funkcionalna hrana, hrana koja sadrži bioaktivne sastojke za koje je znanstveno utvrđeno da povoljno djeluju na zdravlje ljudi.

Prva sustavna istraživanja koncepta funkcionalne hrane započela su nekolicinom znanstvenoistraživačkih programa koji su se tijekom 1980-ih provodili u Japanu. Rezultat istraživanja bila su pravila kojima hrana mora udovoljavati kako bi se mogla smatrati funkcionalnom. Hrani koja je udovoljavala tim pravilima japansko je ministarstvo zdravstva 1991. dodijelilo oznaku FOSHU (Food for Specified Health Use), kojom se od tada implicirao pozitivan učinak takve hrane na ljudsko zdravlje. Europska je komisija u drugoj polovici 1990-ih pokrenula istraživanja s ciljem utvrđivanja znanstveno utemeljena pristupa izučavanju i definiranju funkcionalne hrane. Novonastalim konceptom FUFOSE (Functional Food Science in Europe) utvrđuje se da je hrana funkcionalna ako je potvrđeno da osim odgovarajuće prehrambene vrijednosti pozitivno utječe na jednu ili više funkcija u organizmu, i to na način koji ili unapređuje zdravlje i dobrobit organizma ili smanjuje rizik od nastanka bolesti. Funkcionalna se hrana ne smije plasirati u obliku kapsula ili tableta. Ona mora ostati hrana te mora pokazivati navedene učinke pri konzumiranju količina uobičajenih u prehrani. Funkcionalnost hrane ostvaruje se njenim sastavom, odnosno udjelom bioaktivne komponente (tvari koje u tijelu posjeduju biološku aktivnost) koja može biti biljnoga (fitonutrijenti ili fitokemikalije), životinjskoga (zoonutrijenti ili zookemikalije) ili bakterijskoga podrijetla. Njihovo djelovanje je različito i može biti antioksidacijsko, antibakterijsko, fizikalno, termogeno, djelovanje na endokrini sustav i hormonima slično djelovanje, može utjecati na replikaciju DNK, a može djelovati i na regulaciju i stimulaciju enzima. Stoga se funkcionalna hrana može kategorizirati prema učinku na zdravlje pojedinog organa ili sustava organa, primjerice ona koja utječe na zdravlje probavnog sustava, te koštanoga, kardiovaskularnoga ili imunosnoga sustava.

Najbolji i najrašireniji primjer funkcionalne hrane je jogurt koji dodatkom probiotičkih bakterija postaje funkcionalan. Svojim mehanizmom → probiotici stvaraju nepovoljne uvjete za rast patogenih mikroorganizama i uspostavljaju ravnotežu intestinalne mikroflore. Kalcij i vitamin D dodaju se jogurtu, mlijeku i voćnim sokovima kako bi se smanjio rizik od osteoporoze, a vitamini i minerali dodaju se mnogim proizvodima (najviše sokovima i žitaricama) jer imaju važnu ulogu u očuvanju imunosnog sustava i obrani od malignih bolesti. Proizvodi namijenjeni očuvanju zdravlja kardiovaskularnoga sustava najčešće sadrže omega-3 masne kiseline, fitostanole i fitosterole.

Usporedno s prvim znanstvenim istraživanjima funkcionalne hrane u svijetu započinju i prva znanstvena istraživanja u Hrvatskoj. Tako se od 1996. na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu odvija znanstveni projekt Proizvodnja hrane više biološke vrijednosti (voditeljica → Vesna Lelas; 1996–2001) koji su poslije naslijedili projekti Razvoj novih funkcionalnih proizvoda i njihova stabilnost (2002–05), Nove tehnike procesiranja u proizvodnji funkcionalne hrane (2006–09) i znanstveni program Stabilnost bioaktivnih komponenti hrane u funkciji procesiranja. Godine 2019. održan je 12. stručni skup Funkcionalna hrana u Hrvatskoj, a u tijeku je izradba još nekoliko projekata koje financijski podupire Hrvatska zaklada za znanost (Od nusproizvoda u preradi žitarica i uljarica do funkcionalne hrane primjenom inovativnih tehnika, voditeljica → Duška Ćurić; Primjena visokog hidrostatskog tlaka u proizvodnji funkcionalnih sokova na bazi voća i povrća, voditelj Damir Ježek; Izolacija i enkapsulacija bioaktivnih molekula samonikle i kultivirane koprive i komorača i učinci na fiziologiju organizma, voditeljica → Verica Dragović Uzelac; te Primjena inovativnih tehnika ekstrakcije bioaktivnih komponenti iz nusproizvoda biljnog podrijetla, voditeljica → Stela Jokić). O važnosti funkcionalne hrane govori i podatak da su istoimeni kolegij i kolegij Funkcionalni fermentirani mliječni napitci od 2009. u sastavu doktorskoga studija na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Proizvodnja funkcionalne hrane u stalnom je porastu i u svijetu i u Hrvatskoj (godišnja stopa rasta u svijetu 8–10%), a u Hrvatskoj je to tržište vrijedno oko 25 milijuna eura.

Duraković, Senadin (Stolac, BiH, 23. II. 1937 – Zagreb, 22. III. 2017), biotehnološki inženjer, stručnjak za mikrobiologiju i mikotoksikologiju u prehrambenoj industriji.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1971. te doktorirao 1981. disertacijom Utjecaj mješovitih kultura plijesni s površine žitarica na biosintezu aflatoksina s pomoću plijesni Aspergillus parasiticus NRRL 2999 (mentor O. Pospišil). Na istom je fakultetu radio od 1971., od 1986. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Opća mikrobiologija, Mikrobiologija namirnica, Bakteriologija i Mikologija. Od 1990. bio je pročelnik Laboratorija za opću mikrobiologiju i mikrobiologiju namirnica.

Područja su njegova znanstvenog i stručnog interesa biosinteza mikotoksina, posebice aflatoksina i okratoksina, mogućnost detoksikacije mikotoksina primjenom različnih prirodnih i sintetskih spojeva, te utjecaj vode i temperature na rast i razmnožavanje pojedinih sojeva kvasaca i plijesni. Autor je udžbenika Prehrambena mikrobiologija (1991), Opća mikrobiologija (1996), Primijenjena mikrobiologija (1996), te s L. Duraković suautor udžbenika Specijalna mikrobiologija (2000), Mikrobiologija namirnica. Osnove i dostignuća (2001) i Mikologija u biotehnologiji (2003), te Priručnika za rad u mikrobiološkom laboratoriju (1997). Nositelj je zvanja professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

gotova hrana, hrana koja je mehanički ili termički obrađena i pripremljena za konzumaciju. Neposredno prije konzumacije odmrzava se, podgrijava ili rehidratira, a sama za sebe ili u kombinaciji s drugim prehrambenim proizvodima čini gotov obrok. Može se pripremati u ugostiteljstvu ili u pogonima prehrambene industrije. Industrijski proizvedena gotova hrana ima produljenu trajnost jer je na odgovarajući način konzervirana. Gotova se hrana na tržište stavlja u smrznutom, steriliziranom ili dehidratiranom obliku ili pakirana u modificiranoj atmosferi. Smrznuta gotova hrana najčešće su sladoled, voće i povrće. Sterilizirana gotova hrana u limenkama najčešće je na bazi mesa (gulaš, punjena paprika) i povrća (umaci, variva), a prednost joj je dugi vijek trajanja i praktičnost uporabe (kratkotrajno zagrijavanje do temperature konzumacije). Dehidrirana gotova hrana najčešće podrazumijeva juhe i pire–krumpir, koji se rehidriraju nekoliko minuta u vrućoj vodi. Industrijska proizvodnja gotove hrane počela se razvijati u SAD-u nakon II. svj. rata, te se ubrzo proširila u Europu i drugdje.







Prva gotova hrana proizvedena u Hrvatskoj bile su 1958. dehidrirane juhe tvornice → Podravka i sladoled na štapiću poduzeća → Ledo. Od tada proizvodnja dehidrirane hrane i sladoleda neprekidno raste, a sve se više širi i asortiman. Od 1972. na tržištu se nalaze i smrznuta tijesta. Najveći proizvođač sterilizirane hrane danas je mesna industrija → Gavrilović, a dugogodišnju tradiciju proizvodnje smrznute gotove hrane ima tvornica Ledo. Uz njih velik udio u proizvodnji gotove hrane ima i → Vindija.













Gavrilović se orijentirao na proizvodnju sterilizirane gotove hrane na bazi mesa (goveđi gulaš, fileki i grah s kobasicom). Vindija proizvodi gotovu smrznutu hranu na bazi mesa (pureći bečki odrezak, cordon bleu i pureći medaljoni). Podravka također proizvodi gotovu steriliziranu hranu na bazi mesa (gulaš, čobanac i variva od graha), ali je poznata i po asortimanu dehidrirane dječje hrane (Čokolino, Zobelino), koju proizvodi od 1970. Asortiman dječje hrane je do danas proširen i steriliziranom dječjom hranom na bazi mesa i povrća (zeleno povrće s tjesteninom, povrće s rižom i piletinom). Tvornica Ledo, osim sladoleda, ima dugu tradiciju proizvodnje smrznutih proizvoda (voće, povrće, tijesto, riba), a od 2006. proizvodi i smrznutu gotovu hranu (razna rižota, grah s kobasicom, junetina s mrkvom i graškom, pileći paprikaš i lazanje bolognese). Daljnji razvoj industrijske proizvodnje gotove hrane u Hrvatskoj usmjeren je pronalasku novih inovativnih postupaka preradbe i konzerviranja kojima se u što je moguće većoj mjeri mogu sačuvati prirodna svojstva sirovina iz kojih je gotova hrana proizvedena.

Herak, Janko (Brašljevica kraj Ozlja, 5. II. 1937 – Zagreb, 27. II. 2025), fizičar, stručnjak za biofiziku i kemijsku fiziku.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1960. te doktorirao 1967. disertacijom ESR ispitivanja interakcije nukleinskih kiselina i njihovih konstituenti s malim paramagnetskim česticama (mentori W. Gordy i M. Paić). U Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu radio je od 1960., gdje je 1967–72. bio voditelj Laboratorija za radiovalnu spektroskopiju i 1969–71. pročelnik Odjela za čvrsto stanje. Radeći u Institutu, u Hrvatsku je uveo elektronsku paramagnetsku rezonanciju. Od 1976. bio je redoviti profesor na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu. Predavao je kolegije Opća fizika, Uvod u biofiziku i Statistika. Bio je predstojnik Odjela za fiziku i matematiku (danas Zavod za biofiziku) 1976–2005. te osnivač studija biofizike na dodiplomskoj razini. Umirovljen je 2005. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu Britanske Kolumbije 1973–74., Saarlandskom sveučilištu 1994–98. i Sveučilištu u Oslu 2004–05.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su biofizika i kemijska fizika, posebice spektroskopska tehnika kojom se detektiraju paramagnetske čestice (tzv. ESR spektrometrija). Autor je patenta za ESR spektrometar radnoga područja 10 GHz (s V. Galogažom, 1973). Napisao je udžbenike Uvod u biofiziku (1973), Struktura tvari (1980), Struktura, stanja i svojstva tvari (s K. Adamićem, 1987), Fizika (1990) i Osnove kemijske fizike (2001). Bio je predsjednik Hrvatskoga biofizičkog društva 1980–82. i Saveza biofizičkih društava Jugoslavije 1982–84. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1973., Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2008. i Nagrade za životno djelo 2017.

Unitas d. d., poduzeće za proizvodnju konca sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1920.

Započelo je s radom pod nazivom Unitas, industrijsko-trgovačko dioničko društvo kao mala radionica za konfekcioniranje uvezenoga konca s tri zaposlena radnika i jednim učenikom. Prvotni pogon, opremljen dvama strojevima, bio je smješten u Jukićevoj ulici 14. Godine 1930. poduzeće je registrirano za samostalnu proizvodnju i prodaju konca te je promijenilo naziv u Prva domaća tvornica konca Unitas d. d. Dvije godine kasnije preseljeno je na novu lokaciju u Vlašku ulicu 81, a strojni park povećao se za deset strojeva.







Do 1940. poduzeće se razvilo u industrijski pogon s proizvodnjom od približno 40 t konca na godinu, a zapošljavalo je oko 80 radnika. Godine 1942. premješteno je u Rapsku ulicu bb, a 1944. promijenjen mu je naziv u Prva domaća tvornica konca d. d. Godine 1946. je podržavljeno, te je ponovno promijenilo naziv u Unitas, tvornica konca. Tada je preseljeno u prostore bivše tvornice METZ, na Svetice 6, koja je od tada radila u njegovu sastavu. Prikupljanjem, obnavljanjem i preuređivanjem strojeva nabavljenih od drugih tekstilnih tvornica proširio se proizvodni program na šest artikala namijenjenih širokoj potrošnji. Od tog je razdoblja Unitas bilježio stalan razvoj proizvodnoga programa kao vodeće poduzeće za proizvodnju konaca za ručni rad u regiji. Godine 1963. uređen je i započeo s radom pogon doradbe u Gradišćanskoj ulici 24, kupljen od poduzeća Tvorpam. Izgradnja nove tvornice na današnjoj lokaciji u Getaldićevoj ulici 1 započela je 1972., te je 1974. napuštena lokacija na Sveticama. Nabavom nove uvozne opreme 1986. tvornica je modernizirana, čime je znatno osuvremenjen tehnološki postupak proizvodnje.















U novim društveno-ekonomskim okolnostima 1991. započelo je restrukturiranje poduzeća i njegova pretvorba u dioničko društvo. Godine 2002. poduzeće je zapošljavalo 223 radnika, a od tada je u vlasništvu poduzeća Nird d. o. o. iz Kaštel Lukšića. Proizvodni asortiman obuhvaća konce za pletenje, kukičanje, vezenje, šivanje, izradbu čipke i industrijsku proizvodnju, kao i pređe za tkanje i goblenske predloške različitih motiva. Konci se izrađuju od čistoga pamuka, umjetnih vlakana i njihovih mješavina. Na inozemnim tržištima (zemlje EU-a, Rusija, Južna Koreja, SAD) prodaje se oko 90% proizvodnog asortimana, a ostatak ponude na hrvatskom tržištu posredno preko trgovačkih kuća ili izravno u maloprodajnim centrima poduzeća u Zagrebu i Karlovcu. Godine 2019. Unitas je zapošljavao 83 radnika.













Heineken Hrvatska d. o. o. → Karlovačka pivovara

Golub, Ljubo (Ogulin, 3. X. 1922 – Zagreb, 25. XI. 1996), geolog, stručnjak za petrografiju.

Diplomirao je 1953. te doktorirao 1960. disertacijom Petrografija i petrogeneza eruptivnih stijena Kozare na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Od 1945. radio je u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva, 1947–49. kao nastavnik u Donjem Miholjcu, Dubrovniku i Zagrebu, 1949–60. u Mineraloško-petrografskome muzeju u Zagrebu, od 1960. na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1970. Umirovljen je 1975. Predavao je kolegije iz područja kristalografije, mineralogije i mikrofiziografije petrogenih minerala i stijena. Obnašao je dužnost dekana Fakulteta (1970−72). Bavio se petrografijom eruptivnih, sedimentnih i niskometamorfnih stijena. Glavno područje njegova istraživanja bile su magmatske stijene, osobito trijaske, na području Dalmacije, Hrvatskog zagorja i u Crnoj Gori, te mlađe eruptivne stijene u Slavoniji i Baranji.

Fritz, Franjo (Novigrad Podravski, 4. V. 1932 – Zagreb, 21. VII. 1995), geolog, stručnjak za hidrogeologiju.

Diplomirao je 1956. te doktorirao 1978. disertacijom Litostratigrafska i tektonska osnova hidrogeoloških odnosa Ravnih kotara i Bukovice na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Od 1958. radio je u Zavodu za geološka istraživanja NR Hrvatske u Zagrebu (→ Hrvatski geološki institut), od 1987. u zvanju znanstvenoga savjetnika, gdje je bio jedan od osnivača Odjela za hidrogeologiju i inženjersku geologiju. Umirovljen je 1993. Bavio se hidrogeologijom i geomorfologijom priobalnoga krša, posebno područjima hidroenergetike, vodoopskrbe i zaštite podzemnih voda u Dalmaciji i na otocima, u Lici, te na području Istre i Gorskoga kotara. U znanstvenome radu obrađivao je razvoj krškoga reljefa, posebno genezu riječnih korita i jezera u cilju razumijevanja hidrogeoloških odnosa na krškome terenu te kao podloge za ocjenu vododrživosti akumulacijskih jezera i odabir pregradnih mjesta za hidroelektrane u Dalmaciji i Lici. Provodio je vodoistražne radove u zemlji i inozemstvu, te bio odgovorni istraživač na više hidroenergetskih objekata. Bio je predsjednik Hrvatskoga geološkog društva (1979–81) te član HATZ-a od 1994.

Dešković, Antun (Pučišća na Braču, 19. V. 1856 – Beograd, ?), industrijski projektant i poduzetnik, začetnik hidroenergetike u Hrvatskoj.

Bio je promicatelj ideje o razvoju industrije u Dalmaciji i iskorištavanju njezina gospodarskog i prirodnog bogatstva, posebice ruda i vodnoga potencijala. Nakon višegodišnjeg boravka u zemljama zapadne Europe, vratio se u Dalmaciju. Nakon bavljenja rudarskim istraživanjima 1898. je uz potporu austrijskog kapitala zatražio koncesiju za podizanje hidrocentrale na rijeci Cetini, a potom za gradnju tvornice karbida i cijanamida u Dugome Ratu kraj Omiša. Zaslužan je za osnivanje austrijsko-talijanskoga dioničkog društva naziva Društvo za iskorištavanje vodenih energija Dalmacije (Società anonima per l’utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia – SUFID; → Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat) koje je od austrijske uprave dobivalo pravo na iskorištavanje vodnih snaga u Dalmaciji. Radio je i na projektu gradnje hidroelektrane Jablanica na Neretvi.

Početkom XX. st. istraživao je slabo poznata crnogorska rudna, šumska i hidrografska bogatstva i potencijale. Oko 1900. crnogorski knez (poslije kralj) Nikola I. pozvao ga je u Crnu Goru da prouči mogućnosti rudnog i industrijskog iskorištavanja toga područja. Projektirao je gradnju barske luke, uskotračnu željezničku prugu od Nikšića do Bara, iskorištavanje crnogorskih šuma te vodne snage rijeka Pive i Tare. Dobio je koncesiju za gradnju hidroelektrane na rijeci Morači 1911. i za iskorištavanje željezne rude u Sozini u Crnoj Gori. Projektirao je i prvu hidroelektranu u Dravskoj dolini, zapadno od Maribora, izgrađenu oko 1920. i pokrenuo iskorištavanje boksita kraj Omiša te žive u Sutomoru u Crnogorskom primorju.

Vujec, Slavko (Vižanovec kraj Zlatara, 16. VI. 1934), rudarski inženjer, stručnjak za mehaniku stijena i metode otkopavanja u rudarstvu.

Diplomirao je 1959. na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1971. disertacijom Obračun vjetrenih mreža rudnika elektronskim računskim strojevima (mentor → E. Teply). Radio je u Ivanečko-ladanjskim ugljenokopima (1959–62), a od 1962. na zagrebačkom Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1979. Predavao je kolegije Mehanika stijena, Vjetrenje i odvodnjavanje, Eksploatacija rudišta. Osnivač je Laboratorija za mehaniku stijena (1974) te je obnašao dužnosti starješine Rudarskog odjela (1972−74), predstojnika Zavoda za rudarstvo i mehaniku stijena (1974−82) te dekana Instituta za rudarstvo, geotehniku i naftu (1984−86) Fakulteta. Umirovljen je 2004.

Znanstveno i stručno bavio se problematikom mehanike stijena, vjetrenja rudnika, metoda otkopavanja mineralnih sirovina, geostatistike te povijesti rudarstva. Kao glavni istraživač vodio je znanstvene projekte s temama istraživanja rasporeda naprezanja i deformacija stijenskoga masiva oko građevinskih objekata, stabilnosti pokosa otvorenih kopova, unapređenja metoda eksploatacije boksita te ekoloških aspekata otkopavanja mineralnih sirovina. U sklopu hrvatsko-američkoga znanstveno-tehnologijskog programa vodio je 1995−97. međunarodni projekt Carbonate Rock Mining. Od 2004. predsjednik je Udruge hrvatskih rudarskih inženjera, a bio je jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskog društva za mehaniku stijena (1991−2000; od 1998. Hrvatska udruga za mehaniku stijena, danas Hrvatsko geotehničko društvo). Od 2011. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, a Sveučilište u Petroşani (Rumunjska) dodijelilo mu je 2001. počasni doktorat.

Abramović, Vladimir (Vrbovsko, 14. III. 1922 – Zagreb, 19. III. 2013), rudarski inženjer, stručnjak za sigurnost u rudnicima.

Diplomirao je 1948. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1979. disertacijom Analiza utjecaja intervala paljenja mina na tehnološka unapređenja i sigurnost rada u metanskim ugljenokopima na zagrebačkom → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu. Od 1948. radio je u → Istarskim ugljenokopima u Raši baveći se problemima sanacije, izobrazbe kadrova i proizvodnje. Od 1980. bio je redoviti profesor Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1992. Predavao je kolegije Dobivanje i podgrađivanje, Izgrađivanje rudničkih prostorija, Podzemne prostorije i tuneli, Projektiranje u rudarstvu. Od osnutka Tehničkoga muzeja 1954. u Zagrebu (→ Tehnički muzej Nikola Tesla; sv. 4) bio je stalni suradnik, te idejni začetnik i projektant rudarskog odjela. Izradio je mnogobrojne projekte i studije otvaranja i eksploatacije rudnika te se znanstveno i stručno bavio problematikom sigurnosti u rudnicima, tehnike miniranja i izvedbe površinskih i podzemnih kopova. Objavio je djela Eksplozije i požari u rudnicima (s A. Zambellijem, 1953) i Projektiranje u rudarstvu (s B. Perićem, 1996).

Dekanić, Igor (Zagreb, 30. VI. 1951), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za naftno i plinsko gospodarstvo.

Diplomirao je 1975. te doktorirao 1981. disertacijom Prilog analizi kategorije rudarske rente s posebnim osvrtom na ulogu rente u proizvodnji nafte i plina (mentori → R. Protić i B. Ćosić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je kao stručni suradnik radio 1976−78. Bio je zaposlen u Republičkom komitetu za znanost, tehnologiju i informatiku SR Hrvatske (1980−82; odgovara današnjem Ministarstvu znanosti i obrazovanja), poduzeću INA-Industrija nafte u Zagrebu (1982−95; → INA) te je obnašao dužnost dožupana Zagrebačke županije (1995−97). Godine 1997. ponovno se zaposlio na zagrebačkom → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1999. Predavao je kolegije Ekonomika naftnog rudarstva, Poslovno upravljanje, Geopolitika energetike i dr. Obnašao je dužnost predstojnika Zavoda za naftno inženjerstvo Fakulteta (2006−08). Umirovljen je 2017.

Bavi se problematikom vezanom uz energetiku, poglavito s geopolitičkog i ekonomskoga gledišta, koja ponajprije obuhvaća naftno i plinsko gospodarstvo. Ostvario je bogat publicistički opus, a ističu se djela Stoljeće nafte (sa S. Kolundžićem i D. Karasalihović Sedlar, 2002−04), Nafta – blagoslov ili prokletstvo (2007), Geopolitika energije (2011), Ekonomika energije (s D. Karasalihović Sedlar, 2016) i dr. Bio je savjetnik Predsjednika RH za unutarnju politiku 2000−05.

Lelas, Vesna (Zagreb, 28. VII. 1947), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za prehrambeno inženjerstvo.

U Zagrebu je 1972. diplomirala na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), gdje je 1985. doktorirala disertacijom Proučavanje termofizičkih svojstava tekuće hrane na modelnim i realnim sistemima u području niskih temperatura s pomoću diferencijalne termičke analize (DTA) (mentor → T. Lovrić). Na Fakultetu je radila od 1973., kao redovita profesorica od 1997. i prodekanica 1995–2001. Predavala je kolegije Prehrambeno-tehnološko inženjerstvo, Procesi konzerviranja hrane, Procesi pripreme hrane i Fizikalna svojstva složenih sustava hrane. Bila je pročelnica Laboratorija za procesno-prehrambeno inženjerstvo (1991–2013) i predstojnica Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo (2007–09). Osnovala je doktorski studij Prehrambena tehnologija, kojega je bila prva voditeljica (2006–14). Umirovljena je 2014.

Bavila se prehrambenim inženjerstvom, konzerviranjem hrane, netermičkim tehnologijama procesiranja hrane te funkcionalnim svojstvima hrane. Autorica je udžbenika Prehrambeno-tehnološko inženjerstvo I (2006) i Procesi pripreme hrane (2008). Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost (2003) i odlikovanja predsjednika RH za znanstveni rad Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1998). Bila je predsjednica udruženja Hrvatska permakultura (1996–99). Članica je HATZ-a od 2010. te dobitnica Nagrade »Rikard Podhorsky« (2012).

Nakić, Zoran (Zagreb, 29. VI. 1971), geološki inženjer, stručnjak za hidrogeologiju i zaštitu podzemnih voda.

Diplomirao je 1995. te doktorirao 2003. disertacijom Uzroci i posljedice promjene kakvoće podzemne vode na zagrebačkom području (mentori → D. Mayer i S. Kapelj) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na istome fakultetu zaposlen je od 1996., od 2015. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Zaštita podzemnih voda, Ponašanje onečišćenja u podzemnim vodama, Monitoring okoliša, Geologija okoliša. Obnašao je dužnosti prodekana (2009−13) te dekana (2013−19) Fakulteta. Bavi se zaštitom podzemnih voda, primjenom numeričkih i analitičkih metoda u modeliranju toka podzemne vode i transporta onečišćivala, primjenom statističkih metoda u hidrogeologiji, istraživanjem hidrogeokemijskih značajki i procesa u vodonosnim sustavima, hidrogeologijom krša i stijena s međuzrnskom poroznosti te monitoringom podzemnih voda i onečišćenih tala. Bio je predsjednik → Hrvatskog društva za zaštitu voda (sv. 4) (2006−11).

Slovenec, Dragutin (Zagreb, 19. V. 1941), geološki inženjer, stručnjak za mineralogiju.

Diplomirao je 1968. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu te doktorirao 1980. disertacijom Kristalografska svojstva tinjaca i produkata njihove izmjene kao indikatori geneze najčešćih granitometamorfnih stijena Papuka (mentori M. Vragović i S. Popović) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen od 1969., od 1992. u zvanju redovitoga profesora. Umirovljen je 2011. Predavao je kolegije Opća mineralogija, Sistematska mineralogija, Mineralogija glina, Instrumentalne metode analize, Mineralogija okoliša. Obnašao je dužnost prodekana Fakulteta (1986−91). Bavi se strukturnim, kemijskim i fizičkim svojstvima minerala, posebno istraživanjem filosilikata primjenom difrakcijskih i termičkih metoda analize. Uz mnogobrojne znanstvene radove i stručne elaborate, suautor je opsežnoga sveučilišnog udžbenika Sistematska mineralogija – mineralogija silikata (s V. Bermancom, 2003) te autor udžbenika Opća mineralogija (2014). Godine 1999. osnovao je Hrvatsku grupu za gline, koja je članica Asocijacije europskih grupa za gline. Dobitnik je nagrade HAZU-a (2003).

Tekstilni kombinat Zagreb → Tvornica tekstila Trgovišće

Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam) → Tvornica tekstila Trgovišće

Tvornica tekstila Trgovišće d. o. o., poduzeće za proizvodnju stolnoga i posteljnoga rublja sa sjedištem u Velikom Trgovišću.

Osnovao ga je 1924. u Zagrebu pod nazivom Tvornica za pamučnu industriju d. d. austrijski poduzetnik Felix Pollack iz Beča, u čijem je vlasništvu bilo i više sestrinskih poduzeća u Austriji i Čehoslovačkoj. Odande je dopremljena većina rabljene opreme i strojeva za proizvodnju. Pogoni su bili smješteni u Gradišćanskoj ulici na Črnomercu, a proizvodnja je obuhvaćala izradbu posteljnoga platna, damasta, finih tkanina za rublje i odjeću, flanela i knjigoveškoga platna. Godine 1929. poduzeće je zapošljavalo više od 600 radnika, a proizvodilo je oko 15 000 metara tkanina na dan.













Nakon krize tekstilne industrije tijekom 1930-ih novim vlasnikom tvornice postala je 1940. Švicarska banka, koja je zadržala isti proizvodni program. Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, te je pod starim nazivom i akronimom Tvorpam započelo obnovu proizvodnje, koja je za rata bila otežana zbog nedostatka sirovina i oštećenih proizvodnih pogona. U tvornici je instalirano 614 mehaničkih tkalačkih stanova, što je uz 723 zaposlena radnika omogućilo proizvodnju od približno 6,9 milijuna metara tkanina na godinu. Sljedeća faza obnove i modernizacije tvornice slijedila je 1958–59., kada je u pogone instalirano 98 automatskih tkalačkih strojeva te nekoliko strojeva za bojenje tekstila. Proizvodnja je tada povećana na 10,9 milijuna metara tkanina na godinu, a poduzeće je zapošljavalo gotovo 2000 radnika. U razdoblju 1960–64. otkupilo je objekte i zemljište Vojne pošte, čime se tvornički prostor gotovo udvostručio.









U jeku okrupnjavanja poduzeće se 1964. spojilo s Predionom Zagreb i Predionom Klanjec u novoosnovani Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ). Na taj način stvorena je tehnološko-proizvodna cjelina, koja je uključivala proizvodnju od vlakana do gotovih tkanina i konfekcioniranih proizvoda. Tijekom 1970-ih i 1980-ih proizvodnja je bila organizirana putem OOUR-a, a razvoj tekstilne industrije uvjetovao je ubrzano osuvremenjivanje i rekonstrukciju pogona, uz povećanu uporabu kemijskih vlakana u preradbi.















Izdvajanjem Predione Zagreb i Predione Klanjec u zasebna poduzeća 1989., OUR TKZ nastavio je poslovati samostalno. Od početka 1990-ih tvornica je djelovala kao društveno poduzeće, a pretvorbom i privatizacijom 1992. postala je dioničko društvo. S 570 zaposlenih radnika profilirala se kao opskrbljivač mnogobrojnih domaćih hotelijerskih i ugostiteljskih poduzeća te kao izvoznik u europske zemlje. Ostvarivala je proizvodnju od približno pet milijuna metara tkanina na godinu, od čega je 60% činilo damastno stolno i posteljno rublje, a ostatak tkanine za radnu, zaštitnu, namjensku i modnu odjeću.







Početkom 2000-ih broj radnika smanjio se upola, a 2008. su proizvodni pogoni preseljeni u Veliko Trgovišće te je društvo promijenilo naziv u Tvornica tekstila Trgovišće d. o. o. Zadržan je tradicionalni proizvodni program stolnoga i posteljnoga rublja, no proces kemijske doradbe obavlja se u Italiji, a potom se tkanine vraćaju u tvornicu na konfekcioniranje. Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 85 radnika. Najveći je proizvođač damastnih tkanina u Hrvatskoj, a oko 70% prihoda ostvaruje od izvoza, ponajviše u europske zemlje, te u Rusiju, SAD, Kanadu i dr. Poduzeće je osmislilo svoju maloprodajnu marku Felix in Cotton, proizvode koje nudi u vlastitim prodavaonicama u Zagrebu.













Durn, Goran (Zagreb, 25. V. 1962), geološki inženjer, stručnjak za mineralogiju i ležišta mineralnih sirovina.

Diplomirao je 1985. te doktorirao 1996. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Podrijetlo, sastav i uvjeti nastanka Terra Rosse Istre (mentori → B. Šinkovec i D. Slovenec). Od 1985. zaposlen je na istom fakultetu, gdje je od 2004. redoviti profesor. Predaje kolegije Ležišta industrijskih minerala, Istraživanje ležišta mineralnih sirovina, Mineralogija glina, Mineralogija okoliša, Rudna mikroskopija, Paleopedologija, Geokemijsko inženjerstvo. Na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu predaje kolegij Sanacija degradiranih terena. Bio je prodekan (2001−05) te dekan (2005−09) Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta.

Znanstveno i stručno bavi se mineraloškim i geokemijskim istraživanjima glinovitih sedimenata, tala i paleotala te mineralogijom i geokemijom okoliša. Sustavnim istraživanjem crvenicâ hrvatskoga krša znatno je pridonio poznavanju geneze toga tipa tla, karakterističnoga za cijeli sredozemni prostor, te je među najcitiranijim svjetskim znanstvenicima tog istraživačkog područja. Aktivan je u više udruženja, stručnjak je Europske komisije za evaluaciju projekata iz geoznanosti i okoliša projekta Horizon 2020. Bio je predsjednik Hrvatske grupe za gline (2005−07) i potpredsjednik Hrvatskoga geološkog društva (2004−08). Bio je gostujući urednik posebnog izdanja časopisa Quaternary International pod naslovom Quaternary of Croatia, objavljenoga 2018. i posvećenoga istraživanju kvartara Hrvatske, koje predstavlja važno skupno djelo geološke problematike u Hrvatskoj. Redoviti je član → HAZU-a (sv. 4) od 2016. Dobitnik je nagrade HAZU-a (2012).

Gaurina-Međimurec, Nediljka (Sinj, 10. II. 1957), inženjerka naftnoga rudarstva, stručnjakinja za tehnologiju izradbe bušotina i zaštite okoliša u naftnome rudarstvu.

Diplomirala je 1980. te doktorirala 1993. disertacijom Izrada tehnički optimalnih bušotina radi gospodarskog iscrpka ležišta ugljikovodika (mentor → I. Ibrahimpašić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu zaposlena od 1980., od 2001. u zvanju redovite profesorice. Predaje kolegije Bušenje II, Bušotinski fluidi I i II, Postupanje s otpadom iz naftnog rudarstva, Utiskivanje otpada iz naftnog rudarstva u bušotine. Voditeljica je Laboratorija za bušotinske fluide od 2015., a obnašala je dužnosti predstojnice Zavoda za naftno rudarstvo (1996−98) i prodekanice (2005−09) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se problematikom tehnologije izradbe bušotina, bušotinskih fluida, cementiranja bušotina te zaštitom okoliša u naftnome rudarstvu. Urednica je opsežnog djela Handbook of Research on Advancements in Environmental Engineering (2015), te suautorica izdanja Izrada bušotina. Priručnik s primjerima (s B. Kavedžijom i → Z. Krištaforom, 1990). Od 2002. članica je HATZ-a.

Mayer, Darko (Zagreb, 6. III. 1945), geološki inženjer, stručnjak za hidrogeologiju i zaštitu podzemnih voda.

Diplomirao je 1971. te doktorirao 1980. disertacijom Mogućnost zagađivanja vodonosnih slojeva kao posljedica hidrodinamičkih značajki užeg područja Save u SR Hrvatskoj (mentor P. Miletić) na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Od 1972. radio je na zagrebačkom Fakultetu, gdje je od 1993. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Inženjerska geologija i hidrogeologija, Zaštita podzemnih voda, Projektiranje hidrogeoloških istraživanja i Hidrogeologija krša. Bio je direktor (1988−90) i dekan (1990−91) Instituta za geologiju i mineralne sirovine u Zagrebu, predstojnik Zavoda za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i ugljena (1995−96) te dekan Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu (1996−2001). Umirovljen je 2010. Na studiju Ekoinženjerstva Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu predavao je 2004–10.

Znanstveno i stručno bavi se zaštitom i eksploatacijom podzemnih voda, hidrogeološkim projektiranjem te istraživanjima krških vodonosnih sustava. Autor je knjiga Kvaliteta i zaštita podzemnih voda (1993) i Voda (2004). Bavio se primjenom znanstvenih istraživanja u suradnji s gospodarstvom, vodio je više znanstvenih projekata te bio član više znanstvenih i stručnih udruga. Predsjednik → Hrvatskog društva za zaštitu voda (sv. 4) bio je 2002−04. Od 2004. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Krištafor, Zdenko (Zagreb, 17. VII. 1953), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za izradbu i projektiranje bušotina.

Diplomirao je 1977. te doktorirao 1995. disertacijom Poboljšavanje načina odabira sklopova zaštitnih cijevi na primjeru bušotina u tzv. Dubokoj Podravini (mentor → I. Steiner) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1977−80. u poduzeću INA-Naftaplin u Zagrebu (→ INA), a od 1980. zaposlen je na Fakultetu, od 2004. u zvanju redovitoga profesora. Predaje kolegije Izrada bušotina, Aktivnosti u akvatoriju, Kontrola tlaka u bušotini, Projektiranje bušotina, Procjena rizika akcidentnih situacija. Obnašao je dužnosti predstojnika Zavoda za naftno inženjerstvo (1998−2001) te dekana (2001−05) Fakulteta. Suautor je djela Izrada bušotina − priručnik s primjerima (s B. Kavedžijom i N. Gaurina-Međimurec, 1990). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije i urednik područja Rudarstvo, nafta i plinska tehnologija Tehničkog leksikona LZ-a.

Bedeković, Gordan (Zagreb, 26. XI. 1967), rudarski inženjer, stručnjak za oplemenjivanje mineralnih sirovina.

Diplomirao je 1993. te doktorirao 2003. na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Utjecaj procesnih varijabli na flotabilnost ugljena (mentor → B. Salopek). Od 1994. zaposlen je na Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2016. Predaje kolegije Modeliranje i simulacije u preradi primarnih i sekundarnih sirovina, Oplemenjivanje mineralnih sirovina I i II, Procesi fizikalne separacije, Recikliranje i obrada otpada, Zaštita zraka. Predstojnik je Zavoda za rudarstvo i geotehniku od 2017. te voditelj Laboratorija za oplemenjivanje mineralnih sirovina i zaštitu okoliša od 2008. Dužnosti prodekana Fakulteta obnašao je 2009−13. Znanstveno i stručno bavi se oplemenjivanjem mineralnih sirovina, recikliranjem krutog otpada, zaštitom zraka, čišćenjem tla i otpadnih voda. Urednik je struke rudarstvo → Rudarsko-geološko-naftnog zbornika od 2014. Redoviti je član HATZ-a od 2018.

Ivančica d. d., poduzeće za proizvodnju obuće sa sjedištem u Ivancu; najveći hrvatski proizvođač dječje obuće.







Osnovano je 1946. kao Postolarska zadruga Ivančica u koju se udružilo deset ivanečkih postolara. Opseg posla ubrzo se povećao, te je 1948. zadruga zapošljavala 44 postolara i 16 učenika, a raspolagala je s 12 šivaćih strojeva. Radionica je bila smještena u zgradi Ivana Kolara u Kolodvorskoj ulici, a prve veće narudžbe bile su vezane uz izradbu cipela za zagorske rudare i radnike u ciglanama. Potkraj 1940-ih u zadruzi se proizvodilo 5000–6000 pari radničkih cipela na godinu te obavljalo oko 3000 različitih popravaka. Pogon je 1948. preseljen u dvorac Kukuljević, a 1955. u prostore prodavaonice namještaja Ivanečkoga magazina. Proizvodni program obuhvaćao je tada namjensku obuću za potrebe vojske i policije te zaštitnu obuću za zaposlenike u određenim proizvodnim djelatnostima.

Godine 1970. poduzeće je započelo suradnju s tvornicama obuće → Astra iz Zagreba i nešto kasnije Peko iz Tržiča u Sloveniji, što je donijelo promjenu u proizvodnom programu, koji se usmjerio na izradbu gornjih dijelova obuće. Postupnim rastom poslovanja, 1973. stvoreni su uvjeti da se zadruga transformira u OUR pod nazivom Ivančica, poduzeće za izradu gornjih dijelova obuće, na novoj lokaciji u Ulici Josipa Kraša 16. Godine 1976. poduzeće je ušlo u sastav Združene industrije kože, gume i obuće (ZINKO) sa sjedištem u Zagrebu, u kojoj su bile udružene radne organizacije koje su objedinjavale djelatnost preradbe i proizvodnje koža, proizvodnje svih vrsta obuće i gumenih proizvoda obućarstva. Tada je ostvaren i prvi izvoz gornjih dijelova obuće na tržište Njemačke Demokratske Republike. Rast proizvodnje i broja zaposlenih zahtijevao je proširenje kapaciteta, te su 1977. izgrađeni novi proizvodni i poslovni prostori u Preradovićevoj ulici, gdje se poduzeće nalazi i danas. Iste godine promijenjen mu je naziv u Ivančica, tvornica obuće Ivanec. Tada je započela proizvodnja gotove obuće, a poduzeće je zapošljavalo 370 radnika. Kraj 1970-ih i 1980-e bilo je razdoblje intenzivnoga razvoja poduzeća. Izgrađen je novi pogon za izradbu gornjih dijelova obuće u Kamenici (1985), obnovljeni su pogoni u Ivancu, moderniziran je strojni park, proširen proizvodni program dječje i sportske obuće, te uspostavljena stalna suradnja sa stranim poslovnim partnerima. Godine 1981. poduzeće je zapošljavalo 932 radnika, a proizvelo je oko 676 000 pari gornjih dijelova obuće te oko 360 000 pari gotove obuće. Četiri godine kasnije broj zaposlenih povećao se na približno 1200, a proizvedeno je gotovo dva puta više obuće: oko 1,2 milijuna pari gornjih dijelova i 624 000 pari gotove obuće. Od tehnoloških cjelina zasnovanih isključivo na proizvodnome programu 1981. osnovana su četiri OOUR-a: IDOK – za proizvodnju dječje obuće, IDOG – za proizvodnju gornjih dijelova odjeće, IDOS – za proizvodnju sportske obuće i ITO – istraživanje, trgovina i održavanje. Tri proizvodna OOUR-a nakon godinu dana spojila su se u jedan pod nazivom IPO.

Uspostavom samostalne Hrvatske poduzeće je 1992. privatizirano te je nastavilo djelovati kao dioničko društvo. Razvilo je dvije vlastite modne marke: Froddo (za djecu u dobi 0–13 godina) i Boogaloo (za mlađu žensku populaciju), te ostvarilo dugoročnu suradnju s tvornicom obuće Paul Green iz Austrije. Godine 2007. osnovan je novi proizvodni pogon u Kozarcu u BiH za proizvodnju gornjih dijelova obuće, a 2013. poduzeće je postalo većinski vlasnik poduzeća Bambi d. o. o., varaždinskoga proizvođača dječje obuće. Godine 2014. imalo je više od 1000 zaposlenih. Izvozno je orijentirano te više od 70% ukupnoga prihoda ostvaruje u inozemstvu, na europskom, azijskom i američkom tržištu. U vlastitoj maloprodajnoj mreži ima 30 prodavaonica u Hrvatskoj, te više od 600 prodajnih mjesta partnera diljem svijeta. Godine 2019. zapošljavalo je oko 700 radnika te proizvelo oko milijun pari cipela.

Gutmann, obitelj mađarskih veletrgovaca i industrijalaca.

Salamon (Simon) Heinrich (1806–1902), trgovac drvom u Nagykanizsi, utemeljio je 1836. obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann. Kupnjom 41 000 jutara (23 594 ha) šume od obitelji Prandau u Valpovu, obitelj Gutmann proširila je svoje poslovanje u Hrvatsku te na području Belišća 1884. podignula pilanu, a zatim tvornice bačava i tanina. Godine 1900. imala je 60 910 jutara (35 051 ha) šume i zemlje te je razvila drvnoprerađivačku industriju. Radi eksploatacije drva, u istočnoj je Slavoniji izgradila mrežu uskotračnih željezničkih pruga i njezina je Slavonsko-podravska željeznica, služeći i putničkomu prometu, nadoknađivala nedostatak državnih pruga. Svoje je proizvode, osobito bačvarske dužice i drvo za brodogradnju od slavonskog hrasta lužnjaka, poduzeće izvozilo i u prekooceanske zemlje. Izvoznu podružnicu imalo je u Trstu, gdje je živio Salamonov sin Edmund (1841–1918). Njegov sin Artur (rođen 1874) razvio je prodajnu središnjicu u Budimpešti, a povremeno je živio u Belišću, gdje mu je otac 1905. izgradio palaču (palača Palej; danas spomenik kulture) koja je poslije služila kao upravna zgrada poduzeća. Edmundov brat Vilim (Vilmos; 1847–1921) osigurao je poduzeću financijsku osnovu i organizirao sudjelovanje na međunarodnim izložbama, a brat Alfred (Aladar; 1857–1921), strojarski inženjer, brinuo se za modernizaciju pogona u Belišću te za izgradnju i održavanje željezničkih pruga. Kako ne bi bilo nacionalizirano u Kraljevini SHS, sjedište poduzeća je potkraj 1918. preseljeno u Belišće, a prodajni uredi zadržani su u Mađarskoj i Beču.













Gutmannovi su zaslužni za utemeljenje i urbanistički razvoj Belišća. Nakon izgradnje pilane na neplodnoj je poljani, uz desnu obalu Drave, za radnike u drvnoprerađivačkoj industriji izgrađeno radničko naselje s radničkim i činovničkim domom, osnovnom školom, knjižnicom, sportskim igralištima, kinom.

Za svjetske gospodarske krize poduzeće je nazadovalo zbog prodora jeftinoga ruskog drva na tržište, što je rezultiralo padom radničkih nadnica i štrajkovima. Alfredovi sinovi Ernest, Otto i Viktor vodili su poduzeće do 1941., kada je bilo podržavljeno. (→ Belišće)

Belišće d. d., drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1884. kao obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Belišću.

Početci i razvoj poduzeća

Salamon Heinrich Gutmann, trgovac drvom, utemeljio je 1836. obiteljsko poduzeće S. H. Gutmann u Nagykanizsi. Kupnjom šumskih posjeda na valpovačkom području poduzeće je proširilo svoje poslovanje u Hrvatsku. Za transport stabala najpogodniji je bio vodeni put Dravom, a kao najpovoljnije mjesto za preradbu izabran je prostor na desnoj obali Drave, na livadi Belišće. Ondje je 1884. podignuta pilana, u kojoj je bilo zaposleno 500 radnika, smještenih u novoizgrađeno radničko naselje sa šest zgrada za radnike i činovnike (danas zaštićena spomenička cjelina), kantinom i ostalim sadržajima, te reprezentativnom rezidencijom vlasnika. Poduzeće je bilo važan čimbenik razvoja naselja i logike njegova urbanističkoga reda.













Od 1884. do 1910. nastupilo je razdoblje investicijskog ulaganja u proizvodne kapacitete i infrastrukturu, te širenja šumskoga veleposjeda. Godine 1884. osim pilane izgrađena je kotlovnica i dvije sušare; 1889. tvornica tanina i tvornica bačava; 1900. pogon suhe destilacije drva; 1900. remontna radionica, 1902. tvornica parketa, 1906. kamenolom; zgrada kemijskog laboratorija tvornice tanina dograđena je 1909. Radi transporta drva, uskotračna pruga duga 16 km puštena je u promet 1884 (iz šume Gradine do pilane), a do 1908. poduzeće je izgradilo 180 km uskotračne vicinalne pruge za javni promet. Od 1910. do 1940. došlo je do zastoja u investicijskom ulaganju i proširenju poduzeća. Tijekom I. svj. rata poduzeće je radilo sa smanjenim kapacitetom. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije postalo je jedan od najvećih, tehnološki najsloženijih i najnaprednijih drvnih kombinata u Kraljevini SHS. Kako bi izbjeglo nacionalizaciju, 1918. pretvoreno je u dioničko društvo, sjedište poduzeća preseljeno je u Belišće, a poslovalo je pod nazivom S. H. Gutmann d. d. Belišće. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova došlo je do stagnacije u proizvodnji i prodaji zbog gospodarske krize i tehnološke zastarjelosti, pa je poduzeće bilo prisiljeno na preorijentaciju (nova proizvodnja briketiranoga drvnog ugljena, proizvodnja kestenova taninskog ekstrakta i dr.) i modernizaciju. Tako je npr. 1920-ih tvornica imala proizvodni kapacitet suhe destilacije oko 5000 t drvnog ugljena, 1500 t kalcijevog acetata, 700 t octene kiseline, 120 t formalina, 40 t kloroforma, 120 t natrijevog acetata, 40 t olovnog acetata, 2100 t katrana, 550 t smole i do 5 t čistog kreozota.







Od II. svj. rata do uspostave hrvatske samostalnosti

Tijekom II. svj. rata poslovanje je stagniralo zbog podređenosti gospodarstva državi. Za NDH imovina poduzeća bila je podržavljena, a 1941–45. poslovalo je pod imenom Šumsko veleobrtno d. d. Belišće. Nakon konfiskacije 1946. preimenovano je u Šumsko industrijsko poduzeće Belišće (ŠIP Belišće). Preradba drva bila je osnova razvoja ali, zbog potreba održavanja postrojenja, razvijale su se i metaloprerađivačke i strojarske djelatnosti. Djelatnost poduzeća uključivala je proizvodnju tanina, suhu destilaciju drva, impregnaciju željezničkih pragova, proizvodnju bačava, pilanu, eksploataciju šuma, proizvodnju opeke i crijepa, izradbu i popravke željezničkih vagona, riječnih objekata i strojeva, a uvelike je sudjelovalo u poslijeratnoj obnovi i izgradnji. Godine 1950. ime mu je promijenjeno u Drvno industrijsko poduzeće Belišće (DIP Belišće). Sagrađena je nova pilana (1954), iz remontne radionice izrasla je tvornica strojeva. Godine 1958. poduzeće je preimenovano u Belišće – Kombinat za kemijsku i mehaničku preradu drva i proizvodnju strojeva (Kombinat Belišće). Kombinat je postupno ukidao proizvodnju drvne vune, bačava, parketa, tanina, a modernizirao i razvijao ostale pogone.





















Puštanjem u pogon nove tvornice (1960), temeljna djelatnost poduzeća postala je proizvodnja poluceluloze, ambalažnoga papira i kartonske ambalaže, dok je tvornica tanina prestala s radom (1969). Od 1972. poduzeće je poslovalo kao radna organizacija od osam OOUR-a: Belišće-Bel, Mehanička i finalna prerada drva, Tvornica strojeva, Sektor pomoćnih djelatnosti, Tvornica suhe destilacije drva, OOUR za građevnu, stambenu i komunalnu djelatnost, Komercijalni sektor i Restoran društvene prehrane, a od 1978. kao SOUR Kombinat Belišće (RO Belišće-Bel, RO Belišće-Metind, RO Belišće-Promet, zajedničke službe SOUR-a, te OOUR-i Tvornica strojeva i Održavanje). Proizvodni program uključivao je i strojeve za injekcijsko prešanje plastomera, hidraulične preše za gumarsku i drvnu industriju, strojeve, opremu i rezervne dijelove za papirnu industriju, rezanu građu, drvene palete, drvni ugljen, i brikete te octenu kiselinu za prehrambene svrhe, a bilo je zaposleno oko 5000 radnika. Sredinom 1980-ih Kombinat Belišće bio je jedan od najvećih složenih kombinata u industriji za preradbu drva i imao je najveće kapacitete za proizvodnju poluceluloznih vlakana u SFRJ te među većim kapacitetima u Europi (1984. proizveo je 99 300 t poluceluloze i 165 000 t ambalažnoga papira kojega su se znatne količine izvozile). Od 1989. poduzeće je poslovalo pod imenom Društveno poduzeće Kombinat Belišće.









Od uspostave hrvatske samostalnosti do danas

Nakon stjecanja samostalnosti RH, u izmijenjenim društveno-gospodarskim okolnostima poduzeće je 1992. bilo organizirano kao dioničko društvo s 8 sastavnica (Tvornica papira i ambalaže Belišće-Bel, Tvornica strojeva, Tvornica primarne i finalne prerade drva, Tvornica suhe destilacije drva i dr.). Godine 1996. imalo je 2995 zaposlenih i proizvodilo je polucelulozu, ambalažni papir, transportnu i komercijalnu ambalažu od valovitoga kartona, spiralne cijevi i ambalažu te strojeve za brizganje plastičnih masa, traktorske prikolice, rezanu građu, drvni ugljen i dr.

Početkom 2000-tih broj zaposlenih se postupno smanjivao (oko 1200), a dionice poduzeća počelo je kupovati austrijsko poduzeće Duropack, koje je 2012. preuzelo Belišće d. d. Od 2012. poduzeće je pod nazivom Duropack Belišće d. o. o. poslovalo do 2015., kada ga je preuzela britanska kompanija za proizvodnju ambalaže DS Smith te je promijenilo ime u DS Smith Belišće d. o. o. Godine 2017. poduzeće, koje je zapošljavalo 404 radnika, proizvelo je oko 213 000 t papira (80% za izvoz) i oko 65 milijuna četvornih metara ambalaže od valovitoga kartona. Godine 2013. pogone suhe destilacije drva preuzelo je poduzeće Fochista Belišće u talijanskom vlasništvu, koje je 2020. zapošljavalo 95 radnika.







Kniewald, Jasna (Zagreb, 24. VI. 1938 – Zagreb, 7. II. 2018), biotehnološka inženjerka, stručnjakinja za toksikologiju.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Zagrebu diplomirala je 1962. te doktorirala 1965. disertacijom Kinetika adicije halogena i halogenovodičnih kiselina na nezasićene organske kiseline, praćena pomoću redoksokinetičkog efekta (mentori T. Marković i → P. Mildner). Znanstveno se usavršavala u Farmakološkom institutu Mario Negri u Milanu 1969–70. Na Zagrebačkom sveučilištu od 1962. radila je u Institutu za fizikalnu kemiju, a od 1975. na Tehnološkome fakultetu odn. na PBF-u od 1979., gdje je od 1988. bila redovita profesorica. Predavala je kolegije Toksikologija hrane, Osnove toksikologije, Toksikološki aspekti pripreme hrane, Metodika znanstvenog rada i Zaštita intelektualnog vlasništva. Osnovala je Laboratorij za toksikologiju (1988) kojega je bila pročelnica do umirovljenja 2008. Bavila se toksikologijom hrane i ekotoksikologijom, posebice toksikološkim učincima pesticida na reprodukciju, toksikinetikom i toksikodinamikom postojanih organskih spojeva te toksičnim učincima endokrino modulatornih spojeva. Bila je 1985–94. voditeljica dvaju međunarodnih projekata u suradnji s ministarstvom poljoprivrede SAD-a, za realizaciju kojih je primila više priznanja. Autorica je udžbenika Metodika znanstvenog rada (1993). Bila je članica predsjedništva Hrvatskoga biokemijskog društva (1981–95) i Hrvatskoga toksikološkog društva (1992–2007). Članica je HATZ-a od 1994. te dobitnica Medalje Akademije za 2015.

Šumarski list, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga šumarskog društva (HŠD). Jedan je od najstarijih takvih časopisa u Hrvatskoj. Izlazi neprekidno od 1877., u prve četiri godine na hrvatskom i njemačkom jeziku, od petoga godišta samo na hrvatskom te izmjenično latinicom i ćirilicom tijekom razdoblja prve Jugoslavije. Prvi broj uredio je tadašnji tajnik Društva Vladoj Köröškenji, koji zbog prerane smrti nije dočekao njegov izlazak iz tiska. Do kraja 2020. objavljeno je 1098 brojeva, koji obuhvaćaju 16 092 članka te 3110 autora. Danas izlazi šest puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku. Po sadržaju je zadržao oblik prihvaćen u prvim brojevima, koji se sastoji od tri dijela: znanstvenih i stručnih članaka, obavijesti (znanstveni i stručni skupovi, aktualne teme, obljetnice, knjige i časopisi, lovstvo, izazovi i suprotstavljanja i dr.) te društvenoga dijela s obavijestima Hrvatskoga šumarskoga društva i njegovih ogranaka. Časopis ima međunarodni Uređivački odbor, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Indeksiran je u relevantnim međunarodnim bazama (Web of Science, CAB Abstracts, SCOPUS i dr.). Cjelokupna građa je dostupna na internetu, a od 2008. časopis je dostupan na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.







Nafta i plin, stručni časopis → Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa. Izlazi od 1980. pod nazivom DIT stručni časopis INA-Naftaplina kao javno glasilo Društva inženjera i tehničara tog poduzeća. Godine 1993. promijenio je naziv u Naftaplin, od 2013. izlazi kao dvomjesečnik sa sadašnjim naslovom i nakladnikom. Objavljuje radove iz područja geofizike, geodezije, kemijskog inženjerstva, rudarstva, nafte i geološkog inženjerstva, strojarstva te interdisciplinarnih znanosti. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2018.







