. Tijekom prapovijesnih razdoblja poznati su različiti oblici pokapanja pokojnika (inhumacija, incineracija, grobna polja sa žarama), no kao izraziti tip sepulkralne arhitekture na izmaku srednjega brončanog doba javljali su se tumuli, primjerice Maklavun kraj Sošića u Istri (oko 1600. pr. Kr.) u središtu kojega se nalazi veliki pogrebni tolos mikenskoga tipa, promjera 16 m s pristupnim dromosom. Tumuli su se mnogo češće podizali tijekom starijega željeznog doba (uglavnom su datirani u VIII–VI. st. pr. Kr.), a formirani su kao pravilne kružne gomile nad grobnom komorom zidanom kamenom. Jedan od najvećih europskih tumula očuvan je kraj Jalžabeta (lokalitet Gomila); promjera je 75 m, a visine 8–10 m. Iako je još neistražen nedavno je teško devastiran. I u nedalekom Martijancu stoji divovski tumul Gamula (promjera 80 m, visine 15 m) te nešto manji nazvan Gamulica. Veće su nekropole toga tipa kraj Budinjaka (141 humak promjera 5–20 m, među njima i tzv. kneževski tumuli s grobnim prilozima izrazite reprezentativnosti), Kaptola nedaleko od Požege, uz gradinsko naselje (na lokalitetu Čemernica je 14 tumula, na Gradcima 30; promjera su do 50 m, visine 2 m) i u Goričanu kraj Čakovca (30 tumula plitke siluete, promjera do 30 m). Željeznodobnih tumula ima i u Dalmaciji, poput triju grobnih gomila između sela Krneza i Podvršja u zaleđu Nina.







Fortifikacijska arhitektura. Utvrde se u prapovijesti javljaju samo kao dio urbanističkoga koncepta (ne i kao pojedinačne građevine), uglavnom na rubovima naselja – kod tell lokaliteta u vidu vodenih opkopa i nasipa, na gradinskim sklopovima kontinentalne zone kao zemljani bedemi često pojačani palisadama, dok su na jadranskim gradinama očuvane fortifikacije u obliku pojaseva kamenih suhozida, ponegdje megalitske strukture (→ fortifikacijsko graditeljstvo).

Prezentacijski i edukativno najzanimljiviji arheološki parkovi uređeni su na prapovijesnim lokalitetima: Monkodonja, Nezakcij, Hušnjakovo u Krapini (projektant → Željko Kovačić), Vučedol (→ Goran Rako) i Sopot.

hidroenergetski sustavi, nizovi hidrotehničkih građevina povezanih u funkcionalnu cjelinu, poglavito namijenjeni proizvodnji električne energije. Sastoje se od sustava za zahvat vode (brane kojom se formira uspor i akumulacija te ulazne građevine kojom se voda zahvaća i dovodi u provodnik), provodnika za dovod i odvod vode (kanala, cjevovoda i hidrotehničkih tunela) i strojarnice (hidroelektrane). Sustavno proučavanje vodnih snaga nekog područja započinje analizom hidroenergetskoga bruto potencijala, odn. ukupne energije voda koje se na tom području javljaju u prirodi s obzirom na neku referentnu ravninu, ne uzimajući u obzir gubitke na padu. Vodne snage mogu biti teoretski prisutne (vodna snaga oborina, otjecanja i vodnih tokova), teoretski raspoložive (snaga kojom raspolažu vodni tokovi nekog slijeva, ili šire, pri bruto raspoloživim padovima i srednjim protocima rijeka na odgovarajućim potezima), tehnički iskoristive (snaga koja se može iskorištavati današnjim standardnim metodama i tehničkim dostignućima) i ekonomski iskoristive (tehnički iskoristiva snaga koje je iskorištavanje ekonomski opravdano). Raspoloživi hidroenergetski potencijal na području pojedine države ovisi o geografskim obilježjima (potrebnom padu) i hidrološkim uvjetima (potrebnom protoku) pa nemaju sve države jednake mogućnosti iskorištavanja vodnih snaga. Praktično iskorištavanje vode dolazi u obzir tek njezinom koncentracijom u vodotocima. U skladu s tim energija oborina i energija otjecanja definiraju gornju granicu mogućeg iskorištavanja vodnih snaga.

Svaki vodotok nositelj je određene količine energije koja se troši na svladavanje otpora, eroziju, transport nanosa i sl. Iskorištavanje vodnih snaga temelji se na tehničkim intervencijama kojima se smanjuje rad vode u prirodi, stvara koncentrirani pad i tako oslobođena energija rabi se za obavljanje korisnoga rada, u ovom slučaju za pokretanje vodne turbine. Glavne su tehničke intervencije usporavanje toka izgradnjom brane i/ili derivacijskih građevina (kanala, tunela i cjevovoda) pod tlakom ili sa slobodnim tečenjem. Koncentrirana energija toka pretvara se na turbinama u mehaničku energiju koja se na generatoru potom pretvara u električnu energiju. Hidroenergija u današnje doba ima važnu ulogu u opskrbi električnom energijom. Jedini je obnovljivi izvor energije koji se može akumulirati i rabiti prema potrebi, a moderni hidroenergetski sustavi (HES) u pravilu su višenamjenski, odn. imaju važnu ulogu u upravljanju vodama te zaštiti od poplava i sprečavanju suša. Također, proizvodnja električne energije iskorištavanjem vodnih snaga ima osjetno manje utjecaja na emisije CO₂. U ukupnoj svjetskoj proizvodnji električne energije 2022. vodne su snage bile zastupljene s približno 1360 GW instalirane snage, a proizvedeno je 4298 TWh energije, što ih čini vodećim obnovljivim izvorom energije. U Europi je po instaliranoj snazi vodeća Norveška, s više od 32 GW instalirane snage, koja je iskoristila gotovo 100% svog hidroenergetskog potencijala, dok je u Hrvatskoj instalirana snaga 2,141 GW.

Hidroenergetski potencijal i razvoj hidroenergetskog sustava u RH

Glavnina vodnih snaga Hrvatske nalazi se na 13 većih vodotoka. Od toga su Drava, Sava, Kupa i Una vodotoci koji jednim dijelom teku kroz RH. Rijeka Trebišnjica nalazi se u BiH, no njezino je energetsko iskorištavanje najpovoljnije na padu prema obali Jadranskoga mora koja pripada RH. S obzirom na to da je iskorištavanje Trebišnjice ostvareno na taj način, dio potencijala koji pripada RH prikazan je kao dio hrvatskoga vodnog potencijala.

U Hrvatskoj postoji duga tradicija iskorištavanja vodnih snaga, isprva u mlinovima, pilanama, tkaonicama i industrijskim postrojenjima, te razvojem elektrifikacije za proizvodnju električne energije. Osim onih za proizvodnju električne energije, danas su drugi oblici iskorištavanja gotovo napušteni, te je napuštena i većina prije izgrađenih objekata koji propadaju. Hidroelektrane, tako i hidroenergetski sustavi u Hrvatskoj, imaju iznimno dugu tradiciju. HE Jaruga na Skradinskom buku na rijeci Krki u blizini Šibenika puštena je u pogon 1895., nekoliko dana nakon prve hidroelektrane u svijetu koja je proizvodila izmjeničnu struju na slapovima Niagare. Njezina izgradnja označila je početak energetskog iskorištavanja slijeva Krke, a može se smatrati i početkom razvoja energetskog iskorištavanja vodnih snaga u Hrvatskoj, odn. izgradnje hidroenergetskih sustava koja je najintenzivnija bila nakon II. svj. rata. Proizvedena energija prenosila se na udaljenost od 10 km, do Šibenika, za pogon mlinova, uljaru i gradsku rasvjetu. Godine 1903. izgrađena je nova HE Jaruga, a 1936. instalirana snaga povećana je na današnjih 5,4 MW.







Cetina je izrazito krška rijeka bujičnoga karaktera, koja svojim topografskim smještajem i raspoloživim vodnim količinama, zajedno s vodotocima svoga širega slijeva, predstavlja najveći energetski potencijal vodnih snaga u Hrvatskoj. HES slijeva rijeke Cetine najveći je hidroenergetski sustav u Hrvatskoj ukupne instalirane snage 961,4 MW. Najveći je energetski potencijal Cetine, gdje je iskorišten najveći pojedinačni pad korita rijeke, koncentriran u njezinu donjem toku. Ondje je 1912. izgrađena HE Kraljevac koja iskorištava pad slapa Gubavice. Sustavno iskorištavanje slijeva Cetine započelo je tek izgradnjom akumulacije Peruća. Bio je to pionirski pothvat naših inženjera kojim je u kanjonu Cetine uzvodno od Hrvatačkog polja izgrađeno prvo akumulacijsko jezero u krškom terenu. Uz tu akumulaciju, koja omogućava izravnanje voda Cetine i njihovo kvalitetno iskorištavanje na nizvodnoj energetskoj stepenici, izgrađena je 1960. HE Peruća snage 41,6 MW. HE Peruća je uspješno obavljala svoju funkciju do rujna 1991., kada je okupirana u Domovinskome ratu. Okupacija je trajala do siječnja 1993., kada je brana teško oštećena miniranjem. Do 1995. sanirana je i nadvišena za 1,5 m, čime su povećani volumen akumulacije i dopuštena radna razina. Obnovljena je 2008. te je snaga elektrane povećana na 61,2 MW. U HES-u Cetine glavninu energije proizvodi HE Zakučac, koje je prva faza snage 216 MW puštena u pogon 1962., a izgradnjom druge faze 1981. snaga je povećana na 486 MW. Ukupna instalirana snaga HE Zakučac nakon revitalizacije dovršene 2017. iznosi 576 MW. Izgradnjom HE Zakučac je HE Kraljevac, instalirane snage 46,4 MW, izgubila svoje prijašnje značenje. Između HE Peruće i brane Prančevići, mjesta zahvata vode za iskorištavanje na HE Zakučac, puštena je 1989. u pogon i HE Ðale snage 40,8 MW. Na području tog slijeva Cetine izgrađena je 1973. HE Orlovac, snage 237 MW, koja iskorištava vode širega područja slijeva koje uključuje Livanjsko polje i Buško blato. Nizvodno od brane Prančevići potkraj 2016. dovršena je izgradnja Male hidroelektrane agregata biološkog minimuna (MHE ABM) Prančevići snage 1,15 MW. Time je osiguran minimalni protok vode kako se ne bi narušila prirodna ravnoteža u vodotoku te je nizvodni dio cetinskoga kraja trajno sačuvao sve ljepote prirodnih kanjona i toka stare Cetine do ušća u Omišu.













HES Senj iskorištava hidroenergetski potencijal rijeka Like i Gacke na padu od 437 m od Ličke visoravni do Jadranskoga mora. U tom sustavu akumulacija Kruščica omogućava izravnanje voda Like koje se zatim, zajedno s vodama Gacke, sustavom kanala i tunela dovode na HE Senj (izgrađena 1965., instalirane snage 216 MW). Uz akumulaciju Kruščicu izgrađena je 1970. i pribranska HE Sklope. Osnovna je koncepcija HES-a Senj prevođenje vode Like u Gacku, dovođenje zajedničkim derivacijskim sustavom kroz Gacko polje i na primorsku stranu Velebita te energetsko iskorištavanje u HE Senj. Za dnevno reguliranje protoka za HE Senj služi kompenzacijski bazen Gusić polje, na zapadnome dijelu kojega se nalazi ulazna građevina tlačnoga tunela Gusić polje–Hrmotine koji dovodi vodu do vodne i zasunske komore gdje počinje podzemni tlačni cjevovod HE Senj kojim se voda dovodi do strojarnice smještene u podzemnoj kaverni na obali Jadranskoga mora.







HES Vinodol obuhvaća vodotoke Ličanku, Lokvarku, potoke Križ, Potkoš, Benkovac i Potok pod grobljem. Energetski se potencijal tih vodotoka iskorištava na glavnoj stepenici u HE Vinodol, smještenoj u Vinodolskoj dolini. Osnovna su mu obilježja velika visinska razlika između slijevnog područja vodotoka i smještaja strojarnice, te razmjerno male raspoložive količine vode sa znatnim varijacijama protoka tijekom godine. Planiranje izgradnje sustava započelo je 1937., a 1952. u pogon je puštena HE Vinodol snage 84 MW koja proizvodi glavninu energije. Tehničko rješenje HES-a Vinodol temelji se na zahvaćanju voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom Lokvarskom jezeru i rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajeru, izgradnji spojnog tunela između ta dva jezera i derivacijskog dovoda od Bajera do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Da bi se omogućilo bolje iskorištavanje voda Ličanke, 1957. izgrađena je prva Crpna hidroelektrana (CHE) Fužine koja prebacuje višak vode Ličanke u Bajer, pa tako to jezero djelomično regulira i vodne količine Ličanke. U razdoblju malih protoka iz Lokvarskog jezera, voda energetski iskorištena u CHE Fužine dolazi u Bajer i dalje derivacijskim dovodom na glavnu stepenicu, strojarnicu HE Vinodol, smještenu u podzemnoj kaverni, s ugrađene tri proizvodne jedinice koje iskorištavaju vodu na bruto padu od 658 m i ostvaruju snagu od 84 MW (obnovom proizvodnih jedinica snaga je povećana na 94,4 MW). Dijelom tog hidronergetskog sustava je i Crpna stanica (CS) Lič, puštena u pogon 1955., koja energetski iskorištava vode Lič polja i potoka Potkoša. Godine 1956. počela je s radom CS Križ kojom se u Lokvarsko jezero dovodi voda potoka Križa. Vode potoka Benkovca dovode se također u glavni dovodni cijevni sustav kanalom i cjevovodom ukupne duljine 2357 m. Na Potkošu je 1975. izgrađeno akumulacijsko jezero, koje akumulira vode potoka i betonskim ih kanalom dovodi do CS Lič koja ih ubacuje u glavni dovodni sustav. Akumulacijsko jezero Lepenica, s Reverzibilnom hidroelektranom (RHE) Lepenica instalirane snage 0,8 MW, izgrađeno je 1987. Postoji mogućnost daljnjeg povećanja vodnih količina za iskorištavanje u tom hidroenergetskom sustavu izgradnjom jezera Križa, zatim CS Lokve, te sustava retencija i crpnih stanica u Crnom Lugu. Vode energetski iskorištene u HE Vinodol odlaze potokom Dubračinom u Jadransko more.







Rijeka Drava je kišno-ledenjačkoga režima s malom vodnom količinom zimi i velikom potkraj proljeća i početkom ljeta. Ima razmjerno povoljan raspored protoka tijekom godine, zahvaljujući velikoj akumulaciji vode u snijegu, a zbog ledenjaka ima i prilično uravnotežen godišnji protok. Hidroelektrane na Dravi (Varaždin, Čakovec i Dubrava) počele su se projektirati ranih 1970-ih. HE Varaždin puštena je u rad 1975., instalirana snaga iznosi 86 MW. HE Čakovec dovršena je 1982., instalirane snage 75,9 MW. HE Dubrava posljednja je u nizu triju hidroelektrana kojima se uređuje i iskorištava Drava u RH do ušća Mure. U odnosu na uzvodne elektrane na području RH, brana HE Dubrava je najviša, akumulacija najveća (iza Perućkog i Kruščice treće po veličini umjetno akumulacijsko jezero u Hrvatskoj). Raditi je započela 1990., instalirana joj je snaga 75,0 MW.

Hidroelektrane slijeva rijeke Trebišnjice nalaze se u RH i u BiH. HE Dubrovnik, puštena u pogon 1965. instalirane snage 216 MW, posljednja je stepenica tog hidroenergetskog sustava. Iskorištava vodu Trebišnjice iz Bilećkog jezera, nastalog izgradnjom brane Grančarevo. Zahvat vode za HE Dubrovnik ostvaren je izgradnjom brane Gorica koja stvara kompenzacijski bazen.







Izvedeni sustavi koji iskorištavaju hidroenergetski potencijal temelje se na cjelovitom sagledavanju gospodarenja vodama. Primjerice, na Cetini uključuju zaštitu od poplava, pouzdanu vodoopskrbu turističkog područja Dalmacije i otoka u sušnom razdoblju, te omogućuju razvoj poljoprivrede zaštićujući polja od poplava i osiguravajući vodu za natapanje. Na Lici i Gackoj omogućuju zaštitu od poplava te pouzdanu vodoopskrbu turističkog područja Primorja i otoka u sušnom razdoblju. Na Dravi osiguravaju zaštitu od poplava i kontroliranu odvodnju zaobalnih voda, te stvaraju uvjete za natapanje, vodoopskrbu, razvoj sporta, rekreacije i izletništva. HE Vinodol i HE Gojak stvaraju uvjete za pouzdanu vodoopskrbu, uzgoj riba, razvoj turizma, sporta, rekreacije i izletništva na Lokvarskom jezeru, Bajeru i Sabljacima.

U izgradnji hidroenergetskih sustava u Hrvatskoj sudjelovala su mnoga poduzeća. Ističu se → Elektroprojekt, Institut Geoexpert (→ Geotehnika), → Institut građevinarstva Hrvatske, → Ingra, → Hidroelektra, → Vladimir Gortan te → Viadukt iz Zagreba, → Građevni kombinat Međimurje iz Čakovca i dr. Isporučitelji opreme, zajedno s ugradnjom i montažom, bili su → Končar – elektroindustrija (sv. 4), → Dalekovod (sv. 4) i Monter iz Zagreba, Elektra iz Čakovca, → Đuro Đaković Grupa (sv. 1) iz Slavonskog Broda i dr.

Problematika hidroenergetskih sustava sa znanstvenoga, stručnog i nastavnoga gledišta obrađuje se na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu kao sastavni dio nastavnog programa od njegova osamostaljenja 1962. u sklopu hidrotehničkoga smjera te kolegija Iskorištenje vodnih snaga. Unatoč tomu, prvi kolegij koji je obrađivao tematiku iskorištavanja vodnih snaga nosio je ime Vodogradnja, a prvi nastavnici bili su → Stjepan Bella i → Valerijan Rieszner kao djelatnici → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Danas je nositelj nastavne i znanstvene djelatnost Zavod za hidrotehniku, u radu kojega se osobito istaknuo → Mladen Žugaj, začetnik sustavnog pristupa višenamjenskom uređenju i iskorištavanju voda te autor mnogobrojnih projekata hidroenergetskih objekata izvedenih u Hrvatskoj i inozemstvu. Hidroenergetski sustavi također su dio nastavnih programa smjera Hidrotehnike → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, → Građevinskog fakulteta u Rijeci te → Građevinskog i arhitektonskog fakulteta Osijek. Istaknuti stručnjaci koji su dali znatan doprinos u području hidroenergetskih sustava kroz ukupni razvoj u RH od 1950-ih su Milan Mrvoš, Marko Čalogović, Antun Krušlin, Zdenko Schwartz, Boris Pavlin, Fedor Jelušić, Luka Mladineo, Mirko Sever, Ladislav Ulrich, Ante Škare, Antun Stepinac, Stjepan Reštarović i dr.

Ingra d. d., trgovačko društvo osnovano 1955. u Zagrebu kao izvozno udruženje industrijskih proizvođača s ciljem organiziranja izvoznih aktivnosti i investicijske izgradnje u inozemstvu.

Osnovano je iz potrebe za olakšavanjem izvoza proizvoda iz FNRJ, posebice u zemlje u razvoju što je zahtijevalo složeniju organizaciju proizvodnje i prodaje. Jezik, različiti standardi obradbe tržišta, izradbe i podnošenja ponuda, odnosi s međunarodnim financijskim institucijama, bankama i sl. predstavljali su problem za pojedina poduzeća. Ingra je nastala kao poslovna zajednica koja bi obrađivala tržišta i sve poslove vezane uz izvoz za sve zainteresirane proizvođače. Zamisao o osnutku nastala je 1952., a osnivači su bila poduzeća Rade Končar, Jedinstvo, Tvornica parnih kotlova, Ferimport i Prvomajska iz Zagreba, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Litostroj iz Ljubljane, Metalna iz Maribora i Gradis iz Celja. Do kraja te godine priključilo ih se još osam, među kojima Jugoturbina iz Karlovca, Energoinvest iz Sarajeva, Ventilator iz Zagreba i Energoprojekt iz Beograda. Potom su se pridružile specijalizirane, projektne, istražne, montažne i konzalting organizacije: Elektroprojekt, Elektrosond, Geofizika, Geoistraživanja, Institut za naftu, Braća Kavurić, Industromontaža, Jugomontaža i Konstrukcioni biro građevinske industrije iz Zagreba. U prvih deset godina bilo je više od 30 članova, tijekom vremena taj se broj penjao i do 100, a u prosjeku ih je bilo pedesetak.

Prvi ugovor, još pravno nepostojeće zajednice, zaključen je u Pakistanu 1953. za gradnju hidroelektrana Chichoki Mallian i Gujranwala. Uključivao je radove, isporuku te montažu cjelokupne hidroelektrotehničke opreme. Slijedio je ugovor u Turskoj koji je sadržavao isporuku i montažu triju malih hidroelektrana ukupne snage 0,5 MV s opremom Litostroja i Končara. U sljedećem su razdoblju u Indiji sklopljeni međudržavni ugovori o kreditiranju isporuke i montaže opreme za osam hidroelektrana i tri termoelektrane, te nekoliko industrijskih objekata. Ingra je otvorila predstavništva u New Delhiju, Calcutti, Madrasu (danas Chennai) i Bombayu. Do 1971. zaključila je 16 ugovora za isporuku i montažu opreme za hidroelektrane u Nepalu, Iranu, Maroku, Argentini i u već spomenutim zemljama.

Uspješno obavljeni poslovi i stečeno iskustvo omogućili su Ingri da na međunarodnim licitacijama, za projekte koje je financirala Međunarodna banka za obnovu i razvoj, dobije posao u jakoj međunarodnoj konkurenciji. Tako je 1970-ih ugovorila posao gradnje hidroelektrana u Tanzaniji, Keniji i Zambiji, a hidroenergetske građevine gradila je i na Islandu, Novom Zelandu, u Nepalu i SAD-u. Također, počela je dobivati složenije poslove kao konzorcijalni partner s građevinskim poduzećima na velikim projektima sustavom »ključ u ruke«, kao što su izgradnja brana i HE Hemrin i Haditha u Iraku.

Od poslovne zajednice specijalizirane za energetiku Ingra se polako pretvarala u udruženje za projektiranje, izgradnju i prodaju energetskih i industrijskih postrojenja i opreme. Razvijena je ponuda izgradnje tvornica građevnog materijala, pogona za crnu metalurgiju, pogona za prehrambenu industriju i tvornica za kemijsku industriju. Nudila je usluge istražnih radova i projektiranja, posebice pri geološkim i hidrološkim radovima. Od sredine 1970-ih do početka 1990-ih Ingra je izgradila petrokemijske i poslovne objekte u Čehoslovačkoj, turističke i bolničke komplekse u SSSR-u, tvornice cementa i opeke u Indiji, Sudanu, Etiopiji, Egiptu, Gvineji i Iraku, cementare u Umagu, Splitu i Puli, u Novom Popovcu, Kosjeriću i Beočinu (Srbija) te u Skoplju (Sjeverna Makedonija). Na svom je vrhuncu imala šezdesetak predstavništava na pet kontinenata.

Političke promjene 1990-ih izravno su utjecale na Ingrino poslovanje. Raspadom Jugoslavije iz Ingre su otpali mnogi članovi iz drugih republika. U Domovinskome ratu stradali su mnogi pogoni u kojima su se do tada proizvodila postrojenja i oprema koju je Ingra izvozila. Gubitak tržišta i društvena pretvorba potpuno su ili djelomično onesposobili proizvodnju u mnogim do tada stalnim članovima Ingre. Na globalnoj razini raspad SSSR-a i slom realsocijalizma te nestabilnosti u arapskom svijetu (Zaljevski rat, nemiri na sjeveru Afrike) dodatno su pridonijeli smanjenju Ingrina poslovanja te posljedično okretanju domaćem tržištu na kojem je do tad bila manje prisutna. U procesu privatizacije vlasnici Ingre postali su mali dioničari.

U 1990-ima je u Rusiji izgrađeno i ugovoreno mnogo objekata za zdravstvo, prehrambenu industriju i industriju građevnog materijala. U Alžiru su dovršeni aerodrom Boufarik i luka Arzew. U Egipat su isporučena transformatorska postrojenja, u Nigeriji isporučena i montirana generatorska postrojenja te tvornica za preradbu rajčice i manga. U Iraku je dovršena poslovna zgrada za Ministarstvo nafte, dok je u Turskoj montirano elektroenergetsko postrojenje za HE Menzelet.

U Hrvatskoj se Ingra uključila u sanaciju i obnovu proizvodnje stradale u ratu, sudjelovala je u izgradnji autocesta i telekomunikacijske mreže te u obnovi uništenih turističkih objekata na dubrovačkom području. Od 2003. u suvlasništvu je poduzeća Lipik glas. Sudjelovala je u izgradnji Arene Zagreb (2008) i HE Lešće (2011). Uz investicijsku izgradnju, osnovala je i sestrinska poduzeća putem kojih se bavi i brodogradnjom i turizmom: GIU Ingra-det (zastupa hrvatska poduzeća na njemačkom tržištu), Ingra M&G (obavlja samostalne poslove montaže u Africi i Njemačkoj), Ingra trgovina, Ingra-mar (brodograđevno poduzetništvo i pomorske aktivnosti), Ingra-tours i Ingra-M.E. (investicijski radovi u inozemstvu).

































Ingra je poslovala u više od 30 zemalja i na pet kontinenata, na približno 800 kapitalnih investicijskih projekta koji uključuju: 83 hidrocentrale, 11 elektrana i hotela, 100 000 m² površine stambenih zgrada, devet bolnica, pet pomorskih luka, 742 km autocesta te rekreacijske i sportske objekte, telekomunikacijske projekte, zračne luke, silose, brane, mostove, vijadukte, tunele, plinovode, bolnice. Danas nudi razvoj usluge inženjeringa na domaćim infrastrukturnim projektima, na investicijskim projektima te razvija vlastite investicije. Krajem 2024. imala je 50-ak zaposlenih.







stambena arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine namijenjene stanovanju, prilagođene fiziološkim, biološkim, društvenim, ekonomskim i drugim potrebama ljudi koji u njima obitavaju. Zadovoljenje tih potreba, tj. uređenje i gradnja stambenog prostora jedno je od najstarijih aktivnosti čovjeka kao misaonog bića, a i danas ostaje jednom od glavnih zadaća arhitekture kao djelatnosti. Obilježena je stupnjem razvoja graditeljskih vještina, tehnologija i materijala, kao i morfološko-krajobraznim i prostorno-gospodarskim uvjetima u kojima je nastajala, iz čega proizlaze i povijesne različitosti u arhitektonskoj tipologiji tih građevina. Danas se stambene zgrade u osnovi dijele na jednostambene (namijenjene jednoj obitelji) i višestambene.

Jednostambene zgrade (obiteljske kuće) se općenito smatraju najkomfornijim oblikom stanovanja. Mogu biti jednoetažne, u dvije ili više etaža, slobodnostojeće, dvojne, ugrađene u stambene nizove, rjeđe tepihe ili saća. Višestambene zgrade oblik su tzv. kolektivnoga stanovanja, kojim se postiže veća gustoća nastanjenosti i zemljište se iskorištava racionalnije nego u individualnoj izgradnji. Zajedničkim konstruktivnim elementima, temeljima, krovom, građevnim instalacijama, katkada i prostorijama (odlagalište otpada, društvene prostorije, praonica rublja itd.) postiže se i veća ekonomičnost takvih zgrada. U prostornoj organizaciji najčešće je rješenje niz vertikalnih komunikacija liftovima i stubištem na koje se veže jedan, dva, tri, četiri, pa i više stanova po etaži. U galerijskim višestambenim zgradama stanovima se pristupa s unutarnje ili vanjske, uzdužne galerije, a stanovi mogu biti jednoetažni, dvoetažni ili troetažni. U terasastim višestambenim zgradama stanovi su po visini djelomično izmaknuti, što omogućuje da se na krovu donjega stana smjesti terasa gornjega. Višestambenih zgrada ima od malih sa svega nekoliko stanova do onih vrlo velikih s više stotina stanova. Nerijetko u svom sastavu udomljuju i prostore namijenjene zadovoljavanju proširenih potreba stanovnika (trgovine, poslovni prostori i sl.) prerastajući u stambeno-poslovne zgrade (→ poslovne zgrade, → trgovačke zgrade). Mogu biti slobodnostojeće ili tvoriti gradske blokove, a kao poseban oblik stambene arhitekture kadšto se ističu vrlo visoki stambeni tornjevi (→ neboder).

Do danas dosegnuti standardi stambene arhitekture oslanjaju se na funkcionalnost, kvalitetu i komfor unutarnjih prostora (odnos s okolinom, orijentacija, insolacija, provjetravanje, klimatizacija i grijanje), pristupačnost i dr., dok se u posljednje doba osobit naglasak stavlja na njezinu održivost i energetsku učinkovitost (→ održiva arhitektura).

Prapovijest

U razdoblju paleolitika životni su čimbenici poput male gustoće stanovništva, niskog stupnja radnih mogućnosti i lutalačkog načina života u potrazi za divljači diktirali čovjeku da se zaklanja ponajprije u prirodne poluzaštićene prostore špilja ili polušpilja koje su svojim položajem najčešće nadvisivale i nadzirale udoline i vodotoke kojima su krda životinja prilazila na napajanje. Rjeđe se zadržavao na nizinskim otvorenim prostranstvima gdje je bilo teže pronaći zaklone potrebne za životni opstanak. Prostor špilje čovjek je prilagođavao svojim dnevnim potrebama tako da je položaj ognjišta, ležaja, radnoga mjesta ili mjesta za kult i pokapanje odgovarao osnovnim zahtjevima funkcije. U tome razdoblju ne može se govoriti o kreiranju stambenog objekta, već samo o primjeni i donekle adaptaciji prirodnoga zaklona radi formiranja nastambe. Takvi prvi oblici prebivališta paleolitskoga čovjeka otkriveni su na Hušnjakovu brijegu u Krapini, u Vindiji kraj Donje Voće, Velikoj pećini kraj Ivanca, Šandalji kraj Pule, Nakovani na Pelješcu, Veloj spili na Korčuli i dr.







Daljnjim razvojem društvene zajednice, kada je čovjek, upoznavši korisnost životinja, započeo s njihovim pripitomljavanjem, odnosno u fazi prijelaza na stočarski, a ubrzo potom i na poljoprivredni način proizvodnje, došlo je do znatnih promjena u uvjetima iskorištavanja terena, a prema tome i do promjene u lokaciji i oblikovanju nastamba. U razdoblju neolitika čovjek je zbog novoga načina proizvodnje kao stočar i ratar bio vezan uz plodno tlo, koje se prostiralo ponajviše uz vodotoke i močvare. Kako na tom području u većini slučajeva nije bilo prirodnih zaklona, morao je prvi put sam izgraditi svoju nastambu. U ranoj fazi neolitika to su ponajviše bile u tlu iskopane zemunice prekrivene jednostavnim pokrovom od šiblja. Kako je na nizinskom, posebice močvarnom, području voda često preplavljivala te nastambe, čovjek je ubrzo prešao na izgradnju stabilnijih nadzemnih nastamba. Takve su nastambe bile različito konstruirane i poprimale su različit oblik prema uvjetima u kojima su bile izgrađene. Na sjevernim kontinentalnim područjima koja su obilovala drvećem razvila se izgradnja drvenih nastamba pravokutna tlocrta (megaron). U priobalju su se pak gradile nastambe šatorastoga tipa i kružnoga tlocrta, u početku od pletera, a potom i u suhozidnoj kamenoj konstrukciji. U kasnijoj fazi neolitika pojavile su se veće skupine nastamba osiguranih ili izgradnjom na močvarnom tlu, odnosno iznad vode (sojenice) ili na prirodno teže pristupačnim brežuljcima. Životne okolnosti tijekom vremena pospješile su povećanu gradnju nastamba, a njihovom su se aglomeracijom oblikovala prva naselja. Ostatci različitih tipova stambenih objekata otkriveni su u neolitičkim naseljima duž kontinentalne Hrvatske (Slavonski Brod, Vinkovci, Brezovljani kraj Križevaca, Malo Korenovo kraj Bjelovara, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelana kraj Virovitice) te istočne jadranske obale (Smilčić kraj Benkovca, Danilo kraj Šibenika).

Prijelazom u metalno doba usavršavali su se oblici izgradnje nastamba. U razdoblju eneolitika, kad se počelo rabiti metalno oruđe, počeli su se preciznije obrađivati kameni blokovi. Jedno je od najznačajnijih eneolitičkih naselja u nas s mnogobrojnim otkrivenim stambenim objektima Vučedol kraj Vukovara.













U brončanom i željeznom dobu pojavile su se savršenije izgrađene drvene nastambe (istoga tipa kao i u neolitiku) kod kojih se konstruktivni vez drva često učvršćivao metalnim sponama. U tom razdoblju došlo je do veće akumulacije nastamba na užem prostoru zbog povećanja stanovništva, kao i do intenzivnije izgradnje utvrđenih zakloništa na prirodno zaštićenim položajima, najčešće na uzvisinama (gradine), ali i u močvarama i ravnicama. U sjevernoj Hrvatskoj gradine su se podizale već tijekom neolitika i eneolitika (Sopot i Otok kraj Vinkovaca, Klokočevik kraj Slavonskog Broda, Sarvaš kraj Osijeka), dok su u Lici, Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji najbrojnije one iz brončanoga i željeznoga doba, kada su ta područja nastavala različita ilirska plemena (Prozor kraj Otočca, Monkodonja kraj Rovinja, Nezakcij kraj Pule, Bribir kraj Skradina). Prapovijesna naselja, nastanjena tijekom eneolitika, brončanoga i željeznog doba, nerijetko su nastavila život i kao utvrđeni rimski gradovi. (→ prapovijesno graditeljstvo)

Antika

Razvoj antičke arhitektonsko-urbanističke civilizacije u nas započeo je s grčkim kolonijama na istočnoj jadranskoj obali. Unatoč činjenici da je fundus arhitektonskih objekata tih kolonija gotovo potpuno uništen, ostali su očuvani dijelovi urbane konstitucije prema kojima je moguće ustanoviti helenističku urbanu strukturu koja se sastojala od pravokutnoga rastera mreže dvaju međusobno okomitih sustava paralelnih ulica (Issa – Vis, Pharos – Stari Grad na Hvaru).

Nasuprot fragmentarnim nalazima urbanističkih i arhitektonskih ostvarenja izgrađenih u doba života grčkih kolonija, na našem se području očuvalo relativno mnogo arhitektonskih objekata iz razdoblja prodora rimske vlasti, koja je donijela dominaciju stila rimske antike. Obilježje rimske urbane i arhitektonske koncepcije sadržano je, uz početnu izvornost, uglavnom u simbiozi mnogih elemenata preuzetih iz etrurskoga, te ponajviše iz helenističkoga i sirijsko-orijentalnoga graditeljskoga kruga.

Stambena arhitektura rimskoga razdoblja tipološki se može razvrstati na: gradske obiteljske kuće (domus), višestambene urbane zgrade (insula), urbane vile (villa urbana) i stambeno-gospodarske komplekse ladanjskih vila (villa rustica). Tijekom II. i I. st. pr. Kr. rimski domus razvijao se pod helenističkim utjecajem. Kroz predvorje (vestibul) ulazilo se u srednje dvorište (atrij), oko kojega su bile raspoređene prostorije različitih namjena. Glavna prostorija (tablinum) nalazila se na suprotnom kraju atrija u odnosu na ulaz, dok su spavaće sobe (kubikuli) bile raspoređene uz bočne strane, jednako kao i prostorije za čuvanje likova predaka, za dnevne obroke i garderobe (ala). Atrij je imao krov koji se prema sredini spuštao i činio velik četverokutni bazen za kišnicu (impluvij). Za razliku od prizemnoga domusa, insula je bila višekatnica sa stanovima za najam, koja je najčešće zauzimala cijeli blok. U prizemlju su bile trgovine (taberna) orijentirane prema ulici, dok su se na katovima nalazili stanovi s tri do pet soba. Iako je zauzimala više od polovice urbanoga prostora, gradska stambena arhitektura u nas relativno je slabo sačuvana, te je time bila i teže pristupačna sustavnom istraživanju. Ostatci takvih stambenih objekata otkriveni su u Nezakciju, Puli, Ninu, Zadru, Bribiru i Saloni. Villae urbanae su raskošne vile za više društvene slojeve građene u urbanom središtu. Često su bile opremljene sustavom grijanja, kupkama, ukrašene podnim i zidnim mozaicima, zidnim slikama, kipovima i drugom kamenom plastikom. Jedna od takvih vila otkrivena je u Starom Gradu na Hvaru. Za razliku od Dalmacije i Istre, gdje su građevine bile izgrađene od kamena, adekvatni nalazi na prostoru sjeverne Hrvatske još su slabije očuvani jer su objekti bili građeni dijelom od slaboga kamena, a ponajviše od opeke i drva, te stoga izloženiji bržem razaranju.

Iznimno visok stupanj kvalitete stanovanja postignut je u villama rusticama, izvangradskim stambenim i gospodarskim arhitektonskim sklopovima koji su bili središta zemljišnih posjeda. Pojavile su se potkraj I. st. pr. Kr. u Italiji, a tijekom I. st. romanizacijom su se širile po svim provincijama Carstva. Najbrojnije su bile vile u kojima su ravnopravni stambeni i proizvodni sadržaji, a mogle su biti i vrlo raskošne sa svim obilježjima palače. U Istri i Dalmaciji poznato je nekoliko stotina lokaliteta s njihovim ostatcima, gotovo svi uz morsku obalu, na otocima ili u uskom pojasu uz more. Među njima ističu se vile u uvali Verige na Velom Brijunu, na rtu Zorna kraj Poreča, poluotoku Vižula kraj Medulina, u Barbarigi, Ivinju kraj Tisnog, Polačama na Mljetu i dr. U dubljoj su unutrašnjosti gospodarsko-ladanjske vile bile rjeđe, jer je osnovno načelo gospodarskoga funkcioniranja takvih sklopova bila proizvodnja hrane (vina, ulja i dr.) za tržište. Kopneni prijevoz do tržišta najviše je utjecao na cijenu robe, pa je smještaj uz more (ili rijeke) bio najisplativiji. Ostatci villa rustica u panonskom dijelu Hrvatske otkriveni su u Drenju Brdovečkom kraj Zaprešića, Bartolovcu kraj Jalžabeta, Benkovcu kraj Okučana i Osekovu kraj Popovače.







Najraskošniji je primjer rimske stambene arhitekture u nas Dioklecijanova palača u Splitu, podignuta oko 300. godine. Po svojoj kompoziciji ima elemente carske vile, helenističkoga grada i utvrđenoga vojnog logora – kastruma (castrum) (→ fortifikacijsko graditeljstvo). U tlocrtu je zamišljena kao pravokutnik, ali je prilagođivanje terenu nametnulo manja odstupanja. Carev stan prostirao se uz cijelo južno pročelje palače. Tek je djelomice očuvan u gornjem katu, ali su se gotovo potpuno očuvale njegove prizemne, presvođene nadgradnje, koje su ga izravno nosile, pa se s obzirom na podudarnost gornjega i donjega tlocrta može utvrditi cjelovit raspored i izgled gornjih prostora. Na zapadnoj strani gornjega kata sačuvani su ostatci dvorane s kupolom i dviju dvorana s apsidama, a na istočnoj strani dijelovi osmerokutne blagovaonice (triklinij) s trima dvoranama kružna tlocrta. Dioklecijanov stan povezivala je duga prostorija uz južno pročelje (kriptoportik) iz koje je kroz 42 prozora i tri lođe bio otvoren pogled prema moru. Salonu su 614. razorili Avari i Slaveni, a njezino se stanovništvo sklonilo u Dioklecijanovu palaču. Od VII. st. palača je nastavila živjeti kao grad Split, koji se širio prema zapadu i u više navrata zatvarao zidovima. (→ antičko graditeljstvo)







Srednji vijek

Nakon što je Bizant kao istočni nasljednik Rimskoga Carstva sredinom VI. st. postao glavnom političkom silom u Italiji i na istočnom Jadranu, za obranu i kontrolu plovnoga puta podignuto je više utvrda, među kojima se ističe bizantski kastrum na Velom Brijunu. Riječ je o jednom od najznačajnijih primjera kasnoantičke stambene arhitekture u nas, civilnom naselju koje se razvilo na mjestu utvrđenoga vojnog logora što su ga u VI. st. podigli Bizantinci, izgradivši zidine na širem prostoru oko starijih rimskih villae rusticae. Završetkom bizantsko-gotskoga rata zdanje je izgubilo vojnu namjenu te je služilo za zbjeg stanovnika otoka u nemirnim prilikama seobe naroda. Dolaskom otočja pod franačku vlast unutar kastruma razvila se feudalna palača, a oko nje su bili mnogobrojni mali stambeni prostori starosjedilaca i novopridošlih stanovnika. Naselje je cvjetalo između VI. i VIII. st., a potom je vjerojatno počelo postupno propadati, iako tragova naseljenosti ima još i u XIV. st.







Hrvatsko područje koje je od IX. do XI. st. bilo postupno povezano u jedinstvenu državno-političku zajednicu počelo se povezivati u svom kulturno-umjetničkom razvoju dijelom uz kontinentalni, a dijelom uz mediteranski profil europske kulture. Tako su nastali specifični oblici arhitektonskih objekata u regijama Panonske Hrvatske u kontaktu s kontinentalnom Europom, Dalmatinske Hrvatske u kontaktu s Mediteranom te Istre u miješanom kontaktu s kontinentom i Mediteranom. U nizinskom šumovitom slavonskom području nastambe su bile izgrađene od brvana ili platica (u tipu megaronskog pravokutnog tlocrta) i prekrivene slamom, a na krševitom obalnom području bile su izvedene od kamenoga suhozida i prekrivene trskom ili kamenim pločama. Primjere u kontinentalnom području predstavljaju utvrđena gradišta u Svetom Petru kraj Ludbrega, Gradini kraj Gudovca, Virgradu u Spačvi, Mrsunjskom lugu kraj Slavonskoga Broda, gdje su sačuvani ostatci kućnoga lijepa kojim su se premazivale konstrukcije drvenih stambenih objekata. U jadranskom području od kamena su se osim jednostavnih objekata gradile i kompleksne kneževske ili kraljevske rezidencije poput onih u Bijaćima, Ninu, Kninu i Biogradu na Moru. Običaji gradnje od drva u kontinentalnom, odnosno kamena u priobalnom području vidljivi su i danas u → tradicijskoj arhitekturi.

U romaničkom razdoblju došlo je do zamaha graditeljstva, posebice u gradovima na obali. Autonomne gradske komune donijele su statute s odredbama koje su svjedočile o promišljenim urbanim koncepcijama. Tako su se u gradske zidine uklopile obiteljske kuće, biskupske i kneževske rezidencije, kao i samostanski sklopovi. Stambeni objekti u tom razdoblju postali su veći, premda najčešće u granicama skučenih gradskih parcela, rastući u visinu ili oblikujući obiteljske sklopove s unutarnjim dvorištima (zid prema ulici ponegdje je okrunjen nizom zubaca dokazujući njihovu obrambenu funkciju usred grada). Pretežno su to bile ipak manje zgrade s jednosobnim prostorijama na katu, dok su kuhinje u pravilu bile u potkrovlju. Velik broj romaničkih stambenih objekata nalazi se, u različitim stupnjevima očuvanosti, u Splitu, Trogiru, Zadru, Šibeniku, Omišu, Hvaru, Dubrovniku, Korčuli, Rabu, Krku, Puli, Poreču, Motovunu, Balama i dr. U XIII. st. kuće su se podizale gotovo prema jedinstvenome tipu; vanjština je bila podređena unutarnjem rasporedu. U prizemlju su bili portali sastavljenih dovratnika s plošnim lunetama, često ukrašenima obiteljskim grbovima. Od arhitektonske plastike karakteristični su međukatni glatki ili profilirani vijenci, dvojni prozori, konzole pod strehom. (→ predromaničko graditeljstvo; → romaničko graditeljstvo)

U doba gotike arhitektura se malo-pomalo oslobodila romaničkih okvira izražavajući uspon gradske kulture koja se pojavila istodobno s umjetničkim izričajima zapadnoga svijeta. Dalmatinski se prostor pod vladavinom Anžuvinaca povezao sa širim obzorjima europskoga napretka, a potpadanje pod Veneciju od 1420. na tom je području ojačalo svijest o potrebi iskazivanja vlastite opstojnosti naglašavanjem duhovnoga ozračja koje je pokrenulo ne samo sakralno već i svjetovno graditeljstvo, među ostalim i stambeno. Značajni su se rezultati postizali proširenjem postojećih urbanih jezgri i podizanjem čitavih novih naselja srodna izgleda, sve u vezi s gospodarskim napretkom. Ozakonjivala su se pravila planiranja urbanih cjelina, posebice pridodavanih stambenih četvrti.

Stambena arhitektura XIV. i XV. st. na jadranskom prostoru uglavnom obuhvaća jednoćelijski tip višekatnih kuća koje su tijekom vremena postajale sve veće, udovoljavajući potrebama obiteljskoga stanovanja, ali i zanatske proizvodnje ili trgovine u prizemlju. Osim u sve složenijem rasporedu prostorija, napredak se očitovao i u oblikovanju pročelja s otvorima različitih oblika u okvirima gotičkoga nacrta, a sve kićenije klesarske obradbe. Pomake od romaničkoga osjećaja zatvorene forme moguće je pratiti kroz oblikovanje monumentalnih portala (osobito reprezentativni u Šibeniku i Trogiru), te višedijelnih prozora sve vertikalnijega ustroja (od Poreča do Dubrovnika s inačicama heksafora iz XIV. st. u Splitu) radi boljega osvjetljavanja prostorija, ali i isticanja ugleda vlasnika. Iz graditeljskih osnova XIII. st. razvio se i oblik patricijske palače s ugrađenim dvorištem, koja obično ima trijem odijeljen zidom s monumentalnim ulazom prema ulici. Pročelja velikih katnica rastvaraju se višedijelnim prozorima, a unutarnja funkcionalnost prostora pojačana je otvorenim stubišnim prilazima na kat, katkada s pratećim lođama, te prvim balkonima u XV. st. U svakom gradu na jadranskoj obali, od Poreča do Kotora, sačuvano je nekoliko patricijskih palača s karakterističnim gotičkim i kasnogotičkim prozorima, vratima i portalima, a najraskošniji je primjer Velika Papalićeva palača u Splitu, izgrađena sredinom XV. st.







U kontinentalnom dijelu u XIV. i XV. st. glavnom zadaćom svjetovne arhitekture postala je izgradnja feudalnih burgova, gradskih kula i zidina. Moćniji feudalci podizali su ih od kamena, drva (nisu sačuvani) ili od čvrste opeke (Šarengrad; Kolođvar, južno od Osijeka), a služili su za obranu i za stanovanje. Gotički duh očitovao se na tim građevinama u pojedinim arhitektonskim elementima poput dovratnika, doprozornika, konzola i dr. (Varaždin, Veliki Tabor, Susedgrad). (→ gotičko graditeljstvo)

Renesansa i barok

Hrvatske su zemlje, određene društveno-političkim uvjetovanostima, renesansne promjene u arhitekturi prihvaćale različito. Dok je kontinentalni prostor renesansa tek dotaknula, Dalmacija, zemlja gradova i duge tradicije kamenarskih radionica, postala je nositelj umjetničkoga izraza. Umjetnost renesanse XV. st. u Dalmaciji bila je heterogena jer je usporedno i dalje živjela gotika (kasna gotika, gotico fiorito).

Osobit pečat jadranskim gradovima dala je renesansa fasadama mnogih kuća i palača sa skladno proporcioniranim i profiliranim portalima, prozorima, balkonima, vanjskim stubištima i trijemovima u dvorištu, reljefno ukrašenim umivaonicima i kaminima u unutrašnjosti, krunama cisterni, grbovima i dr. Vrhunac renesansne kulture stanovanja dosegnut je u dubrovačkim ljetnikovcima. Očuvani na čitavu području Dubrovačke Republike, najčešće na morskoj obali i na otocima, s karakterističnim tlocrtom u obliku slova L (tzv. funkcionalna asimetrija – jednokatno stambeno krilo i prizemno gospodarsko, s terasom i kapelicom), ti se ljetnikovci odlikuju smišljenom organizacijom prostora i skladnim oblikovanjem. Jedan od vrhunaca renesansne ladanjske arhitekture predstavlja ljetnikovac Petra Sorkočevića na Lapadu (1521). U prizemlju i na katu nalaze se središnja dvorana i četiri bočne sobe s ravnim stropovima. Okomito krilo služilo je za poslugu. S unutarnje je strane, okrenut prema vrtu, renesansni trijem. Funkcionalna prostorna organizacija jedinstvena je te s vrtom stvara cjelinu. Pročelje prvoga kata rastvoreno je gotičkim prozorima.













Nakon ranorenesansne ladanjske arhitekture tlocrta u obliku slova L, do sredine XVI. st. ljetnikovci visoke i kasne renesanse saželi su se u jedinstveni volumen i smirili u simetriji. Tako ljetnikovac Natali-Skočibuha u Gružu rastvara uglove kata ložama i razvija do tada zapostavljene bočne fasade, a ljetnikovac Vice Skočibuhe kraj Tri crkve u Suđurđu na Šipanu monumentalnim rastvaranjem središnjega dijela s po tri arkade trijema u prizemlju i lože na katu napušta domaću tradiciju, te slijedi i dostiže vrhunske talijanske uzore. Manirističke su značajke došle do izražaja kod ljetnikovca Crijević-Pucić na kraju razdoblja, podjednako u oblikovanju zgrade kao i u fantastičnim stupovima i kapitelima perivoja. Uz dubrovačke ljetnikovce značajni su i ljetnikovci Hanibala Lucića i Petra Hektorovića na Hvaru i Marina Gazarovića na Visu. Nasuprot otvorenosti dubrovačkih ljetnikovaca prema prirodi, s trijemovima u prizemlju, ložama na katu i stubištima što s terase vode u vrt, niz dvoraca vlastele na obali između Trogira i Splita (Kaštela) svojim utvrdnim obilježjima svjedoči o aktualnoj opasnosti od provala Osmanlija. Zbog osmanske opasnosti fortifikacijska arhitektura je tijekom XVI. st. prevladavala i u sjevernoj Hrvatskoj. Od Senja preko Ribnika, Karlovca i Siska do Velikoga Tabora, Koprivnice i Varaždina dograđivali su se mnogi burgovi i utvrde, a najveća i ujedno najstarija bila je kaptolska utvrda oko zagrebačke katedrale. (→ renesansno graditeljstvo)







U profanom graditeljstvu prvi primjer baroknoga stila u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavljaju Novi dvori klanječki (1603). Iako se dvorac, koncipiran kao višekrilni s ugaonim kulama, nastavlja na renesansnu profanu arhitekturu, sam odabir smještaja u nizini te napuštanje burga Cesargrada, kao i rastvaranje arkadnih hodnika upućuju na novo razdoblje u arhitekturi i novi odnos prema krajoliku. U tom tipu podizali su se i drugi dvorci ili pregrađivali burgovi (Kerestinec, Jastrebarsko). U gradovima je još prevladavala drvena gradnja građanskih kuća. Tradicionalne prostorne koncepcije dominirale su u XVII. st. i u profanoj arhitekturi na obali. Obitelj Zrinski dala je podići sredinom XVII. st. u Kraljevici monumentalni dvorac kao četverokrilnu građevinu s arkadno rastvorenim hodnicima prema unutarnjem dvorištu s ugaonim kulama. U Dubrovniku su se podizale mnogobrojne barokne palače, nastale spajanjem više starijih čestica, u tradicionalnoj prostornoj organizaciji oko stubišta, s prihvaćanjem baroknoga stila prije svega u dekoracijama.



















Tijekom XVIII. st. u sjevernim je područjima nakon ratnih pustošenja došlo do gospodarskog oporavka te su mnoga stara naselja doživjela nagli preobražaj. Zidana barokna arhitektura umjesto dotadašnje drvene dala je glavni biljeg Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi, Križevcima, Zagrebu, Varaždinu i dr. Palaču Zrinskih u Čakovcu gradio je bečki carski graditelj Filiberto Lucchese. Aristokratske palače u sjevernim područjima slijedile su oblike srednjoeuropskoga baroka (Bužan i Vojković-Oršić-Rauch u Zagrebu, Patačić u Varaždinu), dok su palače na jugu mediteranske, pretežno renesansne koncepcije (Cindro i Milesi u Splitu, Dojmi di Delupis-Vukašinović u Visu, Providurova i Zmajević u Zadru, Pozza-Pucić u Dubrovniku, Sinčić u Poreču, Battiala-Lazzarini u Labinu). Osim kod palača, motiv arkada često se primjenjivao i kod građanskih kuća u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi i dr. U primorskim područjima građanske i težačke kuće oživljava vanjsko stubište s balaturama.







































U XVIII. st. bile su prisutne snažne veze sa štajerskim graditeljima. Najznačajniji je primjer dvorac Oršić u Gornjoj Bistri s ovalnom oslikanom dvoranom u rizalitnom istaku, raskošnim portalom i kapelom s rokoko opremom, a ističu se i dvorci u Zajezdi, Gornjoj Stubici i Miljani. U to doba obnavljali su se i barokizirali stariji dvorci unošenjem novih elemenata poput stubišta, kapela i dekoracija (Batthyány u Ludbregu). Često su dvorci imali i ugaone kule kao znak položaja vlasnika i kao simboličku formu »dugoga trajanja« (Gornje Oroslavje, izgorio, Brezovica, Lužnica, Gornja Rijeka). Potkraj toga razdoblja pojavio se klasicizam u dekoracijama, krila građevina postala su kraća, a hodnik se uvukao (Donje Oroslavje, Stubički Golubovec). U Slavoniji su raskošniji dvorci na većim posjedima mahom djela stranih graditelja. Dvorac Odescalchi u Iloku tlocrta u obliku slova U barokiziran je tijekom XVIII. st. prema rimskim uzorima, a četverokrilni dvorac Eugena Savojskog u Bilju, s tornjem nad ulazom, izgradili su vojni arhitekti 1712. Sličan biljskomu je i barokni dio dvorca Prandau-Normann u Valpovu, također izgrađen u prvoj polovici XVIII. st. Obitelj Eltz podigla je sredinom XVIII. st. u Vukovaru dvorac s istaknutim središnjim dijelom naglašenim velikim redom pilastara i baroknim parterima koji se pružaju prema Dunavu. Dubrovački ljetnikovci, građeni poslije velikoga potresa 1667., imaju barokna obilježja (Bozdari u Rijeci dubrovačkoj, Bizzaro u Čempresati kraj Komolca, Pucić-Đorđićev na Pilama). U Istri su izgrađene mnogobrojne vile pod snažnim utjecajem paladijanskih vila u Venetu, s istaknutim trijemom kao pronaosom antičkoga hrama. Ističu se vila Polesini u Svetom Ivanu od Šterne, te palača Battiala-Lazzarini u Labinu, u kojoj su prisutne različite struje venecijanskih utjecaja. Kurije su manje i skromnije plemićke ladanjske kuće, pretežno u Hrvatskom zagorju (Donja Bedekovčina, Zlatar, Budinšćina, Grana, Razvor). Od nekada mnogih drvenih kurija preostalo ih je vrlo malo (Donje Škarićevo, više kurija u Turopolju). Oko dvoraca, ljetnikovaca i kurija njegovali su se parkovi i vrtovi, ali su mnogi tijekom vremena uništeni. (→ barokno graditeljstvo)

























XIX. stoljeće

Demografska eksplozija dovela je u svim dijelovima Europe i svijeta u XIX. st. do naglog rasta naselja, osobito gradova, zbog preseljavanja stanovnika sa sela uvjetovanoga industrijalizacijom. Posljedično je porasla potreba za projektiranjem stambenih građevina koje je postalo glavnom zadaćom arhitekata XIX. st.

Na europskom selu obrasci stanovanja tijekom XIX. st. nisu se znatno promijenili u odnosu na prethodna razdoblja. Gradilo se najčešće u skladu s ustaljenim tradicijskim obrascima. U kontinentalnom dijelu Hrvatske u to je doba postupno napuštena izgradnja kuća od drva u korist zidanica. Katkada su se na zidanim, pa i na drvenim stambenim zgradama oponašali motivi podrijetlom iz klasicističke, historicističke i secesijske arhitekture. Gradilo se najčešće bez posebno izdanih dozvola. U gradovima se način izgradnje svih tipova građevina postupno normirao pravilnicima (Red građenja, njemački Bauordnung) koji su uvjetovali da zgrade moraju projektirati i izvoditi školovani arhitekti, inženjeri i graditelji. Ti su pravilnici normirali broj katova i visinu stambenih zgrada, njihov položaj u odnosu na ulicu (građevne linije), ponekad osnovne elemente ustrojstva fasade (položaj balkona, postavljanje erkera), materijal od kojega su mogle biti izvođene i sl. U Francuskoj te su norme bile vrlo stroge, što je dovelo do uniformirane slike gradova izgrađenih tijekom XIX. st. (Pariz). Na području srednje Europe visina višestambenih i stambeno-poslovnih zgrada kao i osnovno ustrojstvo pročelja najčešće nisu bili tako strogo normirani, što je stvorilo slikovitije urbane cjeline.

Zbog sve viših cijena građevnoga zemljišta, nedostatka prostora za izgradnju i stalnoga manjka stambenih prostora, tijekom XIX. st. u središtima europskih gradova zgušnjavala se urbana struktura. Dok se u prvoj polovici stoljeća, osobito na području srednje Europe (kako pokazuje i slučaj Zagreba) iza zgrada učestalo nalazio vrt (ukrasni vrt, povrtnjak), u drugoj polovici stoljeća građevna je čestica bila izgrađenija, a iza zgrada u unutrašnjosti blokova bila su smještena najčešće malena, dijelom izgrađena dvorišta. Stambene su zgrade istodobno tijekom stoljeća dobivale na visini i reprezentativnosti.

Građevine u cjelini ili djelomično namijenjene stanovanju u XIX. st. dijele se u tri osnovne skupine. U prvu spadaju višenamjenske ugrađene višekatnice, koje se podižu u središtima gradova i koje nisu bile isključivo stambenoga, već stambeno-poslovnoga karaktera. Druga skupina, višestambene ugrađene višekatnice, gradila se u trgovački manje propulzivnim ulicama. Treću skupinu čine stambene građevine namijenjene za život jedne obitelji koje se mogu podijeliti na gradske palače, vile i dvorce. Gradske palače podizao je kao slobodnostojeće ili ugrađene višekatnice najbogatiji sloj građanstva u gradskim jezgrama. Na rubovima gradova (u tzv. Cottage-Viertel, četvrtima vila) te u mjestima koja su se razvijala kao lječilišta ili turistička središta (toplice, mjesta uz obale mora i jezera, atraktivne gorske lokacije i sl.) gradile su se vile. Veće građanske kuće sagrađene na ladanju (u ruralnim ili slabije urbaniziranim krajevima) nazivaju se katkada i ljetnikovcima. U građevine namijenjene stanovanju jedne obitelji ubrajaju se i dvorci koje su u XIX. st. nastavili graditi pripadnici vladarskih obitelji, plemstvo, ali i obogaćeno građanstvo koje je oponašalo obrasce plemićke kulture.

Višestambene i stambeno-poslovne zgrade u središtima europskih gradova gradile su se uobičajeno kao investicija pojedinaca ili obitelji iz bogatijih slojeva društva te raznih javnih ili privatnih institucija (banaka, zaklada, crkvenih i karitativnih organizacija i sl.). U njima se obično jedan stan ostavljao na korištenje investitoru, dok su se preostali prostori iznajmljivali kako bi donosili redovite prihode investitorima ili su se pak iznajmljivali svi stanovi u zgradi. Katkada su takve zgrade bile iznimno velikih dimenzija pa su se nazivale najamnim vojarnama (njemački Mietskaserne) ili vojarnama koje donose rentu (Zinskaserne).

Veličina i oprema stanova varirala je od kata do kata budući da su najamne višekatnice mogle biti namijenjene raznim slojevima stanovništva. Najraskošniji stanovi nalazili su se na prvome, eventualno i drugome katu (francuski bel étage, talijanski piano nobile). Bez obzira na to jesu li se iznajmljivali ili su se njima koristili vlasnici zgrade, te je stanove karakterizirao velik broj prostranih i visokih soba, prostorije za služinčad na dvorišnoj strani, postojanje potrebnih nusprostorija i sl. Prema vrhu zgrade, ovisno o broju etaža, smanjivala se veličina i reprezentativnost stanova, a rastao je njihov broj. Najskromniji stanovi nalazili su se na najvišim katovima, odnosno u potkrovlju (ako je ono bilo iskorišteno za stanovanje i iznajmljivanje). Ponekad su skromni stanovi popunjavali i suterensku etažu. Na suterenskoj su se etaži obično smještali stan za podvornika, razna spremišta i sl. U višestambenim građevinama namijenjenima srednjemu i bogatijemu građanstvu zajednički prostori, hodnici, stubišta, kolni ulazi, posebice na nižim etažama, namijenjenima bogatijim stanarima, redovito su bili reprezentativno uređeni štukaturama, popločenjem, ogradama od kovanoga željeza ili nekoga drugog materijala i sl. Njima se ostavljao dojam kao da je riječ o raskošnim palačama poput onih iz prošlosti koje su bile uzor za suvremene gradnje.

Socijalna stratifikacija bila je prisutna kako unutar samih višestambenih zgrada tako i u strukturi grada. Tijekom XIX. st. počele su se razvijati četvrti namijenjene raznim slojevima građanstva, od izrazito bogatoga, preko srednjega sloja do četvrti gdje je stanovalo siromašnije radničko stanovništvo. Radničke četvrti razvijale su se uglavnom uz industrijska predgrađa. U XIX. st. i početkom XX. st. karakterizirala ih je pretrpanost, supstandardni uvjeti života zbog kojih su često izbijale epidemije (slamovi). Radi povećanja standarda života radnika, zahvaljujući javnim inicijativama kao i investicijama raznih dobrotvornih organizacija, pa i samih industrijalaca, počele su se graditi zgrade namijenjene stanovanju radnika, katkada i čitava naselja. Obično su se gradile uz sama industrijska postrojenja ili su se podizali cjelovito planirani industrijski gradovi (engl. company towns, u Hrvatskoj Đurđenovac, Duga Resa i Belišće). Radnička su se naselja sastojala od niza istovjetnih ili sličnih višekatnica s malim stanovima i skromnom infrastrukturom. Potkraj XIX. st. javila se i težnja da se gradnjom jeftinijih obiteljskih kuća okruženih vrtom u planiranim naseljima na rubovima gradova (njemački Gartenstadt) omogući kupnja individualnoga stambenog objekta i za srednji, pa i siromašniji sloj stanovništva.

Višestambeni i višestambeno-poslovni objekti u središtima gradova uklopljeni su redovito u blokovsku strukturu. Imaju reprezentativna samo ulična pročelja, dok se prema dvorištima (ako ih uopće ima) okreću neraščlanjenim pročeljima. Pročelja su se uglavnom izvodila u neorenesansnom stilu koji je bio najprihvaćeniji i najrašireniji među građanstvom, svojevrsni lingua-franca arhitekture XIX. st. Međutim, primjera odabira svih drugih stilova može se naći u svim dijelovima Europe pa tako i u Hrvatskoj, osobito u arhitekturi vila koje su bile posebice prikladne za stilske i oblikovne eksperimente. Potkraj stoljeća stambene i stambeno-poslovne zgrade poprimile su sve razvedenija pročelja. Krovna im je zona bila naglašena kupolama, mansardama, tornjićima, krovnim ogradama, skulpturama, grbovima i drugom dekoracijom.

Unutarnje ustrojstvo reprezentativnijih stambenih zgrada bilo je vrlo razrađeno. Prostorije u njima mogu se podijeliti u tri osnove skupine: privatne, društvene i pomoćne/gospodarske. U privatne prostorije uz odvojene sobe za gazdu i gazdaricu, ubrajaju se boudoar, knjižnica, spavaća soba, dječja soba (ili dječje sobe, ako ih je stan uopće sadržavao), soba za biljar, soba za pušenje, gostinjske sobe, sobe za služinčad. U društvene prostorije ubrajali su se salon (katkada se radilo o dva salona, malome i velikome), primaća soba, velika blagovaonica, a raskošnije palače imale su i posebnu sobu za balove. Pomoćne/gospodarske prostorije bile su kuhinja, ostava, praonica, podrum, kupaonica, toaleti i sl. Palače, vile i dvorci najbogatijega sloja stanovništva sadržavale su i ostakljene zimske vrtove. Reprezentativnost građevine, a time i razrađenost unutarnjeg prostora, ovisila je u prvom redu o mogućnostima investitora. O kojem god tipu stambene građevine bila riječ, reprezentativni su prostori uglavnom gledali prema ulici, a pomoćni i prostori za služinčad prema dvorištu ili začeljnoj strani zgrade.

Opremanje unutarnjih prostora namještajem arhitektima je bila posebna zadaća. Dok je interijere bidermajera i ampira karakterizirao jednostavno oblikovan namještaj oslonjen o motive klasične antičke arhitekture, u historicizmu se u opremi stanova bogatog, pa i srednjeg građanstva javljao izraziti horror vacui. Sobe je karakterizirala prenatrpanost mnogobrojnim komadima namještaja (komode, kredenci, ormari, stolovi i stolice, kreveti, ogledala, zidni satovi, lusteri, klavir). Stanovi su se grijali kaminima i pećima, katkada i iznimne visine i reprezentativnosti. Tekstil je bio važan element unutarnjeg uređenja: namještaj je bio tapeciran, tapiserije su prekrivale zidove, podove tepisi (vrlo često orijentalni), prozore su pokrivale teške zavjese. Stropovi su često bili ukrašeni štukaturama i pozlatom, pa i zidnim slikama. Portreti članova obitelji postavljali su se na zidove, a u salonima i drugim društvenim prostorijama izlagale su se i druge umjetnine i starine koje je posjedovala obitelj. Oprema je ovisila o namjeni prostorije, pa se u skladu s tim i stilski definirao karakter namještaja. U drugoj polovici XIX. st. namještaj se najčešće izvodio u stilu Altdeutsch (sjevernjačka, njemačka neorenesansna), talijanske neorenesanse, neorokokoa i neobaroka, no ponekad se su se pojavljivali i orijentalistički, neogotički i u drugim stilovima uređeni prostori. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. prostori su se opremali jednostavnim secesijskim namještajem. Reprezentativni dvorci znali su sadržavati mnogobrojne prostorije uređene u raznim stilovima i predstavljali su prave enciklopedije povijesti arhitekture.

Tehničke inovacije neprestano su prodirale u kulturu stanovanja. U velik broj građevina uvodilo se centralno grijanje i plinsko osvjetljenje, a na prijelazu iz XIX. u XX. st. i električna energija te osobni telefon. Postavljala su se dizala u višim zgradama, a sve veći broj stanova dobivao je privatne WC-e i kupaonice.



















Mnogim projektima stambene arhitekture u XIX. st. među ostalima istaknuli su se → Bartol Felbinger, → Aleksandar Brdarić, → Đuro Carnelutti, → Ignjat Fischer, → Janko Jambrišak, → Janko Nikola Grahor, → Franjo Klein, → Martin Pilar, → Josip Vancaš i → Kuno Waidmann, dok je jedan od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata potkraj XIX. st. i početkom XX. st., među ostalim autor mnogih stambenih građevina, bio → Herman Bollé. (→ klasicističko graditeljstvo, → historicističko graditeljstvo, → secesijsko graditeljstvo)

XX. stoljeće i suvremenost

Početkom XX. st. javile su se nove težnje u arhitekturi potaknute sve širom primjenom novih materijala (armirani beton, čelik, staklo) i tehnologija gradnje, kao i sve prisutnijim principima industrijske proizvodnje i proizvoda. Bile su zasnovane na funkcionalizmu i utilitarnosti te osobito vezane uza stambenu arhitekturu i urbanizam te kritiku loših stambenih uvjeta prenapučenih gradskih četvrti. Začetke tih težnji u nas može se naći već u ostavštini → Viktora Kovačića i njegovih istomišljenika, dok se moderna arhitektura u Hrvatskoj izrazitije javlja na početku 1920-ih. Tada je u Zagreb donose učenici Adolfa Loosa (→ Zlatko Neumann), Hansa Poelziga (→ Josip Pičman, → Zdenko Strižić, → Drago Ibler) i Le Corbusiera (→ Ernst Weissmann, → Juraj Neidhardt). Arhitekti se odlučno zauzimaju za nove temeljne zamisli, ali i za njihovo ostvarenje u praksi (osunčanost, otvoreni vidik, dodir s prirodom, grupiranje prostora u sadržajne cjeline, funkcionalnost, komunikacija), pristupajući arhitekturi i urbanizmu kao društvenim zadatcima. Zahvaljujući njihovu djelovanju, Zagreb je u svega nekoliko godina postao jedno od ravnopravnih i vodećih središta moderne arhitekture u Europi. Tomu je pridonijela i arhitektonska škola (→ Arhitektonski fakultet), iz koje su 1923. izišli prvi diplomanti. Arhitekti modernih nazora djelovali su 1920-ih i 1930-ih u nekoliko skupina, samostalno ili u gradskim službama (uz navedene i → Stjepan Planić, → Lavoslav Horvat, → Drago Galić, → Alfred Albini, → Juraj Denzler, → Stanko Kliska, → Mladen Kauzlarić, → Stjepan Gomboš, → Slavko Löwy, → Vladimir Šterk i dr.). Među mnogobrojnim realizacijama stambene arhitekture tog razdoblja osobito se ističu najamne, u blok ugrađene stambene zgrade u Martićevoj ulici 13 (D. Ibler, 1930), Petrinjskoj 11 (M. Kauzlarić i S. Gomboš, 1933), Draškovićevoj 47 (S. Planić, 1932), Vlaškoj 69 (Z. Neumann, 1936) te slobodnostojeće obiteljske kuće u Novakovoj 15 (M. Kauzlarić i S. Gomboš, 1932), na Jabukovcu 23 (E. Weissmann, 1933), okrugla kuća na Gornjem Prekrižju 30 (S. Planić, 1935). Na regulaciji grada, kada se stambenim i stambeno-poslovnim zgradama počinje izgrađivati prostor današnjega Trga žrtava fašizma i blokovi oko trga, Krešimirov trg i okolne ulice te Zvonimirova ulica, radili su Z. Strižić, → Vlado Antolić, → Ivan Zemljak i → Stjepan Hribar. Valja spomenuti i projekt Novakove ulice sa stambenim vilama, kao svojevrstan manifest hrvatske moderne arhitekture. Među zagrebačkim stambenim modelima ističu se i čak 23 realizirana naselja socijalnog stanovanja, poput naselja Prve hrvatske štedionice na Trešnjevci (Z. Strižić, od 1935) ili Cvjetnog naselja (V. Antolić, 1939–40). Osim u Zagrebu, nastojanja moderne tadašnji arhitekti realiziraju i u Splitu (→ Emil Ciciliani, → Helen Baldasar i dr.), Rijeci i Sušaku, Osijeku, Puli i drugdje, izvodeći najamne zgrade unutar preostalih neizgrađenih parcela gradskih blokova te obiteljske kuće i vile. Za urbanizam međuratne moderne osobito su važni planski osnovani industrijski gradovi s izraženom stambenom namjenom koncipirani na postulatima CIAM-a, poput Borova (1931–38), Ubla na Lastovu (1933–36) te istarskih rudarskih gradova Raše (1936–37), Podlabina (1939–42) i Potpićna (1942–43).





























Nakon II. svj. rata, u razdoblju socijalizma kolektivno stanovanje dobilo je nov uzlet, temeljen na nasušnoj potrebi za stambenim prostorima ratom devastirane zemlje, novoj društvenoj ideologiji i zasadama CIAM-a. Jedan od najambicioznijih projekata prvoga poslijeratnog razdoblja 1950-ih bila je izgradnja Ulice proleterskih brigada (danas Grada Vukovara) u Zagrebu, poteza slobodnostojećih stambenih i stambeno-poslovnih zgrada koje predstavljaju antologijska djela ponajboljih hrvatskih arhitekata tog doba (D. Galić, → Božidar Rašica, → Ivo Geršić, → Neven Šegvić, → Stanko Fabris, → Milan Žerjavić i dr.). U istom razdoblju ističu se obnova urbane jezgre Zadra (A. Albini, B. Rašica, → Bruno Milić) te pojedinačne izvedbe u postojećem gradskom tkivu Zagreba (D. Galić na Svačićevu trgu 14, 1953; D. Ibler u Martićevoj 9, 1955; → Ivan Vitić na uglu Laginjine i Vojnovićeve, 1962), Splita (S. Fabris na Trgu M. Pavlinovića, 1953–57) i dr. Od početka 1960-ih naglasak stanogradnje bio je na realizacijama novih naselja izgrađenih »na ledini«, a u duhu programa društvene stanogradnje. Nova naselja izvodila su netom stasala velika poduzeća, razvijajući inovativne tehnologije gradnje kojima treba zadovoljiti nezasitne potrebe tržišta (→ montažna gradnja), dok su se arhitekti bavili prostornom organizacijom stambenih jedinica i razvijanjem njihove modularnosti. Među tim je poduzećima osobito uspješan bio → Jugomont sa sustavima polumontažne gradnje, koji je izgradio niz tipskih zgrada (prve od njih zvane su »limenke«) razmještenih u geometrijskoj kompoziciji u gradskom zelenilu, tvoreći nova zagrebačka naselja Remetinečki gaj, Folnegovićevo naselje, Borongaj, Zapruđe, Utrina i Travno. Istodobno su ekonomizirane sustave gradnje prihvaćala i druga poduzeća koja su u Zagrebu gradila naselja Trnsko, Voltino, Siget, Sopot i dr., u Osijeku Senjak i Jug II, u Rijeci Kantridu i Krnjevo, u Splitu Spinut, Bol, Skalice-Glavičine i dr. Usprkos kvalitetno riješenim stanovima i danas poželjnoj utopljenosti u zelenilo, kontroverzna naselja bila su kritizirana zbog loše gradnje i nedostatka popratnih sadržaja. Veliku ulogu u stjecanju stambenih navika u gradove novopridošlih stanovnika u to je doba imala izložba Porodica i domaćinstvo (1957–60) na Zagrebačkom velesajmu (→ Bernardo Bernardi). Od 1960-ih siluetama naših gradova dominiraju i stambeni neboderi, među kojima se u Zagrebu ističu oni tipski → Slavka Jelineka, → Luje Schwerera, → Đure Mirkovića, ali i pojedinačni primjeri → Grozdana Kneževića, V. Richtera i → Berislava Šerbetića i dr., u Rijeci → Igora Emilija, u Splitu → Vuke Bombardellija, S. Fabrisa, I. Vitića, → Ive Radića, → Dinka Kovačića, u Osijeku → Radovana Miščevića i dr.





































































Od početka 1970-ih u stambenoj se arhitekturi i urbanizmu nastojalo odmaknuti u odnosu na dotadašnju praksu, formirajući naselja u velike kompaktne stambene komplekse s uključenim popratnim sadržajima na prizemnim etažama, koji nerijetko formiraju pješačke zone. Istaknuti primjeri takva pristupa stambene su zgrade u splitskom naselju Split III (D. Kovačić, → Frano Gotovac, I. Radić, 1972–73), te u zagrebačkom Travnom – tzv. Mamutica (Đ. Mirković, Nevenka Postružnik, 1974), Sigetu – tzv. Super Andrija (→ Miroslav Catinelli, 1972–73), bloku Autoput – jug (Miroslav Stella, Lidija Krstevski-Grečko, 1971), Dugavama (→ Tomislav Odak, → Ivan Čižmek i dr., 1976), Sloboštini (I. Čižmek i dr., od 1978).





















Potkraj 1970-ih i tijekom 1980-ih, u duhu postmodernih preispitivanja arhitekture, nova su se stambena naselja nastojala humanizirati povratkom stambenih blokova, ulica i kosih krovova, te ograničavanjem visine gradnje na ljudsku mjeru (→ Mihajlo Kranjc, → Branko Kincl, → Ninoslav Kučan, T. Odak, → Nikola Bašić, → Dražen Juračić, → Mladen Jošić, Teufik Galijašević). U istom se razdoblju bilježe i sve mnogobrojnije interpolacije u postojećem gradskom tkivu (→ Radovan Tajder, Krešimir Kasanić, → Ivan Crnković, → Boris Duplančić), izvedba zapaženog stambenog terasastog niza na Kajfešovu brijegu u Zagrebu (→ Ante Marinović-Uzelac) te aktualiziranje teme obiteljskih kuća (→ Dragomir Vlahović, I. Crnković, → Branko Silađin).







Tijekom 1990-ih na djelu je recesija stambene izgradnje u uvjetima Domovinskoga rata i ratnih razaranja, koja se u stambenom fondu nastoje sanirati programom obnove kuća u drugoj polovici desetljeća, a kojim je obnovljeno ili novoizgrađeno više od 156 000 obiteljskih kuća. U novom tisućljeću i dobu uspona gospodarskih prilika, stanogradnja se ponovno intenzivira. Stambena se arhitektura razvija u raznovrsnosti oblika, od obiteljskih kuća, preko interpolacija u postojeće gradsko tkivo do novih zgrada i naselja, uglavnom većega standarda no do tada, nerijetko i onih luksuznih. Dodatni je poticaj dao projekt društveno poticane stanogradnje (POS) u kojem je ostvaren niz kvalitetnih stambenih kompleksa i naselja. Među dobitnicima Nagrade »Drago Galić« Udruženja hrvatskih arhitekata za stambenu arhitekturu, u ovom se razdoblju ističu → Neno Kezić, → Hrvoje Njirić, → Saša Begović, → Marko Dabrović, → Tatjana Grozdanić Begović, → Paula Kukuljica i → Silvije Novak, → Lea Pelivan i → Toma Plejić, → Tomislav Ćurković i → Zoran Zidarić, → Idis Turato, → Vanja Rister, → Iva Letilović i → Igor Pedišić, i dr.







regulacije vodotoka, skup gradnji i mjera kojima se mijenjaju prirodne osobine vodotoka i njihova slijevnog područja radi što racionalnijeg korištenja vodama, učinkovitije zaštite od štetnog djelovanja voda iz vodotoka te zaštite vodotoka od zagađenja. Odnose se na uređenje korita i izvedbu građevina vezanih uz korito te reguliranje vodnoga režima. Problematika uređenja vodnoga toka vezana je uz zakonitosti tečenja vode u otvorenim vodotocima i procese formiranja korita, erozijske procese i procese pronosa nanosa te hidrološke zakonitosti. Regulacijske su građevine s konstrukcijskog gledišta razmjerno jednostavne. Unatoč tomu odabir tipa građevine, razmještaj u prostoru i njihovo oblikovanje spadaju u skupinu složenih inženjerskih poslova te ovise o namjeni regulacija, poput povećanja erozije korita i njegova produbljivanja, omogućavanja pronosa nanosa bez smetnji, smanjenja erozije i izazivanja taloženja na određenim mjestima, povećanja protočnosti korita ili kombinacije navedenih namjena. Regulacijske građevine mogu biti nasipi, distribucijske (razdjelne) građevine, odteretni kanali, deponiji, obaloutvrde, prave paralelne građevine, regulacijska pera, pregrade, pragovi, prokopi i dr.







Nasipi su regulacijske građevine izvan glavnoga korita kojima je svrha zaštita područja od plavljenja velikim vodama. Formiraju umjetno korito vodotoka za veliku vodu. Osnovne su građevine za pasivnu zaštitu od poplava kojima se utječe na sprečavanje šteta kad se pojavi veliki vodni val kao uzrok poplava (hidrotehnički sustavi, → nasipi i brane). Distribucijskim (razdjelnim) građevinama (ustave i preljevi) obavlja se plansko manipuliranje velikim vodama. Ustave su građevine kojima se kontrolirano ispušta voda iz jednoga kanala u drugi (vodotok) ili se održava željena razina vode uzvodno od ustave. Ustava se izvodi samostalno ili u sklopu druge građevine (npr. crpne stanice), a smješta se na utoku odvodnog kanala, ako se vode ispuštaju u prijamnik, odn. na kanalu na mjestu rasterećenja ili zahvata. Preljev je mjesto gdje se voda prelijeva s više razine na nižu, a u kanalima predstavlja pregradu kako bi se održavala određena dubina vode u uzvodnom dijelu kanala. Odteretni kanal je umjetni vodotok namijenjen preusmjeravanju viška voda iz vodotoka, te služi zaštiti gradova ili drugih vrijednih gospodarskih područja od poplava. Deponij je jednostavna regulacijska građevina izvan glavnoga korita namijenjena sprečavanju daljnje erozije obale. Riječ je o nasipu od kamenog materijala, djelomično ukopanom u tlo ili izvedenom u obliku suhozida, kojega je promjer zrna takav da može odolijevati hidrodinamičkom opterećenju toka vode. Obaloutvrde su regulacijske građevine u koritu vodotoka kojima se obale štite od erozije, te se njima usmjerava vodni tok uz obalu. Rabe se na mjestima gdje su postojeća i projektirana obala po trasi vrlo blizu, kako bi se izbjegli veliki zemljani radovi na iskopu ili nasipavanju. Prave paralelne građevine (uzdužne) su regulacijske građevine u riječnom koritu kojima se (uglavnom na konkavnim stranama) obala premješta u korito rijeke. Uglavnom se izvode kao nasipne konstrukcije od lomljenoga kamena trasirane na poziciji buduće obale vodotoka. Regulacijska pera su građevine u riječnom koritu kojima se obala premješta u korito rijeke. Poprečne su građevine, a izvode se tako da se od postojeće obale do trase buduće obale nekom konstrukcijom (najčešće nasipom od lomljenoga kamena) djelomično prepriječi protočni profil korita. Pregrade su pomoćne regulacijske građevine kojima se pregrađuju suvišni rukavci ili napušteno korito. Pragovi su poprečne regulacijske građevine kojima se stabilizira uzdužni profil korita. Umjesto da se cijelo dno korita oblaže materijalom otpornim na fluvijalnu eroziju, pragovima se na određenom razmaku uzduž korita točkasto stabilizira uzdužni profil. Prokopi predstavljaju regulacijske zahvate presijecanja meandra kojima se skraćuje tok rijeke kombinacijom niza regulacijskih građevina zbog potreba plovnosti, povećanja protočnosti vodotoka ili potreba iskorištavanja meandra za druge svrhe.







Čovječanstvo je od svojih organiziranih početaka počelo regulirati vodotoke kako bi pospješilo plovidbu (→ plovni putovi), poljoprivrednu proizvodnju (→ melioracija tla; sv. 2) i potaknulo stvaranje urbanih sredina. Stari Egipćani, Babilonci, Kinezi i Rimljani izgradili su sustave za natapanje, a u Europi su srednjovjekovni naseljenici gradili brane i kanale za pokretanje vodenica i mlinova. Razvoj infrastrukture za regulaciju vodotoka u XVIII. i XIX. st. pratio je industrijsku proizvodnju. U XX. st. tehnološki napredak omogućio je izgradnju velikih infrastrukturnih objekata i sustava za upravljanje vodotocima poput Hooverove brane u SAD-u i Asuanske brane u Egiptu. Regulacija vodotoka suočava se s izazovima poput klimatskih promjena, rasta stanovništva i potrebe za održivim vodnim resursima. Razvijaju se moderni načini regulacije vodotoka radi smanjenja rizika od poplava, očuvanja prirodnih ekosustava i osiguranja održivog pristupa upravljanja vodnim resursima.

Regulacije vodotoka na području RH

Neregulirani vodotoci i redovite pojave velikih voda na području današnje RH uzrokovali su tijekom povijesti poplave i mnoge probleme, poput nemogućnosti sigurne poljoprivredne proizvodnje, otežanog prometovanja vodenim putovima i razvoja trgovine, širenja bolesti i dr. Poplave ugrožavaju približno 15% kopnenoga teritorija RH, od čega je najveći dio danas zaštićen sigurnosnim mjerama, koje uz gradnju regulacijskih objekata čine i planiranje i provedba mjera obrane od poplava, razvoj sustava mjerenja na meteorološkim i vodomjernim postajama, upravljanje i koordinacija rada višenamjenskim akumulacijama i ostalim vodnim građevinama, revitalizacija vodenih površina i starih rukavaca, izradba i dojava hidroloških prognoza za potrebe nadležnih službi u stvarnom vremenu, edukacija javnosti i stanovništva, obuka stanovništva za aktivno sudjelovanje tijekom operativne obrane od poplava i primjenu samozaštite, i dr. Do 2016. sustav regulacije vodotoka i zaštite od poplava te štetnih djelovanja voda u RH činilo je 4057 km većih i manjih hidrotehničkih nasipa, 58 višenamjenskih akumulacija zapremine oko 1057 milijuna m³, 43 brdske retencije ukupne zapremine 23 milijuna m³, nizinske retencije na slijevu Save ukupne zapremine veće od 1500 milijuna m³, 74 crpne stanice ukupnoga kapaciteta 291 m³/s i devet odvodnih tunela duljine 17 km, 6595 km građevina primarne melioracijske odvodnje (kanali I. i II. reda), te oko 1000 km kanala primarne (odteretni, spojni i lateralni kanali) i 24 281 km kanala sekundarne kanalske mreže.













Područje rijeka Save i Kupe

Prva zabilježena poplava Save u Zagrebu i okolici bila je 1469., a zabilježene su i 1716., 1876., 1895., 1922., 1923., 1925., 1926., 1930., 1933., 1939., 1948., 1959., 1964., 1965., 1966., 1979., 1980., 1982. Stanje su dodatno otežavali i gorski potoci s Medvednice te potok Medveščak koji su plavili grad 1645., 1651., 1656., 1750., 1751., 1770., 1845., 1850., 1859., 1864., 1895., 1898., a osobito 1936., ali i 2020. kada su medvednički potoci brzo nabujali i preopteretili gradsku kanalizaciju u jednoj od najvećih zabilježenih bujičnih poplava u povijesti grada. Najteže pogođeno bilo je šire središte grada, posebice Ilica, Donji grad i Trnje, no bujica je plavila zgrade i ulice mnogih predgrađa, uključujući Buzin, Črnomerec, Jankomir i Maksimir. U novije doba ističe se poplava Save 2010. koja je ugrozila 6500 ljudi i 900 stambenih objekata u nizu naselja na područjima gradova Zaprešića, Samobora, Zagreba, Velike Gorice te općina Rugvica, Orle i Martinska Ves.



















Prvi regulacijski radovi na području Save bili su poduzeti još za Rimskoga Carstva, ponajprije radi poboljšanja plovidbenih uvjeta. Inicijative za melioraciju poplavnih područja uz tok Save pokrenute su u XVIII. st., za Austro-Ugarske. Tadašnji savjetnik za vode Ivan pl. Mihalić zaključio je 1878. kako je nužno izgraditi sedam kanala u dolini Save, no prokopana su samo četiri – kraj Topolovca, Preloščice, Suvoja i Ivanjskog Boka. Od druge polovice XIX. st. regulacije Save i Kupe obavljaju se i u sklopu obrana od poplava. Radovi na regulaciji Save od slovenske granice do Rugvice izvodili su se 1874−1914., a kraj Zagreba od 1899−1914. Izgradnjom nasipa u donjem toku Save stvorila su se veća ili manja zatvorena melioracijska područja. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova izrađeni su projekti i obavljali su se radovi na regulaciji Save kraj Zagreba, melioracijama i izvedbama retencija Lonjskog, Mokrog, Biđ-bosutskog, Jelas-polja i Crnac-polja, te na regulaciji Save do Siska. Obrana od poplava u Sisku se osobito aktualizirala nakon katastrofalnih poplava 1920-ih i 1930-ih, od kada su se sustavno gradili nasipi duž Kupe i Save na širem sisačkom području.

Do 1960-ih postojeći objekti zaštite od poplava Save nisu osiguravali dovoljnu zaštitu. Nasipi se nisu gradili sustavno ni prema jednakim kriterijima, pa su bili nužni njihova rekonstrukcija i pojačanje kao i izgradnja novih. Uređenje korita i regulacijski radovi koji su do tada izvedeni bili su lokalne važnosti. Poplave u Zagrebu 1964. te Sisku i Karlovcu 1965. i 1966. te goleme materijalne štete koje je tom prigodom pretrpjelo gospodarstvo tih gradova bile su poticaj bržem rješavanju problema zaštite od poplava. Tijekom nekoliko sljedećih godina izgrađeni su novi obrambeni nasipi oko Zagreba, te djelomice oko Karlovca i Siska gdje poplave još uvijek redovito ugrožavaju stanovništvo. Na širem području Karlovca i Siska 2014–18. zabilježeno je deset pojava velikih voda tijekom kojih su proglašavane izvanredne mjere obrane od poplava i provedene aktivnosti spašavanja ljudi i imovine.







Složeno vodoprivredno rješenje slijeva Save predstavljeno je u Studiji regulacije i uređenja rijeke Save u Jugoslaviji (1972). Sastoji se od niza hidrotehničkih građevina i zahvata kojima se osiguravaju zaštita gradova i naselja, gospodarskih objekata te uvjeti za stabilnu poljoprivrednu proizvodnju. Nasipima, distribucijskim građevinama te odteretnim kanalima višak vode Save i Kupe rasterećuje se u retencijske prostore koji služe za prihvat i zadržavanje velikih voda. Retencijska su područja na Savi Mokro polje, Lonjsko polje, Opeka, Žutica, Zelenik, Trstik i Odransko polje (→ hidrotehnički sustavi), a odvodni kanali Sava–Odra (32 km), Lonja–Strug (8 km) i Zelina–Lonja–Glogovnica–Česma (6 km). Distribucijske građevine predstavljaju ustave Prevlaka i Trebež te preljevi Jankomir, Palanjek i Košutarica.

Za potrebe plovidbe, tijekom XVIII. i XIX. st. radilo se na uređenju korita Kupe. Prvi su opsežniji radovi počeli 1762. i trajali uz prekide sve do prestanka plovidbe Kupom 1980-ih. Veće zabilježene poplave na karlovačkom području dogodile su se 1939., 1966., 1972., 1974., 1996., 1998., 2001., 2005., 2010., 2012., 2013. te dvije 2014. Nakon velike poplave 1966., kada je veći dio grada bio pod vodom, pokrenuta je izgradnja sustava obrane od poplava. Izgrađeno je 17 km nasipa uz rijeke Kupu i Koranu, kao i dodatni uz Mrežnicu i Dobru, a okosnica rješenja zaštite Karlovca od poplava Kupe temelji se na zahvatu viška velikih voda uzvodno od grada rasteretnim kanalom Kupa–Kupa (22 km) s branom Brodarci prokopanim 1984. Lijevi nasip kanala Kupa−Kupa ima tri preljeva kako bi se omogućilo da se dio velikih voda rastereti u lijevoobalnu retenciju Kupčinu na području koje se nalaze ustave Šišljavić i Kupčina. Na isti način organizirani su sustavi obrane od poplava grada Zagreba kanalom Sava−Odra i Siska kanalom Lonja−Strug. Kao i one Kupe, visoke vode Korane podjednako ugrožavaju grad Karlovac. U tom smislu, izgrađen je prokop Korana s distribucijskim objektima radi prevođenja velikih voda Korane skraćenim putom u Kupu.













Međutim, infrastruktura koja regulira i distribuira poplavne vode na području slijeva Kupe manjkava je, riječni nasipi nisu dovršeni ili su preniski, a neke brane za kontrolu poplava nisu dovoljno visoke, zbog čega još uvijek dolazi do poplava, poput onih većih 2005. i 2010. Unatoč tomu regulacijskim zahvatima vodotoka Save i Kupe zaštićeni su važni dijelovi riječnih dolina, pogotovo veliki gradovi, te je omogućeno iskorištavanje velikih poljoprivrednih površina.

Područje rijeka Mure, Drave i Dunava

Velike štete uzrokovane poplavama Drave zabilježene su 1710., 1827., 1860. i 1879. Tijekom XX. st. slijedio je niz poplavnih valova 1926., 1928., 1935., 1936., 1937., 1938., 1939., 1942., 1944., 1954., 1964., 1965., 1966., 1970., 1972., 1973., 1975., 1980., 1989. i 1993., od kojih su oni 1965., 1966. i 1972. ostavili katastrofalne posljedice. Veća izlijevanja Drave dogodila su se i 2014., kada je i Sava ostavila tragične posljedice poplavama u istočnoj Slavoniji, te 2023.

Prve udruge za obranu od velikih voda Drave javile su se potkraj XIX. st. i početkom XX. st. Provodile su izgradnju odvodnih kanala, ali i obaloutvrda, pregrada na manjim rukavcima i sl. radi zaštite od odnošenja obala. Stalna plavljenja širokih inundacijskih prostora tijekom poplavnih valova i teškoće u plovidbi tijekom niskih vodostaja potaknuli su početkom XIX. st. izvedbu mnogih regulacijskih zahvata. Na Dravi su od ušća Mure do ušća u Dunav 1805–48. izvedena 62 velika prokopa te je riječni tok skraćen 75 km. U svrhu omogućavanja plovidbe 1884. su na Dravi počeli sustavni regulacijski radovi, a 1908. regulacija korita. U međuratnom razdoblju intenzitet plovidbe Dravom bio je smanjen, tijekom II. svj. rata korito je minirano, a do 1965. regulacijski radovi bili su potpuno zanemareni. Regulacijske su se građevine na Dravi ponovno gradile 1970-ih u suradnji s Mađarskom.







Veliki regulacijski zahvati na Dravi i Muri slijedili su nakon velikih voda koje su se dogodile 1965. i 1966. na Dravi uzvodno od ušća Mure te 1965., 1966. i 1972. na Muri i nizvodnome dijelu Drave. Zbog nestabilnosti korita izgrađene su mnoge obaloutvrde, pera, pregrade i prokopi. Na Dravi je zbog premještanja korita na lijevu obalu i ugroženosti nasipa Repaš–Botovo izrađen prokop uzvodno od mosta Repaša (1976−86), čime je glavni tok odmaknut od ugroženog nasipa i postignut bolji smjer tečenja Drave s obzirom na most. Zbog ugroženosti željezničke pruge u Mađarskoj izvedeni su prokop kraj mosta Botovo (1979) i prokop Kingovo (1980). Prokop kraj sela Gabajeva Greda izveden je 1981. jer je Drava počela znatno premještati korito na desnu obalu i ugrožavati nasip Ledine–Komatnica. Tijekom 1980-ih izvedeni su prokopi Nemetin, Valpovačke plaže, Zalata, a glavni razlog bilo je zadovoljavanje kriterija plovnoga puta.













Na potezu Drave gdje su izvedene vodne stepenice, odn. Hidroelektrana (HE) Varaždin, HE Čakovec i HE Dubrava (→ hidroenergetski objekti), izgrađeni su sustavi hidroenergetskih objekata (nasipi, akumulacije, dovodni i odvodni kanali, brane i dr.) koji pravilnim manipuliranjem i tehničkim održavanjem reguliraju vodotok Drave. Akumulacijska jezera hidroelektrana na Dravi ujedno služe i kao retencije za reguliranje vodotoka, a korito rijeke omeđeno nasipima zbog svoje širine inundacije predstavlja retencijski prostor. Na prostoru Baranje ugroze od velikih voda otklanjaju se retencijom Topoljski Dunavac koja se nalazi na prostoru između obrambenog nasipa Draž–državna granica i granice s Mađarskom. S inundacijom Dunava spojena je putem ustave Draž.

Nasipi su se uz Muru, Dravu i Dunav gradili još od prve polovice XVIII. st., a danas je izgrađeno više od 700 km nasipa. Uz ostale objekte namijenjene zaštiti od velikih voda čine proporcionalan sustav za obranu od poplava s obzirom na veličinu pripadajućih vodotoka.

Područje rijeka Krke i Neretve

Prvi dokumentirani pokušaji regulacije voda Krke potječu iz doba nakon potiskivanja Osmanlija, a poduzimali su se radi poticanja poljoprivredne proizvodnje i naseljavanja toga kraja. Međutim, do znatnih zahvata na Krki i njezinim pritocima nije došlo do 1770-ih. Ipak, čišćenje ušća rijeke Butišnice u Krku, koja se u tom području često izlijevala čineći veliku gospodarsku štetu, ali i ugrožavajući sigurnost vojnog uporišta u Kninu, obavljeno je 1746. Taj je projekt imao važnu ulogu u pokretanju akcija na regulaciji gornjih pritoka Krke te melioraciji Kosova i Kninskog polja, u kojima je izgradnjom odvodnih kanala učinjena drenaža i tako povećan udio obradivih površina. Generalni providur Diedo naredio je 1792. da se na teret općina Knin, Žagrović, Golubić i Vrpolje nastave radovi na kopanju kanala u Kninskom polju, a ti su se radovi nastavili i u doba francuske uprave kada je dekretom 1806. odlučeno da se na teret kraljevske blagajne konačno isuše krčke močvare. Usporedba podataka iz katastra 1711. i 1830. upućuje na to kako je udio močvarnih površina na kninskom području smanjen, no ostao je problem izlijevanja gornjih pritoka Krke i poplavljivanja polja.

Opsežniji regulacijski radovi na Krki i njezinim pritocima započeli su 1830-ih zaključkom kako uspješna melioracija Kninskog i Kosova polja nije moguća bez proširenja uskog kanjona Krke nizvodno od Knina. Godine 1834. snižene su razine sedrenih brana u kanjonu Krke kraj Matasa, a 1845. izgrađeni su nasipi uz Butišnicu pararelno s Krkom. Od 1890. do 1938. djelomično su uređene bujice potoka Došnice s 11 rustikalnih stepenica, Dračevica i Raškovića sa 16 kamenih pregrada, Lužaka kraj Vrpolja s 26 pregrada, Mračaja i Vrankovca kraj Strmice sa 70 pregrada, Dragaševe glave iznad Golubića s 28 pregrada, Dulibe kraj Polače jednom ustavom, Živković potoka kraj Drniša sa šest pregrada, Mahnitaša kraj Topolja s 24 stepenice te čak 56 pregrada i nekoliko betonskih i kamenih ustava na rječici Krčić. Mnoge od tih brana uništila je voda, osobito u katastrofalnoj poplavi 1915. Nakon II. svj. rata izrađen je opsežan projekt melioracije Kosova polja (1957) te se pristupilo uređenju rijeke Orašnice donji dio toka koje je ispravljen i kanaliziran pri uređenju kninskoga ranžirnog kolodvora, čime su stvoreni znatno bolji uvjeti razvoja grada Knina.

Dolina Neretve stoljećima je stradavala od vodenih stihija. Najveće poplave dogodile su se 1871., 1904., 1934., 1937., 1940., 1950., 1952., 1958., 1962., 1963., 1964., 1968., 1970., 1974., 1995., 1999., 2010. i 2013. Prve zamisli o melioraciji močvarnoga područja Neretve pojavile su se potkraj XVII. st. Prvi veći zahvati obavljeni su 1881−89. kada je reguliran tok Neretve od Ploča do Metkovića, ali zemljište nije meliorirano. Od Metkovića do Kule Norinske postojali su veliki meandri te je prokopano novo korito u duljini 3300 m. Kako bi se uredilo ušće Neretve u more i poboljšali uvjeti plovidbe, prokopan je i proširen postojeći rukav stare delte, poznat kao Velika Lisina, duljine oko 3400 m. Novo korito Neretve prolazilo je nizvodno od brda Kozjaka kao najkraći put prema moru, a novo ušće omogućilo je ulaz velikim brodovima u rijeku. Na cijelom reguliranom dijelu od ušća u more do Metkovića bila je produbljena kineta korita u širini od 55 m i iskopana u najmanju dubinu od 5 m pri najnižem vodostaju rijeke, a duž obiju obala podignuti su nasipi radi zaštite od poplava. Širina reguliranog korita između nasipa bila je 160 m, a na dijelovima gdje je rijeka bila šira i do 220 m. Izgrađena su i prostrana pristaništa u Opuzenu i Metkoviću, što je potaknulo gospodarsku aktivnost. Tijekom 1970-ih izgrađeni su obrambeni nasipi i uzvišenja utvrđene obale Neretve te dvije brane s ustavama na Maloj Neretvi kojima je svrha reguliranje toka Neretve za velikih vodostaja. Najintenzivniju preobrazbu delta Neretve doživjela je od 1950-ih do 1980-ih kada su započete i u većoj mjeri dovršene suvremene melioracije.













Na vodostaj Neretve u Metkoviću uvelike utječu radovi HE Jablanica (1954), HE Rama (1969), HE Grabovica (1981), HE Salakovac (1981) te kompenzacijski bazeni HE Čapljina u Popovu polju i na području Svitave (1978) u BiH.

Područje rijeka Mirne, Raše i Dragonje

U Istri je pojava izrazito velikih voda zabilježena 1964. kada je poplavama širih razmjera bilo zahvaćeno područje svih većih istarskih sljevova koji se odnose na Mirnu, Rašu i Dragonju s pritocima. Međutim, poplava 1993. svojim razmjerima i prouzročenom štetom smatra se najkatastrofalnijom u Istri u novije doba.







Prvi pisani tragovi o uređenju vodotoka Mirne potječu još iz 1631., kada je izrađena prva studija kojom je Venecija namjeravala Mirnu učiniti plovnom do Buzeta. Radovi na uređenju korita izvodili su se od 1829−30., a 1896. Šumarsko-tehničko odjeljenje u Villachu izradilo je projekt za uređenje cijelog slijeva Mirne, prema kojem su radovi započeli 1902. i trajali do I. svj. rata. Izgrađeno je 465 bujičnih pregrada, 5630 bujičnih pragova, pošumljeno 210 ha tla i dr. Između dvaju svjetskih ratova započeli su opsežni radovi na uređenju bujica i zaštiti tla od erozije. Do početka II. svj. rata Mirna je regulirana od ušća u duljini od približno 10 km te je odvodnjena i osposobljena za proizvodnju desna strana doline. Već 1948. radovi su intenzivno nastavljeni, do 1955. reguliran je preostali dio Mirne do Ponte Portona, odvodnjena lijeva strana doline te izgrađen sustav za natapanje na rudini Bic. Preostali dio Mirne do Istarskih Toplica reguliran je 1965–75., a do 1988. izgrađena je akumulacija Butoniga u svrhu vodoopskrbe, natapanja te zadržavanja vodnih valova.







Raša je do Napoleonovih ratova bila podijeljena između Venecije i Austrije, a granica je išla uzduž bujice Krajdraga. Te su države 1771. zajedno izradile projekt melioracije nizinskoga područja. Tek su 1902. počeli radovi reguliranja korita Raše od ušća uzvodno, a obustavljeni su 1908. Pod talijanskom je vlašću do 1941. ostvareno uređenje ušća Raše i neki bujičarski radovi u slijevu Karbune i Boljunčice, prokop čepićkog tunela, melioracija područja bivšega jezera i doline te isušenje Krapanskoga jezera s odvodnjom područja donje Raše. Regulacija Raše u cijelosti te odvodnja njezine doline s Potpićanskim i Posertskim poljem dovršene su 1958–63. Radi povećanja stupnja obrane od poplava Čepićkoga polja i osiguranja vode za natapanje oko 2000 ha tla (Čepićko, Potpićansko i Posertsko polje), 1969−70. izgrađena je u presjeku Sv. Juraj akumulacija Boljunčica s branom Letaj.































Dragonja tvori državnu granicu između Hrvatske i Slovenije a vodotok se pretežno nalazi sa slovenske strane. Obodni kanal Sv. Odorika izgrađen je 1948–54. s desne (hrvatske) strane, čime je dolina Dragonje osigurana od poplava.







Hidroenergetske regulacije vodotoka na području Dalmatinske zagore, Like i Gorskog kotara

Sustavno korištenje slijeva Cetine započelo je tek izgradnjom akumulacije Peruća 1960. kojom je, u kanjonu Cetine uzvodno od Hrvatačkog polja, ostvareno prvo akumulacijsko jezero u krškom terenu te je uz nju izgrađena i hidroelektrana. Ta akumulacija omogućava izravnanje voda Cetine i njihovo kvalitetno iskorištavanje na nizvodnoj energetskoj stepenici. Hidroenergetski objekti na Cetini su HE Zakučac, HE Ðale, HE Orlovac, a nizvodno od brane Prančevići je potkraj 2016. dovršena izgradnja Male hidroelektrane agregata biološkog minimuma (MHE ABM) Prančevići čime se nizvodni dio Cetine trajno sačuvao i zadržao tok stare Cetine sve do ušća u Omišu.







Hidroenergetsko područje Senja temelji se na potencijalima rijeka Like i Gacke koje spadaju u najveće ponornice u Europi. Osobitu važnost Gackoj daje prilično ujednačen tok koji je posljedica utjecaja velike podzemne retencije u zaleđu njezine izvorišne zone. Nakon gradnje HE Sklope na Lici (1968−70) izgrađena je i akumulacija Kruščica 1971., koja omogućava izravnanje voda Like koje se zatim prevode u Gacku. Spojene vode Like i Gacke teku do kompenzacijskog bazena Gusić polje, koji regulira protok koji HE Senj opskrbljuje sustavom kanala i tunela kroz Gacko polje i Velebit, odn. tlačnim tunelom Gusić polje–Hrmotine dovodi vodu do strojarnice HE Senj koja je smještena u podzemnoj kaverni na obali Jadranskog mora.







Hidroenergetski sustav Vinodol, građen 1937−52., obuhvaća vodotoke Ličanku, Lokvarku, potoke Križ, Potkoš, Benkovac i Potok pod grobljem. Zahvaćanjem voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom jezeru Lokvarka te voda rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajer i njihovim međusobnim spajanjem tunelom i čeličnim tlačnim cjevovodom, voda se od jezera Bajer dovodi do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Kako bi se omogućilo bolje iskorištavanje voda Ličanke, izgrađena je crpna hidroelektrana Fužine koja prebacuje višak vode Ličanke u jezero Bajer, pa na taj način to jezero djelomično regulira i vodne količine Ličanke. Nakon puštanja u pogon HE Vinodol 1952. nastavljena je izgradnja tog hidroenergetskog sustava, pa je 1955. započela s radom crpna stanica (CS) Lič koja energetski iskorištava vode Lič polja i potoka Potkoša. Voda iz strojarnice CS Lič prolazi kroz 180 m dug armiranobetonski cjevovod u glavni dovodni cijevni vod hidroelektrane. Godine 1956. puštena je u pogon CS Križ kojom se u jezero Lokvarka dovodi voda potoka Križa. Vode potoka Benkovca dovode se također u glavni dovodni cijevni sustav kanalom i cijevnim vodom ukupne duljine 2357 m. Na potoku Potkošu izgrađeno je 1975. akumulacijsko jezero, koje akumulira vode Potkoša i betonskim ih kanalom dovodi do CS Lič koja ih ubacuje u glavni dovodni sustav. Akumulacijsko jezero Lepenica s reverzibilnom hidroelektranom Lepenica izgrađeno je 1987. Vode energetski iskorištene u HE Vinodol odlaze potokom Dubračinom u Jadransko more.













Rieszner, Valerijan (Bakar, 7. V. 1876 – Zagreb, 20. VIII. 1949), građevinski inženjer, stručnjak za geotehniku i hidrotehniku.

Diplomirao je 1899. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien), gdje je potom bio asistent. U razdoblju 1900−06. radio je za bečka građevinska poduzeća Pittel & Brausewetter i Gaertner projektirajući i izvodeći razne vodograđevne objekte, hidrocentrale, armiranobetonske mostove, željeznice, složena temeljenja i sl. Godine 1907−11. djelovao je kao gradski inženjer i voditelj gradskoga građevnog ureda grada Karlovca (1907−11; 1916−18), kada je projektirao i izgradio hidroelektričnu centralu na rijeci Kupi kraj Ozlja (1907−08), vodovod Karlovca s Borlina (1909−10) i projekte kanalizacije Petrinje i Karlovca (1916−18). Projektirao je i vodio gradnju hidrocentrala na Orljavi (1911–13) te na Savi kraj Krškog i Zeleni vir kraj Skrada (1919–21). Također, radio je na izgradnji sarajevskog vodovoda, hidroelektrične centrale na rijeci Bosni kraj Semizovca, mostova preko Kupe u Sisku te Save i Krke kraj Brežica, industrijske uskotračne pruge kraj Budinšćine, te sudjelovao u zahvatu termalnih vrela u Topuskom i dr. Ističu se njegovi projekti zagrebačkog vodovoda na desnoj obali Save s prolaznim tunelom ispod savskog korita te projekti kanalizacije i vodovoda grada Varaždina.

Od 1921. predavao je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), od 1922. kao redoviti profesor. Bavio se geotehnikom, geomehanikom, hidrotehnikom te problematikom vodovoda, kanalizacija, vodenih snaga. Predavao je kolegije Vodogradnja, Mehanika tla, Temeljenje i dr. Bio je starješina Građevinskog odsjeka (1930−31; 1935−36; 1941−43) te je 1938. potaknuo osnivanje Zavoda za geotehniku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU-a od 1947.