Hrvatski registar brodova, neovisna, neprofitna, javna ustanova namijenjena klasifikaciji brodova te certifikaciji brodova, plovila za razonodu, pomorske opreme i materijala, osnovana 1949. sa sjedištem u Splitu.

Već 1858. osnovan je Austrijski Veritas kao treće klasifikacijsko društvo na svijetu, koje je 1918. promijenilo ime u Jadranski Veritas i djelovalo do 1921. Godine 1949. osnovan je u Splitu Jugoslavenski registar brodova, koji je 1973. postao član (od 2011. punopravni član) Međunarodnog udruženja klasifikacijskih društava (International Association of Classification Societies). Od 1992. rad nastavlja kao Hrvatski registar brodova. Područni uredi djeluju diljem hrvatske obale te u unutrašnjosti, gdje zagrebački ured ima ulogu glavnoga ureda za unutarnju plovidbu.

Bavi se promicanjem najviših međunarodno prihvaćenih normi u vezi sa sigurnošću i zaštitom života i imovine na moru i unutarnjim plovnim putovima, te zaštitom okoliša mora i unutarnjih plovnih putova. U tu svrhu registar je ustanovio, sustavno osuvremenjuje te na engleskom i hrvatskome jeziku izdaje norme (pravila) za projektiranje, gradnju i preglede postojećih brodova. Sustav pravila obuhvaća pravila za klasifikaciju i statutarnu certifikaciju pomorskih brodova i brodova unutarnje plovidbe. Registar obavlja statutarnu certifikaciju u ime nekoliko nacionalnih pomorskih uprava te sudjeluje u radu međunarodnih organizacija (UN, Međunarodna pomorska organizacija i dr.).

Metalac, Čakovec, tvornica strojeva i čeličnih konstrukcija, osnovana u Čakovcu 1949. kao Tvornica tekstilnih strojeva. Tvornica je ubrzo dobila naziv Metalac, postupno je proširivala proizvodni program, te je 1955. u njezinu sklopu osnovana i ljevaonica (→ Ferro-Preis). Metalac je 1969. pripojen Ljevaonici i tvornici armatura Varaždin (→ Metalska industrija Varaždin; MIV), a 1977. proširio je pogone te zapošljavao 396 radnika. Proizvodio je male alatne strojeve (stolne i stupne bušilice, tokarilice, strojeve za hladnu deformaciju), čekićare za silažu kukuruza, čelične konstrukcije, tvorničku opremu i strojeve, cisterne i dr. Godine 1978. postao je radna organizacija u sklopu zagrebačkoga poduzeća → Jedinstvo. Nakon privatizacije nije se snašao u novim tržišnim uvjetima te je prestao s radom sredinom 1990-ih.

Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod d. d., trgovačko društvo sa sjedištem u Zagrebu, nastalo 1997. spajanjem društava Jadranbrod – Hrvatsko brodograđevno društvo i Hrvatska brodogradnja. Do 1998. djelovalo je kao društvo s ograničenom odgovornošću. Danas djeluje ponajprije kao nadzorno i izvještajno tijelo prema Vladi RH i Europskoj komisiji u procesima privatizacije i restrukturiranja velikih hrvatskih brodogradilišta, priprema redovita službena izvješća, koordinira aktivnosti u području marketinga i prodaje. Član je Europskog udruženja brodograđevnih udruženja i proizvođača brodske opreme (SEA Europe) te Europskog udruženja brodograđevnih udruženja (CESA).

Jadranbrod – Hrvatsko brodograđevno društvo

Začetci toga koordinacijskoga tijela, koje je povezivalo brodogradilišta i hrvatske proizvođače brodske opreme u zajedničkom nastupu, ostvareni su 1963. Te su godine, imenovanjem zajedničkog inicijativnog odbora, brodogradilišta → 3.maj iz Rijeke, → Uljanik iz Pule i Split iz Splita (→ Brodosplit) pokrenula osnivanje Poslovnog udruženja pomorske brodogradnje Jadranbrod. Udruženje je registrirano i počelo s radom 1964., a iste su se godine trima osnivačima pridružila brodogradilišta Jozo Lozovina – Mosor iz Trogira (→ Brodotrogir), → Viktor Lenac iz Rijeke, Titovo brodogradilište iz Kraljevice (→ Brodogradilište Kraljevica) i Tito iz Beograda. Prvi predsjednik upravnog odbora Jadranbroda bio je Ante Jurjević Baja.

U razdoblju 1964−68. u hrvatskoj je brodogradnji jačala potreba za ujedinjavanjem brodogradilišta u učinkovitu združenu cjelinu, kako bi se kvalitetnije nosila s moćnom konkurencijom na svjetskome tržištu, na kojem je već u to doba zauzimala važno mjesto. Integracijski procesi nisu se odvijali planirano, jer su ih ometali pojedinačni interesi poduzeća, njihovih utjecajnih čelnika, kao i lokalnih zajednica u kojima su brodogradilišta djelovala. Usprkos otporima, na osnovi referenduma provedenih u pojedinim brodogradilištima 1968., dotadašnje članice Poslovnog udruženja pomorske brodogradnje Jadranbrod spojile su se u Jadranbrod – Združeno poduzeće za brodogradnju, brodoremont i proizvodnju dizelskih motora.

Najvažniji cilj integracije bila je što tješnja koordinacija, a potom i sve potpunije ujedinjavanje osnovnih djelatnosti i njihovih sastavnica u poslovnom, kadrovskom i fizičkom pogledu. Iako o ispunjenju toga cilja danas postoje različita stajališta, Jadranbrod se, usprkos stalnim organizacijskim promjenama te slabostima u djelovanju, do 1991. uspio na svjetskom brodograđevno-pomorskom tržištu afirmirati kao ugledan čimbenik te vjerodostojan predstavnik i promicatelj brodogradnje i gospodarstva SFRJ, odn. Hrvatske. Istodobno, uspješnim ugovaranjem gradnje i uglavnom pravodobnom isporukom raznovrsnog brodovlja istaknutim svjetskim brodarskim tvrtkama, hrvatska brodogradilišta združena u Jadranbrod znatno su pridonosila trgovinskoj razmjeni zemlje.

Nakon osamostaljenja RH, Združeno poduzeće Jadranbrod preoblikovano je 1991. u poslovnu zajednicu Jadranbrod – Hrvatsko brodograđevno društvo. Društvo je i u novim uvjetima i uz mnoge promjene u zadaćama i ovlastima zadržalo ulogu koordinacijskoga tijela koje je povezivalo hrvatska brodogradilišta i proizvođače brodske opreme.

Odlukom Vlade RH 1994. osnovano je trgovačko društvo Hrvatska brodogradnja s ciljem oblikovanja i ostvarivanja interesa države kao nositelja vlasništva nad pojedinim brodogradilištima. U osnovi je to bilo korporativno tijelo koje je trebalo koordinirati nastup hrvatske brodogradnje na međunarodnome tržištu, a 1997. prirodnim se slijedom spojilo s poduzećem Jadranbrod – brodograđevnim društvom.

stabilnost broda, sposobnost broda da održava uspravan položaj, tj. da se odupre nagibanju izazvanom djelovanjem vanjskih sila te da se vrati u početni položaj nakon što vanjski uzroci nagibanja prestanu djelovati; također stabilitet broda.

Na brod u plovidbi ili na vezu djeluju ukupna težina broda (u težištu broda) i uzgon istisnutoga volumena vode (u težištu toga volumena). Težina i uzgon istog su iznosa pri bilo kojem nagibu, ali su suprotnoga smjera te djeluju na pravcima koji su okomiti na vodnu liniju. Pri nagibu u poprečnoj ravnini dolazi do promjene oblika istisnutoga volumena te pomicanja njegova težišta. Težina i uzgon više ne djeluju na istim pravcima te se stvara povratni moment statičke stabilnosti koji brod vraća u početno (uspravno) stanje. Početna statička stabilnost za manje nagibe veća je što je veća tzv. metacentarska visina, a težište broda niže. Metacentarska visina ovisi o obliku trupa broda i čini udaljenost između točke težišta broda i točke u kojoj smjer sile uzgona presijeca uzdužnu simetralnu ravninu brodskoga trupa. Ako je njezina vrijednost negativna, odn. ako se presjecište sile uzgona i uzdužne ravnine brodskoga trupa nalazi ispod točke težišta, moment statičke stabilnosti počet će povećavati početni nagib broda. U uzdužnoj ravnini razmatraju se samo mali kutovi nagiba, tj. razmatra se samo početna uzdužna stabilnost. Više gotovih izračuna stabilnosti sadrži Knjiga trima i stabiliteta, sastavni dio prateće dokumentacije broda ili plovnoga objekta, koja se po uobičajenom postupku izrađuje i u hrvatskim brodogradilištima.

Pojam stabilnost broda tijekom povijesti

Grčki matematičar i fizičar Arhimed (III. st. pr. Kr.) razmatrao je nagnuta plutajuća tijela (pravilna geometrijskog oblika) i njihovu sposobnost vraćanja u uspravni položaj. Francuski hidrograf Pierre Bouguer (1698−1758) je u svojoj knjizi O brodu, njegovoj konstrukciji i njegovim gibanjima (Traité du navire, de sa construction et de ses mouvements, 1746) prvi put definirao stabilnost broda u današnjem smislu. Uveo je pojam metacentra te pokazao način njegova određivanja i važnost za stabilnost broda. Švicarski matematičar i fizičar Leonhard Euler (1707−1783) definirao je pristup za određivanje povratnoga momenta pri malim kutovima nagiba. U novije se doba problem stabilnosti pokušava riješiti s dinamičkoga gledišta, tj. brod se više ne promatra na mirnoj vodi, nego na valovima pod dinamičkim djelovanjem vjetra i ostalih vanjskih sila. Time se prelazi u područje teorijske hidrodinamike, koja povezuje stabilnost s drugim granama teorije broda, poput kormilarenja, te manevarskih i maritimnih svojstava broda.

Visoko školstvo i publicistika u Hrvatskoj

U visokoškolskome sustavu pojam stabilnosti broda bio je obuhvaćen unutar kolegija Teorija broda, koji je započeo predavati → Leopold Sorta, jedan od osnivača modernoga studija brodogradnje u Hrvatskoj te jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole u Zagrebu osnovane 1919. Nakon njega se u nastavi istaknuo → Josip Uršić kao profesor zagrebačkoga Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB). Danas je problematika stabilnosti broda sastavni dio studija brodogradnje na FSB-u u Zagrebu, Tehničkome fakultetu u Rijeci i Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, te pomorskih fakulteta u Splitu, Rijeci, Zadru i Dubrovniku.

Među prvim radovima u Hrvatskoj o stabilnosti broda bili su upravo tekstovi namijenjeni studentima. Temelj publicističkoga rada iz područja stabilnosti broda su skripta L. Sorte Teorija broda I (1949) i II (1950) te knjige Josipa Fatura Teorija broda (1954) i J. Uršića Stabilitet broda, dio 1 (1962) i dio 2 (1964).

Uređivanje i objavljivanje pravila u vezi sa stabilnosti broda, usklađenih s pravilima međunarodnih organizacija kao što su International Maritime Organization i International Association of Classification Societies, provodi → Hrvatski registar brodova.

grijanje, prijenos toplinske energije od izvora topline prema zatvorenom prostoru, primarno radi ostvarivanja ugodnih uvjeta za boravak i rad korisnika. Na osjet ugodnosti, osim odjevenosti i fizičke aktivnosti, utječe temperatura zraka, temperatura unutarnjih ploha pregrada koje zatvaraju prostor te vlažnost zraka, gibanje zraka, čistoća zraka i dr. Grijanje ponajprije utječe na temperaturu zraka i ploha. Uređaj za grijanje ili sustav grijanja omogućuje prijenos topline korištenjem toplinske energije izgaranja goriva (kruto, kapljevito, plinsko), pretvaranjem električne energije u toplinu ili korištenjem obnovljivih izvora topline. Na taj se način u hladnome razdoblju godine postiže i održava temperatura zraka u prostoru, pri čemu se moraju nadoknaditi toplinski gubitci koji nastaju od grijanoga prostora prema hladnijem vanjskom okolišu. Uzimajući u obzir promjenjive potrebe prostora za grijanjem tijekom vremena, grijanje treba biti podesivo. Prilagodba grijanja potrebama korisnika provodi se regulacijom. Regulacija pritom treba biti što manje inertna, odn. što brža, kako bi se grijanje što prije prilagodilo novim uvjetima. Zbog spoznaje da su klasični izvori energije ograničeni i da korištenje energije može dovesti do zagađenja okoliša, u modernoj se tehnici sve više pozornosti pridaje uštedi energije za grijanje i korištenju obnovljivih izvora topline.

Osnovni pojmovi i izvedbe

Prema vrsti energetskog izvora grijanje može biti na kruto gorivo (drvo, ugljen), na kapljevito gorivo (loživo ulje), na plinsko gorivo (prirodni plin, ukapljeni naftni plin), na električnu energiju ili na obnovljive izvore (solarno, na biomasu, geotermalno). Prema načinu proizvodnje, prijenosa i odavanja topline grijanje može biti pojedinačno (lokalno), centralno ili daljinsko. Kod pojedinačnih uređaja proizvodnja i odavanje topline odvijaju se unutar grijane prostorije. Kod postrojenja za grijanje rabi se sustav kao cjelina sastavljena od niza povezanih elemenata, kojima se osigurava njegovo pravilno, učinkovito i sigurno funkcioniranje. Toplina se u postrojenju proizvodi u središnjem izvoru topline za više prostorija ili za zgradu (centralno grijanje), odn. za više zgrada, naselje ili grad (daljinsko grijanje). Izvor topline, u kojem se zagrijava ogrjevni medij kao prijenosnik topline, može biti kotao, dizalica topline, kogeneracijski uređaj, sunčani kolektor i dr. Prijenos topline od izvora topline do grijanih prostora obavlja se cijevnim razvodom ogrjevnoga medija. Prema vrsti ogrjevnoga medija grijanje može biti toplozračno, toplovodno (do 105°C), vrelovodno (više od 105°C), parno ili neposredno s radnom tvari. U današnje doba su najčešći sustavi centralnoga grijanja toplom vodom. Prema temperaturi tople vode grijanje može biti niskotemperaturno (do 40°C), srednjotemperaturno (40°C do 70°C) ili visokotemperaturno (više od 70°C). Prema izvedbi cijevnoga razvoda tople vode grijanje može biti jednocijevno ili dvocijevno. Prema načinu cirkulacije tople vode grijanje može biti s prirodnom cirkulacijom (gravitacijsko) ili s prisilnom cirkulacijom (uz pomoć pumpe). Izmjenjivači topline koji odaju toplinu u grijanim prostorima nazivaju se ogrjevna (grijaća) tijela te, ovisno o izvedbi, to čine pretežno konvekcijom ili zračenjem. Kod centralnoga grijanja toplom vodom, ogrjevna tijela najčešće su radijator (člankasti, pločasti), konvektor, panelno grijalo (podno, zidno, stropno) i cijevno grijalo. Nakon odavanja topline u prostoru preko ogrjevnih tijela, ogrjevni medij struji prema izvoru topline kako bi se ponovno zagrijao. Prema vrsti ekspanzijskog elementa za prihvaćanje viška vode zbog povećanja obujma kao posljedice zagrijavanja, sustav grijanja može biti otvoreni ili zatvoreni. Kod otvorenoga je sustava ogrjevni medij preko ekspanzijske posude u izravnoj vezi s vanjskim okolišem, dok kod zatvorenoga sustava nije tako. Zbog toga se u otvorenome sustavu ekspanzijska posuda mora postaviti iznad najvišega elementa, dok se u zatvorenome sustavu ekspanzijska posuda može postaviti i na najnižem mjestu, npr. u kotlovnici. Posebna podvrsta otvorenoga sustava jest ekspanzijski modul za održavanje tlaka s tzv. diktir-pumpama, postavljanje kojih se provodi prema principima koji vrijede za zatvoreni sustav. Za pravilan rad u svim uvjetima korištenja, potrebno je opremiti sustav pomoćnim elementima, kao što su regulacijski i sigurnosni uređaji.







Povijest

Najstariji način grijanja je paljenje vatre loženjem drva u otvorenome ložištu (ognjište). U početku se dim iz kućnog ognjišta odvodio kroz otvor na krovu iznad njega, a poslije su se razvili dimnjaci (od XIII. st.) koji su učinkovito odvodili dim iz kuće. Znatno se smanjenje zadimljenosti postignulo grijanjem uz pomoć metalnih zdjela i pladnjeva sa žarom drvenog ugljena koji se ložio izvan grijanoga prostora, o čemu svjedoče arheološki nalazi iz Azije i Europe. Taj način grijanja zadržao se u uporabi niz stoljeća pa se npr. engleski parlament tako grijao sve do kraja XVIII. st.







Poslije je slijedilo smještanje otvorenih ložišta uz zid te obzidavanje u oblik kamina, uz uporabu zidanoga dimnjaka. Prve zidane peći sa zatvorenim ložištem pojavile su se u Europi u XIV. st. i često su bile obložene kamenim ili keramičkim pločicama. Peći od lijevanoga željeza ložene ugljenom rabile su se za grijanje od XVII. st. Prijenos topline izgaranjem krutoga goriva bio je najčešći način grijanja sve do polovice XX. st. Iako su se prve peći na loživa ulja pojavile početkom XX. st., masovnije korištenje započelo je tek nakon II. svj. rata, a 1960-ih pojavile su se i tehnički usavršene plinske peći. Njihova se primjena veoma proširila i održala do današnjega doba, uz odgovarajuća tehnička, sigurnosna i estetska poboljšanja.

Ostatci prvoga centralnoga grijanja, pod nazivom ondol, pronađeni su u Aziji, na korejskom poluotoku, i datiraju iz 1000. pr. Kr. Bilo je to podno grijanje s ložištem u kuhinji, iz kojega se vrući dim vodio kroz prostor ispod poda prema dimnjaku na suprotnoj strani kuće te odavao toplinu grijanim prostorijama. Slično, tehnički unaprijeđeno rješenje pojavilo se u rimskim kupeljima (termama) oko 80. pr. Kr. pod nazivom hipokaust, po kojem se taj način grijanja i danas naziva hipokaustično grijanje. Ložište je bilo pokraj kuće i iz njega je vrući dim strujao u prostor ispod poda. Dim se odvodio u vanjski okoliš kroz otvore u zidovima.







U prvim se izvedbama grijao samo pod, a u kasnijima su se grijali i zidovi. Prvim sustavom centralnoga grijanja toplom vodom smatra se izvedba Šveđanina Martena Trifvalda iz 1716. za grijanje staklenika u Newcastleu u Engleskoj. Prvim centralnim toplovodnim grijanjem stambenoga prostora smatra se izvedba francuskog arhitekta Jeana Simona Bonnemaina iz 1777. za dvorac Château du Pêcq u blizini Pariza. Masovnije korištenje centralnoga grijanja u stambenim prostorima, s kotlom kao izvorom topline, započelo je tek početkom XIX. st., ponajprije zbog visoke cijene. Jedan od ključnih trenutaka u razvoju modernih sustava centralnoga grijanja kakve poznajemo danas jest izum radijatora sredinom XIX. st. Cirkulacija tople vode cijevima od kotla do ogrjevnih tijela u ondašnjim sustavima ostvarivala se prirodnim putem, odakle potječe njihov naziv gravitacijski sustavi. Cijevi tih sustava imale su velike promjere da bi se smanjenjem otpora strujanja osigurao protok vode. Primjena pumpi za cirkulaciju vode u sustavima grijanja započela je početkom XX. st. Prvo grijanje vodenom parom izveo je 1745. Englez William Cook, a u prvome sustavu centralnoga grijanja s parnim kotlom primijenio ga je 1774. James Watt na svojoj obiteljskoj kući.

Prvim komercijalno uspješnim sustavom daljinskoga grijanja s vodenom parom kao ogrjevnim medijem smatra se sustav s toplanom u Lockportu, SAD, iz 1877. Početkom XX. st. počeo se rabiti sustav daljinskoga grijanja vrelom vodom, čime je omogućen prijenos topline na veće udaljenosti, smanjeni su gubitci topline u razvodu, a održavanje je postalo jeftinije.

Znatan porast cijene konvencionalnih energenata u drugoj polovici XX. st. dovodi do ubrzanog razvoja i korištenja alternativnih izvora energije u sustavima grijanja, kao što su dizalice topline, sunčani toplinski kolektori, geotermalni izvori, kogeneracija i dr. Masovnijoj uporabi tih sustava dodatno pogoduje sve bolja toplinska zaštita modernih zgrada, iz čega proizlazi sve niža potrebna temperatura ogrjevnoga medija.

Grijanje u Hrvatskoj

Povijest

Razvoj grijanja u Hrvatskoj prati razvoj u svijetu te su mnogobrojni nalazi od pretpovijesnih ognjišta do antičkih hipokausta, srednjovjekovnih i novovjekovnih → kamina, → kaljevih peći  i → dimnjaka. O prvome centralnome grijanju u Hrvatskoj nema preciznih podataka, ali se zna da se početkom XX. st. rabilo u velikim zgradama poput luksuznih hotela, kazališta, Hrvatskoga sabora i sl. Centralno grijanje u stambenim prostorima pojavljuje se rijetko, uglavnom u kućama imućnijih građana od 1930-ih.

Prvo daljinsko grijanje u Hrvatskoj izvedeno je 1954. kao dvocijevni sustav s vrelom vodom između tadašnje Elektrane Zagreb (poslije EL-TO) u Zagorskoj ulici i tvornice Rade Končar. Vrelovod je imao toplinsku snagu 15 MW i bio je dug 1700 m. Slijedio je brz razvoj vrelovodne i parne gradske cijevne mreže te izgradnja toplane na Žitnjaku (TE-TO) 1963. Iste je godine započela s radom i toplana u Osijeku.







Proizvodnja

U Hrvatskoj je proizvodnja uređaja i opreme za grijanje ponešto kasnila u odnosu na razvoj te industrije u svijetu. O proizvodnji u doba prije II. svj. rata vrlo je malo podataka. Početak proizvodnje kotlova za potrebe industrije bio je ujedno i početak razvoja opreme za grijanje. Na području Hrvatske radilo je nekoliko malih ljevaonica (Zagreb, Požega i dr.) koje su među ostalim lijevale i peći za grijanje, npr. → Plamen iz Požege, osnovan 1922. Poznato je da je 1926. proizveden prvi parni kotao u tadašnjoj Tvornici vagona, strojeva i mostova (→ Đuro Đaković Grupa) u Slavonskome Brodu. Nakon II. svj. rata, za intenzivnog razvoja industrijske proizvodnje pojavljuje se niz tvornica koje u početku proizvode industrijsku toplinsku opremu, a potom i opremu za grijanje. Osim tvornice Đuro Đaković, parne kotlove proizvodile su → Tvornica parnih kotlova (TPK) iz Zagreba i TPK Orometal iz Oroslavja. Od kraja 1950-ih kotlove za grijanje toplom vodom proizvodi tvornica Toplota iz Zagreba, a od 1990. peći i kotlove za grijanje proizvodi Centrometal iz Macinca. Uređaje za grijanje toplim zrakom (termogene) proizvodi tvornica → Ventilator iz Zagreba (osnovana 1932). Proizvode se i elementi sustava grijanja, npr. lijevani željezni radijatori u tvornici → Plamen iz Požege (od 1960-ih), predizolirane cijevi za toplinske mreže u tvornici Oriolik iz Oriovca (od 1970), lijevani aluminijski radijatori u tvornici → Lipovica iz Popovače (od 1974), solarni kolektori u tvornici → Tehnomont iz Pule (od 1975), spremnici, izmjenjivači topline i ekspanzijski elementi u tvornici Pireko iz Oroslavja (od 1992) te drugi proizvodi u manjim radionicama i pogonima.













Ugradnji opreme obavezno prethodi projektiranje sustava grijanja, gdje se mogu navesti veliki projektni uredi poput→ Arhitektonskoga projektnoga zavoda, osnovanoga u Zagrebu 1946., u sastavu kojega je bio i odjel za projektiranje instalacija u zgradama te poduzeće Grijanje, koje je osim proizvodnje kotlova i odjela za montažu imalo i projektni ured za instalacije. Veliko poduzeće za montažu opreme bio je → Monter iz Zagreba (osnovan 1948), koji je također imao odjele za projektiranje u Zagrebu i Splitu. Danas u Hrvatskoj postoji niz projektnih i monterskih poduzeća.

Nastava

Kraljevska zemaljska obrtna škola u Zagrebu, osnovana 1882., početak je institucionaliziranog obrazovanja stručnih radnika u Hrvatskoj. Jedan dio tada obrazovanih majstora obrtnika obavljao je i poslove u graditeljstvu. Moderna era u obrazovanju radnika tehničke struke započinje 1937. osnivanjem Srednje tehničke škole u Zagrebu, koja je 1946. promijenila naziv u Savezna tehnička škola. Za područje tehnike grijanja naročito značajno bilo je zanimanje strojarski tehničar, koji je bio osposobljen za obavljanje poslova u projektiranju, izgradnji, pripremi i vođenju proizvodnje te u održavanju postrojenja. Niz godina strojarski tehničari su, surađujući s inženjerima, bili važni sudionici u projektiranju, stručnom nadzoru i izvođenju mnogih postrojenja za grijanje. Poslije su uvedeni obrazovni programi za zanimanja kao što su instalater-monter, instalater grijanja i klimatizacije i sl. Danas se izobrazba radnika tehničke struke obavlja u trogodišnjim i četverogodišnjim strukovnim srednjim školama.

Visokoškolska izobrazba inženjera započinje osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919, a koje je jedan od nasljednika i današnji → Fakultet strojarstva i brodogradnje. Na školi se tehnika grijanja u početku nije predavala kao zaseban predmet, već su se pojedine teme obrađivale u sklopu termodinamike i toplinskih strojeva. Prvi profesor za područje toplinskih strojeva izabran na Školi 1921. bio je → Josip Miler. Miler je držao predavanja iz šest temeljnih kolegija, među kojima su i Termodinamika te Teorija i gradnja parnih strojeva. Miler je bio i prvi predstojnik Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve, osnovanoga 1930. U Laboratorij za strojarstvo Tehničkoga fakulteta došao je 1926. kao asistent → Fran Bošnjaković, termodinamičar svjetskoga glasa. Bošnjaković je redoviti profesor postao 1936., među ostalim i kolegija Nauka o toplini I i II, u okviru kojih se obrađuju i teme važne za tehniku grijanja. Bošnjaković je otišao 1953. za redovitoga profesora u Braunschweig, a predavanja iz Nauke o toplini preuzeo je → Milan Viličić, koji je u tadašnji Zavod za toplinu i hlađenje na strojarskome odjelu Tehničkoga fakulteta došao 1940. kao asistent Bošnjakoviću. Viličić je predavao od 1942. na arhitektonskome odjelu Građevne instalacije, a 1948. uveo je novi kolegij Grijanje i ventilacija na strojarskome odjelu, što je početak specijalizirane visokoškolske izobrazbe inženjera u području tehnike grijanja u Hrvatskoj. Naziv kolegija ubrzo je promijenjen u Grijanje i klimatizacija. Od 1961. u izvođenju nastave iz toga kolegija na tadašnjem Strojarsko-brodograđevnom fakultetu kao asistent je sudjelovao Branko Raos (1928–2005), koji je 1966. postao predavačem. Od 1981. do danas Grijanje se predaje kao zaseban predmet na usmjerenju Termotehnika na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Suradnja toga fakulteta s gospodarstvom u području tehnike grijanja jedna je od rijetkih koje se odvijaju neprekinuto od početka izobrazbe. Viličić je 1942. položio stručni ispit za ovlaštenoga strojarskog inženjera, čime je među ostalim stekao pravo izradbe projekata i provođenja stručnoga nadzora nad izgradnjom postrojenja grijanja. Od tada do danas svi nastavnici Fakulteta koji su sudjelovali u izvođenju nastave iz kolegija Grijanja također su ovlašteni inženjeri te sudjeluju u projektiranju i u stručnome nadzoru pri izgradnji mnogih značajnih zgrada u Hrvatskoj u posljednjih 70 godina.

U Rijeci osnivanjem Strojarskog fakulteta 1960. započela je nastava iz Nauke o toplini, u početku uz pomoć nastavnika iz Zagreba. Ubrzo je osnovan i Zavod za toplinu i hlađenje, kamo je 1967. kao asistent došao Josip Pažanin (1928–1992). Pažanin je započeo 1970. na Mornaričko-tehničkoj akademiji u Puli držati predavanja iz kolegija Grijanje i klimatizacija, a na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu u Rijeci izabran je 1972. za docenta na kolegiju Grijanje, ventilacija i klimatizacija. Danas se Tehnika grijanja predaje kao zaseban predmet na → Tehničkome fakultetu u Rijeci. Na → Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu nastava iz predmeta Grijanje i klimatizacija izvodi se od 1990-ih. Prvi predavač bio je Josip Grabovac, vanjski suradnik s Građevinsko-arhitektonskoga fakulteta u Splitu.

Osim u okviru studija strojarstva, područje tehnike grijanja predavalo se u skraćenom obliku od 1942. u sklopu kolegija Građevne instalacije na studiju arhitekture (M. Viličić). Prvi nastavnik toga kolegija zaposlen na Arhitektonskome fakultetu bio je Mirko Šram (1909–1995), diplomirani strojarski inženjer koji je 1965. izabran za višega predavača. Šram je 1975. postao izvanredni profesor Građevnih instalacija. Danas se tehnika grijanja obrađuje u dijelu gradiva iz kolegija Instalacije u zgradama I i II na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Znanstvena i stručna publicistika

U nas do današnjega doba u tehnici grijanja prevladava literatura na njemačkom i engleskom jeziku. Jedno od najznačajnijih djela je priručnik Hermana Recknagela, tiskan prvi put 1897. u Njemačkoj na 173 stranice, a do danas je doživio više od 70 izdanja te uz stalne nadopune i poboljšanja ima više od 2400 stranica; od 1982. u Beogradu izlazi i u prijevodu za tadašnju Jugoslaviju kao Priručnik za grejanje i klimatizaciju. Od knjiga na hrvatskome jeziku ističu se: Centralno grijanje, ventilacija, klimatizacija (M. Šivak, 1974−98), Plinarski priručnik (V. Strelec, 1977−2014), Osnove i regulacija sustava grijanja, ventilacije i klimatizacije, dio I. i dio II. (P. Donjerković, 1996) te Priručnik za grijanje (B. Labudović, 2005–15).

Od 1969. na Zagrebačkome velesajmu neprekinuto se bijenalno održava međunarodni simpozij Interklima, kao tradicionalno mjesto susreta znanstvenika i stručnjaka iz područja tehnike grijanja. Radovi sa simpozija se redovito objavljuju u Zborniku radova.

Od stručnih časopisa, najpoznatiji je EGE: energetika, gospodarstvo, ekologija, etika koji izlazi od 1993.

Udruženja

Inženjeri za područje tehnike grijanja tradicionalno su strukovno povezani s ostalim inženjerima koji obavljaju poslove u graditeljstvu. Malobrojni hrvatski inženjeri, školovani u inozemstvu, osnovali su 1878. Klub inžinira i arhitekta, koji se smatra prvim strukovnim udruženjem te vrste i početkom komorskog udruživanja struke u nas. To udruženje, bez obzira na česte promjene naziva, okupljalo je ovlaštene inženjere i arhitekte, a njegov je rad bio reguliran ondašnjim zakonima i pravilnicima. Nakon II. svj. rata prekinut je dotadašnji način strukovnog udruživanja u graditeljstvu, te je 1946. osnovano Društvo inženjera i tehničara, udruga s dobrovoljnim članstvom. Ponovno institucionaliziranje udruživanja ovlaštenih inženjera započinje 1998., od kada djeluje Hrvatska komora arhitekata i inženjera u graditeljstvu, reorganizacijom koje 2009. nastaje → Hrvatska komora inženjera strojarstva, koja danas okuplja i ovlaštene inženjere za područje tehnike grijanja.

kotlogradnja, djelatnost koja se bavi izradbom i primjenom kotlova, tj. velikih posuda namijenjenih zagrijavanju vode, proizvodnji vodene pare (parni kotlovi, odn. generatori pare), destilaciji i sl. Kako bi se ostvario bolji stupanj iskoristivosti i dimenzije kotlova bile manje, para u parnim kotlovima i vrelovodnim kotlovima za centralno grijanje je visoke temperature i visoka tlaka.

Para služi za pogon parnih turbina i strojeva u termoelektranama i na brodovima te za zagrijavanje prostora i tehnoloških procesa. Parni kotlovi dijele se prema načinu optoka mješavine vode i pare, vrsti provjetravanja, položaju cijevi u kotlu i dr. Najvažnija je podjela parnih kotlova na vatrocijevne (plamenocijevne, dimocijevne), kod kojih plamen i dimni plinovi izgaranja prolaze kroz cijevi, a voda oplakuje cijevi i tako se zagrijava, te vodocijevne, s vodom u cijevima i vrućim plinovima izgaranja oko njih, koji mogu biti izvedeni kao kosocijevni i strmocijevni.

Svjetski razvoj

Pisani radovi Herona iz Aleksandrije (I. st.) pokazuju da su ljudi već u starome vijeku iskorištavali vodenu paru za pokretanje malih naprava, poput Heronove kugle. Rabila se zasićena niskotlačna para, proizvedena u običnim zatvorenim posudama koje se mogu smatrati pretečama parnoga kotla. Prvi parni kotao nalik današnjima konstruirao je 1769. engleski inženjer James Watt (1736−1819). Za razliku od prijašnjih tlačnih posuda i parnih kotlova neprikladna oblika, građenih od neprikladnih materijala, Watt je svoj parni kotao napravio od kovanoga željeza sa željeznom plamenom cijevi. Prvi Wattov parni kotao proizvodio je paru tlaka od približno 0,035 MPa, koja je služila za pogon → parnoga stroja. Richard Trevitihick (1771−1833) unaprijedio je 1811. parni kotao ugradnjom plamene cijevi, što se i danas koristi kao tehnološko rješenje kod vatrocijevnih industrijskih kotlova. Oko 1840. Ernst Alban (1791−1856) konstruirao je prvi vodocijevni kotao s nagnutim cijevima i tlakom od 1 MPa, na temelju kojega su američki izumitelji George Babcock (1832−1893) i Stephen Wilcox (1830−1893) konstruirali 1867. vodocijevni kotao, koji u odnosu na vatrocijevni omogućava više tlakove i temperature pare osiguravajući bolji stupanj iskoristivosti parnoga postrojenja i niže troškove izgradnje. Proizvodnja parnih kotlova počela se naglo razvijati od 1920., kada je riješen problem spaljivanja ugljene prašine. Današnji najveći parni kotlovi koji se kao gorivom koriste ugljenom prašinom proizvode oko 2100 t/h pare temperature 600°C i tlaka 30 MPa. Stupanj iskoristivosti takva postrojenja veći je od 45%, a snaga oko 800 MW.

Kotlogradnja u Hrvatskoj

Parni su se kotlovi u Hrvatskoj počeli proizvoditi u drugoj polovici XIX. st. Došavši u Rijeku 1856. → Robert Whitehead je kao voditelj Ljevaonice metala (Fonderia metalli) započeo proizvodnju brodskih parnih kotlova i parnih strojeva. Industrijsku kotlogradnju u Hrvatskoj obilježili su poduzeće Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda i zagrebačka Tvornica parnih kotlova.

Godine 1926. u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova (→ Đuro Đaković Grupa), tada jedinoj tvornici kotlova u Hrvatskoj, započela je proizvodnja lokomotivskih parnih kotlova. Ubrzo se proizvodni program proširio na stabilne kotlove s nepomičnom rešetkom, sekcijske kotlove s mehaničkom rešetkom i kotlove s prisilnim optokom vode i mehaničkom rešetkom (tzv. kotlovi La Mont). Veličina jedinica iznosila je do 20 t/h pare. Nakon 1945. tvornica je započela proizvodnju velikih, modernih kotlova te cjelokupnih termoenergetskih postrojenja. Već 1952. ostvarena je tehničko-poslovna suradnja s njemačkim proizvođačem kotlova Deutsche Babcock AG, od kojega je 1961. kupljena licenca za proizvodnju kotlova Steamblock, plamenocijevnih kotlova kapaciteta od 0,6 do 30 t/h pare, moderne i kompaktne izvedbe (u razdoblju 1961–80. isporučeno je više od 2500 takvih jedinica, najviše na svijetu).







U suradnji s poduzećem Sulzer iz Švicarske, 1969–75. ostvareni su veliki energetski projekti poput TE Plomin 1 (Hrvatska), Vesteras (Švedska), Natali (Finska), Šoštanj (Slovenija), kapaciteta proizvodnje pare od 385 do 1000 t/h. Od 1990. kotlovi se proizvode u Tvornici energetskih postrojenja (TEP), danas Đuro Đaković TEP, i Tvornici vrelouljnih kotlova, koje je danas sljedbenik Đuro Đaković Kotlovi.

Početci → Tvornice parnih kotlova (TPK) u Zagrebu datiraju iz 1931. kada je počelo s radom parokotlarsko poduzeće Rapid. Proizvodivši manje stacionarne kotlove učinka do 10 t/h pare kao i lokomobilne i brodske kotlove, to je poduzeće zaslužno za razvoj prve industrijske kotlograditeljske tehnologije te za obrazovanje kotlograditeljskih stručnjaka u Zagrebu. Prvih deset brodskih kotlova za potrebe domaće brodogradnje isporučeno je 1954., a iste je godine ostvarena suradnja s austrijskim poduzećem Waagner-Biro iz Graza na izradbi strmocijevnih kotlova za potrebe više termoenergetskih postrojenja. Najveće jedinice u izgradnji kojih je sudjelovao TPK su u Termoelektrani Šoštanj IV (Slovenija), od 1006 t/h pare tlaka 18,6 MPa i temperature 560°C, te u Termoelektrani Urinj u Rijeci, od 1050 t/h pare tlaka 17,5 MPa i temperature 540°C. Danas je kotlogradnja zastupljena u poduzeću TPK-EPO, u proizvodnom programu kojega su vrelovodni kotlovi, kotlovi na otpadnu toplinu i parni kotlovi te različita oprema za kotlogradnju.







Osim specijaliziranih pogona za proizvodnju kotlova, izrađuju ih i poduzeća koja se bave energetikom, grijanjem i dr. Ističe se poduzeće Centrometal iz Macinca nedaleko od Čakovca, nastalo iz radionice osnovane 1965., koje proizvodi više vrsta kotlova namijenjenih → grijanju.

Nastava

Pojam parnoga kotla obrađivao se u nastavi Visoke tehničke škole u Zagrebu od njezina osnutka 1919., a provodili su je doajeni hrvatskog visokoškolstva u području tehnike poput → Leopolda Sorte, → Jaroslava Havličeka i dr. Specijalizirana predavanja koja se odnose na parne kotlove na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu započela su 1960. Na studiju strojarstva profesor → Ladislav Kreuh držao je predavanja iz kolegija Parni kotlovi, a na studiju brodogradnje profesor → Josip Šretner predavanja iz kolegija Brodski kotlovi. Od tada do danas parni kotlovi su redovito gradivo (iako pod izmijenjenim nazivom Generatori pare ili Kotlovi) u okviru obveznoga studijskoga programa Procesno-energetskoga smjera.

Nastava vezana uz gradivo kotlogradnje odvija se i na drugim visokim učilištima u Hrvatskoj koja se bave strojarskom, brodograđevnom te pomorskom strukom, kao što su Tehnički fakultet i Pomorski fakultet u Rijeci, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje i Pomorski fakultet u Splitu i dr.

Znanstvena i stručna publicistika

Publicistika u Hrvatskoj uglavnom potječe iz razdoblja nakon II. svj. rata. Knjige koje su u potpunosti ili u pojedinim poglavljima posvećene parnim kotlovima, a najviše su se rabile u visokoškolskoj nastavi, su Parni kotlovi (J. Havliček, 1946), Parni kotlovi (J. Šretner, 1962), Brodski parni kotlovi (J. Šretner, 1974), Osnove energetike (H. Požar, 1976), Generatori pare (L. Kreuh, 1978), Energetika u procesnoj industriji (Z. Prelec, 1994).

Udruženja

Pod krovnom organizacijom Savez energetičara Hrvatske djeluju udruge energetičara koje uz izobrazbu kadrova iz područja gradnje i primjene kotlova organiziraju tečajeve za polaganje stručnih ispita za razna energetska zvanja.

Katalinić, Branko (Starigrad Paklenica, 12. X. 1952), strojarski inženjer, stručnjak za robotiku te inteligentne i samoregulirajuće proizvodne sustave.

Diplomirao je 1976., magistrirao 1979. te doktorirao 1983. disertacijom Struktura industrijskih robota i njen utjecaj na produktivnost (mentor → T. Šurina) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je kao asistent na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (1977−84), specijalizirao industrijsku robotiku na Kraljevskom institutu za tehnologiju (KTH) u Stockholmu (1980–81) te je od 1985. zaposlen na Tehničkome sveučilištu u Beču (TU Wien), gdje je 1994. izabran u zvanje sveučilišnoga profesora. Predaje kolegije robotike i proizvodnih sustava na studijima strojarstva, elektrotehnike i informatike; osnivač je i voditelj grupe za inteligentne proizvodne sustave (Intelligent Manufacturing Systems; od 1994). Redoviti je profesor i na zagrebačkome Fakultetu strojarstva i brodogradnje, Fakultetu strojarstva u Slavonskome Brodu i Tehničkome fakultetu u Rijeci (od 1996), na Sveučilištu u Zadru (od 2009), te je bio gostujući profesor na više europskih i svjetskih sveučilišta.

Bavi se fleksibilnom i inteligentnom automatizacijom, inteligentnim i samoregulirajućim proizvodnim sustavima, robotikom i bioničkim sustavima. Suosnivač je i urednik više znanstvenih časopisa o robotici i proizvodnji. Nositelj je počasnih doktorata tehničkih znanosti na pet europskih sveučilišta, a za zasluge u razvoju novih koncepata, scenarija rada i strategija vođenja složenih proizvodnih sustava i njihove implementacije u austrijskome koncernu Engel, Republika Austrija dodijelila mu je 1988. počasno državljanstvo.

Butković, Mirko (Karlovac, 21. IX. 1936), strojarski inženjer, stručnjak za mehaničke vibracije i pogonsku čvrstoću konstrukcija.

Diplomirao je 1961., magistrirao 1971. te doktorirao 1976. disertacijom Prigušenje feromagnetičnog materijala kod biaksijalnog stanja naprezanja (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Magistrirao je i na sveučilištu Washington (Washington University) u St. Louisu 1973. Radio je u tvornici → Jugoturbina u Karlovcu (1961–2003) na razvoju novih parnih i plinskih turbina, dizelskih motora, pumpa i strojeva za balansiranje te novih pogona. Istodobno je bio aktivan i u znanosti. Predavao je na Višoj tehničkoj strojarskoj školi u Karlovcu (1961–97), koja je 1983. pripojena zagrebačkomu Fakultetu strojarstva i brodogradnje kojega je bio redoviti profesor od 1988. Bio je i redoviti profesor novoosnovanoga Veleučilišta u Karlovcu (1997–2006), kojega je bio suosnivač te rektor (1997–2005) i prodekan (2005–06), kao i Tehničkoga fakulteta u Rijeci (1988–2006). Umirovljen je 2006. Predavao je kolegije iz područja tehničke mehanike, otpornosti materijala, dinamike, vibracija, dinamike strojeva, pogonske čvrstoće.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehaničke vibracije i pogonska čvrstoća konstrukcija. Bio je glavni urednik časopisa Tehničke informacije Jugoturbine – Karlovac i TPK – Zagreb (1972–93) i predsjednik (1981−83. i 1986−94) → Hrvatskoga društva za teoriju strojeva i mehanizama. Član je emeritus HATZ-a od 2006.

Lukačević, Zvonimir (Slavonski Brod, 11. IX. 1935 – Slavonski Brod, 5. IX. 1998), strojarski inženjer, stručnjak za zavarene spojeve.

Diplomirao je 1963. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, magistrirao 1977. na Građevinskome fakultetu u Beogradu te doktorirao 1984. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu disertacijom Modeli pouzdanosti zavarenih spojeva (mentor → M. Novosel). Od 1963. radio je u Institutu Đuro Đaković u području tehnike zavarivanja. Od 1979. bio je predavač na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu, gdje je 1993. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Materijali i Zavarivanje. Osnovao je i vodio Katedru za tehnologiju zavarivanja (1982–98), bio je dekan u dva mandata (1985–87. i 1990–93) te prodekan (1993–95) toga fakulteta.

Znanstveno i stručno bavio se proizvodnim strojarstvom, zavarenim spojevima i kontrolom kvalitete. Autor je udžbenika Zavarivanje (1998). Bio je dugogodišnji predsjednik Društva za tehniku zavarivanja (DTZ) Slavonski Brod te jedan od utemeljitelja i član Savjeta časopisa Tehnički vjesnik (1993).

Grubaš, Ivan (Grubas, Giovanni B. V. M.) (Venecija, druga polovica XVIII. st. – Venecija, polovica XIX. st.), pomorski pisac i kartograf.

Podrijetlom iz Perasta, bio je mornarički peljar u Veneciji. Autor je plovidbenoga priručnika iz praktične navigacije i hidrografije, s podatcima i za hrvatsku obalu Novi obalni peljar Jadranskoga mora (Nuovo costiere del Mare Adriatico, 1833). U bakrorezu je izradio kartu Sredozemlja s planovima sredozemnih luka (1801), kartu Jadranskoga mora (oko 1833) te kartu Venecijanskoga zaljeva, koja nije prihvaćena zbog nepotpunih i pogrešnih podataka. U starijoj literaturi njegova se djela pripisuju kapetanu Antunu Grubašu (1688 – oko 1763).

Mickl, Josef (Klagenfurt, 8. VI. 1885 − Klagenfurt, 14. II. 1965), strojarski inženjer, konstruktor prvih mornaričkih zrakoplova Kraljevine SHS.

Diplomirao je 1909. na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien). Iste godine stupio je u austrougarsku ratnu mornaricu, gdje je bio zapovjednik Pomorskog arsenala u Puli (1910–19) te konstruirao prvi hidroavion austrougarskih pomorskih zračnih snaga, isporučen 1912. U Bečkome Novome Mjestu radio je prije i tijekom I. svj. rata kao konstruktor hidroaviona u poduzeću Öeffag, a od 1919. u suradnji s Ferdinandom Porscheom (1875−1951) na projektu trkaćeg automobila Sascha u tvornici Austro–Daimler.

Na poziv generala i načelnika Odeljenja za vazduhoplovstvo Kraljevine SHS → Emila Uzelca radio je u Kraljevskoj avijaciji na mjestu načelnika tehničkog odjeljenja (1921–23). S → Rudolfom Fizirom i Nikolom Žučenkom sudjelovao je u izradbi dokumentacije za serijsku proizvodnju školskih zrakoplova Mali Brandenburg i Srednji Brandenburg. Kao tehnički direktor tvornice Ikarus u Novome Sadu (1923–29), koja je predstavljala utemeljenje zrakoplovne industrije Kraljevine SHS, izradio je 1924. prototip školskoga hidroaviona Ikarus ŠM (školski mornarički, tzv. šimika), koji se proizvodio s motorima snage 100 KS (74,5 kW), 120 KS (89,5 kW) i 160 KS (119,3 kW). Ukupno 42 primjerka isporučena su pomorskomu zrakoplovstvu, gdje su bili u službi 18 godina. Za potrebe obalnoga i dalekoletnoga izviđanja izradio je 1926. leteći čamac Izviđač IM (izviđač mornarički), opremljen motorom 260 KS (193,7 kW), koji je pilotovom pogreškom uništen na prvome letu. Drugi prototip Izviđač IO (izviđač obalni) imao je motor 400 KS (298 kW) te je za potrebe mornarice proizvedeno 37 primjeraka.

Od 1931. do umirovljenja 1950. radio je u poduzeću Porsche Konstruktionen u Stuttgartu, kao specijalist za aerodinamiku automobila. Nastavio je sa stvaralačkim radom te je iza sebe ostavio mnoge izume, patente i rješenja u raznim područjima, osobito u automobilskoj tehnici.

Fio, Oliver (Fijo) (Pula, 23. I. 1915 – Split, 21. I. 1987), pomorski ekonomist, pedagog i pisac.

Pomorsko-trgovačku akademiju u Kotoru završio je 1933., na Višoj pomorskoj školi u Rijeci diplomirao 1953., a doktorirao na sveučilišnom pomorskom institutu (Istituto Universitario Navale) u Napulju 1963. disertacijom Parobrodarstvo Dalmacije 1878–1918. Godine 1946. položio je ispit za kapetana duge plovidbe, plovio je na brodovima trgovačke mornarice, bio je zapovjednik na brodovima Pomorske financijske kontrole te službovao u Lučkoj kapetaniji u Splitu (1933–46). Bio je (1946–81) upravitelj Pomorskoga muzeja u Splitu (→ Hrvatski pomorski muzej Split). Na visokim školama u Splitu, Zadru, Zagrebu i Rijeci predavao je pomorske kolegije (1959–86). U zvanje redovitoga profesora izabran je 1981.

Područje njegova zanimanja bila je pomorska povijest, a bavio se i suvremenom pomorsko-gospodarskom tematikom. Autor je mnogih članaka te djela: Prilozi poznavanju pomorskog školstva na našoj obali u XIX stoljeću (1956), Parobrodarstvo Dalmacije 1878–1918 (1962), Pomorci otoka Hvara 1871–1964 (1964), Odrazi ekonomsko-socijalne aktivnosti različitih prijevoznih sredstava, osobito u vezi s jugoslavenskom obalom (Riflessi economico-sociali dell’attività dei vari mezzi di trasporto, con particolare riferimento al litorale jugoslavo, 1966), Ekonomski i društveni značaj suvremenog pomorskog prijevoza osoba (1968). Bio je urednik časopisa Jadranska straža (1938–39) te jedan od osnivača i urednik glasila Pomorstvo (1946–75). Jedan je od utemeljitelja Međunarodnoga instituta za pomorsku kulturu (1969).

Katalinić, Karlo (Cattalinich, Carlo) (Volosko, 2. XI. 1801 − Rijeka, 5. II. 1859), brodograditelj.

Imućan posjednik i brodovlasnik, član obitelji Katalinić koja je svojom inicijativom, poduzetnošću i znanjem zauzimala posebno mjesto u riječkoj brodogradnji. Zaslužan je za modernizaciju rada i povećanje kapaciteta obiteljskoga brodogradilišta na Ponsalu u Rijeci, gdje su 1833–69. sagrađena 52 jedrenjaka duge plovidbe ukupne nosivosti 18 456 t. Izradio je prvi hrvatski kliper Guttmanstahl (1853), velik, brz jedrenjak, samo tri godine nakon pojave prvih klipera u svijetu. Spominje se s Giuseppeom Spadonom kao suvlasnik brodogradilišta Pod Pinjol.

Horvatović, Marko Antun (Horvath, Horvatić, Horvatovich; Marcus Antonius) (Orahovica, sredina XVIII. st. – Zagreb, 10. I. 1821), svećenik, pjesnik i konstruktor.

Nakon bogoslovnih nauka, u Požeškim Sesvetama bio je kapelan, privremeni upravitelj (1769) te župnik do umirovljenja 1792. Zatim je bio pomoćni svećenik u Petrinji, a od 1806. boravio je u Zagrebu kao vikar župne crkve sv. Marka. Osim što je pisao pjesme na latinskom i hrvatskome jeziku, zanimalo ga je riječno brodarstvo. Autor je djela Lakši način putovanja velikih lađa i uz vodu i niz vodu (1804), kojega je prošireno izdanje tiskano i na njemačkome jeziku Vorschläge zur Erleichterung der Schiffahrt auf Strömen und Flüssen (1806).







To je djelo jedno od prvih o tehnici i riječnome prometu na hrvatskome jeziku te prinos poznavanju tadašnjega brodarstva na Savi i Kupi i tamošnjega nazivlja. U njemu opisuje brodski pogon tzv. veslatim krilima kojim bi se smanjio broj konja za uzvodnu vuču: na prednjem i stražnjem kraju broda po jedno je poprečno vratilo na kojima je, na oba brodska boka, učvršćeno po jedno pogonsko kolo s po 16 lopatica djelomice uronjenih u vodu. Vratila s pogonskim kolima bila bi povezana zupčanicima s potjernim ili nagaznim kolima, koja bi gazio jedan ili dva čovjeka. Takav se pogon mogao kombinirati s jedrima, dok je za nizvodnu plovidbu prazna broda bio predviđen samo kormilar. U knjižici je objavljena i uglazbljena Horvatovićeva Lađarska pjesma, kojom se imao određivati ritam rada. U njemačkom je izdanju zastupao stanovitu tipizaciju i prilagodbu oblika i izmjera broda riječnoj plovidbi, a za nizvodnu plovidbu istaknuo je korisnost tzv. dugoga hrvatskog vesla.

Sveučilište u Dubrovniku, visokoobrazovna ustanova osnovana u Dubrovniku 2003., koja provodi sveučilišne i stručne preddiplomske studije, sveučilišne i specijalističke diplomske studije te međusveučilišne poslijediplomske studije iz područja tehničkih, prirodnih i društvenih znanosti. Na Sveučilištu je 2017. bilo upisano oko 2200 studenata, a zaposleno oko 240 osoba, od kojih 147 u nastavničkom i suradničkom zanimanju.

Sveučilišni su preddiplomski studiji Akvakultura, Brodostrojarstvo, Ekonomija, Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu, Mediji i kultura društva, Nautika, Pomorske tehnologije jahta i marina, Poslovna ekonomija, Primijenjeno/poslovno računarstvo, Restauracija i konzervacija te Povijest Jadrana i Mediterana. Stručni su preddiplomski studiji: Financijski menadžment, Sestrinstvo te Hotelijerstvo, restoraterstvo i gastronomija. Sveučilišni su diplomski studiji: Ekonomija, Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu, Marikultura, Mediji, Odnosi s javnostima, Pomorstvo, Poslovna ekonomija, Poslovno računarstvo te Restauracija i konzervacija. Specijalistički su diplomski stručni studiji: Kliničko sestrinstvo i Financijski menadžment. Međusveučilišni su poslijediplomski studiji: Povijest stanovništva, Pomorstvo, Europska integracija, Molekularne bioznanosti, Upravljanje marketingom u turizmu, Biologija novotvorina, Primijenjene znanosti o moru i Komunikologija.







Povijest

Sveučilište u Dubrovniku osnovano je na temeljima visokog obrazovanja pomoraca u Dubrovniku koje je započelo 1959. osnutkom Više pomorske škole te se nastavilo osnivanjem drugih visokih škola i fakulteta koji su prerasli u današnje odjele Sveučilišta u Dubrovniku.

Prvi direktor Više pomorske škole bio je je → Marin Knežević (1959–66), prvi studij bio je Nautika, a poslije su pokrenuti studiji Ekonomija u pomorstvu (1960) i Brodostrojarstvo (1965). Neko su vrijeme djelovale i Pedagoška akademija (1959–74), Muzička akademija te Odjel za violinu (1968–73). Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu osnovan je 1970. u Zagrebu, 1975. pripojena mu je Viša turistička škola u Dubrovniku (osnovana 1959), a od 1976. djelovao je u sastavu Sveučilišta u Splitu. Fakultetu je 1980. pripojen Centar za turističku dokumentaciju i informacije iz Dubrovnika, osnovan 1938. kao Arhiv za turizam. Dubrovačke pomorske škole udružile su se 1987. sa splitskim pomorskim školama u Centar za obrazovanje kadrova u pomorstvu, koji je sljedeće godine preimenovan u Pomorski fakultet. Pomorski fakultet bio je u sastavu Sveučilišta u Splitu, a prvi je dekan bio → Josip Lovrić (1987–90). Prvi studiji bili su pomorski promet nautičkog i brodostrojarskog smjera, koji su se izvodili u Dubrovniku i Splitu, a 1992. osnovan je i odsjek brodske elektroenergetike i elektronike.

Promjenama u zakonodavstvu visokih učilišta, 1994. uvedena su dva odvojena smjera u visokom obrazovanju, znanstveni (sveučilišni) i stručni (veleučilišni). Na Pomorskome fakultetu začeta je ideja o osnutku veleučilišta te je 1996. osnovano Veleučilište u Dubrovniku – Collegium Ragusinum, prvo javno veleučilište u Hrvatskoj. Naziv je dobilo prema nekadašnjem Dubrovačkom javnom visokom učilištu osnovanom 1624. Pomorski fakultet prešao je iz sastava splitskog sveučilišta u sastav novoosnovanog veleučilišta, koje je imalo četiri odjela: Nautički, Strojarski, Turistički i Odjel elektrotehnike i računarstva. Na Veleučilištu je 2001. započeo rad na osnutku Sveučilišta.

Sveučilište u Dubrovniku osnovano je 2003., a prvi je rektor bio → Mateo Milković (2003–12). Započelo je raditi sa šest odjela: Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju, Pomorski odjel, Elektrotehničko-računarski odjel, Strojarski odjel (zatvoren 2007), Odjel za akvakulturu i Odjel za komunikologiju. Na tim su odjelima organizirani preddiplomski i stručni studiji koji su prije održavani na Veleučilištu u Dubrovniku i na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu. Godine 2005. osnovani su Odjel za umjetnost i restauraciju te Institut za more i priobalje, koji je pravni sljednik Biološkoga zavoda, Laboratorija za ekologiju planktona i Laboratorija za ekologiju i uzgoj morskih organizama → Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Prvi poslijediplomski doktorski studij Povijest stanovništva pokrenut je 2006. u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu i Zavodom za povijesne znanosti HAZU-a iz Dubrovnika. Iste godine pokrenut je i specijalistički sveučilišni dvogodišnji studij Upravljanje marketingom u turizmu, a prvi trogodišnji stručni studij Sestrinstvo pokrenut je 2008. Od 2011. sastavnicom Sveučilišta postao je Zavod za maslinarstvo i južne kulture, koji je do tada bio dio Hrvatskoga centra za poljoprivredu, hranu i selo. Osnovani su i trogodišnji preddiplomski stručni studij Financijski menadžment, koji se izvodi u Pločama od 2012., preddiplomski sveučilišni studij Povijest Jadrana i Mediterana (2015) te preddiplomski stručni studij Hoteljerstvo, restoraterstvo i gastronomija (2016).

Organizacija

Sveučilište čini sedam odjela (Pomorski odjel, Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju, Odjel za elektrotehniku i računarstvo, Odjel za akvakulturu, Odjel za komunikologiju, Odjel za umjetnost i restauraciju i Odjel za humanističke studije – u osnivanju), dva studija izvan odjela (Sestrinstvo i Kliničko sestrinstvo), Institut za more i priobalje, Zavod za mediteranske kulture, tri knjižnice (Knjižnica za tehničke i biotehničke znanosti, Knjižnica za društvene znanosti i Centar za turističku dokumentaciju i informaciju), Centar za jezike i Centar za informatičku potporu.







Pomorski odjel obuhvaća preddiplomske studije Nautiku, Brodostrojarstvo i Pomorske tehnologije jahta i marina te diplomski i poslijediplomski studij Pomorstvo.

Nautika je preddiplomski studij na kojem se stječu kompetencije za poznavanje i razumijevanje stručnih i znanstvenih načela i postupaka važnih za nautičku struku i proces uporabe broda (putovanje, manevriranje, rukovanje teretima, održavanje), prepoznavanje i rješavanje složenih plovidbenih problema izborom odgovarajućih metoda i postupaka, te primjenu najnovijih saznanja i tehnologija koje se rabe u pomorskom prometu.

Brodostrojarstvo je preddiplomski studij na kojem se stječu kompetencije za razumijevanje stručnih i znanstvenih načela i postupaka važnih za brodostrojarsku struku, prepoznavanje i rješavanje inženjerskih problema te objedinjavanje teorijskih znanja i praktičnih vještina u rješavanju problemskih situacija.

Pomorske tehnologije jahta i marina je preddiplomski studij na kojem se stječu kompetencije za komercijalno i tehničko upravljanje marinama i flotom jahta i brodica.

Pomorstvo je diplomski studij na kojem studenti stječu kompetencije za upravljanje, održavanje i rukovanje suvremenim tehničkim i tehnološkim brodskim, lučkim i prometnim sustavima, za znanstvenoistraživački rad u područjima pomorskih znanosti, aktivno sudjelovanje u privrednim djelatnostima i upravljanju poduzećima i službama u području gospodarskih i javnih djelatnosti.

Poslijediplomski međusveučilišni studij Pomorstvo pokrenut je 2008. u suradnji s Pomorskim fakultetom u Rijeci, Pomorskim fakultetom u Splitu, Odjelom za pomorstvo Sveučilišta u Zadru, Hrvatskim hidrografskim institutom u Splitu i HRM-om, uz međunarodnu institucionalnu potporu. Studij ima devet studijskih smjerova: Nautičke znanosti, Pomorski energetski i strojni sustavi, Elektronika i pomorske komunikacije, Informacijske tehnologije u pomorstvu i prometu, Logistika i menadžment u pomorstvu i prometu, Hidrografsko inženjerstvo, Lučki sustavi, Zaštita mora i priobalja i Vojni pomorski sustavi.

Sveučilište organizira i izobrazbu pomoraca na 28 različitih tečajeva.

Odjel za elektrotehniku i računarstvo obuhvaća preddiplomske studije Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu i Primijenjeno/poslovno računarstvo te diplomske studije Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu i Poslovno računarstvo.

Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu je studij koji omogućava stjecanje teorijskih i praktičnih znanja iz područja brodske elektrotehnike i sukladnih kopnenih tehničkih sustava, kompetencije za analizu i uporabu električnih strojeva, uređaja i manjih elektroenergetskih sustava, za njihovo puštanje u pogon, ispitivanje, upravljanje i održavanje, nadzor nad izvođenjem i modernizacijom manjih cjelina elektroenergetskih sustava i postrojenja, za instaliranje, uporabu i održavanje brodskih i kopnenih elektrotehničkih, elektroničkih i komunikacijskih uređaja i sustava u pomorstvu, turističkim marinama, lučkim ispostavama, suvremenim hotelima i dr.

Primijenjeno/poslovno računarstvo je preddiplomski studij na kojem studenti iz područja primijenjenog i poslovnog računarstva s težištem na primjenu računala u svakodnevnom poslovanju stječu kompetencije za programiranje, povezivanje računala u mreže, primjenu računala u različitim gospodarskim djelatnostima, praktičan rad s bazama podataka, relacijski pristup i rad s distribuiranim bazama podataka.

Poslovno računarstvo je diplomski studij na kojem studenti iz područja primijenjenog i poslovnog računarstva s težištem na primjenu računala u svakodnevnom poslovanju stječu kompetencije za elektroničko poslovanje, projektiranje, upravljanje i strategije informacijskih sustava te primjenu računalne tehnologije u gospodarstvu.

Nastava

Sveučilište raspolaže suvremeno opremljenim amfiteatrima, učionicama, čitaonicama i knjižnicama, laboratorijima računarstva, elektrotehnike, komunikacijske tehnologije, hidraulike i pneumatike, brodostrojarskim i dvama navigacijskim simulatorima, brodicom za vježbe spašavanja, protupožarnim poligonom, nautičkim, brodostrojarskim i informatičkim kabinetima, brodskom radiopostajom za vježbe u komunikaciji i spašavanju, dvoranom za predavanja i međusobnu komunikaciju na daljinu, školskoistraživačkim brodom Naše more duljine 31 m, s 19 kabinskih postelja za studente, posadom od pet članova, predavaonicom i laboratorijima, istraživačkom brodicom Baldo Kosić II duljine 15,75 m za biološka i hidrografska istraživanja, oglednim istraživačkim i pokaznim sustavima za uzgoj morskih organizama, biološkim, kemijskim i laboratorijima za praktične vježbe studenata akvakulture i marikulture, akvarijem s više od 30 akvarijskih bazena, botaničkim vrtom na Lokrumu i dr.













Izdavaštvo

Sveučilište izdaje znanstvene časopise → Naše more i Ekonomska misao i praksa s duljom tradicijom izlaženja, te časopise MediAnali (2006), Unidu alumni (2007) i studentski list Punkt (2007).

Nastavnici i znanstvenici Sveučilišta objavili su više od 100 knjiga, udžbenika i monografija.

Znanstvenici Sveučilišta objavljuju svoje radove u znanstvenim i stručnim publikacijama, sudjeluju u znanstvenim i stručnim projektima te su rezultati njihova rada ugrađeni u udžbenike.

vibracije broda, vremenski promjenljive deformacije brodske konstrukcije izazvane neuravnoteženim dinamičkim silama; također brodograđevna disciplina koja se time bavi.

Prvi uzročnici vibracija brodskoga trupa bili su veliki parni strojevi koji su se intenzivnije počeli rabiti potkraj XIX. st., kada su vibracije postale ozbiljan brodograđevni problem. Uvođenjem elektroničkih računala i metode konačnih elemenata u inženjersku praksu potkraj 1960-ih, omogućena je analiza vibracija složenih brodskih struktura, čemu su osobito pridonijeli radovi istraživača klasifikacijskoga društva Det Norske Veritas iz Osla. Smanjenje razine brodskih vibracija je i danas složena inženjerska zadaća, zbog sve lakših brodskih konstrukcija postignutih primjenom suvremenih metoda optimizacije i suvremenih materijala te zbog ugradnje sve snažnijih pogonskih strojeva.

Vibracije na suvremenim brodovima pobuđene su neuravnoteženim silama glavnog i pomoćnih motora, radom brodskoga vijka u nejednolikom polju sustrujanja, kao i nesavršenim centriranjem osovinskoga voda. U osnovi se razlikuju globalne vibracije brodskoga trupa (fleksijske vertikalne i horizontalne vibracije, te torzijske vibracije), vibracije podstruktura (nadgrađa, paluba, glavnih motora s dvodnom u strojarnici, osovinskoga voda, skrokova i dr.) i vibracije strukturnih elemenata (panela, okvira, ploča, greda). Danas se za analizu vibracija u pravilu rabe komercijalni računalni programi zasnovani na metodi konačnih elemenata. Za mjerenje vibracija na brodovima primjenjuju se elektrodinamički i mehanički instrumenti (npr. Geigerov vibrograf). Mjerenje vibracija se uglavnom obavlja tijekom pokusne plovidbe na zahtjev brodovlasnika. Ponekad se vibracije mjere i tijekom opremanja broda, kako bi se pravodobnim dodatnim pojačanjima konstrukcije izbjegle moguće rezonancije; u tom se slučaju vibracije pobuđuju mehaničkim ili elektrodinamičkim uzbuđivačima. Mjerenja vibracija broda u službi provode se najčešće radi istraživanja uzroka loma ili oštećenja konstrukcije. U brodograđevnoj se praksi razina vibracija snižava izbjegavanjem rezonancije uzbudnih sila s prirodnim vibracijama konstrukcije, smanjenjem uzbudnih sila i ugradnjom kompenzatora vibracija.

Brodske vibracije u hrvatskoj brodogradnji

Potreba za analizom i mjerenjem vibracija u hrvatskim brodogradilištima porasla je početkom 1970-ih kada su se gradili sve veći i složeniji brodovi. Povjeravanjem provođenja analiza i mjerenja vibracija domaćim institucijama, hrvatska su brodogradilišta pridonijela razvoju toga područja do svjetske razine.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB) razvijeni su računalni program STIFF za određivanje krutosti poprečnog presjeka brodskoga trupa, DYANA za proračun prirodnih i prisilnih vibracija brodskoga trupa, te PROPEX za proračun uzbudnih sila vijka. Do danas je na tom fakultetu provedeno više od 100 složenih analiza vibracija, npr. analiza dinamičkoga ponašanja glavnoga motora snage 10 MW na brodu za prijevoz rasutoga tereta i kontejnera istisnine 65 800 (70 200) t za riječko brodogradilište 3. maj (isporučen 1981), ili analiza vibracija putničkoga trajekta Amorella za splitski Brodosplit (1988).

Brodarski institut u Zagrebu provodi mjerenja vibracija na brodovima od sredine 1950-ih, a do danas je proveo više stotina takvih mjerenja skupivši bogatu arhivu podataka. Za vlastite potrebe konstruiran je uzbuđivač vibracija s rotirajućim masama na jednoj osovini (autori → Miljenko Ferić i → Boris Medja).

Visokoškolska nastava, znanost i publicistika

Kolegij o vibracijama broda u sastavu je studija brodogradnje na FSB-u od akademske godine 1971–72., u Zavodu za brodogradnju i pomorsku tehniku. Kolegij su držali → Ivo Senjanović i → Rajko Grubišić, a danas nastavu izvodi Joško Parunov. Vibracije broda kao kolegij danas se predaju i na Tehničkome fakultetu u Rijeci (Jasna Prpić-Oršić) i na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (Željan Lozina).

Za potrebe nastave izdani su udžbenici Vibracija broda I−III (1974−81) I. Senjanovića.

Hrvatski znanstvenici i stručnjaci objavljuju članke o vibracijama broda u nacionalnom časopisu Brodogradnja i vodećim međunarodnim časopisima International Shipbuilding Progress, Journal of Ship Research, Computers & Structures, Thin-walled Structures, Marine Structures i dr.

hidroelastičnost broda, spregnuto djelovanje elastičnih sila brodske konstrukcije, inercijskih sila mase broda i tereta, te hidrodinamičkih sila okolne tekućine; također znanstvena disciplina koja se time bavi. U brodova uobičajenih veličina, valno opterećenje zbog gibanja broda na valovima proračunava se za kruti brod, a zatim primjenjuje na elastični model konačnih elemenata brodske konstrukcije. Taj pristup analizi čvrstoće u vrlo velikih brodova, zbog njihove elastičnosti, nije dovoljno pouzdan te se rabi hidroelastični matematički model.

Prvim značajnijim radom u tom području smatra se knjiga Hydroelasticity of Ships (R. E. D. Bishop, W. G. Price, 1979), koju su slijedili mnogi radovi kao rezultat znanstvenih istraživanja, uglavnom u akademskoj zajednici. Nagli razvoj hidroelastičnosti odvija se u novije doba gradnjom ultravelikih brodova i pomorskih objekata kao što su kontejnerski brodovi, supertankeri, brodovi za prijevoz ukapljenoga plina, brodovi za krstarenja, plutajući aerodromi i dr. Zbog učestalih oštećenja konstrukcije takvih objekata, oni se osnivaju na temelju tzv. direktnog proračuna, koji propisuju klasifikacijska društva. Metodologija hidroelastične analize uključuje definiranje osnovnih značajki broda, strukturni model, hidrodinamički model, proračun prirodnih vibracija, definiranje valne uzbude, proračun hidroelastičnog odziva, modelska ispitivanja i mjerenja u naravi, te korelacijsku analizu za provjeru rezultata proračuna.

Značajan iskorak i doprinos razvoju područja ostvaren je 2009−12. projektom TULCS (Tools for Ultra Large Container Ships), koji je proveo međunarodni konzorcij od 14 institucija pod vodstvom Bureau Veritasa iz Pariza (koordinator → Šime Malenica).

Doprinos hrvatskih znanstvenika

Središte istraživanja brodske hidroelastičnosti u Hrvatskoj je zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), sa začetnikom → Ivom Senjanovićem. Tu je u sklopu projekta TULCS razrađen detaljan postupak modeliranja ultravelikih kontejnerskih brodova kao greda promjenljivog presjeka sa svim sastavnicama krutosti (savijanje, smicanje, uvijanje, vitoperenje).

Istraživanje hidroelastičnosti brodskih konstrukcija nastavljeno je u sklopu projekta GCRC-SOP, koji financira vlada Republike Koreje (voditelji Š. Malenica, I. Senjanović, S. H. Kwon, D. S. Cho).

Hidroelastičnost brodskih konstrukcija na FSB-u obrađuje se u sklopu doktorskog studija brodogradnje (do sada su iz toga područja disertacije obranili Stipe Tomašević, Nikola Vladimir, Neven Hadžić, Marko Tomić i Mate Grgić).

Radovi o široj primjeni hidroelastičnosti u morskoj tehnologiji iznose se na međunarodnoj konferenciji Hydroelasticity in Marine Technology. Godine 2015. konferencija je održana u Splitu u suorganizaciji zagrebačkog FSB-a.

čvrstoća broda, svojstvo brodske konstrukcije da i u najnepovoljnijim okolišnim uvjetima preuzme i izdrži opterećenja (težina broda i tereta, tlak vode, valovi, vjetar, led, sudar, inercija vlastite mase i tereta, rad strojeva i uređaja) bez slamanja ili trajnih plastičnih deformacija. Čvrstoćom broda i njezinim proračunima bavi se istoimena brodograđevna disciplina.

Proračuni čvrstoće provode se u fazi projektiranja, za uvjete broda na mirnoj vodi i broda u vožnji na valovima (u neoštećenom i oštećenom stanju). U prvome slučaju, brod je opterećen vlastitom težinom i težinom tereta, te hidrostatskim tlakom. U drugome slučaju, brod je dodatno izložen djelovanju sila inercije mase i hidrodinamičkim silama. Zbroj statičkih i dinamičkih naprezanja daje ukupno naprezanje koje se uspoređuje s dopuštenim vrijednostima. Zbog velikih tlačnih sila i vitkosti strukturnih elemenata, posebno onih na palubi i dnu broda, provjerava se i njihova stabilnost na izvijanje. Proračun čvrstoće broda obuhvaća još i analizu granične čvrstoće, tj. određivanje opterećenja koje dovodi do slamanja brodskoga trupa. Do oštećenja strukturnih elemenata može doći i zbog koncentriranoga cikličnog naprezanja i zamora materijala. Sigurnost brodske konstrukcije procjenjuje se određivanjem rizika od krtoga loma ili oštećenja statističkom metodom indeksa sigurnosti i parcijalnih indeksa sigurnosti. U pojedinim složenim slučajevima čvrstoća broda, odn. brodskih sklopova provjerava se mjerenjem naprezanja na modelima i u naravi.

Određivanje izmjera strukturnih elemenata na osnovi proračuna čvrstoće počelo se uvoditi u praksu u drugoj polovici XIX. st., pri prelasku s drvene na čeličnu brodsku konstrukciju. Znatan doprinos razvoju čvrstoće broda dali su ruski znanstvenici Aleksej Nikolajevič Krilov (Krylov) (1863–1945), Ivan Grigorjevič Bubnov (1872–1919), Pjotr Fjodorovič Papkovič (1887–1946), → Stjepan Prokofjevič Timošenko i dr. Proračun čvrstoće brodske konstrukcije se danas provodi metodom konačnih elemenata koja omogućuje detaljno modeliranje strukture i razmjerno jednostavnu obradbu problema na računalu.

Čvrstoća broda u hrvatskoj brodogradnji

Brodogradnja u Hrvatskoj razvila se naglo nakon II. svj. rata, u doba industrijalizacije ondašnje države, a 1988. dosegnula je treće mjesto u svijetu. Takva ekspanzija zahtijevala je razvoj postupaka u osnivanju broda, što je jednim dijelom ostvareno Makroprojektom brodogradnje (1970−75), projektom ulaganja u istraživanje i razvoj u sklopu kojega je uvedena metoda konačnih elemenata u brodograđevnu praksu u Brodarskom institutu (→ Vedran Žanić), a zatim i na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (→ Ivo Senjanović; Većeslav Čorić). Pritom su razvijeni mnogobrojni programi za proračun čvrstoće brodske konstrukcije na računalu, a rad u tom području nastavlja se i danas. Za potrebe hrvatskih brodogradilišta provedeno je više od 100 analiza čvrstoće i optimizacija konstrukcije složenih brodova.

Kad je riječ o proračunu čvrstoće, osobito je zahtjevan bio pothvat izgradnje podmornica, koje su se od 1960-ih do 1990. gradile prema projektima Brodarskog instituta. Za potrebe projektiranja čvrstog trupa podmornice kao orebrene ljuske, razvile su se odgovarajuće matrične metode s programima za obradbu na računalu. Ta su se iskustva poslije rabila u osnivanju spremnika na brodovima za prijevoz ukapljenoga plina za strane naručitelje.

U novije doba hrvatski znanstvenici sudjeluju u više domaćih i europskih znanstvenoistraživačkih projekata koji se bave čvrstoćom broda, npr. Project on Advanced Sandwich Structures in the Transportation Industry (koordinatori za Hrvatsku I. Senjanović i Smiljko Rudan), te DeLight za lake višeslojne (sendvič) palubne konstrukcije i IMPROVE za integrirani sustav odlučivanja pri projektiranju broda (koordinator za Hrvatsku V. Žanić). Posebno se ističe dugogodišnji projekt Structure Analyses of Ships and Offshore Floating Units, koji se provodi u svrhu analize sigurnosti brodskih i pomorskih konstrukcija za potrebe odobrenja tehničke dokumentacije za gradnju broda u klasi Bureau Veritasa (voditelj Joško Parunov).

Visokoškolsko obrazovanje

Osnivanjem Tehničke visoke škole (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu 1919. utemeljen je studij brodogradnje. U sklopu toga studija uveden je kolegij Teorija broda IV koji je predavao → Leopold Sorta, a obuhvaćao je područje čvrstoće broda. Razvoju nastave iz toga područja na FSB-u osobito je pridonio → Josip Uršić, a danas se kolegiji predaju na studijima brodogradnje u Zagrebu (V. Žanić), Rijeci (Albert Zamarin) i Splitu (Radoslav Pavazza). Kako bi unaprijedili poslijediplomsku nastavu u području čvrstoće brodskih konstrukcija, hrvatski fakulteti sudjeluju u međunarodnom projektu razvoja naprednih metoda projektiranja brodova za prevenciju onečišćenja (Advanced ship Design for Pollution Prevention; koordinator za Hrvatsku je J. Parunov). U novije su se doba problemi vezani uza sigurnost brodske konstrukcije proširili, pa se tom problematikom bavi desetak kolegija na studijima diplomske i poslijediplomske razine, koji se odnose na teoriju konstrukcija, strukturnu analizu, podobnost, pouzdanost i projektiranje konstrukcije raznih tipova brodova.

Publicistika

Prvi udžbenik iz toga područja je Čvrstoća broda I−III (1971−92) J. Uršića, a ističe se i knjiga Metoda konačnih elemenata u analizi brodskih konstrukcija (1998) I. Senjanovića. Hrvatski znanstvenici i stručnjaci objavili su velik broj radova o problematici brodskih konstrukcija u časopisu → Brodogradnja i u vodećim međunarodnim časopisima kao što su Journal of Ship Research, Marine Structures, Computers & Structures, Ocean Engineering, Ship and Offshore Structures, Journal of Engineering for the Maritime Environment i dr.

Transactions of FAMENA, znanstveno-stručni časopis koji obrađuje teme iz tehničkoga područja te ga od 1970. izdaje → Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu.

Prvotno je izlazio pod nazivom Zbornik radova Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu (1970–95), potom Radovi Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu (1996–97) te Radovi Fakulteta strojarstva i brodogradnje – Acta (1997–99). Današnji naziv nosi od 2000., a kratica FAMENA u naslovu skraćuje puni naziv časopisa Transactions of Faculty of Mechanical Engineering and Naval Architecture. Od 1974. do 1992. suizdavač mu je uz FSB (parna godišta) i uredništvo časopisa Strojarstvo (neparna godišta); zbornik je svako neparno godište donosio pretisak radova prethodno objavljenih u Strojarstvu. Od 1997. časopis ima međunarodni Izdavački savjet, a 2000. prošireno je i uredništvo.

Izlazio je različitim ritmom: jednom (2000), dva (2001–08) i četiri puta na godinu (od 2009). Objavljuje radove iz mehanike i termodinamike, tehnologije i proizvodnje, konstrukcija, energetike, organizacije rada i industrijskog inženjerstva te ostalih područja, u posljednje doba pretežno na engleskom jeziku. Indeksiran je u međunarodnim bazama podataka, a od 2012. dostupan je i na portalu znanstvenih časopisa RH.

Winkler, Zlatko (Zagreb, 3. VIII. 1917 – Rijeka, 26. III. 1996), brodograđevni inženjer, jedan od utemeljitelja riječkoga Tehničkoga fakulteta.

Na Tehničkome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, diplomirao je 1942. brodogradnju te doktorirao 1976. disertacijom Kritički prikaz primjene tehnika i metoda kvantitativnog upravljanja u istraživačkim projektima jugoslavenske brodogradnje (mentor → D. Taboršak). Od 1942. na tom je fakultetu radio kao honorarni asistent jednog od osnivača studija brodogradnje u Hrvatskoj, profesora → Leopolda Sorte, a 1943. bio je mobiliziran i upućen u Zapovjedništvo ratne mornarice kao nadzorni inženjer gradnje u Tvornici uskotračnog i željezničkog materijala Dr. M. G. Rašica u Zagrebu. Ponovno je bio asistent na Fakultetu do 1950. kada je, na zahtjev tadašnje Centralne uprave brodogradnje, upućen u brodogradilište 3. maj u Rijeci, gdje je isprva bio tehnički direktor, a od 1961. generalni direktor. Znatno je pridonio konstituiranju riječkoga Strojarskoga fakulteta (osnovan 1960., od 1973. → Tehnički fakultet u Rijeci) i njegovu razvoju u važnu znanstvenu i obrazovnu ustanovu. Na riječkom se fakultetu zaposlio 1961., a 1972. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Predavao je niz kolegija na brodograđevnom i strojarskom studiju te na studiju inženjerstva morske tehnologije. Bio je dekan (1966–68), prodekan (1968–70), suosnivač studija brodogradnje (1969–70), predstojnik Zavoda za brodogradnju (1970–74), dok je na riječkome Sveučilištu bio prorektor za znanstveni rad (1980–84). Umirovljen je 1986.

Znanstveno se bavio razvojem morske tehnologije, a u stručnome radu tehnološkom i organizacijskom problematikom te modernizacijom brodograđevne proizvodnje. Od 1992. bio je redoviti član HAZU-a, gdje je bio osnivač Znanstvenoga savjeta za pomorstvo te njegov prvi predsjednik. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1976).

Bartolić, Ljerka (Breza, BiH, 21. VIII. 1917 – Zagreb, 10. V. 2002), lingvistica i leksikografkinja.

Diplomirala je 1940. anglistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te do 1950. radila kao srednjoškolska profesorica. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) izabrana je u zvanja lektora (1950) te predavača engleskoga jezika (1961), a umirovljena je u zvanju višega predavača 1981. Predavala je i na zagrebačkom Elektrotehničkome fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva). Radove je objavljivala u zemlji i inozemstvu, a tijekom nastavničkoga djelovanja na obama tehničkim fakultetima objavila je devet udžbenika, odn. rječnika posebno sastavljenih za praćenje stručne literature na engleskome jeziku, ponajprije iz područja brodogradnje, zatim strojarstva i elektrotehnike. Bila je osnivačica, organizatorica i voditeljica Sekcije za stručne jezike Društva za primijenjenu lingvistiku SRH od 1979. Autorica je Englesko-hrvatskoga i hrvatsko-engleskoga rječnika brodogradnje, strojarstva i nuklearne tehnike (1991) te Englesko-hrvatskoga i hrvatsko-engleskoga strojarskoga rječnika energetskoga strojarstva i osnova strojarstva (1991).

Alujević, Žarko (Split, 3. VII. 1922 – Zagreb, 16. VI. 2001), brodograđevni inženjer, general JNA, podmorničar.

Nakon sudjelovanja u II. svj. ratu na strani partizana, diplomirao je 1952. brodogradnju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Od 1953. radio je u Brodarskom naučnom institutu u Zagrebu (→ Brodarski institut), gdje je vodio projekte izgradnje podmornica klase Sutjeska: P–811 Sutjeska i P–812 Neretva. Bio je idejni začetnik, glavni projektant i voditelj opsežnoga programa razvoja dizelsko-električnih podmornica klase Heroj, omogućivši time domaću gradnju suvremenih dizelsko-električnih podmornica. Godine 1967. vodio je proces objedinjavanja znanstvenostručnih institucija ratne mornarice u jedinstveni Brodarski institut. Direktor toga instituta bio je 1967–73., kada je imenovan generalom JNA. Nakon toga premješten je za načelnika Tehničkoga školskoga centra kopnene vojske JNA u Zagrebu (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak). To je učilište do 1980. unaprijedio u suvremenu znanstvenu ustanovu koja je uspostavom neovisne Hrvatske postala središnjim vojnim učilištem HV-a (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman). Zauzimao se za razvoj jugoslavenskoga podmorničarstva te ga se smatra vodećim stručnjakom u njegovu ostvarivanju.

Adamić, Andrija Ljudevit (Adamich, Andrea Lodovico) (Rijeka, 29. XI. 1767 – Rijeka, 31. X. 1828), poduzetnik i promicatelj gospodarskoga i kulturnoga života Rijeke.

U Beču je studirao trgovinu te bio zaposlen u bankarskoj kući. Stekavši trgovačka znanja, došao je u Rijeku i 1786. s ocem utemeljio trgovačko poduzeće Simone Adamich e Figlio, koje je trgovalo ponajprije duhanom, ali i drugom robom koja se prodavala na riječkome tržištu. U trenutku osnivanja imalo je dva jedrenjaka, trgovačku poslovnicu u Bakru i vlastita skladišta, te je ubrzo postalo trgovačkom kućom svjetskoga glasa, razvozeći i prodajući robu po sredozemnim i crnomorskim lukama. Adamić je uz to 1791. primljen u državnu službu pri Pomorskome guberniju kao činovnik u Građevinskom uredu. Vođen klasicističkim idejama, zauzimao se za funkcionalnost, ljepotu i proporcionalnost građevina te je zaslužan za postupnu modernizaciju Rijeke, koja je u to doba postala moderan lučki i trgovački grad. Među ostalim je, prema vlastitu nacrtu, pokrenuo izgradnju kazališne zgrade u koju je uložio velika novčana sredstva.

U javnom se životu pojavio pokrenuvši osnivanje Društva za plovnost Kupe do Broda. Pri izgradnji kupskoga kanala upozoravao je zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca da je projekt neizvediv i da su daljnja golema novčana ulaganja suvišna. Bio je jedan od glavnih inicijatora i financijera izgradnje Lujzinske ceste, koja je puštena u promet 1809. povezavši Rijeku s Karlovcem. Bio je zagovornik osnivanja izvoznoga ugarskoga trgovačkoga društva sa sjedištem u Rijeci, te je još 1826. objavio brošuru u kojoj je predložio izgradnju željezničke pruge Zagreb–Sopron. Uz bavljenje trgovinom, posebice drvom, 1807. u Mrzloj Vodici osnovao je manufakturu stakla te kvalitetne staklene proizvode prodavao u Ameriku. Na Sušaku je 1821. pokrenuo tvornicu papira, koja je ubrzo, pod drugim vlasnicima, postala jedan od najsuvremenijih pogona toga doba, te je pod nazivom Tvornica papira Rijeka djelovala sve do 1990‑ih.







Torpedo, tvornica oružja, motora i vozila osnovana 1853. u Rijeci pod nazivom Ljevaonica metala (Fonderia Metalli), kao industrijsko poduzeće za proizvodnju predmeta od željeza i izvedbu mehaničarskih radova u brodogradnji. Tvornicu su osnovali najugledniji domaći novčari, brodovlasnici, trgovci i tvorničari. Usprkos tomu isprva je poslovala skromno, trošila je tek 28 t željeza na godinu, a potkraj 1857. imala je samo 25 zaposlenih. Iako je raspolagala vlastitom ljevaonicom željeza i parnim strojem snage 20 KS (14,9 kW), zbog nedovoljnih novčanih sredstava i lošeg vođenja nije mogla prerasti okvire veće zanatske radionice. Stoga su dioničari stupili u pregovore s engleskim poduzetnikom i tehničarom → Robertom Whiteheadom, koji je već uspio malu tršćansku ljevaonicu Fonderia Strudthoff pretvoriti u najvećega dobavljača parnih kotlova austrougarske mornarice.







Industrijski razvoj i I. svj. rat

Whiteheadovim dolaskom, koji je 1856. postao tehničkim direktorom te ubrzo promijenio naziv tvornice u Riječki tehnički zavod (Stabilimento tecnico fiumano), započeo je ubrzani razvoj. Pod njegovim vodstvom nabavljeni su najsuvremeniji engleski strojevi toga doba te je pogon znatno preuređen i proširen. Počeli su se proizvoditi parni strojevi i kotlovi snage i do 1000 KS (745,7 kW) te graditi brodovi uglavnom za potrebe austrougarske ratne mornarice, a broj zaposlenih porastao je na 400. U tvornici su počekom 1870-ih izgrađeni i prvi hrvatski parobrodi Hrvat te Vinodol, Union i Liburno. Na osnovi ideje i u suradnji s izumiteljem i kapetanom austrougarske mornarice → Ivanom Blažom Lupisom, 1866. u tvornici je razvijen prvi riječki, ujedno i svjetski, uporabljivi → torpedo. Godine 1868. isporučena su prva torpeda za austrijsku mornaricu, otkad ih tvornica serijski proizvodi. Godine 1875. Riječki tehnički zavod otišao je u stečaj, a tvornicu je kupio Robert Whitehead, zajedno sa sinom → Johnom Whiteheadom i zetom Georgom von Hoyosom (1842−1904). Od iste je godine poduzeće nosilo naziv Tvornica torpeda Roberta Whiteheada (Torpedo Fabrik von Robert Whitehead, poslije Whitehead & Co.). Orijentiravši se na masovnu proizvodnju i razvoj torpeda, tvornica ih je 1881. izvozila po cijelome svijetu, nastojeći zadovoljiti veliku potražnju. U britanskome gradu Weymouthu osnovana je 1891. podružnica Whitehead Torpedo Works Ltd. koja je proizvodila torpeda isključivo za potrebe britanske ratne mornarice. Neposredno prije svoje smrti Whitehead je tvornicu pretvorio u dioničarsko društvo te su većinski paket dionica preuzela 1906. velika engleska poduzeća Vickers Ltd. i Armstrong Whitworth & Co. Unatoč promjeni vlasničke strukture, tvornica je nastavila uspješan razvoj. Riječka je tvornica i u novim uvjetima nastavila surađivati s britanskom mornaricom, kao i s ratnim mornaricama i vladama drugih zemalja te s poduzećima koja su u razdoblju 1912–14. pokrenula proizvodnju Whiteheadovih torpeda u La Speziji i Napulju u Italiji, u Saint Tropezu u Francuskoj, u Newportu u SAD‑u te u Odesi u carskoj Rusiji. Tijekom I. svj. rata tvornica je prešla u ruke austrijske vlade koja je proizvodnju preselila u St. Pölten, zbog opasnosti od talijanskoga utjecaja u Rijeci, gdje su se obavljala samo probna lansiranja i ispitivanja torpeda.













Međuratno razdoblje i II. svj. rat

Nakon I. svj. rata i ugovora u Versaillesu, zapadni dio Rijeke pripao je Italiji te je tako tvornica torpeda 1924. ušla u sastav talijanske vojne industrije. Novi naziv tvornice bio je Silurificio Whitehead di Fiume, S.A., a osnivač i prvi predsjednik novonastaloga poduzeća bio je Giuseppe Orlando (1855−1926), čija je obitelj bila na čelu jake grupacije brodograđevne i čelične industrije. Ponovni razvoj tvornice potaknule su ponajviše narudžbe talijanske mornarice te je do 1937. proizvedeno ukupno 238 torpeda, od toga dvije trećine za Italiju. Kao ogranak riječke tvornice osnovano je 1934. poduzeće Moto Fides u Livornu, koje je razvilo proizvodnju torpeda te je danas vrlo uspješno pod nazivom Whitehead Alenia Sistemi Subacquei (WASS). Tijekom II. svj. rata proizvodilo se više od stotinjak torpeda na mjesec. Na vrhuncu proizvodnje u riječkoj tvornici 1943., kada je imalo 4209 zaposlenih, proizvodilo se oko 160 torpeda na mjesec. Savezničko bombardiranje te njemačko sustavno miniranje tvornice potkraj II. svj. rata bili su razlogom zastoja proizvodnje, koja se više godina nije mogla posve oporaviti. Uz nužne popravke i izgradnju posve razrušenih pogona, valjalo je dobaviti i strojeve. U riječkoj tvornici torpeda u razdoblju 1866−1943. proizvedena su 20 323 torpeda, 1053 lansirne cijevi i 1368 visokotlačnih kompresora.







Razdoblje SFRJ i 1990.

Nakon II. svj. rata tvornica je pod imenom Jadran počela proizvoditi robu široke potrošnje, poput lokota, lopata, pijuka, plugova, plamenika i sl., a ubrzo i kompresora te pneumatskih bušilica i čekića. Godine 1947. tvornica je promijenila ime u Aleksandar Ranković te počela proizvoditi dizelske motore. Najpoznatiji je mali univerzalni četverotaktni motor Aran 7, snage 7–9 KS (5,2–6,7 kW), kojega je serijska proizvodnja započela 1952. Taj je motor, zasnovan na motorima njemačke tvornice Deutz, zbog pouzdanosti i jednostavnosti ubrzo postao najčešći pogon radnih strojeva i brodica diljem tadašnje Jugoslavije, a do 1962. više tisuća ih je izvezeno u 22 zemlje svijeta.













Tvornica je 1953. promijenila naziv u Torpedo, a glavninu proizvodnje činili su mali i veliki brodski motori te motori za agregate, traktore i kamione vlastite konstrukcije i po stranim licencama, te vlastita proizvodnja traktora i teretnih vozila. Proizvodnja torpeda držala se tajnom do polovice 1960-ih, a proizvedeno ih je oko 365 komada. Od 1965. proizvodili su se rovokopači, utovarivači, (→ kamioni) i traktori.













U suradnji s poduzećem Deutz iz Kölna, 1975. započela je proizvodnja zrakom hlađenih dizelskih motora. Proizvodi su se i izvozili, primjerice 1982. je od 6180 proizvedenih motora, 2500 izvezeno u Alžir. Na temelju zrakom hlađenih dizelskih motora, od 1985. razvijeno je više tipova originalnih traktora vlastite konstrukcije. Tako je 1985. ukupno proizvedeno 6832 motora, od kojih čak 4415 za traktore. Razvoj više vrsta namjenskih vozila i kamiona nastavio se 1990-ih. Tijekom Domovinskoga rata, na temelju prvoga vozila u potpunosti proizvedenoga u Hrvatskoj Torpedo TK 130 T7, inženjeri i radnici tvornice Torpedo razvili su lako oklopno vozilo za potrebe HV-a. Zbog slabe vizije i financijskih problema te tehnološke zaostalosti, 1990-ih je tvornica Torpedo pala pod stečaj i prestala proizvoditi, a u tvorničke su se hale uselila druga poduzeća i ustanove. S obzirom na to da je radila 150 godina i imala svjetsko značenje, tvornica zauzima jedno od vodećih mjesta u povijesti hrvatske tehnike.









Timošenko, Stjepan Prokofjevič (Tymošenko, Timoshenko, Stephen; Stepan Prokopovič) (Špotovka, Ukrajina, 22. XII. 1878 – Wuppertal, Njemačka, 29. V. 1972), strojarski inženjer, začetnik primijenjene (tehničke) mehanike te jedan od prvih profesora Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu.

Diplomirao je 1901. u Institutu za prometne inženjere u Sankt Peterburgu, gdje se zaposlio 1903. u Politehničkom institutu (od 1910. Politehnički institut Petra Velikog). Radio je kao profesor u Politehničkom institutu u Kijevu (1906–11), na kojem je 1909. bio izabran za dekana građevinskoga odjela, a od 1916. ponovno je radio u Institutu u Sankt Peterburgu. Nakon I. svj. rata emigrirao je i došao 1920. u Zagreb za prvoga nastavnika Kraljevske visoke tehničke škole iz područja mehanike. Predavao je niz kolegija poput Nauke o čvrstoći, Ispitivanja gradiva, Građevne statike, Tehničke mehanike te utemeljio Zavod za ispitivanje gradiva kojega je bio prvi predstojnik. Sredinom 1922. otišao je u SAD, gdje je radio u poduzećima Vibration Specialty Company u Philadelphiji (1922–23), Westinghouse Electric Corporation u Pittsburghu (1923–27), na sveučilištu u Ann Arsoru (University of Michigan) (1927–36), a od 1936. profesor je tehničke mehanike na sveučilištu u Stanfordu (University od Stanford). Umirovljen je 1944., ali je nastavio raditi na stanfordskome sveučilištu, gdje je 1951. novootvoreni laboratorij primijenjene mehanike nazvan po njemu.

Kao znanstvenik i pedagog, uspješno je rješavao i inženjerske probleme, a svojim znanstvenim dometima i njihovom primjenom uvrstio se među najveće stručnjake iz područja tehničkih znanosti. Njegove knjige prevedene su na sve svjetske jezike te su postale temeljni udžbenici mnogih svjetskih sveučilišta, a hrvatska izdanja su: Teorija elastične stabilnosti (1952), Tehnička mehanika (1962), Viša dinamika (1962), Teorija elastičnosti (1962), Teorija ploča i ljuski (1962), Otpornost materijala (1965–66), Teorija konstrukcija (1968). Bio je član devet nacionalnih akademija znanosti, nositelj osam počasnih doktorata znanosti, među njima i Sveučilišta u Zagrebu (1956). U povodu 75. obljetnice Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, postavljena mu je 1994. spomen-ploča u auli fakultetske zgrade u Kačićevoj ulici.

Zanon, Andrija (Andrea) (Chioggia, Italija, 1782 – Rijeka, 29. XI. 1868), brodograditelj.

Djelovao je na području Rijeke, gdje je samostalno vodio veliko brodogradilište u Pećinama. Bio je najvažniji i najproduktivniji riječki brodograditelj sredinom XIX. st., sagradivši do 1865. ukupno 80 od 582 jedrenjaka, koliko ih je porinuto u more u gradu i okolici 1833–69. Po narudžbi brodovlasnika Gopčevića, do 1844. sagradio je brigantine Restaurador Rosas i Car Lazar, koji su u jakoj konkurenciji britanskih i sjevernoameričkih brodova prodani argentinskoj ratnoj mornarici te su ubrzo postali admiralski brodovi. Gradio je za brodovlasnike na Lošinju, Pelješcu, u Trstu, Boki, Lovranu i Rijeci. Za → Ivu Visina je 1850. sagradio brik Splendido kojim je taj hrvatski pomorac 1852–59. oplovio svijet.

Vrandečić, Ivo (Ivan) (Pučišća, 11. V. 1927), brodograđevni inženjer, voditelj brodograđevnih poduzeća.

Diplomirao je 1954. na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od tada je radio u poduzeću Brodospas u Splitu, najprije kao inženjer, a potom kao tehnički direktor (1958–61). Godine 1961–71. bio je direktor Jugoslavenskog registra brodova (→ Hrvatski registar brodova), a 1971. prešao je u Brodograđevnu industriju Split (→ Brodosplit), gdje je bio direktor Kompjutorskoga centra. Tada se uključio u rad na reorganizaciji Brodosplita i poduzeća Jadranbrod (→ Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod). Bio je direktor RO Brodogradilišta (1973–76) i predsjednik Poslovnoga odbora (1976–81) Brodosplita te vršitelj dužnosti predsjednika (1979–81), a potom i predsjednik Poslovnoga odbora (1981–90) Jadranbroda. Od 1990. do umirovljenja 1992. vodio je predstavništvo Jadranbroda u Moskvi. Od 1981. bio je dugogodišnji predsjednik izdavačkoga savjeta časopisa Brodogradnja.

torpedo, podvodni projektil s vlastitim pogonom i uređajem za vođenje po smjeru i dubini. Do pojave raketnog oružja bio je važno oružje za uništavanje ciljeva na morskoj površini i ispod nje, a danas se u prvome redu rabi za podmornička i protupodmornička djelovanja. Postoje brodska, podmornička i zrakoplovna torpeda te torpeda s raketom koja ih nosi zrakom na prvome dijelu puta do cilja, a torpeda se mogu lansirati i s obale. Trup torpeda, od prvih inačica do najsuvremenijih izvedbi, izduženi je cilindar sa zaobljenim prednjim krajem i zašiljenim stražnjim. Klasični se torpedo sastoji od bojne glave s udarnim upaljačem, pogonskoga stroja na stlačeni zrak te dubinskoga i smjernoga ravnača za dubinska i smjerna kormila, koja se nalaze na stražnjem dijelu (repu) torpeda, gdje je i par pogonskih brodskih vijaka koji se okreću u suprotnim smjerovima. Suvremena torpeda razlikuju se prema načinu lansiranja (iz nadvodne ili podvodne torpedne cijevi ili iz okvira), vrsti upaljača (kontaktni ili nekontaktni), pogonu (brodski vijci tjerani stapnim strojem ili turbinom na stlačeni zrak, elektromotor napajan iz akumulatora, plinska turbina na plinove razvijene gorenjem ili drugom kemijskom reakcijom, mlaz vode iz hidromlaznoga propulzora, mlaz plinova iz raketnoga motora na čvrsto ili tekuće gorivo), vrsti navođenja (inercijsko, programsko, žično vođenje, samonavođenje – aktivno ili pasivno s pomoću zvuka, magnetskoga polja, radijskih valova), te prema naboju (klasični ili nuklearni). Ipak, osnovna je podjela prema masi. Tipičan laki torpedo ima promjer 324 mm, masu oko 300 kg, duljinu 2,5 m, brzinu do 60 čv, eksplozivnoga je punjenja oko 20 kg, te služi ponajprije za protupodmorničko djelovanje. Njime se naoružavaju zrakoplovi, helikopteri, brodovi i ponekad podmornice. Teška torpeda znatno su veće i razornije naprave, obično promjera 533 mm, mase oko 2 t, duljine 5,5–7 m, brzine do 60 čv, eksplozivnoga punjenja do 350 kg, te se njima naoružavaju uglavnom podmornice za protubrodsko i protupodmorničko djelovanje.

Prve konstrukcije oružja koje se dovode u vezu s torpedom bile su nepokretne eksplozivne plutajuće naprave, preteče brodskih mina, koje su se u XIX. st. nazivale torpedima. Prvi opisi brodskih mina potječu iz Kine (XIV. st.), a prve uporabljive brodske mine izveli su David Bushnell oko 1776. i Robert Fulton oko 1812.







Za razvoj samovoznoga torpeda zaslužan je riječki časnik austrijske ratne mornarice → Ivan Blaž Lupis. On je konstruirao model eksplozivne brodice bez posade, s autonomnim pogonom na oprugu, upravljane s kopna, kojom bi se na većoj udaljenosti mogao napasti neprijateljski brod, a nazvao ju je spasiocem obale (njemački Küstenretter; talijanski salvacoste). Ideju je 1864. predstavio austrijskomu vojnomu vrhu, no bez rezultata. Posredovanjem riječkoga političara Giovannija Ciotte, radi tehničke razrade ideje, uortačio se 1864. s → Robertom Whiteheadom, inženjerom i voditeljem Riječkog tehničkog zavoda (Stabilimento tecnico fiumano; od 1953. → Torpedo). Ubrzo potom Whitehead je napustio Lupisovu zamisao i na novim osnovama, uz pomoć mehaničara → Annibalea Plöcha konstruirao prvi torpedo nalik današnjima, koji je nazvao brod-mina (njemački Minenschiff). Izum je predstavljen 1866. Tehničkomu povjerenstvu Mornaričkog odjela austrijskoga Ministarstva rata. Njegov je torpedo bio u obliku ribe, kretao se ispod morske površine, bio je pogonjen motorom na stlačeni zrak koji je pokretao pogonski vijak, te je poput parnih strojeva imao dva cilindra, za visoki i niski tlak, a dubina se održavala hidrostatskim regulatorom i vodoravnim dubinskim kormilom. Austrijska vlada potpisala je 1867. ugovor o pravu na nabavu i uporabu torpeda te su 1868. isporučeni prvi primjerci torpeda naziva Luppis-Whitehead.







Riječka tvornica postala je tako prva svjetska tvornica torpeda, a prva eksperimentalna torpeda koja su proizveli imala su kalibar 355 mm, duljinu 3,56 m, eksplozivno punjenje od 18 kg, domet 200 m, i postizala su brzinu od 6 čv. Od 1873. kada su naručene prve veće količine torpeda (Njemačka 70, Francuska 50, Norveška i Švedska 50, Rusija 20, Danska 15 i dr.) torpeda su bila promjera 381 mm i duljine 5,79 m. Kasnije narudžbe varirale su u promjeru i duljini.







Daljnjim se razvojem usavršavao motor torpeda, dodan je drugi pogonski vijak, od 1894. povećao se kalibar na 450 mm, a 1909. proizvodio se i kalibar 533 mm, što će postati standardi u daljnjoj proizvodnji. Povećani su promjer i duljina spremnika stlačenoga zraka, količina eksplozivnoga punjenja, brzina i domet torpeda, a za održavanje pravca kretanja primijenjen je giroskop izumitelja Ludwiga Obryja. Najveća inovacija, ugrađena već 1866. na prvome torpedu, bila je dubinska sprava koja se sastojala od hidrostatske ploče povezane s tlakom mora i stabilizacijskog njihala, koji su zajedno bili namijenjeni održavanju ujednačene dubine ronjenja torpeda, toliko pouzdana da nije doživjela znatnije promjene do 1960‑ih.







Kako se brzina torpeda povećavala, samostalna funkcija regulatora dubine nije bila dovoljna, pa je 1874. između dubinske sprave i horizontalnih kormila postavljen pomoćni uređaj koji je uz pomoć stlačenoga zraka povećavao učinkovitost, odn. snagu dubinske sprave (današnji servosustav).







Razvojem zrakoplovstva i pojavom prvih hidrozrakoplova, započela je 1930‑ih proizvodnja zrakoplovnih torpeda kalibra 450 mm koji su se mogli ispaljivati s visine od 100 m pri brzini zrakoplova od 300 km/h. Posljednji modeli riječke tvornice izrađeni 1960-ih, bili su kalibra 450 mm, duljine 5,7 m, s 200 kg eksploziva (TR-45) dometa 8000 m i brzine 27,5 čvorova (50,9 km/h), te kalibra 533 mm, duljine 7,2 m, s 260 kg eksploziva (TR-53/IV) dometa 12 000 m i brzine 30 čvorova (55,5 km/h). Od prve serije isporučene 1868. riječka je tvornica isporučila tržištu više od 30 različitih modela koji su se razlikovali po kalibru, duljini i količini eksplozivnoga punjenja, brzini i dometu. U 100 godina proizvodnje u Rijeci mnogim je mornaricama svijeta isporučeno ukupno dvadesetak tisuća torpeda.







Ćurko, Tonko (Zagreb, 12. I. 1947), strojarski inženjer, stručnjak za energetiku i rashladnu tehniku.

Diplomirao je 1972., magistrirao 1979. te doktorirao 1988. disertacijom Prilog analizi utjecaja vibracija krute stijenke na prijelaz topline u uvjetima slobodne i prisilne konvekcije (mentor → V. Brlek) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je 1973. izabran u zvanje asistenta, a 2000. redovitoga profesora. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Tehnika hlađenja, Projektiranje rashladnih sustava, Hlađenje i dizalice topline, Dizalice topline i obnovljivi izvori topline, Rashladni procesi i sustavi. Bio je voditelj Katedre za toplinsku i procesnu tehniku (1992–94), predstojnik Zavoda za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku (1994–98), suosnivač Laboratorija za toplinsku energiju (2004), te prodekan (1998–2002) i dekan (2002–06) fakulteta te prorektor Sveučilišta u Zagrebu (2006–10). Bio je gostujući profesor na Sveučilištima u Stockholmu (2002–06) i Padovi (2002–06).

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su energetika, termotehnika, procesna tehnika, tehnika hlađenja te dizalice topline. Suosnivač je i predsjednik (od 2012) Hrvatske udruge za rashladnu, klima tehniku i dizalice topline. Počasno zvanje professor emeritus dodijeljeno mu je 2016.

Zelenika, Saša (Rijeka, 19. VII. 1966), strojarski inženjer, stručnjak za precizno inženjerstvo.

Diplomirao je 1991. na Tehničkome fakultetu u Rijeci te doktorirao 1996. disertacijom Progettazione di sistemi di posizionamento di precisione: correlazione tra non-linearità e tipologia di controllo na politehničkom sveučilištu u Torinu (Politecnico di Torino). Radio je u talijanskim istraživačkim centrima Calortecnica u Piombino Deseu i Danieli & C. Officine Meccaniche u Buttriou (1996–98) te švicarskom Paul Scherrer Institutu u Villigenu (1998−2005). Od 2004. zaposlen je na Tehničkome fakultetu u Rijeci, od 2010. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Precizne konstrukcije i tehnologija mikrosustava, Mikro i nano elektromehanički sustavi, Upravljanje mehatroničkim sustavima. Bio je predstojnik Zavoda za konstruiranje u strojarstvu (2008–10) te je osnivač i voditelj Laboratorija za precizno inženjerstvo (od 2005) Fakulteta. Predstojnik je, zatim zamjenik predstojnika Centra za mikro- i nanoznanosti Sveučilišta u Rijeci (od 2010). Bio je zamjenik ministra pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta (2012–14).

Bavi se preciznim inženjerstvom, tehnologijom mikrosustava i njihovom integracijom u mehatroničke sustave, podatljivim elementima i mehanizmima, konstrukcijskim elementima. Suautor je nekoliko patenata, autor je knjige Precizne konstrukcije i tehnologija mikro- i nanosustava I. Precizne konstrukcije (E. Kamenarom, 2015). Član je suradnik HATZ-a od 2012.