Kordić, Zdenko (Tihaljina, BiH, 26. V. 1949 – Split, 9. I. 2004), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje.
Završio je 1972. Strojarski fakultet u Mostaru, magistrirao 1978. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te doktorirao 1984. disertacijom Optimizacija statičke opteretivosti i dinamičke izdržljivosti tačkasto zavarenih spojeva iznalaženjem optimalnog odnosa između parametara zavarivanja na Strojarskome fakultetu u Mostaru. Radio je na Strojarskome fakultetu od 1973., od 1990. kao redoviti profesor. Bio je prodekan od 1985. te dekan Fakulteta (1987–89), a kao rektor Sveučilišta u Mostaru (1992–99) među najzaslužnijima je za opstanak Sveučilišta i uspostavu visokoškolske nastave na hrvatskome jeziku, jedine izvan RH. Od 1999. radio je na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu u zvanju redovitoga profesora, a na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu osnovao je i predavao kolegij Helikopteri na studiju zrakoplovstva. Autor je knjiga Elektrootporno zavarivanje (1987), Točkovno uporovno varjenje (s V. Kraljem, 1991) i Sučeljno elektrootporno zavarivanje (1997). Bio je član Znanstvenoga savjeta za promet HAZU-a te izvanredni član HATZ-a (od 1993).
Kopinič, Josip(Kopinić, Jože) (Radoviči pokraj Metlike, Slovenija, 18. II. 1911 ‒ Pula, 24. V. 1997), časnik i gospodarstvenik.
Završio je 1931. Mašinsku podoficirsku školu Kraljevske mornarice u Kumboru te bio mornar na jugoslavenskoj podmornici Nebojša. Te godine pristupio je Komunističkoj partiji Jugoslavije te je 1934. poslan u Moskvu na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada i Međunarodnu lenjinsku školu. Odlukom Kominterne upućen je 1936. u Španjolsku, gdje je na strani Republike vodio brodogradilište u Cartageni, bio pomoćnik načelnika stožera pukovnije, prvi časnik na podmornici (kapetan fregate), a 1938. bio je zamjenik španjolskoga republikanskoga vojnog atašea u Parizu. Tijekom II. svj. rata nastanio se u Zagrebu, gdje se bavio obavještajnim radom (1940−44).
Nakon rata bio je jugoslavenski trgovački ataše u Turskoj (1947−48), pomoćnik ministra prometa u Vladi FNRJ 1950. te dugogodišnji direktor pulskoga brodogradilišta → Uljanik (1951−64), gdje je ubrzao razvoj i modernizaciju proizvodnje u vrlo teškim uvjetima. Uveo je tehnološke novine u gradnju većih brodova potpuno zavarene konstrukcije, unatoč velikim otporima uspio je osnovati Uljanikovu tvornicu brodskih sporohodnih dizelskih motora i tvornicu brodske elektroopreme te ugovoriti gradnju 40 trampera za SSSR. Bio je direktor ljubljanskoga poduzeća Litostroj od 1965. do umirovljenja 1972.
Kopajtić, Sigismund(Copaitich, Kopaitich; Sigismondo, Žiga) (Bakar, 6. IV. 1853 – Rim, 25. IV. 1925), gospodarstvenik, brodar i pomorski kapetan.
Završio je 1873. Nautičku školu u Rijeci. Od 1874. bio je kapetan bakarskih barkova Celestina i Trojednica, suvlasnik barkova Olinka, Sveti Križ i Regolo te se bavio trgovinom i brodarskim poduzetništvom. Godine 1884. s Matom Švrljugom osnovao je jedno od prvih riječkih parobrodarskih društava M. Švrljuga & Co., koje je njegovim zauzimanjem 1891. preraslo u Ugarsko-hrvatsko dioničko pomorsko parobrodarsko društvo za obalnu plovidbu (→ Ungaro-Croata) te bio njegov predsjednik od 1899. Bio je suvlasnik i upravitelj prvih riječkih parobroda slobodne plovidbe 1895., a 1897. i osnivač Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva za slobodnu plovidbu (Ungaro-Croata Libera). Bio je savjetnik za pomorstvo pri ugarskome Ministarstvu prometa, prisjednik Pomorske oblasti u Rijeci, član trgovačkih komora u Rijeci i Zagrebu te predsjednik Banke i štedionice za Primorje i Riječke banke (Banca Fiumana). Nakon I. svj. rata proveo je udruživanje svih društava obalne plovidbe te 1922. postao predsjednikom novoosnovane Jadranske plovidbe (→ Jadrolinija). Za razvoj hrvatskoga parobrodarstva duge plovidbe presudna je bila njegova povezanost s industrijsko-trgovačkim kapitalom, napose u Karlovcu i Zagrebu te onim hrvatski orijentiranim u Rijeci i Hrvatskom primorju. Osobitu je ulogu imala njegova bliskost s pravaškim krugovima te utjecaj u Budimpešti kojim je ograničio prodiranje mađarskoga kapitala u riječka parobrodarska društva. Bio je jedan od najuspješnijih riječkih poduzetnika te je zaslužan za organizaciju i unapređenje bankarstva u Rijeci i Hrvatskom primorju.
Kojić, Branko (Prnjavor, BiH, 23. IX. 1902 – Zagreb, 16. X. 1992), ekonomist i povjesničar pomorstva, prevoditelj.
Završio je pravni studij s doktoratom 1927. u Zagrebu. Radio je kao novinar u Jutarnjem listu,Večeri i Obzoru (1921–41) te bio urednik u agenciji Tanjug (1944–51), za koju je bio posebni dopisnik s osnivačke skupine UN-a u San Franciscu 1945. U Jadranskom institutu JAZU-a (danas Jadranski zavod HAZU) u Zagrebu radio je od 1950., gdje je od 1964. bio znanstveni savjetnik, a od 1958. do umirovljenja 1973. upravitelj. Specijalizirao se za povijest i gospodarstvo pomorstva, značenje Jadranskog mora kao svjetskoga plovnog puta, problematiku jadranskih luka i kontejnerskog prijevoza tereta (ro-ro brodovi). Bio je urednik Međunarodnoga političkog leksikona (1960), urednik struke ekonomika u drugome izdanju Pomorske enciklopedije te suradnik Pomorskoga leksikona LZ-a. S engleskog i njemačkog jezika prevodio je romane te publicistička i putopisna djela. Autor je knjiga Slobodne carinske zone u lukama i pristaništima (1961), Propast brodarstva na jedra u istočnom Jadranu (1968), te Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva (s R. Barbalićem, 1975). Aktivno se bavio atletikom, 1922. i 1923. bio je prvak Jugoslavije u trčanju na 400 m.
Diplomirao je 1940. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je nakon studija radio kao asistent (1940–47). Bio je tehnički direktor brodogradilišta → 3. maj u Rijeci (1947–50) i Vicko Krstulović (→ Brodosplit) u Splitu (1950–65). Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu bio je redoviti profesor (1965–71) te predavao kolegij Nauka o čvrstoći. Bio je generalni direktor brodogradilišta Cantieri Alto Adriatico u talijanskoj Muggi od 1971. do umirovljenja 1975., nakon toga je do 1978. bio savjetnik splitske Jugobanke za područje brodogradnje. Od 1950. do 1971. izradio je pet generalnih projekata modernizacije brodogradnje (Rijeka, Split, Vela Luka, Trogir i Muggia–Trst), a 1983. studiju za razvoj brodograđevne industrije u azijskim zemljama, koju je naručio UN. Prijavio je 1981. patent Konvertibilni brod, novi tip obalnoga putničkoga broda (Patentni glasnik, 1984). Sudjelovao je u državnim gospodarskim izaslanstvima i surađivao s institucijama. Suprevoditelj je knjige Alexandra Karija Projektiranje i troškovi gradnje trgovačkih brodova (1954).
Knežević, Marin (Anaconda, SAD, 2. IX. 1901 – Dubrovnik, 15. IX. 1982), pomorski pedagog i pisac.
Rođen u obitelji privremenih iseljenika iz Obuljena u Rijeci dubrovačkoj. Završio je 1919. nautičku školu u Dubrovniku, te nakon službe na trgovačkim brodovima položio ispite za poručnika trgovačke mornarice 1922. i kapetana duge plovidbe 1926. Započeo je studij matematike i astronomije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a diplomirao 1935. nebesku mehaniku u Beogradu. Bio je profesor matematike, astronomije i nautike u pomorskim srednjim školama u Dubrovniku (1927–32., 1946–47., 1956–59., ravnatelj 1946–47), Bakru (1935–39., 1948–55) i Malome Lošinju (ravnatelj 1947). Kad je otvorena dubrovačka Viša pomorska škola 1959., postao je njezin prvi direktor i tu dužnost obnašao je do umirovljenja 1966. te ostao honorarni profesor do 1972. Za II. svj. rata pristupio je partizanima 1943. te na Visu sudjelovao u izobrazbi mornaričkih časnika, najposlije u činu kapetana bojnoga broda. Pisao je o stručnim temama vezanima uz nautiku (katodni kompas, sustav Decca Navigator, plimni val) i o nekim astronomskim opažanjima koja je, mjesto u sklopu relativističke, pokušao protumačiti u sklopu klasične mehanike, napose u knjigama O zvrku i prostoru i o mehaničkom problemu kozmičke navigacije (1967) i Sunce u Mliječnom putu (1975). Objavio je udžbenik Terestrička navigacija (1964) te značajnija djela Priručnik za obalnu navigaciju (1944) i Opća, sferna i nautička astronomija (1963).
Posjedovao je škver u Martinšćici kraj Sušaka, na mjestu kojega je 1850. izgradio moderno brodogradilište. Gradio je brodove za Riječane, Bakrane, Lošinjane, Dubrovčane i Tršćane. Bili su to brigantini, brikovi, brik-škune, barkovi, nave, kliper-golete, pulake i trabakuli. Ukupno je izgradio 43 broda ukupne nosivosti 13 686 t i popravio 12 brodova nosivosti 4448 t (1850–73). Godine 1854. izgradio je kliper-goletu Istok, jednu od prvih te vrste u nas. Najveći je brod izgrađen u njegovu brodogradilištu brik Fanny, mase 508 t, porinut 1866.
Jaeger, Helmut (Vinkovci, 31. III. 1925 – Zagreb, 15. IX. 2004), strojarski inženjer, stručnjak za organizaciju rada.
Diplomirao je 1951. pri Vazduhoplovnom odseku Mašinskoga fakulteta u Beogradu, gdje je 1970. doktorirao disertacijom Metoda optimizacije rasporeda radnih mjesta pri projektiranju proizvodnje. Nakon studija radio je u poduzeću Prva petoletka u Trsteniku u Srbiji do 1960., u Fabrici motora 21. maj do 1964. te u Upravi za razvoj i proizvodnju naoružanja Jugoslavenske narodne armije do 1965. u Beogradu. Te je godine u Zagrebu na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu izabran za izvanrednoga te od 1976. za redovitoga profesora iz kolegija Projektiranje proizvodnih procesa i Organizacija proizvodnje. Osnovao je i opremio Laboratorij za projektiranje proizvodnih procesa i pridonio razvoju Elektroničkoga računskog centra Fakulteta. Umirovljen je 1985. Autor je knjige Studija rada i grupna tehnologija (1964).
Klobučar, Viktor(Klobučar-Rukavina od Bunića) (Graz, 24. VII. 1878 – Zagreb, 28. VI. 1965), mornarički časnik, zrakoplovac, publicist, organizator i prvi zapovjednik austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva.
Sin istoimena topničkoga generala rodom iz Gospića koji je službovao širom Monarhije. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, gdje se 1889. prvi put susreo sa zrakoplovstvom gledajući balonski let akrobata Merighija. Mornaričku akademiju završio je 1896. u Rijeci. Službovao je na austrougarskim brodovima, 1901. stekao čin zastavnika bojnoga broda, 1902. kao mornarički časnik letio u svojstvu izviđača u balonskim postrojbama austrougarske vojske, 1903. letio vezanim balonima u Balonskom mobilnom odredu Topničke tvrđavske pukovnije za reglažu i promatranje, 1907. promaknut je u čin poručnika bojnoga broda. U Francuskoj je 1909. bio na obuci za upravljanje zrakoplovom. Godine 1910. upućen je na pilotski tečaj u Bečko Novo Mjesto, a 1911. u Frankfurt na Majni radi obuke u upravljanju zračnim brodovima.
Viktor Klobučar u monoplanu Pischoff, Bečko Novo Mjesto, 1911.
Nastupio je 1911. na znamenitoj četverodnevnoj zrakoplovnoj utrci oko Britanije (Circuit of Britain), na relaciji London−Edinburgh−Glasgow−Bristol−London duljine 1 625 km, te jedrilicom vlastite konstrukcije pobijedio na europskom prvenstvu u Semmeringu. Te godine, kao prvi Hrvat, dobio je balonsku (br. 33) i pilotsku (br. 26) dozvolu Austrijskog aerokluba te je imenovan zapovjednikom novoosnovane Mornaričko-zrakoplovne pokusne postaje Pula na otočiću Svetoj Katarini, prve hidroplanske baze na Jadranu. Time je ujedno postao prvim zapovjednikom austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva. Ondje je s inženjerom → Josefom Micklom surađivao na izgradnji prvoga austrougarskog mornaričkog hidroaviona naziva Marineapparat I, dvokrilca raspona krila 11 m, duljine trupa 8,6 m, težine 400 kg, pogonjenoga četverocilindričnim vodom hlađenim motorom poduzeća Austro-Daimler snage 35 KS (26,1 kW) s kvačilom i trokrakom elisom. Zrakoplov je bio opremljen dvjema plovnim vodenim skijama, a postignuta je najveća brzina od 75 km/h. Klobučar, kao prvi austrougarski mornarički pilot preletio je 1912. čak 600 m na visini od oko sedam metara nad morem. Bio je to prvi uzlet s mora u Monarhiji.
Od dolaska na mjesto zapovjednika mornaričkoga zrakoplovstva do 1913., osim na opremanju tehnikom (organizirao nabavu zrakoplova iz Francuske) radio je i na osposobljavanju letačkoga i tehničkoga osoblja. Za njegova zapovijedanja osnovane su nove mornaričke baze i uzletišta u Istri, u Štinjanu, Valturi kraj Pule, Poreču te širom Jadrana, sve do Kotora i Kumbora u Boki, a osnovana je i mornarička pilotska škola sa sjedištem na otočiću Kozadi u Fažanskom zaljevu. Posjedovao je i privatni zrakoplov proizveden u tvornici braće Farman, koji je nakon oštećenja u pokušaju prijevoza 1912. darovao vojnim vlastima. Sudjelovao je 1913. u prvome skupnom letu nad Jadranom, na dionici Pula−Trst−Pula.
Nakon teže nezgode 1913. premješten je u Mornaričko-tehnički odbor u Pulu, potom kao topnički časnik na krstaricu Kaiserin Elisabeth, gdje je dočekao početak I. svj. rata. Borio se tijekom japanske opsade njemačke koncesije Qingdao, gdje je projektirao teški hidroavion koji nije završen. Jedan je zrakoplov izgradio u japanskom zarobljeništvu. Iz zarobljeništva se vratio 1920. stupivši u ratnu mornaricu Kraljevine SHS, u kojoj je zapovijedao mornaričkim odsjekom Glavnoga generalštaba, krstaricom Dalmacija i do umirovljenja 1931. pomorskim arsenalom u Tivtu. Od 1935. bio je u Zagrebu honorarni referent za organizaciju te vojna i vatrogasna pitanja pri Upravnom odjeljenju Banske uprave Savske banovine, poslije pri Odsjeku za civilnu zaštitu i vojne poslove Banske vlasti Banovine Hrvatske. Godine 1942. primljen je u Mirovinski stališ domobranstva NDH.
Osim što je bio vrstan zrakoplovac i vojni časnik objavljivao je članke u časopisima te bio suradnik Leksikona Minerva (1936) i obaju izdanja Pomorske enciklopedije LZ-a. Unaprijedio je znanstveni pristup aerotehnici te objavio knjigu na njemačkom jeziku Marineflugwesen (1912), u kojoj razmatra problem mornaričkih letjelica i donosi detaljan nacrt mornaričkoga letećeg čamca koji je odabrao kao najpovoljniju varijantu hidroaviona za jadransko okružje. Zauzimao se za izučavanje vojnih područja u školama te objavio knjigu Rat i škola (1943). Autor je knjiga Škola u službi zračne obrane (1937) te Jedrilicom oko svijeta (1951).
Ivan Krstitelj Rabljanin(Baptista Arbensis, Giovanni Battista D’ Arbe, Joanes Arbensis; de Comitibus, de Contis, de Tollis, della Tolle) (Rab, oko 1470 – Dubrovnik, 18. V. 1540), ljevač topova i zvona, glavni majstor ljevaonice Dubrovačke Republike.
Prvi put spominje se u spisima Dubrovačkoga državnog arhiva 1504. kada je podnio molbu za službu ljevača topova i zvona Dubrovačke Republike. U molbi navodi kako je u djetinjstvu lijevao topove s glasovitim majstorima, da zna lijevati bombarde za tvrđave i galije, baziliske, kortalde, kolubrine, pasavolante, falkonete, arkebuze, mužare i metalne kalupe za lijevanje topovskih kugli. Njegova je molba prihvaćena, dobio je stan i ljevaonicu u Revelinu, te 1504. započeo pripreme za lijevanje svojega prvog dubrovačkog topa. Nakon uspjela iskušavanja toga topa 1505. primljen je u službu i u njoj je bio glavni majstor do kraja života. Godine 1509. primljen je u uglednu trgovačku Bratovštinu sv. Antuna čiji su članovi smatrani višim građanskim staležom te je postao pravim građaninom Dubrovnika.
Peć za lijevanje topova i zvona u tvrđavi Revelinu, početak XVI. st., Dubrovački muzeji, Arheološki muzej
Topovi. Za svoj prvi top Krstitelj je 1504. dobio stari jarbol koji je poslužio kao jezgra oko koje se izrađivao model. Top je bio dugačak 449 cm, promjera cijevi (kalibra) 13 cm i mase 2184 kg. Bio je jedan od najduljih tadašnjih kolubrina, a nosio je lik sv. Vlaha i majstorovo ime Baptista. Talijanske su kolubrine bile duge samo 23 promjera cijevi, dok je duljina cijevi Ivanova topa bila 34 promjera cijevi te je, za razliku od tadašnjih glatkih, unutrašnjost cijevi njegova topa bila zavojito ožlijebljena. Na taj se način dokazao kao vrhunski stručnjak umijeća lijevanja topova. Taj je top otpremljen 1816. u bečki arsenal, danas Vojni muzej, gdje se nalazi u inozemnoj zbirci te je jedini sačuvani Krstiteljev top. Njegova je ljevaonica ubrzo postala poznata pa je njegove topove Republika prodavala u južnu Italiju i Španjolsku. Lijevao je i za privatne brodovlasnike. Godine 1522. izlio je top za galiju, ukrašen renesansnim dekorativnim motivima cvijeća i ptica te likom sv. Vlaha, a pripada tipu srednjih brodskih topova toga doba. Duljina mu je oko 2 m, kalibar 7 cm. Prema novinskim izvještajima iz 1939. Pavle Karađorđević je prigodom posjeta Njemačkomu Reichu 1937. dobio od Adolfa Hitlera taj top na dar. Top je tada dopremljen u Beograd i pohranjen u Vojni muzej, odakle je nestao za II. svj. rata. Zasigurno je i za potrebe tadašnje dubrovačke flote, posebice za 12 velikih dubrovačkih galija koje su ušle u sastav španjolske mornarice za vojne kralja Karla V. u Tunisu 1535., izlio mnogo brodskih topova koji nisu sačuvani. Godine 1537. izlio je svoj najljepši velik top pod nazivom Gušter, dug više od 3 m i mase veće od 3000 kg. To je bio jedan od topova kojim je bila naoružana dubrovačka tvrđava Lovrijenac. Smatra se da je top 1815. pao u more kad su ga austrijske vlasti skidale kako bi ga odnijele u Beč. Prema nekima, još je 1925. bio vidljiv u moru, ali je nakon toga u pokušaju vađenja odvučen u dublje more. Godine 1939. ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije bezuspješno je istražila podmorje ispod jugoistočne strane Lovrijenca. Članovi Društva prijatelja dubrovačke starine 1965. su prigodom otklanjanja opasnosti od urušavanja gradskih zidina i vađenja dvaju topova s potonulog austrijskoga ratnog broda Triton trebali izvaditi i top Gušter. Traženje ni tada nije urodilo plodom. Osim Guštera bila su na Lovrijencu još tri Ivanova topa s natpisom Opus Baptistae Arbensis iz 1531., 1532. i 1536. Izlio je i velik top kalibra 64 funte za dubrovačku tvrđavu Minčetu koji je 1813. prenesen u Beč, gdje je u arsenalu pretaljen. Kada su se 1539. u Dubrovniku, prema odluci Vijeća umoljenih, pretaljivali neuporabljivi topovi, uništeno je više njegovih radova.
Zvona. Istodobno je lijevao zvona. Izlio je 1506. zvono gradskoga zvonika u Dubrovniku mase 2000 kg, širine i visine (bez krune) 130 cm, gotičkoga oblika i s renesansnim ornamentima te reljefnom slikom Bogorodice i sv. Vlaha. Nakon velikoga potresa 1667. zvonik je oštećen i nagnut te je takav ostao do obnove 1926., kada je Rabljaninovo zvono podignuto na svoje staro mjesto, gdje se nalazi i danas. Godine 1510. izlio je crkveno zvono koje je do I. svj. rata bilo na zvoniku dubrovačke katedrale kada je pretaljeno u topove. Izradio je zvono za dominikansku crkvu promjera i visine oko 100 cm s reljefnim slikama sv. Dominika i sv. Tome Akvinskoga te popravio dva zvona za Bratovštinu graditelja i klesara u crkvi Svih svetih (1516), izradio zvono za crkvu sv. Nikole (1520), sve u Dubrovniku, za crkvu sv. Klare u Kotoru s reljefnim likovima sv. Franje, sv. Bernardina i sv. Tripuna (1522), dva manja zvona za crkvu sv. Andrije na Pilama s reljefnim likovima Bogorodice i sv. Andrije (1525., danas na Luži zvonari) i crkvu sv. Josipa u Dubrovniku (1534) te veće zvono za župnu crkvu Uznesenja Marijina na Koločepu s dvjema reljefnim Bogorodičinim slikama (1535). U loži uz stonsku crkvu Navještenja Marijina nalaze se dva njegova veća zvona, od kojih je jedno ukrašeno reljefom sv. Vlaha (1528), oba isprva namijenjena župnoj crkvi sv. Marije u Polju (Gospa od Lužina). Sva zvona postoje i danas te su datirana i signirana Opus Baptistae, a većina ih ima i latinske natpise, koje je za njegova zvona i topove sastavljao pisac Ilija Lampridije Crijević. Pripisivalo mu se i zvono splitske katedrale (saliveno 1503., pretaljeno 1830.) te zvono župne crkve Uznesenja Marijina u Rabu (vjerojatno pretaljeno za I. svj. rata).
Detalj gradskoga zvona u Dubrovniku koje je izlio Ivan Krtitelj Rabljanin, 1905.
Visok stupanj znanja i samostalnosti u njegovu tada važnom i traženom zanimanju može se ocijeniti prema stanju tehnologije i metalurgije u njegovo doba. Budući da su sredstva i pomagala pri lijevanju topova i zvona bila veoma skromna i nerazvijena, tražila se posebna vještina i znanje. Broncu je počeo lijevati barem 60 godina prije nego što je njemački mineralog Georgius Agricola objavio 1566. djelo O kovinama (De re metallica) u kojem opisuje metalurške postupke. Vannoccio Biringuccio u djelu O pirotehnici (De la pirotechnia) 1540. opisuje način lijevanja zvona koji se u osnovi primjenjuje i danas, a tim je postupkom lijevao i Ivan primjenjujući svoje iskustvo. Kao poznavatelj metalurgije i tehnologije svojega doba bio je vješt ljevač, istodobno i istančan dekorater zavidna cizelerskoga umijeća. Koristio se širokim rasponom renesansnih ukrasa, koje je znao uskladiti s oblicima zvona i topova dajući im izrazitu vitkost. Često se udruživao s drugim obrtnicima i bavio različitim trgovačkim i pomorsko-trgovačkim poslovima. Među ostalim, ulagao je u umjetnički obrt, soljenu ribu, gradnju brodova te neko vrijeme u ljekarnu. Stečenim je novcem uredio imanje na Pločama, koje je poslije zamijenio za imanje u stonskom kraju i ondje 1539. uz more blizu sela Broca dao sagraditi dvije vapnare i zgradu uz more, izgrađenu od obrađenih kamenih kvadara, oblika crkvice sa zakrivljenim kamenim svodom, gotičkim ziđem i renesansnim portalom. Zgrada je danas prazna, otvorena, nezaštićena i neodržavana, a evidentirana je u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku pod nazivom Kuća Ivana Rabljanina. Grad Dubrovnik posvetio mu je jednu od svojih ulica, u Rabu jedna škola nosi njegovo ime, a u Zagrebu je → Tehnički muzej Nikola Tesla podignuo njegovo poprsje, koje je izradio kipar Kosta Angeli Radovani 1995. kao prvo u Aleji velikana tehnike.
lijevanje umjetnina, izvedba skulptura, reljefa, medalja i sl. lijevanjem metala, stakla, sadre, umjetnih materijala u kalupe izrađene na osnovi umjetnički oblikovanoga predloška ili modela. Pritom se rabe metoda klasičnoga lijevanja u pješčane kalupe, metoda izgubljenoga voska te točnoga lijeva za odljevke velike složenosti i dimenzijske točnosti. Cizeliranjem se zatvaraju pukotine i izglađuju neravnine na površini. Za izradbu kalupa, lijevanje i cizeliranje izučeni su majstori ljevači i cizeleri.
Ljevaonica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1954.
Skulptura Indijanci, rad I. Meštrovića izliven u ljevaonici Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1927.
Nakon što je 1907. utemeljena Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (od 1941. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu), pri školi je 1908. na inicijativu Roberta Frangeša Mihanovića (1872–1940) osnovana ljevaonica bronce (danas Ljevaonica umjetnina ALU), što se smatralo prijeko potrebnim, budući da su se odljevci bronce do tada naručivali poglavito iz Beča. Godinu poslije pridružena joj je i ljevaonica sadre. Rad ljevaonice obilježio je dolazak Ivana Meštrovića 1922., koji je obnašao dužnost rektora Akademije (1923−44). Za stručnoga ljevača postavio je → Franju Antolića, koji je vodio ljevaonicu (1926−49). Ondje je izliveno mnogo skulptura istaknutih hrvatskih kipara poput Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu, Grgura Ninskog u Splitu, Spomenika zahvalnosti Francuskoj u Beogradu, spomenika rumunjskom kralju Ferdinandu I. u Bukureštu, Augustinčićeva Maršala Tita u Kumrovcu, Vjesnice mira pred palačom UN-a u New Yorku, konjaničkog spomenika Józefa Piłsudskog u Katowicama u Poljskoj i dr. U Zagrebu je do 2013. djelovala i ljevaonica Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske (LIKUM), osnovana 1948., a danas djeluje i ljevaonica umjetnina Ujević, osnovana 1982., koja se uz lijevanje bavi i restauratorskim radom.
medaljerstvo, izradba medalja, reljefom ukrašenih metalnih pločica kružna ili drugog oblika od zlata, srebra, bronce, olova i različitih legura. Prva tehnika izradbe bilo je lijevanje s pomoću kalupa, potom od XVI. st. i kovanje, a od XIX. st. galvanoplastički postupak.
Medalja s likom A. Starčevića, avers, rad V. Radauša, 1943., Arheološki muzej, Zagreb
Medalja s likom A. Starčevića, revers, rad V. Radauša, 1943., Arheološki muzej, Zagreb
Prve medalje izrađene od bronce nastale su u doba kasnoga Rimskoga Carstva (IV–V. st.), a medaljerstvo se intenzivno razvija u doba renesanse u Italiji. Prvi hrvatski medaljer bio je Pavko Antojević, poznatiji kao Pavao Dubrovčanin, koji je oko 1450. djelovao u Napulju. U Hrvatskoj se medaljerska umjetnost javila razmjerno kasno. Prvu sačuvanu medalju kovanu na hrvatskom tlu izradio je 1707. kalupar dubrovačke kovnice novca Talijan Pavao Lonciares, podrijetlom iz Napulja, kao spomen na svečano polaganje temeljnoga kamena crkve sv. Vlaha. Svojim promjerom (37 mm) i strukturom izravno je slijedila dubrovački novac. Strani su umjetnici podmirivali domaće narudžbe do sredine XIX. st., kada je Franjo Karress (?–1889) osnovao prvu domaću graversku radionicu u Zagrebu. U njegovoj je radionici zanat izučio Josip Radković (1860–1924), autor prve hrvatske gospodarske medalje; on je 1881. otvorio vlastitu radionicu koja je s vremenom postala najveća u zemlji. Zagrebačko je medaljerstvo dosegnulo vrhunac pojavom velikih majstora Rudolfa Valdeca (1872–1928), koji se kao izraziti portretist ograničio na prikazivanje portreta na medaljama u formi plakete (medalje pravokutna oblika), Roberta Frangeša-Mihanovića (1877–1940), koji je izvanrednim komponiranjem motiva u malu površinu autor naših najoriginalnijih medalja, i Ive Kerdića (1881–1953), autora više od 400 medaljerskih radova. Nakon II. svj. rata vodeći medaljeri u Hrvatskoj bili su Vanja Radauš (1906–75) i Želimir Janeš (1916–96), a suvremeno medaljerstvo predstavljaju Zdravko Brkić (1949) i Damir Mataušić (1954). Poduzeća koja su se bavila medaljerstvom i surađivala s hrvatskim medaljerima bila su zagrebački Engelsrath i Šimić (druga polovica XIX. st.), Griesbach i Knaus (1925–39), Umjetna radiona Zagreb, varaždinska Prva zlatarska i rezbarska radiona Fran Sorlini (osnovana 1896). Danas se proizvodnjom medalja bave → IKOM i Hrvatski novčarski zavod (osnovan 1993) i dr.
Mihanović, braća Nikola (Doli kraj Stona, 12. I. 1846 − Buenos Aires, 24. VI. 1929) i Miho (Doli kraj Stona, 6. X. 1862 – Mar del Plata, Argentina, 6. III. 1938), brodovlasnici i iseljenički aktivisti. Osnivači i suvlasnici Jugoslavensko-amerikanske plovidbe (1924), poslije Jugoslavenskoga Lloyda, najvećega pomorskoga poduzeća u Kraljevini Jugoslaviji. Utemeljili su zakladu (danas Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića), sa sjedištem u Dolima, koja pridonosi razvoju toga područja.
Nikola je 1867. došao u Montevideo te preko Paragvaja u Buenos Aires. Osnovao je 1879. parobrodarsko poduzeće N. Mihanovich y Cia, koje je 1909. posjedovalo 289 brodova te tri brodogradilišta, u Buenos Airesu, El Saltu i Carmelu. Preuzeo je inicijativu brodskoga prometa na cijelom području između Buenos Airesa i Montevidea, na rijekama Urugvayu, Parani u njihovu estuariju La Plata te zapošljavao nekoliko stotina radnika i mornara Hrvata, poglavito s područja Dubrovnika i drugih dijelova Dalmacije, a svoje brodove nazivao Doli, Ston, Korčula, Zadar, Hrvatska, Dalmacija itd. Godine 1909. društvo su preuzeli Englezi pod imenom Compañía Argentina de Navegación Nicolás Mihanovich sa sjedištem u Londonu. Mihanović je ostao suvlasnik do 1918., kada je prodao svoj udio. Godine 1905. osnovao je nekoliko velikih bankarskih i trgovačkih poduzeća, a 1907. utemeljio trgovačko društvo La Importadora Austro-Hungara. Kupio je 800 km2 zemlje u provinciji Chaco i nazvao je Kolonija Dalmacija, gdje je mislio naseliti mlade hrvatske obitelji iz Argentine i domovine. Posjedovao je 20 zgrada u Buenos Airesu, a nakon I. svj. rata jednu je darovao poslanstvu Kraljevine SHS.
Propagandni letak poduzeća Compañía Argentina de Navegación Nicolás Mihanovich
Miho je od 1874. živio u Argentini. Bio je komesar na parobrodu Tore brata Nikole (1881−84). Godine 1889. osnovao je brodarsko poduzeće Compañía de Navegación Sud Atlantica, jednu od najvećih južnoatlantskih brodarskih kompanija, koje je 1907. sagradilo gat za pristajanje brodova u Carmen de Patagonesu potaknuvši tako razvoj zaostaloga argentinskog juga. Uspostavio je nove trgovačke i putničke linije između Buenos Airesa i argentinskih luka na Atlantskom oceanu te većih brazilskih luka. Poduzeće, koje je 1920. imalo 29 brodova prodao je društvu Compañía Argentina de Navegación Nicolás Mihanovich sa sjedištem u Londonu. Bio je predsjednik Centra Jugoslavenske narodne obrane Jadran u Buenos Airesu u drugoj polovici 1910−ih te je tijekom I. svj. rata imao značajnu ulogu u jugoslavenskom iseljeničkom pokretu, zbog čega je bio kooptiran u članstvo Jugoslavenskog odbora u Londonu. Potpomagao je hrvatska društva u iseljeništvu, poticao obrazovanje iseljenika, u Buenos Airesu osnovao knjižnicu kojoj je darovao 1800 knjiga na hrvatskom jeziku.
Merćep, Mihailo(Mihajlo) (Dubrovnik, 1. IX. 1864 – Beograd, 24. XII. 1937), poduzetnik i sportski djelatnik.
Bio je vlasnik fotografske radionice u Zagrebu. Bavio se biciklizmom, bio je član i odbornik više sportskih društava. Jedan je od osnivača Prvog hrvatskog automobilnog kluba 1906. te je među prvima u Zagrebu posjedovao motocikl i automobil. Kako se zrakoplovstvo razvijalo 1910. ušao je u partnerstvo s braćom → Rusjan, slovenskim graditeljima zrakoplova, te osnovao radionicu za proizvodnju zrakoplova. Braća su u posao uložila svoj zrakoplov, vještinu i znanje, dok je Merćep kupio zrakoplovni motor Gnome, tada velike snage od 50 KS (37,3 kW), te dao sagraditi hangar u Zagrebu. Prvi javni let u Zagrebu održan je 1910., a zrakoplovom je upravljao Eduard Rusjan. Budući da je E. Rusjan poginuo za javnoga leta u Beogradu 1911. Merćep je pozvao → Dragutina Novaka kako bi s Joškom Rusjanom nastavio graditi zrakoplove. Godine 1913. partnerstvo se raspalo. Sa svojih sedam zrakoplova učinio je Zagreb jednim od središta rane aerotehnike u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Unatoč njegovoj popularizaciji zrakoplovstva, nikada nije bio pilot ni konstruktor zrakoplova.
Matrljan, Mate (Trsat, 25. II. 1824 – Draga Gornja kraj Bakra, 15. X. 1902), brodograditelj.
Bio je vlasnik najvećega od četiriju bakarskih brodogradilišta u XIX. st. te član zastupstva grada Bakra 1874. Tijekom postojanja brodogradilišta (1850–81) ondje je izgrađeno 49 jedrenjaka duge plovidbe. Za Hrvatsko brodarsko društvo iz Bakra izgrađena su tri velika jedrenjaka, Hrvat, Bakran te bark Ban Mažuranić, dug gotovo 43 m, širok 10 m i visok 6 m. Bark je porinut 1875., bio je hidrodinamički oblikovana trupa, s trima jedrima, a postizao je brzine veće nego drugi brodovi njegova tipa i veličine. Posljednji njegov brod, sagrađen 1881., zvao se Amerika.
Matošin, Špiro (Primošten, 27. I. 1943 – Split, 20. VI. 2000), brodograđevni inženjer.
Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (→Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1965., magistrirao 1976. te doktorirao 1986. disertacijom Pomorstvena svojstva broda u funkciji karakteristika broda (mentor A. Bosnić). Bio je 1967–69. projektant u Brodogradilištu Jozo Lozovina − Mosor u Trogiru (→ Brodotrogir), istraživač u udruzi British Ship Research Association (BSRA) u Londonu 1970., tehnički voditelj na izgradnji infrastrukturnih kapitalnih objekata u Hrvatskoj (1971–75) te od 1976. ponovno u trogirskom brodogradilištu kao voditelj Odjela brodskoga trupa u Konstrukcijskom uredu, gdje je radio na teorijskim i konstrukcijskim proračunima te primjeni računala u tim područjima. Od 1979. na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu bio je nastavnik iz područja strojarstva i brodogradnje, od 1988. izvanredni profesor. Bio je predstojnik Zavoda za strojarstvo i brodogradnju (1989–93). Sudjelovao je u projektiranju, tegljenju, sidrenju i primopredaji niza plutajućih dokova s mogućnošću dizanja 36 000 t te jednoga od najvećih u svijetu od 80 000 t u Novorosijsku. Bio je savjetnik Brodospasa iz Splita u obnovi flote, Brodogradilišta Trogir u gradnji objekata, sudski vještak te je vodio izradbu niza sofisticiranih proizvoda za brodove. Kao časnik HV-a postavio je pontonski most preko Novskoga ždrila te upravljao njegovom zaštitom i održavanjem (1993–95).
Plutajući dok od 36 000 t nosivosti koji je projektirao Š. Matošin u trogirskome brodogradilištu Jozo Lozovina – Mosor za ruski ledolomac Lenjin, 1968.
Matanović Kulenović, Katarina (Vuka, 18. III. 1913 – Zagreb, 24. IV. 2003), prva hrvatska pilotkinja i padobranka.
Nakon završene gimnazije 1930. pohađala je trgovački tečaj u dopisnoj školi u Zagrebu, gdje je od 1931. radila kao činovnica u građevinskom poduzeću Švab i poslije u Poduzeću za zračni saobraćaj Aeroput. Sa zrakoplovstvom se prvi put susrela 1935. te postala članicom zagrebačkog Aerokluba. Letjeti je učila na vojnom zrakoplovu Brandenburg iz 1914. Prvi samostalan let izvela je 1936. te dobila diplomu sportskoga pilota postavši prvom hrvatskom pilotkinjom. Na aerodromu u Bežaniji u Zemunu 5. VI. 1938. sudjelovala je u grupnom skoku padobranom s visine od 1500 m, te postala prva padobranka u ovome dijelu Europe.
Osnivanjem NDH zaposlila se u uredništvu časopisa Našakrila te je istodobno primljena u službu Prve zrakoplovne luke u Zagrebu s činom poručnika. Letjela je lakim talijanskim dvosjednim zrakoplovom FL-3 na zadatcima prijevoza dokumenata, lijekova, ranjenika, vojnih zapovjednika. Ranjena je za savezničkoga bombardiranja aerodroma u Borongaju 1944., a to je značilo i prestanak njezina letenja. Ukupno je provela u zraku 790 sati. Dobila je Malu srebrnu kolajnu za hrabrost, kao prva odlikovana žena u Hrvatskoj. Nakon rata zaposlila se u Generalturistu u Zagrebu, a zatim je otišla u Köln.
Kao prva hrvatska pilotkinja i padobranka pridonijela je popularizaciji i širenju zrakoplovstva. Osnovala je žensku sekciju Aerokluba Zagreb te letjela na svim natjecanjima preleta i kružnim letovima tadašnje države. Godine 1998. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara te je 2001. ponovno primljena u Aeroklub Zagreb.
Mardešić, Pavao(Mardešić-Centin) (Komiža, 29. V. 1895 – Split, 9. X. 1978), brodograđevni inženjer, izumitelj i leksikograf.
Diplomirao je 1922. studij strojarstva i brodogradnje na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien). Godine 1923. otišao je u Njemačku, gdje je radio u Institutu za ispitivanje brodova te u tvornici motora Hans Jastram u Hamburgu. U Čile je otišao 1929. te radio kao šef pogona u tvornici salitre Lautaro Nitrate Co. Ltd. de Antofagasta u Chacabucu Pintu. Kada je tvornica salitre propala, vratio se 1930. u Split, gdje je otvorio Brodogradilište ing. P. J. Mardešić, koje se bavilo proizvodnjom manjih drvenih brodova, posebice jahti i jedrilica. Brodogradilište je zatvoreno 1932., a Mardešić je prešao u splitsko brodogradilište Jadranska brodogradilišta A. D. Split (→ Brodosplit), u kojem je radio kao šef konstrukcijskog ureda te vodio gradnju samoga brodogradilišta. Nakon oslobođenja Splita 1944. sudjelovao je u obnovi oštećenoga splitskog brodogradilišta kao i Arsenala ratne mornarice u Tivtu. Umirovljen je 1954. Nastavio je raditi za klasifikacijsko društvo Bureau Veritas koje ga je reaktiviralo 1964. Konačno je umirovljen 1967.
Radio je na konstrukciji, rekonstrukciji i spašavanju te izgradnji obalnih putničkih brodova, brzih ophodnih brodova, torpiljarki i pomoćnih jedinica za ratnu mornaricu. Autor je patenta Postupak za gradnju drvenih brodova koji ne propuštaju vodu zaštićenoga 1931., koji se odnosi na postupak gradnje drvenih brodova uporabom uskih letvica. Godine 1932. na 7. međunarodnome sajmu u Solunu njegovo šuplje lagano veslo dobilo je zlatnu medalju. Za potrebe → Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, kojega je bio dugogodišnji tehnički savjetnik, izradio je poseban zatvarač za planktonske mreže te konstruirao istraživački brod kojemu je namjena bila istraživanje Sredozemlja do dubina od 4500 m, ali brod nije sagrađen. Konstruirao je brod za polaganje plutača sagrađen za Upravu pomorstva u Splitu. Sudjelovao je u radu društava vezanih uz more i tehniku, prevodio tehničku dokumentaciju. Njegov Rječnik komiškog govora objavio je JAZU u svojem Dijalektološkom zborniku 4 (1977).
Malešević, Niko (Beč, 27. XII. 1901 – Zagreb, 31. V. 1982), strojarski inženjer i stručnjak za ljevarstvo.
Diplomirao je 1926. strojarstvo na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Do 1944. radio je u Radionici državnih željeznica (→ Tvornica željezničkih vozila Gredelj) u Zagrebu, gdje je vodio Ljevaonicu (1935–43) i Laboratorij za ispitivanje materijala (1944). Bio je pomoćnik direktora Direkcije željeznica (1945–47) te voditelj Instituta za lake metale u Zagrebu (1947–49). Od 1946. bio je zaposlen na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, od 1962. kao redoviti profesor; umirovljen je 1972. Predavao je kolegije Mehanička tehnologija, Nauka o metalima, Lijevanje, Mehanizacija ljevaonice, te bio voditelj Katedre za nauku o metalima i ljevarstvo od 1969. Bio je dekan (1962–64) i prodekan (1964–66) Fakulteta. Jedan je od osnivača i honorarni nastavnik Visoke tehničke škole kopnene vojske JNA te honorarni profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Iz područja struke objavio je deset skripata i jednu brošuru, bavio se problematikom tehničke terminologije te izradio projekte za četiri ljevaonice. Dobio je Nagradu za životno djelo 1972.
Majcen, Marko (Zagreb, 9. VIII. 1924 – Zagreb, 31. VII. 2007), strojarski inženjer i stručnjak za energetske strojeve.
Diplomirao je 1949. na strojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1979. disertacijom Neke daljnje mogućnosti razvoja plinskih turbina uz upotrebu intenzivnog hlađenja lopatica rotora (mentor → I. Turk). Bio je konstruktor, šef Ispitne stanice turbina i pumpi, načelnik Odjela za istraživanje i razvoj (1952–60), glavni inženjer turboproizvodnje i savjetnik uprave (1965–70. i 1976–78) u tvornici Jugoturbina u Karlovcu te stručnjak za međunarodno klasifikacijsko društvo Bureau Veritas iz Pariza (1960–64). Na Tehničkome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu radio je od 1949., od 1974. kao redoviti profesor; umirovljen je 1994. Predavao je kolegije Turbostrojevi, Toplinski strojevi, Pretvorba i korištenje energije. Osnivač je Zavoda za energetska postrojenja (koji je vodio 1978–90. te bio njegov predstojnik 1984–88), i poslijediplomskog studija na Konstruktorskom odjelu Fakulteta (1966). Predavao je i na poslijediplomskom studiju Elektrotehničkog fakulteta (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu i Mašinskoga fakulteta u Skoplju. Bavio se toplinskim turbostrojevima i energetikom, bio je član državnih gospodarskih izaslanstava u inozemstvu. Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« 1975.
Mađarić, Juraj (Cvetkovec kraj Koprivnice, 6. X. 1920 – Zagreb, 6. XII. 1995), ekonomist i prometni stručnjak.
Diplomirao je 1964. na Visokoj privrednoj školi u Zagrebu te doktorirao 1969. disertacijom Funkcije špedicije u međunarodnoj robnoj razmjeni SFR Jugoslavije na Ekonomskome fakultetu u Rijeci. Predavao je na Saobraćajnoj tehničkoj školi, potom na Višoj školi za cestovni saobraćaj u Zagrebu, koje je bio jedan od osnivača i prvi direktor (1970–72). Od 1986. bio je redoviti profesor na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu, gdje je predavao kolegije Ekonomika prometa i Međunarodna špedicija. Pridonio je promicanju prometne znanosti i struke u javnosti, a uz znanstvene i stručne radove objavio je više udžbenika i knjiga. Autor je djela Prijevoz robe i putnika željeznicom (1960), Ekonomika saobraćaja (1971), Transportno osiguranje (1976), Leksikon kratica iz saobraćaja, vanjske trgovine i osiguranja (1979) te Međunarodna špedicija (1971) koje je doživjelo nekoliko izdanja. Utemeljio je → Hrvatsko znanstveno društvo za promet 1993.
Kunstelj, Drago (Trst, 14. VIII. 1909 – Zagreb, 15. II. 1980), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje.
Diplomirao je 1934. na strojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu. Radio je kao tehnički voditelj u Tvornici uskotračnog i željezničkog materijala Dr. M. G. Rašica u Zagrebu (1935–36) te kao inženjer i šef radionice za čelične konstrukcije u Tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskom Brodu (1936–39), gdje je vodio zavarivanje prvoga zavarenog mosta u Hrvatskoj 1938 (Savski most u Zagrebu), jednoga od prvih u Europi izvedenog u zavarenoj, a ne u zakovičastoj konstrukciji. Bio je tehnički i pogonski upravitelj u Tvornici jutenih proizvoda u Mladenovcu (1939–41), gdje je bio zaposlen i u građevinskom poduzeću Pantelije Jakovljevića (1941–44). Radio je na rekonstrukciji i obnovi beogradskog i novosadskog kazališta (1944–45), u Ministarstvu industrije FNRJ (1947–50), kao tehnički direktor u tvornici glinice i aluminija u Strnišću (Kidričevo, 1950–51), upravnik pogona i proizvodnje u tvornici metalnih konstrukcija Franc Leskošek u Mariboru (1951–52), upravitelj valjaonice bešavnih cijevi u Željezari Sisak (1952–56) te 1956. kao tehnički direktor u tvornici Jedinstvo u Zagrebu.
Od 1956. zaposlen je na FSB-u, od 1974. kao redoviti profesor. Umirovljen je 1979. Predavao je kolegije Zavarivanje, Zavarivački strojevi, Zavarivački strojevi i uređaji, Fizička ispitivanja, Ispitivanja materijala, Metali, Tehnologija zavarivanja, bio je prvi predstojnik Zavoda za varene konstrukcije osnovanog 1958 (danas Zavod za zavarene konstrukcije) te jedan od osnivača, nastavnik i dekan Visoke tehničke škole (1957–58. i 1960–61). Bio je i predsjednik Društva strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, Društva za tehniku zavarivanja Jugoslavije te glavni urednik časopisa → Strojarstvo (1959–60) i → Zavarivanje (1960–77).
Krpan, Mirko (Drinak kraj Novoga Vinodolskoga, 21. I. 1924 – Rijeka, 1. XII. 2006), brodograđevni inženjer, stručnjak za tribologiju.
Diplomirao je 1955. na brodograđevnom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, te doktorirao 1979. disertacijom Analiza karakteristike dodirnih površina i utjecaj tih karakteristika i njihove promjenjivosti na mehanizme trenja (mentor → Z. Sapunar) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Do 1963. radio je u upravi za Mornaričko-tehnička istraživanja u Splitu i Predstavništvu pri Brodoprojektu u Rijeci gdje je vodio više od stotinu samostalnih projekata i proračuna nadvodnih i podvodnih objekata i njihovih konstrukcija i opreme. Na Tehničkome fakultetu u Rijeci radio je od 1963. u Zavodu za tehničku mehaniku, kojega je bio jedan od osnivača. Od 1979. bio je redoviti profesor Fakulteta, umirovljen je 1994. Predavao je kolegije Tehnička mehanika, Teorija mehanizama, Tribologija. Bio je prodekan (1970–72) i dekan (1979–81) Fakulteta te prorektor (1984–86) i rektor (1986–89) Sveučilišta u Rijeci.
Bavio se mehanikom i tribologijom te bio voditelj i suradnik više znanstvenoistraživačkih projekata iz područja brodogradnje, obradbe metala i mehanike čvrstog tijela. Velik dio znanstvene aktivnosti usmjerio je na otkrivanje novih teorijskih fenomena trenja i njegovih triboloških manifestacija u tehničkoj praksi. Bio je jedan od osnivača, redoviti član i potpredsjednik HATZ-a. Dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Rijeci 1997.
Kahle, Franjo (Banja Luka, 5. V. 1905 – Zagreb, 6. III. 1987), strojarski inženjer, stručnjak za tekstilne strojeve.
Diplomirao je 1935. na strojograđevnom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radio je u Tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskom Brodu (1937–46). U Zagrebu je vodio konstrukcijski ured Zemaljske uprave metalne industrije Hrvatske do 1947. i konstrukcijski odjel Industrijskoga projektnoga zavoda do 1960. Iste je godine izabran za docenta na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) a od 1967. bio je izvanredni profesor; umirovljen je 1975. Predavao je kolegije Elementi strojeva, Tehnologija i strojevi za tkanje i Ispitivanje u tekstilnoj industriji. Bavio se konstrukcijom strojeva za tekstilnu industriju, znatno pridonijevši praktičnim i teorijskim radom razvoju tekstilnih strojeva. Istaknute su njegove konstrukcije automatskoga tkalačkog stana, stroja za bojenje tkanina, stroja za strukanje niti. Autor je knjige Projektiranje i konstrukcija strojeva I–III (1973).
Mandl, Dragutin (Zagreb, 4. IV. 1892 – Zagreb, 27. IV. 1959), elektrotehnički i strojarski inženjer, konstruktor tramvaja, inovator i izumitelj.
Tramvajska motorna kola M-22, Zagrebački električni tramvaj, 1922.
Diplomirao je 1919. elektrostrojarstvo u Beču. Nakon studija vratio se u Zagreb te počeo raditi u → Zagrebačkom električnom tramvaju, gdje je proveo cijeli radni vijek. Po njegovim nacrtima i pod njegovim vodstvom izrađena su prva domaća tramvajska kola pokretana elektromotorom s drvenim kosturom naziva M–22, duga 9,14 m, široka 2,10 m i teška 9,5 t, puštena u promet 1922. Od 1924. izrađivala su se njegova motorna vozila s čeličnim kosturom i prikolicom oznake M–24. Konstruirao je i tramvajska kola za polijevanje ulica. Izumio je polužnu kočnicu koja se rabila na prikolicama (1924) te s inženjerima → Adolfom Košakom i Antonom Zieglerom novi kontaktni klizač za oduzimanje struje (1929). Godine 1950. konstruirao je novi tip tramvajskih elektromotora proizvodnju kojih je poslije preuzela tvornica Rade Končar u Zagrebu. Konstruirao je 1951. prototip tramvajskih kola naziva 101, kapaciteta 95 putničkih mjesta, snage 2 × 60 kW i najveće brzine 60 km/h. Bio je to prvi domaći tip suvremenih tramvajskih kola s automatskim posluživanjem vrata, sjedalom za vozača i konduktera, električnim, mehaničkim i zračnim kočnicama te sa sigurnosnom napravom (zaštitnom košarom) ispred prednjih kotača, proizvodnju kojih je od 1957. preuzela tvornica Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda.
Prikolica za tramvajska kola iz 1924., Arhiv ZET-a
Potaknuo je razvoj zagrebačkoga tramvajskog prometa i cijelih gradskih područja. Razvio je vlastiti postupak zavarivanja tračnica, preuredio zastarjelo postrojenje uspinjače uvodeći električni pogon, razvio konstrukciju potpuno zavarenoga kolosiječnog križanja, izveo beskonačno zavareni kolosijek od željezničkih tračnica, što se do tada nije smatralo provedivim, konstruirao je lančani ovjes tramvajskoga gornjeg voda, razvio novu leguru za kočne klade. Bio je cijenjen medaljer, glazbeni umjetnik te stručnjak za numizmatiku i filateliju. Godine 1985. po njemu je nazvana jedna zagrebačka ulica.
Lupis, Ivan Blaž(Vukić, Luppis, Ritter Luppis von Rammer; Giovanni Biagio, Johann) (Rijeka, 27. I. 1813 – Milano, Italija, 11. I. 1875), kapetan fregate austrougarske mornarice, idejni začetnik i pokretač razvoja modernoga torpeda.
PodrijetlomizobiteljiVukićevićiliVukićizNakovaneDonjenaPelješcu,Lupis se školovao u Rijeci gdje je završio gimnaziju, te je nakon toga otišao naMornaričkuakademijuu Veneciju. Od1835. služio je na brodovimaaustrijskeratnemornaricete je1857. postaokapetanfregate. Sudjelovao je 1848–49. u pomorskoj blokadi Venecije te 1859. kao kapetan fregate Venus protiv ujedinjenih snaga Kraljevine Sardinije (Pijemonta) i Francuske. Kada je kao zapovjednik fregate Bellona 1860. štitio hrvatsku obalu od moguće talijanske opsade, razmišljao je o stvaranju novoga, djelotvornijega oružja za obranu obale od neprijateljskih brodova i došao na ideju otiskivanja malih brodica napunjenih eksplozivom. Prvu inačicu takve brodice navodno je zamislio sa staklenim jedrima kako bi bila teže uočljiva neprijatelju, a poslije je predstavio tehnološki napredniji model pogonjen satnim mehanizmom s oprugom i brodskim vijkom, kojega je nazvao spasilac obale (njemački Küstenretter).
Spasilac obale
Lupisov spasilac obale eksplozivni je uređaj bez posade, s autonomnim pogonom, upravljan s kopna, namijenjen za potapanje neprijateljskih plovila. Uska trupa, visok i dugačak, no zbog velike količine tereta (eksploziva) duboka gaza u odnosu na nadvođe. Premda nije bio na tehnološkome vrhuncu svojega doba, bio je inovativan: prvi je put primijenjen sustav udvojenoga kormila i daljinskoga upravljanja. Udvajanjem kormila, umjesto dotad uobičajeno jednoga kormila, postavljena su dva stražnja pomična lista, što je plovilu poboljšalo ergonomska svojstva, odn. smanjilo mogućnost pogrešaka pri upravljanju. Daljinsko upravljanje izvedeno je s pomoću dvaju užeta kojima se zatežu, odn. otpuštaju pomični listovi kormila te se tako upravlja brodicom. Da bi se spriječilo uranjanje i valjanje brodice, što otežava upravljanje, sa svake strane trupa postavljen je bočni, uzdužni plovak izrađen od pluta i omotan platnom. Eksploziv je smješten u pramčanom dijelu, a pogonski mehanizam, sastavljen od opruge za navijanje, reduktora okretaja i osovinskoga voda, koji okreće brodski vijak, u stražnjem dijelu plovila. Detonaciju eksplozivnoga punjenja uzrokuje mehanički upaljač smješten na pramcu, a sastoji se od sklopa poluga pokretanih pomičnim »kljunom«, koji udara u neprijateljski brod. U slučaju da se cilj ne pogodi izravno, eksploziju također mogu izazvati poluge smještene na bokovima brodice, jarbol te tanka čelična užad koja ih povezuje. Upaljač se uvlači u unutrašnjost pramca te pokreće mehanizam koji dovodi do eksplozije.
Lupis je više puta 1860. i 1864. tražio od vojnih vlasti u Beču prihvaćanje svoje ideje novoga oružja za obranu obale, ali je odgovor uvijek bio negativan. Iste je godine pokrenuo suradnju s engleskim inženjerom → Robertom Whiteheadom, tehničkim direktorom riječke tvornice Stabilimento tecnico fiumano (→ Torpedo) s kojim je nastavio razvijati zamisao. Lupisova koncepcija ubrzo je znatno izmijenjena kada se Whitehead sklon pragmatičnim inženjerskim rješenjima, umjesto površinskom, sporom i vidljivu plovilu okreće konstruiranju podvodnoga projektila nalik današnjemu torpedu. Suradnja je ubrzo prekinuta, a Whitehead je isplatio Lupisa i u svojoj tvornici započeo proizvodnju torpeda. Time je riječka tvornica postala prva tvornica torpeda u svijetu. Već 1866. izrađen je prvi uspješan prototip promjera 355 mm, duljine 3,4 m i mase 136 kg, od toga 8 kg eksploziva. Kao priznanje Lupisove originalne zamisli isporuke prvih pošiljaka novoga oružja započele su 1868. pod nazivom Luppis-Whiteheadtorpedo, čime je i sam Whitehead odao Lupisu priznanje na izvornoj zamisli.
Konstrukcija spasioca obale smatra se pretečom torpeda, a Lupisa njegovim idejnim začetnikom. Kao priznanje za svoj rad dobio je carski Orden željezne krune (3. stupanj), plemićki naslov viteza von Rammer (njemački: zabijač, potapač) te grb s prizorom torpediranja parobroda. Godine 2016. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom.
Lovrić, Josip (Dubrovnik, 3. VIII. 1928 – Dubrovnik, 26. XI. 2012), brodograđevni inženjer, pomorski pisac.
Diplomirao je 1952. na brodograđevnom odjelu Tehničkog fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu te doktorirao 1980. disertacijom Optimalizacija osnivanja i korištenja broda primjenom analize pouzdanosti brodskih sustava (mentor A. Bosnić). Bio je referent u Generalnoj direkciji pomorskih brodogradilišta (1952–53), šef pogona u Brodogradilištu Viktor Lenac (1954–56) u Rijeci, strojarski pripravnik na prekooceanskom teretnom parobrodu Banija (1956), vještak međunarodnoga registra brodova Bureau Veritas iz Pariza sa sjedištem u Rijeci (1957–70), potom tehnički direktor brodarskoga poduzeća Atlantska plovidba, a 1971–87. predavač na Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku (od 1987. Pomorski fakultet, od 1996. Veleučilište u Dubrovniku, od 2003. → Sveučilište u Dubrovniku).
Na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku bio je redoviti profesor od 1987., dekan (1987–90. i 1992–97). Bio je rektor Sveučilišta u Splitu (1990–92) i Veleučilišta u Dubrovniku 1997. Godine 1998. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Veleučilišta u Dubrovniku, gdje je kao glavni istraživač na multidisciplinarnom znanstvenoistraživačkom projektu obradbe brodskoga vodenog balasta novu izumljenu metodu zaštitio međunarodnim patentom u ime Veleučilišta. Autor je monografije Osnove brodske terotehnologije (1989). Bavio se i književnošću, objavljivao je pjesme i drame. Od 1979. do smrti bio je glavni urednik časopisa → Naše more. Bio je član i jedan od osnivača HATZ-a u Zagrebu te član francuske Académie Européenne u Parizu.
Botrić, Anton (Prčanj, 23. IX. 1904 – Split, 17. VI. 1983), hidrograf, pomorski kapetan i publicist.
Nautičku školu završio je 1922. u Kotoru, a 1932. položio je ispit za kapetana duge plovidbe. Službovao je u kotorskoj Lučkoj kapetaniji (1938–44), u meteorološkoj službi Komande južnoga Jadrana (do 1947) te u Hidrografskom institutu JRM u Splitu (→ Hrvatski hidrografski institut) gdje je radio na razvoju meteorološke i hidrografske službe. Surađivao je u obradbi i uređivanju navigacijskih publikacija Instituta te bio suosnivač (1954) i glavni urednik (do 1956) njegova Hidrografskoga godišnjaka. Bio je savjetnik i voditelj Odsjeka za registraciju i klasifikaciju brodova Jugoslavenskoga registra brodova (1957–73) u Splitu te sudjelovao u njegovoj reorganizaciji. Umirovljen je 1957. Na hrvatskom i engleskom jeziku uredio je Registar brodova (1968–72), prvu publikaciju te vrste u nas, te 24 knjige tehničkih pravila o gradnji brodova.
Račić, Ivo(Ivan) (Plat, Dubrovnik, 12. VIII. 1845 – Zagreb, 23. III. 1918), brodovlasnik i pomorac.
Bavio se pomorstvom i trgovinom te je, usporedno s povećanjem svoga brodovlja, razvijao i pomorsku karijeru, postavši kapetan jedrenjaka. Shvativši prednosti parnoga stroja, počeo je razvijati parobrodarstvo u našim krajevima. Kao vlasnik prvih putničko-teretnih parobroda Cavtat, Ston i Gruž, redovitim je linijama povezao Dubrovnik s njegovom okolicom. U težnji odupiranja stranomu kapitalu, Račić je u početcima razvoja dubrovačkoga parobrodarstva 1890. potaknuo osnivanje parobrodarskoga društva duge plovidbe Unione, kojega je bio glavni predstavnik, te omogućio 1891. nabavu prvoga dalmatinskog parobroda duge plovidbe Oskar. Osnovao je 1909. u Trstu parobrodarsko društvo Slobodna plovidba Ivo Račić, koje je uoči I. svj. rata posjedovalo deset prekooceanskih brodova ukupne zapremine 66 166 brt. Nakon njegove smrti sljednik toga društva postala je 1924. Atlantska plovidba Ivo Račić iz Splita, koja se 1929. s parobrodarskim poduzećem Jugoslavensko-amerikanskom plovidbom združila u → Jugoslavenski Lloyd, vodeće parobrodarsko društvo Kraljevine Jugoslavije. Račić i njegova supruga Marija ostavili su gotovo cjelokupno bogatstvo u dobrotvorne svrhe, putem Zaklade pomorske trgovačke akademije Ivo Račić, poglavito za razvoj pomorskih škola u Dubrovniku. Prema arhitektonskome predlošku Ivana Meštrovića, u Cavtatu je podignut mauzolej obitelji Račić.
Milčić, Branimir (Karlovac, 9. XI. 1929), brodograđevni inženjer, stručnjak za alatne strojeve.
Diplomirao je 1954. brodogradnju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao pogonski inženjer i tehnolog te voditelj osnivanja pogona za izradbu kotrljajućih ležajeva tvornice UNIS u Vogošći kraj Sarajeva (1954–59). Veći dio radnoga vijeka proveo je u tvornici alatnih strojeva → Prvomajska u Zagrebu (1959–91), gdje je bio direktor tehničke pripreme, razvoja i istraživanja. Uz rad na modernizaciji tvornice i uvođenje novih materijala u proizvodnju, bio je voditelj programa za uvođenje numerički upravljanih CNC strojeva te osnivanja prvoga CNC centra u Hrvatskoj. Također, vodio je razvoj prototipa upravljačkoga računala, pokretanje serijske proizvodnje i opremanje više desetaka numerički upravljanih strojeva, koji rade i danas. Nakon stečaja Prvomajske 1991., bio je direktor Tehničko-razvojnoga sektora Industrije alatnih strojeva (INAS) u Zagrebu.
Bio je nastavnik na zagrebačkoj Višoj tehničkoj školi Rade Končar (1961–86), Tehničkoj vojnoj akademiji Kopnene vojske JNA (1966–86) te na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1975–94), gdje je izradio nastavni program kolegija Numeričko upravljanje alatnim strojevima. Objavio je niz znanstvenih i stručnih radova vezanih uz problematiku razvoja, moderniziranja i eksploatacije alatnih strojeva, te je jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka u tom području.
