Objavljeno:
Ažurirano: 17. veljače 2021

kemijska tehnologija, u općem značenju, skup načina ili postupaka pretvorbe sirovina u proizvode nizom operacija pri čemu barem jedna od njih uključuje kemijsku reakciju ili koji drugi proces na molekulskoj razini. U užem smislu, primijenjena znanost koja objedinjuje znanja i vještine potrebne za industrijsku provedbu navedenih pretvorbi. Kemijska se tehnologija općenito dijeli na anorgansku i organsku. Anorganska kemijska tehnologija obuhvaća tehnologije proizvodnje anorganskih kiselina (sumporne, solne i dr.), mineralnih gnojiva, sode, natrijeve lužine, stakla, keramike, cementa, itd. Organska kemijska tehnologija obuhvaća tehnologije preradbe nafte, petrokemijsku tehnologiju, tehnologije proizvodnje organskih intermedijera, polimernih materijala, boja i lakova, farmaceutski aktivnih tvari i dr. Mnoge se tehnologije, poput → prehrambene tehnologije, → metalurgije, → tekstilne tehnologije, → grafičke tehnologije, tradicionalno razmatraju odvojeno od kemijske tehnologije, iako u nizu operacija mogu uključivati kemijske reakcije.

Povijesni razvoj

Razvoj (anorganske) kemijske tehnologije počinje mnogo prije pisane povijesti. Najstariji keramički artefakti stari su oko 30 000 godina, staklene kuglice podrijetlom iz Mezopotamije i Egipta datirane su oko 3500. pr. Kr., a masovnija proizvodnja staklenih predmeta pojavljuje se u Egiptu oko 1500. pr. Kr. Metalurške tehnologije također uključuju kemijsku pretvorbu i zbog njihove se važnosti po njima imenuju povijesne epohe: bakreno doba (3500–2000. pr. Kr.), brončano doba (2000–750. pr. Kr.) i željezno doba (zadnje tisućljeće pr. Kr.). Uporaba mineralnih veziva pripravljenih kemijskom pretvorbom gipsa uz dodatak vapnenca potječe iz starog Egipta, proizvodnju vapna poznavala je minojska kultura i antička Grčka, a proizvodnju cementa od vulkanskoga pepela i vapna koje očvršćuje uz dodatak vode otkrili su stari Rimljani. Kemijska se tehnologija razvijala vrlo postupno tijekom srednjega vijeka nastojanjima drevnih alkemičara. Tek su oblikovanjem moderne kemijske znanosti te prvom industrijskom revolucijom u XVIII. st. stvoreni preduvjeti za nagli razvoj kemijske tehnologije u industrijskome mjerilu. Uvodile su se nove ili unapređivale poznate tehnološke operacije poput sušenja, destilacije, filtriranja i dr. U anorganskoj su kemijskoj tehnologiji prekretnice označili Phillipsov postupak za sintezu sumporne kiseline iz sumpora i kisika, preko sumporova dioksida i trioksida (1831), Solvayev postupak za proizvodnju sode iz vodene otopine soli i vapnenca razvijen oko 1860., Castner-Kellnerov proces za proizvodnju plinovitoga klora i natrijeve lužine elektrolizom iz vodene otopine soli (1895) te Haber-Boschov postupak izravne sinteze amonijaka iz vodika i dušika (1910), na koji se nastavljaju katalitička oksidacija amonijaka do smjese dušikovih oksida te proizvodnja dušične kiseline. Za organsku kemijsku tehnologiju bili su ključni postupci proizvodnje vodenoga plina (uglavnom smjese ugljikova monoksida i vodika) iz koksa i vodene pare razvijeni tijekom XIX. st. te postupci rafiniranja sirove nafte (prva velika rafinerija proradila je 1856. u rumunjskome Ploieştiju). Dostupnost velikih količina jeftinih kemikalija poput sumporne, solne i dušične kiseline, plinovitoga klora, klorovodika, ugljikova monoksida i dioksida, dušika, kisika i vodika, te metana i drugih plinovitih i kapljevitih ugljikovodika omogućila je strelovit razvoj organske kemijske industrije od prve polovice XX. st. sve do danas. U posljednjih se desetak godina poduzimaju znatni istraživački napori na razvoju skupa sasvim novih tehnologija koje bi iz sirovinske osnovice kemijske industrije trebale posve isključiti fosilna goriva, s ciljem drastičnoga smanjenja emisija ugljikova dioksida.

Kemijska tehnologija u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske u pretpovijesnom su se razdoblju odvijali važni tehnološki iskoraci jer se dijelom njezina teritorija u bakrenomu dobu prostirala razvijena vučedolska kultura. Tijekom staroga i srednjega vijeka dijelovi Hrvatske su uglavnom slijedili tehnološki razvoj državnih tvorevina kojih su bili dijelom, uz određen tehnološki zaostatak pri prenošenju noviteta iz državnih središta u provinciju. Rijetke iznimke, npr. središta rimskih provincija Panonije i Dalmacije te Dubrovnik i dalmatinski gradovi u srednjemu vijeku tek potvrđuju pravilo. Od sredine XIX. st. u Hrvatskoj se razvijala → kemijska industrija uz primjenu naprednih tehnologija. Između dvaju ratova slijedio je razvoj prerađivačkih tehnologija, a nakon II. svj. rata ubrzana izgradnja bazne kemijske industrije za proizvodnju široke palete kemijskih proizvoda. Udio domaćega tehnološkoga znanja pritom je općenito bio veći u proizvodnim pogonima manjega kapaciteta, dok su veći pogoni bili zasnovani na licenciranim inozemnim tehnologijama. Najviše izvornih doprinosa s najvećom dodanom vrijednosti ostvareno je u području sinteze farmaceutika. Tu se ističe patent → Vladimira Preloga za proizvodnju sulfonilamida (1937), djelotvornoga anibakterijskoga lijeka koji su u proizvodnju u zagrebačkoj farmaceutskoj tvrtki Kaštel (→ Pliva) uveli → Ljubomir Trinajstić i → Ernest Rajner, te patent za azitromicin (1980), antibiotik širokoga spektra koji su pod vodstvom → Slobodana Đokića otkrili → Gabrijela Kobrehel, → Gorjana Radobolja-Lazarevski i → Zrinka Tamburašev, a u proizvodnju ga je uvela zagrebačka Pliva. Propašću velikoga dijela hrvatske kemijske industrije nakon Domovinskoga rata i tijekom 2000-ih, znatan je dio praktičnoga kemijsko-tehnološkoga znanja nepovratno nestao.

Tvornica karbida i cijanamida u Dugome Ratu, oko 1915.

Nastava iz područja kemijske tehnologije u Hrvatskoj

Početci srednjega školstva iz područja kemijske tehnologije sežu u 1882. kada je u Zagrebu osnovana → Obrtna škola (sv. 3) s Kemijsko-obrtnim odjelom. Između dvaju svjetskih ratova obrazovanje kemijskih obrtnika zamrlo je, a nakon II. svj. rata počeo je razvoj srednjoškolske nastave iz područja kemijske tehnologije u cijeloj državi. Primjer je za to otvaranje Kemijsko-tehnološkoga odjela srednje Tehničke (trogodišnje) škole u Zagrebu 1946., a četverogodišnji program Kemijske tehničke škole uveden je 1960. Sljednik toga odjela danas je Prirodoslovna škola Vladimira Preloga u Zagrebu. Godine 1955. osnovana je Kemijska škola u Kaštel Sućurcu, uz tvornicu → Jugovinil, koju danas nasljeđuje Prirodoslovna škola Split. Godine 1956. uz potporu tvornice → Saponia osnovana je Tehnička škola Ruđer Bošković u Osijeku s dva kemijska odjela, što je dio tradicije današnje Tehničke škole i prirodoslovne gimnazije Ruđera Boškovića. I u Tehničkoj školi Rijeka, koja je djelovala od 1945., obrazovali su se kadrovi tehničke kemijske struke; danas dijelovi te škole djeluju pod imenom Prirodoslovna i grafička škola Rijeka. Ostale srednje škole u kojima se danas obrazuju kemijski tehničari, ekološki tehničari i prehrambeni tehničari su: Tehnička škola u Imotskome, Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola Varaždin, Prirodoslovno-grafička škola Zadar, Srednja škola Matije Antuna Reljkovića Slavonski Brod, Poljoprivredno-prehrambena škola Požega, Tehnička škola Sisak, Tehnička škola Kutina, Srednja škola Braća Radić Kaštel Štafilić, Tehnička škola Nikole Tesle Vukovar i Prirodoslovno-grafička škola Zadar. U programima su obuhvaćeni izdvojeni sadržaji iz kemijske tehnologije i kemijskog inženjerstva. Primjer ranoga srednjoškolskoga udžbenika za tehničke i ekonomske škole je Kemija i kemijska tehnologija (M. Vladen, 1947), a primjer modernoga srednjoškolskog udžbenika iz područja kemijskog inženjerstva su npr. Tehnološke operacije (S. Rozgaj, A. Glasnović, 2009).

Naslovnica udžbenika Tehnološke operacije, 2009.

Visokoškolska naobrazba kemijskih inženjera počela je osnutkom Kemičko-inženjerskoga odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), koji se postupno razvijao do današnjega → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) u Zagrebu. Prvi nastavni programi, osim kemijskih disciplina, uključivali su kemijske tehnologije, s naglaskom na njihov anorganski dio, metalurgiju, tehničke uređaje kemijske industrije i dr. Od 1929. → Matija Krajčinović predavao je organsku kemijsku tehnologiju. Od 1934. predavao se kemijsko-tehnološki račun, a od 1947. operacije kemijske industrije, čime se počeo napuštati kemijsko-tehnološki pristup i u nastavu uvoditi → kemijsko inženjerstvo. Međutim, još su 1971. u programu postojali anorgansko-tehnološki i organsko-tehnološki smjer, a tek od 1977. drastično se smanjila satnica nastave kemijskih tehnologija. Danas se nastava pojedinih tehnologija odvija putem manjih kolegija na diplomskim studijima. Slične trendove bilježi i nastava na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, osnovanome 1960. Na njemu se, međutim, i danas održao naziv kemijska tehnologija u imenima sveučilišnih i stručnih studija. Povezani s Tehnološkim fakultetom u Zagrebu (nastao razdvajanjem Tehničkoga fakulteta 1957; iz njega se 1991. razvio današnji FKIT) djelovali su i odjeli Tehnološkoga fakulteta u Sisku gdje su se 1960–82. obrazovali diplomirani inženjeri kemijske tehnologije nafte te, u trogodišnjim programima, inženjeri instrumentacije, inženjeri analitičari i inženjeri tehnolozi. Od 1961. do 1983., kada je pripojena Tehnološkomu fakultetu, u Karlovcu djeluje Viša tehnološka škola i obrazuje inženjere kemijske, odn. kožarske tehnologije. Trogodišnji program postojao je 1965–2002. i na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Zgrada Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije na Trgu Marka Marulića u Zagrebu

Zaslužni sveučilišni nastavnici iz područja organske kemijske tehnologije i inženjerstva polimernih materijala s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije su → Mladen Bravar, → Zvonimir Janović, → Jasenka Jelenčić, → Ante Jukić, → Marica Ivanković, → Natalija Koprivanac, → Matija Krajčinović, → Hrvoje Kušić, → Helena Jasna Mencer. Iz područja anorganske kemijske tehnologije i materijala s istog su fakulteta → Franjo Hanaman, → Hrvoje Ivanković, → Stanislav Kurajica, → Tomislav Matusinović, → Emilija Tkalčec, s Instituta Ruđer Bošković to su → Damir Kralj i → Andrea Moguš-Milanković te s Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta → Olga Šarc-Lahodny. Iz područja elektrokemijskoga inženjerstva to su → Ljerka Duić, → Branko Lovreček i → Mirjana Metikoš-Huković, svi s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije.

Udruženja

Za područje kemijske tehnologije relevantno je → Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa u Zagrebu te udruženja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, npr. Udruženje industrije nemetala i građevinskih materijala, Udruženje industrije plastike i gume, Udruženje kemijske industrije i Udruženje kožarsko-prerađivačke industrije.


Ostali podatci
Vidi još...
Što pročitati?

D. Maljković: Razvitak visokoškolske izobrazbe i organiziranoga znanstvenoistraživačkog rada u Sisku. Radovi Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, 3(1993), str. 23–36.

M. Kliškić, M. Miloš, I. Klarić, J. Zelić, Z. Grubač, D. Krpan-Lisica: Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu, Monografija 1960. – 2010. Split, 2010.

M. Rogošić, J. Macan: Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu 1919. – 2019. Zagreb, 2019.

kemijska tehnologija
Postrojenje Urea 2 poduzeća Petrokemija

Skup postupaka pretvorbe sirovina u proizvode nizom operacija pri čemu barem jedna uključuje kemijsku reakciju ili koji drugi proces na molekulskoj razini.

Kategorije i područja