Most na Krapinici, armiranobetonski most u središtu Krapine koji se nastavlja na cestu prema Pregradi. Izgrađen je 1907 (projektant F. Funtak).

Oblikovan je nalik Funtakovu mostu na potoku Bjelovacki iz iste godine, s otvorom trapezoidnog oblika koji se dobiva spajanjem greda s upornjacima.

Crkva sv. Blaža u Zagrebu, crkva na uglu Primorske ulice i Prilaza Gjure Deželića, antologijski primjer protomoderne zagrebačke arhitekture, s prvom armiranobetonskom kupolom u Hrvatskoj. Izgrađena je 1910–14 (projektanti: arhitekt V. Kovačić i građevinski inženjer M. Čalogović, izvođač: građevinsko poduzeće J. Dubský).

Građevina je inspirirana ravenatskom bizantskom sakralnom arhitekturom; perimetralni joj je oblik kvadrat, a osnova tlocrta grčki križ. Kupola je izvedena kao armiranobetonska ljuska promjera 18 m, nalazi se u središtu te je postavljena na kružni tambur s pandantivima.







Volčić, Vicko Dimitrije → Volcius Raguseus Vincentius Demetrius 

brane → nasipi i brane

Gradnja d. d. Osijek, građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Osijeku radi širenja stambenih i gospodarskih kapaciteta grada zbog snažne industrijalizacije Hrvatske u poslijeratnom razvoju.

Od 1960-ih do 1980-ih trajalo je dinamično razdoblje u gradnji Osijeka kojemu je svojstvena gradnja objekata različite namjene te modernizacija komunalne infrastrukture. Poduzeće Gradnja priklonilo se industrijalizaciji građevinarstva i montažnoj gradnji tipskih stambenih blokova, kojih su kapaciteti omogućili podizanje niza novih stambenih naselja u Osijeku i diljem zemlje. Poduzeće je osobito poznato po gradnji višestambenih zgrada primjenom IMS tehnologije montažne gradnje, razvijene 1952. u Institutu za ispitivanje materijala SR Srbije (IMS; 1953–66) prema ideji → Branka Žeželja, koju je počelo primjenjivati još 1964. i izgradilo niz stambeno-poslovnih građevina u Hrvatskoj, najviše u Osijeku.

Poduzeće je 1989. podijeljeno na OOUR Niskogradnju i OOUR Visokogradnju. Niskogradnja se organizirala kao samostalno poduzeće Osijek (1992. promijenilo je naziv u → Osijek-Koteks d.d.), a Visokogradnja je nastavila poslovati kao Gradnja d. d. Osijek. Do 2015. poduzeće je zapošljavalo više od 600 radnika, od kojih pedesetak inženjera raznih struka. Kriza i problemi u sektoru doveli su do poteškoća u poslovanju te je društvo Gradnja pripojeno 2019. osječkom društvu Ingoteh nad kojim je iste godine otvoren predstečajni postupak. Društvo Ingoteh promijenilo je 2021. naziv u Gradnja d. o. o. Osijek i danas zapošljava približno 100 radnika. Osim visokogradnjom, niskogradnjom te hidrogradnjom i infrastrukturom, poduzeće se bavi rekonstrukcijama građevina, projektiranjem te prodajom betona, asfalta i proizvodnjom armiranobetonskih montažnih elemenata.

U svom sastavu poduzeće ima vlastite tvornice: tvornica betona jednu od najvećih u Hrvatskoj kapaciteta 140 m³/h, tvornicu asfalta u Petrijevcima (u pogonu od 2009) nazivnoga kapaciteta 160 t/h, automatiziranu tvornicu armature s tehnološkim linijama za obradbu armature kapaciteta 3000 kg/h te skladište betonskoga željeza. Danas Gradnja, ponovno uvodeći montažne gradnje prema IMS tehnologiji, rabi poboljšane sustave SPB (sustav prednapinjanja betona) i Super SPB koji su prilagođeni europskim normama. U svojoj je tvornici armiranobetonskih konstrukcija razvila i vlastitu proizvodnju armiranobetonskih montažnih konstrukcija raspona do 24 m (montažna konstrukcija poznata pod nazivom »tip GRADNJA«), a vlastitu tehnologiju troslojnih armiranobetonskih montažnih pročelja razvija i proizvodi u tvornici armiranobetonskih fasadnih panela.

Metal-Projekt d. o. o., poduzeće specijalizirano za projektiranje metalnih konstrukcija sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1957.

Poduzeće su na poticaj iz → Željezare Sisak osnovali → Marijan Ivančić i → Vuk Milčić te je postalo prvi specijalizirani projektni biro za čelične konstrukcije u ondašnjoj SFRJ. Prvi direktor poduzeća 1957–72. bio je V. Milčić te su u tom razdoblju ostvareni mnogobrojni veliki infrastrukturni projekti. Među njima se ističu Aerodrom Zagreb iz 1959 (danas → Zračna luka Franjo Tuđman), tornjevi Radiotelevizije Zagreb (danas Hrvatske radiotelevizije) Psunj (1959), Ćelavac (1963), Mirkovica (1965), Srđ (1965), Kalnik (1973), Sljeme (1976), Biokovo (1978), Lička Plješivica (1982) i Učka (1982) kao i industrijski kompleksi raznih proizvodnih područja (Željezara Sisak, Željezara Štore, TAM Maribor, IMT Beograd, IMR Rakovica). Nakon što se V. Milčić odlaskom u Institut građevinarstva Hrvatske posvetio znanstvenoj i predavačkoj karijeri, direktor poduzeća je 1972–88. bio inženjer Branko Gospodnetić. Sljedeće je razdoblje bilo obilježeno snažnim rastom i razvojem poduzeća koje je tada zapošljavalo do 20 inženjera i tehničara. Do kraja 1980-ih ostvaren je velik broj inozemnih projekata među kojima se ističu kompleksi metalne industrije u Riesi u Njemačkoj, češkoj Ostravi, bugarskoj Varni i sirijskoj Hami, kao i industrijski kompleksi Kralupy u istoimenom češkom gradu, Renault u Novom Mestu, Petrokemija u Kutini i koksara u Bakru. Godine 1988. direktorom Metal-Projekta postaje inženjer Boris Vranješ, suradnik dvojice osnivača od 1970.

Poduzeće je početkom 1990-ih privatizirano, no ostalo je pod istim vodstvom te je od kraja desetljeća, oporavkom gospodarstva nakon ratnih razaranja, nastavilo uspješno poslovati. Među mnogim je uspješnim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu najveći bio udio rekonstrukcija postojećih građevina, primjerice željezničkoga Zelenog mosta u Zagrebu, Koking postrojenja u Rafineriji nafte Sisak te televizijskih tornjeva Lovćen i Bjelasica u Crnoj Gori. Među novijim je izvedenim projektima čelična konstrukcija nove Zračne luke Franjo Tuđman.

U poduzeću je izrađeno više od 2000 projekata, provedeno više od 3000 kontrola projekata drugih projektanata te su provedeni pregledi, ispitivanja i nadzor nad izgradnjom na više od 1000 građevina. I dalje na čelu s B. Vranješom, kao vodećim projektantom i ovlaštenim revidentom za metalne i spregnute konstrukcije, Metal-Projekt i danas je vodeće projektantsko poduzeće u području metalnih konstrukcija, bavi se projektiranjem, kontrolom projekata, specijalističkim pregledima i ispitivanjima konstrukcija te nadzorom nad građenjem.

Uhlik, Vinko (Beograd, 21. V. 1933), arhitekt, urbanist i akademski slikar.

Diplomirao je 1957. na Akademiji likovnih umjetnosti (klasa O. Postružnika) te 1965. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1958. do 1961. se profesionalno bavio slikarstvom. U Zagrebu je od 1961. bio zaposlen u poduzeću → Jugomont, od 1966. u arhitektonsko-urbanističkom birou Projektant, od 1967. radio je u Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu, a od 1969. i povratka u Zagreb ponovno u birou Projektant. Od 1984. radio je na Agronomskome fakultetu u Zagrebu kao savjetnik za razvoj; umirovljen je 1994. Sudjelovao je u izradbi i bio koautor realiziranih projekata tipskih stambenih zgrada u Zagrebu (1964., Zapruđe), osnovnih škola (1964–69., Borongaj, Utrina, Siget, Velika Gorica), dječjih vrtića (1965–67., Borongaj, Trnsko, Zapruđe), autobusnog kolodvora i robne kuće u Slavonskom Brodu (1967), poslovno-stambene zgrade u Prilazu Vladislava Brajkovića 10–14 u zagrebačkom Sigetu (1977–81). Radio je i na detaljnim urbanističkim planovima gradskih četvrti i nagrađenim arhitektonsko-urbanističkim projektima u Zagrebu, Splitu i drugdje, te za projekt Južni Jadran. Kao slikar, snažnim koloritom slika krajolike, mrtve prirode, portrete i marine. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo iz područja arhitekture i urbanizma (2020).

Društvo arhitekata Zagreba (DAZ), strukovna udruga zagrebačkih arhitekata, urbanista, inženjera krajobrazne arhitekture i dizajnera interijera koja pod današnjim nazivom djeluje od 1956. Povijesni je baštinik → Kluba inžinira i arhitekta osnovanoga 1878. u Zagrebu. Djeluje s ciljem razvijanja i afirmiranja zagrebačke i hrvatske arhitekture i urbanizma, kulture prostora i zaštite okoliša. Zastupa interese članova, organizira i provodi natječaje iz područja arhitekture i urbanizma, organizira i priprema stručni i obrazovni program te sudjeluje u pripremama prijedloga zakona i propisa. Od 1960. član je Saveza arhitekata Hrvatske (od 1993. → Udruženje hrvatskih arhitekata) i danas ima više od 1000 aktivnih članova koji djeluju u više sekcija (Sekcija mladih, Sekcija za interijer, Sekcija Arhitektonsko naslijeđe, Sekcija za urbanizam). DAZ provodi programe popularizacije arhitekture i edukacije stručne i šire javnosti (Dani zagrebačke arhitekture), urbanog revitaliziranja javnih prostora u gradu Zagrebu (Zagreb za mene), razvoja i arhitekture u turističkim područjima (ARTUR), poboljšanja kvalitete urbanog života (Akupunktura grada) te međunarodnoga konceptualnog arhitektonskog natječaja (Think Space). Samostalno ili u suradnji organizira stručna putovanja, izložbe, predavanja i od 2021. sajam graditeljstva sa stručnom konferencijom ArhiBau.hr.

Kaiser, Aleksander (Đakovo, 27. VII. 1882 – Zagreb, 1. VI. 1969), građevinski inženjer, jedan od prvih stručnjaka za armiranobetonske konstrukcije u nas.

Diplomirao je 1903. građevinarstvo na Tehničkome sveučilištu u Budimpešti te potom radio na izvedbi većih armiranobetonskih konstrukcija, isprva u poduzeću Beton- und Monierbau u Dresdenu, a zatim i u Budimpešti. Od 1912. u Zagrebu je počeo projektirati i izvoditi armiranobetonske konstrukcije i druge objekte, a od 1920 vodi poduzeće Aleksander Kaiser i drug (od 1921. Jugoslavensko građevno poduzetništvo, od 1928. Inženjeri Kaiser i Šega građevno d. d.). Od 1919. bio je honorarni docent na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je predavao kolegije Željezne konstrukcije i Željezno-betonske konstrukcije te bio prvi predstojnik Stolice za željezno-betonske konstrukcije (1926–28). Napisao je prvi udžbenik iz armiranobetonskih konstrukcija Željezni beton (1922). Od 1941. do 1942. radio je u Glavnom ravnateljstvu za javne radove na projektiranju armiranobetonskih mostova, a od 1943. u poduzeću Hoyer d. d. (poslije Jugobeton; → Jugomont). Nakon II. svj. rata javlja se kao projektant konstrukcija u Arhitektonskom projektnom zavodu iz Zagreba (npr. glavna hala Omladinske tvornice Jedinstvo s krovom od armiranobetonskih montažnih elemenata, 1948). Autor je patenta za prednapeti beton.

Belje Đuro Podboj, antenski stup, rešetkasta konstrukcija (jarbol) televizijskog odašiljača kraj Kneževih vinograda, visoka 220 m. Najviši je telekomunikacijski toranj u Hrvatskoj i treća građevina po visini.

Vitku konstrukciju pripinju k tlu čelične zatege. Izgrađen je 1966.

Most Bajer, most na dionici Oštrovica – Vrata autoceste A6. Ggrađen je tehnikom potiskivanja. Na ovom mostu prvi put je primijenjeno naguravanje prednapetog betonskog rasponskoga sklopa u Hrvatskoj. Jedan od glavnih razloga primjene postupnog naguravanja jest zaštita osjetljivog okoliša. Most se gradio 1992. – 1995. Dugačak je 520 m, a rasponski mu se sklop pruža preko deset polja. Unutarnje su natege smještene u pojasnim pločama, a vanjske unutar sandučastoga nosača.

Kosinjski most, most smješten iznad rijeke Gacke, pokraj mjesta Kosinj. Važan je element prometne infrastukture Like zato što povezuje Gračac i Otočac. Izgrađen je u XVIII. st. za vrijeme vladavine Habsburške Monarhije. Koristio se za promet vojnih snaga te opskrbu. Izdržljive je konstrukcije te sadrži dugačke kamene lukove. Turistička je atrakcija te je posjećivan zbog svoje povijesne vrijednosti.

Tounjski most, dvokratni je kameni most preko Tounjčice na staroj Jozeninskoj cesti. Prvi kat izgrađen je 1775., a drugi 1836. Tijekom Drugog svjetskog rata djelomično je oštećen, a obnovio ga je profesor Krunoslav Tonković. Tounjski most primjer je uspješne suradnje lokalne uprave i konzervatorske služe. Radovi na mostu uključivali su metode restituiranja, konzerviranja, restauratorskog integriranja i faksimilskog rekonstruiranja koje je izvodilo poduzeće Torzo.

Pelješki most, most koji cestovno povezuje poluotok Pelješac s južnom Dalmacijom. Dugačak je 404 m i visok 55 m. Prelazi preko morskog tjesnaca te spaja naselja Komarnu na kopnu i Brijestu na poluotoku Pelješcu. Ima dva vozna traka te po jedan zaustavni.  Konstrukcija mosta omogućuje prolazak velikih plovnih vozila ispod njega. Čeličnu rasponsku konstrukciju ovješenog i pristpnih djelova mosta čini troćelijski sanduk. Stupovi su sandučastog poprečnog presjeka i konstantnih vanjskih izmjera u poprečnom pravcu, a u uzdužnom pravcu se šire od vrha prema dnu stupa. Projektant mosta je slovenski inženjer građevine Marjan  Pipenbaher svojim tvrtkama Ponting – Pipenbaher Consulting Engineers. U projektiranju također su sudjelovali i inženjeri s Građevinskog fakulteta u Zagrebu. Na mostu su radile tri velike svjetske građevinske tvrtke: CRBC iz Kine, Strabag iz Austije te Avax iz Grčke.

Cestovni most Erdut – Bogojevo, most koji predstavlja protužetak Podravske ceste prema istoku. Naglašenog je plovidbenog otvora, od kojih su dva poveća bočna, a ostali su primjereni dubini korita i položaju razinice na tom potezu. Stupovi su mu masivni, s tlocrtom zaobljenjima i postupnim stanjivanjem presjeka prema vrhu, dok su oni uz plovidbeni otvor masivniji. Naglavice pilota i tijela stupova betonirani pod zaštitom Larssenova žmurja. Za sklapanje su rabljena privremena čelična stupišta, dok je sklop nad plovidbenim otvorom sklapan postupnim prepuštanjem. Most je projektirao inženjer Josip Vukuša, a građevinske radove izveli su Mostogradnja iz Beograda, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda te Gradnja iz Osijeka.

Rogotinski most, most preko rijeke Neretve. U kolničkoj ploči mosta nalaze se uzdužne natege debljine svega 15 cm, s vremenom su se pojavila i znatna oštećenja izazvana dotrajalošću betona. Nepomični je ležaj nad pliće temeljenim stupom, a ostali su ležajevi Freyssinetovi zglobovi. Otvori na priobaljima premošteni su gredama smještenima u produžecima hrptova sanduka dijela mosta nad koritomm. Poprečni nosači su u četvrtinskim točkama rapona.

Most Martinska Ves, viseći most koji spaja Lijevu i Desnu Martinsku Ves preko rijeke Save. Prvotno je bio namjenjen isključivo pješacima, ali je nakon puštanja u promet odobren i promet vozilima do pet tona. Nakon očvrsnuća betona spojeva, rubne su grede prednapete na način da ne bude prekoračenja dopustivih rubnih naprezanja pri najnepovoljnijem opterećenju. Glavna su užeta, kao i pomoćno vučno uže, prevučena preko sedala s pomoću kotrljajućih ležajeva. Višekratnim dotezanjem postignut je predviđeni početni oblik užeta i okomitost pilona. Projektiranje ovog mosta izvela je tvrtka Ključ u ruke iz Zagreba.

Batinski most,  cestovni most između Baranje i zapadne Bačke. Podijeljen je u tri izvedbene cjeline, s tim što su na priobaljima protežni betonski rebrasti sklopovi, a nad koritom protežan čelični sklop. Stupovi su masovni i okomiti na os mosta iako je ona blago kosa prema matici Dunava. Na desnom je stupu običan nepomični ležaj, a na okruglim međustupovima betonskog sklopa izvedeni su betonski zglobovi. Građevinske radove i sklapanje čeličnih dijelova izvela je Mostogradnja iz Beograda, a čelični sklop tvrtka Ganz-Mavag iz Budimpešte.

Most Ilok – Bačka Palanka, cestovni je most koji povezuje cestovne mreže zapadnog Srijema i Bačke. Stupovi i upornjaci su masivni, s tim što su upornjaci potkovasti. Naglavice su izvedene pod zaštitom Larssenova žmurja. Čelični dijelovi spregnutih rasponskih sklopova sastojali su se od osam predgotovljena djela što su poprečnim nastavcima u četvrtinama raspona i uzdužnim nastavkom u sredini donje ploče spajani u cjelinu pomoću prednapetih vijaka te zavarivanjem gornjih pojasnica. Građevinske radove i sklapanje čeličnih dijelova izvela je Mostogradnja iz Beograda, a čelični sklop tvrtka Ganz-Mavag iz Budimpešte.

Most na Dravi, Granični prijelaz Terezino polje – Barcs, most između Hrvatske i Mađarske. Oblik poprečnoga presjeka osiguravaju parovi kutnika koji spajaju čvorove pri spoju s kolničkom pločom međusobno te i u polovištu razmaka među hrptovima. Nad upornjacima su češljate prijelazne naprave, dotično od običnih limova. Rasvjetni su stupovi postavljeni nad potporama i u trećinskim točkama raspona. Pošto je ovo granični most, radovi su podijeljeni na način da je mađarska strana projektirala i izvela rasponski sklop, a hrvatska je strana obnovila stupove, izgradila novi upornjak na virovitičkoj strani te izvela pomoćna stupišta.

Pokretni most između Trogira i otoka Čiova, most koji povezuje istočni dio grada Trogira s otokom Čiovo. Jedini je pokretni most u Hrvatskoj kod kojega automatski upravljani uređaji za podizanje funkcioniraju od dana puštanja u promet. Čelični sklop pokretnog dijela mosta izveden je kao rasklopni. Okretanje se odvija oko vodoravnih osovina smještenih u prostorijama, gdje se pod kolničkom pločom nalaze, u protukraku prijepusta, uređaji za pokretanje mosta i protuutezi od lijevanog čelika. Uređaj za pokretanje mosta na električni je pogon te je automatiziran. U slučaju nestanka struje omogućeno je ručno otvaranje, što traje višestruko dulje.

Pješački most u Zadru, most koji povezuje dvije obale na zadarskom poluotoku. Prometna širina mosta iznosi šest metara, a čelični sklop sadrži dva glavna nosača promjenjive visine. Rasponski je sklop raščlanjen u tri izvedbene cjeline, koje obuhvaćaju po tri skrajnja i dva središnja polja. Nad stupištima ugrađene su prijelazne naprave koje omogućuju vodoravno zaokretanje dvaju središnjih polja rasponskog sklopa, a na sljedećim stupištima su nepomični ležajevi. Nad preostalim stupištima i na upornjacima nalaze se po dva valjkasta ležaja od čeličnog lijeva.

Most preko Korane u Slunju, armiranobetonski most kraj Rastoka, na magistralnoj cesti od Karlovca prema Jadranu, značajan primjer hrvatske mostogradnje s kraja 1950-ih. Dovršen je 1958. prema projektu Krunoslava Tonkovića iz 1955–56., a izgradilo ga je riječko Pomorsko građevno poduzeće. Poznat je po rašljastim nosačima koji osim oblikovne vrijednosti predstavljaju i kvalitetno konstrukcijsko rješenje. Ima osam otvora raspona 18,6 m, najveće visine 22 m, s kolničkom pločom debljine 0,8 m; u zavoju je radijusa 71 m. Most je bio oštećen u Domovinskome ratu, ali je obnovljen nedugo nakon njegova završetka.







Za hrvatsku su mostogradnju značajni i obližnji mostovi u Rastokama preko Slunjčice: onaj istoga projektanta, izveden 1955–58. kao armiranobetonski lučni most raspona 72,6 m, kao i najstariji most sv. Ivana iz 1825., rekonstruiran 2022. kao pješački most.

Vijadukt Mirna, vijadukt istarske brze ceste uz zapadnu obalu poluotoka. Prelazi preko doline Mirne na potezu Nova Vas – Višnjan. Rasponski sklop čini čelični roštilj sastavljen od dvaju glavna nosača i poprečnih nosača spregnutih s dobetoniranom kolničkom pločom. Na upornjacima je rasponski sklop uzdužno pridržan uz pomoć hidrauličkih prigušnika. Glavni izvođač bila je francuska kompanija Bouygues te je čelične dijelove izradila talijanska kompanija Cimolai. Projekt je izrađen na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, pod nadzorom Z. Šavora.

Vijadukt Drežnik, najdulji vijadukt u Hrvatskoj. Dugačak je 2 485 m.  Nalazi se na autocesti A1, u blizini grada Karlovca. Vijadukt je podijeljen u sedam pomičnih cjelina, odnosno poteza odvojenih prijelaznim napravama. Dio stupova izravno je upet u rasponski sklop. Poduzeće Kontakt-inženjering izradilo je prijelazne naprave. Dio stupova izravno je upleten u rasponski sklop. Zbog duljine vijadukta na njemu su izostavljeni zaustavni trakovi te je zbog toga širina vijadukta manja. Četiri hrvatska poduzeća sudjelovala su u izgradnji: Hidroelektra, Industrogradnja, Konstruktor te Viadukt.

Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, most koji premošćuje Mrtvi kanal u Rijeci. Služi pješačkom prometu te je kao spomen-obilježje posvećen hrvatskim braniteljima. Iz potrebe da se što skladnije uklopi u okoliš, manja je visina rasponskog sklopa. Hodna ploha nije izvedena na uvriježen način, već su ugrađene rebraste ploče od ljevane slitine aluminija i magnezija uz međusobne rešetke širine dva milimetra. Most je projektirao arhitektonski ured Studio 3LHD iz Zagreba uz konzultansku pomoć Z. Šavora. Duboko temeljenje provelo je Rijeka-projekt Geotehnička istraživanja, arminiranobetonske radove GP Krk, a čelične sklopove izgradilo je Brodogradilište Treći maj iz Rijeke.

Pješački most “Pazinska jama”, most na strmom i nepristupačnom ponoru Pazinčice. Sastoji se od prednapetog betonskog trozglobnog okvira. Upornjaci su sklopljeni na način da su ujedno i sastavni dio trozglobnog okvira. Zaokretanje upornjaka oko temeljnog zgloba spiječeno je privremenim umetanjem betonskih kvadera. Rasponski zglob nepromjenjive je širine, dok se gornja ploča postupno širi prema upornjacima kako bi se uskladila s njima. Most je izgradio zagrebački Viadukt, a skela je izrađena u Željezari Sisak.

Vijadukt Limska Draga, vijadukt na zapadnom dijelu istarskog ipsilona kod Dvigrada. Armatura je sklapana od predgotovljenih koševa. Stupovi su betonirani u prijenosnoj čeličnoj oplati u odsječcima duljine pet metara. Sklapanje je izvedeno na pomoćnim čeličnim stupištima, od kojih su po dva bila u skrajnjim poljima, dok je središnje polje sklapano postupnim prepuštanjem. Građevinske radove izvelo je poduzeće Viadukt, čelične sklopove izradila je tvornica Goša iz Smederevske Palanke, a sklapanje je izvelo poduzeće Đuro Đaković iz Slavonskog Broda.

Most Rječina, most preko rijeke Rječine na Banskim vratima kod Rijeke. Kolničkog je sklopa kojim se proteže prednapeti sandučasti nosač jednoliko promjenjive visine. Visina se postupno smanjuje od vrhova kosnika prema polovištu glavnog otvora. Odsječci glavnog otvora izrađeni su iza upornjaka na lijevoj obali. Odsječci su lijepljeni epoksidnim ljepilom, privremeno pridržavani Dywidagovim štapovima do provlačenja i napinjanja konačnih natega. Ležajevi su na upornjacima čelični i valjkasti, a prijelazne naprave Maurerove. Kompanija Hidroelektra izvela je građevinske radove na ovom mostu, a stijenska sidra, teugradbu i napinjanje natega Geotehnika.