Jadrankamen d. d., poduzeće za eksploataciju, preradbu, prodaju i ugradnju arhitektonsko-građevnoga kamena sa sjedištem u Pučišćima na Braču, osnovano 1947.







Nastalo je na tradiciji bračke obradbe kamena, te prvih klesarskih zadruga. Godine 1902. osnovana je prva takva zadruga u Pučišćima, a 1905. u Selcima. Zadruge su zaslužne za početak mehanizacije i strojne obradbe kamena; u Selcima je 1928. puštena u pogon suvremena pilana na električni pogon iz vlastite centrale. Nakon II. svj. rata osnovana je nova Radnička kameno-klesarska zadruga, koja je obuhvaćala prethodne dvije, te je 1946. donesena odluka o prelasku u državno poduzeće. Poduzeće je utemeljeno 1947. pod nazivom Brač industrija jadranskog kamena, a zaposlenih je bilo oko 200. Iste godine pripojeni su mu pogoni u Okrugu pokraj Trogira i u Korčuli. Poduzeće je tada otkupilo pilanu u Solinu, a u njegov sastav ušli su i sinjski kamenolomi Radošić, Velić i Neorić, te drniški kamenolomi Žitnić i Sadremić. Potkraj 1947. poduzeće je zapošljavalo 312 radnika. Zbog širenja poslovanja izvan otoka, 1949. promijenilo je ime u Industrija jadranskog kamena, a od 1954. koristilo se nazivom Jadrankamen. Od 1962. naziv poduzeća bio je Industrija jadranskog kamena i mramora, skraćeno Jadrankamen.







Proizvodnja je obuhvaćala kamene blokove, piljene ploče, obrađene ploče, bunje, grubu (do 1960-ih najznačajniji artikl u proizvodnji) i finu klesariju. U prvim godinama nakon II. svj. rata bila je značajna proizvodnja škaje kao tehničkoga kamena za tvornicu karbida i cijanamida Dalmacija, Dugi rat. U 1960-ima umjesto škaje proizvodilo se živo vapno (10 000 t na godinu). Preorijentacijom Dalmacije na proizvodnju ferolegura prestala je i proizvodnja živoga vapna. U razdoblju 1975–82. proizvodilo se hidratizirano vapno, a proizvodnja je napuštena zbog problema pripreme sirovine i nemogućnosti opskrbe gorivom (naftna kriza).

U prvim godinama poduzeća pokrenuta je modernizacija mnogobrojnih kamenoloma. Već 1947. kupljen je traktor, koji je zamijenio konjsku vuču, dok je u kamenolomu Veselje uvedena helikoidalna pila koju je pokretao dizelski motor od 25 KS (18,64 kW). Ista pila se ubrzo počela rabiti u kamenolomima Kupinovo i Punta. Kupljen je i prvi kompresor čime je počela uporaba pneumatskih čekića. Godine 1953. obnovljena je pilana Luka u Pučišćima. Montirana su dva rekonstruirana stara i jedan novi gater s 40 pila, konzolna freza i rekonstruirana kontrolna freza, dijamantna pila s dva diska i tri zglobne brusilice. Obrezivanje kamenih ploča izvodilo se karborundnim diskovima, dok je prvi dijamantni disk isproban 1955., ali zbog visoke cijene tada još nije ušao u širu uporabu. Električna energija se u kamenolome uvodila od 1958. do 1962., nakon čega se počela rabiti helikoidalna žična pila.

Pilana Luka proširena je 1958., kada su montirana dva nova klasična gatera i novi gater s 40 pila. Istodobno je izgrađena moderna klesarska radionica, kao i atelijer za kiparske radove. Iste godine izvedena je prva rekonstrukcija pilane Radonja. U pilani Luka montirane su 1968. kombinirana dijamantna pila i automatska brusilica, što je omogućilo serijsku proizvodnju. Nova pilana na predjelu Punte puštena je u pogon 1976. Montirana je linija serijske proizvodnje s mosnom frezom i dvije poluautomatske brusilice. Prvi viličar uveden je 1960. u pilani Luka, te je u sljedećem razdoblju počela izgradnja dizalica nosivosti od 5 do 30 t.







Dubinsko miniranje počelo se primjenjivati 1963., dok je eksploatacija blokova ispod razine mora započela 1980. uvođenjem prve lančane pile. Primjena dijamantne pile započela je 1984., što je dovelo do ubrzanoga tehnološkog napretka u eksploataciji kamena i do povećanja proizvodnje blokova. Godine 1997. poduzeće je imalo u vlasništvu 29 dijamantnih pila.

Iz poduzeća se 1968. izdvojio pogon u Trogiru, a 1981. veći kopneni dio poduzeća (pogon Kaštel Sućurac s pilanom i kamenolomi u Dalmatinskoj zagori). Godine 1980. osnovan je SOUR Jadrankamen Split, koji su činile RO Jadrankamen Brač u Pučišćima i RO Jadrankamen Mosor u Splitu. Do raspada SOUR-a došlo je 1984., kada je Jadrankamen Mosor istupio iz SOUR-a. Tada je poduzeće preimenovano u Jadrankamen, industrija jadranskog kamena i mramora Pučišća. Godine 1989. dostignuta je najveća proizvodnja blokova (23 670 m³), a godinu kasnije dosegnut je vrhunac u proizvodnji piljenih ploča (474 642 m²), te obrađenih ploča (95 752 m²). Najveći broj radnika zabilježen je 1964 (993). Najveći izvoz postignut je 1963., kada je izvezeno 2656 m³ blokova I. kategorije.

Do privatizacije i pretvaranja u dioničko društvo došlo je 1993. Broj zaposlenih je ubrzo pao na manje od 400. Ulaskom u novo tisućljeće poduzeće zapada u financijske probleme, pa je 2012. proglašen stečaj, a broj radnika pao je na manje od 300. Poduzeće danas eksploatira kamen iz bračkih kamenoloma Veselje, Punta, Kupinovo, Sivac, Barbakan, Milovica, Dragonjik, Glave, Zvečevo i Žaganj dolac. Kamen se obrađuje u tri pilane, rabi se u kiparstvu i finoj arhitekturi, te u obnovi povijesnih građevina. Iako u problemima, Jadrankamen je i dalje jedno od najvećih otočnih poduzeća u RH.







Boris Kidrič → Sladorana; Tvornica lakih metala; Duran

Mrša, Vladimir (Zagreb, 1. VI. 1957 – Zagreb, 15. VI. 2024), biokemijski inženjer, stručnjak za glikoproteine i kvasce.

Na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je biokemijsko inženjerstvo 1980. te doktorirao 1984. disertacijom Usporedba svojstava izoenzima kisele fosfataze kvasca Saccharomyces cerevisiae (mentorica B. Ries). Na Fakultetu radi od 1980., od 1999. kao redoviti profesor, gdje predaje kolegije Biokemija I i II, Biokemijska analitika, Pročišćavanje i karakterizacija proteina te Biokemijska uloga vitamina i iona u hrani i prehrani. Bio je predstojnik Zavoda za kemiju i biokemiju 2015–19., prodekan 2011–15. te dekan Fakulteta 2003–07. U Institutu za staničnu biologiju i biokemiju biljaka u Regensburgu (Institut für Zellbiologie und Pflanzenphysiologie) bio je gostujući znanstvenik 1992., 1996. i 1998.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa biokemija i molekularna biologija glikoproteina, uloga glikozilacije proteina, struktura i biosinteza stanične stijenke kvasca, te glikoproteini stijenke, njihova uloga i mehanizmi lokalizacije. Autor je patenta za proces pročišćavanja lijeka akarboze s K. Mihaljevićem, J. Azarić, B. Bajićem i D. Kokanj (2003). Glavni je urednik časopisa Food Technology and Biotechnology od 2009. Član je HATZ-a od 2016. i glavni tajnik HATZ-a od 2018.

Marchesi, Pietro (Giorgio, Alberto) (Vodnjan, 28. X. 1862 – Vodnjan, 21. VII. 1929), gospodarstvenik, pionir poljoprivredne mehanizacije u Istri.

Nakon očeve smrti vratio se sa studija na umjetničkoj akademiji u Veneciji i preuzeo brigu o imanju, tada već tehnološki vrlo moderno organiziranomu zahvaljujući djedu Pietru. Poduzeće Figli di A. C. Marchesi vodio je s bratom Luigijem do 1899., potom sam (A. C. Marchesi, P. Marchesi & C.). Marchesi je sam izrađivao strojeve koje je ugrađivao u svoje uljare, mlinove, pecaru te tvornicu octa i tjestenine. Prvi je primijenio strojeve na parni pogon za vršidbu i mljevenje žitarica (1869) te tijesak pogonjen električnom energijom za gnječenje maslina (1883). Konstruirao je prvu destileriju na parni pogon, kojom je 1893. proizveo oko 40 000 l rakije. Financirao je postavljanje instalacija za distribuciju električne energije po kućanstvima (svako kućanstvo imalo je priključak na jednu žarulju od 25 W) i javnu rasvjetu Vodnjana, koji je 1899. postao prvi osvijetljeni grad u Istri. Javno je podupirao industrijsku revoluciju smatrajući kako se rad životinja treba zamijeniti mehaničkim sredstvima rada.

Slikao je pejzaže, prizore iz svakodnevnoga života, marine, portrete i oltarne pale. Bio je predsjednik vodnjanskoga Glazbenog društva.

Arko, Vladimir (Zagreb, 16. IX. 1888 – Zagreb, 6. VI. 1945), gospodarstvenik, jedan od najznačajnijih zagrebačkih industrijalaca u prvim desetljećima XX. st.

Polazio je Višu školu za pomologiju i enologiju u Klosterneuburgu kraj Beča. Nakon što je s ocem Mijom (1841–1920) kratko radio u obiteljskom poduzeću Arko, tvornica vina i rakije (osnovana 1867. u Zagrebu), ubrzo je u potpunosti preuzeo cjelokupno očevo poslovanje. Godine 1916. osnovao je poduzeće za veletrgovinu »ovozemnim i inozemnim proizvodima« koje je iduće godine reorganizirao i preimenovao u Vladimir Arko, poduzeće za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žeste, pjenušca, pjenice, bezalkoholnih pića i bačava. Kako se poduzeće razvijalo, Arko je uz tvornicu alkoholnih pića osnovao nove tvornice: špirita i kvasca (1918), bačava (1921), emajliranoga posuđa (→ Gorica, 1928), etera i kemijskih proizvoda (1932), te ih opremao najsuvremenijim strojevima. Ulagao je u promidžbu svojih proizvoda među ostalim i s pomoću modernoga dizajna naljepnica za boce. Godine 1937. poduzeće je pretvorio u dioničko društvo, kojemu je bio većinski vlasnik. Tvornice špirita, kvasca, likera i kemikalija u izmijenjenim su uvjetima poslovale nakon II. svj. rata, kada su sjedinjene s tvornicama likera Pokorny te konjaka i likera Patria i od tada djeluju pod zajedničkim nazivom Marijan Badel (→ Badel 1862).







Bio je jedan od osnivača Zagrebačke burze (1918) te predsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu (1923–28). Također je izabran za predsjednika Zemaljskog saveza industrijalaca u Zagrebu (1931), Centralne industrijske korporacije u Beogradu (1933) i Industrijske komore u Zagrebu (1939). Autor je mnogih članaka i brošura gospodarske i ekonomske tematike u stručnim časopisima i dnevnim listovima.

Božanić, Rajka (Zaprešić, 22. III. 1968), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tehnologiju mlijeka i mliječnih proizvoda.

Na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je nutricionizam 1991. i biokemijsko inženjerstvo 1992. te doktorirala 2000. disertacijom Utjecaj vrste i sastava mlijeka na aktivnosti intestinalnih bakterija mliječne kiseline i kakvoće fermentiranih napitaka (mentorica LJ. Tratnik). Od 1991. radi na Fakultetu, od 2009. kao redovita profesorica. Predaje kolegije Tehnologija mlijeka i mliječnih proizvoda, Prehrambene tehnologije namirnica životinjskog podrijetla te Tehnologija proizvodnje fermentiranih mliječnih napitaka, sireva i sirutkinih proteina. Pročelnica je Laboratorija za tehnologiju mlijeka i mliječnih proizvoda od 2011. i predstojnica Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo od 2017. Autorica je udžbenika Vrste mlijeka (s K. Lisak Jakopović i I. Jeličić, 2018) i Mlijeko i mliječni proizvodi (s LJ. Tratnik, 2012). Urednica je časopisa Mljekarstvo od 2016. Dobitnica je Državne nagrade za znanost 2012.

Aleksander, Samuel (Alexander; Samuel David, Samuel Dragutin) (Zagreb, 13. VII. 1862 – Zagreb, 8. III. 1943), gospodarstvenik, jedan od vodećih hrvatskih industrijalaca svoga doba.

Nakon što je završio Trgovačku akademiju u Grazu zaposlio se u očevu poduzeću u Zagrebu, a od 1880. vodio je podružnicu očeve trgovine u Sisku. Godine 1893. kupio je sisačku pivovaru i uz nju izgradio tvornicu slada. Početkom XX. st. postao je dioničar Kraljevske povlaštene zagrebačke tvornice koža, u upravljanju kojom je i aktivno sudjelovao. Godine 1912. postao je glavnim dioničarem Zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada (→ Zagrebačka pivovara). U Zagreb se preselio 1915. i od tada je sudjelovao u radu mnogih industrijskih i bankarskih institucija. Bio je predsjednik Zemaljskog saveza hrvatsko-slavonskih industrijalaca, član nadzornog odbora i ravnateljstva Hrvatske eskomptne banke, predsjednik Privredne štampe d. d., a sudjelovao je u osnivanju Zagrebačkog zbora (→ Zagrebački velesajam; sv. 4) i Zagrebačke burze. Jedan je od inicijatora osnivanja zagrebačke Tehničke visoke škole i Više komercijalno-ekonomske škole.







Godine 1907. u Zagrebu je osnovao Dioničko društvo za kemičke proizvode Danica, a 1916. s bratom Šandorom Prvu hrvatsku tvornicu ulja d. d. Do 1929. u Zagrebu je osnovao još Ugljenokopno dioničko društvo Mirna, Dioničko društvo za građevnu industriju Zagorka i Dioničko društvo za kemičku industriju Titanit, a sudjelovao je i u osnivanju Tvornice portland cementa Croatia u Podsusedu. Tekstove gospodarske tematike objavljivao je u stručnoj periodici.

Lučić, Antun (Lucas, Luchich, Lukić; Anton, Anthony Francis) (Split, 9. IX. 1855 – Washington, 2. IX. 1921), strojarski inženjer, naftno-rudarski poduzetnik i pionir masovne eksploatacije nafte.

Završivši studij strojarstva na Tehničkoj visokoj školi u Grazu 1875., pristupio je austrougarskoj ratnoj mornarici, te je nakon školovanja i obuke u Rijeci (Mornarička akademija) i Puli bio promaknut u poručnika korvete 1878. Iselivši se 1879. u SAD, amerikanizirao je ime u Anthony Francis Lucas. Isprva je u Saginawu kraj Detroita radio na održavanju strojeva u drvnoj industriji, pri čemu je usavršio tračnu pilu. Od 1883. tražio je ležišta bakra, srebra i zlata u Coloradu i Kaliforniji, gdje je neko vrijeme bio zaposlen na željeznici, potom je razvijao opremu za žitne silose u Newport Newsu u Virginiji, te radio u rafineriji šećera H. O. Havemeyera u Brooklynu kraj New Yorka. Otkrivši jedno od najvećih ležišta željezne rude u Sjevernoj Karolini, do 1887. tražio je moguća nalazišta u Južnoj Karolini, Georgiji, Alabami i Mississippiju. Godine 1888. u Washingtonu je otvorio savjetnički ured za rudarstvo i strojarstvo, od 1889. uglavnom je neuspješno tragao za zlatom oko San Juana u Coloradu i u Kaliforniji.

U Louisiani se bavio rudarenjem kamene soli. Kao operativni direktor poduzeća Myles & Co. iz New Orleansa 1893–96. radio je na solnoj domi Petite Anse (Avery Island), gdje je uveo do tada nepoznat način krovinskoga komornog otkopavanja, riješivši odvodnju površinskih voda dugim zasjecima u bočnim stijenama. Bušeći dijamantnim dlijetom, 1896. na Jefferson Islandu, imanju glumca J. Jeffersona, pronašao je veliko ležište kamene soli. Kao samostalni istraživač 1897. na domi Belle Isle primijetio je sumpor, plin i naftom zasićeni pijesak, te razvio pretpostavku o akumulaciji nafte uza solna tijela. Godine 1898. pronašao je veliko ležište kamene soli na Weeks Islandu (Grand Cote), a 1899. na Anse la Butteu ležište soli okruženo naftom zasićenim naslagama.

Potaknut iskustvima iz Louisiane i upoznat s tehnikom bušenja, stupio je u kontakt s P. Higginsom, geologom amaterom koji je tvrdio da se oko dome Big Hill (poznatija kao Spindletop) kraj Beaumonta u Teksasu nalazi naftno polje. U lipnju 1899. zakupio je 268 hektara zemljišta oko te uzvisine i u srpnju počeo bušiti tada rijetkom hidrauličnom rotacijskom bušilicom, no ubrzo je zbog tehničkih i novčanih poteškoća obustavio radove. Kako su vodeći američki geolozi (C. N. Paine, C. W. Hayes, E. W. Parker) odbacivali pretpostavku o nakupljanju nafte uza solna tijela, kao i mogućnost postojanja ležišta u jugoistočnome Teksasu, poduzeće Standard Oil J. D. Rockefellera u veljači 1900. odbilo mu je financirati nastavak istraživanja. Privukavši ulaganja J. M. Guffeya i J. H. Galeya, Lučić je postao manjinski partner te je zakupio više od 6000 hektara terena oko Spindletopa i angažirao poduzeće braće Hamill koje je raspolagalo snažnijom bušilicom. Bušenje je nastavljeno u listopadu 1900., pri čem se za održavanje kanala bušotine i ispiranje otpadnoga materijala prvi put umjesto vode rabila glinena isplaka, a Lučić je konstruirao i protupovratni ventil koji će poslije postati uobičajenim dijelom opreme. Pronalazak nafte 10. I. 1901. na dubini od približno 350 m rezultirao je obilnom erupcijom (12 000 do 16 000 m³ na dan u mlazu visine 60 m) koja je trajala do 19. siječnja, kada je zaustavljena sustavom ventila i cijevi nazvanim »božićno drvce«. Otkriće naftnoga polja kraj Spindletopa, tada daleko najproduktivnijega u svijetu, učinilo je SAD vodećim svjetskim proizvođačem nafte (do tada Rusija). Ujedno je, utemeljenjem više novih poduzeća, okončan monopol Standard Oila na američkome naftnom tržištu. Područje Spindletopa proglašeno je nacionalnom povijesnom znamenitošću 1966.







Godine 1901. Lučić je prodao svoj udio Guffeyu, za čije je poduzeće potom tražio naftu kraj Bryan Heightsa, Damon Mounda, High Islanda i drugdje u Teksasu, te u Louisiani, Alabami, Sjevernoj i Južnoj Karolini, Georgiji i Kentuckyju. Razišavši se s Guffeyem, 1902–05. radio je kao savjetnik britanskoga industrijalca W. Pearsona u Meksiku, otkrivši naftna polja San Cristóbal i Jáltipan na jugu zemlje. Među prvima u svijetu sustavno je razmatrao racionalno iskorištavanje nafte i rizike istraživanja: pri obilasku Spindletopa 1904. upozorio je na pretjerano bušenje (1200 bušotina na površini od približno 80 hektara) i ustvrdio da bi se crpenjem iz manje od deset bušotina moglo dobiti više nafte no što je davalo svih stotinjak tada aktivnih izvora. Nastanivši se 1905. u Washingtonu, kao savjetnik sudjelovao je u naftnim pothvatima u SAD-u, Rusiji, sjevernoj Africi, Rumunjskoj, austrijskoj Galiciji i Njemačkoj, a za I. svj. rata bio je savjetnik američkih vlasti za sumpor, važnu sirovinu u proizvodnji gume.

Iznimno cijenjen u američkim inženjerskim i poslovnim krugovima, poznat pod nadimkom Captain Lucas, bio je član nekoliko strukovnih udruženja, osobito aktivan u Američkom institutu rudarskih inženjera (AIME; od 1919. Američki institut rudarskih i metalurških inženjera), u okviru kojega je 1913. utemeljio Odbor za naftu i plin, kojega je 1913–15. i 1918–19. bio predsjednik. Odbor je odobravao projekte razradbe naftnih ležišta u SAD-u, a tijekom vremena prerastao je u okupljalište najuglednijih svjetskih naftnih stručnjaka; ishodište je današnjega Društva naftnih inženjera (SPE). Za izvanredna postignuća u unapređenju tehnologije i prakse istraživanja i eksploatacije nafte AIME, odnosno SPE od 1936. dodjeljuju medalju »Anthony F. Lucas«.

Lučićeva su zapažanja, smjele pretpostavke i inovativna inženjerska rješenja znatno pridonijela proizvodnji kamene soli i sumpora, a napose pronalaženju i iskorištavanju po tadašnjim mjerilima golemih količina nafte, što je rezultiralo snažnim razvojem moderne naftne industrije i potpunom preobrazbom američkoga gospodarstva. Nafta je ubrzo postala najvažniji energent u industriji i prometu, a sve raširenija primjena te sirovine uvelike je utjecala na promjene u načinu svakodnevnoga života.

Krajčinović, Matija (Jabukovac kraj Petrinje, 8. VII. 1892 – Beograd, 16. IX. 1975), kemijski inženjer, utemeljitelj nastave organske kemijske tehnologije u nas.

Diplomirao je na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole (od 1926. Tehnički fakultet, danas → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1925., gdje se zatim zaposlio kao asistent u Zavodu za organsku kemiju, kod → Ivana Mareka. Nakon usavršavanja u Kemijskom institutu Sveučilišta u Nancyju kod Gustavea Vavona (1926–27), doktorirao je na zagrebačkome fakultetu 1927. disertacijom Produkti međusobnog djelovanja hlorsulfonske kiseline i acetilhlorida kod različitih temperatura. Iste je godine preuzeo predavanja kolegija Organska kemijska tehnologija i Kemija živežnih namirnica, te postao predstojnik novoosnovanoga Zavoda za organsku kemijsku tehnologiju, koji je vodio do umirovljenja 1959; redoviti profesor bio je od 1944. Bio je starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka zagrebačkog Tehničkoga fakulteta 1945–47. Bio je osobito zaslužan za razvoj nastave organske kemijske tehnologije kao kemijsko-inženjerske discipline, što je potaknulo kasnije osamostaljivanje Prehrambeno-biotehnološkoga i Tekstilno-tehnološkoga fakulteta. Godine 1963. preselio se u Beograd, gdje je predavao na Prirodno-matematičkom i Tehnološkome fakultetu, a u Skoplju na Tehničkome fakultetu.

Bavio se rješavanjem široke palete tehničkih problema: oplemenjivanjem sirova sojina zrna za ljudsku hranu, ispitivanjem domaćih glina, pripravom preparata i refugitivnih sredstava protiv golubačke i maslinove mušice, ispitivanjem metoda bojanja biljnim bojama, dobivanjem tehničke celuloze iz kukuruzovine i dr. Autor je udžbenika Tehnologija i analiza boja (1950), Organska kemijska tehnologija (1952), Organska kemijska tehnologija tekstilnih vlakana I (1954), Tehnologija masti i ulja (1959) i dr.

Lipanović, Stjepan (Orebić, 24. V. 1926 – Osijek, 18. V. 1989), kemijski inženjer, stručnjak za elektrokemiju i elektrokemijsku tehnologiju.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1953., gdje je doktorirao 1970. disertacijom Studij pasiviteta nikla (mentor → B. Lovreček). Radio je u tvornici plastičnih masa Jugovinil u Kaštel Sućurcu (1953–60). Godine 1961. zaposlio se na novoosnovanome Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, gdje je od 1982. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Opća kemija, Anorganska kemija te Opća i anorganska kemija. Bio je utemeljitelj i dugogodišnji predstojnik Zavoda za opću i anorgansku kemiju (1961–89), dekan Fakulteta (1966–70., 1976–78., 1980–83), te prorektor (1978–80) i rektor (1987–89) Sveučilišta u Splitu.

Bavio se elektrokemijom i elektrokemijskom tehnologijom, napose korozijskom otpornošću metala. Autor je udžbenika Opća i anorganska kemija I, II (s I. Filipovićem, 1973–95) u devet izdanja.

Butula, Ivan (Zagreb, 3. VI. 1932 – Zagreb, 4. V. 2012), kemijski inženjer, stručnjak za sintetske metode za pripravu lijekova.

Diplomirao je kemiju 1958. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1963. u Institutu Max Planck u Heidelbergu. Kao tehničar u zagrebačkoj Plivi radio je 1949–54. Nakon odlaska u Njemačku bio je istraživač u poduzeću Rhein-Chemie u Mannheimu 1959–60., asistent u Institutu Max Planck u Heidelbergu 1961–65. te ponovno u Rhein-Chemie voditelj kemijskih istraživanja 1966–69. Vrativši se u Hrvatsku, bio je istraživač u Plivi 1970–73., a od 1974. radio je na → Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu, od 1979. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Farmaceutska kemija na dodiplomskom te Kemijsko-tehnološko istraživanje lijekova na poslijediplomskom studiju. Umirovljen je 1997.

Područja njegova stručnog i znanstvenog istraživanja bile su sintetske metode za pripravu lijekova, odn. heterogena kataliza, sinteza heterocikličkih spojeva, sinteza s benzotriazolom i sinteza biološko aktivnih spojeva. Autor je više od 30 patenata za pripravu sintetskih tuberkulostatika, psihostimulansa, vitamina i antiaterosklerotika. Bio je član Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa te Hrvatskog kemijskog društva, a 1978–2000. urednik časopisa → Kemija u industriji.

Hahn, Viktor (Budimpešta, 21. VIII. 1912 – Zagreb, 17. V. 1970), kemijski inženjer, stručnjak za preparativnu organsku kemiju.

Diplomirao je na Kemijsko-inženjerskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1934., gdje je 1935. bio asistent volonter → Franje Hanamana, a potom → Vladimira Preloga. Na Prelogov je prijedlog otišao 1936. u Pariz, gdje je radio u laboratoriju za terapeutsku kemiju Instituta Pasteur, te 1938. doktorirao na pariškoj Sorbonni (l’Université de Paris) disertacijom Synthèse et étude pharmacologique de nouvelles bases quinoléiniques à fonction éther-oxide aminée. Vrativši se u Zagreb, zaposlio se u tvornici Kaštel (→ Pliva) kao voditelj istraživačkog odjela, te nastavio suradnju s Prelogom. Od 1946. radio je na Tehničkome fakultetu, od 1958. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Organska kemija, Kemija sintetskih lijekova, Moderne metode u organskoj kemiji. Od dolaska na fakultet bio je pročelnik Zavoda za organsku kemiju, uredio je Laboratorij preparativne organske kemije (1949), bio je starješina Kemijsko-tehnološkog odsjeka (1956–57., 1961–62), prodekan (1953–55., 1959–60) i dekan (1958–59). U Zagrebu je bio jedan od pokretača i pročelnik IV. biokemijske grupe Instituta Ruđer Bošković (1955), pročelnik sveučilišnog Odjela za sintetsku organsku kemiju i biokemiju (od 1960), a predavao je i na poslijediplomskome studiju Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta (od 1961).

Stručno i znanstveno bavio se preparativnom organskom kemijom, posebice sintezom lijekova, te kemijom heterocikličkih spojeva, sintezom i istraživanjem tioamida, kemijom difeniletera. Autor je udžbenika Organska kemija za VIII. razred gimnazije (s M. Krajčinovićem, 1947–56), Organska kemija I, II (1947) i dr. Bio je predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1958–60).

Čunko, Ružica (Poljanec, 14. VI. 1946), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tekstilna vlakna.

Diplomirala je 1970. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1980. disertacijom Prilog proučavanju utjecaja oligomera na strukturu i svojstva poli(etilentereftalatnih) vlakana (mentorica → D. Raffaelli). Na Fakultetu je zaposlena od 1970., od 1994. u zvanju redovite profesorice. Umirovljena je 2013. Predavala je kolegije iz područja tekstilnih vlakana, materijala i ispitivanja tekstila.

Područje njezina znanstvenog interesa obuhvaća razvoj metodike ispitivanja i vrednovanja svojstava tekstilija, novih tekstilnih materijala ciljane funkcionalnosti za nove primjene, te ekološki povoljnih procesa modifikacije tekstilnih vlakana i površina primjenom plazme i ultrazvuka. Autorica je više udžbenika, među ostalima Ispitivanje tekstila. Fizikalne i instrumentalne metode karakterizacije osnovnih svojstava tekstilija (1989–95), prvoga sveučilišnog udžbenika u Hrvatskoj iz područja tekstilne tehnologije. Bila je predstojnica Zavoda za oplemenjivačku tehnologiju 1987–89., te među pokretačima osnivanja Laboratorija za fizička ispitivanja tekstila (1996) i Zavoda za materijale, vlakna i ispitivanje tekstila (2004). Bila je glavna urednica časopisa Tekstil 1993–97., te suradnica LZ-a. Članica je emerita HATZ-a od 2017.

Ujević, Darko (Imotski, 28. VI. 1955), tekstilno-tehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju i proces tekstilne proizvodnje te konstrukciju i modeliranje odjeće.

Diplomirao je 1977. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet), gdje je doktorirao 1998. disertacijom Utjecaj probodnih sila u procesu šivanja pletene odjeće (mentor → B. Knez). Od 1977. do 1989. radio je u poduzeću Pionirka (poslije Trimot) u Imotskom, gdje je bio tehnički direktor i dopredsjednik poslovnog odbora za razvoj i tehničke poslove. Na zagrebačkom fakultetu (Tekstilno-tehnološki fakultet) zaposlen je od 1990., u zvanju redovitoga profesora od 2009. Dužnost dekana Fakulteta obnašao je 2006–12. Bavi se antropometrijom tijela, konstrukcijom i modeliranjem odjeće, istraživanjem odjevnih veličina i pristalosti odjeće te tehnologijom proizvodnje odjeće, o čemu predaje na više kolegija na Fakultetu. Uz mnoge znanstvene i stručne radove, objavio je samostalno i u suautorstvu više knjiga, među ostalima devet sveučilišnih udžbenika (Tehnologija proizvodnje odjeće sa studijem rada, s D. Rogaleom, M. Hrastinskim i S. Firšt Rogale, 2000; Tehnike konstruiranja i modeliranja odjeće, s D. Rogaleom i M. Hrastinskim, 2000. i dr.). Član je HATZ-a od 2007., te uredništva časopisa → Tekstil, kojemu je bio glavni urednik 2004−06. Dobitnik je godišnje nagrade HATZ-a »Rikard Podhorsky« (2008).

Feller, Eugen Viktor (Lavov, Ukrajina, 26. I. 1871 – Zagreb, 15. XI. 1936), farmaceut i poduzetnik, začetnik industrijske proizvodnje lijekova i ljekarničke promidžbe u Hrvatskoj.

Završivši obrazovanje u Ukrajini, gdje je 1889. položio tirocinijski ispit (praktični ispit ljekarničkoga studija) i 1892. u Černivci diplomirao farmaciju, radio je u vojnoj ljekarni u poljskom Przemyślu, a potom se preselio u Hrvatsku. Bio je vježbenik u ljekarni Zlatnom orlu u Karlovcu (1893–94) te u Pregradi u ljekarni K angjelu čuvaru (1894–96), vlasnika → Adolfa Alfonsa Thierryja de Chateauvieuxa, u sklopu koje je djelovala i Thierryjeva tvornica, gdje je Feller stekao iskustvo u proizvodnji i prodaji lijekova. Godine 1897. preselio se u Grubišno Polje te zaposlio u ljekarni K crvenom križu, a stekavši propisani petogodišnji staž, 1899. kupio je vlastitu ljekarnu K Sv. Trojstvu u Donjoj Stubici. Ondje je 1901. dao izgraditi zgradu u kojoj se u prizemlju nalazila tvornica-laboratorij. S obzirom na to da su zagorske tvornice Thierryja i Fellera proizvodnju lijekova temeljile na ljekarničkom obrazovanju i iskustvu, njihovo je djelovanje obilježilo početak industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj.







E. V. Feller proslavio se eliksirom vlastite recepture i proizvodnje, prema njegovoj majci nazvanom Elsa fluid. Proizvod je registrirao 1902., iduće je godine u prijavu dodao i proizvod Elsa Pillen te je znak Elsa zaštitio 1903. Pripravak je sadržavao više od 70% alkohola i biljne ekstrakte, a predstavljao se kao lijek za mnogobrojne tegobe. Fluid je počeo proizvoditi još za boravka u Grubišnom Polju, no proizvodnja je doživjela vrhunac u tvornici-laboratoriju u Donjoj Stubici, gdje se proizvodio od 1901. do smrti sina Kazimira 1942., koji je ljekarnu preuzeo nakon očeve smrti. Tvornica je na vrhuncu prodaje zapošljavala oko 100 ljudi, a osim fluida, proizvodila je i druge proizvode Elsa. Neobarokna zgrada tvornice u Donjoj Stubici zbog svoje je povijesne i urbanističke važnosti 1994. zaštićena kao spomenik kulture.







Stekavši veliko bogatsvo, Feller se preselio 1904. u Zagreb. Novi obiteljski dom i poslovni prostor izgradio je 1905. na uglu Trga bana Josipa Jelačića i Jurišićeve ulice (radi reklame u obliku boce Elsa fluida visine gotovo dva kata, ta je zgrada postala poznata kao Elsa fluid dom). Spretnim reklamiranjem svojih proizvoda osvojio je austrijsko, englesko, talijansko, francusko, njemačko, egiptsko, japansko, kinesko i američko tržište, gdje je u doba prohibicije njegov pripravak s velikim udjelom alkohola bio vrlo popularan.







Gyiketta-Ogrizek, Marija (Marica) (Zagreb, 11. IV. 1911 – Zagreb, 18. V. 1988), kemijska inženjerka, modernizatorica nastave analitičke kemije.

Diplomirala je na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1937., gdje je doktorirala 1964. disertacijom Ispitivanje mogućnosti odjeljivanja malih količina antimona u metalnom kositru primjenom ionskih izmjenjivača pomoću radioaktivnih izotopa, koju je izradila 1963. pod vodstvom Ewalda Blasiusa na Tehničkome sveučilištu u Berlinu (TU Berlin). Od 1938. radila je u Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju Fakulteta, od 1972. kao izvanredna profesorica; umirovljena je 1978. Predavala je kolegij Analitička kemija I, te modernizirala nastavu toga područja uvodeći semimikro tehniku separacije kationa i aniona. Bila je predstojnica Zavoda za analitičku kemiju (1970–78) i pročelnica Kemijsko-tehnološkog odjela (1970–72). Autorica je više udžbenika iz kvalitativne i kvantitativne analitičke kemije koji su dugo bili u uporabi, primjerice Semimikro kvalitativna analiza. Praktični dio (1960–76), Kvalitativna anorganska kemijska analiza (s B. Rašica i I. Mihaljevićem, 1974), Semimikro kvalitativna kemijska analiza (s I. Eškinjom, 1976), Kvalitativna kemijska analiza. Praktični dio (sa Z. Šoljićem, 1976).

Međimurska trikotaža Čakovec (MTČ), poduzeće za proizvodnju odjevnih predmeta, čarapa, pozamenterije i pletiva osnovano 1923. u Čakovcu.







Osnovano je kao dioničko društvo braće Graner koje se isprva bavilo izradbom vrpca i vezica. Proizvodnju je započelo 14 radnika na 10 strojeva. Tržište se brzo širilo, pa je već sljedeće godine ponuda proširena proizvodnjom čarapa, a broj radnika povećao se na gotovo 50. Ubrzo je uvedena i proizvodnja beretki, a 1928. uz odjele za izradbu vrpci i vezica te čarapa osnovan je odjel za izradbu končanoga prediva. Tvornica je tada zapošljavala oko 150 radnika, a prerađivalo se oko 150 kg prediva na dan. Iako je već do 1929. spadalo u sam vrh proizvodnje čarapa za područje cijele Kraljevine Jugoslavije, poduzeće je službeno priznato tek 1930. pod nazivom Braća Graner – tvornica čarapa, vrpca i trakova. Te je godine proširena proizvodnja čarapa, kupljeno još stotinjak standardnih strojeva, te osnovan poseban odjel sa strojevima za čišćenje pamuka. Tvornica je među prvima u zemlji proizvodila ženske svilene čarape. Godine 1932. započela je i proizvodnja rukavica, a 1934. braća Tessler, dioničari poduzeća koji su se udružili s braćom Graner 1933., započeli su proizvodnju trikotaže osnovavši King – tvornicu trikotaže. Braća Graner i Tessler zapravo su djelovali zajedno kao velika grupa dioničara. Do 1939. uglavnom su izgrađeni i svi objekti te se poduzeće uvrstilo među najveće tvornice u srednjoj Europi. Zapošljavalo je oko 1200 radnika koji su radom u tri smjene proizvodili oko 250 tona raznih tekstilnih proizvoda na godinu.













Tvornica je nastavila raditi i za II. svj. rata, a 1944. došla je u vlasništvo mađarske države. Na osnovi zakona o konfiskaciji imovine Židova vlasnici su bili deportirani. Potkraj 1945. sva je imovina poduzeća konfiscirana i predana u državno vlasništvo, te je ono odlukom Vlade NR Hrvatske od 1946. nastavilo djelovati pod nazivom Međimurska trikotaža Čakovec. Potkraj 1945. obnova tvornice i strojeva bila je uglavnom dovršena, a broj zaposlenih iznosio je 538. Uz pogone u Čakovcu, 1961. osnovani su pogoni za izradbu vrpci u Murskom Središću, za pleteno-šivaće proizvode u Kotoribi, te za proizvodnju rukavica i vesta u Turčišću. Godine 1962. broj radnika povećao se na 1940, no 1963. tvornica je pretrpjela goleme štete u poplavi koja je pogodila Čakovec. U temeljitoj obnovi 1964−72. izgrađeni su novi pogoni za proizvodnju konfekcije i pletenje pletiva, kupljeni novi strojevi, te riješeni mnogi unutarnji organizacijski, proizvodni i kadrovski problemi. Gotovo 80% svojih potreba poduzeće je podmirivalo od domaćih predionica i ostalih dobavljača, dok se tek manji dio dobavljao iz inozemstva. S približno 3400 zaposlenih poduzeće je 1980-ih nastavilo uspješno poslovati, a uvelike je porastao i izvoz.

Raspadom SFRJ i uspostavom samostalne i suverene RH, u novim društveno-gospodarskim uvjetima proizvodnja je sve više slabjela, poduzeće je poslovalo s gubitcima, pa se sredinom 1990-ih podijelilo na više manjih dioničkih društava koja su privatizirana. Od nasljednika nekadašnjega poduzeća većina se ugasila, među ostalima MTČ Tvornica rublja d. d. i MTČ Tvornica čarapa d. d. u Čakovcu (do 2016), MTČ Tvornica konfekcije d. d. u Kotoribi (do 2014), MTČ Tvornica dječje trikotaže d. d. u Prelogu (do 2015), dok su MTČ Tvornica trikotaže d. d. u Štrigovi i MTČ Pozamanterija d. o. o. u Murskom Središću još uvijek aktivne.















Kamensko, poduzeće za proizvodnju i trgovinu odjeće i rublja osnovano 1949. u Zagrebu.

Djelatnost je započelo 1943. kao radionica za izradbu i popravak odjeće i obuće pri zapovjedništvu hrvatskih partizanskih jedinica u ličkome selu Kamenskom. Nakon završetka rata radionica se uselila u prostore Vojno-odjevnoga zavoda u današnjoj Reljkovićevoj ulici u Zagrebu te s 432 radnika započela proizvodnju odjeće i obuće za potrebe JA. Poduzeće je pod nazivom Kamensko službeno osnovano 1949. odlukom Vlade FNRJ, za djelovanje u sklopu vojne industrije. Kako su potrebe vojske bile velike, broj radnika stalno je rastao, te se 1951. udvostručio. Nakon izdvajanja i premještanja pogona vojne namjene 1952. iz Zagreba u Travnik i Karlovac, ostatak poduzeća (s približno 450 radnika) preusmjerio se na izradbu odjeće za građanstvo. Zbog nedostatka vlastite trgovačke mreže proizvodnja odjeće bila je usmjerena prema inozemnome tržištu. Poslovi su se brzo razvijali te je uspostavljena i druga smjena za proizvodnju, a broj radnika povećao se na 963. Prvi izvoz odjeće ostvaren je 1954. na Bliski istok, a 1955. slijedio je i izvoz u zemlje zapadne i sjeverne Europe. Sredinom 1950-ih uz klasičan program rublja i odjeće Kamensko je proizvodilo radna odijela, kišne kabanice, šatorska krila, kamionske i vagonske cerade i dr.

Uz tehnološku modernizaciju tijekom 1950-ih slijedilo je otvaranje pogona u Grižanama kraj Crikvenice (1961) i Gračacu (1963). Istodobno s razvojem proizvodnje znatno se ulagalo i u razvoj vlastite trgovačke mreže, te je 1964. zajedno s drugim proizvođačima tekstila Kamensko udružilo svoje maloprodajne objekte, opremu i druge oblike sredstava i osnovalo zajedničku trgovačku mrežu Standard konfekciju. U razdoblju od 1964. do 1973. uz dogradnju postojeće sjeverne i južne zgrade u Reljkovićevoj ulici izgrađeni su novi proizvodni, skladišni i poslovni objekti, te je provedena temeljita modernizacija strojnoga parka i racionalizacija proizvodnje. Usklađujući svoju organizaciju s Ustavom i Zakonom o udruženome radu, Kamensko je 1973. organizirano kao RO. Godine 1978. zapošljavalo je oko 2600 radnika, a proizvelo je oko 500 000 odijela, više od dva milijuna košulja te oko 500 000 hlača, dječje i sportske odjeće. Otvaranjem prodavaonice u Ilici 93 Kamensko je 1979. pokrenulo maloprodaju u Zagrebu, a poslije je otvoreno još nekoliko trgovina u Zagrebu, Zadru, Rijeci, Dubrovniku i Slavonskom Brodu. S gotovo istim brojem zaposlenih kao i potkraj 1970-ih, poduzeće je 1980-ih nastavilo uspješno poslovati, a više od 60% proizvoda izvozilo je na tržište Europe, Sjeverne Amerike, Afrike i Azije, od čega najveći dio u zapadnoeuropske zemlje.

U novim društveno-ekonomskim okolnostima 1990. stvoreno je jedinstveno društveno poduzeće Kamensko, koje je 1993. registrirano kao dioničko društvo. Prateći modna kretanja i prilagođavajući se novim potrebama tržišta, poduzeće je provelo rekonstrukciju pogona rublja, a uz vlastite modne marke Kaza i Prince, 1990. postalo je vlasnik licence Pierre Cardin za proizvodnju i trgovinu ženskih i muških odjevnih proizvoda. Iako je već zatvaranje pogona u Grižanima 2004. nagovijestilo prve poslovne probleme, pad prihoda započeo je 2005., a temeljio se na padu prodaje u inozemstvu. U sljedećem razdoblju poduzeće je bilježilo kontinuirani pad proizvodnje, prihoda i broja zaposlenih (2005. imalo je oko 1300 zaposlenih, a 2008. oko 500). Godine 2010. otvoren je stečajni postupak i prekinuta je proizvodnja, a 2018. Kamensko je formalno prestalo djelovati.

Inženjerstvo okoliša, znanstveno-stručni časopis u interdisciplinarnom području inženjerstva okoliša. Izdaje ga Geotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu od 2014., izlazi polugodišnje s podnaslovom Scientific and professional journal in the area of environmental engineering. Objavljuje međunarodno recenzirane znanstvene, stručne i druge radove iz područja geoinženjerstva, upravljanja vodnim resursima, tehničkim aspektima zaštite okoliša te srodnim područjima istraživanja na hrvatskom i engleskom jeziku. Naslov, sažetci i ključne riječi pišu se dvojezično. Od prvoga broja glavni urednik bio je Vladimir Patrčević, a od 2015. Stjepan Strelec. Časopis se od trećega broja referira u Chemical Abstracts Service Source Indexu (CASSI), a od 2014. dostupan je i na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.

Rudarsko-geološko-naftni zbornik, znanstveni časopis → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta (RGNF) Sveučilišta u Zagrebu. Izlazi od 1989., u početku kao godišnjak. Pri osnutku imao je podnaslov Glasilo RGN fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; 1992−97. Glasilo RGN fakulteta u Zagrebu i Društva hrvatskih rudarskih inženjera, a od 2015. Glasilo RGN fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dva puta na godinu izlazio je 2012–16., 2016. izišao je tri puta, a od 2017. izlazi četiri puta na godinu. Obrađuje teme iz rudarstva, geologije, geološkog i naftnog inženjerstva, energetike, matematike, fizike, zrakoplovstva, raketne i svemirske tehnike. Urednički odbor čine stručnjaci iz hrvatske i međunarodne znanstvene zajednice. Recenzirane znanstvene radove objavljuju autori iz cijeloga svijeta na hrvatskom i engleskom jeziku, a indeksiran je u vodećim svjetskim bazama podataka. Zbornik je časopis otvorenog tipa i sva godišta od 1989. dostupna su na portalu znanstvenih časopisa RH od 2006.







Nafta, znanstveno-stručni časopis Hrvatskoga nacionalnoga komiteta Svjetskog vijeća za naftu i plin i Znanstvenoga vijeća za naftu HAZU-a. Počeo je izlaziti kao mjesečnik 1950., prvi izdavač bila je Generalna direkcija za naftu i plin u Beogradu, a podnaslov mu je bio Časopis Generalne direkcije za naftu i plin. Nekoliko je puta mijenjao izdavača, podnaslov i ritam izlaženja. Ugovor o suizdavanju časopisa između Hrvatskoga nacionalnoga komiteta Svjetskoga vijeća za naftu i plin (World Petroleum Council, WPC) i Znanstvenoga vijeća za naftu sklopljen je 1992., od kada su se radovi tiskali na hrvatskom ili engleskome jeziku s proširenim izvodom na hrvatskome jeziku. Kao mjesečnik, uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, izlazio je od 2009. do 2014., kada je prestao izlaziti. Objavljivao je međunarodno recenzirane članke iz područja geoloških, geofizičkih i geokemijskih istraživanja, razradbe naftnih, plinskih i plinsko-kondenzatnih ležišta, proizvodnje, pripreme za transport, transporta i preradbe nafte i prirodnoga plina, rudarskih radova, petrokemijske tehnologije, ekonomike naftnoga gospodarstva, energetike i informatike. Od 2008. dostupan je na portalu znanstvenih časopisa RH.







Grlić, Ljubiša (Zagreb, 4. III. 1921 – Zagreb, 13. XII. 1993), farmaceut i leksikograf, stručnjak za opijum i kanabis.

Na Farmaceutskome fakultetu u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) diplomirao je 1943. te doktorirao 1958. disertacijom Ispitivanje opija i galenskih pripravaka nekih droga izravnim određivanjem spektra apsorpcije u ultravioletu (mentor → B. Akačić). U Zagrebu je radio u ljekarni (1943–45), higijensko-kemijskim laboratorijima JNA (1945–51), Centralnome higijenskom zavodu (1945–53) i u Zavodu za ispitivanje lijekova SRH (1953–58. i 1960–64). U Ženevi je 1958–60. radio u Laboratoriju UN-a za opojne droge, a u New Yorku je 1969–70. bio specijalni savjetnik za marihuanu u Zavodu za sudsku medicinu tamošnjega sveučilišta. Od 1965. radio je u Leksikografskome zavodu, gdje je bio urednik za područje farmacije, farmakologije, kemije i botanike. Umirovljen je 1981.

Bavio se geografskom identifikacijom i karakterizacijom opojnih droga, izradivši metode za jednostavno spektrofotometrijsko utvrđivanje geografskoga podrijetla opijuma i postupke za kemijsku karakterizaciju kanabisa. Istraživao je i mogućnost korištenja samonikloga jestiva bilja te u laboratorijsku praksu uveo nove metode za određivanje kalorične vrijednosti hrane. Autor je knjiga 99 jestivih i otrovnih boba (1984), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja (1986), Mali kemijski leksikon (1988) i Svijet halucinogenih droga (1989). Bio je glavni urednik časopisa Acta pharmaceutica Jugoslavica (1969–83). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1977.

Filipović, Ivan (Sv. Ivan Zelina, 12. XII. 1911 – Zagreb, 11. VIII. 1998), kemijski inženjer, pionir u primjeni i razvoju polarografske metode za istraživanje kompleksnih spojeva.

Diplomirao je na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1935., gdje je doktorirao 1951. disertacijom Polarografske studije s bizmutovim amalgamom. Radio je u Željezari Zenica (od 1935), u Zagrebu u Institutu za goriva, rude i metalurgiju (od 1941), te na Farmaceutskome fakultetu (od 1946), gdje je 1951. postao docent. Od 1954. bio je zaposlen na Tehničkome (poslije Tehnološki) fakultetu u Zagrebu kao izvanredni profesor, a od 1961. kao redoviti; umirovljen je 1982. Na tom je fakultetu predavao kolegije Opća i anorganska kemija I i II te Polarografska analiza, bio osnivač i predstojnik Zavoda za opću i anorgansku kemiju (1954–82) i dekan (1966–68).

Bio je pionir u primjeni i razvoju polarografske metode u Hrvatskoj, a znanstveno se bavio i koordinacijskom kemijom, posebno ravnotežama u otopinama kompleksa, elektrodnim procesima na živinim elektrodama, kinetikom elektrodnih procesa i pojavama inhibicije i adsorpcije. Autor je knjiga i udžbenika Laboratorijski priručnik za anorgansku kemijsku analizu I, II (s P. Sabioncellom, 1946, 1948) i Opća i anorganska kemija (sa S. Lipanovićem, 1973–1995). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1975), Nagrade za životno djelo iz područja publicistike »Davorin Trstenjak« (1985) i drugih istaknutih priznanja.

Benzinger, Franjo (Vukovar, 26. XI. 1899 – Zagreb, 29. III. 1991), farmaceut, stručnjak za farmaceutsku tehnologiju.

Na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1922. te doktorirao 1927. disertacijom Elementarna istraživanja iz fiziologije haraceja (mentor V. Vouk). Radio je na Fakultetu 1925–26., a potom u ljekarni u Osijeku. Od 1932. ponovno je radio na Fakultetu, kao izvanredni profesor od 1934. Predavao je kolegije Industrijska proizvodnja lijekova i Industrijska farmaceutska tehnologija. Osnovao je Zavod za farmaceutsku tehnologiju (1932), kojega je bio predstojnik 1932–45. i 1960–62. Osnivač je Pokusne stanice za ljekovito bilje (1937–41) koja je djelovala kao nastavna baza studenata farmacije. Studij farmacije 1941. prerastao je u Farmaceutski fakultet (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je Benzinger nastavio raditi do 1945., kada je razriješen dužnosti, a studij je kratko ukinut. Od 1945. radio je u zagrebačkim tvornicama Biljana i → Pliva, gdje je 1952–55. bio voditelj farmaceutskoga laboratorija. Godine 1955. vratio se na Farmaceutski fakultet, a umirovljen je 1964. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa bila je uporaba lijekovitog i drugog industrijskoga bilja, poput domaćeg buhača, samoniklih borovica i naprstka. Autor je knjiga Farmaceutska kemija (1928), Repetitorium artis pharmaceuticae (1939) i Ljekovito bilje (1950).

Baturić, Josip (Pučišća na Braču, 20. III. 1902 – Zagreb, 1. XI. 1983), rudarski inženjer, stručnjak za rudarska mjerenja i primijenjenu geofiziku.

Završio je Visoku rudarsku školu 1924. u Příbramu u Češkoj, gdje je i doktorirao 1938. disertacijom Izravnavajuća elipsa. Radio je u ugljenokopima Zenica, Kreka i Senjski Rudnik te u kamenolomu u Pučišćima. Asistent na ljubljanskome tehničkom fakultetu postao je 1935., gdje se zadržao do 1941. Potom je na novoosnovanome Odsjeku za rudarstvo i metalurgiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet) postao izvanredni profesor, gdje je osim iz Geofizike i Rudarskih mjerenja držao nastavu i iz osnovnih rudarskih kolegija. Redoviti je profesor bio od 1950., a umirovljen je 1972. Bio je predstojnik Zavoda za rudarska mjerenja i primijenjenu geofiziku (1965–72; današnji Zavod za geofizička istraživanja i rudarska mjerenja) te dekan Fakulteta (1952–53).

Znanstveno i stručno bavio se područjem rudarskih mjerenja, primijenjene geofizike i hidrologije, te je uspostavio moderan stručni pristup geofizičkim metodama u rudarstvu. Autor je udžbenika Rudarska mjerenja I i II (1957–59).

Acta pharmaceutica, znanstveni časopis → Hrvatskoga farmaceutskog društva i Slovenskoga farmaceutskog društva. Pokrenut je 1951. kao Acta pharmaceutica Jugoslavica u nakladi Saveza farmaceutskih društava FNRJ s uredništvom u Zagrebu, a 1992. promijenio je naziv u današnji. Izlazi četiri puta na godinu u tiskanom i elektroničkom obliku, a objavljuje izvorne znanstvene radove iz područja farmaceutske kemije, biofarmacije, farmaceutske tehnologije i oblikovanja lijekova, toksikologije i srodnih područja. Časopis ima međunarodno uredništvo, a izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.







Kolin, Ivo (Ivan) (Zagreb, 23. IX. 1924 – Zagreb, 20. I. 2007), brodograđevni inženjer, termodinamičar i izumitelj.

Završio je 1944. Pomorsko-trgovačku akademiju u Dubrovniku, diplomirao u Zagrebu 1949. na Ekonomskome fakultetu i 1955. na Brodograđevnom odsjeku Tehničkoga fakulteta. Doktorirao je 1972. disertacijom Optimalna realizacija teoretskog Stirlingovog procesa na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu, a 1977. disertacijom Degresija veličina nuklearnih elektrana i na Ekonomskome fakultetu u Sarajevu. Bio je zaposlen kao konstruktor u poduzeću Ventilator u Zagrebu (1956–58). Na Rudarskom odjelu Tehnološkog fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu radio je od 1958., kao redoviti profesor od 1973. do umirovljenja 1994., a predavao je kolegije Strojarstvo, Termodinamika i Opće strojarstvo. Na kemijsko-tehnološkom odjelu istog fakulteta predavao je kolegije Kemijsko inženjerstvo i Termodinamika (1963−81) te na Biotehnološkom odjelu kolegije Energetika i Tehnička termodinamika (1963−79). Bio je gostujući profesor na mnogim sveučilištima, među ostalima na rimskome sveučilištu La Sapienza 1987–2001.







Područje njegova znanstvenoga rada bila je termodinamika i energetika, poglavito Stirlingov motor. Konstruirao je novi, plosnati motor toga tipa za rad pri niskim temperaturama (njemački patent 1982., američki 1984). Sudjelovao je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim skupovima, te radove objavljivao u zbornicima i časopisima. Osmislio je i izradio 52 modela toplinskih strojeva uz pomoć kojih je predstavljen povijesni razvoj toplinskih strojeva kao stalni postav u Tehničkome muzeju u Zagrebu, o kojem je snimljen dokumentarni film Pokretna moć vatre. Bio je suradnik Pomorskoga leksikona LZ-a. Autor je knjiga Izotermički motor Stirlingova ciklusa (Isothermal Stirling-Cycle Engine; 1983), Stirlingov motor. Povijest, teorija, praksa (Stirling Motor. History, Theory, Practice; 1991) i Energija i bruto društveni proizvod (Energy and Gross National Product, 2006). Osim više međunarodnih priznanja, dobio je Nagradu »Nikola Tesla« 1967. te Godišnju nagradu za znanost 1996. Od 1998. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Havliček, Jaroslav (Garešnica, 1. X. 1879 – Zagreb, 20. III. 1950), strojarski inženjer, stručnjak za energetiku i jedan od utemeljitelja Tehničke visoke škole u Zagrebu.

Diplomirao je 1901. na Saveznoj tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich), gdje je doktorirao 1908. disertacijom Untersuchung der Leistungsschwankungen bei elektrisch angetriebenen Kompressoren. Radio je u tvornicama Vereinigte Elektrische Werke u Dresdenu (1901), Siemens-Schuckertwerke u Beču (1901–05) i potom do 1940. kao inženjer, predstojnik strojarskog odjela i naposljetku kao tehnički ravnatelj ugljenokopa Witkowitzer Bergbau und Eisenhüttengewerkschaft u Moravskoj Ostravi (danas Ostrava), gdje je projektirao, gradio i stavljao u pogon te samostalno održavao sve strojarske i elektromehaničke uređaje. Godine 1919. bio je imenovan jednim od prva tri profesora Tehničke visoke škole (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu i do 1921. sudjelovao je u njezinu organiziranju. Nakon umirovljenja 1940. vratio se u Zagreb i postao redoviti profesor Tehničkoga fakulteta. Predavao je kolegije Parni kotlovi i Rudarsko strojarstvo.

Poznata su njegova istraživanja o fizikalnim svojstvima vode i pare pri 400 bara i 550 °C pregrijanja, pokusi o trenju zraka i koša u oknu kod rudarskih izvoznica, regulacija rada turbokompresora i izgradnja električne centrale kapaciteta 60 MW s parnim pogonom pri 130 bara i 500 °C u Moravskoj Ostravi, što je predstavljalo preokret u gradnji velikih energetskih postrojenja. Ugledni američki časopis Applied Mechanics Review što ga objavljuje Američka udruga strojarskih inženjera (The American Society of Mechanical Engineers) proglasio ga je jednim od deset najvažnijih stručnjaka u povijesti u području energetike. Autor je knjige Rudarsko strojarstvo (1950). Bio je član Tehničke akademije u Pragu.

Belančić, Nikola (Šepak, BiH, 6. IX. 1887 – La Paz, Bolivija, IV. 1954), rudarski inženjer, jedan od osnivača modernoga studija rudarstva u Hrvatskoj.

Završio je 1907. Montanističku visoku školu u Leobenu u Austriji. Radio je u rudnicima Brezi i Kaknju te Rudarskim direkcijama u Sarajevu (1919–25) i Beogradu (1925–35). Godine 1939. postao je pročelnik Odjela za rudarstvo Banovine Hrvatske u Zagrebu. Zajedno s profesorima → Franjom Hanamanom i → Lukom Marićem na Tehničkome fakultetu u Zagrebu utemeljio je iste godine Odsjek za rudarstvo i metalurgiju iz kojega je nastao današnji → Rudarsko-geološko-naftni fakultet, gdje je bio jedan od prvih predavača i voditelj kolegija Uvod u rudarstvo. Osnovao je i Srednju rudarsku školu u Varaždinu. Potkraj 1945. napustio je Zagreb, neko je vrijeme bio rudarski savjetnik u Austriji, a zatim je otišao u Boliviju, gdje je radio u rudarskom središtu Oruru i utemeljio rudarski studij u La Pazu. Napisao je prvi hrvatski udžbenik rudarstva Uvod u rudarstvo 1940., te Uvod u rudarsku znanost (Introducción en la ciencia minera), objavljen u La Pazu 1950.