pejzažna arhitektura (krajobrazna arhitektura, perivojna arhitektura), arhitektura pretežno u organskom materijalu, nastala kao kreativno djelo čovjeka i djelomično prirode u vidu oblikovanog prostora u gradu, uza zgrade ili u krajoliku, nedjeljiva ili usko vezana uz arhitekturu i urbanizam. Nazivi sličnog ili istog značenja su perivojna arhitektura, vrtna arhitektura i parkovna arhitektura. Srodna su, ali različita značenja hortikultura, zelenilo, gradsko zelenilo, zelene površine, slobodni gradski prostori, otvoreni prostori, krajolik i kulturni krajolik.

Tipološki oblici pejzažne arhitekture obuhvaćaju velike površine od nekoliko stotina ili desetaka hektara do jednog ili nekoliko hektara koje se nazivaju parkovima, perivojima i vrtovima, a poznati su i drugi nazivi tipološkog razvrstaja kao što su parkovne šume, gradski gajevi, šetališta, groblja i dr. Premda se nazivi park, perivoj i vrt katkada rabe kao sličnoznačnice, postoji uočljiva, a katkada i znatna razlika. Tako se npr. naziv perivoj u hrvatskom jeziku rabi od XVI. st. i pripisuje se peripatetičkoj školi (prema grčkom περίπατος: šetnja, šetalište) kao ishodištu pojma koji taj naziv obuhvaća.

Perivoj je projektirani prostor, samostalan ili vezan uza zgradu, istaknutoga konceptualno-kreativnoga likovnog izričaja sa sađenim nasadima – gradski perivoji, perivoji dvoraca i ljetnikovaca, lječilišni perivoji, perivojni trgovi i dr. Park je prirodni planirani pejzažni prostor velike površine, s autohtonim prirodnim i sađenim nasadima – rekreacijski ili sportski park, zabavni park, spomen-park, nacionalni park, park prirode. Vrt je projektirani prostor proširenja zgrade (različit od povrtnjaka), najčešće vezan uza stanovanje, razmjerno malene površine – vrt vile ili stambene zgrade, ali i botanički vrt i zoološki vrt. Perivoj može biti i park i vrt, vrt može biti perivoj ali nije park, a park nije ni vrt ni perivoj. U kasnosrednjovjekovno i renesansno doba parkom (parc) su se u Francuskoj nazivale lovačke šume, a poslije se ta riječ počela rabiti za planirane pejzažne površine u gradu te je prenesena i u druge jezike.

Obilježje pejzažne arhitekture jest interdisciplinarnost jer osim tehničkih disciplina (urbanizam i prostorno planiranje, arhitektonsko projektiranje) obuhvaća humanistička znanja (povijest umjetnosti, arhitekture i pejzažne arhitekture; zaštita kulturnog nasljeđa) te biotehničke i prirodne discipline (dendrologija, fitocenologija, ekologija, pedologija i dr.).

Razvoj pejzažne arhitekture u svijetu

Iako se vrtovi i perivoji pojavljuju već u Mezopotamiji (Semiramidini viseći vrtovi, Edenski vrt) i Egiptu (geometrijski koncept proizašao iz sustava kanala i bazena za natapanje), dokumentirana povijest pejzažne arhitekture počinje u antičko rimsko doba. Stari Rim ostavio je u nasljeđe vrt (hortus) i vrt okružen trijemom (peristil) kuće za stanovanje, velike pejzažne perivoje vila (horti) i svete gajeve. Zatvoreni ograđeni vrtovi (hortus conclusus) srednjovjekovno su nasljeđe u sklopu samostana (meditativni vrtovi) i utvrđenih dvoraca (voćnjaci te vrtovi ljekovitih i začinskih trava).

Talijanski renesansni perivoj (XV–XVI. st.) ishodište je europske pejzažne arhitekture novoga doba. Vrt postaje proširenje interijera i prostor stanovanja na otvorenome. Njegova su prepoznatljiva obilježja smještaj na padinama, osna simetrija, ortogonalni tlocrt, arhitektonski oblici orezanoga nasada (topiariji, bosketi), artificijelni oblici vodenih površina i tokova (vodeni lanci, zrcala, vodoskoci), skulpture, monokromnost (bez cvijeća), površina od nekoliko do desetak hektara.

Francuski barokni perivoj, istodobno park u širem opsegu (XVII–XVIII. st.) prostire se na nekoliko stotina hektara, dio je velike pejzažne kompozicije prevladavajuće nizinskoga krajolika. U pogledu iz dvorca u jednoosnoj kompoziciji sagledava se cjelina perivoja, a park se stapa s krajolikom. Prepoznatljivost perivojnog dijela uz dvorac veliki su parterni uresni vrtovi, kanali, bazeni, vodoskoci, skulpture, šišane aleje, bosketi i dr., tlocrtno u obliku ortogonalnog rastera (pravac i pravi kut), a u nastavku prirodne i sađene šume autohtonoga drveća s uređenim putovima, paviljonskim građevinama i odmorištima.

Pejzažni (engleski) perivoj (XVIII–XIX. st.) napušta ortogonalni geometrizam, a na prvi pogled i artificijelno oblikovanje, prirodu ne podređuje sebi nego uči od nje i slijedi njezina pravila oblikovanja, smatrajući da je sve prirodno savršeno i lijepo. Iako se doživljava prirodno, sve je kreirao čovjek na nekoliko desetaka ili stotinjak hektara, tako da kreirana priroda perivoja izgleda kompozicijski savršenija negoli prirodna. Krivulja (engl. line of beauty), a ne više pravac, polazište je pejzažnog oblikovanja, nasadi i voda su u prirodnim oblicima, a paviljonske građevine rijetke su i točkasto smještene u gajevima. Pejzažni engleski perivoj ishodište je romantičarskog perivoja i javnih gradskih perivoja XIX. st.

Pejzažno oblikovanje u XX. st., u skladu s načelima modernističkoga urbanizma i arhitekture, prednost daje funkcionalnomu napuštajući monumentalno i ornamentalno, a uspješne izvedbe bliske su engleskom pejzažnom perivoju. Kraj XX. st. i početak XXI. st. obilježeni su traganjem za identitetom, novim mogućnostima i suvremenom redefinicijom pejzažne arhitekture u duhu tradicije i kontinuiteta do sredine XX. st. Pojavljuju se mnogobrojne nove tendencije temeljene na umjetničkim koncepcijama, ali više kao pojedinačni pokušaji negoli novi stil. U prva dva desetljeća XXI. st. pejzažna arhitektura (engl. landscape design) postaje općeprihvaćen pristup arhitektonskog promišljanja, u širokom rasponu od zgrada do gradova i krajolika.

Razvoj pejzažne arhitekture u Hrvatskoj

Perivojna se arhitektura u Hrvatskoj razvijala istodobno s europskom – sjeverna Hrvatska pod kulturnim srednjoeuropskim utjecajem (Beč), a jadranska pod kulturnim utjecajem antičkoga Rima, poslije Venecije i Italije. U Hrvatskoj nije bilo velikih kraljevskih perivoja, ali se održao višestoljetni kontinuitet perivojne arhitekture i urbane kulture s mnogobrojnim manjim perivojima, izgledom prilagođenima ambijentu i mjerilu prostora. Dvadeset i pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske (od prvih grčkih gradova u IV. st. pr. Kr.) utjecalo je i na razvoj i pojavnost pejzažne kulture. U dugom vremenskom rasponu od antičkoga do suvremenoga doba najvrjednije perivojno nasljeđe, koje posjeduje europsku i svjetsku prepoznatljivost, jesu dubrovački renesansni perivoji ljetnikovaca (XV–XVII. st.), pejzažno-romantičarski perivoj Maksimir u Zagrebu (XIX. st.) te Perivojna (Lenucijeva) potkova u Zagrebu kao slijed perivojnih trgova (kraj XIX. st. i početak XX. st.). Od nacionalne važnosti ističu se perivoji dvoraca sjeverne Hrvatske (XVIII–XIX. st.), javni gradski perivoji (druga polovica XIX. st. i prva polovica XX. st.) te groblja, lječilišni perivoji i perivojni grad Opatija iz istog razdoblja. Dokumentiranu povijest pejzažne arhitekture u Hrvatskoj može se pratiti od kasnoga srednjega vijeka (klaustarski vrtovi samostana i maleni ograđeni vrtovi plemićkih gradova – burgova). Izdašni povijesni izvori, očuvane perivojne građevine i ostatci perivoja potječu od renesansnoga doba, od kada u Hrvatskoj u kontinuitetu teče razvoj pejzažne arhitekture do suvremenoga doba.













Renesansni perivoji dubrovačkih ljetnikovaca

Većina dubrovačkih ljetnikovaca izgrađena je tijekom XV. i XVI. st. u gotičko-renesansnom i renesansnom stilu, a gradnja se nastavila i u baroknom XVII. st. Perivoj je dio ladanjskoga sklopa ljetnikovca koji čine stambena zgrada, gospodarske zgrade, kapelica, pristanište za čamce (orsan) i perivoj. Uz ljetnikovce gospodarskoga tipa (casa padrone) postojali su korisni vrtovi, a uz ljetnikovce za ladanje i ugodu (casa grande) uređivali su se perivoji. Iako su nastali pod utjecajem talijanske renesansne umjetnosti, perivoji na dubrovačkom području nisu preslika talijanskih perivoja renesansnih vila, već autohtona inačica europske renesansne perivojne arhitekture. Razvio se i udomaćio perivoj u kojem se isprepleću renesansne ideje prilagođene povijesnim, kulturnim, socijalnim i prirodnim obilježjima dubrovačkoga područja. Tu posebnost smatra se hrvatskim doprinosom europskoj perivojnoj umjetnosti renesanse. Osim općih renesansnih obilježja u dubrovačkim se perivojima isprepleću srednjovjekovno nasljeđe samostanskih vrtova, tradicija ladanja, vinogradarstva i poljodjelstva te kasnosrednjovjekovna dubrovačka tradicija urbanističkoga planiranja i gradogradnje (Dubrovnik, Ston).

Talijanski i dubrovački perivoji pokazuju sličnosti: istodobno pojavljivanje (XV. st.), nedjeljivosti vile-ljetnikovca i perivoja, terase s pogledom na krajolik, društveni i kulturni život u perivoju. Postoje i razlike: talijanski su perivoji dva do deset puta veći od malenih dubrovačkih (pola do jednoga hektara), jednoosne su tlocrtne kompozicije (dubrovački to nisu), monokromnost (nema cvijeća), topiarni nasadi (šišani oblici), skulpture, vodene atrakcije (vodeni lanci, vodoskoci, fontane, vodena ogledala), kojih nema u dubrovačkim perivojima ili su tek u skromnim oblicima. Prepoznatljivi su za dubrovačke perivoje more (u neposrednoj blizini ili u pogledu), kamena gradnja (visoki i niski zidovi) na maloj površini perivoja, odrina (pergola), polikromnost (cvijeće, normansko-arapski utjecaj), utilitarno raslinje (vinova loza, voće, povrće), natpisi u kamenu.

Osim što je najveći (1,7 ha) perivoj uz ljetnikovac Gučetić-Gozze u Trstenom jedini je dubrovački perivoj jednoosne tlocrtne kompozicije, koja je započeta već 1494., nekoliko godina prije negoli u Francuskoj (dvorac Gaillon, oko 1500). Status arboretuma dobio je sredinom XX. st. zbog dobre očuvanosti te mnoštva i raznolikosti biljnih vrsta. U perivoju se prepoznaje pet stoljeća dug kontinuitet s isprepletanjem gotičko-renesansnih, renesansno-baroknih, historicističkih i romantičarskih tragova mediteranskoga perivojnoga umijeća.

U prošlosti je bilo više od 250 ljetnikovaca s perivojima. Samo na prostoru Rijeke dubrovačke evidentirano je 50, a veći ih je broj u Gružu, na Lopudu i Šipanu, na Brsečinama, u Orašcu i dr. Sačuvano je malo ljetnikovaca u dobrom stanju i još manje perivoja. Samo ih je nekolicina obnovljena i u dobrom je stanju (Gučetić-Gozze u Trstenom, Bona-Caboga i Sorkočević u Rijeci dubrovačkoj, Gundulić u Gružu i još neki), a mnogi čekaju obnovu i suvremenu uporabu. Većina je nekadašnjih perivoja uništena novom izgradnjom na površini perivoja i u neposrednom okruženju.

























Barokni perivoji u Hrvatskoj

Zbog nesigurnih političkih prilika nakon turskih ratova, bilo je malo izvedenih baroknih perivoja. Usprkos tomu nove su europske barokno-prosvjetiteljske ideje brzo doprle u Hrvatsku i našle svoje promicatelje. Zagrebački Maksimir svakako je najveći vizionarski perivojno-pejzažni pothvat u barokno doba u Hrvatskoj. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac bio je najveći promicatelj baroknih perivojnih ideja u Hrvatskoj potkraj XVIII. st. Dobro je poznavao europske prilike u pejzažnoj arhitekturi te je u Hrvatsku donio tadašnju europsku perivojnu misao gradeći perivoje u kojima se čita barokna i klasicistička kompozicija dopunjena pejzažnim idejama, koje su već bile prenesene iz Engleske na europsko tlo. Njegovom zaslugom Hrvatska je potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. ušla u krug europskih zemalja rane perivojne kulture prosvjetiteljskoga doba. Perivoj Maksimir u Zagrebu (barokna etapa 1787–94), perivoji dvoraca u Valpovu i Gornjoj Bistri, biskupski perivoj u Vlaškoj ulici u Zagrebu (nije sačuvan) i lječilišni perivoj u Stubičkim Toplicama najvrjednija su kasnobarokna ostvarenja perivojne arhitekture u Hrvatskoj.







Perivojna kultura dvoraca u Hrvatskoj – od kasnoga baroka do historicizma

Iako se tradicija dvoraca u Hrvatskoj može pratiti od rimskoga doba (vilae rusticae, Dioklecijanova palača), povijest hrvatskih dvoraca počinje od srednjega vijeka (plemićki, tj. feudalni gradovi – burgovi u kontinentalnoj Hrvatskoj) i renesansnoga doba (ladanjski ljetnikovci na Jadranu). Dvorci su se gradili u sjevernoj (kontinentalnoj) Hrvatskoj od XVII. st. do kraja XIX. st. Do danas ih je sačuvano 200-tinjak. Vlasnici dvoraca dovodili su iz Beča i Budimpešte arhitekte, a graditelje i vrtlare pronalazili su diljem Austrijske Monarhije. Dvorci i perivoji u Hrvatskoj, premda skromniji i manji od većine u drugim europskim zemljama, pokazuju isprepletanje europske tradicije i lokalnih uvjeta stvorivši izvorna djela hrvatske kulture dvoraca. Perivoji, voćnjaci i gajevi sastavnice su dvoraca i nedjeljivi su od njih. U rijetkim slučajevima okolni krajolik preuzeo je ulogu perivoja (Veliki Tabor, Gornja Stubica, Bilje). Perivoji su najčešće veličine od nekoliko do desetak hektara. Rijetki su veliki perivoji od nekoliko desetaka hektara (Našice, Opeka, Trakošćan, Valpovo). Od baroknih perivoja ističe se dvorac u Valpovu, uz koji su perivoj uokolo dvorca, perivojna šuma i lovačka šuma međusobno spojeni prepoznatljivim baroknim zvjezdolikim putovima iz 1780-ih. Trakošćan je najveći i najvrjedniji hrvatski romantičarski perivoj s park-šumom iz sredine XIX. st., sličan nekoliko godina mlađem Neuschwansteinu, poznatom bavarskom romantičarskom dvorcu s pripadajućim krajolikom. S kraja XIX. st. i početka XX. st. najvrjedniji perivoj je uz dvorac Opeka koji je zbog 200-tinjak različitih biljnih vrsta, oblikovnih vrijednosti i velike površine proglašen arboretumom. Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. uz dvorce su se proširivali i uređivali perivoji, od kojih su se neki uspjeli znatnije očuvati do suvremenoga doba, primjerice Golubovec u Donjoj Stubici, Lužnica, Maruševec i Veliki Bukovec u Hrvatskom zagorju te Donji Miholjac, Našice i Valpovo u Slavoniji.



























Biskupski perivoji XVIII. i XIX. stoljeća

Zagrebački biskupi od kraja XVIII. st. bili su promicatelji novih ideja u pejzažnoj arhitekturi. Maksimilijan Vrhovac, Aleksandar Alagović i Juraj Haulik zaslužni su za najljepše zagrebačke perivoje s kraja XVIII. st. i iz prve polovice XIX. st. Bili su prosvjetitelji svoga doba, urbanistički vizionari, vrsni poznavatelji pejzažnoga stvaralaštva u Europi, a djelomice i idejni kreatori perivoja. Zaslugom biskupa Vrhovca podignuti su biskupski barokni vrt u Vlaškoj ulici u Zagrebu (nije sačuvan), javni perivoj s park-šumom Maksimir u Zagrebu, lječilišni klasicistički perivoj u Stubičkim Toplicama (djelomice sačuvan) i pejzažni perivoj dvorca Golubovec u Donjoj Stubici (sačuvan). Biskup Alagović zaslužan je za nastanak biskupskoga perivoja Ribnjaka u Zagrebu (1830) i svojeg privatnog vrta (1822), oba u duhu bidermajerske perivojne kulture. Biskup Haulik dao je Maksimiru konačan pejzažno-romantičarski izgled (1838–47).







Javni gradski perivoji XIX. stoljeća

Na baroknoj, bidermajerskoj i romantičarskoj tradiciji pejzažnog oblikovanja u Hrvatskoj, a pod utjecajem perivojne kulture u Austrijskoj Monarhiji i zapadnoj Europi, nastajali su u hrvatskim gradovima i mjestima mnogobrojni javni perivoji, šetališta, perivojni trgovi, gradske šume i gajevi te lječilišni perivoji. Nije bilo grada ili većega mjesta u kojemu tijekom XIX. st. ili početkom XX. st. (do 1914) nije nastao barem jedan javni perivoj ili šetalište. Time se iskazivala potreba za javnim prostorima u gradu, koji će biti dostupni svim slojevima građanstva, te želja za oblikovanjem i uljepšavanjem gradova i mjesta. Bilo je to doba kada se njegovalo načelo nedjeljivosti urbanizma, arhitekture i pejzažne arhitekture. Pokretači osnivanja perivoja i šetališta u hrvatskim gradovima bili su biskupi, banovi, vojni zapovjednici gradova, gradonačelnici i ugledni građani koji su osnivali tzv. gradopoljepšavajuća društva. Zahvaljujući tomu, u Hrvatskoj su nastali perivoji često prije negoli u mnogim drugim europskim gradovima i mnogo bogatijim sredinama, ali prilagođeni lokalnim uvjetima i financijskim mogućnostima. Tada je Hrvatska bila u vrhu europskoga perivojnoga stvaralaštva – ne samo na razini ideje nego i izvedbe.

Prvi su se javni perivoji javili u hrvatskim gradovima u drugoj polovici XVIII. st. (Gradski vrt u Osijeku 1750., barokni Maksimir 1787). U prvoj polovici XIX. st. započeli su se podizati Južna i Sjeverna promenada u Zagrebu, danas Strossmayerovo šetalište (1813) i Vrazovo šetalište (1845); Pukovnijski vrt u Osijeku, danas Perivoj kralja Tomislava (1814); današnji Strossmayerov perivoj u Splitu (1808) i dr. Do punog je zamaha perivojnog oblikovanja u gradovima došlo u posljednjoj trećini XIX. st. i početkom XX. st. Tadašnji perivoji posjeduju obilježja kasnoga romantizma i historicizma. Najčešće su to različite interpretacije baroknog i klasicističkog te pejzažno-romantičarskog oblikovanja. To je razdoblje najplodnije u povijesti pejzažne arhitekture u Hrvatskoj, kada su se podizali javni perivoji i perivojni trgovi, šetališta (promenade), lječilišni perivoji, botanički vrtovi, pejzažna groblja, ulični drvoredi, kao i vrtovi gradskih vila i palača, ulični predvrtovi stambenih zgrada, ali i perivoji uz ljetnikovce i dvorce izvan gradova ili na njihovim rubovima. Među perivojima ističu se (većinom sačuvani uz čestu promjenu naziva): u Zagrebu – Josipovac (Tuškanac) i Sofijin (Dubravkin) put, šetalište Prilaz (Đure Deželića), perivojni trgovi Lenucijeve potkove, Botanički vrt; u Osijeku – Generalski vrt, Donjogradsko šetalište, Sakuntala, Zrinjevac; u Splitu – park-šuma Marjan; u Puli – Maksimilijanov (Mornarički) park, Gradski park (Parco Municipale), park Monte Zaro i Valerijin park; u Rijeci – Park Mlaka (Giardino Pubblico), Elizabetin perivoj (Jadranski trg), Kazališni perivoj, Nadvojvodin perivoj (Park Vladimira Nazora, Nikole Hosta); u Bjelovaru – Trg Marije Terezije, Promenada Marije Valerije, Gaj Franje Josipa I., Perivoj Stjepana Radića, kolodvorski perivoj.













Po uzoru na Beč i druge srednjoeuropske gradove na mjestu kasnosrednjovjekovnih i renesansno-baroknih gradskih utvrđenja nastaju šetališta i perivoji – Južna i Sjeverna promenada u Zagrebu; današnje Šetalište Vatroslava Jagića u Varaždinu; Šetalište Marije Valerije (Promenada) i Vrbanićev perivoj u Karlovcu; perivoj Klasija u Slavonskome Brodu; perivoji uokolo Tvrđe u Osijeku (Pukovnijski vrt i Krešimirov perivoj); perivoji u Splitu (Đardin, Strossmayerov perivoj); Šibeniku (Đardin, perivoj Roberta Visiania); u Zadru (perivoji na bastionima Moro i Wagner, Blažekovićev, danas perivoj Vladimira Nazora) i dr.

Osim javnih perivoja i šetališta vrijedno je vrtno i perivojno nasljeđe vila i palača, najčešće s kraja XIX. st. i početka XX. st., primjerice vrtovi palača Gornjega grada na padinama Griča u Zagrebu, secesijski vrtovi u Osijeku (Europska avenija), floristički bogati i slikoviti vrtovi bogatih građana i pomorskih kapetana uz vile na Jadranu (Lovran, Mali Lošinj – Čikat, Orebić i dr.), građanski predvrtovi i vrtovi većih obiteljskih kuća u svim gradovima.

Opatija je s mnogobrojnim vrtovima i perivojima uza sanatorije, hotele i vile te javnim šetalištima jedinstven primjer klimatskoga lječilišta i novoga grada s kraja XIX. st. i početka XX. st. gdje su upravo pejzažna arhitektura i perivojna kultura nositeljice urbanističke zamisli. Veličinom i oblikovanjem ističu se: perivoj Angiolina (Kurpark), perivoj sv. Jakova, perivoj Franje Josipa I. (Margarita), obalno šetalište Franje Josipa I., šumsko šetalište Carmen Sylve, perivoj hotela Kronprinzessin Stephanie (Imperijal) i dr.













Maksimir

Maksimir u Zagrebu najveći je i najvrjedniji javni gradski perivoj u Hrvatskoj, značajan u kontekstu europske perivojne umjetnosti. Njegove su osobite vrijednosti rano pojavljivanje, veličina i umjetnička vrijednost. Kao javni gradski perivoj javio se za europske prilike vrlo rano, potkraj XVIII. st. Do 1787., kada je započelo uređenje Maksimira u doba biskupa Vrhovca, javni gradski perivoji bili su rijetki (osim kraljevskih lovačkih šuma otvorenih građanima) pa se Maksimir smatra jednim od prvih javnih perivoja u Europi. Budući da su se u to doba podizali samo javnosti nedostupni perivoji uz plemićke dvorce ili kraljevske rezidencije, ideja o perivoju namijenjenomu građanima bila je tada vrlo napredna, nastala pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja bliskih biskupu Vrhovcu, ali i po uzoru na carski bečki Prater i Augarten koji su se otvorili za građane, kao i na druga tada još rijetka javna šetališta. Sredinom XIX. st. kada je Maksimir dovršen (otvoren je javnosti 1847. u doba biskupa Haulika) perivoj je s pripadajućom park-šumom zauzimao površinu od 400 ha, što je približno polovica Bulonjske šume u Parizu ili dva puta veća površina od londonskoga Regent’s Parka. Bila je to golema površina u odnosu na tada vrlo maleni grad Zagreb, koji je sredinom XIX. st. imao oko 15 000 stanovnika (Pariz je 1846. imao više od milijuna, a London 1841. 2 235 000 stanovnika). Pejzažno-romantičarski koncept iz 1830-ih i 1840-ih svrstava Maksimir u vrijedna europska umjetnička ostvarenja, što potvrđuju ugledni umjetnici koji su na Haulikov poziv došli u Zagreb (Michael Riedel, Franz Schücht, Leopold Philipp, Franjo Serafin Körbler, Joseph Käschmann, Antun Dominik Fernkorn, Anton Kothgasser i drugi), koji su se već dotad dokazali u Beču i Austriji na uređenju kraljevskih perivoja. Vrhovčeva prosvjetiteljska misao i Haulikov osjećaj za perivojnu arhitekturu doveli su zagrebački Maksimir u XIX. st. u vrh povijesne perivojne arhitekture u Europi.







Lenucijeva perivojna (Zelena) potkova

Na temelju druge regulatorne osnove Zagreba (1887), koja je imala obilježja idealnoga srednjoeuropskoga grada kasnoga XIX. st., ostvarena je prva urbana modernizacija Zagreba. Bila je to urbanistička vizionarska zamisao obnove i osuvremenjivanja grada nakon potresa 1880. Tada je u plan grada prvi put ucrtana cjelovita zamisao slijeda od sedam perivojnih trgova i botaničkoga vrta, tlocrtno u obliku slova U, poznatog pod nazivom Lenucijeva potkova (perivojna potkova, Zelena potkova). Taj perivojni potez dao je gradu prepoznatljivost u europskim mjerilima. Mnogobrojni su slični primjeri u europskim gradovima toga doba, ali oni su najčešće nastajali na mjestu srednjovjekovno-renesansno-baroknih utvrđenja koja su se u XIX. st. rušila i na njihovu su se mjestu uređivali javni perivojni prostori. Lenucijeva potkova nastala je na do tada neizgrađenim poljodjelskim prostorima u gradu kao izraz urbanističke zamisli koja nije bila u interesu privatnog kapitala i profita, nego u interesu svih građana i ljepote grada. Zagrebačka je perivojna potkova najreprezentativniji primjer urbanističkoga planiranja i perivojnog oblikovanja Hrvatske s kraja XIX. st. i početka XX. st. kada su se podizali javni perivoji, šetališta, perivojni trgovi, botanički vrtovi, perivojne šume i gajevi. (→ Milan Lenuci)













Lječilišni perivoji

Uz izvore termalne vode počela su se potkraj XVIII. st. spontano, a u XIX. st. organizirano i planirano uređivati lječilišta u sjevernoj Hrvatskoj. Početke urbanistički planiranog uređenja lječilišnih mjesta u Hrvatskoj označava izgradnja Stubičkih Toplica (1811–14., arhitekt Christian Heinrich Vesterburg), kojih je vlasnik bio zagrebački biskup M. Vrhovac. Bile su jedno od prvih lječilišta u srednjoj Europi u početku XIX. st. (Rogaška Slatina 1819., Bad Ischl 1822) te postale uzor za druga lječilišta u okruženju. Nakon dovršetka Stubičkih Toplica, počela su se uređivati mnogobrojna lječilišta s perivojima u Habsburškoj Monarhiji, pa tako i u Hrvatskoj (Varaždinske Toplice, Jamnica, Topusko, Daruvar, Krapinske Toplice i Lipik). Njihovi su perivoji konačan izgled dobili tek u drugoj polovici ili potkraj XIX. st. Središnji prostor lječilišnih mjesta uvijek je perivoj u kojem su paviljonski smještene lječilišne zgrade i drugi sadržaji. Perivoj ima ulogu trga i šetališta, vanjskog boravka i mjesta društvenog života. Najslikovitiji je bio lječilišni perivoj u Lipiku s kraja XIX. i početka XX. st., koji je nakon četiri desetljeća, uz mnogobrojne prekide i ratna razaranja u 1990-ima, obnovljen 2024.













Pejzažna arhitektura XX. stoljeća

Na početku XX. st., sve do Prvoga svjetskog rata, u gradovima i uz dvorce nastavilo se podizanje, dovršavanje i održavanje planiranih pejzažnih površina na tradiciji historicizma XIX. st. Među malobrojnim novim oblikovnim ostvarenjima na početku XX. st. ističu se pejzažna groblja u Varaždinu (započeto 1905) i Mirogoj u Zagrebu (→ Herman Bollé). Iz toga je doba pejzažna i perivojna preobrazba otočja Brijuna, iz močvarnoga zapuštenog krajolika u oblikovani krajolik, koje je 1983. proglašeno nacionalnim parkom.

Nakon 1918. bilo je malo novih većih perivoja, a naslijeđena se pejzažna arhitektura, zbog velikih troškova, sve teže odražavala. Među novim perivojima koji su promovirali protomoderne koncepcije ističu se perivojni trgovi – današnji Svačićev i Krešimirov trg u Zagrebu. Urbanističko rješenje Svačićeva trga u starom dijelu Donjega grada djelo je M. Lenucija (1904) i → Viktora Kovačića (1909) s prepoznatljivim kružnim drvoredom, a Zvonimir Kani uz kružni je drvored osmislio parterno hortikulturno rješenje (1956). Krešimirov perivoj u novoplaniranom istočnom dijelu Donjega grada, koji se gradio tijekom prve polovice XX. st., planirali su i projektirali 1937. arhitekt, urbanist i slikar → Josip Seissel te pejzažni arhitekt → Ciril Jeglič. Primjer je to ranoga modernističkog perivojnog oblikovanja, spoj tradicijske i modernističke pejzažne arhitekture. Perivoj je ulicom podijeljen u dva konceptualno različita prostora – južni, otvoreniji s krivudavim šetnicama te sjeverniji s tri prostorne, funkcionalne i konceptualne cjeline – dječje igralište (prvo u Zagrebu i Hrvatskoj), intimni introvertirani vrt (giardino segreto) i središnji dio u ulozi perivojnoga trga.













Afirmacijom arhitekture i urbanizma ranoga modernističkoga izričaja (1930-ih) te posebice kasne moderne (od 1950-ih) afirmirala se pejzažna arhitektura u Hrvatskoj modernističkih obilježja, oslobođena historicističkih predložaka. Širenjem gradova i izgradnjom mnogobrojnih velikih višestambenih naselja planirale su se i izvodile razmjerno velike pejzažne površine, urbani gajevi, dječja igrališta i rekreacijski parkovi, što je većim dijelom bila zamjena za negdašnje gradske perivoje, perivojne trgove i šetališta. Pejzažna arhitektura postajala je sve više i sve češće pejzažno planiranje »zelenih površina«, katkada i »zelenih pustinja«, gdje je bila važnija njihova površina po stanovniku negoli kvalitativne, oblikovne i sadržajne vrijednosti što je dovelo do često rabljenih naziva kao što su zelenilo, zelene površine i otvoreni prostori. Takve su pejzažne površine posjedovale ograničene ekološke učinke (rijetko su bile šume i gajevi) pa to nije moglo zadovoljiti potrebe grada i stanovnika jer su bile lišene estetskih, oblikovnih i sadržajnih vrijednosti. Upravo su takve neoblikovane i neodržavane površine otvarale put za novu izgradnju koja je povećavala urbanu gustoću i trošila prostore za javne namjene i potrebe. Istodobno su se projektirali i izvodili rekreacijsko-sportski parkovi (Bundek 1950-ih i Jarun 1970-ih i 1980-ih u Zagrebu), pejzažni gajevi stambenih naselja širom Hrvatske, pejzažna šetališta uz rijeke, perivoji uz javne zgrade i dr. Na vrsnoj i mnogobrojnoj perivojnoj tradiciji Zagreb urbanistički planira tzv. Plavu potkovu u Novom Zagrebu, kao modernističku interpretaciju Lenucijeve potkove. Prostor se čuva već šest desetljeća, izvedeni su tek manji dijelovi bočnih poteza u naseljima Zapruđu i Sigetu (Park mladenaca, autor → Smiljan Klaić), a središnji veliki gradski park (između Sigeta i Travnog) čeka projekt i oživotvorenje.







Među mnogobrojnim se novim grobljima pejzažnim oblikovanjem ističu Miroševac u Zagrebu (1950-ih, J. Seissel, → Miroslav Kollenz), Lovrinac u Splitu (1970-ih, M. Kollenz, → Sonja Jurković), Gaj urni u Zagrebu (1980-ih, M. Kollenz, → Mladen Obad Šćitaroci). U drugoj polovici XX. st. afirmirali su se projektanti pejzažnih projekata – C. Jeglič (perivoj na Krešimirovu trgu, obnova Strossmayerova, Tomislavova i Starčevićeva trga, Zoološki vrt, ulice Medveščak i Zvonimirova, sjeverni dio Mirogoja, sve u Zagrebu), Zvonimir Fröhlich, S. Klaić (prvo dječje igralište na Trešnjevci, obnova Maksimira oko donjih jezera, Radnički dol, Park mladenaca, sve u Zagrebu), Z. Kani (osnivač prvoga samostalnog projektnog biroa za vrtno-pejzažnu arhitekturu u Zagrebu 1959), → Silvana Seissel (perivoji Gradske vijećnice i Zarazne bolnice, spomen-groblje Dotrščina, sve u Zagrebu), Angela Rotkvić (Vila Zagorje, naselje Travno u Zagrebu), → Dragutin Kiš (memorijalni park Jasenovac, spomen-park Seljačke bune u Gornjoj Stubici, Derenčinov trg i Gupčeva zvijezde te naselja Dugave i Sloboština u Zagrebu), Mira Halambek-Wenzler (pejzažno uređenje sportsko-rekreacijskih prostora – Jarun u Zagrebu, Šmidhenovo kupalište u Samoboru, Šoderica pokraj Koprivnice; park zračne luke Pleso u Zagrebu), S. Jurković (spomen-park Lovrinac u Splitu), i dr.



















Potkraj XX. st. u Hrvatskoj se intenzivnije i studioznije započelo s istraživanjima i utvrđivanjem metoda obnove, objavom radova o perivojnom nasljeđu i projektiranju obnova pejzažne arhitekture, posebice povijesnih i zaštićenih javnih gradskih perivoja i perivoja ljetnikovaca i dvoraca (Bruno Šišić, M. Obad Šćitaroci, → Bojana Bojanić Obad Šćitaroci; lječilišni perivoj Lipik, Vrbanićev perivoj u Karlovcu, perivoj dvorca u Valpovu). Rat 1990-ih zaustavio je započete procese obnove, koji su intenzivno nastavljeni i razvijeni u prva dva desetljeća XXI. st.

Pejzažna arhitektura početka XXI. stoljeća

Nakon druge polovice XX. st., kada su u pogledu vanjskih prostora pretežno djelovali pejzažni arhitekti i pejzažisti, u XXI. st. landscape (krajolik, pejzaž) u svim svojim oblicima postaje arhitektima tema od velikog interesa te arhitektonske koncepcije vrlo često proizlaze iz suvremenih svjetskih trendova pejzažne arhitekture koja obuhvaća jako široko djelovanje i kreiranje prostora – od zgrade i interijera do gradskih prostora i krajolika. Na takvim polazištima nastaju mnogobrojni projekti i izvedbe vanjskih prostora, katkada predizajnirani i s previše sadržaja, a kojima se obilježava nazočnost čovjeka kao oblikovatelja vanjskih prostora u gradovima, naseljima i krajolicima. Posvuda u Hrvatskoj, čak više u manjim gradovima nego u velikima, nastaju projekti za uređenje trgova, šetališta na obalama mora i rijeka (Orgulje i Pozdrav Suncu u Zadru, → Nikola Bašić), obalni perivoji (Umag), hotelski perivoji, muzeji (Vučedol u Vukovaru, Akvarij u Karlovcu), arheološki parkovi (Vučedol), spomen-obilježja, rekreacijski parkovi (Skatepark u Zadru), dječja igrališta (Samobor), groblja, poučne staze, vidikovci i paviljoni u krajoliku (Lonjsko polje), vodeni perivoji (fontane), land art (Baška, Krk; → Smiljan Radić i Marcela Correa) i dr. Najmanje je projektirano i izvedeno velikih javnih perivoja.







Školstvo

Sve do 1930-ih stručnjaci za pejzažnu arhitekturu (vrtlari, umjetnički vrtlari i projektanti) školovali su se izvan Hrvatske, u gradovima Austrijske Monarhije. Prva vrtlarska škola u Hrvatskoj i u tadašnjoj Jugoslaviji otvorena je 1932. u Božjakovini pokraj Dugog Sela, u sklopu negdašnjega dvorskoga sklopa grofova Drašković. Isprva ju je vodio slovenski pejzažni arhitekt C. Jeglič dok su predavači bili mladi stručnjaci, budući nastavnici Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu. Škola je djelovala do 1943. Nova srednja vrtlarska škola otvorena je 1959. u Marčanu (Vinici), u dvorcu i perivoju Abroretum Opeka. Potkraj XX. st. i početkom XXI. st. nekoliko je srednjih strukovnih škola gdje se školuje za zanimanje poljoprivredni tehničar – vrtlar.

Prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj smatra se S. Klaić, koji je 1940. diplomirao na Visokoj školi za pejzažnu arhitekturu u Berlinu. Začetke visokoškolske nastave pejzažne arhitekture u Hrvatskoj, isprva usmjerene na uzgojno-tehničke aspekte, predstavlja utemeljenje Zavoda za vrtlarstvo na Gospodarsko-šumarskome fakultetu u Zagrebu 1937 (osnivač i prvi predstojnik Zdravko Arnold), a 1958. se uz kolegije Hortikultura, Cvjećarstvo i Uzgoj ukrasnog bilja počeo predavati i kolegij Oblikovanje parkova i pejzaža. Nakon razdvajanja Šumarskoga i Agronomskoga fakulteta 1959., na novoosnovanom Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet; sv. 2) 1968–85. pokrenut je interdisciplinarni poslijediplomski studij Oblikovanje pejzaža u suradnji s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu i Biotehničkim fakultetom u Ljubljani (Elza Polak, → Bruno Milić, J. Seissel, Dušan Ogrin). Na Agronomskome fakultetu u Zagrebu osnovan je 1978. Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost te pokrenut studijski smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža (utemeljitelj i pokretač → Vinko Jurčić); 1982. osnovan je fakultetski Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku (utemeljitelji V. Jurčić i Bruno Šišić); 1996. u suradnji s nekoliko fakulteta iz Zagreba i Ljubljane pokrenut je studij Uređenje krajobraza (od akademske godine 2005/06. preddiplomski i diplomski studij Krajobrazna arhitektura, utemeljiteljica Branka Aničić), a 2006. poslijediplomski doktorski studij Krajobrazna arhitektura.

Na Šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2), od 1975. izvodio se u suradnji s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu poslijediplomski studij Oblikovanje parkovnih i prirodnih rekreacijskih objekata. Od 2003/04. u sastavu Šumarskog odjela postoji izborni profil studija Zaštita prirode, prostorno planiranje i hortikultura, koji je 2005/06. reorganiziran u preddiplomski i diplomski studij Urbano šumarstvo, zaštita prirode i okoliša, a od 2009. postoji i istoimeni smjer poslijediplomskoga doktorskoga studija Šumarstva. Na tim se studijima i danas odvija nastava iz područja pejzažnog oblikovanja, uza sudjelovanje nastavnika s drugih fakulteta.

Zagrebački je → Arhitektonski fakultet od početaka razvoja područja uređenja krajolika i pejzažnog oblikovanja uključen u nastavu na međufakultetskim poslijediplomskim studijima (najprije sa zagrebačkim Agronomskim fakultetom i Fakultetom biotehničkih znanosti iz Ljubljane, potom i sa Šumarskim fakultetom iz Zagreba). Od 1989. postupno se u redovitu nastavu Arhitektonskoga fakulteta uvodi niz kolegija iz područja pejzažne arhitekture (M. Obad Šćitaroci nositelj je prvih kolegija i utemeljitelj Kabineta), od 1999/2000. pri Katedri za urbanizam (danas Katedra za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu) postoji Kabinet za parkovnu (danas pejzažnu) arhitekturu, u organizaciji kojega se predaju teorijski i vježbovni kolegiji: Perivojna arhitektura (M. Obad Šćitaroci) i Perivojno oblikovanje (B. Bojanić Obad Šćitaroci) na preddiplomskome studiju Arhitektura i urbanizam, a na diplomskome studiju kolegiji Suvremena perivojna arhitektura (B. Bojanić Obad Šćitaroci), Primjena materijala i konstrukcija u perivojnoj arhitekturi (Damir Krajnik), Zaštita i obnova povijesnih perivoja (M. Obad Šćitaroci), Radionica pejsažne arhitekture (B. Bojanić Obad Šćitaroci) i Pejsažno planiranje (Sanja Gašparović).

Od 1997. na Arhitektonskome fakultetu postojao je poslijediplomski studij Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura (voditelji → Srećko Pegan, S. Jurković), koji je 2010. preustrojen u doktorski studij. Jedinstveni doktorski studij Arhitektura i urbanizam uveden je 2018. te je u sklopu njega pejzažna arhitektura jedna od pet znanstvenih grana u znanstvenom polju Arhitektura i urbanizam.

Publicistika

Za povijest perivojne arhitekture u Hrvatskoj značajni su članci koje je Mihail von Kunič objavljivao do 1835. u bavarskom časopisu Allgemeine deutsche Gartenzeitung. Opisi vrtova i perivoja u Zagrebu, Varaždinu i Karlovcu, kao i nekih perivoja dvoraca sjeverne Hrvatske pouzdan su izvor za istraživanje perivojnoga stvaralaštva iz doba bidermajera (1815–48). Potkraj XX. st. i početkom XXI. st. objavljene su mnoge knjige, enciklopedijski tekstovi i znanstveni članci s temama pejzažne arhitekture. Ističu se sljedeći naslovi: Perivoji i dvorci Hrvatskoga zagorja (1989), Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja (1991) i Hrvatska parkovna baština – zaštita i obnova (1992) M. Obada Šćitarocija te Dvorci i perivoji u Slavoniji (1998), Vrbanićev perivoj u Karlovcu (2003), Gradski perivoji hrvatske u 19. stoljeću (2004) i Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici (2008) u suautorstvu B. Bojanić Obad Šćitaroci i M. Obada Šćitarocija, kao i njihovi tekstovi o hrvatskom perivojnom nasljeđu u: Encyclopedia of Gardens – History and Design (2001), Oxford Companion to the Garden (2006) i Stadtparks in der Österreichischen Monarchie 1765–1918 (2007). Među monografskim se djelima ističu Trsteno (1953) Aleksandra Ugrenovića, Perivoj Gučetić u Arboretumu Trsteno (1979) Ane Deanović, Maksimir (1992) Olge Maruševski i S. Jurković, Zagrebačka Zelena potkova (1996) Snješke Knežević, Obnova dubrovačkog renesansnog vrta (1981), Dubrovački renesansni vrt (1991), Vrtni prostori povijesnog predgrađa Dubrovnika (2003) i Dubrovnik Renaissance Gardens (2008) Brune Šišića, Islamski vrtovi i dvorovi (2004) Sene Sekulić-Gvozdanović, Park ostvarenja sna (2004) S. Jurković, Opatija – urbanistički razvoj i perivojno naslijeđe (2004) i Opatijski gradski perivoji (2010) Koraljke Vahtar-Jurković, Otok na kojem cvjetaju limuni – vrtovi nadvojvode Maksimiliana Habsbuškog na otoku Lokrumu (2022) Mare Marić. U enciklopedijama LZ-a objavljeni su članci Vrtna arhitektura u Enciklopediji likovnih umjetnosti (A. Deanović, 1966), Vrtna umjetnost u Enciklopediji hrvatske umjetnosti (M. Obad Šćitaroci i B. Bojanić Obad Šćitaroci, 1996), te Vrtovi, perivoji i parkovi u Tehničkoj enciklopediji (M. Obad Šćitaroci, 1997).

Strukovno udruživanje

U Zagrebu je 1932. pokrenuto Hortikulturno društvo kojega su članovi bili sveučilišni profesori iz područja botanike, vrtlarstva, vlasnici povijesnih zgrada i vrtova i drugi koji su se zanimali za unapređenje i podizanje vrtova i perivoja. Društvo je izdavalo časopis Naš vrt (1934–41); obnovljeno je 1954. pod nazivom Hortikulturno udruženje NR Hrvatske (od 1976. Hortikulturno društvo Hrvatske; prva predsjednica E. Polak), a izdavalo je časopis Hortikultura (1955–96; tijekom prekida u radu društva 1962–76., časopis je izlazio u Splitu). Godine 1983. osnovano je Udruženje krajobraznih arhitekata Jugoslavije (prvi predsjednik D. Ogrin). Nakon raspada Jugoslavije, osnovano je 1992. → Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata u Zagrebu (prva predsjednica S. Jurković), koje do danas djeluje s ciljem afirmiranja i razvijanja krajobrazne arhitekture, održivog uređenja prostora, očuvanja i zaštite krajobraza, prirode i čovjekova okoliša te podizanja razine kvalitete življenja i kulture. Arhitekti projektanti pejzažne arhitekture članovi su → Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) i → Društva arhitekata Zagreba (DAZ). U drugoj polovici XX. st. bila je nekolicina projektanata pejzažnih i perivojnih prostora, a u XXI. stoljeću njihov se broj znatno povećao. Djelatnost pejzažne arhitekture uključena je u → Hrvatsku komoru arhitekata (pravna osoba s javnim ovlastima, osnovana 2009), a krajobrazni arhitekti dragovoljno pristupaju članstvu Komore i imaju pravo upisa u imenik krajobraznih arhitekata.

plovni putovi, infrastruktura vodnog prometa uređena, obilježena i otvorena za sigurnu plovidbu prema propisanim tehničkim uvjetima. Zajedno s lukama i pristaništima čine funkcionalnu transportnu cjelinu, a mogu se nalaziti na morima i oceanima te unutarnjim vodama, odn. prirodnim (rijeke) i umjetnim vodotocima (kanalima) te jezerima. Plovni putovi na morima i oceanima uglavnom nemaju tehničkih ograničenja u plovidbi te stoga nema potrebe za inženjerskim aktivnostima na njihovu uređenju, osim na produbljenju prilaza lukama i izgradnji kanala za skraćenje duljine plovidbe (Korintski, Sueski ili Panamski kanal).







Rijeke imaju ograničena korita, a stalne oscilacije vodostaja mijenjaju uvjete tijekom vremena te ograničavaju mogućnost plovidbe. Stoga se uređenje unutarnjih plovnih putova postiže izgradnjom niza hidrotehničkih građevina poput kanala, obalnih građevina, prokopa i ostalih građevina za → regulacije vodotoka, → nasipa i brana, prevodnica, brodskih dizala, plovnih mostova, plovnih tunela, ustava, sifona, crpnih stanica i sl. Unutarnji su plovni putovi određene dubine, širine i propisanih gabarita, namijenjeni za sigurnu plovidbu brodovima određenih dimenzija. Obuhvaćaju dio prostora koji se nalazi pod vodom (plovno korito) i nad njom (slobodni gabarit). Plovno korito određuju širina, dubina i radijus zavoja za niskoga plovnog vodostaja (najniži vodostaj pri kojem je plovidba sigurna), dok slobodni gabarit određuje prostor ispod mostova i zračnih kabela za visokoga plovnog vodostaja (najviši vodostaj pri kojem je plovidba sigurna). Klasificirani su prema mogućnostima plovidbe, odn. prema dimenzijama plovila i plovnih sastava koji se mogu njima kretati te prema broju dana u godini kada se može odvijati sigurna plovidba (→ promet unutarnjim vodama; sv. 1).

Glavni europski plovni putovi prihvaćeni su kao međunarodni plovni putovi sa slobodnom plovidbom za sva plovila i zajamčenim jednakim tretmanom svih zastava. Glavne su europske regulatorne komisije Centralna komisija za plovidbu Rajnom, Dunavska komisija i Moselska komisija. Unatoč suvremenom tehnološkom napretku u zračnom i kopnenom prijevozu, unutarnji plovni putovi i dalje imaju važnu ulogu. Za mnoge vrste robe, posebice za rasutu robu poput žitarica, ugljena i ruda, prijevoz unutarnjim plovnim putovima još je uvijek ekonomičniji od bilo koje druge vrste prijevoza.

Razvoj važnijih plovnih putova

Još su se u antičko doba gradili kanali u svrhu natapanja, primjerice 80 km dug i 20 m širok kamenom obloženi kanal asirskog kralja Sanheriba koji je svježu vodu vodio iz Baviana u Ninivu u današnjem Iraku (VII. st. pr. Kr.). Feničani, Asirci, Sumerani i Egipćani izgradili su složene sustave kanala, od kojih je najpoznatiji 122 m širok i 322 km dug kanal Nahrawan koji je omogućio cjelogodišnju plovidbu od Samarre do Al-Kuta u današnjem Iraku, koristeći se vodom dobivenom pregradom na rijeci Tigris. Vodotoke su uređivali i stari Rimljani, npr. gradnjom opsežnih sustava regulacije rijeka i kanala u Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji za vojni transport. Kinezi su u razdoblju od IV. st. pr. Kr. do I. st. izgradili važne kanale, poput kanala Ling u Guangxiju u jugoistočnoj Kini koji je povezivao izvorište rijeke Xiang s rijekom Li, kanala Bian u Henanu te Velikog kanala, kojega je prvih 966 km otvoreno za plovidbu 610. U XII. st. riječna se plovidba znatno razvila te se oko 85% srednjovjekovnoga transporta na području bivšeg Rimskoga Carstva odvijalo unutarnjim plovnim putevima.

Od 1280. do 1293. izgrađen je 1126,5 km dug sjeverni krak Velikog kanala od Huai’ana do Pekinga. Od XVI. do XVIII. st. napredak tehnologije savladavanja visinskih razlika uz pomoć prevodnica te kosih i vertikalnih dizala omogućio je dinamični razvoj plovnih putova u Francuskoj, Flandriji, Njemačkoj i Velikoj Britaniji. U XVIII. st. nacionalni ruski kanalski sustav povezao je Baltičko more i Kaspijsko jezero rijekama Nevom i Volgom.

Industrijski razvoj početkom XIX. st. potaknuo je Belgiju da proširi svoje unutarnje plovne putove, osobito za prijevoz ugljena. Nizozemci su proširili svoje kanale kako bi opsluživali industrijski sjever kontinentalne Europe. U Skandinaviji su izgrađeni novi kanali kako bi se olakšao prijevoz drva i mineralnih proizvoda. Uz radove na regulaciji vodotoka Dunava, prokopan je kanal Dunav–Tisa–Dunav na području Vojvodine (povijesno poznat pod nazivom kanal Franz) kako bi spojio Dunav i Tisu. Francuska je prednjačila integrirajući nacionalni sustav plovnih putova. Na sjeveru je kanal Saint-Quentin, koji povezuje Sjeverno more i sustave rijeka Schelde i Lys s La Mancheom preko rijeke Somme i s Parizom i Le Havreom preko rijeka Oise i Seine, otvoren 1810. U unutrašnjosti je Canal du Centre povezivao Loiru kraj Digoina sa Saônom kraj Châlona i stvorio prvi unutarnji put od La Manchea do Mediterana. Rusija je uspostavila plovnu vezu između svojih velikih rijeka Volge, Dnjepra, Dona, Dvine i Oba. Do kraja XIX. st. u SAD-u je bilo otvoreno za plovidbu više od 6437 km plovnih putova. Vodni je prijevoz bio ključan za otvaranje prerija Srednjega zapada, proizvodi kojega su se mogli transportirati na istok u New York, dok se industrijska roba prevozila na zapad. Kanada je 1829. izgradila kanal Welland koji povezuje jezera Ontario i Erie, a visinska razlika od 100 m savladana je izgradnjom 40 prevodnica, što je omogućilo plovidbu do jezera Michigan i Chicaga.

U kontinentalnoj Europi velike prirodne rijeke povezane su umjetnim vodnim putovima te čine međunarodnu mrežu s kanalima većih dimenzija u manjoj mjeri isprekidanima prevodnicama. Time je riječna plovidba u Europi ostala važan čimbenik u prijevozu tereta, unatoč naglom razvoju drugih vidova transporta, poglavito željezničkoga. Okosnicu transkontinentalnoga vodnog puta na europskome tlu čini Dunav, dug 2880 km, od kojih je plovnih 2400 km. Povezuje srednju i jugoistočnu Europu, odn. omogućava izravnu vezu s lukama na Sjevernom i Crnom moru, što ga čini važnom prometnicom i za RH. U VII. st. pr. Kr. Grci su od Crnog mora doplovili do današnje granice Srbije i Rumunjske, a Rimljani su prijevoz rijekom obavljali s pomoću stočne i ljudske snage. Dunav je tijekom povijesti služio i kao vojni put pa su se mnoge vojske njime koristile kao ulazom u Europu. Bio je također prvi plovni put na kojem je plovidba bila uređena međunarodnim ugovorima. Sloboda trgovačke plovidbe za sve zemlje i zastave koja je proklamirana na Bečkom kongresu 1815. potvrđena je donošenjem prvoga međunarodnog Dunavskog režima, koji su kao europski zakon velike sile potpisale 1856. Međunarodni režim Dunava danas je uređen Dunavskom konvencijom iz 1948. i osnivanjem Dunavske komisije u Budimpešti, koju u odnosu na prijašnju Dunavsku komisiju sačinjavaju samo priobalne zemlje. Osobitu je važnost dobio nakon 1992. kada je dovršena izgradnja kanala Rajna–Majna–Dunav, kojim je povezan s Rajnom te zajedno čine vezu između Sjevernog mora i Atlantskog oceana s Crnim morem, čime se dodatno povećao opseg riječnog prometa (oko 300 milijuna tona tereta na godinu). Kanal se Njemačkom proteže dolinom rijeke Regnitz od Bamberga do Fürtha, dolinom rijeke Rednitz od Fürtha do Rotha, Franačkim Alpama te se spaja s rijekom Altmühl kraj Dietfurtha, dolinom koje teče do Kelheima gdje se spaja s Dunavom.

Plovni putovi u RH

Plovni putovi unutarnjim vodama

Na području RH razvoj plovnih putova bio je poglavito vezan uz rijeke Savu, Dunav, Dravu i Kupu. Savom se plovilo od davnih vremena o čemu svjedoče ostatci čamca starog oko 4000 godina pronađenog u Bosanskoj Posavini. Promet Savom intenzivirao se u VII. st. pr. Kr. kada su antički Grci utemeljili koloniju na utoku Dunava u Crno more, a trgovina je vrhunac dosegnula u V. i IV. st. pr. Kr. U I. st. pr. Kr. rimski su osvajači stigli do Panonske nizine koristeći se Savom kao savršenom prometnicom za trgovinu. Duž cijelog toka Save postojale su luke i važna trgovačka središta poput Ljubljane (Aemona), Ščitarjeva (Andautonia), Siska (Siscia), Gradiške (Servitium), Slavonskog Broda (Marsonia), Srijemske Mitrovice (Syrmium) i Beograda (Singidunum).

Plovidba Dravom odvijala se već u rimsko doba. U III. st. je Mursa (Osijek) bila sjedište dunavske rimske flote i njezina admirala. Trgovište i riječno pristanište u Osijeku spominje se i u srednjem vijeku te za turske najezde (1526−1687) i nakon nje. Promet Dravom znatno je porastao u XVIII. st. U Osijeku je osnovan lađarski ceh članovi kojega su lađama prevozili robu u odredišta na Dravi, Dunavu, Tisi i Savi. Antun Bernhardt je 1817. u Osijeku osnovao parobrodarsko društvo koje je sagradilo prvi → parobrod (sv. 1) Carolinu. Drava je još za Austro-Ugarske bila međunarodni plovni put od ušća u Dunav pa sve do Barcsa (151 km) i taj je status plovnosti zadržala do 1941. Status međunarodnoga plovnog puta od ušća u Dunav do Osijeka vraćen joj je tek 1975. odlukom tadašnjih vlasti.







U doba još nerazvijene cestovne i željezničke infrastrukture Kupa je bila važan pravac za prijevoz robe (žitarice, bakar, sol i dr.) između Podunavlja i Jadrana. Prijevoz se obavljao malim plovilima, tzv. drvaricama nosivosti najčešće do 100 t na dionici Kupe do Karlovca. Poseban je oblik prijevoza bio prijevoz drva iz krajeva uz Kupu do nizvodnih odredišta u Sisku. Tijekom duljeg se razdoblja povijesti plovidba odvijala kopitarenjem (ljudska ili konjska vuča brodova stazama uz rijeku, tzv. kopitnicama). Komercijalna plovidba nije se odvijala uzvodno od Karlovca zbog nemogućnosti plovidbe na brzotoku Brodarci. Nakon pojave željezničke infrastrukture promet je znatno pao, a zbog razvoja cestovne infrastrukture komercijalni je promet Kupom potpuno nestao.

Današnju mrežu vodnih putova na unutarnjim vodama u Hrvatskoj čine prirodni tokovi rijeka Dunava, Save, Drave, Kupe i Une. Hrvatski lučki sustav na unutarnjim vodama obuhvaća međunarodne riječne luke Vukovar, Osijek, Sisak i Slavonski Brod. Najvažnija su putnička pristaništa Vukovar, Batina, Aljmaš i Ilok. Unutarnji vodni putovi RH dio su europske prometne mreže, pri čemu se posebice ističe važnost Dunava koji se nalazi na koridoru osnovne transeuropske prometne mreže (engl. Trans-European Transport Network, TEN-T) Rajna–Dunav. Klasifikacija plovnih putova u RH utvrđena je Pravilnikom o razvrstavanju i otvaranju vodnih putova na unutarnjim vodama Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, kojim se otvaraju i razvrstavaju vodni putovi na unutarnjim vodama RH prema mjerilima plovnosti.













Ukupna duljina klasificiranih vodnih putova u RH iznosi 1016,8 km. Dunav, Sava, Drava, Kupa i Una spadaju u međunarodne vodne putove, duljina kojih iznosi ukupno 611,6 km. Plovni put Dunava (međunarodni plovni put E-80) cijelom je dužinom u RH od Batine do Iloka (od rkm 1433 do rkm 1295,5) osposobljen i obilježen za dnevnu i noćnu plovidbu i njegovi gabariti odgovaraju zahtjevima VI. c međunarodne klase. Plovni put Save (E-80-12) u RH od ušća Kupe nizvodno do granice s Republikom Srbijom kraj mjesta Jamena (od rkm 583 do rkm 207) odgovara zahtjevima III. klase plovnosti, dok na dijelu od rkm 583 do Rugvice (rkm 653) odgovara zahtjevima II. klase plovnosti. Na dijelu od ušća Kupe do Jamene plovni put je djelomično osposobljen i obilježen za dnevnu plovidbu, dok na dijelu od ušća Kupe do Rugvice Sava nije osposobljena za komercijalnu plovidbu. Plovni put Drave (E-80-08) u RH od ušća u Dunav do Osijeka (od rkm 0 do rkm 22) odgovara zahtjevima IV. klase plovnosti, na dijelu od Osijeka do Donjeg Miholjca (od rkm 22 do rkm 82) odgovara zahtjevima III. klase plovnosti i na dijelu od Donjeg Miholjca od rkm 82 do rkm 198,6 odgovara zahtjevima II. klase plovnosti. Na dijelu od ušća u Dunav do nove luke rkm 13 plovni put osposobljen je i obilježen za dnevnu i noćnu plovidbu te se na njemu odvija najintenzivnija plovidba, dok je na dijelu od rkm 13 do rkm 198,6 plovni put obilježen samo za dnevnu plovidbu i na njemu se uglavnom odvija plovidba vezana uz iskorištavanje šljunka, pijeska i drvne mase.







Međudržavni plovni put nalazi se na Dravi (od rkm 70 do rkm 198), a državne vodne putove čine Kupa i Sava ukupne duljine 276,6 km. U neklasificirane vodne putove spadaju i jezera Kozjak, Visovac, Bajer, Dubrava te Lokvarsko jezero, kao i područje Parka prirode Kopački rit.

Višenamjenski kanal Dunav–Sava (Vukovar–Slavonski Šamac), dug 62 km, još je uvijek u planovima.







Plovni putovi na Jadranu

Od prapovijesnog i antičkog doba stanovnici istočne jadranske obale i otoka održavali su međusobne pomorske veze, ali i veze s mjestima na zapadnoj obali Jadrana, čak i s nekim krajevima Sredozemlja (→ pomorstvo, sv. 1; luka, sv. 1).

Najveći robni promet ostvaruju sjevernojadranske luke s lukama izvan Jadranskog mora. U skladu s tim, plovidbeni smjer koji povezuje te luke s Otrantskim vratima glavni je uzdužni plovidbeni smjer na Jadranu, gdje se formira više uzdužnih plovidbenih putova. Središnjim dijelom prolazi između otoka Palagruže i Pianose, tj. područjem četverokuta koji čine otoci Jabuka, Sušac i Pianosa te rt Gargano (s otokom Palagružom u sredini). Glavni uzdužni plovidbeni put otvorenim morem Jadrana najkraći je put između Otrantskih vrata i luka na krajnjemu sjeverozapadnom dijelu Jadranskog mora, najudaljeniji je od obala, s dubinama dostatnim za brodove najvećega gaza, postojanje sustava odijeljenog prometa na sjevernom i središnjem dijelu, izložen je izraženom utjecaju vjetra i valova, posebice juga, te niskom stupnju navigacijskih opasnosti.

Uz glavni središnji plovidbeni put otvorenim morem Jadrana postoje i plovidbeni putovi uzduž zapadne obale, plovidbeni putovi uzduž istočne obale i izvan vanjskog niza otoka (vanjskim rubom) te plovidbeni putovi uzduž istočne obale i unutarnjim rubom vanjskog niza otoka. Obalni plovidbeni putovi uzduž zapadne obale Jadranskog mora prate obalnu crtu i razmjerno su jednostavni zbog slabo razvedene obale. Dužobalni plovidbeni putovi na dijelu istočne jadranske obale (obala Albanije, Crne Gore i dijela Hrvatske do dubrovačkog područja) postavljeni su slično kao i na zapadnoj, tj. protežu se u neposrednoj blizini obale (pretežno kopna). Od dubrovačkog područja prema sjeveru dužobalni plovidbeni putovi postavljeni su pretežno uz otočnu obalu i većim se dijelom protežu unutarnjim rubom vanjskog otočnog niza. Značajke su dužobalnih plovidbenih putova uz istočnu jadransku obalu izrazita razvedenost sjevernog dijela istočne obale Jadrana u odnosu na južnu, velik broj navigacijskih opasnosti, posebice u sjevernom dijelu, ograničenja plovidbe zbog malih dubina, uskih prolaza, ali i mjera obalnih zemalja, uspostavljena područja zabranjene plovidbe za određene brodove, mogućnost formiranja različitih plovidbenih putova, česta pojava jake i olujne bure, a uz obalu površinske struje sjeveroistočnoga smjera. Područje uz zapadnu obalu Istre nema otoka i dužobalni plovidbeni putovi prate kopnenu crtu. U okviru dužobalnih plovidbenih putova se kao posebna podskupina mogu izdvojiti plovidbeni putovi nautičkoga turizma koji povezuju nautička središta s najatraktivnijim turističkim odredištima na Jadranu (gradovi uz obalu, nacionalni parkovi, otoci i otočna mjesta i dr.).

Glavni poprečni plovidbeni putovi na Jadranu nalaze se između većih luka na istočnoj (Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik, Bar, Drač) i zapadnoj (Ravenna, Ancona, Pescara, Bari, Brindisi) obali Jadrana. Ako to dopuštaju hidrometeorološki uvjeti, poprečni su plovidbeni putovi na Jadranu u načelu postavljeni prema kriteriju najkraće udaljenosti. Promet brodova između luka istočne i zapadne obale mnogostruko je manji u usporedbi s uzdužnim prometom. Najveći dio tog prometa čine putničke linije.

odvodnja, komunalna djelatnost odvoda i zbrinjavanja otpadnih voda. Korisnici različitim aktivnostima unose onečišćenja u vodu koju rabe. Pritom nastaju otpadne vode neprikladne za ponovno korištenje, koje se odvodnjom moraju pročišćene odvesti u okoliš. Pojam odvodnje obuhvaća i odvod oborinskih voda (ako njihovo zbrinjavanje nije riješeno drukčije, npr. upojnim bunarima) te višak voda s poljoprivrednih površina. Javni sustavi odvodnje sakupljaju otpadne i oborinske vode u iste provodnike – kanalizacijske mreže, ili ih skupljaju odvojeno i prije ispuštanja u prijamnik zajedno ili odvojeno pročišćuju. Kanalizacijska mreža sastoji se od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže koja se sastoji od kanala nižega reda, sabirnih kanala (kolektora) i glavnoga odvodnog kanala, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćivanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami. Vanjska se kanalizacijska mreža najčešće polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Osim cijevi čini je i niz uređaja kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Temeljni je princip upravljanja otpadnim vodama smanjenje njihova volumena i tereta onečišćenja promjenom ili unapređenjem tehnološkog postupka u kojem nastaju, te smanjenjem koncentracija i tereta onečišćenja različitim postupcima pročišćivanja. Ti se postupci razvrstavaju u tri stupnja: mehaničko pročišćavanje kojim se uklanjaju krupnije i sitnije krute tvari (1. stupanj), biološko pročišćivanje s uklanjanjem raspršene i organske tvari (2. stupanj), stroža obradba s dodatnim uklanjanjem fosfora i dušika (3. stupanj).

Otpadnim vodama se uvjetno mogu nazvati i vode koje su iskorištene u hidroenergetskim objektima (→ hidroenergetski sustavi). Iako se pri proizvodnji energije u vodu ne ispuštaju onečišćenja, zbog načina zahvaćanja vode koji često zahtijeva izgradnju regulacijskih i akumulacijskih građevina (→ regulacije vodotoka), znatno se mijenjaju hidrodinamičke i morfološke značajke prirodnih vodnih tijela, što može rezultirati nepovoljnim promjenama trofičkog stanja voda koje podrazumijevaju promjenu u fizikalnom, biološkom i kemijskom sastavu, zastupljenosti flore i faune i mikroklimatskih uvjeta. Do toplinskog onečišćenja (termopolucija) najčešće dolazi zbog korištenja i ispuštanja voda koje se rabe za hlađenje u industrijskim tehnološkim postupcima ili pri proizvodnji energije u nuklearnim i termoelektranama.

Povijesni razvoj odvodnje

Razvoj društava u pravilu je vezan uz dostatnost vode i pomno planiranje ne samo njezine uporabe već i konačnog zbrinjavanja otpadnih voda. U sumerskim gradovima Nipuru i Ešnuni pronađeni su sustavi glinenih cijevi kojima se otpadna voda odvodila iz naseljenih područja (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske pronađeni su ostatci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (3000. pr. Kr.). Uz piramidu Sahure i susjedni hramski kompleks u Abusiru, gradnja kojih se datira u približno 2400. pr. Kr., otkrivena je mreža bakrenih odvodnih cijevi. Rani dokazi organizirane urbane odvodnje vezuju se uz gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Inda, gdje se voda iz zahoda i prostorija namijenjenih kupanju odvodila u natkrivene odvodne kanale trasirane duž glavnih gradskih ulica. U kineskom gradu Zhengzhou u doba dinastije Shang (1600. do 1046. pr. Kr.) gradski kanalizacijski sustav sastojao se od podzemnih odvodnih kanala. Pela je jedan od prvih gradova u staroj Grčkoj koji je imao opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje. U Ateni su se veće količine vode odvodile zatvorenim kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, pokrivenima kamenim pločama. Procjenjuje se da su prvi sustavi odvodnje staroga Rima nastali oko VI. st. pr. Kr. po uzoru na etrurske. Rimljani su u doba svoje vladavine dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Njihovo zbrinjavanje otpadnih voda temeljilo se na gravitacijskoj odvodnji u prirodno vodno tijelo gdje bi se otpadne vode razrijedile i raspršile. Glasovita je rimska Cloaca Maxima, tj. veliki središnji kanal kojim su se otpadne vode Rima odvodile do rijeke Tibera, a rabi se i danas. Tijekom srednjega vijeka (oko 400. do 1400) napredak zapadne civilizacije u području vodoopskrbe i odvodnje bio je ograničen. U gradovima srednjovjekovnog islamskog svijeta mali prirodni vodotoci koji su se rabili za odvođenje otpadnih voda na kraju su bivali prekriveni i funkcionirali kao kanalizacija. U gradovima su se izvodili i otvoreni rigoli i kanali za otpadne vode sredinom ulica pa je otpadna voda fizički dijelila ulice na dvije polovice. Prva kanalizacija zatvorenog tipa u Parizu duga 300 m izgrađena je 1370. u Ulici Montmartre. Moderni kanalizacijski sustavi nalik današnjima izgrađeni su sredinom XIX. st. kao reakcija na pogoršanje sanitarnih uvjeta do kojih su dovele izrazita industrijalizacija i urbanizacija. Baldwin Latham, britanski građevinski inženjer i pionir u sanitarnom inženjerstvu, uveo je potkraj XIX. st. jajolike kanalizacijske cijevi u sustave javne odvodnje jer su pokazivale prednosti u pogonskim karakteristikama u odnosu na konvencionalne pravokutne kanale.







Odvodnja u Hrvatskoj

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivirao se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Tako su se npr. otpadne vode unutar Dioklecijanove palače u Splitu prikupljale sustavom kanala, koji su ih odvodili izvan palače u prirodne potoke i dalje u more. Složeni sustavi kanala za odvodnju pronađeni su u Varaždinskim Toplicama (Aquae Iasae) i drugim rimskim naseljima na području današnje Hrvatske. U kopnenom su dijelu Hrvatske ostatci kanala odvodnje pronađeni u Benkovcu, Kopačevu, Osijeku, Vinkovcima i Osekovu pokraj Kutine. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvoga reda, što podrazumijeva da je morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, a potvrđeno je arheološkim nalazima. U Dubrovniku su gradskim statutom iz 1272. propisani parametri za izgradnju septičkih jama i kanala za otpadne vode. Veći zamah u izgradnji suvremenih javnih vodovoda na području Hrvatske počeo je na prijelazu iz XIX. u XX. st., kada su se u većim gradovima formirala javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a poslije i odvodnje. Isti koncept, koji je tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Odvodnja područja grada Zagreba

Nakon izgradnje prvoga vodovoda 1878., pristupilo se 1880. prvom popisu svih do tada poznatih odvodnih kanala ukupne duljine 4190 m. Gradili su se zidanjem opekom u živom vapnu ili djelomično kamenim ziđem te su bili položeni vrlo plitko. Godine 1882. izgrađeni su prvi kanali od opeke za odvodnju otpadnih voda iz Gornjega grada u potok Medveščak, uz koji su prijamnici otpadnih voda bili i sljemenski potoci, Kuniščak, Kraljevec, Tuškanac i Jelenovac. Gradnja sustavne kanalizacije Zagreba započela je 1892. izvedbom glavnoga odvodnog kanala s uljevom u Savu kraj Petruševca na Žitnjaku te premještanjem potoka Medveščaka iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Izgradnjom tog kanala stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu. Njegovim produljenjem 1928−30. uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. Godine 1914. ukupna duljina kanalizacijske mreže iznosila je 71 km.



















U razdoblju nakon 1945., kada je u gradu već bilo izgrađeno 220 km kanalizacijske mreže, gradila se kanalizacija na području zapadno od potoka Črnomerca sve do Podsuseda, a na istoku prema Sesvetama. Početci izgradnje kanalizacijske mreže na desnoj obali Save vezani su uz izgradnju Zagrebačkog velesajma, kada je izgrađen sabirni kanal (kolektor) na Aveniji Većeslava Holjevca (1956) s prvom crpnom stanicom u kanalizacijskom sustavu te na Aveniji Dubrovnik (1956−78). Zatvaranjem korita potoka Remetinca (1924−55) stvoren je jedan od najvažnijih kolektora u gradu. Izgradnjom kolektora uz Slavonsku i Ljubljansku aveniju (1954−69) te kolektora Jankomir (1970−77) osigurani su uvjeti za razvoj i širenje kanalizacijske mreže na tom području. Važni infrastrukturni zahvati s gledišta razvoja odvodnje u Zagrebu bili su i sabirni kanal llica−Bolnička (1954−56), kolektori Sokolska (1967−76), Vrapčak (1977−81), Fallerovo šetalište (1978−85), Mramoračka (1982−88), u središnjem dijelu grada kolektori Kuniščak (1926−69) i Savica (1981−83), a na istoku kolektori Volovčica (1948), Dubrava (1957−64), Sesvete sa zapadnim ogrankom (1970−91), Ravnice (1978−84), te sabirni kanal u Vukovarskoj (1950−88), preko kojih se kanaliziraju veći kompleksi industrije i novih naselja. Danas na području grada Zagreba ima više od 2200 km javnih kanala raznih profila. Godine 2007. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćivanje otpadnih voda u jugoistočnom dijelu grada, u Gradskoj četvrti Peščenica–Žitnjak s drugim stupnjem pročišćivanja.







Odvodnja područja grada Splita

Od 1860. do 1880. u Splitu su se obavljali radovi na izgradnji kanalizacije u gradskoj jezgri te ispusnog cjevovoda u more. Istodobno s razvojem vodovoda, 1880–1914. provedena su ulaganja u razvoj suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda bili su regulirani i natkriveni, a novi objekti priključeni na gradski kanalizacijski sustav. Nakon II. svj. rata intenzivirala se izgradnja kanalizacije na višim gradskim predjelima i formirana su dva nova slijevna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku. Za razvoj kanalizacije u Splitu je osobito važno razdoblje 1960−80., kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice−Pjat, Duje, Tršćanska ulica, Ravne njive, Ulica Domovinskog rata, Ulica Brune Bušića i dr.). Godine 1976. puštena je u rad crpna stanica Bačvice s podmorskim ispustom, kao i prva faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije dovršena je 1996. izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćivanje otpadnih voda. U sklopu projekta EKO-Kaštelanski zaljev započetog potkraj 1990-ih, stara kanalizacijska mreža spojena je u novi sustav Splita, Solina, Kaštela i Trogira te je znatno porasla kakvoća mora u Kaštelanskom zaljevu.

Odvodnja područja grada Osijeka

Prvi kanali za odvodnju otpadne vode u Osijeku, tzv. Opća kanalizacija, izgrađena je u Tvrđi 1779. od opeke zidane cementnim mortom, visine profila 1,40 m u koji su se ulijevali kanali iz svih ulica Tvrđe. Gradnja gornjogradskih sabirnih kanala počela je 1867. i trajala sljedeća dva desetljeća. Pripreme za gradnju gradske kanalizacije završile su do ljeta 1912. kada se pristupilo izgradnji suvremene kanalizacijske mreže što je trajalo do izbijanja I. svj. rata. Novi kanali građeni su od betona, strane i dno protjecajnog profila kanala osigurani su od štetnog taloga, a zasvođenja tjemena kanala ožbukana su cementnom žbukom. Novi je sabirni kanal, današnji Sjeverni kolektor, počinjao u Strossmayerovoj ulici u Retfali, a trasa u smjeru zapad−istok prolazila je sjevernim pojasom grada sve do kraja Donjega grada. Ušće sabrinog kanala u Dravu nalazilo se nizvodno, ispod nastanjenoga dijela Donjega grada. Gradnja Južnog kolektora počela je 1969., a Spojni sjeverni kolektor izgrađen je 1988. spojivši Južni i Sjeverni kolektor. Od 1971. do 1977. izgrađeno je 70 km nove kanalizacijske mreže i 9000 novih kanalizacijskih priključaka. Ispusna građevina Nemetin izgrađena je 1997., a Južni kolektor je konačno dovršen 2006. Sustav odvodnje grada Osijeka sastojao se 2023. od 485 km kolektorske i sekundarne kanalizacijske mreže s 26 535 kanalizacijskih kućnih priključaka te 108 crpnih stanica. Godine 2023. dovršena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćivanje otpadnih voda grada Osijeka s trećim stupnjem pročišćivanja.

Odvodnja područja grada Rijeke

Mnogobrojni izvori pitke vode i njihovi vodotoci usmjereni prema obali su nakon pokrivanja bili pogodni za uporabu kao prirodni kolektori za otpadnu i oborinsku vodu, pri čemu određeni dokumenti upućuju na to da su kanali za odvodnju oborinskih voda postojali još u XVIII. st. Oko 1882. započela je sustavna briga i izgradnja kanalizacije za područje općina Stari grad i Zamet (bivši Grad Rijeka), te 1914. za područje Sušaka (tada Grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. Sušački i Riječki kolektor, kolektor uz lijevu obalu Rječine te sekundarni kanali novijih naselja gradili su se 1960–74. uz rekonstrukciju postojećih kanala. Središnji uređaj za pročišćivanje otpadnih voda Delta pušten je u rad 1994. Na području Rijeke i riječkog prstena, koji čine gradovi Bakar, Kastav i Kraljevica te općine Kostrena, Viškovo, Čavle, Jelenje i Klana, otpadne vode prikupljaju se s područja aglomeracije Rijeka (415 km dug sustav javne odvodnje), Kostrena−Bakar (55 km), Kraljevica (10 km) i Klana (5 km). Odvodnju grada Rijeke čine ukupno četiri uređaja za pročišćivanje otpadnih voda, 57 crpnih stanica te 539 km cjevovoda sustava javne odvodnje. U tijeku je projekt Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture na području aglomeracije Rijeka, u sklopu kojega se, među ostalim, gradi i novi pročistač otpadnih voda na Delti s drugim stupnjem pročišćivanja.

Odvodnja u Hrvatskoj danas

Zahvaljujući sredstvima Europske unije, potkraj 2010-ih i tijekom 2020-ih odvijali su se radovi na projektima poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture hrvatskih gradskih aglomeracija intenzitetom kakav dosad nije zabilježen. Osim već spomenutih projekata unapređenja vodoopskrbe i odvodnje EKO-Kaštelanski zaljev i Aglomeracija Rijeka, takvi se projekti odvijaju npr. i u aglomeracijama Karlovac–Duga Resa, Požega, Koprivnica, Labin–Raša–Rabac, Šibenik, Varaždin, Novalja, Križevci, Poreč i mnogi drugi. Radovi obuhvaćaju proširenje i rekonstrukciju sustava vodoopskrbe i odvodnje, izgradnju uređaja za pročišćivanje otpadnih voda i dr. Nositelji su projektiranja i provedbe tih projekata gradska komunalna poduzeća koja pružaju usluge javne vodoopskrbe i odvodnje. (→ vodoopskrba).







U 2022. ukupna količina otpadnih voda iznosila je 354 milijuna kubnih metara, od čega je 189 milijuna kubnih metara bilo voda iz kućanstva i gospodarskih djelatnosti, a ostatak je otpadao na oborinske i druge vode. Od ukupne količine otpadnih voda prije ispuštanja u okoliš pročišćeno je 298 milijuna kubnih metara. Mreža javne odvodnje obuhvaćala je 14 179 km kanala, te 186 uređaja za pročišćivanje (74 uređaja 1. stupnja, 84 uređaja 2. stupnja, 25 uređaja 3. stupnja).

opeka i crijep, građevni materijali koji se proizvode oblikovanjem, sušenjem i pečenjem smjese glinenoga materijala, pijeska i vode. Sirovine za proizvodnju opeke i crijepa su → gline (sv. 2) niže kvalitete kojih se mineraloški i kemijski sastav kreće u širokom rasponu. Osnovne mineralne sastojke opekarskih glina čine minerali feldspata, liskuna, hidroliskuna, kaolinita i halojzita, ali sadržavaju i znatne udjele neglinenih spojeva poput oksida silicija i željeza, karbonata kalcija i magnezija, dolomita i ponekad gipsa. U tvornicama opečnih proizvoda (ciglanama) glineni materijal priprema se mlinovima, valjcima i miješalicama do željene plastičnosti, a zatim se uz pomoć preša i stolova za rezanje oblikuje u završni proizvod koji se potom suši na zraku ili u industrijskim sušionicama radi odstranjivanja vode. Najvažnija faza u proizvodnji opeke i crijepa jest proces pečenja, pri kojem se djelovanjem toplinske energije procesom sinteriranja dobiva konačni proizvod određenih fizičko-mehaničkih karakteristika. Proces pečenja sastoji se od predgrijavanja (20 do 700 °C), pečenja (700 do 1100 °C) te hlađenja (1100 do 50 °C), a režim pečenja određuje se prema karakteristikama sirovine i proizvoda (oblika i veličine) i kapaciteta peći. Pečenje se provodi u kružnim Hoffmanovim (nepomični slogovi opeke, zona pečenja se pomiče) i tunelskim pećima (tunel kroz koji prolaze vagoni s proizvodom, uređaji za pečenje su nepomični). Nepečena, samo na suncu osušena opeka kakva se odavna tradicijski rabi u mnogim dijelovima svijeta, naziva se ćerpič.

Prema obliku, izmjerama, vanjskom izgledu i svojstvima razlikuje se više vrsta opeka i opečnih proizvoda. Puna (obična) opeka se tradicionalno rabi za zidanje zidova. Porozna opeka proizvodi se kao i obična, ali se u glinenu smjesu dodaje sitni materijal koji tijekom pečenja izgori. Puna fasadna opeka rabi se za zidanje ili oblaganje zidova koji se ne žbukaju. Šuplje opeke i opečni blokovi se danas rabe najviše. Izmjere šuplje opeke jednake su izmjerama one pune, dok se opečni blokovi proizvode različitih veličina, oblika i površine šupljina ovisno o namjeni za vanjske, pregradne ili nosive zidove, za trusna područja i sl. Stropni blokovi i gredice opečni su elementi za izradbu polumontažnih međukatnih konstrukcija. Gredice s armaturom čine nosivi dio, a blokovi ispunu koja ujedno zamjenjuje oplatu stropa. Prepeka ili klinker izrađuje se od boljega materijala i peče na 1200°C gotovo do taljenja (sinteriranja). Gusta je, čvrsta, nepropusna, glatke površine i otporna na smrzavanje pa se rabi za oblaganje fasada, jako opterećeno ziđe, popločavanje putova. Silikatna opeka proizvodi se od kremenoga pijeska i gašenoga vapna u autoklavama, gdje dolazi do njihova kemijskog vezanja, pa opeka očvrsne. Šamotna (vatrostalna) opeka proizvodi se od smjese koja se sastoji od nepečene i od mljevene, prethodno pečene vatrostalne gline. Može izdržati temperature do 1600 °C pa se rabi za oblaganje ložišta i donjih dijelova dimnjaka. U opekarske proizvode ubraja se i crijep, a najvažnije su vrste ravni ili biber crijep (u obliku dabrova repa, zubom se kvači za letve krovišta i pokriva jednostruko, dvostruko ili krunski), vučeni crijep (zubom se kvači za letvu i veže žicom), tlačeni crijep (jednostruko utoren koji se u jednom redu polaže na letve; dvostruko utoren koji se polaže na letve i preklapa na sve četiri strane) i žljebnjak (polukružna konusnog oblika, polaže se u redovima u pojačanome cementnom mortu na daščanu podlogu tako da konkavno položen žljebnjak, kupa, prekriva rubove dvaju susjednih konveksnih žljebnjaka, kanalica). Betonski crijep proizvodi se vučenjem ili lijevanjem u kalupe te ubrzanim postupkom dozrijevanja betona. Postoje i druge vrste crijepa: stakleni, ocakljeni, valoviti, ukrasni, engobirani.

Najstarijim opekama smatraju se one starosti čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. U drevnome gradu Uru (u današnjem Iraku) prvi pravi luk od opeke sušene na suncu napravljen je oko 4000. pr. Kr. U Egiptu je iz razdoblja starih dinastija iz III. tisućljeća pr. Kr. sačuvano više palača i grobnica građenih opekom. Grci su opekom sušenom na suncu gradili utvrde. Kineski zid (210. pr. Kr.) je, osim od kamena, izgrađen i od spaljene i na suncu osušene opeke. Poslije je kamen donekle istisnuo opeku, no ponovno je široku primjenu doživjela u doba staroga Rima. U I. st. Rimljani su već proizvodili opeku u posebnim pećima, a njezine su izmjere i priprema bile propisane.

U ranome srednjem vijeku tradicija gradnje opekom nastavila se u Bizantu, Italiji i Španjolskoj. U XII. st. primjenjivali su je lombardijski graditelji u Njemačkoj i Poljskoj, a flamanski su je graditelji u XIV. st. prenijeli u Englesku. Gradili su se svodovi, lukovi, stupovi i dr. Prvi patent za izradbu strojeva za izradbu opeka osmišljen je 1619., no mehanizacija nije istisnula ručnu proizvodnju sve do sredine XIX. st. Opeka se nakon sušenja pekla u razmjerno neučinkovitim naizmjeničnim ili statičnim pećima sve do 1858. kada je Friedrich Edward Hoffman (1818−1900) uveo kontinuiranu peć koja je omogućila povezanost svih procesa s kontinuiranim paljenjem. Gradnja opekom dominirala je ravničarskim terenima u XIX. i XX. st., pa je tako flamanski tip gradnje crvenosmeđom ili zelenosmeđom opekom čest u Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. U suvremenom graditeljstvu i arhitekturi ona je još uvijek važan građevni materijal. Kao obloga toplinskih izolacija dugotrajno je rješenje pročelja zgrada i obiteljskih kuća, za razliku od žbukanih fasada koje češće zahtijevaju temeljitu obnovu.

Uporaba opekarskih proizvoda te razvoj opekarske industrije u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske opeka je u doba Rimskoga Carstva bila važan građevni materijal, što potvrđuju arheološka nalazišta diljem Panonske i središnje Hrvatske, poput arheoloških ostataka rimskih naselja Siscije (Sisak), Cibalae (Vinkovci), Murse (Osijek), Andautonije (Šćitarjevo) i dr., uz koja su bila i nalazišta sirovina za pripremu građevnoga materijala. Opeke su se rabile tijekom cijeloga srednjeg vijeka za različite vrste građevina, pa su njima građene npr. Rokovačke zidine (XIII. st.) kraj Vinkovaca, utvrda Korođgrad (oko 1250) kraj Osijeka, tvrđava (Grad) u Sisku (oko 1550), crkva sv. Petra u Taborištu (XIV. st.) i hrastovačke zidine s crkvom Sv. Duha (XVI. st.) kraj Petrinje, i dr. Od opeke su takođerdjelomično ili u cijelosti izgrađeni utvrda Medvedgrad (oko 1250) na obroncima Medvednice, crkva sv. Marka (XIII. st.), crkva i samostan u Remetincu u Zagrebu, iločke zidine (prijelaz iz XV. u XVI. st.), zatim crkve i samostani u Prozorju kraj Dugog Sela, u Kloštru Ivaniću, Dubravi kraj Vrbovca, Križu kraj Ivanić-Grada, Donjoj Vrijesci kraj Daruvara, Voćinu, Požegi, Lovčiću kraj Slavonskog Broda, Dragotinu i Novim Mikanovcima kraj Đakova, Vinkovcima, Nijemcima, Lipovcu i dr., utvrde u Samoboru, Karlovcu (Dubovac), Konjščini, Svetoj Heleni, Đurđevcu, Velikim Bastajima (utvrda Stupčanica) kraj Daruvara, u Orahovici (Ružica grad), Našicama (Bedemgrad), Valpovu, Erdutu, Šarengradu, Soljanima (Zvjezdangrad), i dr. Razvojem građanskoga sloja opeka se sve više rabila i za gradnju obiteljskih kuća. Opasnost od požara, koja je stalno ugrožavala postojeće drvene građevine, nametnula je potrebu gradnje kuća od čvrstog, otpornog materijala.







Ležišta opekarske gline razasuta su po sjevernoj RH, a znatno su rjeđa u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji, pa su se stoga ciglane tijekom vremena razvijale u skladu s dostupnosti sirovina prema regionalnim potrebama građevinarstva. U Zagrebu se opeka proizvodila već sredinom XVIII. st., u početku se radila ručno, pekla u jednostavnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, izgrađene su i prve kružne peći te otvorene mnoge ciglane. U to su doba najveće ciglane u zemlji bile u Vukovaru i Novoj Gradiški, a u Zagrebu one → Janka Nikole Grahora (isprva u Ilici kraj današnje Grahorove ulice, potom južno od Klaićeve i dr.) te od 1885. i one Adolfa Müllera na Črnomercu (→ Ciglane Zagreb).







Opekarstvo je 1900. bilo najrazvijenije na području Srijema, te na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području i u gradu Zagrebu. U prvoj polovici XX. st. tvornice opeke i crijepa bile su najbrojnija sastavnica građevinske industrije; radile su ciglane Zagorka sa sjedištem u Zagrebu (→ Zagorka) i pogonima u Bedekovčini, Zagrebu, Zidanom Mostu i Kutini, Ciglane Müller u Zagrebu, Istarska ciglana u Cerovlju, zatim ciglane na području Belišća, Bjelovara, Slavonskog Broda, Đakova, Karlovca, Križevaca, Našica, Osijeka (→ Opeka), Siska, Slatine, Varaždina (→ Ciglana Cerje Tužno), Vinkovaca (Braća Bohn, tvornica krovnog crijepa i ciglana; → Dilj), Virovitice, Vukovara, i dr.







Pogoni proizvođača opeke i crijepa bili su znatno oštećeni tijekom II. svj. rata. Kako su velike količine takva materijala bile potrebne za obnovu zemlje, ti su se pogoni ubrzano obnavljali, pa su već 1946. gotovo ostvarili prijeratnu proizvodnju, a 1947., kada su u Hrvatskoj radile 204 ciglane, i znatno ju premašili. Ciglane su se nalazile u Ludbregu (Antun Blažić), Svetom Ivanu Zelini (Marko Milatović), Virovitici (Valent Gazdek), Vinkovcima (Slavko Knežević), Novoj Gradiški (Mirko Kljajić), Oriovcu (Ivan Senjug Ujak), Slavonskom Brodu (Mika Babić), Ninu (Branko Štulić), Strmici (Stevo Opačić), Sinju (Tadija Anušić), Čakovcu, Tugonici, Samoboru (Naprijed), Glini, Slunju (Obnova), Bjelovaru (I. maj), Koprivnici (7. novembar 1943), Slatini (Bratstvo), Pčeliću (Budućnost), Dugom Selu (Radnik), Sesvetama (Prigorka), Varaždinu (Dubravka), Vinkovcima (Slavonka), Novigradu (Mirna), Požegi (Opeka), Križevcima (Kringramat), Vrbovcu (Građa) i dr.













Uvođenjem novih proizvoda, izgradnjom umjetnih sušionica, rekonstrukcijama peći na pogon mazutom, uvođenjem automatizacije procesa te izgradnjom novih ciglana, proizvodnja opeke i crijepa se znatno povećala do 1980. Najveći su pogoni bili Ciglane Zagreb i Opeka Osijek (100 milijuna komada opeke i opečnih blokova), Industrija građevnoga materijala Ilovac iz Karlovca (62 milijuna komada), Građevni kombinat Međimurje – OOUR Ciglana Šenkovec (58 milijuna komada), Dilj iz Vinkovaca (57 milijuna komada) i dr. Crijep se najviše proizvodio u vinkovačkom poduzeću Dilj (56 milijuna komada), s udjelom od 94% ukupne proizvodnje crijepa u SR Hrvatskoj. Proizvodnja opeke 1989. iznosila je 1,5 milijarda komada, a crijepa oko 109,5 milijuna komada.

Važni su proizvođači opeke i crijepa u Hrvatskoj danas poduzeća → Wienerberger iz Karlovca te Dilj iz Vinkovaca vlasnik kojega je → Nexe iz Našica. Gredice i nadvoje proizvode poduzeća Maraš iz Vrsi kraj Nina i Begamont iz Zagreba.













Opeka je važna i kao element arhitektonskog oblikovanja građevina. Neka su od najpoznatijih zdanja od opeke u Hrvatskoj groblje Mirogoj (druga polovica XIX. st.) i tvornica Paromlin (1906−08) u Zagrebu, đakovačka katedrala sv. Petra (1866−82), osječka konkatedrala sv. Petra i Pavla (1894−1900), pročelje palače Arbori, odn. Riječkog nebodera (1939), tvornica Rade Končar na Fallerovu šetalištu u Zagrebu (1945−54). Od 1970-ih se opeka počela češće primjenjivati na zgradama, primjerice Elektra u Varaždinu (1974), Centar mladih u Osijeku (1977), dječji vrtić Izvor u Samoboru (1972), potom zgrada Krematorija (1981–82), crkva sv. Pavla Apostola u Retkovcu (1990–98) u Zagrebu i dr.





















obradba geodetskih mjerenja, primjena različitih matematičkih metoda, modela, algoritama i postupaka u svrhu rješavanja geodetskih zadataka i zadataka srodnih geoznanosti.

Predmet računske obradbe su geodetska mjerenja koja se prikupljaju izmjerom različitih geometrijskih i fizikalnih veličina s pomoću geodetskih mjernih sustava. Nakon izmjere njihova se računska obradba klasificira u tri razine: primarna (neposredno vezana uz metodu i mjerni sustav izmjere), sekundarna (vezana uz eliminiranje prekobrojnosti podataka izmjere) i tercijarna (vezana uz uporabu rezultata sekundarne obradbe, u svrhu jednoznačnog određivanja veličina koje se iz njih mogu odrediti). Iako uvažavaju ista načela geodetskog mjeriteljstva, među različitim specijalističkim područjima geodezije (državna izmjera, fizikalna geodezija, fotogrametrija, inženjerska geodezija, kartografija i dr.) sadržaji tih triju razina računske obradbe prilično su raznoliki jer su njihove zadaće, iako komplementarne, ipak u znatnoj mjeri različite i specifične. Važna je poveznica svih specijalističkih područja unutar geodezije upravo razina sekundarne računske obradbe, računske metode, modeli, algoritmi i postupci koje se rabe univerzalno.

Pribavljanje prekobrojnih podataka mjerenja tijekom izmjere standardna je metoda u geodetskom mjeriteljstvu. Uz činjenicu postojanja prekobrojnosti podataka izmjere, temeljni su ciljevi obradbe geodetskih mjerenja računsko određivanje jednoznačnih vrijednosti veličina koje su predmet izmjere te određivanje i analiza njihove kvalitete. Računska obradba geodetskih mjerenja uključuje računsko određivanje slučajnih pogrešaka (popravaka) mjerenja, njihovo eliminiranje iz rezultata mjerenja te određivanje i analiziranje pokazatelja kvalitete. Specifični računski algoritmi namijenjeni toj svrsi nazivaju se izjednačenjem geodetskih mjerenja, a svojstveni su im odgovarajući matematički modeli mjerenja i metode izjednačenja. Primjenjivost modela uvjetovana je potrebom postojanja minimalnog ili stručnim standardima propisanog broja prekobrojnih mjerenja. Izjednačene vrijednosti mjerenja su izmjerom dobivene vrijednosti korigirane popravcima mjerenja. Metoda izjednačenja omogućuje jednoznačno rješenje za popravke mjerenja, izjednačena mjerenja, nepoznate parametre modela, funkcije izjednačenih mjerenja i/ili funkcije izjednačenih parametara modela.

Pri računskoj se obradbi geodetskih mjerenja rabe Boškovićeva, Gaussova i Čebišovljeva metoda, a danas prevladava Gaussova metoda izjednačenja ili metoda najmanjih kvadrata. S pomoću popravaka (pogrešaka) mjerenja omogućeno je određivanje i analiziranje pokazatelja kvalitete: neposrednih mjerenja, izjednačenih mjerenja, funkcija izjednačenih mjerenja i funkcija izjednačenih parametara modela. Mjere za iskazivanje kvalitete su mjere preciznosti, točnosti i pouzdanosti. Tradicijski se najčešće rabe mjere točnosti, primarno standardno odstupanje i varijanca. Pri određivanju pokazatelja kvalitete neizravno ili posredno jednoznačno određenih veličina, važnost primjene imaju računski postupci utemeljeni na zakonu o prirastu pogrešaka mjerenja, odnosno iz njega izvedenih zakona o prirastu varijanci, težina ili kofaktora mjerenja.

Obrazovanje i publicistika

Od utemeljenja Geodetskoga tečaja pri Šumarskoj akademiji u Zagrebu (→ Geodetski fakultet) 1908. kontinuirano se izvodila visokoškolska nastava iz geodezije, koje je sastavni dio od samog početka i specijalističko područje analize i obradbe geodetskih mjerenja. Danas se nastava iz tog područja izvodi u sklopu kolegija Analiza i obrada geodetskih mjerenja na Katedri za analizu i obradu geodetskih mjerenja u Zavodu za geomatiku na Geodetskome fakultetu u Zagrebu te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Predmet istog naziva podučava se i u svim tehničkim školama koje obrazuju za zanimanje tehničar geodezije i geoinformatike.

Među knjigama i udžbenicima tog područja osobito se ističu Geodezija I–III (V. Hlavinka, 1911), Geodetsko računanje I, Teoretski dio (Osnove teorije pogrešaka i metode najmanjih kvadrata) (S. Horvat, 1937), Račun izjednačenja (N. Čubranić, 1948), Teorija pogrešaka s računom izjednačenja (N. Čubranić, 1967), Teorija pogrešaka i račun izjednačenja (S. Klak, 1982), Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I (L. Feil, 1989), Računska obrada geodetskih mjerenja (N. Rožić, 2007).

Oluić, Veljko (Bjelovar, 6. VIII. 1954), arhitekt, stručnjak za zgrade društvenog standarda.

Diplomirao je 1979. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje radi od 1980., a redoviti je profesor od 2010. Bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje, Interieur, Zgrade društvenog standarda i dr., prodekan (1997–2001), voditelj Kabineta za zgrade društvenog standarda te Zavoda za Arhitekturu (2003–07) Fakulteta. Predavao je i na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku (kolegij Zgrade za odgoj i obrazovanje). Svoje arhitektonsko djelovanje usmjerio je uglavnom prema projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje, među kojima se ističu realizacije: Paviljon VI Agronomskoga fakulteta u Zagrebu (1997., s H. Auf-Franić), Osnovna škola Žitnjak u zagrebačkom Petruševcu (2000., s H. Auf-Franić i T. Žarnićem) i Industrijsko-obrtnička i tehnička škola u Zadru (2004., s T. Žarnićem). Autor je ili suautor visokonagrađenih arhitektonskih radova, među kojima su osnovna škola i memorijalni centar u Gradini (1979., s T. Žarnićem i V. Mimicom), regulacija obale i trgova u Malom Lošinju (1985., s T. Žarnićem), gradski stadion na Kajzerici u Zagrebu (2008., s T. Žarnićem) i dr. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1994), »Viktor Kovačić« (2004) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2024).













Perković, Lovro (Split, 12. IX. 1910 – Split, 24. VI. 1998), arhitekt, predstavnik funkcionalističke arhitekture.

Diplomirao je 1935. na Arhitektonskom odjelu Češke visoke tehničke škole u Pragu (ČVUT v Praze). Nakon položenoga stručnoga ispita 1939. u Beogradu, u Splitu je registrirao vlastito građevinsko poduzeće kao ovlašteni inženjer arhitekt. Uoči II. svj. rata preselio se u Dubrovnik gdje se zaposlio u građevinskom poduzeću Vene Dryaka. Od 1944. bio je referent za visokogradnju u Okružnom narodnom odboru kotara Dubrovnik, a od 1947. voditelj projektnoga biroa Graditelj. Od 1953. boravio je u Splitu, gdje je isprva vodio projektni biro Konstruktor, a od 1958. do umirovljenja 1979. Arhitektonski odjel Urbanističkoga biroa (od 1968. → Urbanistički zavod Dalmacije – Split).

Projektirao je stotinjak stambenih, poslovnih, školskih i turističkih zgrada. Osobitu je pozornost poklanjao uklapanju građevina u urbani ili prirodni okoliš, što je posebice dolazilo do izražaja u stambenoj i turističkoj arhitekturi. Iako sljedbenik funkcionalističke arhitekture, svojim je djelima ostvario osobni izraz te dao lokalni i tradicionalni pečat. Među važnije izvedene građevine ubrajaju se: u Dubrovniku – lučko skladište u Gružu (1947), Pomorski tehnikum na Zvonimirovu šetalištu 4 (1951–54., danas Pomorsko-tehnička škola), plivački bazen i hotel Stadion u Gružu (1952–61., pregrađen 2002), u Splitu – stambene zgrade u Bukovčevoj ulici 18 (1939), Zagrebačkoj 3 (1953), Parku Emanuela Vidovića – Gundulićevoj 1–9 (1954–56), Cesarčevoj 2A (s J. Stubnjom, 1972), neboder Koteksa u Zvonimirovoj 14 (1960–64), hotel Marjan na Obali kneza Branimira 8 (1962–63., srušen 2024), Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Boškovićevoj bb (I. faza, 1978–79), u Primoštenu – hoteli Zora (1966., bazen 1967), Slava (1966–67) i Marina Lučica (1969), u Hvaru hoteli Adriatic (1965) i Palace (1968., rekonstrukcija). Osobito se istaknuo projektiranjem tipskih stambenih zgrada URBS-4 i URBS-5 koje su potkraj 1950-ih i tijekom 1960-ih izvedene u Splitu, Dubrovniku, Herceg Novom, Kninu, Lovranu, Opatiji, Trogiru, Makarskoj, Kaštel Gomilici, Šibeniku i Puli. Osmislio je vlastiti tip montažne međukatne konstrukcije (sistem Perković) za koji je na Općem jugoslavenskom natječaju 1948. osvojio I. nagradu. Među mnogobrojnim nagradama koje je dobio za svoj rad ističu se »Viktor Kovačić« (godišnja 1964., za životno djelo 1982) i »Vladimir Nazor« za životno djelo (1975).













Peračić, Dinko (Split, 18. II. 1977), arhitekt, istaknuo se projektima za javne prostore i objekte, posebice zgrade za kulturu.

Diplomirao je 2001. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu te magistrirao 2005. u Institutu za naprednu arhitekturu Katalonije (IAAC) u Barceloni. Od 1995. radi kao partner u arhitektonskom uredu ARP u Splitu, a 2000. suosnovao je kolektiv arhitekata i urbanista koji zagovaraju društveno odgovornu i kontekstualno osjetljivu arhitekturu Platforma 9,81. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu radi od 2008 (voditelj od 2018), u zvanju izvanrednoga profesora od 2022.







Ističe se društveno angažiranim promišljanjem i integracijom arhitekture u lokalnu zajednicu, a njegova se praksa fokusira na projekte oblikovanja javnoga prostora i njihovu ulogu u obnovi urbanoga života kao pokretača društvenih promjena. Među utilitarnim građevinama ističu se realizacije tržnice i ribarnice u Vodicama (2015), ribarske luke Brižine u Kaštel Sućurcu (2020) te, u suradnji s Mirandom Veljačić, sajma u Benkovcu i rekonstrukcije tržnice u Gružu u Dubrovniku (oboje 2024). S Romanom Šiljeom izveo je Građevinski fakultet u Osijeku (2016). Za Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci adaptirao je zapadno krilo, tzv. H zgradu negdašnjeg industrijskoga kompleksa Rikard Benčić (2017), osmislivši projekt u nastajanju, sa stalnim prilagođavanjem i reorganizacijom Muzeja. Član je autorskoga tima hrvatskog nastupa na Venecijanskome bijenalu arhitekture (2016), s M. Veljačić, Eminom Višnić i Slavenom Toljem, tematizirajući alternativne prostore kulture koji se koriste kao javno dobro. Dobitnik je nagrada Big See za arhitekturu (2018., 2019., 2022) i unutarnji dizajn (2019), dvije Velike nagrade Zagrebačkoga salona arhitekture (obje 2018), Velike nagrade Zagrebačkoga salona primijenjenih umjetnosti i dizajna (2023) te triju drugih nagrada Zagrebačkoga salona (2006., 2009. i 2015).

Plavec, Ivica (Sisak, 29. IV. 1963), arhitekt, zapažen po inovativnom pristupu gradnji drvenih montažnih kuća, stambenoj i poslovnoj arhitekturi.

Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. S arhitektom Vladimirom Kasunom 1992. osnovao je arhitektonski studio Studio Urbana, a početkom 2005. je samostalno osnovao projektni ured Poligon projekt za arhitekturu i inovacije. Na fakultetu honorarno radi od 2003., a od 2006. stalno je zaposlen na Katedri za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo, gdje je danas redoviti profesor. Predaje kolegije Održivo građenje 1, Arhitektonske konstrukcije drvenih kuća, Arhitektura i tehnologija i dr. Razvija inovativne sustave gradnje drvenih modularnih i montažnih kuća Klik dom; prototip takve kuće izveden je u Ogulinu (2005., s Vlatkom Rajčić), a među izvedenima ističe se kuća Tribuson Turković (2012). Osim toga ostvario je niz zapaženih realizacija, među kojima su Višestambena zgrada POS-a u Delnicama (2004., s V. Kasunom) i Poslovni kompleks Adris Grupe uz bivšu Tvornicu duhana Zagreb (2013., s Ivanom Zdenkovićem i Žanetom Zdenković Gold). Svoje radove predstavio je na samostalnim i skupnim izložbama i Zagrebačkim salonima. Dobitnik je nagrade Bernardo Bernardi (1994., s V. Kasunom)













Pršić, Marko (Osijek, 9. VII. 1947 – Zagreb, 7. XI. 2023), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je 1973. te doktorirao 1988. disertacijom Optimalizacija nasipnog lukobrana u uvjetima jadranskog valnog spektra (mentor M. Vojinović) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija radio je u poduzećima → Tempo i Geoexpert, te od 1975. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu; od 2001. u zvanju redovitoga profesora. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (2002−06) Fakulteta. Predavao je kolegije Plovni putovi i luke, Hidrotehničke građevine, Pomorske građevine i Projektiranje u hidrotehnici. Umirovljen je 2013. Područje njegova znanstvenoga rada bili su nasipni lukobrani gdje je pridonio uvođenjem metoda projektiranja i određivanja stabilnosti obloge. U stručnom radu izrađivao je elaborate, prostorne planove i izvedbene projekte za pomorske objekte, bio je ovlašteni revident za betonske i zidane konstrukcije te je obavio više revizija projekata morskih i riječnih luka u zemlji i inozemstvu. Bavio se plovnim putovima hrvatskih rijeka za koje je izradio više idejnih projekata i studija te legislativom unutarnje plovidbe. Suautor je djela Pomorska hidraulika (s Z. Tadejevićem, 1981).

Petrović, Bogdan (Sarajevo, 1. V. 1897 – Zagreb, 26. VIII. 1962), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture 1930-ih u Zagrebu.

Diplomirao je 1926. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu. Nakon studija radio je u atelijeru → Rudolfa Lubynskoga, a od 1931. vodio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Nakon II. svj. rata radio je u Građevno-projektnoj zadruzi Arhitekt u Zagrebu. Prihvaćajući najsuvremenije postavke moderne arhitekture, izveo je niz visokovrijednih objekata komfornoga građanskog stanovanja u Zagrebu, a osobito pomno rješavao je markantne uglovnice. Među ostvarenjima ističu se vile u Novakovoj ulici – vlastita, kbr. 28, 1931–32; Precca, kbr. 23, 1933; Pastuović, kbr. 11, 1934–35; Plach, kbr. 26, 1935; Beck, kbr. 10, 1936–37; Petrović, kbr. 32, 1938., te vile Radej na Jabukovcu 17 (1931), Brlić na Voćarskoj cesti 64 (1932), Novak na Svetom Duhu 111 (1937), Stjepanović na uglu Pantovčaka i Goljaka (1933), stambene zgrade Smičiklas na Medveščaku 37 (1932), Suden na uglu Savske 19 i Vodnikove 19 (1932), Smiljanić u Erdődyjevoj 10 (1937), Petrović u Ulici Crvenoga križa 4 (1937), trgovačko-stambene zgrade Prevolnik u Draškovićevoj 55 (1931), Hežman u Gundulićevoj 33 (1934–35), Pick u Ulici Pod zidom 3 (1937–38), uglovnice Hoffman-Singer u Zvonimirovoj 26 (1936–37), Tandler u Zvonimirovoj 30 (1937), u Šubićevoj 24 (oko 1940) i Vlaškoj 126 (oko 1940). Izveo je također izletničku restauraciju Šestinski lagvić na Šestinskom vijencu (1949–50), rekonstrukciju tvornice Viktora Schöna u Gradišćanskoj (1934) i nadogradnju laboratorija tvornice Chromos na Radničkoj cesti (1953). U ulju i akvarelu radio je portrete, krajolike i vedute u duhu ekspresivnoga realizma.

Prtenjak, Ivan (Plavić kraj Klanjca, 9. VI. 1939), arhitekt, istaknuo se projektima obnova, revitalizacija i interpolacija arhitekture u povijesnim urbanim prostorima.

Polazio je studij arhitekture 1959–60. na Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u klasi → Drage Iblera, potom na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. diplomirao. Magistrirao je 1979. temom Elafiti. Povijesna i prirodna sredina na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1961. do 1967. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu kao suradnik na sustavnom snimanju spomeničke baštine u Hrvatskoj. Od 1968. živi i radi u Bruxellesu, do 1983. kao projektant u poduzeću Groupe Structures, a potom kao nezavisni arhitekt i partner biroa Cooparch-RU.







Autor je mnogobrojnih stambenih građevina u Hrvatskoj, među ostalima vile Vitarnje u Jelsi na Hvaru (1959), Zagorske hiže u Plaviću (1967), kuća Skočimiš u Suđurđu (1975) i Čemer u Šilovu Selu (1978) na Šipanu, Quadro u Zatonu (2010) te sakralnih i muzejskih prostora poput Kapele svjetla u Suđurđu (1975), crkve sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku (1977), crkve sv. Ivana Krstitelja u Vidovcima kraj Požege (2002), Galerije Šimun u sklopu samostana u Dubravama u BiH (2010), i dr. Bavio se projektima obnove i preuređenja muzejskih i sakralnih objekata od kojih su izvedeni: Muzej dominikanskog samostana (1985), Muzej franjevačkog samostana (1987), Etnografski muzej Rupe (1988), unutrašnjost katedrale (1986) i tvrđave Revelin (1989), sve u Dubrovniku, Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu (1986) te Galerija Ivana Meštrovića u Splitu (1991). Unutar poduzeća Groupe Structures te kao partner biroa Cooparch-RU sudjelovao je u izradbi urbanističkih planova Bruxellesa (1968–78), serije naselja socijalnih stanova u Belgiji (Jambes, 1976; Ottignies, 1977), poliklinike u Fleronu (1973), sjedišta i radnog prostora Belgacoma (danas Proximus) u Monsu (1993–94) i u obnovi zgrade La Prévoyance Sociale u Bruxellesu (2002) te u nizu projekata turističkih i stambenih objekata u Tunisu (vila Sura i Kuća pokraj mora u Kelibiji, 1970; turističko naselje Hammamet, 1972) i Saudijskoj Arabiji (socijalni stanovi u Rijadu, 1973). Svoje radove izlagao je na mnogobrojnim izložbama, među ostalima i na Venecijanskom bijenalu (1992). Osim projektantskim radom bavi se i slikarstvom. Nominiran je za Aga Khanovu nagradu za arhitekturu (1995), dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2020).







secesijsko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se pojavljuje potkraj XIX. st. i početkom XX. st.

U hrvatski jezik za taj stil preuzet je termin koji se rabi za zbivanja u umjetnosti navedenoga razdoblja u Beču i Austriji, proistekao iz naziva Udruženja likovnih umjetnika Austrije Secesija (Vereinigung bildender Künstler Österreichs Secession), koje se 1897. odvojilo od starijega Društva umjetnosti Austrije (Künstlerhaus, Gesellschaft bildender Künstler Österreichs). Za isto se razdoblje u povijesti umjetnosti u drugim dijelovima Europe rabi raznoliki drugi termini – Jugendstil (Njemačka), art nouveau (Francuska), Modernismo (Španjolska), stile Liberty i stile floreale (Italija) i sl. Zajedničku odliku svih navedenih pokreta u arhitekturi predstavlja odmak od historijskih stilova, odnosno težnja da se stvori novi tip arhitektonskoga jezika oslonjen o nove potrebe, tehnologije i mogućnosti materijala uporabljenih pri gradnji.

U posljednjem desetljeću XIX. st. i na samom početku XX. st. arhitekturu secesije najčešće karakterizira izrazita dekorativnost i naturalizam u oblikovanju fasada i unutrašnjosti, odnosno oslonjenost o stilizirane motive iz prirodnoga svijeta i čovjekove okoline (fitomorfni, zoomorfni i antropomorfni motivi, učestalo izduženi i asimetrični) koji redovito sadržavaju simbolične konotacije. Europska se arhitektura otvorila prema utjecajima s Dalekoga istoka i općenito izvaneuropskih kultura, a istodobno je posegnula za motivima iz ranih faza europske civilizacije. Od sredine prvoga desetljeća XX. st. arhitekti secesije sve su se više počeli okretati arhitektonskom jeziku temeljnom na slobodnom tretmanu motiva iz klasične arhitektonske tradicije (klasicizma, bidermajera, ampirea i sl.), te raznim apstraktnim i geometrijskim motivima. Dio njih sve je više reducirao dekoraciju navješćujući time modernu arhitekturu. U kasnoj secesiji rabili su se mnogi dekorativni motivi koji su poslije postali standardnim arhitektonskim jezikom art-décoa i međuratnoga klasicizma. U dijelu literature, osobito na engleskom jeziku, stoga se pojave u arhitekturi nastale nakon sredine prvoga desetljeća XX. st. ne uvrštavaju u secesiju.

Pod utjecajem pokreta Arts and Crafts, ponajprije njegova najvažnijega protagonista Williama Morrisa, većini arhitekata secesije bio je karakterističan pristup arhitektonskom djelu kao Gesamtkunstwerku, odnosno težnja da se svaki element građevine projektira, ne samo prostorno ustrojstvo i pročelja, već i svi dijelovi interijera i opreme. Većina secesijskih arhitekata surađivala je s poduzećima za proizvodnju namještaja, keramike, stakla, mozaika, odnosno s poduzećima iz područja umjetničke industrije, kao i s obrtnicima i umjetnicima (slikarima i kiparima).

U doba secesije širile su se nove tehnologije gradnje i uporaba novih materijala u graditeljstvu. Među njima je na prvom mjestu bio armirani beton koji se počeo rabiti u visokogradnjama (u drugoj polovici XIX. st. rabio se povremeno tek u niskogradnjama poput mostova i sličnih građevina). Širila se i uporaba aluminija, te materijala koji su se prije, tijekom XIX. st., tek počeli rabiti u arhitekturi u većoj mjeri, poput lijevanoga željeza, stakla, armiranoga stakla i sl. Arhitekti su učestalo eksperimentirali s oblikovanjem pročelja korištenjem različitih tipova obloge od keramike, cementa, prirodnoga i umjetnoga kamena, stakla, uglačane i zrnate žbuke, štuka i drugih materijala. Poseban element oblikovanja pročelja i interijera činili su elementi izvedeni od raznolikih metala (ograde, rešetke, svjetiljke, konzole, katkad i skulpture i reljefi). Secesija je primarno bila stil bogate europske građanske klase na kraju stoljeća (fin de siècle). Odraz je snažnoga gospodarskog razvoja kontinenta koji je proživljavao jednu od najduljih epizoda svoje povijesti bez većih ratnih sukoba.

Među prve arhitekte koji su se okrenuli stvaranju novoga arhitektonskog jezika ubraja se Belgijanac Victor Horta. Belgija je u to doba bila jedna od najviše industrijaliziranih europskih država s vrlo visokim standardom što je i omogućilo eksperimente u arhitekturi. Horta je cijelim nizom svojih stambenih i javnih građevina u Bruxellesu (kuća Tassel, 1892–93; Maison du Peuple (1896–99., srušena 1965) inaugurirao tip ornamenta temeljenoga na motivima iz prirode te otvorenu uporabu materijala poput lijevanoga željeza i stakla. U Francuskoj je istaknuti arhitekt rane secesije bio Hector Guimard, poznat ponajprije po dizajnu postaja podzemne željeznice.

Njegovi suvremenici Auguste Perret i Tony Garnier pioniri su uporabe armiranoga betona u graditeljstvu. U Španjolskoj, odnosno Kataloniji, Antoni Gaudí razvio je stil karakterističan po organičkim oblicima, u Škotskoj je Charles Rennie Mackintosh projektirao u izrazito minimalističkim oblicima, a u Njemačkoj, u Weimaru, Henry van de Velde utemeljio je obrtničku školu koja je imala ključnu ulogu u daljnjem širenju postavki secesije. U Nizozemskoj značajno djelo novoga pristupa arhitekturi predstavlja amsterdamska burza arhitekta Hendrika Petrusa Berlagea (1898–1903). Berlageov opus srodan je američkoj arhitekturi s kraja XIX. st. i početka XX. st. koju i dalje karakterizira oslanjanje na stilove iz prošlosti, najčešće romaniku. Uzori iz prošlosti bili su prilično slobodno interpretirani, a arhitekti su često reducirali dekoraciju te eksperimentirali s novim tipovima ornamentike, kako pokazuju djela Louisa Sullivana (robna kuća Carson Pirie Scott u Chicagu, 1899–1904) i Franka Lloyda Wrighta koji je razvio tzv. prerijski stil pri projektiranju stambenih, sakralnih i javnih građevina. Doba secesije bilo je doba naglog razvoja arhitekture nebodera u SAD-u, kao i procvata poduzeća za proizvodnju stakla Charlesa Lewisa Tiffanyja u New Yorku.

Na području srednje Europe osobitu raznolikost pokazala je mađarska arhitektura secesije za koju je karakteristična uporaba motiva iz tradicijske i orijentalne umjetnosti, dok se dio arhitekata okrenuo modernističkoj redukciji oblika. Istaknuti predstavnici u Mađarskoj bili su József Vágó, Béla Lajta, Ödön Lechner, István Medgyaszay i dr. Osim u Mađarskoj folklorističke tendencije susreću se i u drugim dijelovima srednje Europe, primjerice u Slovačkoj u djelima arhitekta Dušana Jurkoviča. U češkoj arhitekturi secesija je vodila prema kubizmu i rondokubizmu.

Posljednjih godina XIX. st. jedno od glavnih središta secesije u Europi postao je Beč. U arhitekturi grada svojevrsni manifest secesije predstavljala je izgradnja paviljona Udruženja likovnih umjetnika Austrije Secesija, prema projektu Josefa Marije Olbricha (1897–98). Na pročelju zgrade istaknut je i osnovni slogan pokreta: »Vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda.« Olbrich se poslije preselio u njemački Darmstadt i ondje stvorio jedno od najvažnijih središta secesije u Europi.

Ključni arhitekt secesije u Beču bio je Otto Wagner. Kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti 1894–1912. stvorio je arhitektonsku školu koja je pronosila njegove ideje srednjom Europom, pa i šire. Iz Wagnerove su škole među ostalima, izašli slovenski arhitekt Jože Plečnik, češki arhitekti Jan Kotěra, Pavel Janák i mnogi drugi. Svojevrsni je manifest Wagnerova pristupa arhitekturi knjiga Moderna arhitektura (Moderne Architektur, 1896), u kojoj napada historicizam, ističe potragu za novim stilom temeljenom na tehnologiji, materijalima i konstrukciji te poziva na jednostavnost u zadovoljavanju modernih potreba. Prve primjere njegova nova stila predstavljaju postaje sustava bečke podzemne željeznice, isprva građene u pojednostavnjenoj verziji neorenesanse ili neoklasicizma, a poslije u stilu dekorativne naturalističke secesije (postaje u Hietzingu iz 1897. i na Karlsplatzu iz 1898).

Najvažnije su djelo prve faze Wagnerove secesije stambeno-poslovne višekatnice na Linke Wienzeile u Beču (1898), od kojih se ističe Majolikahaus, s pročeljem pokrivenim pločicama od keramike. Poslije se okrenuo čistim oblicima, kako pokazuju zgrada Poštanske štedionice (1903–12) i crkva u sklopu psihijatrijske klinike Am Steinhof (1902–04) u Beču. Uz Wagnera je značajni predstavnik secesije u Beču bio Josef Hoffmann, osnivač Bečkih radionica (Wiener Werkstätte) te autor protomodernističkoga Sanatorija u Purkersdorfu kraj Beča (1904–06) i palače Stoclet u Bruxellesu (1906–11).

Prva svoja djela u tom razdoblju realizirao je i Adolf Loos, koji je kritizirao zagovornike secesije zbog njezine dekorativnosti. Svojim djelom Ornament i zločin (Ornament und Verbrechen, 1913) promicao je dokidanje dekoracije na pročeljima građevina, što je primjenjivao i na svojim arhitektonskim ostvarenjima navješćujući time modernu. Najvažnije su Loosove realizacije iz razdoblja prije I. svj. rata u Beču portal lokala Knize & Comp na Grabenu (1909–13) i zgrada Goldmann & Salatsch (danas zvana Looshaus) na Michaelerplatzu (1909–10).

Secesija u hrvatskom graditeljstvu

U Hrvatskoj su arhitekturi najvažnija središta secesije gradovi Zagreb, Osijek, Rijeka i Split, iako se pojedinačna ostvarenja nalaze na području čitave zemlje i u manjim, pa i ruralnim naseljima. Hrvatska secesija bila je pod snažnim utjecajem zbivanja ponajprije u bečkoj arhitekturi, no osjeća se utjecaj i mađarske, češke, njemačke i talijanske secesije.

Zagreb

U Zagrebu je početak secesije u umjetnosti označilo osnivanje Društva hrvatskih umjetnika 1897., koje se, zastupajući ideju umjetničkoga preporoda putem individualne slobode stvaralaštva, »secesioniralo« od starijega Društva umjetnosti. Novo društvo predvodio je Vlaho Bukovac koji je ustao protiv dominantne uloge koju je do tada u hrvatskoj umjetnosti imao prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi.

Godine 1898., kada je otvorena izložba Bukovčeva novog udruženja nazvana Hrvatski salon, realizirane se i prve zgrade s elementima secesije u Zagrebu. Iako se prvom zgradom na kojoj se primjećuju secesijski elementi smatra kuća Rado na Strossmayerovu trgu 7 (1897–98) arhitekta → Ignjata Fischera, nešto prije podignuta zgrada Umjetničkoga paviljona na Tomislavovu trgu 22 (u kojoj je održana izložba Hrvatski salon), uz elemente neobaroka, neorenesanse i neoampira, sadržava i elemente secesije. Paviljon je bio izveden najprije 1896. u Budimpešti na Milenijskoj izložbi prema projektu budimpeštanskih arhitekata Flórisa Korba i Kálmána Giergla, a potom je ponovno izgrađen 1896–98. u Zagrebu prema dijelom modificiranim projektima bečkoga arhitektonskoga biroa → Fellner i Helmer. Godine 1898–1900. podignuto je i najmonumentalnije ostvarenje rane secesije u Zagrebu – palača Prve hrvatske štedionice s pasažom (tzv. Oktogon) u samom središtu grada, koje su prve projekte izradili arhitekti Fellner i Helmer, a izvedbene arhitekt → Josip Vancaš.













Širenju novoga stila pridonijeli su ponajprije mladi arhitekti koje je nakon povratka sa školovanja u Beču zapošljavao najvažniji zagrebački arhitektonski biro → Hönigsberg i Deutsch. Važnu je ulogu u tom procesu imao učenik Otta Wagnera, arhitekt → Vjekoslav Bastl prema čijim su projektima podignute zgrade Josipa Pečića u Ilici 43 (1898), Eugena Viktora Fellera u Jurišićevoj 1 (tzv. Elsa-fluid, 1905–06., pročelja poslije preoblikovana) te Josipa Kalline u Gundulićevoj 20 (1903–04). Svojim pročeljem prekrivenim većim dijelom majoličkim pločicama zgrada Kallina najvažniji je odraz u zagrebačkoj arhitekturi glasovite Majolikahaus s bečke Linke Wienzeile Otta Wagnera. Pročelje zgrade također je pokazatelj glavnoga proizvoda poduzeća njezinoga naručitelja Kalline, koji je posjedovao tvornicu keramičke robe. Bastl je projektirao i kompleks Trgovačko-obrtničke komore, prve javne institucije vezane uz tadašnje hrvatske vlasti koja se odlučila na realizaciju monumentalne secesijske zgrade. Uz zgradu Trgovačko-obrtničke komore na Trgu Republike Hrvatske 8, kompleks čini i zgrada Trgovačko-obrtničkog muzeja na Mažuranićevu trgu 14 (1902–03). Nakon Bastla u poduzeću Hönigsberg i Deutsch zaposlio se Otto Goldscheider, autor interijera kavane Corso u zgradi Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Ilice 25 i Gundulićeve 2 (1905–07) i skupine ranih primjera zgrada s međukatnom armiranobetonskom konstrukcijom, poput kuća Vasić u Ilici 11 (1911–13) i Deutsch u Masarykovoj 20 (1910–11).



















Među hrvatskim učenicima Otta Wagnera osobito se ističe arhitekt → Viktor Kovačić, čija su ostvarenja iz godina prije I. svj. rata uvod u modernu arhitekturu. Već 1900., pod utjecajem zbivanja u Beču, Kovačić je u časopisu Život objavio tekst naslovljen jednako kao Wagnerova najvažnija knjiga – Moderna arhitektura, u kojem je napadnut historicistički pristup graditeljstvu. U suradnji s V. Bastlom, → Edom Šenom i → Stjepanom Podhorskym 1905. pokrenuo je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata, odvojivši se od starijega Društva hrvatskih inženjera i arhitekata, s ciljem zagovaranja staleških interesa hrvatskih arhitekata. Rana su djela V. Kovačića kuća Eugena Winklera u Preradovićevoj 14 (1902–03), dvostruka kuća Oršić – Divković u Masarykovoj 21–23 u kojoj se nalazio i njegov stan (1906–07), kuća Frank na Mažuranićevu trgu 1 (1913) te posebice značajna crkva sv. Blaža na Deželićevu prilazu 64 (1908–09). Riječ je o građevini centralnoga tlocrta pokrivenoj u središnjem dijelu velikom kupolom. Iako se i u osnovnom prostornom ustrojstvu i u oblikovanju volumena osjeća prisutnost historicističkih elemenata, osobito nekih elemenata bizantske arhitekture, pročišćenošću dekoracije te primjenom suvremenih materijala (armiranoga betona) i konstrukcije, crkva označuje početak nove modernističke ere u povijesti hrvatske → sakralne arhitekture. Izvedba kupole povjerena je poduzetništvu → Josip Dubský i drug, a statički proračun za njezino podizanje izradio je → Milan Čalogović, stručnjak za gradnje u armiranom betonu. Unutrašnjost nije dovršena prema prvotnom projektu zbog početka I. svj. rata. Župni dvor uz crkvu podignut je također prema Kovačićevu projektu. Kovačić je projektirao i mnogobrojne vile, kojima je dizajnirao i interijere, poput vila Frangeš na Rokovu perivoju 2 (1910–11) i Vrbanić u Kovačićevoj 2 (1911). U razdoblju između 1904. i 1910. najoriginalnija je rješenja pokazao natječajnim urbanističkim projektima. Pobijedio je na natječaju za uređenje Tomislavova trga 1904–05., no njegov je projekt bio tek djelomično realiziran, kao i projekti iz 1909. za uređenje Svačićeva trga, Rokova perivoja i Jezuitskoga trga. Najvažniji je njegov rad projekt za regulaciju Kaptola s kojim je pobijedio na natječaju organiziranom 1908., no koji je ostao neizveden.



















Godine 1910. Kovačić je s arhitektom → Hugom Ehrlichom, učenikom i suradnikom A. Loosa, osnovao zajednički arhitektonski ured u kojem su obojica zadržala autorsku osobnost. Od Ehrlichovih radova iz toga razdoblja ističu se stambene građevine pročelja kojih je riješio u duhu rane moderne: zgrade Hrvatske banke za promet nekretninama u Medulićevoj 2 (1910), Mihanovićevoj 14 i 20 (1911) i Ilici 100 (1912). Ehrlich je autor i jednog od najkvalitetnijih zahvata u urbanu opremu Zagreba – regulacije Strossmayerova šetališta (1911–12).

Za jedan od najvažnijih zagrebačkih arhitektonskih biroa iz razdoblja secesije Benedik i Baranyai (utemeljen 1905) projekte je uglavnom izvodio jedan od suvlasnika → Aladar Baranyai. Među mnogobrojnim građevinama u stilu visoke i kasne secesije ističu se kuće Fedora Popovića na Jelačićevu trgu 4 (1906–08) i Nikole Ćuka u Jurišićevoj 2 (1910) te zgrada Srpske banke, danas Hrvatske poštanske banke, u Jurišićevoj 4 (1912–14), na kojoj su prisutni elementi kasnosecesijskoga moderniziranog klasicizma. Baranyai je projektirao i mnoge kvalitetne vile u sjevernim rezidencijalnim dijelovima grada (Tišov na Pantovčaku, 1900–01; Auer na Rokovu perivoju 1, 1910.; Benedik na Tuškancu 14 i vlastita vila na Tuškancu 18, 1909–11).













Kasna secesija (okvirno 1906–14. nadalje) ostavila je mnogo dublji trag u Zagrebu, nesumnjivo stoga što je dominirala arhitekturom u doba intenzivnoga gospodarskog rasta. Zbog svoje naklonosti klasicizmu odgovarala je senzibilitetu međuratne, a donekle i poslijeratne epohe kada su pojednostavnjena pročelja mnogih zgrada iz ranog razdoblja secesije. U to su doba u Zagrebu, osim spomenutih bečkih đaka koji su i dalje bili najbrojniji, počeli djelovati arhitekti školovani i na drugim uglednim sveučilištima srednjoeuropskih gradova, poput Karlsruhea gdje su se školovali → Rudolf Lubynski i → Dionis Sunko.

U arhitektonskim oblicima kasne secesije najvažnija je svoja djela realizirao I. Fischer. Njegov sanatorij (danas Klinika za dječje bolesti) u Klaićevoj 16 (1908–09) te unutrašnjost robne kuće Kastner & Öhler (danas Nama) u Ilici 4 (1913–15) pripadaju najboljim realizacijama zagrebačke arhitekture toga razdoblja uopće. Sanatorij je podignut na parceli između dvije ugrađene kuće povučen od ulične linije. Glavna zgrada ima rizalitno istaknut središnji dio pročelja sa strane kojega se pod kutom nastavljaju bočna krila s erkerastim istacima, što građevini potkovasta tlocrta daje gotovo skulpturalno obilježje i omogućuje bogatu osvijetljenost unutrašnjosti. Iza glavne zgrade nalazi se manje krilo operacijskoga trakta. Izvorno je zgrada imala vrlo reprezentativan interijer koji je u međuvremenu velikim dijelom promijenjen. Pročelja su riješena u stilu kasne secesije s klasicizirajućim elementima. U stilu srodne Fischerovima su građevine Dioniza Sunka: Sveopća kreditna zadruga u Žerjavićevoj 10 (1912–13), kuća Strižić na uglu Mažuranićeva trga 8 i Žerjavićeve 16 (1912), kuća Hagenauer na uglu Petrinjske 5 i Amruševe 5 (1913) i dr.













Među ostvarenjima R. Lubynskog, jednog od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata u razdoblju do I. svj. rata, ističu se zgrade Schumacher na Svačićevu trgu 8 (1909–10), Kotarske oblasti (danas Ministarstvo kulture) na uglu Vodnikove i Runjaninove 2 (1913–14), Hipotekarne banke na Deželićevu prilazu 42–46 (1910–11), te Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Hrvatski državni arhiv) na Marulićevu trgu 21 (1911–13). Zgrada knjižnice jedno je od najboljih ostvarenja kasne secesije u hrvatskoj i srednjoeuropskoj arhitekturi uopće i najvažniji secesijski Gesamtkunstwerk Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranoga betona kako bi se postigla maksimalna vatrosigurnost. U raščlambi pročelja Lubynski je uporabio klasicistički oblikovni rječnik na tipično kasnosecesijski način. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut, čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnim svjetlom. Iznad toga se prostora na krovu nalazi kupola koju naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu, simboli Atene/Minerve, koja pak simbolizira mudrost i koja je središnji lik ikonografskoga programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. postojala (ili se planirali osnovati) na zagrebačkom sveučilištu (teologija, filozofija, pravo i medicina), a djelo su Roberta Frangeša Mihanovića. Reljef u zabatu na začelju zgrade (odnosno južnom pročelju) koji predstavlja alegoriju prosvjete djelo je Rudolfa Valdeca. Glavni prostori u unutrašnjosti – stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica bogato su secesijski dekorirani, dobro su sačuvani i većim dijelom restaurirani. U ulaznoj dvorani prikazane su vedute mjesta važnih za hrvatsku povijest: Dubrovnika, Senja, Jajca, Đakova i Zagreba. U glavnoj dvorani postavljena je velika kompozicija Vlaha Bukovca Razvitak hrvatske kulture, tri kompozicije Mirka Račkog s prikazima alegorija znanosti u starom, srednjem i novom vijeku te drveni reljefi ugrađeni u oplatu Mile Wod. U profesorskoj čitaonici postavljene se slike Artes Liberales i Scientiae Naturales – Sciaentiae Sholasticae Ivana Tišova te Palada Atena Roberta Auera.







Sličnih je arhitektonskih odlika nešto ranija i u nešto većoj mjeri klasicistička stambeno-poslovna uglovnica podružnice Austrougarske banke u Jurišićevoj 17 → Lava Kalde (1906–07), arhitekta prema čijim je projektima uređena i unutrašnjost zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu 6 (1908–11) te zgrada Trgovačko-obrtničke komore na Rooseveltovu trgu 2 (1912–14). Od ostalih arhitekata ističu se Edo Šen (zgrada Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12, 1909–10), → Felix Florschütz, biroi Greiner i Waronig, Pollak i Bornstein te Pilar, Mally i Bauda, a od pojedinačnih ostvarenja Gesamtkunstwerk vila Feller arhitekta Mathiasa Fellera u Jurjevskoj 31a (1909–11) koja je donijela oblike münchenskoga Jugendstila u Zagreb.

Osijek

U Osijeku secesija se u arhitekturi pojavila 1899/1900. pri realizaciji zgrade osječke Židovske bogoštovne općine (danas Pravni fakultet), domaćega graditelja Wilhelma Carla Hofbauera koji je autor još nekoliko ključnih građevina osječke secesije: svratište Schneller u Radićevoj 13 (1900), zdenac Pavla Pejačevića na Šeperovu šetalištu (1903) te kuća Nikole Sekulića na Europskoj aveniji 10 (1906). Sličnih su odlika i rane građevine → Ante Slavičeka, od kojih se osobito ističu kuće Povischil (1903) i Sauter (1904) na Europskoj aveniji 2 i 18, Baumgärtner u Županijskoj 8 (1904), Knopp u Adamovićevoj 2 (1905), te Wlaszak na Jelačićevu trgu 3 (1906). U Osijeku je nastala jedna od najvažnijih secesijskih urbanih cjelina Hrvatske – Chavrakova ulica, današnja Europska avenija s nizom reprezentativnih građanskih stambenih jednokatnica i dvokatnica s predvrtovima ograđenima secesijskim ogradama.

Unutar povijesti osječke i općenito slavonske secesije, međutim, najvećom se kvalitetom odlikuju građevine arhitekta Viktora Axmanna (poslije I. svj. rata promijenio je ime i prezime u → Vladoje Aksmanović). Završivši školovanje na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu, Axmann je već u drugoj polovici prvoga desetljeća XX. st. unio u slavonsku arhitekturu elemente visoke i kasne secesije karakteristične po redukciji i geometrizaciji dekoracije te po uporabi pojednostavnjene klasicizirajuće arhitektonske ornamentike. Prvih nekoliko godina nakon povratka u Slavoniju (od 1905) radio je sa starijim arhitektom Ivanom Domesom u zajedničkom arhitektonskom birou, koji se vrlo brzo afirmirao kao najtraženiji ne samo u Osijeku već i u cijeloj Slavoniji. Među značajnije Axmannove radove ubrajaju se hotel Spitzer u Orahovici (1906), crkva sa samostanom Sestara svetog Križa u Đakovu (1907), palača Čačinović na Preradovićevu šetalištu 8 u Osijeku (1908), a najvažniji mu je rad osječko kino Urania u Henglovoj 1 (1912). Osim što se smatra najvažnijom secesijskom građevinom Slavonije, jedan je od najvažnijih sačuvanih primjera kino zgrade s početka XX. st. u Europi. Podignuta je kao zgrada znanstvenoga kazališta Urania i kina te kao hram osječke podružnice zagrebačke lože K ljubavi bližnjega, a poslije ju je preuzela osječka masonska loža Budnost. Masonski se hram nalazio u posebnim prostorijama u bočnoj dogradnji sa sjeverne strane zgrade. Pročišćenošću dekoracije navješćuje modernistički purizam, no istodobno, igrom konveksno konkavnih volumena na pročelju te zakrivljenim oblikom glavnog zabata, trijema i bočnih strana, još uvijek zadržava mnogo od secesijske zaigranosti. Projektirana je u doba kada su se zgrade za kino-predstave tek počele namjenski graditi pa je, s obzirom na okolnost da je Axmann predstavio svoj projekt na međunarodnim izložbama, moguće da je utjecala na razvoj tipologije kino-arhitekture.







Osim lokalnih arhitekata u povijesti osječke secesije važnu su ulogu imali i budimpeštanski te zagrebački arhitekti. Zagrebački arhitekt D. Sunko projektirao je palaču Prve hrvatske štedionice na Starčevićevu trgu 12 (1910) te kuću Grčić na Europskoj aveniji 6 (1915).

Ostali gradovi kontinentalne Hrvatske

Od djela secesije u ostalim gradovima kontinentalne Hrvatske, uz već spomenuta Axmannova ostvarenja, ističu se kuća Pachany u Slavonskom Brodu (1905–06), zgrada Prve požeške štedionice u Požegi biroa Hönigsberg & Deutsch (1907), nova zgrada Sjemeništa u Đakovu D. Sunka (1912–14). U Bjelovaru je podignut cijeli niz kvalitetnih secesijskih ostvarenja: Sokolski dom D. Sunka (1911–12), bolnički paviljon I. Fischera (1913–24), sinagoga O. Goldscheidera (1913–14). Arhitekt V. Bastl izveo je stambene i poslovne palače u Karlovcu i Novoj Gradiški, u Varaždinu je glavni secesijski arhitekt bio Valent Morandini, a u Vukovaru → Fran Funtak. Pojedinačne secesijske građevine nalaze se u Đurđenovcu, Iloku, Županji, Pakracu, Lipiku, Slatini, Virovitici i mnogim drugim mjestima kontinentalne Hrvatske.













Tijekom prvoga desetljeća XX. st. secesijski oblikovni jezik, najčešće u kombinaciji s elementima historicizma, prihvatila je kao stil javne arhitekture i hrvatska Zemaljska vlada, pa je u tom stilu realizirano mnoštvo javnih objekata, osobito školskih zgrada. Kao osobito aktivan u polju projektiranja škola afirmirao se arhitekt Vinko Rauscher (škole u Krapini, Vinkovcima, Našicama i dr.). U polju sakralne arhitekture secesija je manje prisutna. U zaštiti spomenika promovirao ju je arhitekt S. Podhorsky pri obnovi, odnosno dogradnji crkve sv. Križa u Križevcima (1912–13) i župne crkve Svetog Trojstva u Krašiću (1911–13).

Unutarnjopolitičke granice Monarhije izrazito su se odražavale i na arhitekturu secesije. Zahvaljujući okolnosti da je Međimurje bilo pod neposrednom kontrolom Mađara, u Čakovcu je realizirano nekoliko djela mađarskih arhitekata, od kojih se kvalitetom ističe Trgovački kasino (1903–04), djelo budimpeštanskoga arhitekta Henrika Böhma. Isti je arhitekt u suradnji s Árminom Hegedüsom autor secesijsko-neomaurske zgrade Aninih blatnih kupki u Daruvaru (1909–10). Politički položaj Trojedne Kraljevine i njezina vezanost uz Budimpeštu omogućili su mađarskim arhitektima da projektiraju na cijelom njezinu teritoriju niz javnih, uglavnom financijskih i poštanskih zgrada. Zgradu Austrougarske narodne banke u Varaždinu projektirao je József Hubert (1910), zgradu glavne pošte u Zagrebu Ernő Foerk i Gyula Sándy (1902–03) u folklorističkoj inačici mađarske secesije, a arhitekt István Bierbauer, zaposlen u ugarskom Ministarstvu pošta, projektirao je golemu palaču Pošte i telegrafa u Osijeku (1910–12).

Rijeka

Uz Zagreb, grad u Hrvatskoj u kojem je secesija ostavila najviše traga je Rijeka. Zahvaljujući položaju glavne luke ugarskoga dijela Monarhije, u Rijeci je na prijelazu iz XIX. u XX. st. realiziran golem broj stambenih, stambeno-poslovnih, javnih i drugih građevina, često i vrlo visoke katnosti, što je rezultat maloga raspoloživog prostora između brdskoga terena i morske obale na kojem je grad sagrađen. Riječka arhitektura secesije izrazito je raznovrsna jer je uz djela domaćih arhitekata podignut niz djela arhitekata iz Budimpešte, zbog specifičnoga političkog položaja grada koji su izravno kontrolirale ugarske vlade, te stoga što se osjećao jak utjecaj Trsta i talijanske secesijske arhitekture. Od domaćih arhitekata ističu se Emilio Ambrosini, Venceslao Celligoi, Carlo Pergoli, Giovanni Rubinich, Giovanni Randich, Francesco Mattiassi i dr.

Ključni je arhitekt riječke secesije Wagnerov učenik, austrijski arhitekt Theodor Träxler. U Rijeku se doselio vjerojatno 1912. kada se udružio s domaćim graditeljem Eugeniom Celligoijem u poduzeće Eugenio Celligoi i drug – građevinsko poduzetništvo (Eugenio Celligoi e Compagno – Imprese edili). Surađivali su relativno kratko – do početka I. svj. rata 1914. Zajednički su realizirali dva iznimno monumentalna projekta, samostan sa ženskim odgojnim zavodom, školom i crkvom sestara benediktinki na Podmurvicama (1912–14) te Teatro Fenice (1913–14). Stilsko rješenje kazališta, sa stepeničastim uvlačenjem i isturivanjem volumena, potpuno geometriziranom već uvelike reduciranom dekoracijom, secesijskim stiliziranim natpisima na pročelju, rustikom u prizemlju, velikim posve neraščlanjenim površinama i izrazitom jednostavnošću raščlambe unutrašnjih prostorija, nastavlja se na kasna djela Otta Wagnera, no pokazuje i neke protokubističke, pa i (proto)art-déco te protomoderne elemente. Izvedeno je prema tipu konstrukcije Gustava Adolfa Wayssa, a izvorno je moglo primiti čak 2650 posjetitelja, čime se ubrajalo u najveća kazališta ovoga dijela Europe.

Izvedbu stambenih, stambeno-poslovnih i poslovnih zgrada riječko je građanstvo uglavnom povjeravalo domaćim arhitektima. U razdoblju rane secesije najvrednija ostvarenja predstavljaju djela E. Ambrosinija izvedena na riječkom Korzu, kuće Schittar s fotografskim atelijerom Jelussich u krovnoj ostakljenoj zoni (1903), Milcenich (1905) i Rauschel (hotel Royal, 1906). Ambrosini je također autor vile Corrossacz u Laginjinoj 1 (1902) i kuće Ružić u Krešimirovoj 12 (hotel Bristol, 1908). Pojedina djela realizirao je u Rijeci i njegov sin Mario Ambrosini. F. Mattiassi projektirao je vlastitu stambeno-poslovnu zgradu s kinom i kazalištem (Kino Corso) na Korzu (1912). G. Rubinich autor je kasnosecesijskih trgovina s velikim dijelom ostakljenim pročeljima Srpske pravoslavne crkvene općine u Adamićevoj 9 (1913). I riječko Gradsko poglavarstvo projekte javnih građevina koje je gradilo uglavnom je povjeravalo riječkim projektantima. Ističe se tržnica arhitekta C. Pergolija (1914), izvedena u neoromaničkom stilu, no sa secesijskim naturalističkim detaljima. Pergoli je u suradnji s Giuliom Salvadorom izveo i klaonicu (1903–05) te ubožnicu Branchetta (1903., danas Medicinski fakultet). Luigi Luppis projektirao je škole u Vukovarskoj 27 (1906) i na Kozali (1911), a Bruno Slocovich sanatorij (1912–13).

Od djela mađarskih arhitekata ističu se zgrada suda na najistaknutijoj točki staroga grada Győzőa Cziglera (1904–06) i stambeno-poslovna palača Ugarskih kraljevskih državnih željeznica Sándora Mezeya u Krešimirovoj 1 (1911) koja predstavlja vrsno ostvarenje kasne secesije. Za I. svj. rata prema projektu Lea Zolda izvedena je vojarna financijske policije. Gyula Svob projektirao je zgradu Državne osnovne škole i vrtića u Turniću (1914–16), a József Hubert stambeno-poslovnu zgradu podružnice Austrougarske banke u Kurelčevoj 8 (1913–14). Na sušačkoj strani izgrađen je Kraljevski šumarski ured prema projektu Loránda Kismartyja Lechnera (1911–12). Oblikovno najavangardnije djelo riječke secesije je Hotel emigranata, podignut s konstrukcijom od armiranoga betona prema projektu budimpeštanskog arhitekta Szilárda Zielinskog (1906). Za hotel Jadran na Sušaku (1914), uz Hotel emigranata najmoderniju u smislu arhitektonskoga rješenja riječku građevinu podignutu uoči I. svj. rata, nije se uspjelo ustanoviti tko je arhitekt. Mađarski arhitekti djelovali su i na području Crikvenice, kako pokazuje hotel Miramare podignut vjerojatno prema projektu Kálmána Rimanóczyja (1906).

Pula

U Puli, potkraj XIX. st. i početkom XX. st. drugom po veličini gradu na teritoriju današnje Hrvatske, podignut je niz secesijskih građevina, posebice vila.

Šest višestambenih najamnih trokatnica, kolokvijalno prozvanih vilama, podigao je 1904–10. poduzetnik Jacob Ludwig Münz na sjevernom rubu grada u Kolodvorskoj ulici, između Arene i željezničke postaje. Izvedene su vjerojatno prema projektu bečkoga arhitekta Franza von Kraussa koji je surađivao sa svojim sugrađaninom Johannom Pokornym i lokalnim inženjerima Enricom Pollom, Rudolfom Krischanom i Virigiliom Volpijem. Te zgrade, kvalitetni primjeri visoke secesije, čine vrijednu urbanističku cjelinu i svojevrsno su manje naselje stvoreno zahvaljujući poduzetničkoj inicijativi. Arhitekti su se pojedinim rješenjima pročelja nastojali prilagoditi mediteranskom graditeljskom nasljeđu. Nedaleko od njih 1908–09. podignut je reprezentativni hotel Riviera prema projektu Carla Seidla. Od javnih građevina ističe se Pokrajinski ženski licej (danas zgrada Filozofskoga fakulteta), podignut 1907. prema projektu Rodolfa Borryja, kao izvanredni primjer florealne secesije.

Ostali gradovi Istre i Kvarnera

Secesija je kao stil iznimno prisutna i u arhitekturi tadašnje Austrijske rivijere, odnosno istočne obale Istre i Kvarnera. Najveći broj hotela i vila, dijelom namijenjenih za turistički najam, realiziran je u Opatiji, Voloskom, Lovranu i okolnim mjestima. U Opatiji je 1896–97. podignuto i jedno od najranijih ostvarenja secesije u Hrvatskoj uopće – zgrada Lječilišta za državne činovnike Maxa Fabianija, koji je projektirao i vilu Schwegel u Voloskom (1901). Osim Fabianija, na području sjevernoga Jadrana, osobito opatijske rivijere projektirao je i niz drugih učenika Otta Wagnera, poput Marcela Kammerera, Emila Hoppea i Otta Schönthala. Među pojedinačnim secesijskim građevinama u Opatiji značajna su i djela Alfreda Wildhacka: atelijer Jelussich (1906) i raskošna kavana hotela Kvarner s tzv. Kristalnom dvoranom (1909). Kvalitetne primjere predstavljaju i vile Devana, Daniel, Istria i Gioconda, Sanatorij dr. Schalka (1909) i Dječji sanatorij dr. Szoge (1910). U Lovranu je podignut hotel Bristol prema projektu Johanna Topfla (1912). Pojedinačne secesijske vile i hoteli podignuti su i u mnogim drugim mjestima na obali, osobito u Malom Lošinju (Čikat).

Posebnu secesijsku cjelinu čini kompleks hotela, kupališnih i drugih turističkih građevina na Brijunima. Nakon što je 1893. Brijune kupio bečki poduzetnik Paul Kupelwieser, otočje je u sljedećih nekoliko desetljeća pretvoreno u omiljeno ljetovalište bečke i austrougarske elite. Prve brijunske smještajne kapacitete Kupelwieser je podigao u neorenesansnom stilu, no građevine koje su izgrađene nakon 1900. redovito sadržavaju elemente secesije. Većinu projekata povjerio je Wagnerovu đaku, arhitektu Eduardu Krameru. Kramer je 1901. radio na projektiranju zgrade za brodice (tzv. čamčarnica), koja je izvedena 1902. u suradnji s poduzećem za gradnju armiranim betonom Ast & Comp. Potom je 1904–25. radio na izgradnji niza hotelskih zgrada, kapele, zatvorenoga bazena, akvarija, kupališta i drugih objekata. Velik dio brijunskih građevina stradao je u bombardiranju u II. svj. ratu.

Split i Zadar

Na području Dalmacije nije realiziran velik broj secesijskih građevina. Najvažniji arhitekt secesije u Splitu, koji se u to doba intenzivno razvijao zahvaljujući izgradnji željezničke infrastrukture, bio je → Kamilo Tončić, školovan u Beču na Visokoj tehničkoj školi. Važna je njegova uloga u osnivanju Obrtne strukovne škole u Splitu (1907). Glavna su mu ostvarenja kuća Ivana Save na Mihovilovoj širini 3 (1907), Hrvatski dom u Tončićevoj 1 (1905–08) te Sumporno kupalište u Marmontovoj 4 (1903), oblikovno najzanimljivije ostvarenje secesije u Dalmaciji. Pročelje zgrade kupališta dekorirano je antropomorfnim i fitomorfnim motivima i do danas je očuvalo secesijski stilizirani natpis. Od ostalih arhitekata ističu se Špiro Nakić, autor stambeno-poslovne višekatnice na Narodnom trgu 1 (1902), → Petar Senjanović, Ivo Bezić i dr. U Splitu, kao i u drugim dijelovima Dalmacije, realiziran je i niz projekata bečkih arhitekata. S elementima secesije izgrađena je tako zgrada realke 1905–10. prema projektu Heinricha (Enrica) Köchlina. Najvažnija javna građevina podignuta u tom razdoblju u Splitu s pročeljima riješenim u vrlo kreativnoj kombinaciji elemenata historijskih stilova i kasne secesije je zgrada Arheološkoga muzeja u Splitu, izvedena prema projektu bečkih arhitekata Augusta Kirsteina i Friedricha Ohmanna (1912–14).















U Splitu je rođen jedan od važnijih učenika O. Wagnera Juraj Zaninović, koji je veći dio svojega opusa ostvario izvan Hrvatske. Već se tijekom studija, radeći za poduzeće Pittel & Brausewetter, posvetio projektiranju mostova od armiranoga betona i uspio je realizirati nekoliko projekata, među ostalima Jubilejski most u Ljubljani (1901). Radio je potom u Trstu gdje je realizirao niz kvalitetnih građevina (kuća Pietra Valdonija, 1907). Tijekom I. svj. rata djelovao je u Sarajevu, a u međuraću je otišao u Argentinu gdje je živio do smrti.

Jedina monumentalna javna zgrada koju je u Dalmaciji realizirao jedan Wagnerov učenik je zgrada Austrougarske banke u glavnom gradu pokrajine, Zadru, podignuta 1909–10. prema projektu bečkoga arhitekta Rudolfa Melichara. U kvalitetne primjere secesije u Zadru ubraja se zgrada Obrtne škole projektanta Eneje Nikolicha (1909) te više stambenih i stambeno-poslovnih zgrada. Pojedinačni primjeri secesije susreću se, osobito u stambenoj arhitekturi, i u Šibeniku, Imotskom, Dubrovniku i drugim mjestima u Dalmaciji.

Armirani beton i secesijska niskogradnja u Hrvatskoj 

U prvom desetljeću XX. st. u Hrvatskoj se počeo u većoj mjeri rabiti armirani beton, najprije u niskogradnji (najviše mostogradnji), a poslije i u visokogradnjama. Za gradnje u armiranom betonu specijaliziralo se sedam poduzeća: Josip Dubský i drug, Schmidt i Sonnenberg, Alexander Kaiser i sin, Eisner i Ehrlich te Amedeo Carnelutti sa sjedištima u Zagrebu, Josip Frank i drug iz Osijeka i Josip Banheyer i sin iz Vukovara. Ta su poduzeća realizirala ponajprije velik broj → mostova zahvaljujući okolnosti što se u godinama uoči I. svj. rata iznimno mnogo ulagalo u modernizaciju cesta i izgradnju novih mostova koji su morali izdržati pojačani promet teških suvremenih prometala, kao što su razni poljoprivredni ili industrijski strojevi te automobili kojih je bilo sve više.

U povijesti hrvatske secesije osobit su trag ostavila poduzeća Josip Dubský i drug te Josip Banheyer i sin. Kao koncesionar za Hrvatsku, u gradnji od armiranoga betona sustava Luitpold, poduzeće Dubský dominiralo je u zapadnim i sjevernim dijelovima Hrvatske, dok je poduzeće Banheyer dominiralo istočnom Hrvatskom, Slavonijom i Srijemom. Poduzeće Dubsky izvelo je mostove preko rijeka Korane u Tušiloviću, Kupe u Brodu na Kupi i potoka Gline na cesti Glina–Topusko, kao i pojedine industrijske zgrade, poput Paromlina uz zgradu Glavnoga kolodvora u Zagrebu. Jedan od oblikovno najuspjelijih objekata toga poduzeća masivni je armiranobetonski most preko Gradne u Samoboru, podignut 1906.













Glavni projektant poduzeća Josip Banheyer i sin bio je F. Funtak koji je projektirao šezdesetak mostova po kontinentalnoj Hrvatskoj, među kojima se ističu mostovi na Biđu kraj Vrpolja (1910), skupina od sedam mostova na kanalu Voćinska–Drava (1911–14) te mostovi u Sunji, Čačincima i Orahovici (1912). Najveći i najznačajniji most, duljine kolnika 100 m, izgradio je 1915–16. na Velikom Strugu između Novske i Jasenovca. Osim mostova Funtak je projektirao i zvonik vukovarske kalvinske crkve (1910), prvi realizirani armiranobetonski zvonik u Hrvatskoj, Mađarsku školu (1912., danas Policijska postaja Vukovar) i vodotoranj (1912–16) u istom gradu, te vilu Streim na Vučedolu (1918).

































Industrogradnja, poduzeće za izgradnju i projektiranje građevinskih objekata različite namjene, proizvodnju građevnog materijala, ugostiteljstvo i turizam osnovano 1946. u Zagrebu.

Nastalo je nakon nacionalizacije dijela poduzeća Antun Res (→ Hidroizolacija Katran; sv. 2) 1946. pod imenom Pionir. Poduzeće je imalo 37 radnika te se bavilo izgradnjom i održavanjem cesta. Prvi su radovi bili rekonstrukcija dijelova cesta Zagreb–Varaždin i Pula–Kopar. Sljedeće je godine Pionir promijenio ime u Industrogradnja naglašavajući smjer daljnjeg razvoja. Prva veća investicija bila je nabava krana 1951., što je označilo početak stvaranja suvremene mehanizacije i napuštanje obrtničkoga načina rada. Iste su godine Industrogradnji pripojena poduzeća Banija iz Siska i Građevinar iz Osijeka. Prvi značajan posao Industrogradnja je dobila 1955., izgradnju nebodera na raskrižju Držićeve i Ulice proleterskih brigada (danas Vukovarska) prema projektu → Milana Žerjavića. Te je godine poduzeće zapošljavalo 1800 radnika. Godine 1959. otvoren je projektni biro (poslije OOUR Projektiranje) u kojem su arhitekti i ostali stručnjaci projektirali većinu izvedenih građevina.

Najveći je broj projekata Industrogradnja izvela u Zagrebu. Gradnjom 1500 stanova u Trnskom 1959. započela je gradnja Novog Zagreba. Ujedno je i prva u Zagrebu počela graditi stanove za tržište 1963. Izgrađeni su i dijelovi Zapruđa, Sopota, Utrine i Dugava od kojih se ističe gradnja stambeno-poslovnoga Bloka 6 (tzv. Mamutica, 1976) prema projektu → Đure Mirkovića. Poduzeće je gradilo stambena naselja i u Velikoj Gorici, Samoboru, Rijeci i Karlovcu.













U sljedećim je desetljećima razvoj poduzeća nastavljen osuvremenjivanjem opreme i priključivanjem zagrebačkih poduzeća Betonproizvod (1964), Drvorad (1975), → Jugomont (1976) te IGM Gacka iz Ličkog Lešća (1975). Uz graditeljstvo Industrogradnja je razvila znatne tehničke i tehnološke kapacitete za proizvodnju građevnog materijala, trgovinu i turističku djelatnost. U Lomnci, Brinju i Ličkom Lešću izgrađeni su pogoni odnosno tvornice za proizvodnju građevnog materijala i proizvoda (građevne stolarije, drvne građe, građevne bravarije, vapna, ljepila, boja, betona, betonskih elemenata i dr.). Poduzeće je pružalo i sve vrste usluga prometa robe na domaćem i inozemnom tržištu. U njegovu su sastavu kroz program turizma i ugostiteljstva poslovali hoteli I u Zagrebu, Velebno u Baškim Oštarijama, Zagreb u Karlobagu te hotel Croatia i apartmansko naselje u Dugoj uvali.







Prvi poslovi u inozemstvu izvedeni su 1967. u Tunisu gdje je Industrogradnja preuzela izgradnju školskog centra i više stambenih objekata u gradu Gabèsu. Radovi u SSSR-u započeli su u suradnji s građevinskim poduzećem Trudbenik iz Beograda na izgradnji turističko-hotelsko-ugostiteljskog kompleksa na Jalti 1973. Nakon integracije s Jugomontom Industrogradnja je 1976. preuzela izgradnju šest mostova u Iraku. U sljedećim godinama diljem Iraka izgrađen je niz objekata: administrativnih, stambenih, komunalnih i industrijskih građevina od kojih se ističe velik administrativno-upravni kompleks zgrada u Bagdadu i tvornica cementa Al Ta’mim u Kirkuku koju čini 59 objekata. Velik se broj gradilišta, koja je najčešće vodio inženjering poduzeća prema sustavu potpune izgradnje građevnih cjelina, nalazio i u SR Njemačkoj i SSSR-u. U SR Njemačkoj prvi radovi započeli su nakon osnivanja poduzeća za projektiranje, inženjering i izvedbu radova visokogradnje, poslije nazvanih GmbH Industrogradnja. Do sredine 1980-ih poduzeće je u 24 grada i naselja sagradilo više desetaka stambenih objekata, škola, hotela, poslovnih zgrada, skladišta, robnih kuća, industrijskih i drugih objekata. Tijekom 1980-ih Industrogradnja je neprestano imala nekoliko stotina radnika na radovima u inozemstvu te je rekordne 1981. samo u Iraku bilo 1500 radnika.

Sjedište poduzeća nalazilo se u neboderu na Savskoj cesti 66 (arhitekt → Grozdan Knežević). Potkraj 1980-ih Industrogradnju je činilo 17 OOUR-a i šest RZ-a. Zapošljavala je oko 10 000 radnika, od kojih 450 inženjera i oko 1000 tehničara. Do tog razdoblja izgrađeno je oko 90 000 stanova, 10 000 gospodarskih, javnih i specijalnih objekata u zemlji i inozemstvu. Bila je sponzor Univerzijade 87. u Zagrebu te je sudjelovala u građenju i rekonstrukciji mnogobrojnih sportskih objekata. Industrogradnja je bila jedno od najvećih građevinskih poduzeća u SR Hrvatskoj.

Postupak privatizacije pokrenut je 1991. te okončan sljedeće godine. Od 1992. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo te je zapošljavalo 7253 radnika u sedam cjelina s 30 poslovnih jedinica. Iz svojih je organizacijskih jedinica Industrogradnja 1994–2002. osnovala poduzeća Indokonzaltnig, Industrogradnja – Gradnja Ičići, Industrogradnja – HIZ Karlobag i Industrogradnja – HIZ Zagreb, a ukupno je imala udjela u 16 različitih poduzeća registriranih u RH. U inozemstvu je imala udjele u tri poduzeća: Indotrade u Mađarskoj, Indotrade u Rusiji i Indovest u BiH. Sljedeće razdoblje obilježile su teškoće u radu s kontinuiranim stečajevima nad proizvodnim dijelovima poduzeća. Broj radnika je s 2600 u 2006. pao na 14 u 2017., nakon čega je veći dio poduzeća likvidiran.

Juraj Dalmatinac (Juraj Matejev Dalmatinac, Juraj Šibenčanin, Juraj Zadranin, Georgius de Sebenico, Giorgio da Sebenico, Giorgio Orsini, Giorgio Schiavo) (Zadar, početak XV. st. – Šibenik, 10. X. 1473), kipar, graditelj, poduzetnik; najistaknutiji hrvatski graditelj i kipar XV. st. te istaknuti predstavnik europskoga quattrocenta i mješovitoga gotičko-renesansnog stila.

O njegovu životu i radu u mladim danima ne postoje pouzdani podatci. Smatra se kako je izvorište njegova umijeća Venecija u kojoj je, prema mišljenju većine istraživača, radio u radionici Giovannija i Bartolomea Bona na izradbi dijela kiparskog ukrasa glasovitog ulaza u Duždevu palaču Porta della Carta (1438–42). Preko radionice obitelji Bon te toskanskih majstora u Padovi i Veneciji, upoznao se s kiparskim djelima firentinskih ranorenesansnih majstora, ponajprije Lorenza Ghibertija i Donatella. Neki istraživači smatraju kako se u Veneciji spominje i kao Ser Zorzi di Mathio Taiapietra, te da je bio član bratovšitne sv. Kristofora pri crkvi Madonna del’Orto. Prema pogrešnoj interpretaciji jednog odlomka Giorgia Vassarija preuzetoj od Filaretea ponekad se identificira sa zagonetnim Schiavoneom, Brunelleschijevim učenikom koji je u Veneciji »napravio dosta stvari«. Drugi pak smatraju da ga se treba identificirati s majstorom Giorgiom Schiavom koji je za urbinskog vojvodu Federica da Montefeltra 1466. bio angažiran na nekim poslovima u Gubbiju. U starijoj literaturi ponekad se spominjao i pod plemićkim prezimenom Orsini, no njega je znatno kasnije prisvojio njegov sin Pavao.

Boraveći u Veneciji, prihvatio je stil kićene gotike na koji se oslanjaju njegova primarno kiparsko-scenografska ostvarenja u Anconi (pročelje Loggie dei Mercanti te portali crkava San Francesco delle Scale i San Agostino), no za njegova najznačajnija arhitektonska djela (novo troapsidalno svetište šibenske katedrale i sakristija) u onodobnoj graditeljskoj praksi, pa i dalmatinskoj arhitektonskoj tradiciji nema izravnih uzora. Stoga se već početkom XX. st. pojavilo mišljenje kako je svoje nadahnuće crpio iz suvremenoga venecijanskog slikarstva, točnije, izravno ili posredno iz arhitektonskih studija Jacopa Belinija.

U Dalmaciji je djelovao od 1441. kada je kao Georgius lapicida quondam Mathei de Jadra prihvatio mjesto protomajstora šibenske katedrale sv. Jakova, na kojoj se 1443. potpisao kao Georgius Mathei Dalmaticus (jedina poznata signatura). Na istočnoj obali Jadrana njegovo stvaralaštvo potvrđeno je mnogobrojnim pisanim izvorima i prepoznatljivim djelima, od kojih je najveći broj ostvario u Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, dok je njegova graditeljsko-kiparska aktivnost dokumentirana još u Zadru i Pagu. Pouzdano se zna da je na zapadnoj strani Jadrana djela realizirao jedino u Anconi, premda mu neki autori pripisuju i pojedina ostvarenja u Pesaru, Lorettu, Gubbiju i Urbinu.

Istodobno s preuzimanjem gradilišta šibenske katedrale raširio je svoje umjetničke, trgovačke i druge poduzetničke poslove po srednjoj Dalmaciji te prema Veneciji, a potom i prema gradovima na zapadnoj obali Jadrana. U Splitu je 1444. sklopio ugovor za gradnju kapele bl. Arnira prigrađene uz crkvu sv. Eufemije samostana benediktinki. Tradicionalno koncipiranu presvođenu kapelu skladnih proporcija dovršio je 1448. Odmah potom ugovorio je gradnju kapele sv. Staša u splitskoj katedrali nalik kapeli sv. Dujma koju je izradio Bonin Jakovljev iz Milana 1427 ‒ u formi ciborija s oltarom i ležećim likom splitskog mučenika. Jurjeva djelatnost u Splitu utjecala je i na gradnju mnogih splitskih plemićkih palača (Velika i Mala Papalićeva palača, palača D’Augubio, Palača kraj Zlatnih vrata i dr.). Premda neki autori smatraju kako ih je u cijelosti realizirao od projekta do izvedbe, njegova se izravna prisutnost njihovu nastanku može detektirati samo u izvedbi njihovih najkvalitetnijih klesarsko-kiparskih dijelova, uglavnom ulaznih dvorišnih portala i obiteljskih grbova. U Zadru je 1444. sklopio ugovor za gradnju korske pregrade (podium) u crkvi sv. Franje od koje su sačuvani tek manji fragmenti. Kamen za svoje projekte dobavljao je s Korčule i Brača gdje su mu građu pripremali mnogobrojni poznati domaći majstori. Kamen iz vlastita kamenoloma na Braču uporabio je 1450. za izgradnju kapela Albertijeva hrama Sigismunda Malateste. Osim na gradnji katedrale sv. Jakova, u Šibeniku je kao savjetnik općine sudjelovao pri gradnji Velike cisterne (tzv. Četiri bunara) i gradskih zidina, a povremeno je radio na opremi plemićkih palača, uglavnom dajući upute i nacrte drugim klesarima.







Zamiranjem aktivnosti na gradnji katedrale, svoje je poduzetničko i graditeljsko djelovanje preusmjerio na zapadnu jadransku obalu, gdje je od 1451. radio na palači Dionizija Ivanova Benicase u Anconi te potkraj iste godine ugovorio izgradnju pročelja trgovačke lože Loggie dei Mercanti, a odmah potom i monumentalni portal franjevačke crkve San Francesco alle Scale. Raskošno i posve rastvoreno dvoetažno pročelje trgovačke lože, za koje mu je dekorativne dijelove klesao → Andrija Aleši, dovršio je 1457., dok je izvedbu visokog i uskog portala franjevačke crkve izveo uz pomoć Ivana Pribislavića. Premda je veći dio portala izradio do 1458., nije ga u potpunosti dovršio, kao ni portal crkve sv. Augustina, kojega je izvedbu ugovorio 1460. Nakon završetka sakristije šibenske katedrale 1454. i dogovorene šestogodišnje stanke, gradnji se ponovno vratio 1461. te je sve do smrti 1473. radio na podizanju svetišta. Privučen dobrom zaradom, u Dubrovniku je 1464. preuzeo posao općinskog voditelja gradnje gradskih zidina i kula (ingenarius). Prema njegovu projektu izgrađena je kula sv. Katarine i nastavljena izgradnja Minčete, a manje popravke i kiparske radove izvodio je na portalu Kneževa dvora. U Šibenik se vratio potkraj 1465. ili početkom 1466.







Uza sva postojeća zaduženja protomajstora, posjećivao je i kamenolome te odlučivao o odabiru kamene građe. Tijekom tri desetljeća, na nauk je primio više desetaka šegrta, dok se u izvedbi složenijih djela oslanjao na usluge mnogobrojnih suradnika. Među njima su A. Aleši, I. Pribislavić, Petar Berčić i Radmil Ratkovičić ostvarili i samostalan uspjeh. Gradilište šibenske katedrale često je napuštao i zbog drugih poslova, ponajprije onih trgovačkih. Kao ugledni šibenski građanin 1470. poslan je u Rim kako bi od pape Pavla II. ishodio povrat novca koji je preminuli šibenski biskup Urban Vignaco na ime oprosta skupio za gradnju katedrale. Neke je ugovorene poslove smjesta predao drugima na izvedbu, poput gradnje paških gradskih zidina i utvrda (1449), biskupske palače (1465) i pročelja zborne crkve (1466), a za gradnju kapele sv. Nikole u samostanu benediktinki sv. Margarete obvezao se dati nacrt (1467), no izvedbu je prepustio svom bivšem učeniku R. Ratkovčiću. Pretpostavlja se kako je sudjelovao u planiranju grada Paga (utemeljen 1443), no bez potvrda.

Osim kao izniman kipar, talentirani dekorater i kreativni arhitekt-scenograf, Juraj se istaknuo i kao inovativan i smion inženjer koji je na osnovi mletačkog iskustva i iznimne kvalitete dalmatinskog kamena u gradnji novog svetišta šibenske katedrale objedinio tehnike i metode kamene i drvene gradnje. Već pri gradnji prozora krstionice adaptirao je skeletni sustav gradnje velikim kamenim blokovima, dok je u izvedbi njezina svoda prvi put primijenio montažni sustav gradnje precizno iskrojenih i sustavom spojeva na preklop povezanih većih kamenih ploča. U gradnji visoke i uske sakristije osmislio je smionu potkonstrukciju u obliku presvođene lože. Prema ugovoru iz 1452. sakristija se s jedne strane trebala oslanjati na zid biskupske palače, a s druge samo na tri kamena stupa, no tijekom gradnje Juraj je među njih ubacio još dva bunjato stupa rustična izgleda. U gradnji vanjskih zidova sakristije primijenio je sustav jednakih, prefabriciranih kamenih blokova (veličine 10 × 2 stope) koji su prema njegovu modelu izrađeni u kamenolomu. Njegovo djelovanje u Dalmaciji sredinom XV. st. znatno je unaprijedilo postojeću kulturno-umjetničku scenu, pri čemu su posebice poticajna bila njegova graditeljska i kiparska djela. Spojivši odlike venecijanskog i lokalnoga tradicijskog graditeljstva stvorio je tehnološki i stilski posve nova arhitektonska rješenja osebujnog i jedinstvenog izričaja. Osim u sakralnoj arhitekturi, značajna djela ostvario je i u stambenom i fortifikacijskom graditeljstvu, dok je najsuvremenija likovna dostignuća ostvario u kiparstvu, iskoristivši najnovija shvaćanja firentinske rane renesanse u realizaciji ljudskoga lika, koja je često vješto povezivao s dekorativnim okvirima venecijanske kićene gotike. Juraj je ne samo najznačajniji predstavnik mješovitoga gotičko-renesansnoga doba u Dalmaciji već i po svojim ostvarenjima i utjecaju jedan od najvećih hrvatskih umjetnika, dok je u širim jadranskim okvirima, po inovativnosti i kreativnosti istaknuta pojava europskoga quattrocenta.













Šibenska katedrala

Njegova djelatnost može se okvirno podijeliti u tri faze. U prvoj, »inovativnoj fazi« (1441–51) osmislio je novo troapsidalno svetište šibenske katedrale i kao zasebnu građevinu uz nju podigao sakristiju. U drugoj, »tradicionalnoj fazi« (1451–60) u duhu mletačke procvjetale gotike realizirao je tri monumentalna pročelja u Anconi, dok je u trećoj, »moderniziranoj fazi« (1461–73) prigodom podizanja poligonalnih zidova katedrale montažnom gradnjom oplemenjenom suvremenom dekoracijom rane renesanse unaprijedio svoja već ionako inovativna rješenja. Gradnja šibenske katedrale sv. Jakova pod njegovim vodstvom (1441–73) odvijala se u dvije odvojene etape, s duljim razdobljem prekida (1455–61) kada je uglavnom radio u Anconi. U prvoj etapi intenzivne građevinske djelatnosti (1441–55) dovršeni su već započeti uzdužni zidovi trobrodne bazilike do visine vijenca visećih lukova, dok su u interijeru prema njegovu nacrtu (1444) podignute arkade glavnog broda i prema modelu prve već dovršene kapele Deše Jakovljeva traveji bočnih brodova. Usporedno s gradnjom bočnih brodova podignuto je prošireno i povišeno troapsidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu pod južnom apsidom (1441–46) te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450–54). Odluka o napuštanju starijega projekta Francesca di Giacoma (1430) i gradnji proširenoga svetišta, što je uključivalo premještanje trase općinske ulice, donesena je nekoliko mjeseci prije Jurjeva preuzimanja gradilišta. U prvoj etapi izdignuto svetište izgradio je do razine poda prezbiterija, što odgovara visini vijenca s realistično oblikovanim glavama izvedenima u prirodnoj veličini. Nakon postavljanja ugaonog pilastra s puttima i posvetnim natpisom 1443., pa sve do sredine 1449., radovi se odvijaju ubrzanim tempom, nakon čega zbog nedostatka sredstava dolazi do povremenih zastoja u gradnji. Godinu dana prije isteka prvog ugovora za vođenje gradnje, Dalmatinac je 1446. sklopio drugi ugovor na deset godina, ali zbog bojazni da će zbog mnogih drugih preuzetih poslova po Dalmaciji trajno napustiti gradilište, prokuratori 1450. su s njime sklopili ugovor za gradnju sakristije dovršetak koje je 1452. ugovoren kao zasebni dodatno plaćeni posao. Nakon dovršetka sakristije 1454., radovi na izgradnji katedrale trajali su još oko godinu dana, a gradnja je dogovorno nastavljena nakon šest godina.







U prvoj fazi nakon dolaska u Šibenik znatno se preinačio postojeći projekt crkve. Izradbom novog nacrta pročelnog zida arkada u duhu kićene gotike modernizirao je izgled glavnoga broda, te radikalno promijenio koncept korskog prostora i prezbiterija. Umjesto predviđene jedne središnje apside koja je prema prijašnjem projektu F. di Giacoma trebala biti izdignuta nad općinskom ulicom i naslonjena na susjednu Kneževu palaču (danas Muzej grada Šibenika), Juraj je izgradio prošireno troapsidalno svetište, s poprečnim brodom i križištem u kojem je smjestio povišeni kanonički kor i nad kojim je vjerojatno planirao podići kupolu. Iskoristivši prirodni pad terena prema jugu, na pravcu ukinute ulice pod južnom apsidom ugradio je krstionicu, a na izlazu iz nje podigao prostranu ložu sa stupovima i kasetiranim bačvastim svodom nad kojom je postavio sakristiju i nižu riznicu poviše. Smještaj krstionice i sakristije na neprikladnom i stiješnjenom prostoru, ograničenom već izgrađenom biskupskom palačom, zahtijevao je niz prilagodbi i korekcija te niz posve novih prostornih i konstruktivnih rješenja, od kojih su neka uzrokovala i manje tlocrtne nepravilnosti.







Nakon obnove prekinutih radova 1461. do smrti 1473., tijekom »modernizirane faze« trajala je i završna druga etapa gradnje katedrale, s kraćim dvogodišnjim prekidom tijekom kojega je Juraj u Dubrovniku u funkciji protomajstora sudjelovao u gradnji gradskih zidina i kula (1464–65). Tijekom te etape radovi su bili koncentrirani isključivo na dovršetak svetišta katedrale. Prvo četverogodišnje razdoblje (1461–64) obilježila je pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara, uglavnom slikarskog karaktera podrijetlom iz Padove, koji je u Šibenik donio slikar Juraj Ćulinović, Jurjev budući zet. Drugo, završno razdoblje gradnje (1465/66–73) obilježila je pojava nekolicine novih ranorenesansnih dekorativnih motiva poteklih iz Michelozzova kruga firentinskih majstora koji su u Dubrovniku radili 1460-ih. Na početku gradnje zidova svetišta je na spoju starijega uzdužnog zida i uglovnog pilastra s puttima podigao kao zasebnu cjelinu tzv. Malipierovu partiju (1465–68). Zasebno, poput edikule oblikovan spojni zid zaključio je arhivoltom, unutar kojega je postavio tondo s reljefom sv. Jeronima u pustinji. U nastavku gradnje podigao je poligonalne zidove s uglovnim monolitnim stupcima u bočno utorene strane, u koje je umetnuo tanje kamene ploče obostrano ukrašene plitkim, iluzionistički produbljenim kaneliranim nišama zaključenima školjkom na vrhu. U interijeru je još postavio dva velika istočna kapitela križišta, a svoj angažman na gradnji katedrale zaključio je velikim, bogato rastvorenim prozorom središnje apside. Gradnju zidova katedrale doveo je do razine jakoga renesansnog vijenca koji je, zajedno s kratkim bačvastim svodovima nad bočnim apsidama, u sljedećoj graditeljskoj fazi izradio → Nikola Ivanov Firentinac (1475–1506/07).

U literaturi se često navodi kako je N. Firentinac uz neke preinake dovršio katedralu prema Jurjevu projektu kojim su već bili predviđeni kameni bačvasti svodovi, vitka osmerostrana kupola kao i karakteristično trolisno pročelje, no takva pretpostavka nema čvrstih uporišta. Osim što se u izvorima ne spominje Jurjev cjelovit projekt katedrale, ili jedinstveno idejno rješenje koje je postupno realizirao, nepravilna struktura zidova svetišta koje je podigao potkraj 1460-ih i koju je poslije Firentinac s velikim poteškoćama vratio u pravilne tlocrtne oblike dovodi do zaključka kako Juraj Dalmatinac nije predvidio ni osmislio takvu vrstu monumentalnog pokrova.

Kostelac, Ante Josip (Zagreb, 19. IX. 1937), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se kao arhitekt u Grazu. Od 1965. radio je u Karlsruheu, od 1968. u Darmstadtu, gdje je od 1971. predavao na Tehničkoj visokoj školi, a 1978. osnovao vlastiti arhitektonski biro. Godine 1983–85. bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Kasselu, a 1993. profesor na tehničkim visokim školama u Trieru i Mainzu. Od 1996. živi u Münchenu i Zagrebu, gdje je osnovao poduzeće Kostelac projektiranje, te 2002. Arhitektura Kostelac (djelovalo do 2012). Posvetio se projektiranju stambenih, poslovnih, obrazovnih, sportskih i zdravstvenih objekata, među kojima se ističu: obiteljske kuće – vlastita u Malchenu kraj Darmstadta (1977–79), Ruckelshausen u Bensheim-Auerbachu kraj Darmstadta (1983–84), Bingmann u Königsteinu kraj Bad Homburga (1985–86), Grimm u Mannheimu (1985–87), gimnazija u Gladenbachu kraj Giessena (1973), kupalište u Künzellu kraj Fulde (1975), lječilište u Bad Endbachu kraj Marburga (1976), sportska dvorana u Jugensheimu kraj Darmstadta (1980), gradska knjižnica u Marburgu (1986–91), Židovski muzej u preoblikovanoj palači Rothschild u Frankfurtu na Majni (1985–89), nova Galerija Sander s obiteljskom kućom u Darmstadtu (1990–94), Dvoransko plivalište Utrina u Zagrebu (1997–2004), i dr. Izradio je arhitektonsko-urbanistički projekt parkova i javnih prostora Nouveau Bassin (1990–96). Sudjelovao je na mnogobrojnim arhitektonskim izložbama, među ostalima na Milanskom trijenalu (1979) i Venecijanskom bijenalu (1980).













Nexe d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Našicama. Nastalo je pod imenom Nexe Grupa 2003. iz našičkoga poduzeća Našicecement d. d. koje je pravni sljednik RO Našice Tvornica cementa osnovane 1975. Iste je godine započela gradnja tvornice cementa u Našicama, a cement se počeo proizvoditi 1980. kada ga je proizvedeno 105 000 tona. Nakon završene pretvorbe 1993. dotadašnja Tvornica cementa Našice promijenila je naziv u Našicecement d. d. Kao najveći član Nexe Grupe, Našicecement je 2020. prerastao u Nexe d. d., a 2021. pripojenu mu je poduzeće Nexe Grupa. Osnovna je djelatnost poduzeća proizvodnja građevnih materijala: → cementa (čisti i miješani portlandski cement, sulfatnootporni cement niske topline hidratacije, zidarski cement), → betona (beton raznih razreda tlačne čvrstoće, te sulfatnootporni, otporni na mraz i sol, otporni na habanje te vodonepropusni beton), agregata (→ kamen; sv. 2), betonskih elemenata, umjetnoga kamena, → gipsa (sadre), → opeke i crijepa. Jedan je od vodećih proizvođača, prijevoznika i ugrađivača svježega betona u RH. Vapnenci i lapori bogati kalcijevim karbonatom dopremaju se s kopa Bukova glava, a glinoviti pijesci bogati silicijem, aluminijem i željezom s kopa Vranović. Kapaciteta milijun tona cementa i zidarskoga cementa na godinu, druga je tvornica cementa u RH po instaliranim kapacitetima. Tvornice betona nalaze se u Jelkovcu, Donjem Stupniku, Sisku, Osijeku, Vinkovcima, Našicama, Pojatnom te Požegi.













Nexe upravlja nizom poduzeća koja posluju u tri države, u Hrvatskoj Nexe Invest, Ekonex, Cement-market iz Našica, → Dilj iz Vinkovaca, Igma iz Koprivnice (→ Bilokalnik – IPA; sv. 2), Luka Tranzit Osijek iz Osijeka, u Srbiji Nexe beton iz Novoga Sada te Polet iz Novoga Bečeja te u BiH Nexe, Nexe beton, Tvornica opeke Sarajevo te N-Invest iz Sarajeva. U pogonu poduzeća Dilj u Vinkovcima proizvodi se crijep, a u pogonu Slavonija IGM u Našicama opeka. Poduzeće Igma bavi se eksploatacijom i preradbom šljunka na lokacijama koprivničke Podravine te proizvodi betonske elemente i beton. U sklopu proizvodnje nalaze se dvije proizvodne cjeline, vađenje šljunka i proizvodnja agregata na tri eksploatacijska polja s ukupnim kapacitetom od približno 1,5 milijuna tona te proizvodnja betona i betonskih elemenata s proizvodnim linijama za proizvodnju betonskih opločnika i rubnjaka, linija za proizvodnju betonskih kanalizacijskih cijevi, linija za proizvodnju betonskih elemenata za izgradnju ili rekonstrukciju infrastrukture HŽ-a te dvije betonare za proizvodnju transportnoga betona. Proizvede približno 60 000 t betonskih elemenata na godinu, a proizvodi i vodonepropusne betonske cijevi s ojačanom stijenkom raznih presjeka. Poduzeća Ekonex iz Našica te Luka Tranzit Osijek bave se gospodarenjem otpadom i lučkim uslugama.







U Srbiji poduzeće proizvodi beton, opeku, crijep i keramičke pločice. Prva tvornica betona Nexe Grupe u Srbiji bila je Nexe beton iz Novoga Sada, kapaciteta 80 m³/h svježega betona, koja se 2009. proširila na tržište Beograda još jednom tvornicom (Betonara Batajnica). Poduzeće Polet iz Novoga Bečeja je u sustav Nexe Grupe ušlo 2003. U svom pogonu Stražilovo u Sremskim Karlovcima bavi se proizvodnjom opeke te je najveći proizvođač opeke i prvi proizvođač eurobloka velikoga formata u Srbiji. Od 2019. blokovski program pogona Stražilovo bio je dijelom projekta društveno poticane stanogradnje za izgradnju tzv. solidarnih stanova u višestambenim zgradama u Veterniku, Irigu, Sremskim Karlovcima i Novome Sadu. Neboderi stambeno-poslovnoga kompleksa Beograd na vodi građeni su termo-blokovima poduzeća Nexe. U Srbiji se nalazi i Polet-keramika iz Novog Bečeja, poduzeće koje se bavi proizvodnjom keramičkih pločica; kapacitet tvornice je 2 500 000 m² keramičkih pločica na godinu. Na tržištu u BiH Nexe Grupa prisutna je od 2004., posluje kao Tvornica opeke Sarajevo te Nexe beton i bavi se proizvodnjom betona i opeke. Poduzeće Nexe beton bavi se proizvodnjom gotovih, svježih, transportnih betona i u njegovu se sastavu nalaze dvije betonare, u Briješću u Sarajevu i u Šićkom Brodu u Tuzli, te jedna mobilna betonara koja prati veće projekte diljem BiH. Tvornica opeke Sarajevo najveći je proizvođač opekarskih proizvoda u BiH. Kapacitet tvornice je približno 100 milijuna jedinica normalnih formata (JNF) na godinu. Osim prodaje u BiH, svoje proizvode izvozi i u Hrvatsku i Crnu Goru.

Važniji su projekti poduzeća u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj: Arena Zagreb (2008), remetinečki rotor u Zagrebu, nogometni stadion Opus Arena u Osijeku (2023), niz poslovno-stambenih zgrada u Zagrebu (npr. Matrix Office Park), višenamjenska pogonska zgrada i upravna zgrada Elektrane toplane u Zagrebu, projekt novoga kampusa i sjedišta poduzeća Rimac automobili u Kerestincu, dionica autoceste Lekenik–Sisak, pruga na dionici između Križevaca i granice s Mađarskom (2024), logističko-distributivni centar poduzeća LIDL u Poduzetničkoj zoni Križ (2024); u BiH: stambeno-poslovni objekti Tuzla Tower u Tuzli, stambeno naselje Crni vrh u Sarajevu, bolnica ASA u Sarajevu (2024); u Srbiji: stambeno-poslovni objekti na raznim lokacijama, Palata Pravde u Beogradu, Sportska hala i Hotel Inđija u Inđiji (2024) i dr. Nexe u RH sudjeluje u projektu CO₂NTESSA koji predviđa modifikaciju procesa proizvodnje klinkera temeljenu na tehnologiji za potpuno uklanjanje nastaloga ugljikova dioksida u proizvodnji od 2029.

Ožanić, Nevenka (Kamenica kraj Ogulina, 20. IV. 1963), građevinska inženjerka, stručnjakinja za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Rijeci diplomirala je 1986. te na Građevinskome fakultetu u Splitu doktorirala 1996. disertacijom Matematički model funkcioniranja jezera Vrana na otoku Cresu (mentor → O. Bonacci). U Vodnogospodarskom odjelu Rijeka Hrvatskih voda bila je 1986–2001. samostalni projektant hidrolog. Na Građevinskome fakultetu u Rijeci počela je raditi 1998., u zvanju redovite profesorice od 2006. Predavala je kolegije Hidrologija, Hidromehanika te Regulacije i melioracije. Bila je šefica Katedre za hidrotehniku 2000–08., predstojnica Zavoda za hidrotehniku i geotehniku od 2001., prodekanica Fakulteta 2003–04. i dekanica 2004–09. te prorektorica Sveučilišta u Rijeci 2009–17.

Područja su njezina znanstvenog i stručnog interesa hidromehanika, hidrotehnička regulacija, hidrologija, melioracija i vodno gospodarstvo. Bila je voditeljica mnogobrojnih projekata razvoja natapanja, hidrologije vodnih resursa u kršu i ublažavanja nepogoda kod odrona zemlje i poplava. Autorica je monografija 40 godina visokoškolskog obrazovanja građevinara u Rijeci (2009) i Monografija Hrvatskog hidrološkog društva 1992–2012. (s B. Karleušom i R. Vidaković Šutić, 2012). Za pregovora s EU-om bila je članica pregovaračkog tima za poglavlje 25 (Znanost i istraživanje) 2005–11. Bila je predsjednica Hrvatskoga hidrološkog društva 2005–12. Članica je HATZ-a od 2012. Dobitnica je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2014.

građevinarstvo, polje tehničkih znanosti i gospodarska djelatnost koja se bavi tehničko-tehnološkim aspektima gradnje građevina, tj. istraživanjem, projektiranjem i izgradnjom, zatim proizvodnjom → građevnih materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda (→ građevinska industrija), ispitivanjem zemljišta i provođenjem radova u tlu i stijeni (→ geotehnika), → ispitivanjem građevinskih elemenata i konstrukcija te građevnom statikom. Tradicionalna je podjela građevinarstva na → niskogradnju i visokogradnju (→ zgradarstvo). Građevinarstvo obuhvaća gradnju svih vrsta prometnica, odn. → cesta (→ cestogradnja), → željezničkih pruga, → mostova, → tunela, zatim vodovoda (→ vodoopskrba), kanalizacija (→ odvodnja), podzemnih cjevovoda poput naftovoda (→ Jadranski naftovod; sv. 2), plinovoda (→ Plinacro; sv. 2) i toplovoda, → luka (sv. 1) i → zračnih luka (sv. 1), melioracijske zahvate (→ melioracija tla; sv. 2), uređenje vodotoka (→ gospodarenje vodama) i → plovnih putova, gradnju hidroelektrana (→ hidroenergetski sustavi) i ostalih elektrana te postrojenja za proizvodnju svakojakih dobara.





































Začetci građenja sežu u doba napuštanja nomadskog načina života i početka stalnog vezivanja uza zemlju. Prema današnjim spoznajama, najstarije je naselje s fortifikacijama i zidanim kućama Jerihon iz X. st. pr. Kr. Na jednoj je sumerskoj glinenoj pločici iz 2500. pr. Kr. pronađen zapis o već dovršenoj gradnji hrama, gradskih zidina, kanala i skladišta. Već su oko 2000. pr. Kr. u Mezopotamiji izvedeni prvi kanali za natapanje, a u Egiptu je za vladavine faraona Amenemheta I. (od 1991. do 1962. pr. Kr.) izgrađena prva akumulacijska brana za natapnje duga 32 km. Poznato je i skretanje toka Nila (oko 2000. pr. Kr.) da bi se mogao izgraditi Memfis, nova prijestolnica ujedinjenoga Egipta. Ističu se i mnogobrojne egipatske piramide, od kojih je najviša Keopsova podignuta oko 2550. pr. Kr. (146,6 m), ali i mnoge druge velike građevine pretežno vjerske namjene. Gradnjom stambenih zgrada započeo je tijekom vremena i proces oblikovanja gradova, a od primitivnih zemljanih obrambenih nasipa nastale su utvrđene zaštitne zidine. Najpoznatija je takva građevina Kineski zid, kojemu je glavni dio dug oko 2450 km. Građenje cesta u današnjem smislu nije bilo poznato u starim vremenima, već su postojale samo utabane staze za promet ljudi i stoke. Ipak, gradske su se ulice često popločavale, u Mezopotamiji opekom, poslije su i asfaltirane, a u Egiptu kamenim pločama. Gradnja cesta u današnjem smislu počela je u rimsko doba, u III. i II. st. pr. Kr. Ukupni je dovršeni sustav rimskih cesta činilo više od 400 000 km cesta, od čega je više od 80 000 km bilo popločeno. Rimske su ceste omogućile učvršćivanje rimske vlasti u osvojenim krajevima i poticale razvoj trgovine, a uz ceste su nastajali novi gradovi pa se tako širio gradski, odn. rimski način života. Rimljani su gradili visoke mostove i akvedukte te kopali tunele (prvi su iskope započinjali s obje strane). Bili su i prvi graditelji uopće koji su uporabili → cement, nazvan pucolanskim (prema vulkanskom pepelu iz mjesta Puzzuoli blizu Napulja), koji se dobivao miješanjem pepela s vapnom, a imao je svojstva slična današnjemu portlandskom cementu.

Razvoj građevinarstva na području Hrvatske

Na području današnje Hrvatske nalaze se mnogobrojni tragovi građevina iz prapovijesnog i povijesnoga doba. Ilirska plemena koja su nastanjivala današnje hrvatske prostore živjela su na gradinama utvrđenima velikim kamenim bedemima. Mnoga od tih naselja nastavila su život i kao utvrđeni rimski gradovi. Tako je primjerice rimski municipij Asseria izgrađen na negdašnjoj liburnskoj gradini na mjestu današnjega Podgrađa kraj Benkovca. Bila je razvijena tradicionalna izradba suhozida, odn. cjelokupna kamena vernakularna arhitektura, izvedena bez uporabe ikakvih vezivnih sredstava. Male građevine u suhozidu, uglavnom kružne, sa stožastim ili stepenastim vrhom, karakteristične su posebice za Istru i ostale dijelove uz hrvatsku obalu, ali i druge zemlje Sredozemlja. U prapovijesti su služile za stanovanje, a potom za odlaganje poljoprivrednih alata i pastirima kao skloništa od nevremena. Nazivaju se kažuni, komarde, bunje, trimovi, cemeri, a varijacije sličnih građevina postoje i u drugim dijelovima Hrvatske. Suhozidima su oblikovane i kamene vapnenice, velike peći u kojima se žario kamen i dobivalo → vapno koje se primjenjivalo u gradnji. Vještina građenja suhozida 2016. zaštićena je kao nematerijalno kulturno dobro RH, a 2018., nakon zajedničke nominacije Hrvatske, Cipra, Francuske, Grčke, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske, tu je pučku vještinu građenja UNESCO zaštitio kao svjetsko kulturno dobro.







Na područjima današnje Hrvatske gdje nije bilo kamena kao prigodnog materijala za gradnju skloništa od pradavnih su se vremena rabili → glina (sv. 2), blato i pijesak (→ pijesak i šljunak; sv. 2), a dodatkom sjeckane slame izrađivale su se opeke koje su nakon sušenja na suncu služile kao građevni materijal (→ opeka i crijep). Tako su se gradile četverokutne ili kružne građevine, a osnovna im je konstrukcija mogla biti i od drvenih pregrada ispunjenih slamom i oblijepljenih glinom. Pokrivale su se drvom ili slamom. Kuće od blata i slame gradile su se na području vučedolske kulture (još u III. tisućljeću pr. Kr.), nazvane prema istoimenom lokalitetu na desnoj obali Dunava, 4,5 km nizvodno od središta Vukovara.







Stari Rimljani su za svoje vladavine naselja i gradove prilagođavali i gradili po uzoru na Rim. Središte grada s forumom bilo je definirano kao raskrižje dviju glavnih gradskih prometnica koje su se pružale od sjevera prema jugu (cardo) i od zapada prema istoku (decumanus). Delmatsku luku Salonu, koja se prvi put u literarnim izvorima spominje 119. pr. Kr., Rimljani su, svjesni njezina iznimno povoljnoga zemljopisnog položaja, zauzeli početkom nove ere i proširili prema istoku i zapadu. Salona je vrlo brzo bila pretvorena u metropolu rimske provincije Dalmacije, a velika je graditeljska aktivnost započela u doba cara Augusta (63. pr. Kr. − 14) kada je u jugoistočnome dijelu grada izgrađen forum kao središte cjelokupnoga gradskog života. Do danas je sačuvan istočni trakt gradskih zidina građen od velikih kamenih blokova. Pokraj foruma bilo je podignuto kazalište za 3500 gledatelja (koje se stalno nadograđivalo), a jedna je zatečena zgrada bila pretvorena u terme. Najmonumentalnija zgrada bio je amfiteatar u sjeverozapadnome kutu grada, elipsoidna građevina (125 m × 100 m) s arenom (65 m × 40 m) za borbe gladijatora, koji je mogao primiti 18 000 gledatelja. Salona je tada imala 60 000 stanovnika. Arhitektonski ostatci Salone i drugih rimskih naselja na području današnje Hrvatske služili su stoljećima stanovnicima u okolici, ali i iz udaljenijih mjesta kao nalazišta građevnoga materijala kojim su se sekundarno koristili za gradnju. Pulska Arena iz I. st. jedan je od najbolje očuvanih i najvećih antičkih amfiteatara na svijetu (mogao je primiti 26 000 gledatelja). Od rimskih graditeljskih spomenika najbolje je očuvana Dioklecijanova palača, carska rezidencija u Splitu koju je oko 300. dao podići rimski car Dioklecijan. Raskošni carski mauzolej u ranome srednjem vijeku pretvoren je u katedralu. Palača je postupno prerasla u grad, ali nije devastirana u većoj mjeri i najvažniji i najvredniji graditeljski sadržaji uglavnom su ostali očuvani. Primjerice, obrambene su se zidine zadržale gotovo u cijelosti, osim na zapadnoj strani na koju se novonastali grad najprije i proširio.



















Razvoj građevinarstva je propašću Rimskoga Carstva i doseljavanjem mnogobrojnih naroda gotovo potpuno izostao, a veće i raskošnije građevine gradile su se samo u utvrđenim gradovima. Prestala se graditi, ali i održavati cestovna mreža koju su izgradili Rimljani. Javno se građevinarstvo svodilo isključivo na gradnju obrambenih utvrda. Intenzivirala se jedino gradnja crkvenih objekata (→ sakralna arhitektura), među mnogima katedrale u Šibeniku, autor koje je bio → Juraj Dalmatinac, jedan od najvećih hrvatskih graditelja i kipara.







Početkom novoga vijeka do granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva stiglo je Osmansko Carstvo, što je znatno promijenilo sve dotadašnje odnose u Hrvatskoj i Ugarskoj, ali i obližnjem Habsburškom Carstvu. Prioritet je bila obrana pa je započelo osposobljavanje i opremanje svih postojećih utvrda kojih je u Hrvatskoj, posebice u gorskim krajevima, bilo mnogo (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Kako te kamene utvrde nisu bile sposobne odoljeti teškim topovskim kanonadama, na prilazima su se počeli graditi zemljani nasipi koji su mnogo bolje mogli apsorbirati topovsku vatru, ali i zaštititi branitelje. To se ipak pokazalo nedostatnim, posebice na Banovini gdje su vrlo brzo osmanske trupe iz Bosne zauzele gotovo sve utvrde. Tijekom vremena se crta obrane ipak uspjela konsolidirati, posebice nakon 1550. i izgradnje sisačke utvrde na ušću Kupe u Savu i tvrđave Nehaj u Senju 1558., ali i odolijevanjem mnogim opsadama tvrđave Klis nadomak Splita, koja je ipak podlegla osmanskim navalama 1537. Na području Hrvatske između Osijeka i Darde podignut je Sulejmanov most (1566–1686), tada najdulji most na svijetu, dug oko 8 km i širok 6 m, što je bilo dovoljno za usporednu vožnju dviju kočija, a sa strane je bio i prolaz za pješake. Kolnik je bio od drvenih dasaka, a smatra se da je projektant bio Mimar Sinan. Godine 1579. počela se graditi na sutoku Kupe i Korane, na području današnjega Karlovca, suvremena utvrda u obliku zvijezde, sposobna odolijevati neprijateljskim napadima. Nova je renesansna tvrđava projektirana prema najboljim rješenjima onodobnoga fortifikacijskog graditeljstva. Zamišljena je kao vojnički grad s pravilnim rasporedom ulica i u obliku geometrijski pravilne šesterokrake zvijezde uokvirene snažnim zemljanim bedemima i grabama te bastionima branjenima vatrenim oružjem. Od nove se tvrđave, uz to da uspješno odolijeva snažnim artiljerijskim opsadama, zahtijevalo da bude i sjedište veće krajiške vojne posade sposobne i za ofenzivne vojne pohode te sjedište vojnog zapovjedništva cijelog područja od Kupe do Jadranskog mora. Nakon prestanka osmanske opasnosti izgrađene su slavonska pogranična tvrđava Brod (1715–80) i nova osječka Tvrđa (1712–22) podignuta po uzoru na nizinske nizozemske vojne fortifikacije. Te tvrđave nisu nikada poslužile vojnoj svrsi, osim za svjetskih ratova kao skloništa. Sličan je slučaj i s tvrđavom sv. Nikole iz XVI. st. na ulazu u Kanal sv. Ante u Šibeniku, na UNESCO-ovu Popisu svjetske prirodne i kulturne baštine, a počela se graditi 1540., nakon pada grada Skradina pod osmansku vlast.













Tijekom XVIII. st. i početkom XIX. st. prometno je savladana planinska dinarska barijera prvim, tada suvremenim cestama između sjevera i juga Hrvatske. Pod vodstvom → Antuna Matije Weissa izgrađena je 1725–36. Karolinska cesta ili Karolina koja je spojila Karlovac i Rijeku, odn. Bakar, a nazvana je po austrijskom caru Karlu VI. Od nje su danas sačuvani most u Novigradu na Dobri i vijadukt u Brestovoj Dragi. Karlovac je sa Senjom povezala Jozefinska cesta ili Jozefina, nazvana prema caru i kralju Josipu II. Građena je 1775−79., a obnovljena i produžena 1833−43. Gradio ju je carski inženjerski pukovnik → Vinko Struppi. Asfaltirana je u drugoj polovici XX. st. te se njome prometuje i danas. Terezijanska cesta ili Terezijana izgrađena 1786–89. nazvana je po Mariji Tereziji, majci cara Josipa II., a cilj joj je bio povezivanje Gospića i Karlobaga preko 928 m visokog prijevoja Oštarijska vrata; cesta je 2007. uvrštena u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Nova cesta koja je spajala Karlovac s Rijekom bila je Lujzinska cesta ili Lujzijana, građena u etapama 1803−11. Slovila je za jednu od najsuvremenijih cesta Habsburške Monarhije i jednu od najljepših u Europi. Njezin je graditelj bio → Filip Vukasović. Obnovljena je u XIX. st., asfaltirana 1960., a današnja je autocesta dijelom položena njezinim dionicama. Rudolfinska cesta ili Rudolfina nazvana je po sinu cara Franje Josipa I. i bila je najkraći put od Ogulina do Jadranskog mora, odn. do Novog Vinodolskog. Građena je u XIX. st., a za gradnju je uvelike bio zaslužan ban Ivan Mažuranić. Majstorska cesta → Josipa Kajetana Knežića izgrađena 1825−32. povezuje Sveti Rok preko Malog Alana s Obrovcem. Predstavljala je vrhunac graditeljskog umijeća, posebice s obzirom na teren kojim prolazi. Ta je cesta i danas makadamska, a slovi za jednu od najljepših hrvatskih panoramskih cesta.







Kao i drugdje u svijetu, građevinska poduzeća u Hrvatskoj, kakva poznajemo u današnjem obliku, razvila su se iz obrtništva. U prvoj polovici XIX. st. većinu građevina u Zagrebu, osobito onih reprezentativnih, gradili su zidarski majstori, udruženi u ceh zajedno s tesarima i klesarima. Od sredine XIX. st. započeo je snažan gospodarski razvoj i u kontinentalnoj i u primorskoj Hrvatskoj. Gradile su se nove ceste i željezničke pruge te mnogobrojni industrijski pogoni, osobito u Zagrebu i Rijeci. Pojačana izgradnja Zagreba u drugoj polovici XIX. st. potaknula je osnivanje i razvoj prvih većih i organiziranijih građevinskih poduzeća. To je bilo i razdoblje prijelaza iz cehovsko-manufakturnih odnosa u građevinsko poduzetništvo industrijskoga tipa, a obilježilo ga je ukidanje građevinskoga ceha (1872). Vodeća su građevinska poduzeća u drugoj polovici XIX. st. bila poduzeće graditelja → Janka Jambrišaka (1859–1890) te → Janka Nikole Grahora i → Franje Kleina (Grahor i Klein utemeljeno 1868., Grahor i sinovi 1886–1907). Jedno od prvih poduzeća koje je izvodilo armiranobetonske konstrukcije u nas utemeljio je → Josip Dubský 1900. U razdoblju ubrzane izgradnje gradova na početku XX. st. te osobito između dvaju svjetskih ratova građevinska su se poduzeća također ubrzano razvijala. Ipak, sve do II. svj. rata sektoru građevinarstva je svojstven bio razmjerno velik broj manjih poduzeća, u kojima se zbog jeftine radne snage većina poslova obavljala ručno, s minimalnom → građevinskom mehanizacijom i prijevozom tereta uz pomoć zaprežnih kola.





































Nakon II. svj. rata došlo je do snažnog razvoja građevinarstva. Utemeljena su golema građevinska poduzeća koja su zapošljavala i do 20 000 radnika, poput → Geotehnike, → Hidroelektre, → Industrogradnje, → Viadukta, → Tehnike, → Vladimira Gortana i dr. u Zagrebu, → Konstruktora, → Lavčevića i Pomgrada (→ Pomgrad Inženjering) u Splitu, a velika su poduzeća bila i zagrebački → Ciglane Zagreb, → Jugomont, → Novogradnja, → Tempo, → Tvornica cementa Sloboda, zatim Dalmacijacement (→ CEMEX Hrvatska) iz Kaštel Sućurca, → Gaj iz Slatine, → Gradnja i → Opeka iz Osijeka, → Građevni kombinat Međimurje iz Čakovca, → Industrija građevnog materijala Lepoglava, → Inker iz Zaprešića, GP Zagorje (→ Zagorje – Tehnobeton) iz Varaždina, → Zagorka iz Bedekovčine, → Salonit iz Vranjica i dr.







To je razdoblje posebice obilježila mostogradnja po kojoj su se hrvatski graditelji mostova svrstali u sam svjetski vrh. Znatan doprinos razvoju mostogradnje ostvaren je prigodom izgradnje velikih armiranobetonskih lučnih mostova na hrvatskoj obali Jadrana slobodnim konzolnim postupkom. Najveći među njima, luk Krčkog mosta raspona 390 m, dugo je bio i najveći na svijetu. Osamostaljenjem Hrvatske i početkom Domovinskoga rata smanjio se intenzitet građevinskih radova. Završetkom rata započelo je razdoblje oživljavanja građevinarstva, kada je ubrzano, u samo nekoliko godina, u cijelosti izgrađena nova mreža autocesta. Ipak, gospodarska kriza 2007. uzrokovala je stečajeve mnogih velikih hrvatskih građevinskih poduzeća. Danas, u doba ponovnog uzleta građevinarstva, među vodeća se hrvatska građevinska poduzeća ubrajaju → Kamgrad, → Strabag, → GIP Pionir, → Swietelsky i Tehnika iz Zagreba, → GP Krk iz Krka, te Radnik iz Križevaca, Osijek-Koteks i dr. U posljednje doba zbog pojačanog opsega poslova u toj djelatnosti postoji znatan nedostatak radnih kapaciteta, koji se ublažava angažiranjem stranih radnika i poduzeća.











































Razvoj školstva, znanosti i publicistike

U drugoj polovici XIX. st., usporedno s razvojem građevinarstva kao organizirane stručne djelatnosti to se područje u Hrvatskoj počinje spominjati i u kontekstu školovanja i znanosti. Naredbom o ovlastima civilnih tehnika iz 1877. nastojalo se uvesti više pravilnosti i organizacijske strukture u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Uveden je novi pojam ovlaštenih civilnih tehnika, koji su se dijelili na civilne inžinire i civilne arhitekte, građevne mjernike, mjernike i zemljomjere. Naslov civilnog inžinira i arhitekta stjecao se nakon diplome na tehničkoj visokoj školi ili akademiji likovnih umjetnosti (tada samo u inozemstvu), a mogli su ga steći i graditelji s dugogodišnjom praksom nakon polaganja državnog ispita pred Zemaljskim građevnim ravnateljstvom. U tu skupinu pripada prvi ovlašteni civilni inžinir J. N. Grahor. Posljedica Naredbe o ovlastima civilnih tehnika jest osnivanje profesionalnih udruga, kakva je bio → Klub inžinira i arhitekata utemeljen 1878 (od 1884. Društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu, od 1894. Društvo inžinira i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji). Od 1880. društvo je izdavalo → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, 1881. izdalo je Rječnik njemačko-hrvatskoga tehnologičkoga nazivlja Josipa Altmana i → Stevana Bukla, a 1882. Građevni pristojbenik za sve zanate zasjecajuće u građevnu struku S. Bukla.









Odlazak na studij u inozemstvo doveo je do stvaranja prvoga naraštaja domaćih građevinskih inženjera (→ Juraj Augustin, → Kamilo Bedeković, → Marcel Kušević), koji su stali uz bok udomaćenim inozemnim inženjerima (→ Josip Chvála, → Valentin Lapaine). Zajednica akademski obrazovane generacije građevinskih inženjera i arhitekata najupornije se zauzimala za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu, o čemu svjedoči prijedlog → Milana Lenucija i → Mihajla Ursinyja prihvaćen na skupštini Društva inžinira i arhitekta. U predstavci Kraljevskoj zemaljskoj vladi 1898. predlažu da se osnuje Tehnička visoka škola, isprva samo s najnužnijim civilnim (građevinskim) inžinirskim odjelom s nastavnim programom: visokogradnja (zgradarstvo), vodogradnja, cestogradnja, mostogradnja i elementi kulturne tehnike.

U međuvremenu je kronični nedostatak graditeljskog kadra od 1882. pokrivala Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, s građevno-obrtnim odjelom na kojem su se školovali bravari, klesari, stolari i tokari. Škola je pod državni protektorat potpala 1889., kada su imenovani stalni profesori te ravnatelj → Herman Bollé. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, završetkom kojega su učenici mogli pristupiti polaganju ispita za ovlaštenoga majstora graditelja. Tečaj je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljskom školom u kojoj su se obrazovali budući graditelji te Školom za građevno-obrtne poslovođe u kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Niz učenika Škole nastavljao je studij u inozemstvu na nekoj od tehničkih visokih škola i akademija sve do 1919., kada je konačno osnovana Tehnička visoka škola u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu; sv. 4).







Među prvom trojicom profesora kojima je 1919. povjeren daljnji rad oko ustroja Tehničke visoke škole i popunjenja profesorskog zbora bio je i → Milan Čalogović. Studenti građevinarstva pohađali su studij na Građevinsko-inženjerskom odjelu, kojega je prvi dekan bio → Pavle Horvat. U području građevinarstva je, među prvima, 1920. osnovan Zavod za ispitivanje gradiva na čelu kojega je bio → Stjepan Prokofijevič Timošenko (sv. 1). Iste godine izdani su propisi za dobivanje doktorata iz tehničkih znanosti. Prvi promovirani doktori bili su građevinari → Konstantin Čališev (1922) i → Rajko Kušević (1923). Godine 1923. diplomirali su i prvi građevinski inženjeri, a u sljedećih 25 godina njihov je broj dosegnuo 413.







Razvoj struke i potrebe društva nametnuli su pitanje daljnje specijalizacije tijekom visokoškolske nastave. Od akademske godine 1948/49. uvedeni su specijalistički smjerovi već poslije druge godine studija (konstruktorski, prometni i hidrotehnički). Takva se specijalizacija zadržala do diobe Tehničkoga fakulteta 1956. na četiri samostalna fakulteta: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski (AGG), Strojarsko-brodograđevni, Elektrotehnički te Kemijsko-prehrambeno-rudarski. Unutar AGG-a osnovani su arhitektonski, građevinski i geodetski odsjek. AGG se dalje podijelio 1962., kada su se dotadašnji odsjeci razvili u samostalni → Arhitektonski fakultet, → Građevinski fakultet i → Geodetski fakultet. Građevinski fakultet je akademske godine 1963/64. osnovao i dvogodišnji poslijediplomski studij za stjecanje znanstvene titule magistra tehničkih znanosti iz područja građevinarstva. Studij se u početku dijelio na smjerove: Konstruktorski te Mehanika tla i fundiranje.







Statutom iz 1967. Građevinski se fakultet podijelio na Konstruktorski, Prometni i Hidrotehnički odjel. Odjeli su podijeljeni na deset zavoda: za ceste, željeznice, tehničku mehaniku, geotehniku, hidrotehniku, ispitivanje materijala i konstrukcija, metalne konstrukcije, betonske konstrukcije, drvene i masivne mostove, izradbu građevinsko-investicijske dokumentacije, te kabinet za matematiku. Tada je fakultet imao i laboratorije Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija, Zavoda za geotehniku, Hidrotehnički laboratorij i Laboratorij za sanitarnu hidrotehniku u okviru Zavoda za hidrotehniku. Uz dotadašnja grananja dodiplomskoga studija na konstruktorsko, prometno i hidrotehničko usmjerenje, u nastavni plan akademske godine 1970/71. uvedeno je i organizacijsko-tehnološko usmjerenje. Početkom 1977. Fakultet se udružio s → Institutom građevinarstva Hrvatske (IGH; osnovan 1949) te Višom tehničkom školom za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Bedekovčine (osnovana 1961) i Višom tehničkom građevinskom školom iz Zagreba (osnovana 1967) u SOUR Građevinski institut (GI) sa sjedištem u Zagrebu. U okviru GI-ja djelovao je Fakultet građevinskih znanosti kao OOUR, povezan sa Sveučilištem u Zagrebu. U sastav GI-ja kao samostalni OUR-i ušli su i fakulteti građevinskih znanosti u Splitu (1976; → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, pokrenut kao splitski odjel Građevinskoga fakulteta u Zagrebu 1971), Rijeci (1976; → Građevinski fakultet u Rijeci, izrastao iz Više tehničke građevinske škole osnovane 1969., odn. Građevinskog odjela Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Rijeci osnovanog 1971) i Osijeku (1982; → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, izrastao iz osječkog odjela Visoke građevinske škole iz Zagreba osnovane 1967), ujedno članovi tamošnjih sveučilišta. Razvoj tih fakulteta u znatnoj je mjeri pomagao Građevinski fakultet iz Zagreba, koji se nakon udruživanja s IGH-om organizirao u devet zavoda: za betonske i zidane konstrukcije, geotehniku, hidrotehniku, matematiku, metalne i drvene konstrukcije, organizaciju i ekonomiku građenja, prometnice, tehničku mehaniku te za zgradarstvo. Godine 1990. došlo je do raspada GI-ja na njegove samostalne sastavnice.



















Nastavnici i znanstvenici zagrebačkog Građevinskoga fakulteta od njegovih se začetaka bave područjima geotehnike (→ Ervin Nonveiller, → Valerijan Rieszner, → Antun Szavits-Nossan, → Stjepan Szavits-Nossan, → Franjo Verić); hidrotehnike (→ Vladimir Andročec; sv. 1, → Stjepan Bella, → Rudolf Broz, → Ante Franković, → Krešimir Gjurašin, → Miroslav Gjurović, → Josip Marušić, → Milivoj Petrik, → Marko Pršić, V. Rieszner, S. Szavits-Nossan, → Stanislav Tedeschi, → Mladen Žugaj); nosivih konstrukcija, tehničke mehanike i materijala (→ Vasilije Andrejev, → Boris Androić, → Milutin Anđelić, → Dražen Aničić, → Nenad Bićanić, → Dubravka Bjegović, K. Čališev, M. Čalogović, → Darko Dujmović, → Josip Dvornik, → Ivica Džeba, → Jure Erega, → Eugen Erlich, → Dragutin Horvatić, → Marijan Ivančić, → Vladimir Juranović, → Aleksander Kaiser, → Aleksandar Kiričenko, → Vilim Korošec, → Zlatko Kostrenčić, R. Kušević, → Zvonimir Marić, → Vuk Milčić, → Jure Radić, → Veselin Simović, → Zorislav Sorić, → Zlatko Šavor, → Vicko Šimić, → Stanko Šram, S. Prokofijevič Timošenko, → Ivan Tomičić, → Krunoslav Tonković, → Otto Werner, → Zvonimir Žagar); organizacije građenja (→ Mladen Radujković); prometnica (→ Jerko Alačević, → Miroslav Čabrian, → Vesna Dragčević, P. Horvat, → Aleksandar Klemenčić, → Željko Korlaet, → Stjepan Lakušić, → Ljubomir Peterčić, → Ivo Poletti-Kopešić, → Milko Sinković, → Mate Sršen, → Aleksandar Šolc, → Juraj Zagoda); zgradarstva (→ Karlo Gentzkow, → Janko Holjac, → Zvonimir Vrkljan, → Radovan Nikšić, → Boris Krstulović, → Fedor Wenzler).

Nositelji visokoškolske nastave te znanstvenog i visokostručnog rada iz područja građevinarstva u RH danas su i Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (→ Ognjen Bonacci, → Frano Boris Damjanić, → Blaž Gotovac, → Vinko Jović, → Jure Margeta, → Pavao Marović, → Ante Mihanović, → Jakov Miličić, → Bernardin Peroš, → Jure Radnić, → Tanja Roje-Bonacci); Građevinski fakultet u Rijeci (→ Čedomir Benac, → Andrija Čičin-Šain, → Mehmed Čaušević, → Božidar Ekl, → Zorko Kos, → Nevenka Ožanić, → Andrija Prager, → Ivan Vrkljan); Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek (→ Antun Kedmenec, A. Šolc, → Barbara Medanić, Z. Marić) te → Geotehnički fakultet u Varaždinu kojega počeci sežu u 1969. kada je osnovana Viša tehnička rudarsko-geoistraživačka škola.

Uz mnoge objavljene knjige i sveučilišne udžbenike istaknutih stručnjaka, mnogobrojni su znanstveni i stručni radovi iz područja građevinarstva objavljeni u časopisima → Građevinar, → Ceste i mostovi, → Klesarstvo i graditeljstvo, → Engineering Review (sv. 1) i dr. Istaknute su udruge koje okupljaju stručnjake iz područja građevinarstva u RH → Hrvatska komora inženjera građevinarstva, → Hrvatska udruga za organizaciju građenja, → Hrvatski savez građevinskih inženjera i dr.

katastar i zemljišna knjiga, temeljni upisnici koje je država utemeljila za potrebe upisivanja i upravljanja nad zemljištem i nekretninama. Općenito se prema objektu upisa razlikuju upisnici osoba (fizičke/pravne), stvari (nepokretne/pokretne) i prava. Ovisno o potrebi zbog koje je upisnik utemeljen, u objektima upisa upisuju se i različita njihova svojstva. Upisnika ima mnogo, a upisnici u koje se upisuju osobe, zemljišta, adrese i zgrade temeljni su jer sadržavaju podatke o najvažnijim resursima. Upisnici zemljišta i prava na njemu svugdje se u svijetu najčešće nazivaju katastrom (engl. Cadastre, njemački Kataster, francuski cadastre, španjolski catastro, talijanski catasto, turski kadastro, češki katastr, ruski кадастр).

Katastar je upisnik zemljišta/nekretnina nekog upravnog područja. Sadržava podatke o položaju, obliku i površini katastarskih čestica, načinu korištenja i površini pojedinih načina korištenja zemljišta, a izvorno je osnovan za potrebe oporezivanja. Zato, u skladu s propisima, sadržava i podatke o posjednicima, odnosno poreznim obveznicima. Zemljišna knjiga je upisnik pravnih odnosa ljudi prema zemljištu. Katastarska čestica osnovna je prostorna jedinica katastra te može imati dijelove, čestice zemljišta. U zemljišnu se knjigu upisuju vlasništvo i druga stvarna prava za nekretnine upisane u katastru. Ti, a i ostali upisnici su izvorno nastali kao popisi organizirani tablično u knjigama, a njihovi službeni nazivi često to i odražavaju.

Koncept upisa zemljišta u katastar nastao je kao plod društvenih odnosa i njihova odnosa prema vlasništvu nad zemljištem. Ljudi su zemljište međusobno dijelili te se njime koristili na različite načine. Stoga katastar sadržava tehničke podatke o zemljištu, prikazane na katastarskome planu i opisane popisanim podatcima. Veza između njih ostvaruje se jedinstvenim oznakama upisanih obilježja, ponajprije brojem katastarske čestice.

Danas se katastar i zemljišna knjiga vode u elektroničkom obliku, što omogućuje i mnoge druge svrhe osim onih koje su im izvorno zadane. Zbog velike se povezanosti sve više objedinjavaju pa ih se zajedničkim imenom naziva i katastarski sustav. Katastarski sustav je na česticama utemeljen zemljišni informacijski servis koji sadržava zapise o interesima na zemljištu (npr. prava, obveze i ograničenja). U pravilu sadržava položaj zemljišnih čestica povezan s drugim zapisima koji opisuju prirodu interesa, vlasništvo ili upravljanje, često i vrijednost čestice te poboljšanja na njoj. Može biti uspostavljen za potrebe oporezivanja (vrednovanje i pravedno oporezivanje), pravne potrebe (kupoprodaja i zalog) te kao potpora upravljanju korištenja zemljišta (prostorno planiranje i druge upravne svrhe), a omogućava održivi razvoj i zaštitu okoliša.

Katastar je oduvijek bio jedan od modela Zemljine površine pa poput drugih modela, ima i svoje posebnosti. Modeli se izrađuju kao apstrakcija stvarnosti radi njezina boljega spoznavanja, a modelom podataka određuje se sadržaj i struktura podataka kako bi željeni model odgovarao posebnostima primjene i bio pogodan za upravljanje računalima. Za katastarske primjene najvažniji su standardi koji se odnose na modeliranje spremišta i baza podataka te mrežni pristup. Za modeliranje katastarskih baza podataka razvija se model podataka sustava upravljanja zemljištem (engl. Land Administration Domain Model) kojega je ISO standard prihvaćen i u Hrvatskoj, a za pristup podatcima primjenjuju se opće usluge pristupa prostornim podatcima.

U središtu modela katastra nalazi se Zemljina površina i osobe. Model podataka katastra temelji se na društvenim odnosima između nekretnine (objekta), osobe (subjekta) i interesa (odnos). Odnosi između osoba i objekata upisa čine jezgru modela sustava upravljanja zemljištem, a mogu se opisati trima osnovnim klasama: stranka, objekt upisa i interes. Objekt upisa čine prostorne jedinice određene položajem u prostoru.

Povijest i razvoj u Hrvatskoj

U povijesti Hrvatske više se puta pokušalo uspostaviti katastar i zemljišne knjige, no uglavnom su to bili upisnici uspostavljeni za manja područja te su bili kratka vijeka. Danas su nam poznati katastri vlastelinskih i crkvenih posjeda te katastri ili zemljišne knjige Stona, Dubrovnika i drugih gradova. Za područje sjeverne Dalmacije u razdoblju mletačke vlasti izrađen je katastar danas poznat pod nazivom Grimanijeve mape.

Ti popisi zemljišta i prava na njima zadovoljavali su potrebe u ograničenom obliku te su se već tada uz njih izrađivali i prikazi zemljišta. No izradba prikaza zemljišta bez provođenja izmjere nije davala zadovoljavajuće rezultate. Stoga su prikazi zemljišta obično služili kao dodatna informacija opisu, te su umnogome ovisili o subjektivnom dojmu onoga tko ih je izradio. Kako bi se to izbjeglo, prikazi prostornog protezanja prava i tereta počeli su se sve češće izrađivati na temelju objektivnih metoda geodetske izmjere, što je početkom XIX. st. diljem Europe, tako i u Hrvatskoj, potaknulo intenzivnu uspostavu katastara na temelju izmjere zemljišta.

U XIX. st. većina je europskih zemalja pokrenula i dovršila sustavnu izradbu katastra utemeljenu na katastarskome planu, izrađenome na temelju katastarske izmjere. Pri izradbi katastra u srednjoj Europi pa tako i Hrvatskoj primijenjen je sustavan pristup podjele po katastarskim općinama za koje je izrađena cjelovita dokumentacija koja se naziva katastarski operat. Osim katastarskim izmjerama, katastarski operat tijekom povijesti nastajao je i preraspodjelom zemljišta komasacijama.







Pri izradbi katastra u XIX. st. primjenjivala se, tada najtočnija i najbrža, grafička metoda. Nju je početkom XX. st. postupno zamijenila ortogonalna metoda, koja je davala preciznije rezultate. Usavršavanjem teodolita i proširivanjem mogućnosti mjerenja duljina u katastarskoj se izmjeri počela primjenjivati i polarna metoda, koja se, usavršena uvođenjem elektroničkih instrumenata, rabi i danas. Sredinom XX. st. pri katastarskoj se izmjeri sve više primjenjivala i fotogrametrijska metoda, a zatim se, uglavnom zbog gospodarske opravdanosti i brzine, rabe i satelitske metode. Podatci prikupljeni katastarskom izmjerom provjeravaju se i ispravljaju, a njihova se pravovaljanost potvrđuje izlaganjem na javni uvid (omogućava se zaštita interesa na zemljištu svima zainteresiranima).







Franciskanska izmjera

Prva uspješna uspostava cjelovitog katastra u Habsburškoj Monarhiji, pa tako i na našim prostorima (a potom i zemljišnih knjiga) ostvarena je 1806. kada je car Franjo I. naredio pripremu stabilnoga poreznog sustava utemeljenoga na katastru i sposobnosti zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju. Tim sustavom porezno je opterećenje trebalo biti jednako za istovrsna zemljišta iste površine, bez obzira na razlike u prihodima koje je porezni obveznik ostvarivao. Da bi novi porezni sustav djelovao, bilo je potrebno provesti novu katastarsku izmjeru koja je naređena carskim patentom 23. prosinca 1817 (danas poznata kao druga ili franciskanska izmjera). Kako su njome bila obuhvaćena i prikazana sva (plodna i neplodna) zemljišta, bila je pogodna i za druge potrebe poput upravljanja državom i planiranja. Za potrebe provođenja te katastarske izmjere posebno su obučeni službenici iz vojne ili civilne državne službe. Katastarski operati franciskanskoga katastra temelj su kasnijoj izradbi svih zemljišnih knjiga na prostoru Austro-Ugarske Monarhije. Katastar i zemljišna knjiga se za više od 70% područja RH i danas vode prema podatcima o katastarskim česticama upisanima u franciskanskome katastru.

Za prikaz obilježja zemljišta u franciskanskome se katastru rabio mali broj znakova te boje. Osim obilježja zemljišta potrebnih za oporezivanje na katastarskome su se planu mjerila i prikazivala i osnovna topografska obilježja. Osim različitih vrsta neplodnog zemljišta, na četrdesetak su različitih načina korištenja razvrstana i plodna zemljišta.

Katastarska izmjera započela je u austrijskome dijelu Monarhije (u Donjoj Austriji i Primorju) odmah nakon donošenja Patenta te je trajala do 1858. Izmjereno je i na katastarskome planu prikazano oko 50 milijuna katastarskih čestica. Među prvim područjima na kojima je započela katastarska izmjera bila je Istra (1818–22), potom je započela katastarska izmjera Dalmacije (1823–37; uz prekid 1830–34). Katastarska izmjera mađarskoga dijela Monarhije započela je kada je u austrijskome dijelu ona već bila dovršena pa su dotadašnja iskustva znatno pridonijela kvalitetnijoj izradbi katastra.

U okviru franciskanskoga katastra izrađeni su katastarski operati za cijelo područje današnje RH. Kako katastarski operat mora biti u skladu sa stvarnim stanjem (u prirodi), u njemu se provode sve promjene koje su se dogodile na zemljištu. To obuhvaća zaprimanje prijava o promjeni na zemljištu, njihovu provjeru te provođenje u svim dijelovima katastarskog operata. Provođenje promjena i održavanje podataka na katastarskome planu odvijalo se precrtavanjem starog stanja i crtanjem novog stanja crvenom bojom. Iako su se i prije izdavale upute i propisi o održavanju, Zakonom o očevidnosti katastra za zemljarinu iz 1883. postavljeni su temelji kontinuiranog održavanja katastarskih operata u Hrvatskoj. Ta pravila uglavnom vrijede i danas. Zbog opsega posla na održavanju katastra broj katastarskih mjernika zaposlenih u cijeloj Austro-Ugarskoj tada je znatno povećan (s 19 na 370).

Zakon o očevidnosti katastra za zemljarinu, kojim je započelo kontinuirano održavanje katastra što traje sve do danas, jedan je od prvih katastarskih propisa koji je objavljen i na hrvatskome jeziku. Sustavna obveza prijavljivanja promjena uvedena je za sve, posebice za tijela javne vlasti. Promjene su se provodile na radnom originalu katastarskoga plana i ostaloj dokumentaciji na temelju prijavljenih promjena ili promjena koje je utvrdio nadležni katastarski mjernik. Mnogobrojne promjene i njihova provedba uzrokovale su nepreglednost i nečitkost listova katastarskoga plana, zbog čega su se početkom XX. st. listovi obnavljali litografiranjem (jedina sustavna obnova dokumentacije franciskanskoga katastra). Čuvanje dokumentacije povjereno je pokrajinskim arhivima mapa koji su osnovani 6. prosinca 1822. Jedan otisak izvornoga katastarskoga plana te dokumentacija o triangulaciji povjereni su središnjem arhivu katastra u Beču (osnovan 1833). U Arhivu mapa za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu i Arhivu mapa za Istru i Dalmaciju u Splitu čuva se većina ostale arhivske katastarske dokumentacija franciskanskog katastra za područje RH, a dio arhivskoga materijala se još uvijek nalazi u arhivima izvan RH (Beč, Trst i Ljubljana).

XX. stoljeće

Katastarski su se podatci rabili za potrebe javne uprave, izradbu karata sitnijih mjerila, a postali su i najvažniji čimbenik pri rješavanju sporova oko zemljišta. Osim toga podatci su korišteni za tehničke i statističke potrebe te za strateška planiranja posebice u poljoprivredi. Gospodarenje zemljištem postalo je nezamislivo bez podataka franciskanskoga katastra koji je služio kao polazna osnova za komasacije, arondacije, agrarne reforme, nacionalizacije itd. Pri uspostavi franciskanskoga katastra pomorska područja (more i obalni pojas koji služi za pomorske aktivnosti) nisu bila predmet zanimanja poreznih propisa (područja od općeg dobra) pa su uglavnom izostavljena iz izmjere. Pravo i dužnost gospodarenja pomorskim područjem bili su u nadležnosti tijela javne vlasti, a izvorno je bilo dostupno svima na korištenje.







Nakon II. svj. rata u socijalističkoj je Jugoslaviji iz raznih razloga bilo zapostavljeno održavanje zemljišnih knjiga i katastra te se razmišljalo i o njihovu potpunom ukidanju. Ubrzo je uočeno kako će bez katastra biti teško financirati državne troškove te obavljati bilo kakve zahvate u prostoru, pa je 1953. donesena Uredba o katastru zemljišta, kojom je katastru vraćena prvotna porezna uloga, a u idućim su se godinama intenzivno provodile njegove revizije kako bi stanje u katastru odgovaralo stanju na terenu.

Od osamostaljenja Hrvatske do današnjih dana

Ulazak računala u sve oblike ljudske djelatnosti nije zaobišao ni katastar. Na prijelazu iz XX. u XXI. st. svi podatci katastra i zemljišne knjige u Hrvatskoj prevedeni su u elektronički oblik. Prevođenje analognih listova katastarskoga plana u elektronički oblik obavljeno je u Hrvatskoj po katastarskim općinama. Elektronički su podatci od 2017. pohranjeni u spremištu Zajedničkog informacijskog sustava katastra i zemljišnih knjiga koji se nadalje održavaju elektronički.







Upis privatnih prava na zemljištima odavno je predmet katastra i zemljišnih knjiga, no katastri se danas prilagođavaju potrebama cjelovitog upisa stanja na zemljištu, stoga se prilagođavaju kako bi omogućili upis imovinskih odnosa u pogledu javnih zemljišta i javne komunalne infrastrukture. Tako se oni danas, u okviru Europske zajedničke poljoprivredne politike (pod nazivom LPIS; u Hrvatskoj ARKOD) rabe za plaćanje potpora za obrađena zemljišta, upis javne komunalne infrastrukture (katastar vodova/infrastrukture) te se u katastar i zemljišnu knjigu upisuju javna prava odnosno posebni pravni režimi na zemljištu.

Sustav ovlasti za katastarske poslove određuje se posebnim propisima te on obično uključuje i druge geodetske poslove koji su u nadležnosti države. Stjecanje ovlasti za rad na katastarskim poslovima podrazumijeva odgovarajuću stručnu naobrazbu, radno iskustvo te polaganje stručnoga ispita. Ovlašteni stručnjaci organiziraju se u strukovne udruge – komore, u Hrvatskoj je to → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije.

Zemljišne knjige su u pravilu u nadležnosti sudske vlasti te su povjerene općinskim sudovima. Međusobna usklađenost katastra i zemljišne knjige osigurava se obvezom međusobnog izvještavanja o provedenim promjenama. U Hrvatskoj je danas za vođenje i održavanje katastra nadležna → Državna geodetska uprava putem katastarskih ureda.

Nekadašnji porezni katastri služili su za tehničke, gospodarske i statističke potrebe, za izradbu zemljišnih knjiga i kao podloga za izračunavanje katastarskoga prihoda. Tijekom dugog razdoblja postojanja ispunili su svoju svrhu. Danas primarna porezna namjena katastarskoga plana postupno slabi, ali se pojavljuje sve više drugih korisnika. Prikaz obilježja zemljišta na katastarskome planu rabi se u mnogim područjima ljudske djelatnosti, poput prostornog planiranja i provedbe mjera gospodarenja nad zemljištem. Zahtjevi za točnosti sve su veći te se pri prevođenju u elektronički oblik provode neki od postupaka poboljšanja kvalitete položaja u prostoru. U Hrvatskoj je 2000. započela obnova katastra reizmjerama, ali je zbog dugotrajnosti, visoke cijene radova te metodologije do danas obnovljeno manje od 10% područja katastra. Homogenizacijom se nehomogeni katastarski plan dovodi u službeni projekcijski koordinatni referentni sustav te se ispravljaju unutarnje nehomogenosti, kako bi se daljnje održavanje moglo provoditi po suvremenim propisima i zahtjevima kvalitete, u prvom redu neposrednim mjerenjima oslonjenima na geodetsku osnovu.







Kao javni upisnik utemeljen na načelu javnosti katastar mora širokom krugu korisnika omogućiti pristup upisanim podatcima. Osim građana i raznih tijela javne vlasti kao glavnih korisnika, njime se služi gospodarstvo (npr. trgovci nekretninama), javna uprava te sve više postaje temelj infrastrukture prostornih podataka. Mnogi stručnjaci na katastar nadograđuju druge slojeve podataka. Višestruka uporaba informacija javnoga sektora otvara nove poslove i radna mjesta, a korisnicima se pruža veći izbor jeftinijih usluga. Osim toga, njima se može koristiti javna uprava pri donošenju kvalitetnijih političkih odluka zbog kojih će biti učinkovitija i jeftinija. Vlasti su svjesne tih činjenica i nastoje se koristiti potencijalom informacija javnoga sektora. To se ostvaruje različitim mjerama promidžbe digitalizacije i poboljšavanja dostupnosti podataka putem interneta.

Školstvo i znanost

Na nekadašnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu 1908. otvoren je tzv. Geodetski tečaj (→ Geodetski fakultet) kojega je »naukovna osnova« bila istovjetna planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Osnovna motivacija za osnivanje te visokoškolske ustanove bila je potreba za razrješenjem imovinskopravnih odnosa te provođenjem agrarnih operacija. Sveučilišna izobrazba stručnjaka za katastar se od tada do danas kontinuirano izvodi uglavnom u okviru studija geodezije. Na tim studijima predaje se više kolegija koji se bave katastrom i zemljišnom knjigom, a nastavu su izvodili sveučilišni profesori → Mirko Tomić, → Miodrag Roić i Vjenceslav Medić, koji su u tom području vodili i znanstvena istraživanja. Taj se studij danas izvodi na sveučilištima u Zagrebu i Splitu te na Sveučilištu Sjever. Kolegij Katastar predaje se i u okviru drugih studijskih programa, npr. Geografije na zagrebačkom → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (sv. 4). Nastavni predmet katastar predavao se ili se još uvijek predaje u srednjim školama u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu i Čakovcu. Istaknutija su poduzeća koja danas djeluju u tom području → Geofoto i → Zavod za fotogrametriju iz Zagreba te → Geodetski zavod iz Splita, → Geodetski zavod iz Rijeke i → Geodetski zavod iz Osijeka.

Auf-Franić, Hildegard (Zagreb, 5. XII. 1941), arhitektica, istaknula se projektiranjem odgojno-obrazovnih ustanova.

Diplomirala je 1965. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, potom je pohađala i 1967. završila Majstorsku radionicu → Drage Galića. U projektnom birou Interinžinjering u Zagrebu radila je od 1965. do 1969., kada je stekla status slobodne umjetnice. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu zaposlila se 1974; magistrirala je 1979. radom Kontaktne zone – potencijalni prostori vitalizacije primarnog centra Zagreba (mentor → B. Milić), a doktorirala 1989. disertacijom Centri usmjerenog obrazovanja u funkciji kulturno-društvene integracije (mentor → E. Šmidihen). U zvanje redovite profesorice izabrana je 1989., umirovljena je 2012. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje (koje je bila predstojnica 1995–97) bila je nositeljica kolegija Arhitektonsko projektiranje I, II, VI i VII, Zgrade za odgoj i obrazovanje, Zgrade za srednje i visoko obrazovanje i dr. Bila je prodekanica za nastavu 1985–87. i 1991–95., te dekanica Fakulteta 1997–2001.







Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavi urbanističkim planiranjem i projektantskim radom, osobito projektiranjem zgrada za odgoj i obrazovanje. Među ostvarenim projektima ističu se: katedrala u Mostaru (s I. Franićem, 1975), dječji vrtić i jaslice u Imotskom (1984), osnovna škola u Aržanu (1984), Filozofski i Učiteljski fakultet u Rijeci (s T. S. Franićem i V. Risterom, 2010), u Zagrebu – paviljon V Fakulteta poljoprivrednih znanosti (s B. Radimirom i L. Pleštinom, 1978), dječji vrtići i jaslice u Malešnici (s T. Žarnićem, 1996) i Markuševcu (s T. S. Franićem, 2006), osnovna škola i dječji vrtić u Petruševcu (1996), osnovne škole u Borovju (s T. S. Franićem, 2005) i Sopnici-Jelkovcu (s T. S. Franićem, V. Risterom i L. Korlaetom, 2009), paviljon VI Agronomskoga fakulteta (s V. Oluićem, 2005). Sudjelovala je na više urbanističko-arhitektonskih natječaja, među ostalima za rješenje središnjeg prostora Zagreba (s V. Richterom i M. Uzelcem, 1969), središta južnoga Zagreba (s I. Franićem i Z. Grbcem, 1970), Trga Francuske Republike u Zagrebu (s B. Silađinom i T. Bilićem, 1977), i dr. Godine 1968. bila je suradnica Dušana Džamonje na natječaju za Spomen-kosturnicu u Barletti u Italiji (I. nagrada). Suautorica je više knjiga o planiranju, programiranju i projektiranju odgojno-obrazovnih ustanova (Arhitektura dječjih vrtića u Zagrebu, s M. Bertinom i M. Roth Čerinom, 2009). Predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata bila je 1993–95. Članica je emerita HATZ-a od 2012. te professor emerita Sveučilišta u Zagrebu od 2013. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Zagrebačkoga salona (1979., 2012), »Viktor Kovačić« (godišnja 1996., za životno djelo 2015), »Vladimir Nazor« (godišnja 1996., za životno djelo 2012), »Rikard Podhorsky« (2005), Moć znanja HATZ-a za životno djelo (2013).

Nikšić, Radovan (Karlovac, 31. V. 1920 – Zagreb, 1. III. 1987), arhitekt, predstavnik kasne moderne arhitekture, osobito posvećen projektiranju stambenih, javnih i obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1943. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1978. disertacijom Komunikacije – konstruktivni i oblikovni element arhitekture (mentor → A. Mohorovičić). Nakon što je diplomirao radio je u arhitektonskom atelijeru → Jurja Denzlera, potom kao projektant u građevnom odjelu Državne radne službe u Zagrebu. Nakon II. svj. rata bio je angažiran na obnovi popaljenih sela kalničkoga i preloškoga kraja. Od 1945. bio je zaposlen na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta, isprva kao asistent → Zvonimira Vrkljana u Zavodu za građevne konstrukcije, a nakon osamostaljenja → Građevinskoga fakulteta 1962. predavao je kolegije Elementi visokogradnje, Projektiranje zgrada, Prometne zgrade te Uvod u graditeljstvo. Godine 1972. stekao je zvanje redovitoga profesora te postao predstojnikom fakultetskoga Zavoda za zgradarstvo.

Isprva se bavio problemima stambene arhitekture, unoseći poboljšanja u tlocrtnoj organizaciji tipske izgradnje u stambenim zgradama Vojne pošte u Karlovcu (1953–57). Nakon iskustva studijskoga boravka u uredu arhitekata Johannesa Hendrika van den Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu 1956., okrenuo se jasnoći i sažetosti koncepta ostvarenoj u paradigmatskom djelu hrvatske moderne arhitekture Radničkom sveučilištu Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) koje je izveo 1956–61. u suradnji s → Ninoslavom Kučanom i → Bernardom Bernardijem. Pročišćena i pregledna kompozicija horizontalnoga usmjerenja, stupnjevanih visina pravokutnih volumena određenih različitim namjenama pojedinih dijelova zgrade, otvorenih i fluidnih unutarnjih prostora, prvi je reprezentativni poslijeratni primjer Gesamtkunstwerka u hrvatskoj arhitekturi. Zaokupljen društvenom potrebom za obrazovnim ustanovama prilagođenima suvremenim pedagoškim standardima i ekonomičnom izgradnjom, izgradio je niz škola u Zagrebu među kojima se ističu osnovne škole Dubrava (danas dr. Ante Starčevića, 1960), Trnsko (1963), Mate Lovraka u Klaki (1968–69), nastale u suradnji s → Edom Šmidihenom i → Aleksandrom Dragomanovićem, te Matematička gimnazija (danas XV. gimnazija; 1972–74), u suradnji sa Šmidihenom i Olgom Vujović. Plodnu suradnju s Dragomanovićem nastavio je i realizacijom Dječje ustanove Sopot u Novom Zagrebu (1974–77), osobito uspjelim rješenjem vrtićke arhitekture, te poslovne zgrade SDK (Službe društvenog knjigovodstva), danas FINA-e, u Vukovarskoj 70 u Zagrebu (1971–80). Među tridesetak natječajnih radova više od polovice nagrađeno je prvim nagradama, poput projekata za stambeni toranj u Berlinu u sklopu međunarodne izložbe Interbau (1956; s J. Stoklom), kao i Dom Radiotelevizije Zagreb (1963–70) i zapadni ulaz u Zagreb (1970), oba sa Šmidihenom i Dragomanovićem, te Društveni dom studenata Univerziteta u Novom Sadu (1980). Od 1986. bio je izvanredni član JAZU-a. Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« (1972).

























Mimica, Vedran (Zagreb, 24. XI. 1954), arhitekt, teoretičar arhitekture i urbanizma.

Diplomirao je 1979. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, poslijediplomski studij pohađao je na Tehnološkome sveučilištu u Delftu. Od 1984. bio je asistent na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu, a 1991. se na poziv H. Hertzbergera pridružio Institutu Berlage u Rotterdamu, gdje je od 1995. bio voditelj studija, a 2007–12. dekan. Od 2012. profesor je na Tehnološkom institutu Illinois (IIT) u Chicagu, gdje je prodekan za znanstvenu djelatnost i predstojnik magistarskih studija. Bio je gost predavač na mnogobrojnim arhitektonskim fakultetima i institutima poput Sorbonne u Parizu, Architectural Association u Londonu, Tehničkoj visokoj školi (ETH) u Zürichu, Sveučilišta Columbia u New Yorku, Instituta za tehnologiju Massachusetts (MIT), Sveučilišta u Kaliforniji (UCLA) i Katoličkog sveučilišta u Santiago de Chileu.

Pisac je i urednik mnogih knjiga te znanstvenih i stručnih članaka s fokusom na arhitekturu i arhitektonsko obrazovanje. Među njima ističu se Randić & Turato. Arhitektura tranzicije (2000), Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (s M. Mrduljašem i A. Rusanom, 2007), The Berlage Affair (2017), Fiume Fantastika (s M. Mrduljašem i I. Turatom, 2021) i dr. Od 2003. do 2012. nezavisni je stručnjak za Nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu Mies van der Rohe. S W. Aretsom pokrenuo je 2013. Mies Crown Hall Americas Prize. Bio je voditelj kustoskoga tima hrvatske prezentacije na Venecijanskome bijenalu 2006., te za Međunarodni arhitektonski bijenale u Rotterdamu 2007. Dobitnik je Nagrade »Neven Šegvić« (2007).

Marković, Josip (Sisak, 16. II. 1874 – Pariz, 31. I. 1969), arhitekt, jedan od predvodnika hrvatske protomoderne u arhitekturi na početku XX. st.

Srednju Graditeljsku školu u okviru Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu završio je 1896., a diplomirao je 1900. na École des beaux arts u Parizu (ENSBA). Od 1901. do 1905. kao samostalni građevinski poduzetnik djelovao je u Zagrebu i Parizu. Godine 1905. otišao je u Sjevernu Ameriku, potom u Južnu, a 1909. nastanio se u Buenos Airesu. Napustivši graditeljske poslove, od 1926. je u Parizu vodio turistički ured Kraljevine SHS.

U Zagrebu je s → Viktorom Kovačićem surađivao na izvedbama kuća Kornitzer u Gundulićevoj ulici 22 (1902) i na rekonstrukciji i dogradnji kuće Winkler u Preradovićevoj 14 (1903). Najproduktivniju projektantsku djelatnost ostvario je u Buenos Airesu, gdje je izveo mnogobrojne stambene, poslovne i javne građevine: zgradu austrougarskoga veleposlanstva na uglu ulica Esmeralda i Arroyo (nakon 1910., srušena vjerojatno 1920-ih), kino General Belgrano u neorenesansnome stilu u Aveniji Cabalido 2161 (1910), secesijsku palaču brodarskoga poduzeća Mihanović na potezu ulica 25 de Mayo–Tte. Gral. J. D. Perón–Avenija L. N. Alem (1912), nekoliko poslovno-stambenih zgrada i najamnih kuća u središtu grada (Sarmiento 378, 1914., Reconquista 554–556, prije 1918., 25 de Mayo 238–252, 1925), te meteorološki stup, dar austrougarskih doseljenika u povodu 100. obljetnice argentinske neovisnosti, danas u botaničkome vrtu (1910). Njegovo je najznačajnije ostvarenje turistički kompleks El Real de San Carlos u Coloniji del Sacramento u Urugvaju (1912), koji se sastojao od hotela, sportskih dvorana i terena te arene za borbu s bikovima, oblikovane elementima stila mudéjar. Za školovanja u Parizu prijateljevao je s Antunom Gustavom Matošem i Stjepanom Radićem, pisao članke, prve kritičko-teoretske tekstove o modernoj arhitekturi u nas (Trgovački i obrtni svijet, 1897) te iscrpne osvrte na pariški Salon i Svjetsku izložbu (Nada, 1898., 1900), na kojoj je i sam sudjelovao surađujući s Karlom Panekom na bosanskohercegovačkom paviljonu. Za projekt austrougarskoga veleposlanstva u Buenos Airesu car Franjo Josip I. dodijelio mu je orden viteza (1912).

Armirač, poduzeće za dobavu, izradbu i montažu armature za armiranobetonske konstrukcije u visokogradnji, niskogradnji i hidrogradnji osnovano 1957. u Zagrebu kao zanatska zadruga u građevinarstvu. Godine 1968. zanatska zadruga postala je poduzeće koje se bavilo izvođenjem svih vrsta armiračkih radova u građevinarstvu. Kao radna organizacija registrirano je 1981., a iste je godine i tesarska djelatnost uvedena kao jedna od osnovnih djelatnosti. Društveno poduzeće Armirač s. p. o. upisano je u sudski registar Trgovačkoga suda u Zagrebu 1990., a od 1992. posluje pod nazivom Armirač d. o. o., poduzeće za proizvodnju, trgovinu i usluge. Osnovna djelatnost poduzeća bila je izvođenje svih vrsta armiračkih, tesarskih, betonirskih i zidarskih radova u građevinarstvu. Do 1990. poduzeće je obavljalo djelatnost na dvije lokacije, u Zagrebu gdje se nalazila uprava i u Sesvetama gdje se nalazio proizvodni pogon za izradbu građevne armature. Proizvodni kapacitet iznosio je približno 300 t armature na mjesec. Potkraj 1990. u poduzeću je bilo 155 zaposlenih, 1992. bilo ih je 67, a 2003. 146. Godine 2000–16. poduzeće je nosilo naziv Armirač inženjering d. o. o. te se bavilo proizvodnjom proizvoda od metala i ostalim specijaliziranim građevinskim radovima kao svojom osnovnom djelatnošću, a 2016. pripojeno je poduzeću Armirač montaža d. o. o. U proteklih pedesetak godina ubrajalo se među najveća poduzeća te vrste u nas i sudjelovalo je u realizaciji mnogobrojnih značajnih građevina poput gradskog stadiona Poljud (otvoren 1979) u Splitu, mosta kopno – otok Krk (otvoren za promet 1980), nuklearne elektrane Krško (započela s radom 1983) u Sloveniji, cestovnog tunela Karavanke (7864 m, 1986–91) što povezuje Sloveniju s Austrijom, sportskog centra i poslovnog tornja Cibona (1986–87) u Zagrebu, višenamjenske dvorane Arena Zagreb (otvorena 2008) u Zagrebu, i dr.

Holcim (Hrvatska) d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Koromačnu osnovano 1926. kao Tvornica portlandskoga cementa S. P. E. M. A. Dio je Holcim grupe sjedište koje je u Zugu u Švicarskoj.

Tvornica portlandskoga cementa S. P. E. M. A. (talijanski Fabbrica cemento Portland della soc. SPEMA) u Koromačnu bila je najstarija tvornica u Labinštini. Osnovalo ju je društvo sicilijanskih industrijalaca S. P. E. M. A. (Società Portland e Marna Albona), odn. poduzetnik Antonino Conigliaro Basso. Dvije godine nakon puštanja u rad tvornica je isporučila 28 000 t portlandskoga cementa (1928), nakon deset godina dosegnula je kapacitet od 60 000 t na godinu, a 1931. imala je približno 250 radnika. Uz cementaru, koja se nalazila neposredno uz morsku obalu, izgrađeno je i radničko naselje Valmazzinghi nazvano po admiralu Francescu Mazzinghiju, koji je od 1919. do umirovljenja upravljao svim lučkim upravama na području Julijske krajine i rukovodio projektiranjem i izgradnjom lučkoga sustava u Koromačnu. Naselje je koncipirano kao zaokružena urbana cjelina, a jedan je od prvih primjera planiranih industrijskih gradića na području Labinštine, prethodeći izgradnji Raše i Podlabina.

Nakon kapitulacije Italije 1943. proizvodnja u tvornici ugasila se, a obnovljena je nakon II. svj. rata kada cement uz raški ugljen postaje važna strateška sirovina u obnovi zemlje i poslijeratnog gospodarstva. Tvornica je 1980. postala dijelom SOUR-a Istarske tvornice cementa i hidratiziranog vapna s cementarom u Puli (→ Calucem) i tvornicom vapna u Most-Raši. Početkom 1990-ih prešla je u vlasništvo švicarskog poduzeća Société Suisse de Ciment Portland S. A., potom u Holderbank i naposljetku u sastav međunarodnoga poduzeća Holcim (1992) pod nazivom Tvornica cementa Koromačno d. d. Dioničko društvo preoblikovano je u društvo s ograničenom odgovornošću 2001., a poduzeće je 2003. promijenilo naziv u Holcim (Hrvatska) d. o. o. Od 2016. tvornica je dio LafargeHolcim grupe nastale spajanjem dvaju vodećih poduzeća u području građevnog materijala Lafargea i Holcima, a grupa 2001. mijenja naziv u Holcim grupa. Holcim grupa zapošljava oko 115 000 radnika u više od 90 zemalja u približno 2500 tvornica.

Nakon 2000. poduzeće Holcim (Hrvatska) ušlo je u poslovni segment betona; kupilo je betonare u Lučkom, Zaboku i Karlovcu (2001), Donjoj Bistri i Klani (2003), a 2002. pripojilo poduzeće Korobeton iz Sesveta. Betonaru u Kukuljanovu poduzeće je izgradilo 2005., a 2007. kupilo je tvornicu betona u Plovaniji. Godine 2006. ušlo je u novi poslovni segment agregata (pijesak i šljunak) kupnjom kamenoloma Očura koji postoji od 1932. i prethodno je poslovao u okviru → Industrije građevnog materijala Lepoglava, pa poduzeće IGM kamenolom Očura mijenja naziv u Holcim mineralni agregati (sa sjedištem u Lepoglavi). Poduzeće Agis iz Zagreba 2004. postalo je dio Holcim grupe (preimenovano 2006. u Ecorec, a od 2016. posluje pod nazivom Geocycle Hrvatska). Holcim (Hrvatska) je 2008. pripojio poduzeća Učka kamen i Učka mineral iz Nedešćine (zajedničkog naziva Holcim mineralni agregati Šumber kojemu je pripojeno poduzeće Holcim mineralni agregati iz Buja), potom poduzeće TransPlus iz Koromačna (2011), Readymix Croatia iz Koromačna (2019), Beton Zdrug iz Polače, te Betaplast iz Totovca i Resnik-beton iz Sesveta (2022). Poduzeće posjeduje 30% udjela u povezanom društvu za poslove posredovanja u cementnoj i srodnim industrijama Incema iz Zagreba. Holcim (Hrvatska) s povezanim društvima zapošljava približno 360 radnika (2022).







Holcim se bavi proizvodnjom → cementa i agregata (drobljeni → kamen; sv. 2, → pijesak i šljunak; sv. 2), transportnoga → betona i → asfalta. Posluje i u području zamjenskih goriva i sirovina te prijevoza. Tvornica cementa nalazi se u Koromačnu, agregat (drobljeni kamen) se proizvodi u kamenolomima u Plovaniji, Šumberu, Vranji i Očuri, šljunak u šljunčari Totovec, beton u betonarama na lokacijama Kukuljanovo, Karlovac, Vranja, Lučko i Totovec, a terminali za cement su u Jastrebarskom i Zadru. Laboratorij za beton i agregate u Koromačnu zasebna je poslovna jedinica koja se bavi ispitivanjem građevnih proizvoda u području agregata, svježega i očvrsloga betona. Tvornica u Koromačnu ima kapacitet 900 000 t cementa i 520 000 t klinkera na godinu. Sastoji se od linije za proizvodnju cementa, prostora za skladištenje i rukovanje sirovinama, proizvodima i drugim tvarima, lučkoga terminala s pretovarnim uređajima za pristajanje srednje velikih brodova te pratećih objekata i instalacija. Instalirani kapacitet postrojenja iznosi 1650 t klinkera na dan. Osnovne sirovine koje se rabe za proizvodnju cementa su lapor i vapnenac iz kamenoloma u Koromačnu za koji Holcim (Hrvatska) ima koncesiju do 2045.













Poduzeće proizvodi cement prilagođen za zidanje, žbukanje i betoniranje, za zahtjevne konstrukcije i visoku nosivost te razvija inovativne cemente prilagođene za masivne betonske konstrukcije. Osim standardnih vrsta betona proizvode i specijalne betone (mikroarmirani beton, pjenobeton, samozbijajući beton, propusni beton, valjani beton, betoni za posebne uvjete izloženosti okoline). Poduzeće se bavi i ispitivanjem propusnosti betona te izradbom posebnih receptura betona za primjenu u 3D ispisu u građevinskom sektoru. Osim cementa i betona, poduzeće proizvodi tehničko-građevni kamen i industrijske mineralne sirovine za uporabu u građevinarstvu, cestogradnji, kemijskoj industriji, poljoprivredi i staklarskoj industriji. Pojedini agregati odlikuju se jedinstvenim kemijskim sastavom pa su stoga pogodni kao sirovina u industriji stakla. Osim za uporabu u građevinarstvu, proizvodnja agregata važna je za poljoprivredu i industriju. Holcim proizvodi prah i granule koji su izvor kalcija i magnezija za kalcizaciju i povećanje plodnosti kiseloga tla. Također proizvodi granule od vapnenca bogatog kalcitnim kristalima koje se rabe za hranidbu životinja (goveda, svinja, peradi i dr.).

GP Krk d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Krku osnovano 1956. kao Zanatsko poduzeće Progres.

Zanatsko poduzeće Progres, koje se bavilo visokogradnjom, izgradnjom i održavanjem otočne infrastrukture, 1979. se s poduzećem Uprava za putove i luke (osnovano 1963., bavilo se niskogradnjom) udružilo u Građevinsku radnu organizaciju (GRO) Krk s dva OOUR-a. Razvoj poduzeća temeljio se na znatnoj raširenosti poslova isprva u Rijeci, potom na području današnjih Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije te u Sloveniji. Nakon provedene privatizacije, GRO Krk postao je 1993. dioničko društvo naziva GP Krk (Građevinarstvo i proizvodnja Krk) pod kojim djeluje i danas. Tijekom 1990-ih poduzeće je vješto iskoristilo gospodarski trenutak u kojem su mnoga građevinska poduzeća Rijeke i Primorja ugašena te se ubrzo etabliralo kao jedan od najvažnijih građevinskih subjekata tog područja.

GP Krk d. d., GP Krk trgovina d. o. o., GP Rijeka d. d. (sa sjedištem u Krku, osnovano 2002. preuzimanjem poduzeća Rijeka-cesta i poduzeća Andezit) te poduzeće Kamenolom Fužinski Benkovac (osnovano 2006; za eksploataciju i preradbu kamenog materijala eruptivnoga podrijetla, tj. proizvodnju andezitskog agregata za izradbu završnih slojeva na cestama) čine grupu GP Krk, koja je 2022. zapošljavala 762 radnika.

Sjedište uprave GP Krka i pogoni (mehanička radionica, betonara, savijačnica, stolarija, proizvodnja betonskih elemenata) smješteni su u poslovnoj zoni grada Krka. U sklopu poduzeća djeluju četiri betonare, dvije na Krku: Marišćina u Klani (drobilišno postrojenje) u kojoj se proizvodi 11 vrsta betona i Krk u kojoj se proizvode 24 vrste betona. U Betonari Vrbosko proizvodi se pet, a u Betonari Kukuljanovo u Škrljevu 22 vrste betona. U sastavu poduzeća su i kamenolomi: u Benkovcu Fužinskom, Garica u Vrbniku (kamenolom s drobilišnim postrojenjem, skladište eksploziva) i Tresni Breg u Klani na Krku. Asfaltne baze za proizvodnju bitumenskih mješavina za ceste, aerodromske piste i druge prometne površine nalaze se u sklopu pogona Betonare Marišćina i Kamenoloma Garica. GP Krk posjeduje tri laboratorija za kontrolu kvalitete asfalta: one u sklopu betonara Krk i Kukuljanovo te jedan mobilni. Poduzeće se bavi i proizvodnjom predgotovljenih elemenata armiranobetonskih (AB) konstrukcija. Pogon proizvodnje AB montažnih elemenata nalazi se u Krku, a za projektiranje AB montažnih konstrukcija zaduženo je poduzeće Rijeka structura iz Rijeke osnovano 2008. kao specijalizirani projektni ured poduzeća GP Krk.







Većinu poslovanja poduzeća GP Krk čini niskogradnja i uključuje cijeli proizvodni proces od nabave i proizvodnje sirovine do kontrole kvalitete. Neki su od većih projekata poduzeća → Centar Zamet u Rijeci, Astronomski centar Rijeka u Gornjoj Vežici, izgradnja Istarskog ipsilona, državne ceste D100, obnova državne ceste D102 (dionica Njivice–Treskavac), proizvodni pogon poduzeća → Jadran – galenskog laboratorija (sv. 2) u Svilnom, Islamski centar, Bazeni Kantrida, nogometni kamp i stadion HNK Rijeka u Rijeci, → Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, i dr. Prema ostvarenom prihodu i razgranatoj aktivnosti, danas je GP Krk jedno od najvećih domaćih građevinskih poduzeća.







Angielini, Nicolo (Angielus, Angelini, Anđelo; Nicolaus, Nicola, Nikola) (XVI. st.), talijanski vojni kartograf i graditelj, znatno je pridonio kartografskom prikazu područja od Jadranskoga mora do Transilvanije, napose tlocrtnom ili perspektivnom prikazu gradova i utvrda na tom području.

Radi pripremanja obrane, osuvremenjivanja i ojačavanja utvrda, Angieliniju je nalogom Ferdinanda I. naloženo da obiđe utvrđene gradove prema granici s Osmanskim Carstvom, izmjeri ih, kartografski prikaže te podnese izvještaj o njihovu stanju. Sredinom XVI. st. obišao je područje koje danas pripada Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH, Slovačkoj, Rumunjskoj i Ukrajini te izradio pet rukopisnih atlasa danas poznatih pod nazivima Bečki atlas, Drugi bečki atlas, Dresdenski atlas br. 6, Dresdenski atlas br. 11 i Karlsruheški atlas. Od hrvatskih gradova utvrda na njima je prikazao Rijeku, Otočac, Dabar, Senj, Brinje, Ličku Jesenicu, Drežnik Grad, Zrin, Veliki Gradec, Gradec, Sisak, Hrastelnicu, Zagreb, Zrinski Topolovac, Križevce, Koprivnicu, Đurđevac i Cirkvenu.

Poznato je pet njegovih prikaza Zagreba (dva se čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Beču, dva u Državnom arhivu u Dresdenu i jedan u Općem zemaljskom arhivu u Karlsruheu). Prvi i do sada najstariji poznati kartografski dokument (rukopisni nacrt) koji prikazuje prostorni opseg te djelomično urbanu strukturu Zagreba Angielini je izradio 1566. Na njemu je u perspektivi prikazao utvrde Zagreba (Zagabria) i Kaptola (Capitel) te postojeće crkve. Među ostalim prikazima gradova utvrda u Hrvatskoj osobito se ističu Angielinijev nacrt Križevaca (do sada najstariji nacrt Križevaca) te dva tlocrta koji prikazuju urbani i fortifikacijski izgled Koprivnice. Smatra se da je bio pomoćni urednik Zsámbokyjeve karte Illyricuma iz 1572. Posljednji očuvani podatak o Angieliniju spominje ga 1577. kao o jednome od izvjestitelja o stanju Kanizse. U münchenskom atlasu Cod. 141 iz XVI. st. koji sadržava 156 listova nalazi se deset kartografskih prikaza hrvatskih gradova (Koprivnica, Lička Jasenica, Đurđevac, Senj, Zagreb, Križevci, Zrinski Topolovac, Petrinja, Sisak i Rijeka). Vrlo vjerojatno im je autor N. Angielini.

Kružić, Franjo (Fran) (?, 1. IV. 1851 – Zagreb, 1. IV. 1920), jedan od prvih nastavnika geodezije u nas.

Nakon što je 1871. završio gimnaziju u Zagrebu, bio je mjernik grada Križevaca. Od 1878. bio je zaposlen na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima; sv. 2), prvo kao suplent, potom kao učitelj tehničke struke (od 1879), te od 1882. kao profesor Geodezije, Mehanike, Gospodarskog i Šumarskoga graditeljstva, Kulturne tehnike, Tlovidnog i Graditeljskog crtanja te Mjerstva. Od 1899. do umirovljenja 1908. predavao je u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu, potom je bio ovlašteni civilni inženjer u Zagrebu. Autor je prvoga hrvatskog udžbenika iz fotogrametrije Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (1897) te priručnika Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (1911). Surađivao je u mnogim stručnim časopisima (→ Šumarski list; sv. 2, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, → Gospodarski list; sv. 2). Preveo je s njemačkoga i prilagodio knjižice Uzorak stajah (1886), Konjušnice (1887) i Drveni i zidani štedanj (1888).

Korlaet, Luka (Zagreb, 14. IX. 1974), arhitekt, stručnjak za stambenu arhitekturu.

Diplomirao je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 2015. disertacijom Prostorni razvoj stana u Zagrebu 1975–2005. u okvirima programa društveno poticane stanogradnje (mentorica Lj. Biondić). Od 2001. radi kao asistent na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta, gdje je od 2023. izvanredni profesor. Na preddiplomskome i diplomskome studiju vodi kolegije vezane uz projektiranje stambenih zgrada i interijera: Radionica arhitektonskog projektiranja I – Suvremeno stanovanje, Studio I i II, Hrvatski prostor i arhitektura – Sjeverozapadna Hrvatska, Radionica interijera, Diplomska radionica. Zapažen je po nekoliko uspjelih arhitektonskih realizacija, među kojima su stambeni sklop Jordanovac na Dobrom dolu 66–88 (2017., sa → S. Andrijevićem) i stambeno-poslovna zgrada u Veslačkoj 15–17 u Zagrebu (2018., sa S. Andrijevićem). Višegodišnji je suradnik na studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu s temom procjene rizika od potresa u Zagrebu te koordinator izradbe kataloga projekata tipskih zgrada Arhitektonskoga fakulteta namijenjenih obnovi Sisačko-moslavačke županije. Pokretač je projekta Džepni vodič arhitekture Zagreba (2010) te suvoditelj projekta Stanovanje.plus, internetske baze hrvatske višestambene arhitekture od 1945. Autor je niza napisa i članaka u časopisu Oris i drugdje. Od 2021. obnaša dužnost zamjenika gradonačelnika Grada Zagreba.













