Anđelić, Milutin (Pljevlja, Crna Gora, 26. X. 1936 – Zagreb, 20. I. 2023), građevinski inženjer, stručnjak za nosive konstrukcije.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1972. disertacijom Visokostijeni nosač opterećen u srednjoj ravnini. Nakon što je diplomirao radio je u poduzeću Tehnika u Zagrebu, a od 1964. na Građevinskome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 1985. Predavao je kolegije Građevna statika I–III, Nelinearna statika štapnih konstrukcija, Teorija i proračun konstrukcija, Teorija ploča i stijena, Teorija ljusaka te Silosi i bunkeri. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku 1978–81. te prodekan 1985–89. i dekan Fakulteta 1989–91. Umirovljen je 2007. Nastavu je održavao i na građevinskim fakultetima u Rijeci, Splitu i Osijeku.

Područja su njegova znanstvenoga interesa različiti postupci proračuna građevnih konstrukcija, građevna statika i tehnička mehanika. Bio je projektant konstrukcije Dvorane Dražena Petrovića i Cibonina tornja u Zagrebu te konstrukcije kupole Sportske dvorane Krešimir Ćosić u Zadru, a radio je i na projektima tvornica cementa u Keniji, Nigeriji, Brazilu, Venezueli i Indoneziji. Za projekt Dvorane Dražena Petrovića dobio je povelju Juraj Dalmatinac za najbolje konstruktorsko ostvarenje u Hrvatskoj (1986) i Europsku nagradu za čelične konstrukcije (1989). Autor je udžbenika Statika neodređenih štapnih konstrukcija (1993) i Građevna statika II (2005). Bio je i redoviti član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti u Crnoj Gori. Od 2008. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Frangeš, Stanislav (Zagreb, 17. VII. 1959), geodet i kartograf.

Diplomirao je 1984. na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1998. doktorirao disertacijom Grafika karte u digitalnoj kartografiji (mentor → N. Frančula). Od 1984. radio je kao geodetski izvođač u poduzeću Geozavod u Zagrebu. Od 1986. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 2007. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Kartografija, Topografska kartografija, Tematska kartografija, Geovizualizacija i Praktična kartografija. Bio je predstojnik Zavoda za kartografiju 2000–05., prodekan za nastavu i studente 2005–07., dekan Geodetskoga fakulteta 2007–11. i predstojnik Zavoda za kartografiju i fotogrametriju 2019–21. Znanstveno i stručno bavi se kartografijom, kartografskom vizualizacijom, geovizualizacijom, praktičnom izradbom karata, među ostalima topografskih i tematskih, kartama pojedinih regija i nacionalnih parkova, planovima gradova i naselja te faksimilima starih karata. Sam ili u suautorstvu objavio je više od 90 znanstvenih radova i više od 100 stručnih radova, te više od 200 različitih kartografskih prikaza. Suautor je sveučilišnog udžbenika Geovizualizacija (2021). Bio je glavni urednik → Geodetskog lista 2001–05. i predsjednik → Hrvatskoga kartografskog društva 2005–09. Član je → Hrvatskoga geodetskog društva i Međunarodnoga kartografskog udruženja (International Cartographic Association).

Lakušić, Stjepan (Slavonski Brod, 31. VIII. 1968), građevinski inženjer, stručnjak za željeznički i tramvajski promet.

Diplomirao je 1994. te doktorirao 2003. disertacijom Dinamički utjecaj vozila na tramvajski kolosijek (mentor M. Rak) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Pri Zavodu za prometnice Fakulteta radio je 1994., od 2012. u zvanju redovitoga profesora. Bio je voditelj Katedre za željeznice (2006–12), prodekan (2014−18) i dekan Fakulteta (2018–22), a od 2022. rektor je Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je kolegije Željeznice, Gornji ustroj željeznica, Projektiranje i građenje željeznica, Održavanje kolosijeka, Gradske željeznice, Vibracije od prometa, a na poslijediplomskome studiju Teorija kretanja vozila na tračnicama, Kolosijeci za velike brzine, Posebna poglavlja buke od prometa, Optimizacija željezničkih trasa, te uveo kolegije Održavanje kolosijeka i Gradske željeznice. Bio je gostujući profesor na građevinskim fakultetima u Rijeci (2007–12) i Skoplju (2014–15).

Znanstveno i stručno bavi se željeznicama, posebice istraživanjem konstrukcija tramvajskoga i željezničkoga kolosijeka, dinamičkim utjecajem vozila na kolosijek, bukom i vibracijama na kolosijecima te elementima pričvršćenja tračnica na podlogu. Kao suradnik i voditelj sudjelovao je u više projekata zaštite od buke na autocestama i željezničkim prugama, obnove i rekonstrukcije pruga i tračnica, studija razvoja tramvajskoga prometa grada Zagreba te elaborata ocjene stanja i izradbe dokumentacije procjene troškova obnove tramvajske infrastrukture i građevina oštećenih u potresu. Od 2012. glavni je urednik časopisa → Građevinar, od 2013. urednik zbornika radova Hrvatskoga graditeljskog foruma Izazovi u graditeljstvu. Od 2019. član je suradnik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Suurednik je udžbenika Potresno inženjerstvo (2021).

drvene konstrukcije, nosive građevne konstrukcije pretežno sastavljene od drvenih elemenata. Primjenjuju se kao konstruktivni sustavi zgrada ili njihovih dijelova (puni ili kanatni zidovi, stropovi, krovišta, okviri, montažni paneli), industrijskih hala, hangara, dvorana, nadstrešnica, tribina, mostova, tornjeva, pomoćnih građevina na gradilištu (skele, oplate), i dr. Osnovni je materijal tih konstrukcija bjelogorično ili crnogorično → drvo (sv. 2), koje je za građevinsku konstruktivnu primjenu najčešće obrađeno u vidu piljene građe (grede, gredice, daske, planke ili platice; → pilanarstvo; sv. 2), lijepljenih (lameliranih) nosača i križno lameliranog drva CLT, te → drvnih ploča, sv. 2 (furnirske ploče, iverice i dr.), a danas se tek iznimno rabi neobrađena obla građa – brvna (→ tehnička oblovina; sv. 2) i tesana građa. Elementi se spajaju i povezuju u konstrukciju različitim tesarskim vezovima (zasjek, greben, čep, lastin rep, utor i pero i dr.), metalnim skobama, trnovima, čavlima, vijcima i maticama, moždanicima, papučama, čvornim pločama, lijepljenjem, itd.







Najčešći vid primjene drvenih konstrukcija su krovišta. Za male se raspone najčešće primjenjuju tradicionalne tesarske drvene konstrukcije. Roženičko krovište najjednostavniji je oblik konstrukcije dvostrešnoga krova; sastoji se od krovnih vezova, odnosno uspravnih trokuta što ih tvore dvije kose grede (roženice) te vodoravna vezna greda. Kod krovova većega raspona stavljaju se između roženica i vodoravne raspinjače (pajante), pa se takva konstrukcija naziva pajantnim krovištem. Za veće je raspone prikladnije podroženičko krovište. Sastoji se od glavnih vezova, tj. uspravnih trokutastih konstrukcija (izvedenih kao jednostruke, dvostruke ili trostruke stolice ili visulje), a one nose vodoravne grede (podrožnice) na kojima leže kose roženice. Najveći rasponi premošćuju se drvenim inženjerskim konstrukcijama. To mogu biti rešetkaste ili lučne konstrukcije od dasaka spojenih čavlima ili lamelirane drvene konstrukcije. Za takve se konstrukcije primjenjuju glavni nosači izrađeni međusobnim lijepljenjem (lameliranjem) drvenih platica. Nosači mogu biti trapezne, zakrivljene ili srpolike grede, te dvozglobni i trozglobni lukovi ili okviri. Osim toga se od dasaka, drvenih panela ili greda izrađuju i posebni oblici krovnih konstrukcija, npr. ljuske, svodovi te mrežaste i geodetske kupole.







Loša su svojstva drvenih konstrukcija njihova osjetljivost na štetne utjecaje – biološke (gljivice i kukci), fizikalne (toplina, vlaga, mehanička oštećenja) i kemijske (različite kemikalije), što ih u konačnici čini manje trajnima od npr. zidanih konstrukcija. Zbog slabe otpornosti prema atmosferilijama, najčešće su smještene zaštićene unutar zgrade i ispod pokrova, ili služe za privremene namjene. Tanki elementi drvenih konstrukcija nemaju nikakve otpornosti na požar od kojega nerijetko stradavaju (deblji elementi mogu imati znatno veću otpornost). Radi smanjenja štetnih utjecaja, suvremene se drvene konstrukcije zaštićuju kemijskim sredstvima (→ zaštita drva; sv. 2). Prednosti su tih konstrukcija mogućnost montažne gradnje, topao izgled, velika nosivost (rasponi veći od 100 m), funkcionalnost i ekonomičnost. S obzirom na malu štetnost za okoliš, obnovljivost i mogućnost recikliranja te niski ugljični otisak drva kao građevnog materijala, poželjan su sastavni dio → održive arhitekture.







Drvene konstrukcije u Hrvatskoj

Drvo se kao konstruktivni materijal za gradnju od pradavnih vremena rabilo i na području današnje Hrvatske, napose u njezinim kontinentalnim dijelovima bogatima šumom, a siromašnima kamenom. Isprva se za natkrivanje nastambi te podizanje obrambenih zidova (palisada) rabilo neobrađeno kolje, šiblje i oblovina. Svjedočanstva o takvoj gradnji pronađena su npr. na arheološkom lokalitetu u Vučedolu iz III. tisućljeća pr. Kr. Do antičkoga doba drvena se građa počela tesati u pravilne oblike jednakih dimenzija, pa su za Rimljana drvena krovišta raspona do 20 m i mostovi preko najvećih rijeka dosegnuli oblik nalik onomu koji se ponekad rabi i danas.







Doselivši se iz šumovitih predjela, Hrvati su u svoju novu domovinu donijeli iskustvo gradnje u drvu. Ondje gdje ga je bilo u obilju isprva su gradili brvnare sa zidovima od pritesanih brvana, spojenih preklopima s prepustima u uglovima kuće. Bez obzira na pojavu pilana potočara od XV. st. (1428. podignuta je prva takva pilana na području Hrvatskog primorja i Gorskog kotara kraj Crikvenice), sjekira je ostala glavno oruđe narodnih graditelja i u kasnijim razdobljima. U šumom bogatim područjima kuće, gospodarske zgrade, pa i sakralne građevine još su se dugo vremena gradile od tesanih planki i greda. Na uglovima su se spajale vezom lastin rep, oblikujući izričaj tradicijskoga graditeljstva svojstven Pokuplju, Banovini, Posavini, Turopolju; tek od druge polovice XIX. st. tesanje je u narodnom graditeljstvu zamijenjeno ručnim piljenjem, potom i strojnim. Zbog masovnog iskrčivanja šuma u XVIII. st. u Slavoniji i drugdje, vlasti su dodjeljivale drvenu građu dovoljnu samo za kanatnu konstrukciju ziđa (bondruk), koja se potom zatvarala ispunom od ilovače, nepečenom opekom (ćerpič), a poslije i pečenom opekom, slijedeći tako srednjoeuropski način gradnje toga doba.













Osim u profanom i crkvenom graditeljstvu (kuće, krovišta, stropovi) kasnoga srednjeg i novoga vijeka, drvene konstrukcije bile su dio fortifikacijske arhitekture (krovišta, stropovi, galerije), a gradili su se i zemljano-drveni kašteli. Osmanski vladar Sulejman II. Veličanstveni dao je 1566. sagraditi golemi drveni, djelomično pontonski most dugačak gotovo 8 km, koji je preko dravskih močvara Osijek povezivao s Dardom. Radi potreba izgradnje karlovačke tvrđave, u njezinoj je blizini izgrađen 1579. pontonski most preko Kupe, a preko Mrežnice i Korane 1580. Čvrst drveni most preko Kupe u Karlovcu izgrađen je 1754., a preko Drave u Osijeku 1779. Prvi čvrsto građeni most preko Save u Zagrebu također je bio drvene konstrukcije, a izgrađen je prema nalogu cara Josipa II. 1783. na mjestu današnjega Savskog mosta. Približno istodobno izgrađen je 1783–86. drveni most preko Drave kraj Varaždina. Svi su ti mostovi brzo propadali pa ih je stalno trebalo popravljati i nanovo graditi.

U drugoj polovici XIX. st. počele su se osnivati prve parne pilane (u Gorskom kotaru prva je izgrađena 1847. u Prezidu). Bilo je to približno doba kada su tradicionalne tesarske drvene konstrukcije doživjele vrhunac. Među ostalim rabile su se i za izvedbu krovišta i stropova sve monumentalnijih zgrada javne namjene te industrijskih zgrada. Uz to su se, u kombinaciji sa skeletnim sustavom stupova i greda, tj. kanatnim ziđem, do II. svj. rata od drva gradile i čitave građevine trajne ili privremene namjene. Takve su bile mnogobrojne industrijske zgrade i skladišta (npr. žitni silos u riječkoj luci iz 1889), kupališta (u Opatiji Angiolina iz 1883., u Rijeci Quarnero iz 1904), tribine stadiona (u Zagrebu velodrom na Koturaškoj cesti iz 1895., stadion na Sveticama za sokolski slet za 50 000 gledatelja iz 1934), drveni most preko Korane u karlovačkom Gornjem Mekušju (1933–35., na istom mjestu izgrađen je 1970. novi). Među najzapaženijim međuratnim ostvarenjima drvenih konstrukcija, ali i moderne arhitekture je dom veslačkog kluba Uskok → Antuna Ulricha iz 1931., koji je izgrađen u samo 18 dana.



















U prvoj polovici XX. st. tesarske konstrukcije sačinjene od masivne drvene građe povezane tesarskim vezovima kod većih su raspona zamijenile inženjerske drvene konstrukcije. Projektirale su se ekonomično na osnovi statičkih (inženjerskih) proračuna, a izrađivale u različitim oblicima grednih, okvirnih ili lučnih rešetkastih konstrukcija od dasaka i masivne građe spajane vijcima, čavlima, moždanicima, spojnim pločama i sl. Takve se konstrukcije i danas mogu naći u zgradama industrijskih pogona i skladišta građenih u to doba. Osim navedenoga, drvene se konstrukcije od davnina rabe kao privremene pomoćne građevine, isprva kao skele na gradilištima zidanih građevina, a poslije i kao oplate betonskih konstrukcija mostova i sl.







U razdoblju nakon II. svj. rata tradicionalne su se tesarske drvene konstrukcije izvodile sve rjeđe. Umjesto toga, uvažavajući prednosti drvenih konstrukcija kao što su topao i osebujan izgled, lakoća i mogućnost montaže te održivost drva kao materijala, razvijala se primjena raznovrsnih novih inženjerskih drvenih konstrukcija koje zadovoljavaju zahtjeve suvremene gradnje. Među zapaženim su takvim realizacijama zagrebački velesajamski paviljoni privremene namjene na Savskoj cesti (danas Tehnički muzej Nikola Tesla; 1948., projektant → M. Haberle) u cijelosti izvedeni od 2800 m³ drvne građe i 23 000 m² brodskog poda, kupola planetarija u istom kompleksu (1965) promjera 8 m, rebrasta drvena kupola Brodarskog instituta (1951., → K. Tonković, M. Haberle) raspona gotovo 40 m, Čehoslovački paviljon na Zagrebačkom velesajmu (danas paviljon 20; 1956., J. Hrubý) kao jedina sajamska zgrada s drvenom lučnom konstrukcijom.







Značajan se iskorak u izvedbi drvenih konstrukcija velikih raspona dogodio 1972. osnutkom pogona za izradbu lijepljenih lameliranih nosača tvornice → Gaj (sv. 2) u Voćinu (danas Drvene konstrukcije), koji je do danas izveo više od 3000 građevina u Hrvatskoj i svijetu. Nosači mogu biti ravni, lučni, okvirni, rešetkasti, oblika slova S i dr., raspona 45 m. Među njima se ističu krovne konstrukcije zgrada Udruženja proizvođača industrije namještaja UPIN u Zagrebu (1977., danas Ambijenta), skladišta umjetnih gnojiva Petrokemija u Kutini (1978., raspona 36,4 m), nathodnik preko državne ceste uz Nacionalni park Plitvička jezera (1980., raspona 32,6 m), sportska dvorana današnje Graditeljsko-geodetske škole Osijek (1980), jahaonica ergele Zobnatica u Vojvodini (1988., V. Kujundžić; raspona 55 m × 80 m najveća takva konstrukcija u Jugoslaviji), prihvatni centar arboretuma u Lisičinama (1988; do danas nedovršen i devastiran), te recentniji bazeni u Vinkovcima (raspon 22,5 m × 12 m), Koprivnici (25 m × 11 m), sportske dvorane u Lovreču (28,9 m), Bujama (32 m), Solinu (35,6 m), Višnjevcu (31,7 m), teniske dvorane u Sesvetama (36,8 m), Čazmi (18,2 m), jahališta u Đakovu (37,6 m), Maloj Mlaki (22 m), niz gospodarskih zgrada poljoprivrednih farmi i industrijskih građevina.













U novije se doba osebujnim arhitektonskim rješenjem ističu drvene konstrukcije Dvoranskog plivališta Utrina u Zagrebu (2004., → J. Kostelac), sportske dvorane Samobor (2007., E. Šmit), Drvene kuće u Klimnu na Krku (2016., → I. Turato), vidikovca na Mađerkinu bregu kraj Štrigove (2022., visok 28 m), sportske dvorane Zlatar Bistrica (2022., AS NOP/Ivan Galić) i dr.







Radi brzine izgradnje i energetske učinkovitosti, sve se češće grade montažne obiteljske kuće s drvenom skeletnom konstrukcijom, tipske ili tvornički izrađene prema željama naručitelja. Preteču takvih kuća izrađivala je od 1960. Tvornica montažnih kuća → DIP Ogulin (sv. 2), od 1965. tvornica → Spačva (sv. 2) iz Vinkovaca, a od 1980-ih i Tvornica Jela u Delnicama u sastavu → DIP-a Delnice (sv. 2). Među današnjim su vodećim poduzećima specijaliziranima za taj tip izgradnje Domprojekt i Domus Plus iz Zagreba, Montažne kuće DLB iz Korenice, Studio Domus iz Pule. Posljednji od navedenih proizvođača odnedavna nudi izradbu nosivih dijelova kuća od križno lameliranih ploča CLT (→ montažna gradnja)







Školstvo, znanost i publicistika

Početci visokoškolske naobrazbe iz područja drvenih konstrukcija u Hrvatskoj poklapaju se s osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), na kojoj je to područje isprva u sklopu kolegija Građevne konstrukcije (→ zgradarstvo) predavao → Karlo Gentzkow, koji je ujedno osnovao Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije i bio njezin predstojnik (1926–27). Početci Katedre naziru se u zbirci građevnih materijala i modela konstrukcija, koju je prikupljalo i upotpunjavalo nastavno osoblje još od 1919. Gentzkowa je 1928. naslijedio njegov asistent → Zvonimir Vrkljan. Kolegije Građevne konstrukcije I i II Vrkljan je predavao za arhitekte i građevinare zajedno do 1947., potom je za svaku studentsku grupaciju vježbe i predavanja vodio odvojeno. Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. u sastavu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, od 1962. → Građevinski fakultet) uvedeni su kolegiji Drveni mostovi (1935) i Drvene inženjerske konstrukcije (1947). Te je kolegije od 1947. predavao K. Tonković koji je bio predstojnik Zavoda za drvene i masivne mostove (1963−71). Od 1968. Drvene konstrukcije predavao je Stjepan Sablić, a od 1981. → Zvonimir Žagar do umirovljenja 2001., kada je kolegij preuzela Vlatka Rajčić, pročelnica Katedre za drvene konstrukcije (od 2006). Visokoškolska nastava drvenih konstrukcija odvija se i na građevinskim fakultetima u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek).

Među stručnom publicistikom iz područja drvenih konstrukcija ističu se Drvene konstrukcije I–IV (2001), Drveni mostovi (2001) i Konstrukcije od drveta (sa S. E. Omerom, 2007) Zvonimira Žagara te Drvene konstrukcije prema europskim normama (2007., A. Bjelanović, V. Rajčić), Drvene konstrukcije u arhitekturi (2008., M. Sulyok-Selimbegović), Drvene konstrukcije. Priručnik za vježbe (2018., D. Čizmar) i dr.

Kukuljica, Paula (Oakville, Kanada, 31. III. 1976), arhitektica, predstavnica suvremenog pristupa u arhitekturi.

Diplomirala je 2001. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 2002–03. bila je zaposlena u građevinskom poduzeću Hidrocommerce u Zagrebu, potom je kratko radila u Uredu ovlaštenoga arhitekta Miloša Pecotića, nakon čega se iste godine zaposlila u arhitektonskome → Studiju 3LHD u Zagrebu, gdje je od 2016. odgovorna partnerica zajedno sa → Sašom Begovićem, → Markom Dabrovićem, → Silvijem Novakom i → Tanjom Grozdanić Begović. U okviru Studija 3LHD suautorica je mnogobrojnih projekata, od stambenih i sportskih do javnih objekata, također i interijera te urbanističkih rješenja. Među realizacijama ističu se: Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), Aquatica – slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), rekonstrukcija nekadašnjega kina Urania u poslovni prostor Studija 3LHD i prostor za javna događanja (2018–19), kampus Infobip (2019–22), oboje u Zagrebu, Kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Kao dio tima Studija 3LHD osvojila je mnogobrojne nagrade, među ostalima »Vladimir Nazor« (2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Društvo arhitekata Splita (DAS), strukovno udruženje splitskih arhitekata koje pod današnjim nazivom samostalno djeluje od 1960.

Sljednik je Društva inžinira i arhitekata u Kraljevini Dalmaciji osnovanog 1908. sa sjedištem u Splitu. Nakon I. svj. rata u Zagrebu je 1919. utemeljeno Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekata, koje je iste godine konstituirano na osnivačkoj skupštini u Beogradu; osim u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Sarajevu, imalo je sekcije u Splitu, te poslije i u Novom Sadu, Skoplju i Nišu. Godine 1939. Udruženje je bilo preimenovano u Savez inženjerskih društava Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu, a splitska sekcija postala je Društvo inženjera – Split. Nakon II. svj. rata u Splitu je 1946. utemeljeno Društvo inženjera i tehničara u okviru kojega je djelovala i arhitektonsko-građevinska sekcija. Ta je sekcija 1952. postala splitskom podružnicom novoosnovanoga Društva arhitekata Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu (danas → Udruženje hrvatskih arhitekata). Nakon reorganizacije Društva arhitekata Hrvatske u Savez arhitekata Hrvatske, 1960. podružnica u Splitu postala je samostalno Društvo arhitekata Splita, koje je i dalje djelovalo i kao sastavnica splitskog Društva inženjera i tehničara. Godine 1982. osnovana je Zajednica društava inženjera i tehničara Split, koja je 1999. preimenovana u Zajednicu udruga inženjera Splita. Tijekom 1960-ih Društvo arhitekata Splita sve je manje sudjelovalo u zajedničkim programima Društva inženjera i tehničara, njegova se aktivnost izrazito smanjila i postupno se ugasilo. Reanimacijom Zajednice društava inženjera i tehničara Split 1988. DAS je ponovno počeo djelovati. Njegovi su predstavnici sudjelovali u radu Savjeta za urbanizam i Savjeta za povijesnu jezgru grada Splita te osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu. Društvo djeluje s ciljem razvijanja i afirmiranja splitske i hrvatske arhitekture i urbanizma, kulture prostora i zaštite čovjekova okoliša. Organizira izložbe, predavanja, radionice, konferencije, seminare i stručne prezentacije te sudjeluje u pripremi, organizaciji i provedbi arhitektonskih natječaja. Samostalno i u suradnji izdaje monografije, stručne publikacije te prikaze radova hrvatskih autora, a 2015. objavljena je digitalna biblioteka Memento splitske moderne arhitekture s ciljem stvaranja sustavne digitalne baštine. Predsjednik DAS-a od 2024. je Marko Klarić.

ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija, znanstvena i tehnička disciplina koja obuhvaća postupke utvrđivanja ponašanja konstrukcija i njihovih elemenata pri različitim mehaničkim i kemijskim djelovanjima. Ispitivanja se obavljaju s obzirom na nosivost, uporabljivost i trajnost, s ciljem stjecanja novih spoznaja o materijalu i konstrukciji i njihovu ponašanju pri određenim djelovanjima, provjeru kvalitete izvedenih radova u odnosu na kvalitetu predviđenu projektom, dugotrajno praćenje ponašanja konstrukcija (monitoring), provjeru svojstava novoga proizvoda u odnosu na postavljene zahtjeve i specifikacije prije početka serijske proizvodnje, i dr. S obzirom na vrstu djelovanja kojima će konstrukcija biti izložena razlikuju se statička (pokusno opterećenje) i dinamička ispitivanja (nerazorni udar, razorno impulsno djelovanje, odn. eksplozija ili vibracije prouzročene djelovanjem strojeva, prometa, vjetra ili potresa). Ispitivanje konstrukcije može biti nerazorno (određivanje uporabljivosti) ili razorno (utvrđivanje uporabljivosti i nosivosti u neprekinutom slijedu, iz čega se donosi zaključak o sigurnosti u uporabi). S obzirom na mjesto ispitivanja razlikuju se laboratorijska (ispituju se prototipovi građevnih elemenata ili modeli konstrukcija) i ispitivanja na građevinama (in situ).







Statičkim ispitivanjima utvrđuje se stvarno ponašanje konstrukcija ili elemenata određivanjem njihove nosivosti ili uporabljivosti mjerenjem pomaka, deformacija i možebitnih nedostataka nastalih djelovanjem pokusnog opterećenja, koje mora biti što sličnije projektiranom opterećenju konstrukcije, uzimajući u obzir stalna i uporabna opterećenja te njihovu raspodjelu. Statičko opterećenje provodi se: a) do sloma konstrukcije ili njezina dijela kako bi se utvrdila njezina granična nosivost i b) do opterećenja kojim će se utvrditi uporabljivost s obzirom na sposobnost nošenja određenog opterećenja, na krutost (progib) ili na deformacije i pukotine. Pokusno opterećenje može poslužiti i kao osnova za odluku o daljnjoj uporabi postojećih konstrukcija koje su dugo bile izložene prirodnim ili umjetnim djelovanjima, preopterećene ili oštećene djelovanjem potresa, vjetra, eksplozije, naleta vozila, požara i sl.







Za opterećenje pri statičkom ispitivanju rabe se predmeti poznate mase kojima se lako rukuje (čelični ili olovni ingoti, betonski blokovi, cement u vrećama, opeka i sl.). Katkada se rabi voda u bačvama ili sloj nalivene vode potrebne visine. Ako se želi postići opterećenje koncentriranim silama, rabe se hidraulične preše. U laboratoriju se to postiže nanošenjem sustava sila, a hidraulična preša odupire se o čelični okvir usidren u kruti pod. Natovareni kamioni i druga teška vozila poznate mase rabe se za ispitivanje cestovnih mostova, a lokomotive i natovareni vagoni za ispitivanje pokusnim opterećenjem željezničkih mostova. Izborom vozila i njihovim rasporedom nastoji se postići najnepovoljnije opterećenje mosta ili pojedinih njegovih dijelova. Smatra se da ispitana konstrukcija zadovoljava kada su izmjereni progibi i deformacije u okviru projektiranih vrijednosti, kada trajni progibi i deformacije nisu veći od određenog postotka izmjerenih elastičnih deformacija (npr. 25% kod armiranobetonskih konstrukcija) i kada su pukotine na armiranobetonskoj konstrukciji uže od dopuštene širine (npr. 0,20 mm za nezaštićene konstrukcije). Ako su trajne deformacije veće od dopuštenih, pokusno opterećenje treba ponoviti. Nakon ponovljenog ispitivanja trajne deformacije trebaju zadovoljiti stroži kriterij nego nakon prvog opterećivanja (npr. 12,5% kod armiranobetonskih konstrukcija). Kriteriji zadovoljavanja veličine trajnih deformacija različiti su za → metalne, → betonske, → zidane, → drvene, spregnute, plastične i druge konstrukcije, a definirani su u normama.







Dinamička ispitivanja građevnih konstrukcija provode se kako bi se utvrdila njihova dinamička svojstva, odn. osnovni dinamički parametri: frekvencije ili periodi titranja, koeficijenti prigušenja, dinamički koeficijenti i osnovni oblici titranja konstrukcije. Konstrukcija se s pomoću posebnih uređaja (generatora vibracija) dovodi u rezonanciju, ali se dinamička svojstva mogu ispitati i jednostavnije, npr. potezanjem konstrukcije užetom i iznenadnim presijecanjem tog užeta, nakon čega nastaju slobodne vibracije konstrukcije. Za dinamičko ispitivanje mostova rabe se vozila koja se kreću različitim brzinama, a za postizanje većega dinamičkog učinka vozila prelaze preko određene prepreke ili se mjerenja provode pri naglim kočenjima. Izvori vibracija za postojeće konstrukcije mogu biti strojevi koji su ugrađeni u konstrukciju ili ambijentalne pobude. U novije se doba određivanje osnovnih dinamičkih svojstava pri ambijentalnim pobudama provodi metodom eksperimentalne modalne analize, rezultati koje su iznimno važni jer omogućuju kalibriranje i povećanje pouzdanosti numeričkog modela na kojem se provodi proračun konstrukcije pri potresnim opterećenjima. Osim za kalibraciju numeričkog modela rezultati mogu služiti i za ocjenu učinkovitosti radova na sanaciji i pojačanju konstrukcije.

Tijekom ispitivanja konstrukcija (ili njihovih elemenata) rabi se širok spektar mjernih instrumenata s pomoću kojih se utvrđuje stanje konstrukcije. Pri statičkim ispitivanjima mjere se pomaci, kutovi zaokreta i relativne deformacije na mjerodavnim mjestima na konstrukciji. Za mjerenje pomaka rabe se uglavnom geodetski instrumenti (niveliri, robotizirane totalne stanice, GPS, laseri i dr.) te senzori koji mogu raditi na različitim principima: električnom induktivitetu (engl. Linear Variable Differential Transformer, LVDT), električnom otporu, Braggovoj rešetki i dr. Za mjerenje kutova zaokreta rabe se uglavnom senzori koji rade na principu promjene magnetskih svojstava, potenciometri, mikroelektromehanički sustavi (engl. Micro-Electromechanical System, MEMS) i sl. Prigodom ispitivanja u laboratorijskim uvjetima u novije se doba rabe optički mjerni sustavi s kamerama visoke rezolucije i programima za obradbu fotografija s pomoću kojih se mogu mjeriti pomaci i relativne deformacije u 3D prostoru. Uz prethodno navedene instrumente, tijekom ispitivanja konstrukcija mogu se rabiti i senzori za mjerenje sile (mjerne ćelije), temperature, relativne vlažnosti i dr.

Ispitivanje građevnih konstrukcija znatno je starije od teorijskih postavki mehanike. Učenje na pogreškama bilo je prvi oblik ispitivanja konstrukcija. U starom se vijeku od graditelja zahtijevalo da budu ispod svoje konstrukcije tijekom gradnje ili nakon nje. Temelji mehanike postavljeni su u XV. st. kada je Leonardo de Vinci (1452−1519) ispitivao vlačnu čvrstoću žice. Galileo Galilei (1564−1642) izvodio je ispitivanja na jednostavnim vlačno opterećenim elementima i prva ispitivanja radi određivanja nosivosti greda opterećenih na savijanje. Osnove mehanike postavili su Isaac Newton (1643−1727), Robert Hooke (1635−1703) i drugi u XVII. st. Hooke je proučavao ponašanje materijala pod opterećenjem i 1676. ustanovio zakon (Hookeov zakon) o linearnoj ovisnosti sile i deformiranja, čime je postavio temelj znanosti o mehanici elastičnih tijela. Ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija kao disciplina snažno se razvilo tijekom XIX. i XX. st. usporedno s razvojem teorijskih spoznaja, dok su se suvremene metode ispitivanja razvile u skladu s razvojem mjerne opreme i računarstva. U XX. st. potaknuto je proizvodnjom novih i čvršćih materijala, potrebom gradnje sve većih konstrukcija, ali i dotad nesagledanim pojavama, npr. dinamičkim učincima na nosive konstrukcije, zamorom materijala, pojavama gubitka stabilnosti, degradacije nosivosti zbog korozije, kemijske agresije, požara, potresa ili ratnih razaranja. Ispitivanje konstrukcija razvijalo se usporedno s ispitivanjima materijala.

Razvoj ispitivanja građevnih elemenata i konstrukcija kao znanstvene i nastavne djelatnosti u Hrvatskoj

Prije institucionalnog djelovanja, istraživanjem i ispitivanjem građevnih elemenata i konstrukcija bavili su se mnogobrojni stručnjaci, graditelji, izumitelji, od kojih su najpoznatiji → Faust Vrančić (sv. 1), koji je u svojem djelu Novi strojevi (Machinae novae) tiskanom u Veneciji 1615. prikazao niz tehničkih izuma, te matematičar, geodet, astronom i filozof → Ruđer Bošković koji je 1742. sudjelovao u pisanju rasprave o pojavi pukotina na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu, prve kojom se matematičkim metodama pokušalo objasniti ponašanje građevne konstrukcije. Nastavna djelatnost te znanstveno ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija u Hrvatskoj započeli su osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), gdje je 1920. osnovan Zavod za gradiva. Osnivač i prvi predstojnik Zavoda bio je redoviti profesor Škole → Stjepan Prokofjevič Timošenko (sv. 1), koji se posvetio utemeljenju i organizaciji Zavoda te nabavi strojeva i uređenju njegova laboratorija.

Od njegova osnutka do danas, djelatnost Laboratorija za ispitivanje konstrukcija vezana je uz aktivni znanstveno-istraživački i nastavni rad, te suradnju s gospodarstvom u izradbi niza visokostručnih zadataka. U sklopu tih djelatnosti se neprekidno obavljaju radovi na ispitivanju i istraživanju materijala, konstrukcija i njihovih elemenata kao i modela konstrukcija. Provode se istraživanja mehaničkih karakteristika materijala koji se rabe u graditeljstvu: čvrstoća (tlak, vlak, savijanje, posmik), modul elastičnosti, modul posmika, Poissonov koeficijent i dr. Provode se ispitivanja žilavosti, tvrdoće i zamora materijala, te istraživanja na materijalima izloženima višesmjernim stanjima naprezanja. Eksperimentalno se određuju ugrađena i zaostala naprezanja i deformacije u materijalima i elementima konstrukcija te reološke promjene pri puzanju i skupljanju materijala. Velik dio djelatnosti Laboratorija pripada ispitivanju konstrukcija pri utjecaju statičkih i dinamičkih opterećenja, u vidu kratkotrajnih mjerenja i sustava monitoringa na konstrukcijama.

Godine 1922. za predstojnika Zavoda za gradiva izabran je → Konstantin Čališev koji je tu dužnost obnašao sve do 1959. U Zavodu se sustavno pratio razvoj novih postupaka ispitivanja te su primjerice uvedeni primjena elektrootpornih tenzometara 1949 (uz izradbu vlastitih tenzometara od 1953), metoda krhkih lakova za mjerenje deformacija 1953., modelska ispitivanja i mehaničke analogije te dinamička ispitivanja konstrukcija 1954., metoda fotoelastičnosti 1964., ispitivanja ultrazvukom i sklerometrom 1965., i dr.

Podjelom Tehničkoga fakulteta na samostalne fakultete 1956., Zavod za ispitivanje gradiva djelovao je kao dio Građevinskog odsjeka Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet u Zagrebu), te su se u okviru Katedre za tehničku mehaniku provodili programi kolegija Mehanika, Otpornost materijala, Teorija elastičnosti, Ispitivanje materijala i konstrukcija te Dinamika konstrukcija, dok je Građevna statika pripadala Katedri za građevnu statiku i betonske konstrukcije. Godine 1974. ukinute su katedre, a zavodi su postali osnovnim jedinicama, te je ustrojen Zavod za tehničku mehaniku i ispitivanje materijala i konstrukcija. Udruživanjem s → Institutom građevinarstva Hrvatske u Građevinski institut 1977. Fakultet se reorganizirao, a Zavod je smanjio opseg djelatnosti (ispitivanje materijala preuzima Zavod za betonske i zidane konstrukcije) te promijenio naziv u Zavod za tehničku mehaniku. I nakon ponovnoga osamostaljenja Fakulteta 1991. temeljne djelatnosti Zavoda ostaju tehnička mehanika i ispitivanje konstrukcija, dok se ispitivanjem materijala bavi Zavod za materijale.













Istaknuti sveučilišni nastavnici i znanstvenici koji su u proteklom stogodišnjem razdoblju djelovali u području ispitivanja konstrukcija na fakultetima bili su u Zagrebu S. P. Timošenko, K. Čališev, → Zlatko Kostrenčić, → Aleksandar Kiričenko, → Vice Šimić, Krešimir Herman, Želimir Šimunić, Ljudevit Herceg, Mladenko Rak i Joško Krolo; u Splitu Pavle Marović; u Osijeku Vladimir Sigmund; u Rijeci M. Rak, a u Institutu građevinarstva Hrvatske Viktor Steinman, → Dražen Aničić, → Mihaela Zamolo i Dragan Morić. Danas se nastava iz područja ispitivanja konstrukcija na diplomskom studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu održava u okviru kolegija Ispitivanje konstrukcija (D. Damjanović, M. Bartolac) i Eksperimentalne metode 1 (D. Damjanović). Nastava iz tog područja odvija se i na sveučilištima u Osijeku (od 1987. A. Kiričenko, danas I. Guljaš), Rijeci (od 1998. M. Rak, danas I. Štimac Grandić) i Splitu (od 2001. P. Marović, danas M. Galić i V. Divić), u početku znatnim dijelom uz suradnju s Građevinskim fakultetom u Zagrebu, a potom uz vlastite nastavnike.

Građevinski fakultet u Rijeci, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Rijeci, koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u svim granama građevinarstva.







Početak studija

Početak visokoškolskog obrazovanja građevinara u Rijeci obilježen je osnutkom riječke Više tehničke građevinske škole 1969., gdje je omogućen stručni studij više spreme, već je prve godine građevinarstvo upisalo čak 138 studenata. Uz potporu → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu studij visoke spreme omogućen je 1971. osnutkom Građevinskog odjela Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci; sv. 1). Jedinstvena ustanova za obrazovanje građevinskih stručnjaka više i visoke stručne spreme OUR Građevinski fakultet Rijeka osnovan je 1976., a od 1977. pridružen je Sveučilištu u Rijeci. Fakultet je tada imao tek šest nastavnika i dva asistenta u stalnom radnom odnosu. Do 1978. fakultet je okupio 21 nastavnika i osam asistenata, a ime je promijenjeno u Fakultet graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci. Od 1982. u sastavu Građevinskog instituta Zagreb (→ Institut građevinarstva Hrvatske, IGH), fakultet se povezao sa Zavodom za materijale i konstrukcije (već postojeći dio IGH-a u Rijeci) i rad nastavio kao OOUR Fakultet graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci. Od 1991. Građevinski fakultet u Rijeci samostalna je ustanova te danas znanstveno-nastavno osoblje uključuje 70-ak zaposlenika.













Nastava se u početku odvijala na devet lokacija sa sjedištem u Građevinskom školskom centru Rijeka u Ulici podhumskih žrtava 4. Na jednoj zajedničkoj lokaciji, u Ulici Viktora Cara Emina 5, nastava se održavala od 1985., a 2011. Fakultet je preseljen u novoizgrađenu zgradu u kampusu Sveučilišta u Rijeci gdje raspolaže s gotovo 9000 m² prostora za predavaonice, kabinete, laboratorije, knjižnicu i zajedničke prostorije.







Voditelji studija građevinarstva i dekani bili su → Božidar Ekl (1969–76), → Zorko Kos (1977–81. i 1991–95), Zvonimir Sabljak (1981–85), → Andrija Prager (1985–89), Edvard Pavlovec (1989–91. i 1995–97), Sergio Blažić (1997–2000), Ivica Kožar (2000–04), → Nevenka Ožanić (2004–09), Aleksandra Deluka-Tibljaš (2009–15), Ivana Štimac Grandić (2015–21) te Mladen Bulić (od 2021).

Studij

Nastava se u početku održavala isključivo kao Građevinski studij I. stupnja (stručni studij u trajanju pet semestara) s dva usmjerenja: Odjel za niskogradnje (s prometnim i vodograđevnim odsjekom) i Odjel za visokogradnje. Godine 1974. uveden je Građevinski studij II. stupnja (sveučilišni studij u trajanju devet semestara) s Općim građevinskim i Građevinsko-komunalnim smjerom. Hidrotehnički, Konstruktorski i Prometni smjer sveučilišnog diplomskog studija uvedeni su 1991. Akademske godine 1999/2000. pokrenut je sveučilišni poslijediplomski magistarski studij Mehanika konstrukcija. Usporedno s provedbom Bolonjskoga procesa 2005/06. i usklađivanjem dosadašnjih preddiplomskih i diplomskih (stručnih i sveučilišnih) te poslijediplomskih programa, uveden je i poslijediplomski doktorski studij građevinarstva sa smjerovima Hidrotehnika i geotehnika te Mehanika konstrukcija.







Na Fakultetu se danas izvode tri sveučilišna i dva stručna studija iz područja građevinarstva: sveučilišni preddiplomski studij, sveučilišni diplomski studij (smjerovi Geotehnika, Hidrotehnika – Urbano inženjerstvo, Konstrukcije, Urbano inženjerstvo – Prometnice te Primijenjena mehanika u suvremenoj inženjerskoj praksi), stručni preddiplomski studij, stručni diplomski studij (Graditeljstvo u priobalju i komunalni sustavi) te poslijediplomski doktorski studij.

Organizacija

Prve znanstveno-nastavne ustrojbene jedinice, šest zavoda i dvije katedre, osnovani su 1978. Bili su to Zavod za hidrotehniku (predstojnik B. Ekl), Zavod za prometne objekte (predstojnik Petar Kožar), Zavod za visokogradnje (predstojnik → Andrija Čičin-Šain), Zavod za nosive konstrukcije i temeljenja (predstojnik Z. Sabljak), Zavod za organizaciju i tehnologiju građenja (predstojnik Ante Matković), Zavod za urbanizam, geodeziju i povijest graditeljstva (predstojnik → Zdenko Sila) te Katedra za matematiku i fiziku i Katedra za opće predmete.

Spajanjem sa zagrebačkim Institutom fakultet je reorganiziran u šest zavoda: Zavod za hidrotehniku i geotehniku, Zavod za prometne građevine, Zavod za konstrukcije, Zavod za organizaciju građenja i zgradarstvo, Zavod matematiku i fiziku te Zavod za materijale i konstrukcije Pula.

Od osamostaljenja Fakulteta 1991. nastava se održavala na četiri katedre: Katedra za hidrotehniku i geotehniku, Katedra za prometnice, organizaciju građenja i zgradarstvo, Katedra za nosive konstrukcije i Katedra za matematiku.















Danas fakultet čini pet zavoda unutar kojih je ustrojeno devet katedri i pet laboratorija. Zavod za hidrotehniku i geotehniku okuplja Katedru za hidrotehniku, Katedru za geotehniku te dva istoimena laboratorija. Zavod za nosive konstrukcije i tehničku mehaniku čine Katedra za nosive konstrukcije, Katedra za tehničku mehaniku te Laboratorij za konstrukcije. Zavod za prometnice, organizaciju i tehnologiju građenja i arhitekturu djeluje putem Katedre za prometnice, Katedre za organizaciju i tehnologiju građenja, Katedre za arhitekturu i urbanizam te Laboratorija za prometnice. Zavod za računalno modeliranje materijala i konstrukcija posjeduje Laboratorij za materijale, a opći kolegiji okupljeni su unutar Zavoda za matematiku i druge predmete.







Knjižnica fakulteta sljednik je knjižnice Više tehničke građevinske škole osnovane 1970., od koje je naslijedila početni fond knjiga.

Izdavaštvo

Fakultet je od 1977. izdavač Zbornika radova koji se, nakon nekoliko prekida, od 2008. izdaje jednom na godinu. Od 2012. suizdavač je časopisa → Engineering Review (sv. 1) koji od 1970. izdaje Tehnički fakultet u Rijeci.

Vrkljan, Ivan, rudarski inženjer (Gunja, 19. I. 1949), stručnjak za geotehniku.

Diplomirao je 1972. na Rudarskome fakultetu u Tuzli, a doktorirao 1997. disertacijom Bubrenje stijena i njegov utjecaj na podzemne objekte (mentor → A. Szavits-Nossan) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Od 1972. radio je na Rudarskome fakultetu u Sarajevu, od 1979. na Fakultetu građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta u Zagrebu (od 1991. → Institut građevinarstva Hrvatske), a od 1999. sudjelovao je u nastavi → Građevinskoga fakulteta u Rijeci na kojem je od 2007. do umirovljenja 2014. bio redoviti profesor. Bio je voditelj Geotehničkoga laboratorija (1998−2014) i predsjednik znanstvenoga vijeća (2001−07) Instituta građevinarstva Hrvatske te prodekan Građevinskoga fakulteta u Rijeci (2004−07). Predavao je kolegije Mehanika tla i stijena, Geotehničko inženjerstvo, Ispitivanje i opažanje u geotehnici, Podzemne građevine i tuneli te Inženjerska mehanika stijena. Sudjelovao je i u nastavi Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu (1982–90).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehanika tla, geotehnika, posebice ispitivanja geotehničkih građevina. Napisao je interna skripta Inženjerska mehanika stijena (2003) i Podzemne građevine i tuneli (2003) te poglavlje u knjizi Izazovi u graditeljstvu (2013). Bio je predsjednik Hrvatske udruge za mehaniku stijena (1999–2006) i Hrvatskoga geotehničkog društva (2012–16). Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

Vodička, Mladen (Zagreb, 8. III. 1926 – Zagreb, 14. X. 1989), arhitekt, autor zapaženih projekata zdravstvenih ustanova.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1986. disertacijom Prilog istraživanju razvojnih procesa, tipoloških karakteristika i utjecaja na arhitektonsko koncipiranje i oblikovanje suvremenih zgrada hospitalne zaštite (mentor → B. Milić). Od 1954. radio je u Arhitektonskom projektnom birou Ulrich, gdje je od 1958. bio zamjenik direktora. Stručno se usavršavao radeći 1957–58. kao samostalni projektant u arhitektonskom birou Hofsteter u Švicarskoj. Od 1958. bio je honorarni asistent, a od 1962. zaposlenik Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, od 1987. u zvanju redovitoga profesora. Od 1968. do 1989. predavao je kolegije Zgrade za zdravstvo i sport, Arhitektonsko projektiranje VI, VII i dr. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje (1980–83).







Projektirao je pretežno javne (Gradska knjižnica u Karlovcu, 1971–76), napose zdravstvene zgrade skladnih volumena i proporcija (domovi zdravlja u Samoboru, 1962–80., i Labinu, 1963–81; poliklinika Medicinskoga centra u Šibeniku, 1972–82; bolnica Maternité u Osijeku, 1977–83), u kojima je prikazao umješnost rješavanja najsloženijih medicinsko-tehnoloških prostornih zahtjeva. Projektirao je rekonstrukcije i proširenja zagrebačkih bolnica za plućne bolesti na Jordanovcu (1961–80) i u Rockefellerovoj ulici (1971–80), Klinike za dječje bolesti u Zagrebu (1979–83), te Opće bolnice u Osijeku (1985). Napisao je studiju Maternité (1985) i sveučilišni udžbenik Bolnice (1994). Autor je ili koautor (s B. Magašem, D. Rakić, B. Žnidarec, A. Urlichom, B. Morsanom, I. Jurasom i dr.) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« (1965), Velike nagrade Zagrebačkog salona (1976) te Republičke nagrade Borbe (1982).

Solarić, Nikola (Podgorica, 15. IX. 1934 – Zagreb, 28. X. 2024), geodet i fizičar, stručnjak za automatizacije metoda mjerenja u geodeziji.

Diplomirao je 1958. na Geodetskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Geodetski fakultet) u Zagrebu, potom i fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (1969), a doktorirao je 1980. disertacijom Fotoelektrični uređaj za registraciju vremena prolaza zvijezda na Geodetskome fakultetu u Zagrebu. Na tom se fakultetu, na Katedri za astronomiju, zaposlio 1959., a od 1986. bio je redoviti profesor. Predavao je Fizikalne osnove geodetskih instrumenata i Geodetsku astronomiju. Bio je prodekan za znanstveni rad (1981–85) i pročelnik Opservatorija Hvar (1985–87). Umirovljen je 2002.

Razvio je 32 izvorne automatizirane metode mjerenja u geodeziji (11 u geodetskoj astronomiji i 21 u primijenjenoj geodeziji), projektirao je i izgradio kalibracijsku bazu za ispitivanje i umjeravanje (kalibriranje) elektrooptičkih daljinomjera, istraživao je optimalna rješenja za različite metode mjerenja te razvijao znanstveni mjeriteljski laboratorij za geodetske instrumente. Prijavio je sedam patenata. Surađivao je s mnogim tvornicama geodetskih instrumenata (Zeiss, Kern, Wild). Objavio je mnogobrojne članke i knjige među kojima se ističe sveučilišni udžbenik Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (s D. Benčićem, 2008). Član je uredništva časopisa Hvar Observatory Bulletina (1991–2006), međunarodnog uredničkog odbora → Geodetskog lista (od 1996) te zamjenik njegova glavnog urednika (1996–97). Član je HATZ-a od 1998., te dobitnik državne nagrade za znanost »Nikola Tesla« (1994). Od 2003. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Ekl, Božidar (Vukovar, 4. V. 1910 – Rijeka, 2001), građevinski inženjer i stručnjak za hidrotehničke melioracije i uređivanje vodotoka.

Na Građevinskom otsjeku Tehničkog fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1935. te na Geodetskome fakultetu u Zagrebu doktorirao 1978. disertacijom Analiza načina dreniranja zemljišta. Zaposlio se 1937. kao asistent pri Zavodu za vodno graditeljstvo Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet; sv. 2) u Zagrebu te istodobno predavao u srednjoj tehničkoj školi. Specijalizirao je melioraciju tla 1938–39. na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu i Visokoj poljoprivrednoj školi u Berlinu. Od 1947. bio je organizator i direktor Građevinske srednje tehničke škole u Rijeci, a od 1969. postao je profesorom i prvim dekanom Više tehničke građevinske škole u Rijeci. Bio je osnivač i prvi dekan riječkoga Fakulteta graditeljskih znanosti (→ Građevinski fakultet u Rijeci), gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora. Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su projektiranje objekata tehničkih melioracija zemljišta, regulacija vodotoka te agrarne operacije.

Benac, Čedomir (Bakarac, 9. VI. 1950), geološki inženjer i stručnjak za inženjerskogeološka i geotehnička istraživanja.

Na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. te doktorirao 1995. Radio je 1974–75. u kamenolomu poduzeća IGM Tounj, 1975–79. u Bakarcu bio je samostalni projektant Biroa za projektiranje i izgradnju riječkog poduzeća Luka, a 1979–90. je u Rijeci radio u poduzeću Rijekaprojekt gdje je vodio geotehnička istraživanja za potrebe građenja i prostornog planiranja. Od 1990. bio je zaposlen na Fakultetu graditeljskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Rijeci, tada sastavnici Građevinskog instituta u Zagrebu (danas → Institut građevinarstva Hrvatske; IGH). Nakon organizacijskog razdvajanja IGH-a, 1991–2001. bio je zaposlenik i Instituta i Fakulteta. Na Fakultetu je od 1996. bio docent, te od 2008. redoviti profesor u trajnome zvanju. Predavao je kolegije Zaštita okoliša, Fizička geologija i dr. Bio je pročelnik Katedre za geotehniku 2004–05. i 2007–16. te prodekan 2000–07. Umirovljen je 2016. Na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli bio je 2008–12. gostujući profesor na preddiplomskom studiju Znanost o moru.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su inženjerskogeološka istraživanja na području Istre, Kvarnera, Gorskog kotara i Dalmacije, a posebice krških i flišnih predjela. Bavio se i morfološkom evolucijom zaljeva Rijeke, ranjivošću obale u području Kvarnera zbog rasta razine mora te sedimentacijom u području ušća Rječine. Bio je suautor prve suvremene geološke karte podmorja u Hrvatskoj. Na njegov su prijedlog odabrana geološki značajna područja koje treba zaštititi (dolina Kupe, Vinodolska dolina, poluotok Lopar na otoku Rabu, otok Susak, više speleoloških pojava, i sl.). Autor je Rječnika pojmova u primijenjenoj geologiji i geološkom inženjerstvu (s N. Ožanić, 2013) te Rječnika pojmova u općoj i primijenjenoj geologiji (s I. Štimac Grandić, 2016). Od 2017. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

nivelman, specijalističko područje geodezije i postupak kojim se određuju visine točaka na Zemlji (izgrađenih objekata, industrijskih postrojenja i dr.) s obzirom na odabranu plohu (nulta ploha, referentna ploha, razinska ili nivo-ploha mora); također visinomjerstvo, niveliranje.

Tradicionalni geodetski instrument za mjerenje visinskih razlika s pomoću horizontalne vizurne linije dalekozora je nivelir. Glavni dio nivelira je dalekozor koji se može okretati oko vertikalne osi te sustav kojim se vizurna linija postavlja horizontalno (libele ili kompenzator). Na dvije odabrane točke postave se uspravno 3 do 4 m dugačke nivelmanske letve s duljinskom podjelom, a između njih je nivelir. Visina se očitava tako da se na letvama očita visina, a razlika tih očitanja je relativna visina. Za određivanje apsolutnih visina (kota) niza točaka mjere se njihove visinske razlike, a potom se, uz poznavanje apsolutne visine jedne od njih, mogu računski dobiti i apsolutne visine ostalih točaka. Radi lakše izmjere visina, postavljaju se i umetnute točke (koje tvore nivelmanski vlak; više međusobno spojenih nivelmanskih vlakova čini nivelmansku mrežu). Nivelmanske točke se trajno obilježavaju nivelmanskim oznakama (reperima) od lijevanoga ili kovanoga željeza.

Nivelman se najčešće provodi s obzirom na nivo-plohu mora – zamišljenu plohu srednje razine mora produženu ispod kontinenata, pa se često apsolutne visine kolokvijalno zovu nadmorskim visinama. Srednja razina mora izračunava se na temelju višegodišnjih mjerenja morske razine mareografima. Apsolutne visine koje se određuju nivelmanom su visine točaka u odnosu na usvojenu referentnu visinsku plohu fiksiranu visinskim datumom, a relativne visine, odnosno visinske razlike, su razlike apsolutnih visina dviju promatranih točaka. Pretpostavka za određivanje apsolutnih visina na kontinentalnoj, državnoj ili lokalnoj razini je definiranje i realizacija visinskog referentnog koordinatnog sustava, koji obuhvaća izbor referentne plohe (npr. geoid, elipsoid, sfera, ravnina), izbor visinskoga datuma (parametri fiksiranja referentne plohe u odnosu na tijelo Zemlje), izbor vrste visina (geopotencijalne, normalne, ortometrijske, normalno-ortometrijske, dinamičke, elipsoidne) i realizaciju visinskog referentnog okvira (referentni okvir čini polje repera na području obuhvata referentnog sustava, uvezanih u čvrstu linijsku geometrijsku strukturu nivelmanskih mreža).

Državni visinski referentni sustavi su sustavi opće namjene, jer je polje repera obuhvaćeno nivelmanskim mrežama osnova za visinsko pozicioniranje na državnom teritoriju (topografska izmjera, katastarska izmjera, izmjera za projektiranje građevina, iskolčenje objekata i dr.). Lokalni visinski referentni sustavi u pravilu imaju samo jednu namjenu (npr. deformacije stabilnosti objekata, izgradnja objekata, izradba i montaža strojevima i sl.). Na mrežu točaka precizno nivelmanom određenih visina vezuju se sve ostale visinske izmjere, a ona služi i za prikazivanje visinskih odnosa na kartama različitih mjerila. Visine određene nivelmanom podloga su za projektiranje i gradnju naselja i građevina, određivanje slijeganja zemljišta i građevina, a služe i pri znanstvenim istraživanjima.







Nivelman može biti generalni ili detaljni. Najtočnija je nivelmanska metoda geometrijski nivelman. Generalni nivelman (u skladu sa standardom unaprijed zadane točnosti izmjere) može biti nivelman visoke točnosti (NVT), precizni nivelman (PN), tehnički nivelman povećane točnosti (TNPT) i tehnički nivelman (TN). Nivelman visoke točnosti jedna je od najtočnijih klasičnih geodetskih terestričkih metoda izmjere, u kojem relativna pogreška izmjere iznosi 1 : 1 000 000, odnosno referentna vjerojatna slučajna pogreška mjerenja je 1,0 mm/km, a referentna vjerojatna sustavna pogreška je 0,2 mm/km. Zbog visoke razine točnosti, bez obzira na specifičnosti, zahtjevnost i složenost terenske realizacije, metoda geometrijskog nivelmana se redovito primjenjuje u svrhu realizacije referentnih okvira državnih visinskih referentnih sustava, tj. državnih nivelmanskih mreža. Te su mreže u pravilu strukturirane u skladu s hijerarhijskim načelom, s povezivanjem i oslanjanjem mreža nižih redova točnosti na mreže viših redova točnosti. Primjena nivelmana u svrhu određivanja visina površinski raspršenih točaka, bez linijske strukture, spada u klasu detaljnog nivelmana. Detaljni nivelman priključuje se na zadane točke generalnoga nivelmana, a njime se određuju visine karakterističnih točaka na Zemljinoj površini i određeni profili, pa se razlikuju površinski nivelman i nivelman profila.

Prema metodama mjerenja nivelmani mogu biti geometrijski, trigonometrijski, hidrostatski, barometrijski, fotogrametrijski, astrogeodetski, globalni navigacijski satelitski sustavi (GNSS), prostorno ili samo visinsko lasersko skeniranje (engl. Light Detection and Ranging, – LIDAR) i satelitske altimetrije. Metode se znatno razlikuju u pogledu: tehnološke složenosti i sofisticiranosti mjernih sustava, postupaka i procedura izmjere, razine automatiziranosti izmjere, različitosti algoritama analize i računske obradbe podataka izmjere, količine prikupljenih analognih ili digitalnih podataka izmjere, ponekad i vrlo specifične namjene.







Geometrijski nivelman (opći i detaljni), poznat još iz antičkoga doba, počiva na određivanju visinske razlike točaka s pomoću horizontalne vizure nivelmanskog instrumenta i vertikalno postavljenih nivelmanskih letvi. Radi određivanja visina na teritoriju koji treba snimiti, reperi se povezuju u nivelmanske vlakove, a za sustavno određivanje visina cijelog niza repera razvijaju se nivelmanske mreže. Trigonometrijskim nivelmanom računa se visinska razlika dviju točaka na osnovi izmjerenoga vertikalnog kuta i izmjerenoga ili poznatoga (iz geodetske mreže) horizontalnog razmaka između njih; točke se uključuju u vlakove i izravnavaju se visine. Hidrostatski nivelman omogućuje prijenos visine s jedne na drugu blisku ili čak udaljenu točku (do nekoliko kilometara), koje optički ne moraju biti u dogledanju. Provodi se uz pomoć instrumenta zasnovanog na zakonu o spojenim posudama (tzv. hidrostatska vaga), s tekućinom u posebnoj fleksibilnoj cijevi sa staklenim završetcima i sustavom mikrometara. Barometrijskim nivelmanom visinske se razlike određuju neizravno, na temelju razlike atmosferskih tlakova mjerenih barometrom, odnosno altimetrom u tim točkama (izračunate nadmorske visine su približne); tlak zraka mjeri se s pomoću barometra ili najčešće s pomoću posebno konstruktivno prilagođenih aneroida. Fotogrametrijskim nivelmanom apsolutne se visine točaka neposredno određuju u stereo-modelu, u skladu s vanjskom i unutarnjom orijentacijom snimaka stereopara terestričkih ili aerofotogrametrijskih snimaka. Astrogeodetskim nivelmanom na temelju određivanja otklona vertikale određuje se visinska separacija između ploha geoida i elipsoida. GNSS omogućuje, u skladu s kvalitetom instrumentarija i metodom pozicioniranja, određivanje izvorno elipsoidnih visina uz mogućnost njihove transformacije u apsolutne visine referirane na geoid. LIDAR omogućuje generiranje prostornog ili samo visinskog modela visoke rezolucije primjenom laserskog senzora. Satelitska altimetrija omogućuje izmjeru visinske topografije oceanske i morske površine.







Povijesni razvoj u svijetu i Hrvatskoj

Razvoj nivelira započeo je otkrićem dalekozora početkom XVII. st., a osobito otkrićem cjevaste libele. Dalekozor je u geodetskim mjerenjima prvi počeo rabiti Jean Picard, a 1674. konstruirao je instrument s dalekozorom koji mu je služio za mjerenje vertikalnih kutova. Nedugo nakon toga započeo je i razvoj nivelira s libelama. Poznato je da su se već 1702. rabili niveliri kod kojih se izvlači okularna cijev i niveliri s elevacijskim vijkom. Tijekom vremena cjevasti niveliri postajali su sve točniji. Godine 1770. konstruirana je centrična (kružna ili dozna) libela, a 1857. prvi nivelir s reverzijskom libelom. Važna konstrukcijska poboljšanja nivelira nastala su 1908. kada je Heinrich Wild unaprijedio unutrašnje izoštravanje libele, tijelo dalekozora i nosač libele načinio od jednog odljeva, a koristio se i mikrometrom s planparalelnom pločom. Godine 1950. izrađen je nivelir Zeiss Ni2 s kompenzatorom umjesto libele (prvi nivelir s automatskim horizontiranjem vizurne linije), čime su znatno povećane učinkovitost i brzina mjerenja. Razvoju očitavanja s nivelmanske letve pridonio je Hans Zetche, koji je 1966. predložio da se položaj slike letve u slikovnoj ravnini nivelira određuje elektronički. Laserski niveliri s rotirajućom laserskom zrakom pojavili su se 1973., a prvi digitalni nivelir proizvelo je poduzeće Wild (Leica) 1990. u Švicarskoj. Dok su se tijekom godina uvodile razne instrumentalne i proceduralne modifikacije kako bi se povećala preciznosti, osnovni mjerni sustav ostao je gotovo nepromijenjen od sredine XIX. st.

Razvoj nivelira i nivelmanske letve je tijekom vremena omogućio provođenje prvih nivelmanskih izmjera cjelokupnih država. Iako je Nizozemska svoju izmjeru započela 1682. i provela istraživanja duž rijeka i dijela obale između 1797. i 1812., prvu je nivelmansku izmjeru započela tek 1875. Velika Britanija započela je svoju nivelmansku izmjeru 1841., a dovršila je dvadesetak godina kasnije. U gotovo svim slučajevima geodetska nivelmanska izmjera započela je nakon što je bila dovršena ili gotovo dovršena triangulacija. Početkom sustavnih nivelmanskih radova u Hrvatskoj smatra se 1875. kada je u Austro-Ugarskoj započela sustavna realizacija prvoga visinskog referentnog koordinatnog sustava, uz odabir normalno-ortometrijske vrste visina, visinski datum bio je vezan uz mareograf u Trstu, a visinski okvir realiziran izmjerom nivelmanske mreže tzv. Austrijskog preciznog nivelmana.

Visinska izmjera u SFRJ bila je vezana uz normalan reper u Trstu (molo Sartorio, 3,352 m iznad srednje morske razine). Koordinatni sustav za visine, koji je u RH u službenoj uporabi i danas, određen je istom srednjom razinom Jadranskoga mora na mareografu u Trstu (na temelju jednogodišnjih mjerenja morskoga vodostaja provedenih 1875). Radi točnijega određivanja srednje razine mora 1962–81. obavljena su mjerenja na pet mareografa (Dubrovnik, Split, Bakar, Rovinj i Kopar) duž obale Jadranskoga mora.

U Hrvatskoj postoji duga tradicija objavljivanja radova opće i posebne nivelmanske namjene. Objavljivali su ih znanstvenici i stručnjaci iz renomiranih javnih institucija, ali i privatnih poduzeća od druge polovice XIX. st. Izučavanje geodeta o nivelmanima započelo je 1908. kada je osnovan Geodetski tečaj (prvi dvogodišnji visokoškolski studijski program geodezije) na Šumarskoj akademiji (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2). Najistaknutiji je znanstvenik u području hrvatskog visinomjerstva, s prepoznatim znanstvenim, stručnim i nastavnim djelovanjem u okviru hrvatskoga geodetskog okružja → Stjepan Klak.

beton, građevni materijal koji se dobiva stvrdnjivanjem smjese nekog veziva (npr. cementa), vode i agregata (npr. šljunka i pijeska), a kadšto i od kemijskih ili mineralnih dodataka. U svježem stanju može se lako oblikovati, lijevanjem u kalupe ili oplatu, i taj oblik trajno zadržava nakon stvrdnjivanja. Povoljna konstrukcijska i druga svojstva učinila su beton najzastupljenijim građevnim materijalom današnjice. U znanstvenom i stručnom smislu posebice su važna područja građevinarstva koja su usko vezana uz beton: tehnologija betona, ispitivanje betona (→ građevni materijali), → betonske konstrukcije i dr. U sklopu teorije i tehnologije betona obrađuju se sastav betona, svojstva betona u svježem i očvrsnulom stanju, projektiranje sastava betona, proizvodnja i ugradnja betona i dr.

Tehnologija betona

Agregat čini 60–80% volumena betona te se dijeli u frakcije kako bi se postiglo optimalno pakiranje zrna s najmanje šupljina. Frakcija agregata je skup zrna određene veličine, npr. 0–4 mm, 4–8 mm, 8–16 mm, 16–32 mm itd. Prije izradbe betona, određuje se granulometrijski sastav agregata, odnosno raspodjela frakcija u ukupnom sastavu agregata. Za izradbu betona rabe se prirodni agregati (riječni pijesak i šljunak ili drobljeni kamen), umjetni agregati, sekundarne sirovine iz drugih industrija (npr. zgura) te reciklirani materijali (npr. reciklirani beton, opeka, guma i dr.). Neka su od važnijih svojstava agregata za primjenu u betonu oblik zrna, sadržaj sitnih čestica, čvrstoća, modul elastičnosti, otpornost na zamrzavanje i odmrzavanje i otpornost na abraziju. (→ kamen; sv. 2) (→ pijesak i šljunak; sv. 2)

Za izradbu betona danas se najčešće kao vezivo rabi portlandski cement koji se sastoji od klinkera, mineralnih dodataka i sporednog sastojka (gips). U kontaktu s vodom cement počinje tvoriti produkte hidratacije te tijekom vremena dolazi do postupnog vezivanja i očvršćivanja. Najzastupljeniji je produkt hidratacije kalcij-silikat-hidrat (C-S-H) gel koji je tipično amorfne strukture, potom kalcijev hidroksid te nešto manje zastupljen etringit. Kalcijev hidroksid pojavljuje se u obliku heksagonalnih kristala i, premda je u očvrsnuloj cementnoj matrici manje zastupljen od C-S-H gela, pridonosi visokoj pH vrijednosti betona i tako pruža pasivnu zaštitu čelične armature od korozije. Kalcijev hidroksid također sudjeluje u pucolanskoj reakciji s nekim mineralnim dodatcima poput silicijske prašine ili letećega pepela. Pucolanskom se reakcijom struktura betona popunjava novom količinom C-S-H gela, što pridonosi čvrstoći i svojstvima trajnosti betona. (→ cement)

Danas se u proizvodnji betona, radi poboljšavanja njegovih svojstava u svježem ili očvrsnulom stanju, često rabe kemijski dodatci, najčešće aeranti koji se primjenjuju radi poboljšanja otpornosti na smrzavanje betona, superplastifikatori kojima se poboljšava obradivost betona te ubrzivači ili usporivači vezivanja, odnosno očvršćivanja. U industriji betona primjenjuju se i različiti mineralni dodatci poput letećega pepela koji nastaje u termoelektranama na ugljen, silicijske prašine iz proizvodnje silicijskih i ferosilicijskih legura te zgure iz proizvodnje čelika. Variranjem vrste i količine cementa, agregata i dodataka dobivaju se različite vrste betona.

Obični betoni imaju gustoću 2000–2600 kg/m³, tlačnu čvrstoću 10–60 N/mm², a vlačna im je čvrstoća oko 10% tlačne. Primjenom laganih agregata kao što su glinopor, ekspandirani polistiren, perlit, vermikulit i plovućac dobivaju se lagani betoni gustoće do 2000 kg/m³. Lagani se betoni mogu dobiti i primjenom sredstava za proizvodnju plina ili pjene s pomoću kojih se dobiva porasta struktura (plinobetoni i pjenobetoni). Elementi od laganog betona imaju manju vlastitu težinu i poboljšana toplinska svojstva te se mogu rabiti kao izolacijski betoni, betoni za ispunu te, ovisno o čvrstoći, kao konstrukcijski betoni. Teški betoni imaju gustoću veću od 2600 kg/m³ te se dobivaju djelomičnom zamjenom običnog agregata teškim agregatima kao što su barit, magnetit, čelične strugotine i olovne kuglice. Teški betoni primjenjuju se za zaštitu od radioaktivnog zračenja u industrijskoj radiografiji, bolnicama i nuklearnim elektranama, a nalaze svoju primjenu i kao protuutezi na mostovima, blokovi za gradnju lukobrana, temelji platformi u moru i sl.

Beton u svježem stanju mora omogućiti jednostavno miješanje i prijevoz, ugradnju, zbijanje i završnu obradbu bez pojave segregacije i izdvajanja vode. Segregacija je pojava odvajanja sastojaka svježe betonske mješavine pa njihova distribucija više nije jednolika, a njezini su glavni uzroci povećanje maksimalnog zrna agregata iznad 25 mm, veća količina krupne frakcije u odnosu na pijesak, smanjenje udjela cementa, povećanje udjela zrna nepovoljnog oblika i promjena u količini vode (presuha ili prevlažna mješavina).

Obradivost betona je mogućnost miješanja, rukovanja, prijevoza i ugradnje betona s najmanjim gubitkom homogenosti mješavine, a obično se izražava s pomoću konzistencije. Konzistencija je mjera obradivosti betona koja predstavlja svojstvo materijala kojim se on odupire trajnoj promjeni oblika. U praksi se obično mjere svojstva svježeg betona: konzistencija, gustoća, temperatura i sadržaj pora. Metode ispitivanja konzistencije betona su slijeganje (engl. Slump test), Vebe postupak, rasprostiranje (engl. Flow test) i stupanj zbijenosti.

Temperatura okoliša znatno utječe na temperaturu betona. Povišenjem temperature betona smanjuje se obradivost, jer se zbog veće temperature povećavaju brzina evaporacije i brzina hidratacije. To znači da će u vrućim klimatskim uvjetima biti potrebna veća količina vode za održavanje iste obradivosti.

Vezivanje je prijelaz iz tekućega stanja betona u kruto te prethodi očvršćivanju, a oba se procesa događaju postupno i kontrolirani su procesom hidratacije. Početkom vezivanja smatra se stanje kada se betonom više ne može prikladno rukovati, niti ugrađivati ga, a krajem vezivanja približno vrijeme kada počinje očvršćivanje.

Osnovno je svojstvo betona tlačna čvrstoća. Razred tlačne čvrstoće Cf_ck,cyl/f_ck,cube označava karakterističnu tlačnu čvrstoću betona u N/mm² u starosti 28 dana, dobivenu na valjcima visine 30 cm i promjera 15 cm, odn. kockama brida 15 cm, ispitanima pri jednoosnom tlaku. Običnim betonima smatraju se razredi do uključivo C50/60, a betonima velikih čvrstoća razredi od C55/67 do uključivo C100/115.

Trajnost betona podrazumijeva njegovu otpornost na razne kemijske, fizikalne, mehaničke i biološke procese razaranja iz okoliša. Trajnost armiranobetonskih elemenata određena je transportom tvari u sustavu pora betona i njihovim djelovanjem na hidratiziranu cementnu pastu, agregat ili čeličnu armaturu. Agresivne tvari mogu skratiti životni vijek konstrukcije svojim izravnim djelovanjem ili posredno, utječući na druge reakcije koje vode oštećenju. Većina procesa degradacije betona ovisi o brzini kojom vlaga, zrak i druge agresivne tvari prodiru u njegovu strukturu. Pri razmatranju trajnosti betona najvažniji su propusnost i različiti mehanizmi prolaska tvari u betonu – tečenje pod tlakom, difuzija i apsorpcija. Uzroci oštećenja betona mogu se pripisati kemijskim djelovanjima koja posredno dovode do gubitka fizičke cjelovitosti, što uključuje djelovanje sulfata, morske vode, kiselina i alkalnosilikatne reakcije, te mehanizmima koji izravno utječu na fizička djelovanja, kao što su zamrzavanje i požar.

Djelovanje zamrzavanja jedan je od najčešćih uzroka oštećenja betona u hladnim klimatskim područjima. U krupnim kapilarama se voda počinje zamrzavati na 0 °C te pri prelasku vode u led dolazi do povećanja volumena za približno 9%. Istodobno s povećanjem volumena pri prelasku vode u led dolazi do skupljanja okolnog čvrstog materijala (cementnog kamena i agregata), ovisno o njegovu toplinskom koeficijentu. Ako unutar betona nema dovoljno prostora za njegovo širenje, to rezultira pojavom razornog unutarnjeg tlaka. Svaki sljedeći ciklus zamrzavanja i odmrzavanja još ubrzava oštećenje betona koje se manifestira u obliku pukotina, ljuštenja površine te odlamanja.

U morskoj je vodi beton istodobno izložen mnogobrojnim degradacijskim procesima, uključujući kemijsko djelovanje morskih soli, sušenje i vlaženje u području zapljuskivanja, abraziju od djelovanja valova i materijala nošenog valovima, a u nekim klimatskim područjima i djelovanje zamrzavanja i odmrzavanja.

Postupak projektiranja sastava betona sastoji se od dvaju koraka: odabir komponenti sastava betona (cement, agregat, voda i dodatci) i određivanje njihova relativnog omjera kako bi se proizveo beton zahtijevane obradivosti, čvrstoće i trajnosti na što ekonomičniji način. Prema mjestu proizvodnje, odnosno proizvodnom pogonu, beton može biti izrađen u tvornici betona, u betonari na gradilištu za potrebe tog gradilišta i u betonari pogona za proizvodnju predgotovljenih betonskih elemenata. Vanjski transport betona obavlja se uglavnom automiješalicama različitih vrsta i kapaciteta. Svježi beton tijekom prijevoza treba miješati okretanjem bubnja dva do šest puta u minuti kako bi se zadržala svojstva svježeg betona pri isporuci. Za unutarnji (gradilišni) prijevoz rabe se građevinska kolica, japaneri i dumperi, vagoni, prijenosne posude (tzv. kible) raznih kapaciteta koje se prenose dizalicama ili kranovima, trakasti transporteri i pumpe za beton. Nakon prijenosa do mjesta ugradnje betonom se ispunjava oplata, odnosno pri betoniranju horizontalnih elemenata (npr. ploče na zgradama ili prometne površine) beton se razastire. Ugradnja betona, tj. zapunjavanje oplate betonom, zbijanje betona u oplati i završna obradba gornje površine, mora biti završena prije nego što započne proces vezivanja betona. Pritom sva armatura i ugrađeni predmeti moraju biti dobro obuhvaćeni betonom kako bi se postigla predviđena čvrstoća i trajnost. Postupak zbijanja sastoji se od eliminacije zahvaćenog zraka u betonskoj mješavini tako da čestice betona dođu u što gušću konfiguraciju, a najčešće se provodi vibriranjem uz pomoć pervibratora, oplatnih vibratora, vibrostolova i dr. Nakon ugradnje slijedi njega betona, kojom se osiguravaju povoljni termohigrometrijski uvjeti za normalno odvijanje hidratacije cementa, zaštitu od vjetra, oborina, insolacije, agresivnih tvari, visokih i niskih temperatura, velikog unutarnjeg toplinskog gradijenta betonskog elementa te vibracija koje mogu poremetiti unutarnju strukturu betona i prianjanje između betona i armature. U uobičajenim se uvjetima okoliša pod njegom podrazumijeva održavanje vlažnosti betona. Površinska temperatura betona ne smije pasti ispod 0 °C dok beton ne dostigne tlačnu čvrstoću od najmanje 5 N/mm².

Posebni betoni su betoni s posebnim zahtjevima i svojstvima koji se ne mogu postići uobičajenim komponentama sastava betona ili uobičajenom ugradnjom i njegom. Neke od posebnih vrsta su lagani i teški beton, mlazni beton (nanosi se prskanjem), porozni beton (smanjuje nakupljanje oborinskih voda na uređenim površinama), geopolimerni beton (umjesto portlandskog cementa rabe se ekološki prihvatljivi alkalno aktivirani materijali), masivni beton (pri betoniranju masivnih konstrukcija), samozbijajući beton (bez potrebe uređaja za zbijanje pri ugradnji), mikroarmirani beton (s dodatkom čeličnih, polimernih, staklenih, prirodnih i drugih vlakana), uvaljani beton (razmjerno suh beton s malim udjelom veziva koji se ugrađuje opremom za izvedbu zemljanih nasipa), prepakt beton (oplata se prvo ispunjava agregatom krupnog zrna, a potom cementnom mješavinom), beton ultravelike čvrstoće, arhitektonski i dekorativni beton, beton koji se sam čisti, beton sa samobrtvljenjem, prozirni beton, beton s konopljom, i dr.

Povijest betona

Beton je bio poznat već u antici. Rimski arhitekt Vitruvije spominje ga u djelu O arhitekturi (nakon 27. pr. Kr.). Isprva su Rimljani kao vezivo rabili samo gašeno vapno, dok mu nisu počeli dodavati mljevenu opeku, koju su poslije zamijenili vulkanskim pepelom (pucolan) iz okolice Pozzuolija kraj Napulja i tako dobili kvalitetno i trajno hidraulično vezivo, koje može očvršćivati i u vodi. Taj je pronalazak sačuvao mnoge njihove građevine sve do našega doba, ali je nakon propasti Rimskoga Carstva pao u zaborav, pa se u srednjem vijeku kao vezivo opet rabilo samo gašeno vapno. Međutim, 1756. je John Smeaton pri izgradnji svjetionika uočio da materijal napravljen od vapna dobiva svojstvo postojanosti u vodi ako mu se dodaju glinoviti materijali. Godine 1824. Joseph Aspdin patentirao je materijal koji je u očvrsnulom stanju bojom odgovarao vrlo dobrom građevnom kamenu iz okolice Portlanda, a nazvao ga je portlandski cement. Joseph Aspdin je prvi proizveo cement istodobnim pečenjem vapnenca i gline. Procesom pečenja mijenjaju se kemijska svojstva materijala i na taj je način Aspdin proizveo materijal puno boljih mehaničkih svojstava od onih koji su se rabili do tada. Beton sastava najsličnijega današnjemu iskoristio je 1848. Joseph-Louis Lambot za izgradnju čamca i pritom prvi uporabio armaturu u betonu. Ipak, ocem armiranoga betona smatra se Joseph Moniere, koji je od betona izrađivao posude za biljke i cvijeće te ih dodatno ojačavao čeličnom žičanom mrežom; svoj je izum izložio na izložbi u Parizu 1867. Monier se smatra i utemeljiteljem primjene armiranoga betona na željezničkim čvorovima, za izradbu cijevi, podova, lučnih konstrukcija i mostova. Prva norma za cement donesena je 1900., što je pridonijelo većoj uporabi betona koji se počeo primjenjivati i u mostogradnji. Konačno, u XX. st. beton je postao daleko najraširenijim materijalom u graditeljstvu, omogućujući veliku raznolikost konstrukcijskih rješenja i oblikovanja. Procjenjuje se da je 2020. u svijetu proizvedeno oko 14 milijardi m³ betona.

Beton u Hrvatskoj

Razvoj primjene

Među prvim primjenama čelika i betona u nas zabilježene su one u Luci Rijeka, gdje je 1881. izgrađeno skladište 4 na doku Zichy prema projektu arhitekta Mate Glavana. Primijenjena je tehnologija koju je patentirao William Fairbairn 1844., pri kojoj se stropovi izvode kao nizovi plitkih svodova betoniranih na limenoj izgubljenoj oplati koja počiva na I nosačima. Poslije je ista stropna konstrukcija primijenjena i za skladišta 5, 6 i 7, a uvode se i druge tehnologije zasnovane na naprednim novim patentima. Tako se 1893. pri izgradnji skladišta 9 i 10 te 12 rabio Monierov patent armiranobetonskih greda i stropova pa se to smatra prvom primjenom armiranoga betona u Hrvatskoj.

Prvim se armiranobetonskim mostom u Habsburškoj Monarhiji općenito smatra onaj preko Schwechata u Badenu kraj Beča koji je od 1. IX. 1900. do 1. I. 1901. gradilo bečko poduzeće Eduard Ast & Comp. prema projektu Francoisa Hennebiquea. Međutim, manje je poznato da je prije njega isto poduzeće po istom sustavu dovršilo jedan most u Hrvatskoj. Riječ je o mostu Lomost na cesti Ogulin–Josipdol, otvora oko deset metara, koji je i danas u funkciji te je zasigurno najstariji armiranobetonski most u nas. Bečko ga je poduzeće izgradilo uz pomoć lokalnog stanovništva. Beton za temelje i upornjake pripremao se na mjestu gradnje uporabom portlandskog cementa, pijeska i kamena drobljenca u volumenskom omjeru 1 : 3 : 5, a radnici su ga ručno miješali na drvenoj podlozi. Nakon izgradnje donjeg ustroja izgrađena je drvena skela s daščanom oplatom za izgradnju rasponske konstrukcije. Armiranje je izvedeno prema Hennebiqueovu sustavu uz primjenu šest čeličnih šipki profila 27 mm u donjem pojasu glavnih nosača, te još dvije šipke u gornjem pojasu. Armatura je obuhvaćena sponama na razmacima 22–55 cm. Prvo su betonirani uzdužni i poprečni nosači, a tek naknadno kolnička ploča. Beton se također miješao ručno, na samoj oplati, i to od portlandskog cementa i finog šljunka u omjeru 1 : 7. Zbijao se s pomoću batova te se osobito pazilo da dospije i ispod najdonjih šipki armature u oplati. Potom je postavljena armatura kolničke ploče koja se sastojala od šipki promjera 12 mm koje su položene uzduž i poprijeko na razmaku od 20 cm, čime je formirana armaturna mreža. Ploča je betonirana u jednom danu uz sudjelovanje 30 radnika. Most je dovršen i pušten u promet 25. X. 1900.

Početkom XX. st. širila se primjena armiranoga betona i među domaćim poduzetnicima, osobito u izvedbi mostova, ali i drugih konstrukcija. U to je doba u Hrvatskoj sedam poduzeća izvodilo armiranobetonske mostove Hennebiqueovim, Monierovim i Lutipoldovim sustavima: Josip Banheyer i sin iz Vukovara, Josip Frank i drug iz Osijeka, te Josip Dubský i drug, Alexander Kaiser i sin, Schmidt i Sonnenberg, E. Eisner i A. Ehrlich i Građevno poduzeće braća Carnelutti iz Zagreba.

Jedan od prvih hrvatskih graditelja armiranobetonskih mostova i drugih građevina bio je → Fran Funtak, koji je najprije radio za poduzeće J. Banheyera. Sagradio je više od 60 mostova, npr. na potocima Vrbovači i Stružnom (1903), na rijeci Krapinici u središtu Krapine i na potoku Nevkošu u Vinkovcima (1907), na rijeci Biđ u Prkovcima (1910) i dr. Među prvim graditeljima u armiranome betonu ističe se i → Josip Dubský koji je izgradio ukupno 500 mostova, od kojih su prvi oni na Gradni u Samoboru (1906).













Od ostalih primjera rane primjene betona u nas ističu se npr. betonski stupovi električnih vodova od Hidroelektrane Ozalj prema Karlovcu (1908), silos i krovna konstrukcija paromlina u Zagrebu (1908) J. Dubskog, zvonik kalvinske crkve (1910) i stari vodotoranj (1913) u Vukovaru F. Funtaka. Osobito se važnim ostvarenjem smatra prva armiranobetonska kupola u nas, promjera 18 m, na crkvi sv. Blaža u Zagrebu (1910–13), koju su projektirali arhitekt → Viktor Kovačić i konstruktor → Milan Čalogović, a izveo ju je J. Dubský. Godine 1915. izgrađen je most preko rijeke Velikog Struga projektanti kojega su bili M. Čalogović i F. Funtak. Most duljine 100 m bio je jedan od najvećih konstrukcijskih pothvata Austro-Ugarske Monarhije i najznačajniji je armiranobetonski most izgrađen u Hrvatskoj prije kraja I. svj. rata.





















Tijekom 1930-ih beton se kao konstrukcijski materijal počeo sve više primjenjivati u sve smjelijim konstrukcijama. U Zagrebu je J. Dubský gradio 1928–32. niz hangara za zrakoplove na aerodromu Borongaj. Prema projektu → Milivoja Frkovića izgrađen je 1938. kolni most preko rijeke Save u Zagrebu. Riječ je o prvoj spregnutoj konstrukciji u svijetu (beton i čelik), što je znatno pridonijelo razvoju inženjerske struke. Prema zamisli → Ivana Meštrovića izgrađen je današnji Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1934–38., s H. Bilinićem, L. Horvatom, I. Zemljakom, D. Iblerom i dr.), natkriven betonskom kupolom promjera 19 m i debljine 6 cm.













Poslije II. svj. rata beton se naveliko primjenjivao za izvedbu različitih konstrukcija. U razdoblju ubrzane industrijalizacije zemlje gradile su se mnogobrojne hale tvorničkih pogona, nerijetko i sa smionim i inovativnim rješenjima krovova, npr. tvornica Rade Končar (1945–46., konstruktor → Otto Werner) ili Omladinska tvornica Jedinstvo (1948., → Alexander Kaiser) u Zagrebu. Važna su dostignuća u području primjene betona u to doba i ona → Krunoslava Tonkovića, graditelja mnogobrojnih mostova, od kojih su prvi armiranobetonski preko rijeka Korane (1955−58) i Slunjčice (1958−60) u Slunju; zapaženi su ostali i moćni upornjaci njegove viseće konstrukcije paviljona 40 Zagrebačkoga velesajma (1957) koju je projektirao prema zamislima arhitekta → Ivana Vitića.













Od 1950-ih u mnogim su se hrvatskim gradovima uporabom armiranoga betona gradile moderne stambene zgrade, škole, vrtići i industrijske građevine te se razvijala polumontažna i → montažna gradnja uporabom predgotovljenih betonskih elemenata. Pioniri takve izgradnje bila su zagrebačka poduzeća Jugobeton i → Jugomont, a slijedila su ih zagrebački → Novogradnja, → Tempo, → Industrogradnja, → Tehnika, splitski → Lavčević, riječki → GP Primorje i dr. Kako bi se zadovoljila golema potražnja za stanovima, rad u pogonima za proizvodnju predgotovljenih betonskih elemenata često se izvodio u tri smjene pa je proizvodnja predgotovljenih nosača, greda, stupova, stubišnih krakova, fasadnih elemenata i cijelih kupaoničkih blokova trajala bez prekida. Takvom su izgradnjom izgrađeni npr. veliki dijelovi Novog Zagreba (Sopot, Siget, Zapruđe, Dugave, Travno itd.). Dobar je primjer primjene betona u stanogradnji zagrebačka Mamutica (1974., → Đuro Mirković) sa 1169 stambenih jedinica i približno 5000 stanara. Godine 1969–76. izgrađena je tada najviša zgrada u Zagrebu, armiranobetonski neboder Zagrepčanka (→ Slavko Jelinek).













I u razdobljima što su slijedila ističu se ostvarenja betonskih konstrukcija u mostogradnji, a među njima napose Šibenski, Paški i Krčki most projektanta → Ilije Stojadinovića. Šibenski most ukupne duljine 340 m i raspona 246,4 m građen je 1964–66. i prvi je armiranobetonski luk u svijetu izveden u potpunosti konzolnom gradnjom. Paški most ukupne je duljine 301 m i raspona 201 m, a građen je 1967–68. primjenom predgotovljenih prednapetih betonskih elemenata koji su se u cjelinu spajali betonskom pločom izvedenom na licu mjesta. Krčki most jedna je od najznačajnijih građevina izvedenih od betona u Hrvatskoj u XX. st. U trenutku izgradnje (1976–80) luk mosta kopno–otok Sv. Marko, raspona 390 m i ukupne duljine 430 m, bio je najveći armiranobetonski luk u svijetu. Raspon manjega luka (Sv. Marko–otok Krk) je 244 m. Za izgradnju Krčkoga mosta iskorišteno je 20 500 m³ betona, 130 t čelika za prednapinjanje i 4000 t armature.



















Osim u mostogradnji, beton se primjenjuje i za izvedbu hidrotehničkih građevina pa je tako 1958. pri izgradnji HE Peruća izvedena betonska obloga. Godine 1989. izgrađena je HE Đale te u novije doba HE Lešće (2010). Beton je 1973. uporabljen i za izgradnju radiotelevizijskoga tornja Sljeme, ukupne visine 170 m, od čega je donji armiranobetonski dio visok 92 m (projektant Krešimir Šavor). Iz tog se razdoblja ističe i tunel Učka (1976–80., projektant Ivan Banjad) ukupne duljine 5062 m, širine 9,1 m i visine 4,5 m. I danas naši tuneli spadaju u sam vrh tunelogradnje; zapadna cijev tunela Sv. Rok ukupne duljine 5670 m otvorena je 2003., a istočna duljine 5679 m 2009., zapadna cijev tunela Mala Kapela, najduljega tunela u RH dugoga 5780 m, otvorena je 2005., a istočna 2009; godine 2024. otvorena je druga cijev tunela Učka duljine 5630 m.







Među betonskim konstrukcijama ističu se i silosi, kakve je npr. izgradilo zagrebačko poduzeće Tehnika: u Rijeci (1960–63., kapaciteta 33 000 t), Koprivnici (1963–64., 1969–72., 35 000 t), Đakovu (1966–67., 1977., 1981., 43 500 t), zagrebačkom Resniku (1968–80., 1984., 42 000 t), Našicama (1997–98., 44 000 t) i dr. Važna je i primjena betona pri izgradnji osobito visokih dimnjaka, Termoelektrane Sisak (izgrađen 1970., visok 140 m), Termoelektrane-toplane Sisak (1976., 200 m), Termoelektrane Rijeka (1978., 250 m), Termoelektrane-toplane Zagreb na Savici (1978., 202 m), Elektrane-toplane Zagreb na Trešnjevci (1980., 200 m), Rafinerije nafte Sisak (1983., 207 m), Petrokemije Kutina (1983., 205 m), Termoelektrane Plomin 2 (2000., 340 m), danas ujedno najviših građevina u nas.







U novije doba izgrađeni su i neki značajni masivni mostovi. Maslenički most na autocesti A1 (1993–97., projektanti Vinko Čandrlić, → Zlatko Šavor, → Jure Radić) s armiranobetonskim lukom raspona 200 m izgrađen je od predgotovljenih prednapetih betonskih nosača spajanih betonskom pločom izvedenom na licu mjesta. Taj je most značajan i po tome što je prvi put proračunat životni vijek konstrukcije te su ugrađeni korozijski senzori za praćenje stanja konstrukcije. Most dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke (2002., Z. Šavor) ukupne je duljine 518,23 m, a Most Krka kraj Skradina (2004., Z. Šavor) sastoji se od armiranobetonskoga luka raspona 204 m i spregnute konstrukcije. Domovinski most preko rijeke Save u Zagrebu (2007., Rajka Veverka i Martina Balić) ukupne je duljine 860 m i širine 34 m.













Primjena betona nastavlja se u gradnji najrazličitijih objekata niskogradnje i visokogradnje, kakvi su npr. Pelješki most ili sportske dvorane (Arena Zagreb, Spaladium Arena u Splitu, Dvorana Gradski vrt u Osijeku, Sportska dvorana Bale, Dvorana Krešimira Ćosića u Zadru itd.).



















Proizvodnja svježeg betona

Potrebe za svježim betonom koji se do mjesta ugradnje prevozi automiješalicama u Hrvatskoj zadovoljava niz tvornica betona (betonara) uglavnom vezanih uz lokalno distribucijsko područje. Nekoć su najvećim kapacitetima za proizvodnju betona raspolagala velika građevinska poduzeća poput Lavčevića (betonara Sirobuja u Splitu), Tempa (Jarun, Rakitje), Industrogradnje (Donja Lomnica), Tehnike (Velika Gorica) i dr., koja su od početka 1960-ih gradila stacionarne betonare. Danas su vodeći proizvođači betona ujedno i najveći proizvođači cementa.

Poduzeće → Cemex Hrvatska (nekoć Dalmacijacement) iz Kaštel Sućurca proizvodi beton i betonske proizvode. Ima četiri betonare u Hrvatskoj (Zagreb, Varaždin, Zadar, Kaštela) i dvije u BiH, proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (pjenobeton, propusni, samozbijajući, vodonepropusni, mikroarmirani, konstruktivni i nekonstruktivni lagani, dekorativni beton). Poduzeće → Nexe (nekoć Našicecement) iz Našica proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (lagani nekonstruktivni, obojeni, vidni, samozbijajući, sulfatnootporni beton, beton otporan na habanje, mraz i sol, vodonepropusni beton). Ima betonare u Sesvetama, Stupniku, Sisku, Osijeku, Vinkovcima, Našicama. Poduzeće → Holcim Hrvatska (nekoć Istarske tvornice cementa) iz Koromačnog proizvodi betone široke primjene i specijalne betone (mikroarmirani beton, pjenobeton, betoni za posebne uvjete izloženosti okoline, samozbijajući, propusni, valjani beton). Ima betonare u Kukuljanovu, Karlovcu, Lučkom, Sesvetama (Resnik beton) i Čakovcu (Betaplast).







Proizvodnja betonskih proizvoda

Jedna od prvih radionica za izradbu betonskih proizvoda u Hrvatskoj otvorena je 1885. uz Prvu dalmatinsku tvornicu cementa Gilardi i Bettiza na splitskom Dražancu (poslije II. svj. rata Jadranka Split), a serijski je proizvodila pločice, balustrade te druge dekoracije. Gerhard barun Leppel je zajedno s Aleksanderom Lecom, Franjom Malzatom i Jaroslavom Kralikom 1906. osnovao poduzeće → Samoborka. Prvi proizvodi bile su betonske cijevi, crijep i blokovi. Poduzeće je i danas jedan od najvećih proizvođača opločnika, cijevi i druge betonske galanterije.

Nakon I. svj. rata Hrvatskom su se širile obrtničke radionice u kojima su se proizvodili gotovi betonski elementi (stupovi, kanalizacijske cijevi, elementi stubišta, stropne grede, rubnjaci i sl.). Snažno razvijena industrija cementa u Dalmaciji u to je doba osobito pogodovala razvoju tvornica betonskih proizvoda u tom dijelu zemlje. Tako je npr. od 1921. u Vranjicu kraj Solina djelovala tvornica azbestocementnih proizvoda → Salonit. Proizvodila je krovni pokrov, cijevi i druge proizvode, kojih je primjena danas, nakon dokaza o njihovoj štetnosti za zdravlje, zabranjena.

U zagrebačkom Remetincu su se od 1941. proizvodili i elementi od prednapetog betona (poduzeće Hoyer Zorislava Franjetića, poslije Jugobeton, od 1969. u sastavu Jugomonta). Godine 1951. osnovan je u Zagrebu Betonproizvod (od 1964. u sastavu Industrogradnje), gradsko poduzeće za izradbu betonskih proizvoda, koji je među prvima izrađivao armiranobetonske omnia ploče za polumontažnu izvedbu stropnih konstrukcija. U sastavu poduzeća Graditelj iz Vinkovaca, osnovanog 1954., djelovao je pogon Vibrobeton, koji je proizvodio prednapete konstruktivne elemente industrijskih i drugih hala. Usprkos pokretanju proizvodnje inovativnih šupljih prednapetih stropnih ploča 2004., od početka 2010-ih poduzeće više ne djeluje. Zagrebačko poduzeće → Viadukt proizvodilo je montažne gredne nosače za vijadukte i mostove od 1977., a osnovalo je i tvornicu prednapetih betonskih elemenata u Pojatnom 1983. Početkom 1960-ih su iz Istarskih rudnika nemetala izrasli poduzeće Siporex, tvornica plinobetona i rudnici kremena Pula (poslije Ytong Croatia, odn. Xella porobeton Zagreb, od 2000-ih više ne djeluje) koje je proizvodilo građevne blokove od plinobetona.

Među najvećim hrvatskim proizvođačima betonskih proizvoda danas je → Beton Lučko, koji se razvio iz obiteljskog obrta osnovanoga 1986. Proizvodi betonsku galanteriju (opločnici, rubnjaci, kanalice, cijevi, fasadne obloge, obloge za stube) te prefabricirane elemente od armiranoga i prednapetoga betona za primjenu u niskogradnji i visokogradnji. Poduzeće ulaže u razvoj vlastitih tehnologija, te je u suradnji s Građevinskim fakultetom u Zagrebu sudjelovalo u projektu Razvoj inovativnih građevnih kompozita primjenom biopepela (2019–23).













Uz spomenute, danas su veći proizvođači betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala → Zagorje tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncomerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr. U sastavu austrijske grupacije → Wienerberger djeluje poduzeće Semmelrock Stein+Design, koje u Otoku Oštarijskom kraj Ogulina proizvodi opločnike i betonsku galanteriju od 2002.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

Začetke visokoškolskog obrazovanja teorije i tehnologije betona predstavljaju pojedina poglavlja kolegija Tehničke visoke škole u Zagrebu (osnovana 1919., od 1926. Tehnički fakultet) koje su predavali profesori ispitivanja materijala → Stjepan Timošenko (sv. 1) i njegov nasljednik → Konstantin Čališev, te konstruktori Milan Čalogović, → Vladimir Juranović, A. Kaiser i dr. Stup tog obrazovanja je od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet u Zagrebu iz kojega se 1962. izdvojio → Građevinski fakultet. Na tom je fakultetu 1991. osnovan Zavod za materijale (do 2006. Zavod za gradiva). Predstojnici Zavoda bili su Velimir Ukrainczyk (1991–03), Dunja Mikulić (2003–06., 2008–10), → Dubravka Bjegović (2007–08) i Ivana Banjad Pečur (od 2011). U sastavu Zavoda za materijale djeluje Katedra za tehnologiju materijala i Katedra za istraživanje materijala koje organiziraju izvođenje kolegija Teorija i tehnologija betona, Posebni betoni i tehnologije, Hidrotehnički betoni, Betoni visokih uporabnih svojstava, Betoni prometnica i dr.

O tehnologiji betona predaje se na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedra građevinski materijal) i → Građevinskom fakultetu u Rijeci, osnovanima 1971., te na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (Zavod za materijale i konstrukcije) osnovanom 1976. Razvoju tehnologije betona i ispitivanja betonskih konstrukcija pridonijeli su stručnjaci → Instituta građevinarstva Hrvatske osnovanoga 1949.

Prvi je udžbenik iz tog područja Željezni beton (1922) A. Kaisera, a ističu se i starija djela Priručnik za armirani beton (1948–66) Branka Širole, Svojstva lakih betona (1950) → Zlatka Kostrenčića, Beton i armirani beton I i II (1970. i 1968) V. Juranovića i dr., te novija djela Beton. Struktura, svojstva i tehnologija V. Ukrainczyka (1988), Priručnik za beton (1990) Jove Beslaća, Svojstva i tehnologija betona (2000) Petra Krstulovića, Teorija i tehnologija betona (2015) D. Bjegović i Nine Štirmer i dr.

Freudenreich, Aleksandar (Zagreb, 21. XI. 1892 – Zagreb, 22. VI. 1974), arhitekt, kazališni djelatnik i pisac, isprva je projektirao u duhu klasicizma, potom je prihvatio načela moderne arhitekture.

Završio je graditeljsku školu 1911., a 1930. studij arhitekture na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). Radio je 1911–13. u građevinskom poduzeću Kalda i Štefan u Zagrebu, a potom je otišao u vojsku. Nakon I. svj. rata bio je samostalni graditelj, a 1923–40. projektirao je uglavnom s arhitektom → Pavlom Deutschem, s kojim je vodio poduzeće Arhitekti – Freudenreich & Deutsch – graditelji. Godine 1940–41. bio je intendant zagrebačkoga HNK-a. Na dužnosti u građevnom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH bio je 1942–45., a nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH pa u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu (→ Arhitektonski projektni zavod) u Zagrebu, gdje je i umirovljen.

Njegov opsežan arhitektonski opus obuhvaća oko 500 projekata, od čega oko 300 realiziranih. Isprva je projektirao u duhu klasicizma s elementima art décoa, zatim ostvario sintezu funkcionalnosti i tradicionalnih oblika (osobito u obiteljskim kućama), a potom potpuno prihvatio nova funkcionalistička načela pa su njegovi projekti i izvedbe poprimili isključivo modernistički karakter. Od stambene arhitekture koju je u Zagrebu realizirao s P. Deutschem ističu se obiteljske vile u Bosanskoj ulici 13 (1923), 11, 19, 34 (1924), 30 (1928) te zgrade: uglovnica Židovske bogoštovne općine u Petrinjskoj 7 (1929; stambeno-poslovna), u Gundulićevoj 38 (1927), Dežmanovoj 9, Hrvojevoj 8, Križanićevoj 13 (sve 1928), Martićevoj 20 (1929), Bauerovoj 17, Hebrangovoj 25, Krajiškoj 15, Mesničkoj 7, na Ribnjaku 4 (sve 1930), Pod zidom 8 i 10 (1930–31), na Deželićevu prilazu 20 (1931), u Gajevoj 2B (1933), i dr. Osobito su važni njegovi projekti javnih zgrada: Prve hrvatske štedionice u Sušaku (s P. Deutschem, 1924–25), škole u Velom Varošu u Splitu (s P. Deutschem, 1927–28), zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 (sa → Z. Požgajem, 1937; najistaknutije djelo) i hotela Astoria u Petrinjskoj 71 (s P. Deutschem, 1938) u Zagrebu. U hrvatsku arhitekturu XX. st. uveo je novi tip društvenih objekata, višenamjenske zgrade s pozornicom i gledalištem – hrvatske domove, koje je projektirao u Vukovaru (1919), Karlovcu (1926) i dr. Nastojeći naglasiti nacionalni i lokalni graditeljski izraz, od 1942. projektirao je »prosvjetna ognjišta« (mali domovi kulture), od kojih većina nije izvedena, te je o tome objavio knjigu Prosvjetna ognjišta (1943). Godine 1943. radio je na uređenju svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Nakon II. svj. rata projektirao je mnoge domove kulture (Petrinja, Metković, 1951., i dr.) i druge vrste domova (prosvjetni, radnički), nekoliko crkava (Pleternica, 1949), muzej u Požegi (1949), obnovu sela Gornje Vrhovce kraj Požege, etnološki park kraj Županje, 20-ak spomen-obilježja antifašističkoj borbi, planinarski dom u Velikoj kraj Požege, i dr. Adaptirao je niz objekata, među kojima kazalište u Varaždinu (1955), → Etnografski muzej (1968–72) (sv. 2) i robnu kuću Nama u Zagrebu, Knežev dvor u Rabu, tvornice u Oroslavju, Varaždinu i Osijeku. Sudjelovao je i na mnogim natječajima, npr. za Vijećnicu u Vinkovcima (1919), Prvu hrvatsku obrtnu banku (1919), Školu za higijenu (1925) u Zagrebu, Pomorski muzej (1927), Banovinsku palaču i Banovinsku bolnicu (1930) u Splitu, i dr.







Djelovao je kao skupljač i tumač naše pučke graditeljske baštine, o čemu je napisao knjige Narod gradi na ogoljenom krasu (1962) i Kako narod gradi na području Hrvatske (1972), te se bavio konzervatorskim radom. Stručne i kritičke tekstove objavio je u periodici Čovjek i prostor, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Arhitektura i dr. Za životno djelo dobio je nagrade »Viktor Kovačić« (1968) i državnu »Božidar Adžija« (1971).

Frković, Milivoj (Petrinja, 1887 – Zagreb, 28. XII. 1946), građevinski inženjer, projektant i graditelj mostova.







Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Nakon studija zaposlio se kao tehnički savjetnik Savske banovine u Zagrebu te je karijeru proveo u državnoj službi. Bio je projektant i graditelj mostova od kamena i opeke, rjeđe od metala i armiranog betona. Najveći most od opeke, klinkera i prirodnoga kamena, uzorno djelo hrvatskoga graditeljstva, sagradio je preko rijeke Kupe u Sisku (1927–34). Na tom mjestu Društvo građevinskih konstruktora postavilo mu je 1953. spomen-ploču. Kamene mostove projektirao je preko rijeka Bogdanice u Gospiću (1932) i Like u Kosinju (1935) te na trasi buduće Jadranske magistrale preko Dubračine u Crikvenici (1938) i Suhe Ričine u Novom Vinodolskom (1938). Projektirao je Savski most u Zagrebu (1938), tada kolni most, a danas pješački most kraj novoga Jadranskog mosta. Izrađen je kao čelična punostijena kontinuirana gredna konstrukcija, gdje je na dva čelična nosača postavljena armiranobetonska ploča kolnika. Od 1975. most je zaštićeni spomenik tehničke kulturne i spomeničke baštine grada Zagreba. U Kutini je izgradio posljednji most od opeke, a njega i ostale svoje mostove srušene u II. svj. ratu sam je obnovio. Projektirao je i punostijeni čelični most preko Kupe u Karlovcu (1947). Izradio je projekt za kameni most preko Like u Budaku, s otvorom polukružna oblika veličine 35 m, no projekt nije ostvaren. Objavio je nekoliko znanstvenih radova iz područja hidrotehnike te napisao više stručnih članaka o mostogradnji.













Klein, Franjo (Beč, 17. X. 1828 – Zagreb, 26. VIII. 1889), graditelj i arhitekt, jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih arhitekata.

U Beču je izučio graditeljsko-kamenoklesarski obrt te 1846–48. studirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1851. u Zagrebu je u graditeljskom ravnateljstvu Generalne komande za Hrvatsku i Slavoniju bio građevinski poslovođa (palir) i crtač, od 1859. građevinski pripravnik (akcesist), a od 1861., kada je primljen u graditeljski ceh, vodio je samostalni graditeljski obrt. S → Jankom Nikolom Grahorom je 1869. osnovao građevinsko poduzeće Grahor i Klein, koje je zbog slaboga zdravlja napustio 1886. Status ovlaštenoga (autoriziranoga) civilnog arhitekta priznat mu je 1878. kada je primljen u → Klub inžinira i arhitekta kao prvi član s tim naslovom.













Jedan od najvećih zagrebačkih graditelja XIX. st., zaslužan je za prodor bečke reprezentativne arhitekture zreloga historicizma. Među ranim mu se djelima ističe crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama (1855–62). U Zagrebu je samostalno projektirao i izveo pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega na Preradovićevu trgu (1863–66) i sinagogu u Praškoj ulici (1866–67; srušena 1942) te vilu Pongratz u Mikulićima 133 (1868), dok je u suradnji s Grahorom 1870. izgradio kuću Rosenfeld zaobljena pročelja u Mesničkoj ulici 1. Među nekoliko reprezentativnih pregradnja ističu se zgrada realne gimnazije na uglu Strossmayerova šetališta i Griča 3 (1863–64., danas zgrada Državnoga hidrometeorološkog zavoda), hotel K caru austrijanskom u Ilici 4 (1865–66., srušen 1913) i kuća Kušlan na Markovu trgu 4 (1868–69). U poduzeću Grahor i Klein projektirao je i izveo u suradnji s Grahorom, uglavnom u neorenesansnom stilu, palače Prve hrvatske štedionice na uglu Jelačićeva trga 14 i Praške (1870), Siebenschein na uglu Preradovićeva trga 3 i Preradovićeve ulice (1873–74), Buratti na Trgu Nikole Zrinskoga 3 (1877., danas Vrhovni sud RH), Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva na Trgu Republike Hrvatske 3 (1878., danas Pravni fakultet) te Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (1875–77). Među mnogobrojnim stambenim palačama ističu se i dvokatnice na uglu Berislavićeve 5 i Gajeve (1874), u Ilici 12 (1877–78) i na uglu Hebrangove 10 i Gajeve (1877) te jednokatnice u Hebrangovoj 34 (1877–78), Gajevoj 32 (1879) i Preradovićevoj 24 (1882). S Grahorom je sudjelovao i u izvedbi zgrade HAZU-a na Trgu Nikole Zrinskoga 11 (1879., projektant Friedrich Schmidt). Izveo je portal u perivoju Maksimir (1867) s kipovima Flore i Pomone.





















Grahor, Janko Nikola (Petrinja, 6. XII. 1827 – Zagreb, 22. XI. 1906), graditelj i industrijalac, jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih inženjera.

Izučivši građevinski obrt u Petrinji, u Frankfurtu na Majni je 1848. završio i građevinsku obrtnu školu, a zatim je u Beču odslušao jednu godinu predavanja na tehničkoj školi. Od 1852. radio je kao građevinski poslovođa u Novoj Gradiški te položio mjernički ispit. Od 1857. bio je inženjerski asistent u Krajiškom građevnom ravnateljstvu u Zagrebu, gdje je 1859. izabran za gradskoga inženjera i 1861. za gradskoga mjernika. Među ostalim radio je na regulacijama i planiranju grada (nacrt za regulaciju Preradovićeve i Margaretske ulice, 1863. i dr.). Godine 1868. osnovao je s → Franjom Kleinom graditeljsko poduzeće Grahor i Klein. Od početka 1880-ih Grahorov sin Janko Josip je kao školovani arhitekt postupno zamjenjivao Kleina koji je 1886. napustio poduzeće koje je od tada nosilo naziv Grahor i sinovi. U graditeljski ceh J. N. Grahor primljen je 1869. Ujedno je započeo rad na razvoju vlastite industrije građevnog materijala kojoj se poslije potpuno posvetio, te je do 1893. posjedovao šest tvornica opeke, od kojih četiri u Zagrebu i okolici (prva od njih bila je u Ilici kraj današnje Grahorove ulice), jednu u Križevcima i jednu u Bjelovaru, te tvornicu vapna u Ivancu kraj Zaprešića. Kao jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih inženjera bio je član → Kluba inžinira i arhitekta od osnutka 1878. te njegov predsjednik 1890–91; 1881. izabran je za gradskoga zastupnika, a 1881–1905. bio je predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu.

Većina njegovih samostalnih radova sačuvana je tek u nacrtima skromnih dimenzija bez mnogo detalja, s obilježjima historijskih stilova. Prije osnivanja poduzeća Grahor i Klein izvodio je građevine jednostavnih tlocrtnih rješenja, neorenesansnih ili neogotičkih pročelja s malo ukrasa i profila: jednokatnu kuću Aloisa Halma na uglu Tesline ulice 1 i Trga N. Š. Zrinskog (1858., poslije dograđena), kanoničku kuriju Franje Gašparovića na Kaptolu 12 (1860) i dr. Samostalno je projektirao i stambene zgrade u Ilici 157 (1872., danas nepostojeća) i Gundulićevoj 35 (1883) te zgradu Sudbenoga stola na Trgu N. Š. Zrinskog 4 (1877). U suradnji s Kleinom projektirao je uglavnom u neorenesansnom stilu zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (1875) i Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva na Trgu Republike Hrvatske 3 (1878., danas Pravni fakultet), palaču Buratti na Trgu N. Š. Zrinskog 3 (1877., danas Vrhovni sud RH), te stambene zgrade u Ilici 12 (1878), Hebrangovoj 34 (1878), Gajevoj 32 (1879), Preradovićevoj 24 (1882) i dr. Poduzeće Grahor i Klein sudjelovalo je u izvođenju zgrade HAZU-a na Trgu N. Š. Zrinskog 11 (1879, projektant Friedrich Schmidt) i Prve hrvatske štedionice u Ilici 5 (1899., Josip Vancaš). U atriju Trgovačke i obrtničke komore postavljeno je 1902. Grahorovo poprsje koje je izradio Rudolf Valdec.





















Schmidt, Friedrich (Frickenhofen, Njemačka, 22. X. 1825 – Beč, 23. I. 1891), njemački arhitekt i restaurator, istaknuti predstavnik historicizma zaslužan za širenje neogotičkoga stila u srednjoj Europi.

Umjetničku školu u Stuttgartu završio je 1843., potom je nastavio školovanje u Kölnu gdje je 1848. položio majstorski ispit za klesara. Ispit za majstora graditeljstva položio je 1856. na Građevinskoj akademiji u Berlinu. Godine 1858–59. bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, a od 1859. predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču.

Od 1845. radio je na dogradnji katedrale u Kölnu, gdje je pod vodstvom Ernsta Friedricha Zwirnera primio zasade doktrine rajnske neogotičke škole. U duhu neogotike izgradio je više crkava po Njemačkoj, restaurirao crkvu San Ambrogio u Milanu i unutrašnjost crkve Santa Maria del Orto u Veneciji. Najpoznatija njegova ostvarenja nalaze se u Beču. Ondje je 1863–90. bio glavni graditelj na obnovi katedrale sv. Stjepana te projektirao više crkava u predgrađima. U bečkoj svjetovnoj arhitekturi (Gradska vijećnica, 1872–83; Akademska gimnazija, 1863–66) povijesne je uzore prilagodio novim tehničkim i prostorno-funkcionalnim zahtjevima.

U Hrvatskoj je, na poziv biskupa Josipa Jurja Strossmayera i zauzimanje Isidora Kršnjavoga, preuzeo 1870–82. dovršenje katedrale u Đakovu; njegov su doprinos neogotički elementi u klesarskoj dekoraciji i jaka polikromija, što općenito karakterizira unutrašnjost njegovih građevina. U Zagrebu je 1877–80. projektirao palaču JAZU-a (danas HAZU) u oblicima talijanske neorenesanse te radio projekte za obnovu crkve sv. Marka (1876–82) i zagrebačke katedrale (1878), koje je s izmjenama u detaljima i čišćenjem gotičkoga interijera dovršio Hermann Bollé. Njegovi su učenici na bečkoj Akademiji među ostalima bili Hermann Bollé, Janko Josip Grahor, Josip Vancaš, Janko Holjac i Martin Pilar.

Vancaš, Josip (Sopron, Mađarska, 22. III. 1859 – Zagreb, 15. XII. 1932), arhitekt, jedan je od najznačajnijih predstavnika visokog historicizma u južnim krajevima Austro-Ugarske Monarhije.

Hrvatskoga je plemićkog podrijetla, a maturirao je u Zagrebu 1876. Potom je otišao u Beč, gdje je 1881. završio Tehničku visoku školu, zatim radio u atelijeru → Fellner i Helmer, te studirao na Arhitektonskom odjelu Umjetničke akademije (1882–84) kod → Friedricha Schmidta. Na njegovu preporuku i poziv bosanske vlade došao je 1884. u Sarajevo gdje je radio kao vladin arhitekt projektirajući katedralu i druge javne zgrade. Godine 1890. postao je ovlašteni civilni arhitekt te otvorio vlastiti atelijer. U njemu je, zahvaljujući reputaciji vrhunskog arhitekta, u sljedećih 40-ak godina projektirao gotovo 300 zgrada u Bosni, Sloveniji, Hrvatskoj i Italiji, od kojih 70 sakralnih. Godine 1921. vratio se u Zagreb, gdje je sudjelovao u radu raznih odbora i povjerenstava, pisao za zagrebačke dnevnike i držao javna predavanja.









Isprva je projektirao u historijskim stilovima: romaničko-gotičku katedralu Srca Isusova (1884–89) i palaču Zemaljske vlade (1884–85) u Sarajevu. Radio je neoromaničke, neobarokne i neoklasicističke župne crkve diljem Bosne i Hercegovine (1892–96). Među njegovim hrvatskim realizacijama ističe se zgrada Prve hrvatske štedionice u Zagrebu koja zauzima blok Ilica 5, Margaretska 1–3, Bogovićeva 6 i Preradovićev trg (1898–1900) s elementima neorenesanse, neogotike i secesije; zgradu odlikuje i jedini hrvatski onodobni pasaž sa središnjom dvoranom u obliku oktogona. Osim toga, u Hrvatskoj je u neogotičkom stilu restaurirao kapele u Dragotinu (1899) i na đakovačkom groblju (1900), župne crkve u Krapini (1899–03), Oštarijama (1900) i Desiniću (1900–02), u neoklasicističkome stilu izveo zvonik katedrale u Senju, a izgradio je i neorenesansnu crkvu u Veliškovcima kraj Valpova. Među prvima je od hrvatskih arhitekata prihvatio secesiju, ostvarivši više reprezentativnih građevina: stambenu zgradu Ješue D. Saloma (1901) i vilu Mathilde (1902–03) u Sarajevu, hotel Union i Narodnu štedionicu (Ljudska posojilnica) u Ljubljani (1902–03) te palaču pošte i telegrafa u Sarajevu (1907–13). Projektirao je paviljon BiH na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., dokumentirao stare bosanske građevne oblike te se zauzimao za zaštitu tradicionalnog »bosanskog sloga« i njegovu primjenu pri novogradnjama. Bio je dopisni član JAZU-a od 1929.



















Beusan, Mario (Zagreb, 25. VI. 1944 – Zagreb, 5. II. 2022), arhitekt i dizajner, osnovno mu je područje oblikovanje interijera, osobito izložbenih postava.

Diplomirao je 1974. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, na kojem je magistrirao 1989. radom Prilog istraživanju dvoraca i kurija Hrvatskog zagorja. Efikasnija zaštita i turizam (mentor → B. Magaš). Godine 1975–76. radio je u zagrebačkom projektantskom birou Industroprojekt, a od 1977. bio je zaposlen na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2009. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predavao je kolegije Interijer, Arhitektonsko projektiranje, Planiranje i organizacija građenja i dr. Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavio projektantskim radom, osobito projektiranjem interijera. Od gotovo 250 izložbenih i četrdesetak stalnih muzejskih postava u Hrvatskoj i inozemstvu ističu se oni za izložbe: Od golubice do mira (palača UNESCO-a, Pariz, 1997), Dalmatinska zagora, nepoznata zemlja (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2007), Židovi i Zagreb (Gliptoteka HAZU-a, Zagreb, 2015) i dr. Od 1968. bavio se također umjetničkim oblikovanjem emajla, osobito nakita, te izlagao svoje radove na izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova iz područja zaštite i oživljavanja feudalne graditeljske baštine, te nekoliko monografija u kojima je predstavio svoj stvaralački opus (Mario Beusan. Emajl, 2018; Mario Beusan. Arhitektura izložbe, 2018; Mario Beusan. Arhitektura – interijer – dizajn, 2021). Među ostalima dobitnik je nagrada ULUPUH-a za životno djelo (2005), »Bernardo Bernardi« (2007) i HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2019).

Alačević, Jerko (Makarska, 18. III. 1876 – Zagreb, 2. V. 1963), geodet, stručnjak za projektiranje i razvoj željezničkih mreža.

Tehničku visoku školu u Beču (TU Wien) završio je 1900., a potom se zaposlio na trasiranju i projektiranju pruga u austrijskim državnim željeznicama. Radio je na trasiranju i projektiranju pruga Dugopolje–Aržano i Split–Sinj, a zatim u Tirolu od 1903. na projektiranju pruge Meran–Mals. Od 1904. bio je suradnik austrijskoga geodeta Antonína Tichýja te se posebno istaknuo na projektu izgradnje tunela kroz Visoke Ture. Od 1907. djelovao je u Zadru – od 1912. kao zamjenik, a potom od 1914. i kao upravitelj odsjeka za trasiranje. U Državnim željeznicama u Splitu i Zagrebu radio je 1915–22. te sudjelovao u mnogim projektiranjima, izvedbama te nadzorima pruga i tunela (1915–16. u Galiciji; 1916. u južnoj Dalmaciji; 1919. na trasi Banja Luka–Dobrlin). Od 1922. bio je profesor na Katedri za izgradnju donjeg stroja cesta i željeznica na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4); umirovljen je 1936. Poslije umirovljenja bio je stručni savjetnik i nadzornik izvedaba pri Direkciji za građenje željeznica.

Nakon II. svj. rata radio je na studijama novih trasa istarske pruge, pruge Zagreb–Bratislava, Dunav–južni Jadran, nove trase Oštarije–Rijeka, unske pruge i dr. Zauzimao se za modernizaciju željezničkoga prijevoza jer je smatrao kako se bez nje ne može postići industrijalizacija i unapređenje proizvodnih sustava. Član JAZU-a postao je 1950., kada je objavio i knjigu Građenje željeznica. Bio je aktivan u području borbe protiv potalijanjivanja, kao borac za buđenje narodne svijesti bio je u stalnom kontaktu sa zastupnicima u Dalmatinskom saboru i parlamentu u Beču.

Aničić, Dražen (Osijek, 10. XI. 1940), građevinski inženjer, stručnjak za potresno inženjerstvo.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1979. disertacijom Postepeno smanjenje krutosti armiranobetonskih konstruktivnih elemenata izloženih seizmičkim utjecajima. Nakon što je diplomirao zaposlio se u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu, gdje je radio do 2001. Istodobno, spajanjem IGH-a i → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, predavao je na Fakultetu 1977–91., u zvanju redovitoga profesora od 1988. Držao je nastavu iz kolegija Betonske konstrukcije i Poznavanje materijala. Godine 1978. je u svojstvu pridruženog istraživača boravio na Kalifornijskome sveučilištu u Berkeleyju (University of California, Berkeley). Od 2001. radio je na Građevinskome fakultetu u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek). Umirovljen je 2004. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa armiranobetonske i zidane konstrukcije, istraživanja inovativnih zidanih konstrukcija, rekonstrukcija i konstrukcijsko pojačanje kulturnih dobara, potresna otpornost zgrada, ispitivanje konstrukcija, obnova zgrada oštećenih potresom i ratom (Dubrovnik, Vukovar) te tehničke norme. Dobitnik je zahvalnice Hrvatskoga zavoda za norme za poseban doprinos nacionalnoj normizaciji (2017). Suautor je znanstvene monografije Zemljotresno inženjerstvo – visokogradnja (1990., s P. Fajfarom, B. Petrovićem, A. Szavits-Nossanom i M. Tomaževičem). Od 1993. član je HATZ-a.

Bačić, Željko (Zagreb, 11. I. 1961), geodet, stručnjak za područje satelitske geodezije.

Diplomirao je 1986. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a potkraj 1987. zaposlio se na njegovu Zavodu za višu geodeziju (sudjelovao je u prvim GPS mjerenjima u Hrvatskoj i izjednačenju II. nivelmana visoke točnosti). Doktorirao je 1997. u Institutu za primijenjenu geodeziju i fotogrametriju pri Tehničkom sveučilištu u Grazu (TU Graz) disertacijom Untersuchungen zur kinematischen GPS-Vermessung. Nakon povratka u Zagreb na Geodetskome fakultetu predavao je Satelitsku geodeziju II i III, Integrirane sustave u navigaciji, GPS u GIS-u i Nove metode pozicioniranja, te bio predstojnik Zavoda za višu geodeziju (1997–99). Godine 1999. postao je zamjenik ravnatelja, a 2000–12. bio je ravnatelj → Državne geodetske uprave. Na toj je dužnosti pokrenuo izradbu Programa državne izmjere i katastra nekretnina za razdoblje 2001–05., potaknuo izmjene i dopune Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (2007) te izradbu Zakona o obavljanju geodetske djelatnosti (2008). Bio je član Državne komisije za granice RH (2000–01), odnosno Komisije za granice RH (2001–04), kao i prvi predsjednik Odbora Nacionalne infrastrukture prostornih podataka (2008–12). Pokrenuo je Regionalnu konferenciju o suradnji geodetskih uprava u području katastra i infrastrukture prostornih podataka te predsjedavao istom (2008–12). Izabran je za člana Upravnog odbora (2002–07), a potom i za predsjednika EuroGeographicsa (2004–07). Na Geodetski fakultet, na Katedru za satelitsku geodeziju vratio se 2012. kao izvanredni, a potom i redoviti profesor. Od 2012. predaje kolegije Navigacija i Integrirani sustavi u geomatici te satelitsko pozicioniranje. Bio je predstojnik Zavoda za geomatiku (2013–15) i pročelnik Katedre za satelitsku geodeziju, te prodekan za znanstveni rad i međunarodnu suradnju (2015/16). Zamjenik je predsjednika Zagrebačke udruge geodeta od 2016., počasni član Geodetskog društva Herceg-Bosne (od 2005), te počasni član → Hrvatskoga kartografskog društva (od 2009).

Bašić, Tomislav (Orahovica, 8. II. 1956), geodet, stručnjak u području fizikalne geodezije.

Diplomirao je na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu 1980., a doktorirao na Sveučilištu u Hannoveru 1989. disertacijom Istraživanja u svrhu regionalnog određivanja geoida s decimetarskom točnošću (Untersuchungen zur regionalen Geoidbestimmung mit dm-Genauigkeit). Od 1980. radi na Geodetskome fakultetu u Zagrebu u Zavodu za višu geodeziju. Od 1993. izvanredni je profesor, a od 1998. redoviti (u trajnome zvanju od 2001). Predaje kolegije Geodetski referentni okviri, Državna izmjera, Globalna geodezija, Fizikalna geodezija, Geofizička geodezija, Određivanje oblika Zemlje. Vodio je mnogobrojne znanstvene projekte, među kojima Geopotencijal i geodinamika Jadrana (Geo++Adria; 2007–13) te Istraživanje metoda interpolacije ubrzanja sile teže za potrebe projekta GEOMED2 (od 2016). S Nevijem Rožićem vodio je Studiju obnove mreže nivelmana visoke točnosti RH. Bio je prodekan za znanstveni rad (1993–95; 2011–15), pročelnik Zavoda za geomatiku (od 2003) i dekan Geodetskoga fakulteta (1999–2003). Bio je i ravnatelj Hrvatskoga geodetskog instituta (2006–10). Znanstveno i stručno bavi se fizikalnom geodezijom. Član je Međunarodne geodetske udruge (International Association of Geodesy) te Uredničkog odbora Geodetskog lista. Dobitnik je Godišnje nagrade za znanost (2002).

Broz, Rudolf (Zagreb, 9. I. 1903 – Zagreb, 10. VI. 1997), građevinski inženjer i stručnjak za sanitarnu tehniku.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1927. Nakon toga je kratko radio u Tehničkom odsjeku Gradskoga poglavarstva u Karlovcu, a zatim 1929–37. u Sanitarno-tehničkom odjelu Higijenskog zavoda i Školi narodnog zdravlja u Zagrebu te u Domu narodnog zdravlja u Osijeku. U Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu građevina u Zagrebu bio je savjetnik 1937–49. Na Tehničkome fakultetu (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu bio je profesor 1949–72. te predavao kolegije iz područja opskrbe vodom i kanalizacije. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Fakulteta 1955/56., predstojnik i direktor Instituta za izradu građevinsko-tehničko-ekonomske dokumentacije, predstojnik Zavoda za hidrotehniku 1963/64. te voditelj Katedre za sanitarnu hidrotehniku 1964–73. Radio je na više projekata iz područja sanitarne tehnike: za opskrbu vodom i odvod otpadnih voda grada Zagreba, za opskrbu vodom zapadne Istre od Kopra do Pule, regionalnog vodovoda Hrvatskog primorja, vodovoda i kanalizacije Sarajeva, Mostara i Zenice, kanalizacije Rijeke i Osijeka te ispuštanja otpadnih voda primorskih gradova podmorskim cijevnim vodovima u duboko more. Autor je djela Kanalizacija gradova, naselja, tvornica i usamljenih zgrada I (1950) i Priručnik za hidraulički proračun čeličnih zavarenih cijevi (1968).

Bukl, Stevan (Buckl, Stjepan) (Gora kraj Petrinje, 28. I. 1855 – Zagreb, 4. XII. 1925), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je građevinarstvo u Beču. Stručno je djelovao na području Hrvatske te se osobito bavio hidrotehnikom: izgradnjom obrambenih nasipa duž Save, kanalizacijom i melioracijom istočne Slavonije. Tijekom karijere imenovan je kraljevskim inženjerom, tehničkim savjetnikom i generalnim inspektorom voda za Hrvatsku i Slavoniju. Zajedno s Josipom Altmanom izradio je Rječnik njemačko-hrvatskog tehnologičkoga nazivlja (1881), koji je dugo bio jedini priručnik hrvatskog tehničkog nazivlja, kao i Građevni pristojbenik (1882), prvo stručno djelo te vrste na hrvatskom jeziku.

Kauzlarić, Mladen (Gospić, 10. I. 1896 – Zagreb, 6. IX. 1971), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture.

Isprva je radio kao tehnički pomoćnik u Građevnom odjelu Kotarske i Zagrebačke županijske oblasti (1912–17), potom kao građevni tehničar u Građevnom poduzeću Payer i Riszner (1918–21). Godine 1921–31. bio je zaposlen u zagrebačkom arhitektonskom atelijeru → Huge Ehrlicha, surađujući također s → Jurjem Denzlerom 1925–31. Diplomirao je arhitekturu 1933. u klasi → Drage Iblera na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji (Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Sa → Stjepanom Gombošem 1931. osnovao je i do 1941. vodio arhitektonski atelijer. Od 1940. radio je na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1957. habilitirao radom Rješavanje muzejskog prostora u tri specifična uslova. Godine 1958. bio je izabran u zvanje redovitoga profesora; umirovljen je 1966. U okviru Kabineta za prostoručno i tehničko crtanje (predstojnik 1946–48) i Kabineta za projektiranje zgrada i interijer (predstojnik 1948–52) predavao je kolegije Prostoručno crtanje, Tehničko crtanje, Arhitektonske kompozicije, Interijer, Projektiranje i dr. Bio je predstojnik Zavoda za projektiranje društvenih građevina (1958., 1963–71). Honorarno je predavao na Brodarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (1949–57).













Zajedno s Ehrlichom radio je na projektima za Slavensku banku u Vlaškoj ulici 53 (1923) i Prvu hrvatsku obrtnu banku u Ilici 38 (1925) u Zagrebu. S Denzlerom je projektirao Školu narodnog zdravlja u Rockefellerovoj 4 (1925), zgradu Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj 2 (1929., i sa S. Kliskom), te željezničke nadvožnjake na Savskoj cesti, u Adžijinoj i Kranjčevićevoj ulici (1929), sve u Zagrebu. U okviru estetike avangardnoga funkcionalizma njegova djela obilježavaju jasnoća koncepcije, odmjerenost proporcija i istančanost u obradbi detalja. Arhitekturom koju je projektirao, posebno u zajednici s Gombošem, ostvario je najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole. Zajedno su izveli stambene zgrade u Petrinjskoj 11 (1933), Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Medvedgradskoj 3 (1936–37), Brešćenskoga 7 (1938), obiteljske kuće u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Babonićevoj 25 (1935), Zamenhoffovoj 9 (1936), Kozarčevoj 18 (1936), Nazorovoj 52 (1937), poslovnu zgradu Gospodarske sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), sve u Zagrebu, vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). U razdoblju zajedničkoga djelovanja ostvarili su i nekoliko uspjelih adaptacija i unutrašnjih uređenja među kojima se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala u Dubrovniku (1932) i kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). Godine 1946–49. zajedno s Gombošem, → Vladimirom Juranovićem i → Ottom Wernerom projektirao je industrijski sklop tvornice Rade Končar na Fallerovu šetalištu 22 u Zagrebu. Posljednja su njegova ostvarenja Arheološki muzej u Zadru (1963–73) i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1968–76), koje su dovršili → Sena Sekulić-Gvozdanović i → Zvonimir Vrkljan. Bio je član umjetničke skupine Zemlja (1931–35). Dužnost predsjednika stručnoga savjeta Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a obnašao je 1953–56., a 1962. postao je Akademijinim redovitim članom. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1964) i »Vladimir Nazor« (1965).



















Boltar, Dragan (Trst, 18. III. 1913 – Zagreb, 16. II. 1988), arhitekt i urbanist, radio je u području suvremenog urbanizma i prostornog planiranja. Diplomirao je 1936. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1957. habilitirao radom Urbanistička povezanost konstitutivnih elemenata grada, na primjeru Šibenika. Godine 1938–39. radio je kao samostalni ovlašteni arhitekt u Zagrebu, a 1940–45. bio je voditelj Tehničkoga odjela Gradske općine u Šibeniku. Kao član Povjereništva tehničkih radova ZAVNOH-a 1944–45. radio je na obnovi zemlje u okviru Urbanističkog seminara, a 1945–46. bio je delegat Ministarstva građevina NRH za Dalmaciju. Od 1946. do umirovljenja 1983. predavao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 1970. u zvanju redovitoga profesora. Na Fakultetu je bio starješina Arhitektonskoga odsjeka 1961–62., predstojnik Katedre za urbanizam 1965–69., te Zavoda za urbanizam 1965–83.

Uz pedagoški rad na Katedri za urbanizam, gdje je bio nositelj kolegija Urbanizam, Urbanističko planiranje, Uređenje i projektiranje naselja, Izgradnja sela i dr., potaknuo je izradbu mnogih znanstvenoistraživačkih i stručnih projekata i studija u polju arhitekture, urbanizma i prostornog planiranja, od kojih su mnogi bili pionirski pothvati. Godine 1948. projektirao je stadion na Banjici u Beogradu (s V. Turinom), Studentski grad u Zagrebu (s J. Seisselom i B. Milićem) te aerobazu u Zagrebu i hidrobazu u Zadru (s V. Turinom). Godine 1955. projektirao je i izveo dio obale u Šibeniku (sa S. Seissel), 1956. tri stambene zgrade na Voštarnici u Zadru, a 1960. tržnicu (zgrade i trg) u Šibeniku te uređenje Široke ulice i Narodnoga trga u Zadru (s A. Marinovićem-Uzelcem). Radio je na generalnim urbanističkim planovima Zadra (1944–72., s A. Marinovićem-Uzelcem), Šibenika (1950–53), Nikšića (1950–65., s J. Seisselom i B. Milićem), Varaždina (1954–81) i Ludbrega (1963–81). U Zagrebu je izradio urbanistički plan predjela Šestinski dol–Bijenik (1965–81., s A. Marinovićem-Uzelcem, V. Ivanovićem, D. Landau-Boltar i T. Jukićem), Trnja (1970., s B. Milićem, D. Landau-Boltar i V. Milić), te gradskoga prostora s priobaljem rijeke Save (1981., s članovima Zavoda za urbanizam Arhitektonskoga fakulteta). Dobitnik je nekoliko hrvatskih i međunarodnih nagrada, među ostalima Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1986).