Dobrović, Nikola (Pečuh, Mađarska, 12. II. 1897 – Beograd, 11. I. 1967), arhitekt, predstavnik modernih nazora u arhitekturi između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1923. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze). Nakon studija radio je u Pragu, isprva u arhitektonskim biroima Bohumila Hübschmanna (1923–25), Antonina Engela (1925) te Dušek – Kozák – Máca (1925–29), potom samostalno. Od 1934. do 1941. djelovao je u Dubrovniku. Za II. svj. rata priključio se narodnooslobodilačkom pokretu i sa skupinom stručnjaka radio na pripremi za obnovu zemlje nakon rata; 1944. bio je načelnik Arhitektonskog odjela Ministarstva građevina Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu. Nakon rata živio je u Beogradu, gdje je 1945. sudjelovao u osnivanju Urbanističkog instituta NR Srbije kojega je bio prvi direktor, a 1946. bio je rukovoditelj Urbanističkog zavoda Beograda. Od 1947. radio je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu.

U dubrovačkom razdoblju projektirao je i izveo niz zgrada i parkovnih rješenja, među kojima se ističu Grand hotel na Lopudu (1936), jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova, te vile Naprstek u Srebrenom (1938), Vesna na Lopudu (1939), Svid u Zatonu (1940) i dr. Za boravka u Beogradu bavio se intenzivnim urbanističkim projektiranjem te postavio prve ideje za Novi Beograd (1947). Objavio je mnogobrojne rasprave, članke i studije te dvadesetak knjiga, među ostalima: Dubrovački dvorci (1946), Urbanizam i sile koje ga pokreću (1948), Urbanizam kroz vekove I–II (1950., 1951), Savremena arhitektura I–V (1952., 1955., 1963., 1965., 1971). Od 1963. bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Godine 1959. bio je izabran za počasnoga dopisnog člana Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (The Royal Institute of British Architects).

Dragčević, Vesna (Zagreb, 19. VI. 1966), građevinska inženjerka, stručnjakinja za prometnice.

Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirala je 1990. i doktorirala 1999. disertacijom Numerički model gibanja cestovnih vozila (mentor → Ž. Korlaet). Na Fakultetu je zaposlena od 1990., kao redovita profesorica od 2008. Predaje kolegije Ceste, Donji ustroj prometnica, Prometna buka, Oprema prometnica i Oblikovanje čvorišta. Od 2014. predstojnica je Zavoda za prometnice; 2006–10. bila je prodekanica, 2010–14. dekanica Fakulteta. Predavala je i na graditeljskom odjelu Tehničkoga veleučilišta Zagreb, a nastavu drži i na sveučilišnom interdisciplinarnom studiju Upravljanje gradom (od 2007) i preddiplomskom sveučilišnom studiju Vojno inženjerstvo (od 2017). Područje je njezina znanstvenoga interesa građevinsko-prometna tehnika, posebice teorijske postavke oblikovanja cestovnih prometnih površina, istraživanja iz područja građenja i održavanja cesta te istraživanje buke uzrokovane prometom. Autorica je udžbenika Osnove projektiranja cesta (sa Ž. Korlaetom, 2003), Donji ustroj prometnica (s T. Rukavina, 2006) te Projektiranje i građenje cesta (sa Ž. Korlaetom, 2018).

Kršnjavi, Iso (Izidor, Isidor) (Našice, 22. IV. 1845 – Zagreb, 3. II. 1927), povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik, pokretanjem likovnoga, graditeljskoga i prosvjetnoga razvoja oblikovao je institucionalni okvir za stvaranje moderne kulture i umjetnosti te u bitnome obilježio hrvatski kulturni prostor na prijelazu XIX. u XX. st.

Studirao je povijest, povijest umjetnosti i filozofiju 1866–69. na Bečkom sveučilištu, gdje je 1870. doktorirao filozofiju. Pohađao je studij slikarstva na akademijama u Beču (1868) i Münchenu (1870–72., 1877) te završio studij prava doktoriravši na Sveučilištu u Grazu 1891. Usavršavao se u Italiji, Beču, Münchenu, Danskoj, Švedskoj i Norveškoj. Godine 1877. postao je izvanrednim profesorom Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu, a iduće je godine njegovim nastupnim predavanjem započela nastava povijesti umjetnosti i arheologije na Zagrebačkom sveučilištu. Ondje je predavao do 1890. te ponovno 1897–1918. Bio je i predavač crkvene umjetnosti u Nadbiskupskom sjemeništu 1878–85. Godine 1891–96. bio je predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi.

U duhu historicizma dao je izgraditi, obnoviti ili opremiti mnoge školske, crkvene i druge javne zgrade (gimnazija u Sušaku, Muška učiteljska škola u Medulićevoj ulici u Zagrebu, umjetnički atelijeri u Ilici iz kojih se razvila Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu i dr.), potaknuo je dogradnju i uređenje Hrvatskoga glazbenog zavoda te izgradnju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Istaknuo se projektom zagrebačkog Školskoga foruma na današnjem Rooseveltovu trgu, zamišljenog kao izraz duha antike i humanizma (izvedeni su trokrilna zgrada srednjih škola, gimnastička dvorana i igralište), a najvažnije mu je djelo palača u Opatičkoj 10, sjedište Odjela za bogoštovlje i nastavu, na kojem je okupljao mlade slikare i kipare (B. Čikoš Sesija, R. Frangeš Mihanović, O. Iveković i dr.) te im stipendirao studij u inozemstvu kako bi ostvarili historicistički »Gesamtkunstwerk«. Slikarskim i dekorativnim programom Palače hrvatsku je kulturu prikazao kao nasljednicu klasične, humanističke i kršćanske kulture, a odabirom povijesnih tema u Zlatnoj dvorani istaknuo je povezanost Hrvatske s Ugarskom kao važnu i tada politički oportunu identitetsku strategiju nacionalne kulture i umjetnosti.







Bio je suosnivač (1868) i predsjednik Društva umjetnosti (1905–18., danas Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), te osnivač → Muzeja za umjetnost i obrt (1880., sv. 2) i Moderne galerije (1905., danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) u Zagrebu. Uredio je Strossmayerovu galeriju i bio njezin prvi ravnatelj (1883–86). U Zagrebu je osnovao i Obrtnu školu (1882., s H. Bolléom, danas → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2), Tkalačku školu (1887), zavode za odgoj i obrazovanje gluhonijeme (1891) i slijepe djece (1896) te žensku stručnu školu i ženski licej (1892), omogućivši ženama nastavak školovanja na sveučilištu. Njegovo autoritarno vođenje Društva umjetnosti i zauzimanje za tada anakrone likovne vrijednosti (inzistiranje na stilskoj čistoći i akademskom realizmu) dovelo je do secesije i osnivanja Društva hrvatskih umjetnika (1897), izložbe Hrvatski salon (1898) te početaka pokreta hrvatske likovne moderne. U njegovu se slikarskom opusu očituje utjecaj münchenskoga akademskog realizma.

Teorijski s pozicija herbartovskog formalizma pisao je estetičke oglede, studije iz područja povijesti umjetnosti i arhitekture (Oblici graditeljstva u starom vieku i glavna načela gradjevne ljepote, 1883), usmjerivši se potom modernijim estetičkim polazištima. Autor je ranoga pregleda hrvatske umjetnosti (Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, Hrvatsko kolo, 1905), prikaza izložbi, studija i polemika o urbanizmu i arhitekturi Beča, Münchena i Zagreba (zauzimao se za rušenje Bakačeve kule). Preveo je Danteovu Božanstvenu komediju (1909–15), pisao o prosvjeti i zakonodavstvu, a na razmeđu realizma i moderne objavljivao je pjesme, putopise, drame i romane (Božji vitez, 1925). Bio je pokretač prvoga hrvatskog povijesnoumjetničkog časopisa Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt (1886) i Nastavnoga vjesnika (1892). Posmrtno su mu objavljeni Autobiografija (Vijenac, 1927), dnevnik (Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2, 1986) i Izabrana djela (2000). U Zavičajnom muzeju Našice otvorena mu je spomen-soba 1982., a galerijsko-izložbeni prostor dobio je po njemu ime 1994. Posvećeni su mu znanstveni skupovi (Našice, 1995; Zagreb, 2012), izložbe (1993., 2012) i zbornik (2015).







Marasović, Jerko (Split, 13. XII. 1923 – Split, 28. V. 2009), arhitekt i konzervator, posvetivši se istraživanju graditeljskoga nasljeđa Splita znatno je pridonio poznavanju njegova prostornoga razvoja.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je i doktorirao 1978. disertacijom Prilog metodologiji obrade graditeljskog nasljeđa (mentor → A. Mohorovičić). Od 1954. do 1982. radio je u Urbanističkom projektnom birou u Splitu (→ Urbanistički zavod Dalmacije), u okviru kojega je 1955. osnovao i do 1979. vodio Odjel za graditeljsko nasljeđe. Od 1982. do umirovljenja 1991. bio je redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na poslijediplomskom studiju Graditeljsko nasljeđe. Predstojnik Zavoda za graditeljsko nasljeđe bio je 1983–91., a voditelj poslijediplomskoga studija 1986–89. Direktor Mediteranskoga centra za graditeljsko nasljeđe Sveučilišta u Splitu bio je 1991–99. Predavao je kao gostujući profesor na Sveučilištu Sapienza u Rimu 1989.

Osobit je njegov doprinos istraživanju povijesnoga razvoja Dioklecijanove palače kao i njezina obnova; počevši od 1950-ih sustavno je vodio iskapanja, rekonstrukciju odnosno uređenje peristila, vestibula, Dioklecijanovih podruma, jugoistočne kule, sklopova kuća oko vestibula i peristil, palače Papalić, i dr. Adaptirao je i austrijsku utvrdu Gospina batarija u Visu (1963; danas Priručna zbirka Issa) te obnovio gotičke krovne konstrukcije crkve Marijina Uznesenja u Splitu (1994., u suradnji). O Dioklecijanovoj palači objavio je znanstveno-popularna izdanja i vodiče (1968; 1972–76; posmrtno tiskano Istraživanje i uređenje Peristila Dioklecijanove palače u Splitu 1956–1961, 2014). Pisao je i o srednjovjekovnoj arhitekturi, prostornom razvoju Bačvica, pulskoj antičkoj arhitekturi i drugim temama, a znanstvene i stručne članke objavljivao je u časopisima Rad JAZU, Mogućnosti, Urbs, Prostor, Histria antiqua, Kulturna baština, Starohrvatska prosvjeta i dr. Spojem modernističkoga duha i tradicionalnih materijala projektirao i izveo osnovnu školu u Klisu (s P. Galićem, 1972) i marinu Kremik kraj Primoštena (s P. Galićem i N. Marasovićem, 1977), a prema vlastitu projektu realizirao obnovu i dogradnju franjevačkoga samostana na Poljudu u Splitu (1965–67). Osmislio je teletopograf za snimanje tlocrta (1976) i mehaničku napravu za konstruiranje perspektiva (1984). Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima »Viktor Kovačić« (1968), nagrade Borbe (1977), Državne nagrade za znanost (1994) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (1999).









Maroević, Ivo (Stari Grad, 1. X. 1937 – Zagreb, 20. I. 2007), povjesničar umjetnosti, muzeolog i konzervator, znatno je pridonio utemeljenju muzeologije kao znanstvene discipline u okviru informacijskih znanosti te se istaknuo očuvanjem i prezentacijom hrvatske arhitektonske i urbanističke baštine.

Diplomirao je povijest umjetnosti te engleski jezik i književnost 1960. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1971. disertacijom Sisak, grad i graditeljstvo. Od 1965. bio je zaposlen kao kustos i konzervator u Gradskom muzeju u Sisku, a od 1969. kao konzervator i dokumentarist te 1980–83. kao ravnatelj u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu. Od 1983. bio je izvanredni, a od 1986. redoviti profesor muzeologije i zaštite spomenika kulture na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1986. bio jedan od utemeljitelja Katedre za muzeologiju u okviru Odsjeka za informacijske znanosti. Predavao je kao gost na Sveučilištu Victoria u Kanadi 1985. i 1990.

Istraživao je povijest arhitekture i urbanizma, posebice urbanu topografiju Zagreba (Zagreb njim samim, 1999; Antologija zagrebačke arhitekture, 2003), opuse pojedinih arhitekata (B. Felbingera, I. Zemljaka, graditeljske obitelji Grahor), suvremene interpolacije u starim urbanim cjelinama, baštinu perifernih gradskih zona te je aktivno i polemički bilježio kroniku suvremenih arhitektonskih zbivanja. Pisao je o obnovi pojedinih objekata (crkve sv. Marije Snježne u Kamenskom, sv. Marije Snježne i sv. Jurja u Belcu i dr.), načinima prezentacije povijesnosti i suvremenim metodama pri zaštiti i obnovi spomenika graditeljstva, osobito se istaknuvši osmišljavanjem temeljnih načela obnove nakon ratnih razaranja (Rat i baština u prostoru Hrvatske, 1995). Autor je knjige Uvod u muzeologiju (1993), koja se smatra jednim od ključnih djela u europskoj muzeološkoj literaturi (prevedena na engleski jezik 1998). Izbor znanstvenih i stručnih članaka koje je objavljivao u časopisima okupljen je u knjigama Sadašnjost baštine (1986), Konzervatorsko novo iverje (2000), Kronika zagrebačke arhitekture 1981–1991 (2002) i O Zagrebu usput i s razlogom (2007), a izlaganja s konferencija u knjizi Baštinom u svijet (2004). Priređena mu je izložba (Zagreb, Sisak, Pula, Sesvete, 2009) i objavljena spomenica (Ivi Maroeviću baštinici u spomen, 2009). Dobitnik je više nagrada, među ostalima državne Nagrade »Božidar Adžija« (1975) i Nagrade »Pavao Ritter Vitezović« za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva (2002).

Prelog, Milan (Osijek, 19. VI. 1919 — Zagreb, 25. VIII. 1988), povjesničar umjetnosti, djelatan u polju zaštite spomenika i prostornoga planiranja, utemeljio je suvremenu metodu istraživanja i zaštite hrvatskih urbanih povijesnih cjelina.

Diplomirao je 1944. povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1951. disertacijom Prilog analizi razvoja srednjovjekovne umjetnosti u Dalmaciji. Na Fakultetu je bio zaposlen od 1948. do umirovljenja 1982., od 1972. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je Povijest umjetnosti srednjega vijeka i Teoriju likovnih umjetnosti te uveo kolegij Ikonografiju i utemeljio nastavu iz povijesti naselja. Honorarno je obnašao dužnost ravnatelja Konzervatorskoga zavoda NR Hrvatske 1952–54. S Grgom Gamulinom osnovao je 1961. Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu, kojega je bio ravnatelj 1972–87. Bio je predstojnik Odjela za naselja i urbanizam u Institutu za društvena istraživanja 1965–74. Od 1971. vodio je dubrovački Centar za postdiplomski studij Sveučilišta u Zagrebu.

Pionirski je istraživao hrvatska povijesna naselja u razdoblju od kasne antike do renesanse, vrednujući podjednako profanu i sakralnu te javnu i stambenu arhitekturu. Pri studijskim istraživanjima urbanih aglomeracija jadranskoga područja – Poreča (Poreč Grad i spomenici, 1957), Rovinja, Umaga, Cresa, Hvara, Korčule, Stona, Dubrovnika, Cavtata i dr. – inaugurirao je model integralne interdisciplinarne topografske obradbe, koji uključuje povijesno-umjetničko dokumentiranje i vrednovanje, ali i kulturološki i sociološki pristup; pokrenuo je projekt Umjetnička topografija Hrvatske na primjeru grada Koprivnice (1982). U interpretaciju predromaničke umjetnosti uveo je dinamički kriterij (pasivna i aktivna negacija antike). Razvijao je nov aktivni pristup zaštiti graditeljske baštine inzistirajući na zaštiti urbanističkih cjelina, graditeljskih sklopova i povijesnih ambijenata s ciljem njihove revalorizacije i revitalizacije. Znanstvene i stručne članke te polemičke oglede o suvremenoj arhitekturi i urbanizmu objavljivao je u novinama i časopisima Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Arhitektura i dr.; izbor, zajedno s tekstovima iz rukopisne ostavštine, objavljen je u knjigama Prostor. Vrijeme (1973), Između antike i romanike (1994), Studije o hrvatskoj umjetnosti (1999), Tekstovi o Dubrovniku (2003) i Sudbina grada (2021). S njemačkoga jezika preveo je knjigu Jacoba Burckhardta Kultura renesanse u Italiji (1953). Dobio je Republičku nagradu za životno djelo (1980) i Nagradu Saveza društava konzervatora Jugoslavije (1984). Posmrtno mu je priređen znanstveni skup (Dubrovnik, 2009) i zbornik (Prelogova baština danas, 2013).







Akademija za primijenjenu umjetnost (APU), visokoškolska ustanova za stručnu izobrazbu umjetnika primijenjenih umjetnosti koja je djelovala 1949–55. u Zagrebu. Koncipirana na idejama Bauhausa, pridavala je posebnu važnost praktičnoj nastavi u radionicama i povezanosti s industrijom. Imala je odjele za slikarstvo (Ernest Tomašević, Branka Frangeš Hegedušić, Željko Hegedušić, Marin Studin), grafiku (Vilko Gliha-Selan), kiparstvo (Kosta Angeli Radovani), arhitekturu (→ Vjenceslav Richter, Đuka Kavurić), keramiku (Mila Petričić) i tekstil. Studij je trajao pet godina, a završile su ga dvije generacije polaznika. Među studentima bili su poslije istaknuti umjetnici Vasko Lipovac, Ordan Petlevski, Jagoda Buić, Zvonimir Lončarić, Ante Jakić, Mladen Pejaković, Zlatko Bourek, Pavao Štalter. Među zapaženim Akademijinim polaznicima ističe se i generacija dizajnera: → Bruno Planinšek, → Mario Antonini, Aleš Debenjak, Boris Babić, Milan Dobrić, Joža Rebernak, Marija Kalentić, Milica Rosenberg, Marta Šribar. U desetljećima koja su slijedila, oni su nakon završetka Akademije djelovanjem obilježili prošireno polje vizualne kulture, dizajna i umjetnosti u Hrvatskoj, a Akademiji priskrbili gotovo mitski status.

Coppo, Pietro (Kopić, Petar) (Venecija, 1470 – Izola, 1555. ili 1556), geograf i kartograf, autor izvrsne karte Istre.

Nakon višegodišnjih putovanja i obavljanja posla općinskoga pisara, 1499. došao je u Izolu na mjesto bilježnika, a poslije je obavljao najviše dužnosti u Vijeću Izole. Prvi kartografski rad, rukopisni atlas De toto orbe (O Zemlji), izradio je 1520. Djelo je sastavljeno od četiri knjige, koje sadržavaju 22 opće i regionalne, rukom crtane i obojene karte, među kojima i kartu Balkanskog poluotoka na kojoj je ucrtana i Hrvatska. Skraćenu verziju istoga djela, s 15 drvoreznih karata pod naslovom De summa totius orbis (O cijelome svijetu), izradio je također u četiri knjige u razdoblju od 1524. do 1526. U njoj se posebice ističe karta Istre iz 1525., koja je drvorezom otisnuta na dva lista veličine 22,5 cm × 33,6 cm, u približnom mjerilu 1 : 280 000. Karta sadržava mnoge toponime i vjernu konfiguraciju istarskoga poluotoka. U Veneciji mu je 1528. tiskan Portolano (Portulan), zbirka od sedam pomorskih karata. Coppova privrženost Istri ogleda se i u kapitalnome geografsko-kartografskom djelu, knjižici Del sito de l’Istria (O položaju Istre; dovršena 1529., tiskana tek 1540. u Veneciji) koja je uglavnom rezultat njegova putovanja Istrom do Raše, a sastoji se od općega (geografski položaj, reljef, vegetacija i rijeke u Istri) i posebnoga dijela (istarska naselja) te pregledne karte Istre. Njegovu Veliku kartu Istre objavio je 1569. talijanski izdavač Bertelli. Coppovim se kartama u svojem atlasu Theatrum Orbis Terrarum koristio i Abraham Ortelius.

Deutsch, Pavao (Zagreb, 23. VI. 1897 – Zagreb, 22. IV. 1948), arhitekt, pridonio je razvoju hrvatske moderne arhitekture, osobito u Zagrebu, u razdoblju između dva svjetska rata.

U Beču je završio Tehničku visoku školu 1921., a u Zagrebu doktorirao na Tehničkoj visokoj školi 1926. Nakon smrti oca Julija Deutscha 1922 (→ Hönigsberg i Deutsch) s → Aleksandrom Freudenreichom nastavio je 1923–40. poslovanje očeva projektno-građevinskoga poduzeća pod nazivom Arhitekti – Freudenreich & Deutsch – graditelji, u kojem je radio na projektiranju i izgradnji niza zgrada javne i stambene namjene.







Među važnijim realiziranim projektima su: Hrvatski dom u Karlovcu (1926) i Đakovu (1927), osnovna škola u Velom Varošu u Splitu (1927–28), u Zagrebu obiteljske vile u Bosanskoj ulici 13 (1923), 11, 19, 34 (1924), zgrade u Dežmanovoj 9, Hrvojevoj 8, Križanićevoj 13 (1928), Petrinjskoj 7 i Martićevoj 20 (1929), Ribnjaku 4 (1930), Gajevoj 2B (1933), Dežmanovoj 7 (1940), te hotel Astoria u Petrinjskoj 71 (1938). Sudjelovali su na arhitektonskim natječajima za Bratimsku blagajnu, Židovsku bolnicu (1930) i zgradu Gradskih poduzeća (1931) u Zagrebu, osnovnu školu i Banovinsku bolnicu (1931) u Splitu i dr. Objavljivao je stručne članke u publikacijama Građevinski vjesnik i Naš vrt. Njegovi radovi predstavljeni su zajedno s radovima drugih istaknutih hrvatskih arhitekata toga doba na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39).

Cota, Frane (Knin, 29. IX. 1898 – Zagreb, 19. I. 1951), arhitekt i kipar, predstavnik funkcionalizma u arhitekturi.

Diplomirao je kiparstvo 1924. na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) u Beču i arhitekturu 1929. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. U Zagrebu je 1930–32. radio u arhitektonskom atelijeru → Ignjata Fischera, potom je do 1936. vodio atelijer sa → Zvonimirom Požgajem. Godine 1937–41. vodio je samostalni atelijer u Zagrebu. Bio je honorarni predavač modeliranja i arhitektonskoga crtanja na Tehničkome fakultetu (1933–51; s prekidima) te predavač (od 1938) i profesor crtanja (od 1941) na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Zastupao je načela modernizma s naglaskom na funkcionalističkim prostornim rješenjima. Projektirao je i podignuo u Zagrebu više stambenih zgrada (među ostalima u Zvonimirovoj ulici 19, 1932), Hrvatski liječnički dom u Šubićevoj 9 (1934., sa Z. Požgajem), vile Botteri na Tuškancu 54A (1932., sa Z. Požgajem), Deutsch u Vončininoj 20 (1937) i Lakatoš na Zelengaju 19 (1937), a u Splitu stambenu zgradu Marangunić na uglu ulica Čajkovskoga 5 i Zrinsko-frankopanske (1940). Podjednako uspješan bio je i u području kiparstva, isprva pod utjecajem bečke secesije i Ivana Meštrovića, potom se osamostalio i priklonio realizmu. Njegov kiparski opus obuhvaća portrete, aktove, figure, spomeničke kompozicije te velik broj reljefa, medalja i plaketa.







Waidmann, Kuno (Tigerfeld, Njemačka, 8. III. 1845 – Graz, 4. X. 1921), arhitekt, predstavnik historicističkoga arhitektonskog izraza, istaknuo se posebice arhitekturom zdravstvene i javne namjene.

U Stuttgartu je 1868. završio arhitektonski odjel Politehnike (Königliche Polytechnischen Schule). Od 1871. službovao je pri Kraljevskim državnim željeznicama na gradnji pruge Szombathely–Győr, a od 1875. je u Klagenfurtu radio kao građevinski poduzetnik. U Zagrebu se nastanio potkraj 1870-ih tijekom gradnje Zavoda za umobolne Stenjevec (1877–79; danas Klinika za psihijatriju Vrapče). Ondje je djelovao do 1906., kada se preselio u Graz. Bio je potpredsjednik → Kluba inižinira i arhitekta 1894–97.













Isprva je surađivao s → Hermanom Bolléom (Komercijalna banka u Ilici 20, 1880; vila Živković u Jurjevskoj 27, 1880–83; evangelička crkva i općina na uglu Gundulićeve i Hebrangove ulice, 1881–84), potom je projektirao stambene i stambeno-poslovne zgrade unijevši u zagrebačku arhitekturu dekorativne elemente njemačke renesanse i fasadnu opeku kao građevni materijal. Među ostalim izgradio je kuće Arnold (1880–82) i Priester (1885–86; drugi kat nadograđen 1923) u Gajevoj 22 i 20, Weller u Đorđićevoj 10 (1885) s frizom na pročelju izvedenim u tehnici sgrafitto, vlastitu kuću na Deželićevu prilazu 4 (1886–87) te raskošno oblikovane kuće Varga u Ilici 34–36 (1887) i Gavella na Jelačićevu trgu 6 (1889). Zauzimao se za podizanje naselja vila na Josipovcu (danas Ulica I. G. Kovačića) gdje je izgradio niz slikovitih ljetnikovaca (Lobmayer, 1889., srušen; vlastiti na broju 17, 1893), primjenjujući u drvenim i slikanim detaljima stilizirane oblike narodnih ornamenata. Podigao je i ljetnikovac Miletić u Jurjevskoj 29 (1892). Izveo je pregradnju palače Buratti na Katarininu trgu 6 (1881–83; danas palača Dverce) te izgradio hotel Grand Lavoslava Schwartza u Ilici 6 (1890). Od kraja 1880-ih projektirao je i javne zgrade. Izveo je Gradsku obospolnu pučku školu u Krajiškoj 9 (s M. Pilarom, 1889., nadogradnja drugoga kata 1922. J. Seifert i K. Wajda; danas Osnovna škola Petra Zrinskoga), monumentalne poslovno-stambene uglovnice Društva sv. Jeronima na uglu Tomislavova trga 22 i Trenkove 1 (1890–91) te Narodnih novina na uglu Frankopanske 26 i Deželićeva prilaza 2 u stilu visoke renesanse s ugaonom kupolom (1891., danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), zgrade Zemaljske naklade školskih knjiga i Ženske stručne škole na Rooseveltovu trgu 6 (1893., drugi kat nadograđen 1922; danas Biološki odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta) i Katoličkoga djetičkog društva na Britanskom trgu 10 (1897) te skladnu jednokatnicu Zavoda za proizvodnju animalnih cjepiva u Gundulićevoj 57 (1895–96). Izveo je nadogradnju drugoga kata i preoblikovanje pročelja Nadbiskupskoga orfanotrofija u Vlaškoj 38 (1894–95). Sudjelovao je na natječaju za izgradnju kompleksa školskih zgrada na Rooseveltovu trgu (1893–94) te vodio gradnju zgrade Kraljevske velike gimnazije, Realke i Trgovačke škole biroa Ludwig & Hülssner (1894–95; danas Muzej Mimara). Izrađivao je i nacrte za radove u umjetničkom obrtu (vrata od kovanog željeza glavnoga portala bolnice u Vrapču, izveo Đ. Hamel; ulazna vrata palače Vraniczany, izveo A. Mesić). Projektirao je i industrijske zgrade (tvornica cikorije Hinka Francka sinovi u Vodovodnoj ulici 20, 1892–1905). Osobito se istaknuo kao stručnjak u gradnji bolničkih zgrada primjenjujući paviljonski tip (Šibenik, 1880–83; Zadar, 1884–86, Bolnica milosrdnih sestara u Zagrebu, 1893–94) ili gradeći jedinstvene zgrade (Dubrovnik, 1886–87). Gradio je i sudjelovao u natječajima za izgradnju bolnica u Judenburgu, Ljubljani, Trstu, Gorici, Odessi, Klagenfurtu i dr.







gospodarenje zemljištem, skup administrativnih i tehničkih postupaka (raspoređivanja, korištenja i razvoja zemljišnih resursa) koji se provode nad zemljištem u nekoj urbanoj i ruralnoj sredini; također agrarne zemljišne operacije. U Hrvatskoj se za zemljište često rabi pojam nekretnina. Najvažnija vrsta službene evidencije nekretnina jest katastar zemljišta, koji se zasniva na samostalnim prostornim jedinicama, tj. zemljišnim (katastarskim) česticama, koje su oblikom i izmjerama točno definirane, a sadržavaju podatke o položaju, obliku i površini pojedinih zemljišta (parcela) te o vlasniku, načinu korištenja, kakvoći tla, a u novije doba donose i sustavnu evidenciju s podatcima o građevinama (npr. katastar zgrada) i instalacijama izgrađenima na zemljištu (katastar vodova). Zemljište se kao nekretnina vodi i u zemljišnim knjigama, javnim knjigama u koje se upisuju nekretnine, prava na nekretnine te pravno relevantne činjenice i osobni odnosi. Zemljišne knjige jedina su evidencija o pravnom stanju nekretnina mjerodavna za pravni promet. (→ katastar i zemljišna knjiga)

Stanje zemljišta mijenja se pravnim poslovima, ali na promjene utječu i javni i opći interesi koji se uspostavljaju propisima kao javna prava. Državne zemljišne politike čuvaju zemljišne resurse te mjerama gospodarenja zemljištem nastoje osigurati njihovu pravednu raspodjelu među stanovništvom. Specifičnost upravljanja prostorom proizlazi iz nužnosti sinergije dvaju naizgled suprotnih koncepata brige o prostoru: statičkoga (zasnovan na postojanosti geometrije i vlasničkih prava u sigurnosno zaštićenom nepromjenjivom obliku, kojim se jamči jasnoća i transparentnost u upravljanju; u Hrvatskoj definiran katastrom nekretnina) i dinamičkoga (uvjetovan gospodarskim razvojnim programom s urbanističko ili agrarno oblikovnim projektom, koji mjerama zemljišne politike uzrokuje promjene, unapređenje i zaštitu ograničenih zemljišnih resursa).

Mjere gospodarenja zemljištem provode se na temelju podataka iz katastra, a njihova realizacija u prostoru unosi se kao promjena u katastar nekretnina. Te mjere uvjetuju nove preraspodjele zemljišta, koje imaju različite ciljeve s obzirom na korištenje zemljišta i buduću namjenu. Najčešći su postupci preraspodjele poljoprivrednoga zemljišta agrarna reforma, komasacija (arondacija) i izvlaštenje, a najčešći su postupci preraspodjele urbanoga zemljišta parcelacija i urbana komasacija. U slučajevima zakonski definiranoga, prisilnog provođenja javnog interesa primjenjuje se izvlaštenje (eksproprijacija), nacionalizacija ili konfiskacija.

Agrarna reforma je prvotno označavala zahvate što su ih provodile države radi popravljanja agrarne strukture ili institucionalnog okvira poljoprivredne proizvodnje. To je uključivalo promjene u posjedovnim odnosima (ukidanje kmetstva), drukčiju raspodjelu zemljišnog posjeda (podjelu zemljišta veleposjeda siromašnim seljacima), ali i drukčiju diobu zemljišta među seljačkim posjedima različitih veličina. Suvremeno značenje uključuje i novu organizaciju poljoprivrednih kredita, proizvodnje i utrživanja poljoprivrednih proizvoda, smanjivanje tereta i poreza kojima je opterećena poljoprivreda te drukčiju organizaciju usluga koje država osigurava u korist poljoprivrednih proizvođača.

Komasacijom se skupljaju odvojene manje površine istoga gospodarstva te se okrupnjuju u jednu cjelinu. Tim se zahvatom, dakle, okuplja proizvodni prostor radi racionalnije poljoprivredne proizvodnje te ga se ponovno distribuira među prijašnjim vlasnicima, gdje svaki od njih dobiva zemljište koje je primjerenije, oblikom i veličinom, novomu načinu korištenja. Danas komasacija ne stavlja naglasak isključivo na povećanje produktivnosti poljoprivredne proizvodnje već služi i kao segment ruralnoga razvoja koji se temelji na kvalitetno izrađenim dokumentima prostornog planiranja.

Komasacija može biti upravna (provodi se na temelju odluke izdane u definiranom upravnom postupku) i dogovorna (provodi se na temelju ugovora sklopljenih između vlasnika). Među komasacijama ruralnoga zemljišta razlikuju se: umjerena komasacija (nepotpuna), radikalna komasacija (potpuna), komasacija s melioracijom, arondacija (pripajanje manjih tuđih zemljišta većem posjedu, pri čemu se vlasniku manjih površina dodjeljuje odgovarajuće zemljište na drugome mjestu), poduzetnička komasacija (zamjenjuje izvlaštenje u infrastrukturnim projektima), ubrzana komasacija (kada nije potrebna izmjena putne mreže ili rekomasacija) te slobodna međusobna razmjena poljoprivrednog zemljišta.

U odnosu na poljoprivredna (ruralna) područja, gospodarenje prostorom u urbanim područjima je znatno drukčije. Zahtijeva se planski pristup oblikovanju katastarskih čestica na način da zadovolje predviđene potrebe gospodarskog i socijalnog urbanog života. Najčešće se katastarska čestica prilagođava urbanističkom planu postupkom parcelacije (postupak podjele većega zemljišnog kompleksa na manje čestice) koji provodi primjenu plana za samo jednu lokaciju na području plana. Proces nije jednostavan, zahtijeva vrijeme, te se pri realizaciji prostornog plana javlja potreba za provođenjem sveobuhvatnih mjera preraspodjele zemljišta. Takve se mjere u nekim državama nazivaju urbanim komasacijama iako nije riječ o okrupnjavanju, već o usitnjavanju katastarskih čestica, gdje se sva zemljišta objedinjuju u tzv. gromadu iz koje se formiraju građevinske parcele koje se sudionicima dodjeljuju kao nove katastarske čestice pogodne za gradnju, usklađene s prostornim planom. Kada ima potporu u zakonu, urbana komasacija je jedini instrument javnoga građevinskog prava kojim se mogu osigurati građevinske čestice s optimalnim korištenjem građevinskih površina i minimalnim troškovima izgradnje tehničke urbanističke infrastrukture.

Premda za privatno vlasništvo nad zemljištem jamči država (statički koncept brige o prostoru), ono ipak može biti oduzeto ili raspolaganje nad njime može biti ograničeno kada je u pitanju javni interes. Ta se mjera naziva izvlaštenje ili eksproprijacija. To je nužan postupak u slučajevima kada se javni interes ne podudara s privatnim. Propisi za provođenje izvlaštenja preferiraju sporazumno rješavanje takvih imovinskopravnih odnosa, ali kad do takvog sporazuma ne dođe, zemljište se izvlašćuje mimo vlasnikove volje uz pravičnu naknadu i dodjeljuje stranci koja je nositelj projekta od javnog interesa.

Poseban je oblik prinudnog izvlaštenja privatne imovine u korist države nacionalizacija, koja je uvijek definirana posebnim propisima. Nacionalizacijom mogu biti obuhvaćena zemljišta i zgrade, te druga dobra ili imovina. Tim je postupkom određena i naknada za izvlaštena dobra ili imovinu, za razliku od zapljene (konfiskacija) za koju se ona ne daje. Najčešće se provodi u doba gospodarskih kriza, ratova i socijalnih revolucija, preraspodjele imovine u sklopu društvenih reformi radi veće socijalne stabilnosti na štetu bogatih, radi sprečavanja većih gospodarskih poremećaja, racionalnije uporabe ljudskih, prirodnih i drugih gospodarskih potencijala, učinkovitijega funkcioniranja gospodarske i društvene infrastrukture. Opsežno provođenje nacionalizacije zabilježeno je u svim zemljama nakon komunističkih revolucija, gdje je bila jedna od prvih i najvažnijih gospodarskih mjera kojima su podržavljena (podruštvljena) sredstva za proizvodnju.

Povijesni razvoj gospodarenja zemljištem u Hrvatskoj

Preraspodjela prava na zemljištu je tijekom povijesti imala važnu društvenu ulogu. Urbani rast potaknuo je povećanu proizvodnju hrane, pogotovo zahvaljujući promjenama tijekom industrijske revolucije koje su pokrenule znatne administrativne i pravne reforme u području vlasništva i posjeda. Najznačajniji tip povijesne reforme u preraspodjeli zemljišta jest agrarna reforma, koja podrazumijeva mjere gospodarenja zemljištem kojima se mijenja posjedovni i/ili vlasnički odnos na zemljištu u svrhu pravednije raspodjele zemljišta među stanovnicima. Prve agrarne reforme potječu iz XVIII. st. kada se vlastelinsko zemljište dodjeljivalo bivšim kmetovima. U to doba za prostor Hrvatske doneseno je nekoliko urbara (zbirki propisa) s pomoću kojih su uređeni odnosi vlastelina i zavisnoga seljaštva te njihove uzajamne obveze na određenom vlastelinstvu. Doneseni su Karlov urbar (1737) te niz urbarijalnih reformi Marije Terezije kao što su privremeni urbar za Hrvatsku i Slavoniju (1755), konačni Urbar za Slavoniju i Srijem (1756), Bački urbar (1762), Ugarski urbar (1767), Banatski urbar (1780) te konačni Urbar za Hrvatsku (1780). Tiskani na hrvatskom jeziku, sadržavali su popise seljaka, njihovih davanja i veličine njihovih posjeda. Označili su početak novog razdoblja u razvoju kasnofeudalnih odnosa, a ostali su na snazi sve do konačnog ukidanja urbarijalnih odnosa (feudalizma) 1848.

Cilj agrarnih reformi od sredine XIX. st. slobodan je seljak. Kako se agrarnim reformama smanjivala klasna napetost u društvu, bile su važan korak prema političkoj demokraciji. U gotovo svim zemljama svijeta u kojima se do sredine XX. st. zadržala stara struktura posjeda (veliki posjedi, latifundije, odn. plantaže europskih doseljenika) provedene su agrarne reforme kako bi se ostvarila pravednija raspodjela zemljišnog posjeda (prema modernoj ekonomskoj teoriji, zemljišne reforme poduzimaju se radi smanjivanja koncentracije zemljišta, bogatstava i dohodaka u gospodarski nerazvijenim zemljama). U Hrvatskoj su provedene tri agrarne reforme. Prvu je proveo ban Jelačić 1848., oslobodivši kmetove i davši im u vlasništvo zemljište koje su obrađivali. No zemljište se u nekim slučajevima dodjeljivalo i zemljišnoj zajednici. Zbog toga je 1894. donesen »Zakon ob uređenju zemljišnih zajednicah« po kojem su zemljišne zajednice imale svojstvo pravne osobe, zemljište je bilo skupno vlasništvo, a ovlaštenici su imali pravo zahtjeva diobe. U Hrvatskoj su te zajednice po postanku bile različite (krajiške zemljišne zajednice za područje Vojne krajine, urbarske zemljišne zajednice nastale segregacijom iz vlastelinskog zemljišta, te plemićke zemljišne zajednice – plemićke imovne općine koje su sačinjavale zajednice slobodnih seljaka).

Druga agrarna reforma provedena je 1919–41 (razriješeni su kolonatski i drugi polufeudalni odnosi u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, a preostalim velikim posjedima oduzet je velik dio zemljišta; stvoren je fond od 1,5 milijuna hektara za 212 000 domaćinstava bez zemlje; domaćinstvo je steklo 5–8 ha zemlje), a ubrzo je provedena i treća agrarna reforma (1945–48; zemljište je oduzeto velikim posjednicima, bankama, crkvama i stanovništvu izbjeglom nakon II. svj. rata te dodijeljeno seljačkim radnim zadrugama, državnim dobrima, a manji dio zemljišta dobili su i siromašni seljaci; agrarni maksimum, ovisno o kvaliteti zemljišta, iznosio je 20–35 ha obradiva zemljišta; stvoren je fond od 1,6 milijuna hektara za cijelo područje tadašnje FNRJ, posjedi zemljoradnika smanjeni su na 3–5 ha, a u fond su ušla i konfiscirana zemljišta, kolonistima se dodjeljivalo 3,4–6,8 ha).

Zakonom o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine (27. 5. 1953) zemljišni je maksimum ograničen na 10–20 ha obradive površine (osim za zajednice), a uvedena je naknada za oduzeto zemljište. Kako se tijekom vremena pokazalo da je individualno gospodarenje (korištenje) zemljištem učinkovitije od zajedničkog upravljanja (zemljišne zajednice), kolektivizacija je zaustavljena, a većina seljaka istupila je iz zadruga. Gospodarenje nad novostvorenim zemljišnim fondom država je povjerila velikim kombinatima u društvenom vlasništvu. Ograničavanje vlasništva nad zemljištem onemogućavalo je modernizaciju privatnih posjeda i postupno sprečavalo razvoj sela u SFRJ. Taj je zemljišni maksimum Hrvatska ukinula 1990.

Gotovo sve te povijesne mjere dijelile su zemljište na manje čestice, što je izazvalo pretjeranu rascjepkanost poljoprivrednih posjeda a time i njegovu otežanu obradivost modernijim tehnikama. Osim toga, nepravilan oblik zemljišnih čestica povećava njihov opseg te onemogućuje izgradnju učinkovite prometne infrastrukture te sustava natapanja i odvodnje. Učinkovitija poljoprivredna proizvodnja ili urbanizacija zahtijeva reorganizaciju ovako rascjepkanog zemljišta, i to postupcima za prilagodbu strukture imovine i vlasništva. U tim se postupcima rabi komasacija zemljišta (sinergija statičkog i dinamičkog koncepta brige o zemljištu).
Na području današnje Hrvatske prve komasacije zemljišta proizišle su urbarskim zakonodavstvom (segregacija zemljišta iz vlastelinskih šuma i pašnjaka). Zakon kojim je komasacijski postupak preciznije razrađen donesen je 1857., a 1891. donesen je zakon na temelju kojega je u 11 godina provedeno deset komasacija. Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu je 1902. donijela novi zakon koji je bio usklađeniji s onima u drugim europskim državama. Do 1941. na području Hrvatske provedeno je ili je bilo u postupku 213 komasacija i 933 individualne diobe zemljišnih zajednica.

Vlada FNRJ donijela je 1951. Uredbu o arondaciji zemljišta poljoprivrednih dobara i seljačkih radnih zadruga. Primjenom te uredbe najveći je dio zadruga ukinut, te je učinak arondacije za seljačke radne zadruge potpuno izostao. Nakon toga slijede novi zakoni o komasaciji zemljišta (1954., 1965. i 1979). U Hrvatskoj je po njima od 1956. do 1980. u 420 komasacijskih postupaka komasirano više od 650 000 ha zemljišta, najveći dio na području istočne Slavonije i Baranje. Do 1980-ih su komasacije provodila veća poduzeća u Hrvatskoj: Zavod za fotogrametriju u Zagrebu te Geodetski zavod u Osijeku, Splitu i Rijeci. Potkraj 1980-ih komasacije su u Hrvatskoj završene. Novi zakoni o komasaciji poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj doneseni su 2015. i 2022. Do sada po tim zakonima nije provedena ni jedna komasacija.

Postupak izvlaštenja na području Hrvatske rabi se od 1852. U početku se obavljao prema Općem građanskom zakoniku Habsburške Monarhije, a poslije su varijante tog zakona uređene unutar hrvatsko-ugarskih zakona te naposljetku kao autonomni hrvatski zakoni unutar Austro-Ugarske Monarhije (unatoč kasnijim izmjenama država ostali su na snazi do 1941). Za II. svj. rata NDH je donijela svoj zakon o izvlaštenju, a u SFRJ je izvlaštenje u početku bilo uređeno saveznim zakonima (do donošenja Ustava iz 1974), a poslije je prešlo u djelokrug republika. Osamostaljenjem Hrvatske, stari zakon usklađen je s novim društvenim uređenjem, a 1994. donesen je novi Zakon o izvlaštenju. Danas je na snazi Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade iz 2017.

Nacionalizacija je u Hrvatskoj provedena Zakonom o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije i Odlukom o prijelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine 1945. Tada je u zemljišne fondove dospjelo 390 510 ha zemljišta (7,5% hrvatskoga teritorija) od kojih je 160 960 ha šume. U nacionaliziranim su površinama sudjelovala veleposjednička imanja, imanja Nijemaca i Crkve te zemljišta u vlasništvu banaka i udruga kapitala. Najviše je zemljišta nacionalizirano na području oko Osijeka i Slavonskog Broda. U državnom vlasništvu ostalo je 61,7% nacionaliziranog zemljišta, 24,1% prešlo je u vlasništvo lokalnog stanovništva, a 12,1% podijeljeno je kolonistima (iz sjeverozapadnih krajeva Hrvatske i Dalmacije) koji su uglavnom preuzeli napuštena imanja Nijemaca. Gotovo sva površina pod šumama ostala je u vlasništvu države. Ubrzo nakon II. svj. rata nacionalizirani su i cjelokupna industrija i druga veća poduzeća. U Republici Hrvatskoj je od 1996. na snazi Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za jugoslavenske komunističke vladavine. Njime je omogućena denacionalizacija stvari i prava koja su 1945–90. javne vlasti prisilnim mjerama oduzele privatnopravnim subjektima.

Obrazovanje
Osposobljavanje stručnjaka za provođenje agrarnih operacija usko je vezano uz razvoj geodetskog školovanja te je u povijesti, uz geodetski studij, čest i naziv studij kulturne tehnike. Prvi akademski osposobljeni geodeti koji su dobili ovlaštenje za mjerničko djelovanje u Ilirskim pokrajinama bili su geodeti u Zadru 1811.

Osnivanjem Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu je 1898. uspostavljen kolegij iz geodezije koji je vodio profesor → Vinko Hlavinka, a 1908. uspostavljen je i poseban Geodetski tečaj, kao odgovor na sve veće potrebe za provedbom katastarskih izmjera, dioba zemljišnih zajednica i izvođenjem komasacija. Predavanja iz geodezije tijekom vremena preuzeo je → Pavle Horvat, koji je uveo programe kakvi su postojali na geodetskim studijima na visokim školama u Pragu i Beču. Zbog sve veće potrebe za agrarnim operacijama, od 1946. se na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu uz geodetski dio uvodi i melioracijsko usmjerenje koje se održalo do 1951. Osamostaljivanjem Geodetskoga fakulteta 1962. na njemu su organizirani Geodetsko usmjerenje i Kulturno-tehničko usmjerenje. Nakon što je 1985. potonje ukinuto, kolegij Agrarne operacije izučavao se samo unutar studijskoga programa Geodetskog usmjerenja.

Nakon uvođenja Bolonjskoga procesa 2001. Geodetski fakultet proveo je izmjene na studijskim programima. Studij Geodezije promijenio je ime u Geodezija i geoinformatika, a unutar studijskoga programa kolegij Agrarne operacije preimenovan je u Uređenje zemljišta. Po sličnom studijskom programu provodi se geodetski studij u Splitu (od 2010) i na Sveučilištu Sjever (od 2021). Program srednjih geodetskih škola u Hrvatskoj se kontinuirano usklađivao s potrebama sveučilišnoga studija geodezije.
Znanstveno proučavanje gospodarenja zemljištem s gledišta geodezije provodili su Vjenceslav Medić, Ivan Fanton, a poslije → Miodrag Roić, Siniša Mastelić-Ivić i Hrvoje Tomić. Toj je temi → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije posvetila cijeli svoj sedmi simpozij (Opatija, 2014).

Sunko, Dionis (Sisak, 30. IX. 1879 – Zagreb, 20. XII. 1935), arhitekt, predstavnik secesijske arhitekture.

Završio je Graditeljsku školu u Zagrebu 1899., a diplomirao je 1902. na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu (danas Karlsruher Institut für Technologie). Nakon završetka studija radio je u birou Zemaljske građevne uprave u Karlsruheu, potom u atelijerima G. Schnecka u Quedlinburgu te Raabe & Wöhlecke u Hamburgu (suradnja na projektima pristanišnih dokova St. Pauli i dr.). Od 1909. djelovao je u Zagrebu, gdje je 1919. s građevinskim inženjerom Rudolfom Jungmannom otvorio arhitektonski atelijer Sunko i Jungmann.







U ranim projektima primjenjivao je oblike sjevernonjemačke arhitekture, osobito umjerene secesije, i ostvario građevine u okvirima eklektičnoga shvaćanja arhitekture. Među njegovim mnogobrojnim ostvarenjima ističu se: Anatomski zavod Medicinskoga fakulteta na Šalati (1909), Dječji dom u Kukuljevićevoj ulici 19 (1912), stambene zgrade Strižić na Mažuranićevu trgu 8 i u Žerjavićevoj 10 (1912), poslovno-stambena zgrada Isis u Hatzovoj 12 (1918–20), zgrada Hrvatske centralne mjenjačke i eskomptne banke u Preobraženskoj 4 (1920–21), stambene zgrade Sunko na Mažuranićevu trgu 4 (1920–21) i Jungmann na Mažuranićevu trgu 3 (1926–27), poslovno-stambena zgrada Osiguravajućega društva Triglav u Mislavovoj 17 (1923) – sve u Zagrebu, Zemaljska bolnica u Pakracu (1909), palača Prve hrvatske štedionice u Osijeku (1909–10), zgrade Hrvatskoga sokola (Sokolana) u Bjelovaru (1911–12), sjemeništa u Đakovu (1912–14), Kotarske oblasti u Sisku (1913–14). Osim u Hrvatskoj, ističu se projekti u Bosni i Hercegovini i Srbiji poput Napretkova zakladnog doma u Sarajevu (1913–14), Prve hrvatske štedionice (1921–22., danas Muzej Zepter) te Zemaljske banke (1922–23) u Beogradu. Najuspjelije su mu reprezentativne građevine nastale u Zagrebu potkraj karijere, u duhu ekspresivne figuracije art décoa: hotel Esplanade u Mihanovićevoj ulici (1922–24) i robna kuća i hotel Milinov na Jelačićevu trgu (1928–29., danas hotel Dubrovnik).













Klak, Stjepan (Zagreb, 17. X. 1920 – Zagreb, 19. I. 2000), geodet, stručnjak u području geometrijskog nivelmana i fizikalne geodezije.

Diplomirao je 1943. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet). Doktorirao je 1957. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu disertacijom Utjecaj privlačnog djelovanja Mjeseca i Sunca na nivelman visoke točnosti. Radio je u Glavnome ravnateljstvu za javne radove Ministarstva prometa i javnih radova NDH, u Tehničkom komasacionom uredu (1944–46), Geozavodu (1946–49) i u Geodetskoj upravi NR Hrvatske (1949–52) kao inspektor za radove nove izmjere i nivelmana. Od 1952. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1971. u zvanju redovitoga profesora. Organizator je prvoga poslijediplomskoga studija geodezije na Geodetskome fakultetu i njegov prvi voditelj (1968–70). Na fakultetu je bio starješina Geodetskog odjela (1962–63), predstojnik Zavoda za višu geodeziju (1975–81) i dekan (1972–74). Umirovljen je 1985.

Glavna su područja njegova istraživanja bila nivelman (geometrijski i barometrijski), gravimetrija, geofizika, utvrđivanje stabilnosti građevinskih objekata, teorija pogrešaka građevinskih objekata te postupci njihove obradbe i izjednačenja. Baveći se sustavno problematikom geometrijskog nivelmana, stvorio je pretpostavke da se u RH definira novi geodetski visinski datum i novi geodetski visinski sustav, omogućivši da se suvremena visinska osnova Hrvatske, temeljena na mjerenjima II. nivelmana visoke točnosti, poveže i uključi u Ujedinjenu europsku nivelmansku mrežu – UELN. Objavio je 150 znanstvenih i stručnih radova. Autor je i suautor skripta i udžbenika Gravimetrija (1962), Geofizika (1963), Teorija pogrešaka i račun izjednačenja (1982), Podaci o reperima, 1 (1994). Bio je član Redakcijskog odbora (1950–53) i tehnički urednik → Geodetskog lista (1953–75), te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Bio je predsjednik Društva geodetskih inženjera i geometara NR Hrvatske (1958–60). Počasnim članom Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije proglašen je 1979. Od 1996. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Bošković, Ruđer Josip (Boskovich; Rogerio Josepho, Roger Joseph) (Dubrovnik, 18. V. 1711 − Milano, 13. II. 1787), filozof, astronom, matematičar, fizičar, geodet, kartograf, geograf, konstruktor instrumenata, hidrotehničar, statičar, arheolog, diplomat i pjesnik, jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika i mislilaca uopće.

U Dubrovniku je polazio isusovačko učilište Collegium Ragusinum do 1725. kada je stupio u Družbu Isusovu u rimskom novicijatu sv. Andrije na Kvirinalu. Novicijat je završio 1727. U središnjem učilištu svojega reda Collegium Romanum pohađao je retoriku 1727–29. te trogodišnji studij filozofije 1729–32. i teologije 1738–41. U razdoblju između studija filozofije i teologije djelovao je kao učitelj humanističkih studija (grammaticae et humanitatis) u kolegijima u Rimu i Fermu. Kao student treće godine teologije 1740. počeo je predavati Matematiku na studiju filozofije u Collegium Romanum. Redovničke zavjete i zavjet poslušnosti papi položio je 1744. Osim što je bio javni profesor Matematike u sklopu studija filozofije u Collegium Romanum 1740–60., radio je i kao profesor Matematike na obnovljenom Sveučilištu u Paviji pod austrijskom upravom 1764–69., profesor Primijenjene matematike s optikom i astronomijom na dvorskim školama u Milanu 1770–73., te kao ravnatelj optike u francuskoj ratnoj mornarici 1774–82.

Među njegovim se putovanjima ističu posjet Dubrovniku 1747., geodetsko-kartografska izmjera od Rima do Riminija 1750–52., putovanje u Luccu i Beč zbog hidrotehnničkog spora između Lucce i Toskane 1756–58. te studijsko putovanje po europskim prijestolnicama 1759–63., kada je posjetio i Newtonov Cambridge. Za boravka u Beču završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (Philosophiae naturalis theoria reducta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758). Zbog promijenjenih prilika u Rimu prihvatio je ponudu markiza Romagnolija da o njegovu trošku putuju Italijom, Francuskom i Engleskom. U Parizu se zadržao nekoliko mjeseci obavljajući diplomatske poslove za Dubrovačku Republiku te je u Englesku doputovao sam. U Londonu se kretao u krugovima istaknutih znanstvenika, a 1761. primljen je u članstvo Kraljevskoga društva (Royal Society). Potporom te znanstvene akademije krenuo je u Carigrad kako bi motrio prolazak Venere ispred Sunca, no, zadržavši se dulje u Veneciji, stigao je u Carigrad prekasno. Ondje se razbolio i ostao sedam mjeseci. S engleskim poslanikom Porterom krenuo je natrag preko Bugarske, Moldavije i Poljske, odakle je htio otići do Petrograda, ali je zbog slaba zdravlja ostao u Varšavi. Putovanje od Carigrada do Poljske iscrpno je opisao u svom Dnevniku putovanja iz Carigrada… (Giornale di un viaggio da Constantinopoli…, 1784). Nakon oporavka otputovao je preko Šleske i Austrije u Italiju, gdje je 1763. izabran za profesora matematike na Sveučilištu u Paviji. Godine 1764. povjerene su mu pripreme za osnutak zvjezdarnice u Breri kraj Milana.







Nakon ukinuća isusovaca 1773. ostao je svećenikom te je nastavio znanstveno djelovati u Parizu. Iste je godine prihvatio francusko državljanstvo te postao visoki dužnosnik u francuskoj mornarici. Ishodivši dopust, 1782. napustio je Pariz i u Bassanu je tri godine nadgledao pripremu izdanja svojih Djela koja se odnose na optiku i astronomiju (Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, do 1785) u pet svezaka.

Boškovićev prirodoznanstveni doprinos

Među svim hrvatskim znanstvenicima Bošković se ističe neusporedivim djelom koje ne samo da je unapređivalo znanost nego je i mijenjalo znanstvenu sliku svijeta. U prirodnoj filozofiji, astronomiji i optici Bošković je bio vrlo utjecajan. U nizu spisa, od rasprave O živim silama (De viribus vivis, 1745) do sinteze u remek-djelu Philosophiae naturalis theoria (1758), izgradio je izvornu teoriju silâ. Prema Boškoviću, tvar se sastoji od neprotežnih i nedjeljivih čestica – točaka. Tradicionalni pojam nedjeljive protežnosti držao je znanstveno i filozofski proturječnim i prema tome neodrživim. Fizikalni prostor ne postoji bez tvari i njega sačinjavaju diskretne fizikalne točke na pojedinim međusobnim udaljenostima determinirane privlačnom ili odbojnom silom. Ta je sila u vrlo malim udaljenostima odbojna, a u velikima u skladu s Newtonovim zakonom gravitacije. Kako je promjena sile neprekinuta u skladu sa zakonom neprekinutosti, koji po Boškoviću vrijedi za sve promjene u prirodi, ona mora prijeći od odbojne u privlačnu preko točke koja nije determinirana ni jednom od dviju sila. Bošković zaključuje da sila na malim udaljenostima više puta mijenja privlačenje i odbijanje. Ta promjena sile između dviju čestica – točaka predočena je tzv. Boškovićevom krivuljom i temelj je za tumačenje svih prirodnih pojava.

Prema Boškoviću, toplina, svjetlost i elektricitet fluidi su sastavljeni od specifičnih čestica među kojima također djeluje sila (po Boškovićevu zakonu) kao i između čestica obične tvari i čestica tih fluida, pa se tako tumače sve toplinske, svjetlosne i električne pojave. Umjesto raširenih mehanicističko-korpuskularnih shvaćanja, Boškovićeva dinamičko-atomistička teorija otvorila je, prevladavajući spor Isaaca Newtona i Gottfrieda Wilhelma Leibniza, nove vidike u poimanju zakona mikrokozmosa na koje se desetljeće kasnije nadovezao i Immanuel Kant. Boškovićeva se teorija odrazila u radovima njegovih suvremenika kao što su Karl Scherffer, Pál Makó, Leopold Biwald i Joseph Priestley. Velik utjecaj imala je i na znanstvenike u Engleskoj i Škotskoj početkom XIX. st. (John Robison, John Leslie, Humphry Davy i dr.), kao i na Michaela Faradaya, koji je na njezinim temeljima došao do pojma polja sila, te Jamesa Clerka Maxwella i Williama Thomsona (Kelvina od Largsa).

Hidrotehnika

Bošković je 1751–82. obavio mnogobrojne hidrotehničke ekspertize za rijeke, vodovode, vodoskoke i močvare. Izvještavao je o štetama i njihovim uzrocima te predlagao preinake u lukama Porto di Traiano na ušću Tibera (1751), Porto di Magnavacca, danas Porto Garibaldi (1752), Terracina (1764), Rimini (1764), Savona (1771). Dao je mišljenje o rijekama i nasipima uz rijeke Tiber (1751), Arno (1756), Po (1764) i Adige (1773). Izradio je plan za isušivanje Pontinskih močvara južno od Rima (1764), dao je mišljenje o projektu novoga rasteretnog kanala u Lucci (1782). Među ostalim, u članku O načelima što podupiru praktična pravila za mjerenje voda koje istječu iz otvora u riječna korita (Sulli principi, su i quali si possano appoggiare le Regole praticche per la misura delle acque…, 1765) obradio je problem određivanja srednje brzine tekućine i opisao uvjete i postupke aproksimacija, interpolacija i integracija u rješavanju hidrodinamičkih problema, a u Raspravi o luci Rimini (Del porto di Rimini, 1765) na konkretnom je primjeru opisao svoju znanstvenu metodologiju vještačenja šteta u luci.

Građevna statika

Među statičkim ekspertizama najvažnije su one u vezi s kupolom bazilike sv. Petra u Rimu (1742–43), oštećenjem zgrade carske knjižnice u Beču (1763) i stabilnosti vrška na kupoli milanske katedrale (1764). Najpoznatiji je njegov rad stručno mišljenje o pukotinama na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu. S rimskim matematičarima Françoisom Jacquierom i Thomasom Le Seurom, prema zahtjevu pape Benedikta XIV., istraživao je uzroke pucanja i predložio da se kupola učvrsti željeznim lancima (obručima) te odredio mjesta na koja ih treba postaviti. Njihov je izvještaj tiskan u djelu Mišljenje trojice matematičara o štetama uočenima na kupoli sv. Petra na kraju godine 1742. (Parere di tre matematici sopra i danni, che si sono trovati nella cupola di S. Pietro…, 1742). Suočeni s kritikama tadašnjih graditelja koji su svoja znanja temeljili na iskustvu, a ne na matematičkom pristupu, matematičari su javno obranili svoje zaključke te su obruči naposljetku ugrađeni na mjestima koja su predvidjeli, a kupola je opstala do danas. Na sličan je način Bošković riješio problem carske knjižnice u Beču. U znanstvenom smislu, njegov je najveći doprinos uvođenje polja virtualnih pomaka u građevnu statiku.







Konstrukcija instrumenata

U razdoblju 1750–85., u epohi ručne izradbe instrumenata, postigao je zapažene uspjehe u konstrukciji i verifikaciji optičkih, astronomskih i geodetskih instrumenata. Izumio je kružni mikrometar, bavio se pogreškama leća i njihovim uklanjanjem te poboljšanjem optičkih sprava. Za određivanje loma i rasapa svjetlosti konstruirao je spravu nazvanu vitrometar. Predložio je vrstu dalekozora napunjenog vodom. Izradio je optičke prizme s promjenljivim kutom (Boškovićeva prizma).







Geodezija i kartografija

Nagovijestio je nepravilan Zemljin oblik, poslije nazvan geoid (Johann Benedict Listing, 1873). Sumnjao je da su meridijani elipse, a to je potvrdio svojim mjerenjima. Tvrdio je da oblik Zemlje ne samo da je nepravilan nego je i promjenljiv u vremenu, što je poslije dokazano. Postavio je teoriju izostazije (1742., 1755., 1785), premda njezin naziv potječe od američkoga geologa Clarencea Edwarda Duttona (1889). Po toj teoriji, nagomilavanja masa i postojanja praznina u Zemljinoj kori kompenzirani su odgovarajućim rasporedom masa u Zemljinoj unutrašnjosti. Otkriće Mohorovičićeva diskontinuiteta između Zemljine kore i Zemljina plašta 1910. u skladu je s Boškovićevim idejama o izostaziji. Prvi je u povijesti znanosti postavio metodu prilagođavanja pravca (Boškovićev pravac) rezultatima mjerenja, postavivši odgovarajuće uvjete, koje je poslije Pierre-Simon de Laplace izrazio u analitičkom obliku, pa se po njemu nazivala Laplaceovom metodom (u novije doba Bošković-Laplaceova metoda). Bavio se problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za sferni oblik Zemlje – De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739; Rasprava o obliku Zemlje – Dissertatio de telluris figura, 1739) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741). Kako bi riješio te probleme, želio je uz teorijska istraživanja provesti i mjerenja meridijanskih stupnjeva na različitim mjestima Zemlje.







Prvi poticaj za geodetska mjerenja Bošković duguje pozivu portugalskog kralja Joãoa V. 1750. Uz odobrenje isusovačkoga generala prijavio se za odlazak u Brazil kako bi sudjelovao u razgraničenju španjolskog i portugalskog kraljevstva, ali uz uvjet da mu bude dopušteno izmjeriti jedan meridijanski stupanj. Njegovu nakanu preinačio je kardinal Valenti, državni tajnik Svete stolice, ishodivši nalog pape Benedikta XIV. da Bošković obavi »astronomsko i geografsko putovanje« ili današnjom terminologijom – geodetsku izmjeru uzduž meridijana Rim–Rimini u Papinskoj Državi. Za svog pratioca Bošković je izabrao Christophera Mairea, a na putovanju je proveo dvije akademske godine, 1750–52. Rezultati su objavljeni 1755. u izvješću O znanstvenu putovanju po Papinskoj Državi (De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem) uz koje je na posebnom listu bila izdana karta Papinske Države Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico, koju je prema zajedničkim podatcima izradio C. Maire. Boškovića se time može smatrati jednim od preteča hrvatske kartografije. Glavne je učinke geodetskih mjerenja Bošković objavio još tri puta: 1757. u sažetom izvješću za časopis Bolonjske akademije, 1760. u dopuni uz spjev Benedikta Staya, te 1770. u francuskome prijevodu svojega glavnoga geodetskog djela Voyage astronomique et géographique, dans l’État de l’Église.







Sastavio je prijedlog za osnivanje geodetske škole napisan oko 1770 (početci školovanja geodeta bilježe se potkraj XVIII. st.), koji je ostao u rukopisu na talijanskom jeziku sve do 1931. kada ga je objavio Vladimir Varićak u prijepisu na talijanski jezik. U prijedlogu je istaknuo važnost praktičnih vježbi i teorijskih predavanja. Bavio se i sfernom trigonometrijom s ciljem njezine primjene u astronomiji i geodeziji. Oko 1770. izveo je četiri formule u kojima se diferencijalna promjena jednoga od šest elemenata bilo kojega trokuta (triju stranica i triju kutova) povezuje s diferencijalnim promjenama bilo koja tri od pet ostalih elemenata. Izniman je njegov doprinos geodeziji koji još uvijek nije dovoljno poznat široj javnosti.

Priznanja

Bošković je doživio mnogobrojna priznanja. Bio je redoviti član Instituta i akademije znanosti i umjetnosti (Scientiarum et Artium Institutum atque Academia) u Bologni (1746), dopisni član Akademije znanosti (Académie des Sciences) u Parizu (1748), počasni član Carske akademije znanosti u Stankt Peterburgu (1760) i redoviti član Kraljevskoga društva u Londonu (1761). Dana 16. rujna 1757. Senat Republike Lucce proglasio ga je plemićem zbog zasluga u rješavanju hidrotehničkoga spora s Toskanom. U rimskome krugu hrvatskih latinista bio je pjesničkim nadahnućem: Benedict Stay u desetoj knjizi svojega spjeva Deset knjiga novije filozofije izložene u stihovima (Philosophiae recentioris versibus traditae libri X, 1755., 1760., 1792) posvetio je 1600 heksametara Boškovićevoj prirodnoj filozofiji, a Rajmund Kunić spjevao je elegiju i epigrame Boškoviću u čast. Istaknuo se i književnim radom, autor je latinskih stihova, elegija, epigrama, ekloga i dr. Bavio se diplomatskim poslovima za Dubrovačku Republiku. Jedan od Mjesečevih kratera nosi njegovo ime a po njemu su u Hrvatskoj nazvani znanstveni Kalendar Bošković i Almanah Bošković, kao i zagrebački znanstvenoistraživački Institut Ruđer Bošković te državna Nagrada »Ruđer Bošković« (od 1993. Godišnja nagrada za znanost za područje prirodnih znanosti). Od 2023. Zračna luka Dubrovnik nosi naziv Zračna luka Ruđer Bošković.

U Hrvatskoj i inozemstvu 2011. obilježena je 300. obljetnica rođenja Ruđera Josipa Boškovića održavanjem predavanja, simpozija, izložbi, objavljivanjem prigodnih tekstova i knjiga. Sabor Republike Hrvatske proglasio je 2011. »Godinom Ruđera Boškovića«, dok je 2016. Vijeće europskih geodeta proglasilo Ruđera Boškovića europskim geodetom godine.

daljinska istraživanja, znanstvena disciplina koja se bavi metodama za prikupljanje, obradbu, analizu i vizualizaciju slikovnih i neslikovnih podataka o objektima i fenomenima na površini koja se preslikava posredovanjem senzora (scena), bez fizičkog kontakta s njima. Metode daljinskih istraživanja su alat za praćenje objekata i fenomena u vremenu i prostoru u okviru promatranja Zemlje.

Podatci o objektima i fenomenima na sceni prikupljaju se različitim vrstama senzora koji mogu biti stacionarni (terestrički) ili instalirani na različite zračne platforme (bespilotna letjelica, helikopter, zrakoplov, satelit). Senzori stvaraju brojčane (digitalne) slike na osnovi reflektiranog ili emitiranoga spektralnog elektromagnetskog zračenja (svjetlost) od objekata na sceni. Većina objekata na promatranoj sceni na drukčiji način reflektira ili emitira zračenje u jednom i u različitim dijelovima spektra. Ta se činjenica rabi u daljinskim istraživanjima za definiranje spektralnog potpisa (reprezentativni skup informacija određenog objekta na digitalnoj slici). Spektralni potpisi objekata osnova su za praćenje i izdvajanje tih objekata i fenomena u vremenu i prostoru metodama obradbe digitalne slike (matematičke operacije s kanalima, filtriranja, klasifikacija).

Dijelovi spektra elektromagnetskog zračenja su: kozmičke zrake, gama-zrake, vidljiva svjetlost, mikrovalno (radari), ultraljubičasto i infracrveno (blisko, srednje i dugovalno) zračenje, te televizijski i radio-valovi. Ljudsko oko osjetljivo je na reflektirano elektromagnetsko zračenje dijela spektra od 400 do 700 nm (plava valna duljina) i prima podražaje okoline u tom rasponu valnih duljina pod nazivom vidljiva svjetlost. Ostali su dijelovi spektra elektromagnetskog zračenja nevidljivi ljudskom oku, ali se informacije o objektima ili fenomenima na sceni mogu prikupiti senzorima koji su osjetljivi (senzibilizirani) na njih. Prema vrsti izvora zračenja kojima se koriste, senzori se dijele na pasivne (koriste se vanjskim izvorom zračenja: optički, infracrveni, termalni) i aktivne (s vlastitim izvorom zračenja: radari, laseri). Prema dijelovima spektra na koje su senzibilizirani, senzori se dalje dijele na: optičke (RGB), infracrvene, termalne i radarske, a prema broju kanala (spektralnoj razlučivosti) na multispektralne i hiperspektralne.

Područje daljinskih istraživanja multidisciplinarno je i rabi se u nizu znanstvenih disciplina u mnogobrojne svrhe, a poglavito u većini znanosti o Zemlji, kao što su meteorologija, geologija, hidrologija, ekologija, oceanografija, glaciologija, geografija, geodetska mjerenja; u vojne i obavještajne svrhe, kao i u područjima ekonomije, urbanog planiranja i komunikacija. Najpoznatiji su primjeri praćenje meteoroloških promjena u atmosferi, poplavljenih područja, velikih šumskih požara, poljoprivrednih i šumskih površina u svrhu praćenja stanja bioloških jedinki na njima, vulkanskih aktivnosti i kretanje lave nakon njih, temperature tla, i sl.

Razvoj u Hrvatskoj

Među pionirima u području daljinskih istraživanja u Hrvatskoj bili su → Vjekoslav Donassy s Geodetskoga fakulteta u Zagrebu, Marinko Olujić s Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta i → Zdenko Tomašegović (sv. 2) s Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu koji su djelovali u okviru Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a (danas HAZU). Zajedno su 1983. objavili Daljinska istraživanja u geoznanostima, prvu knjigu iz područja daljinskih istraživanja na hrvatskom jeziku. Za Domovinskoga rata daljinska istraživanja su se intenzivno razvijala i primjenjivala u okviru Središnjice elektroničkog izviđanja Hrvatske vojske. Nakon rata metoda daljinskih istraživanja rabila se u detekciji i razminiravanju, gdje su vodeći znanstvenici bili Milan Bajić s Geodetskoga fakulteta i → Hrvoje Gold (sv. 1) s Prometnoga fakulteta u Zagrebu.

Najveća se aktivnost u području daljinskih istraživanja u Hrvatskoj danas odvija na visokoobrazovnim ustanovama u okviru inozemnih i domaćih, znanstvenih ili stručnih projekata na kojima sudjeluju njihovi zaposlenici, odn. u okviru izvođenja nastave iz predmeta vezanih uz područje daljinskih istraživanja. Vodeću ulogu ima → Geodetski fakultet u Zagrebu gdje se od 1999. izvodi nastava iz tog područja. Nastava iz predmeta vezanih za daljinska istraživanja (uglavnom je riječ o izbornim predmetima prilagođenima određenim strukama) provodi se i na sljedećim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu: Fakultet šumarstva i drvne tehnologije, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Agronomski fakultet, Prometni fakultet, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Geotehnički fakultet. Nastava iz tog područja provodi se i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu, Odjelu za kartografiju Sveučilišta u Zadru i dr. Na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije, u Zavodu za izmjeru i uređivanje šuma, djeluje Laboratorij za daljinska istraživanja i geoinformacijske sustave kojega je voditeljica Renata Pernar. Djelatnost Laboratorija usmjerena je na istraživanja primjene metoda daljinskih istraživanja, geografskog informacijskog sustava, globalnog pozicijskog sustava i digitalnog modela reljefa u šumarstvu, urbanom šumarstvu, lovnom gospodarstvu, zaštiti prirode i okoliša.

Metode daljinskih istraživanja stalno primjenjuju meteorolozi. Državni hidrometeorološki zavod obavlja stručne poslove praćenja i analiziranja svih podataka i parametara za preciznu prognozu vremena, za što rabi zemaljske (meteorološke postaje) i satelitske (slikovne i neslikovne) podatke koristeći se metodama daljinskih istraživanja, koje su u današnje doba osnovni skup alata za prognoziranje promjena u atmosferi.

Metodama daljinskih istraživanja u gospodarskom se sektoru u Hrvatskoj koriste ponajviše poduzeća koja se bave ekologijom, zaštitom prirode, agronomijom, šumarstvom, održivim razvojem i geodetskim poslovima. Ne postoji poduzeće koje se bavi isključivo daljinskim istraživanjima, nego se ona rabe u mnogim poduzećima prema zahtjevima tržišta koje se sve više širi. U okviru poduzeća Oikon – Institut za primijenjenu ekologiju djeluje LaDIGIS, laboratorij za daljinska istraživanja i GIS koji svojim radom omogućuje primjenu metoda daljinskih istraživanja na Oikonovim i partnerskim projektima. Poduzeće Geonatura ima višegodišnje iskustvo u stručnim poslovima zaštite prirode s pomoću geoinformatičkih alata i suvremenih metoda daljinskih istraživanja.

Daljinska istraživanja mlada su znanstvena disciplina, a u Hrvatskoj tek ulaze u širu znanstvenu i stručnu uporabu. Uporaba se povećava zahvaljujući dostupnim slobodnim i otvorenim softverima za provođenje metoda daljinskih istraživanja, besplatnim satelitskim snimkama i educiranjem studenata iz područja daljinskih istraživanja. (→ fotogrametrija)

Čorak, Željka (Zagreb, 15. III. 1943), povjesničarka umjetnosti i književnica, bavi se poviješću i teorijom moderne arhitekture i urbanizma te pitanjima suvremenog planiranja i zaštite okoliša.

Diplomirala je povijest umjetnosti i jugoslavenske književnosti 1967. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. i doktorirala disertacijom Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata. Od 1968. do 1971. uređivala je likovne priloge u kulturnoj reviji Telegram te bila predsjednica Komisije za časopise i izdavačku djelatnost Fonda za kulturu grada Zagreba. Od 1972. do umirovljenja bila je zaposlena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, od 1990. u zvanju znanstvene savjetnice.

Temeljno područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je hrvatska moderna arhitektura. Istražujući genezu modernizma, otkriva također značenje i vrijednost historicističke arhitekture, u prvom redu njezine urbane dimenzije. U području suvremene arhitekture i urbanizma posebnu pozornost posvetila je revalorizaciji tradicionalnih sastavnih dijelova grada (ulice, trga, bloka). Zauzima se za zaštitu spomenika i povijesnih sredina te surađuje s urbanističkim i konzervatorskim službama. Autorica je i suautorica mnogobrojnih izložaba, među ostalima retrospektivnih o grupi Zemlja (1971) i o Hermanu Bolléu (1974); začetnica je sekcije Prijedlog Zagrebačkoga salona. Objavila je knjige o arhitekturi U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata (1981), Zagrebačka katedrala (1988), Zagreb, pisani prostor (1994., s A. Deanović). Bila je glavna urednica časopisa Život umjetnosti 1976–87. U knjizi eseja, kritika i članaka o likovnoj umjetnosti i književnosti Kaleidoskop (1970) pokazala je širok raspon zanimanja i stilsku osobitost izraza. U lirsko-memoarskoj prozi Krhotine (1991) sjedinila je osjećaj za likovnost i pripovjedačko umijeće. Prevodi s engleskoga, francuskoga, talijanskoga i slovenskoga jezika. Redovita je članica HAZU-a od 2018. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, među ostalima državnih nagrada »Božidar Adžija« (1989) i »Vladimir Nazor« (1991), te »Radovan Ivančević« za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (2014).

Bit International, časopis za vizualna istraživanja i teoriju medija koji su 1968–72. objavljivale Galerije grada Zagreba, a glavni urednik bio je Božo Bek. Objavljeno je ukupno devet brojeva, od kojih dva dvobroja.

Obrađivao je umjetničke smjerove, fenomene i pojave predstavljene na izložbama, simpozijima i u publikacijama vezanima uz pokret nove tendencije. Specijalizirajući se za teme iz područja teorije informacija, informacijske estetike, televizije, vizualnih komunikacija, industrijskoga oblikovanja i dizajna te srodnih disciplina, bavio se posebice onima vezanima uz računalna vizualna istraživanja i računalnu umjetnost, čime je odigrao jednu od ključnih uloga u razvoju teorije računalne umjetnosti. U skladu s međunarodnim karakterom novih tendencija, uredništvo časopisa razvilo je široku međunarodnu suradnju te su se tekstovi objavljivali na hrvatskom, engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. Radove su među ostalima objavljivali teoretičari → Matko Meštrović, → Fedor Kritovac, Radoslav Putar, a svoja teorijska promišljanja iznosili su i sami umjetnici poput Alberta Biasija, Vjenceslava Richtera i dr. Bit International bio je tema retrospektivnih izložaba održanih u Muzeju konkretne umjetnosti (Museum für Konkrete Kunst) u Ingolstadtu (2006–07) i Novoj galeriji (Neue Galerie) u Grazu (2007).

Augustin, Juraj (Zagreb, 14. IX. 1833 – Zagreb, 4. I. 1917), građevinski inženjer, stručnjak za željeznice.

Diplomirao je 1854. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien). U Zagrebu je 1854–57. radio u Zemaljskom ravnateljstvu za građevine. Radeći na južnim austrijskim prugama u Ugarskoj i Hrvatskoj, 1857–64. sudjelovao je u izgradnji pruge od Zagreba do Siska. Godine 1864. imenovan je prvim građevinskim inženjerom u Zagrebu te je otvorio ured za sve tehničke, građevne, obrtničke i prometne poslove. Bio je županijski inženjer u Križevcima 1865–67., nadinženjer pri Direkciji ugarskih državnih željeznica 1867–76. i vrhovni nadzornik gradilišta pruge od Karlovca do Rijeke 1869–73. Od 1876. bio je predstojnik Odsjeka za javne gradnje i komunikacije (poslije Građevinski odsjek) Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. Kao kraljevski građevinski savjetnik proveo je ključne reforme: 1877. reorganizirao je javnu tehničku službu u Hrvatskoj, osiguravši joj ravnopravan položaj u zemaljskoj upravi, a 1894. osuvremenio je tehničku službu i zauzimao se za donošenje statuta za građevinske tehničare, čime je podignuo ugled staležu tehničara i inženjera.

Za njegove su uprave u Hrvatskoj izgrađene mnoge važne zgrade kulturnog i javnog značenja u Zagrebu, izrađena je urbanistička osnova za Zagreb i mnoge gradove u Hrvatskoj te generalna osnova za kanalizaciju Zagreba i regulaciju potoka Medveščaka, građene su više pučke škole, crkve, bolnica u Pakracu, Zavod za umobolne u Stenjevcu te važne ceste, mostovi kraj Ormoža, Podsuseda, Morovića, Siska, Ogulina i dr., vodovodi u Ogulinu, Crikvenici, Kraljevici i Novom Vinodolskom, vodogradnje na Dravi, Savi, Lonji, Vuki i Sunji te obalne utvrde u Zemunu, Slavonskom Brodu, Srijemskoj Mitrovici i Sisku. Umirovljen je 1909. Višestruko je odlikovan te je bio prvi predsjednik zagrebačkog Družtva inžinira i arhitekta 1884–85., proisteklog iz → Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu.

Ceste i mostovi, časopis Hrvatskog udruženja za ceste i željeznice – Via Vita. Počeo je izlaziti 1953. kao mjesečnik Komisije za puteve Auto-moto saveza. Tijekom kontinuiranog objavljivanja nekoliko je puta mijenjao učestalost izlaženja, podnaslov i izdavača, a od 1992. glasilo je Hrvatskog udruženja za ceste i željeznice – Via Vita. Izlazi godišnje i obrađuje najširi krug tema vezanih uz planiranje, projektiranje i održavanje cestovne i željezničke mreže, ali i uz prateću infrastrukturu, gospodarenje, financiranje i sigurnost prometnih sustava, pravno uređenje, prometnu geografiju, ekologiju te aktualne događaje.

Apsen, Boris (Moskva, 1. VII. 1894 – Brela, 1. IX. 1980), geodet i matematičar, prvi doktor geodetskih znanosti u nas.

Diplomirao je pravne i ekonomske znanosti na Sveučilištu u Moskvi 1916. U Kraljevinu SHS doselio se 1921. Diplomu iz geodezije stekao je 1931. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1942. doktorirao, kao prvi doktor geodetskih znanosti, disertacijom Eötvösov gravitacioni variometar i njegova teorija i primjena u višoj geodeziji. Kao honorarni nastavnik zaposlio se 1931. na Katedri za matematiku Tehničkoga fakulteta gdje je predavao numeričko računanje i višu matematiku, a 1935–1945. je također kao honorarni nastavnik na istome fakultetu predavao i geodeziju. Od 1948. do umirovljenja 1968. predavao je matematiku i nacrtnu geometriju u Geodetskoj tehničkoj školi u Zagrebu.

Objavio je desetak repetitorija i zbirki zadataka iz elementarne i više matematike koji su imali nekoliko desetaka izdanja. U svojoj se prvoj knjizi Logaritamsko računalo (1934., do 1975. devet izdanja) bavi se usavršavanjem logaritamskog računala i uvodi nove skale kojima daje ime »ZH« (Zagreb Hrvatska). Godine 1949. izgradio je prototip novog univerzalnog logaritamskog računala s 18 skala, koji je 1950. odobrilo Ministarstvo prosvjete NRH, a 1951. predan je poduzeću Učila iz Zagreba na serijsku proizvodnju. Počasnim članom Saveza geodetskih inženjera i geometara Hrvatske proglašen je 1969.

montažna gradnja, izvedba građevina od prethodno proizvedenih elemenata, koji se na gradilištu postavljaju i spajaju (montiraju). Za razliku od konvencionalne gradnje, kada se zida opekama, kamenom, blokovima prikladnima da njima barata pojedinac ili se betonira na mjestu, montažna gradnja pretpostavlja uporabu elemenata proizvedenih u industrijskim pogonima, za prijevoz i podizanje kojih je nužna mehanizacija. Montažna gradnja i industrijska proizvodnja elemenata (prefabrikacija) osnova je industrijalizacije građevinarstva. Njome se povećava produktivnost, elementi se proizvode u optimalnim uvjetima pa se postiže bolja kvaliteta proizvoda, iskorištenje materijala i kontrola kvalitete, osigurava se neprekidna proizvodnja elemenata neovisna o vremenskim prilikama, omogućena je serijska proizvodnja, primjena mehanizacije i automatizacije, smanjuje se broj potrebnih kvalificiranih radnika, znatno se ubrzava proces gradnje i dr., a sve to može dovesti do smanjenja troškova izgradnje. Nedostatci su velika početna ulaganja u pogone za proizvodnju elemenata, povećani transportni troškovi i dr.







Prema materijalu, razlikuju se montažni sustavi od betona (obični, armirani, prednapeti), lakoga betona, opekarskih proizvoda, drva i drvnih ploča, metala, polimernih materijala ili njihove kombinacije. Prema masi elemenata, razlikuju se montažni sustavi s lakim (<1000 kg), srednje teškim (1000–5000 kg) i teškim (>5000 kg) elementima. Prema udjelu montažnih elemenata u gradnji, razlikuju se polumontažni sustavi s udjelom manjim od 50%, montažni (50–90%) i potpuno montažni (punomontažni) sustavi (više od 90%). Prema konstrukcijskom sustavu razlikuju se velikoplošni, skeletni, prostorni i mješoviti sustavi. Velikoplošni sustavi sastavljaju se od pločastih elemenata (zidovi, parapeti, stropovi) koji mogu biti pregradni ili nosivi; visina im je najčešće jednaka visini kata, a širina jednaka širini prostorije. Skeletni sustavi sastoje se od uspravnih stupova ili okvira i vodoravnih greda i ploča, čime se dobiva nosiva konstrukcija unutar koje je moguće fleksibilno organizirati prostor. Prostorni sustavi sastavljaju se od zatvorenih ćelija. Mješoviti sustavi kombinacija su već spomenutih sustava, najčešće skeletno-velikoplošni ili skeletno-prostorni.







Svojevrstan oblik montažne gradnje poznat je od davnina, kada su se kameni blokovi pripremali na nalazištu, a potom transportirali do gradilišta, nerijetko i vrlo udaljenih. Sredinom XIX. st. organizirana je industrijska proizvodnja betonskih elemenata, a potom i armirano-betonskih (prema patentima francuskog izumitelja Josepha Moniera). Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. sve se više primjenjuju prefabricirani elementi: nosiva konstrukcija nad kasinom u Biarritzu (1891), prvi velikoplošni betonski krovni elementi (Brooklyn, SAD, 1900), prednapeti betonski stropovi (sustav Lund, 1905), armiranobetonska rešetkasta konstrukcija (sustav Visintini, 1906), prva lijepljena drvena konstrukcija (1910), prve montažne stambene zgrade u Europi (1918), serijska proizvodnja gredica od prednapetog betona za stropove i krovove (sustav Ноуеr, 1937), montažni armiranobetonski nosači za most (raspon 33 m, 1938) i za hangar (raspon 36 m, 1939) u blizini Rima, montažni most preko rijeke Marne (raspon 78 m, 1942). Francuski inženjer Raymond Camus patentirao je 1948. sustav gradnje stambenih zgrada od prethodno izrađenih elemenata koji se na gradilištu samo montiraju.

Danas se montažni sustavi najviše primjenjuju u stanogradnji, izgradnji tvorničkih i drugih hala i dvorana te u niskogradnji (mostovi, nadvožnjaci, vijadukti, tuneli).

Montažna gradnja u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su se nakon I. svj. rata pojavile obrtničke radionice u kojima su se proizvodili gotovi betonski elementi (stupovi, kanalizacijske cijevi, elementi stubišta, stropne grede, rubnjaci i sl.). Među pionirima industrijske proizvodnje montažnih elemenata u nas ističe se poduzeće Jugobeton, nastalo nakon II. svj. rata nacionalizacijom remetinečkog poduzeća Hoyer Zorislava Franjetića, koje je od 1941. proizvodilo prednapete armiranobetonske gredice za montažnu gradnju prema licenci njemačkog inženjera Ewalda Hoyera. Tijekom 1950-ih i 1960-ih poduzeće je razvilo niz tipova predgotovljenih elemenata (rešetkasti i gredni nosači do 38 m raspona, ploče, stupovi, željeznički pragovi, stupovi dalekovoda, prozori), te izvelo niz projekata skladišta, industrijskih građevina i hala od tih elemenata. Među njima su skladište Elektromaterijala i montažna hala Auto Hrvatske na Žitnjaku te remontna radionica autobusa ZET-a na Trešnjevci u Zagrebu, proizvodne hale tvornica Jugokeramika u Zaprešiću, Bratstvo u Zagrebu, Tvornica lakih metala u Ražinama, dvorana Doma JNA i Dom sportova u Zagrebu i dr.













Godine 1951. osnovan je u Zagrebu Beton-proizvod, gradsko poduzeće za izradbu betonskih proizvoda, koji je među prvima izrađivao armiranobetonske omnia ploče za polumontažnu izradbu stropnih konstrukcija. U sastavu poduzeća Graditelj iz Vinkovaca osnovanog 1954. djelovao je pogon Vibrobeton, koji je proizvodio prednapete konstruktivne elemente industrijskih i drugih hala.

Među prvim domaćim poduzećima koja su primjenjivala montažne elemente od prednapetog betona u gradnji mostova i vijadukata bio je zagrebački → Viadukt. Prve mosne konstrukcije od prednapetog betona u Hrvatskoj izveo je 1971., montažne gredne nosače za vijadukte i mostove proizvodi od 1977., a 1983. osnovao je tvornicu prednapetih betonskih elemenata u Pojatnom.

Montažna stanogradnja

Nakon II. svj. rata jedan od prioriteta zemlje bila je obnova porušenoga stambenog fonda (u Hrvatskoj je ratnim razaranjima srušeno 150 000 zgrada a 400 000 ljudi ostalo je bez doma), a potom i rješavanje stambenog pitanja u duhu programa društvene stanogradnje. To je dovelo do potrebe ubrzane masovne stanogradnje, kojoj tradicionalni načini gradnje i oskudna građevinska tehnika nisu bili dorasli. Rješenje je pronađeno u industrijalizaciji građevinarstva i montažnoj gradnji tipskih stambenih blokova, kojih su kapaciteti od 1960-ih nadalje omogućili podizanje niza novih stambenih naselja diljem zemlje.

Početci masovne stanogradnje i punomontažnih sustava

Osobit poticaj početcima razvoja montažnih sustava u Hrvatskoj dao je prvi petogodišnji plan razvoja FNRJ 1947–51. kojim se nalaže razvijanje masovne proizvodnje montažnih stambenih zgrada s tipiziranim i standardiziranim dijelovima, te podizanje nove industrije montažnih zgrada. Već 1949. doneseni su prvi normativi koji su pokrivali to područje. S obzirom na slabu, tj. gotovo nikakvu opremljenost građevinske industrije kranovima i drugom mehanizacijom, normativima se uvjetovalo primjerice da montažni elementi budu mase manje od 400 kg, kako bi ih moglo podići osam radnika.

Među prvim primjerima montažne gradnje bili su prototipovi izgrađeni 1949–50: montažna kuća M-2 (građena prema sustavu B. Devidea, E. Henigsfelda, V. Šilharda i suradnika), montažna kuća Mont MG1 (→ S. Planić, M. Helebrant, M. Duić i V. Pasarić) i Pokusna montažna kuća (V. D. Hećimović, V. Šandor i → Z. Kostrenčić).

Zagrebačko poduzeće Izolit razvilo je 1953. i na Zagrebačkom velesajmu izložilo prototip montažne kuće od domaćih materijala. Iste je godine Miroslav Helebrant patentirao montažni sustav stambene gradnje, zasnovan na zidnim panelima (100 cm × 275 cm × 12 cm, masa 400 kg) u vidu armiranobetonskih okvira s drvolit pločama od drvene vune vezane cementom kao ispunom. Uspješnost prototipa i Helebrantov patent bili su osnova na kojoj je 1955. osnovano poduzeće → Jugomont – tvornica montažnih kuća i građevnih elemenata izdvajanjem iz poduzeća Izolit njegova građevnog odjela montažnih i polumontažnih kuća.

Uz stalnu potporu zagrebačkih gradskih vlasti s velikim ambicijama masovne stanogradnje, napose gradonačelnika Većeslava Holjevca, u razdoblju od 1955. do kraja 1958. poduzeće Jugomont podignulo je u Zagrebu Helebrantovim Jugomont-L sustavom velik broj stambenih prizemnih i jednokatnih zgrada te dvokatnica. Početni je sustav zamijenjen u osnovi nepromijenjenim sustavom Yu-59, no poboljšanih pojedinih odlika. Tim je sustavom 1959–60. izgrađeno 48 zgrada s 369 stanova u Novim Krugama (danas Savica), Kušlanovoj ulici i Cvjetnom naselju u Zagrebu. Od 1960. zgrade su se gradile unaprijeđenim Jugomontovim sustavima Yu-60 i Yu-61, koje su patentirali → Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović; karakterističan izmaknuti tlocrt zgrada osmislio je → Đuro Mirković. Novi su sustavi otklonili neke nedostatke prijašnjih, te omogućili veću katnost zgrada (pet i više etaža). Konstruktivni elementi bili su zidni i stropni paneli, stupovi i stubišni elementi, a nekonstruktivni prozorski i fasadni elementi, pregradni zidovi i sl. Fasadne elemente činile su drvene konstrukcije s ugrađenim prozorima i parapetima obloženima limom (otud naziv »limenke« za te zgrade). Do kraja 1960. je sustavom Yu-60 izgrađeno 627 stanova u Remetinečkom gaju i Folnegovićevom naselju. Prve limenke građene sustavom Yu-61 podignute su u zagrebačkom naselju Borongaju, a zatim i u Remetinečkom gaju, Folnegovićevu naselju, Zapruđu i Utrini. Jugomont se 1969. udružio s poduzećem Jugobetonom i stvoreno je novo, Jugomont-Jugobeton poduzeće za industrijsko građenje. Zadržavanjem područja djelovanja Jugobetona, novo je poduzeće gradilo i sustavom montažne skeletne konstrukcije, uglavnom industrijske i poslovne zgrade te objekte niskogradnje. Posljednji Jugomontov sustav Yu-70 bio je sustav teške montaže koji je omogućio izgradnju tornjeva sa 16 katova u Utrini u Zagrebu. Armiranobetonski zidni i stropni paneli mase do 1200 kg izrađivali su se u privremenom pogonu na gradilištu. Nastojanje da se proširi Jugomontov asortiman izvedbenih oblika stanova i zgrada doveo je do neisplativosti gradnje (npr. pri izgradnji zagrebačkog naselja Travnog u prvoj polovici 1970-ih), te je poduzeće 1976. pripojeno Industrogradnji. Usprkos znatnim nedostatcima Jugomontovih sustava, takav je punomontažni oblik gradnje bio jedinstven, ne samo u okvirima tadašnje Jugoslavije već i u svjetskima, a licencu za montažne sustave preuzelo je 11 poduzeća diljem zemlje.













Među začetke montažne gradnje u Jugoslaviji spada i skeletni IMS sustav, patent koji je 1958. u Institutu materijala Srbije u Beogradu razvio → Branko Žeželj. Sustav se sastoji od predgotovljenih greda stupova i stropnih ploča spojenih prednapinjanjem. Taj se sustav stanogradnje primjenjivao u Srbiji i diljem Jugoslavije, a u Hrvatskoj ga je od 1964. prema licenci primjenjivalo osječko poduzeće Gradnja, uglavnom na području Osijeka.

Razvoj polumontažnih sustava

Osim Jugomontovim sustavima, u Zagrebu se početkom 1960-ih gradilo montažnim sustavima poduzeća Tempo, Jugobeton, Betonproizvod i Industrogradnja. Dok se Jugomont specijalizirao za punomontažni sustav gradnje, većina je ostalih poduzeća koja su se priključivala masovnoj stanogradnji, razvijala polumontažne sustave uglavnom zasnovane na velikoplošnim panelima i parapetima vanjskih i unutarnjih nenosivih zidova te instalacijskim i kupaonskim blokovima, uz racionalizaciju izvedbe armiranobetonske nosive konstrukcije kliznim, velikoplošnim i tunelskim oplatama. Tijekom vremena je takav sustav gradnje prevladao kao najracionalniji i s najmanje nedostataka.

U planu zagrebačke stanogradnje za razdoblje 1964–70., Jugomont je imao zadatak izgraditi 2500 do 3000 stanova na godinu montažnim sustavom Yu-61, a → Novogradnja i Udarnik 2000 do 3000 stanova polumontažnim sustavima gradnje, → Tempo 1000 do 1500 stanova polumontažnim sustavom Volta, a → Industrogradnja i → Tehnika 500 stanova racionaliziranim sustavima gradnje. Tempo je početkom 1960-ih razvio polumontažne sustave izgradnje i tipizirane objekte tipa Volta (arhitekt Drago Korbar) i Bartolić (→ Ivo Bartolić) kojima su građena zagrebačka naselja Trnsko i Voltino, a potom tu vrstu gradnje primjenjuje i u naseljima Sigetu, Sopotu, Središću, Prečkom, Sloboštini, Španskom i dr. Novogradnja je polumontažnu gradnju isprva primjenjivala u Sigetu, potom i drugdje. Tehnika je gradila na Kunišćaku, Ferenščici, Miramarskoj cesti i u Vukovarskoj ulici te podizala naselja Savski gaj, Travno, Dugave, Sloboština, Špansko, Staglišće, te u Koprivnici i Kutini. Industrogradnja je započela racionaliziranim tipom izgradnje, potom prihvatila polumontažni sustav, a od 1976. i priključenja Jugomonta razvijala je i teški punomontažni sustav; gradila je u naseljima Trnskom, Zapruđu, Utrini, Dugavama, Središću, Travnom, Volovčici, Španskom te u Velikoj Gorici, Karlovcu, Obrovcu i drugdje.







U isto su doba i druga velika hrvatska poduzeća počela prihvaćati racionalizirane i montažne sustave u masovnoj stanogradnji, primjerice splitski → Lavčević, riječki → GP Primorje (razvilo polumontažni sustav kojim je izgrađeno naselje Turnić u Rijeci 1958–59) ili Adriamont (prihvatilo sustav prema talijanskoj licenci i izgradilo naselje Škurinje 1975–85).

Gradnja jednostavnih montažnih kuća

U doba ubrzanog rasta turističke izgradnje i izgradnje kuća za odmor od početka 1960-ih, neka su domaća poduzeća razvila mogućnost izrade takvih tipskih montažnih objekata. Tijekom vremena njihova se namjena proširila i na obiteljske kuće i manje slične objekte specijalne namjene pa su se gradila i cijela stambena naselja. Poseban poticaj tom razvoju bila je potreba brzog zbrinjavanja stradalnika potresa u Skoplju 1963. i poplave u Zagrebu 1964. Među prvima u nas, Jugomont je organizirao izgradnju montažnih objekata, te je npr. 1962. izgradio naselja tipskih bungalova u Crikvenici, Povilama, Selcima, Omišlju, Baškoj, Malom Lošinju i Poreču. Masa pojedinih elemenata bila je do 200 kg, kako bi njima mogla manipulirati četiri radnika bez uporabe mehanizacije. Uz to, ističu se i Jugomontovi tipski dječji vrtići u Zagrebu (na Borongaju, u Trnskom i Zapruđu). Montažne kuće je od 1965. proizvodila tvornica → Spačva (sv. 2) iz Vinkovaca koja je razvila sustav lake montaže, u čemu su sudjelovali i B. Budimirov i Ž. Solar te Inženjering-projekt iz Zagreba. Sustav se sastojao od zidnih i stropnih panela u vidu lakoga drvenog okvira od platica opločenog pločama ivericama, modularne širine od 60 cm i 120 cm. Novootvorena Spačvina Tvornica montažnih kuća (poslije Tvornica građevinske stolarije) u sljedećih je 20 godina proizvela više od 1000 stambenih, turističkih i poslovnih objekata, od kojih su formirana i naselja u Skoplju, Zagrebu, Vukovaru, Vinkovcima, te turistički objekti u Poreču, Umagu, Makarskoj i dr. Montažne kuće izrađivala je od 1960. Tvornica montažnih kuća → DIP Ogulin (sv. 2), a od 1980-ih i Tvornica Jela u Delnicama u sastavu → DIP-a Delnice (sv. 2), kao i druga hrvatska poduzeća.







Montažna gradnja u Hrvatskoj danas

Nakon osamostaljenja Hrvatske, u promijenjenim se društvenim i ekonomskim okolnostima stanogradnja promijenila iz korijena. Rjeđe se grade velika stambena naselja u neizgrađenim dijelovima gradova, a mnoga su velika građevinska poduzeća s razvijenom primjenom montažne izgradnje ugašena, pa danas prevladava tradicionalni način višestambene gradnje, uz neke iznimke.

Zagrebačko poduzeće → Beton-Lučko razvilo je istoimeni polumontažni sustav gradnje zgrada, koji se sastoji od šupljih armiranobetonskih nosivih zidova i omnia stropnih ploča koji se dobetoniranjem na gradilištu spajaju u monolitnu konstruktivnu cjelinu, te fasadnih zidova, parapeta i montažnih stubišnih krakova. Tim su sustavom izvedena npr. naselja programa poticane stanogradnje u Rabu (2002) i zagrebačkom Španskom (2006). Godine 2016. izgrađena je u Koprivnici višestambena zgrada novog ECO-SANDWICH sustava, s fasadnim panelima visoke energetske učinkovitosti i održivosti. Osječko poduzeće → Gradnja obnovilo je primjenu predgotovljenog skeletnog sustava, prihvativši poboljšane sustave SPB (sustav prednapinjanja betona) i Super SPB prilagođene europskim normama. Primjenom tih sustava dopunjenih vlastitom tehnologijom troslojnih armiranobetonskih montažnih pročelja, poduzeće je 2015. izgradilo potpuno montažnu zgradu u Strossmayerovoj ulici u Osijeku.













Osim navedenih poduzeća, danas su veći proizvođači armiranobetonskih elemenata montažnih hala → Zagorje- Tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncomerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr.

Zbog brzine izgradnje i energetske učinkovitosti u novije se doba sve češće grade montažne obiteljske kuće s drvenom skeletnom konstrukcijom, tipske ili tvornički izrađene prema željama naručitelja. Među vodećim su poduzećima specijaliziranima za taj tip izgradnje Domprojekt i Domus Plus iz Zagreba, Montažne kuće DLB iz Korenice, Studio Domus iz Pule. Od 1978. kontejnerske kućice i modularne prostorne montažne objekte (uredi, škole, dječji vrtići, studentski domovi, trgovine, garderobe, radionice, autosaloni, i dr.) proizvodi poduzeće → Jedinstvo Krapina (sv. 1); modularne i mobilne objekte danas proizvodi i niz drugih hrvatskih proizvođača.













građevinska poduzeća, poduzeća koja se bave izvedbom građevinskih radova kojima se gradi nova građevina ili rekonstruira, održava ili uklanja postojeća. Građevine se kao predmet djelovanja građevinskih poduzeća tradicionalno dijele na objekte visokogradnje (→ zgradarstvo) i objekte → niskogradnje. Radovi koji se izvode npr. u zgradarstvu su zemljani, betonski, armirački, zidarski, tesarski, izolacijski, krovopokrivački, limarski, bravarski, stolarski, keramičarski, ličilački, podopolagački, instalaterski, i dr. Materijale i elemente potrebne za izgradnju proizvode poduzeća → građevinske industrije.

Građevinska poduzeća u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, građevinska poduzeća u Hrvatskoj, kakva poznajemo u današnjem obliku, razvila su se iz obrtništva. U prvoj polovici XIX. st. većinu građevina u Zagrebu, osobito onih reprezentativnih, gradili su zidarski majstori, udruženi u ceh zajedno s tesarima i klesarima. Većina ih je bila vješta i u projektiranju, a osim → Aleksandra Brdarića, bili su uglavnom došljaci iz raznih krajeva ondašnje Monarhije (→ Bartol Felbinger, Ivan Either, Antun Stiedl i dr.). Pojačana izgradnja Zagreba u drugoj polovici XIX. st. potaknula je osnivanje i razvoj prvih većih i organiziranijih građevinskih poduzeća, koja su najčešće obavljala i projektantske radove. To je ujedno i razdoblje prijelaza iz cehovsko-manufakturnih odnosa u građevinsko poduzetništvo industrijskoga tipa, a obilježeno je ukidanjem građevinskoga ceha (1872) i osnivanjem → Kluba inžinira i arhitekta (1878), koji je okupio sve važnije zagrebačke graditelje. Vodeća su projektantsko-građevinska poduzeća u drugoj polovici XIX. st. bila poduzeće graditelja → Janka Jambrišaka (1859–1890) te → Janka Nikole Grahora i → Franje Kleina (Grahor i Klein utemeljeno 1868., Grahor i sinovi 1886–1907). Važna projektantsko-građevinska poduzeća na prijelazu stoljeća bila su → Hönigsberg i Deutsch, što su ga 1889. osnovali arhitekti Lav Hönigsberg i Julije Deutsch te Arhitekt Pilar, Mally & Bauda koje je 1894. osnovao → Martin Pilar s partnerima. Jedno od prvih poduzeća koje je izvodilo armiranobetonske konstrukcije u nas utemeljio je → Josip Dubský 1900. Godine 1905–33. vrlo je uspješno poslovalo građevinsko poduzeće Benedik i Baranyai, što su ga vodili arhitekti Slavko Benedik i → Aladár Baranyai. U Zagrebu su 1910. djelovala 54 građevinska poduzetnika, zapošljavajući oko 780 radnika, a građevinskom se strukom izravno ili neizravno bavilo i oko 240 obrtnika. Istodobno je bilo registrirano 18 poduzeća vezanih uz građevinsku industriju (samo jedno s više od 100 radnika) s ukupno 879 zaposlenih. Projektantski atelijeri postupno su se razdvajali od poduzeća za obavljanje građevinskih radova, a rastao je broj malih poduzetnika, često specijaliziranih samo za neke faze gradnje. U razdoblju ubrzane izgradnje grada na početku XX. st. te osobito između dvaju svjetskih ratova isticala su se građevinska poduzeća Carnelutti (→ Đuro Carnelutti), Kaiser i Šega (→ Aleksander Kaiser), E. Eisner & A. Ehrlich (Adolf i Ernest Ehrlich), Pollak–Albert–Bornstein (Pollak & Bornstein) i dr.



















U isto se doba građevinsko poduzetništvo razvijalo i u drugim krajevima zemlje, gdje se ističu poduzeća Axmann i Domes (poslije Aksmanović i Malin, Aksman–Malin–Rožić; → Vladoje Aksmanović) te Dlouhy i Fulla u Osijeku, Valenta Morandinija u Varaždinu, Josipa Banheyera u Vukovaru, Venceslaoja Celligoija, Ferrobeton i Primorsko građevno društvo Kvarner za podizanje primorja u Rijeci, te poduzeća Ivana Šakića i Vladimira Šorea, Feliksa Šperca i Marina Marasovića, braće Danila i Eduarda Žagara, Vjekoslava Ivaniševića, Mihovila Kargotića i Lovre Krstulovića u Splitu, i dr. Sve do II. svj. rata sektoru građevinarstva je svojstven bio razmjerno velik broj razmjerno malih poduzeća, u kojima se zbog jeftine radne snage većina poslova obavljala ručno, s minimalnom mehanizacijom i prijevozom tereta uz pomoć zaprežnih kola.







U razdoblju nakon II. svj. rata, zbog potreba ubrzane obnove porušene zemlje, nestašice stanova te nagle industrijalizacije, razvijala se građevinska operativa, nastala nacionalizacijom i spajanjem manjih građevinskih poduzeća. Do sredine 1950-ih osnovana je većina budućih građevinskih giganata, koji su se postupno opremali mehanizacijom i prihvaćali nove tehnologije građenja (→ montažna gradnja). Među njima su: → Industrogradnja i → Hidroelektra (1946), → Tehnika, → Vladimir Gortan i → Viadukt (1947), → Tempo (1948), → Jugomont (1954), → Novogradnja (1955), → Geotehnika (1964) iz Zagreba, → Konstruktor (1945), Pomgrad (1947; → Pomgrad Inženjering) i → Lavčević (1948) iz Splita, → Osijek-Koteks (1946) iz Osijeka, → Primorje i → Jadran iz Rijeke, → Radnik (1948) iz Križevaca, → Građevni kombinat Međimurje (1963) iz Čakovca, i dr. Uz aktivnosti u svim dijelovima zemlje, mnoga su od tih poduzeća do kraja 1980-ih izvodila i radove u inozemstvu (osobito u SSSR-u i SR Njemačkoj, ali i u Alžiru, Iraku, Iranu, Čehoslovačkoj, Sudanu i dr.). Broj radnika u građevinskoj djelatnosti porastao je s 50 000 u 1952. na 137 000 u 1986.



















Početkom 1990-ih većina je građevinskih poduzeća pretvorena u dionička društva, a znatan se dio njih nije snašao u novim tržišnim prilikama te je završio u stečaju. Istodobno je osnovan velik broj privatnih poduzeća koja obavljaju izvođačke, projektantske i savjetodavne poslove, od kojih su neka prerasla u vodeća hrvatska građevinska poduzeća. Među njima su danas: → Kamgrad, → Strabag, → GIP Pionir, → Swietelsky i Tehnika iz Zagreba, → GP Krk iz Krka, te Radnik, Osijek-Koteks i dr. U 2022. na gradilištima je bilo angažirano u prosjeku 58 450 radnika, dok je vrijednost obavljenih radova u zgradarstvu iznosila 53,5%, a u niskogradnji 46,5% ukupne vrijednosti. U posljednje doba zbog pojačanog opsega poslova u ovoj djelatnosti postoji znatan nedostatak radnih kapaciteta, koji se ublažava angažiranjem stranih radnika i poduzeća.

























Kovačić, Viktor (Ločendol, danas dio Rogaške Slatine, Slovenija, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924), arhitekt i urbanist, jedan od najznačajnijih arhitekata hrvatske proto-moderne arhitekture na početku XX. st.

Završio je graditeljsko-obrtnički odjel Obrtne škole u Grazu 1891. Iste godine vratio se u Zagreb gdje je kratko radio kao praktikant u poslovnicama → Kune Waidmanna i → Đure Carneluttija, a potom do 1896. u atelijeru → Hermana Bolléa. Kao stipendist ugarskoga ministarstva za kulturu 1896–99. studirao je arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču u klasi Otta Wagnera. Nakon završetka studija dobio je diplomu koja u Zagrebu nije vrijedila kao one s politehničkih škola, te je zbog nereguliranoga statusa ovlaštenoga arhitekta 1902–04. radio uz pomoć → Josipa Markovića, bez veće mogućnosti da slobodno realizira svoje zamisli. S → Hugom Ehrlichom 1910–15. vodio je zajednički arhitektonski atelijer Kovačić i Ehrlich. Od 1920. bio je honorarni nastavnik na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1922., gdje je vodio kolegije Perspektivno crtanje i Arhitektonske kompozicije. Godine 1922. postao je ovlaštenim civilnim arhitektom.

Njegovo stvaralaštvo temeljeno je na Wagnerovu modernističkom protofunkcionalizmu, njegovu nauku o arhitekturi kao umjetnosti i suvremenom životu kao izvoru umjetničkoga stvaranja, te na Loosovoj misli oslobađanja arhitekture od nepotrebnih dekoracija. Isticao je funkcionalnost stambenih prostora te da moderna arhitektura mora odgovarati suvremenim potrebama i udobnosti. U studentskom razdoblju izradio je projekte za Versammlungsort (1897) i hotel na Wienzeile u Beču (1898) i Oriandu, ljetni dvorac ruskoga cara na Krimu (1899., diplomski rad). Nakon povratka u Zagreb priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika okupljenih oko Vlaha Bukovca, a svojim programatskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim 1900. u časopisu Život, u kojem je, odbacujući tekovine historicizma, zastupao nov pristup zvanju arhitekta gdje bi fokus trebao biti usmjeren projektiranju građevina koje odgovaraju suvremenim potrebama, te se zauzimao za modernu, novu arhitekturu ističući potrebu poštovanja vrijednosti tradicije, no uza suprotstavljanje konzervativizmu. U skladu s tim shvaćanjima istraživao je povijesne spomenike Zagreba i protivio se zahvatima koji mijenjaju njihov izvorni značaj. Sa skupinom istomišljenika, → Edom Šenom, → Vjekoslavom Bastlom i → Stjepanom Podhorskim osnovao je 1905. → Klub hrvatskih arhitekata koji se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta na početku XX. st. Klub je štitio interese i dostojanstvo struke, strogo razlučujući projektante od izvođača, prihvaćajući samo kreativne arhitekte, a nipošto građevinske poduzetnike, te se posebice zauzimao za organiziranje javnih arhitektonskih natječaja. Godine 1906. srušen je zid pred zagrebačkom katedralom s povijesnom Bakačevom kulom. Pod pritiskom javnosti i Kovačićevih kritika, 1908. bio je raspisan natječaj za regulaciju Kaptola, na kojem je njegov projekt dobio prvu nagradu. Svoje zanimanje za povijesne dijelove grada proširio je projektima za regulaciju Dolca, Vlaške ulice, Jezuitskoga trga te Rokova perivoja.













U to doba izveo je svoje prve veće projekte u Zagrebu u kojima je još bio zamjetan utjecaj secesije: poslovno-stambene zgrade Oršić i Divković u Masarykovoj ulici 21 i 23 (1906–07), kuće Auer u Rokovoj 6 (1906) i Lustig-Perok u Kumičićevoj 10 (1910). Potom je postupno počeo slijediti Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa projektirajući obiteljske kuće Frangeš (1911), Vrbanić u Ulici Ivana Gorana Kovačića 2 (1911), Čepulić u Jurjevskoj 63A (1914) i Breyer na Tuškancu 17 (1914), a najviši domet sinteze tradicije i suvremenosti ostvario je u stambenoj zgradi Frank na uglu Mažuranićeva trga 1 i Hebrangove 33 (1912–13). Njegov je najzahtjevniji realizirani projekt crkva sv. Blaža na Deželićevu prilazu 64 (1912–15), za koju je inspiraciju našao u oblicima bizantskih kupolnih građevina u Ravenni i starohrvatske sakralne arhitekture. Monumentalna križno-centralna građevina očišćena je od bečkih ornamenata, te nosi armiranobetonsku kupolu (konstruirao ju je → Milan Čalogović), prvu takvu konstrukciju u nas.

























Prema njegovim projektima realizirani su u Zagrebu i ulaz komore gradskoga vodovodnoga spremnika Tuškanac/Jabukovac (1912), pregradnje palača Tomašić u Hebrangovoj 17–19 (1912–13) i Kušević u Kuševićevoj 1 (1913–14, s Ehrlichom), te drvena lovačka kuća Fröhlich u Bosanskoj 54 (1919–20). Među realizacijama nakon I. svj. rata ističu se poslovno-stambene zgrade Slaveks na Svačićevu trgu 13 (1920) i Eksploatacije drva na Trgu žrtava fašizma 3 (1922–23), izrazito jednostavnih, čistih formi, u kojima je napustio povijesne reminiscencije.















Palača Burze (danas Hrvatske narodne banke) na Trgu hrvatskih velikana 3 (1923–27; poslije njegove smrti dovršio ju je Ehrlich), posljednja i jedina poslovna zgrada u njegovu opusu, odraz je naglašenoga urbanističkoga razmišljanja; uklopivši je u širi urbani kontekst, oblikovao je reprezentativni ulaz u novi dio grada. Pri projektiranju primijenio je klasične elemente na pročeljima (jonski stupovi, prozorski zabati s volutama) koje je u slobodnoj plastičnoj interpretaciji povezao sa strogim kubusom zgrade u skladnu cjelinu. U unutrašnjosti, između dvaju krakova građevine, smjestio je burzovnu dvoranu nadsvođenu visokom kupolom (konstruirao ju je → Stjepan Szavits Nossan).



















Svojim svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog odlučno je utjecao na razvoj arhitekture u Hrvatskoj na početku XX. st. Njegov opus, u kojem se na osebujan način stapaju elementi nasljeđa sa suvremenim poimanjima, označio je početak moderniteta u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi. Posmrtno je nagrađen Velikom nagradom na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925). Od 1961. Udruženje hrvatskih arhitekata dodjeljuje godišnju Nagradu »Viktor Kovačić«.

Turina, Vladimir (Banja Luka, BiH, 6. II. 1913 – Zagreb, 22. X. 1968), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika poslijeratne hrvatske arhitekture.

Diplomirao je 1936. na Arhitektonskome otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Bio je projektant u građevinskim poduzećima Mate Crnića, → Bogdana Petrovića i Zorislava Franjetića do 1940., u Tehničkom uredu Medicinskoga fakulteta do 1944. te u Ministarstvu građevina do 1946. Od 1946. bio je honorarni nastavnik na Katedri za arhitektonske kompozicije, odn. Katedri za arhitektonsko projektiranje matičnoga fakulteta, gdje je od 1948. bio zaposlen kao predavač, habilitirao se 1957. i od 1959. bio izvanredni profesor. Predavao je kolegije Arhitektonske kompozicije i Arhitektonsko projektiranje.

Usprkos razmjerno malom broju realizacija, svojim je inovativnim, visokoocijenjenim natječajnim radovima i studijama ustoličio promišljanje arhitekture kroz prizmu znanstvene i eksperimentalne analize funkcionalnih, tehničkih i ekonomskih aspekata. Među njegovim prvim djelima ističu se zgrada Primorske banovine na Obali kneza Branimira 17 u Splitu (danas zgrada gradskog poglavarstva; 1938–40., s N. Despotom i V. Vrbanićem) i vlastita vila u Jurjevskoj 60 u Zagrebu (1939) te natječajni radovi za sportski park na Savi (1941) i Sveučilišnu kliniku na Šalati (1941., s F. Z. Tišinom) u Zagrebu, palaču Albanija (1938., s V. Vrbanićem i D. Boltarom) i Državnu operu (1940., s H. Gottwaldom) u Beogradu.

Nakon II. svj. rata bavio se uglavnom sportskom i javnom arhitekturom te stvorio niz djela temeljenih na funkcionalističkoj arhitekturi te suptilnom odnosu prema krajoliku. U njegovu se opusu tog razdoblja osobito ističe zagrebački stadion Maksimir s ostvarenim kontaktom s obližnjim gradskim parkom i elegantnom armiranobetonskom zapadnom tribinom (1953–55., s E. Erlihom i F. Neidhardtom); usprkos Turininu snažnom protivljenju, stadion je u nekoliko navrata dograđen – istočna tribina 1961 (isti autori uz B. Magaša), južna 1965–69 (B. Tušek); stadion je adaptiran 1987., a 1997. započela je njegova rekonstrukcija (B. Kincl, N. Filipović) te je prvobitna ideja danas gotovo neprepoznatljiva. U antologijskoj realizaciji projekta Centra za zaštitu majke i djeteta u Klaićevoj 16 u Zagrebu (danas Klinika za dječje bolesti; 1956–57) ostvario je na zadanoj uskoj lokaciji jedinstven tehnički i prostorno-likovni sklop. U njegove izvedene poslijeratne projekte spada i stambena višekatnica u Križanićevoj 5–11a (1956).



















Baveći se problemima sportske arhitekture, izradio je projekt Centra za vodene sportove na području Delte između Rijeke i Sušaka (1949., sa Z. Radićem, N. Kučanom i I. Seifertom) kojim se Jugoslavija trebala predstaviti na Olimpijskim igrama. U tom je radu, jednom od najpoznatijih utopijskih arhitektonskih djela u nas, donio futurističku viziju s nizom funkcionalnih i konstruktivnih inovacija. Originalne zamisli unio je i u projekte Velikoga stadiona na Banjici u Beogradu (1947., s D. Boltarom i F. Neidhardtom), Zatvorenoga plivališta na riječkim Pećinama (1950., s R. Nikšićem, Z. Jurićem i F. Neidhardtom), sportske dvorane u Skoplju (1966) i Olimpijskoga stadiona u Teheranu (1966–67), a prema njegovu idejnome projektu izgrađen je Dom sportova na zagrebačkom Trgu Krešimira Ćosića (1964–72., s B. Magašem, M. Vodičkom i B. Žeželjem).







Bio je član CIAM-a te ostvario mnoge kontakte sa svjetskim arhitektima, posebice s Le Corbusierom. Njegovi su projekti nerijetko objavljivani u prestižnim svjetskim arhitektonskim časopisima. Držao je predavanja na europskim sveučilištima (1964. na Berlinskom tehničkom sveučilištu u Charlottenburgu i na Međunarodnoj ljetnoj umjetničkoj akademiji u Salzburgu). Sudjelovao je na izložbama sportskih građevina u okviru Olimpijskih igara 1948. u Londonu (brončana nagrada i diploma, s D. Boltarom i F. Neidhardtom) i 1952. u Helsinkiju (diploma), 1949. na Svjetskoj sportskoj izložbi u Stockholmu, 1957. na bijenalu u São Paolu i na trijenalu u Milanu. Izlagao je samostalno u Zagrebu 1951. i 1956., a posmrtno su mu priređene izložbe 1972., 2005. te retrospektiva 2006. u Muzeju grada Zagreba.

Meštrović, Ivan (Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883 – South Bend, SAD, 16. I. 1962), kipar i arhitekt, najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture, svjetski priznat umjetnik.

Nakon kraćeg naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu (1900), otišao je u Beč, gdje je nakon pripremnog tečaja kod kipara Otta Königa 1901. upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Ondje je uz kiparstvo 1904–06. pohađao i studij arhitekture. Godine 1922. postao je profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je 1923–42. obnašao i dužnost rektora. Godine 1947. emigrirao je u SAD, gdje je bio profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, potom od 1955. na Sveučilištu Notre Dame u Indiani.

Iako je njegov primaran opus bio vezan uz kiparstvo, autor je mnogobrojnih arhitektonskih rješenja, osobito sakralnih i memorijalnih građevina. Osim u klasicizmu, nadahnuće je nalazio u srednjovjekovnom sakralnom graditeljstvu Dalmacije, a bio je pod osobitim utjecajem svojeg cjeloživotnog suradnika → Harolda Bilinića. U suradnji s Bilinićem nastao je najveći dio Meštrovićeva arhitektonskog opusa: mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (1920–23), Atelijer Meštrović u Zagrebu (1921–25., s V. Kovačićem i D. Iblerom), mauzolej Petra Njegoša na Lovćenu (prvi nacrt 1924., izgrađen 1969–74., s L. Horvatom), crkva Presvetog Otkupitelja – mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama kraj Drniša (1926–31., s L. Horvatom), obiteljska kuća na Mejama u Splitu (1931–39., s L. Horvatom), Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1934–38., s L. Horvatom, H. Bilinićem, Z. Kavurićem, I. Zemljakom, D. Iblerom i dr.), Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu (1934–38), crkva sv. Marije u Biskupiji kraj Knina (1937–38., s J. Kljakovićem), kompleks Kaštelet – Crikvine u Splitu (1939–41), kripta crkve Krista Kralja u Trnju u Zagrebu (1941., s L. Horvatom). Sudjelovao je u obnovi crkve sv. Marka u Zagrebu (1936–38), gdje je zajedno s J. Kljakovićem bio zadužen za likovnu opremu.

























Autor je mnogobrojnih javnih spomenika (Zdenac života, 1905. i Josip Juraj Strossmayer, 1926. u Zagrebu; Grgur Ninski u Splitu, 1929; Indijanci u Chicagu, 1928. i dr.), koji su katkad bili praćeni sukladnim urbanističkim rješenjima. Ostvario je i nekoliko djela u području slikarstva te je autor knjiga Uspomene na političke ljude i događaje (1969), Ludi Mile (1970) i dr. Sudjelovao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i svijetu. Od 1934. bio je član JAZU-a, od 1951. počasni član Umjetničke akademije u Beču, a od 1960. Američke akademije za umjetnost i književnost. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima Prve nagrade za kiparstvo na Svjetskoj izložbi umjetnosti u Rimu (1911) i odličja za znanost i umjetnost Republike Austrije (1961).













Lubynski, Rudolf (Zagreb, 31. X. 1873 – Zagreb, 27. III. 1935), arhitekt, istaknuti predstavnik secesijske arhitekture, jedan od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata u razdoblju do I. svj. rata.

Završio je 1899. Tehničku visoku školu u Karlsruheu (danas Karlsruher Institut für Technologie) u klasi Josefa Durma, u čijem je atelijeru surađivao kao vježbenik 1900–06. U Zagrebu je djelovao od 1907., isprva kao glavni projektant poduzeća Müller i Lubynski koje je osnovao s građevinskim poduzetnikom Adolfom Müllerom, a 1908–35. vodio je vlastiti arhitektonski atelijer.

Za djelovanja u Durmovu atelijeru surađivao je na projektima Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu, kliničkih zavoda i gimnazije u Freiburgu im Breisgau te stambenih zgrada u Offenburgu, Kölnu, Karlsruheu i Zürichu. Pod utjecajem njemačke arhitektonske škole u Karlsruheu razradio je tipologiju najamnih stambenih zgrada. Opredjeljujući se većinom za kvalitetnu stambenu gradnju, varirao je dva osnovna tipa najamnih stambenih zgrada – zgradu s vlasnikovim stanom na prvome katu (piano nobile) i zgradu (najčešće s po dva stana po etaži) za nepoznatoga korisnika, kojima je zajedničko uspjelo zoniranje osnovnih i pomoćnih funkcija. U suradnji s A. Müllerom 1907. projektirao je vile Zaić u Nazorovoj ulici 3 i Renz u Hercegovačkoj 31, a samostalno stambene zgrade Eisner u Petrinjskoj 50–52 (1909), Schumacher na Svačićevu trgu 8, Huth-Zorac u Masarykovoj 11/3, potom stambene zgrade u Palmotićevoj 80, Mrazovićevoj 5, Ilici 146–148A (sve 1909–10), Klein u Kumičićevoj 6 (1910–11), na Deželićevu prilazu 42–46 (1910–11), Petrinjskoj 32A (1911), Mihelić u Palmotićevoj 5 (1911), Schick u Amruševoj 7 (1913–14), Roller na Marulićevu trgu 2 (1913–14), evangeličku školu u Gundulićevoj 28 (1908–09), Svećenički dom Mirovinskoga fonda svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Palmotićevoj 3 (1909–10), Dobrotvorov dom u Haulikovoj 4 (1911–12), kuću Vujnović u Hercegovačkoj 37 (1911–14), poslovno-stambenu uglovnicu Kotarske oblasti na uglu Vodnikove i Runjaninove 2 (1913–14; danas Ministarstvo kulture i medija RH), zgradu Kemijskoga analitičkoga zavoda u Kačićevoj 9 (1914–15), sve u Zagrebu. Njegovo je glavno ostvarenje zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Hrvatskoga državnog arhiva) na Marulićevu trgu 21 u Zagrebu (1911–13), dosljedno provedenim jedinstvom arhitekture, ukrasa i opreme najvrsniji primjer kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj.







Projektantsku aktivnost prekinuo je za I. svj. rata kada je bio mobiliziran, a nastavio početkom 1920-ih. Među ostvarenim projektima iz toga razdoblja ističu se vile Wasserthal na Gvozdu 6 (1922–23) i Brahm na Medveščaku 20 (1923–25), kuće Donner u Masarykovoj 7 (1925) i Lubynski u Smičiklasovoj 19 (1925–26), vila atelijer Frangeš na Rokovu perivoju 3 (1926) i vila Rein na Gvozdu 23 (1928–29), sve u Zagrebu. Posljednje je njegovo veliko djelo poslovna zgrada poduzeća Shell u Gajevoj 5 (1932), potpuno u skladu s modernističkim načelima, s trgovačkim prolazom u prizemlju (Marićev prolaz), vrijednim primjerom art déco oblikovanja. Dobio je prve nagrade na natječajima 1924. za Sefardski hram u Sarajevu (izvedba 1926–30., devastiran 1941., pregrađen 1964) i 1925. za zgradu Središnjega ureda za osiguranje radnika u Mihanovićevoj 3 u Zagrebu (1928). U njegovu je atelijeru surađivao niz arhitekata, poslije istaknutih imena hrvatske moderne arhitekture, poput Stjepana Planića, Stjepana Gomboša, Lavoslava Horvata, Jurja Neidhardta, Hinka Bauera, Marijana Haberlea, Bogdana Petrovića.

Sudjelovao je na IV. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1912. i izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti u Zagrebu 1913., a posmrtno su njegovi projektni radovi izloženi i na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938.

Lipovac, Nenad (Vinkovci, 2. XII. 1953), arhitekt i urbanist, kojemu je područje interesa urbanističko i prostorno planiranje.

Diplomirao je 1978. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 2000. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu i na College of Environmental Design u Berkeleyu disertacijom Planning as a Function of Preserving the Identity of Place (mentori O. Grgurević i F. Violich). Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1979. do umirovljenja 2023., u zvanju redovitoga profesora od 2012. U okviru Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu bio je nositelj kolegija Osnove urbanističkog i graditeljskog zakonodavstva, Osnove prostornog planiranja i zakonodavstva, vježbi iz urbanizma i prostornog planiranja i dr. Prodekan za financije bio je 2001–03., predstojnik Zavoda za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu 2003–05., te prodekan za znanost 2007–09. Gostujući je profesor na više inozemnih sveučilišta: College of Environmental Design u Berkeleyu u SAD-u (2000–01., 2007–08), Arhitektonskom fakultetu u Podgorici (od 2013) i Fakultetu za politehniku Univerziteta Donja Gorica (od 2014) u Crnoj Gori, Universidad Anáhuac Mayab u Méridi (od 2018) i Universidad Juárez Autónoma de Tabasco u Villahermosi (od 2016) u Meksiku.

U središtu je njegova znanstveno-istraživačkoga rada prepoznavanje, definiranje i očuvanje identiteta hrvatskog urbaniteta. Izradio je veći broj prostornih i urbanističkih planova i studija, među kojima su važniji prostorni planovi uređenja općina Stubičke Toplice (1996), Motovun (2003., 2007., 2015., 2021), Marija Bistrica (2005) i Milna (2023), urbanistički planovi uređenja dijela Prigorja Brdovečkog (2014), Male Lozne u Postirama (2017., 2019., 2023), Motovuna (2016) i Opatije (2021). Izradio je i detaljni plan uređenja proširenja groblja Markova polja u Zagrebu (2009) te idejni projekt novoga groblja u Ivanić-Gradu (2022). Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih članaka te više knjiga i udžbenika: Petrinja. Urban History of a Croatian Town as Revealed Through Archive Graphics and Maps (2005., prevedena na njemački jezik 2005), Petrinja. Prostorno-povijesni razvoj grada očitan sa starih grafika, planova i karata (2010), Uvod u zakonodavstvo prostornog uređenja (2012), Englesko-hrvatski stručni pojmovnik za arhitekte, urbaniste, prostorne planere i pejzažne arhitekte (2014., na engleskom i španjolskom jeziku 2023), Englesko-hrvatski stručni pojmovnik kulturne baštine (2018). Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost (2014).

Kušan, Petar (Zagreb, 22. V. 1932 – Zagreb, 22. VIII. 2008), arhitekt, istaknuo se projektiranjem turističke arhitekture.







Diplomirao je 1958. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon završetka studija zaposlio se u → Arhitektonsko-projektnom zavodu Plan gdje je radio do umirovljenja 1991. Projektirao je uglavnom hotelske i javne zgrade. Maksimalnim raščlanjivanjem volumena usklađivao je svoje građevine s krajolikom, a osobitu pozornost pridavao je obradbi detalja obogaćujući svoju arhitekturu postmodernističkim arhitektonskim elementima. Među realiziranim projektima ističu se: hoteli Plat u Platu (1971), Koralj u Krku (1972., danas Valamar Koralj Sunny Hotel) i Kamensko u Donjem Lapcu (1977–78), Turističko-rekreacijski centar Mihanović u Tuheljskim Toplicama (1980–83., danas Terme Tuhelj), turističko naselje Punta u Velom Lošinju (1983) te upravna zgrada Hotelsko-turističkoga poduzeća Dubrovnik u Dubrovniku (1977). Prema ideji izgradnje vodovodne mreže Aleksandra Rosea, u suradnji sa Sergijem Kolobovom projektirao je 1963. vodotoranj u Vukovaru. Nakon potresa u Dubrovniku 1979. posvetio se obnovi reprezentativnih spomenika; izveo je statičku sanaciju i funkcionalno preuređenje Kneževa dvora (1982–84), tvrđave Sv. Ivan (1982–85), sklopa Skupštine općine Dubrovnik (1982–84., danas Gradsko poglavarstvo), Kazališta Marina Držića (1986–87) i Gradske kavane, kina i izložbenih prostora (1986–88) te gradskoga zvonika (1987–88).

Krstulović, Boris (Split, 9. II. 1932 – Zagreb, 28. XI. 2014), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene i poslovne arhitekture.

Diplomirao je 1956. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1987. doktorirao disertacijom Specifični princip konstituiranja fleksibilnih arhitektonskih prostora (mentor → M. Begović). Nakon što je diplomirao radio je u Arhitektonskom projektnom birou Žerjavić, od 1958. u Zavodu za arhitektonske kompozicije, a od 1962. u Zavodu za građevne konstrukcije na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu. Od 1963. do umirovljenja 2002. predavao je na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1988. U okviru Odjela za zgradarstvo (predstojnik 1991–97) bio je nositelj kolegija Elementi visokogradnje, Uvod u graditeljstvo, Projektiranje zgrada i dr.













Njegova se ostvarenja odlikuju inventivnim oblikovanjem arhitektonskih volumena, naglašenom racionalnom plastičnom obradbom površina te dinamično oblikovanom konstrukcijom, pretežno u armiranom betonu. Među stambenom arhitekturom ističu se zgrade u Zagrebu (u Vukovićevoj ulici, 1958. i 1959; na Petretićevu trgu, 1960; Remetinečkoj cesti, 1970; Zelengaju 1987; Svetom Duhu, 1991), Crikvenici (1964), Gračacu (1965), Varaždinu (1982) i dr. Značajna ostvarenja čini i više poslovnih i javnih zgrada: industrijsko-poslovni kompleks Elektroslavonije u Osijeku (1967–71), upravno-poslovna zgrada u Slavonskom Brodu (1972–80), Računsko-dispečersko-edukacijski centar u Osijeku (1973–78), upravno-poslovna zgrada Elektre u Varaždinu (1974–77) te upravno-poslovna zgrada Hidroelektre u Zagrebu (1986). Bavio se uređenjem interijera (Zavod za fotogrametriju Geodetskoga fakulteta, 1962., kemijski laboratoriji Instituta građevinarstva Hrvatske, 1962., dekanat Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta, 1967). Prihvaćen mu je patent Prirodno selekcionirano osvjetljenje fleksibilnih halskih prostora, a kao novi priznati su mu proizvodi kupola sa selektiranim osvjetljenjem i reprezentativna fotelja za tvornicu Tapo u Ljubljani. Radio je na tehničkom unapređenju specifične boje opeke s tvornicom opeka u Celju i na naboranim pokrovnim limovima za tvornicu Jedinstvo u Krapini. Dobitnik je više nagrada, među ostalima Borbe (1971., 1978), »Vladimir Nazor« (godišnja 1971., za životno djelo 2009), »Viktor Kovačić« (godišnja 1977., za životno djelo 1999), Zagrebačkoga salona (1979) i »Drago Galić« (1985).