Whitehead, Robert (Bolton, Velika Britanija, 3. I. 1823 − Beckett, Velika Britanija, 14. XI. 1905), inženjer, direktor i vlasnik riječke tvornice torpeda, konstruktor prvoga modernog torpeda.

Radeći u tvornici Richard Ormeron & Sons u Manchesteru (1839−46) pohađao je strojarsku školu Mechanics Institute (preteča današnjega Sveučilišta u Manchesteru), gdje je učio raditi nacrte strojeva i kalupa za odljev te opće predmete iz tehnike i mehanike. Sudjelovao je u gradnji brodova i brodskih parnih strojeva za francusku ratnu mornaricu u Marseillu od 1846., radio je u Milanu kao savjetnik za usavršavanje strojeva za preradbu svile te kao konstruktor parnih pumpi za isušivanje močvara u Lombardiji od 1847., a 1848. zaposlio se u Trstu kao konstruktor parnih brodova arsenala Austrijskoga Lloyda, gdje je od 1849. preuzeo tehničko rukovodstvo brodogradilišta St. Andrea. Od 1856. zaposlen je u riječkoj Ljevaonici metala (Fonderia metalli, od 1861. Riječki tehnički zavod, odn. Stabilimento tecnico fiumano, od 1953. → Torpedo) koju je osnovala skupina riječkih poduzetnika 1853. Kao tehnički direktor reorganizirao je ljevaonicu te pokrenuo proizvodnju tada najmodernijih velikih brodskih parnih strojeva, najvećim dijelom i za austrijsku ratnu mornaricu. U Riječkome tehničkom zavodu 1872. sagrađen je prvi hrvatski željezni parni brod Hrvat, a u isto doba Whitehead je u suradnji s mađarskim poduzetnicima osnovao u Budimpešti brodogradilište u kojem je sagrađeno nekoliko desetaka putničkih i teretnih parnih brodova za plovidbu Dunavom.

Sklopio je 1864. ugovor o suradnji s hrvatskim izumiteljem → Ivanom Blažom Lupisom, koji je već izradio model novoga pomorskog oružja nazvan spasioc obale (njemački Küstenretter). Bila je to mala brodica bez posade napunjena eksplozivom, s autonomnim pogonom, upravljana s kopna, namijenjena za potapanje neprijateljskih brodova iz daljine. Whitehead je na osnovi te zamisli, uvevši mnogobrojne vlastite inovacije, nakon mnogih pokusa u razdoblju 1864–66. konstruirao prvi moderni → torpedo. Projektil, cilindrična oblika, prvotni Minenschiff (brod-mina), poslije nazvan torpedo, kretao se ispod morske površine te se sastojao od glave punjene praskavim pamukom i dvocilindričnoga stapnog motora pogonjenoga stlačenim zrakom koji je bio pohranjen u posebnom spremniku u torpedu.

Tehnološki je razvijao i unapređivao torpedo. Prve narudžbe ubojite naprave isporučene su austrijskoj vladi 1868 (četiri torpeda), a od 1873., kada je Njemačka naručila 100 torpeda, započela je serijska proizvodnja u riječkoj tvornici. Godine 1875. Whitehead je kupio riječku tvornicu zajedno sa sinom → Johnom Whiteheadom i zetom Georgom von Hoyosom, te ju preimenovao u Tvornicu torpeda Roberta Whiteheada (Torpedo Fabrik von Robert Whitehead, poslije Whitehead & Co.). Do Whiteheadove smrti 1905. iz Rijeke je isporučeno oko 9000 torpeda, a sveukupno 26 200 do 1965., kada je proizvodnja torpeda zamrla.

Taloš, Ivan (Plavna, Vojvodina, 15. I. 1912 – Zagreb, 22. VI. 2010), elektrostrojarski inženjer, izumitelj.

Studirao je u Beču te u Beogradu, gdje je diplomirao 1938. na Tehničkome fakultetu. Bio je konstruktor i voditelj tvornice strojeva i alata Bata (od 1946. → Borovo) u Borovu naselju (1939–52) te voditelj konstrukcije alata, alatnice i razvoja → Jugoturbine u Karlovcu (1952–74). Najzaslužniji je za otvaranje karlovačke Više tehničke strojarske škole 1960., gdje je predavao kolegije iz područja elektrotehnike, nacrtne geometrije i automatizacije te bio prvi direktor (1960–73). Bio je poznati radioamater, osnovao je Radioklub Borovo (1946) i Radioklub Karlovac (1954., te bio prvi predsjednik do 1978). Inicijator je osnivanja Radija Karlovac 1962. Projektirao je prvi srednjovalni odašiljač Radija snage 50 W, te omogućio čujnost na udaljenosti od četrdesetak kilometara. Bavio se izumiteljstvom, te je konstruirao visokofrekventni ozonizator za liječenje hripavca (1942), uređaj za magnetoterapiju (1986), prijamnik-predajnik s automatskim mijenjanjem frekvencija i dr. Bio je sudski vještak za strojarstvo i elektrotehniku (1954–98).

Šverer, Zlatko (Srijemski Karlovci, 6. IV. 1923 – Rijeka, 21. IV. 2007), strojarski inženjer, stručnjak za lučka pretovarna postrojenja.

Diplomirao je 1950. strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu te doktorirao 1977. disertacijom Geometrija lančanika sidrenih vitala (mentor → J. Obsieger) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Radio je u tvornici Đuro Đaković u Slavonskome Brodu i Konstrukcionom birou industrije brodskih strojeva u Rijeci, a 1951. premješten je u riječku tvornicu dizalica i ljevaonicu → Vulkan, gdje je kao konstruktor i projektant bio šef konstrukcijskog ureda i razvojnog odjela te direktor projektno-prodajnoga sektora. Od 1972. bio je izvanredni te od 1978. redoviti profesor Tehničkoga fakulteta u Rijeci. Umirovljen je 1993. Predavao je kolegije Prenosila i dizala, Transportna sredstva u industriji, Brodske dizalice i palubni strojevi. Bio je predstojnik Zavoda za osnove konstruiranja (1979–83), prodekan (1974–77) i dekan (1977–79) Fakulteta.

Znanstveno i stručno bavio se brodskim vitlima i karakteristikama lučkih pretovarnih postrojenja. Sudjelovao je u izgradnji kontejnerske luke u Brajdici i luke za rasuti teret u Bakru, gdje je rješavao posebne probleme i definirao uvjete za cjelokupno dizalično postrojenje.

Šilović, Stanko (Praputnjak kraj Bakra, 7. V. 1900 – Zagreb, 22. VI. 1984), brodograđevni inženjer, jedan od osnivača i prvi voditelj Brodarskog instituta u Zagrebu.

Diplomirao je 1924. na brodograđevnom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu kao prvi inženjer brodogradnje na tom učilištu. Radio je kao brodograđevni inženjer u brodogradilištima San Marco u Trstu (1925–26) i u Kraljevici (1926–27), a od 1927. inspektor i projektant za parobrodarsko društvo Jadranska plovidba u Sušaku, gdje je projektirao brodove u engleskim brodogradilištima. Od 1931. ponovno je u brodogradilištu u Kraljevici bio projektant i konstruktor, a od 1933. direktor. Načelnik tehničkoga odsjeka Pomorskoga zapovjedništva sjevernoga Jadrana bio je od 1944., načelnik Glavne uprave brodogradnje u Rijeci od 1945. te pomoćnik načelnika Centralne uprave brodogradnje u Beogradu od 1947. Od 1948. predavao je na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje), 1953. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Umirovljen je 1970. Predavao je kolegije Otpor broda, Oprema broda, Propulzija broda, Osnivanje broda. Bio je prodekan (1957–58. i 1962–63) i dekan (1956–57. i 1960–63).

Znatno je pridonio razvoju hrvatske brodogradnje razradivši zamisao i projekt opremanja Brodarskog naučnog instituta (→ Brodarski institut) u Zagrebu, kojega je bio prvi voditelj i direktor (1948–51., 1953–57). Pokrenuo je publicističku djelatnost Instituta (u razdoblju 1951–58. tiskane su 22 knjige), te je surađivao s inozemnim poduzećima i institutima na upoznavanju tehnike rada i opremanju Instituta. Kao predsjednik Odbora za izgradnju Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta pridonio je osnivanju projektnoga programa izgradnje novoga fakulteta te surađivao u projektiranju zgrada, predavaonica, laboratorija. Preveo je niz klasičnih udžbenika iz kolegija koje je predavao, omogućivši studentima uporabu stručne literature na hrvatskome jeziku, te je bio pokretač, urednik i suradnik časopisa Brodogradnja. Bio je redaktor struke brodogradnja u Tehničkoj enciklopediji i urednik u Pomorskoj enciklopediji LZ-a. Za svoj je rad primio Nagradu za životno djelo (1969) i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu (1970).

Simović, Anton (Muo, Crna Gora, 11. VII. 1918 – Zagreb, 26. VII. 2006), pomorski stručnjak i kapetan, publicist, pedagog i leksikograf.

Završio je Državnu pomorsko-trgovačku akademiju u Kotoru te Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku (1941). Kao vojnopomorski oficir stekao je čin kapetana fregate, a u trgovačkoj je mornarici bio kapetan duge plovidbe. Bio je profesor pomorsko-nautičkih znanosti na Pomorsko-trgovačkoj akademiji u Bakru i na Pomorskom tehnikumu u Rijeci (1946–47), te na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama (do 1961). Potaknuo je osnivanje Pomorske škole u Splitu. Bio je pomoćnik načelnika za pomorstvo Instituta za brodogradnju u Zagrebu (1961–68). U Zagrebu je surađivao s LZ-om, Školskom knjigom, Institutom prometnih znanosti, te predavao na Interfakultetskom saobraćajnom studiju, Vojnoj tehničkoj akademiji i Građevinskom fakultetu. Bio je glavni urednik Pomorskoga leksikona (1991) i Nautičkog vodiča Jadrana (1990. i 1993), urednik struka nautika i oceanografija drugog izdanja Pomorske enciklopedije (1972–89) te je obradio pomorsko i riječno nazivlje Riječnika hrvatskog jezika (2000) LZ-a.

U suradnji sa Školskom knjigom (1973–93) autor je 11 knjiga objavljenih u 36 izdanja iz pomorsko-nautičke struke. Važnija djela: Meteorologija (1970), Pomorska meteorologija (1978), Terestrička navigacija (1978), Brodarenje (1980), Navigacijska meteorologija (1985), Elektronička navigacija (1992), Pomorske telekomunikacije (2003). Zbog iznimnog doprinosa stvaranju stručne literature dobio je niz nagrada, priznanja i zahvalnica. Imenovan je 1989. počasnim admiralom Bokeljske mornarice u Kotoru.

Serdar, Joza (Josip Antun) (Vinkovci, 12. VI. 1911 – Zagreb, 1. VI. 1997), strojarski inženjer, konstruktor prenosila, dizala i lokomotiva.

Diplomirao je 1935. strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1936–50. u Tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskome Brodu (danas → Đuro Đaković Grupa) te se stručno usavršavao u Škodinim zavodima u Plzeňu i u tvornici Henschel & Sohn u Kasselu, gdje je stekao iskustvo u proizvodnji lokomotiva. Kao šef montaže lokomotiva, uveo je terminsko planiranje u proizvodnju. Pod njegovim su vodstvom 1939. izrađene prve lokomotive u Hrvatskoj, ujedno i u Jugoslaviji. Od 1950. bio je docent, a od 1963. redoviti profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Umirovljen je 1981. Uveo je i predavao kolegije Prenosila i dizala i Lokomotive. Bio je osnivač i pročelnik Katedre za prenosila i dizala (1960–81), predstojnik Zavoda za strojarstvo (1973–75) te dekan  Fakulteta (1966–68).

Bavio se projektiranjem, istraživanjem i razvojem prenosila, dizala i lokomotiva. Od dolaska na Fakultet nastavio je suradnju s gospodarstvom, bio je savjetnik tvornice Đuro Đaković u Slavonskome Brodu, poduzeća Lučki pretovar u Rijeci, suradnik idejnih projekata vanjskoga transporta Tvornice karbida i cijanida Dalmacija u Dugome Ratu i Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku, sudjelovao je u izradbi projekta Željezničke radionice za popravak lokomotiva u Zagrebu i dr. Stručne i znanstvene radove objavljivao je u časopisima, bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Autor je knjiga Prenosila i dizala (1963) i Lokomotive (1977).

Sarić, Ivan (Subotica, 27. VI. 1876 – Subotica, 23. VIII. 1966), konstruktor, biciklist, zrakoplovac.

Završio je Višu trgovačku školu 1897. u Miskolcu. Radni vijek proveo je kao niži činovnik gradske uprave u Subotici. Iako bez tehničkog obrazovanja, bio je vrstan poznavatelj mehanike. Izradio je drveni bicikl te konstruirao motocikl i automobil. Biciklizmom se počeo baviti 1891. te je, svrstavši se među ponajbolje bicikliste Austro-Ugarske, postizao vrhunske rezultate na velikim natjecanjima, među njima prva mjesta u utrkama na 10 km na prvenstvu Ugarske 1897. i 1898., na 10 i 25 km na prvenstvu Austrije 1899., na 100 km na prvenstvu Ugarske 1900.

Zrakoplovstvom se počeo baviti 1909., nakon posjeta zrakoplovnoj priredbi u Parizu. Izgradio je 1910. jednokrilni zrakoplov Sarić I, po uzoru na tip XI Francuza Louisa Blériota. Raspon krila zrakoplova bio je 8,5 m, a duljina drvenoga trupa 7,5 m. Pokretao ga je trocilindrični motor Anzani snage 25 KS (18,6 kW) koji mu je poslao Nijemac Arthur Delfosse, vlasnik tvornice motora i automobila. Nakon nekoliko uspješnih pokusa, Sarić je zrakoplovom održao javni let u Subotici 16. X. 1910. Time je postao drugi Hrvat u povijesti koji je konstruirao zrakoplov, nakon → Slavoljuba Eduarda Penkale. Ograničen malom snagom motora, dao je u subotičkoj tvornici Rotman izgraditi peterocilindrični zvjezdasti motor snage 50 KS (37,3 kW), sličan motoru Gnome, te je u Subotici izveo jedan od prvih javnih letova u tadašnjoj Ugarskoj, na visini od približno 20 m. Do 1911. napravio je niz preinaka i poboljšanja na svojem zrakoplovu te ga nazvao Sarić II. Bio je pojačane konstrukcije, izmijenjenoga repnog dijela, s većom elisom, zaštitnim skijama na glavnome stajnom trapu i sedmerocilindričnim motorom poduzeća Delfosse snage 60 KS (44,7 kW). Raspon krila bio mu je 11 m, duljina 8,9 m, masa 280 kg te je postizao brzine od 50 čvorova (92,6 km/h). Za I. svj. rata Sarić je mobiliziran te je radio u tvornici zrakoplova u Fischamendu (okolica Beča) kao kontrolor proizvodnje. Godine 1917. konstruirao je model helikoptera pokretan zvjezdastim motorom, koji je pokazao odlične rezultate u letu.

Bavio se fotografijom, bio promicatelj sporta, jedan je od osnivača Nogometnoga kluba Bačka, prvoga u Subotici i Vojvodini. Rekonstrukcija zrakoplova Sarić I iz 1959. čuva se u muzeju zrakoplovstva u Beogradu. Tehnička škola i klub zrakoplovaca u Subotici te sportska zračna luka u Bikovu nose njegovo ime.

Ryšlavy, Branko (Zagreb, 23. II. 1927 – Pula, 9. VII. 2013), brodograđevni inženjer i projektant podmornica.

Diplomirao je 1952. brodogradnju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1953–58. na obnovi podmornica Sava i Mališan te vodio pripremu i gradnju podmornica P-811 Sutjeska i P-812 Neretva u pulskom Brodogradilištu Uljanik. Od 1966. bio je zaposlen u Upravi mornaričkotehničkih instituta te od 1967. kao projektant podmornica u novoosnovanome Brodarskom institutu u Zagrebu. Od 1972. bio je voditelj podmorničkog odjeljenja Sektora za brodogradnju toga instituta, gdje je vodio izgradnju podmornica tipa B-72, sastavivši programe za sva prototipna i primopredajna ispitivanja. Tvorac je idejnoga projekta podmornice s raketno-torpednim naoružanjem (tip B-73) i projekta diverzantske podmornice s anaerobnim pogonom na bazi Stirlingova motora. Sudjelovao je u prodaji diverzantskih ronilica tipa R-1 i R-2, zatim u prilagodbi paluba ruskih podmornica radi prihvata spasilačkih podmornica u Libiji i prilagodbi pramaca radi ugradnje novih hidroakustičkih uređaja u Egiptu. Također je sudjelovao u razvoju podmorničarstva u Iranu, podmorničkih motora Hedemora i Stirling te podmornica Sjöormen u Švedskoj. Umirovljen je 1993. Autor je knjige Pula. Brodogradilište. Podmornice (2005).

Rebec, Bruno (Dubrovnik, 21. X. 1912 – Novi Marof, 22. X. 1998), strojarski inženjer, stručnjak za alate i naprave.

Diplomirao je 1942. na strojarskom odjelu Tehničkog fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu te doktorirao 1976. disertacijom Prilog analizi utjecajnih faktora i njihovih interakcija pri istrošenju reznih oštrica alata štance u cilju povećanja trajnosti sljedbenog reza u pogonskim uvjetima (mentor → J. Hribar). Radio je kao tehničar, inženjer i šef Konstrukcionog biroa za alate i naprave u Radionici Državne željeznice i u tvornici Rade Končar u Zagrebu (1941–61). Od 1961. bio je zaposlen na Fakultetu, od 1978. kao redoviti profesor, umirovljen je 1981. Predavao je kolegije Alati i naprave, Konstrukcija naprava. Od 1950. kao honorarni nastavnik radio je na višim i visokim školama i fakultetima u Zagrebu, Slavonskome Brodu, Rijeci, Splitu i Banja Luci. Bavio se konstruiranjem alata, naprava i kalupa te je surađivao s domaćim i stranim poduzećima. Autor je udžbenika Rezni alati (1973), Naprave (konstrukcija, izrada i eksploatacije) (1974), Štance I–II (1968–87), koji su postali osnovna djela domaće stručne alatničarske literature. Osnivač je Društva alatničara te od 1977. suorganizator natjecanja i susreta metalaca i alatničara.

Pušić, Antun (Pusich, António) (Cavtat, 15. XII. 1760 – Lisabon, 6. II. 1838), admiral portugalske kraljevske ratne mornarice i guverner Zelenortskih Otoka.

Potkraj 1780. preko Italije stigao je u Portugal. Godine 1791. imenovan je poručnikom portugalske kraljevske ratne mornarice. Dobivanjem plemstva 1793. i zbog dobrih odnosa s portugalskim Dvorom brzo je napredovao. Promaknut je 1801. u kapetana fregate, 1808. u pukovnika, a 1819. dobio je čin kontraadmirala. Godine 1801. imenovan je intendantom te 1818. guvernerom Zelenortskih Otoka. Radio je na modernizaciji poljodjelstva i ribarstva kako bi otoci zbog svog položaja postali opskrbne postaje brodovima te promicao vinogradarstvo, uveo kulture pamuka i duhana i započeo proizvodnju soli. Suzbijao je gusarstvo i zauzimao se za razvoj pomorstva, posebice pomorskoga protekcionizma, tražeći da trgovinu i prijevoz robe obavljaju samo portugalski brodovi. Prenio je upravno sjedište otoka u grad Praiu (danas glavni grad Zelenortskih Otoka), u kojem jedna ulica danas nosi njegovo ime. Bavio se hidrografijom, botanikom, jezikom i književnošću te je bio član portugalske Kraljevske akademije. Autor je putopisnih i ekonomskih radova.

Puhlovski, Boris (Puhlovsky) (Zagreb, 14. IV. 1921 – Zagreb, 7. II. 1999), strojarski zrakoplovni inženjer i zrakoplovno-tehnički publicist.

Studirao je strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu te diplomirao na aerotehničkom odsjeku Mašinskoga fakulteta u Beogradu. Doktorirao je disertacijom Flugunfälle und ihre technische und psychologische Ursachen (Zrakoplovne nesreće i njihovi tehnički i psihološki uzroci). Radio je u više industrijskih poduzeća te predavao u srednjim školama u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Od 1963. u Zagrebu je niz godina predavao predmete Termodinamika, Mehanika fluida, Motori s unutarnjim izgaranjem i kompresori u Školskome centru za strojarstvo i elektrotehniku (danas I. tehnička škola Tesla) te bio predavač na Višoj prometnoj školi. Bio je savjetnik nekoliko europskih zrakoplovnih poduzeća, sudski vještak za zrakoplovne nesreće. Godine 1961. konstruirao je dvomotorni turistički šesterosjed PUH-1.

Bavio se astronautikom te zrakoplovno-tehničkom publicistikom, koju je objavljivao u dnevnome tisku, domaćim i stranim časopisima, te je bio suradnik Hrvatskoga biografskoga leksikona LZ-a. Kao povjesničar hrvatskoga zrakoplovstva objavio je monografije Penkala leti (1987), Fizir i njegovi avioni (1991), Katarina na krilima (1992), Zagrebački švarcoplan (1994), Hrvatski Ikar (1995) te je bio suradnik televizijskih emisija i javni predavač. Bio je predsjednik i član više zrakoplovno-tehničkih i dr. društava. Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« (1995).

Prikril, Boris (Zagreb, 4. V. 1915 – Rijeka, 29. XII. 1995), elektrotehnički inženjer, prometni stručnjak i pomorski publicist.

Diplomirao je 1941. te doktorirao 1946. disertacijom Planska izgradnja Jugoslavije u dva petogodišnja plana na elektrotehničkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Vodio je izradbu prvoga petogodišnjega plana Jugoslavije (1946–48), bio je pomoćnik ministra narodne obrane i upravljao razvojem jugoslavenske brodogradnje (od 1948), u Rijeci je obnašao poslove generalnog inženjera Generalne direkcije brodograđevne industrije (1951–53), bio je savjetnik etiopske vlade za pitanja planiranja i gospodarskoga razvoja (1957–61), regionalni savjetnik za Afriku i šef odsjeka za energetiku Ekonomske komisije UN-a (1961–65), te je vodio razvojni sektor Luke Rijeka (1970–74).

U Rijeci je nastavničku karijeru započeo 1953. kao profesor ekonomike prometa, pomorsko-ekonomske geografije i brodskoga strojarstva te 1953–57. direktor Više pomorske škole (→ Pomorski fakultet u rijeci). Od 1965. predaje na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, od 1971. kao redoviti profesor za kolegij Ekonomika saobraćaja i luka. Bio je jedan od osnivača Fakulteta za pomorstvo i saobraćaj 1978, (sljednik Više pomorske škole), gdje je od početka u zvanju redovitoga profesora predavao kolegije Ekonomika kopnenog saobraćaja, Integralni transportni sistemi, Eksploatacija i ekonomika luka. Bio je dekan Fakulteta (1978–80), prorektor Sveučilišta (1980–82) i Veleučilišta (1982–84) u Rijeci. Umirovljen je 1985. Znanstveno i stručno bavio se pomorstvom, lukama i integralnim prometom te je objavio više znanstvenih radova, udžbenika, projekata. Javnosti je poznat po knjigama o pomorskim ratovima poput Pakao Pacifika (1954), Borba za Sredozemlje (1956), Nevidljivi neprijatelj na Atlantiku (1958), Tri tisuće godina pomorskih ratova I–III (1985).

Tićac, Erazmo (Ticac, Ben) (Žurkovo, Kostrena, 20. V. 1904 – Millburn, SAD, 22. VIII. 1968), brodograđevni inženjer, projektant prvoga trgovačkog broda na nuklearni pogon.

Maturirao je 1923. na Pomorskoj školi u Bakru. Kao kadet na parobrodu Zvir došao je 1924. u SAD, gdje je, završivši studij, postao ugledni brodograđevni inženjer. U poduzeću George G. Sharp iz New Yorka bio je glavni projektant broda Savannah (1959), prvoga trgovačkog broda na nuklearni pogon.







Brod Savannah bio je primjer civilne uporabe nuklearne energije i ispitivanja mogućnosti ugradnje nuklearnoga postrojenja u manje ratne brodove poput krstarica. Jedan je od četiriju trgovačkih brodova na nuklearni pogon do sada izgrađenih u svijetu. Pogonsko postrojenje sastoji se od nuklearnoga reaktora snage 74 MW koji napaja dvije parne turbine te tako omogućuje pokretanje brodskoga vijka. Postizao je brzine od 21 čv (39 km/h) te s jednim punjenjem goriva mogao prijeći 300 000 nautičkih milja. Duljina broda iznosi 181,5 m, širina 23,8 m, a nosivost 9400 t. Porinut je 1959., u komercijalnoj službi bio je 1962–72. te je više puta uplovio u riječku luku. U SAD-u je proglašen objektom od posebne povijesne važnosti te se nalazi u Baltimoreu i povremeno otvara za posjetitelje.

Tićac se bavio projektiranjem desantnih, putničkih i ro-ro brodova, te brodova za prijevoz kontejnera i teglenica. Poznat je njegov projekt posebnoga desantnog broda doka iz kojeg su ljudstvo i sredstva mogli isploviti neposredno ukrcani u jurišne čamce, bez prekrcavanja na otvorenome moru. Bio je član prestižnih američkih udruga brodograđevnih inženjera. Općina Kostrena postavila mu je na rodnoj kući u naselju Žurkovu 1999. spomen-ploču kao priznanje za razvoj pomorstva.

Sorta, Leopold (Sušak, 31. I. 1891 – Zagreb, 26. X. 1956), brodograđevni inženjer, jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole u Zagrebu i osnivač modernog studija brodogradnje u Hrvatskoj.

Studirao je na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Münchenu (TH München) te nastavio na brodograđevnom odjelu Visoke tehničke škole u Charlottenburgu kraj Berlina (TH Berlin), gdje je diplomirao 1914. Početkom I. svj. rata dodijeljen je austrougarskoj mornarici u svojstvu inženjera brodogradnje. Službovao je u brodogradilištima Ganz-Danubius (→ 3. maj brodogradilište) u Rijeci i Friedrich Krupp-Germaniawerft u Kielu. Radio je kao konstruktor ratnih brodova i podmornica te bio voditelj konstrukcijskoga biroa. Sudjelovao je u projektiranju bojnoga broda Szent István, porinutoga u Rijeci 1914., jednoga od najmodernijih i najmoćnijih ratnih brodova u Europi.







Na poziv profesorskoga vijeća Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet) započeo je 1919. svoju nastavničku djelatnost. Godine 1923. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Kao pionir visokoškolske nastave iz područja brodogradnje, uz profesora → Đuru Stipetića, predavao je niz kolegija na brodograđevnom i strojarskom odjelu: Brodske linije, Teorija broda, Propeleri, Brodski kotlovi, Brodski pomoćni strojevi, Parni kotlovi, Elementi strojeva, Prenosila i dizala i dr. Vodio je 1925. gradnju i osnutak Laboratorija za strojarstvo na današnjem Rooseveltovu trgu, gdje su se nalazile i stanice za ispitivanje automobilskih i zrakoplovnih motora.

Smatra se tvorcem domaće suvremene tehničke terminologije, poglavito brodograđevne i brodostrojarske, polazio je od njemačkih, francuskih i talijanskih referencija. Uvidjevši važnost stručne literature na hrvatskome jeziku, napisao je skripta Teorija broda I (1949) i II (1950). Bivši studenti profesora Sorte osnovali su 1974. simpozij Teorija i praksa brodogradnje – in memoriam prof. Leopold Sorta kao oblik komuniciranja, razmjene znanja i iskustva unutar struke, koji se održava redovito svake dvije godine. Ulica uz → Brodarski institut u Zagrebu nosi njegovo ime.

Ressel, Josip (Josef) (Chrudim, Češka, 29. VI. 1793 – Ljubljana, 9. X. 1857), šumarski inženjer, mornarički intendant, izumitelj brodskoga vijka.

Dvogodišnju topničku školu završio je 1811. u Češkim Budějovicama, a 1816. dvogodišnji studij šumarstva u Mariabrunnu kraj Beča. Karijeru je započeo 1817. postavljanjem za kotarskoga šumara u Pleterju, kada su mu povjerene i šume Žumberačke gore. Godine 1821. dobio je mjesto u Provincijalnoj upravi državnih posjeda za Primorje na području austrijskog carskog namjesništva u Trstu te je obnašao dužnost šumarskoga nadzornika za tadašnje pokrajine Istru, Goricu i otok Krk, 1825. promaknut je za šumarskog inspektora Kranjske i Slovenskog primorja. Od 1835. u Motovunu je bio upravitelj državnih šuma u Istri, od 1838. agent Mornaričke uprave za Motovun i Istru, od 1843. u intendanturi mornaričkoga skladišta u Veneciji te od 1848. šumarski podintendant u Trstu, gdje je ostao do kraja života.

Aktivno je unapređivao šumarstvo, samoinicijativno izrađivao prijedloge za poboljšanje kraških šuma kako bi pridonio razvoju Istre te opskrbljivao mornaricu drvom za gradnju brodova. Izradio je projekt odvodnje te se brinuo o Motovunskoj šumi hrasta lužnjaka koja je bila od posebne državne važnosti radi proizvodnje posebne, zakrivljene građe potrebne za brodogradnju. Napisao je djela: Plan ponovnoga pošumljavanja općinskih zemljišta u Istri (1842), u kojem iznosi problematiku o metodama, razlozima i nadzoru pošumljavanja, šumarske politike i gospodarske opravdanosti, te Povijest mornaričkih šuma (1855), osvrt na tadašnje gospodarenje Motovunskom šumom i određivanje smjernica za osiguravanje drvne građe brodogradilištima u Trstu i Veneciji.







Najpoznatiji je kao izumitelj brodskoga vijka (vijčanoga propelera), patentiranoga 1827., danas gotovo isključivoga brodskoga propulzora. Prvi nacrt izradio je 1812. te izvodio pokuse čamcima na vijak s ručnim pogonom na rijekama Krki i Ljubljanici te na moru u Trstu. Bio je to prilagođeni Arhimedov spiralni vijak (»puž«), koji se sastojao iz samo jedne zavojite (vijčane ili helikoidalne) plohe od jednog i pol zavoja na dugom vratilu paralelnom kobilici broda, smješten u posebnom krmenom otvoru ispred kormila. U Trstu je 1829. vijak iskušao u plovidbi parnim brodom Civetta, duljine 18 m, snage 4,4 kW, postigavši brzinu od 6 čv. Nakon Resselova izuma brodskoga vijka mnogi su iskoristili njegovo znanje. Vijak se u neznatno promijenjenom obliku pojavio kao djelo Engleza Francisa Pettita Smitha, za koji je i dobio patent 1836. Arbitraža Nacionalne akademije u Washingtonu odlučila je u Resselovu korist, te je prvo javno priznanje stiglo od admirala Tegetthoffa, koji je izjavio da je austrijska mornarica izvojevala pobjedu u bitki kod Visa 1866. zahvaljujući upravo pogonu s Resselovim vijkom. Također je izumio ili usavršio stroj za pogon riječnih brodova, pneumatsku poštu, kuglične i valjkaste ležajeve, mlin s valjcima, rotacijsku prešu, bojenje pamučne tkanine, cestovno parno vozilo, različite strojeve i alate za poljodjelstvo i dr.

Zbog velikog doprinosa hrvatskom šumarstvu, u Motovunu je po njemu nazvan trg.

Fizir, Rudolf (Ludbreg, 13. I. 1891 – Zagreb, 11. XI. 1960), zrakoplovni konstruktor, pionir hrvatskoga zrakoplovstva.

Nižu Obrtnu školu polazio je u Zagrebu (1898–1902), a Višu srednju tehničku školu u Bečkome Novome Mjestu (1903–07). Tehničke studije zrakoplovstva polazio je u Toulouseu 1907., te 1908. Inženjersku aeronautičku akademiju u Wismaru. Ondje je 1913. konstruirao svoj prvi zrakoplov dvokrilac za sportske namjene, koji je ostao samo u nacrtima, te diplomirao 1915. kao zrakoplovno-tehnički inženjer. S radom je započeo već kao apsolvent u tvornici Fokker Flugzeugbau u Schwerinu (1914–16), a poduzeće ga je 1916. poslalo u Budimpeštu kako bi osnovao podružnicu Mago-Mobil. Radio je u tvornici Hansa Brandenburga u Brandenburgu (1917–18) te u poduzeću Steyr Automobilwerke u Stetinu (1918–20). Od 1921. radio je u Vazduhoplovnoj komandi vojnog zrakoplovstva Jugoslavije u Novom Sadu, te usporedo konstruirao zrakoplove u dvorištu svoje obiteljske kuće u obližnjem Petrovaradinu. Godine 1935. preselio se u Beograd radi preuzimanja službe u tvornici Ikarus u Zemunu koje je 1936. postao tehnički upravitelj. Nakon početka II. svj. rata preselio se u Zagreb, gdje je primljen u djelatni sastav vojnoga zrakoplovstva NDH s činom potpukovnika te je postao 1941. glavarom tehničkog ureda i šefom tehničke službe Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. U razdoblju 1942–45. bio je redoviti profesor na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je držao predavanja iz kolegija Gradnja aviona i osnovao Zavod za zrakoplovstvo. Radio je u Institutu za tehnička istraživanja u Zagrebu od 1946. te kao konstruktor motora za motorkotače u → Tvornici motora Zagreb (TMZ) od 1950; umirovljen je 1952., ali je nastavio raditi u Aerotehničkom zavodu Zrakoplovnoga saveza Hrvatske do kraja života.

Fizirovi zrakoplovi

Konstruirao je 18 tipova motornih zrakoplova, hidroaviona i amfibija, od kojih su se neki proizvodili i serijski. Prvi zrakoplov koji je u cijelosti samostalno projektirao bio je borbeni dvosjed Fizir F1. Osvojio je prvu nagradu 1927. na natjecanju Male Antante i Poljske u kategoriji iznad 400 KS (298 kW), iako ga je pokretao motor snage 260 KS (194 kW). Iste je godine počela serijska proizvodnja u poduzeću Prva srpska fabrika aeroplana Živojin Rogožarski u Beogradu, gdje su do kraja 1929. napravljena 32 Fizirova zrakoplova pod nazivom Tip F1V. Pokretali su ih motori snage 450 KS (335 kW). U poduzeću Zmaj u Zemunu je 1930. izgrađeno 15 takvih zrakoplova. Izgrađena su i dva prototipa naziva Tip F1G, ali nije došlo do serijske proizvodnje. Veći uspjeh postigla je inačica Zmaj Tip F1M, hidroavion opremljen plovcima i motorom snage 420 KS (313 kW), koji se rabio za potrebe mornarice kao zrakoplov za izviđanje i vuču meta, poznat i pod nazivom Veliki Fizir. Zrakoplova F1 svih podserija proizvedeno je više od 50.

Najpoznatiji domaći početni školski zrakoplov između dvaju svjetskih ratova bio je Fizir N, odn. Fizir FN. To je bio školsko-trenažni zrakoplov, dvokrilac, dvosjed sa sjedalima smještenima jedno iza drugoga i upravljačima za nastavnika i učenika. Obilježavala ga je mogućnost leta malim brzinama uz iznimnu stabilnost, što su odlike vrhunskih školskih zrakoplova. U poduzeću Zmaj proizvedeno je 75 zrakoplova Fizir FN (1931–39), dok ih je u Prvoj srpskoj fabrici aeroplana Živojin Rogožarski proizvedeno 40 (1935–37). Proizvodili su se i u NDH. Ukupno je proizvedeno više od 190 zrakoplova Fizir FN svih podserija.







Godine 1930. Fizir je konstruirao hidroavion Fizir FN-Hidro. Iste je godine konstruirao svoju prvu amfibiju Fizir Vega s motorom neobično malene snage od 85 KS (63 kW). Bio je to prvi domaći amfibijski zrakoplov. U tvornici Zmaj 1933. izgrađen je prototip Fizirova prijelaznoga školskog zrakoplova FP2 s motorom snage 420 KS (313 kW). Bio je namijenjen za osnovnu obuku pilota, i to za prijelaz sa školskih na ratne tipove zrakoplova, kao i za lovačku osnovnu obuku. Iste je godine započeo sa skupinom inženjera izradbu projekta školskoga zrakoplova PVT za prijelaznu lovačku obuku. Proizvodili su se u Prvoj srpskoj fabrici aeroplana Živojin Rogožarski (1936–39). Godine 1935. konstruirao je novi tip zrakoplova za turističke namjene Fizir FT kojega je proizveden samo jedan primjerak. Njegova posljednja konstrukcija bila je amfibija FA-2 (1952), kojoj je namjena bila povezivanje većih gradova s jadranskim otocima. Danas nema pouzdanih podataka je li zrakoplov završen.







Fizir je dobitnik diplome »Paul Tissandier« Međunarodne zrakoplovne federacije za svoj izniman doprinos svjetskomu zrakoplovstvu (1959). Njemu u čast utemeljeno je 1961. memorijalno zrakoplovno natjecanje Fizir kup. Godine 2000. obnovljen je najstariji sačuvani hrvatski zrakoplov Fizir FN-Hidro iz 1933. u → Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu.

Bošnjaković, Fran (Zagreb, 12. I. 1902 – Stuttgart, 1. X. 1993), strojarski inženjer, termodinamičar svjetskoga glasa.

U Zagrebu je završio gimnaziju i započeo studij strojarstva, koji je nastavio na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden), gdje je diplomirao 1925. i doktorirao 1928. disertacijom Brennstoffanalyse mit Bombe, Manometer u. Orsatapparat. Od 1926. radio je kao asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1928. kao znanstveni suradnik na dresdenskoj školi. U strojarskom laboratoriju te škole radio je kao suradnik Richarda Molliera; 1931. ondje je postao docent. Kako je dolaskom nacista na vlast njegov znanstveni razvoj u Njemačkoj bio zaustavljen, 1933. prihvatio je poziv Tehničkoga fakulteta u Beogradu, na kojem je postao izvanredni profesor termodinamike. Od 1936. zaposlen je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1937. imenovan redovitim profesorom za kolegije Nauka o toplini, Kompresori i rashladni strojevi, Teorija parnih strojeva, te Termodinamika i termotehnika. Dekan toga fakulteta bio je 1940–43., te ponovno 1945. kada ga je novoizabrana vlast zadužila za pokretanje nastavnoga procesa koji je pred kraj rata potpuno zamro. Potkraj 1945., zbog toga što je kao stručnjak za termodinamiku goriva tijekom rata bio član ravnateljstva tvrtke Motormetan, osuđen je na dvije godine prisilnoga rada bez lišenja slobode te do 1947. nije djelovao na Zagrebačkome sveučilištu. Rehabilitiran, 1951. postao je rektor Sveučilišta u Zagrebu. Od 1953. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Braunschweigu (TH Braunschweig), gdje je postao predstojnik katedre za tehničku termodinamiku i direktor Termotehničkog instituta (Wärmetechnisches Institut). Od 1961. radio je na Visokoj tehničkoj školi u Stuttgartu (TH Stuttgart), gdje je pokrenuo Institut za termodinamiku zrakoplovstva i svemirskih letova (Institut für Thermodynamik der Luft- und Raumfahrt) i vodio ga do umirovljenja 1968. Potom je nekoliko godina bio gostujući predavač na sveučilištima u SAD-u. Tijekom rada u inozemstvu kontinuirano je surađivao s hrvatskim znanstvenicima iz područja tehničke termodinamike i kao predavač gostovao u Zagrebu i Rijeci te sudjelovao u radu znanstvenih simpozija.

Bavio se eksperimentalnim i teorijskim radom vezanim uz termodinamiku binarnih smjesa i tehničkih procesa kojima su one osnova (rashladni strojevi, ejektori; procesi otparavanja i sušenja, kristalizacija iz otopina i dr.), problemima izgaranja i rasplinjivanja, termodinamikom plinskih plazmi pri vrlo visokim temperaturama, svojstvima disociranih i ioniziranih plinova te njihovim ponašanjem pri velikim brzinama, kao i tehničkim mogućnostima korištenja Sunčeve energije. Za prikaz rezultata istraživanja razvio je posebnu grafičku metodu. Životno mu je djelo opsežni udžbenik tehničke termodinamike. Prvo izdanje tog udžbenika izašlo je 1935. u Dresdenu pod naslovom Technische Thermodynamik. Od tada je objavljeno sedam proširenih i poboljšanih izdanja na njemačkom i pet izdanja na hrvatskom jeziku, uz prijevode na ruski i engleski. Hrvatsko izdanje u tri dijela naslovljeno je Nauka o toplini. Udžbenik je priznat u svijetu i na njemu su odgajani mnogobrojni naraštaji inženjera.







Počasnim profesorom Tehničkoga fakulteta u Zagrebu imenovan je 1953., a počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu 1970; dopisni je član HAZU-a (1940. i 1992), redoviti član akademije znanosti u Heidelbergu (Heidelberger Akademie der Wissenschaften; 1969). Po njemu je nazvana godišnja nagrada, osnovana 1994., koju Sveučilište u Zagrebu dodjeljuje za dostignuća u tehničkim znanostima.

aditivna proizvodnja, dio → proizvodnoga strojarstva koji se bavi izradbom predmeta nanošenjem čestica u tankim slojevima. Proizvodni proces započinje konstruiranjem trodimenzijskoga modela računalnim CAD programima za modeliranje, ili digitaliziranjem prostornoga oblika već postojećega objekta trodimenzijskim skenerima. Računalni model pretvara se u niz vodoravnih poprečnih presjeka, koji se uređajem za nanošenje čestica otiskuju sloj po sloj do konačnoga proizvoda. Najčešće se rabe polimerni materijali, ali i kompoziti, keramika, čelik, aluminij, titanij, lake slitine. Razvijeno je više postupaka aditivne proizvodnje: fotopolimerizacija (stereolitografija), raspršivanje veziva (trodimenzijski ispis), raspršivanje materijala (PolyJet postupak) i ekstrudiranje materijala (taložno srašćivanje), laminiranje (proizvodnja laminiranih objekata), stapanje praha (selektivno lasersko srašćivanje) i izravno taloženje materijala. Kadšto se svi postupci aditivne proizvodnje popularno nazivaju trodimenzijskim ispisom (engl. 3D printing).

Razvoj tehnologije izradbe trodimenzijskih tvorevina započeo je u SAD-u. Aditivni proizvodni postupci u industriji su prvi put upotrijebljeni 1987., kada je poduzeće 3D Systems iz Rock Hilla razvilo postupak stereolitografije, dok je postupak trodimenzijskog ispisa razvijen 1989. na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu.

U Hrvatskoj se aditivni postupci zasad ne primjenjuju u masovnoj proizvodnji. Primjena tih postupaka za pojedinačne potrebe odvija se u specijaliziranim središtima i poduzećima. Odnedavna, pojavom cjenovno pristupačnih modela, uređaji ulaze u širu uporabu te za osobne potrebe. U suradnji zagrebačkoga Kliničkoga bolničkoga centra Sestre milosrdnice i poduzeća → Instrumentaria 2013. ugrađen je implantat po mjeri pacijenta kao rekonstrukcija defekta zdjelice proizveden aditivnom tehnologijom, a 2015. u riječkome Kliničkome bolničkome centru postavljen je umjetni vratni kralježak izrađen u kalupu dobivenom aditivnom proizvodnjom. Ti su projekti inovativan vid suradnje tehnike i medicine u svjetskim razmjerima, a u oba je sudjelovao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Taj je fakultet obrazovno i znanstveno središte razvoja aditivnih tehnologija, gdje se pri Zavodu za tehnologiju pod vodstvom → Mladena Šercera održava nastava i djeluje Centar za aditivne tehnologije. U nakladi Fakulteta objavljen je udžbenik Aditivna proizvodnja (D. Godec, M. Šercer, 2015).

teorija mehanizama, dio tehničke mehanike koji proučava kinematička i dinamička svojstva, te načela konstrukcije mehanizama i njihovih dijelova. Mehanizmi su mehaničke naprave koje se sastoje od pokretnih elemenata, međusobno tako povezanih da se pokretanjem jednoga uzrokuje gibanje ostalih. Služe za prijenos i pretvorbu jedne vrste gibanja u drugu vrstu gibanja (npr. rotacijskog u translacijsko gibanje), kao i za prijenos snage.

Vrijeme nastanka prvih mehanizama pripada prapovijesnomu razdoblju i vezano je uz početak uporabe oruđa. Razvoj mehanizama i istraživanje načela njihova rada može se pratiti od razdoblja antike, renesanse, sve do sredine XVIII. st., kada su švicarski matematičari i fizičari Johann Bernoulli i Leonhard Euler postavili prve zakone ravninskih gibanja tijela uvođenjem tzv. trenutnoga pola. Razvoju teorije mehanizama kao zasebne discipline pridonijelo je osnivanje visokog učilišta Ecole Polytechnique u Parizu 1794., gdje je Gaspard Monge uveo teoriju mehanizama u visokoškolsku nastavu. U XIX. st. nastupilo je zlatno doba razvoja teorije mehanizama, potaknutoga industrijskom revolucijom i otkrićima iz područja matematike i mehanike. Sveučilište Sorbonne u Parizu uvelo je 1831. teoriju mehanizama u kurikulum, čime je utemeljena francuska škola teorije mehanizama. U Njemačkoj su mehanizme proučavali i uveli u nastavu Ludwig Burmester i Martin Grübler, a u Engleskoj je svjetsku slavu stekao Robert Willis, objavljujući djelo pod nazivom Načela mehanizama (Principles of Mechanism, 1841). Začetnik ruske škole teorije mehanizama bio je Pafnutij Ljvovič Čebišov, a proslavio ju je u XX. st. Ivan Ivanovič Artobolevskij.

Visokoškolsku nastavu u Hrvatskoj iz područja teorije mehanizama uveo je nakon II. svj. rata → Davorin Bazjanac na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje), a nakon njega nastavljaju je provoditi → Osman Muftić i Mirko Husnjak. Od sredine 1960-ih nastava iz teorije mehanizama izvodi se na Strojarskome fakultetu u Rijeci (→ Zorislav Sapunar). Danas je teorija mehanizama dio kurikuluma na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, riječkom Tehničkome fakultetu, splitskom Fakultetu elekrotehnike, strojarstva i brodogradnje i slavonskobrodskom Strojarskome fakultetu, te na više stručnih studija na sveučilištima i veleučilištima. Napisano je više udžbenika i skripta, uključujući Osnovi teorije mehanizama (D. Bazjanac, 1954), Mehanizmi I–II (Z. Sapunar, 1972), Uvod u teoriju mehanizama (O. Muftić, K. Drača, 1974), Teorija mehanizama (M. Husnjak, 2009). Znanstvenike i stručnjake iz toga područja okuplja → Hrvatsko društvo za teoriju strojeva i mehanizama.

Šakić, Petar (Split, 14. X. 1889 – Split, 5. III. 1977), pomorski strojar, izumitelj.

Završio je Industrijsku školu u Trstu te 1908. položio ispit za pomorskoga strojara. Bio je prvi koji je od Pomorske vlade u Trstu dobio svjedodžbu o završenome školovanju na hrvatskom jeziku. Organizirao je 1949. Jugoslavenski registar brodova u Splitu, prvi zavod za klasifikaciju brodova na ovim prostorima, te bio njegov prvi direktor do umirovljenja 1957. Proučavao je tehnologiju brodskoga pogona, bio je stručnjak za parne strojeve te patentirao tri izuma za uštedu goriva. Objavio je više stručnih članaka. Godine 1976. izabran je za doživotnoga počasnog predsjednika Udruženja pomorskih strojara Split.

Šakić, Nikola (Ljubinje kraj Mostara, 15. II. 1941 – Zagreb, 2. VIII. 2013), strojarski inženjer, stručnjak za organizaciju proizvodnje.

Diplomirao je 1969. te doktorirao 1979. disertacijom Prilog objektivnijem utvrđivanju strukture radnog dana u strojogradnji (mentor → D. Taboršak) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Kao voditelj pogonskih odjeljenja razdoblje 1959–64. proveo je na brodovima JRM-a, a od 1969. bio je stručni suradnik u Institutu za alatne strojeve Prvomajska. Od 1972. bio je zaposlen na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, od 1991. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Metode optimalizacije, Planiranje pokusa, Kvantitativne metode u proizvodnji. Bio je predstojnik Zavoda za organizaciju (danas Zavod za industrijsko inženjerstvo). Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Mostaru i Rijeci. Bavio se područjem optimiranja tehnoloških i proizvodnih sustava. Uz pomoć informatičke tehnologije provjeravao je suvremene metode i tehnike u kvantificiranju proizvodnih pojava i procesa na mnogobrojnim projektima. Nakon umirovljenja 2011. dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Surić, Josip (Dubrovnik, 6. II. 1902 – Dubrovnik, 3. X. 1973), pomorski stručnjak, pedagog i kapetan duge plovidbe.

Završio je 1919. pomorsku školu u Dubrovniku (osnovanu 1852. pod nazivom Nautička škola, danas Pomorsko-tehnička škola, popularno zvana Nautika) te 1924. položio ispit za kapetana duge plovidbe u Bakru. Dugogodišnju karijeru započeo je 1925. kao stručni učitelj na dubrovačkoj pomorskoj školi, gdje je do 1959. bio profesor matematike i stručnih predmeta te direktor (1944–46). Od 1959. na novoosnovanoj Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku bio je profesor kolegija Viša matematika, Izbjegavanje sudara i havarije te Stabilitet broda. Umirovljen je 1972. Autor je djela Pomorska signalizacija (1956), Pravila o izbjegavanju sudara na moru (1968), te Uputa za međunarodni signalni kodeks (1935), tada jedine takve knjige na hrvatskom jeziku, koja je tumačenjem uporabe međunarodnoga signalnoga kodeksa i prilagođivanjem primjera za naše brodove i luke popunila prazninu koja je na tom području postojala.

Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu (SFSB), visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, osnovana 1962. Obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske (sveučilišni i specijalistički) studijske programe u području strojarstva. Na Fakultetu studira oko 1100 studenata, a zaposleno je oko 90 djelatnika (60 djelatnika u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima).







Povijesni razvoj Fakulteta

Fakultet je 1962. započeo djelatnost kao Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole u Zagrebu u sklopu Instituta za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (→ Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj). Nastava se održavala za I. i II. stupanj visokoga obrazovanja (inženjer i diplomirani inženjer) za izvanredne studente (uz rad). Nastavu su držali nastavnici iz Zagreba i zaposlenici Instituta na više mjesta u Slavonskome Brodu, a vježbe su se većinom obavljale u Institutu.

Nakon spajanja Visoke tehničke škole sa Strojarsko-brodograđevnim fakultetom, odn. osnivanja Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu FSB Centar je 1967. preimenovan u Centar (Fakulteta strojarstva i brodogradnje), za studij strojarstva u Slavonskome Brodu (i dalje u obliku izvanrednoga studija). U Centru je od tada bilo moguće samo visoko obrazovanje I. stupnja, a studij II. stupnja studenti su, uz polaganje dodatnih ispita, mogli nastaviti u Zagrebu. Redoviti studij I. stupnja osnovan je 1970. pod nazivom Odjel studija strojarstva za školovanje omladine, koji se bez dodatnih ispita moglo nastaviti u Zagrebu (II. stupanj). Izvanredan studij ugašen je akademske godine 1972–73. Zbog odljeva studenata na studij u Zagrebu, rasla je potreba za uspostavom cjelovitoga studija u Slavonskome Brodu. Redoviti studij akademske godine 1973–74. postao je posebna organizacijska jedinica FSB-a pod nazivom Centar za studij strojarstva u Slavonskome Brodu.

Sljedećih godina uvedena je nastava viših semestara, studij je djelovao u sastavu Instituta kao OOUR Istraživanje i razvoj – Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu (od 1979), a 1980. pristupio je Sveučilištu u Osijeku. Godine 1981. organiziran je dislocirani studij (I. stupnja) u Belišću, no zbog različitih poteškoća ugašen je 1984. Od 1983. Institut i Studij djelovali su kao monotipna radna organizacija pod nazivom RO Đuro Đaković Institut za strojarstvo – Strojarski fakultet, a 1986. ostvareno je pravo na pružanje visokoga obrazovanja II. stupnja. Ugled studija u tom je razdoblju rastao te se ondje okupljao novi kadar iz regionalnih proizvodnih sustava s iskustvom u znanstvenoistraživačkom radu. Studij se 1990. izdvojio kao zaseban OOUR Strojarski fakultet, a od 1991. kao samostalna znanstveno-nastavna ustanova pod nazivom Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu.

Početni nastavni program studija temeljio se na programu Fakulteta strojarstva i brodogradnje za smjer Proizvodno strojarstvo, a poslije su uvedeni smjerovi Zavarene konstrukcije (1977–78) i Plastična obrada metala (1978–79). Pod utjecajem gospodarstva, razvoja u svijetu, iskustava u znanstvenoistraživačkom radu i međunarodnoj suradnji, od 1986. na studiju su oblikovani novi vlastiti programi. Od akademske godine 1991–92. prema programu smjera Proizvodno strojarstvo održava se odvojena nastava stručnoga studija. Studij je 1998−2001. bio uključen u Veleučilište u Požegi. Od 1995. po modificiranom se programu na Fakultetu provodi nastava za zaposlenike MORH-a. Godine 1998. pokrenut je poslijediplomski studij smjera Proizvodno strojarstvo i Proizvodni postupci, 2006. poslijediplomski specijalistički studij sa smjerovima Inženjerstvo materijala, Modeliranje i numerička analiza konstrukcija, Primjena proizvodnih postupaka i Proizvodni menadžment, a 2007. poslijediplomski studij iz strojarskih tehničkih znanosti sa smjerovima Suvremeni proizvodni postupci, Suvremeni proizvodni menadžment te Konstruiranje i numeričko modeliranje proizvoda.

Današnja organizacija Fakulteta

Organizacija nastave

Nastava se odvija na razinama preddiplomskoga sveučilišnog studija Strojarstvo, diplomskog studija Strojarstvo, poslijediplomskoga sveučilišnog (doktorskog) studija i poslijediplomskoga specijalističkog studija. Diplomski studij organiziran je u pet smjerova: Strojarske tehnologije, Konstruiranje i razvoj proizvoda, Logistika proizvodnje, Energetska postrojenja i Inženjerstvo materijala; doktorski studij u tri modula: Suvremeni proizvodni postupci, Suvremeni proizvodni menadžment i Konstruiranje i numeričko modeliranje proizvoda, a specijalistički studij Razvoj proizvoda i tehnologija organiziran je u četiri modula: Inženjerstvo materijala, Modeliranje i numerička analiza konstrukcija, Primjena proizvodnih postupaka i Proizvodni menadžment.

Zavodi Fakulteta

Fakultet čini pet zavoda, devet zavodskih i jedna samostalna katedra, dva laboratorija i knjižnica.

Zavod za strojarske konstrukcije bavi se analizom razvoja i projektiranja proizvoda, dizajnom konstrukcija, proračunom i eksperimentalnom analizom gotovih proizvoda i modela, a obuhvaća Katedru za mehaniku i čvrstoću, Katedru za elemente strojeva i konstruiranje i Laboratorij za strojarske konstrukcije. Laboratorijski instrumenti omogućuju da se na modelima u laboratoriju ili na objektima na terenu (strojevima, vozilima, postrojenjima, čeličnim konstrukcijama i sl.) mjere deformacije, naprezanja, sile, brzine, ubrzanja, tlakovi i sl.

Zavod za proizvodno strojarstvo bavi se istraživanjem utjecaja tehnoloških parametara na nastanak zaostalih naprezanja u odljevcima, postupcima brze izradbe proizvoda i prototipova, netradicionalnim, tradicionalnim i ekološki prihvatljivim postupcima obradbe, tehnikom zavarivanja i mogućnostima robotizacije i automatizacije u zavarivanju te mogućnostima izradbe individualiziranih medicinskih implantata visokobrzinskom obradbom biokompatibilnih materijala. Obuhvaća Katedru za preradu polimera i lijevanje, Katedru za obradu odvajanjem čestica i deformiranje te Katedru za zavarivanje i površinsku zaštitu.

Zavod za inženjerstvo materijala bavi se mehaničkim, metalografskim i tribološkim ispitivanjima, ispitivanjima kemijskoga sastava materijala, toplinskom obradbom i toplinskim mjerenjima. Obuhvaća Katedru za materijale i toplinsku obradu, Katedru za tribologiju i inženjerstvo površina i Laboratorij za ispitivanje materijala.

Zavod za industrijsko inženjerstvo bavi se optimiranjem tribomehaničkih sustava s primjenom postupaka inženjerstva površina, projektiranjem i modeliranjem tehnoloških procesa, razvojem i primjenom modela planiranja i terminiranja proizvodnje, istraživanjem i uvođenjem novih proizvodnih strategija i filozofija, primjenom umjetne inteligencije u pripremi i upravljanju proizvodnjom, razvojem informacijskih sustava proizvodnih poduzeća te nadzorom i vođenjem procesa proizvodnje. Obuhvaća Katedru za pripremu i upravljanje proizvodnjom i Katedru za održavanje i računalnu potporu proizvodnje.

Zavod za energetiku bavi se istraživanjem matematičkih modela, analitičkih i numeričkih metoda koji se primjenjuju u problemima strujanja i prijenosa topline te promjene faza, numeričkih simulacija termodinamičkih i hidrodinamičkih procesa, entropijskom analizom termodinamičkih procesa te analizom ekoloških i gospodarskih aspekata razvoja energetike u smislu povećanja energetske učinkovitosti i primjene obnovljivih izvora energije. Nije podijeljen na katedre.

Nakladništvo

Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu, u suradnji s Elektrotehničkim i Građevinskim fakultetom u Osijeku, od 1994. izdaje znanstveni časopis → Tehnički vjesnik, koji donosi znanstvene i stručne radove iz područja strojarstva, elektrotehnike i građevinarstva te njihovih graničnih područja.

Stanković, Predrag (Beograd, 12. IX. 1934 – Rijeka, 23. X. 2000), pravnik, stručnjak za plovidbeno pravo.

Diplomirao je 1957. i magistrirao 1971. na Pravnom fakultetu u Zagrebu te doktorirao u Novome Sadu 1975. disertacijom Spašavanje – posebni institut plovidbenog prava. Od 1960. bio je asistent, od 1986. redoviti profesor na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci (→ Pomorski fakultet u Rijeci), gdje je predavao pomorskopravne i prometnopravne kolegije. Dekan Fakulteta bio je u dva mandata (1974–76. i 1980–82), a 1984–87. bio je rektor Sveučilišta u Rijeci. Predavao je i na Pomorskome fakultetu u Kotoru (1987–89), Višoj pomorskoj školi u Piranu (1978–82. i 1992–93), Ekonomskome fakultetu u Rijeci (1992–95), Pravnome fakultetu u Rijeci (1992–95), te na Svjetskom pomorskom sveučilištu (World Maritime University) u Malmöu (1983–97) i Međunarodnoj pomorskoj akademiji (International Maritime Academy) u Trstu (1994–97). Znanstveno i stručno bavio se plovidbenim pravom, posebice u slučaju sudara, havarija i spašavanja na moru. Autor je više knjiga, od kojih su važnije: Spasavanje u plovidbenom pravu Jugoslavije (1976), Pomorske havarije (1982), Pravo integralnog i multimodalnog transporta (1987), Saobraćajno pravo (1990., sa S. Carićem).

Sladoljev, Želimir (Zagreb, 25. VIII. 1932 – Zagreb, 2. III. 2012), brodograđevni inženjer, stručnjak za tehnološko i poslovno-organizacijsko područje brodogradnje.

Na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1958. te doktorirao 1976. disertacijom Novi pristup problemu dokovanja velikih brodova (mentor J. Tolja). Radio je u pulskom brodogradilištu Uljanik (1959–70), gdje je vodio planske i organizacijske odjele te ostvario inovaciju izradbom projekta izgradnje broda u dva dijela naknadno spojena u plivajućem stanju. Od 1970. bio je docent, a od 1983. redoviti profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu; umirovljen je 2002. Predavao je kolegije Tehnologija gradnje plovnih objekata, Osnivanje brodogradilišta, Organizacija i poslovanje brodogradilišta, Tehnologija mora. Bio je višegodišnji pročelnik Katedre za gradnju brodova, predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (1981–83), prodekan (1976–77) i dekan (1978–80) Fakulteta. Predavao je niz kolegija iz tehnološkog i poslovno-organizacijskoga područja na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju u Splitu i Rijeci.

Bavio se razvojem i modernizacijom brodograđevne tehnologije, ponajprije u području spajanja posebno porinutih dijelova velikih brodova u moru, poboljšavanju logistike procesa i skraćivanju proizvodnih ciklusa te projektiranju strojnih kompleksa brodova. Autor je mnogobrojnih projekata, elaborata, ekspertiza i znanstvenih radova te suradnik LZ-a. Bio je predsjednik i član mnogih povjerenstava i odbora, predsjednik Sekcije za brodogradnju Znanstvenoga savjeta za pomorstvo HAZU-a te redoviti član HATZ-a. Dobio je 2003. Nagradu za životno djelo te mu je dodijeljeno počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Simović, Frano (Muo, Crna Gora, 4. X. 1907 – Rijeka, 23. II. 1984), pomorsko-nautički stručnjak i kapetan duge plovidbe, pedagog.

Završio je 1926. Nautičku školu u Kotoru te plovio na brodovima trgovačke mornarice. Studirao je astronomiju, meteorologiju i matematiku na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1930–34), gdje je bio jedan od osnivača Astronomskoga društva Ruđer Bošković. Bio je profesor nautičkih predmeta u Državnoj pomorsko-trgovačkoj akademiji u Kotoru (1934–41), školama Mornarice NOVJ (1944–45), Pomorskom tehnikumu u Bakru (1946), na Višoj pomorskoj školi u Rijeci (1949–63) i Višoj pomorskoj školi u Piranu (1964–79), a u Rijeci je predavao studentima iz stranih zemalja do 1983. Bio je upravitelj Školskog odsjeka Ministarstva pomorstva FNRJ (1947). Autor je dvaju izdanja Nautičkih tablica (1948. i 1974) za astronomsku navigaciju. Glavni dio čine tablice za rješavanje skraćenih proračuna visina (altituda), tj. vertikalnih kuteva i azimuta nebeskih tijela prema metodi francuskog admirala Marcqa de Saint Hilairea. Prvi put u nas u tablice je uključen dijagram Merkatorovih širina i dijagram pravokutnoga trokuta za rješavanje loksodromskih zadataka.

Negri, Pio (Labin, 1849 – Trst, 1917), trgovac i brodovlasnik.

Bio je glavni suvlasnik šibenske kompanije Paroplovidba Pio Negri i drugovi osnovane 1890. Od tadašnjega gradonačelnika Ante Šupuka kupio je svoj prvi parobrod Šibenik te ga preimenovao u Primo (talijanski: prvi). Kompanija je od 1892. obavljala redoviti obalni promet u sjevernoj Dalmaciji. Prevozila je putnike i poštu prema otocima te prema Vodicama, Tijesnom (danas Tisno), a poslije i između Šibenika i Zadra, pristajući u Vodicama, Tijesnom i Biogradu. Godine 1907. kompanija Pio Negri i drugovi imala je 8 brodova ukupne zapremine 802 brt te se 1908., radi ravnopravnijega natjecanja s austrijskim Lloydom, spojila s parobrodarskim društvima u vlasništvu Serafina Topića iz Visa, Vjekoslava Rismonda iz Makarske i Manfreda Katića iz Zadra u parobrodarsko dioničko društvo Dalmatia (od 1922. Jadranska plovidba, od 1947. Jadranska linijska plovidba, skraćeno → Jadrolinija).