Velić, Josipa (Zagreb, 18. III. 1947), geološka inženjerka, stručnjakinja za ugljikovodike i geologiju kvartara.

Diplomirala je 1972. te doktorirala 1980. disertacijom Geološka građa zapadnog dijela Savske depresije (mentor → V. Kranjec) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radila je u Institutu za geološka istraživanja (→ Hrvatski geološki institut) u Zagrebu (1972–73), a od 1974. zaposlena je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu; redovita je profesorica od 1991. Predavala je kolegije Geologija kaustobiolita, Geologija ugljena, Geologija ležišta nafte i plina I i II, Geologija kvartara. Obnašala je dužnosti prodekanice (1989–91), dekanice Instituta za geologiju i mineralne sirovine (1991–92) te predstojnice Zavoda za geologiju i geološko inženjerstvo (2005–09) Fakulteta. Umirovljena je 2014.

Znanstveno i stručno bavi se geologijom nafte i plina, geologijom kvartara, neotektonikom, glacijalnom geologijom. Sudjelovala je u naftnogeološkim istraživanjima i dubinskim geološkim kartiranjima u Panonskome bazenu, ocjeni lokacija nuklearnih elektrana, termoelektrana i hidroelektrana te odlagališta specijalnih opasnih tvari, izradbi strategije gospodarenja mineralnim sirovinama u Hrvatskoj i sl. Autorica je više knjiga i monografija, od kojih se ističu sveučilišni udžbenici Geologija ležišta nafte i plina (2007) te Geologija i istraživanje ležišta ugljikovodika (s T. Malvićem i M. Cvetkovićem, 2015). Od 2015. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Drobac, Antun (Dubrovnik, 13. VI. 1810 – Dubrovnik, 8. III. 1882), ljekarnik, kolekcionar i dagerotipist, jedan od začetnika fotografije u Hrvatskoj.

Nakon završetka studija ljekarništva u Padovi, 1830. preuzeo je vođenje ljekarne Male braće u Dubrovniku, a 1832. otvorio je svoju ljekarnu na Placi kraj Sponze. Pratio je otkrića u farmakoterapiji te sudjelovao u uporabi prve opće anestezije (narkoze) eterom. Zaslužan je za otkriće i praktičnu uporabu insekticidnoga djelovanja buhača, a 1867. preventivnim mjerama spriječio je epidemiju kolere u Dubrovniku. Njegova velika prirodoslovna zbirka koju je donirao gradu bila je temelj osnivanju Domorodnoga muzeja 1872. Obavljao je različite dužnosti u gradskoj upravi i zaslužan je za unapređenje kulturnog i gospodarskoga života u Dubrovniku.

Fotografijom se počeo baviti početkom 1840-ih izrađujući dagerotipije, te je 1845. na molbu vladike Petra II. Petrovića Njegoša tom fotografskom postupku podučio njegova tajnika Milorada Medakovića. Poslije je bio i zastupnik bečke ljekarne Moll, koja je od 1854. posredovala u prodaji fotografskoga pribora. Uz Zagrepčanina → Demetra Novakovića ubraja se među začetnike fotografije u Hrvatskoj. Njegove dagerotipije do sada nisu pronađene. Nakon smrti dubrovačka ga je općina proglasila zaslužnim građaninom i postavila mu u Domorodnome muzeju poprsje koje je izradio Ivan Rendić 1885.

Burato, Tomaso (Dubrovnik, 27. III. 1840 – Zadar, 17. I. 1910), fotograf, utemeljitelj Prvoga zavoda za fotomehanički tisak u Dalmaciji.

Fotografskim radom počeo se baviti početkom 1860-ih kao ljekarnički pripravnik u Dubrovniku, te nastavio tijekom studija kemije i farmacije u Padovi (1863–65). Nakon završetka studija vratio se u Dubrovnik, a od 1873. boravio je u Zadru, gdje je otvorio fotografski atelijer na Campo Castello (danas Trg tri bunara). Snimao je portrete, kulturnopovijesne spomenike, vedute i krajolike. Autor je triju najstarijih fotomonografija u Hrvatskoj s vedutama i kulturno-umjetničkom baštinom Zadra (albumi iz 1875., 1886. i 1894). Pratio je suvremena kretanja u europskoj fotografiji, sudjelovao na izložbama u većim gradovima te primio više nagrada, među ostalima u Trstu 1871. i 1882., Beču 1873. i 1881. i na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. Naslov carskog i kraljevskoga dvorskog fotografa dobio je 1876., a 1878. postao je članom francuske Académie nationale agricole, manufacturière et commerciale. Godine 1884. osnovao je Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak, a 1894. počeo je izdavati i tiskati vlastite razglednice. Njegovi albumi i fotografije čuvaju se u zadarskim muzejskim i znanstvenim ustanovama kao što su Arheološki muzej, Narodni muzej, Državni arhiv, Znanstvena knjižnica, Konzervatorski odjel, te u privatnim zbirkama.









Braut, Marija (Celje, 7. VIII. 1929 – Zagreb, 1. VII. 2015), fotografkinja, jedna od najistaknutijih predstavnica suvremene hrvatske fotografije.

Od 1941. živjela je u Zagrebu, gdje je maturirala i započela studij arhitekture. Fotografijom se počela baviti 1967. kao učenica i suradnica → Toše Dabca. Nasljednica je tzv. zagrebačke škole fotografije, koje je Dabac bio jedan od utemeljitelja. Od 1968. do 1972. bila je fotografkinja u Galerijama grada Zagreba (od 1998. Muzej suvremene umjetnosti), potom je djelovala kao samostalna umjetnica. Prvu samostalnu izložbu održala je 1969. s Petrom Dabcem u Galeriji Studentskoga centra u Zagrebu. U tehnici crno-bijele fotografije, jasnim kadriranjem i čestom uporabom sfumata snimala je prirodnu i kulturnopovijesnu baštinu (motivi Zagreba, Dalmacije i Zagore), portrete (osobito umjetnika, glumaca i književnika), kulturna zbivanja te krajolike. Opremala je fotografijama časopise, knjige i umjetničke kataloge. Objavila je nekoliko fotomonografija (Zagreb moj grad, 1986; Dubrovnik. Jedno lice rata, 1992; Marija Braut. Fotografije 1967–2005, 2006). O njezinu životu i radu snimljen je dokumentarni film Marija hoda sama (2009). Njezine se fotografije i negativi čuvaju u mnogim zagrebačkim muzejskim i znanstvenim ustanovama: Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Muzeju grada Zagreba, HAZU-u, Hrvatskom državnom arhivu i dr.









Kranjec, Velimir (Gornji Šarampov kraj Ivanić-Grada, 17. VI. 1930 – Zagreb, 7. II. 2002), geološki inženjer, doajen geologije nafte i plina u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1955. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. disertacijom Geološka građa šireg tuzlanskog područja. Na Fakultetu je bio zaposlen od 1955., od 1973. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Geološko kartiranje, Strukturna geologija, Dubinsko kartiranje, Geologija kaustobiolita, Geologija naftnih i plinskih ležišta, Geologija ležišta fluida. Predstojnik Zavoda za geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i ugljena Fakulteta bio je 1973–81. Umirovljen je 1998.

Znanstveno i stručno bavio se geologijom nafte i plina i dubinskim geološkim kartiranjem, te tektonikom, hidrogeologijom, morfometrijom, strukturnom geomorfologijom. Isticao je mogućnost oblikovanja strukturno-stratigrafskih i stratigrafskih zamki unutar razmjerno dobro istraženih područja hrvatskog dijela Panonskoga bazena, uzimajući u obzir i utjecaj najmlađih tektonskih procesa. Pisao je o naftoplinonosnosti vanjskih Dinarida i jadranskoga podmorja te o mogućnosti korelacije naftnogeoloških značajki toga područja s naftnogeološkim prilikama karbonatno-evaporitnih naslaga u cirkummediteranskom području. Bio je vrstan poznavatelj tercijarnih naslaga, njihova litološkoga sastava i paleontološkoga sadržaja.

Objavio je više značajnih radova i skripata namijenjenih studentima, te je suautor knjige Zemlja. Evolucija, struktura, dinamika i izvor sirovina (s M. Herakom, V. Kochansky-Devide i B. Šinkovcem, 1976). Suautor je opsežnih enciklopedičkih članaka nafta i ugljen objavljenih u Tehničkoj enciklopediji (1963−97) LZ-a. Bio je predsjednik → Hrvatskoga geološkoga društva (1972–74) i član međunarodne neotektonske komisije The International Union for Quaternary Science (INQUA) u Stockholmu. Od 1991.bio je redoviti član → HAZU-a (sv. 4).

natuknica voda – sv. 2

Drašković, Juraj (Georg) VI. (Karlovac, 31. VIII. 1804 – Graz, 13. X. 1889), podmaršal, fotoamater, jedan od začetnika fotografije u Hrvatskoj.

Potomak je plemićke obitelji. Kao general-major sudjelovao je u bitkama 1848–49., istaknuvši se pri zauzeću utvrda kraj Novoga Sada. Umirovljen je u činu podmaršala 1851., potom se nastanio u Grazu. Bio je član Sabora (1861., 1866., 1872) i jedan od utemeljitelja JAZU-a (1861. priložio je 1000 forinta potpore). Obnovio je dvorac Trakošćan (1853–56) i opremio ga starinskim pokućstvom, slikama, oružjem, knjižnicom i amaterskim fotoatelijerom.







Nakon umirovljenja počeo se intenzivnije baviti fotografijom. Služio se najranijim postupkom dobivanja fotografskih slika uz pomoć negativa i pozitiva na papiru (kalotipija W. H. Foxa Talbota). Izrađene na taj način, njegove snimke predstavljaju najraniji i najcjelovitiji sačuvani opus svoje vrste u Hrvatskoj. Sačuvano je oko 75 Draškovićevih kalotipija i fotografija nastalih od kraja 1840-ih do početka 1860-ih (većina ih se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu). Snimao je uglavnom portrete, skupne portrete, arhitekturu s obiteljskih imanja (Trakošćan, Klenovnik) i umjetnička djela.







Albrecht, Dragutin (Carl) (Gera, Njemačka, 23. VII. 1824 – Zagreb, 26. II. 1887), litograf i tiskar, osnivač prvoga litografskog zavoda (radionice) u Zagrebu.

Litografski i tiskarski zanat izučio je u rodnome gradu, a rad je započeo u radionici budućega tasta Josipa Platzera u Varaždinu 1843. Dobivši u miraz litografsku prešu, došao je 1851. u Zagreb i osnovao prvi litografski zavod, a 1857. i tiskaru. Godine 1865. kupio je s Hinkom Fiedlerom knjižaru Lavoslava Župana, a 1874. ostatak tiskare Ljudevita Gaja, koji je kao poseban odjel bio pohranjen u njegovu poduzeću. Izrađivao je diplome, reklamne objave, trgovačke vinjete, kazališne plakate, vedute, portrete, ilustracije za prirodoznanstvena i povijesna djela, a preciznom izvedbom ističu se planovi grada Zagreba iz 1864., 1878. i 1889. Tiskanje izdanja JAZU-a bilo mu je povjereno 1876. Izdavao je periodične publikacije Domobran (1864–66), Književnik (1864–66), Svijet (1866), Hrvat (1868–69), Vijenac (1869–71) i dr. Iz njegove tiskare izišlo je više djela važnih za opremu knjige, među ostalima luksuzno izdanje Mažuranićeva spjeva Smrt Smail-age Čengića (1876). Nakon Albrechtove smrti tiskaru su vodili njegova supruga Franjica, sin Dragutin i tiskar Dragutin Hauptfeld; potom je mijenjala zakupnike i vlasnike, a s radom je prestala 1947. Knjigotiskarsku vještinu Albrecht je u svoje doba doveo do vrhunca.













Hraste, Marin (Sisak, 24. IX. 1938), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za inženjerstvo disperznih sustava.

Diplomirao je 1962. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1972. disertacijom Studij raspodjele veličina čestica s posebnim osvrtom na mehaničke osobine cementnog kamena (mentor A. Bezjak). Na Fakultetu je u Zavodu za kemijsko inženjerstvo (danas Zavod za mehaničko i toplinsko procesno inženjerstvo) radio od 1963., od 1982. kao redoviti profesor; umirovljen je 2008. Predavao je kolegije Operacije kemijske industrije, Prijenos tvari i energije, Sustavi jediničnih operacija, Mehaničko procesno inženjerstvo. Bio je višegodišnji predstojnik Zavoda, prodekan (1977–79) i dekan Fakulteta (1993–97). Stručno se usavršavao u poduzećima Boots Pure Drug u Nottinghamu (1960) i Kali-Chemie u Hannoveru (1964) te bio gostujući znanstvenik u Nacionalnom istraživačkom središtu NRC u Ottawi (1979) i višekratno na Tehničkome sveučilištu u Dresdenu.

Područje njegova rada jest inženjerstvo disperznih sustava, poglavito pretvorbe uzrokovane mehaničkim djelovanjem. Osobito se bavi istraživanjima grubodisperznih sustava u procesima nastajanja, kontaktiranja i mehaničke separacije, analizom značenja granulometrijskoga sastava za definiranje radnih uvjeta uređaja za usitnjavanje, aglomeriranje, suspendiranje i filtriranje te analizom odnosa između disperznih svojstava i reoloških značajki suspenzija i pasta. Autor je udžbenika Mehaničke operacije. Inženjerstvo disperznih sustava (1990) i Mehaničko procesno inženjerstvo (2003). Član suradnik HAZU-a postao je 1998., a redoviti član 2006; predsjednik je Znanstvenoga vijeća za tehnološki razvoj od 2019. Redoviti je član HATZ-a od osnutka 1993., te prvi tajnik Odjela za kemijsko inženjerstvo. Dobitnik je odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1997) te nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2002). Od 2009. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Janović, Zvonimir (Bogdašići u Boki kotorskoj, 29. X. 1933 – Zagreb, 20. VI. 2024), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za naftnu i petrokemijsku tehnologiju.

Diplomirao je 1953. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1969. doktorirao na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Sinteza i polimerizacija optički aktivnih 2- i 1,2-supstituiranih butadiena (mentor → D. Fleš). Na američkim sveučilištima znanstveno se usavršavao 1969–71 (University of Arizona, Illinois State University), te bio gostujući znanstvenik 1981 (University of Massachussets). Radio je u zagrebačkim poduzećima OKI (→ DIOKI) (1963–67), te INA (1967–89), gdje je napredovao od istraživača do pomoćnika direktora za laboratorijska istraživanja. Od 1989. bio je zaposlen na Tehnološkome fakultetu, odn. Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, gdje je još 1972–73. biran u zvanje znanstvenoga suradnika i docenta, a 1982. redovitoga profesora; umirovljen je 2004. Predavao je kolegije Tehnološki procesi organske kemijske industrije, Tehnologija nafte, Petrokemijski procesi, Petrokemijski monomeri i polimeri, Polimerna kemija, Kopolimerizacije i kopolimeri. Bio je predstojnik Zavoda za naftu i petrokemiju (1989–97) i osnivač Laboratorija za sintezu monomera i polimera. Bavio se istraživanjem tehnologijskih procesa naftne i petrokemijske proizvodnje, posebice dobivanja, strukture i preinake svojstava polimernih materijala. Autor je više patenata te knjiga Polimerizacije i polimeri (1997) i Naftni i petrokemijski procesi i proizvodi (2005). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (1993–95). Član je HATZ-a od 1993. te dobitnik nagrade za životno djelo Moć znanja 2006.

Kotka d. d., poduzeće za proizvodnju muške konfekcije osnovano 1954. u Krapini. Naziv je skraćenica od Konfekcija i tkaonica.

Isprva je djelovalo kao zanatska radionica s približno 30 zaposlenih radnika na proizvodnji kapa i radne odjeće, no proizvodnja se ubrzo proširila na izradbu dječje i ženske konfekcije (kasnije i muške) te na tkanje pamučnih i poluvunenih tkanina. Bilo je smješteno u nekadašnjem prostoru tvornice štapova u Ulici Ljudevita Gaja do 1959., kada je preseljeno u Ulicu Dragutina Gorjanovića Krambergera gdje se nalazi i danas. Na staroj lokaciji ostala je samo tkaonica. Iste godine u sastavu poduzeća započeo je s radom i uslužni salon za izradbu odijela po narudžbi i mjeri.







Godine 1964. Kotka je zajedno s drugim proizvođačima tekstila – Kamenskim iz Zagreba, Modnom konfekcijom Zagreb i Kninjankom iz Knina – udružila opremu i druge oblike sredstava i osnovala zajedničku trgovačku mrežu Standard konfekciju. Izgradnjom nove proizvodne hale 1968. nastavljena je daljnja specijalizacija proizvodnje, a proizvodni asortiman se uglavnom izvozio na zapadnoeuropska tržišta. Godine 1972. poduzeće je otvorilo novi pogon u Desiniću. Sredinom 1970-ih zapošljavalo je oko 450 radnika, a broj zaposlenih se do kraja 1970-ih gotovo udvostručio. Godine 1985. prošireno je izgradnjom novoga skladišta gotove robe i pogona za izradbu hlača. Potkraj 1980-ih modernizirano je nabavom više od stotinu novih šivaćih strojeva i automata svjetski poznatih proizvođača šivaćih strojeva. Organizirano kao društveno poduzeće, u tom razdoblju zapošljavalo je gotovo 1000 radnika.

Temeljem Zakona o pretvorbi, Kotka je 1992. ušla u fazu privatizacije te postala dioničko društvo. S nešto manjim brojem zaposlenih u odnosu na razdoblje prije Domovinskoga rata tvornica se nastavila razvijati modernizacijom pogona i strojeva, te uvođenjem novih tehnologija. Specijalizirala se za izradbu visokokvalitetnih muških odijela u nekoliko vlastitih modnih linija (Tedy, Bery Slim, Ceremonija, Smoking) i odijela po mjeri. Godine 2018. zapošljavala je oko 550 radnika, te proizvela oko 170 000 odijela, od čega je izvoz u zemlje EU-a činilo 98%. Za njemačko poduzeće Ahlers Group šivala je odijela marki Baldessarini i Pierre Cardin, za njemačko poduzeće Brinkmann GmbH & Co KG odijela marki Eduard Dressler i Wilvorst, a za švicarsko poduzeće Holy Fashion Group proizvodila je odijela marki Windsor, Joop i Strenesse. Također je surađivala sa znanstvenim i drugim srodnim stručnim institucijama, posebice s Tekstilnim fakultetom u Zagrebu (školovanje, razvoj programskih aplikacija, ispitivanje kvalitete tkanina). Imala je vlastitu prodavaonicu u Krapini (otvorena 1987), a proizvodni asortiman prodaje u trgovinama u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku i Zadru.

Zbog znatnih gubitaka posljednjih godina, 2021. prestala je sa proizvodnjom te je donesena Odluka o pokretanju postupka likvidacije.







Gomzi, Zoran (Karlovac, 25. III. 1940), kemijski inženjer, stručnjak za reakcijsko inženjerstvo.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1963., gdje je doktorirao 1975. disertacijom Kinetika i mehanizam reakcija esterifikacija i dehidratacija uz ionske izmjenjivače kao katalizatore (mentor → B. Lovreček). Od 1964. do 1967. radio je u poduzeću Industrija proizvoda za rasvjetu (IPR; poslije tvornica baterija i svjetiljaka Croatia). Od 1967. bio je zaposlen na Fakultetu, od 1989. kao redoviti profesor; umirovljen je 2010. Uveo je u studij i predavao kolegije Reakcijsko inženjerstvo i Kemijski reaktori. Od osnutka Zavoda za reakcijsko inženjerstvo 1979. u više navrata bio je njegov predstojnik te prodekan Fakulteta 1991–93.

Bavi se kemijskim i reakcijskim inženjerstvom, napose proučavanjem katalitičkih svojstava ionskih izmjenjivača i neidealnih strujanja plin-kapljevina, te kinetičkim istraživanjem u višefaznim reaktorima, modeliranjem reaktora i reakcijskih sustava. Autor je knjige Kemijski reaktori (1998). Redoviti je član HATZ-a od 1993. i tajnik Odjela za kemijsko inženjerstvo 2003–05. Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu 2006., gdje je professor emeritus od 2011.

Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT), poduzeće za proizvodnju tekstila osnovano u Zaboku.

Začetci poduzeća vezani su uz Tekstilnu industriju Milan Prpić u Zaboku koju je 1936. utemeljio industrijalac Milan Prpić zajedno s dioničarima dioničkoga društva Oroslavia. Djelatnost je obuhvaćala proizvodnju prediva i grebenane vune, te tkanina od grebenanoga, češljanog i pamučnog prediva. Tvornica je 1938. zapošljavala više od 400 radnika.







Za II. svj. rata proizvodila je za potrebe NDH i njemačke vojske, ali je surađivala i s partizanima. U prvim mjesecima nakon oslobođenja 1945. radila je uglavnom za vojne potrebe, no već potkraj iste godine prešla je pod nadležnost Ministarstva industrije i rudarstva NR Hrvatske kao poduzeće od općega, državnog značaja. Nastavila je djelovati pod starim nazivom zapošljavajući gotovo isti broj radnika kao i prije rata, no sa zastarjelim strojevima radila je s tek petinom kapaciteta. Zbog potreba tržišta, 1946. udružila se s Krapinskom tekstilnom industrijom iz Krapine i Zagorskom industrijom vunenih tkanina iz Oroslavja u novo poduzeće pod nazivom, koji je dotad nosilo oroslavsko poduzeće, Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT). Godine 1948. iz njega se izdvojila Krapinska tekstilna industrija, a pridružilo mu se poduzeće Preslica iz Oroslavja. Cjelokupni ZIVT (jedan pogon u Zaboku, dva u Oroslavju) zapošljavao je 1949. 1734 radnika, a sama zabočka tvornica 898 radnika. Potkraj 1940-ih započela je faza obnove izgradnjom novih pogona poput bojadisaonice u Zaboku, te osuvremenjivanjem strojnoga parka.







Godine 1953. razdvojili su se pogoni u Oroslavju i Zaboku. Godine 1954. pogon u Oroslavju počeo je raditi samostalno pod nazivom Oroteks, a u zabočkom ZIVT-u registriran je novi pogon pod nazivom Razvrstaona tekstilnih sirovina i otpadaka. Taj se pogon 1955. odvojio i nastavio djelovati samostalno pod nazivom → Regeneracija, prva jugoslavenska industrija netkanih tekstila. Godine 1956. ZIVT je osnovao pogon tkaonice ćilima u Krapinskim Toplicama, koji se 1959. izdvojio te nastavio djelovati kao samostalno poduzeće. ZIVT je 1961. osnovao i pogon tkaonice u Desiniću koji je djelovao do 1964., kada su strojevi preseljeni natrag u Zabok. Godine 1964. izdvojilo se iz ZIVT-a i poduzeće Dekor za izradu lustera i sličnoga materijala, koje je nastalo iz nekadašnje male uslužne radionice. Sa zagrebačkim poduzećem Tekstil eksport-import ZIVT je 1967. osnovao radnu jedinicu ZIVTEKS za proizvodnju tafting ćilima, koja se iste godine izdvojila u zasebno poduzeće, ali pod nadzorom osnivača.







U prvoj polovici 1960-ih nastavila se modernizacija poduzeća. Izgrađeni su novi pogoni (predionica i tkaonica), nabavljeni novi strojevi, proizvodnja se proširila, a tehnologija unaprijedila. Sredinom 1960-ih ZIVT je zapošljavao oko 1500 radnika. S obzirom na udjel zaposlenih sa završenom srednjom školom od 60%, kvalifikacijska struktura sredinom 1970-ih bila je iznadprosječna za tekstilnu industriju u nas, što je bila posljedica stalnih ulaganja tvornice u školovanje zaposlenika. Financijskom potporom ona je sudjelovala u osnivanju Srednje tehničke tekstilne škole u Zaboku 1960 (od 2006. Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok), koja je bila potrebna i ostalim tekstilnim tvornicama na području Hrvatskoga zagorja, a i cijele Hrvatske.







Tijekom 1970-ih i 1980-ih ZIVT je bio organiziran u OOUR-e, među kojima su primarnu proizvodnu djelatnost obavljali OOUR za proizvodnju pređe i OOUR za proizvodnju tkanina. Vuna se nabavljala u Australiji, sintetičko vlakno u Makedoniji, Sloveniji i Hrvatskoj, a pomoćna proizvodna sredstva kupovala su se od zagrebačkoga poduzeća Chromos i švicarskoga poduzeća Sandoz. U 1980-ima ZIVT je polovicu proizvodnje izvozio, a polovicu prodavao na jugoslavenskome tržištu. Na domaćem tržištu 90% proizvedene tkanine prodavalo se tvornicama konfekcije, a ostalo kao metražna roba u maloprodaji. Predivo se većinom prodavalo tvornicama trikotažnih proizvoda, od kojih je najveći kupac bila tvornica Mura iz Murske Sobote.

Iako je tvornica do kraja 1980-ih solidno poslovala i podmirivala obveze, s promjenama na svjetskome tržištu i s političkom krizom u Jugoslaviji početkom 1990-ih upala je u krizu. Tijekom Domovinskoga rata najvećim je dijelom proizvodila za HV, i to predivo za veste, čarape, rukavice te maskirne tkanine. Godine 1994. dospjela je u stečaj, te je priključena tvornici Regeneracija. Godine 2003. likvidirana je. Nakon prestanka rada, tvornički objekti preuređeni su u javni prostor s komercijalnim sadržajima uz očuvanje objekata izvorne industrijske arhitekture.

Franekić-Čolić, Jasna (Čelopek kraj Tetova, Makedonija, 16. II. 1945), biologinja, stručnjakinja za genotoksikologiju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) u Zagrebu diplomirala je 1969. i doktorirala 1987. disertacijom Utjecaj klorokina i tozil-arginin metil-estera na genotoksičnost N-metil-N-nitro-N-nitrozogvanidina u kvascu Saccharomyces cerevisiae D7 i D6 (mentorica → M. Alačević). Od 1972. radila je na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, od 1996. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Biologija I i II, Imunologija, Ekogenetičke studije te Biologija višestaničnih eukariota i histologija. Bila je pročelnica Laboratorija za biologiju i genetiku mikroorganizama (1994–2010) te prodekanica Fakulteta (1990–95) i (1997–99). Usavršavala se na nacionalnom institutu zdravstva (Istituto Superiore di Sanita) u Rimu 1986., 1988. i 1990. Predavala je i na PMF-u, gdje je bila voditeljica poslijediplomskoga studija toksikologije. Područje je njezina znanstvenoga i stručnoga interesa proučavanje utjecaja kemijskih i fizičkih agensa na nasljedni materijal živih organizama. Bila je predsjednica Hrvatskoga biološkog društva 1998–2002. Članica je HATZ-a od 1994. te dobitnica Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2004).

Marić, Luka (Papići kraj Sunje, 24. II. 1899 − Tisno, 17. VI. 1979), geološki inženjer, doajen iz područja petrografije u Hrvatskoj.

Diplomirao je prirodopis i kemiju na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1922. te doktorirao 1928. disertacijom Masiv gabra kod Jablanice na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon usavršavanja u Nancyju i Parizu, zaposlio se 1925. kao kustos u Mineraloško-petrografskome muzeju u Zagrebu. Od 1931. radio je na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (od 1957. Tehnološkome fakultetu, od 1964. → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu), gdje je od 1948. do umirovljenja 1969. bio redoviti profesor i predstojnik Zavoda za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju. Predavao je kolegije Geologija, Mineralogija, Petrologija, Rudna ležišta i dr. Uz → Franju Hanamana i → Nikolu Belančića bio je osnivač Odsjeka za rudarstvo i metalurgiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, preteče Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta. Znatno je pridonio osnivanju pojedinih zavoda Metalurško-tehnološkog odjela Tehnološkoga fakulteta u Sisku (→ Metalurški fakultet) 1960., gdje je predavao kolegije iz područja mineralogije (1960−61., 1968−69).

Bavio se geologijom, petrografijom i mineralogijom. S petrološkog i petrografskoga gledišta provodio je genetske studije i rješavao problematiku geneze magmatskih, metamorfnih i sedimentnih stijena na području SFRJ. Na temelju kemijskih analiza svih do tada poznatih magmatskih stijena toga područja, proveo je sintezu petrokemijskih karakteristika magmatita u vremenu i prostoru i odredio osnovne karakteristike petrografskih provincija. Donio je prve cjelokupne mineraloške obradbe mineralnih parageneza boksita i zemlje crvenice i dokumentirana tumačenja njihove geneze.

Objavio je niz radova iz područja mineralogije, geokemije, morfologije stijena, bavio se trošenjem stijena, građevnim kamenom, pijescima, mineralnim vodama itd., te sastavio kritički pregled razvoja i stanja istraživanja minerala, stijena i rudišta u nas. Bio je začetnik moderne tehničke i inženjerske petrografije i geologije u Hrvatskoj, rješavajući mnoge probleme vezane uz gospodarske djelatnosti, poglavito u građevinarstvu.

Autor je djela Teoretska petrografija za studente prirodnih i tehničkih nauka (1946), Sistematska petrografija (1951), Minerali, stijene i rudna ležišta u našoj zemlji od prehistorije do danas (1974) i dr., temeljne literature iz područja petrografije u Hrvatskoj. Bio je predsjednik Hrvatskoga geološkog društva. Redoviti je član JAZU-a od 1963. Fosforni mineral pronađen 1976. u području Yukona u Sjevernoj Americi po njemu je dobio ime marićit.

Jurković, Ivan (Ogulin, 27. III. 1917 − Zagreb, 30. XII. 2014), geolog, stručnjak za rudna ležišta i metalogeniju.

Diplomirao je kemiju 1939. na Tehničkome fakultetu i geologiju 1943. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1956. disertacijom Mineralne parageneze u Srednjebosanskom rudogorju s osobitim osvrtom na tetraedrite (mentor → L. Marić) na Tehničkome fakultetu, gdje je na Rudarskom odjelu (od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet) bio zaposlen od 1939., od 1963. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mineralogija, Geokemija, Nauka o rudištima, Rudna mikroskopija i dr. Umirovljen je 1987. Bio je direktor i glavni geolog Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu (1947–49; → Hrvatski geološki institut) te rektor (1978−82) i predsjednik Skupštine (1982–84) Sveučilišta u Zagrebu.

Bavio se mineralogijom, petrologijom, geokemijom, posebno rudnim ležištima i metalogenijom prostora SFRJ. Uvođenjem rudne mikroskopije, modernih kemijskih metoda istraživanja i uključivanjem teorije tektonike ploča u objašnjenje geneze rudnih ležišta modernizirao je pristup istraživanjima rudnih ležišta na prostoru jugoistočne Europe i utjecao na razvoj metalogenije u tom području. Najznačajniji rezultati njegova istraživanja su detaljne mineraloško-kemijske i izotopne analize zlato-srebronosnih živinih tetraedrita i barita koje su bile važne za razvoj modela geneze baritno-sideritno-tetraedritnih ležišta u srednjobosanskom rudogorju, opisi 276 rudnih ležišta i pojava u istom području te istraživanja željeznih ruda, magnezita, boksita i glina na prostoru SFRJ. Usustavio je sva do tada poznata rudna ležišta u Hrvatskoj te objavio studije o metalogeniji Petrove gore, Trgovske gore, Gorskoga kotara, Like, jugoistočne Bosne, sjeveroistočne Bosne i zapadne Srbije te o željeznim ležištima Ljubije u Bosni i Hercegovini.

Istraživanjima 1955−68. obuhvatio je prostore Mianmara, Egipta, Grčke, Indonezije, Nepala, Indije, Pakistana, Venezuele, Tunisa, Toga i Maroka. Zapaženi rezultati su razradba golema ležišta željezne rude San Isidro u Venezueli, najvećega ležišta bakra Monywa u Mianmaru, olovno-cinčanog ležišta olova i cinka Um Gheig u Egiptu te ležišta olova, cinka, barita i flourita na području El Kefa u Tunisu.

Bio je glavni geolog Ministarstva crne i obojene metalurgije FNRJ (1949–51), glavni geolog na prospekciji mineralnih sirovina u Tunisu (1965−68) te savjetnik projekata u Beninu (Togo) i istočnome Maroku (1966) UN-a, delegat u Saboru SR Hrvatske (1967−71), predsjednik Savjeta za znanstveni rad (1971–78) i Republičkoga savjeta za obrazovanje, znanost i kulturu (1978–82). Od 1969. bio je redoviti član JAZU-a (→ HAZU; sv. 4), od 2000. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Tvornica žigica Drava, poduzeće za proizvodnju žigica osnovano 1856. u Osijeku.

Isprva je djelovalo pod nazivom Prva osječka radionica ognjila, a utemeljitelji su bili Mirko Reisner i Josip Fösmayer. Fösmayer je ubrzo izašao iz vlasničke strukture te je poduzeće bilo u vlasništvu obitelji Reisner. Prvih dvadesetak godina proizvodnja je bila ručna i smještena u prizemnici oko koje se poslije razvio kompleks proizvodnih i pomoćnih zgrada, kao i nekoliko stanova za radnike. Godine 1872. zapošljavala je 35 radnika, a preradila je 800 prostornih metara drva. Prvi parni stroj od 10 KS (7,45 kW) nabavljen je 1876. Godine 1890. podignuta je glavna tvornička zgrada. U tom razdoblju počela je proizvodnja prvih žigica, tzv. sumporača, koja je obustavljena 1928. od kada su se proizvodile isključivo sigurnosne švedske žigice. Tada je započela i strojna izradba kutijica od kartona. Poduzeće je 1892. otkupilo Radionicu za izradbu žigica Ilije Lekića, osnovanu 1876. Na prijelazu stoljeća nabavljeni su strojevi za blanjanje drvaca i izradbu kutijica od furnira, a od 1902. kutijice su se žigicama punile strojno. Zaposlenih je 1904. bilo oko 340. Električna energija uvedena je 1905. kupnjom vlastita generatora. Elektromotori su zamijenili ručni pogon i parne strojeve. Tadašnja proizvodnja iznosila je 12 000 sanduka (5000 kutijica u svakome) na godinu. Izrađivalo se nekoliko vrsta žigica s približno 30 različitih pakiranja. Žigice su se prodavale na cijelom području Austro-Ugarske, a izvozilo se u Tursku, Egipat i na Bliski istok.







Poduzeće je pretvoreno u dioničko društvo 1909., te je od tada nosilo naziv Tvornica žigica Drava. Obitelj Reisner ostala je većinski vlasnik do 1929., kada je dio dionica prodan Švedskom žigičnom trustu (STAB). Prvi automat za izradbu žigica postavljen je 1911., dok je 1923. kupljen generator od 370 KS (275,65 kW). Sredinom 1930., nakon modernizacije tvornice svi su se poslovi u vezi s izradbom žigica obavljali strojno. Uveden je pneumatski transport trupaca, postavljeni su stroj za izradbu etiketa, novi gater za piljenje trupaca, te veći broj elektromotora. Tvornica je zapošljavala oko 180 radnika, a godišnji kapacitet povećan je na 26 000 sanduka.













Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a kapacitet tvornice povećan je montažom strojeva iz tvornice žigica u Vrbovskom koja je izgorjela. Godine 1945. proizvedena su 16 733 sanduka, a 1949. broj proizvedenih sanduka porastao je na 71 639. Potražnja je tada bila veća od proizvodnje, što se nakon povećanja uvoza i uporabe upaljača sredinom 1950-ih promijenilo. Manjak potražnje na domaćem tržištu nadoknađen je izvozom. Prvi poslijeratni izvoz ostvaren je 1951., a u nekoliko sljedećih godina Drava je izvozila svoje žigice u više od 60 zemalja diljem svijeta. Godine 1954. izvezeno je više od 29 000 sanduka. Osim žigica, u posebnim odjeljcima tvornice izrađivali su se i sandučići za voće, sladoledni štapići i minerske žigice. Osnovna sirovina bila je kanadska topola, plantažu koje je poduzeće podignulo početkom 1950-ih pokraj Osijeka.



















Nova rekonstrukcija poduzeća pokrenuta je 1962. Tada su nabavljeni automatski stroj za izradbu žigica Simplex, ljuštilica za drva i stroj za izradbu unutarnjih i vanjskih kutijica, te je izgrađena nova sušara za sušenje kutijica. Umjesto kutijica od drvenoga furnira počele su se proizvoditi kartonske. Sljedeća modernizacija, pokrenuta sredinom 1970-ih, dovela je do visokog stupnja automatizacije proizvodnoga procesa. Uveden je vlastiti tisak na kutijama, montirane su četiri najsuvremenije linije za proizvodnju žigica uz sve prateće strojeve radi potpunoga zaokruženja tehnološkoga procesa. Moderniziran je sustav za pripremu mase za glavice i tarnu plohu. Sagrađena je suvremena energana snage 800 KS (596 kW) za proizvodnju tehnološke pare i električne energije, koja se služila drvenim otpadcima, mazutom i prirodnim plinom kao energentima. Asortiman šibica je znatno proširen. Do sredine 1980-ih oko 80% strojeva zamijenjeno je novima. Proizvodilo se približno 180 000 sanduka žigica na godinu, od čega se trećina izvozila. Godine 1986. tvornica je zapošljavala oko 1000 radnika. Potkraj 1980-ih, zbog sve manje potražnje za žigicama, instaliran je novi proizvodni pogon te su se počeli proizvoditi čepovi za baliranje i polipropilenska vlakna za četkarsku industriju i građevinarstvo. Ukupno je 1990. proizvedeno 100 t vlakana za četke svih dimenzija, a oko 20% izvezeno je u Italiju i Švedsku. Početkom 1990-ih, zbog gubitka jugoslavenskoga tržišta i znatnih oštećenja u Domovinskome ratu, poduzeće se našlo u problemima.







Privatizacija je provedena 1993. Poduzeće je tada zapošljavalo 404 radnika. Iste godine osmišljena je i u prodaju puštena nova vrsta ekološke žigice Flamingo koja je bila novitet ne samo na domaćem nego i na svjetskom tržištu. U sljedećem razdoblju proizvodilo se oko 40 000 sanduka na godinu. Novi vlasnik preuzeo je poduzeće 2001., a proizvodnja je ugašena 2004.

Zgaga, Zoran (Zagreb, 13. IV. 1956 – Zagreb, 3. II. 2011), biotehnološki inženjer, stručnjak za molekularnu biotehnologiju i osnivač hrvatske genetike kvasaca.

Na biotehnološkome studiju Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) diplomirao je 1979. te doktorirao 1990. disertacijom Istraživanje popravka plazmidne DNA u kvasca Saccharomyces cerevisiae (mentor F. Fabre). Od 1979. radio je na Fakultetu, od 2003. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Molekularna genetika, Genetičko inženjerstvo, Izolacija, konstrukcija i održavanje proizvodnog soja te Genetika eukariota. Bio je prodekan Fakulteta 2003–07. U Centru za istraživanja Instituta Curie u Orsayu u Francuskoj usavršavao se 1985–88. Područja su njegova znanstvenog i stručnog interesa molekularna biotehnologija i genetičko inženjerstvo u biotehnologiji, posebice istraživanja u kvascima. Radio je na istraživanjima ispitivanja efikasnosti homologne rekombinacije koristeći integraciju plazmida (jednolančanog i dvolančanog) u kromosom → kvasca te se bavio proučavanjem palindroma u genomima i mehanizmima zamjene gena u kvascu. S Ivanom Krešimirom Svetecom i Berislavom Lisnićem otkrio je dva fenomena u domeni stabilnosti genoma. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske udruge genetičkih inženjera (2001). Njemu u čast, od 2011. Udruga dodjeljuje nagradu za najbolji diplomski rad u kojem se primjenjuju metode genetičkog inženjerstva koja nosi njegovo ime. Od 2000. bio je suradnik HATZ-a.

funkcionalna hrana, hrana koja sadrži bioaktivne sastojke za koje je znanstveno utvrđeno da povoljno djeluju na zdravlje ljudi.

Prva sustavna istraživanja koncepta funkcionalne hrane započela su nekolicinom znanstvenoistraživačkih programa koji su se tijekom 1980-ih provodili u Japanu. Rezultat istraživanja bila su pravila kojima hrana mora udovoljavati kako bi se mogla smatrati funkcionalnom. Hrani koja je udovoljavala tim pravilima japansko je ministarstvo zdravstva 1991. dodijelilo oznaku FOSHU (Food for Specified Health Use), kojom se od tada implicirao pozitivan učinak takve hrane na ljudsko zdravlje. Europska je komisija u drugoj polovici 1990-ih pokrenula istraživanja s ciljem utvrđivanja znanstveno utemeljena pristupa izučavanju i definiranju funkcionalne hrane. Novonastalim konceptom FUFOSE (Functional Food Science in Europe) utvrđuje se da je hrana funkcionalna ako je potvrđeno da osim odgovarajuće prehrambene vrijednosti pozitivno utječe na jednu ili više funkcija u organizmu, i to na način koji ili unapređuje zdravlje i dobrobit organizma ili smanjuje rizik od nastanka bolesti. Funkcionalna se hrana ne smije plasirati u obliku kapsula ili tableta. Ona mora ostati hrana te mora pokazivati navedene učinke pri konzumiranju količina uobičajenih u prehrani. Funkcionalnost hrane ostvaruje se njenim sastavom, odnosno udjelom bioaktivne komponente (tvari koje u tijelu posjeduju biološku aktivnost) koja može biti biljnoga (fitonutrijenti ili fitokemikalije), životinjskoga (zoonutrijenti ili zookemikalije) ili bakterijskoga podrijetla. Njihovo djelovanje je različito i može biti antioksidacijsko, antibakterijsko, fizikalno, termogeno, djelovanje na endokrini sustav i hormonima slično djelovanje, može utjecati na replikaciju DNK, a može djelovati i na regulaciju i stimulaciju enzima. Stoga se funkcionalna hrana može kategorizirati prema učinku na zdravlje pojedinog organa ili sustava organa, primjerice ona koja utječe na zdravlje probavnog sustava, te koštanoga, kardiovaskularnoga ili imunosnoga sustava.

Najbolji i najrašireniji primjer funkcionalne hrane je jogurt koji dodatkom probiotičkih bakterija postaje funkcionalan. Svojim mehanizmom → probiotici stvaraju nepovoljne uvjete za rast patogenih mikroorganizama i uspostavljaju ravnotežu intestinalne mikroflore. Kalcij i vitamin D dodaju se jogurtu, mlijeku i voćnim sokovima kako bi se smanjio rizik od osteoporoze, a vitamini i minerali dodaju se mnogim proizvodima (najviše sokovima i žitaricama) jer imaju važnu ulogu u očuvanju imunosnog sustava i obrani od malignih bolesti. Proizvodi namijenjeni očuvanju zdravlja kardiovaskularnoga sustava najčešće sadrže omega-3 masne kiseline, fitostanole i fitosterole.

Usporedno s prvim znanstvenim istraživanjima funkcionalne hrane u svijetu započinju i prva znanstvena istraživanja u Hrvatskoj. Tako se od 1996. na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu odvija znanstveni projekt Proizvodnja hrane više biološke vrijednosti (voditeljica → Vesna Lelas; 1996–2001) koji su poslije naslijedili projekti Razvoj novih funkcionalnih proizvoda i njihova stabilnost (2002–05), Nove tehnike procesiranja u proizvodnji funkcionalne hrane (2006–09) i znanstveni program Stabilnost bioaktivnih komponenti hrane u funkciji procesiranja. Godine 2019. održan je 12. stručni skup Funkcionalna hrana u Hrvatskoj, a u tijeku je izradba još nekoliko projekata koje financijski podupire Hrvatska zaklada za znanost (Od nusproizvoda u preradi žitarica i uljarica do funkcionalne hrane primjenom inovativnih tehnika, voditeljica → Duška Ćurić; Primjena visokog hidrostatskog tlaka u proizvodnji funkcionalnih sokova na bazi voća i povrća, voditelj Damir Ježek; Izolacija i enkapsulacija bioaktivnih molekula samonikle i kultivirane koprive i komorača i učinci na fiziologiju organizma, voditeljica → Verica Dragović Uzelac; te Primjena inovativnih tehnika ekstrakcije bioaktivnih komponenti iz nusproizvoda biljnog podrijetla, voditeljica → Stela Jokić). O važnosti funkcionalne hrane govori i podatak da su istoimeni kolegij i kolegij Funkcionalni fermentirani mliječni napitci od 2009. u sastavu doktorskoga studija na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Proizvodnja funkcionalne hrane u stalnom je porastu i u svijetu i u Hrvatskoj (godišnja stopa rasta u svijetu 8–10%), a u Hrvatskoj je to tržište vrijedno oko 25 milijuna eura.

Duraković, Senadin (Stolac, BiH, 23. II. 1937 – Zagreb, 22. III. 2017), biotehnološki inženjer, stručnjak za mikrobiologiju i mikotoksikologiju u prehrambenoj industriji.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1971. te doktorirao 1981. disertacijom Utjecaj mješovitih kultura plijesni s površine žitarica na biosintezu aflatoksina s pomoću plijesni Aspergillus parasiticus NRRL 2999 (mentor O. Pospišil). Na istom je fakultetu radio od 1971., od 1986. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Opća mikrobiologija, Mikrobiologija namirnica, Bakteriologija i Mikologija. Od 1990. bio je pročelnik Laboratorija za opću mikrobiologiju i mikrobiologiju namirnica.

Područja su njegova znanstvenog i stručnog interesa biosinteza mikotoksina, posebice aflatoksina i okratoksina, mogućnost detoksikacije mikotoksina primjenom različnih prirodnih i sintetskih spojeva, te utjecaj vode i temperature na rast i razmnožavanje pojedinih sojeva kvasaca i plijesni. Autor je udžbenika Prehrambena mikrobiologija (1991), Opća mikrobiologija (1996), Primijenjena mikrobiologija (1996), te s L. Duraković suautor udžbenika Specijalna mikrobiologija (2000), Mikrobiologija namirnica. Osnove i dostignuća (2001) i Mikologija u biotehnologiji (2003), te Priručnika za rad u mikrobiološkom laboratoriju (1997). Nositelj je zvanja professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

gotova hrana, hrana koja je mehanički ili termički obrađena i pripremljena za konzumaciju. Neposredno prije konzumacije odmrzava se, podgrijava ili rehidratira, a sama za sebe ili u kombinaciji s drugim prehrambenim proizvodima čini gotov obrok. Može se pripremati u ugostiteljstvu ili u pogonima prehrambene industrije. Industrijski proizvedena gotova hrana ima produljenu trajnost jer je na odgovarajući način konzervirana. Gotova se hrana na tržište stavlja u smrznutom, steriliziranom ili dehidratiranom obliku ili pakirana u modificiranoj atmosferi. Smrznuta gotova hrana najčešće su sladoled, voće i povrće. Sterilizirana gotova hrana u limenkama najčešće je na bazi mesa (gulaš, punjena paprika) i povrća (umaci, variva), a prednost joj je dugi vijek trajanja i praktičnost uporabe (kratkotrajno zagrijavanje do temperature konzumacije). Dehidrirana gotova hrana najčešće podrazumijeva juhe i pire–krumpir, koji se rehidriraju nekoliko minuta u vrućoj vodi. Industrijska proizvodnja gotove hrane počela se razvijati u SAD-u nakon II. svj. rata, te se ubrzo proširila u Europu i drugdje.







Prva gotova hrana proizvedena u Hrvatskoj bile su 1958. dehidrirane juhe tvornice → Podravka i sladoled na štapiću poduzeća → Ledo. Od tada proizvodnja dehidrirane hrane i sladoleda neprekidno raste, a sve se više širi i asortiman. Od 1972. na tržištu se nalaze i smrznuta tijesta. Najveći proizvođač sterilizirane hrane danas je mesna industrija → Gavrilović, a dugogodišnju tradiciju proizvodnje smrznute gotove hrane ima tvornica Ledo. Uz njih velik udio u proizvodnji gotove hrane ima i → Vindija.













Gavrilović se orijentirao na proizvodnju sterilizirane gotove hrane na bazi mesa (goveđi gulaš, fileki i grah s kobasicom). Vindija proizvodi gotovu smrznutu hranu na bazi mesa (pureći bečki odrezak, cordon bleu i pureći medaljoni). Podravka također proizvodi gotovu steriliziranu hranu na bazi mesa (gulaš, čobanac i variva od graha), ali je poznata i po asortimanu dehidrirane dječje hrane (Čokolino, Zobelino), koju proizvodi od 1970. Asortiman dječje hrane je do danas proširen i steriliziranom dječjom hranom na bazi mesa i povrća (zeleno povrće s tjesteninom, povrće s rižom i piletinom). Tvornica Ledo, osim sladoleda, ima dugu tradiciju proizvodnje smrznutih proizvoda (voće, povrće, tijesto, riba), a od 2006. proizvodi i smrznutu gotovu hranu (razna rižota, grah s kobasicom, junetina s mrkvom i graškom, pileći paprikaš i lazanje bolognese). Daljnji razvoj industrijske proizvodnje gotove hrane u Hrvatskoj usmjeren je pronalasku novih inovativnih postupaka preradbe i konzerviranja kojima se u što je moguće većoj mjeri mogu sačuvati prirodna svojstva sirovina iz kojih je gotova hrana proizvedena.

Herak, Janko (Brašljevica kraj Ozlja, 5. II. 1937 – Zagreb, 27. II. 2025), fizičar, stručnjak za biofiziku i kemijsku fiziku.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1960. te doktorirao 1967. disertacijom ESR ispitivanja interakcije nukleinskih kiselina i njihovih konstituenti s malim paramagnetskim česticama (mentori W. Gordy i M. Paić). U Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu radio je od 1960., gdje je 1967–72. bio voditelj Laboratorija za radiovalnu spektroskopiju i 1969–71. pročelnik Odjela za čvrsto stanje. Radeći u Institutu, u Hrvatsku je uveo elektronsku paramagnetsku rezonanciju. Od 1976. bio je redoviti profesor na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu. Predavao je kolegije Opća fizika, Uvod u biofiziku i Statistika. Bio je predstojnik Odjela za fiziku i matematiku (danas Zavod za biofiziku) 1976–2005. te osnivač studija biofizike na dodiplomskoj razini. Umirovljen je 2005. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu Britanske Kolumbije 1973–74., Saarlandskom sveučilištu 1994–98. i Sveučilištu u Oslu 2004–05.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su biofizika i kemijska fizika, posebice spektroskopska tehnika kojom se detektiraju paramagnetske čestice (tzv. ESR spektrometrija). Autor je patenta za ESR spektrometar radnoga područja 10 GHz (s V. Galogažom, 1973). Napisao je udžbenike Uvod u biofiziku (1973), Struktura tvari (1980), Struktura, stanja i svojstva tvari (s K. Adamićem, 1987), Fizika (1990) i Osnove kemijske fizike (2001). Bio je predsjednik Hrvatskoga biofizičkog društva 1980–82. i Saveza biofizičkih društava Jugoslavije 1982–84. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1973., Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2008. i Nagrade za životno djelo 2017.

Unitas d. d., poduzeće za proizvodnju konca sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1920.

Započelo je s radom pod nazivom Unitas, industrijsko-trgovačko dioničko društvo kao mala radionica za konfekcioniranje uvezenoga konca s tri zaposlena radnika i jednim učenikom. Prvotni pogon, opremljen dvama strojevima, bio je smješten u Jukićevoj ulici 14. Godine 1930. poduzeće je registrirano za samostalnu proizvodnju i prodaju konca te je promijenilo naziv u Prva domaća tvornica konca Unitas d. d. Dvije godine kasnije preseljeno je na novu lokaciju u Vlašku ulicu 81, a strojni park povećao se za deset strojeva.







Do 1940. poduzeće se razvilo u industrijski pogon s proizvodnjom od približno 40 t konca na godinu, a zapošljavalo je oko 80 radnika. Godine 1942. premješteno je u Rapsku ulicu bb, a 1944. promijenjen mu je naziv u Prva domaća tvornica konca d. d. Godine 1946. je podržavljeno, te je ponovno promijenilo naziv u Unitas, tvornica konca. Tada je preseljeno u prostore bivše tvornice METZ, na Svetice 6, koja je od tada radila u njegovu sastavu. Prikupljanjem, obnavljanjem i preuređivanjem strojeva nabavljenih od drugih tekstilnih tvornica proširio se proizvodni program na šest artikala namijenjenih širokoj potrošnji. Od tog je razdoblja Unitas bilježio stalan razvoj proizvodnoga programa kao vodeće poduzeće za proizvodnju konaca za ručni rad u regiji. Godine 1963. uređen je i započeo s radom pogon doradbe u Gradišćanskoj ulici 24, kupljen od poduzeća Tvorpam. Izgradnja nove tvornice na današnjoj lokaciji u Getaldićevoj ulici 1 započela je 1972., te je 1974. napuštena lokacija na Sveticama. Nabavom nove uvozne opreme 1986. tvornica je modernizirana, čime je znatno osuvremenjen tehnološki postupak proizvodnje.















U novim društveno-ekonomskim okolnostima 1991. započelo je restrukturiranje poduzeća i njegova pretvorba u dioničko društvo. Godine 2002. poduzeće je zapošljavalo 223 radnika, a od tada je u vlasništvu poduzeća Nird d. o. o. iz Kaštel Lukšića. Proizvodni asortiman obuhvaća konce za pletenje, kukičanje, vezenje, šivanje, izradbu čipke i industrijsku proizvodnju, kao i pređe za tkanje i goblenske predloške različitih motiva. Konci se izrađuju od čistoga pamuka, umjetnih vlakana i njihovih mješavina. Na inozemnim tržištima (zemlje EU-a, Rusija, Južna Koreja, SAD) prodaje se oko 90% proizvodnog asortimana, a ostatak ponude na hrvatskom tržištu posredno preko trgovačkih kuća ili izravno u maloprodajnim centrima poduzeća u Zagrebu i Karlovcu. Godine 2019. Unitas je zapošljavao 83 radnika.













Heineken Hrvatska d. o. o. → Karlovačka pivovara

Golub, Ljubo (Ogulin, 3. X. 1922 – Zagreb, 25. XI. 1996), geolog, stručnjak za petrografiju.

Diplomirao je 1953. te doktorirao 1960. disertacijom Petrografija i petrogeneza eruptivnih stijena Kozare na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Od 1945. radio je u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva, 1947–49. kao nastavnik u Donjem Miholjcu, Dubrovniku i Zagrebu, 1949–60. u Mineraloško-petrografskome muzeju u Zagrebu, od 1960. na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1970. Umirovljen je 1975. Predavao je kolegije iz područja kristalografije, mineralogije i mikrofiziografije petrogenih minerala i stijena. Obnašao je dužnost dekana Fakulteta (1970−72). Bavio se petrografijom eruptivnih, sedimentnih i niskometamorfnih stijena. Glavno područje njegova istraživanja bile su magmatske stijene, osobito trijaske, na području Dalmacije, Hrvatskog zagorja i u Crnoj Gori, te mlađe eruptivne stijene u Slavoniji i Baranji.

Fritz, Franjo (Novigrad Podravski, 4. V. 1932 – Zagreb, 21. VII. 1995), geolog, stručnjak za hidrogeologiju.

Diplomirao je 1956. te doktorirao 1978. disertacijom Litostratigrafska i tektonska osnova hidrogeoloških odnosa Ravnih kotara i Bukovice na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Od 1958. radio je u Zavodu za geološka istraživanja NR Hrvatske u Zagrebu (→ Hrvatski geološki institut), od 1987. u zvanju znanstvenoga savjetnika, gdje je bio jedan od osnivača Odjela za hidrogeologiju i inženjersku geologiju. Umirovljen je 1993. Bavio se hidrogeologijom i geomorfologijom priobalnoga krša, posebno područjima hidroenergetike, vodoopskrbe i zaštite podzemnih voda u Dalmaciji i na otocima, u Lici, te na području Istre i Gorskoga kotara. U znanstvenome radu obrađivao je razvoj krškoga reljefa, posebno genezu riječnih korita i jezera u cilju razumijevanja hidrogeoloških odnosa na krškome terenu te kao podloge za ocjenu vododrživosti akumulacijskih jezera i odabir pregradnih mjesta za hidroelektrane u Dalmaciji i Lici. Provodio je vodoistražne radove u zemlji i inozemstvu, te bio odgovorni istraživač na više hidroenergetskih objekata. Bio je predsjednik Hrvatskoga geološkog društva (1979–81) te član HATZ-a od 1994.

Dešković, Antun (Pučišća na Braču, 19. V. 1856 – Beograd, ?), industrijski projektant i poduzetnik, začetnik hidroenergetike u Hrvatskoj.

Bio je promicatelj ideje o razvoju industrije u Dalmaciji i iskorištavanju njezina gospodarskog i prirodnog bogatstva, posebice ruda i vodnoga potencijala. Nakon višegodišnjeg boravka u zemljama zapadne Europe, vratio se u Dalmaciju. Nakon bavljenja rudarskim istraživanjima 1898. je uz potporu austrijskog kapitala zatražio koncesiju za podizanje hidrocentrale na rijeci Cetini, a potom za gradnju tvornice karbida i cijanamida u Dugome Ratu kraj Omiša. Zaslužan je za osnivanje austrijsko-talijanskoga dioničkog društva naziva Društvo za iskorištavanje vodenih energija Dalmacije (Società anonima per l’utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia – SUFID; → Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat) koje je od austrijske uprave dobivalo pravo na iskorištavanje vodnih snaga u Dalmaciji. Radio je i na projektu gradnje hidroelektrane Jablanica na Neretvi.

Početkom XX. st. istraživao je slabo poznata crnogorska rudna, šumska i hidrografska bogatstva i potencijale. Oko 1900. crnogorski knez (poslije kralj) Nikola I. pozvao ga je u Crnu Goru da prouči mogućnosti rudnog i industrijskog iskorištavanja toga područja. Projektirao je gradnju barske luke, uskotračnu željezničku prugu od Nikšića do Bara, iskorištavanje crnogorskih šuma te vodne snage rijeka Pive i Tare. Dobio je koncesiju za gradnju hidroelektrane na rijeci Morači 1911. i za iskorištavanje željezne rude u Sozini u Crnoj Gori. Projektirao je i prvu hidroelektranu u Dravskoj dolini, zapadno od Maribora, izgrađenu oko 1920. i pokrenuo iskorištavanje boksita kraj Omiša te žive u Sutomoru u Crnogorskom primorju.

Vujec, Slavko (Vižanovec kraj Zlatara, 16. VI. 1934), rudarski inženjer, stručnjak za mehaniku stijena i metode otkopavanja u rudarstvu.

Diplomirao je 1959. na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1971. disertacijom Obračun vjetrenih mreža rudnika elektronskim računskim strojevima (mentor → E. Teply). Radio je u Ivanečko-ladanjskim ugljenokopima (1959–62), a od 1962. na zagrebačkom Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1979. Predavao je kolegije Mehanika stijena, Vjetrenje i odvodnjavanje, Eksploatacija rudišta. Osnivač je Laboratorija za mehaniku stijena (1974) te je obnašao dužnosti starješine Rudarskog odjela (1972−74), predstojnika Zavoda za rudarstvo i mehaniku stijena (1974−82) te dekana Instituta za rudarstvo, geotehniku i naftu (1984−86) Fakulteta. Umirovljen je 2004.

Znanstveno i stručno bavio se problematikom mehanike stijena, vjetrenja rudnika, metoda otkopavanja mineralnih sirovina, geostatistike te povijesti rudarstva. Kao glavni istraživač vodio je znanstvene projekte s temama istraživanja rasporeda naprezanja i deformacija stijenskoga masiva oko građevinskih objekata, stabilnosti pokosa otvorenih kopova, unapređenja metoda eksploatacije boksita te ekoloških aspekata otkopavanja mineralnih sirovina. U sklopu hrvatsko-američkoga znanstveno-tehnologijskog programa vodio je 1995−97. međunarodni projekt Carbonate Rock Mining. Od 2004. predsjednik je Udruge hrvatskih rudarskih inženjera, a bio je jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskog društva za mehaniku stijena (1991−2000; od 1998. Hrvatska udruga za mehaniku stijena, danas Hrvatsko geotehničko društvo). Od 2011. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, a Sveučilište u Petroşani (Rumunjska) dodijelilo mu je 2001. počasni doktorat.

Abramović, Vladimir (Vrbovsko, 14. III. 1922 – Zagreb, 19. III. 2013), rudarski inženjer, stručnjak za sigurnost u rudnicima.

Diplomirao je 1948. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1979. disertacijom Analiza utjecaja intervala paljenja mina na tehnološka unapređenja i sigurnost rada u metanskim ugljenokopima na zagrebačkom → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu. Od 1948. radio je u → Istarskim ugljenokopima u Raši baveći se problemima sanacije, izobrazbe kadrova i proizvodnje. Od 1980. bio je redoviti profesor Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1992. Predavao je kolegije Dobivanje i podgrađivanje, Izgrađivanje rudničkih prostorija, Podzemne prostorije i tuneli, Projektiranje u rudarstvu. Od osnutka Tehničkoga muzeja 1954. u Zagrebu (→ Tehnički muzej Nikola Tesla; sv. 4) bio je stalni suradnik, te idejni začetnik i projektant rudarskog odjela. Izradio je mnogobrojne projekte i studije otvaranja i eksploatacije rudnika te se znanstveno i stručno bavio problematikom sigurnosti u rudnicima, tehnike miniranja i izvedbe površinskih i podzemnih kopova. Objavio je djela Eksplozije i požari u rudnicima (s A. Zambellijem, 1953) i Projektiranje u rudarstvu (s B. Perićem, 1996).

Dekanić, Igor (Zagreb, 30. VI. 1951), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za naftno i plinsko gospodarstvo.

Diplomirao je 1975. te doktorirao 1981. disertacijom Prilog analizi kategorije rudarske rente s posebnim osvrtom na ulogu rente u proizvodnji nafte i plina (mentori → R. Protić i B. Ćosić) na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, gdje je kao stručni suradnik radio 1976−78. Bio je zaposlen u Republičkom komitetu za znanost, tehnologiju i informatiku SR Hrvatske (1980−82; odgovara današnjem Ministarstvu znanosti i obrazovanja), poduzeću INA-Industrija nafte u Zagrebu (1982−95; → INA) te je obnašao dužnost dožupana Zagrebačke županije (1995−97). Godine 1997. ponovno se zaposlio na zagrebačkom → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1999. Predavao je kolegije Ekonomika naftnog rudarstva, Poslovno upravljanje, Geopolitika energetike i dr. Obnašao je dužnost predstojnika Zavoda za naftno inženjerstvo Fakulteta (2006−08). Umirovljen je 2017.

Bavi se problematikom vezanom uz energetiku, poglavito s geopolitičkog i ekonomskoga gledišta, koja ponajprije obuhvaća naftno i plinsko gospodarstvo. Ostvario je bogat publicistički opus, a ističu se djela Stoljeće nafte (sa S. Kolundžićem i D. Karasalihović Sedlar, 2002−04), Nafta – blagoslov ili prokletstvo (2007), Geopolitika energije (2011), Ekonomika energije (s D. Karasalihović Sedlar, 2016) i dr. Bio je savjetnik Predsjednika RH za unutarnju politiku 2000−05.