HS Produkt d. o. o., poduzeće za proizvodnju pješačkoga naoružanja osnovano 1991. pod nazivom Industrija metalnih proizvoda (IMP) u Ozlju. Tijekom 1990-ih promijenilo je naziv u IM Metal Trgovina d. o. o., a od 2001. nosi današnji naziv prema svojem najpoznatijem proizvodu, poluautomatskome pištolju HS 2000. Početkom Domovinskoga rata IMP je konstruirao i za potrebe HV-a i policije proizveo poluautomatski pištolj PHP (Prvi hrvatski pištolj), kao jedno od prvih oružja koje je proizvedeno u RH vlastitim kapacitetima. Pištolj se isprva izrađivao glodanjem iz komada čelika, a potom tehnikom lijevanja mikroljevom. Značajke su mu poboljšane i skraćivanjem cijevi s početnih 165 mm, zatim 127 mm do 103 mm, koliko su imali pištolji u posljednjoj seriji. Proizvodio se do 1994., a danas pripada u skupinu kolekcionarskoga oružja. Godine 1995. zamijenjen je kvalitetnijim i suvremenijim modelom HS 95 (Hrvatski samokres), koji je kao i PHP izveden u najraširenijem vojno-policijskom kalibru (9 × 19 mm Parabellum) te uvršten u MORH-ovo naoružanje. Godine 1999. započela je proizvodnja pištolja HS 2000, koji umjesto tradicionalne konstrukcije s kokotom ima konstrukciju koja opaljuje s pomoću udarača, čime se pojednostavnjuje rukovanje jer za ispaljivanje nije potrebno otkočiti kočnicu, već samo povući okidač.







Metalni se dijelovi izrađuju CNC-tehnologijom od vrlo kvalitetna čelika, zaštićenoga specijalnim završnim antikorozivnim i antioksidacijskim slojem, razvijenim za potrebe tvornice, a za ostale se dijelove rabi polimer kako bi se konstrukcija pištolja dodatno ojačala i olakšala. Proizvodi se u pet različitih kalibara. Od 2001. HS Produkt je partner s američkim poduzećem Springfield Armory, Inc., koje opskrbljuje američku policiju, vojsku i FBI, te 95% izvoza ostvaruje na američkome tržištu. Pištolj HS 2000, poznat i pod nazivom Springfield XD (Extreme duty), u SAD-u je 2003., 2006., 2009. i 2013. bio proglašen pištoljem godine. Do 2000. HS Produkt imao je 120 zaposlenih, a od 2004., kada se sa serijske prešlo na masovnu proizvodnju, broj zaposlenih se stalno povećavao te je posljednjih godina dosegnuo 1700. Nakon znatnog povećanja proizvodnje 2001. proizvodni su pogoni premješteni u Karlovac, u prostore bivše Karlovačke industrije obuće. HS Produkt jedna je od najvećih i najmodernijih svjetskih tvornica oružja. Osim pištolja, proizvodi i jurišnu pušku VHS koja je dio MORH-ova naoružanja, bacač granata te optički ciljnik u suradnji s Institutom Ruđer Bošković. HS Produktu dodijeljen je NATO kodni broj (NSN), čime su pištolji HS i jurišna puška VHS dobili ravnopravan status u sustavu oružja kojim se koriste zemlje članice NATO-a.







Andrassy, Mladen (Zagreb, 4. VIII. 1947 − Zagreb, 22. IX. 2016), strojarski inženjer, stručnjak za termodinamiku.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1972., magistrirao 1979., a doktorirao 1990. disertacijom Doprinos istraživanju toplinskog razdvajanja plinova u vrtložnoj cijevi s niskotlačnim napajanjem (mentor → A. Galović). Od 1972. radio je kao konstruktor u tvornici Rade Končar, a od 1975. do umirovljenja 2014. na FSB-u na Katedri za toplinu i toplinske uređaje, Redoviti je profesor od 2001. Stručno se usavršavao u SAD-u (1979), Finskoj (1982) i Švedskoj (1988), te je bio gostujući profesor na Tehničkome sveučilištu u Grazu (TU Graz; 1992). Na FSB-u predavao je kolegije Stapni kompresori, Toplinske operacije, Procesno inženjerstvo i Vakuumska tehnika. Bio je prodekan za nastavu (1996–2000), predstojnik Zavoda za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku (2001–08), predsjednik Odbora za kvalitetu Sveučilišta u Zagrebu (2002–05) i Odbora za upravljanje kvalitetom Senata Sveučilišta u Zagrebu (2005–08). Bavio se primijenjenom termodinamikom i racionalnim korištenjem energije. Autor je udžbenika Stapni kompresori (2004) i suautor knjige Osnove termografije s primjenom (s I. Boras i S. Švaićem, 2008).

Šestan-Busch d. o. o., poduzeće za proizvodnju plastomernih i kompozitnih proizvoda sa sjedištem u Prelogu, nastalo 1995. spajanjem poduzeća Koplast-Šestan i Busch GmbH sigurnosni sistemi iz Gütersloha u Njemačkoj. Poduzeće Koplast-Šestan, osnovano 1984., bavilo se proizvodnjom plastomernih dijelova za sportsku obuću proizvođača Adidas, Nike i Puma do raspada SFRJ i gubitka tržišta, nakon čega se preusmjerilo na proizvodnju jarbola za zastave. Tijekom Domovinskoga rata proizvodilo je dijelove za minsko-eksplozivna sredstva za potrebe MORH-a, a 1994. je u suradnji s poduzećem Busch započelo proizvoditi protubalističke kacige, isprva za potrebe HV-a, a potom i za svjetsko vojno tržište. Danas poduzeće Šestan-Busch proizvodi stotinjak modela kompozitnih protubalističkih kaciga od aramidnih vlakana Twarona i Kevlara, patentiranim postupkom kojim se balistička svojstva poboljšavaju za 50%, s pomoću strojeva, preša i kalupa vlastite konstrukcije. Namijenjene su vojsci (npr. kacige posebno niska profila opremljene komunikacijskom opremom za hrvatska oklopna vozila), policiji (npr. kacige s ugrađenim plinskim maskama i vizirima) i pirotehničarima. Odjel za istraživanje razvio je i patentirao kacigu bez vijaka te unutarnju opremu za kacige nazvanu Shoteck.













Poduzeće proizvodi i zaštitnu policijsku opremu (palice i štitovi), dijelove minsko-eksplozivnih sredstava te sredstva za osobnu biološko-kemijsku dekontaminaciju. Osim u Prelogu, gdje je zaposleno 60-ak radnika te se proizvede 150 000 kaciga na godinu, proizvodni i servisni pogoni nalaze se u Njemačkoj (strojevi i kalupi za proizvodnju kaciga), Češkoj (remont kaciga za njemačku vojsku), Italiji (proizvodnja policijskih palica i štitova) i Rusiji (proizvodnja kaciga za rusko tržište).









Većinu svojih proizvoda (98%) Šestan-Busch izvozi u 60-ak svjetskih zemalja i najveći je europski proizvođač protubalističkih kaciga. Za zasluge u gospodarstvu i inovatorstvu, suvlasnik poduzeća Alojzije Šestan primio je mnoge domaće i inozemne nagrade, među ostalima i nagradu Merit of Invention na Međunarodnoj izložbi inovacija u Bruxellesu 2012.









Hrvatski željeznički muzej (HŽM), specijalizirani tehnički muzej državnoga djelokruga koji se bavi prikupljanjem, čuvanjem, zaštitom, obnovom i prezentacijom željezničkih vozila, strojeva, uređaja, arhivskog i drugoga gradiva vezanoga uz nastanak i razvoj željeznice u Hrvatskoj, osnovan u Zagrebu 1991.

Muzej je osnovan više od stoljeća nakon početka razvoja željezničkoga sustava u Hrvatskoj te znatno kasnije u odnosu na željezničke muzeje susjednih država. Idejni početak Muzeja predstavlja odluka zagrebačke željezničke uprave o osnivanju Željezničkog odjela pri Tehničkome muzeju u Zagrebu iz 1966., koja nije realizirana zbog nedostatnog prostora. Istodobno s postupnim povlačenjem parnih lokomotiva iz prometa počinju akcije željezničara za njihovo očuvanje. Jedna od prvih izloženih bila je parna lokomotiva JŽ 51-133 na prilaznom platou vinkovačkoga željezničkog kolodvora (1978), a zatim je izložena i lokomotiva JŽ 62-084 na kolodvoru Gračac (1982); na takav su način 1980-ih izložene parne lokomotive u Sisku, Kninu, Puli, Pakracu, Rijeci, Bjelovaru, Ivancu, Ogulinu, Virovitici, Pločama te na zagrebačkom Glavnome kolodvoru. Potaknuto tim inicijativama, tadašnje Željezničko transportno poduzeće Zagreb donijelo je 1986. odluku o osnivanju Željezničkoga muzeja. Ni ta odluka nije zaživjela sve do 1991. kada je naposljetku Hrvatsko željezničko poduzeće (od 1992. → HŽ – Hrvatske željeznice) donijelo odluku o osnivanju Željezničkog muzeja Hrvatske, a na inicijativu muzeologa Antuna Bauera, kipara Emila Bohutinskog, arhitekta Mladena Bošnjaka te željezničkih službenika Čedomila Čavline i Franje Fajsta. Kao privremena lokacija Muzeja određen je manji objekt na južnome ulazu u → Tvornicu željezničkih vozila Gredelj u Ulici grada Vukovara, te sporedni kolosijeci na kojima će se formirati vanjski izložbeni postav. Za trajni smještaj Muzeja bili su predviđeni tvornički objekti u koje se, nakon preseljenja tvornice, trebao useliti. Godine 2001. Muzej dobiva današnji naziv, a od 2007. jedna je od organizacijskih jedinica u sklopu HŽ Infrastrukture.

Danas je muzejska građa inventarizirana i obrađena unutar 13 zbirki: Zbirka željezničkih vozila i dijelova, Zbirka gradnje i održavanja pruga, Zbirka maketa, Zbirka signalnih, svjetlosnih i telekomunikacijskih sredstava i uređaja, Zbirka strojeva, alata, aparata i opreme, Zbirka voznih redova, Zbirka odora, uredske opreme i pribora, Zbirka tehničke dokumentacije, Zbirka osobne i službene dokumentacije, Zbirka fotografija, Zbirka razglednica, Zbirka propisa i povijesnih osvrta, Vinkovačka željeznička zbirka. Zbirka željezničkih vozila obuhvaća 106 parnih, dizelskih i električnih lokomotiva, motornih vlakova i ostalih pružnih vozila. Dio građe od 20 željezničkih vozila izložen je na vanjskim prostorima Muzeja, 15 parnih lokomotiva izloženo je na željezničkim kolodvorima diljem Hrvatske, kompozicija muzejskoga vlaka izložena je u Kulturnome centru Mate Lovraka u Velikom Grđevcu, muzejski poštanski vagon postavljen je na Glavnome kolodvoru, a kompozicija oklopnoga vlaka iz Domovinskoga rata na kolodvoru Split, Predgrađe. Do 2015. su konzervirane i djelomično obnovljene 24 muzejske lokomotive i dva teretna vagona te poštanski vagon iz 1965. Muzej je organizirao 40 izložbi te druga događanja iz područja zaštite i revitalizacije željezničke, tehničke i industrijske baštine, te pripremio 24 publikacije.

aerodinamika → zrakoplovna tehnika; mehanika fluida (sv. 4)

prenosila i dizala, sredstva unutarnjega transporta koja služe za dizanje, prijenos, pretovar, skladištenje, rukovanje materijalom i predmetima te prijevoz ljudi na kraćim udaljenostima. Prema načinu rada dijele se na sredstva prekidne dobave (granici, dizalice, dizala, → žičare, → uspinjače, manipulatori, industrijski roboti i vozila, prenosila posebnih konstrukcija za prijevoz vrlo teških tereta) i neprekidne dobave (trakasti, ovjesni i lančani transporteri, kliznice, valjci, motorni valjci; pružni i vibracijski transporteri, elevatori, eskalatori; pneumatska i hidraulična prenosila) te specijalna prenosila i dizala. Mogu biti jednostavne naprave, uređaji i mehanizmi, ali i vrlo složena postrojenja s ručnim, automatskim ili poluautomatskim upravljanjem. Zbog raznolikosti primjene dobavne tehnike, razvijeno je mnogo vrsta prenosila i dizala. Rabe se pri unutarnjem transportu pri kojem se mora osigurati neprestano kretanje golemih količina materijala (rudnici, tvornice, brodogradilišta), na čvorištima transportnih lanaca (željezničke postaje, pomorske i zračne luke), pri unutarnjem transportu u složenim sustavima (pošte, bolnice, vojna postrojenja, trgovački centri) i dr. Povećanje proizvodnje materijalnih dobara te potreba za njezinom racionalizacijom, mehanizacijom i automatizacijom uvjetuju stalan razvoj prenosila i dizala kao sredstava unutarnjega transporta.

Povijesni razvoj prenosila i dizala

Potreba za prenosilima i dizalima pojavila se u doba starih kultura. Najstarija poznata tehnička prijenosna sredstva su: poluge, klizaljke, kosine i valjci od trupaca (oko 5600. pr. Kr.), te kotač, nagibna grana, diferencijalni koloturnik (oko 3000. pr. Kr.). U gradnji egipatskih piramida oko 2600. pr. Kr. rabile su se klizaljke, poluge i koloturnici za prijenos golemih količina kamenih blokova mase i do 45 t. Jedan je od najglasovitijih megalitskih spomenika Stonehenge u blizini Salisburyja u Engleskoj, za koji su se teški kameni blokovi u III. tisućljeću pr. Kr. dopremali iz kamenoloma udaljenoga 180 km. U doba stare grčke kulture bio je poznat granik (kran) s kolom za gaženje, a čovjek je, penjući se po njegovu obodu, okretao pogonsko kolo. U rimsko se doba ta vrsta granika usavršila. O zastupljenosti i razvoju prenosila i dizala u grčko i rimsko doba svjedoče mnogobrojni povijesni zapisi. Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.) je u djelu Mehanički problemi dao opis polužja, koloturnika i sl.; Arhimed (287. pr. Kr. – 212. pr. Kr.) je opisao granike s nagibnom granom, Arhimedova puža, razne polužne mehanizme; Heron iz Aleksandrije (oko 10 – oko 75) opisao je vitlo s pužnim prijenosom i granike iz drva s konstantnim i promjenjivim dohvatom; Marko Vitruvije Polion (16. pr. Kr) dao je opis elevatora za vađenje vode s člankastim lancem. U srednjem vijeku gradile su se okretne toranjske naprave za dizanje tereta pokretane ručno, nožno ili vodenim kolima. Leonardo da Vinci (1452−1519) konstruirao je prvi granik s modernim odlikama koji se mogao okretati na okretnoj platformi, a imao je ručicu za dizanje i zadržač za sprečavanje padanja tereta. Njemački rudarski savjetnik Wilhelm Albert (1787−1846) je 1834. izradio i patentirao prvo prameno čelično uže te potaknuo razvoj uređaja i strojeva za dizanje i prenošenje tereta. Parni stroj se za pogon prenosila i dizala počeo primjenjivati oko 1850. za postrojenja u rudnicima. Prvi kran s električnim pogonom bio je postavljen u hamburškoj luci 1892. Zahvaljujući malim dimenzijama i masi, uz razmjerno veliku snagu, elektromotor je omogućio pojedinačni pogon za sve vrste gibanja granika, podizanje najtežih tereta malim pogonskim uređajima i postizanje velikih okretnih momenata bez uključno-isključnih spojki, što je olakšalo rukovanje i skratilo vrijeme pokretanja. Od tada započinje snažan i brz razvoj svih vrsta prenosila i dizala.

Prenosila i dizala u Hrvatskoj

U Hrvatskoj postoje povijesni ostatci prenosila i dizala, te zapisi o njima, poput skica, modela i konstrukcija u djelu Novi strojevi (Machinae novae) → Fausta Vrančića.







Zaštitni znak Pomorskog arsenala u Puli bio je golemi plovni kran istisnine 2503 t, koji je izradilo poduzeće Prager Maschinenbau AG (1907−09). Naziva P 240 (pontonski kran nosivosti 240 t) služio je za ugradnju turbina i teških dijelova na brodove, ali i pri građevinskim radovima u luci. Rabio se i za vađenje potonulih podmornica. U Rijeci se nalazi šest secesijskih dizala s početka XX. st., najstariji primjerci u Hrvatskoj. Proizvedena su 1912−20., a dva primjerka upisana su u Registar kulturnih dobara RH, obnovljena i puštena u pogon. Primjerci su to ondašnjih dizala vrhunske kvalitete proizvođača Stiglera, čija su dizala ugrađena u mnogim zgradama europskih i svjetskih metropola. Prve pokretne stube (eskalator) u Zagrebu ugrađene su 1962. u Nami u Ilici. Više od polovice stoljeća prepoznatljiv znak hrvatskoga pomorstva bila je plovna dizalica Veli Jože, u vlasništvu splitskoga Brodospasa. (→ Brodospas)







Proizvodnja

U Hrvatskoj je proizvodnja prenosila i dizala slijedila povijesni razvoj u svijetu. Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi, osnovana 1921 (→ Đuro Đaković Grupa), bavila se proizvodnjom mosnih i portalnih dizalica na električni pogon te raznih vrsta građevinskih dizalica i transportnih sredstava. Godine 1929. osnovana je tvornica dizalica i ljevaonica → Vulkan u Rijeci, koja je na svome vrhuncu proizvodila više stotina tona čelika, sivoga lijeva, obojenih metala te gotovih proizvoda poput brodskih i građevinskih dizalica. Danas u Hrvatskoj postoji više poduzeća koja se bave proizvodnjom prenosila i dizala za potrebe unutarnjega transporta. Proizvode se dizalice te hidraulična, električna i pneumatska oprema koje se rabe u pomorstvu (Brodosplit-dizalice i Adria Winch iz Splita, 3. maj Motori i dizalice iz Rijeke, Radež iz Blata), radioničke i industrijske dizalice po mjeri (SPB – inženjering i Kraning iz Rijeke), tračni i pužni transporteri, elevatori (Oprema Vrbovec), dizala, pokretne stube (Borel Lift iz Zaprešića, ThyssenKrup Dizala iz Zagreba, nekoć dio grupe → Končar), dijelovi za pokretne stube, lančani transporteri (→ Utenzilija). Mnoga se poduzeća bave remontom i održavanjem prenosila i dizala.

















Nastava

Visokoškolska nastava započela je uvođenjem kolegija Prenosila i dizala 1919. na strojarskom odsjeku Tehničke visoke škole u Zagrebu, koji je predavao → Leopold Sorta. Nakon osnutka Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) 1926. dolazi do kadrovskog i materijalnog razvoja te se nastava odvija pri Stolici (Katedri) za prenosila i dizala koju je vodio → Josip Boncelj. Godine 1946. → Alfred Heim postao je predstojnik Katedre za elemente strojeva, dizala i prenosila iz koje se 1950. izdvojila Katedra za prenosila i dizala kao zasebno znanstveno-nastavno područje. Prvi voditelj Katedre bio je → Joza Serdar, kojega je 1981. naslijedio → Dragutin Ščap. Nastava se danas na FSB-u odvija pri Zavodu za motore i transportna sredstva, a od 2008. drži je Zvonko Herold.

Nakon osnutka Strojarskoga fakulteta u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci) 1960., nastavu je provodio → Zlatko Šverer. Danas se nastava odvija pri Zavodu za konstruiranje u strojarstvu na Tehničkome fakultetu u Rijeci (voditelj Neven Lovrin), na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (voditelj Tonći Piršić), na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu (voditelj Milan Kljajin) i na drugim visokim učilištima.

Stručna i znanstvena publicistika

Kao jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole, L. Sorta napisao je prva skripta Prenosila i dizala na hrvatskome jeziku 1922. i postavio znanstvene osnove tomu području. Djela Prenosila i dizala – granici i prenosila povremene dobave (J. Serdar, 1963−75) i Prenosila i dizala – podloge za konstrukciju i proračun (D. Ščap, 1988−90) temeljni su radovi koji se rabe u visokoškolskom obrazovanju i gospodarstvu.

Udruženja

Unapređenjem sustava kvalitete pri projektiranju, proizvodnji, ugradnji te ocjenjivanju sukladnosti dizala i sigurnosnih komponenti bavi se Hrvatska udruga za dizala, osnovana 2010. Pri Hrvatskome zavodu za norme djeluje više tehničkih odbora s ciljem zaštite gospodarskih interesa RH pri donošenju i prihvaćanju europskih tehničkih normi kao hrvatskih normi za sva područja prenosila i dizala.

proizvodno strojarstvo, stručna i znanstvena disciplina koja se bavi preradbom metala, polimera, drva i drugih sirovina ili poluproizvoda u konačne proizvode, tj. serijskom i individualnom proizvodnjom, izborom optimalnih materijala, projektiranjem proizvodnih i tehnoloških procesa, mjerenjem i vođenjem procesa, organizacijom proizvodnje i upravljanjem njome, održavanjem tehničkih sustava te automatizacijom i robotizacijom proizvodnje. U Hrvatskoj je proizvodno strojarstvo znanstvena grana polja strojarstva unutar područja tehničkih znanosti. Proizvodno strojarstvo većim dijelom obuhvaća znanja, vještine te postupke u preradbi materijala koji se tradicionalno nazivaju mehaničkom tehnologijom, kadšto i obradbom metala (koji su nekoć prevladavali kao materijal). Postupci obuhvaćaju izvorno oblikovanje (lijevanje i sinteriranje, brizganje polimera i dr.), deformacijsko oblikovanje (valjanje, kovanje, duboko vučenje, provlačenje, prešanje, prosijecanje), obradbu odvajanjem čestica (rezanje, blanjanje, bušenje, tokarenje, glodanje, brušenje, poliranje, nekonvencionalni postupci), spajanje (zavarivanje, lemljenje, lijepljenje, zakivanje), toplinsku obradbu metala i inženjerstvo površina (različiti toplinski i elektrokemijski postupci). U drugoj polovici XX. st. proizvodnom strojarstvu pridružile su se nove discipline usmjerene poboljšanju učinkovitosti i ekonomičnosti proizvodnje i proizvodnih procesa (→ industrijsko inženjerstvo). U novije se doba kao zasebna skupina postupaka proizvodnoga strojarstva izdvajaju tehnologije → aditivne proizvodnje.

Povijesno su se znanja i dijelovi proizvodnoga strojarstva razvijali zasebno i izrastali iz pojedinih obrtničkih djelatnosti, poput → kovanja, → ljevarstva i sl. Tek se polovicom XVIII. st. proizvodno strojarstvo počelo razvijati uz pomoć znanstvenih metoda.

U Hrvatskoj proizvodnji razvoj proizvodnoga strojarstva slijedio je razvoj → metaloprerađivačke industrije, dok se srednjoškolska nastava iz toga područja razvijala usporedno s razvojem srednjih tehničkih škola strojarskoga usmjerenja. (→ strojarstvo)

Visokoškolska nastava

Visokoškolska nastava u području proizvodnoga strojarstva u Hrvatskoj započela je 1919. utemeljenjem visoke Tehničke škole u Zagrebu. Ubrzo nakon toga osnovan je i Zavod za mehaničku tehnologiju (1922), kao prvi i jedan od najvažnijih zavoda strojarskoga odjela te škole. Osnovan je inicijativom → Nikole Nikolajeviča Savina, koji je bio i njegov prvi predstojnik te predavao kolegij Radni strojevi. Zavod je bio smješten u podrumu i prizemlju nove zgrade Kemijskoga instituta na Trgu Marka Marulića 20, a opremanju laboratorija osobito su pomogli darovi Škodinih zavoda u Plzeňu te zagrebačke Gradske munjare. Uz N. N. Savina, područje proizvodnoga strojarstva pokrivao je → Đuro Stipetić predajući Mehaničku tehnologiju, a obojicu ih je naslijedio → Artemije Šahnazarov, koji je poslije preuzeo i vodio Zavod do odlaska u mirovinu.

U ranim godinama nakon II. svj. rata na tadašnjem Tehničkome fakultetu (poslije Strojarsko-brodograđevni fakultet, odn. Fakultet strojarstva i brodogradnje, FSB) predavali su se dijelovi izdvojeni iz mehaničke tehnologije. Predavanja iz Lijevanja držao je → Niko Malešević od 1946., kolegije Obrada metala, Plastična obrada i Tehnologija drveta predavao je → Josip Hribar od 1948., Toplinsku obradu predavao je → Ivo Hercigonja od 1958., a Alatne strojeve i Rezanje metala → Rudolf Zdenković od 1960. Na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu → Drago Kunstelj predavao je kolegij Zavarivanje od 1956., → Aleksandar Đurašević uveo je nove nastavne sadržaje iz unapređenja proizvodnje 1957., a → Dragutin Taboršak iz organizacije proizvodnje, studija rada i ergonomije 1962. Današnji Zavod za tehnologiju nosi to ime od 1974., a čine ga katedre za ljevarstvo, oblikovanje deformiranjem, alatne strojeve i preradu polimera i drva. U sklopu Zavoda djeluje pet laboratorija (za ljevarstvo, oblikovanje deformiranjem, alatne strojeve, preradbu polimera i drva te za medicinsko inženjerstvo) i Centar za aditivne tehnologije.

Po uzoru na zagrebački fakultet, uvode se posebni kolegiji proizvodnoga strojarstva i na studijima u drugim hrvatskim sveučilišnim centrima. Osnivanjem Strojarskoga fakulteta (poslije Tehnički fakultet) u Rijeci 1960. počeo je raditi i Zavod za tehnologiju i organizaciju, poslije Zavod za proizvodno strojarstvo, danas Zavod za industrijsko inženjerstvo i management. U prvim su godinama osnovane i Katedra za nauku o metalima (predstojnik → Jože Pirš), Katedra za obradu metala (predstojnik Zvonimir Golob) i Katedra za alatne strojeve i alate (predstojnik → Slavko Margić). Osobit pečat nastavnom i znanstvenom radu Zavoda dao je → Elso Kuljanić.

Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB) u Splitu utemeljen je 1983. Zavod za strojarsku tehnologiju (danas Zavod za proizvodno strojarstvo). Ključnu ulogu u osnivanju i razvoju Zavoda imao je → Romeo Deželić, uz pomoć nastavnika FSB-a iz Zagreba. Danas u sklopu Zavoda djeluju katedre za tehnologiju, za materijale i tribologiju te za industrijsko inženjerstvo.

Na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu osnovana je 1982. Katedra za tehnologiju i organizaciju (voditelj → Zvonimir Lukačević), koja je 1983. postala Zavod za proizvodno strojarstvo (voditelj → Igor Rožanić), a 1991. ponovno Katedra za tehnologije (voditelji Z. Lukačević, → Pero Raos, Ivan Samardžić). Danas je to Zavod za proizvodno strojarstvo (voditelj P. Raos), među značajnijim djelatnicima kojega su bili Ivan Budić, → Branko Grizelj i dr.

Danas se proizvodno strojarstvo predaje i u sklopu poslijediplomskih studija na strojarskim fakultetima u Rijeci, Slavonskome Brodu, Splitu i Zagrebu. Preddiplomski stručni studij Proizvodno strojarstvo postoji na Veleučilištu u Slavonskome Brodu i Sveučilištu Sjever u Varaždinu, a ta se tematika predaje i u sklopu stručnih studija strojarstva na Tehničkome fakultetu u Rijeci, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Veleučilištu u Karlovcu i Tehničkome veleučilištu u Zagrebu.

Stručna i znanstvena publicistika

S prvim predavanjima pojedinih dijelova proizvodnoga strojarstva na Tehničkome fakultetu u Zagrebu javljaju se i prva skripta, knjige i udžbenici. Tako su studenti Stipetića i N. N. Savina izdali skripta Mehanička tehnologija II (1924), A. Šahnazarov autor je knjiga Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929), prema predavanjima N. Maleševića izdana su skripta Mehanička tehnologija 1−2 (1946), sam Malešević objavio je priručnik za izobrazbu stručnih kadrova Materijal za kalupljenje (1947), a → Oto Horvat Mehaničku tehnologiju materijala za gradnju strojeva 1–3 (1942–65) i Malu mehaničku tehnologiju (1949–65); D. Kunstelj napisao je knjigu Razvoj svarivanja u industriji (1955), A. Đurašević Pripremu rada (1959), D. Taboršak Studij rada (1960). Među mnogobrojnim novijim djelima ističe se Inženjerski priručnik 4. Proizvodno strojarstvo I−III (1998−2002) skupine autora.

Znanstveni i stručni članci vezani uz proizvodno strojarstvo objavljivani su u mnogobrojnim domaćim časopisima poput → Strojarstva, → Zavarivanja, → Ljevarstva, → Polimera, → Transactions of FAMENA, → Tehničkoga glasnika, → Tehničkoga vjesnika, → Metalurgije i dr.

Udruge i savjetovanja

U Hrvatskoj stručne i znanstvene djelatnike te gospodarske, stručne i znanstvene organizacije povezane s proizvodnim strojarstvom okuplja → Hrvatska udruga proizvodnoga strojarstva, osnovana 1992. na inicijativu → Roka Cebala. Udruga od 1995. u suradnji s Institutom za proizvodni menadžment, tehnologiju i alatne strojeve Tehničkoga sveučilišta u Darmstadtu (PTW TU Darmstadt) organizira godišnje Međunarodno znanstveno savjetovanje proizvodnoga strojarstva CIM (od engl. Computer Integrated Manufacturing – Računalno integrirana proizvodnja). Od 2007. na istom području djeluje i → Hrvatsko društvo za strojarske tehnologije, koje organizira međunarodni skup MTSM (od engl. Mechanical Technology and Structural Materials – Mehanička tehnologija i konstruktivni materijali).

U sklopu Znanstvenoga vijeća za tehnološki razvoj HAZU-a djeluje Sekcija za materijale i proizvodno strojarstvo, nekoć Odbor za proizvodne znanosti.

Whitehead, John (Trst, 23. XI. 1854 – Beč, 9. IV. 1902), inženjer, suvlasnik i voditelj riječke tvornice torpeda.

Najstariji sin tvorničara → Roberta Whiteheada. Studirao je na Saveznoj visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH Zürich) te postao jedan od najvažnijih očevih suradnika i tehnički direktor tvornice torpeda. Radeći na razvoju torpeda, konstruirao je 1895. prototip trocilindričnoga torpednoga žiroskopskog motora čvrsto ugrađenoga u veliki zamašnjak. Pokretan stlačenim zrakom, okretao se poput žiroskopskih naprava i tako uz pokretanje torpeda pouzdano održavao zadani smjer, ali zbog nemogućnosti postizanja velikih brzina, nikada nije bio u stvarnoj uporabi. Bavio se eksperimentalnom fizikom te bio suradnik fizičara → Petera Salchera i → Ernsta Macha u nizu istraživanja koja su provedena u tvornici torpeda. Na temelju istraživanja dinamike plinova s profesorom Salcherom 1889. objavio je rad O istjecanju visokostlačenoga zraka (Über den Ausfluss stark verdichteter Luft) u izdanju Akademije znanosti u Beču. Jedan je od utemeljitelja riječkoga Kluba za prirodne znanosti (Club di scienze naturali).

Pritchard, braća Joseph (Giuseppe) (? – 1847) i Thomas (Tommaso) (prva polovica XIX. st.), brodograditelji, voditelji brodogradilišta u Kraljevici.

Došli su 1826. iz Engleske u Kopar. U tršćanskom brodogradilištu Panfili sagradili su pet jedrenjaka i pet parobroda. Godine 1835. prešli su u Kraljevicu radi gradnje parne fregate Maria Anna. To je bio prvi parobrod austrijske ratne mornarice, pokretan bočnim kotačima, dužine 50 m, širine 7,5 m, snage 120 KS (90 kW), naoružan s osam topova promjera 57 mm te je postizao brzinu od 10 čv; porinut je 1836. Za njihova vodstva 1830-ih brodogradilište u Kraljevici dobilo je pravi zamah gradeći uglavnom jedrenjake za naručitelje iz Trsta. Brodogradilište je 1844. moglo istodobno raditi na četiri do šest brodova duge plovidbe. Nakon Josephove smrti Thomas je nastavio djelatnost do 1856. Uz spomenuti parobrod Maria Anna, sagradili su ukupno 23 jedrenjaka duge plovibe. Najveći je bio nava Amalia Giuseppina (449 brt), a najmanji goleta Perla (196 brt). U njihovu se brodogradilištu usavršio niz vrhunskih brodograditelja, poput → Vatroslava Arčanina.

Antica Lastovac, obitelj ljevača topova i zvona podrijetlom s Lastova, iz XVI. i XVII. st.

Frano (Franciscus Lagustinus) (prije 1555 – prije 1622), samostalni majstor zvonar, kao ljevač topova u službi Dubrovačke Republike 1578–85. Tijekom toga razdoblja izgradio je i potpisao zvona sa skromnim stilskim ukrasom za kapelu → Miha Pracata na Lopudu (1579), za franjevački samostan u Slanome (1580) i za crkvu sv. Elizabete na Pilama u Dubrovniku. Godine 1589. preselio se u Veneciju, gdje se priključio radionici braće De Tonis, iz koje je poteklo više kasnorenesansnih zvona na istočnojadranskoj obali. Trajno se nastanio u Gandinu kraj Bergama, gdje je surađivao u izradbi golema zvona za katedralu te načinio svoje remek-djelo, brončanu ogradu pred glavnim oltarom katedrale. Trojica njegovih sinova Frano ml., Antun i Gaudencije, nastavili su očev zanat.

Frano ml. (Franciscus Lagustinus) (prva polovica XVII. st.), rođen je u sjevernoj Italiji, a zanat je izučio u očevoj radionici. Od 1618. radio je u kraljevskoj ljevaonici u Krakovu. Po sačuvanom crtežu topa, koji je 1624. salio za Ferdinanda Myszskowskoga Gonzagu, prosuđuje se stilska dorađenost njegova oružja. Bio je vješt majstor te ga je znameniti Venecijanac Andrea dell’Aqua, teoretičar i praktičar zvonarstva u službi kraljevske kuće, posebno pohvalio 1631. ističući njegove zasluge u razvoju oružarstva u Poljskoj. Potpisivao se pridjevkom Lastovac ističući time svoj rod i podrijetlo.

Antun (prva polovica XVII. st.), se spominje samo u zapisu iz 1624., kada je kao ugledni majstor za izradbu vatrenog oružja primio građanska prava u Krakovu. Vjerojatno ga je iz očeve radionice tamo doveo brat Frano.

Gaudencije (1600 − ?), najmlađi brat, nalazio se u Dubrovniku oko 1622., od kada potječe zvono dominikanske crkve s njegovim potpisom. Potom je i on otišao u Poljsku da bi zajedno s braćom radio kao ljevač i oružar.

Whitehead, Robert (Bolton, Velika Britanija, 3. I. 1823 − Beckett, Velika Britanija, 14. XI. 1905), inženjer, direktor i vlasnik riječke tvornice torpeda, konstruktor prvoga modernog torpeda.

Radeći u tvornici Richard Ormeron & Sons u Manchesteru (1839−46) pohađao je strojarsku školu Mechanics Institute (preteča današnjega Sveučilišta u Manchesteru), gdje je učio raditi nacrte strojeva i kalupa za odljev te opće predmete iz tehnike i mehanike. Sudjelovao je u gradnji brodova i brodskih parnih strojeva za francusku ratnu mornaricu u Marseillu od 1846., radio je u Milanu kao savjetnik za usavršavanje strojeva za preradbu svile te kao konstruktor parnih pumpi za isušivanje močvara u Lombardiji od 1847., a 1848. zaposlio se u Trstu kao konstruktor parnih brodova arsenala Austrijskoga Lloyda, gdje je od 1849. preuzeo tehničko rukovodstvo brodogradilišta St. Andrea. Od 1856. zaposlen je u riječkoj Ljevaonici metala (Fonderia metalli, od 1861. Riječki tehnički zavod, odn. Stabilimento tecnico fiumano, od 1953. → Torpedo) koju je osnovala skupina riječkih poduzetnika 1853. Kao tehnički direktor reorganizirao je ljevaonicu te pokrenuo proizvodnju tada najmodernijih velikih brodskih parnih strojeva, najvećim dijelom i za austrijsku ratnu mornaricu. U Riječkome tehničkom zavodu 1872. sagrađen je prvi hrvatski željezni parni brod Hrvat, a u isto doba Whitehead je u suradnji s mađarskim poduzetnicima osnovao u Budimpešti brodogradilište u kojem je sagrađeno nekoliko desetaka putničkih i teretnih parnih brodova za plovidbu Dunavom.

Sklopio je 1864. ugovor o suradnji s hrvatskim izumiteljem → Ivanom Blažom Lupisom, koji je već izradio model novoga pomorskog oružja nazvan spasioc obale (njemački Küstenretter). Bila je to mala brodica bez posade napunjena eksplozivom, s autonomnim pogonom, upravljana s kopna, namijenjena za potapanje neprijateljskih brodova iz daljine. Whitehead je na osnovi te zamisli, uvevši mnogobrojne vlastite inovacije, nakon mnogih pokusa u razdoblju 1864–66. konstruirao prvi moderni → torpedo. Projektil, cilindrična oblika, prvotni Minenschiff (brod-mina), poslije nazvan torpedo, kretao se ispod morske površine te se sastojao od glave punjene praskavim pamukom i dvocilindričnoga stapnog motora pogonjenoga stlačenim zrakom koji je bio pohranjen u posebnom spremniku u torpedu.

Tehnološki je razvijao i unapređivao torpedo. Prve narudžbe ubojite naprave isporučene su austrijskoj vladi 1868 (četiri torpeda), a od 1873., kada je Njemačka naručila 100 torpeda, započela je serijska proizvodnja u riječkoj tvornici. Godine 1875. Whitehead je kupio riječku tvornicu zajedno sa sinom → Johnom Whiteheadom i zetom Georgom von Hoyosom, te ju preimenovao u Tvornicu torpeda Roberta Whiteheada (Torpedo Fabrik von Robert Whitehead, poslije Whitehead & Co.). Do Whiteheadove smrti 1905. iz Rijeke je isporučeno oko 9000 torpeda, a sveukupno 26 200 do 1965., kada je proizvodnja torpeda zamrla.

Taloš, Ivan (Plavna, Vojvodina, 15. I. 1912 – Zagreb, 22. VI. 2010), elektrostrojarski inženjer, izumitelj.

Studirao je u Beču te u Beogradu, gdje je diplomirao 1938. na Tehničkome fakultetu. Bio je konstruktor i voditelj tvornice strojeva i alata Bata (od 1946. → Borovo) u Borovu naselju (1939–52) te voditelj konstrukcije alata, alatnice i razvoja → Jugoturbine u Karlovcu (1952–74). Najzaslužniji je za otvaranje karlovačke Više tehničke strojarske škole 1960., gdje je predavao kolegije iz područja elektrotehnike, nacrtne geometrije i automatizacije te bio prvi direktor (1960–73). Bio je poznati radioamater, osnovao je Radioklub Borovo (1946) i Radioklub Karlovac (1954., te bio prvi predsjednik do 1978). Inicijator je osnivanja Radija Karlovac 1962. Projektirao je prvi srednjovalni odašiljač Radija snage 50 W, te omogućio čujnost na udaljenosti od četrdesetak kilometara. Bavio se izumiteljstvom, te je konstruirao visokofrekventni ozonizator za liječenje hripavca (1942), uređaj za magnetoterapiju (1986), prijamnik-predajnik s automatskim mijenjanjem frekvencija i dr. Bio je sudski vještak za strojarstvo i elektrotehniku (1954–98).

Šverer, Zlatko (Srijemski Karlovci, 6. IV. 1923 – Rijeka, 21. IV. 2007), strojarski inženjer, stručnjak za lučka pretovarna postrojenja.

Diplomirao je 1950. strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu te doktorirao 1977. disertacijom Geometrija lančanika sidrenih vitala (mentor → J. Obsieger) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Radio je u tvornici Đuro Đaković u Slavonskome Brodu i Konstrukcionom birou industrije brodskih strojeva u Rijeci, a 1951. premješten je u riječku tvornicu dizalica i ljevaonicu → Vulkan, gdje je kao konstruktor i projektant bio šef konstrukcijskog ureda i razvojnog odjela te direktor projektno-prodajnoga sektora. Od 1972. bio je izvanredni te od 1978. redoviti profesor Tehničkoga fakulteta u Rijeci. Umirovljen je 1993. Predavao je kolegije Prenosila i dizala, Transportna sredstva u industriji, Brodske dizalice i palubni strojevi. Bio je predstojnik Zavoda za osnove konstruiranja (1979–83), prodekan (1974–77) i dekan (1977–79) Fakulteta.

Znanstveno i stručno bavio se brodskim vitlima i karakteristikama lučkih pretovarnih postrojenja. Sudjelovao je u izgradnji kontejnerske luke u Brajdici i luke za rasuti teret u Bakru, gdje je rješavao posebne probleme i definirao uvjete za cjelokupno dizalično postrojenje.

Šilović, Stanko (Praputnjak kraj Bakra, 7. V. 1900 – Zagreb, 22. VI. 1984), brodograđevni inženjer, jedan od osnivača i prvi voditelj Brodarskog instituta u Zagrebu.

Diplomirao je 1924. na brodograđevnom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu kao prvi inženjer brodogradnje na tom učilištu. Radio je kao brodograđevni inženjer u brodogradilištima San Marco u Trstu (1925–26) i u Kraljevici (1926–27), a od 1927. inspektor i projektant za parobrodarsko društvo Jadranska plovidba u Sušaku, gdje je projektirao brodove u engleskim brodogradilištima. Od 1931. ponovno je u brodogradilištu u Kraljevici bio projektant i konstruktor, a od 1933. direktor. Načelnik tehničkoga odsjeka Pomorskoga zapovjedništva sjevernoga Jadrana bio je od 1944., načelnik Glavne uprave brodogradnje u Rijeci od 1945. te pomoćnik načelnika Centralne uprave brodogradnje u Beogradu od 1947. Od 1948. predavao je na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje), 1953. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Umirovljen je 1970. Predavao je kolegije Otpor broda, Oprema broda, Propulzija broda, Osnivanje broda. Bio je prodekan (1957–58. i 1962–63) i dekan (1956–57. i 1960–63).

Znatno je pridonio razvoju hrvatske brodogradnje razradivši zamisao i projekt opremanja Brodarskog naučnog instituta (→ Brodarski institut) u Zagrebu, kojega je bio prvi voditelj i direktor (1948–51., 1953–57). Pokrenuo je publicističku djelatnost Instituta (u razdoblju 1951–58. tiskane su 22 knjige), te je surađivao s inozemnim poduzećima i institutima na upoznavanju tehnike rada i opremanju Instituta. Kao predsjednik Odbora za izgradnju Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta pridonio je osnivanju projektnoga programa izgradnje novoga fakulteta te surađivao u projektiranju zgrada, predavaonica, laboratorija. Preveo je niz klasičnih udžbenika iz kolegija koje je predavao, omogućivši studentima uporabu stručne literature na hrvatskome jeziku, te je bio pokretač, urednik i suradnik časopisa Brodogradnja. Bio je redaktor struke brodogradnja u Tehničkoj enciklopediji i urednik u Pomorskoj enciklopediji LZ-a. Za svoj je rad primio Nagradu za životno djelo (1969) i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu (1970).

Simović, Anton (Muo, Crna Gora, 11. VII. 1918 – Zagreb, 26. VII. 2006), pomorski stručnjak i kapetan, publicist, pedagog i leksikograf.

Završio je Državnu pomorsko-trgovačku akademiju u Kotoru te Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku (1941). Kao vojnopomorski oficir stekao je čin kapetana fregate, a u trgovačkoj je mornarici bio kapetan duge plovidbe. Bio je profesor pomorsko-nautičkih znanosti na Pomorsko-trgovačkoj akademiji u Bakru i na Pomorskom tehnikumu u Rijeci (1946–47), te na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama (do 1961). Potaknuo je osnivanje Pomorske škole u Splitu. Bio je pomoćnik načelnika za pomorstvo Instituta za brodogradnju u Zagrebu (1961–68). U Zagrebu je surađivao s LZ-om, Školskom knjigom, Institutom prometnih znanosti, te predavao na Interfakultetskom saobraćajnom studiju, Vojnoj tehničkoj akademiji i Građevinskom fakultetu. Bio je glavni urednik Pomorskoga leksikona (1991) i Nautičkog vodiča Jadrana (1990. i 1993), urednik struka nautika i oceanografija drugog izdanja Pomorske enciklopedije (1972–89) te je obradio pomorsko i riječno nazivlje Riječnika hrvatskog jezika (2000) LZ-a.

U suradnji sa Školskom knjigom (1973–93) autor je 11 knjiga objavljenih u 36 izdanja iz pomorsko-nautičke struke. Važnija djela: Meteorologija (1970), Pomorska meteorologija (1978), Terestrička navigacija (1978), Brodarenje (1980), Navigacijska meteorologija (1985), Elektronička navigacija (1992), Pomorske telekomunikacije (2003). Zbog iznimnog doprinosa stvaranju stručne literature dobio je niz nagrada, priznanja i zahvalnica. Imenovan je 1989. počasnim admiralom Bokeljske mornarice u Kotoru.

Serdar, Joza (Josip Antun) (Vinkovci, 12. VI. 1911 – Zagreb, 1. VI. 1997), strojarski inženjer, konstruktor prenosila, dizala i lokomotiva.

Diplomirao je 1935. strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1936–50. u Tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskome Brodu (danas → Đuro Đaković Grupa) te se stručno usavršavao u Škodinim zavodima u Plzeňu i u tvornici Henschel & Sohn u Kasselu, gdje je stekao iskustvo u proizvodnji lokomotiva. Kao šef montaže lokomotiva, uveo je terminsko planiranje u proizvodnju. Pod njegovim su vodstvom 1939. izrađene prve lokomotive u Hrvatskoj, ujedno i u Jugoslaviji. Od 1950. bio je docent, a od 1963. redoviti profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Umirovljen je 1981. Uveo je i predavao kolegije Prenosila i dizala i Lokomotive. Bio je osnivač i pročelnik Katedre za prenosila i dizala (1960–81), predstojnik Zavoda za strojarstvo (1973–75) te dekan  Fakulteta (1966–68).

Bavio se projektiranjem, istraživanjem i razvojem prenosila, dizala i lokomotiva. Od dolaska na Fakultet nastavio je suradnju s gospodarstvom, bio je savjetnik tvornice Đuro Đaković u Slavonskome Brodu, poduzeća Lučki pretovar u Rijeci, suradnik idejnih projekata vanjskoga transporta Tvornice karbida i cijanida Dalmacija u Dugome Ratu i Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku, sudjelovao je u izradbi projekta Željezničke radionice za popravak lokomotiva u Zagrebu i dr. Stručne i znanstvene radove objavljivao je u časopisima, bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Autor je knjiga Prenosila i dizala (1963) i Lokomotive (1977).

Sarić, Ivan (Subotica, 27. VI. 1876 – Subotica, 23. VIII. 1966), konstruktor, biciklist, zrakoplovac.

Završio je Višu trgovačku školu 1897. u Miskolcu. Radni vijek proveo je kao niži činovnik gradske uprave u Subotici. Iako bez tehničkog obrazovanja, bio je vrstan poznavatelj mehanike. Izradio je drveni bicikl te konstruirao motocikl i automobil. Biciklizmom se počeo baviti 1891. te je, svrstavši se među ponajbolje bicikliste Austro-Ugarske, postizao vrhunske rezultate na velikim natjecanjima, među njima prva mjesta u utrkama na 10 km na prvenstvu Ugarske 1897. i 1898., na 10 i 25 km na prvenstvu Austrije 1899., na 100 km na prvenstvu Ugarske 1900.

Zrakoplovstvom se počeo baviti 1909., nakon posjeta zrakoplovnoj priredbi u Parizu. Izgradio je 1910. jednokrilni zrakoplov Sarić I, po uzoru na tip XI Francuza Louisa Blériota. Raspon krila zrakoplova bio je 8,5 m, a duljina drvenoga trupa 7,5 m. Pokretao ga je trocilindrični motor Anzani snage 25 KS (18,6 kW) koji mu je poslao Nijemac Arthur Delfosse, vlasnik tvornice motora i automobila. Nakon nekoliko uspješnih pokusa, Sarić je zrakoplovom održao javni let u Subotici 16. X. 1910. Time je postao drugi Hrvat u povijesti koji je konstruirao zrakoplov, nakon → Slavoljuba Eduarda Penkale. Ograničen malom snagom motora, dao je u subotičkoj tvornici Rotman izgraditi peterocilindrični zvjezdasti motor snage 50 KS (37,3 kW), sličan motoru Gnome, te je u Subotici izveo jedan od prvih javnih letova u tadašnjoj Ugarskoj, na visini od približno 20 m. Do 1911. napravio je niz preinaka i poboljšanja na svojem zrakoplovu te ga nazvao Sarić II. Bio je pojačane konstrukcije, izmijenjenoga repnog dijela, s većom elisom, zaštitnim skijama na glavnome stajnom trapu i sedmerocilindričnim motorom poduzeća Delfosse snage 60 KS (44,7 kW). Raspon krila bio mu je 11 m, duljina 8,9 m, masa 280 kg te je postizao brzine od 50 čvorova (92,6 km/h). Za I. svj. rata Sarić je mobiliziran te je radio u tvornici zrakoplova u Fischamendu (okolica Beča) kao kontrolor proizvodnje. Godine 1917. konstruirao je model helikoptera pokretan zvjezdastim motorom, koji je pokazao odlične rezultate u letu.

Bavio se fotografijom, bio promicatelj sporta, jedan je od osnivača Nogometnoga kluba Bačka, prvoga u Subotici i Vojvodini. Rekonstrukcija zrakoplova Sarić I iz 1959. čuva se u muzeju zrakoplovstva u Beogradu. Tehnička škola i klub zrakoplovaca u Subotici te sportska zračna luka u Bikovu nose njegovo ime.

Ryšlavy, Branko (Zagreb, 23. II. 1927 – Pula, 9. VII. 2013), brodograđevni inženjer i projektant podmornica.

Diplomirao je 1952. brodogradnju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1953–58. na obnovi podmornica Sava i Mališan te vodio pripremu i gradnju podmornica P-811 Sutjeska i P-812 Neretva u pulskom Brodogradilištu Uljanik. Od 1966. bio je zaposlen u Upravi mornaričkotehničkih instituta te od 1967. kao projektant podmornica u novoosnovanome Brodarskom institutu u Zagrebu. Od 1972. bio je voditelj podmorničkog odjeljenja Sektora za brodogradnju toga instituta, gdje je vodio izgradnju podmornica tipa B-72, sastavivši programe za sva prototipna i primopredajna ispitivanja. Tvorac je idejnoga projekta podmornice s raketno-torpednim naoružanjem (tip B-73) i projekta diverzantske podmornice s anaerobnim pogonom na bazi Stirlingova motora. Sudjelovao je u prodaji diverzantskih ronilica tipa R-1 i R-2, zatim u prilagodbi paluba ruskih podmornica radi prihvata spasilačkih podmornica u Libiji i prilagodbi pramaca radi ugradnje novih hidroakustičkih uređaja u Egiptu. Također je sudjelovao u razvoju podmorničarstva u Iranu, podmorničkih motora Hedemora i Stirling te podmornica Sjöormen u Švedskoj. Umirovljen je 1993. Autor je knjige Pula. Brodogradilište. Podmornice (2005).

Rebec, Bruno (Dubrovnik, 21. X. 1912 – Novi Marof, 22. X. 1998), strojarski inženjer, stručnjak za alate i naprave.

Diplomirao je 1942. na strojarskom odjelu Tehničkog fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu te doktorirao 1976. disertacijom Prilog analizi utjecajnih faktora i njihovih interakcija pri istrošenju reznih oštrica alata štance u cilju povećanja trajnosti sljedbenog reza u pogonskim uvjetima (mentor → J. Hribar). Radio je kao tehničar, inženjer i šef Konstrukcionog biroa za alate i naprave u Radionici Državne željeznice i u tvornici Rade Končar u Zagrebu (1941–61). Od 1961. bio je zaposlen na Fakultetu, od 1978. kao redoviti profesor, umirovljen je 1981. Predavao je kolegije Alati i naprave, Konstrukcija naprava. Od 1950. kao honorarni nastavnik radio je na višim i visokim školama i fakultetima u Zagrebu, Slavonskome Brodu, Rijeci, Splitu i Banja Luci. Bavio se konstruiranjem alata, naprava i kalupa te je surađivao s domaćim i stranim poduzećima. Autor je udžbenika Rezni alati (1973), Naprave (konstrukcija, izrada i eksploatacije) (1974), Štance I–II (1968–87), koji su postali osnovna djela domaće stručne alatničarske literature. Osnivač je Društva alatničara te od 1977. suorganizator natjecanja i susreta metalaca i alatničara.

Pušić, Antun (Pusich, António) (Cavtat, 15. XII. 1760 – Lisabon, 6. II. 1838), admiral portugalske kraljevske ratne mornarice i guverner Zelenortskih Otoka.

Potkraj 1780. preko Italije stigao je u Portugal. Godine 1791. imenovan je poručnikom portugalske kraljevske ratne mornarice. Dobivanjem plemstva 1793. i zbog dobrih odnosa s portugalskim Dvorom brzo je napredovao. Promaknut je 1801. u kapetana fregate, 1808. u pukovnika, a 1819. dobio je čin kontraadmirala. Godine 1801. imenovan je intendantom te 1818. guvernerom Zelenortskih Otoka. Radio je na modernizaciji poljodjelstva i ribarstva kako bi otoci zbog svog položaja postali opskrbne postaje brodovima te promicao vinogradarstvo, uveo kulture pamuka i duhana i započeo proizvodnju soli. Suzbijao je gusarstvo i zauzimao se za razvoj pomorstva, posebice pomorskoga protekcionizma, tražeći da trgovinu i prijevoz robe obavljaju samo portugalski brodovi. Prenio je upravno sjedište otoka u grad Praiu (danas glavni grad Zelenortskih Otoka), u kojem jedna ulica danas nosi njegovo ime. Bavio se hidrografijom, botanikom, jezikom i književnošću te je bio član portugalske Kraljevske akademije. Autor je putopisnih i ekonomskih radova.

Puhlovski, Boris (Puhlovsky) (Zagreb, 14. IV. 1921 – Zagreb, 7. II. 1999), strojarski zrakoplovni inženjer i zrakoplovno-tehnički publicist.

Studirao je strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu te diplomirao na aerotehničkom odsjeku Mašinskoga fakulteta u Beogradu. Doktorirao je disertacijom Flugunfälle und ihre technische und psychologische Ursachen (Zrakoplovne nesreće i njihovi tehnički i psihološki uzroci). Radio je u više industrijskih poduzeća te predavao u srednjim školama u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Od 1963. u Zagrebu je niz godina predavao predmete Termodinamika, Mehanika fluida, Motori s unutarnjim izgaranjem i kompresori u Školskome centru za strojarstvo i elektrotehniku (danas I. tehnička škola Tesla) te bio predavač na Višoj prometnoj školi. Bio je savjetnik nekoliko europskih zrakoplovnih poduzeća, sudski vještak za zrakoplovne nesreće. Godine 1961. konstruirao je dvomotorni turistički šesterosjed PUH-1.

Bavio se astronautikom te zrakoplovno-tehničkom publicistikom, koju je objavljivao u dnevnome tisku, domaćim i stranim časopisima, te je bio suradnik Hrvatskoga biografskoga leksikona LZ-a. Kao povjesničar hrvatskoga zrakoplovstva objavio je monografije Penkala leti (1987), Fizir i njegovi avioni (1991), Katarina na krilima (1992), Zagrebački švarcoplan (1994), Hrvatski Ikar (1995) te je bio suradnik televizijskih emisija i javni predavač. Bio je predsjednik i član više zrakoplovno-tehničkih i dr. društava. Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« (1995).

Prikril, Boris (Zagreb, 4. V. 1915 – Rijeka, 29. XII. 1995), elektrotehnički inženjer, prometni stručnjak i pomorski publicist.

Diplomirao je 1941. te doktorirao 1946. disertacijom Planska izgradnja Jugoslavije u dva petogodišnja plana na elektrotehničkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Vodio je izradbu prvoga petogodišnjega plana Jugoslavije (1946–48), bio je pomoćnik ministra narodne obrane i upravljao razvojem jugoslavenske brodogradnje (od 1948), u Rijeci je obnašao poslove generalnog inženjera Generalne direkcije brodograđevne industrije (1951–53), bio je savjetnik etiopske vlade za pitanja planiranja i gospodarskoga razvoja (1957–61), regionalni savjetnik za Afriku i šef odsjeka za energetiku Ekonomske komisije UN-a (1961–65), te je vodio razvojni sektor Luke Rijeka (1970–74).

U Rijeci je nastavničku karijeru započeo 1953. kao profesor ekonomike prometa, pomorsko-ekonomske geografije i brodskoga strojarstva te 1953–57. direktor Više pomorske škole (→ Pomorski fakultet u rijeci). Od 1965. predaje na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, od 1971. kao redoviti profesor za kolegij Ekonomika saobraćaja i luka. Bio je jedan od osnivača Fakulteta za pomorstvo i saobraćaj 1978, (sljednik Više pomorske škole), gdje je od početka u zvanju redovitoga profesora predavao kolegije Ekonomika kopnenog saobraćaja, Integralni transportni sistemi, Eksploatacija i ekonomika luka. Bio je dekan Fakulteta (1978–80), prorektor Sveučilišta (1980–82) i Veleučilišta (1982–84) u Rijeci. Umirovljen je 1985. Znanstveno i stručno bavio se pomorstvom, lukama i integralnim prometom te je objavio više znanstvenih radova, udžbenika, projekata. Javnosti je poznat po knjigama o pomorskim ratovima poput Pakao Pacifika (1954), Borba za Sredozemlje (1956), Nevidljivi neprijatelj na Atlantiku (1958), Tri tisuće godina pomorskih ratova I–III (1985).

Tićac, Erazmo (Ticac, Ben) (Žurkovo, Kostrena, 20. V. 1904 – Millburn, SAD, 22. VIII. 1968), brodograđevni inženjer, projektant prvoga trgovačkog broda na nuklearni pogon.

Maturirao je 1923. na Pomorskoj školi u Bakru. Kao kadet na parobrodu Zvir došao je 1924. u SAD, gdje je, završivši studij, postao ugledni brodograđevni inženjer. U poduzeću George G. Sharp iz New Yorka bio je glavni projektant broda Savannah (1959), prvoga trgovačkog broda na nuklearni pogon.







Brod Savannah bio je primjer civilne uporabe nuklearne energije i ispitivanja mogućnosti ugradnje nuklearnoga postrojenja u manje ratne brodove poput krstarica. Jedan je od četiriju trgovačkih brodova na nuklearni pogon do sada izgrađenih u svijetu. Pogonsko postrojenje sastoji se od nuklearnoga reaktora snage 74 MW koji napaja dvije parne turbine te tako omogućuje pokretanje brodskoga vijka. Postizao je brzine od 21 čv (39 km/h) te s jednim punjenjem goriva mogao prijeći 300 000 nautičkih milja. Duljina broda iznosi 181,5 m, širina 23,8 m, a nosivost 9400 t. Porinut je 1959., u komercijalnoj službi bio je 1962–72. te je više puta uplovio u riječku luku. U SAD-u je proglašen objektom od posebne povijesne važnosti te se nalazi u Baltimoreu i povremeno otvara za posjetitelje.

Tićac se bavio projektiranjem desantnih, putničkih i ro-ro brodova, te brodova za prijevoz kontejnera i teglenica. Poznat je njegov projekt posebnoga desantnog broda doka iz kojeg su ljudstvo i sredstva mogli isploviti neposredno ukrcani u jurišne čamce, bez prekrcavanja na otvorenome moru. Bio je član prestižnih američkih udruga brodograđevnih inženjera. Općina Kostrena postavila mu je na rodnoj kući u naselju Žurkovu 1999. spomen-ploču kao priznanje za razvoj pomorstva.

Sorta, Leopold (Sušak, 31. I. 1891 – Zagreb, 26. X. 1956), brodograđevni inženjer, jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole u Zagrebu i osnivač modernog studija brodogradnje u Hrvatskoj.

Studirao je na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Münchenu (TH München) te nastavio na brodograđevnom odjelu Visoke tehničke škole u Charlottenburgu kraj Berlina (TH Berlin), gdje je diplomirao 1914. Početkom I. svj. rata dodijeljen je austrougarskoj mornarici u svojstvu inženjera brodogradnje. Službovao je u brodogradilištima Ganz-Danubius (→ 3. maj brodogradilište) u Rijeci i Friedrich Krupp-Germaniawerft u Kielu. Radio je kao konstruktor ratnih brodova i podmornica te bio voditelj konstrukcijskoga biroa. Sudjelovao je u projektiranju bojnoga broda Szent István, porinutoga u Rijeci 1914., jednoga od najmodernijih i najmoćnijih ratnih brodova u Europi.







Na poziv profesorskoga vijeća Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet) započeo je 1919. svoju nastavničku djelatnost. Godine 1923. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Kao pionir visokoškolske nastave iz područja brodogradnje, uz profesora → Đuru Stipetića, predavao je niz kolegija na brodograđevnom i strojarskom odjelu: Brodske linije, Teorija broda, Propeleri, Brodski kotlovi, Brodski pomoćni strojevi, Parni kotlovi, Elementi strojeva, Prenosila i dizala i dr. Vodio je 1925. gradnju i osnutak Laboratorija za strojarstvo na današnjem Rooseveltovu trgu, gdje su se nalazile i stanice za ispitivanje automobilskih i zrakoplovnih motora.

Smatra se tvorcem domaće suvremene tehničke terminologije, poglavito brodograđevne i brodostrojarske, polazio je od njemačkih, francuskih i talijanskih referencija. Uvidjevši važnost stručne literature na hrvatskome jeziku, napisao je skripta Teorija broda I (1949) i II (1950). Bivši studenti profesora Sorte osnovali su 1974. simpozij Teorija i praksa brodogradnje – in memoriam prof. Leopold Sorta kao oblik komuniciranja, razmjene znanja i iskustva unutar struke, koji se održava redovito svake dvije godine. Ulica uz → Brodarski institut u Zagrebu nosi njegovo ime.

Ressel, Josip (Josef) (Chrudim, Češka, 29. VI. 1793 – Ljubljana, 9. X. 1857), šumarski inženjer, mornarički intendant, izumitelj brodskoga vijka.

Dvogodišnju topničku školu završio je 1811. u Češkim Budějovicama, a 1816. dvogodišnji studij šumarstva u Mariabrunnu kraj Beča. Karijeru je započeo 1817. postavljanjem za kotarskoga šumara u Pleterju, kada su mu povjerene i šume Žumberačke gore. Godine 1821. dobio je mjesto u Provincijalnoj upravi državnih posjeda za Primorje na području austrijskog carskog namjesništva u Trstu te je obnašao dužnost šumarskoga nadzornika za tadašnje pokrajine Istru, Goricu i otok Krk, 1825. promaknut je za šumarskog inspektora Kranjske i Slovenskog primorja. Od 1835. u Motovunu je bio upravitelj državnih šuma u Istri, od 1838. agent Mornaričke uprave za Motovun i Istru, od 1843. u intendanturi mornaričkoga skladišta u Veneciji te od 1848. šumarski podintendant u Trstu, gdje je ostao do kraja života.

Aktivno je unapređivao šumarstvo, samoinicijativno izrađivao prijedloge za poboljšanje kraških šuma kako bi pridonio razvoju Istre te opskrbljivao mornaricu drvom za gradnju brodova. Izradio je projekt odvodnje te se brinuo o Motovunskoj šumi hrasta lužnjaka koja je bila od posebne državne važnosti radi proizvodnje posebne, zakrivljene građe potrebne za brodogradnju. Napisao je djela: Plan ponovnoga pošumljavanja općinskih zemljišta u Istri (1842), u kojem iznosi problematiku o metodama, razlozima i nadzoru pošumljavanja, šumarske politike i gospodarske opravdanosti, te Povijest mornaričkih šuma (1855), osvrt na tadašnje gospodarenje Motovunskom šumom i određivanje smjernica za osiguravanje drvne građe brodogradilištima u Trstu i Veneciji.







Najpoznatiji je kao izumitelj brodskoga vijka (vijčanoga propelera), patentiranoga 1827., danas gotovo isključivoga brodskoga propulzora. Prvi nacrt izradio je 1812. te izvodio pokuse čamcima na vijak s ručnim pogonom na rijekama Krki i Ljubljanici te na moru u Trstu. Bio je to prilagođeni Arhimedov spiralni vijak (»puž«), koji se sastojao iz samo jedne zavojite (vijčane ili helikoidalne) plohe od jednog i pol zavoja na dugom vratilu paralelnom kobilici broda, smješten u posebnom krmenom otvoru ispred kormila. U Trstu je 1829. vijak iskušao u plovidbi parnim brodom Civetta, duljine 18 m, snage 4,4 kW, postigavši brzinu od 6 čv. Nakon Resselova izuma brodskoga vijka mnogi su iskoristili njegovo znanje. Vijak se u neznatno promijenjenom obliku pojavio kao djelo Engleza Francisa Pettita Smitha, za koji je i dobio patent 1836. Arbitraža Nacionalne akademije u Washingtonu odlučila je u Resselovu korist, te je prvo javno priznanje stiglo od admirala Tegetthoffa, koji je izjavio da je austrijska mornarica izvojevala pobjedu u bitki kod Visa 1866. zahvaljujući upravo pogonu s Resselovim vijkom. Također je izumio ili usavršio stroj za pogon riječnih brodova, pneumatsku poštu, kuglične i valjkaste ležajeve, mlin s valjcima, rotacijsku prešu, bojenje pamučne tkanine, cestovno parno vozilo, različite strojeve i alate za poljodjelstvo i dr.

Zbog velikog doprinosa hrvatskom šumarstvu, u Motovunu je po njemu nazvan trg.

Fizir, Rudolf (Ludbreg, 13. I. 1891 – Zagreb, 11. XI. 1960), zrakoplovni konstruktor, pionir hrvatskoga zrakoplovstva.

Nižu Obrtnu školu polazio je u Zagrebu (1898–1902), a Višu srednju tehničku školu u Bečkome Novome Mjestu (1903–07). Tehničke studije zrakoplovstva polazio je u Toulouseu 1907., te 1908. Inženjersku aeronautičku akademiju u Wismaru. Ondje je 1913. konstruirao svoj prvi zrakoplov dvokrilac za sportske namjene, koji je ostao samo u nacrtima, te diplomirao 1915. kao zrakoplovno-tehnički inženjer. S radom je započeo već kao apsolvent u tvornici Fokker Flugzeugbau u Schwerinu (1914–16), a poduzeće ga je 1916. poslalo u Budimpeštu kako bi osnovao podružnicu Mago-Mobil. Radio je u tvornici Hansa Brandenburga u Brandenburgu (1917–18) te u poduzeću Steyr Automobilwerke u Stetinu (1918–20). Od 1921. radio je u Vazduhoplovnoj komandi vojnog zrakoplovstva Jugoslavije u Novom Sadu, te usporedo konstruirao zrakoplove u dvorištu svoje obiteljske kuće u obližnjem Petrovaradinu. Godine 1935. preselio se u Beograd radi preuzimanja službe u tvornici Ikarus u Zemunu koje je 1936. postao tehnički upravitelj. Nakon početka II. svj. rata preselio se u Zagreb, gdje je primljen u djelatni sastav vojnoga zrakoplovstva NDH s činom potpukovnika te je postao 1941. glavarom tehničkog ureda i šefom tehničke službe Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. U razdoblju 1942–45. bio je redoviti profesor na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je držao predavanja iz kolegija Gradnja aviona i osnovao Zavod za zrakoplovstvo. Radio je u Institutu za tehnička istraživanja u Zagrebu od 1946. te kao konstruktor motora za motorkotače u → Tvornici motora Zagreb (TMZ) od 1950; umirovljen je 1952., ali je nastavio raditi u Aerotehničkom zavodu Zrakoplovnoga saveza Hrvatske do kraja života.

Fizirovi zrakoplovi

Konstruirao je 18 tipova motornih zrakoplova, hidroaviona i amfibija, od kojih su se neki proizvodili i serijski. Prvi zrakoplov koji je u cijelosti samostalno projektirao bio je borbeni dvosjed Fizir F1. Osvojio je prvu nagradu 1927. na natjecanju Male Antante i Poljske u kategoriji iznad 400 KS (298 kW), iako ga je pokretao motor snage 260 KS (194 kW). Iste je godine počela serijska proizvodnja u poduzeću Prva srpska fabrika aeroplana Živojin Rogožarski u Beogradu, gdje su do kraja 1929. napravljena 32 Fizirova zrakoplova pod nazivom Tip F1V. Pokretali su ih motori snage 450 KS (335 kW). U poduzeću Zmaj u Zemunu je 1930. izgrađeno 15 takvih zrakoplova. Izgrađena su i dva prototipa naziva Tip F1G, ali nije došlo do serijske proizvodnje. Veći uspjeh postigla je inačica Zmaj Tip F1M, hidroavion opremljen plovcima i motorom snage 420 KS (313 kW), koji se rabio za potrebe mornarice kao zrakoplov za izviđanje i vuču meta, poznat i pod nazivom Veliki Fizir. Zrakoplova F1 svih podserija proizvedeno je više od 50.

Najpoznatiji domaći početni školski zrakoplov između dvaju svjetskih ratova bio je Fizir N, odn. Fizir FN. To je bio školsko-trenažni zrakoplov, dvokrilac, dvosjed sa sjedalima smještenima jedno iza drugoga i upravljačima za nastavnika i učenika. Obilježavala ga je mogućnost leta malim brzinama uz iznimnu stabilnost, što su odlike vrhunskih školskih zrakoplova. U poduzeću Zmaj proizvedeno je 75 zrakoplova Fizir FN (1931–39), dok ih je u Prvoj srpskoj fabrici aeroplana Živojin Rogožarski proizvedeno 40 (1935–37). Proizvodili su se i u NDH. Ukupno je proizvedeno više od 190 zrakoplova Fizir FN svih podserija.







Godine 1930. Fizir je konstruirao hidroavion Fizir FN-Hidro. Iste je godine konstruirao svoju prvu amfibiju Fizir Vega s motorom neobično malene snage od 85 KS (63 kW). Bio je to prvi domaći amfibijski zrakoplov. U tvornici Zmaj 1933. izgrađen je prototip Fizirova prijelaznoga školskog zrakoplova FP2 s motorom snage 420 KS (313 kW). Bio je namijenjen za osnovnu obuku pilota, i to za prijelaz sa školskih na ratne tipove zrakoplova, kao i za lovačku osnovnu obuku. Iste je godine započeo sa skupinom inženjera izradbu projekta školskoga zrakoplova PVT za prijelaznu lovačku obuku. Proizvodili su se u Prvoj srpskoj fabrici aeroplana Živojin Rogožarski (1936–39). Godine 1935. konstruirao je novi tip zrakoplova za turističke namjene Fizir FT kojega je proizveden samo jedan primjerak. Njegova posljednja konstrukcija bila je amfibija FA-2 (1952), kojoj je namjena bila povezivanje većih gradova s jadranskim otocima. Danas nema pouzdanih podataka je li zrakoplov završen.







Fizir je dobitnik diplome »Paul Tissandier« Međunarodne zrakoplovne federacije za svoj izniman doprinos svjetskomu zrakoplovstvu (1959). Njemu u čast utemeljeno je 1961. memorijalno zrakoplovno natjecanje Fizir kup. Godine 2000. obnovljen je najstariji sačuvani hrvatski zrakoplov Fizir FN-Hidro iz 1933. u → Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu.

Bošnjaković, Fran (Zagreb, 12. I. 1902 – Stuttgart, 1. X. 1993), strojarski inženjer, termodinamičar svjetskoga glasa.

U Zagrebu je završio gimnaziju i započeo studij strojarstva, koji je nastavio na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden), gdje je diplomirao 1925. i doktorirao 1928. disertacijom Brennstoffanalyse mit Bombe, Manometer u. Orsatapparat. Od 1926. radio je kao asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1928. kao znanstveni suradnik na dresdenskoj školi. U strojarskom laboratoriju te škole radio je kao suradnik Richarda Molliera; 1931. ondje je postao docent. Kako je dolaskom nacista na vlast njegov znanstveni razvoj u Njemačkoj bio zaustavljen, 1933. prihvatio je poziv Tehničkoga fakulteta u Beogradu, na kojem je postao izvanredni profesor termodinamike. Od 1936. zaposlen je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1937. imenovan redovitim profesorom za kolegije Nauka o toplini, Kompresori i rashladni strojevi, Teorija parnih strojeva, te Termodinamika i termotehnika. Dekan toga fakulteta bio je 1940–43., te ponovno 1945. kada ga je novoizabrana vlast zadužila za pokretanje nastavnoga procesa koji je pred kraj rata potpuno zamro. Potkraj 1945., zbog toga što je kao stručnjak za termodinamiku goriva tijekom rata bio član ravnateljstva tvrtke Motormetan, osuđen je na dvije godine prisilnoga rada bez lišenja slobode te do 1947. nije djelovao na Zagrebačkome sveučilištu. Rehabilitiran, 1951. postao je rektor Sveučilišta u Zagrebu. Od 1953. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Braunschweigu (TH Braunschweig), gdje je postao predstojnik katedre za tehničku termodinamiku i direktor Termotehničkog instituta (Wärmetechnisches Institut). Od 1961. radio je na Visokoj tehničkoj školi u Stuttgartu (TH Stuttgart), gdje je pokrenuo Institut za termodinamiku zrakoplovstva i svemirskih letova (Institut für Thermodynamik der Luft- und Raumfahrt) i vodio ga do umirovljenja 1968. Potom je nekoliko godina bio gostujući predavač na sveučilištima u SAD-u. Tijekom rada u inozemstvu kontinuirano je surađivao s hrvatskim znanstvenicima iz područja tehničke termodinamike i kao predavač gostovao u Zagrebu i Rijeci te sudjelovao u radu znanstvenih simpozija.

Bavio se eksperimentalnim i teorijskim radom vezanim uz termodinamiku binarnih smjesa i tehničkih procesa kojima su one osnova (rashladni strojevi, ejektori; procesi otparavanja i sušenja, kristalizacija iz otopina i dr.), problemima izgaranja i rasplinjivanja, termodinamikom plinskih plazmi pri vrlo visokim temperaturama, svojstvima disociranih i ioniziranih plinova te njihovim ponašanjem pri velikim brzinama, kao i tehničkim mogućnostima korištenja Sunčeve energije. Za prikaz rezultata istraživanja razvio je posebnu grafičku metodu. Životno mu je djelo opsežni udžbenik tehničke termodinamike. Prvo izdanje tog udžbenika izašlo je 1935. u Dresdenu pod naslovom Technische Thermodynamik. Od tada je objavljeno sedam proširenih i poboljšanih izdanja na njemačkom i pet izdanja na hrvatskom jeziku, uz prijevode na ruski i engleski. Hrvatsko izdanje u tri dijela naslovljeno je Nauka o toplini. Udžbenik je priznat u svijetu i na njemu su odgajani mnogobrojni naraštaji inženjera.







Počasnim profesorom Tehničkoga fakulteta u Zagrebu imenovan je 1953., a počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu 1970; dopisni je član HAZU-a (1940. i 1992), redoviti član akademije znanosti u Heidelbergu (Heidelberger Akademie der Wissenschaften; 1969). Po njemu je nazvana godišnja nagrada, osnovana 1994., koju Sveučilište u Zagrebu dodjeljuje za dostignuća u tehničkim znanostima.