Špirić, Emil (Vodice, 8. VII. 1939), arhitekt, zapažen po projektima javnih zgrada.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 2001. disertacijom Istraživanje parametara u otvorenom polju diskursa o arhitekturi (mentor M. Čanković). Bio je inženjer na gradilištima građevinskoga poduzeća Tehnika u Zagrebu (1963–70). Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je zaposlen od 1971. u zvanju asistenta, od 1987. predavača, a od 2003. redovitoga profesora; umirovljen je 2009. Bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje I, II, VI i VII, Zgrade za zdravstvo i sport i dr. Od 1972. bio je autor ili koautor (s I. Jurasom, → N. Šegvićem, → A. Vulinom, V. Pedišićem i dr.) visokoocijenjenih natječajnih radova i projekata. Među realizacijama ističu se Spomenik žrtvama fašizma u Vodicama (1983), dogradnja Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (1985., s I. Jurasom), Dom boraca i omladine u Šibeniku (danas Krešimirov dom; 1985., s I. Jurasom), rekonstrukcija i dogradnja Osnovne škole Tituš Brezovački u Španskom (2006., s V. Pedišićem) te zgrada škole i vrtića u sklopu odgojno-obrazovnog kompleksa na Kajzerici (2013., s V. Pedišićem, E. V. Farrerom i J. J. Núñez Andrade ) u Zagrebu. Piše kritičke i stručne tekstove, eseje i studije. Bio je glavni urednik časopisa Arhitektura (1996–98) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1997–99). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (1986., 2014) i »Viktor Kovačić« (2006., 2014).







Šerbetić, Berislav (Busovača, BiH, 2. VI. 1935 – Zagreb, 15. VIII. 2017), arhitekt, zapažen po značajnim ostvarenjima javnih i stambenih zgrada, memorijalne arhitekture te središnjih gradskih pješačkih zona.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Od 1960. bio je zaposlen u arhitektonskome birou Ostrogović u Zagrebu (poslije Centar 51), gdje je 1968–69. radio u sklopu UN-ova projekta Južni Jadran na planu turističkoga naselja Babin kuk u Dubrovniku, koji je 1972–73. razrađivao s → Mihajlom Kranjcom u birou Edwarda Durella Stonea u New Yorku. Od 1977. radio je kao samostalni projektant u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je od 1993. bio predavač, a od 1996. izvanredni profesor. Predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje, Zgrade socijalnog smještaja i dr.







Kao plodan praktičar, autor je ili suautor dvjestotinjak arhitektonskih izvedbi i projekata. Na spoju tradicije modernističkoga oblikovanja zagrebačke škole i globalnih arhitektonskih utjecaja projektirao je više značajnih arhitektonskih ostvarenja. Među njima se ističu stambeni sklop s tri nebodera na Vrbiku u Zagrebu (tzv. Rakete; 1968., s → V. Richterom i dr.), Spomen-dom boraca Narodnooslobodilačkog rata i omladine u Kumrovcu kao prethodnik ostvarenja hrvatskog kritičkog regionalizma (1974., s I. Filipčićem), sportsko-poslovni sklop Cibone u kojem su poslovni neboder i sportska dvorana sjedinjeni s elementima trga i pješačkoga pasaža (1987., s → M. Hržićem i → I. Pitešom), zgrada Hrvatske radiotelevizije na Prisavlju – blok 10 (1987) i 30 (1998), sportska dvorana Peščenica (1987) u Zagrebu, i dr. Istodobno je izrađivao projekte uređenja središnjih zagrebačkih gradskih trgova i pješačke zone dajući im današnji izgled: Trg Republike (danas Trg bana Josipa Jelačića) i prolaz Harmica (1987., s M. Kranjcom i → B. Silađinom), Trg Petra Preradovića (1995., s M. Kranjcom). Suautor je i monumentalnog arhitektonsko-spomeničkoga kompleksa Spomenika ustanka naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori (1981., s → V. Bakićem), projekta obnove Medvedgrada s memorijalnim obilježjem (1998., s M. Hržićem i → A. Vulinom) te adaptacije i uređenja interijera Muzeja Mimara u Zagrebu (1985–87., s M. Kranjcom, I. Pitešom i → M. Salajem). Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba 1973–77. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1974), Republičke (1974) i Savezne (1988) nagrade Borbe, Velike nagrade Zagrebačkog salona (1979) te Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2016).













Emili, Igor (Sušak, danas dio Rijeke, 9. VIII. 1927 – Rijeka, 25. X. 1987), arhitekt i urbanist, njegov arhitektonski izričaj obilježen je suvremenom interpretacijom uz poštovanje lokalne graditeljske baštine.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1955. radio je kao projektant u Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka), a od 1962. u riječkom → Građevnom projektnom zavodu, u okviru kojega je 1972. osnovao Atelijer za arhitekturu i urbanizam »a-051« kojega je bio direktor do umirovljenja 1976. Potom je nastavio djelovati kao slobodni arhitekt. Tijekom rada u Urbanističkom institutu izradio je urbanističke planove za pojedine dijelove Rijeke, za Krk, Bašku, Malinsku, Omišalj, Senj, Izolu i Biograd na Moru. Osobito se posvetio uređenju, obnovi i revitalizaciji riječkoga Staroga grada (1955–57) te rekonstrukciji Trsatske gradine (1958–63), pri čemu je uspješno ostvario sintezu između zatečenih povijesnih struktura i zahtjeva suvremenoga grada. Autor je niza rekonstrukcija pojedinih zgrada u Rijeci, među ostalima Konzervatorskoga zavoda (1963–64), te mnogih poslovnih, javnih i stambenih zgrada poput: stambenih tornjeva u Podmurvicama (1964–68), stambene zgrade na Pećinama (1967–69), poslovne zgrade Brodomaterijala (1970–79) i robne kuće Varteks (1972–76). Projektom rekonstrukcije i dogradnje Građevnoga projektnog zavoda (1970–71) u povijesnome okruženju Staroga grada uspio je, maksimalno poštujući okolinu, kreativno ostvariti estetske i funkcionalne sastavnice građevine. Emilijevi se hotelski projekti odlikuju izvornom suvremenom interpretacijom uz uvažavanje graditeljske baštine sredozemnoga podneblja, što je najočitije u hotelskom sklopu Uvale Scott kraj Kraljevice (1969–70), u kojem je stvorio tradicionalno primorsko naselje sa središnjim trgom, skladnih volumena i istančana mjerila. U skladu s prirodom podvelebitskoga kraja projektirao je i realizirao hotel Vila Lostura i ribarsku kolibu Valentin u Klenovici (1969–70).







U Zagrebu je na Gornjem gradu 1979–82. izveo rekonstrukciju i adaptaciju zgrade isusovačkoga samostana u izložbeni prostor (danas Galerija Klovićevi dvori) te uz taj sklop projektirao Galeriju Gradec. Autor je Spomen-groblja strijeljanima u Podhumu na Grobničkome polju (1957–62) i fontane na Koblerovu trgu u Rijeci (1974). Izveo je niz unutarnjih uređenja prostora u Rijeci (hotel Jadran, 1964; kavana Učka, 1975). Bavio se akvarelom, grafikom i umjetničkom fotografijom, pa je svoja djela izlagao na više samostalnih i skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Godine 1980. izabran je za člana suradnika JAZU-a (danas HAZU). Za svoj stvaralački rad dobio je mnoge nagrade i priznanja, među ostalima nagrade Borbe (1967), Zagrebačkoga salona (1969), »Viktor Kovačić« (1970) i »Vladimir Nazor« (1976).

Andrijević, Svebor (Zagreb, 20. VII. 1969), arhitekt i urbanist, istaknuo se projektiranjem stambeno-poslovne arhitekture.

Diplomirao je 1998. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2015. doktorirao disertacijom Specifični procesi vizualnih promjena urbane strukture Donjeg grada u Zagrebu (mentori → M. Hržić i A. Mišetić). Nakon završetka studija radio je u projektnim uredima Arhitektonski atelier Hržić i Arhitektura Duplančić, a od 2006. vodi vlastiti ured Arhitektura Svebor Andrijević. Od 2002. predaje na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu kolegije u okviru Kabineta za crtanje i plastično oblikovanje, Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu i Katedre za arhitektonsko projektiranje. Honorarni je predavač i na arhitektonskim fakultetima u Splitu i Mostaru.

Sa suradnicima je realizirao mnogobrojne arhitektonske projekte među kojima se ističu stambeno-poslovna zgrada u Vrisničkoj ulici 16–22 (s J. Zmaić, 2008), stambeno-poslovna zgrada Ban centar u Cesarčevoj 4–10 (s O. Barićem i S. Dombi, 2013), stambeni sklop Jordanovac na Dobrom dolu 66–88 (s → L. Korlaetom, 2017), stambeno-poslovna zgrada u Veslačkoj 15–17 (s L. Korlaetom, 2018), poslovna zgrada Centra 2000 na Radničkoj cesti 37a (sa S. Dombi, 2019), stambeno-poslovna zgrada na Zagrebačkoj cesti 26 (sa S. Dombi, 2021), sve u Zagrebu, te vodospremnik Zabok (s J. Zmaić, 2017). Dobitnik je Nagrade BIG SEE Achitecture Award za stambeni sklop Jordanovac (2019).





















Struppi, Vinko (?, 1733 − Beč, 3. VI. 1810), vojni djelatnik, projektant i graditelj cesta, luka, utvrda, vojnih objekata i dr., uključujući Jozefinsku cestu.

Kao pripadnik austrijske vojske se za Sedmogodišnjega rata (1756−63) osobito istaknuo u području inženjerske struke i vojnoga graditeljstva. Bio je fortifikacijski ravnatelj gradova Cheb i Hradec Kralove u Češkoj (1764−68), a 1768. car Josip II. ga je, na prijedlog Dvorskoga komercijalnog vijeća, postavio za građevinskog ravnatelja Carske i kraljevske glavne trgovačke intendance u Trstu uz istodobno promaknuće u čin inženjerijskoga kapetana. Djelovao je na području tzv. Austrijskog primorja, odn. područja grada Trsta s okolicom, Slovenskog primorja, Istre i Hrvatskog primorja. Obavljao je radove na proširenju luka u Trstu, Rijeci, Bakru, Kraljevici i Senju. Godine 1772. unaprijeđen je u čin inženjerijskoga potpukovnika, istodobno postavši carski savjetnik.

Životno djelo mu je Jozefinska cesta ili Via Josephina (→ cesta), glavninu koje je izgradio u razdoblju 1775−79. po važećim standardima cestogradnje XVIII. st., koja je u duljini od 100 km povezivala riječni terminal na Kupi u Karlovcu sa starim hrvatskim lučkim središtem Senjom. Najvažniji su objekti koje je Struppi izgradio na Jozefini kameni svođeni mostovi, njih čak 11. Izgrađeni su u baroknom stilu cestovnoga graditeljstva XVIII. st. te imaju povijesno-spomeničku vrijednost. Osobito se ističe most preko Tounjčice kraj Tounja (→ most). Istaknuo se i kao graditelj makadamske ceste od Karlovca prema Vojniću i dalje prema Banovini 1780. Car Josip II. dodijelio mu je 1779. nasljedni barunat, a poslije je bio imenovan i glavnim dvorskim građevinskim ravnateljem.

Krznarić, Zvonimir (Berovo, Makedonija, 2. VI. 1938 – Novi Vinodolski, 30. VI. 2011), arhitekt i urbanist, osim urbanističkim i arhitektonskim projektima istaknuo se i uređenjem mnogobrojnih interijera.

Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965–67. bio honorarni asistent na Katedri za urbanizam. Usavršavao se u Parizu 1970–71. i 1975. U Urbanističkom institutu Hrvatske radio je 1965–94., a 1993. osnovao je Arhitektonski atelier Zvonimir Krznarić.

Kao urbanist sudjelovao je u izradbi prostornih planova općina (Zadar, 1967; Obrovac, 1967), turističkih naselja (Babin kuk, 1969; Tučepi, 1969; Petrčane, Diklo, 1970), urbanističkih projekata stambenih naselja (Zeleni dol u Zagrebu, 1972), lječilišta (Daruvar, 1975; Lipik, 1977), marine u Gružu (1991., s → D. Milasom i I. Domijanom) te nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici (1994–98). S → Matijom Salajom je u sklopu projekta Hotelski sistem Slavonije izradio idejne projekte hotela u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Vukovaru, Daruvaru i Lipiku (1975–77). Često u suautorstvu, u arhitektonskim je projektima suvremenom interpretacijom kreativno povezivao gradske sadržaje s novim prostornim i arhitektonskim zahvatima. Među ostvarenjima značajna su zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978–95., s → M. Hržićem, → V. Neidhardtom i → D. Manceom) i Krematorij na Mirogoju (1981–85., s D. Manceom i M. Hržićem), obje u Zagrebu.













Izveo je mnogobrojne rekonstrukcije i unutarnja uređenja, među ostalima zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu u Zagrebu (1995–99., 2008–09), upravne zgrade tvornice Gavrilović u Petrinji (1996–2001), upravnoga prostora Hrvatske poštanske banke u Jurišićevoj (2002–04), Ministarstva vanjskih poslova na Trgu N. Šubića Zrinskog (2002–08) u Zagrebu i nekadašnje Građanske učione u Hrvatskoj Kostajnici (2008). Među projektima unutarnjega uređenja ističu se još Galerija Mala na Jelačićevu trgu (1985), Studio D u Amruševoj (1987), prodavaonice Narodnih novina u Jurišićevoj i Vukovarskoj (1992), te restauracija u Umjetničkom paviljonu (1993–94) u Zagrebu. Realizirao je i više spomeničkih kompleksa: kenotaf – spomen-obilježje neidentificiranim žrtvama Domovinskoga rata na Krematoriju na Mirogoju u Zagrebu (1997–2005, s M. Hržićem i D. Manceom), te spomen-obilježja Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu (1997., s D. Krznarićem) i palim braniteljima u Novoj Gradiški (2007, sa S. Jančićem). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Zagrebačkoga salona (1979., 1982., 1988), Borbe (1985) i »Vladimir Nazor« (1985., 1995).

Mihanović, Ante (Donje Sitno kraj Splita, 26. XI. 1948), građevinski inženjer, stručnjak za inženjersko modeliranje.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1972. te doktorirao 1980. disertacijom Metoda izravne integracije u dinamici linijskih konstrukcija (mentor → V. Korošec). Od 1972. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), kao redoviti profesor od 1991. Predavao je kolegije Mehanika, Građevna statika, Dinamika konstrukcija i Stabilnost konstrukcija. Osnovao je i bio dugogodišnji voditelj Katedre za teoriju konstrukcija, predstojnik Zavoda za konstrukcije, prodekan Fakulteta 1983–87. te dekan 1987–96. Na Građevinskome fakultetu u Mostaru bio je gostujući profesor 1991–2001. Umirovljen je 2019. Autor je tipske predgotovljene međukatne i krovne konstrukcije Bijeli strop (Ytong strop), kojeg je u Hrvatskoj 1998–2022. izgrađeno više od 700 000 m² te je kao patent licenciran i u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Albaniji.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa numeričko modeliranje građevnih konstrukcija te projektiranje i kontrola projekata građevnih konstrukcija i fizike zgrade. Autor je udžbenika Stabilnost konstrukcija (1993), Nelinearni proračuni armirano betonskih konstrukcija (s P. Marovićem i J. Dvornikom, 1993), Potpuno armirane lakobetonske konstrukcije (sa Z. Rakom, 1997), Građevna statika I (s B. Trogrlićem, 2011) i Građevna statika II (s B. Trogrlićem i V. Akmadžićem, 2014). S Pavlom Marovićem 1988. pokrenuo je Međunarodni časopis Inženjersko modeliranje, kojega je do 2008. bio glavni, a od tada počasni glavni urednik. Od 1996. član je suradnik razreda za tehničke znanosti HAZU-a, a od 2007. redoviti je član HATZ-a. Od 2019. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Mrduljaš, Maroje (Rijeka, 8. VII. 1971), arhitekt, kritičar i teoretičar arhitekture i dizajna, predavanjima, člancima, izložbama i knjigama promiče i afirmira hrvatsku modernu i suvremenu arhitekturu u međunarodnom kontekstu.

Diplomirao je na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2021. i doktorirao disertacijom Arhitektonski modeli javnih programa u kontekstu modernizacije Rijeke od 1868. do 1974 (mentorica → M. Roth Čerina). Godine 2004–05. bio je direktor nakladništva u Udruženju hrvatskih arhitekata, a od 2005. radi na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je nositelj kolegija Moderna i suvremena svjetska arhitektura, Istraživački seminar arhitektura i Radionica primijenjenog istraživanja. Od 2022. predaje i na specijalističkome studiju Urbani studiji na Sveučilištu u Rijeci kolegij Fenomeni suvremenosti. Predavao je i bio gost-kritičar na više međunarodnih sveučilišta i institucija, među ostalima na Technische Universität Graz, Karlsruher Institut für Technologie, Escuela Técnica Superior de Arquitectura de Madrid, Royal Institute of British Architects i dr.

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje povijest moderne arhitekture, teoriju arhitekture, strategije prostornog razvoja te povijest modernog dizajna. Od 2017. do 2020. bio je glavni urednik časopisa Oris. Suautor je knjige Modernism In-Between. Mediatory Architectures of Socialist Yugoslavia (s V. Kulićem i W. Thalerom, 2012) te urednik knjiga Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (s V. Mimicom i A. Rusanom, 2007), Dizajn i nezavisna kultura (s D. Vidović, 2010), Fiume Fantastika (s V. Mimicom i I. Turatom, 2021., odvojeno hrvatsko i englesko izdanje) i dr. Sudjelovao je kao kustos ili istraživač u organizaciji više izložaba, među ostalima Architecture as Landscape (London Festival of Architecture, 2010), Lifting the Curtain. Central European Architecture Networks (Bijenale arhitekture u Veneciji, 2014), Toward Concrete Utopia (Museum of Modern Art New York, 2018–19). Suautor je dokumentarne televizijske serije Betonski spavači koja se bavi temom modernističke arhitekture na prostoru bivše Jugoslavije. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Neven Šegvić« (2007., 2012., 2015., 2016) i Zagrebačkoga salona (2003., 2024) te posebnog priznanja Dennis Sharp International Committee of Architectural Critics u kategoriji Pierre Vago Journalism Award (2020).

Sršen, Mate (Blace kraj Opuzena, 1. I. 1943), građevinski inženjer, stručnjak za cestovni inženjering.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. te doktorirao 1985. disertacijom Utjecaj faktora okoline na promjene nosivosti kolničkih konstrukcija (mentor Z. Joksić). Godine 1969. započeo je raditi kao samostalni istraživač u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH), od 1991. bio je voditelj Odjela za kolničke konstrukcije te je ondje radio do 2008. Od spajanja IGH-a s Građevinskim fakultetom 1977. predavao je i na Fakultetu, kao redoviti profesor od 1998. Držao je nastavu iz kolegija Ceste, Kolničke konstrukcije, Građenje i održavanje cestovne infrastrukture, Održavanje i rehabilitiranje cesta, Površinska svojstva kolnika te Sustavi gospodarenja kolnikom. Od 1998. predavao je i na Građevinskome fakultetu u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), kao naslovni redoviti profesor od 1989. Od 2001. kao gostujući profesor, a od 2009. u punom radnom vremenu, predavao je i na → Građevinskome fakultetu u Rijeci. Ondje je u nastavu uveo četiri nova kolegija te 2011. osnovao Laboratorij za prometnice kojega je bio prvi voditelj. Umirovljen je 2013. Bio je gostujući profesor na sveučilištima u Sarajevu (1987–88), Münchenu (1991), Mariboru (1992–95) i Austinu (Texas, SAD; 2001).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa strukturalno projektiranje i optimiziranje kolničkih konstrukcija cesta i autocesta, održavanje i rehabilitiranje cesta te zaštita cestovnog okoliša od buke generirane prometom. Autor je Terminološkog četverojezičnog rječnika cestovnog inženjerstva s pojmovnikom (2011). Bio je predsjednik Društva za ceste Via Vita 1993–2001. Član je HATZ-a od 1993. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

Kučan, Ninoslav (Breza, BiH, 22. V. 1927 – Vidova gora na Braču, 22. VIII. 1994), arhitekt, istaknuti predstavnik novog naraštaja hrvatskih arhitekata druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Još za studija radio je kao suradnik → Vladimira Turine na projektu kompleksa plivališta na Delti u Rijeci 1949–50., te u Urbanističkom institutu Hrvatske. Stekavši diplomu, radio je kao asistent → Antuna Ulricha na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Skoplju, a od 1953. u Arhitektonskom projektnom zavodu, odn. Arhitektonskom projektnom birou Ulrich u Zagrebu. Od 1954. bio je zaposlen na zagrebačkom fakultetu, isprva kao honorarni asistent u Zavodu za građevne konstrukcije, a od 1957. pri Katedri za projektiranje. Od 1966. bio je projektant u Arhitektonsko-građevinskom odjelu Instituta za naftu te od 1967. u Interbauu, njemačkoj podružnici hrvatskih poduzeća Interplet i GP Zagorje, gdje je projektirao stambena naselja u Unterpfaffenhofenu kraj Münchena (1967) i Bad Salzuflenu kraj Bielefelda (1969). Od 1969. i preseljenja u Rijeku do umirovljenja 1990. bio je pročelnik odjela u projektnom zavodu Rijekaprojekt.

Kao plodan arhitekt bio je autor ili suautor 120 projekata, od kojih je realizirano sedamdesetak. Prvi su njegovi projekti proizašli iz suradnje s A. Ulrichom: stambene zgrade na uglu Martićeve 49 i Vojnovićeve ulice u Zagrebu i Jugoslavenske linijske plovidbe u Ulici Žrtava fašizma 8 u Rijeci (1953). Od Kučanovih se zagrebačkih realizacija osobito ističu antologijska djela moderne hrvatske arhitekture: Radničko sveučilište Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište; 1956–61., s R. Nikšićem i B. Bernardijem) i Palača pravde (zgrada Općinskoga i građanskoga suda, 1961–70) u Vukovarskoj, te montažni paviljon za izložbu Porodica i domaćinstvo na Zagrebačkom velesajmu, koji je potom kao Modna kuća preseljen u Prašku ulicu (1958., s A. Dragomanovićem; izgorio u požaru na Staru godinu 1980).







Među realizacijama iz Kučanova riječkog razdoblja, u kojima se otklanja od poslijeratnoga institucionalnoga modernizma kreirajući arhitekturu razrađene tehnologije, naglašene plastičnosti pročelja i likovnoga senzibiliteta, ističu se Robna kuća Ri u Rijeci (1970–74., s B. Babićem i V. Kučan), telegrafsko-telefonski centri na riječkoj Kozali (1974–76), u Opatiji (1973), Puli (1974), na Trsatu (1976), u Umagu (1982) i dr., dok o njegovu duboku promišljanju stambene arhitekture svjedoče zgrade u sastavu koncepcijski izazovno osmišljenog, ali tek manjim dijelom realiziranog naselja Krnjevo (1971–82) te Vulkanov neboder na Grčevu (1972) u Rijeci. Među više od 130 natječajnih radova, mnoge su njegove zamisli nagrađene visokim nagradama. Dobitnik je nagrada Zagrebačkog salona 1970., »Viktor Kovačić« 1974. i dr.















Draganić, Vojislav (Zagreb, 10. IV. 1917 – Zagreb, 9. IV. 1982), građevinski inženjer i stručnjak za mostogradnju.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1941. U Zagrebu je 1946–48. radio u Arhitektonskom projektnom zavodu te 1948–78. u → Inženjerskom projektnom zavodu (IPZ), gdje je bio voditelj odjela za projektiranje mostova i inženjerskih konstrukcija. Uz rad u IPZ-u, bio je 1948–55. honorarni asistent pri katedri za metalne konstrukcije i statiku na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta. Od 1978. radio je u Hidroelektri kao projektant i viši savjetnik. Projektiravši više od 50 mostova te mnoge nadvožnjake i vijadukte, zaslužan je za mnogobrojna važna ostvarenja konstrukcija od čelika, armiranog i prednapetog betona. Projektirao je pokretni most na ušću Mirne kraj Novigrada (1955), pješački most u zadarskoj luci (1957), nadvožnjak kraj Svete Nedelje na cesti Ljubljana–Zagreb (1958), preko Novskoga ždrila Maslenički most (1959–61), pokretni most u Tisnom (1963), nadvožnjak u Kaštel Starom (1964), dva vijadukta u Krapini (1965), Most mladosti (1970–73) s obostranim prilazima (1971–73) te nadvožnjake u »petlji« na Slavonskoj aveniji (1971–75) u Zagrebu, vijadukt istočnog izlaza iz Rijeke (1975–78), vijadukt na zaobilaznici iznad Crikvenice (1979–80). Osim toga projektirao je i industrijske objekte (tvorničke hale, rezervoare, plinospreme i dr.).



















Žagar, Zvonimir (Vinkovci, 15. II. 1931 – Zagreb, 18. VII. 2024), građevinski inženjer, stručnjak za drvene konstrukcije.

Na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1957. te doktorirao 1984. disertacijom Javna skloništa kao višenamjenski objekti. Nakon što je diplomirao radio je u Željezničkom transportnom poduzeću Zagreb (danas Hrvatske željeznice). Na Fakultetu je počeo predavati 1961., a uskoro se preselio u Ganu. Na ganskom arhitektonskom fakultetu Sveučilišta znanosti i tehnologije Kwame Nkrumah (engl. Kwame Nkrumah University of Science and Technology, KNUST) radio je 1965–71., a potom se vratio na matični fakultet gdje je redoviti profesor bio od 1986. Predavao je kolegije Drvene konstrukcije, Nosive strukture, Teorija i proračun konstrukcija te Ekspertni sustavi. Umirovljen je 2001. Predavao je i na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu te na građevinskim fakultetima u Splitu, Osijeku i Ljubljani. Područja su njegova znanstvenoga rada proračunavanje konstrukcija i umjetna inteligencija u dizajnu konstrukcija. Radio je na statičkim proračunima tribina stadiona u Maksimiru, Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, zgrade INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu i dr. Autor je udžbenika Drvene konstrukcije I–IV (2001), Drveni mostovi (2001), Konstrukcije od drveta (s S. E. Omerom, 2007) i Ekspertni sustavi (2008). Član je HATZ-a od 1998.

Androić, Boris (Vinkovci, 2. III. 1944), građevinski inženjer, stručnjak za inženjerstvo pouzdanosti i metalne konstrukcije.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1971. i doktorirao 1987. disertacijom Vjerojatnost otkazivanja željezničkih mostova zbog zamaranja (mentor → V. Milčić). Kao statičar radio je 1972–76. u poduzeću FEAL u Heidelbergu i u Milanu. Od 1977. radio je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, kao redoviti profesor od 1997. Predavao je kolegije Metalne konstrukcije I i II te Pouzdanost konstrukcija. Bio je voditelj Katedre za metalne konstrukcije od 1991. i prodekan 1998–2000. Provodio je nadzor na čeličnim konstrukcijama stadiona Poljud u Splitu, Rafinerije Sisak te nekoliko većih čeličnih i spregnutih mostova. Izradio je statičke proračune aluminijske fasade i krovišta bazena izvedenog od aluminijskih nosača hotela Belvedere u Dubrovniku 1985. i spregnute međukatne konstrukcije dogradnje Importanne Centra u Zagrebu. Umirovljen je 2009.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga rada bila čelične i spregnute konstrukcije, umaranje konstrukcija i inženjerstvo pouzdanosti. Zajedno s → Darkom Dujmovićem zaslužan je za uvođenje europskih tehničkih standarda za projektiranje (ESDEP) u nastavu skupine kolegija iz metalnih konstrukcija. S Ivanom Lukačevićem i D. Dujmovićem autor je knjiga Projektiranje spregnutih konstrukcija prema Eurocode 4 (2012), Composite Structures according to Eurocode 4 (2015), Proračun konstrukcija prema EN 1990 (2020), te suautor knjiga Čelične konstrukcije I–II (s D. Dujmovićem, 2021) i Čelik u arhitekturi, strukturama visoke tehnologije i potresu (s D. Dujmovićem i I. Androić Brajčić, 2022). Bio je predsjednik Hrvatskog udruženja za čelične konstrukcije 2012–14. Član je HATZ-a od 1998. Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu 1998.

Bonacci, Ognjen (Bugojno, BiH, 24. VII. 1942), građevinski inženjer, stručnjak za hidrologiju i upravljanje vodnim resursima.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1965. i doktorirao 1976. disertacijom Mogućnost optimalne točnosti mjerenja i računanja protoke, suspendiranog i vučenog nanosa u riječnom toku (mentor S. Jovanović). Od 1966. do 1976. radio je u Direkciji za Savu (→ Hrvatske vode), najprije u Slavonskom Brodu pa u Zagrebu, kao voditelj odjela za regulaciju, uređenje i zaštitu vodnih tokova. U Hidrometeorološkome zavodu je 1970–73. bio voditelj skupine za hidrološke prognoze. Od 1976. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), kao redoviti profesor od 1986. Predavao je kolegije Hidrologija krša, Inženjerska hidrologija, Ekohidrologija, Regulacija rijeka te Hidrometrija. Bio je osnivač i dugogodišnji predstojnik Zavoda za hidrotehniku te prodekan Fakulteta 1977–79. Umirovljen je 2012.

Bavio se upravljanjem vodnim resursima, obnovom vodotoka i klimatskim promjenama. Radio je na projektima obrane Zagreba od poplava brdskim potocima Medvednice (1975), procjeni sigurnosti Zagreba od poplava vodama Save u novim uvjetima (2002), bilanci voda Hrvatske (2002) i dr. Autor je djela Karst Hydrology (1987), Ekohidrologija vodnih resursa i otvorenih vodotoka (2003) i Okolišno prihvatljivo upravljanje vodotocima (s E. Hadžić, 2019). Bio je od 1979. potpredsjednik te od 1983. predsjednik Jugoslavenskog društva za hidrologiju. Osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog hidrološkog društva (1992–2000). Bio je 2004–06. predsjednik i 2007–08. potpredsjednik Biroa Međunarodnog hidrološkog programa UNESCO-a u Parizu. Dobitnik je Republičke nagrade »Nikola Tesla« 1988. i Državne nagrade za životno djelo 2010. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Sila, Zdenko (Prag, 2. II. 1915 – Rijeka, 25. I. 1997), arhitekt i urbanist, zapažen po memorijalnoj arhitekturi skladno uklopljenoj u pejzaž.

Arhitekturu je diplomirao na ljubljanskome tehničkom fakultetu kao učenik Jože Plečnika 1941. Potom je u Sušaku radio kao samostalni arhitekt, 1944–45. u Povjereništvu za upravno područje Sušak-Krk, a do 1949. kao projektant JNA u Beogradu. Nakon povratka u Rijeku bio je projektant u službi više poduzeća, te je od 1952. radio u tek osnovanom Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka), gdje je bio dugogodišnji ravnatelj (1956–78). Od 1968. predavao je na Višoj tehničkoj građevinskoj školi (od 1974. Tehnički fakultet, od 1976. → Građevinski fakultet u Rijeci), od 1978. kao izvanredni profesor, te je bio predstojnik Zavoda za urbanizam, geodeziju i povijest graditeljstva, a umirovljen je 1983; uz to predavao je i na likovnom odjelu Pedagoškoga fakulteta u Rijeci.







Bavio se urbanističkim i prostornim planiranjem (urbanistički planovi Rijeke, Poreča, Rovinja, Rapca, Labina, Crikvenice, Raba, Malog Lošinja), pejzažnom arhitekturom i oblikovanjem interijera. Imao je osjećaj za vrednovanje zatečenih arhitektonskih, urbanističkih i pejzažnih kvaliteta prostora. Njegov smisao za intervencije u prirodi našao je odraz u memorijalnoj arhitekturi. Sa → Zdenkom Kolacijem podignuo je spomenik i grobnicu Vladimira Gortana u Bermu (1952–53), izradio arhitektonsko-urbanističko rješenje memorijalnog spomenika oslobođenja Rijeke na Delti (1955) i spomen-kosturnice palih boraca u Parku heroja na Trsatu (1952–56). Samostalno je bio autorom mnogobrojnih spomenika u Istri, Gorskome kotaru i na kvarnerskim otocima, poput spomenika poginulim borcima u Viškovu kraj Rijeke (1959) ili spomen-područja Tićan (1965), a među kojima se osobito ističe spomenik smrznutim partizanima na Matić poljani (1969). Bio je zaljubljenik u prirodu i planine, te je autor idejnoga projekta planinarskog doma na Snježniku (1947–51., danas zapušten). Pisao je i objavljivao stručne članke, bavio se fotografijom i slikarstvom. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1977) i »Vladimir Nazor« (1990).













Rožić, Ante (Begnište kraj Kavadaraca, Sjeverna Makedonija, 20. V. 1934 – Zagreb, 14. VIII. 2021), arhitekt, zapažen po nizu zgrada turističke i javne namjene.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Od 1960. radio je u projektnom birou Suradnik u Makarskoj (poslije u sastavu Investprojekta iz Zagreba, odn. samostalni Investprojekt Makarska), u kojem je kao voditelj arhitektonske skupine ostvario značajna djela, posebice u području turističke arhitekture makarske rivijere i podbiokovlja. Njegova se arhitektura odlikuje uporabom prirodnoga materijala (npr. suhozida repliciranih često i u interijerima), raščlanjenošću volumena te igrom svjetla i detalja zelenila. Povezujući visoki modernizam s lokalnim arhitektonskim izrazom i specifičnostima mediteranskog pejzaža, utro je put najkvalitetnijim ostvarenjima poslijeratne hrvatske turističke arhitekture.







Među prvim i najznačajnijim njegovim realizacijama je hotel Maestral u Brelima (1965., s M. Salajem i J. De Lucom, interijer B. Bernardi). U Brelima je realizirao i Turistički centar (1970., interijer B. Bernardi), hotel Berulia (1971., interijer B. Bernardi) i plažni restoran Punta Rata (1981), u Igranima odmaralište Novi Sad (1973., danas zapušteno), u Tučepima hotel Alga (1976) i apartmansko naselje Afrodita (1976–78., restoran i bazen 2004), u Makarskoj hotele Meteor (1970–73), Biokovo (1979) i Park (2007), restoran Riva (1979) te poštu (1977), Institut Planina i more/Malakološki muzej i Dom zdravlja (1978) te poslovno-trgovački centar Sv. Nikola (1990), u Metkoviću poštu (1979), u Podgori trgovinu Razvitak (1985) i plažni objekt Sutlika (1986). Radio je i adaptacije (hoteli Grand i Goričina u Kuparima, 1979), a u većini svoje arhitekture ostvario je i zapažena uređenja interijera. Istaknuo se i modernističkom sakralnom arhitekturom, crkvama Uznesenja Marijina u Podgori (1968), koja spada među rijetke realizacije ljuskastih konstrukcija u Hrvatskoj (statika D. Ježina), te Bezgrešnoga začeća u Drašnicama (1970) i sv. Nikole Tavelića u Tučepima (1978). Izradio je projekte za TV odašiljač na Biokovu (1965., s M. Salajem), šetalište – rivu u Makarskoj (1983) i obalni pojas Podgore (1984). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« 1970, Zagrebačkog salona (1979), te nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 2006. i »Viktor Kovačić« 2017.







Petrinjak, Tomislav (Zagreb, 22. III. 1942), arhitekt, zapažen po zgradama stambene, trgovačke i poslovne namjene.

Diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1966. U Zagrebu je radio u projektnom birou poduzeća → Industrogradnja (1967–85), potom u → Arhitektonskom projektnom zavodu, gdje je od 1992. vodio Atelier 9, a naposljetku je 1996. osnovao biro ARP – arhitektura Petrinjak. Kao viši predavač od 2002. sudjelovao je u izvođenju nastave kolegija Elementi visokogradnje I–II na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Projektirao je pretežno stambene, trgovačke i poslovne zgrade. Od izvedenih građevina ističu se: tvornica modne konfekcije Turopoljac (1971) u Velikoj Gorici, stambeno-poslovna zgrada (1972) u Gornjem Vakufu, stambene zgrade (1972–77) i stambeni tornjevi (1977., s Đ. Mirkovićem) u Karlovcu, opskrbni centar Slavija (1974) i robna kuća Sama (1979) u Samoboru, stambeni niz u Obrovcu (1976), kuglana Trešnjevka (1973), stambene zgrade u Voltinom naselju (1973., s Đ. Mirkovićem i H. Paljan) i na Trešnjevci (1984) u Zagrebu, dom umirovljenika u Sopotu (s Đ. Mirkovićem, 1975) u Zagrebu. Arhitektonske realizacije ostvario je i u Rusiji – hotel u Moskvi (1987., s I. Kolbahom i S. Nikolićem), bolnicu (1990., s I. Plavićem) i hotel Zagreb (1992) u Lenjinsku Kuznjeckom te u Ukrajini – Dom kulture (1990) u Dnipru. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« (1976).

Marinović-Uzelac, Ante (Zagreb, 19. IV. 1930 – Zagreb, 22. V. 2015) urbanist, arhitekt, teoretičar urbanizma i prostornog planiranja.

U Zagrebu je diplomirao 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet). Poslijediplomski studij urbanizma pohađao je 1954–56. u Urbanističkom institutu Sveučilišta u Parizu (l’Institut d’urbanisme de l’Université de Paris). Doktorirao je u Zagrebu 1976. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) disertacijom Socijalno geografski prostor grada – prilog analizi socijalne topografije, te 1984. na Arhitektonskome fakultetu disertacijom Teorija namjene površina u urbanizmu (mentor → B. Milić). Nakon što je diplomirao, u Parizu je 1954–61. radio u arhitektonskom birou Henrija Storogea. Od 1961. bio je zaposlen na Arhitektonskome fakultetu, gdje se habilitirao 1964. te je bio redoviti profesor od 1979; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Prostorno planiranje, Urbanizam II, Urbanističko planiranje I–IV, Urbana sociologija i dr. Bio je predstojnik Katedre za urbanizam (1973–93., 1997–99) i dekan Fakulteta (1993–97). Predavao je i na Studiju prometnih znanosti (dekan 1982–84) i na Hrvatskim studijima (1993–98) Sveučilišta u Zagrebu te na poslijediplomskim studijima više fakulteta u Zagrebu i Ljubljani.







Tijekom karijere bio je plodan urbanist-praktičar, autor i suautor detaljnih i generalnih urbanističkih planova te regionalnih i prostornih planova. Posvetio se posebice prostornim planovima područja posebnih namjena, poput nacionalnih parkova (Plitvička jezera, Mljet, Krka), parkova prirode (Trakošćan, Biokovo, Blidinje u BiH) te memorijalnih parkova i spomen-područja (Petrova gora, Kalnik, Kumrovec, Dotrščina). Kao arhitekt je među ostalim projektirao stambeno-poslovni blok (1978) i Veslački dom (1981) u Zadru te stambeni niz na Kajfešovu brijegu (1987) u Zagrebu, koji u morfološko-tipološkom smislu predstavlja rijedak primjer naselja u nas, terasaste strukture prilagođene padu terena u dva smjera. Bavio se teorijom urbanizma i prostornog planiranja postavljajući znanstvene temelje u tom području. Autor je knjiga Socijalni prostor grada (1978), Naselja, gradovi, prostori (1986), Teorija namjene površina u urbanizmu (1989), Prostorno planiranje (2001). Bio je pokretač (1993) i glavni urednik (1993–2001) časopisa → Prostor. Surađivao je na više enciklopedijskih izdanja LZ-a. Suutemeljitelj je → Komore hrvatskih arhitekata 2009. Od 1979. bio je dopisni i od 1987. redoviti član francuske Akademije arhitekture. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1977), Nagrade »Nikola Tesla« (1990), nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1996) i »Vladimir Nazor« (2002) te Nagrade za životno djelo u području tehničkih znanosti (2002).

Baldasar, Helen (Dubrovnik, 23. I. 1894 – Splitska, 8. VIII. 1970), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture u Sarajevu i Splitu 1930-ih.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze). Bio je profesor projektiranja u srednjim tehničkim školama u Splitu (1921–23; 1932–43., 1945–52) i Sarajevu (1923–32), a honorarno je predavao i u Klesarskoj školi Pučišća na Braču. Za boravka u Sarajevu je s Oskarom Grofom i Franjom Divišićem osnovao i vodio Tehnički biro Projekt, a 1933–41. u Splitu je s → Emilom Cicilianijem vodio Tehnički biro Baldasar – Ciciliani. Godine 1943. bio je u El Shattu gdje je projektirao groblje zbjega. Od 1945. do 1952. radio je u Tehničkoj službi grada Splita. Bio je zagovornik funkcionalizma u arhitekturi i nositelj ideja praške škole. Važnija su mu ostvarenja: u Sarajevu stambena zgrada Damić u Radićevoj ulici 10 (s D. Smiljanićem, 1927), zgrada Crvenoga križa u Kranjčevićevoj 2 (1929), stambena zgrada Bratimske blagajne u Dubrovačkoj 4 (1930) i kupalište Bentbaša (1930), u Splitu zgrada burze u Zrinsko-frankopanskoj 14 (1938), stambena zgrada Dujmović na Preradovićevu šetalištu 15 (1938) i vila Štambuk na Preradovićevu šetalištu 11 (1939), sve tri u suradnji s E. Cicilianijem, te u Šibeniku Dom ekspoziture Javne burze rada u Zvonimirovoj 23 (s E. Cicilianijem, 1939). Sudjelovao je na Izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925.







Klemenčić, Aleksandar (Radoboj, 21. X. 1927 − Zagreb, 30. IX. 2007), građevinski inženjer, stručnjak za područje cestogradnje.

Diplomirao je 1953. na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1980. tezom Doprinos teoriji geometrijskog oblikovanja silazno-ulaznih rampa kod čvorišta cesta izvan razine na ljubljanskom fakultetu građevinarstva i geodezije. Bio je pripravnik i projektant u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu (1953–59). Od 1959. radio je na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu), od 1981. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Ceste, Prometne gradnje, Dimenzioniranje gornjeg stroja kolnika, Cestovne konstrukcije, Projektiranje cesta i ulica, Cestovna čvorišta, Metode projektiranja cesta. Bio je predstojnik Zavoda za prometnice (1977−81) te dekan (1981−85) Fakulteta. Umirovljen je 1985. Kao gostujući nastavnik sudjelovao je u nastavi na građevinskim fakultetima u Splitu, Osijeku, Sarajevu i Ljubljani.

U znanstvenom se radu bavio problematikom vođenja trasa cesta, rasporedom i oblikovanjem uslužnih objekata na cestama, oblikovanjem cestovnih raskrižja i dr., a u stručnome projektiranjem i vođenjem složenijih građevinskih projekata te je bio savjetnik na projektima cestovnih prometnica (1953−85; pet studija i više od 60 idejnih i glavnih projekata i drugih radova). Bio je glavni urednik časopisa Ceste i mostovi (1974–78), stalni recenzent glavnih projekata hrvatskih cesta i gotovo svih autocesta, član uredništva i suradnik Leksikona građevinarstva (2002) te suradnik LZMK-a. Autor je djela Oblikovanje cestovnih čvorišta izvan razine (1982) i Ceste (1984−89; suautor Ž. Korlaet). Od 2000. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Carnelutti Đuro (Giorgio, Gjuro) (Gemona, Italija, 1. IX. 1854 – Zagreb, 7. I. 1928), graditelj, osnivač graditeljskog poduzeća u sklopu kojega je projektirano i izgrađeno više od 200 građevina, najviše u Zagrebu.

Izučio je zidarski zanat i radio kao palir (građevinski poslovođa) u Udinama. Godine 1879. nastanio se u Zagrebu, gdje je osnovao vlastito graditeljsko poduzeće. U početku se bavio samo graditeljskom djelatnošću, a zatim i projektantskom. U duhu monumentalnoga historicizma (neorenesansa, neobarok) u zagrebačku je građevnu strukturu XIX. st. skladno uklopio svoje zgrade naglašenih plastičnih obilježja među kojima se ističu one na Tomislavovu trgu 16 (1894), 9, 10 (1895), 5 (1902), 3 (1903), Marulićevu trgu 10 (1897), 12 (1898), 13, 14 (1900), 11 (1901) te vile obitelji Čubelić i König u Nazorovoj ulici 68 i 70 (1888). Funkcionalnija rješenja unutarnjega prostora i pretežno secesijski oblikovana pročelja pokazuju zgrade na Starčevićevu trgu 3 (1900), u Medulićevoj ulici 16 (1903), Klaićevoj 12 (1906) i Šenoinoj 19 (1908). Jedno od njegovih ranijih ostvarenja izvan Zagreba je Zorin dom u Domobranskoj ulici 1 u Karlovcu (1892). U posljednjem desetljeću XIX. st. i prvom desetljeću XX. st. djelovao je u Koprivnici, gdje je među ostalim izgradio zgrade Kotarske oblasti u Nemčićevoj ulici 5 (1893), Gradske štedionice na Zrinskom trgu 9 (1904), veliki kompleks kemijske industrije Danica (1907), gimnazijsku zgradu u Školskoj ulici 5 (1908), te mnogobrojne stambene i stambeno-poslovne zgrade. Gradio je još u Krapini, Bjelovaru i Daruvaru. U provincijsku izgradnju unio je novo mjerilo gradske stambene ili reprezentativne arhitekture i prevladavajuće oblikovne stilske elemente vremena. Carneluttijevo poduzeće preuzeli su 1909. njegovi sinovi Amadeo i Ubaldo i vodili ga do 1947. Ovladavši tehnologijom armiranog betona, u razdoblju između dvaju ratova bilo je jedno od najvećih građevinskih poduzeća u nas.

Bašić, Nikola (Murter, 28. VIII. 1946), arhitekt, predstavnik suvremene arhitekture koju temelji na vrijednostima domaće tradicije, kulture i podneblja.

Diplomirao je 1972. na Arhitektonsko-urbanističkome fakultetu (danas Arhitektonski fakultet) u Sarajevu. Isprva je radio u Zavodu za studije i projektiranje DOM Sarajevo, a 1976–81. kao asistent na Katedri za javne zgrade na sarajevskom fakultetu. Od 1981. radio je u Zadru, do 1985. u projektnom uredu Donat, potom kao voditelj arhitektonskoga biroa poduzeća SAS, a od 1991. vodi vlastiti projektantski ured Marinaprojekt. Bio je izvanredni profesor na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu od 2005. do umirovljenja 2015.

Bašićev raznolik opus obuhvaća stambeno-poslovnu, sakralnu, turističku i sportsku arhitekturu, kao i različite druge projekte izrazito istraživački usmjerene prema spoznajama novih funkcionalnih i oblikovnih koncepcija arhitektonike. Izgradnjom marina u Murteru (1985), Betini (1991) i Sukošanu kraj Zadra (1991) odlike lokalne gradnje prilagodio je modernoj strukturi. Znatan je njegov doprinos suvremenom arhitektonskom oblikovanju Zadra; ističu se stambene zgrade u Bloku 9 u naselju Bili brig (1989), trgovački centar, danas City Galleria na Relji (2000., dograđen 2008), stambeno-poslovni kompleks TIZ u Jelačićevoj ulici (2005), Športski centar Višnjik (2006) i trajektna luka Gaženica (2015). Osobito se istaknuo projektom uređenja pješačke površine zapadne obale zadarskoga poluotoka postavivši ondje dvije urbane instalacije – Morske orgulje (2005) sa zvukom te Pozdrav suncu (2008), sa svjetlom kao konceptualnim osloncem djelovanja (obje su 2008. zastupale Hrvatsku na Venecijanskome bijenalu). Bliskost zavičajnom prostoru i tradiciji, ali s odmakom prema novim koncepcijama, vidljiva je i u njegovim sakralnim građevinama: crkvi Gospe od Karmela na Okitu kraj Vodica (1998), crkvi sv. Josipa u Ražinama u Šibeniku (1999) te crkvi i samostanu sv. Ante na Šubićevcu u Šibeniku (2006). Za razliku od navedenih, crkvu sv. Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu projektirao je po običajima univerzalnosti na matrici bazilikalne crkve (2000), no u znatnom opsegu izvorni je projekt tijekom realizacije bio izmijenjen. Među projektima s ishodištem u matrici kulturnoga krajolika, kao i s participacijom korisnika u njihovu nastajanju, ističu se pozornica za papu Ivana Pavla II. na Forumu u Zadru (2003) i Spomenik stradalim vatrogascima na Kornatu (2010). Modernu inačicu mediteranske arhitekture lišene globalizacije predstavlja i hotel D-Resort na poluotoku Mandalina u Šibeniku (2015).



























Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Drago Galić« (1991), »Bernardo Bernardi« (2004., 2010), Zagrebačkoga salona (1997., 2000., 2012), »Vladimir Nazor« (godišnja; 1991., 1994., 2010) te »Viktor Kovačić« za životno djelo (2022). Godine 2014. dodijeljeno mu je francusko odličje Viteza Reda umjetnosti i književnosti. Sveučilište u Splitu dodijelilo mu je počasni doktorat 2016. Iste godine postao je redovitim članom HAZU-a.

Zagrebački Velesajam, paviljon 40, izložbeni paviljon izveden 1957., jedinstven primjer spoja arhitektonskog i konstrukcijskog umijeća u nas. Projektirali su ga arhitekt Ivan Vitić i inženjer Krunoslav Tonković. Sagrađen je u četiri mjeseca kao jedan od prvih paviljona Velesajma u Novom Zagrebu.

Natkriven je visećim krovom, tj. mrežom prednapete čelične užadi s u svjetskim razmjerima rekordnim rasponom od 95 m; mreža je usidrena u moćne zabatne armiranobetonske nosače, dok su bočna pročelja oblikovana čeličnom rešetkom u cijelosti ostakljena. Izvorno se rabio kao izložbeni prostor SR Njemačke, dok je od 1970-ih do danas unutar paviljona smješteno klizalište.







Karlovac, zvijezda, utvrđena jezgra grada osnovanoga 1579. radi obrane Hrvatske i austrijskih nasljednih zemalja od Osmanlija. Dao ju je izgraditi nadvojvoda Karlo II. Štajerski po kojem je Karlovac dobio ime (Carlstatt). Jedan je od najljepših primjera renesansnoga urbanizma (tzv. idealni grad) u Hrvatskoj.

Građena je u obliku šestokrake zvijezde, podijeljene na pravilne blokove s pravokutnim rasterom ulica. Bastionski fortifikacijski sustav obilježava šest zemljanih bastiona uokolo kojih je bio opkop spojen s rijekom Kupom (graditelji Nicolo Angelini, Joseph Vintano, Martin Gambon).

Korlaet, Luka (Zagreb, 14. IX. 1974), arhitekt, stručnjak za stambenu arhitekturu.

Diplomirao je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 2015. disertacijom Prostorni razvoj stana u Zagrebu 1975–2005. u okvirima programa društveno poticane stanogradnje (mentorica Lj. Biondić). Od 2001. radi kao asistent na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta, gdje je od 2023. izvanredni profesor. Na preddiplomskome i diplomskome studiju vodi kolegije vezane uz projektiranje stambenih zgrada i interijera: Radionica arhitektonskog projektiranja I – Suvremeno stanovanje, Studio I i II, Hrvatski prostor i arhitektura – Sjeverozapadna Hrvatska, Radionica interijera, Diplomska radionica. Zapažen je po nekoliko uspjelih arhitektonskih realizacija, među kojima su stambeni sklop Jordanovac na Dobrom dolu 66–88 (2017., sa → S. Andrijevićem) i stambeno-poslovna zgrada u Veslačkoj 15–17 u Zagrebu (2018., sa S. Andrijevićem). Višegodišnji je suradnik na studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu s temom procjene rizika od potresa u Zagrebu te koordinator izradbe kataloga projekata tipskih zgrada Arhitektonskoga fakulteta namijenjenih obnovi Sisačko-moslavačke županije. Pokretač je projekta Džepni vodič arhitekture Zagreba (2010) te suvoditelj projekta Stanovanje.plus, internetske baze hrvatske višestambene arhitekture od 1945. Autor je niza napisa i članaka u časopisu Oris i drugdje. Od 2021. obnaša dužnost zamjenika gradonačelnika Grada Zagreba.















Amfiteatar u Puli, jedan od najvećih i najbolje očuvanih rimskih amfiteatara u svijetu; vanjskih je izmjera 132,5 m × 105,1 m, a mogao je primiti 25 000 gledatelja.

Njegova je gradnja potrajala cijelo I. st.

Silosi u Resniku, jedno od najvećih skladišta za žitarice u Hrvatskoj kapaciteta 42 000 t, izvedeno kao dio industrijskoga kompleksa nekadašnjeg poduzeća 8. maj – Žitokombinat u Zagrebu (1968–80., 1984., izvođač Tehnika).

Kollenz, Miroslav (Karlovac, 5. V. 1926 – Zagreb, 24. XI. 1997), arhitekt i urbanist, bavio se posebice projektiranjem groblja i pratećih objekata.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1970. habilitirao radom Urbanističko i arhitektonsko oblikovanje groblja. Kao stipendist danske vlade 1961–62. proveo je na Urbanističkom odjelu Kraljevske danske akademije lijepih umjetnosti u Kopenhagenu. Od 1952. radio je u Urbanističkom institutu NRH, a 1953–55. u Arhitektonskom projektnom birou Rašica u Zagrebu. Na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu bio je zaposlen od 1956. do umirovljenja 1991., u zvanju redovitoga profesora od 1988. Bio je predstojnik Zavoda za urbanizam (1983–86) te Poslovodnog odbora Arhitektonskoga fakulteta (1986–91). U okviru Katedre za urbanizam bio je nositelj kolegija Osnove urbanizma, Urbanističko planiranje, Komunalna tehnika gradova i dr. Izradio je urbanističke planove Nikšića (1958., s J. Seisselom i B. Milićem), Varaždina (1960., s D. Boltarom), Trpnja (1961) i Ludbrega (1963., s D. Boltarom), provedbene planove zagrebačkih naselja Travno (1972) i Kotarnica – Sjeverno Špansko (1976) te centra Vrbovskoga (1983., s M. Kranjcom). Posvetio se projektiranju groblja i pratećih sadržaja na grobljima. Među važnijim su ostvarenjima Centralno groblje u Novom Sadu (1966., s J. Seisselom i S. Seissel), gradsko groblje Lovrinac u Splitu (1977), u Zagrebu Gaj urni Krematorija na Mirogoju (1980), gradska groblja Odra (1981) i Markovo polje (1995). Autor je spomen-parkova na temu II. svj. rata u Brdovcu i Pluski kraj Zaprešića (oba 1982), na Lovrincu u Splitu i u Jankovečkoj šumi kraj Samobora (oba 1983) te javnoga gradskoga parka u Splitu (1976). Stručne članke iz područja urbanizma objavljivao je u časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, Hortikultura i Svjetlo.

Rijekaprojekt d. o. o., poduzeće za projektiranje i nadzor gradnje složenih infrastrukturnih građevina, sa sjedištem u Rijeci.

Pod današnjim je nazivom osnovano 1953., a nastalo je rasformiranjem riječkoga Centralnog biroa za projektiranje (CBP) utemeljenoga 1948., koji je u svom sastavu imao brodograđevni i građevinski sektor. Iz brodograđevnog je dijela CBP-a izrastao → Brodoprojekt (sv. 1), dok je iz dijela koji se bavio projektima luka, prometnica, industrijskih i poslovnih zgrada izrastao Rijekaprojekt. Poduzeće se sastojalo od više odjela: arhitektura, niskogradnja, vodogradnja, konstrukterstvo, strojarstvo, elektrotehnika i geološko-geotehnički istražni radovi. Od tada uspješno posluje i realiziralo je velik broj projekata u zemlji i inozemstvu. Do 1993. dotadašnji su odjeli postali niz samostalnih privatnih poduzeća (Rijekaprojekt – Arhitektura, Rijekaprojekt – Vodogradnja, Rijekaprojekt – Prima nota, Rijekaprojekt – Inženjering, Rijekaprojekt – Geotehničko istraživanje, Rijekaprojekt – Energetika, Rijekaprojekt – Koning, Rijekaprojekt – Niskogradnja), od kojih su neka aktivna i danas. Godine 2001. poduzeće Rijekaprojekt – Niskogradnja promijenilo je ime u Rijekaprojekt. Ono nastavlja poslovanje poduzeća u području kapitalne državne infrastrukture kao što su autoceste, brze ceste, luke i lučki terminali. Djelatnost tog poduzeća obuhvaća projektiranje, konzalting, izradbu studija o utjecaju na okoliš i elaborata o zaštiti okoliša, izradbu studija izvedivosti, stručnih studija i ekspertiza, vođenje upravnog postupka, ishodovanje dozvola za građenje, nostrifikaciju i reviziju projekata, nadzor gradnje i sl. Godine 2022. imalo je 40 zaposlenih.

Neki od najznačajnijih projekata u razdoblju od 1947. do 1990. bili su: brodogradilišta 3. maj (Rijeka), Viktor Lenac (Kostrena), Kraljevica, Uljanik (Pula), Trogir; luke Bakar – terminal za rasute terete, tankerska luka i ro-ro obala, Raša, Rijeka – kontejnerski terminal Brajdica, Gaženica (Zadar), Chahabar (Iran); terminal DINA Petrokemije (Omišalj); trajektna pristaništa Valbiska, Merag, Brestova, Porozina; sanacija obale u luci Bar (Crna Gora); riječka obilaznica; aerodrom Lošinj, autoceste i brze ceste. Od privatizacije, poduzeće bilježi projekte više dionica autocesta (A1, A4, A7, A8, A9) i državnih cesta s čvorištima, vijaduktima, mostovima, nadvožnjacima, podvožnjacima i tunelima, putnim prijelazima i uslužnim objektima, kao i terminala, gatova, pristaništa, obala, lukobrana luka od međunarodnog značaja u Rijeci, Bakru, Raši, Pločama, Zadru, Dubrovniku, industrijskih luka Urinj, Omišalj i Plomin, mnogobrojnih marina, brodogradilišta, trajektnih pristaništa i gradskih luka. Među najnovijim ostvarenjima ističe se željeznički tunel Brajdica u Rijeci (2020). U povijesti poduzeća mnogi su djelatnici ostavili traga, među kojima → Čedomir Benac, → Zdravko Bregovac, David Bunetta, Nikola Franković, Rene Golubović, Petar Jušnjevski, Raoul Komen, → Ninoslav Kučan, Marko Stipančević i dr.