Szavits-Nossan, Antun (Zagreb, 16. XI. 1948), građevinski inženjer, stručnjak za mehaniku tla i geotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1972. te doktorirao 1980. disertacijom Opća konstitutivna jednadžba tla opisanog kao nelinearni kontinuum i numeričko rješavanje problema rubnih uvjeta (mentor → E. Nonveiller). Na istom je fakultetu radio od 1972., kao redoviti profesor od 1986. Predavao je kolegije Mehanika tla, Geotehničko inženjerstvo, Numeričko modeliranje u geotehnici, Dinamika tla i Teoretska mehanika tla, od kojih je nekoliko i osnivač. Bio je predstojnik Zavoda za geotehniku 1986–88. i 1998–2010., osnivač Geotehničkog laboratorija, prodekan Fakulteta 1991–94. i dekan 1994–98. Na Sveučilištu u Boulderu u Coloradu bio je gostujući profesor 1985. i 1990. Umirovljen je 2014. Nakon umirovljenja nastavio je sa stručnim radom u geotehnici kao konzultant u vlastitu poduzeću.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehanika tla, geotehnika te geotehnička opažanja i mjerenja. Autor je knjiga Zemljotresno inženjerstvo (s D. Aničićem, P. Fajfarom, B. Petrovićem i M. Tomaževičem, 1990) i Ervin Nonveiller: učitelj i inženjer (s I. Vrkljanom, 2020). Bio je 2001–05. voditelj Tehničkog odbora za interaktivno projektiranje Međunarodnog društva za mehaniku tla i geotehničko inženjerstvo te predsjednik Hrvatskog geotehničkog društva 2008–12. Od 1998. član je suradnik HAZU-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1991. Godine 1997. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Nikole Tesle.

Šimić, Vicko (Vice) (Tučepi, 17. VIII. 1937 – Zagreb, 16. IX. 2021), građevinski inženjer i stručnjak za tehničku mehaniku.

Na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1974. disertacijom Komparacija nekih metoda u teoriji elastičnosti (mentor → Z. Kostrenčić). Nakon što je diplomirao zaposlio se na Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1986. Predavao je kolegije Otpornost materijala I i II, Ispitivanje materijala i konstrukcija, Metode teorije elastičnosti, Mehanika materijala, Osnovi reologije te Teorija tankostijenih štapova, te uveo kolegij Posebna poglavlja otpornosti materijala. Bio je prodekan Građevinskoga fakulteta 1979–83., predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku 1985–91. i 1998–2002. te pročelnik Katedre za mehaniku materijala i ispitivanja konstrukcija 2006–07. Umirovljen je 2007. Nastavu je držao i na Građevinskome fakultetu u Splitu, Šumarskome fakultetu i Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, Tehničkoj vojnoj akademiji u Zagrebu i Karlovcu te na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila tehnička mehanika, mehanika materijala i ispitivanja konstrukcija. Autor je udžbenika Otpornost materijala I (1992) i Otpornost materijala II (1995). Bio je tajnik 1974–77., potpredsjednik 1979–81. i predsjednik 1994–96. Hrvatskog društva za mehaniku.

Nonveiller, Ervin (Trst, 27. VII. 1910 – Zagreb, 3. XI. 1999), građevinski inženjer, stručnjak za geotehniku, posebice za izgradnju brana.

Diplomirao je 1932. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien), te doktorirao 1957. disertacijom Stabilnost nehomogenih nasipa na ljubljanskom tehničkom fakultetu. Radio je u raznim građevinskim poduzećima na poslovima niskogradnje do odlaska u partizane 1944. Od 1945. vodio je Odsjek za mostove pri Ministarstvu građevina NR Hrvatske, od 1946. bio je tehnički direktor i potom direktor GP Hidroelektra, od 1951. radio je u poduzeću Elektroprojekt, a od 1952. bio je voditelj Odjela za mehaniku te od 1965. direktor instituta Geoexpert poduzeća Geotehnika u Zagrebu. Godine 1961. postao je izvanrednim, a 1965. redovitim profesorom na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Predavao je kolegije Geomehanika, Geomehanika i fundiranje, Mehanika tla i temeljenje i dr. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za geotehniku (1965−81) te dekan (1966–68) Fakulteta. Umirovljen je 1981. Predavao je i na sveučilištima u Perugi i Rimu (1979).

Najveći dio stručnog i znanstvenog djelovanja posvetio je području geotehnike. Usavršio je metode računanja stabilnosti kosina nasutih brana složenih presjeka, što je pridonijelo racionalizaciji projekata i unapređenju metodologije injektiranja pri gradnji brana. Među važnijim su mu projektima velike nasute brane Peruča, Lokvarka i Sklope u Hrvatskoj, Kazaginac i Podgradina u BiH te Mahabad u Iranu. Objavio je devet monografija i udžbenika, među kojima Injektiranje tla (1970), Nasute brane − Projektiranje i građenje (1983), Kliženje i stabilizacija kosina (1987), te posebice udžbenik Mehanika tla i temeljenje građevina (1979., 1981. i 1990). Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Građevinar (1956–75). Bio je saborski zastupnik (1969–74) i član Izvršnoga vijeća SRH (1969–71). Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1974) i Nagrade za životno djelo (1978).

Milčić, Vuk (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 30. X. 1921 – Slavonski Brod, 1. III. 2008), građevinski inženjer, stručnjak za metalne konstrukcije.

Diplomirao je 1948. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1981. disertacijom Ujednačavanje stupnja sigurnosti čeličnih konstrukcija primjenom probabilističkih metoda (mentor → M. Ivančić). Nakon studija radio je kao projektant a zatim voditelj projektnoga biroa Ministarstva željeznica na obnovi ratom oštećenih čeličnih željezničkih mostova. Godine 1957. u Željezari Sisak osnovao je projektni biro → Metal-projekt, prvu specijaliziranu projektnu organizaciju za čelične konstrukcije u SFRJ, a prelaskom u Institut građevinarstva Hrvatske 1972. postao je glavni voditelj nadzora za izvođenje čeličnih konstrukcija. Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu radio je od 1972., kao redoviti profesor od 1981. Predavao je kolegije Metalne konstrukcije, Inženjerske konstrukcije i dr. Bio je predstojnik Zavoda za metalne konstrukcije (1981–85) Fakulteta. Umirovljen je 1992. Bio je i dugogodišnji nastavnik na građevinskim dodiplomskim studijima u Splitu i Osijeku te na poslijediplomskom studijima u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu.

Znanstveno i stručno bavio se primjenom probabilističkih metoda pri rješavanju problema sigurnosti konstrukcija, ekstremnim opterećenjima cestovnih mostova, sigurnosti konstrukcija opterećenih vjetrom na jadranskom području te pouzdanosti plašteva čeličnih silosa. Objavio je udžbenik Uvod u teoriju sigurnosti nosivih konstrukcija (2003., suautor B. Peroš). U počasno zvanje profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu izabran je 2000. Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1989).

Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu, strukovno udruženje inženjera i arhitekata osnovano 1878. Prvi je predsjednik bio → Kamilo Bedeković, a zamjenik Matija Antolac. Od 1884. djelovalo je pod imenom Družtvo inžinira i arhitekta u Zagrebu, od 1894. pod imenom Družtvo inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji, a od 1904. Hrvatsko društvo inžinera i arhitekta u Zagrebu. Od osnutka udruženje aktivno djeluje donoseći mišljenja i prijedloge o vladinim uredbama, raspravlja o raznim pitanjima, uglavnom iz domene graditeljstva, urbanizma i prometa. Od 1880. izdavalo je → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, 1881. izdalo je Rječnik njemačko-hrvatskoga tehnologičkoga nazivlja Josipa Altmana i → Stevana Bukla, a 1882. Građevni pristojbenik za sve zanate zasjecajuće u građevnu struku S. Bukla. Na poticaj udruženja → Martin Pilar i → Janko Holjac istraživali su narodno graditeljstvo, te objavili mape Hrvatski građevni oblici I–V (1904–09., njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911).









Udruženje se svesrdno zauzimalo za pokretanje Tečaja za obrazovanje graditelja u sastavu Obrtne škole (→ Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, sv. 2; 1892), odn. Građevne stručne škole (1897), a napose za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu, o čemu je 1898. podnesena predstavka Kraljevskoj zemaljskoj vladi, te 1899. izdana brošura Die technische Hochschule in Agram → Mihajla Ursinija. Godine 1919. konačno je počela s radom Tehnička visoka škola (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, što je simbolično obilježilo kraj dugog razdoblja djelovanja na ostvarenju toga cilja. Od 1919. udruženje je nastavilo svoj rad kao podružnica Zagreb Udruženja jugoslavenskih inženjera iz koje je, nakon niza promjena, naposljetku nastao → Hrvatski inženjerski savez (sv. 4).

Kiričenko, Aleksandar (Zagreb, 10. I. 1927 – Zagreb, 22. VI. 1998), brodograđevni inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

U Zagrebu je na Brodograđevnom odsjeku Tehničkoga fakulteta diplomirao 1953. te na Fakultetu građevinskih znanosti doktorirao 1978. disertacijom Prilog dinamičkom proračunu višespratnih okvirnih konstrukcija. Radio je u Projektnom birou Željezare Sisak 1956–57. te Birou za razvoj i projektiranje brodova Deutsche Werft u Hamburgu 1957–58. Od 1958. radio je na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet), gdje je 1985. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mehanika, Dinamika, Kinematika i Ispitivanje konstrukcija. Umirovljen je 1997. Baveći se tehničkom mehanikom, sustavno je unapređivao eksperimentalne metode pri rješavanju problema mehanike deformabilnoga tijela i ispitivanja konstrukcije, a bavio se i mjerenjima i analizama širenja vibracija na konstrukcijama i uređajima za potrebe gospodarstva. Autor je skripta Mehanika II – Kinematika (1984) i udžbenika Tehnička mehanika (1990). Bio je predsjednik Društva za mehaniku Hrvatske 1987–89.

Građevinski fakultet u Zagrebu, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u svim granama građevinarstva te predstavlja središte znanstvenog i stručnog razvoja tih disciplina u Hrvatskoj.

Početak studija

Razvoj studija građevinarstva započeo je osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., koje je Građevno-inženjerski odjel, osnovan 1920. pod vodstvom → Pavla Horvata, djelovao na Rooseveltovu trgu 6. Škola je 1926. prerasla u → Tehnički fakultet (sv. 4) Sveučilišta u Zagrebu, s Građevno-inženjerskim odjelom (1931. Građevno-inženjerski otsjek, 1935. Građevinski otsjek, 1943. Građevni odjel, odn. od 1946. Građevinski odsjek). Od 1940. Tehnički fakultet djelovao je u novoizgrađenoj zgradi u Kačićevoj ulici 26, gdje se nastava građevinarstva održava i danas. Tehnički fakultet je 1956. podijeljen na četiri fakulteta te se nastava iz građevinarstva nastavila održavati unutar Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta (AGG). Povećanjem broja studenata i porastom potreba za građevinskim inženjerima, 1962. fakultet je dodatno podijeljen, od kada je samostalno djelovao Građevinski fakultet.







Fakultet se 1977–91. s → Institutom građevinarstva Hrvatske (IGH), Višom tehničkom školom za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Bedekovčine (osnovanom 1961) i Višom tehničkom građevinskom školom iz Zagreba (osnovanom 1967) udružio u SOUR Građevinski institut. Naziv je fakulteta tada bio OOUR Fakultet građevinskih znanosti te je okupljao sve nastavnike, znanstvenike i stručno osoblje spojenih institucija, s ukupno približno 600 zaposlenih. Fakultet je djelovao na šest lokacija te raspolagao velikim brojem dobro opremljenih laboratorija u Kačićevoj 26, Rakušinoj 1 (od 1967. novo sjedište Fakulteta; do tada je na tom mjestu bio smješten IGH, a ondje je i danas), Holjevčevoj 15, Miškininoj 129 (danas Ulica Sv. Duha), te na Trnjanskoj cesti 99 i Savskoj 16. Institut je snažnom potporom potaknuo osnivanje studija u Splitu, Rijeci i Osijeku, poslije samostalnih fakulteta i dijelova lokalnih sveučilišta.

Društvene promjene i druge okolnosti dovele su do nestabilnosti Instituta te se fakultet ponovno osamostalio 1991. kao Građevinski fakultet, s približno 200 zaposlenih. Osim prostora i opreme u Kačićevoj ulici, laboratoriji, oprema i prostorije na drugim lokacijama tijekom vremena pripali su drugim ustanovama srednjoškolskog, višeg i visokog obrazovanja te ustanovama u znanosti, među ostalima, → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT), → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu (TVZ) (sv. 4), IGH-u te srednjoj Školi za montažu instalacija i metalnih konstrukcija Zagreb.

Studij

Ubrzo nakon početka izvođenja nastave studija građevinarstva 1921. dodijeljen je prvi (počasni) doktorat, i to → Milanu Rojcu (sv. 4) u znak zahvale za posebno zauzimanje za osnutak studija. Prve disertacije obranili su 1922. → Konstantin Čališev i → Rajko Kušević, a prva generacija građevinskih inženjera diplomirala je 1923. Sve do završetka II. svj. rata nastava iz građevinarstva odvijala se u jedinstvenom usmjerenju u trajanju od osam semestara (poslije devet i deset). Razvojem struke i potreba gospodarstva akademske godine 1948/49. studij građevinarstva proširen je te se na trećoj godini studija dijelio na smjerove: Konstruktivni, Vodograđevni i Saobraćajni (od 1962. naziva Konstruktorski, Hidrotehnički i Prometni smjer). Kratko, samo 1961., u Zagrebu i Zadru djelovao je i izvanredni skraćeni Studij građevinarstva za zaposlene u privredi. Poslijediplomski studiji za stjecanje titule magistra znanosti, u trajanju od pet semestara, uvedeni su 1963/64., najprije Konstruktorski studij (poslije Tehnička mehanika i nosive konstrukcije) te Mehanika tla i fundiranje (od sljedeće godine Geotehnika), 1965. uvedeni su Hidrotehnika i Prometnice (poslije Prometnice s prometnom tehnikom), a studij Organizacija građenja uveden je 1970. Organizacijsko-tehnološko usmjerenje za diplomski studij uvedeno je iste godine, a specijalistički studij organizacije i ekonomike građenja (za inženjere više spreme i studente sa završene dvije godine studija visoke spreme) uveden je 1976 (ukinut 1988). Na Građevinskome fakultetu 1968/69. osnovan je Saobraćajni studij na kojem su predavali i nastavnici drugih fakulteta (Ekonomskoga, Elektrotehničkoga, Strojarstva i brodogradnje, Pravnoga, Arhitektonskoga i Geodetskoga), koji je tijekom vremena prerastao u međufakultetski studij Sveučilišta u Zagrebu, a potom u samostalan fakultet (→ Fakultet prometnih znanosti; sv. 1).



















Od 1977. nastava je reorganizirana u dva smjera: Opći smjer s konstruktorskim, hidrotehničkim i prometnim usmjerenjem te Organizacija građenja. Potonji je smjer ukinut 1988/89., a organizacija građenja postala je četvrto usmjerenje Općega smjera. U tom je razdoblju, kada je Fakultet djelovao unutar Instituta, od 1979. osim visokoškolske nastave uvedena i nastava za višu spremu, i to kao tri studija u trajanju od pet semestara za inženjere građevinarstva, građevnih materijala i građevnih instalacija. Stručni su studiji ukinuti 2003., od kada djeluju u sastavu TVZ-a. Godine 1996/97. sveučilišnom dodiplomskom studiju građevinarstva su uz postojeća četiri dodana još dva usmjerenja: geotehnika i gradiva. U skladu s Bolonjskim procesom, nastava na preddiplomskom studiju održava se od 2005/06., odnosno diplomskom studiju od 2008/09. Danas se na Fakultetu izvode preddiplomski sveučilišni studij građevinarstva, diplomski sveučilišni studij građevinarstva sa smjerovima Geotehnika, Materijali, Konstrukcije, Prometnice, Organizacija građenja, Hidrotehnika te Teorija i modeliranje konstrukcija, poslijediplomski specijalistički studij građevinarstva s usmjerenjima Hidrotehnika, Konstrukcije, Mostovi, Požarno inženjerstvo, Numerička i eksperimentalna analiza konstrukcija te Organizacija i menadžment u građevinarstvu, kao i poslijediplomski sveučilišni doktorski studij građevinarstva.

Organizacija Fakulteta

Rad Fakulteta danas se provodi u osam zavoda, na jednoj samostalnoj katedri, 13 zavodskih katedri i u četiri laboratorija. Među prvima je 1920. osnovan Zavod za ispitivanje gradiva, a povijest čak četiriju današnjih zavoda – Zavoda za konstrukcije, Zavoda za tehničku mehaniku, Zavoda za materijale i Samostalne katedre za zgradarstvo – isprepletena je s povijesti Zavoda za građevne konstrukcije (1926–37. Stolica za građevne konstrukcije). U 1960-ima, osim dotadašnje (i današnje) organizacije u zavode i katedre, Fakultet je bio dodatno organiziran u tri odjela: Konstruktorski, Prometni i Hidrotehnički. Fakultet su 1974–97. činili samo zavodi s pripadajućim laboratorijima, bez katedri, a 1991–97. zavodi su se nazivali odjelima.

Zavod za geotehniku osnovan je 1938., a već 1940. osnovan je i laboratorij za geotehniku, koji je djelovao gotovo osam desetljeća. Unutar Zavoda su nekoć djelovale i Katedra za geotehniku 1962–77., Katedra za mehaniku stijena i istražne radove 1997–2012 (poslije Katedra za mehaniku tla i stijena), Katedra za mehaniku tla i temeljenje 1997–2012. te kraće vrijeme Katedra za geotehničko inženjerstvo.

Zavod za hidrotehniku osnovan je 1940., 1947. je osnovan i Laboratorij za hidraulička istraživanja. Laboratorij je u početku bio u vlasništvu projektnog poduzeća → Elektroprojekt te je 1957–67. djelovao na Savskoj cesti 16, a od 1965. nosio je ime Hidrotehnički laboratorij. U Zavodu je 1962–91. djelovao i Laboratorij za sanitarnu hidrotehniku. Na fakultetu je kratko djelovao i Zavod za sanitarnu tehniku (1963–67). Zavod za hidrotehniku bio je 1971–77. dodatno podijeljen na tri odjela: za hidrauliku i hidrologiju, privrednu hidrotehniku te sanitarnu hidrotehniku. Nekoć su u Zavodu djelovale Katedra za hidrauliku (1963–66), Katedra za privrednu hidrotehniku (1962–71) i Katedra za sanitarnu hidrotehniku (1962–73), a od 1997. do danas djeluju Katedra za temeljnu hidrotehniku, Katedra za vodnogospodarsku hidrotehniku (osnovana kao Katedra za vodno gospodarstvo) te Katedra za zdravstvenu hidrotehniku i okolišno inženjerstvo.







Zavod za konstrukcije u današnjem obliku i pod današnjim imenom djeluje od 1991., a nekada se nastava iz različitih područja konstrukcija izvodila u više zavoda. Još u doba Tehničkoga fakulteta 1937. osnovani su Zavod za gvozdene konstrukcije i Zavod za građevne konstrukcije, koji je djelovao još od 1926. kao zajednički građevinskomu i arhitektonskomu studiju (danas → Arhitektonski fakultet). Prvi mu je naziv bio Stolica za građevne konstrukcije. Od osamostaljenja Građevinskoga fakulteta 1962. do 1971. nastava se izvodila u Zavodu za ispitivanje materijala i konstrukcija, Zavodu za betonske konstrukcije te Zavodu za metalne konstrukcije. Tri su zavoda okupljena 1971. u jedinstven Zavod za konstrukcije (kraće vrijeme s četiri odjela: za betonske konstrukcije, dinamiku konstrukcija, metalne konstrukcije te za ispitivanje materijala i konstrukcija), koji je 1977. podijeljen na Zavod za betonske i zidane konstrukcije te Zavod za metalne i drvene konstrukcije. Istodobno je (1962–77) djelovao i Zavod za drvene i masivne mostove (od 1971. kao Zavod za mostove i konstrukcije).

Sličnu su podjelu pratile i katedre Zavoda. Među prvima je 1919. osnovana Katedra za mostove (od 1956. Katedra za mostove i konstrukcije). Kraće su vrijeme sredinom 1960-ih postojale zasebne katedre za teoriju konstrukcija, drvene i masivne mostove, metalne konstrukcije i mostove, betonske konstrukcije, betonske konstrukcije i visokogradnje te za metalne konstrukcije. Od 1997. Zavod okuplja Katedru za betonske i zidane konstrukcije, Katedru za drvene konstrukcije, Katedru za metalne konstrukcije te Katedru za mostove. Laboratorij za ispitivanje konstrukcija osnovan je 1920. te djeluje i danas, dok su u doba djelovanja Fakulteta unutar Instituta djelovala tri zasebna laboratorija: za betonske i zidane konstrukcije, metalne i drvene konstrukcije te za zgradarstvo.

Samostalna katedra za zgradarstvo. Nastava iz područja zgradarstva izvodila se od samih početaka studija 1919 (kolegij Građevne konstrukcije, poslije preimenovan u Elementi visokogradnje), no kao i nastava iz tehničke mehanike, materijala i svih vrsta konstrukcija, u početku se odvijala u Zavodu za građevne konstrukcije. Osnutkom Građevinskoga fakulteta, nastavu je 1968. preuzeo Zavod za građevnu statiku i betonske konstrukcije, potom Zavod za statiku, beton i visokogradnje od 1974., Zavod za zgradarstvo 1977., odn. Samostalna katedra za zgradarstvo 2010-ih. U razdoblju kada je Fakultet bio dio Instituta djelovao je i Laboratorij za zgradarstvo (1977–91).

Zavod za tehničku mehaniku razvijao se od 1920. osnutkom Zavoda za ispitivanje gradiva (zajedničkog građevnomu i strojarskomu studiju; danas → Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1), a 1962. osnovan je zaseban Zavod za tehničku mehaniku (1975–77. Zavod za tehničku mehaniku, ispitivanje materijala i konstrukcija). U Zavodu je 1963–77. djelovala i Katedra za tehničku mehaniku, a Laboratorij za tehničku mehaniku osnovan je 1920 (1927. dopunjen opremom za istraživanje građevnih materijala i metala, te tako zajednički dvama zavodima).













Zavod za materijale je, zajedno s nekoliko današnjih zavoda, počeo djelovati 1920. osnutkom Zavoda za ispitivanje gradiva (od 1930-ih Zavod za ispitivanje materijala). Nastava iz materijala bila je povezana s nastavom iz tehničke mehanike i konstrukcija pa tako tri zavoda dijele povijest. Samostalan Zavod (tada Odjel) osnovan je 1991., potom je preimenovan u Zavod za gradiva 1997., a pod današnjim imenom djeluje od 2004. Zavod je donedavno imao i dvije katedre (osnovane 1997), Katedru za istraživanje materijala i Katedru za tehnologiju materijala. Ispitivanja materijala provodila su se od 1927. u Laboratoriju za tehničku mehaniku s opremom za istraživanje građevnih materijala i metala. Samostalan Laboratorij za materijale osnovan je 1991. te radi i danas.













Zavod za prometnice razvio se iz nekadašnjih Zavoda za projektiranje i gradnju željeznica i putova (osnovan 1935/36) i Zavoda za zemljane radove i tunele (osnovan 1937). Djelatnost se od 1963. odvijala u Zavodu za ceste i Zavodu za željeznice, potom 1971. u Zavodu za prometne objekte (s tri odjela: za ceste, mostove i željeznice), 1974. u jedinstvenom Zavodu za ceste i željeznice, a od 1977. u Zavodu za prometnice. Od 1930-ih djelovala je Katedra za željeznice i puteve. Godine 1956. osnovane su Katedra za ceste i Katedra za željeznice koje djeluju i danas. U doba kada je Fakultet djelovao unutar Instituta, Zavodu su pripadali dobro opremljeni laboratoriji za ispitivanje asfalta, stabilizacije materijala i tla, ispitivanje i kontrolu kvalitete izvedbe zemljanih radova i kolničkih konstrukcija, te za ispitivanje nosivosti i površinskih svojstava kolničkih konstrukcija, kojima se Fakultet koristio do 1991., od kada su dio IGH-a. Godine 2004. osnovan je fakultetski Laboratorij za prometnice.

Zavod za matematiku započeo je s radom 1920-ih kao Zavod za opće teoretske predmete. Tijekom godina izmjenjivali su se nazivi: 1963. najprije Kabinet za matematiku potom Katedra za matematiku, 1965–74. Zavod za opće teoretske predmete, a od 1977. Zavod za matematiku (1991–97. Odjel). Godine 2005. uvedene su Katedra za matematičke predmete te Katedra za fiziku i Katedra za geometriju (danas spojene u Katedru za geometriju i fiziku).

Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment započeo je rad 1970. kao Katedra za organizaciju građenja (ukinuta 1974). Već 1971. osnovan je i Zavod za organizaciju i tehnologiju građenja, od 1981. Zavod za organizaciju i ekonomiku građenja, a danas Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment. Od 1990-ih su u Zavodu djelovale i tri katedre: za organizaciju građenja, tehnologiju građenja i društvene znanosti (poslije za organizaciju građenja, tehnologiju građenja i menadžment u graditeljstvu). Od 2004/05. u Zavodu je radio i Informatički laboratorij za organizaciju građenja (ukinut 2010-ih).

Znanost i nakladništvo

Fakultet je nositelj mnogih nacionalnih i međunarodnih znanstvenih i stručnih projekata, nakladnik sveučilišnih udžbenika i priručnika te časopisa Organization, technology & management in construction: an international journal. U fakultetskoj je knjižnici oko 8800 naslova knjiga te 28 naslova časopisa. Fakultet je dobitnik mnogobrojnih nagrada, među ostalima za inovativne proizvode RUCONBAR – apsorbirajuće betonske barijere s recikliranom gumom za zaštitu od buke (u suradnji s poduzećima Beton-Lučko i Gumiimpex-GRP) i ECO-SANDWICH^® – montažni zidni paneli (u suradnji s Arhitektonskim fakultetom i poduzećima Beton-Lučko, Eurco i Knauf Insulation), te za inovativna rješenja Zagreb 21–CCT – sustav pričvršćenja tramvajskoga kolosijeka za smanjenje vibracija i povećanje otpornosti na lutajuće struje, kao i BRIDGE SMS – inteligentno rješenje za ocjenu i upravljanje rizikom od erozije na mostovima i u vezi s tim WILD (akronim od engl. Weather Information Logging Device) – inovativno rješenje za nadzor vremenskih uvjeta.

Franković, Ante (Vrboska na Hvaru, 20. IX. 1889 – Zagreb, 22. X. 1976), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Kulturno-tehničkom odjelu Visoke škole za kulturu tla u Beču diplomirao je 1913. te doktorirao 1920. disertacijom Druckhöhenverluste bei ungleichförmiger Bewegung des Wassers in offenen Gerinnen mit veränderlichen Querschnitt. Radio je 1914. u Odjelu za melioracije u Sarajevu na isušenju Popova polja te snimanju i obrani od poplave Dubičanskog polja. Nakon služenja vojnoga roka, 1918–22. službovao je u hidrotehničkim pododjelima u Mostaru i Bosanskoj Gradiški radeći na osnovama za odvodnju i natapanje poljâ, na regulaciji Neretve kraj Višića te nadzirući održavanje nasipa i mostova. U Čehoslovačkoj je 1922–27. laboratorijski istraživao teoriju turbina te u Bratislavi radio u Ministarstvu javnih radova i Ministarstvu poljodjelstva (projekti rijeke Hornád, hidroelektrane na Starohorskom potoku, melioracijskih radova uređenja rijeka Nitre i Turieca). Uz to je 1924–27. bio suvlasnikom privatnog poduzeća za drenažu i geometarske poslove. Od 1927. radio je pri Odjelu za javne radove i promet Zagrebačke oblasti kao referent za vodogradnje, a od 1929. bio je nadstojnik Odsjeka za hidrografiju i vodne snage Ministarstva građevina u Beogradu. Od 1930. ponovno u Zagrebu, bio je honorarni konzultant Banske uprave te od 1931. profesor u Srednjoj tehničkoj školi, koje je 1939–43. bio ravnatelj. Godine 1943. imenovan je redovitim profesorom Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Ondje je uveo kolegije Osnove hidrotehnike i Hidraulika te od 1954. bio voditelj Katedre za hidrotehniku. Smatra ga se utemeljiteljem visokoškolske nastave u području hidrotehničkih građevina u Hrvatskoj. Umirovljen je 1959.







Autor je udžbenika Dimenzioniranje vodnih komora kod dovoda vode pod tlakom (1947), Gibanje podzemne i kapilarno usisavane vode i podzemno vlaženje tla (1948), Gubitak tlaka kod vrtložnog strujanja (1952), Head Loss Air Entrainment by Flowing Water in Steep Chutes (1953) te Utjecaj odvodnje na vodostaj podzemne vode (1955). Dobitnik je državne Nagrade za životno djelo 1968.

EXAT 51 (Eksperimentalni atelier), skupina arhitekata, dizajnera i umjetnika koja je djelovala u Zagrebu 1950–56. Činili su je arhitekti → Bernardo Bernardi, → Zdravko Bregovac, → Zvonimir Radić, → Božidar Rašica, → Vjenceslav Richter i Vladimir Zaharović, te slikari Vladimir Kristl, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec. Inicijatori okupljanja skupine bili su Richter, Picelj i Srnec, koji su otprije surađivali na postavima Izložbe knjiga NR Hrvatske u Zagrebu (1948) te jugoslavenskih paviljona na sajmovima u Beču i Stockholmu (1949). Manifest skupine (autor V. Richter) predstavljen je na plenumu ULUPUH-a (→ Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) u Zagrebu 1951., a prva je izložba članova (V. Kristl, I. Picelj, B. Rašica, A. Srnec) održana 1953. u Društvu arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata) u Zagrebu. Skupina se zauzimala za sintezu svih disciplina likovnoga stvaralaštva, apstraktnu umjetnost i eksperiment, a njezina pojava obilježila je prekid s praksom socijalističkoga realizma i tradicionalnih shvaćanja likovnih umjetnosti. Svojim je idejama utjecala na mlađe naraštaje, u prvome redu unutar neokonstruktivizma, minimalizma i konceptualnih istraživanja. Poslije 1953. njezini su članovi sve više radili u okviru vlastitih estetskih koncepata, a svojevrstan nastavak njezinih težnji predstavljala je međunarodna manifestacija Nove tendencije koja se održavala u Zagrebu 1961–73.







Džeba, Ivica (Zagreb, 11. III. 1955), građevinski inženjer i stručnjak za metalne konstrukcije.

Na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao 1978. te doktorirao 1996. disertacijom Nepouzdanosti računskih modela otpornosti spregnutih nosača u visokogradnji (mentor → B. Androić). U Zavodu za metalne i drvene konstrukcije (poslije Zavod za konstrukcije) Fakulteta bio je zaposlen od 1979. Kraće je vrijeme radio u Zavodu za čelične konstrukcije Instituta građevinarstva Hrvatske, a od 1991. ponovno na Građevinskome fakultetu, od 2005. do umirovljenja 2020. kao redoviti profesor; bio je predstojnik Katedre za metalne konstrukcije 2010–20. Predavao je kolegije Uvod u konstruktorsko inženjerstvo i Metalne konstrukcije te uveo u nastavu kolegije Spregnute konstrukcije, a na poslijediplomskome studiju Uvod u konstruktorsko inženjerstvo, Ocjena pouzdanosti postojećih konstrukcija, Modeliranje čeličnih konstrukcija, Spregnute konstrukcije i sandučasti nosači te Aluminijske konstrukcije. Sudjelovao je u nastavi Geotehničkoga fakulteta u Varaždinu i građevinskih fakulteta u Osijeku i Rijeci.

Područje je njegova znanstvenoga i stručnoga rada pouzdanost građevinskih konstrukcija. Obradio je problem otpornosti tankostijenih profiliranih limova od čelika i aluminijskih slitina opterećenih na savijanje, istraživao spregnute konstrukcije od čelika i betona, ponašanje vijčanih spojeva s izduženim rupama, zamor materijala kod čeličnih konstrukcija, otpornost na požar, itd. U suautorstvu napisao je udžbenike Metalne konstrukcije 1–4 (1994–2003; prijevod na njemački jezik 1996., grčki 1997., engleski 2000), Modeliranje konstrukcija prema Eurocode 3 (2004), Čelični i spregnuti mostovi (2006), Inženjerstvo pouzdanosti 1 (2006), Čelične konstrukcije 1–2 (2009., 2007) i priručnik Čelične konstrukcije (2015). Od 2021. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Čališev, Konstantin (Kupjansk, Ukrajina, 18. III. 1888 – Zagreb, 18. VII. 1970), građevinski inženjer i stručnjak za ispitivanje materijala i građevnu statiku.

Na Tehničkoj visokoj školi u Kijevu diplomirao je građevinarstvo 1911., a doktorirao 1922. na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu disertacijom Jednostavan način izračunavanja okvirnih nosača. Nakon što je diplomirao kratko je radio u Kijevu i Harkovu, a 1913–14. bio je nastavnik na Visokoj školi za prometne inženjere u Sankt Peterburgu. Pohađao je specijalizaciju u Göttingenu (1913) te predavao kolegije iz područja otpornosti materijala i radio u laboratoriju za ispitivanje građevnih materijala. Nakon služenja u I. svj. ratu bio je asistent kijevske Akademije znanosti, potom je emigrirao u Zagreb. Od 1921. radio je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je prvi u Hrvatskoj stekao doktorat iz tehničkih znanosti te 1930. postao redovitim profesorom. Predavao je kolegije Građevinska statika, Nauka o čvrstoći, Teorija elastičnosti, Ispitivanje gradiva te Otpornost materijala za studente građevinskoga (→ Građevinski fakultet u Zagrebu; GF) i strojarskoga (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) studija. Gotovo četiri desetljeća bio je predstojnik Zavoda za ispitivanje gradiva (danas Zavod za materijale GF-a) te 1936–38. starješina Građevinskog otsjeka Tehničkoga fakulteta. Umirovljen je 1959. Autor je djela Način izračunavanja okvirnih nosača sistema Vierendel (1921), monografije Metode postepenih približavanja kod proračunavanja više puta statički neodređenih sistema (1938) te udžbenika Građevna statika I (1937), Nauka o čvrstoći I i II (1937–40), Primijenjena statika (1951) i Otpornost materijala (1956).

Anđelić, Milutin (Pljevlja, Crna Gora, 26. X. 1936 – Zagreb, 20. I. 2023), građevinski inženjer, stručnjak za nosive konstrukcije.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1972. disertacijom Visokostijeni nosač opterećen u srednjoj ravnini. Nakon što je diplomirao radio je u poduzeću Tehnika u Zagrebu, a od 1964. na Građevinskome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 1985. Predavao je kolegije Građevna statika I–III, Nelinearna statika štapnih konstrukcija, Teorija i proračun konstrukcija, Teorija ploča i stijena, Teorija ljusaka te Silosi i bunkeri. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku 1978–81. te prodekan 1985–89. i dekan Fakulteta 1989–91. Umirovljen je 2007. Nastavu je održavao i na građevinskim fakultetima u Rijeci, Splitu i Osijeku.

Područja su njegova znanstvenoga interesa različiti postupci proračuna građevnih konstrukcija, građevna statika i tehnička mehanika. Bio je projektant konstrukcije Dvorane Dražena Petrovića i Cibonina tornja u Zagrebu te konstrukcije kupole Sportske dvorane Krešimir Ćosić u Zadru, a radio je i na projektima tvornica cementa u Keniji, Nigeriji, Brazilu, Venezueli i Indoneziji. Za projekt Dvorane Dražena Petrovića dobio je povelju Juraj Dalmatinac za najbolje konstruktorsko ostvarenje u Hrvatskoj (1986) i Europsku nagradu za čelične konstrukcije (1989). Autor je udžbenika Statika neodređenih štapnih konstrukcija (1993) i Građevna statika II (2005). Bio je i redoviti član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti u Crnoj Gori. Od 2008. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Frangeš, Stanislav (Zagreb, 17. VII. 1959), geodet i kartograf.

Diplomirao je 1984. na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1998. doktorirao disertacijom Grafika karte u digitalnoj kartografiji (mentor → N. Frančula). Od 1984. radio je kao geodetski izvođač u poduzeću Geozavod u Zagrebu. Od 1986. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 2007. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Kartografija, Topografska kartografija, Tematska kartografija, Geovizualizacija i Praktična kartografija. Bio je predstojnik Zavoda za kartografiju 2000–05., prodekan za nastavu i studente 2005–07., dekan Geodetskoga fakulteta 2007–11. i predstojnik Zavoda za kartografiju i fotogrametriju 2019–21. Znanstveno i stručno bavi se kartografijom, kartografskom vizualizacijom, geovizualizacijom, praktičnom izradbom karata, među ostalima topografskih i tematskih, kartama pojedinih regija i nacionalnih parkova, planovima gradova i naselja te faksimilima starih karata. Sam ili u suautorstvu objavio je više od 90 znanstvenih radova i više od 100 stručnih radova, te više od 200 različitih kartografskih prikaza. Suautor je sveučilišnog udžbenika Geovizualizacija (2021). Bio je glavni urednik → Geodetskog lista 2001–05. i predsjednik → Hrvatskoga kartografskog društva 2005–09. Član je → Hrvatskoga geodetskog društva i Međunarodnoga kartografskog udruženja (International Cartographic Association).

Lakušić, Stjepan (Slavonski Brod, 31. VIII. 1968), građevinski inženjer, stručnjak za željeznički i tramvajski promet.

Diplomirao je 1994. te doktorirao 2003. disertacijom Dinamički utjecaj vozila na tramvajski kolosijek (mentor M. Rak) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Pri Zavodu za prometnice Fakulteta radio je 1994., od 2012. u zvanju redovitoga profesora. Bio je voditelj Katedre za željeznice (2006–12), prodekan (2014−18) i dekan Fakulteta (2018–22), a od 2022. rektor je Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je kolegije Željeznice, Gornji ustroj željeznica, Projektiranje i građenje željeznica, Održavanje kolosijeka, Gradske željeznice, Vibracije od prometa, a na poslijediplomskome studiju Teorija kretanja vozila na tračnicama, Kolosijeci za velike brzine, Posebna poglavlja buke od prometa, Optimizacija željezničkih trasa, te uveo kolegije Održavanje kolosijeka i Gradske željeznice. Bio je gostujući profesor na građevinskim fakultetima u Rijeci (2007–12) i Skoplju (2014–15).

Znanstveno i stručno bavi se željeznicama, posebice istraživanjem konstrukcija tramvajskoga i željezničkoga kolosijeka, dinamičkim utjecajem vozila na kolosijek, bukom i vibracijama na kolosijecima te elementima pričvršćenja tračnica na podlogu. Kao suradnik i voditelj sudjelovao je u više projekata zaštite od buke na autocestama i željezničkim prugama, obnove i rekonstrukcije pruga i tračnica, studija razvoja tramvajskoga prometa grada Zagreba te elaborata ocjene stanja i izradbe dokumentacije procjene troškova obnove tramvajske infrastrukture i građevina oštećenih u potresu. Od 2012. glavni je urednik časopisa → Građevinar, od 2013. urednik zbornika radova Hrvatskoga graditeljskog foruma Izazovi u graditeljstvu. Od 2019. član je suradnik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Suurednik je udžbenika Potresno inženjerstvo (2021).

drvene konstrukcije, nosive građevne konstrukcije pretežno sastavljene od drvenih elemenata. Primjenjuju se kao konstruktivni sustavi zgrada ili njihovih dijelova (puni ili kanatni zidovi, stropovi, krovišta, okviri, montažni paneli), industrijskih hala, hangara, dvorana, nadstrešnica, tribina, mostova, tornjeva, pomoćnih građevina na gradilištu (skele, oplate), i dr. Osnovni je materijal tih konstrukcija bjelogorično ili crnogorično → drvo (sv. 2), koje je za građevinsku konstruktivnu primjenu najčešće obrađeno u vidu piljene građe (grede, gredice, daske, planke ili platice; → pilanarstvo; sv. 2), lijepljenih (lameliranih) nosača i križno lameliranog drva CLT, te → drvnih ploča, sv. 2 (furnirske ploče, iverice i dr.), a danas se tek iznimno rabi neobrađena obla građa – brvna (→ tehnička oblovina; sv. 2) i tesana građa. Elementi se spajaju i povezuju u konstrukciju različitim tesarskim vezovima (zasjek, greben, čep, lastin rep, utor i pero i dr.), metalnim skobama, trnovima, čavlima, vijcima i maticama, moždanicima, papučama, čvornim pločama, lijepljenjem, itd.







Najčešći vid primjene drvenih konstrukcija su krovišta. Za male se raspone najčešće primjenjuju tradicionalne tesarske drvene konstrukcije. Roženičko krovište najjednostavniji je oblik konstrukcije dvostrešnoga krova; sastoji se od krovnih vezova, odnosno uspravnih trokuta što ih tvore dvije kose grede (roženice) te vodoravna vezna greda. Kod krovova većega raspona stavljaju se između roženica i vodoravne raspinjače (pajante), pa se takva konstrukcija naziva pajantnim krovištem. Za veće je raspone prikladnije podroženičko krovište. Sastoji se od glavnih vezova, tj. uspravnih trokutastih konstrukcija (izvedenih kao jednostruke, dvostruke ili trostruke stolice ili visulje), a one nose vodoravne grede (podrožnice) na kojima leže kose roženice. Najveći rasponi premošćuju se drvenim inženjerskim konstrukcijama. To mogu biti rešetkaste ili lučne konstrukcije od dasaka spojenih čavlima ili lamelirane drvene konstrukcije. Za takve se konstrukcije primjenjuju glavni nosači izrađeni međusobnim lijepljenjem (lameliranjem) drvenih platica. Nosači mogu biti trapezne, zakrivljene ili srpolike grede, te dvozglobni i trozglobni lukovi ili okviri. Osim toga se od dasaka, drvenih panela ili greda izrađuju i posebni oblici krovnih konstrukcija, npr. ljuske, svodovi te mrežaste i geodetske kupole.







Loša su svojstva drvenih konstrukcija njihova osjetljivost na štetne utjecaje – biološke (gljivice i kukci), fizikalne (toplina, vlaga, mehanička oštećenja) i kemijske (različite kemikalije), što ih u konačnici čini manje trajnima od npr. zidanih konstrukcija. Zbog slabe otpornosti prema atmosferilijama, najčešće su smještene zaštićene unutar zgrade i ispod pokrova, ili služe za privremene namjene. Tanki elementi drvenih konstrukcija nemaju nikakve otpornosti na požar od kojega nerijetko stradavaju (deblji elementi mogu imati znatno veću otpornost). Radi smanjenja štetnih utjecaja, suvremene se drvene konstrukcije zaštićuju kemijskim sredstvima (→ zaštita drva; sv. 2). Prednosti su tih konstrukcija mogućnost montažne gradnje, topao izgled, velika nosivost (rasponi veći od 100 m), funkcionalnost i ekonomičnost. S obzirom na malu štetnost za okoliš, obnovljivost i mogućnost recikliranja te niski ugljični otisak drva kao građevnog materijala, poželjan su sastavni dio → održive arhitekture.







Drvene konstrukcije u Hrvatskoj

Drvo se kao konstruktivni materijal za gradnju od pradavnih vremena rabilo i na području današnje Hrvatske, napose u njezinim kontinentalnim dijelovima bogatima šumom, a siromašnima kamenom. Isprva se za natkrivanje nastambi te podizanje obrambenih zidova (palisada) rabilo neobrađeno kolje, šiblje i oblovina. Svjedočanstva o takvoj gradnji pronađena su npr. na arheološkom lokalitetu u Vučedolu iz III. tisućljeća pr. Kr. Do antičkoga doba drvena se građa počela tesati u pravilne oblike jednakih dimenzija, pa su za Rimljana drvena krovišta raspona do 20 m i mostovi preko najvećih rijeka dosegnuli oblik nalik onomu koji se ponekad rabi i danas.







Doselivši se iz šumovitih predjela, Hrvati su u svoju novu domovinu donijeli iskustvo gradnje u drvu. Ondje gdje ga je bilo u obilju isprva su gradili brvnare sa zidovima od pritesanih brvana, spojenih preklopima s prepustima u uglovima kuće. Bez obzira na pojavu pilana potočara od XV. st. (1428. podignuta je prva takva pilana na području Hrvatskog primorja i Gorskog kotara kraj Crikvenice), sjekira je ostala glavno oruđe narodnih graditelja i u kasnijim razdobljima. U šumom bogatim područjima kuće, gospodarske zgrade, pa i sakralne građevine još su se dugo vremena gradile od tesanih planki i greda. Na uglovima su se spajale vezom lastin rep, oblikujući izričaj tradicijskoga graditeljstva svojstven Pokuplju, Banovini, Posavini, Turopolju; tek od druge polovice XIX. st. tesanje je u narodnom graditeljstvu zamijenjeno ručnim piljenjem, potom i strojnim. Zbog masovnog iskrčivanja šuma u XVIII. st. u Slavoniji i drugdje, vlasti su dodjeljivale drvenu građu dovoljnu samo za kanatnu konstrukciju ziđa (bondruk), koja se potom zatvarala ispunom od ilovače, nepečenom opekom (ćerpič), a poslije i pečenom opekom, slijedeći tako srednjoeuropski način gradnje toga doba.













Osim u profanom i crkvenom graditeljstvu (kuće, krovišta, stropovi) kasnoga srednjeg i novoga vijeka, drvene konstrukcije bile su dio fortifikacijske arhitekture (krovišta, stropovi, galerije), a gradili su se i zemljano-drveni kašteli. Osmanski vladar Sulejman II. Veličanstveni dao je 1566. sagraditi golemi drveni, djelomično pontonski most dugačak gotovo 8 km, koji je preko dravskih močvara Osijek povezivao s Dardom. Radi potreba izgradnje karlovačke tvrđave, u njezinoj je blizini izgrađen 1579. pontonski most preko Kupe, a preko Mrežnice i Korane 1580. Čvrst drveni most preko Kupe u Karlovcu izgrađen je 1754., a preko Drave u Osijeku 1779. Prvi čvrsto građeni most preko Save u Zagrebu također je bio drvene konstrukcije, a izgrađen je prema nalogu cara Josipa II. 1783. na mjestu današnjega Savskog mosta. Približno istodobno izgrađen je 1783–86. drveni most preko Drave kraj Varaždina. Svi su ti mostovi brzo propadali pa ih je stalno trebalo popravljati i nanovo graditi.

U drugoj polovici XIX. st. počele su se osnivati prve parne pilane (u Gorskom kotaru prva je izgrađena 1847. u Prezidu). Bilo je to približno doba kada su tradicionalne tesarske drvene konstrukcije doživjele vrhunac. Među ostalim rabile su se i za izvedbu krovišta i stropova sve monumentalnijih zgrada javne namjene te industrijskih zgrada. Uz to su se, u kombinaciji sa skeletnim sustavom stupova i greda, tj. kanatnim ziđem, do II. svj. rata od drva gradile i čitave građevine trajne ili privremene namjene. Takve su bile mnogobrojne industrijske zgrade i skladišta (npr. žitni silos u riječkoj luci iz 1889), kupališta (u Opatiji Angiolina iz 1883., u Rijeci Quarnero iz 1904), tribine stadiona (u Zagrebu velodrom na Koturaškoj cesti iz 1895., stadion na Sveticama za sokolski slet za 50 000 gledatelja iz 1934), drveni most preko Korane u karlovačkom Gornjem Mekušju (1933–35., na istom mjestu izgrađen je 1970. novi). Među najzapaženijim međuratnim ostvarenjima drvenih konstrukcija, ali i moderne arhitekture je dom veslačkog kluba Uskok → Antuna Ulricha iz 1931., koji je izgrađen u samo 18 dana.



















U prvoj polovici XX. st. tesarske konstrukcije sačinjene od masivne drvene građe povezane tesarskim vezovima kod većih su raspona zamijenile inženjerske drvene konstrukcije. Projektirale su se ekonomično na osnovi statičkih (inženjerskih) proračuna, a izrađivale u različitim oblicima grednih, okvirnih ili lučnih rešetkastih konstrukcija od dasaka i masivne građe spajane vijcima, čavlima, moždanicima, spojnim pločama i sl. Takve se konstrukcije i danas mogu naći u zgradama industrijskih pogona i skladišta građenih u to doba. Osim navedenoga, drvene se konstrukcije od davnina rabe kao privremene pomoćne građevine, isprva kao skele na gradilištima zidanih građevina, a poslije i kao oplate betonskih konstrukcija mostova i sl.







U razdoblju nakon II. svj. rata tradicionalne su se tesarske drvene konstrukcije izvodile sve rjeđe. Umjesto toga, uvažavajući prednosti drvenih konstrukcija kao što su topao i osebujan izgled, lakoća i mogućnost montaže te održivost drva kao materijala, razvijala se primjena raznovrsnih novih inženjerskih drvenih konstrukcija koje zadovoljavaju zahtjeve suvremene gradnje. Među zapaženim su takvim realizacijama zagrebački velesajamski paviljoni privremene namjene na Savskoj cesti (danas Tehnički muzej Nikola Tesla; 1948., projektant → M. Haberle) u cijelosti izvedeni od 2800 m³ drvne građe i 23 000 m² brodskog poda, kupola planetarija u istom kompleksu (1965) promjera 8 m, rebrasta drvena kupola Brodarskog instituta (1951., → K. Tonković, M. Haberle) raspona gotovo 40 m, Čehoslovački paviljon na Zagrebačkom velesajmu (danas paviljon 20; 1956., J. Hrubý) kao jedina sajamska zgrada s drvenom lučnom konstrukcijom.







Značajan se iskorak u izvedbi drvenih konstrukcija velikih raspona dogodio 1972. osnutkom pogona za izradbu lijepljenih lameliranih nosača tvornice → Gaj (sv. 2) u Voćinu (danas Drvene konstrukcije), koji je do danas izveo više od 3000 građevina u Hrvatskoj i svijetu. Nosači mogu biti ravni, lučni, okvirni, rešetkasti, oblika slova S i dr., raspona 45 m. Među njima se ističu krovne konstrukcije zgrada Udruženja proizvođača industrije namještaja UPIN u Zagrebu (1977., danas Ambijenta), skladišta umjetnih gnojiva Petrokemija u Kutini (1978., raspona 36,4 m), nathodnik preko državne ceste uz Nacionalni park Plitvička jezera (1980., raspona 32,6 m), sportska dvorana današnje Graditeljsko-geodetske škole Osijek (1980), jahaonica ergele Zobnatica u Vojvodini (1988., V. Kujundžić; raspona 55 m × 80 m najveća takva konstrukcija u Jugoslaviji), prihvatni centar arboretuma u Lisičinama (1988; do danas nedovršen i devastiran), te recentniji bazeni u Vinkovcima (raspon 22,5 m × 12 m), Koprivnici (25 m × 11 m), sportske dvorane u Lovreču (28,9 m), Bujama (32 m), Solinu (35,6 m), Višnjevcu (31,7 m), teniske dvorane u Sesvetama (36,8 m), Čazmi (18,2 m), jahališta u Đakovu (37,6 m), Maloj Mlaki (22 m), niz gospodarskih zgrada poljoprivrednih farmi i industrijskih građevina.













U novije se doba osebujnim arhitektonskim rješenjem ističu drvene konstrukcije Dvoranskog plivališta Utrina u Zagrebu (2004., → J. Kostelac), sportske dvorane Samobor (2007., E. Šmit), Drvene kuće u Klimnu na Krku (2016., → I. Turato), vidikovca na Mađerkinu bregu kraj Štrigove (2022., visok 28 m), sportske dvorane Zlatar Bistrica (2022., AS NOP/Ivan Galić) i dr.







Radi brzine izgradnje i energetske učinkovitosti, sve se češće grade montažne obiteljske kuće s drvenom skeletnom konstrukcijom, tipske ili tvornički izrađene prema željama naručitelja. Preteču takvih kuća izrađivala je od 1960. Tvornica montažnih kuća → DIP Ogulin (sv. 2), od 1965. tvornica → Spačva (sv. 2) iz Vinkovaca, a od 1980-ih i Tvornica Jela u Delnicama u sastavu → DIP-a Delnice (sv. 2). Među današnjim su vodećim poduzećima specijaliziranima za taj tip izgradnje Domprojekt i Domus Plus iz Zagreba, Montažne kuće DLB iz Korenice, Studio Domus iz Pule. Posljednji od navedenih proizvođača odnedavna nudi izradbu nosivih dijelova kuća od križno lameliranih ploča CLT (→ montažna gradnja)







Školstvo, znanost i publicistika

Početci visokoškolske naobrazbe iz područja drvenih konstrukcija u Hrvatskoj poklapaju se s osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), na kojoj je to područje isprva u sklopu kolegija Građevne konstrukcije (→ zgradarstvo) predavao → Karlo Gentzkow, koji je ujedno osnovao Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije i bio njezin predstojnik (1926–27). Početci Katedre naziru se u zbirci građevnih materijala i modela konstrukcija, koju je prikupljalo i upotpunjavalo nastavno osoblje još od 1919. Gentzkowa je 1928. naslijedio njegov asistent → Zvonimir Vrkljan. Kolegije Građevne konstrukcije I i II Vrkljan je predavao za arhitekte i građevinare zajedno do 1947., potom je za svaku studentsku grupaciju vježbe i predavanja vodio odvojeno. Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. u sastavu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, od 1962. → Građevinski fakultet) uvedeni su kolegiji Drveni mostovi (1935) i Drvene inženjerske konstrukcije (1947). Te je kolegije od 1947. predavao K. Tonković koji je bio predstojnik Zavoda za drvene i masivne mostove (1963−71). Od 1968. Drvene konstrukcije predavao je Stjepan Sablić, a od 1981. → Zvonimir Žagar do umirovljenja 2001., kada je kolegij preuzela Vlatka Rajčić, pročelnica Katedre za drvene konstrukcije (od 2006). Visokoškolska nastava drvenih konstrukcija odvija se i na građevinskim fakultetima u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek).

Među stručnom publicistikom iz područja drvenih konstrukcija ističu se Drvene konstrukcije I–IV (2001), Drveni mostovi (2001) i Konstrukcije od drveta (sa S. E. Omerom, 2007) Zvonimira Žagara te Drvene konstrukcije prema europskim normama (2007., A. Bjelanović, V. Rajčić), Drvene konstrukcije u arhitekturi (2008., M. Sulyok-Selimbegović), Drvene konstrukcije. Priručnik za vježbe (2018., D. Čizmar) i dr.

Kukuljica, Paula (Oakville, Kanada, 31. III. 1976), arhitektica, predstavnica suvremenog pristupa u arhitekturi.

Diplomirala je 2001. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 2002–03. bila je zaposlena u građevinskom poduzeću Hidrocommerce u Zagrebu, potom je kratko radila u Uredu ovlaštenoga arhitekta Miloša Pecotića, nakon čega se iste godine zaposlila u arhitektonskome → Studiju 3LHD u Zagrebu, gdje je od 2016. odgovorna partnerica zajedno sa → Sašom Begovićem, → Markom Dabrovićem, → Silvijem Novakom i → Tanjom Grozdanić Begović. U okviru Studija 3LHD suautorica je mnogobrojnih projekata, od stambenih i sportskih do javnih objekata, također i interijera te urbanističkih rješenja. Među realizacijama ističu se: Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), Aquatica – slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), rekonstrukcija nekadašnjega kina Urania u poslovni prostor Studija 3LHD i prostor za javna događanja (2018–19), kampus Infobip (2019–22), oboje u Zagrebu, Kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Kao dio tima Studija 3LHD osvojila je mnogobrojne nagrade, među ostalima »Vladimir Nazor« (2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Društvo arhitekata Splita (DAS), strukovno udruženje splitskih arhitekata koje pod današnjim nazivom samostalno djeluje od 1960.

Sljednik je Društva inžinira i arhitekata u Kraljevini Dalmaciji osnovanog 1908. sa sjedištem u Splitu. Nakon I. svj. rata u Zagrebu je 1919. utemeljeno Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekata, koje je iste godine konstituirano na osnivačkoj skupštini u Beogradu; osim u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Sarajevu, imalo je sekcije u Splitu, te poslije i u Novom Sadu, Skoplju i Nišu. Godine 1939. Udruženje je bilo preimenovano u Savez inženjerskih društava Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu, a splitska sekcija postala je Društvo inženjera – Split. Nakon II. svj. rata u Splitu je 1946. utemeljeno Društvo inženjera i tehničara u okviru kojega je djelovala i arhitektonsko-građevinska sekcija. Ta je sekcija 1952. postala splitskom podružnicom novoosnovanoga Društva arhitekata Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu (danas → Udruženje hrvatskih arhitekata). Nakon reorganizacije Društva arhitekata Hrvatske u Savez arhitekata Hrvatske, 1960. podružnica u Splitu postala je samostalno Društvo arhitekata Splita, koje je i dalje djelovalo i kao sastavnica splitskog Društva inženjera i tehničara. Godine 1982. osnovana je Zajednica društava inženjera i tehničara Split, koja je 1999. preimenovana u Zajednicu udruga inženjera Splita. Tijekom 1960-ih Društvo arhitekata Splita sve je manje sudjelovalo u zajedničkim programima Društva inženjera i tehničara, njegova se aktivnost izrazito smanjila i postupno se ugasilo. Reanimacijom Zajednice društava inženjera i tehničara Split 1988. DAS je ponovno počeo djelovati. Njegovi su predstavnici sudjelovali u radu Savjeta za urbanizam i Savjeta za povijesnu jezgru grada Splita te osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu. Društvo djeluje s ciljem razvijanja i afirmiranja splitske i hrvatske arhitekture i urbanizma, kulture prostora i zaštite čovjekova okoliša. Organizira izložbe, predavanja, radionice, konferencije, seminare i stručne prezentacije te sudjeluje u pripremi, organizaciji i provedbi arhitektonskih natječaja. Samostalno i u suradnji izdaje monografije, stručne publikacije te prikaze radova hrvatskih autora, a 2015. objavljena je digitalna biblioteka Memento splitske moderne arhitekture s ciljem stvaranja sustavne digitalne baštine. Predsjednik DAS-a od 2024. je Marko Klarić.

ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija, znanstvena i tehnička disciplina koja obuhvaća postupke utvrđivanja ponašanja konstrukcija i njihovih elemenata pri različitim mehaničkim i kemijskim djelovanjima. Ispitivanja se obavljaju s obzirom na nosivost, uporabljivost i trajnost, s ciljem stjecanja novih spoznaja o materijalu i konstrukciji i njihovu ponašanju pri određenim djelovanjima, provjeru kvalitete izvedenih radova u odnosu na kvalitetu predviđenu projektom, dugotrajno praćenje ponašanja konstrukcija (monitoring), provjeru svojstava novoga proizvoda u odnosu na postavljene zahtjeve i specifikacije prije početka serijske proizvodnje, i dr. S obzirom na vrstu djelovanja kojima će konstrukcija biti izložena razlikuju se statička (pokusno opterećenje) i dinamička ispitivanja (nerazorni udar, razorno impulsno djelovanje, odn. eksplozija ili vibracije prouzročene djelovanjem strojeva, prometa, vjetra ili potresa). Ispitivanje konstrukcije može biti nerazorno (određivanje uporabljivosti) ili razorno (utvrđivanje uporabljivosti i nosivosti u neprekinutom slijedu, iz čega se donosi zaključak o sigurnosti u uporabi). S obzirom na mjesto ispitivanja razlikuju se laboratorijska (ispituju se prototipovi građevnih elemenata ili modeli konstrukcija) i ispitivanja na građevinama (in situ).







Statičkim ispitivanjima utvrđuje se stvarno ponašanje konstrukcija ili elemenata određivanjem njihove nosivosti ili uporabljivosti mjerenjem pomaka, deformacija i možebitnih nedostataka nastalih djelovanjem pokusnog opterećenja, koje mora biti što sličnije projektiranom opterećenju konstrukcije, uzimajući u obzir stalna i uporabna opterećenja te njihovu raspodjelu. Statičko opterećenje provodi se: a) do sloma konstrukcije ili njezina dijela kako bi se utvrdila njezina granična nosivost i b) do opterećenja kojim će se utvrditi uporabljivost s obzirom na sposobnost nošenja određenog opterećenja, na krutost (progib) ili na deformacije i pukotine. Pokusno opterećenje može poslužiti i kao osnova za odluku o daljnjoj uporabi postojećih konstrukcija koje su dugo bile izložene prirodnim ili umjetnim djelovanjima, preopterećene ili oštećene djelovanjem potresa, vjetra, eksplozije, naleta vozila, požara i sl.







Za opterećenje pri statičkom ispitivanju rabe se predmeti poznate mase kojima se lako rukuje (čelični ili olovni ingoti, betonski blokovi, cement u vrećama, opeka i sl.). Katkada se rabi voda u bačvama ili sloj nalivene vode potrebne visine. Ako se želi postići opterećenje koncentriranim silama, rabe se hidraulične preše. U laboratoriju se to postiže nanošenjem sustava sila, a hidraulična preša odupire se o čelični okvir usidren u kruti pod. Natovareni kamioni i druga teška vozila poznate mase rabe se za ispitivanje cestovnih mostova, a lokomotive i natovareni vagoni za ispitivanje pokusnim opterećenjem željezničkih mostova. Izborom vozila i njihovim rasporedom nastoji se postići najnepovoljnije opterećenje mosta ili pojedinih njegovih dijelova. Smatra se da ispitana konstrukcija zadovoljava kada su izmjereni progibi i deformacije u okviru projektiranih vrijednosti, kada trajni progibi i deformacije nisu veći od određenog postotka izmjerenih elastičnih deformacija (npr. 25% kod armiranobetonskih konstrukcija) i kada su pukotine na armiranobetonskoj konstrukciji uže od dopuštene širine (npr. 0,20 mm za nezaštićene konstrukcije). Ako su trajne deformacije veće od dopuštenih, pokusno opterećenje treba ponoviti. Nakon ponovljenog ispitivanja trajne deformacije trebaju zadovoljiti stroži kriterij nego nakon prvog opterećivanja (npr. 12,5% kod armiranobetonskih konstrukcija). Kriteriji zadovoljavanja veličine trajnih deformacija različiti su za → metalne, → betonske, → zidane, → drvene, spregnute, plastične i druge konstrukcije, a definirani su u normama.







Dinamička ispitivanja građevnih konstrukcija provode se kako bi se utvrdila njihova dinamička svojstva, odn. osnovni dinamički parametri: frekvencije ili periodi titranja, koeficijenti prigušenja, dinamički koeficijenti i osnovni oblici titranja konstrukcije. Konstrukcija se s pomoću posebnih uređaja (generatora vibracija) dovodi u rezonanciju, ali se dinamička svojstva mogu ispitati i jednostavnije, npr. potezanjem konstrukcije užetom i iznenadnim presijecanjem tog užeta, nakon čega nastaju slobodne vibracije konstrukcije. Za dinamičko ispitivanje mostova rabe se vozila koja se kreću različitim brzinama, a za postizanje većega dinamičkog učinka vozila prelaze preko određene prepreke ili se mjerenja provode pri naglim kočenjima. Izvori vibracija za postojeće konstrukcije mogu biti strojevi koji su ugrađeni u konstrukciju ili ambijentalne pobude. U novije se doba određivanje osnovnih dinamičkih svojstava pri ambijentalnim pobudama provodi metodom eksperimentalne modalne analize, rezultati koje su iznimno važni jer omogućuju kalibriranje i povećanje pouzdanosti numeričkog modela na kojem se provodi proračun konstrukcije pri potresnim opterećenjima. Osim za kalibraciju numeričkog modela rezultati mogu služiti i za ocjenu učinkovitosti radova na sanaciji i pojačanju konstrukcije.

Tijekom ispitivanja konstrukcija (ili njihovih elemenata) rabi se širok spektar mjernih instrumenata s pomoću kojih se utvrđuje stanje konstrukcije. Pri statičkim ispitivanjima mjere se pomaci, kutovi zaokreta i relativne deformacije na mjerodavnim mjestima na konstrukciji. Za mjerenje pomaka rabe se uglavnom geodetski instrumenti (niveliri, robotizirane totalne stanice, GPS, laseri i dr.) te senzori koji mogu raditi na različitim principima: električnom induktivitetu (engl. Linear Variable Differential Transformer, LVDT), električnom otporu, Braggovoj rešetki i dr. Za mjerenje kutova zaokreta rabe se uglavnom senzori koji rade na principu promjene magnetskih svojstava, potenciometri, mikroelektromehanički sustavi (engl. Micro-Electromechanical System, MEMS) i sl. Prigodom ispitivanja u laboratorijskim uvjetima u novije se doba rabe optički mjerni sustavi s kamerama visoke rezolucije i programima za obradbu fotografija s pomoću kojih se mogu mjeriti pomaci i relativne deformacije u 3D prostoru. Uz prethodno navedene instrumente, tijekom ispitivanja konstrukcija mogu se rabiti i senzori za mjerenje sile (mjerne ćelije), temperature, relativne vlažnosti i dr.

Ispitivanje građevnih konstrukcija znatno je starije od teorijskih postavki mehanike. Učenje na pogreškama bilo je prvi oblik ispitivanja konstrukcija. U starom se vijeku od graditelja zahtijevalo da budu ispod svoje konstrukcije tijekom gradnje ili nakon nje. Temelji mehanike postavljeni su u XV. st. kada je Leonardo da Vinci (1452−1519) ispitivao vlačnu čvrstoću žice. Galileo Galilei (1564−1642) izvodio je ispitivanja na jednostavnim vlačno opterećenim elementima i prva ispitivanja radi određivanja nosivosti greda opterećenih na savijanje. Osnove mehanike postavili su Isaac Newton (1643−1727), Robert Hooke (1635−1703) i drugi u XVII. st. Hooke je proučavao ponašanje materijala pod opterećenjem i 1676. ustanovio zakon (Hookeov zakon) o linearnoj ovisnosti sile i deformiranja, čime je postavio temelj znanosti o mehanici elastičnih tijela. Ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija kao disciplina snažno se razvilo tijekom XIX. i XX. st. usporedno s razvojem teorijskih spoznaja, dok su se suvremene metode ispitivanja razvile u skladu s razvojem mjerne opreme i računarstva. U XX. st. potaknuto je proizvodnjom novih i čvršćih materijala, potrebom gradnje sve većih konstrukcija, ali i do tada nesagledanim pojavama, npr. dinamičkim učincima na nosive konstrukcije, zamorom materijala, pojavama gubitka stabilnosti, degradacije nosivosti zbog korozije, kemijske agresije, požara, potresa ili ratnih razaranja. Ispitivanje konstrukcija razvijalo se usporedno s ispitivanjima materijala.

Razvoj ispitivanja građevnih elemenata i konstrukcija kao znanstvene i nastavne djelatnosti u Hrvatskoj

Prije institucionalnog djelovanja, istraživanjem i ispitivanjem građevnih elemenata i konstrukcija bavili su se mnogobrojni stručnjaci, graditelji, izumitelji, od kojih su najpoznatiji → Faust Vrančić (sv. 1), koji je u svojem djelu Novi strojevi (Machinae novae) tiskanom u Veneciji 1615. prikazao niz tehničkih izuma, te matematičar, geodet, astronom i filozof → Ruđer Bošković koji je 1742. sudjelovao u pisanju rasprave o pojavi pukotina na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu, prve kojom se matematičkim metodama pokušalo objasniti ponašanje građevne konstrukcije. Nastavna djelatnost te znanstveno ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija u Hrvatskoj započeli su osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), gdje je 1920. osnovan Zavod za gradiva. Osnivač i prvi predstojnik Zavoda bio je redoviti profesor Škole → Stjepan Prokofjevič Timošenko (sv. 1), koji se posvetio utemeljenju i organizaciji Zavoda te nabavi strojeva i uređenju njegova laboratorija.

Od njegova osnutka do danas, djelatnost Laboratorija za ispitivanje konstrukcija vezana je uz aktivni znanstvenoistraživački i nastavni rad, te suradnju s gospodarstvom u izradbi niza visokostručnih zadataka. U sklopu tih se djelatnosti neprekidno obavljaju radovi na ispitivanju i istraživanju materijala, konstrukcija i njihovih elemenata kao i modela konstrukcija. Provode se istraživanja mehaničkih svojstava materijala koji se rabe u graditeljstvu: čvrstoća (tlak, vlak, savijanje, posmik), modul elastičnosti, modul posmika, Poissonov koeficijent i dr. Provode se ispitivanja žilavosti, tvrdoće i zamora materijala, te istraživanja na materijalima izloženima višesmjernim stanjima naprezanja. Eksperimentalno se određuju ugrađena i zaostala naprezanja i deformacije u materijalima i elementima konstrukcija te reološke promjene pri puzanju i skupljanju materijala. Velik dio djelatnosti Laboratorija pripada ispitivanju konstrukcija pri utjecaju statičkih i dinamičkih opterećenja, u vidu kratkotrajnih mjerenja i sustava monitoringa na konstrukcijama.

Godine 1922. za predstojnika Zavoda za gradiva izabran je → Konstantin Čališev koji je tu dužnost obnašao do 1959. U Zavodu se sustavno pratio razvoj novih postupaka ispitivanja te su primjerice uvedeni primjena elektrootpornih tenzometara 1949 (uz izradbu vlastitih tenzometara od 1953), metoda krtih lakova za mjerenje deformacija 1953., modelska ispitivanja i mehaničke analogije te dinamička ispitivanja konstrukcija 1954., metoda fotoelastičnosti 1964., ispitivanja ultrazvukom i sklerometrom 1965., i dr.

Podjelom Tehničkoga fakulteta na samostalne fakultete 1956., Zavod za ispitivanje gradiva djelovao je kao dio Građevinskog odsjeka Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet u Zagrebu), te su se u okviru Katedre za tehničku mehaniku provodili programi kolegija Mehanika, Otpornost materijala, Teorija elastičnosti, Ispitivanje materijala i konstrukcija te Dinamika konstrukcija, dok je Građevna statika pripadala Katedri za građevnu statiku i betonske konstrukcije. Godine 1974. ukinute su katedre, a zavodi su postali osnovnim jedinicama, te je ustrojen Zavod za tehničku mehaniku i ispitivanje materijala i konstrukcija. Udruživanjem s → Institutom građevinarstva Hrvatske u Građevinski institut 1977. Fakultet se reorganizirao, a Zavod je smanjio opseg djelatnosti (ispitivanje materijala preuzima Zavod za betonske i zidane konstrukcije) te promijenio naziv u Zavod za tehničku mehaniku. I nakon ponovnoga osamostaljenja Fakulteta 1991. temeljne djelatnosti Zavoda ostaju tehnička mehanika i ispitivanje konstrukcija, dok se ispitivanjem materijala bavi Zavod za materijale.













Istaknuti sveučilišni nastavnici i znanstvenici koji su u proteklom stogodišnjem razdoblju djelovali u području ispitivanja konstrukcija na fakultetima bili su u Zagrebu S. P. Timošenko, K. Čališev, → Zlatko Kostrenčić, → Aleksandar Kiričenko, → Vice Šimić, Krešimir Herman, Želimir Šimunić, Ljudevit Herceg, Mladenko Rak i Joško Krolo; u Splitu Pavle Marović; u Osijeku Vladimir Sigmund; u Rijeci M. Rak, a u Institutu građevinarstva Hrvatske Viktor Steinman, → Dražen Aničić, → Mihaela Zamolo i Dragan Morić. Danas se nastava iz područja ispitivanja konstrukcija na diplomskom studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu održava u okviru kolegija Ispitivanje konstrukcija (D. Damjanović, M. Bartolac) i Eksperimentalne metode 1 (D. Damjanović). Nastava iz tog područja odvija se i na sveučilištima u Osijeku (od 1987. A. Kiričenko, danas I. Guljaš), Rijeci (od 1998. M. Rak, danas I. Štimac Grandić) i Splitu (od 2001. P. Marović, danas M. Galić i V. Divić), u početku znatnim dijelom uz suradnju s Građevinskim fakultetom u Zagrebu, a potom uz vlastite nastavnike.

Građevinski fakultet u Rijeci, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Rijeci, koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u svim granama građevinarstva.







Početak studija

Početak visokoškolskog obrazovanja građevinara u Rijeci obilježen je osnutkom riječke Više tehničke građevinske škole 1969., gdje je omogućen stručni studij više spreme, već je prve godine građevinarstvo upisalo čak 138 studenata. Uz potporu → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu studij visoke spreme omogućen je 1971. osnutkom Građevinskog odjela Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci; sv. 1). Jedinstvena ustanova za obrazovanje građevinskih stručnjaka više i visoke stručne spreme OUR Građevinski fakultet Rijeka osnovan je 1976., a od 1977. pridružen je Sveučilištu u Rijeci. Fakultet je tada imao tek šest nastavnika i dva asistenta u stalnom radnom odnosu. Do 1978. fakultet je okupio 21 nastavnika i osam asistenata, a ime je promijenjeno u Fakultet graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci. Od 1982. u sastavu Građevinskog instituta Zagreb (→ Institut građevinarstva Hrvatske, IGH), fakultet se povezao sa Zavodom za materijale i konstrukcije (već postojeći dio IGH-a u Rijeci) i rad nastavio kao OOUR Fakultet graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci. Od 1991. Građevinski fakultet u Rijeci samostalna je ustanova te danas znanstveno-nastavno osoblje uključuje 70-ak zaposlenika.













Nastava se u početku odvijala na devet lokacija sa sjedištem u Građevinskom školskom centru Rijeka u Ulici podhumskih žrtava 4. Na jednoj zajedničkoj lokaciji, u Ulici Viktora Cara Emina 5, nastava se održavala od 1985., a 2011. Fakultet je preseljen u novoizgrađenu zgradu u kampusu Sveučilišta u Rijeci gdje raspolaže s gotovo 9000 m² prostora za predavaonice, kabinete, laboratorije, knjižnicu i zajedničke prostorije.







Voditelji studija građevinarstva i dekani bili su → Božidar Ekl (1969–76), → Zorko Kos (1977–81. i 1991–95), Zvonimir Sabljak (1981–85), → Andrija Prager (1985–89), Edvard Pavlovec (1989–91. i 1995–97), Sergio Blažić (1997–2000), Ivica Kožar (2000–04), → Nevenka Ožanić (2004–09), Aleksandra Deluka-Tibljaš (2009–15), Ivana Štimac Grandić (2015–21) te Mladen Bulić (od 2021).

Studij

Nastava se u početku održavala isključivo kao Građevinski studij I. stupnja (stručni studij u trajanju pet semestara) s dva usmjerenja: Odjel za niskogradnje (s prometnim i vodograđevnim odsjekom) i Odjel za visokogradnje. Godine 1974. uveden je Građevinski studij II. stupnja (sveučilišni studij u trajanju devet semestara) s Općim građevinskim i Građevinsko-komunalnim smjerom. Hidrotehnički, Konstruktorski i Prometni smjer sveučilišnog diplomskog studija uvedeni su 1991. Akademske godine 1999/2000. pokrenut je sveučilišni poslijediplomski magistarski studij Mehanika konstrukcija. Usporedno s provedbom Bolonjskoga procesa 2005/06. i usklađivanjem dosadašnjih preddiplomskih i diplomskih (stručnih i sveučilišnih) te poslijediplomskih programa, uveden je i poslijediplomski doktorski studij građevinarstva sa smjerovima Hidrotehnika i geotehnika te Mehanika konstrukcija.







Na Fakultetu se danas izvode tri sveučilišna i dva stručna studija iz područja građevinarstva: sveučilišni preddiplomski studij, sveučilišni diplomski studij (smjerovi Geotehnika, Hidrotehnika – Urbano inženjerstvo, Konstrukcije, Urbano inženjerstvo – Prometnice te Primijenjena mehanika u suvremenoj inženjerskoj praksi), stručni preddiplomski studij, stručni diplomski studij (Graditeljstvo u priobalju i komunalni sustavi) te poslijediplomski doktorski studij.

Organizacija

Prve znanstveno-nastavne ustrojbene jedinice, šest zavoda i dvije katedre, osnovani su 1978. Bili su to Zavod za hidrotehniku (predstojnik B. Ekl), Zavod za prometne objekte (predstojnik Petar Kožar), Zavod za visokogradnje (predstojnik → Andrija Čičin-Šain), Zavod za nosive konstrukcije i temeljenja (predstojnik Z. Sabljak), Zavod za organizaciju i tehnologiju građenja (predstojnik Ante Matković), Zavod za urbanizam, geodeziju i povijest graditeljstva (predstojnik → Zdenko Sila) te Katedra za matematiku i fiziku i Katedra za opće predmete.

Spajanjem sa zagrebačkim Institutom fakultet je reorganiziran u šest zavoda: Zavod za hidrotehniku i geotehniku, Zavod za prometne građevine, Zavod za konstrukcije, Zavod za organizaciju građenja i zgradarstvo, Zavod matematiku i fiziku te Zavod za materijale i konstrukcije Pula.

Od osamostaljenja Fakulteta 1991. nastava se održavala na četiri katedre: Katedra za hidrotehniku i geotehniku, Katedra za prometnice, organizaciju građenja i zgradarstvo, Katedra za nosive konstrukcije i Katedra za matematiku.















Danas fakultet čini pet zavoda unutar kojih je ustrojeno devet katedri i pet laboratorija. Zavod za hidrotehniku i geotehniku okuplja Katedru za hidrotehniku, Katedru za geotehniku te dva istoimena laboratorija. Zavod za nosive konstrukcije i tehničku mehaniku čine Katedra za nosive konstrukcije, Katedra za tehničku mehaniku te Laboratorij za konstrukcije. Zavod za prometnice, organizaciju i tehnologiju građenja i arhitekturu djeluje putem Katedre za prometnice, Katedre za organizaciju i tehnologiju građenja, Katedre za arhitekturu i urbanizam te Laboratorija za prometnice. Zavod za računalno modeliranje materijala i konstrukcija posjeduje Laboratorij za materijale, a opći kolegiji okupljeni su unutar Zavoda za matematiku i druge predmete.







Knjižnica fakulteta sljednik je knjižnice Više tehničke građevinske škole osnovane 1970., od koje je naslijedila početni fond knjiga.

Izdavaštvo

Fakultet je od 1977. izdavač Zbornika radova koji se, nakon nekoliko prekida, od 2008. izdaje jednom na godinu. Od 2012. suizdavač je časopisa → Engineering Review (sv. 1) koji od 1970. izdaje Tehnički fakultet u Rijeci.

Vrkljan, Ivan, rudarski inženjer (Gunja, 19. I. 1949), stručnjak za geotehniku.

Diplomirao je 1972. na Rudarskome fakultetu u Tuzli, a doktorirao 1997. disertacijom Bubrenje stijena i njegov utjecaj na podzemne objekte (mentor → A. Szavits-Nossan) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Od 1972. radio je na Rudarskome fakultetu u Sarajevu, od 1979. na Fakultetu građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta u Zagrebu (od 1991. → Institut građevinarstva Hrvatske), a od 1999. sudjelovao je u nastavi → Građevinskoga fakulteta u Rijeci na kojem je od 2007. do umirovljenja 2014. bio redoviti profesor. Bio je voditelj Geotehničkoga laboratorija (1998−2014) i predsjednik znanstvenoga vijeća (2001−07) Instituta građevinarstva Hrvatske te prodekan Građevinskoga fakulteta u Rijeci (2004−07). Predavao je kolegije Mehanika tla i stijena, Geotehničko inženjerstvo, Ispitivanje i opažanje u geotehnici, Podzemne građevine i tuneli te Inženjerska mehanika stijena. Sudjelovao je i u nastavi Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu (1982–90).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehanika tla, geotehnika, posebice ispitivanja geotehničkih građevina. Napisao je interna skripta Inženjerska mehanika stijena (2003) i Podzemne građevine i tuneli (2003) te poglavlje u knjizi Izazovi u graditeljstvu (2013). Bio je predsjednik Hrvatske udruge za mehaniku stijena (1999–2006) i Hrvatskoga geotehničkog društva (2012–16). Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

Vodička, Mladen (Zagreb, 8. III. 1926 – Zagreb, 14. X. 1989), arhitekt, autor zapaženih projekata zdravstvenih ustanova.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1986. disertacijom Prilog istraživanju razvojnih procesa, tipoloških karakteristika i utjecaja na arhitektonsko koncipiranje i oblikovanje suvremenih zgrada hospitalne zaštite (mentor → B. Milić). Od 1954. radio je u Arhitektonskom projektnom birou Ulrich, gdje je od 1958. bio zamjenik direktora. Stručno se usavršavao radeći 1957–58. kao samostalni projektant u arhitektonskom birou Hofsteter u Švicarskoj. Od 1958. bio je honorarni asistent, a od 1962. zaposlenik Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, od 1987. u zvanju redovitoga profesora. Od 1968. do 1989. predavao je kolegije Zgrade za zdravstvo i sport, Arhitektonsko projektiranje VI, VII i dr. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje (1980–83).







Projektirao je pretežno javne (Gradska knjižnica u Karlovcu, 1971–76), napose zdravstvene zgrade skladnih volumena i proporcija (domovi zdravlja u Samoboru, 1962–80., i Labinu, 1963–81; poliklinika Medicinskoga centra u Šibeniku, 1972–82; bolnica Maternité u Osijeku, 1977–83), u kojima je prikazao umješnost rješavanja najsloženijih medicinsko-tehnoloških prostornih zahtjeva. Projektirao je rekonstrukcije i proširenja zagrebačkih bolnica za plućne bolesti na Jordanovcu (1961–80) i u Rockefellerovoj ulici (1971–80), Klinike za dječje bolesti u Zagrebu (1979–83), te Opće bolnice u Osijeku (1985). Napisao je studiju Maternité (1985) i sveučilišni udžbenik Bolnice (1994). Autor je ili koautor (s B. Magašem, D. Rakić, B. Žnidarecom, A. Urlichom, B. Morsanom, I. Jurasom i dr.) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« (1965), Velike nagrade Zagrebačkog salona (1976) te Republičke nagrade Borbe (1982).

Solarić, Nikola (Podgorica, 15. IX. 1934 – Zagreb, 28. X. 2024), geodet i fizičar, stručnjak za automatizacije metoda mjerenja u geodeziji.

Diplomirao je 1958. na Geodetskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Geodetski fakultet) u Zagrebu, potom i fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (1969), a doktorirao je 1980. disertacijom Fotoelektrični uređaj za registraciju vremena prolaza zvijezda na Geodetskome fakultetu u Zagrebu. Na tom se fakultetu, na Katedri za astronomiju, zaposlio 1959., a od 1986. bio je redoviti profesor. Predavao je Fizikalne osnove geodetskih instrumenata i Geodetsku astronomiju. Bio je prodekan za znanstveni rad (1981–85) i pročelnik Opservatorija Hvar (1985–87). Umirovljen je 2002.

Razvio je 32 izvorne automatizirane metode mjerenja u geodeziji (11 u geodetskoj astronomiji i 21 u primijenjenoj geodeziji), projektirao je i izgradio kalibracijsku bazu za ispitivanje i umjeravanje (kalibriranje) elektrooptičkih daljinomjera, istraživao je optimalna rješenja za različite metode mjerenja te razvijao znanstveni mjeriteljski laboratorij za geodetske instrumente. Prijavio je sedam patenata. Surađivao je s mnogim tvornicama geodetskih instrumenata (Zeiss, Kern, Wild). Objavio je mnogobrojne članke i knjige među kojima se ističe sveučilišni udžbenik Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (s D. Benčićem, 2008). Član je uredništva časopisa Hvar Observatory Bulletina (1991–2006), međunarodnog uredničkog odbora → Geodetskog lista (od 1996) te zamjenik njegova glavnog urednika (1996–97). Član je HATZ-a od 1998., te dobitnik državne nagrade za znanost »Nikola Tesla« (1994). Od 2003. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Ekl, Božidar (Vukovar, 4. V. 1910 – Rijeka, 2001), građevinski inženjer i stručnjak za hidrotehničke melioracije i uređivanje vodotoka.

Na Građevinskom otsjeku Tehničkog fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1935. te na Geodetskome fakultetu u Zagrebu doktorirao 1978. disertacijom Analiza načina dreniranja zemljišta. Zaposlio se 1937. kao asistent pri Zavodu za vodno graditeljstvo Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet; sv. 2) u Zagrebu te istodobno predavao u srednjoj tehničkoj školi. Specijalizirao je melioraciju tla 1938–39. na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu i Visokoj poljoprivrednoj školi u Berlinu. Od 1947. bio je organizator i direktor Građevinske srednje tehničke škole u Rijeci, a od 1969. postao je profesorom i prvim dekanom Više tehničke građevinske škole u Rijeci. Bio je osnivač i prvi dekan riječkoga Fakulteta graditeljskih znanosti (→ Građevinski fakultet u Rijeci), gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora. Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su projektiranje objekata tehničkih melioracija zemljišta, regulacija vodotoka te agrarne operacije.

Benac, Čedomir (Bakarac, 9. VI. 1950), geološki inženjer i stručnjak za inženjerskogeološka i geotehnička istraživanja.

Na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. te doktorirao 1995. Radio je 1974–75. u kamenolomu poduzeća IGM Tounj, 1975–79. u Bakarcu bio je samostalni projektant Biroa za projektiranje i izgradnju riječkog poduzeća Luka, a 1979–90. je u Rijeci radio u poduzeću Rijekaprojekt gdje je vodio geotehnička istraživanja za potrebe građenja i prostornog planiranja. Od 1990. bio je zaposlen na Fakultetu graditeljskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Rijeci, tada sastavnici Građevinskog instituta u Zagrebu (danas → Institut građevinarstva Hrvatske; IGH). Nakon organizacijskog razdvajanja IGH-a, 1991–2001. bio je zaposlenik i Instituta i Fakulteta. Na Fakultetu je od 1996. bio docent, te od 2008. redoviti profesor u trajnome zvanju. Predavao je kolegije Zaštita okoliša, Fizička geologija i dr. Bio je pročelnik Katedre za geotehniku 2004–05. i 2007–16. te prodekan 2000–07. Umirovljen je 2016. Na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli bio je 2008–12. gostujući profesor na preddiplomskom studiju Znanost o moru.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su inženjerskogeološka istraživanja na području Istre, Kvarnera, Gorskog kotara i Dalmacije, a posebice krških i flišnih predjela. Bavio se i morfološkom evolucijom zaljeva Rijeke, ranjivošću obale u području Kvarnera zbog rasta razine mora te sedimentacijom u području ušća Rječine. Bio je suautor prve suvremene geološke karte podmorja u Hrvatskoj. Na njegov su prijedlog odabrana geološki značajna područja koje treba zaštititi (dolina Kupe, Vinodolska dolina, poluotok Lopar na otoku Rabu, otok Susak, više speleoloških pojava, i sl.). Autor je Rječnika pojmova u primijenjenoj geologiji i geološkom inženjerstvu (s N. Ožanić, 2013) te Rječnika pojmova u općoj i primijenjenoj geologiji (s I. Štimac Grandić, 2016). Od 2017. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

nivelman, specijalističko područje geodezije i postupak kojim se određuju visine točaka na Zemlji (izgrađenih objekata, industrijskih postrojenja i dr.) s obzirom na odabranu plohu (nulta ploha, referentna ploha, razinska ili nivo-ploha mora); također visinomjerstvo, niveliranje.

Tradicionalni geodetski instrument za mjerenje visinskih razlika s pomoću horizontalne vizurne linije dalekozora je nivelir. Glavni dio nivelira je dalekozor koji se može okretati oko vertikalne osi te sustav kojim se vizurna linija postavlja horizontalno (libele ili kompenzator). Na dvije odabrane točke postave se uspravno 3 do 4 m dugačke nivelmanske letve s duljinskom podjelom, a između njih je nivelir. Visina se očitava tako da se na letvama očita visina, a razlika tih očitanja je relativna visina. Za određivanje apsolutnih visina (kota) niza točaka mjere se njihove visinske razlike, a potom se, uz poznavanje apsolutne visine jedne od njih, mogu računski dobiti i apsolutne visine ostalih točaka. Radi lakše izmjere visina, postavljaju se i umetnute točke (koje tvore nivelmanski vlak; više međusobno spojenih nivelmanskih vlakova čini nivelmansku mrežu). Nivelmanske točke se trajno obilježavaju nivelmanskim oznakama (reperima) od lijevanoga ili kovanoga željeza.

Nivelman se najčešće provodi s obzirom na nivo-plohu mora – zamišljenu plohu srednje razine mora produženu ispod kontinenata, pa se često apsolutne visine kolokvijalno zovu nadmorskim visinama. Srednja razina mora izračunava se na temelju višegodišnjih mjerenja morske razine mareografima. Apsolutne visine koje se određuju nivelmanom su visine točaka u odnosu na usvojenu referentnu visinsku plohu fiksiranu visinskim datumom, a relativne visine, odnosno visinske razlike, su razlike apsolutnih visina dviju promatranih točaka. Pretpostavka za određivanje apsolutnih visina na kontinentalnoj, državnoj ili lokalnoj razini je definiranje i realizacija visinskog referentnog koordinatnog sustava, koji obuhvaća izbor referentne plohe (npr. geoid, elipsoid, sfera, ravnina), izbor visinskoga datuma (parametri fiksiranja referentne plohe u odnosu na tijelo Zemlje), izbor vrste visina (geopotencijalne, normalne, ortometrijske, normalno-ortometrijske, dinamičke, elipsoidne) i realizaciju visinskog referentnog okvira (referentni okvir čini polje repera na području obuhvata referentnog sustava, uvezanih u čvrstu linijsku geometrijsku strukturu nivelmanskih mreža).

Državni visinski referentni sustavi su sustavi opće namjene, jer je polje repera obuhvaćeno nivelmanskim mrežama osnova za visinsko pozicioniranje na državnom teritoriju (topografska izmjera, katastarska izmjera, izmjera za projektiranje građevina, iskolčenje objekata i dr.). Lokalni visinski referentni sustavi u pravilu imaju samo jednu namjenu (npr. deformacije stabilnosti objekata, izgradnja objekata, izradba i montaža strojevima i sl.). Na mrežu točaka precizno nivelmanom određenih visina vezuju se sve ostale visinske izmjere, a ona služi i za prikazivanje visinskih odnosa na kartama različitih mjerila. Visine određene nivelmanom podloga su za projektiranje i gradnju naselja i građevina, određivanje slijeganja zemljišta i građevina, a služe i pri znanstvenim istraživanjima.







Nivelman može biti generalni ili detaljni. Najtočnija je nivelmanska metoda geometrijski nivelman. Generalni nivelman (u skladu sa standardom unaprijed zadane točnosti izmjere) može biti nivelman visoke točnosti (NVT), precizni nivelman (PN), tehnički nivelman povećane točnosti (TNPT) i tehnički nivelman (TN). Nivelman visoke točnosti jedna je od najtočnijih klasičnih geodetskih terestričkih metoda izmjere, u kojem relativna pogreška izmjere iznosi 1 : 1 000 000, odnosno referentna vjerojatna slučajna pogreška mjerenja je 1,0 mm/km, a referentna vjerojatna sustavna pogreška je 0,2 mm/km. Zbog visoke razine točnosti, bez obzira na specifičnosti, zahtjevnost i složenost terenske realizacije, metoda geometrijskog nivelmana se redovito primjenjuje u svrhu realizacije referentnih okvira državnih visinskih referentnih sustava, tj. državnih nivelmanskih mreža. Te su mreže u pravilu strukturirane u skladu s hijerarhijskim načelom, s povezivanjem i oslanjanjem mreža nižih redova točnosti na mreže viših redova točnosti. Primjena nivelmana u svrhu određivanja visina površinski raspršenih točaka, bez linijske strukture, spada u klasu detaljnog nivelmana. Detaljni nivelman priključuje se na zadane točke generalnoga nivelmana, a njime se određuju visine karakterističnih točaka na Zemljinoj površini i određeni profili, pa se razlikuju površinski nivelman i nivelman profila.

Prema metodama mjerenja nivelmani mogu biti geometrijski, trigonometrijski, hidrostatski, barometrijski, fotogrametrijski, astrogeodetski, globalni navigacijski satelitski sustavi (GNSS), prostorno ili samo visinsko lasersko skeniranje (engl. Light Detection and Ranging, – LIDAR) i satelitske altimetrije. Metode se znatno razlikuju u pogledu: tehnološke složenosti i sofisticiranosti mjernih sustava, postupaka i procedura izmjere, razine automatiziranosti izmjere, različitosti algoritama analize i računske obradbe podataka izmjere, količine prikupljenih analognih ili digitalnih podataka izmjere, ponekad i vrlo specifične namjene.







Geometrijski nivelman (opći i detaljni), poznat još iz antičkoga doba, počiva na određivanju visinske razlike točaka s pomoću horizontalne vizure nivelmanskog instrumenta i vertikalno postavljenih nivelmanskih letvi. Radi određivanja visina na teritoriju koji treba snimiti, reperi se povezuju u nivelmanske vlakove, a za sustavno određivanje visina cijelog niza repera razvijaju se nivelmanske mreže. Trigonometrijskim nivelmanom računa se visinska razlika dviju točaka na osnovi izmjerenoga vertikalnog kuta i izmjerenoga ili poznatoga (iz geodetske mreže) horizontalnog razmaka između njih; točke se uključuju u vlakove i izravnavaju se visine. Hidrostatski nivelman omogućuje prijenos visine s jedne na drugu blisku ili čak udaljenu točku (do nekoliko kilometara), koje optički ne moraju biti u dogledanju. Provodi se uz pomoć instrumenta zasnovanog na zakonu o spojenim posudama (tzv. hidrostatska vaga), s tekućinom u posebnoj fleksibilnoj cijevi sa staklenim završetcima i sustavom mikrometara. Barometrijskim nivelmanom visinske se razlike određuju neizravno, na temelju razlike atmosferskih tlakova mjerenih barometrom, odnosno altimetrom u tim točkama (izračunate nadmorske visine su približne); tlak zraka mjeri se s pomoću barometra ili najčešće s pomoću posebno konstruktivno prilagođenih aneroida. Fotogrametrijskim nivelmanom apsolutne se visine točaka neposredno određuju u stereo-modelu, u skladu s vanjskom i unutarnjom orijentacijom snimaka stereopara terestričkih ili aerofotogrametrijskih snimaka. Astrogeodetskim nivelmanom na temelju određivanja otklona vertikale određuje se visinska separacija između ploha geoida i elipsoida. GNSS omogućuje, u skladu s kvalitetom instrumentarija i metodom pozicioniranja, određivanje izvorno elipsoidnih visina uz mogućnost njihove transformacije u apsolutne visine referirane na geoid. LIDAR omogućuje generiranje prostornog ili samo visinskog modela visoke rezolucije primjenom laserskog senzora. Satelitska altimetrija omogućuje izmjeru visinske topografije oceanske i morske površine.







Povijesni razvoj u svijetu i Hrvatskoj

Razvoj nivelira započeo je otkrićem dalekozora početkom XVII. st., a osobito otkrićem cjevaste libele. Dalekozor je u geodetskim mjerenjima prvi počeo rabiti Jean Picard, a 1674. konstruirao je instrument s dalekozorom koji mu je služio za mjerenje vertikalnih kutova. Nedugo nakon toga započeo je i razvoj nivelira s libelama. Poznato je da su se već 1702. rabili niveliri kod kojih se izvlači okularna cijev i niveliri s elevacijskim vijkom. Tijekom vremena cjevasti niveliri postajali su sve točniji. Godine 1770. konstruirana je centrična (kružna ili dozna) libela, a 1857. prvi nivelir s reverzijskom libelom. Važna konstrukcijska poboljšanja nivelira nastala su 1908. kada je Heinrich Wild unaprijedio unutrašnje izoštravanje libele, tijelo dalekozora i nosač libele načinio od jednog odljeva, a koristio se i mikrometrom s planparalelnom pločom. Godine 1950. izrađen je nivelir Zeiss Ni2 s kompenzatorom umjesto libele (prvi nivelir s automatskim horizontiranjem vizurne linije), čime su znatno povećane učinkovitost i brzina mjerenja. Razvoju očitavanja s nivelmanske letve pridonio je Hans Zetche, koji je 1966. predložio da se položaj slike letve u slikovnoj ravnini nivelira određuje elektronički. Laserski niveliri s rotirajućom laserskom zrakom pojavili su se 1973., a prvi digitalni nivelir proizvelo je poduzeće Wild (Leica) 1990. u Švicarskoj. Dok su se tijekom godina uvodile razne instrumentalne i proceduralne modifikacije kako bi se povećala preciznosti, osnovni mjerni sustav ostao je gotovo nepromijenjen od sredine XIX. st.

Razvoj nivelira i nivelmanske letve je tijekom vremena omogućio provođenje prvih nivelmanskih izmjera cjelokupnih država. Iako je Nizozemska svoju izmjeru započela 1682. i provela istraživanja duž rijeka i dijela obale između 1797. i 1812., prvu je nivelmansku izmjeru započela tek 1875. Velika Britanija započela je svoju nivelmansku izmjeru 1841., a dovršila je dvadesetak godina kasnije. U gotovo svim slučajevima geodetska nivelmanska izmjera započela je nakon što je bila dovršena ili gotovo dovršena triangulacija. Početkom sustavnih nivelmanskih radova u Hrvatskoj smatra se 1875. kada je u Austro-Ugarskoj započela sustavna realizacija prvoga visinskog referentnog koordinatnog sustava, uz odabir normalno-ortometrijske vrste visina, visinski datum bio je vezan uz mareograf u Trstu, a visinski okvir realiziran izmjerom nivelmanske mreže tzv. Austrijskog preciznog nivelmana.

Visinska izmjera u SFRJ bila je vezana uz normalan reper u Trstu (molo Sartorio, 3,352 m iznad srednje morske razine). Koordinatni sustav za visine, koji je u RH u službenoj uporabi i danas, određen je istom srednjom razinom Jadranskoga mora na mareografu u Trstu (na temelju jednogodišnjih mjerenja morskoga vodostaja provedenih 1875). Radi točnijega određivanja srednje razine mora 1962–81. obavljena su mjerenja na pet mareografa (Dubrovnik, Split, Bakar, Rovinj i Kopar) duž obale Jadranskoga mora.

U Hrvatskoj postoji duga tradicija objavljivanja radova opće i posebne nivelmanske namjene. Objavljivali su ih znanstvenici i stručnjaci iz renomiranih javnih institucija, ali i privatnih poduzeća od druge polovice XIX. st. Izučavanje geodeta o nivelmanima započelo je 1908. kada je osnovan Geodetski tečaj (prvi dvogodišnji visokoškolski studijski program geodezije) na Šumarskoj akademiji (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2). Najistaknutiji je znanstvenik u području hrvatskog visinomjerstva, s prepoznatim znanstvenim, stručnim i nastavnim djelovanjem u okviru hrvatskoga geodetskog okružja → Stjepan Klak.

beton, građevni materijal koji se dobiva stvrdnjivanjem smjese nekog veziva (npr. cementa), vode i agregata (npr. šljunka i pijeska), a kadšto i od kemijskih ili mineralnih dodataka. U svježem stanju može se lako oblikovati, lijevanjem u kalupe ili oplatu, i taj oblik trajno zadržava nakon stvrdnjivanja. Povoljna konstrukcijska i druga svojstva učinila su beton najzastupljenijim građevnim materijalom današnjice. U znanstvenom i stručnom smislu posebice su važna područja građevinarstva koja su usko vezana uz beton: tehnologija betona, ispitivanje betona (→ građevni materijali), → betonske konstrukcije i dr. U sklopu teorije i tehnologije betona obrađuju se sastav betona, svojstva betona u svježem i očvrsnulom stanju, projektiranje sastava betona, proizvodnja i ugradnja betona i dr.

Tehnologija betona

Agregat čini 60–80% volumena betona te se dijeli u frakcije kako bi se postiglo optimalno pakiranje zrna s najmanje šupljina. Frakcija agregata je skup zrna određene veličine, npr. 0–4 mm, 4–8 mm, 8–16 mm, 16–32 mm itd. Prije izradbe betona, određuje se granulometrijski sastav agregata, odnosno raspodjela frakcija u ukupnom sastavu agregata. Za izradbu betona rabe se prirodni agregati (riječni pijesak i šljunak ili drobljeni kamen), umjetni agregati, sekundarne sirovine iz drugih industrija (npr. zgura) te reciklirani materijali (npr. reciklirani beton, opeka, guma i dr.). Neka su od važnijih svojstava agregata za primjenu u betonu oblik zrna, sadržaj sitnih čestica, čvrstoća, modul elastičnosti, otpornost na zamrzavanje i odmrzavanje i otpornost na abraziju. (→ kamen; sv. 2) (→ pijesak i šljunak; sv. 2)

Za izradbu betona danas se najčešće kao vezivo rabi portlandski cement koji se sastoji od klinkera, mineralnih dodataka i sporednog sastojka (gips). U kontaktu s vodom cement počinje tvoriti produkte hidratacije te tijekom vremena dolazi do postupnog vezivanja i očvršćivanja. Najzastupljeniji je produkt hidratacije kalcij-silikat-hidrat (C-S-H) gel koji je tipično amorfne strukture, potom kalcijev hidroksid te nešto manje zastupljen etringit. Kalcijev hidroksid pojavljuje se u obliku heksagonalnih kristala i, premda je u očvrsnuloj cementnoj matrici manje zastupljen od C-S-H gela, pridonosi visokoj pH vrijednosti betona i tako pruža pasivnu zaštitu čelične armature od korozije. Kalcijev hidroksid također sudjeluje u pucolanskoj reakciji s nekim mineralnim dodatcima poput silicijske prašine ili letećega pepela. Pucolanskom se reakcijom struktura betona popunjava novom količinom C-S-H gela, što pridonosi čvrstoći i svojstvima trajnosti betona. (→ cement)

Danas se u proizvodnji betona, radi poboljšavanja njegovih svojstava u svježem ili očvrsnulom stanju, često rabe kemijski dodatci, najčešće aeranti koji se primjenjuju radi poboljšanja otpornosti na smrzavanje betona, superplastifikatori kojima se poboljšava obradivost betona te ubrzivači ili usporivači vezivanja, odnosno očvršćivanja. U industriji betona primjenjuju se i različiti mineralni dodatci poput letećega pepela koji nastaje u termoelektranama na ugljen, silicijske prašine iz proizvodnje silicijskih i ferosilicijskih legura te zgure iz proizvodnje čelika. Variranjem vrste i količine cementa, agregata i dodataka dobivaju se različite vrste betona.

Obični betoni imaju gustoću 2000–2600 kg/m³, tlačnu čvrstoću 10–60 N/mm², a vlačna im je čvrstoća oko 10% tlačne. Primjenom laganih agregata kao što su glinopor, ekspandirani polistiren, perlit, vermikulit i plovućac dobivaju se lagani betoni gustoće do 2000 kg/m³. Lagani se betoni mogu dobiti i primjenom sredstava za proizvodnju plina ili pjene s pomoću kojih se dobiva porasta struktura (plinobetoni i pjenobetoni). Elementi od laganog betona imaju manju vlastitu težinu i poboljšana toplinska svojstva te se mogu rabiti kao izolacijski betoni, betoni za ispunu te, ovisno o čvrstoći, kao konstrukcijski betoni. Teški betoni imaju gustoću veću od 2600 kg/m³ te se dobivaju djelomičnom zamjenom običnog agregata teškim agregatima kao što su barit, magnetit, čelične strugotine i olovne kuglice. Teški betoni primjenjuju se za zaštitu od radioaktivnog zračenja u industrijskoj radiografiji, bolnicama i nuklearnim elektranama, a nalaze svoju primjenu i kao protuutezi na mostovima, blokovi za gradnju lukobrana, temelji platformi u moru i sl.

Beton u svježem stanju mora omogućiti jednostavno miješanje i prijevoz, ugradnju, zbijanje i završnu obradbu bez pojave segregacije i izdvajanja vode. Segregacija je pojava odvajanja sastojaka svježe betonske mješavine pa njihova distribucija više nije jednolika, a njezini su glavni uzroci povećanje maksimalnog zrna agregata iznad 25 mm, veća količina krupne frakcije u odnosu na pijesak, smanjenje udjela cementa, povećanje udjela zrna nepovoljnog oblika i promjena u količini vode (presuha ili prevlažna mješavina).

Obradivost betona je mogućnost miješanja, rukovanja, prijevoza i ugradnje betona s najmanjim gubitkom homogenosti mješavine, a obično se izražava s pomoću konzistencije. Konzistencija je mjera obradivosti betona koja predstavlja svojstvo materijala kojim se on odupire trajnoj promjeni oblika. U praksi se obično mjere svojstva svježeg betona: konzistencija, gustoća, temperatura i sadržaj pora. Metode ispitivanja konzistencije betona su slijeganje (engl. Slump test), Vebe postupak, rasprostiranje (engl. Flow test) i stupanj zbijenosti.

Temperatura okoliša znatno utječe na temperaturu betona. Povišenjem temperature betona smanjuje se obradivost, jer se zbog veće temperature povećavaju brzina evaporacije i brzina hidratacije. To znači da će u vrućim klimatskim uvjetima biti potrebna veća količina vode za održavanje iste obradivosti.

Vezivanje je prijelaz iz tekućega stanja betona u kruto te prethodi očvršćivanju, a oba se procesa događaju postupno i kontrolirani su procesom hidratacije. Početkom vezivanja smatra se stanje kada se betonom više ne može prikladno rukovati, niti ugrađivati ga, a krajem vezivanja približno vrijeme kada počinje očvršćivanje.

Osnovno je svojstvo betona tlačna čvrstoća. Razred tlačne čvrstoće Cf_ck,cyl/f_ck,cube označava karakterističnu tlačnu čvrstoću betona u N/mm² u starosti 28 dana, dobivenu na valjcima visine 30 cm i promjera 15 cm, odn. kockama brida 15 cm, ispitanima pri jednoosnom tlaku. Običnim betonima smatraju se razredi do uključivo C50/60, a betonima velikih čvrstoća razredi od C55/67 do uključivo C100/115.

Trajnost betona podrazumijeva njegovu otpornost na razne kemijske, fizikalne, mehaničke i biološke procese razaranja iz okoliša. Trajnost armiranobetonskih elemenata određena je transportom tvari u sustavu pora betona i njihovim djelovanjem na hidratiziranu cementnu pastu, agregat ili čeličnu armaturu. Agresivne tvari mogu skratiti životni vijek konstrukcije svojim izravnim djelovanjem ili posredno, utječući na druge reakcije koje vode oštećenju. Većina procesa degradacije betona ovisi o brzini kojom vlaga, zrak i druge agresivne tvari prodiru u njegovu strukturu. Pri razmatranju trajnosti betona najvažniji su propusnost i različiti mehanizmi prolaska tvari u betonu – tečenje pod tlakom, difuzija i apsorpcija. Uzroci oštećenja betona mogu se pripisati kemijskim djelovanjima koja posredno dovode do gubitka fizičke cjelovitosti, što uključuje djelovanje sulfata, morske vode, kiselina i alkalnosilikatne reakcije, te mehanizmima koji izravno utječu na fizička djelovanja, kao što su zamrzavanje i požar.

Djelovanje zamrzavanja jedan je od najčešćih uzroka oštećenja betona u hladnim klimatskim područjima. U krupnim kapilarama se voda počinje zamrzavati na 0 °C te pri prelasku vode u led dolazi do povećanja volumena za približno 9%. Istodobno s povećanjem volumena pri prelasku vode u led dolazi do skupljanja okolnog čvrstog materijala (cementnog kamena i agregata), ovisno o njegovu toplinskom koeficijentu. Ako unutar betona nema dovoljno prostora za njegovo širenje, to rezultira pojavom razornog unutarnjeg tlaka. Svaki sljedeći ciklus zamrzavanja i odmrzavanja još ubrzava oštećenje betona koje se manifestira u obliku pukotina, ljuštenja površine te odlamanja.

U morskoj je vodi beton istodobno izložen mnogobrojnim degradacijskim procesima, uključujući kemijsko djelovanje morskih soli, sušenje i vlaženje u području zapljuskivanja, abraziju od djelovanja valova i materijala nošenog valovima, a u nekim klimatskim područjima i djelovanje zamrzavanja i odmrzavanja.

Postupak projektiranja sastava betona sastoji se od dvaju koraka: odabir komponenti sastava betona (cement, agregat, voda i dodatci) i određivanje njihova relativnog omjera kako bi se proizveo beton zahtijevane obradivosti, čvrstoće i trajnosti na što ekonomičniji način. Prema mjestu proizvodnje, odnosno proizvodnom pogonu, beton može biti izrađen u tvornici betona, u betonari na gradilištu za potrebe tog gradilišta i u betonari pogona za proizvodnju predgotovljenih betonskih elemenata. Vanjski transport betona obavlja se uglavnom automiješalicama različitih vrsta i kapaciteta. Svježi beton tijekom prijevoza treba miješati okretanjem bubnja dva do šest puta u minuti kako bi se zadržala svojstva svježeg betona pri isporuci. Za unutarnji (gradilišni) prijevoz rabe se građevinska kolica, japaneri i dumperi, vagoni, prijenosne posude (tzv. kible) raznih kapaciteta koje se prenose dizalicama ili kranovima, trakasti transporteri i pumpe za beton. Nakon prijenosa do mjesta ugradnje betonom se ispunjava oplata, odnosno pri betoniranju horizontalnih elemenata (npr. ploče na zgradama ili prometne površine) beton se razastire. Ugradnja betona, tj. zapunjavanje oplate betonom, zbijanje betona u oplati i završna obradba gornje površine, mora biti završena prije nego što započne proces vezivanja betona. Pritom sva armatura i ugrađeni predmeti moraju biti dobro obuhvaćeni betonom kako bi se postigla predviđena čvrstoća i trajnost. Postupak zbijanja sastoji se od eliminacije zahvaćenog zraka u betonskoj mješavini tako da čestice betona dođu u što gušću konfiguraciju, a najčešće se provodi vibriranjem uz pomoć pervibratora, oplatnih vibratora, vibrostolova i dr. Nakon ugradnje slijedi njega betona, kojom se osiguravaju povoljni termohigrometrijski uvjeti za normalno odvijanje hidratacije cementa, zaštitu od vjetra, oborina, insolacije, agresivnih tvari, visokih i niskih temperatura, velikog unutarnjeg toplinskog gradijenta betonskog elementa te vibracija koje mogu poremetiti unutarnju strukturu betona i prianjanje između betona i armature. U uobičajenim se uvjetima okoliša pod njegom podrazumijeva održavanje vlažnosti betona. Površinska temperatura betona ne smije pasti ispod 0 °C dok beton ne dostigne tlačnu čvrstoću od najmanje 5 N/mm².

Posebni betoni su betoni s posebnim zahtjevima i svojstvima koji se ne mogu postići uobičajenim komponentama sastava betona ili uobičajenom ugradnjom i njegom. Neke od posebnih vrsta su lagani i teški beton, mlazni beton (nanosi se prskanjem), porozni beton (smanjuje nakupljanje oborinskih voda na uređenim površinama), geopolimerni beton (umjesto portlandskog cementa rabe se ekološki prihvatljivi alkalno aktivirani materijali), masivni beton (pri betoniranju masivnih konstrukcija), samozbijajući beton (bez potrebe uređaja za zbijanje pri ugradnji), mikroarmirani beton (s dodatkom čeličnih, polimernih, staklenih, prirodnih i drugih vlakana), uvaljani beton (razmjerno suh beton s malim udjelom veziva koji se ugrađuje opremom za izvedbu zemljanih nasipa), prepakt beton (oplata se prvo ispunjava agregatom krupnog zrna, a potom cementnom mješavinom), beton ultravelike čvrstoće, arhitektonski i dekorativni beton, beton koji se sam čisti, beton sa samobrtvljenjem, prozirni beton, beton s konopljom, i dr.

Povijest betona

Beton je bio poznat već u antici. Rimski arhitekt Vitruvije spominje ga u djelu O arhitekturi (nakon 27. pr. Kr.). Isprva su Rimljani kao vezivo rabili samo gašeno vapno, dok mu nisu počeli dodavati mljevenu opeku, koju su poslije zamijenili vulkanskim pepelom (pucolan) iz okolice Pozzuolija kraj Napulja i tako dobili kvalitetno i trajno hidraulično vezivo, koje može očvršćivati i u vodi. Taj je pronalazak sačuvao mnoge njihove građevine sve do našega doba, ali je nakon propasti Rimskoga Carstva pao u zaborav, pa se u srednjem vijeku kao vezivo opet rabilo samo gašeno vapno. Međutim, 1756. je John Smeaton pri izgradnji svjetionika uočio da materijal napravljen od vapna dobiva svojstvo postojanosti u vodi ako mu se dodaju glinoviti materijali. Godine 1824. Joseph Aspdin patentirao je materijal koji je u očvrsnulom stanju bojom odgovarao vrlo dobrom građevnom kamenu iz okolice Portlanda, a nazvao ga je portlandski cement. Joseph Aspdin je prvi proizveo cement istodobnim pečenjem vapnenca i gline. Procesom pečenja mijenjaju se kemijska svojstva materijala i na taj je način Aspdin proizveo materijal puno boljih mehaničkih svojstava od onih koji su se rabili do tada. Beton sastava najsličnijega današnjemu iskoristio je 1848. Joseph-Louis Lambot za izgradnju čamca i pritom prvi uporabio armaturu u betonu. Ipak, ocem armiranoga betona smatra se Joseph Moniere, koji je od betona izrađivao posude za biljke i cvijeće te ih dodatno ojačavao čeličnom žičanom mrežom; svoj je izum izložio na izložbi u Parizu 1867. Monier se smatra i utemeljiteljem primjene armiranoga betona na željezničkim čvorovima, za izradbu cijevi, podova, lučnih konstrukcija i mostova. Prva norma za cement donesena je 1900., što je pridonijelo većoj uporabi betona koji se počeo primjenjivati i u mostogradnji. Konačno, u XX. st. beton je postao daleko najraširenijim materijalom u graditeljstvu, omogućujući veliku raznolikost konstrukcijskih rješenja i oblikovanja. Procjenjuje se da je 2020. u svijetu proizvedeno oko 14 milijardi m³ betona.

Beton u Hrvatskoj

Razvoj primjene

Među prvim primjenama čelika i betona u nas zabilježene su one u Luci Rijeka, gdje je 1881. izgrađeno skladište 4 na doku Zichy prema projektu arhitekta Mate Glavana. Primijenjena je tehnologija koju je patentirao William Fairbairn 1844., pri kojoj se stropovi izvode kao nizovi plitkih svodova betoniranih na limenoj izgubljenoj oplati koja počiva na I nosačima. Poslije je ista stropna konstrukcija primijenjena i za skladišta 5, 6 i 7, a uvode se i druge tehnologije zasnovane na naprednim novim patentima. Tako se 1893. pri izgradnji skladišta 9 i 10 te 12 rabio Monierov patent armiranobetonskih greda i stropova pa se to smatra prvom primjenom armiranoga betona u Hrvatskoj.

Prvim se armiranobetonskim mostom u Habsburškoj Monarhiji općenito smatra onaj preko Schwechata u Badenu kraj Beča koji je od 1. IX. 1900. do 1. I. 1901. gradilo bečko poduzeće Eduard Ast & Comp. prema projektu Francoisa Hennebiquea. Međutim, manje je poznato da je prije njega isto poduzeće po istom sustavu dovršilo jedan most u Hrvatskoj. Riječ je o mostu Lomost na cesti Ogulin–Josipdol, otvora oko deset metara, koji je i danas u funkciji te je zasigurno najstariji armiranobetonski most u nas. Bečko ga je poduzeće izgradilo uz pomoć lokalnog stanovništva. Beton za temelje i upornjake pripremao se na mjestu gradnje uporabom portlandskog cementa, pijeska i kamena drobljenca u volumenskom omjeru 1 : 3 : 5, a radnici su ga ručno miješali na drvenoj podlozi. Nakon izgradnje donjeg ustroja izgrađena je drvena skela s daščanom oplatom za izgradnju rasponske konstrukcije. Armiranje je izvedeno prema Hennebiqueovu sustavu uz primjenu šest čeličnih šipki profila 27 mm u donjem pojasu glavnih nosača, te još dvije šipke u gornjem pojasu. Armatura je obuhvaćena sponama na razmacima 22–55 cm. Prvo su betonirani uzdužni i poprečni nosači, a tek naknadno kolnička ploča. Beton se također miješao ručno, na samoj oplati, i to od portlandskog cementa i finog šljunka u omjeru 1 : 7. Zbijao se s pomoću batova te se osobito pazilo da dospije i ispod najdonjih šipki armature u oplati. Potom je postavljena armatura kolničke ploče koja se sastojala od šipki promjera 12 mm koje su položene uzduž i poprijeko na razmaku od 20 cm, čime je formirana armaturna mreža. Ploča je betonirana u jednom danu uz sudjelovanje 30 radnika. Most je dovršen i pušten u promet 25. X. 1900.

Početkom XX. st. širila se primjena armiranoga betona i među domaćim poduzetnicima, osobito u izvedbi mostova, ali i drugih konstrukcija. U to je doba u Hrvatskoj sedam poduzeća izvodilo armiranobetonske mostove Hennebiqueovim, Monierovim i Lutipoldovim sustavima: Josip Banheyer i sin iz Vukovara, Josip Frank i drug iz Osijeka, te Josip Dubský i drug, Alexander Kaiser i sin, Schmidt i Sonnenberg, E. Eisner i A. Ehrlich i Građevno poduzeće braća Carnelutti iz Zagreba.

Jedan od prvih hrvatskih graditelja armiranobetonskih mostova i drugih građevina bio je → Fran Funtak, koji je najprije radio za poduzeće J. Banheyera. Sagradio je više od 60 mostova, npr. na potocima Vrbovači i Stružnom (1903), na rijeci Krapinici u središtu Krapine i na potoku Nevkošu u Vinkovcima (1907), na rijeci Biđ u Prkovcima (1910) i dr. Među prvim graditeljima u armiranome betonu ističe se i → Josip Dubský koji je izgradio ukupno 500 mostova, od kojih su prvi oni na Gradni u Samoboru (1906).













Od ostalih primjera rane primjene betona u nas ističu se npr. betonski stupovi električnih vodova od Hidroelektrane Ozalj prema Karlovcu (1908), silos i krovna konstrukcija paromlina u Zagrebu (1908) J. Dubskog, zvonik kalvinske crkve (1910) i stari vodotoranj (1913) u Vukovaru F. Funtaka. Osobito se važnim ostvarenjem smatra prva armiranobetonska kupola u nas, promjera 18 m, na crkvi sv. Blaža u Zagrebu (1910–13), koju su projektirali arhitekt → Viktor Kovačić i konstruktor → Milan Čalogović, a izveo ju je J. Dubský. Godine 1915. izgrađen je most preko rijeke Velikog Struga projektanti kojega su bili M. Čalogović i F. Funtak. Most duljine 100 m bio je jedan od najvećih konstrukcijskih pothvata Austro-Ugarske Monarhije i najznačajniji je armiranobetonski most izgrađen u Hrvatskoj prije kraja I. svj. rata.





















Tijekom 1930-ih beton se kao konstrukcijski materijal počeo sve više primjenjivati u sve smjelijim konstrukcijama. U Zagrebu je J. Dubský gradio 1928–32. niz hangara za zrakoplove na aerodromu Borongaj. Prema projektu → Milivoja Frkovića izgrađen je 1938. kolni most preko rijeke Save u Zagrebu. Riječ je o prvoj spregnutoj konstrukciji u svijetu (beton i čelik), što je znatno pridonijelo razvoju inženjerske struke. Prema zamisli → Ivana Meštrovića izgrađen je današnji Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1934–38., s H. Bilinićem, L. Horvatom, I. Zemljakom, D. Iblerom i dr.), natkriven betonskom kupolom promjera 19 m i debljine 6 cm.













Poslije II. svj. rata beton se naveliko primjenjivao za izvedbu različitih konstrukcija. U razdoblju ubrzane industrijalizacije zemlje gradile su se mnogobrojne hale tvorničkih pogona, nerijetko i sa smionim i inovativnim rješenjima krovova, npr. tvornica Rade Končar (1945–46., konstruktor → Otto Werner) ili Omladinska tvornica Jedinstvo (1948., → Alexander Kaiser) u Zagrebu. Važna su dostignuća u području primjene betona u to doba i ona → Krunoslava Tonkovića, graditelja mnogobrojnih mostova, od kojih su prvi armiranobetonski preko rijeka Korane (1955−58) i Slunjčice (1958−60) u Slunju; zapaženi su ostali i moćni upornjaci njegove viseće konstrukcije paviljona 40 Zagrebačkoga velesajma (1957) koju je projektirao prema zamislima arhitekta → Ivana Vitića.













Od 1950-ih u mnogim su se hrvatskim gradovima uporabom armiranoga betona gradile moderne stambene zgrade, škole, vrtići i industrijske građevine te se razvijala polumontažna i → montažna gradnja uporabom predgotovljenih betonskih elemenata. Pioniri takve izgradnje bila su zagrebačka poduzeća Jugobeton i → Jugomont, a slijedila su ih zagrebački → Novogradnja, → Tempo, → Industrogradnja, → Tehnika, splitski → Lavčević, riječki → GP Primorje i dr. Kako bi se zadovoljila golema potražnja za stanovima, rad u pogonima za proizvodnju predgotovljenih betonskih elemenata često se izvodio u tri smjene pa je proizvodnja predgotovljenih nosača, greda, stupova, stubišnih krakova, fasadnih elemenata i cijelih kupaoničkih blokova trajala bez prekida. Takvom su izgradnjom izgrađeni npr. veliki dijelovi Novog Zagreba (Sopot, Siget, Zapruđe, Dugave, Travno itd.). Dobar je primjer primjene betona u stanogradnji zagrebačka Mamutica (1974., → Đuro Mirković) sa 1169 stambenih jedinica i približno 5000 stanara. Godine 1969–76. izgrađena je tada najviša zgrada u Zagrebu, armiranobetonski neboder Zagrepčanka (→ Slavko Jelinek).













I u razdobljima što su slijedila ističu se ostvarenja betonskih konstrukcija u mostogradnji, a među njima napose Šibenski, Paški i Krčki most projektanta → Ilije Stojadinovića. Šibenski most ukupne duljine 340 m i raspona 246,4 m građen je 1964–66. i prvi je armiranobetonski luk u svijetu izveden u potpunosti konzolnom gradnjom. Paški most ukupne je duljine 301 m i raspona 201 m, a građen je 1967–68. primjenom predgotovljenih prednapetih betonskih elemenata koji su se u cjelinu spajali betonskom pločom izvedenom na licu mjesta. Krčki most jedna je od najznačajnijih građevina izvedenih od betona u Hrvatskoj u XX. st. U trenutku izgradnje (1976–80) luk mosta kopno–otok Sv. Marko, raspona 390 m i ukupne duljine 430 m, bio je najveći armiranobetonski luk u svijetu. Raspon manjega luka (Sv. Marko–otok Krk) je 244 m. Za izgradnju Krčkoga mosta iskorišteno je 20 500 m³ betona, 130 t čelika za prednapinjanje i 4000 t armature.



















Osim u mostogradnji, beton se primjenjuje i za izvedbu hidrotehničkih građevina pa je tako 1958. pri izgradnji HE Peruća izvedena betonska obloga. Godine 1989. izgrađena je HE Đale te u novije doba HE Lešće (2010). Beton je 1973. uporabljen i za izgradnju radiotelevizijskoga tornja Sljeme, ukupne visine 170 m, od čega je donji armiranobetonski dio visok 92 m (projektant Krešimir Šavor). Iz tog se razdoblja ističe i tunel Učka (1976–80., projektant Ivan Banjad) ukupne duljine 5062 m, širine 9,1 m i visine 4,5 m. I danas naši tuneli spadaju u sam vrh tunelogradnje; zapadna cijev tunela Sv. Rok ukupne duljine 5670 m otvorena je 2003., a istočna duljine 5679 m 2009., zapadna cijev tunela Mala Kapela, najduljega tunela u RH dugoga 5780 m, otvorena je 2005., a istočna 2009; godine 2024. otvorena je druga cijev tunela Učka duljine 5630 m.







Među betonskim konstrukcijama ističu se i silosi, kakve je npr. izgradilo zagrebačko poduzeće Tehnika: u Rijeci (1960–63., kapaciteta 33 000 t), Koprivnici (1963–64., 1969–72., 35 000 t), Đakovu (1966–67., 1977., 1981., 43 500 t), zagrebačkom Resniku (1968–80., 1984., 42 000 t), Našicama (1997–98., 44 000 t) i dr. Važna je i primjena betona pri izgradnji osobito visokih dimnjaka, Termoelektrane Sisak (izgrađen 1970., visok 140 m), Termoelektrane-toplane Sisak (1976., 200 m), Termoelektrane Rijeka (1978., 250 m), Termoelektrane-toplane Zagreb na Savici (1978., 202 m), Elektrane-toplane Zagreb na Trešnjevci (1980., 200 m), Rafinerije nafte Sisak (1983., 207 m), Petrokemije Kutina (1983., 205 m), Termoelektrane Plomin 2 (2000., 340 m), danas ujedno najviših građevina u nas.







U novije doba izgrađeni su i neki značajni masivni mostovi. Maslenički most na autocesti A1 (1993–97., projektanti Vinko Čandrlić, → Zlatko Šavor, → Jure Radić) s armiranobetonskim lukom raspona 200 m izgrađen je od predgotovljenih prednapetih betonskih nosača spajanih betonskom pločom izvedenom na licu mjesta. Taj je most značajan i po tome što je prvi put proračunat životni vijek konstrukcije te su ugrađeni korozijski senzori za praćenje stanja konstrukcije. Most dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke (2002., Z. Šavor) ukupne je duljine 518,23 m, a Most Krka kraj Skradina (2004., Z. Šavor) sastoji se od armiranobetonskoga luka raspona 204 m i spregnute konstrukcije. Domovinski most preko rijeke Save u Zagrebu (2007., Rajka Veverka i Martina Balić) ukupne je duljine 860 m i širine 34 m.













Primjena betona nastavlja se u gradnji najrazličitijih objekata niskogradnje i visokogradnje, kakvi su npr. Pelješki most ili sportske dvorane (Arena Zagreb, Spaladium Arena u Splitu, Dvorana Gradski vrt u Osijeku, Sportska dvorana Bale, Dvorana Krešimira Ćosića u Zadru itd.).



















Proizvodnja svježeg betona

Potrebe za svježim betonom koji se do mjesta ugradnje prevozi automiješalicama u Hrvatskoj zadovoljava niz tvornica betona (betonara) uglavnom vezanih uz lokalno distribucijsko područje. Nekoć su najvećim kapacitetima za proizvodnju betona raspolagala velika građevinska poduzeća poput Lavčevića (betonara Sirobuja u Splitu), Tempa (Jarun, Rakitje), Industrogradnje (Donja Lomnica), Tehnike (Velika Gorica) i dr., koja su od početka 1960-ih gradila stacionarne betonare. Danas su vodeći proizvođači betona ujedno i najveći proizvođači cementa.

Poduzeće → Cemex Hrvatska (nekoć Dalmacijacement) iz Kaštel Sućurca proizvodi beton i betonske proizvode. Ima četiri betonare u Hrvatskoj (Zagreb, Varaždin, Zadar, Kaštela) i dvije u BiH, proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (pjenobeton, propusni, samozbijajući, vodonepropusni, mikroarmirani, konstruktivni i nekonstruktivni lagani, dekorativni beton). Poduzeće → Nexe (nekoć Našicecement) iz Našica proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (lagani nekonstruktivni, obojeni, vidni, samozbijajući, sulfatnootporni beton, beton otporan na habanje, mraz i sol, vodonepropusni beton). Ima betonare u Sesvetama, Stupniku, Sisku, Osijeku, Vinkovcima, Našicama. Poduzeće → Holcim Hrvatska (nekoć Istarske tvornice cementa) iz Koromačnog proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (mikroarmirani beton, pjenobeton, betoni za posebne uvjete izloženosti okoline, samozbijajući, propusni, valjani beton). Ima betonare u Kukuljanovu, Karlovcu, Lučkom, Sesvetama (Resnik beton) i Čakovcu (Betaplast).







Proizvodnja betonskih proizvoda

Jedna od prvih radionica za izradbu betonskih proizvoda u Hrvatskoj otvorena je 1885. uz Prvu dalmatinsku tvornicu cementa Gilardi i Bettiza na splitskom Dražancu (poslije II. svj. rata Jadranka Split), a serijski je proizvodila pločice, balustrade te druge dekoracije. Gerhard barun Leppel je zajedno s Aleksanderom Lecom, Franjom Malzatom i Jaroslavom Kralikom 1906. osnovao poduzeće → Samoborka. Prvi proizvodi bile su betonske cijevi, crijep i blokovi. Poduzeće je i danas jedan od najvećih proizvođača opločnika, cijevi i druge betonske galanterije.

Nakon I. svj. rata Hrvatskom su se širile obrtničke radionice u kojima su se proizvodili gotovi betonski elementi (stupovi, kanalizacijske cijevi, elementi stubišta, stropne grede, rubnjaci i sl.). Snažno razvijena industrija cementa u Dalmaciji u to je doba osobito pogodovala razvoju tvornica betonskih proizvoda u tom dijelu zemlje. Tako je npr. od 1921. u Vranjicu kraj Solina djelovala tvornica azbestocementnih proizvoda → Salonit. Proizvodila je krovni pokrov, cijevi i druge proizvode, kojih je primjena danas, nakon dokaza o njihovoj štetnosti za zdravlje, zabranjena.

U zagrebačkom Remetincu su se od 1941. proizvodili i elementi od prednapetog betona (poduzeće Hoyer Zorislava Franjetića, poslije Jugobeton, od 1969. u sastavu Jugomonta). Godine 1951. osnovan je u Zagrebu Betonproizvod (od 1964. u sastavu Industrogradnje), gradsko poduzeće za izradbu betonskih proizvoda, koji je među prvima izrađivao armiranobetonske omnia ploče za polumontažnu izvedbu stropnih konstrukcija. U sastavu poduzeća Graditelj iz Vinkovaca, osnovanog 1954., djelovao je pogon Vibrobeton, koji je proizvodio prednapete konstruktivne elemente industrijskih i drugih hala. Usprkos pokretanju proizvodnje inovativnih šupljih prednapetih stropnih ploča 2004., od početka 2010-ih poduzeće više ne djeluje. Zagrebačko poduzeće → Viadukt proizvodilo je montažne gredne nosače za vijadukte i mostove od 1977., a osnovalo je i tvornicu prednapetih betonskih elemenata u Pojatnom 1983. Početkom 1960-ih su iz Istarskih rudnika nemetala izrasli poduzeće Siporex, tvornica plinobetona i rudnici kremena Pula (poslije Ytong Croatia, odn. Xella porobeton Zagreb, od 2000-ih više ne djeluje) koje je proizvodilo građevne blokove od plinobetona.

Među najvećim hrvatskim proizvođačima betonskih proizvoda danas je → Beton Lučko, koji se razvio iz obiteljskog obrta osnovanoga 1986. Proizvodi betonsku galanteriju (opločnici, rubnjaci, kanalice, cijevi, fasadne obloge, obloge za stube) te prefabricirane elemente od armiranoga i prednapetoga betona za primjenu u niskogradnji i visokogradnji. Poduzeće ulaže u razvoj vlastitih tehnologija, te je u suradnji s Građevinskim fakultetom u Zagrebu sudjelovalo u projektu Razvoj inovativnih građevnih kompozita primjenom biopepela (2019–23).













Uz spomenute, danas su veći proizvođači betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala → Zagorje tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncomerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr. U sastavu austrijske grupacije → Wienerberger djeluje poduzeće Semmelrock Stein+Design, koje u Otoku Oštarijskom kraj Ogulina proizvodi opločnike i betonsku galanteriju od 2002.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

Začetke visokoškolskog obrazovanja teorije i tehnologije betona predstavljaju pojedina poglavlja kolegija Tehničke visoke škole u Zagrebu (osnovana 1919., od 1926. Tehnički fakultet) koje su predavali profesori ispitivanja materijala → Stjepan Timošenko (sv. 1) i njegov nasljednik → Konstantin Čališev, te konstruktori Milan Čalogović, → Vladimir Juranović, A. Kaiser i dr. Stup tog obrazovanja je od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet u Zagrebu iz kojega se 1962. izdvojio → Građevinski fakultet. Na tom je fakultetu 1991. osnovan Zavod za materijale (do 2006. Zavod za gradiva). Predstojnici Zavoda bili su Velimir Ukrainczyk (1991–03), Dunja Mikulić (2003–06., 2008–10), → Dubravka Bjegović (2007–08) i Ivana Banjad Pečur (od 2011). U sastavu Zavoda za materijale djeluje Katedra za tehnologiju materijala i Katedra za istraživanje materijala koje organiziraju izvođenje kolegija Teorija i tehnologija betona, Posebni betoni i tehnologije, Hidrotehnički betoni, Betoni visokih uporabnih svojstava, Betoni prometnica i dr.

O tehnologiji betona predaje se na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedra građevinski materijal) i → Građevinskom fakultetu u Rijeci, osnovanima 1971., te na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (Zavod za materijale i konstrukcije) osnovanom 1976. Razvoju tehnologije betona i ispitivanja betonskih konstrukcija pridonijeli su stručnjaci → Instituta građevinarstva Hrvatske osnovanoga 1949.

Prvi je udžbenik iz tog područja Željezni beton (1922) A. Kaisera, a ističu se i starija djela Priručnik za armirani beton (1948–66) Branka Širole, Svojstva lakih betona (1950) → Zlatka Kostrenčića, Beton i armirani beton I i II (1970. i 1968) V. Juranovića i dr., te novija djela Beton. Struktura, svojstva i tehnologija V. Ukrainczyka (1988), Priručnik za beton (1990) Jove Beslaća, Svojstva i tehnologija betona (2000) Petra Krstulovića, Teorija i tehnologija betona (2015) D. Bjegović i Nine Štirmer i dr.

Freudenreich, Aleksandar (Zagreb, 21. XI. 1892 – Zagreb, 22. VI. 1974), arhitekt, kazališni djelatnik i pisac, isprva je projektirao u duhu klasicizma, potom je prihvatio načela moderne arhitekture.

Završio je graditeljsku školu 1911., a 1930. studij arhitekture na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). Radio je 1911–13. u građevinskom poduzeću Kalda i Štefan u Zagrebu, a potom je otišao u vojsku. Nakon I. svj. rata bio je samostalni graditelj, a 1923–40. projektirao je uglavnom s arhitektom → Pavlom Deutschem, s kojim je vodio poduzeće Arhitekti – Freudenreich & Deutsch – graditelji. Godine 1940–41. bio je intendant zagrebačkoga HNK-a. Na dužnosti u građevnom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH bio je 1942–45., a nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH pa u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu (→ Arhitektonski projektni zavod) u Zagrebu, gdje je i umirovljen.

Njegov opsežan arhitektonski opus obuhvaća oko 500 projekata, od čega oko 300 realiziranih. Isprva je projektirao u duhu klasicizma s elementima art décoa, zatim ostvario sintezu funkcionalnosti i tradicionalnih oblika (osobito u obiteljskim kućama), a potom potpuno prihvatio nova funkcionalistička načela pa su njegovi projekti i izvedbe poprimili isključivo modernistički karakter. Od stambene arhitekture koju je u Zagrebu realizirao s P. Deutschem ističu se obiteljske vile u Bosanskoj ulici 13 (1923), 11, 19, 34 (1924), 30 (1928) te zgrade: uglovnica Židovske bogoštovne općine u Petrinjskoj 7 (1929; stambeno-poslovna), u Gundulićevoj 38 (1927), Dežmanovoj 9, Hrvojevoj 8, Križanićevoj 13 (sve 1928), Martićevoj 20 (1929), Bauerovoj 17, Hebrangovoj 25, Krajiškoj 15, Mesničkoj 7, na Ribnjaku 4 (sve 1930), Pod zidom 8 i 10 (1930–31), na Deželićevu prilazu 20 (1931), u Gajevoj 2B (1933), i dr. Osobito su važni njegovi projekti javnih zgrada: Prve hrvatske štedionice u Sušaku (s P. Deutschem, 1924–25), škole u Velom Varošu u Splitu (s P. Deutschem, 1927–28), zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 (sa → Z. Požgajem, 1937; najistaknutije djelo) i hotela Astoria u Petrinjskoj 71 (s P. Deutschem, 1938) u Zagrebu. U hrvatsku arhitekturu XX. st. uveo je novi tip društvenih objekata, višenamjenske zgrade s pozornicom i gledalištem – hrvatske domove, koje je projektirao u Vukovaru (1919), Karlovcu (1926) i dr. Nastojeći naglasiti nacionalni i lokalni graditeljski izraz, od 1942. projektirao je »prosvjetna ognjišta« (mali domovi kulture), od kojih većina nije izvedena, te je o tome objavio knjigu Prosvjetna ognjišta (1943). Godine 1943. radio je na uređenju svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Nakon II. svj. rata projektirao je mnoge domove kulture (Petrinja, Metković, 1951., i dr.) i druge vrste domova (prosvjetni, radnički), nekoliko crkava (Pleternica, 1949), muzej u Požegi (1949), obnovu sela Gornje Vrhovce kraj Požege, etnološki park kraj Županje, 20-ak spomen-obilježja antifašističkoj borbi, planinarski dom u Velikoj kraj Požege, i dr. Adaptirao je niz objekata, među kojima kazalište u Varaždinu (1955), → Etnografski muzej (1968–72) (sv. 2) i robnu kuću Nama u Zagrebu, Knežev dvor u Rabu, tvornice u Oroslavju, Varaždinu i Osijeku. Sudjelovao je i na mnogim natječajima, npr. za Vijećnicu u Vinkovcima (1919), Prvu hrvatsku obrtnu banku (1919), Školu za higijenu (1925) u Zagrebu, Pomorski muzej (1927), Banovinsku palaču i Banovinsku bolnicu (1930) u Splitu, i dr.







Djelovao je kao skupljač i tumač naše pučke graditeljske baštine, o čemu je napisao knjige Narod gradi na ogoljenom krasu (1962) i Kako narod gradi na području Hrvatske (1972), te se bavio konzervatorskim radom. Stručne i kritičke tekstove objavio je u periodici Čovjek i prostor, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Arhitektura i dr. Za životno djelo dobio je nagrade »Viktor Kovačić« (1968) i državnu »Božidar Adžija« (1971).

Frković, Milivoj (Petrinja, 1887 – Zagreb, 28. XII. 1946), građevinski inženjer, projektant i graditelj mostova.







Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Nakon studija zaposlio se kao tehnički savjetnik Savske banovine u Zagrebu te je karijeru proveo u državnoj službi. Bio je projektant i graditelj mostova od kamena i opeke, rjeđe od metala i armiranog betona. Najveći most od opeke, klinkera i prirodnoga kamena, uzorno djelo hrvatskoga graditeljstva, sagradio je preko rijeke Kupe u Sisku (1927–34). Na tom mjestu Društvo građevinskih konstruktora postavilo mu je 1953. spomen-ploču. Kamene mostove projektirao je preko rijeka Bogdanice u Gospiću (1932) i Like u Kosinju (1935) te na trasi buduće Jadranske magistrale preko Dubračine u Crikvenici (1938) i Suhe Ričine u Novom Vinodolskom (1938). Projektirao je Savski most u Zagrebu (1938), tada kolni most, a danas pješački most kraj novoga Jadranskog mosta. Izrađen je kao čelična punostijena kontinuirana gredna konstrukcija, gdje je na dva čelična nosača postavljena armiranobetonska ploča kolnika. Od 1975. most je zaštićeni spomenik tehničke kulturne i spomeničke baštine grada Zagreba. U Kutini je izgradio posljednji most od opeke, a njega i ostale svoje mostove srušene u II. svj. ratu sam je obnovio. Projektirao je i punostijeni čelični most preko Kupe u Karlovcu (1947). Izradio je projekt za kameni most preko Like u Budaku, s otvorom polukružna oblika veličine 35 m, no projekt nije ostvaren. Objavio je nekoliko znanstvenih radova iz područja hidrotehnike te napisao više stručnih članaka o mostogradnji.













Klein, Franjo (Beč, 17. X. 1828 – Zagreb, 26. VIII. 1889), graditelj i arhitekt, jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih arhitekata.

U Beču je izučio graditeljsko-kamenoklesarski obrt te 1846–48. studirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1851. u Zagrebu je u graditeljskom ravnateljstvu Generalne komande za Hrvatsku i Slavoniju bio građevinski poslovođa (palir) i crtač, od 1859. građevinski pripravnik (akcesist), a od 1861., kada je primljen u graditeljski ceh, vodio je samostalni graditeljski obrt. S → Jankom Nikolom Grahorom je 1869. osnovao građevinsko poduzeće Grahor i Klein, koje je zbog slaboga zdravlja napustio 1886. Status ovlaštenoga (autoriziranoga) civilnog arhitekta priznat mu je 1878. kada je primljen u → Klub inžinira i arhitekta kao prvi član s tim naslovom.













Jedan od najvećih zagrebačkih graditelja XIX. st., zaslužan je za prodor bečke reprezentativne arhitekture zreloga historicizma. Među ranim mu se djelima ističe crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama (1855–62). U Zagrebu je samostalno projektirao i izveo pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega na Preradovićevu trgu (1863–66) i sinagogu u Praškoj ulici (1866–67; srušena 1942) te vilu Pongratz u Mikulićima 133 (1868), dok je u suradnji s Grahorom 1870. izgradio kuću Rosenfeld zaobljena pročelja u Mesničkoj ulici 1. Među nekoliko reprezentativnih pregradnja ističu se zgrada realne gimnazije na uglu Strossmayerova šetališta i Griča 3 (1863–64., danas zgrada Državnoga hidrometeorološkog zavoda), hotel K caru austrijanskom u Ilici 4 (1865–66., srušen 1913) i kuća Kušlan na Markovu trgu 4 (1868–69). U poduzeću Grahor i Klein projektirao je i izveo u suradnji s Grahorom, uglavnom u neorenesansnom stilu, palače Prve hrvatske štedionice na uglu Jelačićeva trga 14 i Praške (1870), Siebenschein na uglu Preradovićeva trga 3 i Preradovićeve ulice (1873–74), Buratti na Trgu Nikole Zrinskoga 3 (1877., danas Vrhovni sud RH), Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva na Trgu Republike Hrvatske 3 (1878., danas Pravni fakultet) te Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (1875–77). Među mnogobrojnim stambenim palačama ističu se i dvokatnice na uglu Berislavićeve 5 i Gajeve (1874), u Ilici 12 (1877–78) i na uglu Hebrangove 10 i Gajeve (1877) te jednokatnice u Hebrangovoj 34 (1877–78), Gajevoj 32 (1879) i Preradovićevoj 24 (1882). S Grahorom je sudjelovao i u izvedbi zgrade HAZU-a na Trgu Nikole Zrinskoga 11 (1879., projektant Friedrich Schmidt). Izveo je portal u perivoju Maksimir (1867) s kipovima Flore i Pomone.





















Grahor, Janko Nikola (Petrinja, 6. XII. 1827 – Zagreb, 22. XI. 1906), graditelj i industrijalac, jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih inženjera.

Izučivši građevinski obrt u Petrinji, u Frankfurtu na Majni je 1848. završio i građevinsku obrtnu školu, a zatim je u Beču odslušao jednu godinu predavanja na tehničkoj školi. Od 1852. radio je kao građevinski poslovođa u Novoj Gradiški te položio mjernički ispit. Od 1857. bio je inženjerski asistent u Krajiškom građevnom ravnateljstvu u Zagrebu, gdje je 1859. izabran za gradskoga inženjera i 1861. za gradskoga mjernika. Među ostalim radio je na regulacijama i planiranju grada (nacrt za regulaciju Preradovićeve i Margaretske ulice, 1863. i dr.). Godine 1868. osnovao je s → Franjom Kleinom graditeljsko poduzeće Grahor i Klein. Od početka 1880-ih Grahorov sin Janko Josip je kao školovani arhitekt postupno zamjenjivao Kleina koji je 1886. napustio poduzeće koje je od tada nosilo naziv Grahor i sinovi. U graditeljski ceh J. N. Grahor primljen je 1869. Ujedno je započeo rad na razvoju vlastite industrije građevnog materijala kojoj se poslije potpuno posvetio, te je do 1893. posjedovao šest tvornica opeke, od kojih četiri u Zagrebu i okolici (prva od njih bila je u Ilici kraj današnje Grahorove ulice), jednu u Križevcima i jednu u Bjelovaru, te tvornicu vapna u Ivancu kraj Zaprešića. Kao jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih inženjera bio je član → Kluba inžinira i arhitekta od osnutka 1878. te njegov predsjednik 1890–91; 1881. izabran je za gradskoga zastupnika, a 1881–1905. bio je predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu.

Većina njegovih samostalnih radova sačuvana je tek u nacrtima skromnih dimenzija bez mnogo detalja, s obilježjima historijskih stilova. Prije osnivanja poduzeća Grahor i Klein izvodio je građevine jednostavnih tlocrtnih rješenja, neorenesansnih ili neogotičkih pročelja s malo ukrasa i profila: jednokatnu kuću Aloisa Halma na uglu Tesline ulice 1 i Trga N. Š. Zrinskog (1858., poslije dograđena), kanoničku kuriju Franje Gašparovića na Kaptolu 12 (1860) i dr. Samostalno je projektirao i stambene zgrade u Ilici 157 (1872., danas nepostojeća) i Gundulićevoj 35 (1883) te zgradu Sudbenoga stola na Trgu N. Š. Zrinskog 4 (1877). U suradnji s Kleinom projektirao je uglavnom u neorenesansnom stilu zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (1875) i Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva na Trgu Republike Hrvatske 3 (1878., danas Pravni fakultet), palaču Buratti na Trgu N. Š. Zrinskog 3 (1877., danas Vrhovni sud RH), te stambene zgrade u Ilici 12 (1878), Hebrangovoj 34 (1878), Gajevoj 32 (1879), Preradovićevoj 24 (1882) i dr. Poduzeće Grahor i Klein sudjelovalo je u izvođenju zgrade HAZU-a na Trgu N. Š. Zrinskog 11 (1879, projektant Friedrich Schmidt) i Prve hrvatske štedionice u Ilici 5 (1899., Josip Vancaš). U atriju Trgovačke i obrtničke komore postavljeno je 1902. Grahorovo poprsje koje je izradio Rudolf Valdec.



















