Benčić, Dušan (Šalovci, Slovenija, 29. VII. 1921 – Zagreb 30. IX. 2010), geodet i optičar, stručnjak za geodetske instrumente.

Diplomirao je 1947. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1979. doktorirao disertacijom Prilog teoriji subjektivnih optičkih instrumenata primijenjenih u mjernoj tehnici, a uz to apsolvirao je eksperimentalnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu 1956. Od 1950. radio je kao profesor u Optičkoj školi u Zagrebu, gdje je utemeljio Laboratorij za optička mjerenja. Od 1953. kao voditelj mjernoga laboratorija i kontrole proizvoda radio je u Ghetaldusu. Od 1955. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1980. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Geodetski instrumenti i Praktikum iz geodetskih instrumenata. Radio je na razvoju Laboratorija za mjerenja i ispitivanja geodetskih instrumenata (poslije Laboratorij za mjerenja i mjernu tehniku) te bio njegov voditelj 1964–81. Bio je prodekan 1972–74., predstojnik Geodetskoga zavoda 1979–81. i dekan Geodetskoga fakulteta 1981–85. Umirovljen je 1986.

Znanstveno i stručno bavio se primijenjenom optikom u instrumentalnoj mjernoj tehnici. Nakon odlaska u mirovinu bavio se načinom obradbe rezultata mjerenja s procjenom mjerne nesigurnosti. S → Federicom Dusmanom (sv. 1) razradio je i uveo novu metodu ispitivanja mjernih instrumenata i postupaka u geodeziji na osnovi kriterija mjerne ponovljivosti i obnovljivosti. Prema njegovim je idejama izrađen niz optičkih uređaja i komparatora za ispitivanje geodetskih i optičkih instrumenata i pribora. Uz mnoštvo objavljenih radova autor je sveučilišnih udžbenika Geodetski instrumenti I i II (1971. i 1973), Geodetski instrumenti (1990), te s → Nikolom Solarićem Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008). Bio je suradnik u Geodetsko-geoinformatičkom rječniku (2008), suautor i član uredništva Leksikona očne optike i optometrije (2006). Za svoj je znanstveni rad i doprinos u području geodezije i geodetskih instrumenata primio nagrade »Nikola Tesla« (1986) te »Josip Juraj Strossmayer« (2008).

De Luca, Julije (Ilok, 31. I. 1929 – Zagreb, 10. XI. 2005), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, jedan od ključnih arhitekata u području projektiranja turističke arhitekture, osobito na jadranskoj obali.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1955–57. bio je suradnik arhitektonskoga atelijera → Marijana Haberlea, a 1957–61. pohađao je Majstorsku radionicu → Drage Iblera u Zagrebu. Potom je radio kao glavni projektant u zagrebačkim biroima Investprojekt (1961–65), Građevinar (1965–68), te AR-projekt pri Industrijskom projektnom zavodu, kojega je bio i direktor (1968–90). Od 1990. bio je suvlasnik biroa COD-ING u Zagrebu. Bio je istraživač suradnik Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu (1992). Projektirao je uglavnom turističke i poslovne zgrade, među ostalima: hotele Mirna (1964., s A. Rožićem, M. Salajem i B. Bernardijem), Maestral (1965., s A. Rožićem, M. Salajem i B. Bernardijem) i Soline (1973–83) u Brelima, Neptun (1966–68), Kristal (1967–70), Rubin (1972), Dijamant (1975) i Pical (1976–80) u Poreču, Belvedere u Dubrovniku (1983–85., s M. Bertićem i J. Dumančićem), International u Rabu (1972), Varaždinske Toplice (1978–81), poslovno-trgovački centar u središtu Vinkovaca (1980., s J. Dumančićem i D. Blakšićem) i dr. Veće slobodnostojeće hotelske komplekse skladno je uklapao u okoliš: u krajolik funkcionalnim raščlanjivanjem velikih volumena, a u staro gradsko tkivo stilizacijom tradicionalnih građevnih elemenata. Među ostalim njegovim ostvarenjima ističe se stambeno naselje Kijac u Njivicama na Krku (1979–82; s M. Bertićem, J. Dumančićem, E. Madirazzom i M. Pivcem). Stručne radove objavljivao je u periodici Čovjek i prostor, Večernji list, Vjesnik, Borba, Glas Istre i dr. Godine 1973. sudjelovao je na Svjetskom bijenalu arhitekture u São Paulu (za porečki hotel Kristal dodijeljena mu je počasna diploma). Dobitnik je više nagrada, među ostalima republičke i savezne nagrade Borbe (1970), te za životno djelo nagrade »Viktor Kovačić« (1990) i »Vladimir Nazor« (2001).













Dvornik, Josip (Zagreb, 19. III. 1938 – Zagreb, 4. V. 2023), građevinski inženjer i stručnjak za numeričke metode u proračunima konstrukcija.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1972. disertacijom Optimalno dimenzioniranje armirano-betonskih presjeka (mentor → V. Simović). Radio je na Fakultetu 1964–65., potom 1966–68. kao projektant u Konstrukcijskom birou građevinske industrije. Na Fakultet se vratio 1968., gdje je redoviti profesor bio od 1986. Iako cijelo vrijeme nastavnik na Fakultetu, 1971–77. bio je zaposlenik Građevinskog instituta (danas → Institut građevinarstva Hrvatske). Predavao je kolegije Stabilnost i dinamika konstrukcija, Numeričke metode, Numeričko modeliranje, Metode diskretizacije, Sinteza prostornih konstrukcija, Teorija stabilnosti te Plošni nosači. Bio je pročelnik Zavoda za tehničku mehaniku 1991–97. te istodobno voditelj zavodskog laboratorija. Umirovljen je 2008.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su proračuni nosivih konstrukcija numeričkim metodama te šatoraste konstrukcije. Bavio se i generaliziranom metodom konjugiranih gradijenata za linearne i nelinearne probleme te optimalnim dimenzioniranjem armiranobetonskih presjeka, dajući izvorna rješenja složenih konstruktorskih problema. Autor je priručnika Pravokutni ekscentrično pritisnuti armirano-betonski presjek (1975) i Nelinearni proračuni armirano-betonskih konstrukcija (s A. Mihanovićem i P. Marovićem, 1993). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1986., a od 2000. član HATZ-a. Od 2008. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Bjegović, Dubravka (Nova Gradiška, 31. III. 1945 – Zagreb, 23. IV. 2023), građevinska inženjerka i stručnjakinja za trajnost građevnih materijala i elemenata.

Na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1968. i doktorirala 1991. disertacijom Projektiranje armiranobetonskih konstrukcija u kemijski agresivnoj sredini (mentor V. Ukrainczyk). Radila je 1968–91. u → Institutu građevinarstva Hrvatske u Zagrebu te od 1978. na matičnom fakultetu, gdje je 2000. postala prva redovita profesorica. Predavala je kolegije Kvaliteta i zaštita gradiva, Posebni betoni i tehnologije, Teorija i tehnologija betona, Trajnost konstrukcijskih materijala, Prefabrikati, Zaštita od požara, Tehnologija sanacija i ojačanja, Suvremeni pristup trajnosti konstrukcijskih materijala, i dr. U početku karijere bila je voditeljica laboratorijâ za beton, veziva i koroziju materijala Zavoda za betonske i zidane konstrukcije (danas Zavod za materijale i Zavod za konstrukcije), pročelnica Katedre za tehnologiju materijala bila je 2005–12., 1991. suosnivateljica te 2006–08. predstojnica Zavoda za materijale, 1998–2002. prodekanica te 2002–06. dekanica Fakulteta. Osnovala je 2006/07. poslijediplomski specijalistički sveučilišni studij Požarno inženjerstvo. Umirovljena je 2016. Osim na zagrebačkome, predavala je i na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

Područja su njezina znanstvenog i stručnog interesa bila istraživanja u području građevnih materijala, trajnosti konstrukcijskih materijala u građevinarstvu, požarno inženjerstvo te sanacija i zaštita armiranobetonskih konstrukcija. Sudjelovala je u projektiranju i sanaciji mnogih građevina, poput zgrade HNK-a, Stadiona NK Dinamo, Importanne Galerije, tvornica Plive i Stare vijećnice u Zagrebu, Nuklearne elektrane Krško, mosta kopno–otok Pag, armiranobetonskog dimnjaka koksare u Bakru, objekata Petrokemije u Kutini, i dr. Autorica je udžbenika Poznavanje materijala (s D. Mikulić, Z. Rakom i V. Ukrainczykim, 1992), Građevinski materijali – zbirka riješenih zadataka (s G. Balabanićem i D. Mikulić, 2007) te Teorija i tehnologija betona (s N. Štirmer, 2015). Članica je HATZ-a od 1994. Od 2016. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Kušević, Rajko (Ilok, 12. IX. 1894 – Zagreb, 18. II. 1966), građevinski inženjer, stručnjak za željezne konstrukcije.

Na građevinskom odjelu Tehničke visoke škole u Grazu diplomirao je 1917. te na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu doktorirao 1923. disertacijom Izračunavanje Vierendeelovih nosača s paralelnim pojasima, postavši drugi promovirani doktor znanosti na toj školi. Specijalizaciju iz područja čeličnih konstrukcija pohađao je u Beču 1921–22. Radio je 1917–20. u Građevnom uredu Zemaljske vlade na obnovi stambenih zgrada i mostova u Srijemu, a od 1921. bio je zaposlen na Katedri za mostogradnju Tehničke visoke škole u Zagrebu, od 1941. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Željezne konstrukcije, Željezne konstrukcije zgrada te Željezni mostovi. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Fakulteta 1946/47. Umirovljen je 1953.

Povrh znanstvenoga rada izrađivao je i projekte i statičke proračune željeznih, armiranobetonskih i drvenih konstrukcija. Posebice je zaslužan za razvoj iteracijskih postupaka za rješavanje sustava jednadžbi inženjerske metode pomaka u štapnoj statici (u suradnji s → K. Čališevom, → O. Wernerom i → G. Kanijem). Nakon umirovljenja na Fakultetu honorarno je vodio Odjel za statička ispitivanja Instituta građevinarstva Hrvatske. Također, bio je dugogodišnji stručnjak u Odjelu za gradnju željeznica Ministarstva saobraćaja. Autor je udžbenika Statičko proračunavanje okvirnih nosača (1927) i brošure Praktično preračunavanje pritisnutih konstruktivnih dijelova (1936) te je s njemačkog jezika preveo udžbenike Praktična statika R. Saligera (1949), Statika armiranih betonskih konstrukcija K. Beyera (1963) te Površinski sistemi nosača K. Girkmanna (1965). Bio je urednik spomenice Jugoslavija na tehničkom polju 1919–1929 (1930) te redaktor I. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a. Bio je glavni urednik časopisa Tehnički list 1923–39. Godine 1949. izabran je za dopisnog člana JAZU-a.

Steinmann, Egon (Steinman) (Karlovac, 14. XII. 1901 – Zagreb, 22. II. 1966), arhitekt, jedan od najznačajnijih autora hrvatske moderne arhitekture u međuratnom razdoblju.

Diplomirao je 1924. na Arhitektonskome odjelu Tehničke visoke škole (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Usavršavao se na Académie de la Grande Chaumière u Parizu (1924–25). Nakon četiri godine rada u Građevinskoj direkciji (1925–29) bio je zaposlen u Tehničkom odjeljenju Kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu (1929–39), te kao arhitekt Odjela za tehničke radove Banovine Hrvatske (od 1939) i Odjela za javne radove Ministarstva prometa i javnih radova NDH (od 1941). Nakon II. svj. rata sudjelovao je u poslijeratnoj obnovi Makedonije (1946., Probiro za Makedoniju u Skoplju) te radio 1947–66. kao stručnjak za industrijsku arhitekturu u → Arhitektonskome projektnom zavodu Plan (isprva Zemaljski građevno-projektni zavod NR Hrvatske, potom Arhitektonski projektni zavod).

Zapažen je po arhitektonskim rješenjima javnih građevina u Zagrebu u međuratnom razdoblju. Među prvim je njegovim izvedbama zgrada Fizikalnoga instituta na Marulićevu trgu 19 (1927–32), prema idejnom projektu Vjekoslava Bastla. U realizacijama što su slijedile, njegovu arhitekturu obilježava ekspresivnost, klasičnost u postavi volumena, simetriji i monumentalnosti, kao i sklad i odmjerenost oslobođena ornamenata, svojstvena modernoj arhitekturi. Rabi karakterističan polukružno zaobljen ugao zgrade ili njezinih elemenata, kao i okrugle prozore, plitke kose krovove, trjemove ili istake. S tim obilježjima izvedene su mu zgrade Ortopedske i zubne klinike na Šalati (1929–32), gimnazije u Križanićevoj 4–4A (1930–32) i Kušlanovoj 52 (1935–37), Sokolski dom u Kačićevoj 23A (1933) te srednjoškolsko igralište i ograda oko njega na istoj parceli (1934), stambeni blok za činovnike Poštanske štedionice u Petrovoj 15, 15A, 15B (1937–38) i Pošta II u Branimirovoj 4 (1939–47).

Nakon II. svj. rata izveo je zgradu Ministarstva unutarnjih poslova u Skoplju (1946; poslije Filozofski fakultet, srušen u potresu 1963) i Sindikalni dom kraj Ohrida (1946; poslije hotel Orce Nikolov) te niz industrijskih pogona. Među njima su hale tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1951–52), tvornica Tunt u Sesvetskom Kraljevcu (1951–52; danas Končar), upravna zgrada, vodotoranj i radionice Rafinerije nafte Sisak (1953–56), adaptacija Tvornice računskih strojeva u Zagrebu (1954–65), zgrade tvornice Naftaplin (1957–62; danas INA) i Tvornice ulja Zagreb (1959–79; danas Zvijezda plus) na Žitnjaku te tvornice Josip Kraš na Ravnicama (1962–64) u Zagrebu, tvornica Koestlin u Bjelovaru (1958), tvornica stakla Straža u Humu na Sutli (1958), Pivovara Otočac (1960), Dizel depo Knin Željezničkog transportnog poduzeća Zagreb (1962), pogon ekstrakcije tvornice Franck (1962–63) i tvornica Janko Gredelj u Donjoj Dubravi (1958–67) u Zagrebu.

Stručnim radovima surađivao je u časopisima Građevinski vjesnik, Arhitektura, Voda-plin-svjetlo, Tehnički list i Tehnički vjesnik te dnevnim tiskovinama.



















Schwerer, Lujo (Zagreb, 1. X. 1929 – Zagreb, 31. III. 2012), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama stambenih, poslovnih, turističkih i javnih zgrada.







Diplomirao je 1956. arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu u Zagrebu. Od 1956. do 1960. radio je u Sarajevu u projektnom birou Turistprojekt te kao asistent na tamošnjem Arhitektonskome fakultetu (1958–60). Od 1960. radio je u urbanističkom odjelu općine Rovinj, potom se 1961. preselio u Zagreb i radio isprva u birou Projektant, a od 1963. u Arhitektonskom birou Medveščak – ABM, u kojem je djelovao gotovo do kraja života. Tijekom dugogodišnjega rada izveo je mnogobrojne zgrade stambene i raznovrsne druge namjene, prilagođavajući svoj arhitektonski izraz suvremenim trendovima. Projektirao je višestambene zgrade poput šest nebodera u zagrebačkom Sigetu 6–11 (1963., s Terezom Matić), zgrade na Medveščaku (1968) i Jarunu (1980) u Zagrebu i drugdje; robnu kuću Slovenijalesa na Savskoj cesti 58 u Zagrebu (1969), te robne kuće u Mrkonjić Gradu (1968), Slatini (1971), Daruvaru (1977), Valpovu (1979), poslovno-trgovački centar Jajca (1983., s Jasnom Nosso) i dr.; domove kulture u Ljubiji (1958), Jajcu (1961) i Čačku (1963) i Dječji vrtić u Krugama u Zagrebu (1961); poslovno-proizvodnu zgradu Heruc u Petračićevoj 4 (1984, s J. Nosso) i upravnu zgradu građevinskog poduzeća Viadukt na uglu Kranjčevićeve 2 i Brozove (1969) u Zagrebu; hotel Preko u Prekom na Ugljanu (1978., danas srušen), bungalove u turističkom naselju Monsena kraj Rovinja (1978) i dr. Sudjelovao je na mnogim arhitektonskim i urbanističkim natječajima na kojima je osvajao visoke nagrade. Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačič« (godišnje 1969. i za životno djelo 2007) te nagrade Zagrebačkoga salona (1987).

Sekulić-Gvozdanović, Sena (Srebrenka) (Banja Luka, BiH, 12. IV. 1916 – Zagreb, 26. XI. 2002), arhitektica, teoretičarka i povjesničarka arhitekture.

Diplomirala je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1976. disertacijom Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (mentor → A. Mohorovičić). Radila je u Graditeljskom poduzeću inž. Viličić 1941–42. Na matičnome fakultetu radila je od 1946., kao redovita profesorica od 1976. do umirovljenja 1986. Bila je prodekanica (1978–79) i dekanica Fakulteta (1979–81) te predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture (1983–86). Predavala je kolegije Povijesni razvoj arhitekture (Razvoj arhitekture i umjetnosti), Povijest i oblici arhitekture (Povijesni razvoj arhitekture) II i III. Držala je predavanja i na poslijediplomskim studijima na Arhitektonskome i Šumarskome fakultetu u Zagrebu te na Arhitektonskome fakultetu u Sarajevu, kao i na izvanrednom studiju arhitekture u Zagrebu, Zadru i Sarajevu. Bila je gostujuća predavačica na mnogobrojnim inozemnim sveučilištima u SAD-u, Njemačkoj, Poljskoj, Kanadi, Kini, Velikoj Britaniji, Italiji, Novom Zelandu.

Kao arhitektica-praktičarka surađivala je na arhitektonskim i restauratorskim projektima: obnova staroga grada Siska (1954–60., s J. Denzlerom), stambeni blokovi sv. Ilija i sv. Krševan u Zadru (1957), arheološki muzeji u Zadru (1964–72., s M. Kauzlarićem) i Splitu (1968–76., s M. Kauzlarićem i Z. Vrkljanom) i dr. Najistaknutiji je njezin rad u području teorije i povijesti arhitekture, te zaštite graditeljskog nasljeđa; znanstveno je istraživala tipologiju srednjovjekovnih urbanih cjelina, fortifikacijsku arhitekturu i sl., ali se dotaknula i raznovrsnih drugih tema iz širokog područja arhitekture i urbanizma. Objavila je više od 250 radova i održala mnogobrojna izlaganja diljem Europe i svijeta. Autorica je knjiga Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (1994), Žena u arhitekturi (1998), Arhitekt Juraj Denzler (2000), Islamski vrtovi i dvorovi (2004), Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske (2007), skripta Povijest arhitekture I–III (1962–65., potonje s M. Viličić) te prijevoda četiriju stručnih knjiga. Organizirala je simpozij Međunarodnog laboratorija arhitekture i urbanizma ILAUD-a u Splitu 1981.







Bila je urednica Enciklopedije Jugoslavije LZ-a za područje arhitekture, građevinarstva i urbanizma (za redakciju Hrvatske, II. izdanje, 1981) te članica redakcije časopisa Čovjek i prostor (1956–81). Od 1998. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu. Od 1975. bila je članica suradnica JAZU-a (od 1991. HAZU), a od 2000. redovita članica. Dobitnica je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1983) te »Vladimir Nazor« (1997).

Fisković, Cvito (Orebić, 24. XII. 1908 – Split, 13. VII. 1996), povjesničar umjetnosti i konzervator, jedan od utemeljitelja nacionalne povijesti umjetnosti starijega razdoblja i konzervatorske struke.

Diplomirao je 1933. povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1938. doktorirao disertacijom Korčulanska katedrala. Radio je od 1936. kao kustos Arheološkoga muzeja u Splitu. Pridružio se antifašističkomu pokretu 1942. i suorganizirao Konferenciju kulturnih radnika u Hvaru 1943. Od 1945. do umirovljenja 1977. bio je ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za Dalmaciju u Splitu, a 1950–70. i upravitelj Historijskoga instituta JAZU-a u Dubrovniku. Predavao je na Courtal Institute u Londonu te na poslijediplomskom studiju Graditeljsko naslijeđe u Splitu, što su ga utemeljili Sveučilište u Splitu i Arhitektonski fakultet u Zagrebu.

Povezujući znanstveno istraživanje s konzervatorskom praksom, bavio se sveukupnošću likovnoga stvaralaštva i kulturne povijesti Dalmacije od antike do suvremenosti. Izveo je mnoge atribucije i identifikacije dalmatinskih majstora, proučavao srednjovjekovnu i renesansnu baštinu (Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, 1947; Prvi poznati dubrovački graditelji, 1955; Zadarski sredovječni majstori, 1959), katedrale (Hvarska katedrala, 1976), splitsku romaničku slikarsku školu, drvenu gotičku skulpturu, ljetnikovce i kulturu ladanja, vrtnu arhitekturu, zlatarstvo te likovne i kulturne veze s Italijom. Vodio je istraživanja i obnovu Dioklecijanove palače (Srebrna vrata, podrumi), obnovu zgrade Gradske straže i romaničkoga zvonika sv. Marije u Zadru, stolne crkve, gradskih zidina i vijećnice u Šibeniku, gradskih zidina i renesansne vijećnice u Korčuli, Sorkočevićeva ljetnikovca na Lapadu i dr. U mnogobrojnim časopisima objavljivao je znanstvene i stručne radove te bio pokretač i glavni urednik časopisa Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1946–77), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1952–72) i Adrias (1987–94). Odabrani su mu tekstovi skupljeni u knjigama Eseji (1977., 1982), Spomenička baština Boke kotorske (2004), Korčulanske studije i eseji (2008) i Izabrani spisi (2009).

Bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1958., dopisni član SANU-a 1965–91., član ANUBiH-a od 1984., od 1963. stalni, poslije počasni član Međunarodnoga komiteta za povijest umjetnosti (CIHA). U nekoliko je navrata vodio Društvo konzervatora Hrvatske i bio je prvi predsjednik Društva konzervatora Jugoslavije. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade AVNOJ-a (1977), Nagrade za životno djelo SR Hrvatske (1970) i državne Nagrade »Božidar Adžija« (1961., 1968). Posvećen mu je Fiskovićev zbornik (1980), u spomen na njega od 1997. održava se znanstveni skup Dani Cvita Fiskovića, a po njemu je nazvana splitska podružnica Instituta za povijest umjetnosti, osnovana 2010.

Jambrišak, Janko (Karlovac, 2. IV. 1834 – Zagreb, 31. III. 1892), graditelj, predstavnik historicističkoga izraza u arhitekturi Zagreba.

Zidarski je zanat vjerojatno izučio u Karlovcu, potom se usavršavao u Grazu. Godine 1857. doselio se u Zagreb, gdje je bio primljen u graditeljski ceh i 1859. osnovao vlastito građevinsko poduzeće koje je bilo jedno od najvećih onodobnih u Zagrebu, a vodio ga je sve do smrti. Bio je član Kluba inižinira i arhitekta od 1878.

Projektirao je više od 80 stambenih zgrada skladnih neorenesansno oblikovanih pročelja sa suzdržanom primjenom dekorativnih detalja. Među njima se ističu reprezentativne dvokatne uglovnice u Praškoj 10 i Teslinoj 2 (kuća Betlheim, 1873), Gajevoj 15 i Berislavićevoj 4 (kuća Smrekar, 1874), Praškoj 9 i na Zrinskom trgu 1 (zgrada Opće zagrebačke štedionice i zalagaonice, 1876; poslije nadograđena), Gajevoj 29 i Hebrangovoj 8 (kuća Hofman, 1879) te Praškoj 1 i na Jelačićevu trgu 13 (kuća Priester, 1881., poslije pregrađena), dvokatnice u Teslinoj 12 (kuća Banjanin, 1861) i 14 (kuća Kotur, 1861., poslije nadograđena), Tomićevoj 3 (kuća Peleš, 1867), Praškoj 4 (kuća Metelka, 1869), Jurišićevoj 2A (kuća Berić, 1872), Preradovićevoj 18 (kuća Heinzel, 1874–75), Ilici 82 (kuća Baumgärtner, 1876) i jednokatnice u Hebrangovoj 28 (kuća Lopašić, 1879) i 30 (kuća Schmidt, 1879) te Preradovićevoj 36 (kuća Orešković, 1886) i 40 (kuća Rameder, 1886). Dogradio je i preoblikovao zgradu Srpske pravoslavne crkvene općine u Ilici 7 (1872). U duhu romantizma, s drvenim detaljima u stiliziranim oblicima narodnoga graditeljstva, izveo je ljetnikovac na Jelenovcu 45 (1865), vilu Okrugljak Edmunda pl. Kovačića u Mlinovima 28 (1875) u Zagrebu te kompleks lječilišta i kupališta Jamnička Kiselica (1852, danas u ruševnom stanju). Gradio je i tvorničke zgrade (Tvornica kože Vatroslava Šterna u Medvedgradskoj 2, 1869., poslije dograđena, danas Gliptoteka HAZU; Tvornica šibica Pulsera i Mosesa u Savskoj 139, 1874., srušena; Tvornica parketa i paropila u Vodovodnoj 15, 1878) te radničke i obrtničke kuće (Radnički dol, Selska cesta, Vrhovec). Vodio je gradnju kazališta Hermanna Helmera u Varaždinu (Cesarčeva 1, 1871–73) te Kemijskoga zavoda Hermana Bolléa (Strossmayerov trg 14, 1883) i palače Gavella Kune Waidmanna (Jelačićev trg 6, 1889) u Zagrebu.













Jelinek, Slavko (Spodnja Polskava, Slovenija, 31. VIII. 1925 – Zagreb, 27. II. 2014), arhitekt, svojim projektima dao je znatan doprinos izgradnji i izgledu Zagreba u razdoblju nakon II. svj. rata, posebice stambenih četvrti Novoga Zagreba.







Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom je 1952–56. radio kao projektant i nadzorni inženjer u građevinskom odjelu V. vojne oblasti, a 1957–60. kao voditelj gradilišta u poduzeću → Industrogradnja u Zagrebu. Utemeljivši podružnicu u Zagrebu, od 1960. bio je glavni projektant biroa AGI-46 (Arhitektonsko-građevinsko-instalaterski biro) sa sjedištem u Karlovcu, kojega je od 1965. do umirovljenja 1985. bio i direktor. Projektirao je uglavnom stambene, stambeno-poslovne, sportske, školske i druge javne zgrade temeljeći arhitektonski oblikovni izraz na vještu svladavanju tehnologije građenja suvremenim materijalima i isticanju konstrukcije. Među stambenom i stambeno-poslovnom arhitekturom ističu se stambene zgrade u Trpimirovoj 9, 11 i 13 (1954–57., s M. Papićem i N. Jelinek), Zorkovačkoj 2 i 4 (1961–64., prema idejnom projektu B. Raosa), Nehajskoj 39 (1963), Tratinskoj 73 (1964–65), šest stambenih nebodera u naselju Trnsko (1963–65), šest u naselju Sopot (1965–67), osam u naselju Zapruđe (1967–69., s B. Vinkovićem), stambeno-poslovni neboder u Ozaljskoj 93 (1967–69), tri stambeno-poslovna nebodera u Veslačkoj 2, 4 i 6 (1969–72., s I. Linardićem), sve u Zagrebu, te stambeni blokovi u naselju Staglišće u Zagrebu (1978–84., s I. Šipušićem) i u novom središtu Karlovca (1974–84., s I. Šipušićem). Najpoznatije je Jelinekovo djelo neboder Zagrepčanka na križanju Savske i Vukovarske (1969–76., s B. Vinkovićem), jedna od identifikacijskih oznaka Zagreba, do 2006. najviša poslovna zgrada u Hrvatskoj. Podignuo je sportske dvorane u Karlovcu (1966–67., s F. Dulčićem i S. Krajačem) i na Trsatu u Rijeci (1971–73., sa S. Krajačem), osnovne škole u Mahičnom i Rečici kraj Karlovca (obje 1964) te hotel Sport na Trgu Krešimira Ćosića 9 u Zagrebu (1965–68; danas potpuno rekonstruiran hotel Panorama). Tijekom 1970-ih bavio se uređenjem interijera (štedionice Pčelica i Zlatarovo zlato Kreditne banke Zagreb u Vlaškoj 106–108, s N. Jelinek; Standard-konfekcija u Vukovićevoj 3 u Subotici, s N. Jelinek). Stručne članke i osvrte objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Večernji list, Arhitektura, Čovjek i prostor, Danas, Telegram, Oko). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Republičke nagrade Borbe (1973), te nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1994) i »Vladimir Nazor« (2004).









Podrecca, Boris (Beograd, 30. I. 1940), arhitekt, jedan od začetnika europskoga dekonstruktivizma te poetike različitosti u arhitekturi.

Austrijskoga je državljanstva, slovensko-hercegovačkoga podrijetla. Nakon prvotnoga školovanja u Trstu, otišao je u Beč gdje je 1968. diplomirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti, te 1981. osnovao vlastiti arhitektonski studio. Od 1975. do 1979. bio je asistent na Tehničkom sveučilištu u Münchenu, a poslije gostujući profesor u Beču, Zagrebu, Trstu, Ljubljani, Mariboru, Lausanni, Parizu, Veneciji, Philadelphiji, Londonu i Cambridgeu (Boston). Od 1988. do 2005. bio je redoviti profesor na Tehničkom sveučilištu te direktor Instituta za arhitektonsko projektiranje i teoriju prostora u Stuttgartu. Voditelj Međunarodnog arhitektonskog seminara u Beču bio je 1990–95.

Autor je mnogobrojnih ostvarenja poslovne, stambene, turističke i druge arhitekture te urbanističkih planova diljem svijeta. U svojim arhitektonskim realizacijama vješto spaja srednjoeuropsku i mediteransku tradiciju sa suvremenim tendencijama. Osobitu je pozornost posvetio preuređenjima i promjenama funkcija postojećih zgrada u prostore s novim namjenama. Među njima ističu se: Institut za neuropsihijatriju u palači Starhemberg (1982), reklamna agencija GGK u vili Vojcsik (1982. i 1986) i Muzej katedrale sv. Stjepana (2017) u Beču, dvorac Štakorovec kraj Dugoga Sela (1998), Međunarodna galerija moderne umjetnosti u palači Ca’ Pesaro (1996–2002) i rezidencija venecijanskoga patrijarha (2000) u Veneciji, te palača Suda u Bassanu (2015). U njegove značajne ostvarene projekte spadaju: trgovački centar Kika u Wiener Neustadtu (1984), vila Schlamminger u Münchenu (1986), hotel i kongresni centar Mons u Ljubljani (2004), stambene zgrade na Giudecci u Veneciji (2004), Medicinski fakultet u Mariboru (2013), Nacionalni muzej porculana Adrien Dubouché u Limogesu (2012), Stadt Centrum u Meranu (2016), crkveno i župno središte Pentecoste u Milanu (2016), hotel Grand Plaza u Ljubljani (2022), a u Beču – zgrada osiguravajućega društva Basler (1990–93), školski kompleks u Dirmhirngasse (1991–95), stambeno naselje Kapellenweg (1993), Milenijski toranj (1999), Biocentar (2008), Austria Campus Business Center (2018), i dr.







U Hrvatskoj je izveo hotele Resort Falkensteiner Punta Skala u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar Maraska (2024), te Centar Cvjetni u Zagrebu (2011); od 2018. u izgradnji je hotel Pinea Valamar Collection Resort u Poreču. Uredio je više od 30 javnih prostora u osam europskih država, posebice trgova, u Piranu (Tartinijev trg, 1989), Splitu (Strossmayerov park, 2004), Idriji (Mestni trg, 2005), Klagenfurtu (Neuer Platz, 2008), Beču (Leipziger Platz 1991–94., Praterstern, 2011), Leobenu, Klagenfurtu, Kremsu, St. Pöltenu, Ottensheimu, Laxenburgu, Mondseeu, Salzburgu, Motti di Livenza, Cormonsu, Veroni, Ravenni, Meranu, Thieneu i dr. Priredio je mnogobrojne izložbe (Jože Plečnik u Centre Pompidou u Parizu, Ljubljani, Beču, New Yorku, Milanu i Veneciji, 1986; Bidermajer i Vormärz, 1987. i Friedrick Kiesler, 1988., u Beču; Ujedinjenje Njemačke u Berlinu, 1990; 100 godina europskoga urbanizma u Rotterdamu, 1997–98; Straussovo doba u Beču, Hong Kongu i Pekingu, 1999; Slovenski paviljon na svjetskoj izložbi u Shanghaiju, 2010).













Od 2005. je professor emeritus Sveučilišta u Stuttgartu. Dopisni je član akademija znanosti i umjetnosti u Sloveniji (od 1987), Srbiji (od 1988) i Hrvatskoj (od 1997). Dobitnik je više nagrada među ostalima »Jože Plečnik« (1982., 1992), Chevalier des Arts et des Lettres u Francuskoj (1986), San Giusto d’Oro u Trstu (1997), Mastro della pietra u Veroni (2005), Vergilius d’Oro u Mantovi (2008), European Prize for Urban Public Space u Barceloni (2012), Zlatni red za zasluge u Sloveniji (2020), te počasnih doktorata sveučilišta u Mariboru i Beogradu (2000) i beogradske akademije likovnih umjetnosti (2008).

Richter, Vjenceslav (Donja Drenova, 8. IV. 1917 – Zagreb, 2. XII. 2002), arhitekt, kipar i slikar, jedan od predvodnika hrvatske arhitektonske, likovne i kulturne avangarde.

Diplomirao je 1949. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Još je za studija radio za Oglasni zavod Hrvatske (OZEHA). Vodio je Arhitektonski odjel na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Zagrebu (1950–54). Kao zagovornik sinteze likovne umjetnosti, dizajna i arhitekture, bio je suosnivač skupine → EXAT 51 (1950), manifestacije Zagrebački triennale (1955), Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) (1956) te → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) (1963), kojega je bio prvi direktor. Bio je predsjednik → Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (1953–58) te aktivni sudionik međunarodne manifestacije Nove tendencije (1961–73). Radio je u arhitektonskom birou Centar 51, koji je vodio nakon smrti → Kazimira Ostrogovića (1965).

Slijedeći ideje konstruktivizma i funkcionalizma, autor je mnogobrojnih arhitektonskih projekata i idejnih rješenja u području urbanizma. Projektirao je izložbene prostore jugoslavenskih paviljona na međunarodnim izložbama u Trstu (1947), Milanu (1948., sa → Z. Faistom; sv. 2), Bruxellesu (1948., s E. Weberom), Beču (1949., s I. Piceljom i A. Srnecom) i Stockholmu (1949. i 1950., s I. Piceljom i A. Srnecom), na izložbi knjiga NR Hrvatske u Zagrebu (1948) i izložbi Autoput Bratstvo i jedinstvo u Zagrebu i Beogradu (1950). Autor je adaptacije Doma likovnih umjetnosti u Muzej narodne revolucije na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu (1951–55), vrtnog restorana u Slavonskom Brodu (1952), prvonagrađenih projekata (sa → Z. Bregovcem) na natječajima za Muzej grada Beograda (1954) i Arheološki muzej u Alepu u Siriji (1956).

U međunarodnoj je javnosti ostao zapažen posebice po projektima za jugoslavenski nastup na međunarodnim izložbama s kraja 1950-ih i u 1960-ima: paviljona za Svjetsku izložbu u Bruxellesu (1958., s E. Weberom; danas katolička škola u Wevelgemu sa statusom zaštićenoga kulturnog dobra od 2005), izložbenog prostora na međunarodnoj izložbi u Torinu (1961) i na milanskom trijenalu (1963–64., zlatna medalja) te paviljona za Svjetsku izložbu u Montrealu (1966–67., nerealizirano). U istom razdoblju projektirao je austrijski paviljon na Zagrebačkom velesajmu (1959., sa Z. Bregovcem; danas nepostojeći), pogon tvornice Saponia u Osijeku (1960., s J. Tešijom), kompleks Ugostiteljske škole u Dubrovniku (1962–63), predsjedničku Vilu Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku (1963–65., s K. Ostrogovićem), tri nebodera u Vrbiku (tzv. Rakete; 1968., s → B. Šerbetićem), stambeno-poslovnu zgradu na Ribnjaku 12–14 (1969., s V. Lončarićem i K. Cimprešakom), zgradu Elektronskog računskog centra u Nehajskoj 15 / Parku Stara Trešnjevka (1969–71., s K. Cimprešakom i M. Šah-Radović) u Zagrebu, a poslije i niz obiteljskih kuća poput kuće Rabuzin u Ključu kraj Novog Marofa (1976).













Istraživanje trodimenzionalnih ortogonalnih mreža i iskustvo u vertikalnom povezivanju prostora primjenjuje u nizu zagrebačkih interijera – Ritz bar u Petrinjskoj ulici 4A (1953), knjižara Naprijed (danas Ljevak) na Trgu bana Josipa Jelačića 17 (1958), Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5 (1961–62), salon ploča Jugoton u Bogovićevoj 5 (1962), Kulturni informativni centar u Preradovićevoj 5 (1966., djelomično realizirano), Galerija Forum u Teslinoj 15 (1969) te adaptacije Kazališne kavane na Trgu Republike Hrvatske 1 (1970) i kavane Corso na uglu Ilice 25 i Gundulićeve (1979).

Bio je suradnik časopisa L’Architecture d’Aujourd’hui i glavni urednik časopisa Čovjek i prostor (1958–62) te autor mnogobrojnih teorijskih tekstova o sinteznim pristupima u arhitekturi, urbanizmu i likovnosti, kojima je postavio teorijsku i znanstvenu podlogu svojim projektima utemeljenima na interdisciplinarnosti. U knjizi Sinturbanizam (1964) donosi utopijski projekt idealnoga grada koji je potom razvijao pod imenom Heliopolis, a u knjizi Izazov nasljeđu (1996) postavio je tezu o diobi kruga na 512 stupnjeva. Kao slikar i kipar stvarao je djela oslanjajući se na svoje arhitektonsko obrazovanje; njegova su strukturalna plastička djela i eksperimentalni modeli objedinjeni pod zajedničkim nazivom sistemska plastika, među kojima se ističe antigravitacijska skulptura Nada izložena pred paviljonom u Bruxellesu 1958. Na istim načelima razrađuje i sistemsko slikarstvo. Izrađivao je scenografije za dramske i operne predstave. Dobitnik je Herderove nagrade Sveučilišta u Beču (1981), nagrada »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1993) za životno djelo i dr. Ostavština mu je pohranjena u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter u obiteljskoj kući koju je 1957. sagradio prema vlastitu projektu na Vrhovcu 38 u Zagrebu. Po njemu je nazvana ulica u zagrebačkom Središću (2012).







Mirković, Đuro (Split, 31. VII. 1937), arhitekt, zapažen po tehnološki promišljenim arhitektonskim realizacijama velikih stambeno-poslovnih kompleksa.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Tehnološki uvjeti u arhitektonskom projektiranju (mentor → R. Nikšić). Nakon što je diplomirao radio je kao projektant i voditelj arhitektonskog biroa poduzeća → Jugomont (1959–69), te poduzeća → Industrogradnja (1969–82). Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je honorarni asistent i predavač od 1966., izvanredni profesor u stalnom radnom odnosu od 1982., a redoviti od 1988; umirovljen je 2003. Predavao je kolegije Izvedba zgrada I–II i dr. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo (1987–2003).













Sudjelovao je u razvoju tlocrtne dispozicije tipskih montažnih stambenih zgrada Jugomontovih sustava Ju-60 i Ju-61 (tzv. limenke), kojima su početkom 1960-ih izgrađena zagrebačka naselja Remetinečki gaj, Folnegovićevo naselje, Zapruđe i dr., te montažnih obiteljskih kuća programa Siporex (1965). Projektirao je uglavnom stambene i poslovne zgrade te zdravstvene i javne građevine u Zagrebu: zdravstvenu stanicu u Zapruđu (1967), šest stambenih tornjeva u Utrini (1971), stambeni toranj s vodospremom u Velikoj Gorici (1972–73), četiri stambena tornja u Travnom (1973–75., s N. Postružnik), stambeno-poslovni Blok 6 (tzv. Mamutica) u Travnom (1973–76., s N. Postružnik; s 1169 stanova bio je najveća zgrada u Jugoslaviji te prva izgrađena primjenom prostornih oplata), dom umirovljenika u Sopotu (1975–76., s T. Petrinjakom); stambeno-poslovne blokove u Voltinom (1975., s H. Paljan i T. Petrinjakom) i Središću (1979), zgradu skupštine općine i stambeno-poslovnu zgradu u Velikoj Gorici (1982., s O. Strgarom), te hotel za samce (Hotel I) u Remetincu (1986). Bavio se problemima arhitektonskog projektiranja i tehnologije građenja te je autor niza radova na tu temu. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« (1976) te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2021).

Magaš, Boris (Karlovac, 22. VIII. 1930 – Rijeka, 24. X. 2013), arhitekt i teoretičar arhitekture, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor nekih antologijskih djela hrvatske arhitekture.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. doktorirao disertacijom Analiza dominacije intelektualnog ili senzibilnog faktora u procesu arhitektonskog stvaralaštva (mentor → A. Mohorovičić). Na Fakultetu je radio od 1956., isprva kao asistent V. Turine na Katedri za projektiranje, a 1961–67. A. Mohorovičića na Katedri za povijest i teoriju arhitekture. Od 1967. djelovao je kao voditelj projektne skupine u birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1969. kao glavni projektant u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci. Na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Rijeci bio je zaposlen 1974–83., u zvanju redovitoga profesora od 1980., na kolegijima Elementi visokogradnje i Zgradarstvo. Vrativši se na Arhitektonski fakultet u Zagrebu 1983., u zvanju redovitoga profesora do umirovljenja 2000. u okviru Katedre za povijest i teoriju arhitekture (predstojnik 1986–92) i Katedre za arhitektonsko projektiranje predavao je kolegije Teorija arhitekture, Zgrade za kulturu, Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, Projektiranje i dr.







Prvo njegovo važnije ostvarenje, Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH, s E. Šmidihenom i R. Horvatom, 1963), nastalo u duhu estetike internacionalnoga stila, upućuje na racionalnu komponentu koja je ostala trajna značajka njegove arhitekture. Postupno proširujući oblikovni raspon, u svoje je projekte uvodio asocijativne i simboličke elemente koji interpretiraju regionalnu tradiciju. Izvornošću pristupa i visokom razinom oblikovanja ističu se hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., devastiran nakon 2000). Svoj najviši domet ostvario je u monumentalnom nogometnom stadionu na Poljudu u Splitu (1979), u kojem je uspio sjediniti snagu betona, eleganciju linija i prozračnost krovišta u djelo izvanredne arhitektonske izražajnosti. Među ostalim ostvarenjima ističu se: dječji vrtići na Mihaljevcu (1973–75), Knežiji (1975) i u Trnskom (1975) u Zagrebu, Pravni fakultet u Rijeci (1980., s Olgom Magaš), samostan i crkva sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1981–88), crkva bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (1999–2005).







Tekstove o različitim arhitektonskim temama objavljivao je u domaćoj i inozemnoj periodici (Arhitektura, Čovjek i prostor, Bulletin JAZU, Domus, Art Bulletin, L’Architecture d’aujourd’hui, Deutsche Bauzeitschrift i dr.) Na temelju svojih predavanja napisao je kapitalnu knjigu Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu (2012), dok mu je zbirka izabranih tekstova Misli o arhitekturi objavljena posmrtno (2014). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije te urednik struke arhitektura i urbanizam u Tehničkom leksikonu LZ-a. Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a (član Predsjedništva 2004–10., tajnik Razreda za likovne umjetnosti 2011–13). Voditelj → Hrvatskoga muzeja arhitekture bio je 2005–11., a professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2001. Godine 1992. bio je savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika RH. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1963., za životno djelo 1993), »Vladimir Nazor« (godišnja 1979., za životno djelo 1991), Borbe (1967., 1973., 1979), Zagrebačkoga salona (1980) i »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (1997).

Filipović, Nikola (Zagreb, 13. III. 1934 – Zagreb, 18. V. 2020), arhitekt, istaknuti predstavnik hrvatske arhitekture druge polovice XX. st., osobito se istaknuo projektiranjem javnih i stambenih zgrada te uređenjem interijera.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1980. disertacijom Obiteljska kuća – značaj, ideje, stvarnost (mentor → N. Šegvić). Isprva je radio u → Arhitektonskom projektnom zavodu (1954–56), potom u arhitektonskim biroima Geršić (1956–60) i Osnova (1960–65) u Zagrebu. Pohađao je Majstorsku radionicu → Drage Iblera (1963–64) i → Drage Galića (1965–67). Na Arhitektonskome fakultetu bio je zaposlen od 1966., u zvanju redovitoga profesora od 1987. Dekan Fakulteta bio je 1987–89. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje (predstojnik 1978–80., 1985–87) i Katedre za teoriju i povijest arhitekture (predstojnik 1997–2004) predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje, Stambene zgrade, Suvremena hrvatska arhitektura, Suvremena svjetska arhitektura i dr. Umirovljen je 2004.

Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavio projektantskim radom slijedeći tradiciju zagrebačke moderne arhitekture, a od 1980-ih diskretno se priklonivši idejama postmoderne. Tijekom 1960-ih realizirao je niz projekata javne i stambene namjene, među ostalima: poslovno-stambenu zgradu na Remetinečkoj cesti 75–79C (1965) i višestambenu zgradu u Kučerinoj ulici 5 (1965) u Zagrebu, Dom narodnog zdravlja u Jelačićevoj 10 u Našicama (s I. Geršićem, 1961), višestambenu zgradu u Ulici hrvatskih branitelja 17 (1961) i tržnicu u Školskoj ulici (1966) u Kutini, stambeni neboder s robnom kućom u Ulici Matice hrvatske 14A u Bjelovaru (s I. Filipčićem i → I. Filipović, 1964–68), zgradu pravosuđa u Ulici braće Radić 2 u Varaždinu (1964), sklop zgrada Instituta za četinjače u Cvjetnom naselju 41 u Jastrebarskom (sa Z. Vrusom, 1961–64) i dr. Najznačajnija djela izveo je u suradnji s I. Filipović: rekonstrukciju i adaptaciju te izgradnju novoga trakta hotela Dubrovnik u Gajevoj 1 (1967–87), poslovnu zgradu INA-Naftaplina u Šubićevoj 29 (1974–83) i višestambenu zgradu u Zamenhoffovoj 12–16 (1975) u Zagrebu. S njom je uredio i niz interijera: u Zagrebu – kavanu Dubrovnik u Gajevoj 1 (1972., 1986), kafiće Charlie u Gajevoj 4 (1972., 1985) i Match-ball u Ulici Kršnjavoga 21 (1972), restoran LR u Palmotićevoj 13 (1974), butik Matei u Miškecovu prolazu 3 (1979) i prodavaonicu slijepih Oktogon u Ilici 5 (1980), u Dubrovniku ulaznu etažu hotela Excelsior u Supilovoj 12 (1973), u Zadru poslovnicu Ljubljanske banke u Ulici Domovinskoga rata 3 (1982) i dr. Među djelima izvedenima posljednjih desetljeća njegova stvaralaštva ističu se rekonstrukcija stadiona Maksimir (s B. Kinclom, 2000–05) i poslovna zgrada VMD centar u Vukovarskoj 269 (s D. Križ-Filipović, 2001–05) u Zagrebu. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1982; za životno djelo 2002) i »Vladimir Nazor« za životno djelo (2008). Od 2005. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.







Miščević, Ljubomir (Zagreb, 21. IX. 1954), arhitekt, jedan od pionira održive gradnje u nas.

Diplomirao je 1979. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je od iste godine zaposlen u Zavodu za arhitekturu, te sudjeluje u nastavi Katedre za arhitektonsko projektiranje. Od 1991. predaje kolegij Energetska i ekološka arhitektura, a potom i Arhitektonsko projektiranje, Održiva arhitektura i dr.; od 2010. redoviti je profesor. Voditelj je Međunarodne ljetne škole (od 2000) i Studijskoga centra (od 2007) u Motovunu. Područje je njegova istraživačkog interesa stambena, energetski učinkovita, ekološka i visokotehnološka arhitektura. Iz tog je područja sudjelovao na međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (od 1985., voditelj → G. Knežević, supervizor → V. Bazjanac). Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te više arhitektonskih realizacija temeljenih na načelima održive i zelene arhitekture: pasivne obiteljske kuće P2 u Mariji Bistrici (1985), V1 u Koprivnici (1986), P3 u Zagrebu (1992), T2 u Bjelovaru (2004), T3 u Zagrebu (2005), ČV1 u Kupinečkom Kraljevcu (2007), J2 na Koločepu (2007), L3 u Čazmi (2014), M6 u Stupniku (2016), prve višestambene zgrade novog ECO-Sandwich sustava u Koprivnici (2016), hotela Stella u Zagrebu (2017) i dr. Bavio se i dizajnom, oblikovanjem interijera, postavom izložbi i scenografijama, a među visokoocijenjenim arhitektonskim natječajnim radovima ističu se oni u suradnji s → Radovanom Miščevićem (središta Bihaća 1982., Vukovara 1984. i Rapca 1986). Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba (2001–05), Osnivač i prvi predsjednik Odbora za energetski učinkovitu i održivu arhitekturu i Odbora za pristupačnost u arhitekturi Hrvatske komore arhitekata (2010–12).

Piteša, Ivan (Prapatnica kraj Trogira, 24. VI. 1944 – Zagreb, 5. III. 2009), arhitekt, istaknuo se projektiranjem ugostiteljskih i poslovno-trgovačkih zgrada.

Diplomirao je 1968. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1975–76. bio je suradnik Majstorske radionice → Drage Galića. Od 1976. radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu kao voditelj Ateliera A5.







Među njegovim se mnogobrojnim radovima ističu: Lička kuća na Plitvičkim jezerima (1971), hotel u Jasenovcu (1980), hotel Velebno u Baškim Oštarijama (1993), te u Zagrebu – tržnica u Utrini (1980), ugostiteljsko-uslužni objekt Plitvice u Lučkom (sa Z. Bregovcem, 1983) i poslovno-sportski centar Cibona (s M. Hržićem i B. Šerbetićem, 1987). Osobitu pozornost posvećivao je uređenju i adaptaciji tržnih prostora (mliječni odjel tržnice Dolac, 1983; velika hala tržnice Dolac, 1994) kao i oblikovanju interijera (robna kuća Grama, 1982; Muzej Mimara, s M. Kranjcom, M. Salajem i B. Šerbetićem, 1987) u Zagrebu. Među njegove posljednje projekte spadaju skladišno-poslovna zgrada Zvijezda LDC II na Žitnjaku u Zagrebu (2007) te Logističko-distributivni centar Dugopolje (2008).







Kodl, Josip (Josef Maria) (Zdice, Češka, 8. IX. 1887 – Split, 27. IX. 1971), arhitekt, predstavnik funkcionalizma u arhitekturi.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze). Nakon studija došao je u Split, gdje se 1925. zaposlio na odsjeku za visokogradnju tehničko-građevnog odjeljenja splitskoga gradskoga poglavarstva. Tijekom II. svj. rata priključio se antifašističkomu pokretu; 1943. je u Italiji radio na prihvatu izbjeglica s Visa. Godine 1946–48. bio je ravnatelj Oblasnoga građevinskoga poduzeća za Dalmaciju (od 1947. → Konstruktor) u Splitu, u sklopu kojega je organizirao obnovu razrušenih sela i gradova u Dalmaciji. Potom je bio suradnik Urbanističkoga biroa za Dalmaciju u Splitu, a 1950-ih sudjelovao je u izgradnji predsjedničke rezidencije i luke na Brijunima.

Projektantski rad u Splitu započeo je kao jedini splitski sudionik međunarodnoga natječaja za novi gradski regulacijski plan (1923–24). Kao radikalni pristaša funkcionalističke arhitekture, zauzimao se za načelo unošenja novih suvremenih stilova u povijesne ambijente. U Splitu je realizirao stambenu zgradu Čorak na Obali kneza Branimira (1925), Meteorološki opservatorij (1925–26) i zgradu akvarija (1928., srušena 1996) na Marjanu, Dom Veslačkoga kluba Gusar na Matejuški (1926–27., srušen 1990), vlastitu kuću Kodl u Glagoljaškoj ulici na Gripama (1927), kuću Tresić Pavičić na Šetalištu Ivana Meštrovića na Mejama (1927), osnovnu školu Manuš Dobri u Kliškoj (1929–30), vile Kargotić i Krstulović na uglu Kaštelanove i Hektorovićeve na Firulama (1931–33), hotel Ambasador na Obali Ante Trumbića (1935–37., srušen 2017), javna i carinska skladišta na Gatu sv. Duje u gradskoj luci (1936–37), kuću Kodl u Tršćanskoj (1939), kuću Tramontana u Ulici Petra I. Čajkovskoga (1941). Izveo je unutrašnje uređenje kavane Luxor na Peristilu u Splitu (1941., poslije preuređena).

Filipović, Ines (Zagreb, 2. III. 1936 – Zagreb, 4. VIII. 2001), arhitektica, njezin osobit doprinos izražen je u uređenju zagrebačkih interijera kao i javnih gradskih prostora.

Diplomirala je 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Pohađala je Majstorsku radionicu → Drage Iblera (1963–64) i → Drage Galića (1966–67). Isprva je radila u arhitektonskim biroima Ostrogović (1960–63) i Osnova (1963–66), potom u Zavodu za teoriju i povijest arhitekture te Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Na Fakultetu je bila zaposlena od 1977., isprva kao asistentica N. Šegvića, a 1999. izabrana je u zvanje redovite profesorice. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje bila je nositeljica kolegija Arhitektonsko projektiranje i Interijer – vježbe.

U duhu postmodernističkih ideja izvela je mnogobrojne arhitektonske projekte i natječajne radove te uredila mnoštvo interijera, najvećim dijelom u Zagrebu. Najznačajnija ostvarenja plod su suradnje s → Nikolom Filipovićem: rekonstrukcija i adaptacija te dogradnja novoga trakta hotela Dubrovnik u Gajevoj 1 (1967–87), poslovna zgrada INA-Naftaplina u Šubićevoj 29 (1974–83) i višestambena zgrada u Zamenhoffovoj 12–16 (1975) u Zagrebu. Zajedno su izveli i niz značajnih interijera poput kavane Dubrovnik u Gajevoj 1 (1972., 1986), kafića Charlie u Gajevoj 4 (1972., 1985) i Match-ball u Ulici Kršnjavoga 21 (1972), restorana LR u Palmotićevoj 13 (1974), butika Matei u Miškecovu prolazu 3 (1979), prodavaonice slijepih Oktogon u Ilici 5 (1980), sve u Zagrebu, te ulazne etaže hotela Excelsior u Supilovoj 12 u Dubrovniku (1973). Samostalno je uredila diskoteku Shakespeare na Zenti u Splitu (1986) i kafiće Argentina u Tkalčićevoj 9 (1988) i Velvet u Dežmanovu prolazu 9 (1993) u Zagrebu. Dobitnica je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1982; za životno djelo 2000) i »Vladimir Nazor« (godišnja 1988).







Ćurković, Tomislav (Zagreb, 10. IV. 1961), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u arhitektonskom birou Interinženjering u Zagrebu do 1992., kada je sa → Zoranom Zidarićem osnovao biro Dva arhitekta. Od 2021. vodi vlastiti biro Dva arhitekta Ćurković. Kao gost kritičar sudjeluje u nastavi na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. U suradnji sa Z. Zidarićem isprva je projektirao interijere, a tijekom vremena usmjerili su fokus na stambenu arhitekturu, posebice obiteljske kuće. Važnija ostvarenja u području interijera su: ured BML (1992) i trgovina ZriŠport (1995) na Prisavlju, trgovina Agrooprema u Maksimirskoj ulici (1994), restoran Mano u Medvedgradskoj (2004), sve u Zagrebu, Zračna luka Zagreb na Plesu (1996–2000), maloprodajne trgovine poduzeća Vindija u Zagrebu, Varaždinu, Zadru, Osijeku i Sarajevu (2010). Među arhitekturom ističu se: obiteljske kuće u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni – u Kulmerskoj ulici (1999), Dedićima (2002), Istarskoj (2008), na Pantovčaku (2008), Tuškancu (2011), Jelenovcu (2011) i u Serdarovoj (2013), u Miškininoj u Varaždinu (2006), Spinčićevoj u Rovinju (2009), u Njivicama na Krku (2009), obiteljsko imanje u Bijači u BiH (2011), vinarija Galić u Kutjevu (2015), četiri stambeno-poslovne zgrade na uglu Božidarevićeve i Kraljevićeve ulice u Zagrebu (2017–19). Godine 2009–15. obnašao je dužnost predsjednika → Hrvatske komore arhitekata. Zajedno sa Z. Zidarićem dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Bernardo Bernardi« (1992., 1993., 1995), »Drago Galić« (2011., 2017), Cemex Awards (2011., 2012., 2013), »Vladimir Nazor« (2019), Architecture MasterPrize (2019) i dr. Nominiran je za nagradu Mies van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu (2013).







Tušek, Darovan (Split, 15. VI. 1954), arhitekt, posebno se posvetio istraživanju moderne arhitekture u Splitu.

Diplomirao je 1978. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1993. doktorirao disertacijom Valorizacija doprinosa arhitektonskih natječaja izgradnji Splita u razdoblju između dva svjetska rata (mentori → N. Šegvić i → N. Filipović). Godine 1979–88. radio je kao projektant u Projektno-tehnološkom birou građevinskoga poduzeća Lavčević u Splitu, gdje je 1985–88. obnašao dužnost tehničkoga direktora. Od 1989. predaje na Fakultetu građevinskih znanosti (od 2003. Građevinsko-arhitektonski fakultet, od 2011. → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, od 2006. u zvanju redovitoga profesora. S → Ivanom Šverko na novoustrojenom Građevinsko-arhitektonskom fakultetu utemeljio je sveučilišni studij arhitekture. Voditelj Katedre za zgradarstvo bio je 1999–2019., a prodekan za studij arhitekture 2003–10. Bio je gostujući profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Građevinskom fakultetu u Mostaru.

Područje njegova znanstvenog i nastavnog djelovanja uključuje teoriju suvremene arhitekture te istraživanje splitske moderne arhitekture, na čemu se temelje i kolegiji koje predaje na Fakultetu. Autor je većega broja znanstvenih i stručnih radova objavljenih u časopisima Čovjek i prostor, Prostor, Arhitektura, Oris, te dnevnim novinama Slobodnoj Dalmaciji, pet knjiga o arhitektonskim natječajima provedenima u Splitu 1918–2022 (1994., 1996., 2013., 2015., 2023), monografije Dinko Vesanović (2001), Leksikona splitske moderne arhitekture (2018) i dr. Među njegovim izvedenim projektima ističu se stambeno-poslovni blok S1/2 Municirje u Kninu (1988) te druga faza Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (2007., prvu fazu izveo L. Perković 1978–79). Predsjednik Društva arhitekata Splita bio je 1998–99. Redoviti je član HATZ-a od 2020. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade »Neven Šegvić« (1996., 2018).

Jukić, Tihomir (Osijek, 9. VIII. 1954), arhitekt i urbanist.

Diplomirao je 1978. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu te pohađao poslijediplomske studije u Zagrebu (1979–81) i u Institutu I. T. C. u nizozemskom Enschedeu (1984–85) gdje je magistrirao 1985. Doktorirao je 1998. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Strukturalne promjene rubnih dijelova grada – prilog proučavanju urbanističkog razvoja Zagreba (mentor O. Grgurević). Od 1979. radio je kao honorarni asistent u Zavodu za urbanizam, a od 1986. zaposlen je kao asistent na Katedri za urbanizam zagrebačkoga fakulteta, gdje je redoviti profesor od 2007. Bio je nositelj kolegija Osnove urbanizma, Urbanističko planiranje, Urbane preobrazbe i dr., voditelj Kabineta za urbanizam te prodekan fakulteta (2003–07). Od 1997. predavao je i na Geodetskom fakultetu u Zagrebu (kolegij Prostorno planiranje i urbanizam).

Osnovna je tema njegova znanstvenog interesa grad i njegova preobrazba. Autor je više od 100 znanstvenih i stručnih radova te knjiga Prostorni i urbanistički razvoj Osijeka – kritika i prijedlozi (2001., sa S. Peganom), Zagreb – Stanovanje u gradu i stambena naselja (2011., s I. Mlinarom i M. Smokvina), Zagreb – gradski projekti u postupku planiranja grada (2011., s M. Smode Cvitanović), Urbana obnova – Urbana regeneracija Donjeg grada, Gornjeg grada i Kaptola (2020., s A. Mrđa i K. Perkov). Kao urbanist praktičar autor je niza projekata uređenja prostora i nagrađenih natječajnih radova, među kojima su npr. trgovi u Klanjcu, Posušju, Zagrebu (Britanski trg i Trg Francuske Republike), Đurđevcu, Krašiću, Samoboru, Dubravi (1996–99., s J. Horvatom) ili recentniji Generalni urbanistički plan grada Slavonskog Broda (2010., sa S. Peganom). Član je HATZ-a od 2005., a proffesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2022.

Knežević, Snješka (Knežević-Prelog, Snježana) (Zagreb, 9. XII. 1938), povjesničarka umjetnosti i prevoditeljica, istražuje urbano tkivo Zagreba s posebnim fokusom na Donji grad, vrednujući ga u srednjoeuropskom kontekstu.

Završila je studij povijesti umjetnosti te njemačkoga jezika i književnosti 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1994. disertacijom Geneza »Zelene potkove« u Zagrebu. Prilog povijesti urbanog razvoja Zagreba u XIX. stoljeću. Od 1962. do umirovljenja 1990. bila je zaposlena na Radio–Zagrebu kao novinarka, urednica i komentatorica na Trećem programu, gdje od 2002. uređuje emisiju Baština, mi i svijet. Predavala je na poslijediplomskim studijima Filozofskoga i Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1987. suradnica je Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Istraživala je zagrebačku arhitekturu i urbanistički razvoj tijekom XIX. i XX. st. usredotočivši se na parkovne trgove što uokviruju središte Donjega grada, udio Ruperta Melkusa i Milana Lenucija u njihovu nastanku (Zagrebačka Zelena potkova, 1996), kao i na njihovu zaštitu. Pisala je i o problematici urbanističkoga razvoja ostalih gradova kontinentalne Hrvatske u XIX. st., reprezentativnim urbanim prostorima u Zagrebu, revalorizaciji poslovne zgrade Stanka Fabrisa na Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu, projektu spomenika na Petrovoj gori i dr. Autorica je i suautorica mnogobrojnih izložbi (Arhitekt Ljubomir Miščević, 2000; Historicizam u Hrvatskoj, 2000; Sinagoga u Zagrebu, 2002; Secesija u Hrvatskoj, 2004. i dr.). Sudjelovala je na mnogim znanstvenim i stručnim skupovima, a radove je objavljivala u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Peristil, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Oris i dr. Izbor članaka okupila je u knjigama Zagrebu u središtu (2003), Zagreb. Grad, memorija, art (2011), Zagreb u škarama (2018) i Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice (2020). S njemačkog jezika prevela je književna, povijesnoumjetnička i teorijska djela (Bizant i njegov svijet C. Schug-Wille, 1970; Berlinsko djetinjstvo devetstote W. Benjamina, 2017. i dr.). Izborom i prijevodom njihovih tekstova predstavila je glavne protagoniste bečke škole povijesti umjetnosti (A. Riegl, M. Dvořak, D. Frey, O. Pächt i H. Sedlmayr). Dobitnica je više nagrada, među ostalima »Neven Šegvić« Udruženja hrvatskih arhitekata (2002) i »Radovan Ivančević« za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (2017).

Marasović, Tomislav (Split, 15. IX. 1929 – Split, 16. X. 2024), povjesničar umjetnosti, bavi se istraživanjima povijesti Dioklecijanove palače u Splitu, starohrvatske arhitekture u Dalmaciji te teorijom i praksom zaštite spomenika.

Diplomirao je 1955. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1958. disertacijom Šesterolisni tip u arhitekturi ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji. Završio je 1966. specijalistički studij arhitektonske konzervacije u Međunarodnom istraživačkom centru za konzervaciju i restauraciju kulturne baštine u Rimu, gdje je predavao 1970–97. Od 1956. do 1980. radio je u Odjelu za graditeljsko nasljeđe Urbanističkoga projektnoga biroa u Splitu (→ Urbanistički zavod Dalmacije) te bio redoviti profesor na splitskom odjelu Filozofskoga fakulteta u Zadru (poslije Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu) kojega je bio dekan 1983–85., te na Umjetničkoj akademiji u Splitu od 1997. do umirovljenja 1999. Pokrenuo je i od 1975. vodio splitski poslijediplomski studij graditeljskoga nasljeđa → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Bio je gostujući profesor na sveučilištima Sorbonne, Columbia i Berkeley.

Posvećen je istraživanju i zaštiti Dioklecijanove palače, njezinu urbanizmu i stambenom graditeljstvu te povijesnomu razvoju od antičke carske rezidencije do srednjovjekovnoga grada; o njoj je objavio knjige Istraživanje i uređenje Peristila Dioklecijanove palače u Splitu 1956–1961 (s J. Marasovićem i B. Gabričevićem, 2014) i Dioklecijanova palača (1982., 1994). Istaknuo se i istraživanjem predromaničke arhitekture u Dalmaciji (Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji, 1994). Obradio je cjelokupan korpus dalmatinske predromaničke arhitekture po regijama, detaljno se posvetivši pojedinačno svakoj građevini (Dalmatia praeromanica, I–IV, 2008–13). Snažno se zauzimao za revitalizaciju starih urbanih središta i spomenika, promičući i implementirajući ideje tzv. aktivne zaštite (Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu, 1985) te je napisao prvi hrvatski pregled povijesti zaštite spomenika (Zaštita graditeljskog nasljeđa, 1983). Mnogobrojne članke objavio je u časopisima Peristil, Arhitektura i urbanizam, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Arhitektura, Čovjek i prostor, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, i dr. Bio je supokretač časopisa Urbs (1957) i njegov glavni urednik (1965–77). Autor je udžbenika Kulturna baština (1–2, 2001–02) te mnogih popularnih izdanja i vodiča o Splitu (1997) i hrvatskoj obali Jadrana (1988., 1993). Od 2000. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu. Dobitnik je državnih nagrada »Božidar Adžija« (1986), te »Vladimir Nazor« (1999) i »Vicko Andrić« (2014) za životno djelo.

Petricioli, Ivo (Zadar, 9. III. 1925 – Zadar, 28. V. 2009), povjesničar umjetnosti i fotograf, sustavnim istraživanjem arhitekture, urbanizma, skulpture, slikarstva i zlatarstva dao je izniman doprinos istraživanju srednjovjekovne umjetničke baštine Zadra.

Diplomirao je 1950. povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1956. disertacijom Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji. U Zadru je od 1949. radio u Arheološkome muzeju, od 1955. u Institutu za historijske nauke, a od 1957. do umirovljenja 1995. na Odjelu za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta (od 2002. Sveučilište u Zadru), od 1969. u zvanju redovitoga profesora. Dekan Fakulteta bio je 1970–72., a nakon osnivanja Sveučilišta u Splitu (1974), u sastav kojega je ušao i zadarski fakultet, obnašao je dužnost prorektora Sveučilišta 1980–82.

U središtu zanimanja bila mu je dalmatinska srednjovjekovna umjetnost, a osobito se posvetio Zadru i njegovoj baštini. Istraživao je arhitekturu i urbanizam, tumačeći ne samo monumentalne sakralne i fortifikacijske spomenike već i manje reprezentativnu stambenu arhitekturu. Proučavao je predromaničku, romaničku i gotičku skulpturu (Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike, 1972), te slikarstvo u širokom rasponu od kasne antike do XIX. st. (Franjo Salghetti-Driolli, 2003), valorizirajući među ostalim i opuse → Jurja Dalmatinca, Majstora Tkonskoga raspela, Pavla iz Sulmone i Mattea Moronzona. Poseban prinos dao je istraživanjem srednjovjekovnoga zlatarstva (Zadarsko zlatarstvo, 1971). Sintezu dalmatinske predromaničke i ranoromaničke umjetnosti donio je u knjizi Od Donata do Radovana (1990). Stručne i znanstvene članke objavljivao je u periodici: Čovjek i prostor, Peristil, Mogućnosti, Urbs, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Starohrvatska prosvjeta, Radovi Instituta za povijest umjetnosti i dr.; izbor je okupljen u knjigama Tragom srednjovjekovnih umjetnika (1983), Srednjovjekovnim graditeljima u spomen (1996) i Umjetnička baština Zadra (2005). Autor je i suautor nekoliko izložbi (Sjaj zadarskih riznica, Zagreb, 1990) te više vodiča posvećenih Zadru i njegovim spomenicima. Bavio se i umjetničkom fotografijom.

Redoviti član HAZU-a bio je od 1992. Od 2000. bio je professor emeritus Sveučilišta u Splitu. Dobio je više nagrada, među ostalima državnu Nagradu »Božidar Adžija« (1973) i Državnu nagradu za životno djelo (1996). Po njemu je nazvana nagrada koja se od 2010. dodjeljuje najboljim studentima Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

Uhlik, Josip (Tuzla, BiH, 19. IX. 1921 – Zagreb, 6. XI. 2021), arhitekt i urbanist, zapažen po umješnoj sintezi svojih profesionalnih orijentacija.













Diplomirao je 1948. na arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon završetka studija djelovao je u Sarajevu i Rijeci, a potom u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba (1958–71). Među izvedenim djelima ističu se glavna hala Jugoturbine u Karlovcu (1950), upravna zgrada i hale remontne baze u Bregani (1955), osmogodišnja škola u Rijeci (1959), zgrada socijalnog osiguranja u Rijeci (1962), hotel u Rapcu (1962), a osobito zapažen ostao je po pristanišnoj zgradi Zračne luke Zagreb (1966., proširenje 1974). U njegovoj se arhitekturi očituje težnja da plastične i vizualne elemente arhitektonske plohe podredi jasnoj koncepciji volumena. Vrstan urbanist, sudjelovao je u izradbi urbanističkog rješenja središta Zadra (1960), savskog priobalnog područja u Zagrebu (1960), zagrebačkih naselja Mikrorajon Novi Zagreb – Trnsko (1960), Zapruđe (1963), Siget (1966), te osobito prvoga Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba (1970). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1967) te nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (2004) i »Vladimir Nazor« (2015).







Kovačić, Dinko (Split, 30. IX. 1938), arhitekt, pridonio je stvaranju suvremene vizure Splita projektirajući prve snažne otklone od moderne arhitekture internacionalnoga stila.

Diplomirao je 1963. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Splitu kao projektant u građevinskim poduzećima Tehnogradnja (1964–69) i Lavčević (1969–79), potom u splitskom odjelu Zavoda za arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskoga fakulteta. Godine 1994. osnovao je vlastiti biro te započeo predavati na Arhitektonskome fakultetu kolegij Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, od 2001. u zvanju redovitoga profesora. Umirovljen je 2009. Osnivač je i voditelj ljetne škole toga fakulteta u Bolu na Braču (1995–2010). Godine 2006–10. predavao je i na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu.

Projektirao je stambene, obrazovne, turističke i druge javne zgrade. Autor je nebodera Gripe u Stepinčevoj ulici 14 i 16 te Šižgorićevoj 7 na Lokvama u Splitu (1966), a najpoznatiji je po angažmanu u izgradnji naselja Split 3, u kojem je realizirao stambene ulice: Ljubićevu (1972–74., s M. Zorićem), Šimunovićevu s opskrbnim centrom Dalma (1977–78) te Odesku (1979–82). Izveo je i stambeno-poslovni blok Dvornikovi dvori u Ulici slobode 2A, 2B i Omiškoj 14A, 14B u Splitu (1991). U nizu obiteljskih kuća ističu se Marjanović – Popović u Drveničkoj 7 (1971) i Stupalo na Meštrovićevu šetalištu 48 (2000) na Mejama u Splitu, Pilić u Malom Ratu kraj Omiša (1985), Skokandić u uvali Vrbovica na Korčuli (2005), a od kuća za odmor ističu se Miličić – Krstulović (1972) i Kovačić (1998) u Ražnju kraj Rogoznice. Među obrazovnim su ustanovama važni osnovna škola u Žrnovnici (1990), u Splitu Srednjoškolski centar u Ulici Matice hrvatske 11 (1992), Ekonomski fakultet u Fiskovićevoj 5 (2001., 2006) i studentski dom u Bakotićevoj 9 na Spinutu (2002), a u Šibeniku osnovna škola na Putu kroz Meterize 48 (2012). Od turističkih zdanja projektirao je hotele Bretanide u Bolu (1985., 2006) i Uvala na Lapadu u Dubrovniku (2003). Ističu se još poslovna zgrada Tvornice duhana Rovinj u Sarajevskoj 2 u Splitu (2001), pristanišna zgrada zračne luke na Braču (1994., 2002) te groblje Drenova u Rijeci (1981., 2007., s V. Ivaniševićem). Radio je i na oblikovanju interijera poslovnice Splitske banke te restorana Bogart, oba u Šimunovićevoj ulici u Splitu, te restorana Vidovica u Bolu (1990) i Hanibal u Hvaru (1997). U realizaciji arhitekture rado je surađivao s umjetnikom Vaskom Lipovcem, koji je uz nju komponirao javnu plastiku s motivima ptica, drveća i cvijeća.



















Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (2000), Splitu (2001., 2017), Parizu i Bruxellesu (2002) te Strasbourgu (2003), a skupno je izlagao na Zagrebačkom salonu (1973–82., 2000). U nizu dobivenih nagrada i priznanja ističu se nagrade Zagrebačkoga salona (1974), »Vladimir Nazor« (godišnja 1974., za životno djelo 2010), Borbe (1974), »Drago Galić« (2000) te Nagrada HAZU-a (2004). Redoviti je član HAZU-a od 2006.

Plejić, Toma (Rijeka, 10. I. 1977), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza mlađe generacije.

Diplomirao je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 2003–04. radio je u projektnom birou MAG u Splitu, potom se preselio u Zagreb gdje je s → Leom Pelivan osnovao privatni biro Studio UP. Uz projektantski je posao od 2005. bio vanjski suradnik na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a od 2009. predaje na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, od 2019. u zvanju izvanrednoga profesora na Katedri za arhitektonsko projektiranje.













Od početka projektantskoga djelovanja nastupa zajedno s L. Pelivan pa sve projekte potpisuju kao ravnopravni autori. U Splitu su realizirali poslovno-stambeni blok u Ulici Hrvatske mornarice 1H–K na Sukoišanu (2007–09) i rekonstrukciju i unutrašnje uređenje hostela Golly & Bossy u secesijskoj zgradi Savo na Morpurgovoj poljani 2 (2010). Među ostvarenjima izvan Splita ističu se: zgrada Gimnazije Fran Galović sa sportskom dvoranom u Selingerovoj 3A u Koprivnici (2007), poslovna zgrada Spectator grupe na Radničkoj cesti 45 u Zagrebu (2010), boutique hostel Forum u Širokoj 20 u Zadru (2012) i hotel Amarin u Val de Lesso 5 u Rovinju (2016). U sklopu Bijenala urbanizma i arhitekture u Kini izgradili su Paviljon Gizmo u Shenzhenu (2011). Na Venecijanskom bijenalu nastupili su instalacijom Frameworks Without Borders (2004) i plutajućim paviljonom – Pavilion.hr (u suradnji s više arhitekata, 2010). Za svoj arhitektonski opus zajedno s L. Pelivan dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2003), »Viktor Kovačić« (2007), »Vladimir Nazor« (2007, 2023), »Drago Galić« (2009), »Bernardo Bernardi« (2010), te posebnog priznanja mladim arhitektima Nagrade Mies van den Rohe (2009).

Horvat, Lavoslav (Varaždinske Toplice, 27. IX. 1901 – Novi Marof, 4. X. 1989), arhitekt, u suvremenom je oblikovanju poštovao tradiciju i naslijeđe uz čiste funkcionalističke postavke moderne arhitekture.

Završio je 1930. studij arhitekture na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). U arhitektonskom atelijeru → Rudolfa Lubynskog radio je 1922–26., a od 1930. kao samostalni arhitekt. Od 1945. radio je na poslijeratnoj obnovi u Ministarstvu građevina, a od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (→ Arhitektonski projektni zavod) baveći se problemima industrijske arhitekture. Godine 1954–62. vodio je arhitektonski atelijer Horvat – Bilinić, a 1962–73. radio je u Arhitektonsko-projektnom zavodu. Predavao je na Arhitektonskome odsjeku Tehničkog fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet) u Zagrebu 1948–59. te na Akademiji likovnih umjetnosti 1958–73. Poimajući arhitekturu kao društveno angažiranu umjetnost, pristupio je → Udruženju umjetnika Zemlja sudjelujući na njegovim izložbama (Zagreb, Sofija, Beograd).













Godine 1931–36. je uglavnom boravio u Splitu, gdje je projektirao kupalište Bačvice (1931), Banovinsku bolnicu (1931., danas dio KBC-a Split u Spinčićevoj 1), na Firulama obiteljske kuće Čulić (1932), Čičin-Šain (1932), Ilić (1932), Korlaet (1932) te crkvu Gospe od Zdravlja (1936., Trg Gaje Bulata 3). U Bolu na Braču izveo je Dominikansku gimnaziju (1931), u Šibeniku Neurološki odjel Banovinske bolnice (1932–34), u Biogradu na Moru Banovinsku bolnicu (1932–34; danas Specijalna bolnica za ortopediju), a u Dubrovniku kupalište Ploče (1933), obiteljsku vilu Bože Banca na Lapadu (1936) te palaču B. Banca na Pločama (1939., s H. Bilinićem, danas Umjetnička galerija Dubrovnik). U Zagrebu je projektirao vlastitu kuću na Tuškancu (1935., Vijenac 6) te s H. Bilinićem, I. Zemljakom, Z. Kavurićem i dr. sudjelovao u izvedbi Doma hrvatskih likovnih umjetnika (1934–38) → Ivana Meštrovića. Projektirao je školske (u Zagrebu u Krčkoj 3, 1954. i Nalješkovićevoj 4, 1959), hotelske (hotel Jugoslavija u Novom Beogradu, 1955–59), javne (zgrada Savezne industrijske komore na Terezijama u Beogradu, 1954–58) i industrijske zgrade. Njegov je opsežan opus industrijske arhitekture (projektirao je oko 200, a ostvario oko 140 tvornica i industrijskih sklopova) obilježen kompleksnim humanim angažmanom i umnogome je pridonio stručnoj i društvenoj percepciji industrijske arhitekture kao jednakovrijedne. Projektirao je tvornicu i predionicu konca Dalmatinka u Sinju (1946–73), više zgrada tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1947–48), industrijski sklop Tvornice električnih žarulja (TEŽ) u Zagrebu (1947–65), tvornice tekstilne industrije u Hrvatskom zagorju (Krapina, Zabok i dr.) 1950-ih, Pamučno-tekstilni kombinat Bahr-Dar u Etiopiji (1959–60) i dr. Projektirao je i hidroelektrane (Vinodol, 1952., Zakučac, 1962., Orlovac, 1972., Madras u Indiji i dr.). Od natječajnih se projekata ističu: pošta i poštanska štedionica u Skoplju (1927., sa S. Planićem, I. nagrada), Okružni ured za osiguranje radnika u Beogradu (1929., I. nagrada), hotel Lazareti u Dubrovniku (1930, I. nagrada), Burza rada u Splitu (1933, II. nagrada), Dom umjetnosti u Splitu (1937., s H. Bilinićem), Regulacioni plan Dubrovnika (1939–40), hotel u Novom Beogradu (1947., uz konzultacije s M. Kauzlarićem, I. nagrada), i dr. Od 1963. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« (1970) i »Viktor Kovačić« (1974).











