promet, kretanje ili prijevoz (transport) osoba i dobara (roba, tereta) te prijenos podataka i informacija (teksta, zvuka, slike) od polazišta do odredišta. Uključuje ukrcaj i iskrcaj, prekrcaj, smještaj, pripremu za prijevoz (prihvat i otpremu, označavanje, sortiranje, slaganje u sredstva utovara, raspremanje tereta). Podrazumijeva različite vrste kretanja, od jednostavnog hoda pješaka do složenih oblika prijevoza osoba i dobara prijevoznim sredstvima (prometalima, pokretnim trakama, cjevovodima i dr.).

U širem smislu, promet obuhvaća prometnu infrastrukturu u obliku mreža (kopneni putovi ‒ od staza do autocesta, željezničke pruge i drugi tračnički sustavi, vodni i zračni putovi, cjevovodi, trakasti transporteri, poštanske, telekomunikacijske, informacijsko-komunikacijske, računalne mreže) i čvorišta ili terminala (autobusni i kamionski terminali u cestovnom prometu, željeznički kolodvori, postaje i stajališta, luke i pristani, zračne luke i aerodromi, multimodalni terminali, poštanski uredi i terminali, telekomunikacijski, informacijsko-komunikacijski i računalni terminali), kao i prometala (cestovna i tračnička vozila, plovila, letjelice i ostala prometala).

U RH je prema Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama, znanstvena disciplina prometa razvrstana unutar područja tehničkih znanosti, kao polje tehnologija prometa i transport. Dijeli se na grane: cestovni i željeznički promet, pomorski i riječni promet, poštansko-telekomunikacijski promet, zračni promet i inteligentni transportni sustavi i logistika, koje se u nas nerijetko zajednički nazivaju prometne znanosti.

Vrste prometa

Prema prostornom rasprostiranju i mediju u kojem se odvijaju, razlikuje se kopneni promet (→ cestovni promet; željeznički promet) i transport (cjevovodni, → prenosilima i dizalima i sl.), vodni promet (→ pomorski promet; promet unutarnjim vodama), → zračni promet i → poštanski promet. Grana prometa koja se može odvijati na kopnu i pod vodnim površinama je cjevovodni transport, a na kopnu, pod vodom i u zraku telekomunikacijski prijenos. Prema nekim se tumačenjima (npr. statistike EU-a) u kopneni promet ubraja i promet unutarnjim plovnim putevima (rijekama, kanalima i jezerima) te dužobalni pomorski promet (obalna plovidba).

Promet se, prema udjelu prometnih grana u prijevozu ljudi ili dobara od ishodišta do odredišta, dijeli na konvencionalni ili unimodalni (s jednim prometalom jedne prometne grane na cijelom putu) te na multimodalni (kretanje dobara korištenjem više prometnih grana), intermodalni (teret se kreće korištenjem više prometnih grana bez prekrcaja u istoj prijevoznoj jedinici, npr. kontejneru, vozilu), kombinirani (kretanje dobara korištenjem više prometnih grana pri kojem se najveći dio puta prevozi željezničkim ili vodnim prijevozom, a početno-završne distributivne operacije obavljaju se cestovnim vozilima na što je moguće kraćim udaljenostima) i dr.

Prema duljini putovanja promet može biti kontinentalni i međukontinentalni (često i prekomorski), a razlikuju se domaći i međunarodni promet, te međugradski, regionalni, prigradski i gradski promet (→ javni gradski promet). Postoji i podjela prometa na onaj u kretanju (kopnene prometnice, zračni i vodni putovi) i u mirovanju (parkirališta, željeznički depoi, luke, zračne luke). Unutarnji (interni) promet je prijevoz dobara unutar kruga poduzeća (prometnog, proizvodnog, trgovinskog, skladišnog) ili ustanove (npr. robno-carinske). Uz ishodišno-odredišni promet, u čvorovima postoji i tranzitni (prolazni) i transferni promet koji može mijenjati prometnu granu.

Razvoj prometa

Promet se javlja od postanka čovječanstva. Isprva se kretanje odvijalo pješačenjem, odn. korištenjem domaćih životinja (za jahanje, vuču → zaprežnih vozila). Rijekama, morima i jezerima plovilo se jednostavnim plovilima i jedrenjacima. Postupno se javila i međukontinentalna euroazijska trgovina robom koje nije bilo u Europi (svila, začini i sl.), a koja se odvijala kopnom (npr. karavanski putovi svile), a dijelom i morem (npr. od Arapskoga poluotoka do Indije).

U novoj eri gradile su se ceste za razne vrste kola sa životinjskom vučom te brodovi za plovidbu otvorenim morem. U doba staroga Rima izgrađen je sustav cesta na kopnu te brodovi za plovidbu Sredozemljem i dalje, sve radi povezivanja carstva u trgovinskom i vojnome smislu. Od XIV. st. jedrenjaci su iz Europe polazili u otkrivanje novih prometnih putova i osvajanje nepoznatih kontinenata.

Najveći je pomak u razvoju prometa prouzročila industrijska revolucija početkom XIX. st., kada se javila potreba prijevoza većih količina ugljena i ruda. Izgrađeni su vodni kanali kojima su se teglenice teglile konjskom vučom, a potom i željezničke pruge. Polovicom XIX. st. uveden je telegraf, te su se počeli graditi prekomorski željezni brodovi velike nosivosti s parnim pogonom i vijkom. U gradovima su se u javni promet u drugoj polovici XIX. st. uključili tračnički sustavi (tramvaj, podzemna željeznica). Početkom XX. st. započela je masovna proizvodnja cestovnih motornih vozila, zrakoplova i plovila pogonjenih motorima s unutarnjim izgaranjem, postupno se uvodila telefonija, a javljali su se i gradski cestovni podsustavi (taksi, autobus, trolejbus, osobni automobil). U drugoj polovici XX. st. uvedeni su komunikacijski sateliti, optički kabeli, mobilna telefonija, internet.

Porastom prometa raste i njegov štetan utjecaj na okoliš, poput onečišćenja zraka, voda (površinskih i podzemnih), tla, povećane buke i vibracija, zauzimanja prostora i njegove estetske degradacije, ekoloških šteta zbog ispuštanja balastnih voda i otpadnih (kaljužnih) voda, kao i istjecanja tekućega tereta prigodom havarija u pomorskome prometu. Stoga se u posljednje doba posebna pozornost usmjerava na smanjenje negativnih utjecaja, npr. uvođenjem električnog i hibridnog pogona, te goriva poput ukapljenoga naftnog plina, biogoriva (bioetanol, biodizel) i vodika u cestovnome prometu. Također se u razvijenim zemljama svijeta i EU-a potiče javni gradski, vodni i željeznički promet zbog manje potrošnje goriva i onečišćenja po putničkom i tonskome kilometru. Održivi razvoj prometa usmjerava se k postizanju učinkovite raspodjele između različitih prometnih grana, izboru vrsta prijevoza koji su energetski učinkoviti, imaju manje emisije štetnih plinova te viši stupanj sigurnosti, primjeni inteligentnih transportnih sustava, razvoju novih sustava prijevoza i distribucije itd.

U Hrvatskoj se promet razvijao i razvija se uglavnom u skladu sa svjetskim zbivanjima. Godine 2016. od oko 87 milijuna prevezenih putnika u Hrvatskoj, 50 milijuna bilo je u cestovnome prijevozu, 21 milijun u željezničkome, 13 milijuna u pomorskome i obalnome te 2 milijuna u zračnome prijevozu. Od 110 milijuna prevezenih tona roba, 73 milijuna je bilo u cestovnome, 21 milijun u pomorskome i obalnome, 10 milijuna u željezničkome i 6 milijuna na unutarnjim vodnim putovima.

Obrazovanje i znanost u Hrvatskoj

Početci obrazovanja

Začetci organiziranoga obrazovanja kadrova u području prometa u Hrvatskoj javljaju se u srednjem školstvu, u čemu prednjače pomorske škole. U drugoj polovici XX. st., uz širenje mreže srednjih škola, pojavom prvih viših škola postupno se stvarala jezgra visokoškolskoga obrazovanja.

Prva pomorska škola na hrvatskom dijelu Jadrana otvorena je u Rijeci 1774. Carskim ukazom iz 1849. otvorene su javne državne nautičke škole u Bakru (1849), Zadru, Splitu i Kotoru (1850) te Dubrovniku (1852), Rovinju (1854) i Malome Lošinju (1855). Viša pomorska škola osnovana je u Rijeci 1949., a u Dubrovniku i Splitu 1959.

Prva zanatska željeznička škola otvorena je u Zagrebu 1905. U Puli je 1947‒53. djelovala srednja škola internatskoga tipa Željeznički tehnikum, a od 1958–59. djeluje Željeznička saobraćajna škola u Zagrebu (od 1960. dio je Željezničkoga školskog centra, poslije Željezničkoga obrazovnog centra).

Godine 1948. osnovana je Telegrafska i telefonska (TT) mehaničarska škola u Zagrebu (od 1953. Industrijska TT škola, od 1959. Škola s praktičnom obukom za telekomunikacije). Godine 1966. ustrojen je PTT školski centar (od 1978. PTT obrazovni centar, danas Poštanska i telekomunikacijska škola). Od 1967. do 1973. u sastavu centra djelovala je Viša PTT škola, osnovana 1962. Prvi direktor škole bio je Mladen Barišić.

U Zagrebu je 1949. utemeljena Saobraćajna tehnička škola (poslije Centar za obrazovanje kadrova u cestovnom prometu, od 1991. Škola za cestovni promet). U 1960-ima škole sličnoga profila osnivale su se i drugdje (npr. u Rijeci), a 1970. utemeljena je u Zagrebu Viša škola za cestovni saobraćaj. Prvi direktor škole bio je → Juraj Mađarić.

U Zagrebu je 1972. osnovana → Viša zrakoplovna škola, koja je od 1976., zajedno s novoosnovanom Srednjom zrakoplovnom školom (danas Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina), činila Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje kadrova u zračnom prometu (od 1977. Obrazovni centar zračnog saobraćaja). Prvi direktor Više zrakoplovne škole bio je Miljenko Lipovšćak.

Razvoj visokoga obrazovanja i znanosti

Osnutak Saobraćajnoga studija pri Građevinskome fakultetu u Zagrebu 1968. bio je početak provođenja četverogodišnjega visokog obrazovanja u prometu. Predstojnik studija bio je → Kruno Tonković, a nastava se izvodila uz potporu nastavnika više zagrebačkih fakulteta. Taj je studij, pod nazivom Interfakultetski saobraćajni studij, od 1976. provodio Centar za sveučilišni interfakultetski studij osnovan u sklopu Zagrebačkoga sveučilišta 1974. Nastava se izvodila u organizaciji Arhitektonskoga, Ekonomskoga, Elektrotehničkoga, Geodetskoga, Građevinskoga, Pravnoga fakulteta, Fakulteta političkih nauka i Fakulteta strojarstva i brodogradnje; predstojnik studija bio je → Vladimir Matković.

Usporedno s time, 1965. osnovan je u Zagrebu Institut za saobraćaj, pomorstvo i veze, koji je 1969. dobio status znanstveno-istraživačke ustanove, a 1975., pod imenom Institut prometnih znanosti, postao je pridruženi član Sveučilišta u Zagrebu. Od 1978. u sastavu instituta djelovala je Viša škola za cestovni saobraćaj, a od 1979. i Viša PTT škola. Godine 1981. Institut je reorganiziran te do 1987. djeluje kao radna organizacija Prometni centar, koji čine Institut prometnih znanosti (od 1992. poduzeće Prometis d. o. o.) i Studij prometnih znanosti. Od 1982. Studij prometnih znanosti školuje i inženjere željezničkoga prometa.

Godine 1982. rasformiran je Centar za sveučilišni interfakultetski studij, te je počeo rad na novoj organizaciji visokoškolskoga studija prometa. Konačno, 1984. osnovan je → Fakultet prometnih znanosti u sastavu Sveučilišta u Zagrebu koji, obrazujući kadrove više i visoke stručne spreme cestovnoga, željezničkoga, poštansko-telekomunikacijskoga i zračnoga prometa, otad djeluje kao središnja visokoškolska ustanova u tim područjima. Prvi dekan toga fakulteta bio je → Josip Božičević. Godine 1986. uvedeno je usmjerenje riječnoga prometa, 1992. aeronautički smjer, a 1998. smjer vodnog prometa; 1997. pokrenut je poslijediplomski studij. Iste je godine osnovan Institut prometa i veza, koji je pod okriljem Fakulteta djelovao do 2005., a od tada djeluje kao samostalna znanstvenoistraživačka ustanova. Od 2005. i prihvaćanja Bolonjske deklaracije, fakultet organizira obrazovanje na svim visokoškolskim razinama za sve prometne grane, uključujući i nove programe inteligentnih transportnih sustava (ITS-a) i logistike.

Na razini četverogodišnjega studija, pomorstvo se predaje u Rijeci od 1972. na Međufakultetskome studiju za pomorski saobraćaj pri Ekonomskome fakultetu, a od 1978. zaseban je studij na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj (→ Pomorski fakultet u Rijeci). U Dubrovniku i Splitu studiji te razine postoje od 1985., kada su tamošnje više pomorske škole (sjedinjene 1984) postale → Pomorski fakultet u Splitu, sa studijima u Dubrovniku i Splitu. Akademske godine 1996–97. studij u Dubrovniku postao je središnjim dijelom novoosnovanoga Veleučilišta u Dubrovniku (od 2003. Pomorski odjel → Sveučilišta u Dubrovniku). Splitski Pomorski fakultet izvodio je nastavu i u Šibeniku 1995−2009; od akademske godine 2000–01. u Zadru je nastavu izvodio riječki Pomorski fakultet, a od akademske godine 2005–06. izvodi je Pomorski odjel → Sveučilišta u Zadru.

Danas se područje prometa izučava i na preddiplomskim stručnim studijima na → Veleučilištu Hrvatsko zagorje Krapina (prometna logistika), → Veleučilištu Nikola Tesla u Gospiću (cestovni promet), → Veleučilištu u Rijeci (cestovni, željeznički, poštanski promet; specijalistički diplomski stručni studij prometa), → Veleučilištu u Šibeniku (cestovni, poštanski promet).

Udruge i publicistika

Kao sljednik Saveza prometnih inženjera Hrvatske, 1993‒2017. djelovalo je → Hrvatsko znanstveno društvo za promet, okupljajući stručnjake iz područja prometa i srodnih područja. Od 2002. bivše studente prometnih znanosti okuplja Hrvatska udruga diplomiranih inženjera i inženjera Fakulteta prometnih znanosti (AMAC-FSC). Od 2008. djeluje i strukovna organizacija → Hrvatska komora inženjera tehnologije prometa i transporta. Kao granska strukovna udruga od 1992. djeluje → Hrvatsko društvo željezničkih inženjera.

U Hrvatskoj redovito izlazi nekoliko časopisa koji objavljuju članke s prometnom tematikom. U referentnim bazama znanstvenih časopisa vode se → Naše more (od 1919., izdaje ga Sveučilište u Dubrovniku), → Promet – Traffic & Transportation (od 1989; Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu) i → Pomorstvo (od 1999; Pomorski fakultet u Rijeci). Osim toga, među znanstvenim i stručnim časopisima prometne tematike ističu se → Pomorski zbornik (od 1963; Pomorski fakultet u Rijeci), → Suvremeni promet (1978‒2017; Hrvatsko znanstveno društvo za promet), → Željeznice 21 (od 2002; Hrvatsko društvo željezničkih inženjera), → Transactions on Maritime Science (od 2012; Pomorski fakultet u Splitu) i dr.