Mildner, Pavao (Zagreb, 6. VI. 1918 – Zagreb, 20. II. 2012), kemijski i farmaceutski inženjer, stručnjak za djelovanje i strukturu enzima te začetnik moderne biokemije u Hrvatskoj.

U Zagrebu je 1940. diplomirao kemiju na Tehničkome fakultetu i 1944. farmaciju na Farmaceutskome fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), a 1957. doktorirao na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Prilog poznavanju polienkarbonskih i aminopolienkarbonskih kiselina. Od 1941. radio je u Zagrebu u istraživačkome laboratoriju farmaceutske tvornice Kaštel (→ Pliva), potom 1942–46. u Tvornici boja kao tehnički direktor te od 1946. u Institutu za industrijska istraživanja, gdje je projektirao postrojenja za sintezu herbicida i fungicida i ostvario nekoliko patenata. Od 1957. radio je na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), od 1964. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Organska kemija s tehnologijom, Biokemija i Molekularna biologija. Bio je dugogodišnji pročelnik Zavoda za kemiju i biokemiju, na kojem je osnovao te do umirovljenja bio voditelj Laboratorija za biokemiju. Bio je 1958–59. prodekan te 1974–77. dekan Tehnološkoga fakulteta. Umirovljen je 1988. U Zadru je 1970. utemeljio školu Katalitička i regulatorna svojstva enzima Europske federacije biokemijskih društava, prvu međunarodnu biokemijsku školu u Hrvatskoj.

Bavio se istraživanjem bjelančevina, enzima i biološki aktivnih spojeva. Preveo je sedam uzastopnih izdanja udžbenika Biokemija (autora Petera Karlsona, 1971–92), ostvarivši velik doprinos u stručnom nazivlju i nastavi. Bio je predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva 1974–76., Saveza biokemijskih društava Jugoslavije 1976–87. te jedan je od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskoga biokemijskog društva (1976–86). Bio je glavni urednik časopisa → Food Technology and Biotechnology (1985–2009). Dobitnik je Nagrade za životno djelo 2003. Od 1999. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Konja, Gordana (Osijek, 29. IX. 1944 – Zagreb, 3. IX. 1998), biokemijska inženjerka, stručnjakinja za preradbu voća i povrća.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu diplomirala je 1970. te doktorirala 1982. disertacijom Utjecaj pojedinih tehnoloških faktora na aromu i boju koncentrata i liofiliziranog koncentrata rajčice (mentor → T. Lovrić). Na Fakultetu je radila od 1970., od 1993. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Procesi konzerviranja i prerada voća i povrća, Tehnologija voća i povrća, Poznavanje sirovina te Poznavanje sirovina vegetabilnog i animalnog podrijetla. Od 1989. bila je pročelnica Laboratorija za procese konzerviranja i preradu voća, povrća i vinarstvo (danas Laboratorij za procese konzerviranja i preradu voća i povrća), te je 1998. utemeljila Laboratorij za tehnologiju i analitiku pića. Područja njezina znanstvenoga i stručnoga interesa bila su preradba voća i povrća te proizvodnja polupripremljene hrane, s naglaskom na degenerativne promjene biljnih pigmenata i boje, mehanizme gubitka specifičnih aromatičnih sastojaka i njihovu rekuperaciju, kao i primjena membranskih separacijskih procesa u bistrenju, stabilizaciji i koncentriranju alkoholnih pića. Dobitnica je Nagrade »Nikola Tesla« 1992.

Josip Kraš, tvornica kože, obuće i gumenih proizvoda osnovana u Karlovcu.

Začetci poduzeća vezani su uz tvornicu za proizvodnju obuće koju je 1920. u karlovačkom Dubovcu izgradio slovenski kožar → Andrija Jakil, proširivši tako proizvodni program tvornice za preradbu kože koju je ondje vodio od 1912 (od 1904. djelovala je pod nazivom Hrvatska dionička tvornica koža). Tako prošireno poduzeće nastavilo je djelovati pod nazivom Tvornica koža i cipela Andrija Jakil, a zapošljavalo je oko 150 radnika. Bilo je opremljeno strojevima poduzeća Moenus iz Frankfurta, a proizvodilo je oko 600 pari cipela na dan. Jakilovo poduzeće imalo je i vlastite prodavaonice u Karlovcu i Zagrebu.







Tvornica je 1942. sekvestirana za potrebe vojske NDH, te je nastavila djelovati pod nazivom Tvornica koža i cipela Karlovac. Nakon nacionalizacije 1945. zajedno s karlovačkim poduzećima Tvornicom koža Aleks Podvinec, Karlovačkom tvornicom kože, Tvornicom kože, svijeća i voštanih proizvoda Union te Tvornicom koža Miroslav Bilić postala je dijelom Karlovačke industrije kože (KIK) te nastavila proizvoditi za vojsku pod patronatom državnih direkcija u Zagrebu i Beogradu. KIK je zapošljavao oko 1100 radnika, a osim preradbe i proizvodnje kože proizvodni program poduzeća obuhvaćao je radničku i mušku obuću. Kako se školovanju stručnih kadrova za potrebe proizvodnje kože i obuće posvećivalo sve više pozornosti, u sastavu KIK-a je 1945/46. osnovana Tehnička škola kožarske i obućarske struke.

Godine 1949. KIK se s karlovačkom Tvornicom kože Proleter spojio u poduzeće Industrija koža Ivo Marinković. Proizvodnja obuće, odnosno pogon koji je nastavljao tradiciju Jakilove tvornice izdvojio se 1950. iz toga poduzeća i nastavio djelovati samostalno. U težnji da se ujedine specijalizirana poduzeća vojne industrije, iste godine u to su se poduzeće, koje je najprije dobilo naziv Klek, a ubrzo zatim Tvornica kože i obuće Josip Kraš, pripojili proizvodni kapaciteti, odnosno postrojenja poduzeća Smlednik iz Kranja, koje je do tada proizvodilo vojničke čizme za potrebe JA. S obzirom na to da za proizvodnju vojničke obuće nije bilo dovoljno odgovarajućih strojeva, iz Zagreba su dopremljeni strojevi iz poduzeća → Kamensko. Godine 1951. Kraš je zapošljavao više od 300 radnika. Proizvodnja za vojsku prestala je 1954., jer je za njezine potrebe u Travniku sagrađen novi proizvodni kompleks. Zbog toga došlo je do potpune preorijentacije na proizvodnju isključivo građanske obuće. Do 1958. poduzeće je već raspolagalo znatnim brojem suvremenih strojeva, posjedovalo 13 prodavaonica, a u tom razdoblju započeo je i izvoz. Preradba gume započela je u poduzeću potkraj 1950-ih, a 1962. izgrađen je novi pogon za izradbu gumenoga obućarskog pribora (đonova, poluđonova, potpetica i gumenih ploča).













Godine 1974. Industrija koža Ivo Marinković rasformirana je, a njeni resursi potom su najvećim dijelom priključeni Tvornici kože, obuće i gumenih proizvoda Josip Kraš, čime su znatno povećani izvoz poduzeća i prodaja na domaćem tržištu. U Gornjem Pokupju kraj Ozlja 1975. otvoren je novi pogon za izradbu gornjih dijelova obuće. Iste godine poduzeće je prihvatilo ponudu svjetski poznatoga proizvođača sportske opreme Adidas iz Njemačke, te uvelo u svoj proizvodni program sportsku obuću po njegovoj licenci i standardima. Među suradnicima bili su i vrhunski talijanski dizajneri obuće. U tom se razdoblju izvozilo oko 600 000 pari obuće na godinu, od toga 150 000 pari sportske obuće, najvećim dijelom na tržišta zapadne Europe (Njemačka, Engleska, Nizozemska, Austrija), te u SAD i Sovjetski Savez. Novi pogon u Krnjaku za proizvodnju gornjih dijelova obuće započeo je s radom 1986. Potkraj 1980-ih poduzeće je imalo oko 3200 zaposlenih i proizvodilo oko 1,7 milijuna pari obuće na godinu. Izvozilo je više od 60% proizvedene obuće, a do 1990. trgovačku mrežu činile su 52 prodavaonice. Godine 1990. s godišnje proizvedenih 450 000 pari sportske obuće tvornica je bila jedan od vodećih proizvođača te vrste obuće u Jugoslaviji.







Gubitkom tržišta, ne snašavši se u novim društveno-gospodarskim okolnostima, poduzeće je 1991. dospjelo u stečaj, nakon čega je privatizirano te je nastavilo djelovati pod nazivom Karlovačka industrija obuće (KIO) s približno 800 zaposlenika. Godine 2003. proglašen je stečaj, te je poduzeće 2010. likvidirano.

Kolbah, Dragutin (Kohlbach, Kolbach) (Osijek, 9. XI. 1912 – Zagreb, 11. VII. 1990), kemijski inženjer, stručnjak za sintetsku organsku kemiju.

Diplomirao je 1935. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu, a doktorirao 1938. na → Tehničkome fakultetu (sv. 4) u Zagrebu disertacijom Sinteza nekih derivata piperazina sa hemoterapeutskim djelovanjem (mentor → V. Prelog). Od 1935. radio je na Tehničkome fakultetu (1938–39). kao Prelogov privatni asistent radeći na pripravi kinina. U topionici željeza i bakra Majdanpek u istoimenome gradu u Srbiji radio je 1939–41., 1941–43. u Domu narodnoga zdravlja u Tuzli, a 1945–46. u Tvornici porculana u Novom Sadu kao tehnički voditelj. Od 1946. bio je voditelj pogona odjela sulfonamida u farmaceutskome poduzeću → Plivi. Istodobno je predavao u srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu (1948–54). Od 1962. radio je na Farmaceutskome fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), od 1969. kao redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za organsku kemiju (1962–80). Umirovljen je 1983.

Bavio se prirodnim, biološki aktivnim tvarima, heterocikličkim spojevima i alkaloidima. Na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) s V. Prelogom i → Lavoslavom Ružičkom (sv. 4) radio je na izolaciji alkaloida iz sirovina (1954–55), a na Sveučilištu Michigan u Ann Arboru s Robertom Cooleyem Elderfieldom na pripravi spojeva s mogućim antikancerogenim djelovanjem (1960–62). Suautor je sedam patenata (1956–73), Priručnika za kemičare (1951) i udžbenika Organska kemija (1969). Bio je suradnik LZ-a.

Karlovačka industrija obuće (KIO) → Josip Kraš

Metikoš-Huković, Mirjana (Mostar, 23. III. 1937), kemijska inženjerka, stručnjakinja za elektrokemiju.

Diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Sarajevu 1960., a doktorirala 1974. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu disertacijom Elektrokemijske studije sistema zaporni metal-elektrolit (mentor → B. Lovreček). Nakon završetka studija radila je kao istraživačica u Institutu za termotehniku i nuklearnu tehniku poduzeća Energoinvest u Sarajevu. Od 1971. bila je zaposlena na zagrebačkom Fakultetu, od 1992. kao redovita profesorica; umirovljena je 2007. Predavala je kolegije Elektrokemija, Elektrokemijska korozija materijala, Tehnike zaštite od korozije, Poluvodički materijali, Konverzija energije i gorivni članci. Na Fakultetu je bila predstojnica Zavoda za elektrokemiju u više mandata (1982–2007), suosnivačica preddiplomskog i diplomskoga studija Primijenjena kemija, te utemeljiteljica i koordinatorica doktorskog studija Inženjerska kemija. Bila je gostujuća istraživačica u institutima Jože Stefan u Ljubljani (1991–93), te Julich u Njemačkoj (1993–94).

Bavi se elektrokemijom površina i tankih površinskih filmova, elektrokemijskim procesima na međufaznim granicama čvrsto/elektrolit, adsorpcijskim procesima, modifikacijom i funkcionalizacijom površina tankim filmovima, fotoelektrokemijom poluvodičkih materijala, korozijom i zaštitom reaktivnih pasivirajućih i biokompatibilnih metalnih materijala, elektrokatalizom, gorivnim člancima, konverzijom energije. Autorica je udžbenika Elektrokemija (2000). Professor emerita je Sveučilišta u Zagrebu od 2008.

Borčić, Stanko (Shanghai, 1. III. 1931 – Zagreb, 21. XII. 1994), kemijski inženjer, stručnjak za fizikalno-organsku kemiju.

Kao sin liječnika Lige naroda rođen je u Kini, no osnovnoškolsko i dio srednjoškolskog obrazovanja završio je u Zagrebu. Na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) diplomirao je 1953. te doktorirao 1957. disertacijom Untersuchungen über den nichtklassischen Verlauf der Solvolyse von Cyclodecyl p-toluolsulfonat mit Hilfe von Deuterium (mentor → V. Prelog). Radio je 1958–67. u Laboratoriju za fizikalno-organsku kemiju → Instituta Ruđer Bošković (sv. 4), gdje je s → Dionisom E. Sunkom (sv. 4) postavio temelje fizikalno-organske kemije, ne samo u Hrvatskoj već i u Europi. Od 1967. radio je na → Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu, od 1972. kao redoviti profesor. Bio je pročelnik Odjela za kemiju 1983–85., predstojnik Zavoda za organsku kemiju 1983–87. i 1990–94. i Zavoda za farmaceutsku kemiju 1987–89. te prodekan 1972–76. i dekan Fakulteta 1985–89. Predavao je 1970–82. na nekoliko sveučilišta u SAD-u i Kanadi. Bavio se reakcijskim mehanizmima, deuterijskim izotopnim efektima i nuklearno-magnetno-rezonantnom (NMR) spektroskopijom. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1968).

Ježek, Damir (Požega, 10. VIII. 1966), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za obradbu i kontrolu sirovina u prehrambenoj industriji.

Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1990. te doktorirao 1999. disertacijom Prijelaz topline između uronjenog orebrenog grijača i sloja čestica prehrambenih proizvoda različitih dimenzija (mentor → B. Tripalo). U Požegi je 1991–92. predavao u gimnaziji i u Centru za usmjereno obrazovanje Zvonko Brkić. Od 1992. radi na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu, od 2009. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Fenomeni prijelaza, Jedinične operacije, Mehaničko ispitivanje ambalaže i dr. Bio je pročelnik Laboratorija za tehnološke operacije od 2015. i Laboratorija za tehničku termodinamiku (2002–11), te prodekan (2010–14. i 2019–21) i dekan Fakulteta (2007–11. i 2015–19). Bavi se obradbom prehrambenih sirovina i hrane s pomoću ultrazvuka niska intenziteta i visokih hidrostatskih tlakova, problematikom ekstruzije u dobivanju preželatiniziranog škroba i različitih vrsta brašna i prehrambenih vlakana, izmjenom topline u procesima zamrzavanja hrane i sušenja prehrambenih proizvoda u fluidiziranom sloju te teksturalnim svojstvima sirovina i gotovih proizvoda. Član je HATZ-a od 2012. te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2015. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2012.

Ban, Siniša (Ćukovec kraj Ludbrega, 12. IX. 1914 – Zagreb, 5. VI. 2007), kemijski inženjer i biotehnolog, zaslužan za razvoj studija prehrambene tehnologije i biotehnologije.

U Zagrebu je diplomirao na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta 1938., a doktorirao na Tehnološkome fakultetu 1965. disertacijom Utjecaj izvora dušika na biosintezu amilaznih enzima pomoću Aspergillus niger NRRL 337 kod submerznog uzgoja (mentorica → V. Johanides). Radio je u poduzećima → Žumberak u Savskom Marofu te Marijan Badel u Zagrebu (→ Badel 1862), gdje je bio tehnički direktor. Jedan je od zaslužnih za osnutak Kemijsko-prehrambeno-rudarskoga fakulteta u Zagrebu 1956., koji je iduće godine promijenio naziv u Tehnološki fakultet. Ondje je radio od 1957; na Kemijsko-tehnološkom odjelu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) predavao je 1963–79., a na Prehrambeno-tehnološkome (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) 1963–84. Predavao je kolegije Biotehnologija, Tehnologija vrenja, Tehnologija obrade otpadnih voda, Biokemijsko inženjerstvo i Projektiranje. Na Fakultetu je osnovao Laboratorij za testiranje otpadnih voda (danas Laboratorij za biološku obradu otpadnih voda). Umirovljen je 1984.

Bavio se istraživanjem postupaka i produkata preradbe melase šećerne trske u industriji alkohola, postupaka i sirovina za proizvodnju krmnoga, prehrambenog i pekarskoga kvasca, obradbom otpadnih voda i drugih otpadnih produkata farmaceutske i prehrambene industrije te istraživanjem uvjeta deparafinacije frakcija nafte s pomoću mikroorganizama. Autor je patenata za postupke biološke razgradnje složenih, nerazgradivih organskih sastojaka otpadnih voda te za mikrobnu razgradnju supstituiranih aromatika (s → Margaretom Glancer-Šoljan i Imre Pascik, 1990. i 1993). Znatno je pridonio razvoju studija prehrambene tehnologije i biotehnologije. Od 1998. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Saponia d. d., poduzeće za proizvodnju deterdženata, proizvoda za osobnu higijenu i sredstava za čišćenje u kućanstvu i industriji, sa sjedištem u Osijeku.







Začetci poduzeća vezani su uz obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna koju je 1894. utemeljio osječki poduzetnik Samuel Reinitz u Donjem gradu, istočno od Tvrđe. Rastom proizvodnje radionica se širila te je 1913. u njoj postavljen parni kotao i izgrađen tvornički dimnjak. Uz različite vrste sapuna u njoj su se proizvodile i lojnice te stearinske, stolne i crkvene svijeće.









Od 1919., nakon što je Hrvatska eskomptna banka uložila kapital u Reinitzov posao, radionica je nastavila djelovati pod imenom Prva osječka tvornica sapuna, a poslovanje se dodatno proširilo kada je Reinitz 1922. preuzeo Kemičku tvornicu koju je osnovao L. Adler 1919. u Osijeku. Godine 1922., otkupivši većinu dionica, austrijsko dioničko društvo Georg Schicht, koje se bavilo proizvodnjom sredstava za čišćenje i osobnu higijenu, spojilo se s osječkom tvornicom, što je dovelo do povećanja proizvodnje i uvođenja novih proizvoda. Godine 1929. započela je proizvodnja abrazivnog sredstva za čišćenje pod nazivom VIM, koje se tijekom desetljeća razvilo u jednu od vodećih, još i danas prisutnih robnih marki poduzeća. Tvornice sapuna iz Schichtova koncerna spojile su se iste godine s koncernom Lever Brothers iz Rotterdama (danas britansko-nizozemski Unilever).









Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i nastavila je proizvodnju pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek. Godine 1952. uz proizvodnju sapuna započela je i proizvodnja kozmetičkih proizvoda. Poduzeće je 1953. promijenilo naziv u Saponia, a zapošljavalo je oko 400 radnika. Tijekom 1950-ih razvijeni su novi proizvodi – sintetski prašci za rublje Plavi Radion i Nila i tekući deterdžent BIS.















Tijekom 1960-ih dograđeni su pogoni za proizvodnju deterdženata i sapuna. Godine 1962. u sklopu poduzeća osnovan je istraživački institut, a 1964. unutar njega i knjižnica, što je dovelo do daljnjega razvoja znanstveno-istraživačke djelatnosti te među ostalim omogućilo dodatnu stručnu i znanstvenu edukaciju zaposlenika. Godine 1968. Saponia je proizvela Faks helizim – prvi u državi deterdžent na osnovi biološki razgradivih tenzida koji sadrži enzime. Godine 1969. započela je tehničku suradnju s nizozemskim poduzećem Unilever, a došlo je i do spajanja s dubrovačkom tvornicom za otkup i preradbu bilja Dalmacijabilje. Dogradnjom pogona za proizvodnju praškastih deterdženata 1970-ih snažno se povećala proizvodnja koja je dosegnula 110 000 t na godinu. U tom razdoblju započela je i proizvodnja tekućih sredstava za pranje posuđa (Tipso i Likvi). U Nemetinu su 1981. otvorena nova postrojenja za proizvodnju tekućih deterdženata i toaletno-kozmetičkih proizvoda. Osim u postrojenju u Nemetinu i dva postrojenja u Osijeku, do početka 1990-ih proizvodnja se odvijala i u pogonu u Dubrovniku. Poduzeće je u tom razdoblju imalo oko 2700 zaposlenih, a godišnja proizvodnja dosezala je 120 000 t. Tijekom Domovinskoga rata tvornička su postrojenja većinom bila uništena, no proizvodnja se nije zaustavljala. Obnova tvornice i redovita proizvodnja pokrenute su 1992., a od privatizacije 1994. poduzeće je započelo poslovanje kao dioničko društvo. Godine 1998. Saponiju je kupilo poduzeće Mepas iz Širokoga Brijega, koje je provelo nove investicije, rekonstrukcije pogona i skladišta, modernizaciju proizvodne tehnologije (godine 2004. s radom su započela automatska postrojenja za pakiranje i robotizirani paletizatori). Uspostavivši sustav upravljanja okolišem, Saponia od 2005. ima certifikat ISO 14001, a od 2007. u skladu s projektom europskih proizvođača uvodi i kompaktirane praškaste deterdžente za pranje rublja, također s ciljem zaštite okoliša. Tvornica surađuje s mnogim domaćim visokoškolskim i znanstvenim ustanovama te poznatim svjetskim poduzećima (Unilever, Gillette, Helena Rubinstein, Clariant, Novozymes, Perkin Elmer, Shimadzu, Thermo Fisher Scientific). Danas proizvodi oko 500 proizvoda podijeljenih u nekoliko kategorija: proizvode za domaćinstvo (sredstva za pranje rublja i posuđa, za čišćenje, za oralnu higijenu i za njegu tijela), proizvode za institucijsku potrošnju (sredstva za pranje rublja, za higijenu kuhinja, za čišćenje i toaletne proizvode) i proizvode za industrijsku potrošnju (sredstva za održavanje čistoće i higijene industrijskih postrojenja).







Saponia je 2018. imala oko 800 zaposlenih, a bila je vlasnik trgovačkih društava Mercos u Osijeku i Saponia commerce u Beogradu, tvornice slatkiša Kandit u Osijeku i poduzeća Dalmatiens Beteiligungs u Klagenfurtu te djelomični vlasnik tvornice bezalkoholnih i alkoholnih pića Maraska u Zadru. Gotovo 53% prodaje ostvaruje se na domaćem, a ostalo na inozemnom, većinom regionalnom tržištu, no proizvodi se plasiraju i u ostale europske zemlje te u SAD, Kanadu i Australiju.

Rajner, Ernest (Sarajevo, 23. III. 1911 – Pariz, 10. VI. 1998), kemijski inženjer, stručnjak za razvoj kemijsko-farmaceutskih proizvodnih postupaka.

Kemiju je diplomirao na Tehničkome fakultetu u Beogradu 1934. Od 1936. radio je u poduzeću Kaštel (→ Pliva) u Zagrebu, gdje je ostvario karijeru. U suradnji s → Vladimirom Prelogom i → Ljubomirom Trinajstićem 1938. razvio je tehnološki postupak za proizvodnju prvoga sulfonamidnog bakteriostatika trgovačkoga naziva Streptazol, učinivši Kaštel jednim od prvih proizvođača toga lijeka u svijetu. Razvio je 1939. postupke proizvodnje dietilamida nikotinske kiseline i poluindustrijske proizvodnje L-askorbinske kiseline. Za proizvodnju kemijsko-farmaceutskih proizvoda projektirao je više postrojenja. Od 1960. bio je direktor izgradnje i jedan od glavnih projektanata postrojenja za proizvodnju vitamina C (1953) te oksitetraciklina u suradnji sa → Zrinkom Tamburašev i → Gavrom Tamburaševim (1959). U to je doba predavao na Višoj kemijskoj školi u Zagrebu. Od 1965. radio je u kemijskom i farmaceutskom poduzeću Rhône Poulenc u Parizu, gdje je umirovljen 1975. Za uspješno stručno djelovanje i doprinos gospodarskom razvoju primio je mnogobrojna javna priznanja.

Johanides, Vera (Tompojevci kraj Vukovara, 8. X. 1917 – Zagreb, 16. VIII. 2000), biokemijska inženjerka, stručnjakinja za industrijsku mikrobiologiju te začetnica biotehnologije i ekološkoga inženjerstva u Hrvatskoj.

U Ljubljani je 1940. na Filozofskome fakultetu diplomirala kemiju, fiziku i matematiku te na Tehničkome fakultetu 1941. kemiju. Ondje je 1955. pri Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti doktorirala disertacijom Antibiotici iz Aspergillus spp. U Zagrebu je od 1941. radila u carinarničkome kemijskom laboratoriju, a od 1945. bila je voditeljica kemijskog i mikrobiološkoga laboratorija Zagrebačke pivovare, unaprijedivši proizvodnju. Od 1950. radila je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), od 1964. kao redovita profesorica. Sudjelovala je 1956. u organizaciji prvoga studija biotehnologije (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) te u organizaciji poslijediplomskih studija kemijske mikrobiologije, fermentacijske tehnologije, te biokemijskog inženjerstva i ekološkog inženjerstva, kojih je bila voditeljica 1965–83., odn. 1974–82., u doba kada su slične studije nudile tek rijetke europske zemlje. Bila je predstojnica Zavoda za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju (danas Zavod za biokemijsko inženjerstvo PBF-a) 1958–61., predstojnica Katedre za biotehnologiju do 1980. te prorektorica Sveučilišta u Zagrebu 1984–86. Umirovljena je 1988.

Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa mikrobna sinteza biomase, antibiotika, enzima, mikrobna razgradnja ksenobiotika, mikrobiologija okoliša i kontinuirani fermentacijski procesi. Autorica je udžbenika Industrijska mikrobiologija (s A. Korčulanin, V. Marićem i S. Divjakom, 1976) te suautorica 14 patenata. Kao predsjednica Udruženja jugoslavenskih društava mikrobiologije i Hrvatskog društva za mikrobiologiju, supotpisnica je Dokumenta o osnivanju Europske federacije za biotehnologiju (1978). Od 1993. počasna je članica HATZ-a, a od 2003. HATZ mladim znanstvenicima dodjeljuje nagradu koja nosi njezino ime. Od 1997. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu. Bila je suradnica Tehničke enciklopedije LZ-a. Kao zaslužnoj za školovanje niza inženjera, magistara i doktora znanosti, 1994. dodijeljena joj je Nagrada »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu.







Alačević, Marija (Makarska, 19. IV. 1929 – Zagreb, 25. II. 2015), mikrobiološka inženjerka, stručnjakinja za mikrobiološku genetiku u prehrambenoj i kemijskoj industriji.

U Zagrebu je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu 1954. diplomirala biologiju, a na Tehnološkome fakultetu 1965. doktorirala disertacijom Interspecijske rekombinacije vrsta roda Streptomyces (mentorica → V. Johanides). Radila je 1956–79. na Kemijsko-tehnološkome te 1956–94. na Prehrambeno-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), od 1978. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije iz genetike mikroorganizama, za što se usavršavala u Rimu 1961. i 1964. Bila je predstojnica Zavoda za biokemijsko inženjerstvo 1990–95. te voditeljica Laboratorija za biologiju i genetiku mikroorganizama 1979–94. Umirovljena je 1994.

Bavila se genetikom industrijskih organizama, rekombinacijama streptomiceta, biosintezom histidina u vrsti Streptomyces rimosus, rekombinacijama među sojevima te vrste te redoslijedom genetičkih markera na njihovu kromosomu i njihovim genetičkim mapiranjem. Radeći na organizmima koji proizvode antibiotike, bila je dugogodišnja suradnica farmaceutskoga poduzeća → Plive. Autorica je mnogobrojnih radova te je objavljivala u časopisima Nature (1963), Mikrobiologija (1965), Journal of Genetical Microbiology (1973), Mutation Research (1991) i dr. Suosnivačica je Hrvatskoga genetičkog društva (1978). Dobitnica je Nagrade »Ruđer Bošković« 1981. Od 1997. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu. S → Miroslavom Radmanom (sv. 4) 2003. osnovala je Mediteranski institut za istraživanje života u Splitu.

Thierry de Chateauvieux, Adolf Alfons (Sankt Pölten, Austrija, 14. VI. 1854 – Pregrada, 21. VI. 1920), ljekarnik, začetnik industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj.

Porijeklom je iz francuske plemićke obitelji, a za ljekarnika se školovao na bečkom sveučilištu. S obitelji se doselio u Hrvatsko zagorje te 1892. u Pregradi zakupio ljekarnu K anđelu čuvaru, koju je 1876. otvorio poljski plemić, ljekarnik Hippolit Bilinski (1842–1886). Thierry je dao izgraditi novu zgradu gdje je od 1893. u prizemlju djelovala ljekarna, a u stražnjem dijelu nalazio se prostor za manufakturnu proizvodnju ljekovitih pripravaka, prvi takav u jugoistočnoj Europi. Kod njega je 1894–96. kao vježbenik radio → Eugen Viktor Feller čije je djelovanje kasnije označilo početak ljekarničke promidžbe u Hrvatskoj.















Zgrada ljekarne bila je opremljena posebnim prostorijama za sirovine i gotove proizvode, laboratorijem, tiskarom, prostorijom za pakiranje proizvoda te knjigovodstvom, a na katu se nalazio stambeni dio obitelji Thierry. Proizvodilo se šezdesetak vrsta pripravaka na biljnoj bazi, među kojima Thierryjev balzam i Thierryjeva centifolijska mast, koji su se prodavali kao sredstva za liječenje mnogih tegoba. Pripravci su se prodavali pod znakom zelene opatice, od 1893. zaštićenim u Trgovačkoj obrtnoj komori u Zagrebu. Thierry je vješto proširio glas o svojim proizvodima te je osigurao predstavništva u trideset svjetskih gradova, poput Londona, Pariza, Praga, Rima, Venecije i Beča, a kako su se svi pripravci izrađivali u Pregradi, mjesto je već 1903. imalo telegraf i telefon. Thierryjev balzam i Thierryjeva centifolijska mast patentirani su u Londonu 1900. te je patent 1901. prodan za 960 000 kruna, tada golem iznos. Nakon Thierryjeve smrti, ljekarnu i pripadajuću proizvodnju preuzeo je njegov mlađi sin Vilim, također ljekarnik. Ljekarna je nakon II. svj. rata nacionalizirana, a zgrada u Ulici Stjepana Radića 17 stoji i danas. Muzej grada Pregrade Zlatko Dragutin Tudjina čuva bogatu Ljekarničku zbirku Thierry.







LIO – Lanena industrija Osijek, poduzeće za proizvodnju pamučnih, lanenih, svilenih i tkanina od prediva iz tvrdih vlakana te tekstilne konfekcije (posteljno i kuhinjsko rublje, jastuci, radna i zaštitna odjeća, šatorska krila i dr.), osnovano 1901. u Osijeku.

Njegov osnutak vezan je uz uzgoj lana i konoplje koji je u Osijeku započeo 1897. zaslugom češkoga industrijalca → Ivana Fiedlera. Po uzoru na svoje tvornice u Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, Fiedler je ondje podignuo tvornicu koja je započela s radom 1901. pod nazivom Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek. Kako se ubrzo pokazala premalom, 1903. osnovana je i tvornica za preradbu lana (kasnije i kudjelje) u Vladislavcima. Osječka tvornica proširena je 1909. tkaonicom za koju su nabavljeni rabljeni strojevi, te je od 1911. nosila naziv Prva slavonska mehanička tkaonica platna, šivaonica za apreturu, tvornica lana i konoplje Osijek i Vladislavci Ivan Fiedler. Uz tkaonicu, 1923. osnovana je i manja predionica lana i kudjelje koja je zadovoljavala tvorničku potrebu na gruboj pređi za potku cerada i vreća. Finija pređa uvozila se tada uglavnom iz Češke. U predionici su se izrađivale i različite vrste konopa. U tvornici je 1924. bilo oko 160 zaposlenih, a sredinom 1920-ih s približno 130 razboja mogla je proizvesti oko milijun metara lanenoga platna na godinu.

Tako se poslovalo do 1926., kada je poduzeće bilo pretvoreno u dioničko društvo pod nazivom Lanena industrija d. d., prije Ivan Fiedler Osijek. Od 1936. poduzeće je nosilo naziv Lanena industrija d. d. Osijek (LIO).

Tvornica je radila tijekom cijeloga ratnog razdoblja. Godine 1945. konfiscirana je, sve njene pokretnine i nekretnine prešle su u vlasništvo FNRJ, te je nastavila djelovati pod istim nazivom – Lanena industrija Osijek. U prvim poslijeratnim godinama radila je za potrebe vojske, a kasnije i za široku potrošnju. Godine 1956–61. izgrađeni su zgrada nove predionice i montažno skladište sirovina te je obnovljen strojni park. Lanena industrija Osijek i Osječka tvornica svile 1964. integrirane su u Tekstilni industrijski kombinat Osijek (TIKO) s dva pogona, samostalnim obračunom i zajedničkim službama. Zajedničko poslovanje trajalo je do 1968., kada su se referendumom radnici odlučili za ukidanje kombinata i ponovno uspostavljanje dva samostalna poduzeća. Ponovno uspostavljeno samostalno poduzeće LIO nastavilo je poslovati s gubitcima, zbog čega se stvarao novi proizvodni asortiman i uvodile su se nove tehnologije u proizvodnji. U sastav SOUR-a LIO ušle su tada dvije RO: TI-DI (Tekstilni inženjering za domaćinstvo i industriju) za proizvodnju tekstila te Domiteks za prodaju na malo tekstilnih proizvoda putem pokretnih prodavaonica. U drugoj polovici 1970-ih poduzeće se počelo baviti i proizvodnjom geotekstila – specifičnoga netkanog tekstila koji se zbog svojih karakteristika kao što su čvrstoća, istezanje, postojanost na kemijske i biološke agresore te visoki koeficijent filtracije rabi u cestogradnji, zgradarstvu, hidrogradnji, poljoprivredi i dr.







U 1980-ima LIO je zapošljavao oko 1100 radnika, a bavio se proizvodnjom pamučnih, lanenih i kudjeljnih tkanina za industriju, ugostiteljstvo i domaćinstvo, umjetnoga krzna i proizvoda od krzna, auto-presvlaka od vune i umjetnoga krzna, vanjskih prekrivača za vozila, opreme za kampiranje (šatora, vreća za spavanje), posteljine (jastuka, pokrivača), geotekstila, igračaka od krzna i dr. Jedna od igračaka koje je proizvodio bila je Zagi – maskota Univerzijade u Zagrebu 1987.







Od 1989. poduzeće je poslovalo kao Složeno poduzeće LIO, 1991. kao poduzeće LIO-holding, a od 1992. kao dioničko društvo. Tada je imalo 669 zaposlenih. Nakon hrvatskoga osamostaljenja, prestrukturiranje poduzeća u novim društveno-gospodarskim okolnostima dovelo ga je u poteškoće, te je 1998. proglašen stečaj. Iz njega se 2002. izdvojila proizvodnja jastuka, pokrivača i geotekstila, te otada poduzeće djeluje pod nazivom Tekstil LIO. Godine 2018. zapošljavalo je 18 radnika, a izvozilo je 8% proizvoda, uglavnom u BiH.

Fiedler, Ivan (Johann) (Teplice nad Metují, Češka, 1864 – Trutnov, Češka, 18. VIII. 1932), industrijalac, utemeljitelj i promicatelj lanene industrije u Slavoniji.

Godine 1887. iz Češke je došao u Slavoniju smatrajući te krajeve pogodnima za uzgoj i preradbu lana. Po uzoru na svoje tvornice u Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj osnovao je tvornice za preradbu lana 1901. u Osijeku i 1903. u Vladislavcima (→ LIO – Lanena industrija Osijek). Osječka tvornica proširena je 1909. tkaonicom, a cijelo je poduzeće 1926. pretvoreno u dioničko društvo. Pisao je stručne članke u Gospodaru (1904), glasilu Slavonskoga gospodarskog društva u Osijeku. Objavio je brošuru Praktična uputa u gojitbu lana i njegovu izradbu (1904).

Zglav, Milan (Zadar, 22. II. 1923 – Split, 24. II. 1988), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko inženjerstvo.

Diplomirao je 1951. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. disertacijom Apsorpcija vinilklorida (mentor → I. Lovreček). Nakon završetka studija zaposlio se u tvornici Jugovinil u Kaštel Sućurcu, gdje je bio rukovoditelj fizikalnoga laboratorija i odjela za istraživanje i razvoj. Godine 1961. prešao je kao docent na → Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu i osnovao Zavod za kemijsko inženjerstvo, kojemu je bio dugogodišnji predstojnik (1961–84). Pokrenuo je kolegije Kemijsko računanje, Operacije kemijske industrije, Osnove kemijskog inženjerstva. Redoviti profesor bio je od 1971., dekan Fakulteta 1972–74. i prorektor Sveučilišta u Splitu 1981–83; umirovljen je 1984. Bio je pokretač i nastavnik na poslijediplomskome studiju Inženjerska kemija u Zagrebu i Splitu. Uz kemijsko inženjerstvo bavio se prijenosom mase i topline. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1980).

Tkalčec, Emilija (Tkalčec-Čižmek) (Orehovica, 8. X. 1931 – Zagreb, 1. II. 2017), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za inženjerstvo materijala.

Diplomirala je 1957. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1975. doktorirala disertacijom Studij faznih promjena u TiO₂-emajlu (mentor A. Bezjak). Nakon završetka studija radila je u Institutu za kemiju i tehnologiju silikata JAZU-a u Zagrebu kao voditeljica rendgenskoga laboratorija. Od 1968. bila je zaposlena u Zavodu za fizikalnu kemiju Fakulteta, od 1976. u Zavodu za anorgansku kemiju i nemetale, od 1987. kao redovita profesorica; umirovljena je 1998. Predavala je kolegije Struktura i svojstva anorganskih nemetalnih materijala, Kemija silikata, Kemija i tehnologija stakla i keramike, Anorganski nemetalni materijali, Novi procesi dobivanja keramičkih materijala i dr. Bila je predstojnica Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale (1986–91). Na Saarlandskom sveučilištu u Saarbrückenu bila je gostujuća profesorica 1992–99. Znanstveno se bavila sol-gel postupcima dobivanja keramike, staklokeramike i biokeramike, te dopiranjem oksidne, aluminosilikatne te hidroksiapatitne keramike. Autorica je patenta Niskovatrostalni beton s dodatkom SiO₂ (1987) te mnogobrojnih znanstvenih radova.

Bašić, Ferdo (Broćanac, BiH, 1. I. 1945), agronom, stručnjak za agroekologiju.

Diplomirao je 1970. na Poljoprivrednome fakultetu (od 1978. Fakultet poljoprivrednih znanosti; od 1992 → Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je i magistrirao 1974. Doktorirao je 1984. disertacijom Dinamika oksidoredukcijskog potencijala željeza i mangana u nekim tlima na Poljoprivrednome fakultetu u Sarajevu. Nakon studija radio je na Poljoprivrednome fakultetu u Zagrebu (1970–71), potom u Institutu za pedologiju i tehnologiju tla u Zagrebu (1972–73) pa na Višoj poljoprivrednoj školi u Križevcima (1973–84). Od 1984. zaposlen je na Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu, od 1996. kao redoviti profesor; umirovljen je 2010. Predavao je kolegije Ekološka poljoprivreda, Opća proizvodnja bilja i Zaštita tla i voda te bio prodekan za znanstvenu djelatnost (1993–97) i predstojnik Zavoda za opću proizvodnju bilja (1999–2003). Tijekom tog razdoblja predavao je i na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome, Prehrambeno-biotehnološkome i Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, splitskom studiju Mediteranske poljoprivrede, mostarskom Agronomskom i prehrambeno-tehnološkome te sarajevskom Poljoprivrednome fakultetu.

Istražuje tlo, njegovu prostornu distribuciju, održivo gospodarenje tlom i njegovu zaštitu. Bavi se i sustavima uzgoja bilja. Objavio je knjige: Teške kovine u poljoprivrednom tlu (1998), Temelji uzgoja bilja (2010) i The Soils of Croatia (2013). Sudjelovao je u izradbi Opće pedološke karte Hrvatske (1 : 50 000) te drugim znanstvenim i stručnim, domaćim i međunarodnim projektima.

Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2011. Iste godine dobio je Nagradu za životno djelo, a od 2014. redoviti je član HAZU-a (predsjednik Znanstvenoga vijeća za zaštitu prirode od 2015; tajnik Razreda za prirodne znanosti i član Predsjedništva od 2019). Član je više znanstvenih i stručnih udruženja poput → Akademije poljoprivrednih znanosti (dopredsjednik, od 2017) i → Hrvatskoga tloznanstvenog društva (utemeljitelj i prvi predsjednik).

Weber, Karlo (Veber; Dragutin) (Mramorak, Vojvodina, 25. I. 1902 – Zagreb, 1. IX. 1978), kemičar, stručnjak za kemijsku kinetiku, fotokemiju i optičke pojave.

Studirao je kemiju i fiziku na Filozofskome fakultetu u Grazu i na Prirodoslovnome fakultetu u Freiburgu, a doktorirao 1926. u Grazu disertacijom Über das Gleichgewichtssystem BiBr₃–HBr–H₂O (mentor R. Kremann). Od 1927. radio je u Zavodu za fiziku i fizikalnu kemiju Kemičko-inženjerskog odjela Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je, naslijedivši → Ivana Plotnikova, od 1944. bio redoviti profesor. Predavao je kolegij Fizikalna kemija. Godine 1945. odlukom Ministarstva industrije i rudarstva morao je napustiti Fakultet, čime je završena njegova akademska karijera. Međutim, nastavio se baviti istraživačkim i stručnim radom kao znanstveni savjetnik u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskoga fakulteta (1946–72) i kao vanjski suradnik u tvornici Fotokemika u Zagrebu. Objavio je velik broj znanstvenih radova iz kemijske kinetike i fotokemije, znanstvene fotografije, fluorescencije i kemoluminiscencije. Autor je knjiga Inhibitorwirkungen – Eine Darstellung der Negative Katalyse in Lösungen (1938), Fotografska kemija (1950), Optičke metode u kemiji i farmaciji (1958), Kemizam suvremenih postupaka kolor-fotografije (1960). Posmrtno je rehabilitiran 1990.

Skansi, Darko (Sumartin, 15. X. 1937 – Zagreb, 6. V. 2001), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za toplinske separacijske procese.

Diplomirao je 1961. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1976. disertacijom Studij modela elektrokemijskog reaktora (mentor → B. Lovreček). Bio je zaposlen u Zavodu za mehaničko i toplinsko inženjerstvo Fakulteta od 1961., od 1987. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Operacije kemijske industrije, Osnove mehanizma prijenosa, Fenomeni transporta, Toplinske operacije, Toplinsko procesno inženjerstvo i dr. Bio je predstojnik Zavoda za mehaničko i toplinsko inženjerstvo (1982., 1990., 1993., 1995., 1999), te direktor Instituta za kemijsko procesno inženjerstvo Fakulteta (1977–80). Bavio se fenomenima prijenosa tvari i energije i toplinskim separacijskim procesima. Autor je priručnika za vježbe Prijenos tvari i energije (1988) i Tehnološke operacije – toplinske (1989).

Šarc-Lahodny, Olga (Slavonska Požega, 26. IV. 1928 – Zagreb, 6. VII. 2016), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za kemiju i tehnologiju silikata te zaštitu od korozije.

Diplomirala je 1953. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1963. disertacijom Struktura, fizikalna i fizikalno-kemijska svojstva nekih sintetskih aluminijevih hidroksida (mentor → M. Karšulin). Stručno se usavršavala 1966–68. u Prirodoslovnome muzeju u Parizu (Museum d’histoire naturelle) i na Kalifornijskome sveučilištu u Los Angelesu (UCLA). Od 1953. radila je u Zavodu za kemiju silikata JAZU-a (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4), te od 1955. u Zavodu za Fizikalnu kemiju Kemijsko-tehnološkog odsjeka Tehničkoga fakulteta, od 1971. kao redovita profesorica; od 1978. radila je kao redovita profesorica na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu; umirovljena je 1988. Predavala je kolegije Fizikalna kemija, Kemija i tehnologija silikata, Kemija i dr. Bila je članica suradnica JAZU-a od 1975., glavna tajnica Akademijina Internacionalnoga komiteta za istraživanje boksita, glinice i aluminija (1972–2011) i voditeljica Zavoda za istraživanje korozije i desalinizaciju u Dubrovniku (1984–2016).

PPK Nova Gradiška, poduzeće za proizvodnju i industrijsku preradbu poljoprivrednih proizvoda osnovano 1949. u Novoj Gradiški.

Poduzeće je u početku djelovalo kao gradsko poljoprivredno dobro, a od oko 1954. kao Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) Nova Gradiška (sjedište se nalazilo u dvorcu Kulmer u Cerniku nedaleko Gradiške). Kasnijim udruživanjem (1969) poljoprivrednih i prerađivačkih industrijskih organizacija na području Nove Gradiške i Pakraca poduzeće je osnaženo, a proizvodni asortiman uvelike je proširen. Kombinat je sredinom 1970-ih posjedovao oko 19 300 ha poljoprivrednih površina, od kojih je najviše bilo oranica (10 280 ha). Ostale površine bile su voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci i šume, a mali dio zemljišta uz tok rijeke Save nije bio obradiv jer nije bio melioriran (→ melioracija tla). Skladišni kapaciteti poduzeća iznosili su 63 500 t, a veliki su bili i proizvodni kapaciteti (mlin i Tvornica stočne hrane svaki po 30 000 t na godinu, 25 000 t pivarskog slada i 1960 t pekarskih proizvoda na godinu te 1850 t sušenih proizvoda i 50 000 l mlijeka na dan). Poduzeće je nastojalo što više obuhvatiti cjelokupni tok proizvodnje hrane, tako je tijekom 1977. proizvelo oko 25 000 t kukuruza, 17 000 t pšenice, 7000 t ječma, 5000 t soje i 550 t slatkovodne ribe. Krajem 1970-ih PIK je zapošljavao oko 1300 radnika, a bio je organiziran kao radna organizacija (RO) s 14 osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR) i jednom radnom zajednicom (RZ) Zajedničke službe. OOUR-i za biljnu proizvodnju nalazili su se u Novoj Gradiški, Vrbju, Starom Petrovom Selu, Lipiku i Okučanima gdje se uz biljnu proizvodnju obavljalo i → ribnjačarstvo. Ostali OOUR-i bili su za: promet poljoprivrednim reproduktivnim materijalom, održavanje i popravak motornih vozila i poljoprivrednih strojeva Remont, osiguranje imovine kombinata Sigurnost, skladištenje, preradbu i promet žitarica Klas, za kooperaciju, otkup i promet roba, Prehrambena industrija Nektar, Tvornica Slada Saturn (svi u Novoj Gradiški), Mljekara Slavija (u Starom Petrovom Selu) i OOUR za proizvodnju i promet građevinskog materijala Nada (u Okučanima). OOUR Klas je tijekom 1956. u svom sastavu imao tri paromlina koja su mogla preraditi 9000 t žitarica na godinu. S vremenom je započelo i s proizvodnjom pekarskih proizvoda. Mljekara Slavija (osnovana 1903) je 1953. prerađivala oko 1000 l mlijeka na dan, a do kraja 1950-ih preradba mlijeka povećana je pet puta (zahvaljujući novim postrojenjima za proizvodnju kondenziranoga mlijeka sa šećerom i evaporiranoga mlijeka, što je omogućilo povećanu preradbu mlijeka u ljetnim mjesecima kad je laktacija najveća i njegovo spremanje za zimu). Proizvodila je mlijeko, maslac, sir trapist i kazein. Prehrambena industrija Nektar (osnovana 1953) uzgajala je i prerađivala voće i povrće. Dio voća i povrća poduzeće je uzgajalo na vlastitim poljoprivrednim površinama, a ostalo je otkupljivalo od lokalnih poljoprivrednika. Na domaće i inozemno tržište uspješno je plasiralo voćne sirupe i likere te konzervirano voće i povrće. Tvornica slada Saturn je proizvodila i prerađivala pivarski slad. Tijekom 1977. preradila je oko 2500 vagona ječma. Posjedovala je automatizirano postrojenje kojim je upravljao manji broj radnika. Uz pivarski slad proizvodila je i sladne klice ječma III. klase. Najveći kupci slada bile su domaće pivovare, a njegov plasman bio je unaprijed dugoročno osiguran.

Početkom 1980-ih PIK je već bio organiziran kao složena organizacija udruženog rada (SOUR) koja se sastojala od više RO – Kooperative (sastojala se od OOUR-a Kooperanati i Prehrambena industrija Nektar), Poljoprivrede, Prometa (OOUR-i Remont, Sigurnost, Silosi i skladišta, Sjemenarstvo, Transport, Trgovina i prehrana) i Žitoprerade (OOUR-i Klas, Tvornica stočne hrane, Tvornica slada Satura), a iz njegova sastava osamostalile su se dotadašnje radne organizacije Poljoprivreda Lipik i Mljekara Slavija. Kombinat je stalno nastojao povećati obradive površine te povećati skladišne i prerađivačke kapacitete.

S prvim danom 1990. dotadašnji OOUR Poljoprivreda Nova Gradiška i RZ Zajednički poslovi počeli su djelovati kao Poljoprivredno prehrambeni kombinat (PPK) Nova Gradiška. Poduzeće za preradu voća i povrća Nektar 1990. pripojeno je zadarskim Plodinama (Plodine su 1994. osnovale dioničko društvo Nektar koje je preradbu voća i povrća obavljalo do 1996; u stečaj otišlo 2001). Mljekara Slavija je od 1993. poslovala kao dioničko društvo, a zbog poteškoća u poslovanju 1999. je dobila kredit za saniranje nastalih dugova. Ovisno o poslovanju varirao je i broj zaposlenika (1991. 65 radnika; 2001. 109 radnika). Kraće vrijeme djelovala je pod nazivom Mljekara Staro Petrovo Selo. Poduzeće Klas je od 1992. djelovalo kao dioničko društvo, a 1997. osnovalo je društvo s ograničenom odgovornošću Slavonija-Slad koje je preuzelo proizvodnju pivarskog slada (danas u vlasništvu luksemburškog poduzeća Boortmalt International SA). Poslovanje Klasa 1999. sanacijskim je programom trebalo izvesti iz nelikvidnosti, no 2006. nas poduzećem je proglašen stečaj.

Poduzeće PPK Nova Gradiška uglavnom je nastavilo dotadašnju djelatnost (ratarstvo, stočarstvo, pčelarstvo, ribnjačarstvo, šumarstvo, proizvodnja vrbove šibe). Krajem 1991. zapošljavalo je 655 radnika, a obrađivalo je 17 050 ha poljoprivrednog zemljišta. Djelatnost poduzeća bila je iznimno ograničena tijekom Domovinskog rata, a dio poljoprivrednih površina i pogona (Ratarstvo i Sušara u Okučaima te Ribnjak u Vrbovljanima) nalazio se i na privremeno okupiranom području oko Okučana. Nakon pretvorbe 1993. počelo je djelovati kao dioničko društvo sa radnim jedinicama Ratarstvo (u Novoj Kapeli, Starom Petrovom Selu, Vrbju i Novoj Gradiški), Sjemenarstvo u Novoj Gradiški, te Trgovina i usluge u sastavu koje su se nalazile poljoprivredne ljekarne u Magić Maloj, Davoru, Novoj Gradiški i ribarnica u Novoj Gradiški. Tijekom 1994. PPK je u Bodovaljcima osnovao društvo s ograničenom odgovornošću Stočarstvo (farme svinja i goveda; poduzeće je ugašeno 1999). Zbog trajnije nesposobnost poslovanja uslijed insolventnosti, dugotrajne blokade računa, poslovnih gubitaka te neizvršenih poljoprivrednih radova i nemogućnosti isplate mjesečnih plaća i materijalnih prava zaposlenicima za 1994. i u 1995. nad društvom je 1995. proglašen stečaj, a nakon namirenja vjerovničkih potraživanja ugašeno je 2004. Kupljenom imovinom Društva u stečaju Društvo Slavonija-slad je 2001. osnovalo novo društvo pod nazivom Poljoprivredno prehrambeni kompleks d. o. o. za poljoprivrednu proizvodnju, Nova Gradiška, koje je preuzelo 131 zaposlenika iz Društva u stečaju (2004. imalo je 86 zaposlenika, a danas djeluje pod nazivom Axereal Croatia d. o. o.).

Seiwerth, Rativoj (Osijek, 28. I. 1916 – Zagreb, 29. X. 2000), kemijski inženjer, stručnjak za sintezu organskih spojeva.

Diplomirao je na Kemijskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1939. Postavši asistentom Vladimira Preloga u Zavodu za organsku kemiju, na njegov je poticaj i uz njegovu pomoć izradio disertaciju O sintezi adamantana, kojom je doktorirao 1943. Općenito se smatra da je sinteza adamantana razvijena u sklopu njegova tadašnjeg rada najviše ostvarenje Prelogove škole organske kemije u Zagrebu. Nakon Prelogova odlaska u Švicarsku 1941., Seiwerthu su povjerena predavanja iz organske kemije, te je 1943. promaknut u docenta. Političkim promjenama 1945. završila je njegova akademska karijera, ali je nastavio rad kao kemičar i istraživač. Isprva je bio pogonski inženjer u Tvornici ulja, a zatim je od 1946. radio u Institutu za industrijska istraživanja u Zagrebu. Godine 1952. postao je prvi direktor i organizator rada po namjenskim laboratorijima novoosnovanog Plivina istraživačkog instituta. Nastavivši suradnju s Prelogom, u sljedećih je deset godina, koliko je bio na čelu instituta (do 1963), u redovitu proizvodnju uvedeno mnoštvo organskih spojeva, najviše lijekova, što je uzdignulo Plivu u svjetski prepoznatljivo farmaceutsko poduzeće.

Napose se bavio sintezom novih spojeva iz područja bicikličkih amina, furana, tetrahidrofurana, tetrahidropirana i penicilina. Razradio je postupke za proizvodnju vitamina B₆, sulfonamida, antihistaminika, diuretika, tetraciklina i dr. Bio je 1954–61. pročelnik III. biokemijske grupe Instituta Ruđer Bošković, od 1963. Plivin znanstveni savjetnik. Od 1988. bio je dopisni član JAZU-a.

Sabioncello, Petar (Sabiončelo) (Antofagasta, Čile, 11. VI. 1906 – Zagreb, 1. VII. 1987), kemijski inženjer, stručnjak za rudarsku kemiju.

Diplomirao je 1928. na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Južnoj Americi, u industriji salitre. Nakon povratka u Zagreb 1934. radio je na Veterinarskome fakultetu i u Veterinarskoj eksperimentalnoj stanici, te u Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju Kemijsko-inženjerskog odjela Tehničkoga fakulteta. Godine 1946. prešao je na Rudarski odjel istoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je postao docent i predstojnik Zavoda za rudarsku kemiju; redoviti je profesor bio od 1957., prodekan Tehničkog fakulteta 1951–52. te starješina Rudarskoga odjela 1954–55; umirovljen je 1976. Bavio se kemijom i tehnologijom čvrstih goriva (posebno domaćega ugljena, za koji je izradio kartu nalazišta u Hrvatskoj i susjednim zemljama), korozijom građevnih materijala i tehnologijom cementa. Objavio je 12 knjiga, među kojima su najvažnije one u suautorstvu s → Ivanom Filipovićem: Laboratorijski priručnik za anorgansku tehničku kemijsku analizu I, II (1946., 1948) i Laboratorijski priručnik I, II, III (1960., 1962., 1965).

Maceljski, Milan (Zagreb, 27. XII. 1925 – Zagreb, 24. VI. 2007), agronom i entomolog, stručnjak za zaštitu bilja.

Diplomirao je 1950. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, na kojem je specijalizirao zaštitu bilja i doktorirao 1963. disertacijom Blitvina pipa (Lixus junci Boh.) – novi opasni štetnik sjemenske šećerne repe na našem obalnom pojasu (mentor J. Kovačević). U početku je radio kao agronom u Fondu za mehanizaciju u Orahovici, Fitosanitetskoj stanici (1953–56) i u Republičkom zadružnom ratarsko-sjemenarskom poslovnom savezu u Zagrebu (1956–61). Od 1961. bio je zaposlen na zagrebačkome Poljoprivrednome fakultetu, od 1974. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije iz područja entomologije i zaštite bilja. Na Fakultetu je bio predsjednik Biotehničkoga odjela (1973–76), direktor Instituta za zaštitu bilja (1978–85), predstojnik Zavoda za poljoprivrednu zoologiju (1988–93) te dekan (1985–87). Predavanja je držao i na Veterinarskom i Šumarskome fakultetu u Zagrebu te na Poljoprivrednome fakultetu u Osijeku i na Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima.

Bavio se entomologijom, fitofarmacijom, aplikacijom pesticida te integriranom zaštitom bilja od štetnika i ekološkom zaštitom bilja. Vodio je mnogobrojne domaće i međunarodne znanstvene projekte (uglavnom u SAD-u). Napisao je dvadesetak knjiga i udžbenika poput priručnika Zaštita bilja (1958), Fitofarmacija (1967), Entomologija, specijalni dio (1981) i Poljoprivredna entomologija (1999). Bio je glavni urednik časopisa Biljna zaštita (1957–77), koji poslije izlazi kao Glasnik zaštite bilja (1978–2000), Entomologia Croatica (1998–2004), Annales forestales (2000). Bio je dugogodišnji predsjednik više stručnih društava vezanih uz zaštitu bilja.

Od 1992. bio je redoviti član HAZU-a, a od 1999. predsjednik HAZU-ova Znanstvenoga vijeća za poljoprivredu. Bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti i Firentinske akademije Georgofili. Državnu Godišnju nagradu za popularizaciju i promidžbu znanosti dobio je 1997., a Nagradu za životno djelo 2000. Od 2000. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Prohaska, Boris (Zagreb, 10. VII. 1928 – Zagreb, 9. IX. 2010), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju preradbe nafte.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1953., gdje je doktorirao 1959. disertacijom Prilog proučavanju strukturne analize nafte (mentor → M. Krajčinović). Od 1953. radio je kao asistent u Zavodu za organsku kemijsku tehnologiju istog fakulteta, a od 1960. kao docent fakultetskoga Kemijsko-tehnološkog odjela za naftu u Sisku, od 1977. kao redoviti profesor. Nakon preseljenja tog odjela u Zagreb 1981., profesor je u Zavodu za tehnologiju nafte i petrokemiju. Od 1963. bio je honorarni nastavnik, dok je stalno zaposlen bio kao direktor Službe za razvoj Rafinerije nafte Sisak (do 1971) te kao savjetnik u službi Razvoj i istraživanja INA-e (do umirovljenja 1990). Znanstveno i stručno bavio se tehnologijom preradbe nafte i naftnih proizvoda. Autor je sveučilišnih udžbenika Kemijska tehnologija nafte I, II (1962., 1963), Tehnologija nafte (s J. Širolom, 1968), Tehnologija prerade nafte (1987) i dr., te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Bio je jedan od utemeljitelja → Hrvatskog društva za goriva i maziva, njegov tajnik, te dugogodišnji predsjednik.

Gračanin, Mihovil (Skelani, BiH, 11. V. 1901 – Zagreb, 27. 1. 1981), agronom, pedolog, fiziolog i fitoekolog.

Diplomirao je 1923. na Poljoprivrednom odjelu Visoke tehničke škole u Pragu. Godine 1922. započeo je izvanredni studij botanike te organske i fizikalne kemije na Prirodoslovnome fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, gdje je i doktorirao 1925. disertacijom Neka opažanja o djelovanju ZnSO4 na tok različitih fizioloških procesa u biljnom organizmu (mentor B. Nemec). Godine 1924. zaposlio se u Biokemijskom institutu u Pragu gdje je ostao do 1926., kada je preuzeo mjesto ravnatelja Agrokemijskog odsjeka Poljoprivredne stanice prvo u Topčideru, potom u Osijeku. Godine 1927. zaposlio se na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, na kojem je predavao pedologiju za agronome i šumare te Ishranu bilja i Mehaničku obradu tla, kao redoviti profesor (1934–52). Na istom je fakultetu 1930. na njegov poticaj osnovan Laboratorij za hranidbu bilja (danas Zavod), a vodio je i Zavod za pedologiju (1928–52; tada Zavod za tloznanstvo i hranidbu bilja). Dekan Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta bio je 1935–36. Od 1929. bio je aktivan u Seljačkom sveučilištu u Zagrebu, gdje je do 1940. poljoprivrednicima na popularan i jednostavan način predavao o tlu i biljnoj prehrani.

Nakon što je 1952. bezrazložno udaljen sa zagrebačkog Sveučilišta, od 1955. vodio je Katedru za fiziologiju i ekologiju bilja te predavao kao redoviti profesor na Poljoprivrednome fakultetu u Skoplju. Nakon deset godina vratio se u Zagreb i postao redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu i voditelj Instituta za botaniku Sveučilišta u Zagrebu (vanjski suradnik od 1963), a kao savjetnik Agrokombinata vodio je Laboratorij za istraživanje plodnosti tla na Jelenovcu.

Bavio se istraživanjem fiziologije prehrane i rasta, nastojao objasniti odnose između različitih čimbenika tla i pojedinih biljnih vrsta (pokrova), istraživao je genezu i dinamiku različitih tala i imenovao pojedine sustavne jedinice tala. Objavio je mnoge znanstvene radove, knjige i udžbenike (Pedologija I. Geneza tala, 1946; Pedologija II. Fiziografija tala, 1947; Pedologija III. Sistematika tala, 1951; Fosfatizacija tala, 1952; Uvod u ekologiju bilja, 1977). Bio je urednik časopisa Poljoprivredna znanstvena smotra (1941–52), znanstvenih edicija Poljoprivrednog nakladnog zavoda (1947–49) i struke Poljoprivredne znanosti u Hrvatskoj enciklopediji (do 1945) i dr. Bio je istaknuti član više međunarodnih stručnih društava te gostujući profesor na mnogim europskim sveučilištima. Od 1941. redoviti je član HAZU-a. Nagradu za životno djelo dobio je 1974.







Tavčar, Alois (Alojz) (Ljubljana, 2. III. 1895 – Zagreb, 1. III. 1979), agronom i genetičar, utemeljitelj genetičke, oplemenjivačke i biometrijske struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1918. na Poljoprivrednom odjelu Visoke tehničke škole u Pragu, gdje je i doktorirao 1921. disertacijom Varijaciono-statistička istraživanja kvantitativnih svojstava kod Phaseolus vulgaris L. Godine 1922. zaposlio se u Zavodu za bilinogojstvo (danas Zavod za genetiku i oplemenjivanje bilja) na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja 1965. Redoviti sveučilišni profesor postao je 1933. U tri mandata obnašao je dužnost dekana Fakulteta (1934–35., 1941–42. i 1945–46).

Genetiku i oplemenjivanje bilja specijalizirao je 1926–27. na Cornell University Itacha u New Yorku. Iz tih područja napisao je knjige i udžbenike Transplatacija i vegetativni hibridi nekih poljoprivrednih biljaka (1950), Osnove genetike (1952), Oplemenjivanje bilja (1959) i Biometrika u poljoprivredi (1964). Istraživao je kvantitativna svojstva graha, nasljeđivanje ranozrelosti, boje pljevice i svojstva klasa ječma, indukciju mutacije kod pšenice i sterilnost polena kukuruza. Stvorio je više sorti pšenice i ječma te više hibrida kukuruza. Bio je ekspert FAO-a (Food and Agriculture Organization of the United Nations) za hibridni kukuruz (1948–67) i IAEA-e (International Atomic Energy Agency) za područje radijacijskih mutacija poljoprivrednih biljaka (1963–64). S LZ-om je surađivao kao urednik struke Genetika, biometrika i oplemenjivanje bilja u sklopu Poljoprivredne enciklopedije (1967–73). Godine 1932. primljen je u Masarykovu akademiju u Pragu, a redoviti član JAZU-a postao je 1947. Za znanstveni rad primio je mnogobrojna odlikovanja, među kojima i Nagradu »Ruđer Bošković« (1961).