Tabain, Tonko (Vela Luka, 6. II. 1923 – Vela Luka, 30. III. 2010), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku hidrodinamiku.

Na odjelu za brodogradnju Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu, diplomirao je 1952., a doktorirao 1985. na FSB-u disertacijom Predskazivanje valjanja malih brodova pri istovremenom djelovanju nepravilnih valova i vjetra (mentor → J. Uršić). Radio je u Brodogradilištu Split (1952–59), u Upravi za mornaričkotehnička istraživanja (UMTI) u Splitu (1959–62), te u Institutu za brodogradnju (1963) i Institutu za brodsku hidrodinamiku (1963–67) u Zagrebu koji su 1967., zajedno s Institutom za mornaričko naoružanje i opremu, spojeni u Brodarski institut. Na FSB-u predavao je od 1972., a redoviti je profesor bio od 1985. do umirovljenja 1988. Predavao je kolegije Teorija pomorstvenosti, Osnove oceanografije, Primjena spektralnih metoda u brodskoj hidrodinamici i Gibanje broda na valovima. Na Pomorskome fakultetu u Dubrovniku 1989–92. predavao je Tehničku mehaniku I i II.

U hrvatsku brodograđevnu praksu je kao novost uveo teoriju pomorstvenosti i zauzimao se za njezino uvođenje u nastavu na hrvatskim pomorskim fakultetima. Bavio se razvojem hidrodinamike njihanja broda na valovima, a istodobno je pokrenuo i istraživanja morskoga okoliša, posebice vjetra i valova, što je rezultiralo suradnjom s Hidrometeorološkim zavodom SR Hrvatske i unapređenjem pomorske meteorološke djelatnosti u nas. Izradio je više projekata i proračuna pomorstvenosti brodova i građevinskih objekata koji su izloženi opterećenjima valova. Kao rezultat dugogodišnjih istraživanja i mjerenja spektra energije valova objavio je prvi standard stanja Jadranskoga mora – Tabainov spektar, koji se odmah nakon objavljivanja počeo primjenjivati u brodograđevnoj struci i znanosti.

P. P. C. Buzet d. o. o., ljevaonica u sastavu poslovnoga sustava CIMOS d. d. iz Kopra, osnovana u Buzetu 1969., s pogonima u Buzetu i Roču. U sklopu slovenskoga sustava CIMOS pogon iz Buzeta djeluje od 1972 (do tada dio tvornice Tomos), a pogon iz Roča od 1984 (do tada RO Kovačnica Roč u osnivanju, dio brodograđevne industrije Uljanik). Tlačnim, gravitacijskim i niskotlačnim lijevanjem aluminijskih slitina, uz površinsku zaštitu, obradbu i montažu, proizvodi automobilske dijelove, napose dijelove motora, karoserije, mjenjača te kočnih sustava. U ljevaonici je 2008. bilo zaposleno 657 radnika, koji su te godine odlili 4855 t odljevaka. Danas je najveća ljevaonica u Hrvatskoj, zapošljava 600-tinjak radnika te proizvodi oko 300 000 odljevaka na godinu.

Jugorapid, tvornica reznoga alata sa sjedištem u Zagrebu, nastala od obrtničke radionice za nazubljivanje, oštrenje i popravak turpija koju je 1855. utemeljio → Antun Faber, turpijarski majstor podrijetlom iz Moravske. Od 1867. do 1925. radionica se nalazila na adresi Potok 56 (danas Tkalčićeva ulica 74). A. Fabera naslijedio je sin Franjo te je radionica od 1892. poslovala kao obiteljsko poduzeće A. Faber i sin (od 1928. Tvornica turpija A. Faber i sin).

Od radionice iz XIX. st. do najveće tvornice turpija u Kraljevini Jugoslaviji

Potkraj XIX. st. u radionici Faberovih brusovi na nožni pogon zamijenjeni su onima pogonjenima parom, za što su se kraće vrijeme rabili parni strojevi pilane obitelji Heinzel, smještene u Savskoj cesti 25. Radionica je 1908. modernizirana brusovima pokretanima benzinskim motorom, a 1909. zapošljavala je 19 stručnih radnika, uglavnom Čeha, Mađara i Nijemaca. Franjini sinovi Ivan i Franjo ml. usavršavali su i proširivali radionicu, a 1925. izgradili su novu tvornicu turpija u Miramarskoj cesti 23. Preseljenjem u novoizgrađene objekte (brusionica, radionica za sječenje, kalionica, skladište) počela je industrijska proizvodnja turpija. Otkupom dijela strojnoga parka likvidirane Industrije čelika i turpija iz Zagreba, pogoni su 1930. dodatno modernizirani, a djelatnost je proširena na brušenje tiskarskih i knjigoveških noževa i dr. Unatoč konkurenciji uvoznih proizvoda te poteškoćama pri nabavi uvoznoga kvalitetnog čelika koji se rabio kao sirovina, sredinom 1930-ih tvornica je postala vodeći industrijski pogon za proizvodnju i servis turpija u Kraljevini Jugoslaviji. Poslovanje je bilo usmjereno na domaće tržište, a uz maloprodaju značajni su korisnici proizvoda i usluga bili rudnici te državna i gradska poduzeća. Do II. svj. rata broj radnika kretao se između 40 (1935) i 65 (1941), dok su se tijekom rata opseg poslovanja i broj radnika smanjili.

Nacionalizacija, preseljenje i proširenje proizvodnoga programa 1950-ih

Industrijski kompleks Tvornice turpija A. Faber i sin, oštećen u bombardiranju Zagreba 1945., obnovljen je i nacionaliziran početkom 1947. te je do 1953. poslovao kao državno privredno poduzeće Tvornica turpija Zagreb. Maloserijska proizvodnja širokog asortimana turpija proširena je proizvodnjom pila za metal u izdvojenom pogonu u Draškovićevoj ulici 42, djelomično opremljenome strojevima nabavljenima ratnim reparacijama, pa je 1953. poduzeće registrirano pod nazivom Tvornica turpija i pila Zagreb. Potkraj 1955. proizvodnja je preseljena u prilagođeni i dograđeni kompleks nekadašnje tvornice betonskih proizvoda u Jankomiru, a reorganizacija poslovanja i proširenje proizvodnoga programa uvjetovali su 1958. promjenu naziva poduzeća u Jugorapid tvornica reznog alata Zagreb.

Preustroj 1960-ih

Tijekom prve polovice 1960-ih povećana je ponuda reznoga alata i pribora za obradbu drva, metala i plastičnih masa te je uvedena proizvodnja dijamantnoga alata i alata za izvlačenje čelika i obojenih metala. Od sredine 1960-ih se, zbog posljedica gospodarske krize u SFRJ, smanjila proizvodnja i broj zaposlenih, što se nastojalo prevladati preustrojem i povezivanjem sa srodnim poduzećima (npr. kratkotrajna integracija s tvornicom alatnih strojeva i uređaja → Prvomajska 1972). Broj zaposlenika kretao se od 620 (1965) do 380 (1970).







Uzlet 1970-ih i 1980-ih

Uz proizvodnju turpija, tokarskih noževa od brzoreznoga čelika i noževa za industriju, pilnih glodala, listova za ručne i strojne pile te dijamantnih matrica, poslovanje tijekom 1970-ih i 1980-ih obilježili su konstruiranje i izradba složenijih reznih alata i strojeva u standardnoj izvedbi ili po narudžbi. Isticali su se specijalni alatni strojevi (za nasijecanje turpija i rašpi, za valjanje limova, brusilice za oštrenje glodala, pneumatske preše), alati za injekcijsko prešanje polimera, alati za tlačni lijev, alati za mehaničku obradbu lima, alati za kovanje iz tvrdih metala, te matrice, valjci i trnovi za izradbu cijevi. Specijalizacija proizvodnje i nabava suvremene opreme sredinom 1980-ih svrstale su Jugorapid u vrh industrije alata u SFRJ. Za razliku od druge polovice 1950-ih, kada je izvoz (u Tursku, Tunis, Brazil i na Kubu) činio i do 20% ukupnih prihoda Jugorapida, poduzeće je 1970-ih i 1980-ih bilo gotovo posve usmjereno na domaće tržište. Broj zaposlenika kretao se između 460 (1975) i 635 (1985). Potkraj 1980-ih problemi s uvozom sirovina otežavali su poslovanje, a smanjene tržišne potrebe te izostanak ulaganja u opremu i razvoj tehnoloških procesa stvorili su gubitke početkom 1990-ih.

Pretvorba i stečaj u 1990-ima

Jugorapid je 1991. preimenovan u Rapid poduzeće za proizvodnju alata i strojeva, a potkraj 1992. obavljena je pretvorba u dioničko društvo. Nad poduzećem je 1996. pokrenut stečajni postupak, nakon čega je broj radnika smanjen na 20 (1997). Do 2001. prodane su nekretnine (zemljište i objekti), prava na korištenje imena poduzeća i zaštitnoga znaka te ostala prava društva Rapid u stečaju.

Hrvatska udruga proizvodnog strojarstva (HUPS), udruga koja okuplja stručne i znanstvene djelatnike te gospodarske stručne i znanstvene organizacije kojih su djelatnosti povezane s proizvodnim strojarstvom. Osnovana je 1992. u Zagrebu. Osnivač i predsjednik Udruge (do 2008) bio je → Roko Cebalo.

Djelatnost udruge obuhvaća organiziranje znanstvenih i stručnih skupova, izdavanje znanstvene i stručne literature te zbornika sa znanstvenih skupova, sudjelovanje u znanstvenim istraživanjima, iniciranje novih patenata, pomoć pri izradbi tehničkih propisa i standarda te izradbu informacijskoga centra i banke podataka za područje proizvodnoga strojarstva.

Radi organiziranja društvenih, znanstvenih, stručnih i nastavnih djelatnosti HUPS je uspostavio suradnju s njemačkim Institutom PTW Tehničkoga sveučilišta u Darmstadtu, zajedno s kojim (2017. godine po 16. put) organizira Međunarodno znanstveno savjetovanje proizvodnog strojarstva (International Scientific Conference on Production Engineering, CIM). Od 2013. predsjednik je Udruge Toma Udiljak.

Hercigonja, Ivo (Sušak, 21. VI. 1901 – Zagreb, 4. I. 1976), strojarski inženjer, prvi doktor znanosti iz područja strojarstva na zagrebačkome sveučilištu.

Diplomirao je 1925. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, a doktorirao 1931. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Izvor zavojnih tolerancija i njihov odnošaj k alatu i metodama mjerenja. Diplomu ovlaštenog inženjera stekao je 1934. Radio je u Odjelu za alat Škodinih zavoda u Plzeńu (od 1927), na konstrukciji, izradbi i uporabi alata i naprava u sarajevskome Vojnotehničkom zavodu (od 1933), u Industriji motora u Rakovici kao rukovoditelj tvorničke kontrole i alatnice (1936–44) te kao nadzornik tog poduzeća u centrima zrakoplovne proizvodnje u Njemačkoj i Francuskoj (1937–38). Radio je u Tehničkom odjelu ZAVNOH-a (1944–45), u Saveznom ministarstvu teške industrije u Beogradu (1945–46), u Tvornici TAM u Mariboru (1947–49), gdje je organizirao proizvodnju prvih serija kamiona, u Ministarstvu narodne obrane u Beogradu (1949–53), a 1954–58. bio je savjetnikom u zagrebačkome poduzeću Rade Končar.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, držao je nastavu od 1957., za redovitoga profesora izabran je 1962., a do umirovljenja 1971. predavao je kolegije Toplinska obrada metala, Mjerenje oblika i dimenzija, Tehnološka priprema rada i Automatizacija i regulacija. Bio je osnivač i voditelj Laboratorija za precizna mjerenja dužina (1959) te predstojnik Katedre za tehniku i organizaciju proizvodnje.

Radio je na projektiranju i organizaciji proizvodnje tvornica (za TAM u Mariboru, FAMOS u Sarajevu, Jugoalat u Novome Sadu te za Fabriku reznog alata u Čačku). Bavio se preciznim mjerenjem i dopuštenim odstupanjem zupčanika i navoja te točnošću mjerila, metodama mjerenja i metodama određivanja vremena izradbe, a radove je objavljivao u domaćim i stranim časopisima. Autor je knjige Tehnička priprema proizvodnje (1963) te skripta Mjerenje oblika i dimenzija (1971).

elementi strojeva, sastavni dijelovi strojeva i drugih konstrukcija, koji se sastoje od jednoga dijela (vijci, matice, klinovi, zatici, svornjaci, zupčanici, osovine, vratila, vretena, opruge i sl.) ili od manjega broja dijelova koji tvore rastavljive ili nerastavljive sklopove (npr. kuglični, valjkasti, klizni ležaji, spojke, reduktori, remenski, lančani, zupčasti, pužni, planetarni, tarni prijenosnici, kočnice); u elemente strojeva svrstavaju se i cijevni vodovi i zaporni organi, te brtve i brtvila. Elementi strojeva jedno su od osnovnih područja naobrazbe strojarskih stručnjaka svih stupnjeva i profila. U znanstvenome smislu, u polju → strojarstva, spadaju u granu općega strojarstva.

Razvoj u svijetu

Od davnina su se ljudi služili prirodnim ili ručno izrađenim tehničkim pomagalima. Najstarije su poznate tehničke naprave poluga, valjak, kosina, klin, te kotač i vijak (tzv. jednostavni strojevi), od kojih se kotač može smatrati spretnom izvedbom dijela valjka, a vijak kosine ili klina. Sve su se te tehničke naprave rabile kao elementi prvih primitivnih strojeva, npr. za bušenje i tokarenje s napetom niti za dvosmjerno gibanje (preteča prijenosnika gibanja), ili s prirodnim elastičnim tijelima (granom drveta) kao oprugom. Tijekom vremena su se takvi elementi tehnički dotjerivali, pa se npr. prvi oblici zupčanika javljaju u starome Egiptu kao dijelovi crpki za natapanje. U kasnijim zapisima zupčanike spominju i opisuju Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.), Ktezibije (285. pr. Kr. – 222. pr. Kr.), Filon Bizantski (III. st. pr. Kr.) i dr. Prvi artefakt metalnog zupčanika pronađen je kao dio mehanizma iz Antikitere, koji je prema zapisima Herona Aleksandrijskoga (I. st.) građen oko 200. pr. Kr. za astronomske potrebe. Tijekom povijesti, pojedine elemente strojeva izrađivali su obrtnici: drvodjelci drvena vretena za preše, dijelove vodeničkih postrojenja, brodske koloturnike i sl., a kovači i ljevači metalna spojna sredstva, okove i dr. U doba zamaha proizvodnje radnih i pogonskih strojeva u XVIII. st. javljaju se specijalizirane manufakture za proizvodnju elemenata strojeva, a poslije i prve tvornice.

Elementi strojeva u Hrvatskoj

Proizvodnja

U Hrvatskoj je proizvodnja elemenata strojeva slijedila povijesni razvoj te proizvodnje u svijetu, a prve naznake manufakturne proizvodnje elemenata strojeva javljaju se sredinom XVII. st. Na poticaj Petra IV. Zrinskog, u Čabru je 1651. izgrađena peć za taljenje željeza kao osnova manufakturne proizvodnje raznolike metalne robe. U dvjema su se zasebnim kovačnicama uz ostalo izrađivali i čavli kao elementi nerastavljivih veza, te potkove, željezne šipke, obruči, i sl. Od početaka industrijalizacije sredinom XIX. st. gotovo sve veće ili manje tvornice → metaloprerađivačke industrije i → strojogradnje proizvode elemente strojeva za vlastite potrebe. Iz najvećih među njima u drugoj su se polovici XX. st. izdvojili pogoni za proizvodnju elemenata strojeva koji samostalno djeluju na tržištu, npr. Đuro Đaković Strojna obrada (nekoć Tvornica prijenosnika i uređaja) tvornice → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda (osovine, zupčanici, spojke, reduktori, okretni ležajevi), Nova tvornica kliznih ležajeva iz Karlovca (ležajevi), izdvojena iz nekadašnje → Jugoturbine, Prvomajska TZR − Tvornica strojeva, zupčanika i reduktora iz Čazme (zupčanici, vretena, osovine, reduktori), izdvojena iz zagrebačke tvornice → Prvomajska. U Hrvatskoj je nakon II. svj. rata osnovan i manji broj specijaliziranih tvornica za proizvodnju tipskih elemenata strojeva namijenjenih tržištu, npr. Tvornica vijaka TVIK iz Knina (danas u sklopu poduzeća → DIV grupa), koja je početkom 1990-ih zapošljavala 2850 radnika, te tvornica Opruga iz Varaždinskih Toplica, osnovana 1962., koja je 1980-ih zapošljavala 650 radnika. Danas u tom području djeluje i više manjih poduzeća, npr. ESCO Fofonjka iz Bjelovara koja proizvodi opruge od 1968., a 2015. zapošljavala je 73 radnika.

Nastava

Već su se u XVIII. i XIX. st. u strukovnim školama u nastavnim sadržajima opisivali elementi strojeva i njihova primjena. Danas se oni kao zaseban predmet predaju u drugoj obrazovnoj godini u svim trogodišnjim i četverogodišnjim strojarskim srednjim školama, a nastava je poduprta većim izborom udžbenika.

Visokoškolska nastava elemenata strojeva počinje tek osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., koju će u tom području naslijediti Tehnički fakultet (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje). U Školi su elementi strojeva uvedeni kao obvezni kolegij studija strojarstva i brodostrojarstva, a osnovana je i katedra za elemente strojeva, koja se uz nastavu bavila razvojem i unaprjeđenjem takvih elemenata. Svestrani profesor → Leopold Sorta, uz druge predmete, prvi je predavao kolegij Elementi strojeva. Osnivač je Laboratorija za strojarstvo 1924., kojega je bio i prvi nadstojnik, a njegovom zaslugom Ministarstvo vojske i mornarice iste je godine laboratoriju darovalo 17 »predmeta brodskih strojeva i strojevih elemenata«. Godine 1927. nastavu Elemenata strojeva preuzeo je → Josip Boncelj, koji je bio i prvi nadstojnik Zavoda za konstrukciju strojevnih dijelova, osnovanoga 1928. Zavod je preuzeo i bogatu zbirku elemenata strojeva i konstruktivnih nacrta koji su se, većinom donacijama stranih poduzeća, skupljali od početka rada Tehničke visoke škole. Istodobno je osnovan i Laboratorij za znanstveno ispitivanje strojnih dijelova, poslije preimenovan u Laboratorij za elemente strojeva. Profesor Boncelj vodio je i Katedru za elemente strojeva, dizala i prenosila sve do 1946., kada ju je preuzeo → Alfred Heim. U nadolazećim je vremenima Katedra više puta mijenjala ime i organizacijsku razinu, a osim profesora Heima koji ju je vodio sve do umirovljenja 1970., te njegovih nasljednika → Eugena Oberšmita (predstojnik Katedre 1970−83) i → Aurela Kostelića (1983−96), među istaknutijim su nastavnicima → Franjo Kahle, Edmund Kron, Zvonimir Horvat, Željko Cvirn, → Milan Opalić i dr.

Osnivanjem samostalnih studija strojarstva u Rijeci, Splitu i Slavonskome Brodu i u tim je središtima započela nastava elemenata strojeva, u početku uz pomoć nastavnika iz Zagreba. Nakon osnivanja Strojarskoga fakulteta u Rijeci 1960., ubrzo je osnovan i Zavod za konstruiranje. Prvi predstojnik Zavoda → Josip Obsieger bio je ujedno i prvi profesor elemenata strojeva na novoosnovanome fakultetu. Pri izboru nastavnika u izbornoj je komisiji bio i prof. A. Heim iz Zagreba, koji je u početcima nastave elemenata strojeva u Rijeci pružio svoju stručnu pomoć. Poslije su nastavu na tom fakultetu preuzeli Božidar Križan, Boris Obsieger i Saša Zelenika. Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu elementi strojeva izučavali su se pod okriljem Strojarsko-tehnološkog odjela (osnovanoga 1965), odn. današnjega Zavoda za strojarstvo i brodogradnju (od 1983), u sklopu kojega djeluje i Katedra za elemente strojeva. Isprva je nastavu držao prof. J. Obsieger, a 1987. Katedru je preuzeo → Damir Jelaska, koji je ostao njezin dugogodišnji predstojnik. Na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu elementima strojeva bavi se Katedra za strojarske konstrukcije, osnovana 1991. Nastavu drže Zlatko Uvanović, Milan Kljajin i Slavko Sebastijanović. Danas se izobrazba studenata u području elemenata strojeva provodi na svim sveučilišnim i stručnim studijima strojarstva u Hrvatskoj.

Stručna i znanstvena publicistika

Do sredine XX. st. u nas je prevladavala literatura o elementima strojeva na njemačkome jeziku. Za sve mnogobrojniji stručni kadar Franjo Bognar izdaje 1939. Stručni priručnik – elementi strojeva, dok za tehničke studije postoje autorizirana skripta Elementi strojeva, koja su 1940-ih priredili prema predavanjima L. Sorte članovi Udruženja slušača Tehničkoga fakulteta. Za studente elektrotehnike Vladimir Hergešić izdao je 1961. skripta Elementi strojeva, a Đuro Taubkin 1962. skripta Elementi strojeva: za studente prehrambenog odjela Tehnološkog fakulteta. Knjige E. Oberšmita Elementi strojeva I−II (1964−66) i njihova ponovljena izdanja postale su klasična djela u području elemenata strojeva, te ostaju nezamjenjiva literatura sve do danas. Kapitalno djelo Elementi strojeva njemačkog autora Karl-Heinza Deckera preveli su 1980. A. Heim, E. Kron i E. Oberšmit, a III. prošireno hrvatsko izdanje iz 2006. priredio je M. Opalić.

Novija elektronička izdanja o elementima strojeva, npr. B. Obsigera ili D. Jelaske, pružaju studentima tehničkih studija suvremen i pristupačan uvid u tu disciplinu.

Udruženja

Prije osamostaljenja, hrvatski inženjeri sudjelovali su u radu Jugoslavenskoga društva za elemente strojeva i konstrukcije‏ (JUDEKO), koje je bilo organizator znanstveno-stručnih skupova o konstruiranju. Od 1998. djeluje → Hrvatsko društvo za elemente strojeva i konstruiranje koje redovito organizira međunarodnu konferenciju o konstruiranju International Design Conference.

Devidé, Vladimir (Zagreb, 3. V. 1925 – Zagreb, 22. VIII. 2010), matematičar i japanolog.

Diplomirao je 1951. na građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 1956. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Jedna klasa grupoida. Na Katedri za matematiku Elektrotehničkoga fakulteta u Zagrebu (do 1956. Tehnički fakultet) postao je asistent 1952. te docent 1958., a na Katedri za matematiku Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu postao je 1960. izvanredni te 1965. redoviti profesor i predstojnik katedre. Umirovljen je 1990., a za professora emeritusa izabran 1998. Matematičke znanosti usavršavao je na japanskim sveučilištima (1961–63) te bio gostujućim profesorom na sveučilištima u Melbourneu (1968) i Columbusu (1971). Studijski je boravio na Matematičkom institutu Poljske akademije znanosti (1959), na sveučilištima u Berlinu (1965), Pragu (1966) i Varšavi (1976) te je kao stipendist japanske Fundacije za kulturne veze boravio 1981. u Japanu.

Bavio se ponajviše matematičkom logikom, teorijom skupova, apstraktnom algebrom i geometrijom u višedimenzijskim euklidskim prostorima. Autor je prvoga udžbenika matematičke logike u nas (Matematička logika, 1964) te prvi predavač poslijediplomskih kolegija Matematička logika i Turingovi strojevi i rekurzivne funkcije. Objavio je više matematičkih udžbenika i zbirki zadataka (»Stara« i »nova« matematika, 1975; Matematika kroz kulture i epohe, 1979; Na izvorima matematike, 1979; Vektorski račun, 1987; Matematička čitanka, 1991; Čudesna matematika. Pogled iznutra i izvana, 2010). Bio je redoviti član HAZU-a od 1990. te dobitnik Nagrade »Ruđer Bošković« (1969) i Nagrade za životno djelo (2003).

Osim što je bio jedan od vodećih popularizatora matematike, pisac tekstova i voditelj televizijskih obrazovnih emisija iz matematike, najpoznatiji je i najistaknutiji proučavatelj i promicatelj japanske kulture, povijesti i umjetnosti i književnosti u nas, te prevoditelj s japanskoga. Bio je istaknuti haiku pjesnik, koji je smatrao da su i matematika i glazba, a osobito haiku poezija, različite projekcije istoga.

brodostrojarstvo, dio strojarstva koji se bavi razvojem, konstrukcijom i proizvodnjom, te upravljanjem, održavanjem i popravkom brodskih strojeva i opreme; također brodsko strojarstvo.

Brodostrojarstvo obuhvaća brodska pogonska postrojenja (parni strojevi, parne i plinske turbine, dizelski motori) s prijenosnicima gibanja do propulzora, te brodske pomoćne strojeve, tj. strojeve uz glavni pogonski stroj (pumpe, kompresori, filtri, izmjenjivači topline, separatori, reduktori) i strojeve, uređaje i sustave za navigaciju i sigurnost broda (kormilarski uređaj, sidrena i pritezna vitla, pumpe za balast, vatrogasne pumpe), za rukovanje teretom (teretna vitla, dizalice, pumpe za tekući teret, sustavi grijanja i hlađenja tereta), za osiguranje uvjeta za boravak posade (sustavi ventilacije, grijanja i klimatizacije, kuhinjska oprema, sanitarne pumpe, uređaji za desalinizaciju), za specijalne namjene (ribarska vitla, dizalice za naoružanje i streljivo, uređaji za polaganje kabela).

U Hrvatskoj je brodostrojarstvo grana znanstvenoga polja → strojarstva, ali se njime bave i brodograđevni stručnjaci u konstrukcijskim biroima, brodogradilištima, tvornicama brodskih motora (→ brodski pogon) i → brodske opreme, te pomorci koji plove na brodovima. (→ brodogradnja; pomorstvo)

Ostvarive mogućnosti mehanizacije brodskoga pogona otvaraju se otkrićem i usavršavanjem → parnoga stroja, te njegovom primjenom za pogon brodova početkom XIX. st. (→ parobrod). Danas su razne vrste motora i brodskih propulzora gotovo u potpunosti istisnule jedra, a brodski su sustavi najvećim dijelom mehanizirani i automatizirani, te se brodostrojarstvo javlja kao nezaobilazan dio projektiranja suvremenih motornih brodova i upravljanja njima.

Prvi parobrod koji je zaplovio na redovitoj liniji Jadranskim morem 1818. bio je mali drveni brod Carolina, a prvi parobrod sagrađen u domaćim brodogradilištima bio je parobrod Ana Marija, sagrađen 1935. u Kraljevici. U drugoj polovici XIX. st. u hrvatskim vodama parobrodi su postupno potiskivali jedrenjake, pa je oko 1890. ukupna tonaža jednih i drugih izjednačena. Sve veća primjena parnoga stroja dovela je do tehnološke revolucije i preokreta u pomorskoj plovidbi. U skladu s tim javila se potreba za stručnim kadrovima koji će graditi nove brodske strojeve i opremu, te upravljati brodovima.

Nastava brodostrojarstva u Hrvatskoj

Osnove brodostrojarstva počele su se predavati na pomorskim školama sredinom XIX. st., a polaznici su svoja znanja proširivali praksom na brodovima. Isprva se znanje stjecalo ponajprije na vojnim specijaliziranim učilištima. Prvo takvo učilište bila je → Mornarička akademija u Rijeci, na kojoj se 1866–1914. kontinuirano održavao četverogodišnji studij za vojnopomorske časnike. Na studiju, koji se nastavnim planom mogao mjeriti s europskim tehničkim studijima, kao zaseban su se kolegij izučavale teorijske i praktične osnove parnih strojeva. Za školovanje vojnih brodostrojarskih dočasnika u Puli su 1870. organizirane i jednogodišnja Strojarska podoficirska škola za djelatne vojne osobe i trogodišnja Škola za strojarski podmladak u koju su se primali kandidati iz građanstva, dobi 14 do 16 godina. Zbog porasta potrebe za strojarskim kadrovima, u Puli je 1899. sagrađena nova velika školska zgrada, u kojoj se 1914. školovalo više od 1000 pitomaca.

U civilnome, trgovačkome pomorstvu, naredbama tadašnjih vlasti iz 1858., 1883. i 1891. bilo je propisano tko može biti strojar na trgovačkome brodu s parnim pogonom, a naredbom iz 1906. definirane su tri klase pomorskih strojara, te potrebni ispiti za postizanje tih zvanja. Isprva nije bilo posebnih škola ili stručnih tečajeva za civilne brodostrojare, pa su kadrovi uglavnom dolazili iz ratne mornarice ili kao strojarski stručnjaci iz inozemstva (Englezi, Nijemci) i unutrašnjosti Austro-Ugarske Monarhije (Slovenci, Česi). Tako je 1869. od ukupno 166 strojara na brodovima Monarhije plovilo tek pet brodostrojara iz Dalmacije i tri iz Hrvatskoga primorja. Prvu svjedodžbu na hrvatskome jeziku o sposobnosti za pomorskoga strojara izdala je 1908. Pomorska uprava u Trstu → Petru Šakiću.

Potkraj XIX. st. počinje se podučavati brodostrojarstvu polaznike javnih nautičkih škola. Prva takva škola na hrvatskom dijelu Jadrana otvorena je u Rijeci još 1774; carskim ukazom iz 1849. otvaraju se javne državne nautičke škole u Bakru (1849), Zadru, Splitu i Kotoru (1850), te Dubrovniku (1852), Rovinju (1854) i Malom Lošinju (1855). Početkom 1880-ih na pomorskim se školama u posljednjoj godini školovanja u opsegu od dva sata tjedno slušao predmet Nauk o parostroju.

Srednje školstvo

Pretečom prvih specijaliziranih brodostrojarskih škola smatra se četverogodišnja Kraljevska ugarska industrijska škola za pomorske strojare u Rijeci, pokrenuta šk. god. 1913/14. Za potrebe školovanja vojnih brodostrojarskih dočasnika osnovana je 1921. Mašinska podoficirska škola Kraljevske mornarice u Kumboru (Boka kotorska), koja je pružala i mogućnost doškolovanja za časnička zvanja, uglavnom stečena na tadašnjoj Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku.

Početkom punog srednjoškolskog obrazovanja pomorskih strojara u Hrvatskoj smatra se šk. god. 1925/26., kada je otvoren Brodostrojarski odsjek pri Srednjoj tehničkoj školi u Splitu. Iako je Hrvatski sabor još 1914. donio odluku da se uz Nautičku školu (od 1917. Pomorska akademija) u Bakru osnuje mašinska (strojarska) škola te za nju izgradi zgrada, gradnja je započela 1918., a nastava se počela održavati tek 1929. Dvije godine kasnije ta je škola postala Brodostrojarski odsjek Državne pomorske trgovačke akademije. Od 1930-ih u pomorskoj školi u Malome Lošinju obrazuju se brodostrojarski tehničari.

Danas se u Bakru, Splitu, Zadru, Dubrovniku, Malom Lošinju, Šibeniku i na Korčuli završetkom četverogodišnje srednje pomorske ili tehničke škole stječe zanimanje tehničara za brodostrojarstvo (nakon stjecanja plovidbenog iskustva i polaganjem odgovarajućih ispita, uglavnom rade kao pomorski časnici u službi stroja); u Šibeniku, Rijeci i Korčuli završetkom trogodišnje škole stječe se zanimanje brodskoga mehaničara (uglavnom servisiraju i održavaju brodske pogonske motore i postrojenja).

Visokoškolska nastava na studijima strojarstva

Početkom znanstvenoga pristupa brodostrojarstvu te visokoškolske nastave iz toga područja smatra se osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., kojoj je u tom području sljednik današnji → Fakultet strojarstva i brodogradnje. Na svim su se odjelima Škole postupno zapošljavali i osposobljavali nastavnici brodostrojarstva. Svestrani profesor → Leopold Sorta, uz ostale kolegije 1919−53. predavao je i Brodske kotlove, Propelere i Brodske pomoćne strojeve, a profesor → Josip Miler 1921−62. Teoriju i gradnju parnih strojeva, Parne turbine i Eksplozione motore. Profesori na tehničkim fakultetima u Zagrebu i Rijeci → Adam Armanda (Elementi broda, od 1946), → Stanko Šilović (Oprema broda, Propulzija broda, od 1948), → Miroslav Mikuličić (Osnove toplinskih stapnih strojeva, Motori s unutrašnjim izgaranjem, Brodski pomoćni strojevi, od 1952) obrazovali su niz brodostrojarskih stručnjaka, te nasljednike u nastavi brodostrojarstva kao što su → Slavko Šneller, Marjan Vukičević, → Želimir Parat, Ante Šestan, Vladimir Medica i dr.

Danas osnovnu osposobljenost za projektiranje brodskih pogonskih i drugih postrojenja stječu studenti svih sveučilišnih studija strojarstva u Hrvatskoj, dok se na → Tehničkome fakultetu u Rijeci, studenti diplomskoga studija strojarstva mogu specijalizirati za područje brodostrojarstva, a na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu upisati brodostrojarski smjer.

Brodostrojarstvo na visokim pomorskim učilištima

Potpunim prelaskom s parnoga pogona na pogon motorima s unutarnjim izgaranjem te uvođenjem novih tehnologija i brodske opreme, nakon II. svj. rata dolazi do potrebe za još stručnijim, visokokvalificiranim brodostrojarskim kadrom koji će upravljati sve složenijim brodskim postrojenjima i održavati ih.

Za potrebe ratne mornarice, otvara se 1947. Vojnopomorsko tehničko učilište JRM-a u Divuljama kraj Trogira, isprva kao trogodišnji studij, među ostalim i za strojarske specijalnosti. Od 1952. učilište djeluje u Puli pod nazivom Vojnopomorska mašinska akademija (od 1959. Mornaričkotehnička akademija). Od 1967. školovanje je produljeno na četiri godine, a njime se stjecao časnički čin, te zvanje inženjera brodostrojarstva. Od 1972. do hrvatskoga osamostaljenja školovanje se odvijalo u sklopu Mornaričke akademije u Splitu (→ Središte za obuku HRM).

Za potrebe civilne mornarice, otvaraju se više pomorske škole s dvogodišnjim nastavnim programom, koje su od 1958. obvezne za stjecanje najviših pomorskih, pa i brodostrojarskih zvanja. Viša pomorska škola u Rijeci, osnovana je 1949., a iste je godine na toj školi otvoren i brodostrojarski odjel. Godine 1959. takve su škole otvorene u Splitu (isprva samo s brodostrojarskim i brodograđevnim odjelima) i Dubrovniku (brodostrojarski odjel dobila je 1965).

Na razini četverogodišnjega studija, brodostrojarstvo se u sklopu pojedinih kolegija predaje u Rijeci od 1972. na Međufakultetskome studiju za pomorski saobraćaj pri Ekonomskome fakultetu, a od 1978. zaseban je studij na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj (→ Pomorski fakultet u Rijeci). U Dubrovniku i Splitu studiji te razine postoje od 1985., kada su tamošnje više pomorske škole (sjedinjene 1984) postale → Pomorski fakultet u Splitu, sa studijima u Dubrovniku i Splitu, te brodostrojarskim odsjecima. Akademske godine 1996–97. studij u Dubrovniku postaje središnjim dijelom novoosnovanoga Veleučilišta u Dubrovniku, sa strojarskim odjelom i brodostrojarskim smjerom (od 2003. Pomorski odjel → Sveučilišta u Dubrovniku), ali je strojarski odjel prestao s radom 2007., pa se nastava brodostrojarstva zadržala samo na preddiplomskoj razini. Splitski Pomorski fakultet izvodio je nastavu i u Šibeniku 1995−2009; od akademske godine 2000–01. u Zadru je nastavu izvodio riječki Pomorski fakultet, a od 2005–06. izvodi je Pomorski odjel → Sveučilišta u Zadru.







Danas postoje preddiplomski sveučilišni studiji brodostrojarstva na pomorskim učilištima u Dubrovniku, Zadru, Splitu i Rijeci; završetkom prvih dviju godina studija polaznici stječu naobrazbu normiranu međunarodnom konvencijom STCW (engl. Standards of Training, Certification and Watchkeeping for Seafarers) za najviša časnička zanimanja (upravitelj stroja i II. časnik stroja na brodu porivne snage od 3000 kW ili jačem), a završetkom treće godine studija i zvanje prvostupnika inženjera brodostrojarstva. U Splitu i Rijeci studenti mogu nastaviti dvogodišnji diplomski studij brodostrojarstva, te steći zvanje magistra inženjera brodostrojarstva, odn. brodostrojarstva i pomorske tehnologije.

Od 2008. Pomorski fakultet u Rijeci, u suradnji sa srodnim ustanovama, organizira nastavu na poslijediplomskom doktorskom studiju pomorstva, sa smjerom pomorski energetski i strojni sustavi.

Znanstvena i stručna publicistika

Prve hrvatske udžbenike iz područja brodostrojarstva pisali su domaći profesori nautičkih škola na talijanskome, odn. talijanskome i mađarskome jeziku, koji su u tim školama bili službeni. Profesor tadašnje Kraljevske ugarske pomorske akademije Anton Budinić (iz Veloga Lošinja) objavio je 1881. u Rijeci udžbenik o parnim strojevima Cenni sulle macchine a vapore, a profesor na istoj školi Roko Pizzetti iz Maloga Lošinja udžbenik slične tematike Elementi della dottrina della macchina a vapore marina, 1897. i udžbenik Elementi della dottrina della machina a vapore navale, 1903.







Područje brodostrojarstva za studente visokih učilišta počelo se obrađivati u literaturi pisanoj na hrvatskome jeziku nakon II. svj. rata, među kojom su sveučilišni udžbenici: Stacionarni i brodski eksplozioni motori (1950) J. Milera, Brodski pomoćni strojevi i uređaji (1958) M. Mikuličića, Brodski motori s unutarnjim izgaranjem (1970−81) i Brodski parni kotlovi I (1970−81) → J. Šretnera, Brodski generatori pare (1990) Z. Preleca, Pogon broda I, II (1996.; 1999.; sa Ž. Paratom) S. Šnellera, Brodski motori s unutarnjim izgaranjem (2005) Ž. Parata, Brodski strojni sustavi (2005) D. Martinovića i dr.

Djela usmjerenija stručnom školovanju pomoraca su Brodski motori A. Pažanina (1976−98) i M. Bilića (2003), Brodski pomoćni strojevi i uređaji (1978−96) V. Ozretića, Osnove brodostrojarstva (2000) Ž. Kurtele, Strojarski priručnik za časnike palube (2000−05) D. Martinovića i dr. Usustavljenju nazivlja toga područja pridonio je Englesko-hrvatski enciklopedijski brodostrojarski rječnik (2013) J. Luzera.

Udruženja

Udruživanje pomorskih strojara radi skrbi za svoja socijalna, radna i druga prava te radi potpore rješavanju pitanja školovanja i polaganja stručnih ispita ima u Hrvatskoj gotovo stoljetnu tradiciju. Klub pomorskih strojara – Sušak registriran je 1926., kada su osnovane i podružnice u Splitu i Dubrovniku. Na temeljima splitske podružnice osnovano je 1935. Udruženje pomorskih strojara časnika Jugoslavenske trgovačke mornarice. U poslijeratnome razdoblju udruge strojara više pozornosti posvećuju školovanju i stručno-tehničkim problemima. U Rijeci je 1966. osnovano Udruženje pomorskih strojara SRH, a 1976. i Savez udruženja pomorskih strojara SFRJ, koji je okupljao samostalna udruženja u Rijeci, Splitu, Zadru, Dubrovniku i Malom Lošinju. Nakon osamostaljenja Hrvatske, aktivna je samo Udruga pomorskih strojara – Split, koja i danas organizira stručne seminare i predavanja o novim postignućima u struci, te izdaje stručni časopis Ukorak s vremenom (od 1988).

Baumann, Karlo (Zelenika, Crna Gora, 2. II. 1914 – Split, 6. VII. 1954), ronilac i sportski jedriličar.

Diplomirao je 1943. brodogradnju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je u brodogradilištima Ribarske zadruge na Zavrtnici u Zagrebu (od 1945) i 3. maj u Rijeci (od 1946). Od 1947. u splitskome Brodospasu bavio se ronjenjem, tada djelatnošću u začetcima. Bio je pionir profesionalnoga autonomnog ronjenja u Hrvatskoj te vodio istraživanja i vađenja potopljenih brodova iz jadranskoga podmorja. Bavio se problemima podvodne fiziologije i patologije, i zaštitnim mjerama za sigurno ronjenje te je iz toga područja objavio više članaka i prikaza u listovima i časopisima. Držao je tečajeve ronjenja za koje je pripremio cjelovite programe školovanja. Posebno se istaknuo u spašavanju poplavljenoga rudnika Trepča 1953. Bio je poznati sportski jedriličar. Prve uspjehe postigao je 1934. u Splitu, u jedriličarskome klubu Labud, 1935. pobijedio je u jedriličarskoj regati na Blatnome jezeru, 1946. na jedriličarskome prvenstvu Kvarnera u klasi olimpijskih jola, a u istoj klasi osvojio je dvaput (1951. i 1952) prvenstvo Jugoslavije. Nastupio je na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. i Helsinkiju 1952. Poginuo je pri uobičajenom zaronu u splitskoj luci 1954., a na mjestu nesreće mu je 1955. podignuta spomen-ploča.

Barbalić, Radojica Fran (Pula, 21. IV. 1914 – Rijeka, 29. XI. 1994), pisac i pomorski povjesničar.

Studij prava završio je u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1959. Radio je u Ministarstvu narodnoga gospodarstva NDH u Zagrebu (1941–45), Inspektoratu pomorstva Vojne uprave JA u Rijeci (1945–47), lučkim kapetanijama u Rijeci (1947–66), Zadru (1966–68) i Puli (1968–72) te u Jadranskom institutu JAZU-a i Povijesno-pomorskome muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci do umirovljenja 1979. Pisao je prikaze o književnicima koji obrađuju motive mora i pomoraca, bavio se poviješću pomorstva i brodarstva te problemima nautičkoga turizma sjevernoga Jadrana. Bio je suradnik Pomorske enciklopedije LZ-a i mnogih publikacija. Važnija su mu djela Poškropjeni z morem. Anegdote o pomorcima (1970), Brodarstvo Istre u doba propadanja jedrenjaka i stvaranja parobrodarstva (1971), Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva (s B. Kojićem, 1975).

Aržić, Diego (Split, potkraj XIX. st. – ?), pomorski strojar, izumitelj mehaničkoga sunčanog sustava.

Završio je vojno-tehničku pomorsku školu u Puli te 1912. kao pomorac emigrirao u SAD. Izumio je 1926. mehanički sunčani sustav (mechanical solar system), uređaj koji prikazuje međusobno kretanje planeta Sunčeva sustava. Čelična konstrukcija sastojala se od kugle osvijetljene uz pomoć električne energije koja je predstavljala Sunce i kugli koje su predstavljale Zemlju i Mjesec u pravilnim omjerima veličine. Sustav je pokretao sat koji je uz precizno vođenje planeta po njihovim putanjama bilježio vrijeme, dan, mjesec i godinu. Tako je položaj kugli odgovarao točnom položaju planeta u danoj sekundi. Time je Aržić objasnio niz pretpostavki o zamršenom kretanju Zemlje i Mjeseca te olakšao astronomsko podučavanje. Izum je pokazao izrazitu preciznost, naišao na odobravanje struke te pobudio veliko zanimanje američkih astronoma i znanstvenika, ali i šire javnosti.

Lipovica d. o. o., tvornica aluminijskih lijevanih radijatora i odljevaka u tlačnom i kokilnom lijevu, osnovana 1968. u Popovači. Razvila se iz strojobravarsko-automehaničarske radionice te ljevaonice centrifugalnog i kokilnog lijeva Gospodarske jedinice Otvorenoga kaznenoga zavoda Lipovica, s pedesetak radnika, većinom zatvorenika, gdje su se prerađivale sekundarne sirovine od obojenih metala.







Godine 1974. nabavljen je stroj za tlačno lijevanje na kojem je odliven prvi radijator Ekonomik 285; istodobno su se lijevali mjedeni elementi sustava odvodnje za američko i kanadsko tržište. Budući da je potražnja za radijatorima rasla, nabavljeno je još strojeva te su se počeli proizvoditi veći radijatori: Ekonomik 350, Ekonomik 500 i Ekonomik 690.













Ubrzo je slijedilo proširenje postojećih ljevačkih kapaciteta te prostora za daljnju obradbu, montažu i površinsku zaštitu. Moderniji tip radijatora Solar, razvijen je 1980-ih, a tvornica je postala druga u Europi po proizvodnji lijevanih aluminijskih radijatora, dostigavši proizvodnju od 4 milijuna radijatorskih članaka godišnje. Proizvodne hale gradile su se do 2006., a tvornica se specijalizirala za proizvodnju aluminijskih tankostijenih radijatora (danas čine više od 97% proizvodnje) i lijevanje manjih serija odljevaka za različite namjene iz aluminijskih slitina u tlačnom i kokilnom lijevu na zahtjev kupaca. Također se, kao dio urbane opreme, lijevaju i zaštitni stupići. Oko 80% ukupne proizvodnje izvozi se u zemlje EU-a, Rusiju, Ukrajinu, Azerbajdžan, Gruziju, Srbiju, BiH, Južnoafričku Republiku, Alžir itd. Potkraj 1990-ih tvornica je zapošljavala 300 radnika, 2008. godine 248, a 2015. godine 154 radnika.

Ferro-Preis d. o. o., tvornica za proizvodnju lijevanih, kovanih i prešanih metalnih proizvoda, osnovana 1991. u Čakovcu. Sljednik je ljevaonice pokrenute 1955. u sastavu nekadašnjega poduzeća → Metalac iz Čakovca te dio Preis Grupe sa sjedištem u austrijskom Pernitzu. Kao vlastiti proizvod razvija, proizvodi i distribuira sustav odvodnih cijevi, fazonskih nastavaka, spojnica i drugih proizvoda za odvodnju. Proizvodi i različite odljeve od sivoga lijeva prema narudžbama kupaca, kućišta elektromotora, dijelove pumpi, ležajeve kućišta, odljeve zupčanika, komponente za različite industrije te kanalizacijske poklopce. S godišnjom proizvodnjom od približno 10 000 t odljevaka i više od 180 zaposlenika, jedna je od većih ljevaonica te proizvođača sivoga lijeva u Hrvatskoj.













Bulimbašić, Ignacije (Vatroslav) (Split, 31. VII. 1886 – Split, 19. XI. 1976), prvi hrvatski akrobatski pilot.

Pohađao je realnu gimnaziju u Splitu, a 1903. preselio se u Trst, gdje je radio u brodogradilištu te polazio večernju školu za mehaničare. Bavio se i konstruiranjem zrakoplova, kojih je izradio nekoliko modela, ali ih zbog nedostatka novca nikada nije realizirao. Nakon položenih ispita za brodskoga strojara, otišao je 1908. u New York bratu Ivanu, poznatomu kiparu. Radio je u tvornici strojeva, najprije kao mehaničar, a potom kao tehnički crtač, skupljajući sredstva za ostvarenje svojega sna da postane akrobatski letač.

U Parizu je 1913. upisao pilotsku školu kod glasovitoga francuskog letača Louisa Blériota. Nakon toga završio je višu zrakoplovnu školu za vježbanje u Bucu, gdje je već izvodio akrobatski lik spiralu. Drugu zrakoplovnu školu za vježbanje završio je 23. II. 1914., kada je zrakoplovom tipa Blériot snage motora 50 KS (37,3 kW) izveo akrobatski lik petlju (luping) te stekao diplomu pilota i navigatora Međunarodnoga zrakoplovnog saveza (Federation aeronautique internationale). Luping je zbog nezgrapnosti tadašnjih zrakoplova bio opasna akrobacija koja je zahtijevala veliko umijeće, a Bulimbašić ju je izveo samo nekoliko mjeseci nakon prve takve akrobacije francuskoga zrakoplovca Adolphea Pégouda. Pariški tisak popratio je još nekoliko njegovih smionih letova, te je postao jednim od malobrojnih svjetskih zračnih akrobata te prvi iz Austro‑Ugarske i Hrvatske koji je izveo taj akrobatski lik. Kupivši vlastiti akrobatski zrakoplov tipa Blériot s motorom snage 60 KS (44,7 kW), u Zwittauu u Moravskoj (danas Svitavy u Češkoj) priredio je 18. V. 1914. svoj prvi javni let pred 10 000 ljudi. Uzletio je dva puta, zadržao se po 25 minuta u zraku te izveo više akrobatskih elemenata i pet lupinga.

U želji da svoje umijeće predstavi i u Hrvatskoj, već nekoliko tjedana nakon toga leta zakazao je dva uzleta u Zagrebu. Organizaciju je preuzeo Zagrebački zbor (danas Zagrebački velesajam), gradonačelnik Janko Holjac bio je pokrovitelj, a sve je pratio zagrebački tisak. Tijekom vježbe, u snažnom naletu vjetra, tek dan prije prvoga uzleta, zrakoplov je znatno oštećen te su letovi odgođeni. Skupivši sredstva putem dobrovoljnih priloga, Bulimbašić je nabavio novi zrakoplov, te njime uzletio 26. VII. 1914. s nogometnoga igrališta kraj Tratinske ceste. Uzletio je na visinu od 1000 m, ugasio motor te se strmoglavio 20 m, da bi se ponovno vinuo u zrak. Tzv. salto mortale izveo je dva puta, a potom se počeo spuštati s ugašenim motorom sve do oko 15 m nad tlom, kada je upalio motor i vratio se u visine. Pratilo ga je nekoliko tisuća gledatelja.

Njegovi su letački pothvati širom Monarhije bili popraćeni u mnogobrojnim tiskovinama pa je tako pridonio popularizaciji zrakoplovstva. Nakon izbijanja I. svj. rata regrutiran je u Bečkom Novom Mjestu kao vojnik i pilot zrakoplovne jedinice. Zbog nacionalnoga stava, zrakoplov mu je zaplijenjen, a on je prebačen u pješaštvo u Doboj. Nakon leta preko Atlantika Charlesa Lindbergha 1927., Bulimbašić je planirao ostvariti isto te je od vlasti zatražio povrat zrakoplova ili naknadu sredstava kako bi nabavio drugi, te letom promovirao Hrvatsku, no nije naišao na razumijevanje. Godine 1930. osnovao je malo brodogradilište u splitskoj uvali Lora. U II. svj. ratu zarobljen je i neko vrijeme interniran u logor.

Metalska industrija Varaždin d. d. (MIV), tvornica za proizvodnju armatura i fazonskih komada iz nodularnoga lijeva sa sjedištem u Varaždinu. Osnovali su je 1939. zagrebački ljevači Antun Crneka, Franjo Hrastinski i Drago Kanoti, koji su u Varaždin došli nakon štrajka ljevačkih radnika u Zagrebu.







Prvotni je naziv tvornice bio Prva varaždinska ljevaonica željeza i metala. Prešavši 1947. u društveno vlasništvo, ljevaonica je poslovala u sastavu Gradskoga obrtnoga poduzeća kao Gradska ljevaonica željeza Varaždin te je izrađivala doknadne dijelove, izlivši u prvoj godini poslovanja svega 68 t odljevaka. Sljedeće se godine proizvodnja proširila na lijevanje vodovodnih i kanalizacijskih armatura. Godine 1954. ljevaonica je još jednom promijenila naziv te je postala Ljevaonica željeza i tvornica vodovodnih armatura Varaždin. Tijekom godina povećavala se proizvodnja i rastao je broj zaposlenih, pa je 1957. 264 radnika izlilo gotovo 2000 t odljevaka. Udruživanjem Ljevaonice s Tvornicom tkalačkih čunjeva Drvoza, 1962. nastaje MIV – Metalna industrija Varaždin; 1965. formiraju se tri zasebna pogona: Ljevaonica i tvornica armatura, Tvornica tekstilnih utenzilija i Tvornica strojeva (Strojoteks), nastala iz Drvoze. Njihovim razdvajanjem 1968. Ljevaonica i tvornica armatura (LTA) Varaždin postaje samostalno poduzeće, kojem se 1969. pripaja → Metalac iz Čakovca. LTA je tijekom 1980-ih proizvodio vodovodne, parne, kondenzacijske, brodske i druge armature, oblikovne dijelove i spojne komade za azbestocementne cijevi, uređaje za pročišćivanje otpadnih voda i dr. Početkom 1990-ih privatiziran je te je nakon stečaja 1992. postao MIV d. d. Danas MIV proizvodi armaturu, oblikovne dijelove i kanalsku armaturu za vodovodne i kanalizacijske sustave, energetiku, procesnu industriju, brodogradnju i navodnjavanje, opremu za uređenje javnih površina, itd. Godišnje proizvede 9000 t odljevaka i 7500 t armatura i fazona, a 70% proizvedenoga izvozi se. Godine 2015. MIV je zapošljavao 638 radnika, te je bio jedna od najvećih hrvatskih ljevaonica. Potkraj 2018. većinski vlasnik poduzeća postala je njemačka kompanija Hawle Aramturen sa sjedištem u Freilassingu, jedan od vodećih proizvođača armatura za hidrosustave u svijetu.















Turina, Srećko (Sušak, 17. I. 1931 – Zagreb, 23. VI. 2011), kemičar, stručnjak za kromatografiju.

Diplomirao je 1955. na kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 1959. na Tehnološkom fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu disertacijom Mogućnost primjene plinske kromatografije na određivanje sumpora.

Radio je kao honorarni asistent u Zavodu za opću i anorgansku kemiju Tehnološkoga fakulteta (1955–57) te u Tvornici alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu kao voditelj kemijskoga laboratorija (1958–65).

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) bio je znanstveni suradnik na Katedri za metale od 1965., a znanstveni savjetnik od 1982. Umirovljen je 1993. Na Tehnološkome fakultetu predavao je kolegije Specijalne metode kemijske analize i Kromatografija, a na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Kromatografske metode analize. Bio je gostujući predavač na sveučilištima u Londonu (Chelsea Collegeu of Science and Technology) i Loughboroughu (Loughborough College of Technology) te na Tehnološkom fakultetu u Banjoj Luci. Kao voditelj kemijsko-analitičkoga laboratorija Zavoda za materijale pri FSB-u, za određivanje struktura slitina, uz kromatografske, razvijao je i spektografske tehnike, a za analizu spektrograma koristio se računalima. Uveo je novu metodu analize metala Monte Carlo, potaknuo razvoj plošne kromatografije u Hrvatskoj i razvio vlastiti model kromatografskoga razdvajanja na tankom sloju koji je najpoznatiji svjetski teorijski kromatografičar Friedrich Geiss uvrstio u svoju knjigu Osnove tankoslojne kromatografije (Fundamentals of Thin-Layer Cromatography, 1987).

Autor je prve knjige o kromatografiji u nas (Tankoslojna kromatografija, 1984) te jedan od suautora Kromatografskoga nazivlja (1978) i Plošne kromatografije (s M. Medić-Šarić i M. Kaštelan-Macan, 2006).

Bio je istaknuti član kromatografskih, kemijskih i računalnih odbora, komisija i sekcija te jedan od utemeljitelja časopisa Strojarstvo. Među prvima je radove objavljivao u vodećim specijaliziranim publikacijama Journal of Chromatography, Chromatographia, Analytical Chemistry i Fresenius Zeitschrift für Analytische Chemie. Za znanstveni rad u području ispitivanja materijala dobio je 1981. Nagradu »Nikola Tesla«.

strojarstvo, stručna djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi projektiranjem i konstruiranjem energetskih, radnih i alatnih strojeva, njihovom proizvodnjom i iskorištavanjem, kao i projektiranjem i proizvodnjom uređaja za energetiku, procesnu tehniku te izradbom proizvoda široke potrošnje. Kao znanstvena disciplina polje strojarstva razvrstano je Pravilnikom o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH unutar područja tehničkih znanosti, a grane su mu opće strojarstvo (konstrukcije), procesno-energetsko strojarstvo, proizvodno strojarstvo, brodsko i precizno strojarstvo. Teorijska načela strojarstva zasnivaju se na znanstvenim disciplinama matematike, mehanike krutih i čvrstih tijela, mehanike fluida, termodinamike, inženjerstvu materijala i računarstvu, a srodne su mu djelatnosti → elektrostrojarstvo, → energetika, → brodogradnja, → zrakoplovstvo, → metalurgija i dr., s kojima se djelomično preklapa. Danas se visokorazvijeni strojarski proizvodi većinom izrađuju u sklopu → strojogradnje i → metaloprerađivačke industrije, kao iznimno značajnih gospodarskih djelatnosti u svjetskim okvirima.

Opće strojarstvo obuhvaća sva znanja potrebna za osmišljavanje strojarskih i strojarsko-mehaničkih konstrukcija. Najširi je dio strojarstva koji se, uz opća načela o konstruiranju i razvoju proizvoda, bavi → elementima strojeva (spojni elementi, ležajevi, osovine i vratila, prijenosnici, spojke i dr.), → alatima, napravama, uređajima i priborom, industrijskom → pneumatikom, → hidraulikom i sl.

Procesno-energetsko strojarstvo bavi se projektiranjem uređaja i postrojenja toplinske tehnike (→ grijanje; ventilacija i klimatizacija; rashladna tehnika), procesne tehnike (postrojenja i strojevi u kemijskoj, prehrambenoj, tekstilnoj, grafičkoj industriji, metalurgiji, preradbi otpada i dr.), energetskim postrojenjima s elektranama, toplanama i toplinskim stanicama, generatorima pare i plina, kogeneracijskim sustavima.

Proizvodno strojarstvo obuhvaća tehnološke postupke za proizvodnju i oblikovanje proizvoda (praoblikovanje, deformacijsko oblikovanje, oblikovanje odvajanjem čestica, aditivna proizvodnja, štancanje, rezanje, spajanje), površinske tehnologije i inženjerstvo površina (toplinska obradba metala, zaštita od korozije) te industrijsko inženjerstvo (projektiranje i upravljanje proizvodnjom, studij rada, održavanje). Unutar proizvodnoga strojarstva posebni su ogranci automatizacija s automatima, robotima i regulacijskom tehnikom, dok se kao zasebni dijelovi strojarstva proučavaju strojevi (jednostavni, energetski i radni), prenosila i dizala te vozila. (→ proizvodno strojarstvo)

Brodostrojarstvo se često pridružuje brodogradnji kao zasebnom polju, ali po svojem sadržaju duboko zadire u strojarstvo, jer proučava strojeve i uređaje plovnih objekata, kao što su pogonski i pomoćni brodski strojevi, parni kotlovi, cjevovodi te mehanički sklopovi. (→ brodostrojarstvo)

Precizno strojarstvo (→ finomehanika, precizna mehanika) kao grana strojarstva bavi se proučavanjem, konstrukcijom i proizvodnjom komponenti i proizvoda velike točnosti izradbe i malih izmjera pojedinih dijelova sve do područja → mikrotehnike.

Povijesni razvoj u svijetu

Početak razvoja strojarstva vezan je uz uporabu prvobitnih pomagala − poluge, valjka, kotača, kosine, klina i vijka (šest tzv. jednostavnih strojeva). Tijekom vremena su se iz tih pomagala razvile prve složenije naprave, strojevi za izradbu lončarije ili tekstila, sredstva za prijevoz i dr., pokretani ljudskom, životinjskom i vodenom energijom te energijom vjetra. To se područje osobito razvilo u antičko doba. Arhimed (287–212. pr. Kr.) je objasnio princip poluge, prvi primijenio matematiku na fizikalne pojave te time zasnovao statiku i hidrostatiku, izumio Arhimedov vijak, Arhimedov koloturnik, konstruirao ratne sprave; Heron Aleksandrijski (I. st.) konstruirao je 200 mehaničkih naprava, strojeva i automata, pokretanih vodom i vjetrom, te preteču prvoga parnog stroja; u drevnoj je Kini Zhang Heng (78–139) unaprijedio vodeni sat i izumio seizmometar, Ma Jun (200–265) izumio je kola s diferencijalnim prijenosom, a Su Song (1020–1101) nemirnicu satnoga mehanizma i lančani prijenos; među mnogim izumima islamskoga zlatnoga doba od VII. do XV. st. ističu se automati i strojevi koje je opisao Al-Jazari (1136–1206); razvoju znanstvene osnove strojarstva u područjima fizike, klasične mehanike i matematike osobito su pridonijeli Isaac Newton (1642–1717) te Blaise Pascal (1623–1662), Christiaan Huygens (1629–1695), Gottfried Wilhelm Leibniz (1646–1716), Daniel Bernoulli (1700–1782), Leonhard Euler (1707–1783), Jean Baptiste d’ Alembert (1717–1783), Joseph Louis de Lagrange (1736–1813), Nicolas Léonard Carnot (1796–1832), James Prescott Joule (1818–1889) i dr. Primjena znanstvenih spoznaja te iskustava u obradbi metala rezultirala je razvojem složenih strojeva i motora neovisnih o prirodnim izvorima energije, što je dovelo do industrijske revolucije i korjenitih promjena u proizvodnji i prijevozu. Za to su zaslužni James Watt (1736–1819), Joseph Marie Jacquard (1752–1834), Robert Fulton (1765–1815), George Stephenson (1781–1848), Étienne Lenoir (1822–1900), Nikolaus August Otto (1832–91), Carl Friedrich Benz (1844–1929), Gottlieb Wilhelm Daimler (1834–1900), Rudolf Diesel (1858–1913) i dr.

Iako je Velika Britanija kolijevka suvremenoga razvoja i primjene strojeva u industriji i prometu, jedna od prvih visokoškolskih tehničkih institucija u svijetu bila je pariška École polytechnique, osnovana 1794. U našem su se bližem okruženju slične institucije osnivale u širokom vremenskom rasponu, npr. politehnička škola u Pragu (1806), muzej i visoka prirodoslovna i tehnička škola Johanneum u Grazu (1811), Carski i kraljevski politehnički institut u Beču (1815), koji je 1872. prerastao u tehničku visoku školu. Na Tehničkom fakultetu Velike škole u Beogradu, osnovanom 1863., predavali su se strojarski predmeti od 1873., a 1897. uveden je Mašinsko-tehnički odjel. U Bratislavi je 1937. osnovana Visoka tehnička škola, na kojoj je 1940. počeo s radom strojarski odjel. U Ljubljani je strojarski fakultet (Fakulteta za strojništvo) osnovan 1945; do tada su studenti Tehničke visoke škole (od njezina osnutka 1919) sa strojarsko-elektrotehničkim odjelom posljednja četiri semestra studija završavali u Zagrebu; godine 1958. osnovan je Mašinski odsjek Tehničkoga fakulteta u Sarajevu.

Od strukovnih udruženja, među ostalim i strojarskih inženjera, osnovano je 1848. u Beču austrijsko udruženje inženjera i arhitekata Österreichischer Ingenieur- und Architekten-Verein, koje od 1849. izdaje časopis austrijskih inženjera i arhitekata Österreichische Ingenieur- und Architekten-Zeitschrift.

Početci strojarstva u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, preteču strojarstva kao stručne djelatnosti u Hrvatskoj predstavljali su kovački, ljevački, kolarski i drugi obrti, a majstori obrtnici svoja su umijeća zasnivali na iskustvu, te se sami brinuli za izobrazbu pomoćne radne snage. Od doba renesanse javljaju se pojedinci koji su svojim djelovanjem, djelima i izumima ostavili trag u razvoju strojarske struke. Takvi su primjerice bili glasoviti dubrovački ljevač zvona i topova → Ivan Krstitelj Rabljanin, te šibenski izumitelj i polihistor → Faust Vrančić, koji je početkom XVII. st. pripremio knjigu Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni). U toj knjizi Vrančić opisuje 56 svojih ili prerađenih tuđih izuma, među kojima padobran, satove, mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola i druge, uglavnom namijenjene olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. Prilog razvoju temeljnih znanosti kao osnove strojarstva dali su → Marin Getaldić, → Ruđer Bošković i dr.







Pojedini izumitelji, kadšto i bez formalnoga strojarskog obrazovanja, i u kasnijim su razdobljima svojim izumima dali doprinos u svjetskim razmjerima, npr. → Ivan Blaž Lupis izumom torpeda 1860-ih, → David Schwarz izumom zračnoga broda 1890-ih, → Slavoljub Eduard Penkala automatskom olovkom i mnogim drugim izumima s početka XX. st., → Nikola Tesla izumom turbine bez lopatica (1909), → Mario Puratić izumom mehaničkoga koloturnika za izvlačenje ribarske mreže iz mora (1954).

Znatniju primjenu strojeva svojom su pojavom uvjetovale prve manufakture. Godine 1651. Petar IV. Zrinski dao je u Čabru izgraditi prvu pilanu na vodeni pogon te manufakturu željezne robe u kojoj je radilo 200 radnika. U drugoj polovici XVIII. st. broj manufaktura stalno se povećavao, pa su u tom razdoblju osnovane šećerana (1750–51) i tvornica užadi (1764) u Rijeci, staklane uz dvorac Trakošćan (1764), u Sušicama (1766), kraj Našica (1770–71), u Leskovcu kraj Varaždina (1781), Pakracu (1794) i Voćinu (1808), platnare u starome bakarskom kaštelu (1766) i Ozlju (1768), kožara u Kutjevu (1767), svilana u Požegi (1767) i Novoj Gradiški (1771), manufakture papira u Zagrebu (1771), duhana u Varaždinu (1774) i Zagrebu (1817), kamenine u Križevcima (1775), Rijeci (1796) i Krapini (oko 1800), predionica svile u Varaždinu (1784), tvornica užadi i jedara u Senju (1785).

Pravi poticaj razvoju strojogradnje i strojarske struke općenito dali su prvi industrijski pogoni s primjenom masovne proizvodnje u prvoj polovici XIX. st. Prvim industrijskim poduzećem u Hrvatskoj smatra se → Tvornica papira Rijeka, osnovana 1828., u kojoj je 1833. pušten u pogon prvi parni stroj u jugoistočnoj Europi. Ubrzo su otvoreni i drugi industrijski pogoni, npr. šećerana u Čepinu 1836., industrijski mlin u Rijeci 1841., tvornice kemijskih proizvoda, svijeća i sapuna 1852., te prvi parni mlin na hrvatskim prostorima i ljevaonica Fonderia metalli 1853 (poslije Stabilimento tecnico fiumano, konačno → Torpedo), koja je ubrzo započela proizvodnju brodskih kotlova i parnih strojeva.







Presudan poticaj ozbiljnijem razvoju strojarstva kao nove cjelovite struke dalo je uvođenje → željeznice te → parnog stroja kao novoga pogona u proizvodnim procesima, brodskim pogonima i sl. U drugoj polovici XIX. st. Hrvatska se industrijski intenzivno razvijala, pa su u Osijeku radile ljevaonica metala i pogoni za gradnju strojeva, u Zagrebu i Rijeci gradile su se plinare, na Sušaku rafinerija nafte, u Zagrebu parna pilana, u Rijeci i Puli brodogradilišta. Prvi prikaz hrvatske strojarske proizvodnje održan je u sklopu Zagrebačkoga zbora 1864., na kojem su bili izloženi poljoprivredni strojevi hrvatske proizvodnje, proizvodi za brodogradnju i dr.

Početci nastave strojarstva

Modernizacijski procesi tijekom druge polovice XIX. st. nametali su potrebu obrazovanja kadra za područja tehnike i industrije. Strukovna izobrazba koju su pružale praktične šegrtske i poslije obrtne škole nije mogla udovoljiti tim potrebama. Strojoslovje se kao nastavni predmet javlja od 1861–62. do 1867–68. u 6. razredu zagrebačke Kraljevske više realke. Prve dvije godine predavao ga je Gjuro Kozak, a zatim Martin Jelovšek. U višim odjelima Gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, osnovanoga 1860., poučavali su se tijekom druge polovice XIX. st. predmeti mehanika i gospodarski strojevi. Sustavno poučavanje predmeta strojarske struke počelo je u sklopu nastave brodostrojarstva u vojnim pomorskim učilištima i nautičkim školama. Osim na riječkoj Mornaričkoj akademiji, koja je po razini pripadala u visokoškolsko obrazovanje, teorijske i praktične osnove parnih strojeva izučavale su se od 1870. i u pulskoj jednogodišnjoj Strojarskoj podoficirskoj školi, odn. trogodišnjoj Školi za strojarski podmladak. Na civilnim se pomorskim školama početkom 1880-ih slušao predmet Nauk o parostroju, koji je među prvima na Nautičkoj školi u Bakru 1882. predavao → Andrija Mohorovičić. Godine 1925. otvoren je brodostrojarski odjel Srednje tehničke škole u Splitu, a 1930-ih i u pomorskim školama u Bakru i Malome Lošinju.

Srednje škole

Strukovno školovanje za strojarska zanimanja počelo je u Srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu, proizašloj 1919. iz dotadašnje Građevne stručne škole ustrojene 1892. uz Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu. U toj je školi od 1923. postojao trogodišnji program večernje škole za izobrazbu strojarskih poslovođa, dok je 1931. otvoren strojarski odsjek. Voditelj odsjeka bio je Franjo Krema, a stručne su predmete predavali Vilo Crlenjak, Ante Franković, Dragoš Krajnović, Zvonimir Richtman, Stjepan Rovešnjak i Aleksandar Valenteković. Nakon II. svj. rata strukovno obrazovanje postalo je važnim čimbenikom provođenja planskoga gospodarstva. Godine 1950. strojarske odsjeke imale su srednje tehničke škole u Zagrebu, Splitu, Puli, Osijeku, Slavonskome Brodu, Karlovcu i Rijeci, te Rudarska srednja tehnička škola u Varaždinu i Srednja poljoprivredna mašinska škola u Vinkovcima. U središtima srednjih tehničkih škola postojali su i tzv. radnički tehnikumi sa strojarskim usmjerenjima u kojima su radnici stjecali srednjoškolsko strukovno obrazovanje. Nastava iz strojarstva izvodila se i u trogodišnjim industrijskim školama te u nekim programima škola učenika u privredi. Od 1992. programi strojarske struke provode se odvojeno u četverogodišnjim tehničkim i trogodišnjim industrijsko-obrtničkim školama. Danas postoje četverogodišnji program obrazovanja za zanimanja na razini tehničara (npr. strojarski tehničar, tehničar za vozila i vozna sredstva, za brodostrojarstvo i sl.) i trogodišnji program obrazovanja za zanimanja na razini mehaničara, instalatera i radnika u proizvodnji. Četverogodišnje programe za strojarske profile zanimanja šk. god. 2015–16. imale su 32 škole, a trogodišnje programe za strukovno područje strojarstva 69 škola u Hrvatskoj.

Visokoškolsko obrazovanje

Povijesni razvoj visokoškolske nastave strojarstva u Hrvatskoj obilježila je pojava prvih strojarskih kolegija na visokoškolskoj razini, osnutak prvoga tehničkog studija i osnivanje strojarskih studija u sveučilišnim centrima diljem zemlje.

Početci visokoga tehničkog obrazovanja. Početci sustavnoga visokoškolskog podučavanja strojarskih kolegija u Hrvatskoj sežu u sredinu XIX. st., kada je 1857. → Mornarička akademija (K. u. k. Marine-Akademie) preseljena iz Trsta u Rijeku. Zgrada za tu visoku vojnopomorsku školu izgrađena je 1857., nastava je nakratko održana akademske godine 1857–58., a nakon premještanja dijelova nastave u blizinu Trsta i na ratne brodove, u Rijeci se nastava ponovno redovito održavala od 1866. do 1914. Akademija je bila namijenjena četverogodišnjem školovanju mornaričkih časnika, sa znatnim dijelom nastave posvećenim tehničkim disciplinama. Tako su, među ostalim, u nastavnom programu iz općih predmeta bili kolegiji više matematike, nacrtne geometrije i crtanja, fizike, kemije, termodinamike, mehanike i hidromehanike te stručni kolegiji gradnje brodova, parnih strojeva, tehnologije lijevanja i brodske opreme. Okupivši eminentne stručnjake iz svih krajeva Monarhije kao nastavnike, Akademija je bila i žarište znanstvenoga rada u svjetskim razmjerima. Profesor na riječkoj Akademiji → Peter Salcher ostvario je snimke probijanja zvučnoga zida metka u letu, što mu je donijelo zasluge za objašnjenje toga fenomena, zajedno s → Ernstom Machom s kojim je obavio pokus.







Osim riječke Akademije, dio znanstveno-tehničkoga sustava ratne mornarice bio je i Mornaričko-tehnički odbor (K. u. k. Marine-technisches Komitee) osnovan u Puli 1866. Odbor je zapošljavao više od 50 inženjera u osam odjela, među kojima je jedan bio i strojarski. U sastavu Odbora bila je i → Mornarička knjižnica (K. u. k. Marine Bibliothek), s bogatim fondom opće, tehničke i vojne literature.

Osnutak studija strojarstva. Prelaskom s manufakturne proizvodnje na industrijsku, strojarska struka, izrasla iz dotadašnjih obrtničkih djelatnosti, počela se temeljiti na znanosti i usustavljenome znanju, kojim su u Europi vladali tehnički visokoobrazovani stručnjaci − inženjeri. Do I. svj. rata iz hrvatskih se krajeva odlazilo na tehničke studije u Graz, Beč, Prag, Budimpeštu, a nakon povratka obrazovani su se stručnjaci većinom zapošljavali u državnim ustanovama. Istodobno su ključna mjesta u slabo razvijenoj industriji zauzimali doseljeni strani stručnjaci. Stoga se u Hrvatskoj javila svijest o potrebi ustroja vlastitih visokih tehničkih učilišta, koju je posebno promicao Klub inžinira i arhitekta. Dugogodišnja nastojanja i rasprave oko osnutka takve institucije urodili su plodom tek 1918., kada je osnovana Tehnička visoka škola u Zagrebu (isprva Kraljevska tehnička visoka škola). Sastavnice te škole bili su i strojarsko-inženjerski, brodograđevno-inženjerski i brodostrojarsko-inženjerski odjel, pa su se od tada u Hrvatskoj počeli školovati inženjeri strojarstva i srodnih struka. Prvi je dekan tih odjela bio → Marije Kiseljak. Školi su dodijeljeni prostori u južnome krilu zgrade tadašnje Obrtne škole na Wilsonovom trgu (današnji Rooseveltov trg 6). Prvu školsku godinu 1919–20. upisalo je budućih 60 strojara, 20 brodara i četiri brodostrojara. Kao prvi inženjeri strojarstva diplomirali su Vinko Zgaga, Pavao i Ivan Rajh 29. II. 1924., a te je akademske godine diplomiralo ukupno šest strojarskih inženjera i jedan brodograđevni. Tehnička visoka škola ubrzo je postala poznata i šire, pa je već akademske godine 1922–23. bilo i 166 studenata iz Rusije. Zbog političkih razloga Škola je 1926. pripojena Sveučilištu u Zagrebu kao → Tehnički fakultet. Do početka II svj. rata na domaćem je tehničkom studiju već diplomiralo 206 strojarskih i 29 brodograđevnih inženjera. Prvu doktorsku disertaciju iz strojarstva obranio je → Ivo Hercigonja 1931., a prvi počasni doktorat dodijeljen je 1921. → Milanu Rojcu, hrvatskom pravniku i političaru koji je bio među najzaslužnijima za osnutak Škole, podupirući još od 1909. ideju o osnivanju hrvatskoga tehničkog visokog učilišta. Organizacija studija i popuna profesorskoga zbora Tehničke visoke škole povjerene su 1919. prvomu tročlanom profesorskom zboru: građevinskom inženjeru → Milanu Čalogoviću, arhitektu → Martinu Pilaru i strojarskom inženjeru → Jaroslavu Havličeku. Do pripojenja Tehničke visoke škole Sveučilištu u Zagrebu nastavnički se zbor popunjavao domaćim stručnjacima, ali i angažiranjem stranaca, posebno emigranata iz Petrograda (Sankt Peterburga) i Kijeva. Pojedine su nastavne cjeline u prvim godinama studija strojarstva i brodogradnje predavali domaći profesori → Željko Marković matematika, Juraj Božičević Nacrtna geometrija, → Milivoj Prejac Mehanika, Miloš Milošević Opće strojarstvo, Josip Turić Hidraulika, Hidraulični strojevi, → Josip Miler Toplinski strojevi, → Leopold Sorta Crtanje broda, Teorija broda, Elementi strojeva i kotlovi, → Đuro Stipetić Osnivanje broda, Mehanička tehnologija i dr. Prvih su godina u nastavi sudjelovali i ruski profesori → Ivan Plotnikov Fizika, → Stjepan Prokofjevič Timošenko Mehanika, → Konstantin Čališev Ispitivanje gradiva, Tehnička mehanika, → Nikola Nikolajevič Savin Mehanička tehnologija, Radionice, → Dimitrij Pavlovič Ruzskij Hidraulički strojevi i → Artemije Šahnazarov Mehanička tehnologija, Radni strojevi.

Na Tehničkome fakultetu su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova osnovani zavodi pojedinih disciplina, koji su dali fizionomiju studijima, ali i pridonijeli oblikovanju struka. Seminar za primijenjenu mehaniku (od 1929. Zavod za primijenjenu mehaniku) osnovan je 1920., a zatim redom Zavod za mehaničku tehnologiju, Zavod za konstrukciju strojevnih dijelova, Zavod za termičku dinamiku i toplinske strojeve, Laboratorij za brodogradnju, Laboratorij za strojarstvo, Zavod za tehniku hlađenja, Zavod za aerodinamiku i zrakoplovstvo te Središnji zavod za ispitivanje materijala i konstrukcija. Tijekom ratne akademske godine 1942–43. osnovan je Zavod za motorizaciju i automobilizam. Već tada su se nazirali gotovo svi dijelovi nastavne i znanstvene djelatnosti današnjega polja strojarstva.

Previranja u II. svj. ratu znatno su smanjila broj profesora na svim studijima Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, pa tako i na studijima strojarstva i brodogradnje. Prve poslijeratne akademske godine 1945–46. na ta je dva studija bilo osam aktivnih profesora, koji su predavali temeljne kolegije za oba studija. U razdoblju nakon rata najviše je kolegija predavao L. Sorta. Osim pet kolegija namijenjenih brodarima, predavao je i opće strojarske Elemente strojeva te Prenosila i dizala, a s J. Havličekom dijelio je kolegij Parni kotlovi. J. Miler predavao je Tehničku termodinamiku te Teoriju i gradnju parnih strojeva, Regulaciju i kondenzaciju, Kompresore i rashladne strojeve, Parne turbine i Eksplozione motore. Nositelj kolegija Mehanička tehnologija i Radni strojevi bio je A. Šahnazarov, a kolegija Konstrukcija strojnih dijelova → Josip Boncelj. Kolegije Nauka o toplini I i II te Termodinamika i termotehnika, predavao je → Fran Bošnjaković, dopisni član JAZU-a te budući rektor Sveučilišta u Zagrebu, a uveo je i kolegije Kompresori, Rashladni strojevi i Teorija parnih strojeva. Prve poslijeratne godine → Dragutin Horvat predavao je Hidrauličke strojeve, Hidroenergetska postrojenja te vodio Konstrukcijske vježbe iz ventilatora i pumpi. Tijekom 1946. postavljen je za profesora → Alfred Heim, koji je do umirovljenja 1970., oblikovao i predavao Elemente strojeva. Pomoć u nastavi dala su akademske godine 1946–47. tri novoprimljena, isprva honorarna nastavnika. Od 1946. Tehničku mehaniku i Nauku o čvrstoći predavao je → Davorin Bazjanac, a kao novi kolegij uveo je Teoriju mehanizama. Iste školske godine → Niko Malešević predavao je i uveo kolegije Mehanička tehnologija, Nauka o metalima, Lijevanje i Mehanizacija ljevaonica, a → Ivan Lončar razvijao je novo područje s kolegijima Tehnologija vode, goriva i maziva i Goriva i maziva te uveo općeobrazovni tehnički kolegij Tehnička kemija. U sljedećem desetljeću studij strojarstva na Tehničkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu razvijao se organizacijski i nastavnički po uzoru na suvremene europske studije. Kadrovski se upotpunjavao, tako da je prigodom razdvajanja Tehničkoga fakulteta 1956. započeo s radom kao samostalni Strojarsko-brodograđevni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Fakultet je bio organiziran u tri odjela: Strojarsko-konstrukcijski odjel s usmjerenjima Procesna tehnika, Motori i vozila te Energetskim, Termotehničkim i Strojarsko-tekstilnim usmjerenjem; Strojarsko-proizvodni odjel s Tehnološkim I, Tehnološkim II i Organizacionim usmjerenjem; Brodograđevni odjel s Brodograđevnim i Brodostrojarskim usmjerenjem. Usmjerenja su poslije prerasla u zavode, a Fakultet je zadržao gotovo istu organizaciju niz godina. Jedno od slabijih usmjerenja bilo je Organizaciono, koje sadržajem studija nije moglo odgovarati brzorastućoj industrijskoj proizvodnji. Te je nedostatke nadomjestila Visoka tehnička škola u Zagrebu, osnovana 1957., koja se nakon deset godina pridružila Strojarsko-brodograđevnom fakultetu, koji je od tada nastavio rad pod nazivom → Fakultet strojarstva i brodogradnje.

Širenje visokoškolske nastave strojarstva. Nakana bivše države da se hrvatskoj strojogradnji i metaloprerađivačkoj industriji dodijeli značajna uloga u gospodarskom razvoju te velika materijalna ulaganja doveli su do snažnog razvoja tih dijelova industrije u drugoj polovici XX. st. Osnivale su se ili razvijale mnoge velike tvornice, npr. → Tvornica parnih kotlova (TPK), → Prvomajska, → Končar, → Jedinstvo i → Tvornica željezničkih vozila Gredelj u Zagrebu, → Đuro Đaković Grupa u Slavonskome Brodu, → Bagat i → SAS u Zadru, → Jugoturbina u Karlovcu i → Dalmastroj u Splitu, te manje tvornice koje su svojim proizvodnim programima nadopunjavale proizvodnju velikih sustava. U skladu s tim povećale su se potrebe za visokoobrazovanim stručnim kadrom diljem Hrvatske, što je potaknulo organiziranje studija strojarstva i u drugim hrvatskim sveučilišnim gradovima.

U Rijeci, središtu najrazvijenijega industrijskog bazena na hrvatskoj obali Jadrana, 1960. osnovan je Strojarski fakultet (od 1969. Strojarsko-brodograđevni fakultet, od 1973. → Tehnički fakultet), za prvoga dekana izabran je → Miroslav Mikuličić, a za njegova zamjenika → Zlatko Winkler. Nastava četverogodišnjega studija je uz pomoć profesora s tadašnjega zagrebačkog Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta započela iste godine. Stručni studij strojarstva počeo se održavati 1965. za pojedine naraštaje studenata i u Labinu i Puli. Nastava poslijediplomskoga znanstvenog studija strojarstva na usmjerenju Teorija konstrukcija započela je 1972., a 1975. na smjerovima Tehnologija obrade skidanjem čestica i Tehnologija obrade materijala pomoću termičkih postupaka.

U Splitu, središtu širega područja Dalmacije, osnovan je 1960. Centar za izvanredni studij u sastavu Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu. Prvi voditelj centra bio je → Romeo Deželić. Od 1965. studij je djelovao u sklopu Strojarsko-tehnološkog odjela pri Elektrotehničkom fakultetu u Splitu. Na Fakultetu su se održavale prve dvije godine studija strojarstva, dok je, zahvaljujući usklađenosti planova, nastavak studija viših godina bio omogućen u Zagrebu. Poslijediplomski studij prvi je put organiziran u suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje iz Zagreba 1970., a iste je godine Fakultet promijenio naziv u → Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

Razvojem metaloprerađivačke industrije Slavonije i Baranje početkom 1960-ih, a osobito otvaranjem tvornice Đuro Đaković prema velikim izvoznim poslovima, porasle su potrebe za istraživačkim kapacitetima i kadrom strojarske struke na tom području. Stoga je u Slavonskome Brodu 1961. osnovan Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (poslije Institut za strojarstvo Đuro Đaković, danas → Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj), u kojem su ujedinjeni razvojni odjeli i laboratoriji te tvornice, dok se potreba za inženjerskim kadrom riješila otvaranjem Centra za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba 1962., na kojem se održavala nastava dvogodišnjega studija. Od 1967. Centar je djelovao u sastavu Fakulteta strojarstva i brodogradnje iz Zagreba. Studij strojarstva u Slavonskome Brodu osamostalio se 1979., te kao → Strojarski fakultet ušao u sastav Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Danas su preddiplomski, diplomski i poslijediplomski sveučilišni studiji strojarstva uključeni u programe Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Tehničkoga fakulteta u Rijeci i Strojarskoga fakulteta u Slavonskome Brodu. Osim navedenoga, sveučilišni preddiplomski studij brodostrojarstva za školovanje uglavnom strojarskoga časničkog kadra održava se na Pomorskom odjelu → Sveučilišta u Dubrovniku na → Pomorskom fakultetu u Splitu i → Pomorskom fakultetu u Rijeci, odnedavna i na Pomorskom odjelu → Sveučilišta u Zadru, dok u Rijeci i Splitu postoje i takvi diplomski studiji.

Stručni preddiplomski i stručni diplomski studiji strojarstva ili njegovih dijelova (konstrukcijsko strojarstvo, mehatronika, proizvodno strojarstvo, održavanje motornih vozila, termotehničko inženjerstvo) mogu se pohađati na Tehničkome fakultetu u Rijeci i Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, te na Sveučilišnom odjelu za stručne studije u Splitu, → Veleučilištu u Karlovcu, → Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, → Visokoj tehničkoj školi Bjelovar, → Veleučilištu Velika Gorica, → Sveučilištu Sjever u Koprivnici, → Veleučilištu u Slavonskome Brodu.

Udruženja

Prva hrvatska udruga tehničkih stručnjaka osnovana je 1878. u Zagrebu pod nazivom Klub inžinira i arhitekta (danas → Hrvatski inženjerski savez). Iako je već na osnivačkoj sjednici zaključeno kako će Klub djelovati u područjima arhitekture, građevinarstva i strojarstva, većinu od prvobitna 83 člana činili su arhitekti i građevinski inženjeri, dok su na popisu članova iz 1903. izrijekom navedena tek tri strojarska inženjera: → Radoslav Eisenhuth, Antun Grahor i Ladislav Smetány. Ipak, broj članova strojarskih inženjera stalno se širio, napose nakon početka priljeva inženjera koji su diplomirali na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, pa su do kraja II. svj. rata neki od predsjednika udruženja bili strojarski inženjeri, npr. Đ. Stipetić (1926–27. i 1936–42) i F. Bošnjaković (1942–45). Jedna od zasluga udruženja je poticaj osnivanju Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., čemu je znatno pridonio inženjer strojarstva J. Havliček.

Početci organiziranoga djelovanja strojarskih inženjera unutar tog udruženja sežu u 1927., kada je osnovan Klub strojara i električara (od 1946. Sekcija elektrostrojara Društva inženjera i tehničara Hrvatske), koji je uoči II. svjetskog rata imao 204 člana. Strojarsko krilo te sekcije osamostalilo se 1953. osnovavši Društvo strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske (od 1962. Savez strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1968. Savez strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, od 1972. Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara Hrvatske, te 1994–2017. → Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez). Savez je 1959–2013. izdavao znanstveni časopis Strojarstvo, a okupljao je neka od temeljnih strukovnih udruženja diplomiranih inženjera tehničkih znanosti u područjima strojarstva i brodogradnje. Takva i interdisciplinarna su udruženja → Hrvatsko društvo za tehniku zavarivanja (1953), → Hrvatsko udruženje za ljevarstvo (osnovano 1954), → Hrvatsko društvo za zaštitu materijala (1954), → Društvo za plastiku i gumu (1970), → Hrvatsko društvo za teoriju strojeva i mehanizama (1979), → Hrvatsko društvo za elemente strojeva i konstruiranje (1980), → Hrvatsko društvo za toplinsku obradu i inženjerstvo površina (1988), → Hrvatska udruga proizvodnog strojarstva (1992), → Hrvatsko društvo za materijale i tribologiju (1998), → Hrvatsko društvo za strojarske tehnologije (2007) i dr.

Od početka XX. st. u Hrvatskoj se vode rasprave o inženjerskim ovlastima i o potrebi osnivanja inženjerske komore za davanje takvih ovlasti. Formalno je prva takva komora osnovana 1924. u Zagrebu (Zagrebačka inženjerska komora), a ovlasti su regulirane Zakonom o ovlašćenim inženjerima iz 1937., u kojem se spominju i »ovlašćeni mašinski inženjeri«. Od 1940. izlazio je list Službeni vjesnik inženjerijskih komora Banovine Hrvatske, prema kojem je početkom te godine u zagrebačkoj inženjerijskoj komori od ukupno 321 člana bilo 49 strojarskih inženjera, a od 64 člana splitske komore bila su tri strojarska inženjera. Od 1945. do 1998. nije bilo inženjerijskih komora. Za ovlaštene inženjere strojarstva danas je nadležna → Hrvatska komora inženjera strojarstva, koja je 2009. izdvojena iz Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu.

Akademije

Od članova → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (prije Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) malobrojni su iz strojarskih struka. Jedan od prvih među njima izabran je za dopisnoga člana 1940. F. Bošnjaković, a izbor mu je ponovljen 1992. u isto članstvo. Glasovit i po svojim otkrićima u strojarstvu, N. Tesla izabran je 1941. za počasnoga člana Akademije. U HAZU-u je 1997. osnovan IX. Razred za tehničke znanosti, koji je 2015. među 21 članom imao tri redovita člana i dva člana suradnika s područja strojarstva. Mnogo veći broj strojarskih inženjera članovi su šest znanstvenih vijeća Akademije koja djeluju uz potporu Razreda za tehničke znanosti, a okupljaju više od 1400 inženjera različitih struka.

Na promicanju tehničkih znanosti i povezivanju znanstvenika tehničkih disciplina od 1993. radi → Akademija tehničkih znanosti Hrvatske. U radnome sastavu Akademije djeluju članovi izabrani na temelju znanstvenog i stručnog rada, ali i doprinosa društvenom i gospodarskom napretku Hrvatske. Akademija je ustrojena od 14 odjela među kojima je i Odjel strojarstva i brodogradnje, koji je 2015. okupljao 19 članova (članovi Akademije, suradnici, međunarodni članovi, emeritusi Akademije), a više strojarskih inženjera bilo je članovima i drugih odjela.

Stručna i znanstvena publicistika

Među prvim tiskanim djelima tehničke i strojarske tematike bila je knjiga Machinae novae F. Vrančića, dok je prvo djelo s tehničkim sadržajem na hrvatskome jeziku bila knjiga → Marka Antuna Horvatovića Lakši način putovanja velikih lađa, i uz vodu i niz vodu, objavljena 1804. Horvatović je u tom djelu razradio koncepciju riječnoga broda s mnogim inovativnim strojarskim detaljima. Razumjevši važnost tehnike u nacionalnoj kulturi, grof Janko Drašković (1770–1856) sustavno je podupirao objavljivanje znanstvenopopularnih i poučnih knjiga, te je kao predsjednik Ilirske čitaonice u Zagrebu (preteča → Matice hrvatske) raspisao 1839. natječaj za pisanje i izdavanje knjiga »gospodarskog« sadržaja. Tu je zamisao slijedio → Ivan Šah, koji je objavio više radova popularnoga karaktera, a u Matici hrvatskoj pokrenuo je znanstveno-tehničku popularnu ediciju Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti, kojega je bio autor prve knjige iz 1882. U prvoj se knjizi od strojarskih tema u zasebnim esejima obrađuju satovi, parni strojevi, lokomobili i željeznica.









Stručne knjige

Najstarija stručna knjiga pisana hrvatskim jezikom iz područja strojarstva je Strojoslovje za više realke (1864) J. Arnsteina, u prijevodu Ivana Čačića. Prve takve knjige domaćeg autora su Parni stroj i Parni kotao nadinžinira kraljevskih ugarskih državnih željeznica Dragutina Konića, tiskane 1898. u Zagrebu. Obje knjige bile su namijenjene »za pripravu makiniste k propisanom ispitu«. Jačanjem industrijalizacije i povećanjem potreba za stručnim kadrom, sredinom XX. st. izdan je veći broj strojarskih priručnika namijenjenih naobrazbi stručnoga kadra u školama i na tečajevima, te kao pomoć u proizvodnji. Među njima su Stručni priručnik – elementi strojeva (1939) Franje Bognara, Mehanička tehnologija materijala za gradnju strojeva, 1–3 (1942–65) i Mala mehanička tehnologija (1949–65) → Ota Horvata, Opće strojarstvo (1947) i Enciklopedija strojarstva za industrijske škole (1957) Milivoja Baldaufa, Elementi strojeva Rudolfa Levaka (1951), Antuna Mirkovića (1955) i Ede Hercigonje (1965), Enciklopedija strojarstva (1961) i drugi priručnici Frane Bračanina, te vrlo popularan Strojarski priručnik Bojana Krauta u hrvatskim izdanjima od 1956.

Znanstvene knjige i visokoškolski udžbenici

Značajnije znanstvene knjige i udžbenici hrvatskih autora objavljivali su se tek nakon osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu; u razdoblju do II. svjetskog rata skripta su većinom šapirografirana. Među mnogobrojnim do danas tiskanim visokoškolskim udžbenicima ističe se djelo F. Bošnjakovića Technische Thermodinamik (1935), koje je doživjelo sedam proširenih izdanja na njemačkom i pet na hrvatskom jeziku (Nauka o toplini). Prevedeni na ruski i engleski, to su klasični udžbenici iz termodinamike na većini svjetskih sveučilišta još i danas.







Strukovna leksikografska djela

Iskorak u razvoju hrvatske tehničke terminologije, tako i strojarske, označilo je objavljivanje Hrvatsko-njemačko-talijanskog rječnika znanstvenog nazivlja → Bogoslava Šuleka 1874. Prvi strukovni Rječnik njemačko-hrvatskog tehnologičkog nazivlja izradili su 1881. članovi Kluba inžinira i arhitekta → Stevan Bukl i Josip Altman. Sustavan rad na tehničkom nazivlju u toj se udruzi nastavio, te je 1920–21. objavljeno 19 svezaka Jugoslavenske tehničke terminologije. Od tehničkih rječnika ističe se kapitalno djelo Njemačko-hrvatskosrpski i hrvatskosrpsko-njemački tehnički rječnik → Vlatka Dabca iz 1969., u kojem se znatan dio građe odnosi na strojarstvo i brodogradnju. U novije doba, za velik opus hrvatsko-engleskih i englesko-hrvatskih strukovnih rječnika iz područja strojarstva zaslužna je → Ljerka Bartolić.









Kapitalno djelo → Tehnička enciklopedija LZ-a, u 13 svezaka objavljivana 1963–97., pridonijela je usustavljenju tehničke terminologije te je prvi put donijela sveobuhvatan pregled mnogih tema. Strojarstvo, jedna od deset vodećih struka, zauzima znatan dio Enciklopedije, a urednici strojarstva bili su Bojan Kraut (1−5. sv.), Franjo Hranuelli (6. sv.), Luciano Karbić (7. sv.), te → Zoran Bonačić-Mandinić (8−13. sv.).

Stručni i znanstveni časopisi

Na poticaj zagrebačkoga biskupa i banskog namjesnika Jurja Haulika osnovano je Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, koje je od 1842. izdavalo → Gospodarski list, treći časopis u Europi namijenjen poljodjelcima, koji je donosio i priloge iz poljoprivredne mehanizacije i tehnike općenito. Od 1880. izlazio je časopis → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, koji je pod različitim nazivima, do gašenja 1944. donosio vijesti iz rada udruge, ali i stručne članke, među ostalim i strojarske tematike. Časopis posvećen strojarstvu osnovan je 1959. pod nazivom → Strojarstvo. Osnivač i prvi izdavač tog časopisa namijenjenoga teoriji i praksi u strojarstvu bio je Savez društava strojarskih i brodograđevnih inženjera i tehničara. Danas izlazi šest puta na godinu kao dvobroj, tiska se na engleskom jeziku uz sažetak na hrvatskome. Za pojedine ogranke unutar polja strojarstva pokrenuti su specijalizirani časopisi, npr. → Ljevarstvo (izlazio 1954–2013) i → Zavarivanje (izlazi od 1958). Pojedini strojarski fakulteti u Hrvatskoj izdaju svoje časopise. Među njima je najstariji časopis Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, koji je izlazio pod različitim imenima od 1970., a od 2005. naziv mu je → Transactions of FAMENA. HAZU izdaje časopis RAD sa znanstvenim prilozima iz različitih područja svojega djelokruga. Pojedini svesci toga časopisa u cijelosti posvećeni tehničkim znanostima, s povremenim prilozima i iz strojarstva, izlaze od 1982. pod uredništvom Razreda za matematičke, fizičke i tehničke znanosti, a od 1999. Razreda za tehničke znanosti.

Pomorstvo, multidisciplinarni znanstveni časopis koji objavljuje teme vezane uz pomorstvo koji 1999–2005. izlazi jednom, a od 2006. dva puta na godinu. Od 2000. časopis nosi podnaslov na engleskom jeziku Journal of Maritime Studies, a od 2010. nosi usporedni podnaslov na hrvatskom i engleskom jeziku Multidisciplinarni znanstveni časopis – Multidisciplinary Scientific Journal of Maritime Research. Izdavanje časopisa pokrenuo je Odjel za pomorstvo na Visokoj pomorskoj školi u Rijeci. (→ Pomorski fakultet u rijeci)







Časopis se smatra sljednikom Zbornika radova, prvi put objavljenoga 1964. Prvi urednik časopisa bio je Mijo Biličić. Uz urednički odbor koji danas čine profesori Pomorskoga fakulteta u Rijeci, časopis ima i Međunarodni znanstveni savjetodavni odbor. Objavljuje znanstvene i stručne radove vezane uz različite aspekte pomorstva (brodogradnja, biotehnologija, elektrotehnika i računarstvo, ekonomija, ekologija, navigacija, pravo, povijest, strojarstvo, tehnika, tehnologija te tehnologija prometa i transporta). Članci su se u početku objavljivali na hrvatskom i engleskom jeziku (s dvojezičnim sažetcima), no svi članci objavljeni nakon 1. broja u 2013. na engleskom su jeziku. Časopis je indeksiran u više od 25 međunarodnih baza podataka, a od 2006. dostupan je i na portalu znanstvenih časopisa RH. Od 2004. glavni je urednik → Serđo Kos.

Pomorski zbornik, znanstveni časopis koji obrađuje teme vezane uz pomorstvo i promet, a koji od 1963. izlazi različitim ritmom, uglavnom jednom godišnje. Od osnutka nekoliko je puta mijenjao naziv: Pomorski zbornik Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije (1963–75), Pomorski zbornik Saveza društava za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije (1976–78), a današnji naziv nosi od 1979. Od 1993. izdaje ga Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Republike Hrvatske, a od 2015. izdaju ga Udruga za proučavanje i razvoj pomorstva i Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Časopis je do 1970. izlazio u Zadru, a od 1971. izlazi u Rijeci.

Pokretači i prvi urednici časopisa bili su Grga Novak i Vjekoslav Maštrović. Časopis objavljuje znanstvene i stručne radove te druge radove vezane uz najrazličitije aspekte pomorstva (povijest, nautiku, ekonomiku, brodogradnju, pravo, stručno nazivlje, umjetnost, književnost, geografiju, kartografiju, zaštitu okoliša, mora i priobalja, školovanje i zapošljavanje pomoraca i dr.). Uredništvo časopisa čine pomorski i pravni stručnjaci iz hrvatske i međunarodne znanstvene zajednice. Indeksiran je u više od deset međunarodnih baza podataka, a od 2010. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH.

Polimeri, znanstveno-stručni časopis iz područja polimerstva, a izlazio je 1980–2015. Pri osnutku imao je podnaslov Glasilo Društva plastičara i gumaraca Zagreb. Godine 1981. podnaslov mu je promijenjen u Jugoslavenski časopis za plastiku i gumu, od 1990. podnaslov glasi Mjesečnik za proizvodnju, preradu i primjenu polimernih materijala, od 1992. Dvomjesečnik za proizvodnju, preradu i primjenu polimernih materijala: časopis za plastiku i gumu, a od 1997. do 2015. Časopis za plastiku i gumu. Izdavanje časopisa započelo je Društvo plastičara i gumaraca, preteča današnjega → Društva za plastiku i gumu u Zagrebu.

U početku su izlazila četiri broja časopisa na godinu (1980–82), zatim jedan broj na mjesec (1983–91), dva broja na mjesec (1992–2002) i ponovno četiri broja na godinu (od 2003). Prvi urednik bio je Krešimir Adamić.

Časopis je pokrivao široko područje znanosti koje se bave polimerima te srodnim tehničkim disciplinama, poljoprivredom, zaštitom okoliša i drugim djelatnostima u vezi s polimernim sirovinama, materijalima i izradcima. Osim kategoriziranih radova, donosio je i razne stručne informacije, preglede te bibliografske, leksikografske i povijesne radove, vezane uz polimerstvo i srodna područja. Časopis je indeksiran u 15 međunarodnih baza podataka (od kojih su neke usko specijalizirane za to područje), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH.

Društvo za plastiku i gumu (DPG), udruga koja je okupljala stručnjake iz područja proizvodnje, primjene, preradbe, uporabe i oporabe polimera, osnovana 1997. u Zagrebu. Sljednik je Stručne komisije inženjera i tehničara plastičara (osnovane 1966) i Društva plastičara Hrvatske (osnovanoga 1970). Prestala je s radom 2016.

Temeljne aktivnosti DPG-a bile su suradnja s trgovačkim društvima s ciljem unaprjeđenja korištenja plastike i gume, organiziranje znanstvenih skupova, stručnih savjetovanja i predavanja, stručna izdavačka djelatnost te razmjena iskustva i suradnja s domaćim i međunarodnim organizacijama u provedbi zajedničkih projekata. Godine 1975. Društvo je osnovalo Komisiju za zaštitu čovjeka i prirode od utjecaja polimernih materijala. Od 1980. do 2015. izdavalo je časopis za plastiku i gumu → Polimeri. Uz časopis, bogata izdavačka djelatnost Društva sastojala se od nekoliko temeljnih nizova: Zbornici sa skupova, Istaknuti profesori, Život i djelo te Biblioteka Polimerstvo. U nakladi Društva ukupno je izdano više od 20 knjiga.







Engineering Review, međunarodni znanstveni časopis koji obrađuje teme iz područja strojarstva, brodogradnje, temeljnih tehničkih znanosti, elektrotehnike, računarstva i građevinarstva, a koji izlazi od 1970. pod nazivom Zbornik radova. Od 1988. nosio je naziv Zbornik Tehničkog fakulteta Rijeka, a današnji naziv nosi od 1995. Časopis je od 1995. do 2008. imao podnaslov Znanstveni časopis za nove tehnologije u strojarstvu, brodogradnji i elektrotehnici, od 2008. do 2010. nosio je podnaslov Znanstveni časopis za nove tehnologije u strojarstvu, brodogradnji, elektrotehnici i drugim temeljnim tehničkim znanostima, a današnji podnaslov mu je Međunarodni časopis namijenjen publiciranju originalnih istraživanja s aspekata analize konstrukcija, materijala i novih tehnologija, u području strojarstva, brodogradnje, temeljnih tehničkih znanosti, elektrotehnike, računarstva i građevinarstva. Prvi izdavač bio je → Tehnički fakultet u Rijeci, a od 2012. izdavanju se priključio i → Građevinski fakultet u Rijeci.

Radovi su se u početku objavljivali na hrvatskom i engleskom jeziku, a otkad se kao izdavač priključio Građevinski fakultet, objavljuju se samo na engleskome. Cilj časopisa je objavljivati originalna istraživanja s aspekta analize konstrukcija, materijala i novih tehnologija u navedenim područjima. Časopis je indeksiran u više od 15 međunarodnih baza podataka, a od 2008. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH. Engineering Review nije izlazio 1997., 1999., 2003. i 2004.

Bjelovučić, Ivan (Juan Bielovucic, Jean Bielovucic Cavalier) (Lima, 30. VII. 1889 – Pariz, 14. I. 1949), jedan od prvih svjetskih zrakoplovaca, utemeljitelj peruanskoga zrakoplovstva.

Potomak je stare kapetanske i brodovlasničke obitelji → Bjelovučić iz Janjine na Pelješcu. Nakon smrti oca Mihe rođenoga u Mokošici (1885. otišao je u Peru), s majkom Francuskinjom se iz Perua doselio u Pariz 1894., gdje je završio studije filozofije i književnosti. Godine 1908. upisao je pilotsku školu braće Voisin. Letačku dozvolu francuskoga aerokluba s rednim brojem 87 dobio je 1910., kada je već nastupao na mnogobrojnim natjecanjima i postavljao rekorde, pobjeđujući tada najveća imena svjetskoga zrakoplovstva. Postavio je svjetski rekord u etapnome letenju između Pariza i Bordeauxa (6 h i 15 min), pobijedio na Međunarodnome zrakoplovnom natjecanju u Milanu te bio prvi zrakoplovac koji je 1910. poletio s pariške zračne luke Le Bourget prigodom I. međunarodnoga zrakoplovnoga skupa, danas stožerne zrakoplovne priredbe u svijetu. Na poziv peruanske Lige za zrakoplovstvo, ostvario je 1911. prvi let u povijesti Perua, te u Limi postao direktorom i instruktorom prve zrakoplovne škole južnoameričkoga kontinenta. U Pariz se vratio s činom pukovnika peruanskoga zrakoplovstva i preuzeo dužnost vojnoga izaslanika. Nastavio je s natjecanjima širom Francuske i Europe, te je 1912. proglašen najboljim francuskim zrakoplovcem, što je značilo i svjetskim, budući da su Francuzi držali većinu svjetskih zrakoplovnih rekorda. Postao je prvi pilot koji je preletio Alpe, kada je 1913. jednokrilcem tipa Henriot snage motora od 80 KS (59,7 kW) iz švicarskoga sela Brieberga sletio u talijansku Domodossolu. Letio je 1 h i 29 min, prosječnom brzinom od 130 km/h, na visini od 3200 m i temperaturi od −25°C, oborivši dotadašnji visinski rekord letenja.

Početkom I. svj. rata pristupio je francuskomu ratnom zrakoplovstvu te izveo mnogobrojne izviđačke letove nad Belgijom. Letenjem se bavio do 1920. Po povratku u rodni Peru postao je zapovjednikom peruanskih zračnih snaga. Za II. svj. rata sudjelovao je u francuskome pokretu otpora. Odlikovan je nizom francuskih, belgijskih i peruanskih vojnih odličja, među kojima francuskim Odličjem za hrabrost (Orden legije časti) i Ratnim križem s palmom.

Vekarić, Stjepan (Trogir, 9. IV. 1917 – Montagnola, Švicarska, 1. II. 1991), pomorski kapetan, povjesničar pomorstva, publicist i leksikograf.

U Dubrovniku je završio Pomorsko-trgovačku akademiju 1935. te Pomorsku vojnu akademiju 1938. Dodijeljen mu je čin poručnika korvete te je kao časnik plovio u službi Kraljevske jugoslavenske ratne mornarice. Priključio se Mornarici NOVJ (nakon rata JRM), gdje je do 1946. bio časnik. Nakon demobilizacije bio je glavni urednik publikacija Jugoslavenskoga mornara (1946–51) i Mornaričkoga glasnika (1951–60) u Splitu, te stručni redaktor za vojnopomorsku povijest i zemljopis Vojne enciklopedije Vojnoizdavačkoga zavoda u Beogradu (1961–64). Od 1964. bio je zaposlen u Brodarskom institutu u Zagrebu. Umirovljen je 1968.

Pripada krugu istaknutih hrvatskih pomorskih časnika koji su se bavili znanstvenim istraživanjem prošlosti i nasljeđa svoje struke. Posebno se bavio poviješću brodarstva pelješkoga kraja. Pomoćnik glavnoga urednika Pomorske enciklopedije LZ-a bio je 1978–89. Suautor je stručnih rječnika, te autor udžbenika Pomoćni brodovi (1952) i Jedrenjaci i brodovi naših brodogradilišta (1953), koji su pridonijeli stručnoj izobrazbi pomorskih kadrova. Najpoznatija su njegova znanstveno-popularna povijesna djela Agonija na dnu mora (1958), Pelješki jedrenjaci (1960), SOS na Jadranu (1964), Tri stoljeća pelješkog brodarstva (1987), Naši jedrenjaci (1997). Bio je i urednik časopisa i zbornika: Dubrovačko pomorstvo, Pomorski zbornik, Pelješki zbornik, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku. Smatra ga se jednim od vodećih povjesničara hrvatskoga pomorstva.

Bonefačić, Branko (Zagreb, 30. X. 1923 – Rijeka, 23. III. 1995), strojarski inženjer, stručnjak za ekonomiku brodarstva.

Godine 1950. završio je studij na Strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1973. na Ekonomskome fakultetu u Rijeci disertacijom Analiza troškova brodskih pogona i mogućnosti njihove minimizacije. Radio je u poduzeću Rikard Benčić u Rijeci (1950–60). Bio je nastavnik Više pomorske škole u Rijeci (1960–78) te njezin direktor (1968–72). Izvanredni profesor na međufakultetskom studiju za pomorski saobraćaj na riječkom Ekonomskome fakultetu postao je 1974., a osnutkom Fakulteta za pomorstvo i saobraćaj postaje izvanredni od 1978., te redoviti profesor od 1980; umirovljen je 1994. Predavao je kolegije Tehnika i ekonomika iskorištavanja broda, Organizacija održavanja te Eksploatacija brodskih pomoćnih strojeva. Zaslužan je za prerastanje Više pomorske škole u Fakultet za pomorstvo i saobraćaj, kojemu je bio dekan (1978–80, 1982–84, 1990–92).

Objavljivao je znanstvene i stručne članke iz područja tehnologije prometa i ekonomike brodarstva. Autor je knjiga Osnovi organizacije i ekonomike za brodske pogonske inženjere (1968), Faktogrami profila pomoračkih zanimanja (1975), Univerzalni model održavanja motornog broda uz pomoć elektroničkog računala (1985) i dr. Koordinator i suautor je univerzalnog modela preventivno-planskog i korektivnog održavanja broda uz pomoć elektroničkih računala (1987) i projekta automatskog upravljanja brodskim pogonskim strojem, koji omogućuje plovidbu broda pri najpovoljnijoj stopi rentabilnosti (1988).

Bendelja, Božo (Senj, 17. XI. 1913 – Sarajevo, 13. X. 1981), strojarski inženjer.

Gimnaziju je završio u Senju, a diplomirao je 1938. na Tehničkome fakultetu u Beogradu. Bio je inženjer u Vazduhoplovnoj bazi Rajlovac kraj Sarajeva (1939–41), glavni inženjer za plan u Glavnoj željezničkoj radioni u Sarajevu (1941–49), glavni tehnolog u poduzećima Krušik u Valjevu (1949–54) i Marko Orešković u Ličkom Osiku (1954–55), tehnički direktor Tvornice mašina i livnice Jelšingrad u Banjoj Luci (1956–57) te generalni direktor Fabrike vagona u Kraljevu (1957–60). Na sarajevskom Mašinskom fakultetu od 1963. bio je redoviti profesor te dekan (1965–69. i 1977–79). Bio je i prorektor Univerziteta u Sarajevu (1969–72).

Bavio se metaloprerađivačkom tehnologijom te pridonio njezinoj afirmaciji kao znanstvene discipline. Autor je i recenzent više udžbenika te znanstvenih i stručnih publikacija namijenjenih inženjerima, studentima i učenicima. Surađivao je s industrijskim pogonima te bio konzultant više projekata tvornica. Autor je Projekta specijalne vagonske dizalice (1947) te Projekta instalacije za rastapanje silumina (1951).

Bazjanac, Davorin (Beravci kraj Slavonskoga Broda, 22. IX. 1902 – Zagreb, 21. IX. 1988), strojarski inženjer, doajen visokoškolske nastave tehničke mehanike, popularizator astronautike i zrakoplovstva.

Gimnaziju je završio u Mariboru, Vojnu akademiju u Beogradu 1923., vojnu artiljerijsku školu politehničkoga tipa Ecol d’Application d’Artillerie u Fontainebleau 1927., te studij strojarstva na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1935., gdje je doktorirao 1943. disertacijom Untersuchungen mit Hilfe der elektrischen Analogie über den Einfluss der Luftstrahlbegrenzung in Windkanälen auf Tragflügelmessungen (mentor J. Ackeret). Do 1941. radio je u domaćoj vojnoj industriji u Kragujevcu, zatim je bio na specijalizaciji u Francuskoj, Engleskoj i Čehoslovačkoj. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) bio je stalni nastavnik za kolegije iz područja tehničke mehanike od 1945., redoviti profesor i predstojnik Katedre za mehaniku i nauku o čvrstoći od 1954., te predavač i voditelj poslijediplomske nastave iz teorije konstrukcija od 1969; umirovljen je 1973. Bio je dekan Tehničkoga fakulteta (1948–49). te dekan Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu (1958–60). Na njegov je poticaj na tom fakultetu razvijena primjena fotoelasticimetrije u strojogradnji i brodogradnji. U Zagrebu je predavao i na Elektrotehničkom fakultetu (1957–69), na Visokoj tehničkoj školi za pogonske inženjere (1957–67) i dr.

Znanstveno se bavio problemima vibracija brodskih pogonskih strojeva, proučavanjem metoda eksperimentalne analize deformacija i naprezanja, posebice primjenom fotoelasticimetrije u strojarstvu i brodogradnji. Smatra se začetnikom škole hrvatskih fotoelastičara. Objavio je više od 80 znanstvenih i stručnih radova, te razvio značajnu znanstveno-popularnu djelatnost u području zrakoplovstva, astronautike, zrakoplovne i raketne tehnike. Istaknuo se nastupima u medijima tijekom programa Apollo, čovjekova slijetanja na Mjesec. Napisao je šestora skripta iz različitih područja tehničke mehanike u nekoliko izdanja (1951–72), te niz zbirki zadataka. Kao udžbenici Sveučilišta u Zagrebu tiskana su mu djela Osnovi teorije mehanizama (1954), Tehnička mehanika I. Statika (1959), Nauka o čvrstoći (1968), Tehnička mehanika II. Kinematika (1969), Tehnička mehanika III. Dinamika (1974). Autor je i znanstvenopopularnih knjiga Svemirski letovi (1970) i Suvremena astronautička istraživanja svemira (1979). Bio je član znanstvenoga savjeta Međunarodnoga centra za mehaničke znanosti (Centro internazionale di scienze meccaniche, CISM) u Udinama, dopisni član Međunarodne astronautičke akademije (International Academy of Astronautics) iz Pariza i član Britanskoga interplanetarnog društva (British Interplanetary Society) iz Londona. Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« 1969., Nagradu za životno djelo 1975. te Nagradu »Fran Tućan« 1987. Njegovim su imenom nazvane ulice u Zagrebu, Slavonskome Brodu i Zadru.







Batthyány, Teodor (Rechnitz ili Rohunac, Austrija, 15. X. 1729 – Beč, 18. VI. 1812), veleposjednik, manufakturist i trgovac.

Bio je namjesnik banske časti u Hrvatskoj i savjetnik Ugarske kancelarije u Beču 1759. Kupio je 1766. od Franje Perlasza vlastelinstva Ozalj, Brod na Kupi i Grobnik te imanje Slapno, koja su ostala u obitelji Batthyány do 1872. Godine 1770. pomogao je izgradnju željezare u Brodu na Kupi, gdje je podignuo i brodogradilište riječnih brodova te sudjelovao u izradbi planova za osposobljavanje Kupe kao plovnoga puta. Uredio i željezare u Crnom Lugu i Homeru, a željeznu rudu za te željezare dobivao je iz Crnoga Luga, Delnica, Lokava i Mrzle Vodice. U Ozlju je posjedovao ciglanu i oranžeriju te manufakturu platna (radila 1768−74), proizvodi koje su se prodavali uglavnom na obiteljskim posjedima u Ugarskoj, a 1770−71. osnovao je manufakturu tzv. leonskih proizvoda (tanke bakrene, posrebrene ili pozlaćene niti koje su se provlačile kroz tkaninu kao ukras), koja je radila do 1774. U ozaljskom je starome gradu 1770. opekama iz vlastite ciglane dozidao drugi kat sjevernoga krila i sagradio novi barokni trakt. Godine 1776. uprava grada Rijeke proglasila ga je zaštitnikom grada.