Rajner, Ernest (Sarajevo, 23. III. 1911 – Pariz, 10. VI. 1998), kemijski inženjer, stručnjak za razvoj kemijsko-farmaceutskih proizvodnih postupaka.

Kemiju je diplomirao na Tehničkome fakultetu u Beogradu 1934. Od 1936. radio je u poduzeću Kaštel (→ Pliva) u Zagrebu, gdje je ostvario karijeru. U suradnji s → Vladimirom Prelogom i → Ljubomirom Trinajstićem 1938. razvio je tehnološki postupak za proizvodnju prvoga sulfonamidnog bakteriostatika trgovačkoga naziva Streptazol, učinivši Kaštel jednim od prvih proizvođača toga lijeka u svijetu. Razvio je 1939. postupke proizvodnje dietilamida nikotinske kiseline i poluindustrijske proizvodnje L-askorbinske kiseline. Za proizvodnju kemijsko-farmaceutskih proizvoda projektirao je više postrojenja. Od 1960. bio je direktor izgradnje i jedan od glavnih projektanata postrojenja za proizvodnju vitamina C (1953) te oksitetraciklina u suradnji sa → Zrinkom Tamburašev i → Gavrom Tamburaševim (1959). U to je doba predavao na Višoj kemijskoj školi u Zagrebu. Od 1965. radio je u kemijskom i farmaceutskom poduzeću Rhône Poulenc u Parizu, gdje je umirovljen 1975. Za uspješno stručno djelovanje i doprinos gospodarskom razvoju primio je mnogobrojna javna priznanja.

Johanides, Vera (Tompojevci kraj Vukovara, 8. X. 1917 – Zagreb, 16. VIII. 2000), biokemijska inženjerka, stručnjakinja za industrijsku mikrobiologiju te začetnica biotehnologije i ekološkoga inženjerstva u Hrvatskoj.

U Ljubljani je 1940. na Filozofskome fakultetu diplomirala kemiju, fiziku i matematiku te na Tehničkome fakultetu 1941. kemiju. Ondje je 1955. pri Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti doktorirala disertacijom Antibiotici iz Aspergillus spp. U Zagrebu je od 1941. radila u carinarničkome kemijskom laboratoriju, a od 1945. bila je voditeljica kemijskog i mikrobiološkoga laboratorija Zagrebačke pivovare, unaprijedivši proizvodnju. Od 1950. radila je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), od 1964. kao redovita profesorica. Sudjelovala je 1956. u organizaciji prvoga studija biotehnologije (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) te u organizaciji poslijediplomskih studija kemijske mikrobiologije, fermentacijske tehnologije, te biokemijskog inženjerstva i ekološkog inženjerstva, kojih je bila voditeljica 1965–83., odn. 1974–82., u doba kada su slične studije nudile tek rijetke europske zemlje. Bila je predstojnica Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju (danas Zavod za biokemijsko inženjerstvo PBF-a) 1958–61., predstojnica Katedre za biotehnologiju do 1980. te prorektorica Sveučilišta u Zagrebu 1984–86. Umirovljena je 1988.

Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa mikrobna sinteza biomase, antibiotika, enzima, mikrobna razgradnja ksenobiotika, mikrobiologija okoliša i kontinuirani fermentacijski procesi. Autorica je udžbenika Industrijska mikrobiologija (s A. Korčulanin, V. Marićem i S. Divjakom, 1976) te suautorica 14 patenata. Kao predsjednica Udruženja jugoslavenskih društava mikrobiologije i Hrvatskog društva za mikrobiologiju, supotpisnica je Dokumenta o osnivanju Europske federacije za biotehnologiju (1978). Od 1993. počasna je članica HATZ-a, a od 2003. HATZ mladim znanstvenicima dodjeljuje nagradu koja nosi njezino ime. Od 1997. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu. Bila je suradnica Tehničke enciklopedije LZ-a. Kao zaslužnoj za školovanje niza inženjera, magistara i doktora znanosti, 1994. dodijeljena joj je Nagrada »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu.







Alačević, Marija (Makarska, 19. IV. 1929 – Zagreb, 25. II. 2015), mikrobiološka inženjerka, stručnjakinja za mikrobiološku genetiku u prehrambenoj i kemijskoj industriji.

U Zagrebu je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu 1954. diplomirala biologiju, a na Tehnološkome fakultetu 1965. doktorirala disertacijom Interspecijske rekombinacije vrsta roda Streptomyces (mentorica → V. Johanides). Radila je 1956–79. na Kemijsko-tehnološkome te 1956–94. na Prehrambeno-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), od 1978. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije iz genetike mikroorganizama, za što se usavršavala u Rimu 1961. i 1964. Bila je predstojnica Zavoda za biokemijsko inženjerstvo 1990–95. te voditeljica Laboratorija za biologiju i genetiku mikroorganizama 1979–94. Umirovljena je 1994.

Bavila se genetikom industrijskih organizama, rekombinacijama streptomiceta, biosintezom histidina u vrsti Streptomyces rimosus, rekombinacijama među sojevima te vrste te redoslijedom genetičkih markera na njihovu kromosomu i njihovim genetičkim mapiranjem. Radeći na organizmima koji proizvode antibiotike, bila je dugogodišnja suradnica farmaceutskoga poduzeća → Plive. Autorica je mnogobrojnih radova te je objavljivala u časopisima Nature (1963), Mikrobiologija (1965), Journal of Genetical Microbiology (1973), Mutation Research (1991) i dr. Suosnivačica je Hrvatskoga genetičkog društva (1978). Dobitnica je Nagrade »Ruđer Bošković« 1981. Od 1997. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu. S → Miroslavom Radmanom (sv. 4) 2003. osnovala je Mediteranski institut za istraživanje života u Splitu.

Thierry de Chateauvieux, Adolf Alfons (Sankt Pölten, Austrija, 14. VI. 1854 – Pregrada, 21. VI. 1920), ljekarnik, začetnik industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj.

Porijeklom je iz francuske plemićke obitelji, a za ljekarnika se školovao na bečkom sveučilištu. S obitelji se doselio u Hrvatsko zagorje te 1892. u Pregradi zakupio ljekarnu K anđelu čuvaru, koju je 1876. otvorio poljski plemić, ljekarnik Hippolit Bilinski (1842–1886). Thierry je dao izgraditi novu zgradu gdje je od 1893. u prizemlju djelovala ljekarna, a u stražnjem dijelu nalazio se prostor za manufakturnu proizvodnju ljekovitih pripravaka, prvi takav u jugoistočnoj Europi. Kod njega je 1894–96. kao vježbenik radio → Eugen Viktor Feller čije je djelovanje kasnije označilo početak ljekarničke promidžbe u Hrvatskoj.















Zgrada ljekarne bila je opremljena posebnim prostorijama za sirovine i gotove proizvode, laboratorijem, tiskarom, prostorijom za pakiranje proizvoda te knjigovodstvom, a na katu se nalazio stambeni dio obitelji Thierry. Proizvodilo se šezdesetak vrsta pripravaka na biljnoj bazi, među kojima Thierryjev balzam i Thierryjeva centifolijska mast, koji su se prodavali kao sredstva za liječenje mnogih tegoba. Pripravci su se prodavali pod znakom zelene opatice, od 1893. zaštićenim u Trgovačkoj obrtnoj komori u Zagrebu. Thierry je vješto proširio glas o svojim proizvodima te je osigurao predstavništva u trideset svjetskih gradova, poput Londona, Pariza, Praga, Rima, Venecije i Beča, a kako su se svi pripravci izrađivali u Pregradi, mjesto je već 1903. imalo telegraf i telefon. Thierryjev balzam i Thierryjeva centifolijska mast patentirani su u Londonu 1900. te je patent 1901. prodan za 960 000 kruna, tada golem iznos. Nakon Thierryjeve smrti, ljekarnu i pripadajuću proizvodnju preuzeo je njegov mlađi sin Vilim, također ljekarnik. Ljekarna je nakon II. svj. rata nacionalizirana, a zgrada u Ulici Stjepana Radića 17 stoji i danas. Muzej grada Pregrade Zlatko Dragutin Tudjina čuva bogatu Ljekarničku zbirku Thierry.







LIO – Lanena industrija Osijek, poduzeće za proizvodnju pamučnih, lanenih, svilenih i tkanina od prediva iz tvrdih vlakana te tekstilne konfekcije (posteljno i kuhinjsko rublje, jastuci, radna i zaštitna odjeća, šatorska krila i dr.), osnovano 1901. u Osijeku.

Njegov osnutak vezan je uz uzgoj lana i konoplje koji je u Osijeku započeo 1897. zaslugom češkoga industrijalca → Ivana Fiedlera. Po uzoru na svoje tvornice u Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, Fiedler je ondje podignuo tvornicu koja je započela s radom 1901. pod nazivom Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek. Kako se ubrzo pokazala premalom, 1903. osnovana je i tvornica za preradbu lana (kasnije i kudjelje) u Vladislavcima. Osječka tvornica proširena je 1909. tkaonicom za koju su nabavljeni rabljeni strojevi, te je od 1911. nosila naziv Prva slavonska mehanička tkaonica platna, šivaonica za apreturu, tvornica lana i konoplje Osijek i Vladislavci Ivan Fiedler. Uz tkaonicu, 1923. osnovana je i manja predionica lana i kudjelje koja je zadovoljavala tvorničku potrebu na gruboj pređi za potku cerada i vreća. Finija pređa uvozila se tada uglavnom iz Češke. U predionici su se izrađivale i različite vrste konopa. U tvornici je 1924. bilo oko 160 zaposlenih, a sredinom 1920-ih s približno 130 razboja mogla je proizvesti oko milijun metara lanenoga platna na godinu.

Tako se poslovalo do 1926., kada je poduzeće bilo pretvoreno u dioničko društvo pod nazivom Lanena industrija d. d., prije Ivan Fiedler Osijek. Od 1936. poduzeće je nosilo naziv Lanena industrija d. d. Osijek (LIO).

Tvornica je radila tijekom cijeloga ratnog razdoblja. Godine 1945. konfiscirana je, sve njene pokretnine i nekretnine prešle su u vlasništvo FNRJ, te je nastavila djelovati pod istim nazivom – Lanena industrija Osijek. U prvim poslijeratnim godinama radila je za potrebe vojske, a kasnije i za široku potrošnju. Godine 1956–61. izgrađeni su zgrada nove predionice i montažno skladište sirovina te je obnovljen strojni park. Lanena industrija Osijek i Osječka tvornica svile 1964. integrirane su u Tekstilni industrijski kombinat Osijek (TIKO) s dva pogona, samostalnim obračunom i zajedničkim službama. Zajedničko poslovanje trajalo je do 1968., kada su se referendumom radnici odlučili za ukidanje kombinata i ponovno uspostavljanje dva samostalna poduzeća. Ponovno uspostavljeno samostalno poduzeće LIO nastavilo je poslovati s gubitcima, zbog čega se stvarao novi proizvodni asortiman i uvodile su se nove tehnologije u proizvodnji. U sastav SOUR-a LIO ušle su tada dvije RO: TI-DI (Tekstilni inženjering za domaćinstvo i industriju) za proizvodnju tekstila te Domiteks za prodaju na malo tekstilnih proizvoda putem pokretnih prodavaonica. U drugoj polovici 1970-ih poduzeće se počelo baviti i proizvodnjom geotekstila – specifičnoga netkanog tekstila koji se zbog svojih karakteristika kao što su čvrstoća, istezanje, postojanost na kemijske i biološke agresore te visoki koeficijent filtracije rabi u cestogradnji, zgradarstvu, hidrogradnji, poljoprivredi i dr.







U 1980-ima LIO je zapošljavao oko 1100 radnika, a bavio se proizvodnjom pamučnih, lanenih i kudjeljnih tkanina za industriju, ugostiteljstvo i domaćinstvo, umjetnoga krzna i proizvoda od krzna, auto-presvlaka od vune i umjetnoga krzna, vanjskih prekrivača za vozila, opreme za kampiranje (šatora, vreća za spavanje), posteljine (jastuka, pokrivača), geotekstila, igračaka od krzna i dr. Jedna od igračaka koje je proizvodio bila je Zagi – maskota Univerzijade u Zagrebu 1987.







Od 1989. poduzeće je poslovalo kao Složeno poduzeće LIO, 1991. kao poduzeće LIO-holding, a od 1992. kao dioničko društvo. Tada je imalo 669 zaposlenih. Nakon hrvatskoga osamostaljenja, prestrukturiranje poduzeća u novim društveno-gospodarskim okolnostima dovelo ga je u poteškoće, te je 1998. proglašen stečaj. Iz njega se 2002. izdvojila proizvodnja jastuka, pokrivača i geotekstila, te otada poduzeće djeluje pod nazivom Tekstil LIO. Godine 2018. zapošljavalo je 18 radnika, a izvozilo je 8% proizvoda, uglavnom u BiH.

Fiedler, Ivan (Johann) (Teplice nad Metují, Češka, 1864 – Trutnov, Češka, 18. VIII. 1932), industrijalac, utemeljitelj i promicatelj lanene industrije u Slavoniji.

Godine 1887. iz Češke je došao u Slavoniju smatrajući te krajeve pogodnima za uzgoj i preradbu lana. Po uzoru na svoje tvornice u Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj osnovao je tvornice za preradbu lana 1901. u Osijeku i 1903. u Vladislavcima (→ LIO – Lanena industrija Osijek). Osječka tvornica proširena je 1909. tkaonicom, a cijelo je poduzeće 1926. pretvoreno u dioničko društvo. Pisao je stručne članke u Gospodaru (1904), glasilu Slavonskoga gospodarskog društva u Osijeku. Objavio je brošuru Praktična uputa u gojitbu lana i njegovu izradbu (1904).

Zglav, Milan (Zadar, 22. II. 1923 – Split, 24. II. 1988), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko inženjerstvo.

Diplomirao je 1951. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. disertacijom Apsorpcija vinilklorida (mentor → I. Lovreček). Nakon završetka studija zaposlio se u tvornici Jugovinil u Kaštel Sućurcu, gdje je bio rukovoditelj fizikalnoga laboratorija i odjela za istraživanje i razvoj. Godine 1961. prešao je kao docent na → Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu i osnovao Zavod za kemijsko inženjerstvo, kojemu je bio dugogodišnji predstojnik (1961–84). Pokrenuo je kolegije Kemijsko računanje, Operacije kemijske industrije, Osnove kemijskog inženjerstva. Redoviti profesor bio je od 1971., dekan Fakulteta 1972–74. i prorektor Sveučilišta u Splitu 1981–83; umirovljen je 1984. Bio je pokretač i nastavnik na poslijediplomskome studiju Inženjerska kemija u Zagrebu i Splitu. Uz kemijsko inženjerstvo bavio se prijenosom mase i topline. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1980).

Tkalčec, Emilija (Tkalčec-Čižmek) (Orehovica, 8. X. 1931 – Zagreb, 1. II. 2017), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za inženjerstvo materijala.

Diplomirala je 1957. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1975. doktorirala disertacijom Studij faznih promjena u TiO₂-emajlu (mentor A. Bezjak). Nakon završetka studija radila je u Institutu za kemiju i tehnologiju silikata JAZU-a u Zagrebu kao voditeljica rendgenskoga laboratorija. Od 1968. bila je zaposlena u Zavodu za fizikalnu kemiju Fakulteta, od 1976. u Zavodu za anorgansku kemiju i nemetale, od 1987. kao redovita profesorica; umirovljena je 1998. Predavala je kolegije Struktura i svojstva anorganskih nemetalnih materijala, Kemija silikata, Kemija i tehnologija stakla i keramike, Anorganski nemetalni materijali, Novi procesi dobivanja keramičkih materijala i dr. Bila je predstojnica Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale (1986–91). Na Saarlandskom sveučilištu u Saarbrückenu bila je gostujuća profesorica 1992–99. Znanstveno se bavila sol-gel postupcima dobivanja keramike, staklokeramike i biokeramike, te dopiranjem oksidne, aluminosilikatne te hidroksiapatitne keramike. Autorica je patenta Niskovatrostalni beton s dodatkom SiO₂ (1987) te mnogobrojnih znanstvenih radova.

Bašić, Ferdo (Broćanac, BiH, 1. I. 1945), agronom, stručnjak za agroekologiju.

Diplomirao je 1970. na Poljoprivrednome fakultetu (od 1978. Fakultet poljoprivrednih znanosti; od 1992 → Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je i magistrirao 1974. Doktorirao je 1984. disertacijom Dinamika oksidoredukcijskog potencijala željeza i mangana u nekim tlima na Poljoprivrednome fakultetu u Sarajevu. Nakon studija radio je na Poljoprivrednome fakultetu u Zagrebu (1970–71), potom u Institutu za pedologiju i tehnologiju tla u Zagrebu (1972–73) pa na Višoj poljoprivrednoj školi u Križevcima (1973–84). Od 1984. zaposlen je na Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu, od 1996. kao redoviti profesor; umirovljen je 2010. Predavao je kolegije Ekološka poljoprivreda, Opća proizvodnja bilja i Zaštita tla i voda te bio prodekan za znanstvenu djelatnost (1993–97) i predstojnik Zavoda za opću proizvodnju bilja (1999–2003). Tijekom tog razdoblja predavao je i na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome, Prehrambeno-biotehnološkome i Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, splitskom studiju Mediteranske poljoprivrede, mostarskom Agronomskom i prehrambeno-tehnološkome te sarajevskom Poljoprivrednome fakultetu.

Istražuje tlo, njegovu prostornu distribuciju, održivo gospodarenje tlom i njegovu zaštitu. Bavi se i sustavima uzgoja bilja. Objavio je knjige: Teške kovine u poljoprivrednom tlu (1998), Temelji uzgoja bilja (2010) i The Soils of Croatia (2013). Sudjelovao je u izradbi Opće pedološke karte Hrvatske (1 : 50 000) te drugim znanstvenim i stručnim, domaćim i međunarodnim projektima.

Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2011. Iste godine dobio je Nagradu za životno djelo, a od 2014. redoviti je član HAZU-a (predsjednik Znanstvenoga vijeća za zaštitu prirode od 2015; tajnik Razreda za prirodne znanosti i član Predsjedništva od 2019). Član je više znanstvenih i stručnih udruženja poput → Akademije poljoprivrednih znanosti (dopredsjednik, od 2017) i → Hrvatskoga tloznanstvenog društva (utemeljitelj i prvi predsjednik).

Weber, Karlo (Veber; Dragutin) (Mramorak, Vojvodina, 25. I. 1902 – Zagreb, 1. IX. 1978), kemičar, stručnjak za kemijsku kinetiku, fotokemiju i optičke pojave.

Studirao je kemiju i fiziku na Filozofskome fakultetu u Grazu i na Prirodoslovnome fakultetu u Freiburgu, a doktorirao 1926. u Grazu disertacijom Über das Gleichgewichtssystem BiBr₃–HBr–H₂O (mentor R. Kremann). Od 1927. radio je u Zavodu za fiziku i fizikalnu kemiju Kemičko-inženjerskog odjela Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je, naslijedivši → Ivana Plotnikova, od 1944. bio redoviti profesor. Predavao je kolegij Fizikalna kemija. Godine 1945. odlukom Ministarstva industrije i rudarstva morao je napustiti Fakultet, čime je završena njegova akademska karijera. Međutim, nastavio se baviti istraživačkim i stručnim radom kao znanstveni savjetnik u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskoga fakulteta (1946–72) i kao vanjski suradnik u tvornici Fotokemika u Zagrebu. Objavio je velik broj znanstvenih radova iz kemijske kinetike i fotokemije, znanstvene fotografije, fluorescencije i kemoluminiscencije. Autor je knjiga Inhibitorwirkungen – Eine Darstellung der Negative Katalyse in Lösungen (1938), Fotografska kemija (1950), Optičke metode u kemiji i farmaciji (1958), Kemizam suvremenih postupaka kolor-fotografije (1960). Posmrtno je rehabilitiran 1990.

Skansi, Darko (Sumartin, 15. X. 1937 – Zagreb, 6. V. 2001), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za toplinske separacijske procese.

Diplomirao je 1961. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1976. disertacijom Studij modela elektrokemijskog reaktora (mentor → B. Lovreček). Bio je zaposlen u Zavodu za mehaničko i toplinsko inženjerstvo Fakulteta od 1961., od 1987. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Operacije kemijske industrije, Osnove mehanizma prijenosa, Fenomeni transporta, Toplinske operacije, Toplinsko procesno inženjerstvo i dr. Bio je predstojnik Zavoda za mehaničko i toplinsko inženjerstvo (1982., 1990., 1993., 1995., 1999), te direktor Instituta za kemijsko procesno inženjerstvo Fakulteta (1977–80). Bavio se fenomenima prijenosa tvari i energije i toplinskim separacijskim procesima. Autor je priručnika za vježbe Prijenos tvari i energije (1988) i Tehnološke operacije – toplinske (1989).

Šarc-Lahodny, Olga (Slavonska Požega, 26. IV. 1928 – Zagreb, 6. VII. 2016), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za kemiju i tehnologiju silikata te zaštitu od korozije.

Diplomirala je 1953. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1963. disertacijom Struktura, fizikalna i fizikalno-kemijska svojstva nekih sintetskih aluminijevih hidroksida (mentor → M. Karšulin). Stručno se usavršavala 1966–68. u Prirodoslovnome muzeju u Parizu (Museum d’histoire naturelle) i na Kalifornijskome sveučilištu u Los Angelesu (UCLA). Od 1953. radila je u Zavodu za kemiju silikata JAZU-a (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4), te od 1955. u Zavodu za Fizikalnu kemiju Kemijsko-tehnološkog odsjeka Tehničkoga fakulteta, od 1971. kao redovita profesorica; od 1978. radila je kao redovita profesorica na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu; umirovljena je 1988. Predavala je kolegije Fizikalna kemija, Kemija i tehnologija silikata, Kemija i dr. Bila je članica suradnica JAZU-a od 1975., glavna tajnica Akademijina Internacionalnoga komiteta za istraživanje boksita, glinice i aluminija (1972–2011) i voditeljica Zavoda za istraživanje korozije i desalinizaciju u Dubrovniku (1984–2016).

PPK Nova Gradiška, poduzeće za proizvodnju i industrijsku preradbu poljoprivrednih proizvoda osnovano 1949. u Novoj Gradiški.

Poduzeće je u početku djelovalo kao gradsko poljoprivredno dobro, a od oko 1954. kao Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Nova Gradiška (sjedište se nalazilo u dvorcu Kulmer u Cerniku nedaleko Gradiške). Kasnijim udruživanjem (1969) poljoprivrednih i prerađivačkih industrijskih organizacija na području Nove Gradiške i Pakraca poduzeće je osnaženo, a proizvodni asortiman uvelike je proširen. Kombinat je sredinom 1970-ih posjedovao oko 19 300 ha poljoprivrednih površina, od kojih je najviše bilo oranica (10 280 ha). Ostale površine bile su voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci i šume, a mali dio zemljišta uz tok rijeke Save nije bio obradiv jer nije bio melioriran (→ melioracija tla). Skladišni kapaciteti poduzeća iznosili su 63 500 t, a veliki su bili i proizvodni kapaciteti (mlin i Tvornica stočne hrane svaki po 30 000 t na godinu, 25 000 t pivarskog slada i 1960 t pekarskih proizvoda na godinu te 1850 t sušenih proizvoda i 50 000 l mlijeka na dan). Poduzeće je nastojalo što više obuhvatiti cjelokupni tok proizvodnje hrane, tako je tijekom 1977. proizvelo oko 25 000 t kukuruza, 17 000 t pšenice, 7000 t ječma, 5000 t soje i 550 t slatkovodne ribe. Krajem 1970-ih PIK je zapošljavao oko 1300 radnika, a bio je organiziran kao radna organizacija (RO) s 14 osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR) i jednom radnom zajednicom (RZ) Zajedničke službe. OOUR-i za biljnu proizvodnju nalazili su se u Novoj Gradiški, Vrbju, Starom Petrovom Selu, Lipiku i Okučanima gdje se uz biljnu proizvodnju obavljalo i → ribnjačarstvo. Ostali OOUR-i bili su za: promet poljoprivrednim reproduktivnim materijalom, održavanje i popravak motornih vozila i poljoprivrednih strojeva Remont, osiguranje imovine kombinata Sigurnost, skladištenje, preradbu i promet žitarica Klas, za kooperaciju, otkup i promet roba, Prehrambena industrija Nektar, Tvornica Slada Saturn (svi u Novoj Gradiški), Mljekara Slavija (u Starom Petrovom Selu) i OOUR za proizvodnju i promet građevinskog materijala Nada (u Okučanima). OOUR Klas je tijekom 1956. u svom sastavu imao tri paromlina koja su mogla preraditi 9000 t žitarica na godinu. S vremenom je započelo i s proizvodnjom pekarskih proizvoda. Mljekara Slavija (osnovana 1903) je 1953. prerađivala oko 1000 l mlijeka na dan, a do kraja 1950-ih preradba mlijeka povećana je pet puta (zahvaljujući novim postrojenjima za proizvodnju kondenziranoga mlijeka sa šećerom i evaporiranoga mlijeka, što je omogućilo povećanu preradbu mlijeka u ljetnim mjesecima kad je laktacija najveća i njegovo spremanje za zimu). Proizvodila je mlijeko, maslac, sir trapist i kazein. Prehrambena industrija Nektar (osnovana 1953) uzgajala je i prerađivala voće i povrće. Dio voća i povrća poduzeće je uzgajalo na vlastitim poljoprivrednim površinama, a ostalo je otkupljivalo od lokalnih poljoprivrednika. Na domaće i inozemno tržište uspješno je plasiralo voćne sirupe i likere te konzervirano voće i povrće. Tvornica slada Saturn je proizvodila i prerađivala pivarski slad. Tijekom 1977. preradila je oko 2500 vagona ječma. Posjedovala je automatizirano postrojenje kojim je upravljao manji broj radnika. Uz pivarski slad proizvodila je i sladne klice ječma III. klase. Najveći kupci slada bile su domaće pivovare, a njegov plasman bio je unaprijed dugoročno osiguran.

Početkom 1980-ih PIK je već bio organiziran kao složena organizacija udruženog rada (SOUR) koja se sastojala od više RO – Kooperative (sastojala se od OOUR-a Kooperanati i Prehrambena industrija Nektar), Poljoprivrede, Prometa (OOUR-i Remont, Sigurnost, Silosi i skladišta, Sjemenarstvo, Transport, Trgovina i prehrana) i Žitoprerade (OOUR-i Klas, Tvornica stočne hrane, Tvornica slada Satura), a iz njegova sastava osamostalile su se dotadašnje radne organizacije Poljoprivreda Lipik i Mljekara Slavija. Kombinat je stalno nastojao povećati obradive površine te povećati skladišne i prerađivačke kapacitete.

S prvim danom 1990. dotadašnji OOUR Poljoprivreda Nova Gradiška i RZ Zajednički poslovi počeli su djelovati kao Poljoprivredno prehrambeni kombinat (PPK) Nova Gradiška. Poduzeće za preradu voća i povrća Nektar 1990. pripojeno je zadarskim Plodinama (Plodine su 1994. osnovale dioničko društvo Nektar koje je preradbu voća i povrća obavljalo do 1996; u stečaj otišlo 2001). Mljekara Slavija je od 1993. poslovala kao dioničko društvo, a zbog poteškoća u poslovanju 1999. je dobila kredit za saniranje nastalih dugova. Ovisno o poslovanju varirao je i broj zaposlenika (1991. 65 radnika; 2001. 109 radnika). Kraće vrijeme djelovala je pod nazivom Mljekara Staro Petrovo Selo. Poduzeće Klas je od 1992. djelovalo kao dioničko društvo, a 1997. osnovalo je društvo s ograničenom odgovornošću Slavonija-Slad koje je preuzelo proizvodnju pivarskog slada (danas u vlasništvu luksemburškog poduzeća Boortmalt International SA). Poslovanje Klasa 1999. sanacijskim je programom trebalo izvesti iz nelikvidnosti, no 2006. nas poduzećem je proglašen stečaj.

Poduzeće PPK Nova Gradiška uglavnom je nastavilo dotadašnju djelatnost (ratarstvo, stočarstvo, pčelarstvo, ribnjačarstvo, šumarstvo, proizvodnja vrbove šibe). Krajem 1991. zapošljavalo je 655 radnika, a obrađivalo je 17 050 ha poljoprivrednog zemljišta. Djelatnost poduzeća bila je iznimno ograničena tijekom Domovinskog rata, a dio poljoprivrednih površina i pogona (Ratarstvo i Sušara u Okučaima te Ribnjak u Vrbovljanima) nalazio se i na privremeno okupiranom području oko Okučana. Nakon pretvorbe 1993. počelo je djelovati kao dioničko društvo sa radnim jedinicama Ratarstvo (u Novoj Kapeli, Starom Petrovom Selu, Vrbju i Novoj Gradiški), Sjemenarstvo u Novoj Gradiški, te Trgovina i usluge u sastavu koje su se nalazile poljoprivredne ljekarne u Magić Maloj, Davoru, Novoj Gradiški i ribarnica u Novoj Gradiški. Tijekom 1994. PPK je u Bodovaljcima osnovao društvo s ograničenom odgovornošću Stočarstvo (farme svinja i goveda; poduzeće je ugašeno 1999). Zbog trajnije nesposobnost poslovanja uslijed insolventnosti, dugotrajne blokade računa, poslovnih gubitaka te neizvršenih poljoprivrednih radova i nemogućnosti isplate mjesečnih plaća i materijalnih prava zaposlenicima za 1994. i u 1995. nad društvom je 1995. proglašen stečaj, a nakon namirenja vjerovničkih potraživanja ugašeno je 2004. Kupljenom imovinom Društva u stečaju Društvo Slavonija-slad je 2001. osnovalo novo društvo pod nazivom Poljoprivredno prehrambeni kompleks d. o. o. za poljoprivrednu proizvodnju, Nova Gradiška, koje je preuzelo 131 zaposlenika iz Društva u stečaju (2004. imalo je 86 zaposlenika, a danas djeluje pod nazivom Axereal Croatia d. o. o.).

Seiwerth, Rativoj (Osijek, 28. I. 1916 – Zagreb, 29. X. 2000), kemijski inženjer, stručnjak za sintezu organskih spojeva.

Diplomirao je na Kemijskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1939. Postavši asistentom Vladimira Preloga u Zavodu za organsku kemiju, na njegov je poticaj i uz njegovu pomoć izradio disertaciju O sintezi adamantana, kojom je doktorirao 1943. Općenito se smatra da je sinteza adamantana razvijena u sklopu njegova tadašnjeg rada najviše ostvarenje Prelogove škole organske kemije u Zagrebu. Nakon Prelogova odlaska u Švicarsku 1941., Seiwerthu su povjerena predavanja iz organske kemije, te je 1943. promaknut u docenta. Političkim promjenama 1945. završila je njegova akademska karijera, ali je nastavio rad kao kemičar i istraživač. Isprva je bio pogonski inženjer u Tvornici ulja, a zatim je od 1946. radio u Institutu za industrijska istraživanja u Zagrebu. Godine 1952. postao je prvi direktor i organizator rada po namjenskim laboratorijima novoosnovanog Plivina istraživačkog instituta. Nastavivši suradnju s Prelogom, u sljedećih je deset godina, koliko je bio na čelu instituta (do 1963), u redovitu proizvodnju uvedeno mnoštvo organskih spojeva, najviše lijekova, što je uzdignulo Plivu u svjetski prepoznatljivo farmaceutsko poduzeće.

Napose se bavio sintezom novih spojeva iz područja bicikličkih amina, furana, tetrahidrofurana, tetrahidropirana i penicilina. Razradio je postupke za proizvodnju vitamina B₆, sulfonamida, antihistaminika, diuretika, tetraciklina i dr. Bio je 1954–61. pročelnik III. biokemijske grupe Instituta Ruđer Bošković, od 1963. Plivin znanstveni savjetnik. Od 1988. bio je dopisni član JAZU-a.

Sabioncello, Petar (Sabiončelo) (Antofagasta, Čile, 11. VI. 1906 – Zagreb, 1. VII. 1987), kemijski inženjer, stručnjak za rudarsku kemiju.

Diplomirao je 1928. na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Južnoj Americi, u industriji salitre. Nakon povratka u Zagreb 1934. radio je na Veterinarskome fakultetu i u Veterinarskoj eksperimentalnoj stanici, te u Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju Kemijsko-inženjerskog odjela Tehničkoga fakulteta. Godine 1946. prešao je na Rudarski odjel istoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je postao docent i predstojnik Zavoda za rudarsku kemiju; redoviti je profesor bio od 1957., prodekan Tehničkog fakulteta 1951–52. te starješina Rudarskoga odjela 1954–55; umirovljen je 1976. Bavio se kemijom i tehnologijom čvrstih goriva (posebno domaćega ugljena, za koji je izradio kartu nalazišta u Hrvatskoj i susjednim zemljama), korozijom građevnih materijala i tehnologijom cementa. Objavio je 12 knjiga, među kojima su najvažnije one u suautorstvu s → Ivanom Filipovićem: Laboratorijski priručnik za anorgansku tehničku kemijsku analizu I, II (1946., 1948) i Laboratorijski priručnik I, II, III (1960., 1962., 1965).

Maceljski, Milan (Zagreb, 27. XII. 1925 – Zagreb, 24. VI. 2007), agronom i entomolog, stručnjak za zaštitu bilja.

Diplomirao je 1950. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, na kojem je specijalizirao zaštitu bilja i doktorirao 1963. disertacijom Blitvina pipa (Lixus junci Boh.) – novi opasni štetnik sjemenske šećerne repe na našem obalnom pojasu (mentor J. Kovačević). U početku je radio kao agronom u Fondu za mehanizaciju u Orahovici, Fitosanitetskoj stanici (1953–56) i u Republičkom zadružnom ratarsko-sjemenarskom poslovnom savezu u Zagrebu (1956–61). Od 1961. bio je zaposlen na zagrebačkome Poljoprivrednome fakultetu, od 1974. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije iz područja entomologije i zaštite bilja. Na Fakultetu je bio predsjednik Biotehničkoga odjela (1973–76), direktor Instituta za zaštitu bilja (1978–85), predstojnik Zavoda za poljoprivrednu zoologiju (1988–93) te dekan (1985–87). Predavanja je držao i na Veterinarskom i Šumarskome fakultetu u Zagrebu te na Poljoprivrednome fakultetu u Osijeku i na Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima.

Bavio se entomologijom, fitofarmacijom, aplikacijom pesticida te integriranom zaštitom bilja od štetnika i ekološkom zaštitom bilja. Vodio je mnogobrojne domaće i međunarodne znanstvene projekte (uglavnom u SAD-u). Napisao je dvadesetak knjiga i udžbenika poput priručnika Zaštita bilja (1958), Fitofarmacija (1967), Entomologija, specijalni dio (1981) i Poljoprivredna entomologija (1999). Bio je glavni urednik časopisa Biljna zaštita (1957–77), koji poslije izlazi kao Glasnik zaštite bilja (1978–2000), Entomologia Croatica (1998–2004), Annales forestales (2000). Bio je dugogodišnji predsjednik više stručnih društava vezanih uz zaštitu bilja.

Od 1992. bio je redoviti član HAZU-a, a od 1999. predsjednik HAZU-ova Znanstvenoga vijeća za poljoprivredu. Bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti i Firentinske akademije Georgofili. Državnu Godišnju nagradu za popularizaciju i promidžbu znanosti dobio je 1997., a Nagradu za životno djelo 2000. Od 2000. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Prohaska, Boris (Zagreb, 10. VII. 1928 – Zagreb, 9. IX. 2010), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju preradbe nafte.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1953., gdje je doktorirao 1959. disertacijom Prilog proučavanju strukturne analize nafte (mentor → M. Krajčinović). Od 1953. radio je kao asistent u Zavodu za organsku kemijsku tehnologiju istog fakulteta, a od 1960. kao docent fakultetskoga Kemijsko-tehnološkog odjela za naftu u Sisku, od 1977. kao redoviti profesor. Nakon preseljenja tog odjela u Zagreb 1981., profesor je u Zavodu za tehnologiju nafte i petrokemiju. Od 1963. bio je honorarni nastavnik, dok je stalno zaposlen bio kao direktor Službe za razvoj Rafinerije nafte Sisak (do 1971) te kao savjetnik u službi Razvoj i istraživanja INA-e (do umirovljenja 1990). Znanstveno i stručno bavio se tehnologijom preradbe nafte i naftnih proizvoda. Autor je sveučilišnih udžbenika Kemijska tehnologija nafte I, II (1962., 1963), Tehnologija nafte (s J. Širolom, 1968), Tehnologija prerade nafte (1987) i dr., te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Bio je jedan od utemeljitelja → Hrvatskog društva za goriva i maziva, njegov tajnik, te dugogodišnji predsjednik.

Gračanin, Mihovil (Skelani, BiH, 11. V. 1901 – Zagreb, 27. 1. 1981), agronom, pedolog, fiziolog i fitoekolog.

Diplomirao je 1923. na Poljoprivrednom odjelu Visoke tehničke škole u Pragu. Godine 1922. započeo je izvanredni studij botanike te organske i fizikalne kemije na Prirodoslovnome fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, gdje je i doktorirao 1925. disertacijom Neka opažanja o djelovanju ZnSO4 na tok različitih fizioloških procesa u biljnom organizmu (mentor B. Nemec). Godine 1924. zaposlio se u Biokemijskom institutu u Pragu gdje je ostao do 1926., kada je preuzeo mjesto ravnatelja Agrokemijskog odsjeka Poljoprivredne stanice prvo u Topčideru, potom u Osijeku. Godine 1927. zaposlio se na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, na kojem je predavao pedologiju za agronome i šumare te Ishranu bilja i Mehaničku obradu tla, kao redoviti profesor (1934–52). Na istom je fakultetu 1930. na njegov poticaj osnovan Laboratorij za hranidbu bilja (danas Zavod), a vodio je i Zavod za pedologiju (1928–52; tada Zavod za tloznanstvo i hranidbu bilja). Dekan Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta bio je 1935–36. Od 1929. bio je aktivan u Seljačkom sveučilištu u Zagrebu, gdje je do 1940. poljoprivrednicima na popularan i jednostavan način predavao o tlu i biljnoj prehrani.

Nakon što je 1952. bezrazložno udaljen sa zagrebačkog Sveučilišta, od 1955. vodio je Katedru za fiziologiju i ekologiju bilja te predavao kao redoviti profesor na Poljoprivrednome fakultetu u Skoplju. Nakon deset godina vratio se u Zagreb i postao redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu i voditelj Instituta za botaniku Sveučilišta u Zagrebu (vanjski suradnik od 1963), a kao savjetnik Agrokombinata vodio je Laboratorij za istraživanje plodnosti tla na Jelenovcu.

Bavio se istraživanjem fiziologije prehrane i rasta, nastojao objasniti odnose između različitih čimbenika tla i pojedinih biljnih vrsta (pokrova), istraživao je genezu i dinamiku različitih tala i imenovao pojedine sustavne jedinice tala. Objavio je mnoge znanstvene radove, knjige i udžbenike (Pedologija I. Geneza tala, 1946; Pedologija II. Fiziografija tala, 1947; Pedologija III. Sistematika tala, 1951; Fosfatizacija tala, 1952; Uvod u ekologiju bilja, 1977). Bio je urednik časopisa Poljoprivredna znanstvena smotra (1941–52), znanstvenih edicija Poljoprivrednog nakladnog zavoda (1947–49) i struke Poljoprivredne znanosti u Hrvatskoj enciklopediji (do 1945) i dr. Bio je istaknuti član više međunarodnih stručnih društava te gostujući profesor na mnogim europskim sveučilištima. Od 1941. redoviti je član HAZU-a. Nagradu za životno djelo dobio je 1974.







Tavčar, Alois (Alojz) (Ljubljana, 2. III. 1895 – Zagreb, 1. III. 1979), agronom i genetičar, utemeljitelj genetičke, oplemenjivačke i biometrijske struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1918. na Poljoprivrednom odjelu Visoke tehničke škole u Pragu, gdje je i doktorirao 1921. disertacijom Varijaciono-statistička istraživanja kvantitativnih svojstava kod Phaseolus vulgaris L. Godine 1922. zaposlio se u Zavodu za bilinogojstvo (danas Zavod za genetiku i oplemenjivanje bilja) na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja 1965. Redoviti sveučilišni profesor postao je 1933. U tri mandata obnašao je dužnost dekana Fakulteta (1934–35., 1941–42. i 1945–46).

Genetiku i oplemenjivanje bilja specijalizirao je 1926–27. na Cornell University Itacha u New Yorku. Iz tih područja napisao je knjige i udžbenike Transplatacija i vegetativni hibridi nekih poljoprivrednih biljaka (1950), Osnove genetike (1952), Oplemenjivanje bilja (1959) i Biometrika u poljoprivredi (1964). Istraživao je kvantitativna svojstva graha, nasljeđivanje ranozrelosti, boje pljevice i svojstva klasa ječma, indukciju mutacije kod pšenice i sterilnost polena kukuruza. Stvorio je više sorti pšenice i ječma te više hibrida kukuruza. Bio je ekspert FAO-a (Food and Agriculture Organization of the United Nations) za hibridni kukuruz (1948–67) i IAEA-e (International Atomic Energy Agency) za područje radijacijskih mutacija poljoprivrednih biljaka (1963–64). S LZ-om je surađivao kao urednik struke Genetika, biometrika i oplemenjivanje bilja u sklopu Poljoprivredne enciklopedije (1967–73). Godine 1932. primljen je u Masarykovu akademiju u Pragu, a redoviti član JAZU-a postao je 1947. Za znanstveni rad primio je mnogobrojna odlikovanja, među kojima i Nagradu »Ruđer Bošković« (1961).

Ogrizek, Albert (Osijek, 11. IV. 1891 – Zagreb, 22. VII. 1970), agronom i stočarski stručnjak.

Diplomirao je 1913. te 1914. doktorirao iz područja stočarstva, kod L. Adametza, na Visokoj poljoprivrednoj školi u Beču. Nakon studija radio je na imanjima u Švicarskoj i Češkoj, a 1919. vratio se u Zagreb i zaposlio u Hrvatskom gospodarskom društvu. Od 1922. bio je zaposlen u Zavodu za stočarstvo Gospodarsko-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, od 1935. kao redoviti profesor. Predavao je Stočarsku genetiku, Biologiju, Hranidbu domaćih životinja, Planinsko gospodarstvo te Opće i Specijalno stočarstvo. Na poziv Visoke poljoprivredne škole u Berlinu 1931–32. bio je gostujući profesor i zamjenik ravnatelja Instituta za stočarsku genetiku i biologiju. Dužnost dekana na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu obnašao je u dva mandata (1938–39. i 1947–48).







Bavio se istraživanjem podrijetla i proizvodnih svojstava pojedinih vrsta i pasmina domaćih životinja (krčki poni, bosanski konj, makedonski bivol, lipicanci) te istraživanjem vunske niti i strune u grivi. Objavio je knjige i udžbenike Ovčarstvo (1935), Uzgoj goveda I, II (1941), Stočarstvo (1946. i s F. Hrasnicom 1961) i Uzgoj konja (s F. Hrasnicom, 1952). Bio je urednik → Gospodarskoga lista (1927–30., 1932–41) te suradnik LZ-a na 1. svesku Poljoprivredne enciklopedije (1967). Od 1954. bio je redoviti član HAZU-a. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1970.

Plotnikov, Ivan (Plotnikow; Ivan Stepanovič, Johann Stephan) (Tambov, Rusija, 4. XII. 1878 – Zagreb, 31. VII. 1955), fizikalni kemičar, pionir klasične znanstvene fotokemije, utemeljitelj nastave fizikalne kemije u Zagrebu.

Diplomirao je fiziku i matematiku u Moskvi 1901., a do 1907. usavršavao se u Leipzigu kod Wilhelma Ostwalda, tada vodećega svjetskog fizikalnoga kemičara. Ondje je doktorirao 1905. disertacijom Reaktionsgeschwindigkeiten bei tiefen Temperaturen. Godine 1908. zaposlio se kao asistent na Moskovskom sveučilištu, gdje je 1912. utemeljio prvi fotokemijski laboratorij u Rusiji, od 1914. bio je upravitelj Kemijskog instituta, a 1915. postigao je drugi doktorat iz područja fotokemije (obranio ga je u Odesi) i 1916. postao redoviti profesor. Godine 1917. povukao se na svoje imanje, nakon revolucije otišao je u Harkov, a zatim uz pomoć njemačkih znanstvenika, poglavito Walthera Hermanna Nernsta, u Berlin, gdje je radio u Fotokemijskom odjelu tvornice Agfa. Zauzimanjem → Vladimira Njegovana došao je 1920. u Zagreb, gdje je kao redoviti profesor Kemičko-inženjerskog odsjeka Tehničke visoke škole (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT) osnovao, organizirao i opremio Zavod za fiziku i fizikalnu kemiju te pokrenuo nastavu iz tog područja. Predavao je kolegije Tehnička fizika i Fizikalna kemija; umirovljen je 1943. Bio je starješina Odjela (1926–27., 1943).

Bavio se fotofizikom (bio je među pionirima u tom području) i fotokemijom, obradio je fotokemijsku kinetiku i dao temelje klasične znanosti o brzini fotokemijskih reakcija; proučavao je pojave vezane uz ultraljubičasto zračenje. Konstruirao je više mjernih i demonstracijskih uređaja i instrumenata, koji su izrađeni u zagrebačkim poduzećima. Bio je pokretač i prvi urednik medicinskoga znanstvenog časopisa Radiologica, koji je u Berlinu izlazio od 1937. do početka II. svj. rata. Istaknuo se kao popularizator znanosti, organizator znanstvenih kolokvija, pisac i predavač. Autor je desetak knjiga, među kojima su Fotokemija (Photochemie, 1910), Fotokemijska ispitna tehnika (Photochemische Versuchstechnik, 1912), Udžbenik opće fotokemije (Lehrbuch der allgemeinen Photochemie, 1920), Osnove fotokemije (Grundriss der Photochemie, 1923). Od 1915. nagrada za najboljega mladog znanstvenika FKIT-a nosi njegovo ime.

Pelech-Tucaković, Božena (Zemun, 28. IX. 1909 – Split, 16. I. 1991), kemijska inženjerka, zaslužna za osnutak Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu.

Završila je realnu gimnaziju u Slavonskome Brodu 1929., a diplomirala 1936. na Tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Beogradu. Radila je 1936–52. kao šefica kontrole sirovina, poluproizvoda i proizvoda u vukovarskoj tvornici gume i obuće Bata (poslije → Borovo), a 1952–60. kao šefica Istraživačkog i Kontrolnog laboratorija tvornice plastičnih masa i kemijskih proizvoda Jugovinil u Kaštel Sućurcu. Od početka je bila uključena u pripremne radnje oko osnivanja Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu 1960., na kojem je od iste godine radila kao viša predavačica, a od 1968. kao redovita profesorica. Bila je prva dekanica Fakulteta (1960–64), prodekanica (1974–76) i utemeljiteljica Zavoda za analitičku kemiju (1960), kojega je bila predstojnica do odlaska u mirovinu 1978. Predavala je kolegije Kvalitativna analitička kemija, Kvantitativna analitička kemija, Anorganska tehnička analiza i Instrumentalna analiza. Znanstveno i stručno bavila se ispitivanjem anorganskih zagađivača u Jadranskome moru na području splitske regije, kompleksometrijskim, kromatografskim i instrumentalnim ispitivanjima raznih materijala i primjenom ionskih izmjenjivača u analitičkoj kemiji. Autorica je skripta Računanje u analitičkoj kemiji I (1967).

Njegovan, Vladimir (Zagreb, 28. IV. 1884 – Zagreb, 25. VI. 1971), kemičar, stručnjak za analitičku i fizikalnu kemiju, utemeljitelj suvremenoga studija kemijskog inženjerstva i tehnologije u nas.

Studirao je kemiju od 1903. na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, a studij je završio 1907. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien). Od 1907. bio je asistent u Agrikulturno-kemijskome zavodu Kraljevskoga višega gospodarskog učilišta u Križevcima. Specijalizirao se iz agrikulturne kemije na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1908–10., a doktorirao je na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien) 1912. disertacijom Über Phosphatide aus Sämen von Lupinus Albus L. Godine 1912. postao je predstojnik Agrikulturno-kemijskoga zavoda, a 1913. vratio se u Zagreb kao gimnazijski profesor. Godine 1919. postavljen je za redovitoga profesora anorganske i analitičke kemije na novoosnovanome Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (poslije Tehnički fakultet; → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Kao prvi profesor Odjela, ustrojio je i organizirao njegov rad, te osnovao i vodio 1920–43. njegov prvi zavod (Zavod za analitičku i fizikalnu kemiju). Stoga se Njegovana smatra utemeljiteljem studija kemije, kemijskog inženjerstva i kemijske tehnologije u Zagrebu, kojemu je prema njegovu mišljenju cilj bio podizanje domaće kemijske industrije na europsku razinu. Bio je prodekan (1919–20., 1921–22) i dekan Škole (1920–21., 1924–26), starješina (1927–29., 1934–35., 1937–38., 1940–43), prodekan (1933–34) i dekan Fakulteta (1931–33). Nakon umirovljenja 1943. bio je znanstveni suradnik tvornice Pliva u Zagrebu (do 1949).

Bavio se analitičkom i fizikalnom kemijom, termodinamikom, kemijskom nomenklaturom i terminologijom. Godine 1926. osnovao je prvo strukovno društvo kemičara na području Hrvatske pod imenom Jugoslavensko hemijsko društvo (preteča → Hrvatskoga kemijskoga društva; sv. 4), a 1927. pokrenuo je Arhiv za hemiju i farmaciju, preteču časopisa Croatica Chemica Acta, kojega je 1927–34. bio prvi glavni urednik. Napisao je velik broj udžbenika, popularnih knjiga, knjižica i brošura, među kojima se ističu Kvalitativna analiza (1923), Hemija za više razrede srednjih i stručnih škola (s M. Krajčinovićem, 1936), Osnovi kemije (1939).

Marjanović, Vjera (Marjanović-Krajovan, Krajovan) (Petrinja, 15. X. 1898 – Krapinske Toplice, 1. VI. 1988), kemijska inženjerka, istaknuta nastavnica analitičke kemije.

Diplomirala je 1924. na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (poslije Tehnički, odn. Tehnološki fakultet; → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT), gdje je doktorirala 1928. disertacijom O kvantitativnom određivanju sulfat-iona s pomoću barium-sulfata, postavši prvom doktoricom tehničkih znanosti u Hrvatskoj. Usavršavala se u kemijskim institutima u Milanu i Padovi. Zaposlila se 1925. u Zavodu za analitičku kemiju Škole kao asistentica → Vladimira Njegovana, od 1946. docentica, od 1959. redovita profesorica; umirovljena je 1970. Predavala je kolegije Kvalitativna i kvantitativna kemijska analiza, Anorganska kemija, Analitička kemija, Specijalne metode kemijske analize. Bila je predstojnica Zavoda za analitičku kemiju (1946–70) te starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka Fakulteta (1953–56., 1962–64).

Bavila se kvantitativnim taloženjem sulfata, fosfata i magnezija iz ekstremnih koncentracija te primjenjivala organske reagense u kvantitativnoj i kvalitativnoj analizi. Među prvima u nas bavila se kromatografskim procesima. Autorica je skripta, odn. sveučilišnih udžbenika Kvalitativna kemijska analiza (1947) i Kvantitativna kemijska analiza (1949–68). Nagrada koja se od 2013. dodjeljuje najboljim studentima FKIT-a nosi njezino ime.

Ćurić, Duška (Knin, 8. XI. 1958), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za uporabu žitarica u prehrambenoj industriji.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1981. te doktorirala 1996. disertacijom Želatinizacija i likvefikacija kukuruznog škroba pomoću α-amilaze tijekom procesa ekstruzije (mentor → D. Karlović). Od 1982. radi na Fakultetu, gdje je od 2007. redovita profesorica. Predaje kolegije Kemija i tehnologija žitarica, Ekološka proizvodnja hrane i Prehrambene tehnologije. Bila je pročelnica Laboratorija za kemiju i tehnologiju žitarica (1989–2002. i 2007–11), predstojnica Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo (1997–2002) i prodekanica Fakulteta (2002–11). Područja su njezina znanstvenoga interesa prehrambena vrijednost žitarica i tehnologije proizvodnje proizvoda na bazi žitarica, kvaliteta mlinskih proizvoda, kao i razvoj proizvoda za potrošače s posebnim prehrambenim potrebama. Osnivačica je Hrvatskog društva prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista (1998). Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2009.

Kniewald, Zlatko (Zagreb, 2. VI. 1938), biotehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju životinjskih i biljnih stanica.

Na Biotehnološkome odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Zagrebu diplomirao je 1961. i doktorirao 1970. disertacijom Studija neuroendokrinih odnosa – primjena suvremenih metoda za objašnjenje mehanizama djelovanja steroidnih hormona (mentor L. Martini). Radio je kao voditelj istraživačke jedinice u Tvornici kvasca i špirita Žumberak u Savskom Marofu od 1961. Bio je asistent i samostalni istraživač u Laboratoriju za eksperimentalnu medicinu pri bolnici Dr. Mladen Stojanović u Zagrebu (danas KBC Sestre milosrdnice) od 1972. Od iste je godine savjetnik pri Republičkom savjetu za naučni rad SRH, te od 1975. tajnik skupštine Republičke zajednice za znanstveni rad SRH. Na PBF-u u Zagrebu zaposlen je od 1980., a od 1987. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Tehnologija vitamina i hormona, Tehnologija životinjskih i biljnih stanica, Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija i dr. Bio je 1979–80. direktor Prehrambeno-tehnološkog instituta i jedan od utemeljitelja PBF-a, osnivač i pročelnik Laboratorija za tehnologiju i primjenu stanica i biotransformacije 1987–2007. te predstojnik Zavoda za biokemijsko inženjerstvo 1995–99. Utemeljitelj je Biotehničkog fakulteta u Bihaću 2000. Umirovljen je 2008.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa tehnologija kulture stanica te unutarstanično izlučivanje i regulacija endokrinih žlijezda, kao i znanstvena politika i zaštita intelektualnoga vlasništva. Među ostalim, autor je udžbenika Vitamini i hormoni – proizvodnja i primjena (1992) i Priručnika za pripravu i izolaciju biološki djelatnih supstancija (2000). Bio je pokretač edicije Current Studies of Biotechnology (1999). Pokrenuo je Smotru Sveučilišta u Zagrebu (1997). Bio je predsjednik Odbora za znanstveno-tehnološku suradnju SFRJ i SAD 1983–87. Suosnivač je više strukovnih udruženja, među kojima i → Hrvatskog društva za biotehnologiju, kojega je (1996–2000) bio predsjednik te → Biotehničke zaklade (1996), koje je bio upravitelj (1996–2005). Od 1998. član je HATZ-a, predsjednik (2003–09), osnivač i voditelj Biotehnološkoga centra (2003–13). Počasni je član zaklade World Innovation Foundation od 2004. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1986) te Nagrade za životno djelo HATZ-a »Moć znanja« (2015). Od 2009. nositelj je zvanja professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Karšulin, Miroslav (Karschulin) (Przemyśl, Poljska, 4. IV. 1904 – Zagreb, 12. II. 1984), kemijski inženjer, stručnjak za fizikalnu kemiju.

Studirao je elektrotehniku 1921–23. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien) i na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet, TF; sv. 4), gdje je 1928. diplomirao na Kemičko-inženjerskom odjelu (od 1956. Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet, od 1957. Tehnološki fakultet; → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) i doktorirao 1932. disertacijom Istraživanja o Becquerel-efektu. Radio je kao asistent na Medicinskome fakultetu u Zagrebu (od 1928) i Kemijsko-inženjerskom odsjeku TF-a (od 1932). Nakon habilitacije 1941. postao je docent Rudarskog odsjeka TF-a, od 1945. izvanredni profesor Kemijsko-tehnološkog odsjeka, a od 1952. redoviti profesor; umirovljen je 1977. Predavao je kolegije Fizikalna kemija, Fizikalna kemija silikata, Teorijske osnove korozije, Termodinamika i kinetika korozijskih procesa, Reakcijski mehanizmi u silikatnim sustavima, Termodinamika i kinetika silikata pri visokim temperaturama. Bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju (od 1945), starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1947–51., 1952–54), prodekan (1955–56., 1957–58) i dekan Fakulteta (1954–55., 1956–57). Pokretač je poslijediplomskih studija korozije i zaštite materijala (1961) i kemije i tehnologije silikata (1963), te suosnivač Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu, Metalurškoga fakulteta u Sisku i Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, Instituta za kemiju i tehnologiju silikata JAZU u Zagrebu (poslije u sklopu poduzeća Jugokeramika), Zavoda za zaštitu materijala od korozije i za desalinaciju JAZU u Dubrovniku i dr. Osnivač je i prvi predsjednik Društva za zaštitu materijala SRH (→ Hrvatsko društvo za zaštitu materijala; sv. 1) 1954–78.

Bavio se širim područjem fizikalne kemije, tj. fotokemijom, elektrokemijom, korozijom i zaštitom materijala, fizikalnom kemijom silikatnih materijala. Napose je proučavao periodične kemijske reakcije željeza i kositra u kiseloj okolini, ponašanje silikata pri povišenim temperaturama te mehanizam korozije i pasivacije. Autor je udžbenika Fizikalna kemija I (1962), urednik Ljetopisa JAZU (1961–71) i časopisa Travaux de l’ICSOBA (od 1965). Od 1948. bio je dopisni član JAZU-a, od 1952. redoviti član, te glavni tajnik 1961–72. Dobitnik je državne Nagrade za životno djelo 1970.

Babić, Jurislav (Gradačac, BiH, 14. III. 1978), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za ugljikohidrate i konditorske proizvode.

Na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku diplomirao je 2002. te doktorirao 2007. disertacijom Utjecaj acetiliranja i dodataka na reološka i termofizikalna svojstva škroba kukuruza i tapioke (mentor → D. Šubarić). Od 2002. radi na Fakultetu, od 2016. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Tehnologija ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, Osnove tehnologije ugljikohidrata, Higijena i sanitacija i Procesi pripreme hrane. Bio je 2010–17. prodekan fakulteta, a od 2017. je dekan. Područja njegova znanstvenoga interesa su ugljikohidrati, konditorski proizvodi te sigurnost i kvaliteta hrane. Glavni je urednik časopisa Croatian Journal of Food Science and Technology od 2015. Član je HATZ-a od 2015. te dobitnik Nagrade mladom znanstveniku »Vera Johanides« 2007. i Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2016.

Tomas, Srećko (Drinovci, BiH, 23. I. 1954), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za mehaničke, toplinske i separacijske procese u prehrambenom i kemijskom inženjerstvu.

Diplomirao je 1977. na Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu te doktorirao 1993. na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu disertacijom Kinetika mikrovalnog i konvekcijskog sušenja poroznih materijala (mentor D. Skansi). Radio je 1977–79. u tvornici Zagorka u Bedekovčini, 1979–80. u Borovu u Vukovaru, 1980–87. u tvornici Opeka u Osijeku. Godine 1987. zaposlio se na osječkome Prehrambeno-tehnološkome fakultetu, gdje je od 2004. redoviti profesor; umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Tehnološke operacije I i II, Prijenos tvari i energije, Jedinične operacije u prehrambenom inženjerstvu, Jedinične operacije u procesnom inženjerstvu, Procesno-ekološko inženjerstvo, Fenomeni prijelaza topline i tvari, Numeričke metode u prehrambeno-procesnom inženjerstvu, Prijenos topline i tvari u procesiranju hrane. Bio je voditelj Laboratorija za procesno inženjerstvo 1997–2006., Laboratorija za tehnološke operacije, inženjersku termodinamiku i projektiranje 2005–09., predsjednik Katedre za tehnološke operacije (2001–16., 2018–20), osnivač i predstojnik Zavoda za procesno inženjerstvo (1995–98., 2002–04. i 2009–13), prodekan (1995–98., 2002–04) te dekan Fakulteta u četiri mandata (1998–2002., 2004–08). Bio je 2016–17. pomoćnik ministra pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, zadužen za visoko obrazovanje.

Stručnjak je za prijenos topline i tvari u prehrambenom i kemijskom inženjerstvu. Autor je knjiga Hrvatski velikan Leopold (Lavoslav) Ružička (2017) i 40 godina Ružičkinih dana. Vukovar 1978. – 2018. (2018) te jednoga patenta (2010). Od 2010. redoviti je član HATZ-a i dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2007). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa 2013–16.