nasipi i brane, hidrotehničke građevine namijenjene regulaciji vodotoka.

Nasipi su građevine ili njihovi dijelovi građeni iznad prirodnog terena nasipavanjem, pretežno uz vodoravno razastiranje i zbijanje rastresitog materijala. Služe za regulacije toka vode u rijekama, obranu od poplava, pridržavanje vode u kanalima iznad površine okolnog terena, pregradnju riječne doline ili korita za stvaranje umjetnog jezera za natapanje, pridržavanje ceste ili željezničke pruge, opskrbu vodom ili proizvodnju električne energije, odlaganje otpada u komunalnom gospodarstvu ili industriji, zatim kao lukobrani u lukama, platoi za zgrade na kosom terenu i sl. Uobičajeno su izduženog oblika u tlocrtu, a trapeznog u poprečnom presjeku, s gornjom stranicom obično vodoravnom. Oblikovanje i dimenzioniranje nasipa (visina, nagib kosina, vrsta i raspored ugrađenog materijala, način ugradnje, vrsta moguće obloge i dr.) ovise o namjeni, udaljenosti dopreme i mehaničkim svojstvima materijala za ugradnju (prirodna vlažnost, čvrstoća i vodopropusnost), svojstvima terena na kojem se gradi, očekivanom intenzitetu potresa na mjestu izgradnje i dr. Sitnozrni nasipani materijal često treba sušiti ili vlažiti prije ugradnje u mjeri da bi se postigla njegova optimalna vlažnost pri kojoj se zbijanjem postiže maksimalna zbijenost, čvrstoća i krutost, a time i minimalna potrebna količina ugrađenog materijala. Nasipi se mogu ojačati čeličnim ili polimernim trakama ili mrežama položenima vodoravno između slojeva nasutog materijala radi postizanja strmijih kosina, a time i uštede nasipanog materijala.







Brane su građevine kojima se pregrađuju doline ili korita vodotoka u svrhu stvaranja akumulacijskih jezera ili retencija (→ hidrotehnički sustavi). Akumulacijska jezera (akumulacije) su umjetna jezera koja služe za akumuliranje vode za vodoopskrbu, natapanje, proizvodnju električne energije, obranu od poplave ili za podizanje razine vode u vodotocima radi omogućavanja plovidbe. Retencije su posebno uređena područja u slijevu vodotoka koja služe za privremeno zadržavanje vode radi zaštite od poplava. Također, posebna vrsta brana služi za zadržavanje tekućeg mulja nastaloga iskorištavanjem rudnih ležišta. Postoje i privremene brane (zagati) koje premještaju vodotok u riječnom koritu u kojem se predviđa izgradnja neke građevine u suhim uvjetima. Prema klasifikaciji Međunarodne komisije za velike brane (CIGB/ICOLD), ističu se velike brane koje svojim rušenjem mogu izazvati goleme štete pa je pri njihovu planiranju, izgradnji i održavanju potrebno pridržavati se osobito strogih uvjeta. To su sve brane visine veće od 15 m ili sve brane visine veće od 5 m s akumulacijom volumena veće od 3 milijuna kubnih metara.

Prema materijalu od kojeg su izgrađene, velike brane dijele se na nasute i masivne, a masivne na betonske (gravitacijske, lučne, lučno-gravitacijske, višelučne i raščlanjene), od uvaljanoga betona (gravitacijske) te zidane od kamena (gravitacijske i lučne). Gravitacijske brane se svojom težinom i trenjem o podlogu odupiru pritisku vode, dok lučne, koje su lakše od masivnih, lučnim djelovanjem prenose tlak vode u temelje na bočnim padinama kanjona ili dolina. Lučno-gravitacijske, raščlanjene i višelučne brane kombiniraju elemente prethodnih dviju vrsta brana. Betonske se brane obično grade od standardnoga betona, dok se one od uvaljanoga betona grade valjanjem betona s vrlo malo cementnog veziva. Nasute brane grade se od prirodnog materijala (glina, prašina, pijesak, šljunak, lomljeni kamen) iskopanoga u blizini radi uštede pri prijevozu. Zbog svoje se podatljivosti mogu graditi na terenima vrlo različite stišljivosti i nosivosti. Dijele se na zemljane (izgrađene od slabo propusne iskopane, nasute i zbijene zemlje, gline, prašine) te na one od lomljenoga kamena dobivenoga iz kamenoloma, koje se zbog velike vodopropusnosti kamenog nasipa grade sa slabo propusnom jezgrom (obično glinenom) ili s nepropusnom oblogom (betonskom, asfaltnom ili plastičnom) na uzvodnoj kosini. Male se brane još grade od drva, čelika s betonskim osloncima ili žičanih košara ispunjenih lomljenim kamenom (gabioni).

Svaka brana sastoji se od tijela brane i organa za evakuaciju voda. Ovisno o konstrukciji brane, evakuacijski organi mogu biti temeljni ispust u tijelu brane ili obilazni tunel, te preljev sa zapornicama i slapištem ili sa zapornicama i brzotokom. Za svaku je branu najvažnije sprečavanje procjeđivanja ispod temelja brane. Ako je brana temeljena na kamenoj podlozi, to se postiže izvedbom injekcijske zavjese, odn. izvedbom glino-betonske, armirano-betonske dijafragme ili žmurja (čelični pločasti elementi) ako je brana temeljena na aluvijalnom tlu. Injekcijska zavjesa sastoji se od niza bušotina ispod temelja i u bokovima brane kroz koje se pod visokim tlakom u pukotine u temeljnoj stijeni ubrizgava cement ili cement s pijeskom ili cementno-bentonitna smjesa ili vodeno staklo kao element brtvljenja. Lučne brane zbog osjetljivosti konstrukcije zahtijevaju injektiranje duž cijelog temelja brane. Injekcijska zavjesa ili dijafragma kod masivnih brana reducira uzgon na temeljnu plohu brane i samim time znatno pridonosi stabilnosti brane.

Nasipi i brane među najstarijim su građevinama ljudske civilizacije. Nasipi su se nekad gradili iskustveno, a posljednjih dvjestotinjak godina to se iskustvo sve više mijenjalo k racionalnom pristupu dimenzioniranja i građenja, temeljenom na razvoju znanosti u području mehanike, posebice mehanike tla. Tragovi prvih brana zabilježeni su u ostatcima najstarijih civilizacija Egipta, Mezopotamije, Kine i Bliskog istoka, stariji više od 5000 godina. U svijetu je 2020. bilo registrirano gotovo 59 000 velikih brana, od čega oko 78% nasutih. Prema funkciji najbrojnije, služe za natapanje (47%), zatim za proizvodnju električne energije (21%), opskrbu vodom (12%) te kontrolu poplava (9%). Trenutačno je najviša izgrađena brana na svijetu lučna betonska brana Jinping 1 u Kini (305 m), a u Europi betonska gravitacijska brana Grande Dixence u švicarskim Alpama (285 m).

Nasipi u Hrvatskoj

U porječjima Drave i Mure prvi intenzivniji radovi na izgradnji sustava obrane od poplava i regulacije vodotoka započeli su još početkom XVIII. st., a sustavna briga o izgradnji i održavanju nasipa vezanih uz obranu od poplava i odvodnju suvišnih voda u Hrvatskoj vodi se od XIX. st. Nakon katastrofalnih poplava na području RH 1964., 1965. i 1966. osobito su se intenzivirali radovi oko zaštite od poplave Zagreba, Siska, Karlovca, Varaždina, Vukovara i Osijeka, te Baranje i Međimurja.

Godine 1720. grof Veterni dao je izgraditi nasip dužine 6,7 km na području ušća Drave u Dunav. Godine 1790. započela je gradnja oko 30 km dugog dravskog nasipa od općine Grdiše u Mađarskoj do općine Darda u Hrvatskoj. Godine 1854. osnovano je Nasipsko društvo u Dardi koje je radilo na rekonstrukciji i pojačanju nasipa sve do 1871., od kada su se rekonstrukcije obavljale pod upravom darđanskog vlastelinstva. Od tada do današnjih dana provedene su mnoge rekonstrukcije dravskih nasipa. Dunavski nasip od Zmajevca do Grabovca, dug oko 16 km, građen je 1830., nasip Zmajevac–Kopačevo duljine oko 33 km koji brani područje istočne Baranje 1874. te nasip od Mohača do Draža iste godine. Danas sustavi obrane od poplava Mure i njezinih pritoka uključuju 694 km nasipa, Drave i njezinih pritoka, uključujući i nasipe akumulacija dravskih hidroelektrana, 435,5 km nasipa, a Dunava i njegove neposredne pritoke (bez Drave) 203,5 km nasipa. Godine 1845. građeni su nasipi uz rijeku Butišnicu u okviru regulacije rijeke Krke. Lijevi nasip uz rijeku Neretvu od mora do Metkovića dug 21 km izgrađen je prigodom regulacije Neretve za plovidbu još 1885., a do danas je uz Neretvu izgrađeno ukupno 56,2 km obaloutvrda i nasipa. Uz Cetinu su sagrađeni nasipi uz lateralne kanale radi zaštite Sinjskoga polja, a za obranu od poplava Vranskoga polja i područja Nadinsko blato–Polačko polje izveden je obrambeni nasip uz Vransko jezero. Prva regulacija rijeke Save kraj Zagreba odvijala se od 1899. do 1914., a obuhvaćala je izgradnju nasipa u donjem toku Save kao i formiranje više zatvorenih melioracijskih područja. Izvedbom nasipa uz donji tok Save formirane su 1934–41. melioracijske cjeline Biđ–Bosut, Jelas polje, Crnac polje i dr. Nakon velike poplave u Zagrebu 1964. pristupilo se izgradnji sustava obrane od poplava srednje Posavine, unutar kojeg se Zagreb, Karlovac i Sisak osim obrambenim nasipima brane od poplava i odteretnim kanalima. Povišeni su nasipi te je ugrađena i dodatna zaštita od povratnih voda na ušću potoka Vrapčaka u Savu. Time se grad Zagreb brani od velikih voda Save za koje se procjenjuje da se mogu pojaviti jednom u 1000 godina. Do 1986. izgrađeno je 160 km nasipa na Savi koji su povećali sigurnost obrane Zagreba i niz vodnih područja te više od 11 km nasipa retencije Lonjsko polje. Tada su rekonstruirani i savski nasipi uzvodno i nizvodno od Siska. Nakon velike poplave 1966. izgrađeno je 17 km nasipa uz Kupu i Koranu te dodatni uz Mrežnicu i Dobru, radi obrane od poplava grada Karlovca. Uz međudržavne vode (83 prirodna vodotoka, 12 kanala, jedno prirodno jezero i dvije akumulacije), priobalne vode, druge veće vodotoke (61 prirodni vodotok, 22 ponornice, pet prirodnih jezera, 33 kanala, 15 tunela, 35 akumulacija i 32 retencije) te 67 bujičnih voda veće snage u RH (tzv. vode I. reda, 10 203 km ukupne duljine s pripadnim regulacijskim i zaštitnim vodnim građevinama), duljina nasipa danas iznosi 2373 km. Uz ostale vodotoke (vode II. reda) izgrađeno je još 438 km obrambenih nasipa koji omogućuju različite razine zaštite zaobalja od poplava.



















Brane u Hrvatskoj

Do početka XX. st. u Hrvatskoj su se gradile male brane (pragovi) koje su služile uglavnom za skretanje dijela vode iz vodotoka prema vodenicama ili pilanama. Tek početkom XX. st. izgrađene su prve male brane za ostvarivanje akumulacija za energetsku uporabu, odn. brane HE Miljacka visine 1,2 m (1906) te HE Ozalj visine 7,5 m (1908). Prva velika brana u Hrvatskoj, visoka 18 m, betonska je brana HE Kraljevac izgrađena 1912. na rijeci Cetini. Tek nakon II. svj. rata, izgradnjom betonske brane Bajer visine 15 m na rijeci Ličanki u Gorskom kotaru (1951), u Hrvatskoj počinje intenzivna izgradnja velikih brana, kojih je od tada izgrađeno 39. Najviša je nasuta brana Sklope, visine 81 m, izgrađena 1967. na rijeci Lici. Najviša betonska brana je masivna betonska brana Lešće, visine 53 m, izgrađena 2010. na rijeci Dobri. Jedina lučna betonska brana u Hrvatskoj je 35 m visoka brana Letaj na rijeci Boljunčici u Istri, a služi za obranu od poplava.







Brana Peruća s vertikalnom glinenom jezgrom izgrađena je 1958. na rijeci Cetini. Ostvaruje najveću akumulaciju u Hrvatskoj, koja vodom opskrbljuje višenamjenski hidroenergetski sustav Cetina. Ispod brane izvedena je najveća injekcijska zavjesa u Hrvatskoj najveće dubine 200 m. U Domovinskome ratu branu je, s namjerom da ju sruši i time izazove nesagledive štete te ugrozi živote 20 000 stanovnika u nizvodnom području, minirala JNA. Brana nije srušena izazvanom eksplozijom 28. siječnja 1993., ali je znatno oštećena i obnovljena nakon tri godine.













Najveći broj velikih brana u Hrvatskoj projektirali su stručnjaci poduzeća → Elektroprojekt i Institut Geoexpert iz Zagreba. Na izgradnji su radile građevinska poduzeća → Hidroelektra iz Zagreba, → Konstruktor iz Splita, → Geotehnika iz Zagreba, → Građevni kombinat Međimurje iz Čakovca, Primorje iz Rijeke i dr. Stečena iskustva na projektiranju i izvođenju nasutih brana omogućila su tada hrvatskim inženjerima projektantima i izvođačkim tvrtkama izgradnju nekoliko takvih brana u inozemstvu.

Prije osnivanja Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) 1919., domaći građevinari uključeni u izgradnju nasipa i brana školovali su se u inozemstvu, poput → Valerijana Riesznera, → Ervina Nonveillera i → Stjepana Belle, koji su znatno pridonijeli razvoju znanosti, publicistike, visokoga školstva i izgradnji brana u Hrvatskoj. U pionirskim danima izgradnje velikih brana u Hrvatskoj posebno mjesto pripada → Mladenu Žugaju, inženjeru i nastavniku → Građevinskog fakulteta u Zagrebu. Uz zagrebački, znanstvenu i stručnu djelatnost danas obavljaju → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, → Građevinski fakultet u Rijeci i → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, koji pružaju mnogobrojne konzultantske i istraživačke usluge poduzećima koja se bave projektiranjem i građenjem nasipa i brana. Stručnjake iz područja projektiranja i gradnje nasipa i brana okupljaju Hrvatsko društvo za velike brane, Hrvatsko geotehničko društvo, Hrvatsko društvo za odvodnju i navodnjavanje, Hrvatsko društvo za ceste i željeznice – Via Vita i dr.

Pedišić, Igor (Zadar, 3. XII. 1953), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza. Diplomirao je 1978. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Od 1980. radio je u projektnom uredu Donat u Zadru, a od 1992. vodi vlastiti arhitektonski studio AB Forum, od 2007. u suradnji s → Ivom Letilović. Na Katedri za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru predavao je 1984–86. kolegij Dizajn i vizualne komunikacije. Interpretirajući na samosvojan način modernističku arhitektonsku tradiciju, realizirao je mnogobrojne arhitektonske projekte različitih namjena, uglavnom na širem zadarskom području. Među ostvarenjima ističu se: objekt na plaži u Biogradu na Moru (1988), hidrometeorološka postaja u Zadru (1991–95), poslovna zgrada Trokut u Zadru (2005), crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji (2005), te u suradnji s I. Letilović Pet kućica na Silbi (2011), pogoni mrjestilišta i matičnjaka poduzeća Cromaris u Ninu (2014), Četiri kuće za četiri brata u Zadru (2019). Bavi se i oblikovanjem interijera (modni butik Plombo u Zadru, 1985–87) te muzejskih postava (stalni postav antičke zbirke u Arheološkom muzeju u Zadru, s I. Letilović, 2013). Među arhitektonskim obnovama najzapaženije su one na poslovnoj zgradi Tankerske plovidbe (1989), Kneževoj i Providurovoj palači (kompleks Dvije palače, s I. Letilović, 2014–22) i palači Cedulin (s I. Letilović, 2017), sve u Zadru. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« 1988. te s I. Letilović 2021., s kojom je dobio i nagrade Cemex (2011), »Bernardo Bernardi« (2011., 2018), »Drago Galić« (2019) i »Vladimir Nazor« (2021).













barokno graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo krajnje raskošnog i virtuoznog izraza, dominantno u razdoblju od kraja XVI. st. do druge polovice XVIII. st. Nastalo je u razdoblju nakon renesanse (→ renesansno graditeljstvo), a završilo pojavom klasicizma (→ klasicističko graditeljstvo). Oblici su naglašene plastičnosti i bogato ukrašeni, a do izraza dolazi dinamizirana linija i krivulja u tlocrtu i u ornamentici.

Za prvu baroknu građevinu slovi isusovačka crkva Il Gesù u Rimu (gradnju je započeo Vignola 1568., a dovršio Giacomo della Porta 1577), koja je postala uzorom mnogim ranobaroknim crkvama diljem Europe, s novom organizacijom prostora i bogatim pročeljem. Ranobarokno doba obilježio je među ostalima Carlo Maderno (pročelje crkve sv. Petra, 1612), a visoki barok Gian Lorenzo Bernini, Francesco Borromini i Pietro da Cortona. U gradnji crkava primjenjivali su se ovalni tlocrti (Sant’Andrea al Quirinale, 1670) ili složeni geometrijski oblici (San Carlo alle Quattro Fontane, 1646), bogata i pokrenuta arhitektonska plastika (posebice okviri portala i prozora), a građevine su se često urbanistički povezivale s okolinom. Uz crkveno graditeljstvo važnu ulogu imala je i gradnja palača (Barberini, 1633; Propaganda Fide, 1667).

U Francuskoj barok obilježava reprezentativna arhitektura dvoraca i palača (Versailles, od 1661). Ondje se, za razliku od Italije, oblikovna snaga ograničava na geometrijsku i stereometrijsku jasnoću. Zakrivljeni tlocrti i dinamizirane površine izostaju, a plastičnost je uključena u tektoničku cjelinu. Prevladavajuće klasicističke tendencije nastale pod utjecajem antike, rimske renesanse i paladijanizma zapriječile su razvoj visokoga baroka, što se dogodilo i u većini protestantskih zemalja.

U Engleskoj je ranobarokni paladijanizam Iniga Jonesa trajno utjecao na naglašeno klasicističku arhitekturu toga doba koju obilježava pluralizam oblika. Tomu su pridonijeli društvena previranja XVII. st. i Anglikanska crkva, koja se protivila svakom obliku protureformacije. Glavni graditelj postao je Christopher Wren, koji je u svojim građevinama, nastalima nakon londonskoga požara 1666., ostvario sintezu oblika francuskoga baroknog klasicizma, umjerenih rimskih baroknih oblika te domaće tradicije (katedrala sv. Pavla u Londonu, od 1675).

U srednjoj Europi u XVII. st. katolički redovi, posebice isusovci, podigli su mnogobrojne crkve ranobaroknih oblika (München, Beč), a često su ih izvodili graditelji talijanskoga podrijetla. Intenzivna graditeljska djelatnost u Austriji započela je u XVIII. st. Johann Bernhard Fisher von Erlach spajao je barokne i antičke oblike (dvorac Schönbrunn, od 1696., i crkva sv. Karla u Beču, 1716–37), dok se Jakob Prandtauer vješto koristio prirodnim položajem građevine (opatija Melk, 1702–36). U južnoj Njemačkoj izgrađene su mnoge rezidencije (Würzburg, Mannheim, Karlsruhe, Zwinger u Dresdenu) raskošnih stubišta i opreme te osobito bogate arhitektonske plastike. Procvatu crkvene arhitekture pridonijeli su osobito graditelji obitelji Dintzenhofer, koji su složenim tlocrtima i svođenjem otvorili mnoge mogućnosti u gradnji crkava.

U baroku je procvat doživio i urbanizam, obilježje kojega je stroga geometrijska konstrukcija simboličkoga značenja. Uzor je postao grad Rim, u kojem su se gradili nove ulice i trgovi s fontanama i javnim spomenicima. Vrhunac predstavlja Trg sv. Petra u Vatikanu okružen kolonadama, djelo Giana Lorenza Berninija (1656–67), a slijede ga mnoge europske prijestolnice (Pariz, London, Amsterdam). Po strogim pravilima izvodile su se i vojne građevine. Gradnjom bastiona isticao se francuski vojni graditelj Sébastien le Prestre de Vauban.

Barokno graditeljstvo u Hrvatskoj

Barokni se stil u graditeljstvu na području današnje Hrvatske zbog povijesnih prilika ostvarivao u različitim okolnostima. U XVII. st. sjeverozapadna Hrvatska bila je u sklopu Habsburške Monarhije, Slavonija još pod osmanskom vlašću, dok su Istra i sjeverni Jadran te Dalmacija, svedena na uski priobalni pojas i otoke, bili pod vlašću Venecije. Okolnosti su se znatno promijenile na prijelazu u XVIII. st., kada je Slavonija nakon ratova s Osmanlijama ušla u sastav Habsburške Monarhije, a Venecija se proširila na područje dalmatinskoga zaleđa. Time su bili ostvareni povoljniji uvjeti koji su rezultirali snažnom obnovom i intenziviranjem graditeljske djelatnosti u XVIII. st. Umjetnička produkcija bila je uvelike vezana uz utjecaje i strujanja iz susjednih regija; dok su u kontinentalnome dijelu postojale snažne veze sa srednjoeuropskim umjetničkim središtima, na obali je bila prisutna dominacija utjecaja iz Venecije, uz prisutnost domaće graditeljske tradicije.

Sakralno i profano graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVII. stoljeću

U skladu s odredbama Tridentskoga koncila (1545–63) i uvođenjem nove liturgije, barokni stil pojavio se isprva u sakralnoj arhitekturi, a prve crkve u kojima je primijenjen podigao je novoutemeljeni isusovački red. Obilježava ih prostran, dobro osvijetljen svođeni brod za smještaj većega broja vjernika, integracija prostora i prostrane kapele za smještaj oltara. Kako se u srednjoeuropskim zemljama ustaljeno početak baroka u arhitekturi izjednačava s dolaskom isusovačkoga reda, tako je u Zagrebu barok započeo dolaskom isusovaca 1606., odnosno gradnjom crkve sv. Katarine na Gradecu (1620–32). Građena je kao crkva s unutarnjim potpornjima (njem. Wandpfeiler), koji su se često primjenjivali u ranobaroknoj arhitekturi Austrije, južne Njemačke i Slovenije, te predstavlja jedan od prvih primjera takva načina gradnje u srednjoj Europi. U našu sredinu donijela je novo oblikovanje prostora, s prostranim svođenim brodom i svetištem, širokim kapelama i emporama. Ubrzo je po njezinu modelu izgrađena i isusovačka crkva u Varaždinu (1642–46), a takav tip crkve preuzeo je i franjevački red. Crkve s kapelama i svođenim brodom podignute su i u Klanjcu (1639), Varaždinu (1650–55), na zagrebačkom Kaptolu (sredina XVII. st.) te u Samoboru (1732). Po uzoru na crkvu sv. Katarine građena je također župna crkva sv. Anastazije u Samoboru (1671), u kojoj je graditelj Hans Allio povezao ranobarokni prostor s elementima gotičke arhitekture (poligonalno zaključeno svetište s kontraforima). U manjim su se sredinama i dalje podizale crkve sa zidanim svetištem i drvenim oslikanim stropom (tabulatom) u brodu, često oslikanim (Lovrečan) kao i drvene kapele (kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki).



















U profanom graditeljstvu prvi primjer baroknoga stila u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavljaju Novi dvori klanječki, koje je 1603. dala podići obitelj Erdödy. Iako se dvorac, koncipiran kao višekrilni s ugaonim kulama, nastavlja na renesansnu profanu arhitekturu, sam odabir smještaja u nizini te napuštanje burga Cesargrada, kao i rastvaranje arkadnih hodnika upućuju na novo razdoblje u arhitekturi i nov odnos prema krajoliku. U tom tipu podizali su se i drugi dvorci ili pregrađivali burgovi (Kerestinec, Jastrebarsko). U gradovima je još prevladavala drvena gradnja, a najznačajnije su građevine bili novi samostanski sklopovi, ponajprije isusovačkoga reda (Gradec, Varaždin) koji su uvelike mijenjali slike grada. Franjevački red podizao je tradicionalno zasnovane trokrilne samostane s crkvom kao četvrtim krilom (Varaždin, Kaptol), raščlanjene nizom otvora, a u istom tipu gradili su ih i u XVIII. st. (Samobor), posebice u Slavoniji (Slavonski Brod). Zakmardijevo sjemenište, podignuto 1668. u Varaždinu, nizanjem prostorija uz centralno postavljen hodnik pokazuje nastavak tradicije. Za gospodarenja obitelji Zrinski Stari grad u Čakovcu pregrađen je i uređen sredinom XVII. st. prema projektu Filiberta Lucchesea, a podatci iz dokumenata svjedoče o bogatoj opremi te raskošne rezidencije, s oslikanim dvoranama, grijanim prostorijama, zbirkama i knjižnicom.































Sakralno i profano graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVII. stoljeća

Tradicionalne prostorne koncepcije dominiraju i u profanoj arhitekturi na obali. Tako je obitelj Zrinski u Kraljevici sredinom XVII. st. dala podići monumentalni dvorac kao četverokrilnu građevinu s arkadno rastvorenim hodnicima prema unutarnjem dvorištu s ugaonim kulama. U sakralnoj arhitekturi prisutni su utjecaji iz talijanskih regija. U Rijeci je isusovački red prema projektu Giacoma Briana 1638. započeo gradnju monumentalne centralizirane crkve sv. Vida, koja predstavlja suvremenu interpretaciju poligonalnog broda s kapelama te svetišta s dvije bočne apside, oblikovanu na Palladijevu i Bramanteovu nasljeđu, s tamnom, klasičnom arhitektonskom artikulacijom u tradiciji renesanse. U XVIII. st. crkva je dograđena povišenjem galerije prema nacrtima Bernardina Martinuzzija.

























Najznačajniji graditeljski zahvati u tom razdoblju provodili su se u Dubrovniku nakon razornog potresa 1667. Opsežna obnova, posebice gradnja novih crkava, donijela je nova stilska rješenja nastala prihvaćanjem različitih utjecaja, kojima barokni stil ulazi u već definiranu i gusto izgrađenu srednjovjekovno-renesansnu urbanističku i graditeljsku cjelinu Dubrovnika. Prema projektu vojnoga graditelja Giulia Ceruttija Stradun je oblikovan nizom tipskih pročelja kuća koje stvaraju jednoobraznu granicu ulice. Najveći pothvat bila je gradnja nove katedrale koju je vodio opat Stjepan Gradić. Od rimskoga graditelja Andree Buffalinija naručio je projekt u kojem se oblikovanje u klasičnoj struji rimskoga baroka ostvarilo u prostornoj koncepciji trobrodne bazilike s bočnim kapelama. Na gradnji, koja je započela 1671. a dovršena je 1712., izmjenjivalo se više graditelja koji su ponudili različita rješenja; sicilijanski graditelj Tommaso Napoli donio je južnotalijanski utjecaj u terasama nad bočnim brodovima, a gradnju je dovršio domaći graditelj Ilija Katičić. Isusovački red dao je 1699–1725. podići kolegij s crkvom sv. Ignacija prema projektu Andree Pozza. Longitudinalna crkva s bočnim kapelama zamijenila je prvotni projekt centralne poligonalne crkve (autor Serafino Fabrini, 1659), dok prostrana apsida s oslikom naglašava jedinstvo prostornog oblikovanja. Pročelje bogato plastikom orijentirano je prema kolegiju i skalinadi koju je 1735. projektirao Pietro Passalaqua, čime je nastala nova urbanistička cjelina. Posljednji veliki projekt u tom razdoblju u Dubrovniku bila je gradnja crkve sv. Vlaha (1708–15), u kojoj je venecijanski kipar i graditelj Marino Gropelli primijenio tradicionalni tlocrt grčkoga križa upisanoga u kvadrat s kupolom nad križištem, scenično smještajući crkvu na povišeno u urbanistički ključnome mjestu grada, na početku Straduna. U gradskoj okolici nastavila se izgradnja ljetnikovaca na renesansnim prostornim matricama s novim stilom u oblikovanju okvira otvora i dekoracija (Bozdari u Rijeci dubrovačkoj na kojem je radio i M. Gropelli, Bizzaro u Čempresati kraj Komolca, Pucić na Pilama). U gradu su se podizale barokne palače, nastale spajanjem više starijih čestica, u tradicionalnoj prostornoj organizaciji oko stubišta, s prihvaćanjem baroknoga stila prije svega u dekoracijama.













Sakralno graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVIII. stoljeću

Osamnaesto je stoljeće obilježeno izrazitim porastom graditeljske djelatnosti. Prihvaćanjem recentnih utjecaja iz različitih sredina te na temeljima domaće tradicije nastajala su kreativna rješenja prilagođena kontekstu i željama naručitelja. Spoj centralnoga i longitudinalnoga tlocrta primjenom romaničkoga tlocrta crkve s trolisnim zaključkom javlja se u pavlinskim crkvama, među ostalima u kapeli sv. Marije Koruške u Križevcima, nastaloj u više faza gradnje (1725–1873), te u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi (1738–49), s pročeljem s dva zvonika, kupolom nad križištem, koje je oslikao Ivan Krstitelj Ranger. Pavlinski red ističe se kreativnim nadograđivanjem starije arhitekture, primjerice produljenje broda matične crkve u Lepoglavi i prigradnja kapela (XVII. st.) te novo pročelje (1711).







U sakralnom graditeljstvu primjenjivali su se srednjoeuropski tipovi centraliziranih crkava u kojima se na svetište nadovezuje brod podignut u različitim varijacijama centralnih oblika. Prvo je takvo ostvarenje župna crkva u Pokupskom (1736–39), narudžba biskupa Jurja Branjuga, s tzv. četverolisnim brodom (grčki križ s plitkim krakovima zaobljenih uglova), inovativnom primjenom novog načina svođenja češkom kapom, bliskom radionici graditelja Johanna Georga Stengga iz Graza, te opremanjem oltarima i štukaturama, čime predstavlja važan primjer baroknoga Gesamtkunstwerka.

Najistaknutiji primjer baroknoga jedinstvenog oblikovanja jest proštenjarska četverolisna crkva Blažene Djevice Marije Jeruzalemske u Trškom Vrhu iznad Krapine (1750–61). Prostornim oblikovanjem, dekoracijama i pročeljem bliska je štajerskim radionicama. Bočni zidovi širokoga crkvenog broda, nadsvođenoga kupolom na pandantivima, blago su potisnuti tvoreći svojevrsne plitke kapele za smještaj bočnih oltara. Crkva je okružena cinktorom, ogradnim zidom rastvorenim arkadama i ojačanim ugaonim kulama, tipičnim za proštenjarske barokne crkve sjeverozapadne Hrvatske poput sv. Marije Gorske kraj Lobora, Sveta Tri kralja u Kominu, sv. Marije od Pohoda u Vinagori, sv. Jurja na Bregu u Lopatincu i dr. Starije crkve obnavljale su se prigradnjom bočnih kapela čime bi nastao križni tlocrt (Majke Božje u Taborskom, sv. Marije Snježne u Belcu). U mnogim longitudinalnim višetravejnim crkvama novim svođenjem češkim kapama i oblikovanjem kapela postizali su se ritmičnost i centralizacija. Među njima ističu se franjevačka crkva u Virovitici (1746), crkva sv. Nikole u Varaždinu (1753), sv. Jakoba u Prelogu (1758) i Blažene Djevice Marije u Pakracu (1761). Sredinom XVIII. st. izgrađeno je više crkava s kupolom nad svetištem s lanternom i brodom, među ostalima zagrebačke crkve sv. Franje Ksaverskoga (1748–52) i sv. Marije na Dolcu (1750). Krivuljom su dinamizirana pročelja crkava sv. Franje Ksaverskoga i Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu u Zagrebu (1769). Primjena tlocrtnoga oblika kružnice ili ovala u brodu vidljiva je u crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska (1759–65), s monumentalnom ovalnom kupolom s lanternom, pročeljem dinamiziranim dvama zvonicima i rokoko opremom, te u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini (1658) gdje se pojavljuje pravilna kružnica s lanternom u brodu.













U Slavoniji je nakon oslobođenja od osmanske vlasti započela intenzivna graditeljska obnova koju su predvodili vojni graditelji i crkveni redovi, dok se plemstvo javljalo kao naručitelj. Franjevci su obnavljali napuštene srednjovjekovne samostane i crkve te gradili nove u Osijeku, Našicama, Iloku, Požegi, Vukovaru, Slavonskom Brodu i Virovitici, dok su se isusovci nastanili u Osijeku i Požegi. Isusovačka crkva sv. Mihovila u Osijeku građena je 1725–68. u tradiciji isusovačkih crkava s unutarnjim potpornjima. Osim nje u Osijeku su u tom razdoblju podignute i kapucinska crkva sv. Jakova (1705) i franjevačka crkva Uzvišenja Svetog križa (1709).

Sredinom XVIII. st. primjenjivala su se zrelobarokna centralizirana tlocrtna rješenja. Jedan od primjera je crkva sv. Terezije Avilske u Požegi (1756) s bočnim proširenjima broda i pokrenutim pročeljem s integriranim zvonikom, dok je jednostavnije rješenje toga tipa ostvareno u crkvi istoga titulara u Bjelovaru (1765). Prisutan je dvotravejni tip crkve s integriranim zvonikom nad pročeljem, oblikovan u srednjoeuropskoj arhitekturi u krugu oko bečkoga graditelja Johanna Lukasa Hildebrandta. Njemu pripadaju crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu (1733) i sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima (1772–77).

U posljednjim desetljećima XVIII. st. jozefinske su reforme u kontinentalnoj Hrvatskoj znatno utjecale na sakralnu arhitekturu. Rabili su se reducirani centralizirani tlocrti (crkva sv. Jelene Križarice u Zaboku, 1782–1827; crkva sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi u Zagrebu, 1786–1802), kao i tipska rješenja za gradnju crkava (Kirchennormpläne, 1771), koja su se primjenjivala posebice na području Vojne krajine. Sve prisutniji bio je klasicizam, nerijetko isprepleten s kasnim barokom, koji je trajao sve do 1830-ih (periodizacija prema Anđeli Horvat). Istaknutiji su primjeri kapela Blažene Djevice Marije Lauretanske u Pogančecu (1780) sa slobodnostojećim stupovima u brodu te klasicističke rotonde u crkvama sv. Trojstva u Daruvaru (1764) i sv. Terezije Avilske u Suhopolju (1816). Nastavila se i gradnja ovalnih crkava kao što je župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi (1803–18), djelo mariborskoga graditelja Johanna Fuchsa.

Sakralno graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVIII. stoljeću

U jadranskoj Hrvatskoj sakralna arhitektura bila je pod snažnim utjecajem venecijanskoga kruga, posebice na sjeveru, dok su u Dalmaciji uz venecijanske graditelje djelovale i lokalne graditeljske radionice, koje su vješto spajale različite utjecaje i tradiciju.

U Istri je podignut niz crkava neopaladijanske (prije primorske) skupine, u kojima su se primjenjivala Palladijeva rješenja broda s kapelama, koritastog svoda i centralno oblikovanog svetišta, prilagođena lokalnomu kontekstu. Među njima ističu se župne crkve u Umagu (1730), Grožnjanu (1748–70), Bujama (1768), Buzetu (1784), Taru (1800) i dr. Pozivanje na venecijanske uzore očitovalo se i u zvonicima koji su se redovito podizali pokraj crkava, po uzoru na zvonik sv. Marka u Veneciji. Zanimljivo rješenje u kojem se venecijanski utjecaj spaja s elementima srednjoeuropske arhitekture (kupolasti svod) predstavlja jedna od najvažnijih crkava tog razdoblja, župna crkva sv. Eufemije u Rovinju, izgrađena 1736. prema projektu Giovannija Dozzija. Po uzoru na venecijansku crkvu San Pietro in Castello kao i niz drugih crkava na području Venecije, u Vodnjanu je prema projektu Bernardina Maccaruzzija 1760. izgrađena crkva sv. Blaža. Snažan srednjoeuropski utjecaj prisutan je u unutrašnjosti, posebice u pavlinskoj crkvi u Svetom Petru u Šumi (1755), građenoj primjenom sustava unutarnjih potpornja.

Nakon što je 1719. proglašena slobodnom kraljevskom lukom, Rijeka je postala važno umjetničko središte i počela se širiti. U tom razdoblju obnovljena je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije te opremljena raskošnim oltarima (1726), dograđena je crkva sv. Vida (1727). Augustinski red obnovio je 1768. crkvu sv. Jeronima, u kojoj se prepleću venecijanski uzori sa srednjoeuropskim rješenjima, dok barokno-klasicistička pravoslavna crkva sv. Nikole izgrađena 1790. predstavlja primjenu tipskog rješenja građenja.

U Dalmaciji su venecijanski vojni inženjeri radili projekte za crkve u novostečenim krajevima. Jedan od produktivnijih bio je Francesco Melchiori koji je među ostalima izradio nacrte za crkve sv. Marka evanđelista u Makarskoj (1700–56), Porođenja Blažene Djevice Marije u Skradinu (1724), sv. Filipa Nerija u Splitu (1735) te za franjevačku crkvu u Sinju (1720). Najveći broj crkava podizale su domaće graditeljske radionice, od kojih su najistaknutije bile one koje su vodile obitelji Macanović, Škarpa, Skoko i Foretić. Barokni stil prihvaćali su prije svega u dekoracijama i oblicima otvora (ovalni okviri, povijene volute), a manje u novim prostornim koncepcijama. Često su se podizale trobrodne crkve po uzoru na matične katedralne crkve. Mnoge su crkve bile smještene na istaknutu položaju u krajoliku odnosno naselju, a do njih su najčešće vodile stube (crkve sv. Marka evanđelista u Makarskoj i Gospe od Blagovijesti u Milni, 1783). Jedan od najznačajnijih domaćih graditelja, Trogiranin → Ignacije Macanović podigao je 1746. u Nerežišćima na Braču crkvu Gospe Karmelske s valovito zaključenim pročeljem. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću, izgrađena 1773., primjer je prihvaćanja venecijanskoga modela crkve. Značajni su bili i novi zahvati u starijim crkvama, poput barokizacije benediktinske crkve sv. Marije u Zadru (1742).







Profano graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVIII. stoljeću

Profano graditeljstvo je u XVIII. st. doživjelo snažan zamah gradnje u odnosu na prijašnje razdoblje. Razvijala se nova kultura stanovanja na ladanju i u palačama u gradovima, koje su postale središta društvenoga života. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj podizali su se mnogobrojni dvorci trokrilnoga tipa otvoreni prema krajoliku, s arkadno rastvorenim krilima prema dvorištu i istaknutim salonom u središtu glavnoga krila, na koje su se nadovezivali veža i raskošan portal. Oko njih uređivali su se vrtovi sa šetnicama, oranžerijama, jezercima te gospodarskim zgradama.

Kao i u sakralnome, u profanom su graditeljstvu bile prisutne snažne veze sa štajerskim graditeljima. Najznačajniji primjer predstavlja dvorac Oršić u Gornjoj Bistri (1770–75) s ovalnom oslikanom dvoranom u rizalitnom istaku, raskošnim portalom i kapelom s rokoko opremom, a ističu se i dvorci u Zajezdi (1740), Gornjoj Stubici (1756) i Miljani (sredina XVIII. st.). Obnavljali su se i barokizirali stariji dvorci unošenjem novih elemenata poput stubišta, kapela i dekoracija (Batthyány u Ludbregu, 1745). Dvorci su često imali i ugaone kule kao znak položaja vlasnika i simboličke forme »dugoga trajanja« (Gornje Oroslavje, izgorio; Brezovica; Lužnica; Gornja Rijeka). Potkraj toga razdoblja pojavio se klasicizam u dekoracijama, krila građevina postala su kraća, a hodnik se uvukao (Donje Oroslavje, Stubički Golubovec).













Mnogobrojni su bili manji jednokrilni dvorci, odnosno kurije, u kojima se naglašavala središnja os povezivanjem prostorija, stubišta i veže. Istaknut je primjer dvorac u Gornjoj Bedekovčini, osobito raskošno oblikovan, sa stubištem koje u tlocrtu ima oblik slova T (1750), dok su u dvorcima u Razvoru (1778), Donjoj Bedekovčini (1780) i Zlataru (1795) stubišta jednostavnija. Gradile su se i drvene kurije jednostavne prostorne organizacije i dekoracija (Škarićevo, 1747; više kurija u Turopolju).







U Slavoniji su raskošniji dvorci na većim posjedima mahom djela stranih graditelja. Dvorac Odescalchi u Iloku tlocrta u obliku slova U barokiziran je tijekom XVIII. st. prema rimskim uzorima, a četverokrilni dvorac Eugena Savojskog u Bilju, s tornjem nad ulazom, izgradili su vojni arhitekti 1712. Sličan biljskomu je i barokni dio dvorca Normann-Prandau u Valpovu, također podignut u prvoj polovici XVIII. st. Obitelj Eltz podigla je 1749–51. u Vukovaru dvorac s istaknutim središnjim dijelom naglašenim velikim redom pilastara i baroknim parterima koji se pružaju prema Dunavu. Dvorac obitelji Janković u Daruvaru, građen 1771–77., predstavlja spoj kasnobaroknog i ranoklasicističkog oblikovanja. Klasicizam se pojavio u narudžbama plemstva povezanoga s Mađarskom, gdje je bio raširen kao nacionalni stil. Takav primjer predstavljaju dvorci podignuti na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. – Esterhazy u Dardi i Pejačević u Osijeku, dok su u dvorcu Pejačević u Virovitici prisutnije reminiscencije baroka. Zanimljiv primjer paladijanskoga klasicizma u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavlja dvorac Hellenbach kraj Marije Bistrice izgrađen 1786.



















U tom su se razdoblju znatno mijenjali gradovi intenziviranjem gradnje i polaganim nestajanjem drvenih kuća. Posebice se razvijao Varaždin, od 1767. do 1776. sjedište Sabora i državnih institucija. Plemstvo je podizalo palače dekoriranih pročelja, s istaknutim portalima (Patačić, Drašković, Herzer, Erdődy). U Varaždinu, Križevcima i Vukovaru izgrađene su vijećnice i sjedišta županija. U Zagrebu je 1764. podignuta palača Vojković – Oršić – Rauch, na kojoj su prisutni bečki i štajerski utjecaji, s raskošnim stubištem koje povezuje vežu i dvoranu, dok trokrilni oblik upućuje na gotovo ladanjski karakter. Na Kaptolu su između obrambenih renesansnih kula izgrađeni Biskupski dvor (1729) i niz kanoničkih kurija uglavnom višekrilnoga tlocrta, a na Opatovini jednostavne građanske kuće koje su zadržale tradicionalnu prostornu organizaciju. Mnogobrojne kuće gradile su se u svim većim gradovima (Varaždin, Koprivnica, Križevci). U Karlovcu je uz građansku arhitekturu podignuto više vojnih te sakralnih građevina poput franjevačkoga sklopa i crkve sv. Nikole (1786).









U gradovima Slavonije intenzivirala se gradnja upravnih, vojnih i građanskih kuća. U Đakovu je 1703. izgrađen biskupski dvor, proširen u XIX. st. U Vukovaru i Požegi niz kuća s arkadno rastvorenim prizemljem definira središte grada. Najvažnije gradsko središte i sjedište vojne uprave u tom razdoblju bio je Osijek, odnosno Tvrđa (1712–22). U nizu vojnih zgrada i kuća koje su ondje podizali vojni graditelji ističu se sjedište Slavonske generalkomande (1724–26), zrelobarokna palača s raskošnim portalom, te zgrade Gradskoga magistrata (1702) i Glavne straže (1728–29). Uz Tvrđu, osobito je važna utvrda Slavonski Brod, vaubanovskoga tipa s bastionima (1722–41).







Profano graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVIII. stoljeću

U jadranskoj su se Hrvatskoj također širili gradovi. Podizale su se lučke zgrade, uređivale gradske lože te intenzivirala gradnja, uglavnom u skromnijim oblicima, a proširivale su se i gradske zidine (Split, Zadar).







Mnogim kvalitetnim palačama ističe se Rijeka, posebice barokno-klasicističkom palačom upravne zgrade šećerane (1752., 1786), s raskošnim stubištem i opremom interijera (oslik i freske). U Istri su izgrađene mnogobrojne vile pod snažnim utjecajem paladijanskih vila u Venetu, s istaknutim trijemom kao pronaosom antičkoga hrama. Ističu se vila Polesini u Svetom Ivanu od Šterne (današnji izgled iz 1802) te palača Battiala – Lazzarini u Labinu (1727), u kojoj su prisutne različite struje venecijanskih utjecaja. U dalmatinskim gradovima podizale su se u XVIII. st. gradske palače prostornih koncepcija preuzetih iz prijašnjih razdoblja, sa suzdržanim dekoracijama u baroknom stilu (palače Milesi i Cindro u Splitu, Providurova i palača Zmajević u Zadru).

































Urbanizam baroka

Većina gradova na području današnje Hrvatske formirana je u ranijim razdobljima, a u baroku su u srednjovjekovne i renesansne urbanističke cjeline uneseni novi elementi. Urbanizam baroka odlikuju pravocrtne osi, jasno definirani i uokvireni potezi ulica koje nastaju zbog okrupnjavanja parcela i gradnje većih palača (Varaždin, Zagreb) te pravilno oblikovani trgovi s istaknutim građevinama. Stariji javni prostori i trgovi (Požega, Zagreb, Karlovac) kao i novi (Varaždin, Osijek, Vinkovci) opremali su se javnim skulpturama vjerskoga zavjetnog karaktera, marijanskim ili kužnim pilom. Novoplanirani bili su vojni gradovi, izrazito utilitarne i funkcionalne ortogonalne urbanističke strukture, okružene pojasom bastionskih utvrda (Tvrđa u Osijeku, Bjelovar, Nova Gradiška).

Prve značajne urbanističke novine u gradove donio je isusovački red. Pojedini dijelovi isusovačkih kompleksa (crkve, samostana, kolegija, škole) prilagođavali su se zatečenomu te stvarali nove javne prostore u gradovima, trgove pred crkvom ili samostanom. Ističu se primjeri u Rijeci, Zagrebu, Varaždinu te osobito u Dubrovniku. Graditelj Pietro Passalaqua u dubrovačkom je kompleksu 1735. granicama stubišta i tlocrtom stuba oblikovao prijelaze od izgrađenih ulica srednjovjekovnoga donjega dijela prema konveksno-konkavnom zaključku skalinade, po uzoru na rimske Španjolske stube. Mnoge su crkve u baroku scenično smještene u krajoliku, na istaknutim mjestima, ograđene su cinktorima ili do njih vode stube ili kalvarije (Trški Vrh, Ksaver, Pakrac, Makarska, Milna). Kako su se gradovi širili, nastajali su novi dijelovi uz starije, mahom srednjovjekovne jezgre. Tako su u istarskim i sjevernojadranskim gradovima oblikovani novi barokni trgovi s crkvom. Značajni su trgovi u Poreču s crkvom Gospe od Anđela i Labinu s gradskom ložom, dok je najistaknutiji primjer proširenje Rijeke izvan starih gradskih zidina, s novim dijelom u kojem je primijenjena pravilna mreža ulica i oblikovan Korzo.













U mnogim gradovima Vojne krajine poput Nove Gradiške, Slavonskoga Broda, Vinkovaca, Gospića i Ogulina nastale su nove urbanističke cjeline u središtu grada, a najistaknutiji je primjer Tvrđa u Osijeku, gdje se ortogonalna shema ulica s trgom u središtu prilagodila starijoj urbanističkoj strukturi koja je odredila smještaj sakralnih objekata (isusovačke i franjevačke crkve). Gradio se Karlovac, utemeljen 1579., novim oblikovanjem središta i popunjavanjem već definirane mreže, a isti princip primijenjen je i u Bjelovaru (utemeljen 1756) s crkvom u glavnoj osi koja se nastavlja središtem trga. Nova urbanistička središta oblikovana su i oko važnih građevina, primjerice u Križevcima uz pavlinski samostan i županijsku palaču, u Ludbregu uz dvorac Batthyány i gospodarske zgrade što tvore trokrilnu baroknu prostornu kompoziciju koja se otvara prema gradu, a u Čakovcu na potezu od Staroga grada do franjevačkoga samostana.

mostovi, građevine ili objekti kojima se prometnice, opskrbni vodovi ili kanalizacije prevode preko prirodnih ili umjetnih zapreka. Sastoje se od donjega (dijelovi mosta ispod ležišta glavne rasponske konstrukcije ili uz nju; upornjaci i stupovi) i gornjega ustroja mosta (dijelovi mosta iznad ležišta glavne rasponske konstrukcije; sustav nosača, pomost, kolnička konstrukcija, oprema mosta). Upornjaci su krajnji (rubni) dijelovi mostova u kojima se ostvaruje prijelaz prometnice sa sraslog tla ili nasipa na most (sastoje se od temelja, stupa upornjaka, krila upornjaka, nadozida, prijelazne ploče, čunja pokosa nasipa, podnožnog zidića, ležajeva i dr.). Stupovi su dijelovi mostova o koje se oslanjaju glavne rasponske konstrukcije, te se preko njih opterećenja od nosivih sklopova prenose u tlo (temelj, tijelo stupa, ležajne grede, ležišta, ležajevi, ledobrani, ledolomi itd.). Sustav nosača je nosiva struktura ili konstrukcija mosta, tj. oni dijelovi koji služe za prijenos opterećenja nad otvorom mosta (glavni nosači ili rasponske konstrukcije, sekundarni nosač, poprečni i podužni, te eventualne veze ili spregovi među njima). Pomost sadržava dijelove mosta koji se nalaze između prometne površine na mostu i glavnih nosača mosta. Jasno je raščlanjen kod lučnih, a skriven kod grednih mostova (stupovi, čeoni zidovi, ispune, štedni otvori, vješaljke, zatege, sekundarni nosači itd.). Kolnička konstrukcija je skup nosivih elemenata preko kojih se opterećenje s prometne površine predaje do rasponskih konstrukcija (ploča kolnika, sekundarni uzdužni i podužni nosači, spregovi, rebra i ukrute). Oprema mosta je skup dijelova namijenjenih ponajprije nesmetanom i sigurnom odvijanju prometa na mostu (slojevi kolnika, ograde za vozila, ograde za pješake, kolosijeci, rubnjaci, dilatacije, elementi odvodnje, rasvjeta itd.).







Najuvrježenije su podjele mostova prema materijalu od kojega su građeni, statičkom sustavu glavnoga nosivog sklopa ili namjeni. Prema materijalu od kojega su izvedeni dijele se na masivne (od prirodnoga kamena, opeke, betona, armiranoga betona; → betonske konstrukcije), metalne (od lijevanoga ili kovanoga željeza, čelika, aluminija; → metalne konstrukcije), drvene (od klasične drvene građe, lameliranih nosača; → drvene konstrukcije) i spregnute mostove. Prema statičkom sustavu nosivoga sklopa razlikuju se gredni (slobodne grede, kontinuirani nosači sa zglobovima, kontinuirani nosači bez prekida), svođeni, lučni, razuporni, okvirni, ovješeni, viseći, te mostovi s kombiniranim statičkim sustavima. Prema namjeni dijele se na pješačke, cestovne, željezničke, akvedukte (za prevođenje tekućina), kombinirane (za više vrsta prometa istodobno), industrijske mostove (za kranove, prenosila, cjevovode, trakaste transportere itd.). Također, prema položaju u prostoru razlikuju se mostovi nad vodama (rijekama, kanalima, morem), vijadukti (mostovi nad suhim dolinama), nadvožnjaci (mostovi nad prometnicama), obronački mostovi (duž padina), podvodni mostovi i dr.; prema pomičnosti glavnih dijelova fiksni (nepokretni), pokretni, plutajući (pontonski); prema tipu glavnog nosača pločasti, rebrasti, s punostjenim konstrukcijama, rešetkasti, sandučasti, sa složenim sustavima; prema položaju kolnika s kolnikom gore, s kolnikom dolje, s upuštenim kolnikom, s promjenljivim položajem kolnika, dvokatni ili višekatni, natkriveni mostovi i dr.













Pregled značajnih mostova

Najstariji poznati most izgrađen je u Babilonu oko 2200. pr. Kr. Mostove su gradili i Kinezi, Egipćani, Grci, Rimljani. Najstariji su rimski mostovi bili drveni, a rimski kameni mostovi s polukružnim lukovima ostali su nadahnuće graditeljima tijekom stoljeća. Do danas su preko rijeke Tibera sačuvani mostovi Rotto (179. pr. Kr.), Molle (110. pr. Kr.), Fabricius (62. pr. Kr.), Cestius (44. pr. Kr.), Aelius (136. pr. Kr.) i Sisto (370. pr. Kr.). Diljem Rimskoga Carstva građeni su impozantni mostovi, kao što su Augustov most blizu Riminija (20. pr. Kr.), most na Martorellu (Puente del Diablo; 217), Alcantara (Trajanov most; 98−106), u Salamanci (Puente Prinçipal; 98), u Meridi (98−117) i u Cordobi (I. st. pr. Kr.) u Španjolskoj, Mogontiacum preko Rajne (danas Mainz; 80), Pont Flavien blizu Marseillesa (III. st.) i dr., ali i akvedukti koji su kao mostovi prevodili vodu (→ vodoopskrba). Poznati su akvedukti Pont du Gard u Nimesu (63−12. pr. Kr.), akvedukt kraj Segovije (I−II. st.) i dr. U istaknute mostove srednjovjekovlja ubrajaju se kameni most preko Dunava u Regensburgu (1135−46), Saint-Bénézet preko Rhône u Avignonu (Avignonski most; 1177−87), most preko Temze u Londonu (1176−1209), Karlov most preko Vltave u Pragu (1171−1358), Pont de la Valentre preko rijeke Lot u Cahorsu (1200−60), Ponte Vecchio preko rijeke Arno u Firenci (1177; 1334−45), mostovi Kapell (1333) i Spreuer (1408) preko rijeke Reuss u Luzernu, Ponte Trezzo preko rijeke Adda u Italiji (1370−77). Iz kasnijega su doba istaknuti mostovi Ponte Santa Trinità preko Arna u Firenci (1566–69), Ponte Rialto preko Canala Grande u Veneciji (1587−91), Pont Neuf (1578−1606), Pont Marie (1635–85) i Pont Royal (1685−89) preko Seine u Parizu i dr. Od mostova izgrađenih u doba Osmanskoga Carstva ističu se most preko Neretve u Mostaru (Stari most; 1547−56) te most preko Drine u Višegradu (most Mehmed-paše Sokolovića; 1571−77).

Sredinom XVIII. st. počela je sustavna naobrazba graditeljskih stručnjaka. U Parizu su utemeljeni Odjel za mostove i ceste (Corps des ponts et chaussées) 1716. kao upravna organizacija za znanstveni napredak cestogradnje te Škola za mostove i ceste (École des ponts et chaussées) 1747., što je, nakon dotadašnjega pretežno iskustvenog pristupa gradnji mostova, označilo početak znanstvenoga pristupa proučavanju, analiziranju i proračunu otpornosti nosivih struktura. Tijekom XVIII. i XIX. st. izgrađeni su mnogi mostovi od prirodnoga kamena, a potkraj XVIII. st. prvi metalni mostovi, poput lučnih mostova od lijevanoga željeza (Coalbrookdale, 1776−79), visećih (mostovi Thomasa Telforda preko tjesnaca Menai, 1819−26; Fribourg, 1832−35) i dr. Razvojem prometa porasla je i potreba za mostovima, sagrađeni su Brooklynski viseći most (1870−83), mostovi Hell Gate (1912−17), Georgea Washingtona (1927−32) i Bayonne (1931) u New Yorku, most Firth preko uvale Firth of Forth blizu Edinbourgha (1882−90), most Sv. Lovre kraj Quebeca (1907−17), željeznički lučni vijadukt Garabit u Francuskoj (1884), Sydney Harbour (1932), Golden Gate u San Franciscu (1937) i dr. Prvi veći betonski most u svijetu bio je akvedukt preko doline rijeke Yonne u Francuskoj (1870−73). Most Chazelet prvi je armiranobetonski most sagrađen 1875., a slijedili su mostovi Schwechat u Austriji (1900), Zuoz preko Inna (Innbrücke Zuoz; 1901), Tavanasa preko Rajne (Vorderrheinbrücke; 1904., 1928), Gmündertobel (1908) u Švicarskoj, Risorgimento u Italiji (1911), Saint Pierre du Vauvray (1923) u Francuskoj, Val Tschiel u Švicarskoj (1926), Lafayette u Francuskoj (1928), Salginatobel u Švicarskoj (1929−30), Albert-Loupe u Plougastelu u Francuskoj (1930), Traneberg u Švedskoj (1934), most preko Tare u Crnoj Gori (1940), Sandö u Švedskoj (1943), Nibelungen u Njemačkoj (1950), Arrabida u Portugalu (1963), Gladesville u Sydneyu (1964), Bendorf preko Rajne u Njemačkoj (1965), Zeeland u Nizozemskoj (1965), i dr.

Mostovi današnjice iznimna su arhitektonska i građevinska zdanja, primjerice most Danyang–Kunshan Grand u Kini dug je čak 164,8 km, a slijede ga Changhua–Kaohsiung na Taiwanu (157,3 km), vijadukt Kita–Yaita (114,4 km) u Japanu, most Tianjin Grand (113,7 km) i Cangde Grand (105,8 km) u Kini i dr. Mostovi s najvišom konstrukcijom su vijadukt Millau (336,4 m) u Francuskoj, most 1915 Çanakkale (334 m) u Turskoj, Pingtang (332 m) u Kini, Husutong Yangtze (325 m) u Kini, Yavuz Sultan Selim (322 m) u Turskoj i dr., dok se mostovi koji premošćuju najviše prepreke (udaljenost od konstrukcije mosta i tla ili vodene površine) nalaze u Kini: mostovi Duge (565 m), preko rijeke Sidu (496 m), Puli (485 m), Jin’an (461 m), Yachi (434 m) i dr.

Mostogradnja u Hrvatskoj

Mostogradnja do II. svj. rata

Na području Hrvatske izgrađeni su mostovi koji se svojim konstruktorskim, estetskim i funkcionalnim osobinama svrstavaju uz bok najznačajnijih graditeljskih pothvata doba u kojem su nastajali. Primjeri su mostovi vodovoda Dioklecijanove palače u Splitu ili najveći i najsačuvaniji most iz rimskoga razdoblja u nas, akvedukt Mostine, ukupne dužine 234 m i maksimalne visine 19 m nad kotom terena, s 19 pravilnih polukružnih lukova. Raspon dvaju najvećih otvora iznosi 8,9 m, stupovi između i uz njih široki su 2,9 m, a ukupna širina mosta iznosi 2,4 m. U okviru istog vodovoda nalaze se akvedukt Karabaš sa 17 polukružnih lukova jednakih raspona od 3,8 m, ukupne dužine 156 m, akvedukt Smokovik s tri polukružna luka raspona također 3,8 m, ali i vrlo dugačkim kamenim zidovima tako da mu je ukupna dužina 114,5 m te akvedukt Bilice sa sedam polukružnih lukova raspona 3,8 m, ukupne dužine 69 m. Propašću Rimskog Carstva više je stoljeća zaustavljen razvoj građenja trajnih mostova na našim prostorima. Postoje tek rijetki primjeri ostataka mostova iz doba hrvatskih kraljeva, primjerice u Ninu. U XIV. i XV. st. u sklopu dubrovačkih zidina izgrađeni su mostovi na vratima od Pila, na vratima od Ploča i kraj tvrđave Revelina, koji su u izvornom obliku sačuvani do danas. U razdoblju prijetnje od Osmanlija gradili su se većinom drveni mostovi za vojne potrebe, poput drvenoga mosta kraj Osijeka koji je 1566. dao izgraditi Sulejman II. Veličanstveni. Sulejmanov most preko Drave koji se kao drvena skeletna, dijelom i pontonska konstrukcija u dužini od čak osam kilometara protezao do palanke Darda, bio je najveća osmanska građevina na europskome tlu. Spominju sa također dva pontonska mosta na Savi kraj Slavonskog Broda 1697. koje je postavio Eugen Savojski.



















Austro-ugarske su vlasti, te Napoleon za kratke vladavine našim krajevima, u XVII. i XVIII. st. izgradile mnogobrojne ceste, koje su povezivale jadranske gradove međusobno, ali i s unutrašnjošću Hrvatske (Karolina, Jozefina, Terezijana, Lujzijana, Dalmatinska cesta; → ceste), te mnoge mostove većih i manjih dimenzija. Most preko Tounjčice u Tounju jedan je od najznamenitijih starih kamenih mostova izgrađenih na području Hrvatske, jedinstvena dvokatnog oblika. Donji kat s tri otvora raspona 5,6 m izgradio je → Vinko Struppi 1775. prigodom gradnje Jozefinske ceste. Mostu je 1936. dodan još jedan kat identičan postojećemu, djelo → Josipa Kajetana Knežića. Nedaleko od staroga grada Novigrada preko rijeke Dobre izgrađen je 1730. kameni most s deset lukova, koji je zamijenio drveni most iz XVI. st. Kameni most preko rijeke Like u Budaku, s tri polukružna jednaka otvora raspona 17,15 m, izgrađen je u sklopu Dalmatinske ceste 1852. U selu Puškarići, nedaleko od središta Ogulina, Dobru premošćuje kameni most koji se naziva i Molinarijevim mostom, s tri kamena luka (svoda), segmentnog oblika, jednakih raspona 7,2 m. Među lukovima oblikovani su stupovi širine 1,9 m. U doba francuske vladavine, početkom XIX. st. izgrađen je u središtu sela Oštarije kameni most s 12 polukružnih otvora ukupne dužine 92 m. Most preko Like izgrađen je u njezinu kanjonu 1836. blizu naselja Kaluđerovca. Kamenim lukom (svodom) segmentnog oblika raspona 28,8 m premošćivao je rijeku na vrlo nepristupačnome mjestu pa mu je niveleta 30 m nad riječnom razinom. Taj je raspon među najvećim ostvarenjima kamenih lukova u nas i predstavljao je važno graditeljsko dostignuće prve polovice XIX. st. Početkom izgradnje željeznice javljaju se i prvi veliki metalni mostovi u nas, preko Mure kraj Kotoribe (1860) i preko Save u Zagrebu (1862). Željeznički most u Osijeku sagrađen je 1870. Nakon nesreće i rušenja izgrađen je ponovno 1911., a nakon bombardiranja u II. svj. ratu na njegovu je mjestu sagrađen novi, koji nakon obnove (1970) i postavljanja nove konstrukcije (1990) na tom mjestu stoji i danas. Stari most u Opuzenu, jednolučni željezni most izveden 1887. u sklopu projekta regulacije rijeke Neretve, povezao je Opuzen i cestu za Metković preko rukavca Mala Neretva. Jedan je od rijetkih očuvanih željeznih mostova u Hrvatskoj iz XIX. st. Pavića most, sagrađen 1900. kao kameni most na sedam lukova, nalazi se na rijeci Cetini između Podgrađa i Slimena. Značajni su i mostovi preko Otuče u Gračacu (1814), Une u Srbu (1812), Like u Gospiću (1830), Glamočnice u Metku (1840), Gacke u Otočcu (1876), Like u Biloju (1879), Otešice u Otešiću (1880) i dr. U XVIII. i XIX. st. trag su u gradnji cesta i mostova u Hrvatskoj ostavili V. Struppi, J. Kajetan Knežić, → Filip Vukasović, → Juraj Augustin, → Josip Chvála, → Kamilo Bedeković, Simo Kekić (1807−1863), Karlo Strecsko (1774−1845), Leonard Zornberg (1803−1885), Franjo Poppl (1837−1888), Josip Čabrijan (1840−1918), Vjekoslav Horaček (1850−1913), Antun Kostial (1850−1910) i dr.































U drugoj polovici XIX. st. u mostogradnju su se uvodili novi materijali pa su se za veće raspone počele rabiti čelične, parabolične, rešetkaste rasponske konstrukcije, obično na kamenim ili betonskim, klesanim (kamenom obloženim) stupovima i upornjacima, a na širim rijekama drvenim stupištima (zbog otežanog temeljenja). Potkraj XIX. st. rabila su se i temeljenja na kesonima (Sava kraj Zagreba). Pomost tih mostova bile su obično drvene platice. Tada su izgrađeni mostovi preko Dobre u Ogulinu (1875), Gacke u Ličkom Lešću (1889), Kupe u Pokuplju (1892), Save kraj Podsuseda (1885), Save u Zagrebu (1892), Kupe u Karlovcu (1885), Kupe u Brestu (1898). Do I. svj. rata nastavila se izgradnja novih ili rekonstrukcija starih mostova pa su tako izgrađeni i novi mostovi preko rijeke Bosuta u Vinkovcima (1904) te preko Drave kraj Donjeg Miholjca (1908) i Osijeka (1911). Prva prava armiranobetonska građevina u nas, razmjerno mali most preko potoka Lomost u Ogulinu koncipiran i izveden s armiranobetonskim rebrima i pločom raspona 10 m i širine 7 m, izvedena je prema sustavu gradnje Françoisa Hennebiquea (1842−1921). Most je dovršen i pušten u promet 25. X. 1900., što je dva mjeseca prije mosta preko Schwechata u Badenu kraj Beča, koji se dugo vremena smatrao najstarijim armiranobetonskim mostom u Austrougarskoj. Most na Velikom Strugu bio je najveći armiranobetonski most u Hrvatskoj izgrađen do kraja I. svj. rata. Nalazio se između Novske i Jasenovca, pokraj sela Bročica, a u prometu je bio od 1916 (projektanti: F. Funtak i M. Čalogović; izvođač: H. Stubenvoll). Dug 100 m, bio je građen po principu grednih lučnih mostova. Činila su ga tri otvora, od kojih je središnji bio širine 38 m, a bočni 31 m. Kao građevni materijal rabili su se šljunak iz Une, cement iz Beočina i željezo iz Rešice u Banatu. Oštećen je u II. svj. ratu, a danas su vidljivi njegovi ostatci.







Najveća ostvarenja gradnje kamenom na hrvatskom tlu djela su → Milivoja Frkovića, koji je projektirao i betonske te mostove u opeci. Ističe se most preko Kupe u Sisku građen 1927−34. s četiri luka preko rijeke i još tri nad inundacijama, sa skladno ostvarenom kombinacijom opeke prepeke i prirodnoga kamena i oblikovno osmišljenim i ostvarenim mnogobrojnim detaljima vijenca, ograda, arhivolta, ploha pročelja, stupova itd. Također, njegov most preko Like u Kosinju jedan je od oblikovno najuspjelijih projektiranih i sagrađenih mostova u nas. Korito rijeke premošćuje trima polukružnim otvorima od 18 m, a nad stupovima su izvedeni kružni štedni otvori koji se zajedno s kamenim obrubima i istakama markantnih linija mosta uklapaju u cjelovitu vizuru. Savski most M. Frkovića u Zagrebu izgrađen 1938. iznimno je postignuće u polju zavarivanja debelih limova kao prvi veći spregnuti most u svijetu. Godine 1975. stavljen je pod spomeničku zaštitu.































Razdoblje nakon II. svj. rata

Neposredno nakon završetka II. svj. rata, radi hitne uspostave prometa, izgrađeni su i mnogi privremeni mostovi na drvenim stupištima na prijelazima preko većih rijeka (preko Drave kraj Varaždina, Virovitice i Osijeka, Save kraj Stare Gradiške, Slavonskog Broda i Brčkog, Kupe kraj Mahičnog i Karlovca, Krke u Kninu i Skradinu, Zrmanje u Obrovcu, Neretve u Metkoviću, Korane kraj Slunja i Turnja, Dobre kod Stativa i Bosiljeva, Like kraj Budaka i Metka, Mrežnice u Mostanju i Generalskom Stolu i dr.). Pokrenuta je izgradnja stalnih mostova na mjestima srušenih pa su do početka 1960-ih izgrađeni novi mostovi preko Bednje u Presečnom (1947), Kupe u Karlovcu (1947), Rječine u Rijeci (1947), Kupe u Karlovcu (1948), Une u Hrvatskoj Dubici (1949), Velikog Struga kraj Novske (1949), Krapine kraj Zaprešića (1950), Save u Staroj Gradiški (1951), Bosuta u Vinkovcima (1952), Zrmanje u Obrovcu (1952), Dobre kraj Jarčeg Polja (1952), Mrežnice u Mostanju (1953), Krke u Kninu (1954), Save u Slavonskom Šamcu (1954), Kupe u Brodu na Kupi (1954), Krke kraj Skradina (1955), Mirne u Novigradu (1957), Korane u Slunju (1958), Novskog ždrila kraj Maslenice (1958), Slunjčice u Slunju (1958), Save u Zagrebu (Jankomirski most; 1958; novi izgrađen 2006), Save u Zagrebu (Most slobode; 1959), Save kraj Slavonskog Broda (1960), preko zaljeva u Zadru (1960), pokretni most u Trogiru (1960), most preko Cetine u Omišu (1961), Korane u Selištu (1961), Mure kraj Goričana (1961), vijadukt na Jadranskoj turističkoj cesti kraj Jablanca (1952), i dr. Mostovi su izvedeni od armiranoga betona, statičkoga sustava proste grede, kontinuiranih nosača ili dvozglobnih okvira. Poprečni su presjeci za manje raspone pločasti, a za veće raspone rebrasti. Te su se konstrukcije u praksi pokazale izrazito trajnima, budući da su neke, usprkos neprikladnom održavanju i učestalom preopterećivanju dodavanjem novih slojeva kolnika, u uporabi i danas. U doba zamaha mostogradnje u Hrvatskoj bilo je osnovano više projektantskih i građevinskih poduzeća poput → Inženjerskog projektnog zavoda (1948), → Rijekaprojekta (1947), Inženjerskog projektnog biroa (1955), → Instituta građevinarstva Hrvatske (1949), a od izvođačkih → Đuro Đaković Grupa (sv. 1) iz Slavonskog Broda, → Konstruktor iz Splita (1945), → Hidroelektra (1946), → Industrogradnja (1946) i → Viadukt (1947) iz Zagreba, → Gradnja iz Osijeka (1946) i dr. Važan je primjer hrvatske mostogradnje s kraja 1950-ih most preko Korane u Slunju, odn. armiranobetonski most kraj Rastoka, na magistralnoj cesti od Karlovca prema Jadranu. Dovršen je 1958. prema projektu → Krunoslava Tonkovića, a izgradilo ga je riječko Pomorsko građevno poduzeće. Poznat je po rašljastim nosačima koji osim oblikovne vrijednosti predstavljaju i kvalitetno konstrukcijsko rješenje. Ima osam otvora raspona 18,6 m, najveće visine 22 m, s kolničkom pločom debljine 0,8 m; u zavoju je radijusa 71 m. Istaknuti projektant mostogradnje u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. bili su također → Krešimir Šavor, → Vojislav Draganić, Edo Marčelja, Josip Vukuša, Antun Tunkl, Zvonimir Lončarić, Dimitrije Čertić i dr.











































Osobito je važna za razvoj mostogradnje u Hrvatskoj izgradnja velikih armiranobetonskih lučnih mostova na jadranskoj obali: Šibenskog (1966), Paškog (1968), Krčkog (1980), Masleničkog (autocesta A1, 1996) i Skradinskog (Most Krka, 2004). Šibenski most preko rijeke Krke u sklopu Jadranske magistrale sagrađen je 1964. s armiranobetonskim lukom raspona 246 m. Luk je građen betoniranjem odsječaka dugačkih 28 m u čeličnoj skeli koja je bila zategama preko vrha stupa nad petom luka sidrena u upornjaku na kraju mosta. Nakon stvrdnjavanja betonski je segment bio prihvaćen kosim kabelima, a čelična se skela uz pomoć plovne dizalice premještala na mjesto sljedećeg odsječka i taj se postupak ponavljao sve do betoniranja zadnjeg odsječka u tjemenu. Paški most sagrađen je 1968., koji preko Ljubačkih vrata povezuje otok Pag s kopnom, a raspona je 193 m. U Hrvatskoj je razvijen izvoran način građenja armiranobetonskih lukova slobodnim konzolnim postupkom, bez teških, skupih skela koje su se primjenjivale prije. Izvorna primjena takvog postupaka za građenje armiranobetonskih lukova omogućila je 1980. izgradnju armiranobetonskoga luka mosta između kopna i otoka Krka raspona 390 m, 85 m većega od, do tada najvećega, raspona mosta u Sydneyu. Krčki most duljine 1430 m izgrađen je na području između uvala Črišnjevo i Scott, koje se nalaze u općini Kraljevica s kopnene strane, otoka Sveti Marko i područja općine Omišalj na Krku. Most Krka armiranobetonski je lučni most preko rijeke Krke kraj Skradina, na dionici autoceste A1 Skradin−Šibenik. Duljina mosta je 391 m, raspon luka 204 m. Maslenički most, armiranobetonski lučni most iznad Novskoga ždrila u sklopu autoceste A1, prvi je autocestovni betonski lučni most velikog raspona u Hrvatskoj. Nalazi se između naselja Ždrila i Maslenice. Premošćuje oba traka autoceste na dionici Maslenica−Zadar 1. Dug je 377 m, s rasponom luka 200 m.











































Značajni su projekti bili i most kraj Erduta (1947), Rogotina (1966), Županje (1968), Orašja (1970), Siska (1973), Most mladosti u Zagrebu (1974), Batine (1974), Jadranski most u Zagrebu (1981; prvi most od prednapetoga betona u Zagrebu), kraj Zaprešića (1981), mjesta Crnac (1981), Podsuseda u Zagrebu (1982) i dr., zatim mostovi kraj Iloka (1974) i Bogojeva (1980) izvedeni kao čelične sandučaste konstrukcije, pješački most na Dravi u Osijeku (1981) kao viseća konstrukcija, most Rječina na riječkoj obilaznici (1984) kao razuporna betonska struktura sagrađena konzolnim postupkom, most preko Save kraj Ivanje Reke na zagrebačkoj obilaznici (1981), višedijelni most preko Save i Une kraj Jasenovca (1973), i dr.

























Suvremeni primjeri mostogradnje u Hrvatskoj

Zbivanja tijekom Domovinskog rata zaustavila su gospodarske aktivnosti te su mnogi mostovi bili oštećeni ili uništeni. Slijedila je njihova obnova, ali i snažan zamah u cestogradnji koji je ujedno značio i daljnji razvoj mostogradnje u Hrvatskoj. Na poluautocesti Karlovac−Rijeka, dionica Oštrovica−Vrata, početkom 1990-ih izgrađena su tri vijadukta od koji su Bajer i Hreljin specifični po postupku izgradnje. Rasponska konstrukcija vijadukta Bajer izvedena je postupnim naguravanjem na upornjaku betoniranih odsječaka vezanih uz prethodno izvedeni dio, a rasponska konstrukcija vijadukta Hreljin sastavljena je od predgotovljenih elemenata spajanih kabelima i lijepljenjem na mjestu. Znatan je broj mostova i vijadukata u Hrvatskoj sagrađen 2000-ih. Ubrzana izgradnja autocesta u Hrvatskoj (Zagreb−Split, Rijeka−Zagreb, Zagreb−Goričan, Slavonski Brod−Lipovac) rezultirala je gradnjom velikog broja mostova i vijadukata, poput mosta preko Gacke na dionici Žuta Lokva–Ličko Lešće (466 m), vijadukta Modruš 1 na dionici Josipdol–tunel Mala Kapela (547 m), Mokro Polje na dionici Mala Kapela–Žuta Lokva (650 m), Jezerane na dionici Mala Kapela–Žuta Lokva (661 m), mosta Dobra na dionici Karlovac–Novigrad (546 m), mosta Kamačnik u sklopu autoceste Zagreb−Rijeka (240 m) i dr.















Most hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, sagrađen 2001., premošćuje Mrtvi kanal u Rijeci i iznimne je oblikovne vrijednosti. Most dr. Franja Tuđmana, završen 2002., povezuje dvije obale zaljeva Rijeke dubrovačke kraj Dubrovnika. Sastoji se od dva dijela grednoga sklopa na zapadnoj strani te glavnoga nesimetričnog sklopa s ovješenom spregnutom gredom na istočnoj strani. Ovjesi su razmješteni svakih 20 m, razmak među čeličnim poprečnim nosačima je 5 m, a visina mosta je 50 m. Vijadukt Mirna, izgrađen 2005. na zapadnom kraku Istarskog ipsilona na dionici Nova Vas−Višnjan, prevodi prometnicu preko doline i korita rijeke Mirne. Ukupna duljina mosta iznosi 1378 m, pri čemu savladava 22 raspona. Domovinski most preko Save u jugoistočnome dijelu Zagreba, izgrađen 2007., primjer je ovješenoga mosta u hrvatskoj mostogradnji. Dug je 840 m, širok 33 m, s 13 raspona. Izveden je od uzduž i poprijeko prednapetoga betona, a središnji je dio ovješen o dva para pilona visine 16,5 m.































Najduži je most u Hrvatskoj Most 3. gardijske brigade Kune (2485 m) sagrađen 2016. preko Drave kraj Petrijevaca, na autocesti A5. Sklop u glavnom rasponu preko rijeke ovješenog je tipa, s dva pilona i simetričnim rasporedom, glavnog raspona 220 m. Sklop preko korita rijeke ima središnji raspon 220 m, kako bi se zadovoljili uvjeti plovidbe odn. osigurao plovni put širine 50 m, visine 5,25 m iznad visokog vodostaja Drave. Preostali dijelovi mosta (inundacijski vijadukti) projektirani su kao prednapeti betonski sklopovi u polumontažnoj izvedbi, karakteristična raspona 35 m. Pelješki most u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, jedan od najvećih graditeljskih poduhvata na hrvatskim prostorima ikada, premošćuje Malostonski zaljev između Komarne na kopnu i Brijeste na poluotoku Pelješcu i cestovno ostvaruje kontinuitet teritorija RH. Otvoren je za promet 2022., ovješenog je tipa, ukupne duljine 2404 m, sa šest glavnih stupova i 13 raspona od čelika duljine od 72 m do 285 m. Visinom od 55 m udovoljilo se zahtjevu BiH za osiguranjem nesmetanog prolaska brodova do Neuma. Most Cetina gredni je čelični most temeljen u završetcima tunela Komorjak Sjever i tunela Omiš, s najvećim rasponom od 152 m između dva oslonca. Vitka konstrukcija čeličnog mosta zatvorenoga sandučastog presjeka promjenjive je visine (2,5−6,5 m). Otvoren je 2024.

























Visoko školstvo i publicistika

Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) provodila se nastava iz kolegija Mostogradnja I (→ Milan Čalogović) te Željezno-betonske konstrukcije (→ Aleksander Kaiser). Od akademske godine 1930/31. → Vladimir Juranović predavao je kolegije Željezno-betonske konstrukcije I i Željezno-betonske konstrukcije II, čime je započeo njegov dugotrajan utjecaj na razvoj armiranobetonskih konstrukcija u nas. Od 1935/36. uvode se i kolegiji Željezne konstrukcije zgrada te Željezni mostovi, koje je predavao → Rajko Kušević. Uvedeni su i kolegiji Drveni mostovi, Masivni mostovi te Armiranobetonske konstrukcije. Od konstruktorskih kolegija upisivali su se 1942. Armirani beton (Juranović), Uvod u mostogradnju (Čalogović), Drveni mostovi (Čalogović), Masivni mostovi (Čalogović), te Čelični mostovi (Kušević). Profesor K. Tonković preuzeo je 1947. kolegije Uvod u gradnju mostova, Drveni mostovi, Masivni mostovi, te je niz godina bio voditelj projektantske skupine u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je u praksi ostvarivao mnoge svoje zamisli u području mostogradnje i gradnje prometnica. Od 1948. → Marijan Ivančić predavao je Čelične inženjerske konstrukcije te Masivne inženjerske konstrukcije II, a od 1949. i Čelične inženjerske konstrukcije. Tijekom 1953. nastale su promjene u nastavnim planovima i programima te se prešlo na novu nastavnu osnovu. Profesor → Jure Erega preuzeo je nastavu iz kolegija Čelični mostovi i Odabrana poglavlja iz čeličnih mostova. Osnutkom Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta 1957. uvedene su novine u nastavne programe kolegija Betonske konstrukcije (Juranović), Drvene konstrukcije (Tonković), Čelične konstrukcije (Ivančić), Drveni mostovi (Tonković), Masivni mostovi (Tonković), Čelični mostovi (Erega).

Godine 1962. nastao je samostalni → Građevinski fakultet u Zagrebu te su se iz područja problematike mostova istaknuli → Zvonimir Žagar, → Vuk Milčić, → Ivan Tomičić, → Stanko Šram, → Jure Radić, Juraj Molčanov, Stjepan Sablić, Dragutin Horvatić, Vinko Čandrlić i dr. Nastavnici konstruktorskih kolegija održavali su nastavu i na građevinskim fakultetima sveučilišta u Osijeku, Splitu i Rijeci. Danas su visoko školstvo i znanost iz područja mostogradnje u Hrvatskoj zastupljeni pri Zavodu za konstrukcije (predstojnica Vlatka Rajčić) i Katedri za mostove (pročelnica Ana Mandić Ivanković) Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, Katedri za betonske konstrukcije i mostove (pročelnica Marija Smilović Zulim) → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Zavodu za nosive konstrukcije i tehničku mehaniku (predstojnica Ivana Štimac-Grandić) → Građevinskoga fakulteta u Rijeci, Zavodu za materijale i konstrukcije (predstojnik Ivan Radić) → Građevinskog i arhitektonskoga fakulteta Osijek i dr. Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, objavljene su i knjige i sveučilišni udžbenici koji obrađuju problematiku mostogradnje. Ističu se Metalni mostovi (D. Horvatić, Z. Šavor, 1988), Mostovi (J. Radić, 2002), Čelični i spregnuti mostovi (B. Androić et al., 2006), Masivni mostovi (J. Radić, 2007), Uvod u mostarstvo (J. Radić, 2009), Mostovi I (Z. Marić, 2016) i dr., kao i opsežan članak naslova Mostovi, masivni K. Šavora objavljen u osmome svesku Tehničke enciklopedije LZ-a 1982.

geomatika → geoinformatika

Crkva sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju ili kapela/kapelica sv. Vuka je jedna od glavnih crkvi starohrvatskog, poganskog prostora oko Ivanca izgrađena 1508. godine na ideju obitelji Gjulay, a s vremenom dobiva i hodočasnički značaj.

Danas je jedina crkva u Hrvatskoj posvećena sv. Vuku. Svojim položajem u krajoliku i precizno definiranom geografskom pozicijom ukazuje povezanost s poganskom mitskim svjetonazorom. Svojim je oblikom jednobrodna crkva i pripada kasnogotičkom razdoblju.

Crkva sv. Jurju u Oprtlju je jedna od katoličkih župnih crkvi u Oprtlju izgrađena 1526. te predstavlja jedan od najznačajnijih objekata istarske srednjevjekovne sakralne arhitekture.

Njezin projektant je, pretpostavlja se prema različitim klesarskim motivima pronađenih i na drugim objektima, bio „Majstor iz Kranja“. Svojim oblikom spada u trobrodne crkve, a u svojoj arhitektonskoj koncepciji sadrži renesansna te gotička obilježja od obnove iz 16. stoljeća i dašak baroka.

Crkva sv. Nikole u Pazinu je župna katolička kolegijatska crkva u Pazinu, izgrađena 1266. te predstavlja vjersko središte grada.

Ovaj sakralni objekt ponajviše pripada gotičkom stilu, ali je 1441. dobio kasnogotički prezbiterij i tijekom svojeg postojanja nije mijenjala izgled. U unutrašnjosti crkve i na vanjskim zidovima prisutni su i renesansni motivi koji su u svezi s obitelji Mosconi. Dobiva barokne elemente tijekom proširivanja u 17. i 18. stoljeću. Godine 1832. Pazin dobiva novo groblje izgrađeno s istočne strane crkve sv. Nikole.

Crkva Uznesenja Bl. Djevice Marije u Zajezdi je župna katolička crkva u naselju Zajezda, općini Budinščina, izgrađena u drugoj polovici 15. stoljeća.

Ova sakralna građevina svojim stilom pripada srednjevjekovnoj arhitekturi, ali je tijekom godina dobila preinake. Sukladno tome, posjeduje baroknu kapelu, barokno predvorje i barokni oltar iz 1749. te dva oltara iz 19. stoljeća što upućuje na prisutnost više stilova na samoj građevini. Danas ima status zaštićenog kulturnog dobra.

Ljetnikovac Sorkočević na Lapadu je ljetnikovac na Lapadskoj obali, u gruškom zaljevu u Dubrovniku izgrađen 1521. godine od Petra Sorkočevića.

Ova vila je jednokatnica i izgrađena je u gotičko-renesnasnom stilu. Nekoć je bio namijenjen za odmoru i održavanje zabavnih večeri, plesova i predstava. U njezinom se vrtu nalazi grb obitelji Sorkočević, a danas se u istom tom vrtu nalazi kip sv. Vlaha kojega je isklesao Juraj Dalmatinac. Građevina također ima dobro sačuvani trijem (koji je izgrađen po uzoru na Knežev dvor ili Divonu) koji je karakterističan za gradnju u 16. stoljeću.

Palača Divona u Dubrovniku, također poznata kao i palača Sponza, jedna je od ključnih palača u povijesti umjetnosti u Hrvatskoj podignuta između 1516. i 1522. u vrijeme Dubrovačke Republike. Namjena joj je bila utilitarna – institucija vlasti: carinarnica i financijska uprava, a danas služi kao Državni arhiv u Dubrovniku.

Glavni projektant bio je Pasko Miličević te mnogi izvođači poput Petra Petrovića, Blaža Radojevića i braće Andrijić. Arhitektura palače je primjer miješanja gotičkog i renesansnog, tj. gotičko-renesansnog stila.

Knežev dvor u Dubrovniku jedan je od najznačajnijih kulturno-povijesnih arhitektonskih objekata urbano povijesne jezgre, nekoć javne i rezidencijalne namjene, a danas u namjeni muzeja.

Palača je pretrpjela oštećenja tijekom povijesti, uključujući eksplozije baruta 1435. i 1463. godine pa su tako bile prisutne i česte obnove. Prvi zapisi o palači potiču još iz 13. stoljeća. Glavni projektantom uzima se talijanski graditelj Onofrio di Giordano della Cava od 1435. godine koji stvara reljefe u stilu kasne gotike. Kasnije dolazi i Juraj Dalmatinac koji uvodi renesansne motive na portalu.

Šibenska katedrala, tj. Katedrala sv. Jakova u Šibeniku je glavna katolička crkva grada Šibenika posvećena sv. Jakovu, zaštitniku grada te jedan od najvažnijih spomenika hrvatske kulturne baštine.

Izgradnja je započela 9. travnja 1431. te uz prekide završila 1536. Arhitekti uključuju Jurja Dalmatinca, Nikolu Firentinca, Andriju Alešija i mnoge druge. Katedrala obuhvaća, po svojim stoljetnim izmjenama, različite arhitektonske stilove – gotički, renesansni i gotičko-renesansni.  Katedrala je tijekom godina imala kontinuirane obnove i restauracije. Svojim je oblikom trobrodna bazilika. Zbog svojeg je značaja uvrštena na UNESCO-v popis svjetske baštine 2000. godine.

Palača Cipiko u Trogiru (ili Velika palača Cipiko) – domus magna, je velika palača plemićke obitelji Cipiko, nastala zbrajanjem više srednjevjekovnih kuća njihovom adaptacijom u palaču u 15. stoljeću.

Prvotna izgradnja kuća datira još u 13. stoljeće, ali za početak adaptacije može se uzeti 1457. godina. Glavni stilovi izgradnje su gotički (kasnogotički) i renesansni stil. Glavni projektant je bio Koriolan Cipiko, ujedno vlasnik i naručitelj, a glavni izvođači bili su Nikola Firentinac, Andrija Aleši te Ivan Duknović. Svojom zanimljivosti ističe se južni portal Velike palače Cipiko zbog ranorenesansnog stila, a istovremene prisutnosti kasnogotičkog stila (kapiteli, oblici heraldičkih štitova).

Trogirska katedrala je glavna katolička crkva (katedrala) u gradu Trogiru koja je izgrađena 1213.

Nalazi sa na Trgu Ivana Pavla II i tijekom godina je bila dograđivana mnogo puta i na njoj se mogu vidjeti različiti arhitektonski stilovi, ali dominira romanički stil s elementima gotike, renesanse i baroka. Najpoznatiji dio katedrale jest njezin portal, koji je djelo majstora Radovana iz 13. stoljeća koji prikazuje biblijske scene. Svojim doprinosom se ističu mnogi drugi izvođači, poput krstionice Andrije Alešija i Nikole Firentinca.

historicističko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo dominantno u XIX. i početkom XX. st. U povijesno-umjetničkoj historiografiji prije su se za isto stilsko razdoblje rabili i pojmovi eklekticizam, neostilovi, te historizam, no naposljetku je u hrvatskoj povijesti umjetnosti prevladao termin historicizam.

Osnovno je obilježje toga razdoblja oslanjanje na stilove iz prošlosti. Razvojem povijesti umjetnosti tijekom XIX. st. pojam stila počeo je označavati specifičan jezik oblika koji se rabio u određenim razdobljima. Istraživanjima povijesnih građevina katalogizirani su oblici pojedinih stilova prošlosti koji su se počeli rabiti u suvremenosti, kako zbog estetskih tako i zbog ideoloških razloga – radi oživljavanja percipiranih vrijednosti i karakteristika razdoblja iz prošlosti koja su ocijenjena kao poželjni modeli za život u suvremenosti. Dok dio povjesničara arhitekture i klasicizam (→ klasicističko graditeljstvo) ubraja u prvu fazu historicizma, za većinu historicizam počinje u trenutku kada se paralelno javlja više neostilova, odnosno kada se istodobno počinju rabiti arhitektonski oblici različitih povijesnih razdoblja. Prema nazivima stilova iz povijesti arhitekture na koje se pozivaju arhitekti XIX. st. historicizam se dijeli na neostilove: neogotiku, neoromaniku, neorenesansu, neobizant, neobarok, neorokoko i sl.

Kao alternativa klasicizmu isprva se javila neogotika, najprije u Engleskoj već u prvoj polovici XVIII. st. Od kraja XVIII. st. i početka XIX. st. neogotika se počela širiti i kontinentalnom Europom, te europskim kolonijama po svijetu. Od 1820-ih kao nova alternativa javio se Rundbogenstil, stil obloga luka, karakterističan po odbacivanju arhitrava kao veze između nosača i uporabi polukružnoga luka. Rundbogenstil je ishodišna točka neoromanike i neorenesanse, a dijelom i neobizantskoga stila. Neobarok i neorokoko su se u arhitekturi pojavili tek u drugoj polovici, a osobito potkraj XIX. st.

Prema bečkoj povjesničarki arhitekture Renati Wagner Rieger historicizam se može podijeliti u tri faze. Prvu fazu čini rani ili romantičarski historicizam karakterističan po naivnoj uporabi motiva iz povijesti arhitekture (što je bila neposredna posljedica nedovoljnoga poznavanja jezika arhitekture povijesnih stilova), učestalom miješanju elemenata raznih stilova, kao i po plošnoj, no bujnoj dekoraciji. Drugu fazu, visoki historicizam, karakterizira težnja za čistoćom i jedinstvenošću stila. Miješanje elemenata raznih stilskih epoha postaje rijetko, dekoracija je plastičnija, a javlja se i težnja da se građevine iz suvremenosti oslanjaju na najvažnije primjere stilskih epoha iz prošlosti. Razdoblje kasnoga historicizma karakterizira težnja prema izrazito bogatoj i plastičnoj dekoraciji, kako na pročeljima tako i na krovištu te u unutrašnjosti. Miješanje elemenata raznih stilskih epoha ponovno postaje uobičajeno iz težnje arhitekata za većom slobodom.

Odabir stila uglavnom govori o namjeni građevine. Evocirala su se razdoblja iz prošlosti koja su se smatrala prikladnim i poželjnim uzorima za suvremenost. Neogotika i neoromanika, stilovi oslonjeni na arhitekturu srednjovjekovne Europe, najčešće su se rabili u sakralnoj arhitekturi Katoličke crkve i protestantskih crkava, jer je u tom razdoblju zapadno kršćanstvo realiziralo najraskošnije sakralne građevine, a imalo je i ključnu ulogu u društvu. Neorenesansa je bila omiljeni stil novonastale građanske klase koja je oblikovala stambene i javne građevine u tom stilu kako bi naglasila da je to razdoblje rađanja modernoga svijeta, humanizma, suvremenoga tipa obrazovanja, empirijskoga pristupa proučavanju prirode i sl. Neobarok se osobito često rabio pri gradnji kazališnih i opernih zgrada jer se u baroknome razdoblju znatno razvila ta vrsta izvedbene umjetnosti. Neomaurskim stilom židovske su se zajednice koristile pri izgradnji sinagoga kako bi naglasile svoje orijentalno podrijetlo, a vjerojatno i radi referiranja na arhitekturu maurske Španjolske u kojoj je cvala židovska kultura. Na prostorima s većinskim muslimanskim stanovništvom koje su kolonizirale europske sile (Bosna i Hercegovina, sjeverna Afrika), pa i u pojedinim nezavisnim državama s većinskim muslimanskim stanovništvom (Osmansko Carstvo) neomaurski se stil bio rabio pri projektiranju mnogih javnih, sakralnih, a katkad i stambenih objekata, radi (učestalo naivnog) prilagođavanja lokalnim graditeljskim tradicijama. Neobizantski stil najrašireniji je u arhitekturi pravoslavnih crkava, te općenito u arhitekturi zemalja i prostora s mnogobrojnim ili većinskim pravoslavnim stanovništvom. Neoklasicizam, oslonjen na arhitekturu antičke Grčke i Rima, u drugoj polovici XIX. st. javio se u prvom redu pri izgradnji javnih objekata poput parlamenata, radi naglašavanja da početci parlamentarne demokracije leže u Grčkoj, te muzeja kao hramova umjetnosti.

Osim neostilova oslonjenih na povijesne stilove europske arhitekture, u historicizmu se javio i niz regionalnih i nacionalnih neostilova. Zahvaljujući bujanju nacionalizma, gotovo svaki europski narod težio je stvaranju vlastita nacionalnoga stila. Katkad su se kao nacionalni stilovi promicale lokalne inačice europskih arhitektonskih stilova (njemačka neorenesansa, britanska gotika, ruska neobizantska arhitektura i sl.), dok su se u nekim slučajevima nacionalni stilovi oslanjali na vernakularnu tradicijsku arhitekturu, obično ruralnih prostora. Tako je i hrvatski nacionalni stil 1880-ih i 1890-ih bio utemeljen na drvenoj seoskoj arhitekturi Slavonije i Srijema. Slične vernakularne nacionalne stilove pokušalo se stvoriti i u Švicarskoj, Poljskoj, Češkoj i dr. U razdoblju historicizma podizale su se i građevine s motivima iz arhitektonskih tradicija izvaneuropskih prostora, najčešće u težnji da se naglasi kakva egzotična funkcija objekta (građevine u zoološkim vrtovima i engleskim parkovima poprimale su tako oblike kineske, indijske ili japanske arhitekture dok se egipatski stil zbog svoje masivnosti rabio pri izgradnji grobnica, banaka, katkad i muzeja).

Motive iz povijesnih ili tradicijskih arhitektonskih stilova arhitekti historicizma prilagođavali su potrebama društva XIX. stoljeća. Građevine toga razdoblja najčešće su većih dimenzija od njihovih povijesnih uzora zahvaljujući tehničkim inovacijama, industrijskoj proizvodnji željeza, čelika, stakla te suvremenim prometnim sredstvima koja su omogućila bržu dostavu materijala iz gotovo cijeloga svijeta. Novi su se materijali rabili osobito pri izvedbi građevina kod kojih je bilo potrebno osigurati velike raspone – mostova, izložbenih paviljona, kolodvora i sličnih inženjerskih struktura. Tehnologija gradnje, novi izumi te mnogobrojna i jeftina radna snaga ubrzali su realizaciju objekata i omogućili podizanje prvih visokih zgrada (nebodera) i zgrada velikih dimenzija.

Potrebe novoga društva kojim je dominiralo bogato građanstvo, novonastali kapitalistički sloj obogaćen ulaganjima ponajprije u industriju i trgovinu, stvorile su mnoštvo novih građevinskih tipova, a već postojeći tipovi zgrada prilagođavali su se brzorastućim gradovima. Bujanje etničkih nacionalizama potaknulo je razvoj nacionalnih institucija, pa se druga polovica XIX. st. često naziva dobom osnivača (Gründerzeit). Te je nacionalne institucije trebalo udomiti u posebnim javnim zgradama. Među tipovima zgrada koji su se razvijali tijekom XIX. st. su kolodvori, velike javne knjižnice, sveučilišne zgrade, kupališta, kazališta, opere, cirkusi, muzeji, galerije, industrijske zgrade, hoteli, restorani, robne kuće, zgrade društava, zgrade namijenjene fizičkim aktivnostima i dr. Zanimanje za povijest dovelo je i do restauriranja, katkada vrlo sveobuhvatnih, niza spomenika graditeljstva, osobito srednjovjekovnih.

Demografska eksplozija i urbanizacija uvjetovale su potrebu razvoja urbanoga planiranja. Za sva veća europska naselja izgrađeni su regulacijski (urbanistički) planovi, najčešće temeljeni na ortogonalnoj ili radijalnoj osnovi. Glavni uzor predstavljao je Pariz središte kojega se od 1850-ih pod Napoleonom III. i prefektom Seine barunom Georges-Eugèneom Haussmannom velikim dijelom rušilo i pregrađivalo. Otvarali su se široki bulevari obodi kojih su bili izgrađeni sličnim stambeno-poslovnim neorenesansnim građevinama, uređivali su se prostrani parkovi, gradili kanalizacija i vodovod. Kao fokalne točke bulevara gradile su se (ili iskorištavale postojeće) velike javne zgrade (Opera Garnier). Drugi značajan primjer urbanističkoga planiranja u XIX. st. predstavljao je Beč. Rušenjem zidina oko povijesnoga središta stvoren je Ring – široki bulevar nepravilna prstenasta oblika, na kojem su se smjestile monumentalne građevine javnih institucija te raskošne, najčešće najamne, stambeno-poslovne palače bečkoga građanstva. Razvoj grada prema načelu pravilnoga niza gradskih blokova prema kraju XIX. st. naišao je na kritiku zbog monotonosti gradske slike. Urbanisti poput Camilla Sittea predlagali su povratak na nepravilan tok ulica i zatvorene trgove radi intimizacije modernoga grada. Potkraj razdoblja historicizma u velegradovima u kojima je bilo potrebno osigurati brzi transport ljudi i robe gradili su se prvi sustavi podzemnih željeznica (Budimpešta, London, Pariz).

Ključnu ulogu u razvoju grada i arhitekture u XIX. st. imala je industrijalizacija. Industrija se smještala uglavnom na rubove naselja, a uz velike industrijske komplekse podizala su se (uglavnom supstandardna) katkad divlja, katkad planirana radnička naselja. Industrijska proizvodnja građevnoga materijala i namještaja, izumi mnoštva novih vrsta materijala i strojeva pojeftinili su proizvodnju, no istodobno je došlo i do smanjenja kvalitete proizvoda. Kao reakcija na to, te na zamjenjivanje ljudskoga rada radom stroja, u Velikoj Britaniji javio se pokret Arts and Crafts koji je nastojao unaprijediti umjetnički obrt. Sredinom i u drugoj polovici XIX. st. obrtne su se škole osnivale diljem Europe. Kako bi se osigurali adekvatni uzori suvremenim obrtnicima, osnivali su se muzeji za umjetnost i obrt (Victoria and Albert Museum u Londonu, Österreichisches Museum für Kunst und Industrie u Beču, → Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, sv. 2).

Najznačajniji arhitekti historicizma su: Augustus Welby Northmore Pugin u Velikoj Britaniji, Henri Labrouste, Eugène Emmanuel Viollet-le-Duc i Charles Garnier u Francuskoj, → Friedrich Schmidt, Theophil Hansen, Heinrich von Ferstel, Carl von Hasenauer, Imre Steindl, Alajos Hauszmann, Miklós Ybl u Austro-Ugarskoj, Gottfried Semper u Njemačkom Carstvu, Austro-Ugarskoj i Švicarskoj i dr.

Historicizam u hrvatskoj arhitekturi

Urbanističko planiranje i infrastruktura

U Hrvatskoj se historicizam javio u prvoj polovici XIX. st., ponajprije pojavom neogotike u sakralnoj i stambenoj arhitekturi, i trajao je do I. svj. rata. U tom je razdoblju zbog nagloga demografskog rasta urbanih sredina nastao suvremeni tip urbanističkoga planiranja. Nastavilo se uklanjanje zidina oko gradova koji su se širili prema strogo definiranim građevnim redovima i urbanističkim planovima (regulatornim osnovama). Građevni redovi normirali su širine ulica, visine zgrada, materijale od kojih se zgrade mogu podići, građevne pravce i slično. Urbanističko planiranje je uglavnom bilo zasnovano na pravilnim blokovima. Svi gradovi dobili su više ili manje prostrane zelene površine (parkove), gradila se kanalizacijska i vodovodna infrastruktura. Većinu regulatornih osnova izrađivali su gradski inženjeri, na području Hrvatske i Slavonije obično u suradnji s inženjerima Građevnoga odsjeka Zemaljske vlade.

Poduzimali su se i veliki zahvati na poboljšanju prometne infrastrukture. Željeznica je u Hrvatsku stigla 1859–60., najprije u Međimurje. Izgradnja željezničkih pruga bila je vezana uz izgradnju niza → mostova, koji su se podizali i na frekventnim cestovnim pravcima. Većina većih mostova, osobito u kontinentalnoj Hrvatskoj, sagrađena je od željeza. Konstrukcija tih mostova se uglavnom izrađivala u tvornicama u Beču, Budimpešti i drugim većim industrijskim središtima Habsburške Monarhije. Na obali, u sklopu unapređenja prometne infrastrukture, nastavili su se graditi svjetionici, obično daleko skromnijih dimenzija negoli su bili u prvoj polovici XIX. st., te lučke strukture (Porporela u Dubrovniku). Podizali su se i novi ili dograđivali stari kompleksi komunalnih groblja (Mirogoj u Zagrebu, Kozala u Rijeci, mornaričko groblje u Puli), a na njima obiteljski plemićki i građanski mauzoleji.

Primjeri romantičarskoga historicizma

Rani primjeri romantičarskoga historicizma obilježeni su slobodnim odnosom prema uzorima iz prošlosti i učestalo mješavinom elemenata raznih stilova. Najvažnije primjere ostvarenja iz toga razdoblja predstavljaju zahvati izvedeni na zagrebačkoj katedrali od 1830-ih do 1850-ih, za biskupa Aleksandra Alagovića (novi kor za orgulje) i (nad)biskupa Jurja Haulika (uređenje svetišta, postavljanje novih orgulja i lustera) te restauracije burgova koje je kupio Laval Nugent (Trsat, Dubovac, Bosiljevo). Tijekom prve polovice XIX. st. širila se moda engleskih pejzažnih parkova u Hrvatskoj, koji su se ukrašavali raznim paviljonima romantičarskih oblika. Najvažniji je Maksimir u kojem je tijekom 1840-ih J. Haulik podigao niz romantičarskih paviljona (Švicarska kuća i dr.).













Jače širenje romantičnoga historicizma u Hrvatskoj slijedilo je tek nakon revolucije 1848–49., dijelom i na poticaj iz Beča, zahvaljujući centraliziranoj neoapsolutističkoj upravi u Habsburškoj Monarhiji. Tijekom 1850-ih započela je izgradnja Pule kao glavne ratne luke u Monarhiji, zahvaljujući čemu su u njoj realizirane neke od najmonumentalnijih historicističkih građevina u Hrvatskoj. Budući da je vojska omogućila opstanak države i dinastije tijekom revolucije, iznimno mnogo sredstava ulagalo se u izgradnju vojne infrastrukture, kako na području Vojne krajine, koja je bila pod potpunom kontrolom Ministarstva rata iz Beča, tako i u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije, kao i u Dalmaciji i Istri.

U svim sjedištima pukovnija u Vojnoj krajini podignut je niz reprezentativnih javnih zgrada, no kao ključno središte razvijao se Bjelovar zahvaljujući lokalnom zapovjedniku Ignacu (Vatroslavu) Čiviću i njegovu inženjeru → Franji Kleinu, podrijetlom Bečaninu, prvaku romantičarske arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj. Najvažnija realizirana Kleinova građevina iz toga razdoblja je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama (1855–62). Od 1851. Klein je djelovao u Zagrebu koji je u tom razdoblju postao glavnim središtem zbivanja u arhitekturi Hrvatske. Ondje je tijekom 1860-ih realizirao gradnju pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjega (1863–66), sinagoge (1866–67; srušena 1942) te prvoga modernog hotela – K caru austrijanskom (1865–66, srušen 1913). U Zagrebu je prema projektu bečkog arhitekta Ludwiga Zettla 1856–59. podignuta najmonumentalnija zgrada romantizma u Hrvatskoj, opća bolnica, odnosno tvornica duhana (danas rektorat Sveučilišta u Zagrebu). U neogotičkome stilu izveden je niz novih župnih crkava, primjerice u Voloderu (1863), Bukevju (1870) i Veleševcu (1871). Mnoge hrvatske plemićke obitelji u istome su stilu obnavljale svoje dvorce, kako pokazuju primjeri zahvata u Novim dvorima u Zaprešiću, Svetoj Heleni, Maruševcu, Pribislavcu, te posebice Trakošćanu. Kao srednjovjekovna utvrda Trakošćan se spominje u izvorima od XIV. st., a bio je temeljito nadograđivan u XVI. i XVII. st. Restauriran je 1853–56., u doba Jurja VI. Draškovića i njegove supruge Sofije rođene Baillet-Latour, prema projektima nepoznatoga arhitekta, vjerojatno iz Graza u Štajerskoj. Preoblikovan je dodavanjem neogotičke dekoracije na pročelja, promjenom oblika prozora te postavljenjem novih kruništa na vrhu gotovo svih krila. I unutrašnjost je potpuno transformirana i opremljena novim namještajem, sačuvanim do danas.



















U Dalmaciji je glavno središte zbivanja u arhitekturi ranoga historicizma bio Split zahvaljujući tamošnjem gradonačelniku Anti Bajamontiju koji je za svojega mandata 1860–80. uredio zapadnu obalu, dao podići niz sakralnih građevina te Prokurative koje se smatraju jednom od najreprezentativnijih urbanističkih cjelina hrvatskoga historicizma. Podignute su na spoju stare splitske gradske jezgre i predgrađa prema projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Battiste Medune. Nakon podizanja kazališta na sjevernoj strani, slijedila je 1863–67. gradnja zapadnoga krila. U Prokurative je Bajamonti namjeravao smjestiti gimnaziju, realku, općinski ured, trgovinsku komoru, baždarski ured, stan Općinske straže, skladišta kasina, čitaonicu, kavanu, hotel, gostionicu, 17 stanova i 28 trgovačkih lokala sa skladištima. Teškoće uzrokovane općom ekonomskom krizom u Monarhiji od 1873. te neodgovorno i nedovoljno sustavno upravljanje dioničkom imovinom doveli su do zaustavljanja projekta koji je bio nastavljen tek uoči I. svj. rata podizanjem jugoistočnoga ugla 1909–11., dok je sjeveroistočni ugao bio izgrađen tek 1927–28.







Značajni arhitekt romantizma u Dalmaciji bio je Emil Vecchietti, rođenjem Splićanin, školovan u Padovi, koji je projektirao novu zgradu općinske palače s kazalištem i kavanom (1865) te pravoslavnu crkvu u Dubrovniku (1877), kao i mnoge druge sakralne i javne građevine poput Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu (1893). Istaknuti predstavnici romantizma u Dalmaciji bili su i arhitekti Josip Slade i Doimo Marcocchia. Egzotičan primjer romantizma predstavlja adaptacija nekadašnjega benediktinskog samostana na Lokrumu u rezidenciju nadvojvode Ferdinanda Maximiliana Habsburškog. Radove koji su se izvodili 1859–67. projektirao je niz arhitekata (Franz Xaver Segenschmidt, Franz i Julius Hoffmann i dr.), no nikada nisu dovršeni zbog Maximilianove pogibije u Meksiku. U razdoblju romantizma na području Hrvatske sagrađen je niz kazališnih zgrada (Osijek, Šibenik, Dubrovnik, Split, Zadar) koje upućuju na nagli razvoj komunalne svijesti.







Utjecaj političkoga ustrojstva na hrvatsku arhitekturu

Politička zbivanja tijekom 1860-ih, osobito Austro-ugarska (1867) i Hrvatsko-ugarska (1868) nagodba, snažno su utjecala na hrvatsku arhitekturu. Teritorij današnje Hrvatske bio je nagodbama podijeljen na više pokrajina; Trojedna Kraljevina – Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (područje Hrvatske i Slavonije) postala je poluautonomna jedinica u ugarskome dijelu Monarhije, dok su Dalmacija i Istra postale dijelom austrijske polovice. Pod neposrednom kontrolom Budimpešte nalazili su se pak Rijeka, Međimurje i današnji hrvatski dio Baranje, dok je Beč kontrolirao područje Vojne krajine do njezina ukidanja 1881.

Ključna središta historicizma u Hrvatskoj bili su politički glavni gradovi pokrajina Trojedne kraljevine – Zagreb, Dalmacije – Zadar, potom Pula kao glavno središte Austro-ugarske ratne mornarice, Rijeka, glavna izvozna luka za ugarski dio Monarhije, Opatija kao najvažnije austrougarsko morsko lječilište te Osijek kao važno industrijsko i kulturno središte Slavonije.

Političko je ustrojstvo osobito utjecalo na javnu arhitekturu. U svim pokrajinama realiziran je velik broj novih javnih građevina (škole, sudnice, bolnice, vojarne, zgrade lokalnih organa vlasti i sl.). Odabir njihovih projektanta bio je učestalo uvjetovan političkim okvirom. Kako je u Trojednoj kraljevini Zemaljska vlada u Zagrebu imala potpunu slobodu u odabiru arhitekata koji će projektirati građevine za institucije pod svojom nadležnošću (sakralne, školske, sudske i bolničke građevine, građevine zemaljskih organa vlasti), većina se takvih projekata povjeravala domaćim projektantima Matiji Antolcu, → Hermanu Bolléu, → Janku Holjcu, → Martinu Pilaru, → Josipu Vancašu, → Stjepanu Podhorskom i dr. Zgrade institucija koje su bile pod kontrolom Budimpešte povjeravale su se gotovo isključivo mađarskim arhitektima (željeznički kolodvori u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Osijeku, zgrada uprave željeznica u Zagrebu, sve podignute prema projektima arhitekta Ferenca Pfaffa 1890–1903; zgrada Ministarstva financija u Zagrebu, podignuta 1901–02. prema projektu Lajosa Zobela).













U područjima podređenima vlastima u Budimpešti javne su građevine također redovito projektirali mađarski arhitekti, osobito u Rijeci (Samu Pecz, A. Hauszmann, Vilmos Freund, Ferenc Czigler). U Vojnoj krajini projektirali su bečki arhitekti. Osobito je reprezentativan primjer zgrada Preparandije u Petrinji arhitekta Wilhelma Doderera (1869–70). Primjetna je i velika prisutnost bečkih arhitekata na prostorima Istre i Dalmacije.

Bez obzira na to o kojoj se teritorijalnoj jedinici radilo, na projektima velikih i tehničkih složenih javnih zgrada angažirali su se učestalo arhitekti iz Beča te iz Njemačkoga Carstva. Palaču JAZU-a (danas HAZU) u Zagrebu projektirao je 1877–80. arhitekt Friedrich Schmidt, a niz kazališta arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer iz glasovitog biroa → Fellner i Helmer specijaliziranoga za projektiranje kazališta. Ističu se realizacije u Varaždinu (samostalni Helmerov rad, 1870–73), Rijeci (1883–85) i Zagrebu (1894–95). Fellneru i Helmeru bio je povjeren i projekt za Umjetnički paviljon u Zagrebu (1896–98., izvorno izveden prema projektu budimpeštanskoga biroa Korb i Giergl na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896), kao i Palazzo Modello u Rijeci (1883–85). Arhitektonskom birou Ludwig i Hülssner iz Leipziga, specijalistima u izgradnji školskih zgrada, bili su povjereni projekti srednjoškolskog kompleksa na današnjem Rooseveltovu trgu u Zagrebu (1894–95), gimnazije na Sušaku (1894–96), zgrada pučkih škola u Karlovcu i Novoj Gradiški (1894–96), kao i tipski projekti za bolničke zgrade.



















Razvoj kapitalističkoga gospodarstva potaknuo je podizanje niza poslovnih zgrada, poput banaka (palača Prve hrvatske štedionice u Radićevoj ulici u Zagrebu Janka Josipa Grahora, 1880–82), dok su razvoj potrošačke kulture i viši higijenski standardi doveli do podizanja novih gradskih tržnica, uglavnom u priobalnom dijelu Hrvatske. Najkvalitetnije i najmodernije ostvarenje predstavlja gradska tržnica u Puli Leopolda Nobisa (1903), a istaknut je primjer i gradska tržnica u Rijeci Isidora Vauchniga (1880). Gradile su se i prve robne kuće, a potkraj XIX. st. i trgovački pasaži (tzv. Oktogon unutar palače Prve hrvatske štedionice u središtu Zagreba Josipa Vancaša, s elementima neorenesanse, neobaroka i secesije, 1899–1900).















Grad Pula tijekom XIX. st. doživio je potpunu transformaciju – od ribarskoga gradića pretvorio se u drugi po veličini grad na habsburškome dijelu jadranske obale. Ta je transformacija u prvome redu bila rezultat seljenja središta Austro-ugarske ratne mornarice u Pulu sredinom XIX. st. Nova mornarička Pula razvijala se jugozapadno od postojećega grada u četvrtima Monte Zaro i San Policarpo. Najprije su bile izgrađene Mornarička vojarna (1851–56) i Vojna bolnica (1861), atraktivni primjeri Rundbogenstila i neogotike. Izgradnja Arsenala započela je 1856. Svojevrsno središte društvenoga života visokih časnika bio je neorenesansni Mornarički kasino podignut 1870–72. prema projektu arhitekta Friedricha Adama iz Münchena. Kako bi se dobila još reprezentativnija građevina, 1910–13. stari kasino bio je porušen i sagrađena je nova raskošna građevina prema projektu bečkog arhitekta Ludwiga Baumanna. U najraskošnije građevine koje je podigla mornarica ubraja se i mornarička crkva Gospe od Mora izvedena 1890–98. prema projektu Friedricha Schmidta, Victora Luntza i Natalea Tommasija. Izgrađene su i mnoge škole te druge javne, tvorničke i stambene zgrade, uglavnom prema projektima bečkih i drugih srednjoeuropskih arhitekata.













Iso Kršnjavi i hrvatski historicizam

Od sredine 1870-ih pa do I. svj. rata ključnu ulogu u širenju historicizma u Hrvatskoj imao je prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi, koji je potaknuo osnivanje Društva umjetnosti, Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2), Muzeja za umjetnost i obrt, te realizaciju cijeloga niza arhitektonskih projekata, osobito u doba dok je bio na čelu Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Kršnjavi je imao ključnu ulogu i u stvaranju hrvatskoga narodnog stila u arhitekturi, temeljenog na tradicijskog drvenoj arhitekturi slavonskoga i srijemskog sela, u kojem su bili podizani hrvatski izložbeni paviljoni, kapele i vile.







Turistička arhitektura

Kraj XIX. st. i početak XX. st. doba je intenzivnog razvoja turizma u Hrvatskoj. U svim su se gradovima kao i lječilišnim mjestima u kontinentalnoj i priobalnoj Hrvatskoj podizale hotelske zgrade, kao i zgrade kupališta. Zahvaljujući Društvu južnih željeznica koje je željezničkom linijom povezalo Opatiju s ostatkom Monarhije, to se mjesto zajedno s Voloskim, Ikom, Ičićima i Lovranom od početka 1880. do pred I. svj. rat razvilo u turističku prijestolnicu Austro-Ugarske na Jadranu. Prve hotele u Opatiji izgradilo je Društvo južnih željeznica prema projektu svojega glavnog arhitekta Franza Wilhelma: hotel Kvarner (1884) i hotel Kronprinzessin Stephanie (1884–85). Izgradnju hotela pratilo je podizanje raznovrsnih objekata za potrebe turista: kupališta, kioska, tržnica, čitaonica, akvarija, vidikovaca, parkova i šetališta. Među arhitektima opatijskih hotela neka su od ključnih imena srednjoeuropske arhitekture toga doba. Lječilište za državne činovnike podignuto je 1896–97. prema projektu Maxa Fabianija. Među najproduktivnije projektante Opatije s kraja XIX. st. i početka XX. st. ubraja se Carl Seidl. Osobito monumentalna hotelska arhitektura osim u Opatiji i okolnim mjestima gradila se i u Crikvenici (hotel K nadvojvodi Josipu Josefa S. Höflera, 1897), na Brijunima, te u unutrašnjosti u Lipiku, Daruvaru i drugim toplicama. Također su se gradili i uređivali katkada i reprezentativni kavanski prostori (kavana Central u Zadru, D. Marcocchia, 1891; kavana hotela Kvarner s tzv. Kristalnom dvoranom u Opatiji, Alfred Wildhack, 1909).

Javna arhitektura

Zahvaljujući bujanju društvenoga života, u većim su se gradovima započele graditi zgrade raznih udruženja, primjerice zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda i sportskoga društva Hrvatski sokol i pjevačkoga društva Kolo u Zagrebu. Podizale su se i zgrade trgovačkih i obrtničkih komora (Zagreb, Osijek), političkih stranaka (Starčevićev dom u Zagrebu), novinarskih kuća (zgrada Obzora u Zagrebu) i sl. U stilskom smislu javna arhitektura u svim dijelovima Hrvatske s kraja XIX. st. i početka XX. st. srodna je javnoj arhitekturi u ostalim pokrajinama Monarhije. Većina javnih građevina izvedena je u neorenesansnom stilu, a pred kraj stoljeća javljao se učestalo i neobarok.







Jedna od najmonumentalnijih i najraskošnije opremljenih javnih građevina podignutih u Hrvatskoj potkraj XIX. st. je Guvernerova palača u Rijeci. Izgrađena je 1893–97. prema projektu A. Hauszmanna, jednog od najplodnijih mađarskih arhitekata kasnoga XIX. st., autora pregradnje kraljevske palače na Budimu. Počeo ju je graditi guverner grof Lajos Batthyány, a završio njegov nasljednik Laszlo Szapary. Na izgradnji i opremanju palače s Hauszmannom je surađivao arhitekt Ferencz Jablonszky. Raskošnošću i eksterijera i interijera u hrvatskoj arhitekturi historicizma ima malo primjera poput ove neorenesanse dvokatnice kamenom prekrivenih pročelja. Bila je u prvome redu namijenjena privatnom životu riječkih guvernera, no služila je i za javna događanja.







Zagrebačka Zelena potkova

Urbanistički razvoj Zagreba u drugoj polovici XIX. st., u razdoblju kada se razvijao i kao politička prijestolnica Trojedne Kraljevine, obilježen je formiranjem Donjega grada, središnji dio kojega čini Zelena potkova, niz od sedam parkova/trgova koji okružuju donjogradske blokove. Ideja o realizaciji počela se formirati 1882., a u cjelini je bila uobličena Regulatornom osnovom iz 1887. Autori su bili gradski inženjeri Rupert Melkus i Adolf Hudovski, s kojima su vjerojatno surađivali i → Milan Lenuci te vladin inženjer Juraj Augustin. Pod utjecajem urbanističkoga rješenja bečkoga Ringa, na praznom neizgrađenom prostoru tim je planom bilo predviđeno podizanje niza soliternih, slobodnostojećih javnih zgrada u središtima trgova i parkova, dok bi na rubovima bile smještene dijelom stambene, a dijelom javne građevine. U javnim zgradama trebale su biti udomljene ključne nacionalne institucije: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti s Arheološkim odjelom Narodnoga muzeja i Strossmayerovom galerijom slika, Matica hrvatska, Umjetnički paviljon, Sveučilište u Zagrebu, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Muzej za umjetnost i obrt, Trgovački i obrtnički muzej, Hrvatsko narodno kazalište, te društva Kolo i Sokol. Većinu su zgrada, međutim, sagradili privatni investitori, bogato građanstvo. Ni javnim ni privatnim zgradama podignutim na obodima trgova i parkova Zelene potkove nije bio zadan stil u kojem su oblikovana pročelja te one stoga predstavljaju izniman primjer srednjoeuropskoga odnosa prema oblikovanju grada u XIX. st. i početkom XX. st. – svaki je vlasnik, već s obzirom na svoje preferencije, podrijetlo i interese, odabirao, u dosluhu s arhitektom kojega je angažirao, rješenje pročelja. Zelena potkova najvrednija je realizirana urbanistička cjelina u Hrvatskoj iz druge polovice XIX. st.













Sakralna arhitektura

U polju sakralne arhitekture, najmonumentalnija je realizacija hrvatskoga historicizma đakovačka katedrala koju je 1866–82. dao podići biskup Josip Juraj Strossmayer prema projektima bečkih arhitekata Karla Rösnera i Friedricha Schmidta radi podizanja standarda u hrvatskoj arhitekturi. Podignuta je kao trobrodna neoromanička dvotoranjska bazilika tlocrta latinskoga križa. Riječ je o jedinstvenom Gesamtkunstwerku historicizma širega europskog značaja. U unutrašnjosti su je freskama oslikali rimski slikari njemačkoga podrijetla Alexander Maximillian Seitz, Ludovico Seitz i Achille Ansiglioni, dok je skulpture većim dijelom izradio hrvatski kipar Vatroslav Donegani. Iznimno reprezentativna liturgijska oprema te radovi od metala izvedeni su prema projektima Friedricha Schmidta u bečkim poduzećima Brix & Anders te Dziedzinski & Hanusch. Stolarske radove izveli su domaći majstori Ivan Tordinac i Dragutin Turković, osim orgulja koje je izradio Bečanin Ignaz Karger. Od novopodignutih sakralnih zdanja na području Hrvatske i Slavonije ističu se još djela Hermana Bolléa (evangelička crkva u Zagrebu, 1881–84; katoličke crkve u Granešini, 1885–86. i Erdeviku, 1889–90; pravoslavna kapela na Mirogoju u Zagrebu, 1891–93), Vinka Rauschera (župna crkva u Slatini, 1911–13) i Josipa Vancaša (župne crkve u Krapini, 1899–1903. i Desiniću, 1900–02), a u Dalmaciji → Ćirila Metoda Ivekovića (župne crkve u Prološcu kraj Imotskog, 1897–1901; Smokvici na Korčuli, 1899–1920; Arbanasima kraj Zadra, 1906–08). Neogotička župna crkva u Osijeku djelo je Franza Langenberga iz Bonna (1894–1900), neobaroknu isusovačku crkvu Srca Isusova u Zagrebu projektirao je J. Holjac (1901–03), a prostranu neogotičku kapucinsku crkvu u Rijeci Giovanni Maria Curet i Kornelije Budinić (1904–23; 1924–29).

























Širenjem židovske zajednice u tom razdoblju bio je realiziran velik broj sinagoga, od kojih su osobito monumentalne bile kasnohistoricističke sinagoge u Vukovaru (bečki arhitekt Ludwig Schöne, 1889) i Rijeci (budimpeštanski arhitekt Lipot Baumhorn u suradnji s lokalnim arhitektom Carlom Conighijem, 1902–03).

Zaštita spomenika

Tijekom 1850-ih u Hrvatskoj je započelo utemeljenje institucija zaduženih za zaštitu spomenika. Središnje povjerenstvo za zaštitu i proučavanje spomenika graditeljstva (K.k. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale) imenovalo je konzervatora u svakoj od provincija koje su u sastavu današnje Hrvatske. Osobito je bio aktivan konzervator za Hrvatsku i Slavoniju bio povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski.

Biskup Strossmayer potaknuo je i najvažnije historicističke restauratorske zahvate u sjevernoj Hrvatskoj, primjerice na crkvi sv. Marka (1876–82) i katedrali (1879–1902) u Zagrebu, koje su izvedene prema principima regotizacije i jedinstvenosti i čistoće stila, prema projektima Friedricha Schmidta, a poslije ih je modificirao H. Bollé. Izgled katedrale pri restauraciji bio je potpuno promijenjen; sagrađena su dva visoka tornja na pročelju, dodan je niz fijala, tornjića, zabata i druge arhitektonske dekoracije na bočnim pročeljima, a iz unutrašnjosti je izbačen gotovo sav barokni namještaj te zamijenjen novim, neogotičkim. Bollé je poslije prema sličnim načelima restaurirao mnogobrojne sakralne građevine diljem Hrvatske (Križevci, Pakrac, Marija Bistrica, Ruma). U pokrajinama u austrijskom dijelu Monarhije, Dalmaciji i Istri nastavilo je nakon Nagodbe 1867. djelovati Središnje povjerenstvo koje je provodilo restauraciju i kontroliralo zahvate na cijelom nizu ponajprije antičkih, ranokršćanskih i srednjovjekovnih građevina (Augustov hram u Puli, Eufrazijeva bazilika u Poreču, crkva sv. Krševana i katedrala u Zadru, zvonik crkve sv. Marka u Hvaru, Dioklecijanova bazilika u Splitu, katedrala u Trogiru). Najkontroverzniji zahvat izveden je na zvoniku splitske katedrale koji je velikim dijelom iznova izgrađen potkraj XIX. st. i početkom XX. st. S druge strane, zvonik katedrale u Zadru, izveden 1890–94. prema projektu engleskog arhitekta T. G. Jacksona predstavlja primjer uspješne historicističke dogradnje povijesne strukture. Na području Hrvatske i Slavonije sustavnija briga za zaštitu spomenika započela je tek pred I. svj. rat osnivanjem, na poticaj nadvojvode Franje Ferdinanda, Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika 1910. godine.



















Mirogoj

Zagrebačko groblje Mirogoj ubraja se u najmonumentalnije primjere europskih grobljanskih kompleksa XIX. st. U onodobnoj srednjoeuropskoj arhitekturi veličinom i arhitektonskim rješenjem nije bilo primjera poput mirogojskih arkada s paviljonima pokrivenim kupolama, sagrađenih uz zapadnu i dijelom sjevernu granicu groblja. Arhitektonski okvir groblja izveden je prema Bolléovu projektu, dok je projekt za hortikulturno uređenje groblja izradio Rupert Melkus koji je bio i autor projekta za mrtvačnicu u sklopu groblja. Arkade, paviljoni i središnja katolička kapela Krista Kralja podignuti su u razdoblju od 1879. do kraja 1930-ih u neorenesansnom stilu, pod utjecajem talijanskih i njemačkih grobljanskih kompleksa XIX. st.







Stambena i stambeno-poslovna arhitektura

Na projektiranju stambenih i stambeno-poslovnih građevina, najčešće oblikovanih u neorenesansnom, a potkraj stoljeća i u neobaroknome stilu, u cijelom razdoblju visokoga i kasnog historicizma na svim prostorima Hrvatske uglavnom su se angažirali domaći arhitekti. Značajni projektanti u polju stambene arhitekture bili su među ostalima → Kuno Waidmann, Ferdinand Kondrat, te arhitektonski biroi → Hönigsberg i Deutsch i Pilar, Mally i Bauda (M. Pilar) u Zagrebu, Giacommo Zammatio u Rijeci, Alois Flambach i Wilhelm Carl Hofbauer u Osijeku. Povremeno se bečkim arhitektima povjeravala i izgradnja privatnih palača radi dobivanja prestižnoga projekta (palača Vranyczany na Strossmayerovu trgu u Zagrebu, Otto von Hofer, 1881–83; pregradnja palače Pongratz u Visokoj ulici u Zagrebu, Fellner i Helmer, 1902). Mađarske je pak arhitekte angažiralo slavonsko plemstvo zbog političkih i rodbinskih veza s Ugarskom (pregradnja Pejačevićeva dvorca u Našicama, Ferenc Storn iz Soprona, 1865; dvorac Pejačević u Podgoraču, A. Hauszmann, 1873; dvorac Majláth u Donjem Miholjcu, Istvan Möller, 1905–14).







Na rubovima svih naselja nastajale su četvrti vila, zvane cottage četvrti, a u većim gradovima gradile su se višestambene zgrade socijalnoga stanovanja za siromašnije slojeve stanovništva. U Hrvatskoj u XIX. st. nije bilo izgrađeno ni jedno veće industrijsko naselje (company town) kao u industrijaliziranijim europskim sredinama, no realizirani su skromniji primjeri takvih naselja (Duga Resa, Belišće, Đurđenovac).

Industrijska arhitektura

Iako područje današnje Hrvatske u XIX. st. nije obilježio visok stupanj industrijalizacije, ipak su realizirani pojedini monumentalni industrijski objekti, osobito u većim gradovima. Podizali su se paromlinovi (Osijek, Zagreb), razne tvornice (kože, tekstila, duhana), velika skladišta u lučkim gradovima (Rijeka, Pula). Najveći industrijski kompleks Hrvatske iz XIX. st. je Arsenal Austro-ugarske ratne mornarice u Puli. Radi podizanja standarda ruralnih prostora u Dalmaciji, austro-ugarske su vlasti potkraj XIX. st. u nizu mjesta podigle zgrade Režije duhana, arhitektonski iznimno atraktivnih rješenja (Metković, Imotski, Trogir, Sinj i dr.)













geotehnika, gospodarska djelatnost i znanstvena disciplina koja obuhvaća planiranje konstrukcija i radova, način uporabe materijala te izvođenje građevinskih radova u tlu i stijeni. Postupci i vještine za planiranje i izvođenje tih radova nazivaju se geotehničkim inženjerstvom. Temeljne su geotehničke discipline mehanika tla i mehanika stijena koje proučavaju mehanička svojstva tla i stijena, postupke utvrđivanja tih svojstava kao i ponašanje tih materijala pod različitim utjecajima iz okoline, ponajprije onih koji su izazvani građevinskim zahvatima. Geotehnika se u znatnoj mjeri oslanja i o područje hidrotehnike (vodogradnje). Najvažniji geotehnički zahvati vežu se uz velike infrastrukturne projekte (ceste, željeznice, mostovi, plovni putovi, hidroelektrane, zračne luke, plinovodi, naftovodi i sl.), industrijske projekte (veliki industrijski pogoni, termoelektrane, silosi i sl.), ali i građevinske radove u gradovima (građevne jame, pothodnici, raskrižja u više razina, podzemne garaže, izgradnja zgrada neposredno pokraj već sagrađenih i sl.). Kao zasebni dio geotehnike razvija se potresno geotehničko inženjerstvo koje tlo i podzemlje razmatra s gledišta seizmičke problematike, odn. utvrđuje pojave aktivnih rasjeda, dinamičke nestabilnosti tla (likvefakcija), prekomjerna slijeganja tla, odziv lokalnog tla pri širenju seizmičkih valova od osnovne stijene do površine terena i dr.

Geotehnika se bavi određivanjem osnovnih geotehničkih značajki lokacije (istražni radovi, prostorni raspored slojeva, podzemne vode, mehaničke osobine tla i stijena, seizmički odziv lokalnog tla), općom stabilnosti temeljnog tla i stijena (klizišta i prirodni pokosi, meka i nestabilna tla, utjecaj rudarskih i drugih podzemnih zahvata), temeljenjem građevina koje se odnosi na određivanje statičkog opterećenja (nosivost tla, slijeganja i zaokreti, zemljani tlakovi na ukopane građevine, međudjelovanje tla, temelja i konstrukcije), dinamičkog i seizmičkog opterećenja (sile i pomaci temelja zbog vibracija strojeva ili potresa, zemljani tlakovi na ukopane građevine, međudjelovanje tla, temelja i konstrukcije), izvedbu građevne jame (stabilnost pokosa i stranica, zaštita iskopa, procjeđivanja, utjecaj na susjedne građevine, tehnologija iskopa) te poboljšanja tla (identifikacija nepovoljnih materijala, izbor optimalne metode, stabilnost i deformacije, uvjeti ugradnje i kontrola izvedbe), zatim potpornim konstrukcijama ili građevinama (zasipane potporne konstrukcije u koje spadaju masivni potporni ili gravitacijski zidovi, armirano-betonski L i T zidovi, razni tipovi montažnih zidova, gabioni, konstrukcije od armiranog tla, ugrađene potporne konstrukcije uglavnom plošnog oblika, odn. zidovi od zabijenih platica ili talpi, armirano-betonske dijafragme, različite pilotne stijene izgrađene iz zabijenih ili bušenih pilota, konstrukcije od čavlanog tla), → nasipima i branama od zemljanih materijala (prometni i hidrotehnički nasipi, nasute brane, zasipi), podzemnim građevinama i → tunelima (tuneli za prometnice, hidrotehnički tuneli, podzemne građevine posebnih namjena), → hidrotehničkim građevinama (iskop hidromelioracijskih kanala, izgradnja obrambenih nasipa, brana i akumulacija, iskop i postavljanje drenaža na poljoprivrednom zemljištu i za druge namjene, uređenje i održavanje plovnih putova i priobalja, nasipavanje terena za građenje), izgradnjom objekata u rudarstvu (okna, otkopi, niskopi, uskopi, potkopi, odlagališta materijala), zaštitom okoliša (odlagališta otpada s gledišta stabilnosti, deformacija i procjeđivanja).













Teorijske postavke i primjeri geotehničke djelatnosti

Povijest geotehnike i čovjekova zadiranja i proučavanja ponašanja tla većim se dijelom prožimaju s poviješću građevinarstva. Graditelji starih epoha rješavali su zadatke koje je nametalo tlo kao prirodna podloga. Njihove metode vrednovanja tla i povratne veze između građevine i tla danas nisu poznate, ali ostatci građevina govore da se tražilo pogodno tlo. Postojeći stari spomenici svjedoče o mnogim uspjelim, ali i neuspjelim rješenjima, poput kosoga tornja u Pisi. U Italiji su se još od staroga vijeka isušivale Pontinske močvare, a osim sustava kanala u Egiptu je uz Nil izgrađeno jezero Merid. Stari Indijci kopali su kanale i podizali obrambene nasipe te pročišćavali korito rijeke Ind kako bi povećali njezinu plovnost. Babilonci su kanalom spojili rijeke Eufrat i Tigris. Kinezi su uz Žutu rijeku podigli obrambene nasipe visoke do 20 m te prokopali Carski kanal dužine 1600 km koji je služio za odvodnjavanje, natapanje i promet. Potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. poduzimali su se mnogobrojni i raznovrsni hidrotehnički radovi, kojima je osnovni cilj bio uređenje voda. Nakon I. svj. rata u Nizozemskoj je započela gradnja objekata za obranu od voda iz Sjevernog mora i za odvođenje unutrašnjih voda na polderima. Goleme zemljane radove zahtijevala je i izgradnja Panamskoga kanala i drugih kanala poznatih u svjetskim razmjerima (→ plovni putovi).







Racionalna mehanika tla započela je 1776. kada je Charles Augustin de Coulomb (1736−1806), francuski vojni inženjer, razradio teoriju bočnoga tlaka na potporni zid. Istodobno je eksperimentirao s uzorcima tla i postavio zakon otpornosti tla na smicanje, koji je i danas jedan od osnovnih zakona mehanike tla. Radovi koje su objavili Navier (1833), Collin (1846), Poncelet (1840), Darcy (1856), Rankine (1862) i Boussinesque (1883) su također pridonijeli razvoju geotehnike kao dijela znanosti. Do prvih desetljeća XX. st. u graditeljskoj praksi prevladavale su analitičke analize tlaka na potporne konstrukcije prema jednostavnom fizičkome modelu zrnastoga tla i Coulombovu zakonu linearne zavisnosti. Nije bilo teorije za proračun kritičnog opterećenja tla pod temeljima. Tek su eksperimentalni i teorijski radovi Karla von Terzaghija (1883−1963) 1920-ih dali nove fizičke konkretne osnove za pouzdaniju spoznaju o ponašanju tla pod građevinama i tla kao građevnoga materijala. U djelu Erdbaumechanik auf bodenphysikalischer Grundlage (Mehanika tla na temelju fizikalnih osobina tla, 1925), prvoj monografiji o mehanici tla u svijetu, postavio je osnove nove znanstvene discipline. To je otvorilo put rješavanju složenih zadataka građenja na tlu i u tlu u doba kad je razvoj mehaničkih pomagala omogućivao izvođenje sve većih i složenijih zahvata u tlu. Nakon Terzaghija njegov su primjer slijedili Casagrande (1930), Taylor (1937), Oberti (1944), Stiny (1950), Kastaner (1949) i dr.

Razvoj geotehnike kao znanstvene discipline i djelatnosti u Hrvatskoj

Do 1945. građevinarstvo, kao i ostala industrija u Hrvatskoj, bilo je slabo razvijeno. Izgrađene su hidroelektrane Jaruga (1895., ujedno i prva hidroelektrana na izmjeničnu struju sagrađena u Europi) i Miljacka (1907) na Krki, Ozalj (1908) na Kupi i Kraljevac (1912) na Cetini. Od II. svj. rata izgrađeno ih je 26, od kojih Lešće nakon osamostaljenja Hrvatske, te tri termoelektrane i četiri termoelektrane-toplane, koje osim električne energije proizvode toplu vodu za dijelove gradova Zagreba, Siska i Osijeka. Prvi veći radovi u području vodogradnje počeli su 1876. na rijekama Savi, Dravi, Kupi i Krapini. Do 1891. u mnogim su gradovima uvedene kanalizacija i vodovodna mreža. Glavnina željezničke mreže u Hrvatskoj izrađena je za Austro-Ugarske Monarhije (→ željeznica; sv. 1). Danas Hrvatska raspolaže s 254 km dvokolosiječnih pruga te 2468 km jednokolosiječnih, od čega je 980 km elektrificiranih kolosijeka. Ceste su do 1945. većinom bile makadamske i održavale su se samo u najosnovnijoj mjeri. Prve modernije → ceste sagrađene su u XVIII. i XIX. st., najprije u sjeverozapadnim krajevima. Između dva svjetska rata na teritoriju Hrvatske sagrađena su 372 km cesta sa suvremenim kolnikom, uglavnom oko većih gradova. Hrvatska danas raspolaže s ukupno 27 000 km cesta, od čega 1416 km autocesta i poluautocesta, 6859 km državnih cesta, 9703 županijskih te 8980 km lokalnih cesta. Morske, riječne i zračne luke, naftovodi i plinovodi snažno su se razvijali nakon II. svj. rata, a rast gradskog stanovništva zahtijevao je velike građevinske, a time i geotehničke radove. Sve su se → luke (sv. 1), kako velike teretne i putničke tako i manje nautičke i ribarske, počele proširivati, a gradile su se i nove kao što je velika luka Gaženica u Zadru. Danas Hrvatska raspolaže sa šest većih luka, tri pretežno teretne morske luke (Rijeka, Ploče, Šibenik) i tri pretežno putničke morske luke (Zadar, Split, Dubrovnik). Uz njih postoji veći broj manjih luka za lokalni prijevoz te privez putničkih brodica i trajekata za prijevoz vozila, ribarskih lučica te marina, turističkih luka za jahte i jedrilice. Kad je riječ o unutarnjim plovnim putovima, Hrvatska raspolaže s ukupno 804 km plovnih putova na rijekama Dunavu, Savi, Dravi, Kupi i Uni. Na tim su plovnim putovima važne luke Osijek, Sisak, Slavonski Brod i Vukovar. U Hrvatskoj je danas i sedam zračnih luka (Zagreb, Dubrovnik, Split, Zadar, Pula, Rijeka i Osijek; → aerodrom; sv. 1) te dva manja zračna pristaništa (Mali Lošinj i Brač). Hrvatska također raspolaže s 610 km naftovoda (→ Jadranski naftovod; sv. 2) s pripadnim terminalima (Omišalj, Sisak, Virje, Slavonski Brod te Žitnjak u Zagrebu) te 2693 km magistralnih plinovoda (→ Plinacro; sv. 2) s pripadnim mjernim stanicama i drugim postrojenjima. Razvojem gradova pojavila se potreba za iskorištavanjem prostora u urbanim sredinama, što je dovelo do sve većeg zadiranja u podzemlje, odn. izgradnjom novih poslovnih i stambenih objekata izvodile su se sve dublje građevne jame. Prva veća građevna jama nastala je pri izgradnji poslovne zgrade INA-Naftaplina (Šubićeva–Martićeva–Derenčinova ulica) u Zagrebu 1987., nakon čega su slijedile zaštite građevnih jama u Zagrebu (Importanne centar na Starčevićevu trgu 1994., Importanne galerija na Iberovu trgu 1999., Branimir centar 2002., Grand centar 2005., Avenue Mall 2006., i dr.) i u drugim hrvatskim gradovima.



















Većinu građevinskih, time i geotehničkih radova, nakon II. svj. rata izvodila su uglavnom domaća građevinska poduzeća. Iznimno, i u pravilu kada su gradnju financirale Svjetska i Europska banka za razvoj, poslove gradnje na međunarodnim natječajima dobivala su inozemna građevinska poduzeća. Primjer su za to poduzeća, američko Bechtel i tursko ENKA kao podizvođač, koja su 1999. na natječaju dobila posao izgradnje autoceste Zagreb−Split, na dionici Bosiljevo−Sveti Rok, ili konzorcij talijanskih poduzeća (Grandi Lavori Fincosit, Nuova Co.Ed.Mar, Maltauro) koji je na natječaju dobio posao izgradnje Zagrebačke obale, velikoga kontejnerskog terminala u Rijeci, koju čini 49 velikih kesona koji nose ploču platoa luke, a potopljeni su u muljevito tlo poboljšano predopterećenjem, nizom šljunčanih pilota i mlazno injektiranih stupova. Industrija je do kraja II. svj. rata bila skromna opsega pa njezina izgradnja uglavnom nije zahtijevala složenije zahvate temeljenja. Nakon II. svj. rata gradila su se mnoga postrojenja, skladišta, silosi te nekoliko termoelektrana i drugih velikih građevina. Gradile su se visoke zgrade, duboke građevne jame, pothodnici i druge građevine, što je zahtijevalo rješavanje mnogih geotehničkih problema. Do kraja II. svj. rata veće infrastrukturne građevine projektirale su se većinom u administrativnim službama nadležnoga ministarstva pa nije bila razvijena projektantska djelatnost, osim pojedinih iznimaka, poput inženjerskoga poduzeća Građevno poduzeće Ing. A. Helfman iz Zagreba, koje je bilo opremljeno za veće građevinske radove i u niskogradnji, uključujući podvodno temeljenje na pneumatskim kesonima (pri gradnji → mostova preko Kupe u Sisku, Save u Zagrebu i Krapine u Zaprešiću). Veća su građevinska poduzeća osnovana tek nakon II. svj. rata. Za potrebe izgradnje hidroelektrane Vinodol 1946. je u Zagrebu osnovano poduzeće → Hidroelektra, nastalo iz Elektroprivrednog poduzeća Hrvatske (Elpoh) i u sklopu kojega je osnovana projektantska skupina koja je 1949. prerasla u projektantsko poduzeće → Elektroprojekt iz Zagreba. Tada je osnovan i niz drugih većih poduzeća kao što su zagrebački → Vijadukt (1947) za mostove i ceste, Udarnik za visokogradnje, → Tehnika (1947) za industrijske građevine, Pionir, poslije → Industrogradnja (1946), → Vladimir Gortan i → Novogradnja (oko 1948), riječki Asfalt za gradnju cesta, Jadran i → Primorje, → Konstruktor u Splitu (1945), → Osijek-Koteks i Tehnika Beton u Osijeku, vojna građevinska poduzeća → Tempo u Zagrebu (1948) i Ivan Lučić Lavčević (→ Lavčević) u Splitu (1948), Pomgrad (→ Pomgrad-Inženjering) u Splitu i dr.

Ministarstvo rudarstva u Zagrebu osnovalo je neposredno nakon II. svj. rata rudarsku školu u Varaždinu koja je obrazovala bušačke tehničare. Isto je ministarstvo osnovalo i Poduzeće za istražna bušenja u Zagrebu koje je imalo odjel za mehaniku tla, temeljenja i nasute brane sa stručnjacima za istražno bušenje, geomehaničkim laboratorijem opremljenim suvremenom opremom za ispitivanje tla te skupinom inženjera za geotehničko projektiranje. Kako je preraslo svoju prvotnu namjenu, reorganizirano je u poduzeće Geoistraživanja sa sjedištem u Zagrebu. Usporedno je u Zagrebu osnovano i specijalizirano poduzeće za bušenje i injektiranje Elektrosond. Geoistraživanja i Elektrosond spojili su se 1965. u poduzeće → Geotehnika sa sjedištem u Zagrebu, specijalizirano za izvođenje posebnih geotehničkih radova (piloti, dijafragme, geotehnička sidra, injektiranje i sl.). U sklopu Geotehnike iste je godine osnovano i projektantsko-istraživačko poduzeće Geoexpert, za potrebe istraživanja vezanih uz injektiranje tla i stijena, s pripadajućim laboratorijima. Stručnjaci Geotehnike proveli su i niz opsežnih najsuvremenijih i vrlo složenih terenskih ispitivanja za velike hidroenergetske građevine u svijetu. Među njima ističu se mnogobrojna ispitivanja dilatometrom, velikim tlačnim jastucima i probnim pločama velikog promjera za određivanje krutosti stijene, ispitivanja posmične čvrstoće na kontaktu stijene i betona te određivanja primarnih naprezanja u stijeni. Kako je opseg izgradnje u Hrvatskoj rastao, širila se i potreba za rješavanjem različitih geotehničkih problema. Skupine za geotehničko projektiranje te odgovarajući laboratoriji organizirali su se i u drugim poduzećima i ustanovama, npr. u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu, u njegovim podružnicama u Splitu, Osijeku i u manjoj mjeri u Rijeci te na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

Do II. svj. rata građevinari su se susretali s geotehničkim problemima koji su se rješavali iskustveno i na intuitivan način, dobrim dijelom i zbog toga što se mehanika tla i mehanika stijena još nisu etablirale u znanstvenome smislu. Prvu monografiju o mehanici tla u svijetu objavio je Terzaghi 1925., a prva međunarodna konferencija o mehanici tla i temeljenju održana je na Harvardovu sveučilištu u Massachusettsu 1936., kada je osnovano Međunarodno društvo za mehaniku tla i temeljenje (danas Međunarodno društvo za mehaniku tla i geotehničko inženjerstvo, ISSMGE). Do kraja I. svj. rata građevinski inženjeri u Hrvatskoj školovali su se pretežno u Austriji, na visokim tehničkim školama u Grazu i Beču (poslije tehnička sveučilišta), ali i primjerice na tehničkim visokim školama u Zürichu (ETH Zürich) ili Budimpešti.

Nastojanjem Hrvatskoga društva inženjera i arhitekata, 1919. osnovana je Visoka tehnička škola u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Od 1921. kao honorarni je nastavnik na Katedri za vodogradnju inženjer → Valerijan Rieszner držao nastavu iz kolegija Vodogradnje II, a za njegova je asistenta, poslije i za honorarnoga nastavnika kolegija Industrijska vodogradnja, izabran → Stjepan Szavits-Nossan. U okviru kolegija Vodogradnje II Rieszner je uveo poglavlja iz geotehnike i mehanike tla. U začetcima visokoškolske nastave iz područja tehnike u Hrvatskoj sadržaji iz geotehnike pojavljivali su se i u kolegijima poput Gradnja cesta i željeznica, Gradnja tunela, Građevne konstrukcije te Ispitivanja gradiva. U sklopu svoje katedre Rieszner je početkom 1938. osnovao Zavod za geotehniku, a 1941. i pripadajući Laboratorij za mehaniku tla. Laboratorij je posjedovao uređaj za vađenje neporemećenih uzoraka na terenu, opremu za standardne klasifikacijske pokuse, opremu za ispitivanje mehaničkih svojstava tla, čvrstoću, deformabilnost i vodopropusnost, te je odmah počeo provoditi ispitivanja tla za potrebe građevinske industrije. Zavod je organizirao i opažanja slijeganja i zakretanja građevina te deformacije tla kako bi usporedbom predviđenih i mjerenih veličina kritički ocjenjivao ispravnost projektnih pretpostavki. Specijalizirani kolegiji Mehanika tla i Temeljenje uvedeni su u nastavni program 1942., a Rieszner ih je vodio do smrti 1949. kada je nastavu preuzeo S. Szavits-Nossan.

U akademskoj godini 1961/62. nastavu iz kolegija Mehanika tla preuzeo je novoizabrani profesor, istaknuti inženjer → Ervin Nonveiller. Nastavu iz kolegija Mehanika tla i temeljenje preuzeo je 1978. docent → Franjo Verić, koji je te godine došao na Fakultet građevinskih znanosti (od 1962−77., te od 1991. → Građevinski fakultet u Zagrebu) iz Instituta Geoexpert, i vodio ju samostalno do 1986. kada mu se pridružio → Antun Szavits-Nossan. Fakultet je 1963. počeo održavati poslijediplomski studij geotehnike, prvi takve vrste u SFRJ. Članovi Zavoda za geotehniku organizirali su i vodili nastavu iz geotehničkih kolegija i na drugim fakultetima i institucijama Fakultetu građevinskih znanosti u Splitu (I. Jašarević, A. Szavits-Nossan, F. Verić; danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Fakultetu građevinskih znanosti u Osijeku (A. Szavits-Nossan, F. Verić; danas → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu (sv. 2) u Zagrebu (E. Nonveiller, A. Szavits-Nossan, F. Verić), Kulturno-tehničkome smjeru → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu (F. Verić), Višoj geotehničkoj školi Varaždin (B. Percel), → Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (B. Percel). Osim na građevinskim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku te na Građevinskom odjelu → Tehničkoga veleučilišta u Zagrebu (sv. 4), geotehnički se sadržaji danas predaju i na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu i Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, u sklopu studija za diplomirane inženjere građevinarstva otvoren je 1999. studijski smjer Geotehnika, jedini takav u Hrvatskoj. Osim postojećih geotehničkih predmeta za sve studente građevinarstva, na geotehničkome su usmjerenju uvedeni novi kolegiji: Geotehnički istražni radovi, Primijenjena mehanika tla, Temeljenje II, Mehanika stijena I, Geotehnika podzemnih građevina, Nasute građevine, Potporne konstrukcije, Numeričko modeliranje u geotehnici te Hidrologija i inženjerska geologija. U skladu s Bolonjskim procesom građevinski su fakulteti u Hrvatskoj uveli trogodišnje preddiplomske studije, s različitim geotehničkim predmetima, dok Građevinski fakultet u Zagrebu na diplomskoj i poslijediplomskoj razini te Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu na diplomskoj razini nude i zaokružene geotehničke studijske programe. Svi visokoškolski studiji građevinarstva također nude veći ili manji broj geotehničkih predmeta.

Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, objavljena su djela usko vezana uz problematiku geotehnike i geotehničkog inženjerstva Mehanika stijena, temeljenje, podzemni radovi (urednik I. Jašarević, 1983), Mehanika tla (M. Selimović, 1985), Tuneli (I. Banjad, 1982., 1989), Mehanika tla i temeljenje građevina (E. Nonveiller, 1990), Temeljenje (T. Roje-Bonacci, 1997), Uvod u mehaniku tla (S. Zlatović, 2006), Tuneli: iskop i primarna podgrada (M. Hudec, 2009), Mehanika tla (T. Roje-Bonacci, 2017), Mehanika stijena (S. M. Kovačević, 2021) i dr. te skripta Tuneli (I. Banjad, 1982) i Podzemne građevine i tuneli (I. Vrkljan, 2003). U Tehničkoj enciklopediji LZMK-a članak mehanika tla (E. Nonveiller) objavljen je 1982., a tunel (I. Banjad, D. Desselbrunner, M. Hudec) 1997.

Udruženja

Kako je stasao veći broj stručnjaka specijalista za geotehniku, javila se potreba za osnivanjem odgovarajućih stručnih društava. Jugoslavensko društvo za mehaniku tla i fundiranje (JDMTF) osnovano je 1949. kao član Međunarodnoga društva za mehaniku tla i temeljenje (ISSMFE). U osnivanju jugoslavenskoga društva vrlo aktivnu ulogu imao je i E. Nonveiller, koji je 1955−59. bio njegov predsjednik. Iste je godine osnovana i Jugoslavenska sekcija međunarodne komisije za visoke brane (ICOLD). Jugoslavensko društvo za mehaniku stijena i podzemne radove (JDMSPR) osnovano je 1965. kao član Međunarodnoga društva za mehaniku stijena (ISRM). Od 1983. unutar JDMTF-a bile su organizirane podružnice po jugoslavenskim republikama. Nakon osamostaljenja Hrvatske 1990. osnovano je Hrvatsko društvo za mehaniku tla i temeljenje (HDMTT), koje je u ISSMFE primljeno 1992. godine. HDMTT se 2006. udružio s Hrvatskom udrugom za mehaniku stijena (HUMS), koja pod tim imenom djeluje od 1997; 1991−97. zvala se Hrvatsko društvo za mehaniku stijena (HDMS), a sljednik je Društva za mehaniku stijena i podzemne radove Hrvatske (DMSPRH), podružnice JDMSPR-a koje je djelovalo 1980−91. S obzirom na to da su većinu članova HDMTT-a i HUMS-a činili isti stručnjaci, na poticaj tadašnjega predsjednika HUMS-a, profesora → Ivana Vrkljana i tadašnje predsjednice HDMTT-a, profesorice Vlaste Szavits-Nossan, ta su se dva društva udružila 2006. u Hrvatsko geotehničko društvo (HGD), koje je član Međunarodnog društva za mehaniku tla i geotehničko inženjerstvo (ISSMGE) i ISRM-a. Osim tih društava u Hrvatskoj djeluje i Hrvatska udruga za tunele i podzemne građevne (ITA Croatia) koja je članica u Međunarodne asocijacije za tunele (ITA).

Žerjavić, Milan (Križ kraj Ivanić Grada, 28. IX. 1915 – Zagreb, 26. VIII. 1971), arhitekt, projektant stambene arhitekture i nekih od prvih zagrebačkih nebodera.

Nakon povratka iz Praga, gdje je 1940. diplomirao arhitekturu na Njemačkoj tehničkoj visokoj školi te nakratko radio kod inženjera Hoube i Wimmera i u građevinskom poduzeću Železny, zaposlio se u Zagrebu kod inženjera Zorislava Franjetića. Od 1941. radio je kao projektant u državnim tijelima Banovine Hrvatske i NDH. Od ljeta 1945. bio je angažiran u Ministarstvu građevina NRH na planovima obnove zemlje, 1946. radio je u građevinskom poduzeću Kabiljo, a 1947. otišao je u Sarajevo, gdje je radio na zadatcima koje je prethodno obavljao i u Ministarstvu u Zagrebu. Od 1948. bio je zaposlen u zagrebačkom Gradskomu projektnom i geodetskom poduzeću Osnova, gdje je rukovoditelj bio od 1951. do raspada poduzeća 1954., kada iz njega nastaju arhitektonski projektni biroi Ilijić i Žerjavić. Biro Žerjavić, na čelu kojega je bio gotovo do smrti, bavio se uglavnom projektiranjem višestambenih zgrada.

Među njegovim realizacijama ističu se stambeno-poslovna zgrada u Bogovićevoj ulici 1a, višestambene zgrade u Martićevoj 30–36 i 53–61, na Prilazu baruna Filipovića 4–10 i u Biankinijevoj 8 (sve 1954), pet tipskih višestambenih zgrada u Ulici grada Vukovara 228–236 (1956–57), višestambeni sklop na križanju Martićeve i Vojnovićeve 22–32 s deseterokatnim neboderom (s Pavlom Baranjaijem, 1956–58), višestambene zgrade u Savskoj 92–98 (1957), neboder na križanju Držićeve 10 s Ulicom grada Vukovara (1957–58), višestambene zgrade na križanju Barčićeve i Derenčinove (zajedno sa Zlatkom Ogorelcem, 1958), na križanju Maksimirske i Harambašićeve (s P. Baranjaijem, 1958), stambeno-poslovna zgrada na križanju Savske i Vukotinovićeve (1959), pet zgrada na Volovčici u Zapoljskoj 2–30 (1960), te nekoliko obiteljskih kuća.













Geršić, Ivo (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 23. IV. 1915 – Zagreb, 4. V. 2002), arhitekt, sljedbenik načela funkcionalne arhitekture zagrebačkoga kruga.

Diplomirao je 1938. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon studija radio je u Tehničkom odsjeku Gradskoga poglavarstva u Zagrebu, potom u Sekciji za održavanje pruga u Slavonskom Brodu. Od 1942. do 1944. bio je zaposlen u Ministarstvu zdravlja NDH, a nakon II. svj. rata u Ministarstvu narodnog zdravlja NRH u Zagrebu. Godine 1947. poslan je na rad u Bosnu (Travnik, Donji Vakuf, Kupres), a 1949. zaposlio se u → Arhitektonskom projektnom zavodu (APZ) u Zagrebu, gdje je od 1952. vodio jednu od projektantskih skupina koja je 1954. postala samostalni Arhitektonski biro 54 (AB–54). Bio je voditelj toga biroa do njegova uključenja u obnovljeni APZ 1977. Umirovljen je 1980. Predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1950–63). Bio je član Savjeta Međunarodne federacije za bolnički inženjering (1978–82).

Nadahnut funkcionalističkim principima zagrebačke škole arhitekture, uvažavajući suvremene arhitektonske tijekove, projektirao je zdravstvene, stambene i odgojno-obrazovne zgrade. Najveći broj izvedenih projekata vezan je uz arhitekturu zdravstvenih ustanova: paviljoni za liječenje tuberkuloze u sklopu bolnica u Novom Marofu (1949) i Šumetlici kraj Nove Gradiške (1951–56), poliklinika, kirurški i zarazni odjel, onkološki dispanzer, ekonomski blok i energetska centrala bolnice u Slavonskom Brodu (1961–74), kirurški, ginekološki i patološki odjel i središnji laboratorij bolnice u Varaždinu (1965–78), ginekološko-porođajni odjel bolnice u Puli (1978) i dr. Među odgojno-obrazovnim i stambenim zgradama ističu se: osnovna škola na Mlinarskoj cesti 35 (sa Ž. Žlofom, 1957), srednja tekstilna škola na Prilazu baruna Filipovića 30 (1963), dvije stambene zgrade u Vukovarskoj ulici 238–240 (1952., 1958), sve u Zagrebu. Radio je na generalnim planovima razvoja medicinskih ustanova i bolnica (1953–78). Stručne radove objavljivao je u časopisima Arhitektura, Bulletin JAZU, Čovjek i prostor, Zdravstvo i dr. Za životno djelo dobio je nagrade »Viktor Kovačić« (1992) i »Vladimir Nazor« (1998).







Geotehnički fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu sa sjedištem u Varaždinu koja izvodi sveučilišne studije na prijediplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u znanstvenom području tehničkih znanosti, znanstvenom polju interdisciplinarnih tehničkih znanosti, znanstvenoj grani inženjerstva okoliša.







Povijest

Početak visokoškolskog obrazovanja temelji se na tradiciji Rudarske nadzorničke škole osnovane 1939. te Rudarske srednje tehničke škole osnovane 1946., a obilježen je osnutkom Više tehničke rudarsko-geoistraživačke škole Varaždin 1969 (od 1970. Viša geotehnička škola Varaždin). Škola je nastala odlukom Savjeta Centra za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i metalskih kadrova na poticaj niza poduzeća kao što su → Geotehnika i → Geofizika (sv. 4) iz Zagreba, Geosonda iz Beograda, Geoistrage iz Sarajeva i Geološki zavod Ljubljana. Nastava se odvijala na smjerovima Geotehnika, Hidrotehnika, Površinski kopovi i kamenolomi i trajala je pet semestara. Od 1972. Viša geotehnička škola djelovala je u sastavu → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta (RGNF) u Zagrebu (sv. 2). U novu zgradu na Hallerovoj aleji 7 preseljena je 1974., gdje se Fakultet nalazi i danas. Na zahtjev građevinskih poduzeća 1974. osnovano je i građevinsko usmjerenje te je omogućen stručni studij više stručne spreme u trajanju od pet semestara. Od 1977. taj studij podignut je na višu razinu tako što je studijski program postao istovjetan studiju VI. stupnja više stručne spreme tadašnjega Fakulteta građevinskih znanosti u Zagrebu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu). Diplomirani studenti stjecali su naziv inženjera geotehnike geotehničkog ili hidrotehničkog usmjerenja. Viša geotehnička škola Varaždin je putem stručnih projekata razvila suradnju s poduzećima s gotovo cijelog područja Hrvatske, rezultati koje su među ostalim bili proširenje prostora zgrade Škole, opremanje laboratorija, nabava opreme, posebice za terenske radove, te usavršavanje vlastitih kadrova.

Viša tehnička škola djelovala je do 1991. kada je prerasla u Geotehnički fakultet koji je postao sastavnicom Sveučilišta u Zagrebu te je dobio rješenje o izvođenju sveučilišnog studijskog programa Geotehnike. Studijski program izvodio se u dva usmjerenja: Geotehnika i Hidrotehnika, a od akademske godine 1993/94. bio je ustrojen studijski program iz usmjerenja Tehnička zaštita okoliša. Usporedno s provedbom Bolonjskoga procesa akademske godine 2005/06. i usklađivanjem dotadašnjih prijediplomskih i diplomskih programa započelo je izvođenje sveučilišnog studijskog programa Geoinženjerstvo, čime se zadržala tradicija geotehnike, ali je u studijski program uvedeno i Inženjerstvo okoliša kao novi studijski smjer. Godine 2012. studijski program Geoinženjerstvo zamijenjen je prijediplomskim studijskim programom Inženjerstvo okoliša, a od 2015. izvodi se i diplomski studij sa smjerovima Geoinženjerstvo okoliša, Upravljanje vodama i Upravljanje okolišem. Poslijediplomski doktorski studijski program Inženjerstvo okoliša ustrojen je 2018. Od 2004. na Sveučilištu u Zagrebu pokrenut je interdisciplinarni poslijediplomski stručni studij Ekoinženjerstvo kojega je Geotehnički fakultet bio jedan od osnivača. Studijski program izvodi se kao sveučilišni specijalistički studij. Fakultet sudjeluje u nizu nacionalnih i međunarodnih znanstvenih projekata od kojih se ističe projekt Mountainous Lakes: Sustainable Utilization of Water in the Pilot Area Plitvice Lakes u suradnji s institutom Joanneum Research iz Graza i Nacionalnim parkom Plitvička jezera.







Na fakultetu se danas izvode tri sveučilišna studija: sveučilišni prijediplomski i sveučilišni diplomski studijski program Inženjerstvo okoliša (smjerovi Geoinženjerstvo okoliša, Upravljanje vodama i Upravljanje okolišem) te poslijediplomski doktorski studij Inženjerstvo okoliša.

Organizacija

Danas fakultet čine četiri Zavoda koji predstavljaju temeljne ustrojstvene jedinice nastavnog, znanstvenoistraživačkog i stručnog rada, kao i drugih poslova iz djelatnosti Fakulteta. Opći poslovi na Fakultetu obavljaju se putem zajedničkih službi. Zavod za opće znanosti (predstojnica Zvjezdana Stančić) provodi aktivnosti u području prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti. U Zavodu za geotehniku (predstojnik Jasmin Jug) provode se istraživanja terena u okolišne i geotehničke svrhe, kao i aktivnosti remedijacije okoliša. U njegovu sklopu djeluje i akreditirani Geotehnički laboratorij, osnovan 1974. Zavod za upravljanje vodama (predstojnik Ranko Biondić) radi na znanstvenoistraživačkim projektima, ali i na izradbi niza projekata za potrebe gospodarstva vezanih uz istraživanje vodnih resursa te njihovo integralno upravljanje i učinkovitu zaštitu poput Studije upravljanja vodama izvora Jadro i Žrnovica. Unutar njega ustrojen je Laboratorij za geokemiju okoliša. U Zavodu za inženjerstvo okoliša (predstojnica Aleksandra Anić Vučinić) provode se aktivnosti usmjerene na znanstveno utemeljena rješenja u području gospodarenja otpadom, otpadnih voda i otpadnog zraka primjenom naprednih inženjerskih metoda. Unutar tog zavoda 2018. godine ustrojen je Laboratorij za inženjerstvo okoliša.













Izdavaštvo

Fakultet je 1994–2002. izdavao časopis Croatian Geotechnical Journal koji je izašao u devet brojeva i bio je tiskan na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Od 2014. dva puta na godinu izdaje se časopis Inženjerstvo okoliša koji je 2019. promijenio naziv u Environmental Engineering – Inženjerstvo okoliša te se izdaje isključivo na engleskom jeziku.

























građevinski strojevi, strojevi, postrojenja, oprema i uređaji koji služe za građenje i proizvodnju građevnih materijala i elemenata. Mehanizacija radova u građevinarstvu u skladu je s današnjim potrebama s obzirom na brzinu i kvalitetu radova, ekonomičnost te složenost i obujam građevinskih zahvata. Prema vrsti rada građevinski strojevi dijele se u više skupina.

Strojevi za zemljane radove: bageri (jaružala, gliboderi) i utovarivači služe za iskop, prijenos i utovar zemlje; dozeri (buldozeri) kopaju tlo rezanjem, sabiru, guraju i zgrću zemlju; skrejperi istodobno iskapaju i tovare, prevoze, istovaruju i razastiru zemlju; grejderi razastiru i fino planiraju tlo; rovokopači iskapaju rovove u tlu; rijači (obično kao priključci) služe za odvaljivanje tvrdog tla i za lomljenje kolnika i podloga; nabijači tla dijele se na one sa statičkim (ježevi i valjci), udarnim (eksplozivni nabijači, nabijala) ili dinamičkim djelovanjem (vibracijski ježevi, valjci, nabijači, ploče).

Strojevi za rad s kamenom: motorni ili pneumatski čekići i bušilice s kompresorima; samovozne bušaće garniture; drobilice za grubo drobljenje kamena; mlinovi za fino drobljenje kamenih materijala; sita (rotacijska, vibracijska, rezonantna) za prosijavanje kamena i šljunka; separacije za pranje i granuliranje šljunka; hidroseparatori ili hidrocikloni za pranje i granuliranje kamenih čestica manjih od 3 mm.

Strojevi za radove na temeljenju: crpke za vodu i mulj (membranske i centrifugalne); zabijala pilota (s vitlom, eksplozivna i vibracijska); bušilice za izradbu pilota; kesonski uređaji za temeljenje pod vodom; strojevi za izradbu temeljnih dijafragma, strojevi za injektiranje tla.

Strojevi za betonske radove: miješalice betona s cikličnim ili kontinuiranim radom; automiješalice za transport betona; crpke ili pumpe za transport betona cijevima do mjesta ugradbe; vibratori i pervibratori za zbijanje betona; finišeri i razastirači za ugradbu betona na cestama; cementni injektori za ispunjavanje šupljina cementnim mortom; strojevi za torkretiranje (nanošenje žitkog betona štrcanjem); rezači betona za izradbu reški; strojevi za sječenje i savijanje armature (sjekačice i savijačice).

Strojevi za asfaltne radove: kotlovi za zagrijavanje bitumena; prskalice za bitumen (samohodne i vučne); razastirači tucanika i kamenih agregata; stacionarne i pokretne miješalice za asfalt; finišeri za ugradbu valjanog i lijevanog asfalta; kotlovi za topljenje lijevanog asfalta; strojevi za zalijevanje reški i pukotina.

Strojevi za dizanje i prijenos: vitla (ručna i motorna); hidraulične dizalice za velike terete; elevatori s vedrima za sipke materijale; dizalice i dizala – stupne (toranjske) okretne dizalice i granici (kranovi), autodizalice za montažu teških elemenata, kabelni (žičani) granici za prijenos velikih tereta na većim udaljenostima i visinama, jarbolni (derik) granici za veće terete i za montažne radove, mosne i portalne dizalice za radove u pogonima, i dr.; prenosila (transporteri) – transportne vrpce za horizontalni i vertikalni prijenos sipkih materijala (u separacijama), viličari za tovarenje i prijenos komadne robe i materijala na paletama i dr.; utovarivači na vozilima ili na kolosijeku za utovare i kraće transporte.







U građevinske strojeve ubraja se i posebna građevinska mehanizacija koja obuhvaća maloserijske i izvanserijske strojeve za posebne namjene, npr. iskope u tunelima (tunelski bušaći strojevi) te postrojenja za proizvodnju građevnih materijala, predgotovljenih elemenata i sklopova montažnih konstrukcija, npr. armirački pogoni, postrojenja za pripremu većih količina betona (betonare) ili asfalta (asfaltne baze), a kadšto i vozila za prijevoz tereta (kamioni, kamioni samoistovarivači/kiperi, tegljači, damperi za prijevoz tereta na manjim udaljenostima).

Građevinski strojevi u Hrvatskoj

Danas je gradnja i proizvodnja građevnog materijala nezamisliva bez primjene građevinskih strojeva. Ipak, na gradilištima na području današnje Hrvatske dugo je prevladavao ljudski rad uz uporabu zaprežnih kola za prijevoz materijala. Do promjene je došlo tek u 1920-ima i u 1930-ima kada su se rijetka građevinska poduzeća, usprkos jeftinoj radnoj snazi i gospodarskoj nesigurnosti, odlučivala za nabavu strojeva poput miješalica betona, vagoneta, parnih valjaka i kamiona. Zbog toga je mehanizacija hrvatskog građevinarstva uoči II. svj. rata bila oskudna, zastarjela i dotrajala.







Neposredno nakon II. svj. rata okolnosti se nisu odveć promijenile, iako je prikupljen određen broj građevinskih strojeva koje su savezničke snage rashodovale ili su pristigli u sklopu međunarodne pomoći. U trenutku kada je u jeku bila obnova zemlje porušene ratom, počinjala industrijalizacija i izgradnja tvorničkih pogona te masovna stanogradnja, manjak građevinske mehanizacije predstavljao je velik problem. Primjer toga je normativ iz 1949. kojim se, s obzirom na slabu, tj. gotovo nikakvu opremljenost građevinske industrije kranovima i drugom mehanizacijom, uvjetovalo da elementi montažne stanogradnje budu mase manje od 400 kg, kako bi ih moglo podići osam radnika.

Početno je rješenje bila nabava neophodnih strojeva iz inozemstva, uglavnom vezana uz projekte poput izgradnje Željezare u Sisku, valjaonice u Ražinama i hidrocentrale u Vinodolu, ili autoputa Bratstvo i jedinstvo. Tako su se npr. radovi na izgradnji Jadranske magistrale isprva (od 1945) uglavnom obavljali ručno, dok je 1964. duž gradilišta bilo u pogonu 140 kompresora, 66 utovarivača, 82 cestovna valjka, 89 drobilica, 58 betonskih miješalica, 47 buldozera, 86 traktora, 338 dampera, kamiona i prikolica, 10 asfaltnih baza i 7 finišera.

Od početka 1950-ih važnu su ulogu u nabavi građevinske mehanizacije dobila strojograđevna poduzeća diljem Jugoslavije koja su počela proizvoditi domaće strojeve, rješavajući usput i problem manjka rezervnih dijelova. U tome su manjim dijelom sudjelovala i hrvatska poduzeća. Proizvodnja se uglavnom održala do 1980-ih, iako se udjel suvremene uvozne mehanizacije stalno povećavao, osobito u poduzećima koja su djelovala i na inozemnom tržištu.







U Slavonskom Brodu je Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (danas → Đuro Đaković Grupa; sv. 1) počela još 1935. proizvoditi čeljusne drobilice za kamen i motorne miješalice za beton kapaciteta 250 l, a od 1940. i parne valjke. Nakon II. svj. rata tvornica je proizvodila i građevinske vagonete, parne bagere (od 1948), dizelske (od 1953) i električne (od 1955) bagere. Istodobno je nastavila proizvodnju valjaka, od 1954. s dizelskim pogonom, od 1967. u statičnoj i vibracijskoj (samokretnoj i vučenoj) inačici. Od 1955. proizvodila je i električne dampere kapaciteta 3 m³, a od 1961. kapaciteta 4–15 m³; od 1954. proizvodila je strojeve za tvornice cementa i vapna, a ubrzo i kompletne tvorničke pogone (tvornice cementa u Umagu i Omišu 1956; tvornice vapna u Ozlju i Labinu 1963; tvornica gipsa u Kninu 1963. i dr.). Kao pomoćnu je opremu u mehanizaciji građevinarstva tvornica izrađivala teške pločaste transportere, vibracijska sita za separaciju drobljenog materijala, razne horizontalne, kose i vertikalne transportere te različite vrste tvorničkih dizalica. Na osnovi iskustava dotadašnje proizvodnje građevinskih strojeva, tijekom 1970-ih u Tvornici šinskih vozila slavonskobrodskog poduzeća proizvodili su se suvremeni vibracijski valjci SVV7 te više tipova vučnih valjaka, damper nosivosti 10 m³, bageri u suradnji s francuskim poduzećem Poclain te utovarivači (KL-30 i L 800) u suradnji s njemačkim poduzećem Zettelmaver. Od 1985. u sastavu poduzeća djelovala je radna organizacija Specijalna vozila u kojoj su se od 1990-ih u suradnji s belgijskim Rendersom proizvodili zglobni utovarivači (RL 50, 100, 150 i 250, RSL 35) te bageri gusjeničari (RKE 2000, 2600 i RKE 4300) i s kotačima (RDTE 1500).













Riječka tvornica → Torpedo (sv. 1) je nakon II. svj. rata počela proizvoditi robu široke potrošnje, poput lopata, pijuka, plugova, plamenika i sl., a ubrzo i kompresore te pneumatske bušilice i čekiće. Od 1965. proizvodili su se bageri, zglobni utovarivači (npr. TU1600), bageri-utovarivači (TB 1941 H), a u suradnji s rumunjskom tvornicom Steagul Rosu kamioni (Torpedo SRT-L i SRT-N). Strojeve i dijelove pogona za građevinarstvo u manjem su opsegu od 1950-ih proizvodila poduzeća TUNT iz Sesvetskog Kraljevca, → Jedinstvo (sv. 1), Braća Kavurić, tj. Monting (→ Montmontaža) iz Zagreba, → Vulkan (sv. 1) iz Rijeke, → Dalit (sv. 1) iz Daruvara, → Tomo Vinković (sv. 2) iz Bjelovara → OLT (sv. 2) iz Osijeka i dr.













Danas se u Hrvatskoj ne proizvode građevinski strojevi, ali su naša poduzeća dobro opremljena mehanizacijom, bila ona dijelom njihova voznog parka ili je uzimaju u najam u skladu s trenutačnim potrebama. O građevinskoj mehanizaciji u nekom se obliku podučava na svim stručnim i sveučilišnim studijima građevinarstva. Među stručnom se publicistikom ističu novije knjige i udžbenici Strojevi u građevinarstvu (1995., Eduard Slunjski), Građevinski strojevi (1998., Dinko Mikulić), Leksikon strojeva i opreme za proizvodnju građevinskih materijala (2007., Zdravko Linarić), Postrojenja za proizvodnju sipkih i povezanih mineralnih gradiva (2009., Zdravko Linarić).

Geofoto d. o. o., poduzeće specijalizirano za fotogrametrijske i geodetske djelatnosti osnovano 1993. u Zagrebu. U doba kada je osnovano prvo je u Hrvatskoj pružalo uslugu aerofotogrametrijskoga snimanja.

Poduzeće se specijaliziralo za područje digitalne kartografije, analitičkoga fotogrametrijskoga kartiranja, katastarske izmjere i uspostave geoinformacijskih sustava. Posjedovalo je dobro opremljen fotolaboratorij, aerofotogrametrijsku mjernu kameru visoke tehnologije, dva analitička stereoinstrumenta, precizni fotogrametrijski skener, više digitalnih fotogrametrijskih radnih stanica, te snažnu informatičku infrastrukturu. Aerofotogrametrijsko snimanje obavljalo je trima vlastitim zrakoplovima, koji su u šest sati leta mogli snimiti više od 1000 fotografija, a snimao se teren promjera deset kilometara (karte u mjerilu 1 : 40 000).







Geofoto je 2004. za Ministarstvo obrane RH, po standardima NATO-a, započeo snimanje cjelokupnoga hrvatskog teritorija u trodimenzijskoj tehnici. Od 2007. do 2010. bio je jedno od najbrže rastućih poduzeća u Hrvatskoj. Nakon što je 2008. kupio norveško poduzeće ProCaptura, koje je tada postalo Geofoto Scandinavia, stvorio je uvjete za uključenje na zatvoreno skandinavsko tržište geoinformacijskih sustava i digitalne kartografije. Kupnjom ProCapture Geofoto je dobio šansu ovladati i tehnologijom skeniranja te automatskoga generiranja prostornih objekata. Polovica prihoda 2009. dolazila je iz izvoza; poduzeće je osim s hrvatskim državnim institucijama (Državna geodetska uprava, Ministarstvo obrane, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva) surađivalo i sa stranim europskim vladama (Norveška, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Mađarska, Švicarska, Italija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija). Na nižoj razini surađivalo je s gradskim poglavarstvima (Zagreb, Rijeka i dr.), te drugim poduzećima i agencijama (Hrvatski centar za razminiranje, Hrvatske ceste, Plinacro, INA, JANAF). Te je godine Geofoto zapošljavao 110 visokoobrazovanih i specijalistički osposobljenih radnika. Uz podružnicu u Osijeku, poduzeće je imalo urede u Londonu, Dubaiju i Pragu, a potpuno ili većinsko vlasništvo uz Geofoto Scandinavia imalo je i u poduzećima Geofoto Beograd, Geodetski zavod Slovenije, u zagrebačkom Infomaxu, makedonskom Geofoto Zenitu i Geofotu BiH. Sva ta poduzeća udružena u grupu Geofoto – International (poslije Geo Gradnja sa sjedištem u Zagrebu) poslovala su zajedno sa sestrinskim poduzećem Geofoto Latinoamerica iz Bolivije. Europska banka za obnovu i razvoj kupila je 2010. nešto manje od 10% vlasničkog udjela u poduzeću. Geofoto je investirani novac namjeravao iskoristiti za još snažniji proboj na tržište Europske unije.

Iste godine Geofoto i talijansko državno poduzeće E-Geos (nekadašnji Telespazio) potpisali su ugovor o tehničkoj suradnji i ekskluzivnom pravu Geofota da obrađuje i distribuira satelitske snimke za 11 satelita u vlasništvu EU-a, za područje središnje i jugoistočne Europe, te još pedesetak zemalja u cijelom svijetu. No zbog posljedica recesije te smanjenja poslovanja s državom poduzeće je sve teže poslovalo, 2013. proglasilo je predstečaj, a u stečaju je od 2018. Od svih društava koje je poduzeće osnovalo danas djeluje jedino Geofoto Incorporated (osnovan 2014) kojemu je temeljna djelatnost u području obrambene industrije (pokriva vojne geoinformacijske sustave i rješenja), no vlastitim zrakoplovima, digitalnim senzorima i opremom za geodetsko mjerenje obavlja i civilni program (aerosnimanje, kartografija i geoinformatika).

Arhitektonski fakultet, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u znanstvenom polju arhitekture i urbanizma te predstavlja središte njegova razvoja u Hrvatskoj.







Povijest

Od 1877. prvi su hrvatski ovlašteni civilni arhitekti svoj naslov mogli steći na temelju dugogodišnje prakse graditelja i polaganjem državnog ispita (prvi od njih bio je → Franjo Klein) ili završetkom studija u inozemstvu (prvu generaciju tih arhitekata činili su Janko Josip Grahor, → Martin Pilar, → Josip Vancaš, →Janko Holjac, Julije Deutsch i Lav Hönisberg; → Hönigsberg i Deutsch). Zajednica nove akademski obrazovane generacije arhitekata se najupornije zauzimala za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu, te je u vezi s tim još 1898. podnijela predstavku Kraljevskoj zemaljskoj vladi.

Ipak, na pokretanje studija arhitekture u zemlji trebalo je pričekati do 1919. kada je u Zagrebu počela s radom Tehnička visoka škola s Arhitektonskim odjelom. Prvi su profesori škole bili arhitekt Martin Pilar, građevinski inženjer → Milan Čalogović i strojarski inženjer → Jaroslav Havliček (sv. 2), a prvi rektor bio je arhitekt → Edo Šen. Na Arhitektonskom odjelu prvi je diplomirao → Alfred Albini, poslije profesor arhitekture. Škola je 1926. prerasla u Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je studij arhitekture nastavio djelovati putem Arhitektonskog odjela (od 1931. Arhitektonsko-inženjerski odio i Arhitektonsko-inženjerski otsjek; 1935. Arhitektonski otsjek; 1943. Arhitektonski odjel; 1946. Arhitektonski odsjek). Od 1940. Tehnički fakultet djelovao je u zgradi u Kačićevoj ulici 26 izgrađenoj prema projektu E. Šena i Milovana Kovačevića, gdje se nastava arhitekture održava i danas.







Tijekom 1930-ih izobrazba arhitekata odvijala se i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koja potječe od Kraljevskoga zemaljskog višeg obrazovališta za umjetnost i umjetni obrt osnovanoga 1907., gdje je 1926. utemeljen Arhitektonski odjel izborom arhitekta → Drage Iblera za profesora. Odjel je djelovao do 1943., te 1952–61. i odgojio niz akademskih arhitekata poput → Drage Galića, → Mladena Kauzlarića, → Nevena Šegvića i dr., koji su imali odlučujuću ulogu u stvaranju najznačajnijih djela zagrebačke arhitektonske škole, a poslije su predavali i na Arhitektonskome fakultetu. (→ Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti)

Tehnički fakultet je 1956. podijeljen na četiri fakulteta te su se inženjeri arhitekture nastavili obrazovati na Arhitektonskome odsjeku novoosnovanoga Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (AGG). Povećanjem broja studenata i porastom potreba za školovanim kadrom, 1962. fakultet je dodatno podijeljen, od kada Arhitektonski fakultet djeluje samostalno.

Studij

Studij arhitekture je od početaka Tehničke visoke škole i Tehničkoga fakulteta bio postavljen na temeljima tehničkih znanosti, koji su se potom nadograđivali kolegijima arhitektonske struke s težnjom poticanja umjetničkog duha i osjećaja za estetiku u studenata. U godinama nakon II. svj. rata su se viđenja arhitektonskog obrazovanja često mijenjala pa su se u skladu s tim mijenjali i nastavni planovi, programi i specijalistički smjerovi. Nastava je ponovno preoblikovana osamostaljenjem AGG-a, od kada se na arhitektonskom studiju u prvim semestrima naglašavaju građevinsko-konstruktorski kolegiji, a na višim se godinama studija pristupa izučavanju struke kao tehničke i likovne discipline s težištem na kolegijima arhitektonskog projektiranja, urbanizma te povijesti i teoriji arhitekture. Nakon osamostaljenja 1962. nastojalo se poboljšati ustrojstvo studija i osuvremeniti nastavne programe. Od akademske godine 1964/65. uvode se smjerovi; nakon završene dvije godine odabirao se projektantski ili konstruktorski smjer, a nakon treće godine studija projektantski se smjer dodatno dijelio na arhitektonski i urbanistički smjer. Smjerovi su ukinuti 1979. Od 1966/67. studij je trajao devet semestara jer je uz osam semestara nastave uveden jedan semestar prakse, a 1969/70. uvedena je višednevna terenska nastava za studente s ciljem upoznavanja arhitektonskih, urbanističkih i krajobraznih specifičnosti Hrvatske.







Specijalističko i znanstveno usavršavanje u obliku studija trećega stupnja uvedeni su potkraj 1960-ih u suradnji s Poljoprivrednim fakultetom u Zagrebu i ljubljanskim biotehničkim fakultetom kao poslijediplomski magistarski studij Oblikovanje pejzaža 1967. te Urbanizam i prostorno planiranje 1969. Slijedili su poslijediplomski studiji Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa 1975/76. te Arhitektura u turizmu i slobodnom vremenu 1981/82. Poslijediplomski su studiji ukinuti 1991. te ponovno pokrenuti 1997/98 (Urbanizam i prostorno planiranje te Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa).

Akademske godine 1977/78. uveden je studij uz rad od pet semestara koji se izvodio desetak godina, te studij više stručne spreme koji se izvodio do 1995. Na temelju statuta iz 1978. Arhitektonski fakultet osnovao je područna središta (od 1983. regionalni centri) u Splitu (danas Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe) i Motovunu (danas Studijski centar Motovun). Dok se uz splitsko središte ponajprije vezalo održavanje nastave poslijediplomskoga studija Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa, u potonjem se tradicionalno održava Ljetna škola arhitekture. Osim u Istri, ljetne se škole niz godina organiziraju u Bolu na Braču, na Unijama, Lopudu, u Dubrovniku, Zadru i dr., kadšto i uz međunarodno sudjelovanje. Pri Arhitektonskome fakultetu utemeljen je 1989. međufakultetski → Studij dizajna, koji je od 2019. integriran u fakultet kao Odsjek dizajna.

Od početka provedbe Bolonjskoga procesa 2005/06. studij arhitekture radikalno je izmijenjen, te je započela nastava na novom trogodišnjem Preddiplomskom studiju Arhitekture i urbanizma, a od 2008/09. i na dvogodišnjem Diplomskom studiju Arhitekture i urbanizma. Fakultet danas uz to organizira i poslijediplomski doktorski znanstveni studij Arhitektura i urbanizam te poslijediplomski specijalistički studij Arhitektura i urbanizam; Prostorno uređenje – Ciklus: Strateško planiranje i održivi razvoj.

Organizacija

Tijekom povijesti unutarnja se struktura Fakulteta mijenjala više puta. Danas ga čine četiri katedre – Katedra za arhitektonsko projektiranje, Katedra za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo, Katedra za teoriju i povijest arhitekture, Katedra za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu, jedan odsjek – Studij dizajna, te pet zavoda – Zavod za zgradarstvo i fiziku zgrada, Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu, Zavod za graditeljsko naslijeđe, Zavod za arhitekturu i Zavod za istraživanje, razvoj i inovacije. Dok su katedre i njihovi dijelovi (kabineti) usmjereni organizaciji nastave i znanstvenoistraživačkog rada, zavodi se bave radom na pojedinim znanstvenoistraživačkim i stručnim zadatcima. Organizacijske jedinice fakulteta su i Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe u Splitu, Studijski centar u Motovunu, Studijski arhiv, Prototipna radionica, Maketarnica i Galerija (izložbeni prostor u Frankopanskoj 12 u Zagrebu).













Katedra za arhitektonsko projektiranje. Začetke današnje Katedre predstavlja Stolica za arhitektonske kompozicije osnovana 1926., koju je najprije vodio → Hugo Ehrlich kao nasljednik → Viktora Kovačića, voditelja istoimenog kolegija od 1922. Katedru je 1936. preuzeo A. Albini, a 1947. → Zdenko Strižić. Iste je godine uveden kolegij Elementi projektiranja koji je vodio D. Galić, dok su kolegij Arhitektonske kompozicije vodili → Vladimir Turina i N. Šegvić. Nakon Z. Strižića su predstojnici bili A. Albini (1960–62), D. Galić (1962–70), N. Šegvić (1970–72., 1983–85), → Miroslav Begović (1972–76), → Aleksandar Dragomanović (1976–78), → Nikola Filipović (1978–80., 1985–87), → Mladen Vodička (1980–83), → Ante Vulin (1987–89), → Ivan Crnković (1989–93., 2002–03., 2007–11), → Branko Kincl (1993–95), → Hildegard Auf Franić (1995–97), → Nenad Fabijanić (1997–2001), → Dragomir Vlahović (2001–02), → Tonči Žarnić (2003–07., 2016–20), Miroslav Geng (2011–16), → Tin Sven Franić (2020–24), Petar Mišković (od 2024) i dr. U sastavu Katedre danas djeluju kabineti za arhikulturu, za osnove arhitektonskog projektiranja, za stambene zgrade, za zgrade društvenog standarda, za javne zgrade, za interijer, za crtanje i plastično oblikovanje, za primjenu računala. Tijekom bogate povijesti, u radu Katedre sudjelovao je velik broj vrhunskih arhitekata i stručnjaka, među kojima su, osim već spomenutih nastavnika i → Bojan Baletić, → Saša Begović, → Mario Beusan, Milan Čanković, → Ines Filipović, → Igor Franić, Josip Frankol, Teufik Galijašević, → Mladen Jošić, Ivan Juras, Mladen Kauzlarić, → Grozdan Knežević, → Luka Korlaet, → Ljubomir Miščević, → Maroje Mrduljaš, → Velimir Neidhardt, → Veljko Oluić, → Helena Paver Njirić, → Lea Pelivan, → Ivica Plavec, → Lenko Pleština, → Nikola Polak, → Božidar Rašica, → Vanja Rister, → Mia Roth Čerina, → Berislav Šerbetić, → Emil Špirić, Kamilo Tompa, → Idis Turato, → Andrej Uchytil, Josip Vaništa, → Renata Waldgoni, i dr.

Katedra za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo osnovana je 1926. pod nazivom Stolica za građevne konstrukcije, a prvi je predstojnik bio → Karlo Gentzkow. Njega je u predavanjima iz područja građevnih (arhitektonskih) konstrukcija naslijedio → Zvonimir Vrkljan, koji je bio i dugogodišnji predstojnik Katedre (1937–72., s prekidima). Osim njih, predstojnici Katedre bili su i → Eugen Erlih (1972–75), Stanko Bakrač (1959–76., s prekidima), Josip Jelovac (1976–78., 1981–83), Erika Kramer (1978–81), Vojko Korać (1983–85), → Edo Šmidihen (1985–87), → Đuro Mirković (1987–2003), Jasenka Bertol-Vrček (2003–11), Mateo Biluš (2011–22), Iva Muraj (od 2022). U sastavu Katedre danas djeluju kabineti za arhitektonske konstrukcije, fiziku zgrade, materijale i tehnologiju građenja, za upravljanje projektima i organizaciju građenja, za nosive konstrukcije, za instalacije zgrada, za matematiku, nacrtnu geometriju i perspektivu. Osim već spomenutih nastavnika, radu Katedre pridonijeli su i → Dražen Juračić, Vladimir Juranović, Eduard Kranjčević, → Vilim Niče, Boris Radulović, → Riko Rosman, i dr.

Katedra za teoriju i povijest arhitekture. Osnutkom Tehničkoga fakulteta 1926. utemeljene su Stolica za arhitektonske oblike, koje je prvi predstojnik bio → Ćiril Metod Iveković, te Stolica za povijest umjetnosti (→ Petar Knoll). Ivekovića je 1933. naslijedio → Juraj Denzler, a Knolla 1943. → Andro Mohorovičić. Preustrojem Fakulteta, od 1941. nastava iz arhitektonskih oblika i povijesti umjetnosti organizirana je u sklopu Katedre za arhitektonske oblike, koja je od 1959/60. nosila naziv Katedra za povijest umjetnosti i arhitekture (od 1968/69. Katedra za teoriju i povijest arhitekture i umjetnosti), a pročelnik je bio A. Mohorovičić. Nakon njega su pročelnici Katedre bili → Sena Sekulić Gvozdanović (1983–86), → Boris Magaš (1986–92), → Vladimir Bedenko (1992–97., 2003–09), N. Filipović (1997–2003), → Karin Šerman (2009–24), Nataša Jakšić (od 2024). U sastavu Katedre danas djeluju kabineti za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskog naslijeđa, za teoriju arhitekture te za modernu i suvremenu arhitekturu. Osim već spomenutih nastavnika u radu Katedre istaknuli su se i → Zrinka Barišić, Melita Viličić i dr.

Katedra za urbanizam. Začetak Katedre označilo je uvođenje kolegija Urbanizma 1935., koji je isprva honorarno predavao → Stjepan Hribar, a potom → Velimir Jamnicky. Godine 1942. formalno je osnovana Katedra za urbanizam na čelu koje je bio V. Jamnicky. Predavanja su 1945. preuzeli → Josip Seissel i → Dragan Boltar. Od 1960-ih nadalje pročelnici Katedre su uz J. Seissela (1959–65) i D. Boltara (1965–69) bili → Bruno Milić (1969–73), → Ante Marinović Uzelac (1973–93), Oleg Grgurević (1993–97), → Mladen Obad Šćitaroci (1999–2005., 2007–13), → Sonja Jurković (2005–07), Krunoslav Šmit (2013–16., 2022–24), → Bojana Bojanić Obad Šćitaroci (2016–22), Sanja Gašparović (2022–24), Ivan Mlinar (od 2024). U sastavu Katedre danas djeluju kabineti za urbanizam, za prostorno planiranje, za urbanističko naslijeđe i za pejsažnu arhitekturu. Osim već spomenutih nastavnika, radu katedre su osobito pridonijeli → Marijan Hržić, → Tihomir Jukić, → Zlatko Karač, → Miroslav Kollenz, → Mirko Maretić, → Srečko Pegan, Ivan Rogić i dr.

Zavod za zgradarstvo i fiziku zgrada. Današnji je Zavod osnovan kao Zavod za građevne konstrukcije 1937. s ciljem teorijskog i praktičnog unapređenja područja građevnih konstrukcija (zgradarstva), a njegov je prvi voditelj bio Z. Vrkljan. Do osnivanja Zavoda za arhitektonsko-investicionu dokumentaciju 1963., taj je zavod omogućavao nastavnicima Fakulteta mogućnost i potporu u praktičnom bavljenju arhitekturom, osiguravajući logistiku za razradbu projekata koji su se putem njega ugovarali. Time se istodobno otvarala mogućnost studentima i mladim asistentima za stjecanje iskustva u praksi, te pridonijelo podizanju razine projektiranja i izvedbe zgrada na znanstveno-stručnim osnovama. Današnji naziv Zavod nosi od 1974. kada je predstojnik postao E. Šmidihen, a djelatnost je usmjerena ponajprije na složene studije i projekte fizike zgrade. Nadalje su predstojnici bili Rudolf Dragović (1983–87), E. Šmidihen (1986–99), J. Bertol-Vrček (1999–2001), M. Biluš (2001–03), Zoran Veršić (2003–2021), Josip Galić (od 2021).

Zavod za arhitekturu. Začetcima današnjega Zavoda može se smatrati Zavod za arhitektonsko-investicionu dokumentaciju osnovan 1963., koji od 1974. djeluje pod imenom Zavod za arhitekturu s ovlaštenjem ugovaranja, projektiranja i izradbe arhitektonske tehničke dokumentacije. U Zavodu su se izrađivale sve vrste projekata za različite tipove zgrada, od bolnica, škola, domova kulture, sportskih zgrada, stambenih zgrada do najsloženijih rekonstrukcija i prenamjena prostora spomenika kulturne baštine. Stručnošću, opsegom posla i brojem kvalitetnih arhitektonskih realizacija Zavod je postao jednom od vodećih projektnih organizacija u zemlji. Predstojnici su bili Ivan Gogolja (1963–73), Berislav Radimir (1973–83), A. Dragomanović (1983–87), B. Kincl (1987–92), I. Juras (1992–2000), M. Jošić (2000–03., 2011–23), V. Oluić (2003–07), Boris Koružnjak (2007–11), Vladimir Kasun (od 2023).

Zavod za graditeljsko naslijeđe. Današnji je Zavod osnovan 1953. kao Zavod za povijest umjetnosti i arhitekture (1958–61. Zavod za arhitektonske oblike, 1961–68. Zavod za povijest arhitekture, 1968–83. Zavod za povijest i teoriju arhitekture), a prvi je predstojnik bio J. Denzler. Nadalje su predstojnici bili A. Mohorovičić (1966–83), → Jerko Marasović (1983–89), M. Maretić (1989–95), V. Bedenko (1995–2003), Boris Vučić Šnepreger (2003–07), Alan Braun (od 2007). Djelatnost Zavoda dijelom je vezana uz splitski Regionalni centar Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba, koji je osnovan 1978. na temeljima Odjela za graditeljsko naslijeđe → Urbanističkog zavoda Dalmacije iz 1955. Regionalni centar je 1991. postao samostalni Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe u Splitu, a od 1999. ponovno je u sastavu Fakulteta.

Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu. Današnji je zavod osnovan pod imenom Zavod za urbanizam 1938 (Zavod za urbanizam i prostorno planiranje 1984–2006), a prvi je predstojnik bio V. Jamnicky. Zavod je utjelovio ideju da nastavnici Katedre za urbanizam svoja teorijska znanja primijene u provedbi te da probleme praktične prirode, uočene i riješene pri izradbi urbanističkih i prostornih planova, pretoče u teorijska saznanja i prenesu ih mlađim naraštajima. Od 1950-ih su predstojnici bili J. Seissel (1956–65), D. Boltar (1965–83), M. Kollenz (1983–86), M. Maretić (1986–93), S. Pegan (1993–97), O. Grgurević (1997–2004), Nenad Lipovac (2004–07), Jasenko Horvat (2007–19), Damir Krajnik (od 2019). Tijekom povijesti u Zavodu su izrađeni mnogobrojni urbanistički i prostorni planovi, studije i projekti, od kojih su neki pionirski rad koji predstavlja doprinos razvoju metodologije urbanističkog i prostornog planiranja.

Zavod za istraživanje, razvoj i inovacije osnovan je 2017. u svrhu objedinjavanja i administrativne potpore istraživačkim aktivnostima, napose projektima u arhitekturi, urbanizmu i srodnim područjima financiranima iz europskih fondova i međunarodnih mreža. Od osnutka predstojnik je Roberto Vdović.

Znanstvena i publicistička djelatnost

Iako je znatan broj nastavnika svoje strukovne spoznaje niz godina objavljivao u različitim časopisima i publikacijama, organizirana znanstvena i publicistička djelatnost Fakulteta počela se razvijati razmjerno kasno, tek sredinom 1970-ih. Prvi su doktorati obranjeni 1976 (S. Sekulić Gvozdanović i M. Viličić). Fakultet je 1975. pokrenuo knjižnu ediciju Acta architectonica za znanstvene, kreativne i studijske radove nastavnika. Iste je godine počela izlaziti prva periodična publikacija Fakulteta, Glasilo Arhitektonskog fakulteta, koje su izašla četiri broja. Intenziviranje znanstvene djelatnosti nastavnika Fakulteta je osobito potaknulo pokretanje znanstvenog časopisa → Prostor 1993., koji je do danas izrastao u eminentno glasilo područja indeksirano u svim važnijim referentnim bazama. Posljednjih se nekoliko desetljeća nakladnička djelatnost Fakulteta znatno proširila te je do danas izdano više od 200 udžbenika, knjiga i drugih publikacija.

Građevno projektni zavod d. d. (GPZ), poduzeće za projektiranje, nadzor i konzultantske usluge u građevinarstvu, sa sjedištem u Rijeci. Osnovano je 1947. odlukom Gradskog narodnog odbora Rijeke kao samostalna projektna organizacija, a bilo je usmjereno na građevinske zahvate širega i užega područja grada Rijeke te današnjih Primorsko-goranske i Istarske županije.

Tijekom povijesti GPZ je zapošljavao i do 100 djelatnika te ostvario mnogobrojna važna djela hrvatske arhitekture. Neka su od njih zgrada i tiskara Novog lista u Rijeci (1955), adaptacija i dogradnja hotela Bonavia u Rijeci i ljetna pozornica u Opatiji (1959), zgrada Zavoda za zaštitu zdravlja u Rijeci (1964), hotelski kompleks Uvala Scott u Kraljevici (1966), hotelski kompleks Haludovo u Malinskoj (1969), poslovna zgrada GPZ-a u Rijeci (1970), robna kuća Varteks u Rijeci (1972–76), Gradski stadion Poljud u Splitu (1976–79), i dr. U radu Zavoda istaknuli su se mnogi djelatnici među kojima: → Boris Magaš, → Igor Emili, → Zdravko Bregovac, → Darko Turato, Vladimir Grubešić, Abel Šlosar, Natko Draščić, i dr.

Danas poduzeće obuhvaća osam stručno specijaliziranih skupina, i to: Project Management (vođenje projekata u predprojektnoj, projektnoj i postprojektnoj fazi), EU konzalting (razradba projektnog prijedloga za povlačenje sredstava iz strukturnih fondova), Arhitektura (izradba arhitektonske projektne dokumentacije), Statika grupa (projektiranje konstrukcija i stručni nadzor građenja), Termo grupa (projektiranje strojarskih instalacija), Elektro grupa (projektiranje električnih instalacija), Hidro grupa (projektiranje hidrotehničkih instalacija), Promet grupa (projektiranje prometnica). Zavod je 2023. imao 15 zaposlenika.

Građevni kombinat Međimurje, građevinsko poduzeće osnovano 1963. u Čakovcu ujedinjenjem nekoliko malih i poduzeća srednje veličine iz Čakovca i okolnih naselja. Spajanjem Građevnog poduzeća Čakovec (osnovano 1945), Građevnog poduzeća Graditelj te ciglanâ poduzeća Naprijed, u Mihovljanu, Šenkovcu (→ Eko Međimurje; sv. 1) i Belici, nastalo je 1963. Građevno poduzeće Međimurje. Iste godine pripojeno mu je poduzeće Zanatski servisi koje je zapošljavalo nekoliko desetaka električara, vodoinstalatera, limara i strojobravara.

Početkom 1970-ih je poduzeće imalo približno 2200 zaposlenih. Ulagalo se u modernizaciju pogona: u ciglani u Šenkovcu sagrađena je nova sušionica, izgrađen je specijalizirani silos za glinu u skladu s tadašnjom najsuvremenijom europskom tehnologijom, ulagalo se u filtar za separaciju šljunka, u modernizaciju strojeva za proizvodnju betona, i dr. Potkraj 1970. otvorena je nova pilana u Čakovcu kao centrala tvornice tesarsko-stolarsko-pilanskoga servisa, opremljena modernim strojevima. Zbog povećane potražnje opeke javila se potreba za tehnološkim osvježenjem proizvodnje građevne sirovine, pa je 1973. u Šenkovcu otvorena ciglana s najsuvremenijom proizvodnjom koja je dosezala 35 milijuna komada opeke na godinu. Poduzeće se sa svojih 20 OOUR-a spojilo 1978. s poduzećem Hidrotehnika Čakovec i njegova tri OOUR-a te je time i posljednje građevinsko poduzeće u Međimurju pripojeno novoj RO Građevni kombinat Međimurje (GK Međimurje). Kombinat je zapošljavao više od šest tisuća radnika, a uz visokogradnju proširio je specijalizaciju na niskogradnju i vodogradnju.

Društveno poduzeće Građevni kombinat Međimurje je 1990. osnovalo 19 dioničkih društava u društvenom vlasništvu (Beton, Gastro Međimurje, Međimurje Visokogradnja, Metalne konstrukcije, Elektroinstalateri, Vodoinstalateri, Centralno grijanje, Soboslikari, Keramičari-Teraceri, IPC, Međimurje-Invest, Međimurje Transport, Međimurje Poslovne usluge, Međimurje Trgovina, Staklari-Podopolagači, Niskogradnja-Hidrotehnika, Zavod za geodetske poslove, Medit Hodošan i Međimurje Stolarija) koja su bila povezana u složeni oblik poduzeća Poslovni sistem GK Međimurje. Nakon razdoblja privatizacije (1992−2000) velika rascjepkanost na mala poduzeća dovela je do gašenja sustava, dok neka poduzeća djeluju i danas.

Golubović, Rene (Rijeka, 1. XI. 1904 – Rijeka, 1. XI. 1980), geodetski inženjer, stručnjak za agrarne operacije. Diplomirao je na Geodetskom i kulturno-tehničkom odsjeku → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu 1930., gdje je bio i asistent (1930–34). Zatim je bio tehnički povjerenik komasacijskoga povjerenstva u Osijeku (1934–39), ovlašteni geodetski inženjer (1939–40) i tehnički nadzornik komasacijskih radova Ministarstva seljačkoga (poslije narodnoga) gospodarstva (1940–43). Bio je i suplent i redoviti profesor Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (na Katedri primijenjene geodezije za predmet agrarnih operacija 1943–45). Nakon II. svj. rata djelovao je u Rijeci, gdje je radio u Centralnom birou za projektiranje (do 1954), u Rijeka projektu (1954–56) i Vodoprivrednom odjeljku (od 1956; kao tehnički direktor 1962–66). U Križevcima je 1934. izveo komasaciju zemljišta općine Sveta Helena, a na Tehničkome fakultetu 1940. organizirao komasacijsku izložbu. Bavio se razvojem vodoopskrbe, osobito pionirskim vodoistražnim radovima (Rijeka, Krk, Rab, Gorski kotar, Istra), na kojima se dugo vremena temeljio vodoopskrbni razvoj Raba i Paga. Članke o komasaciji i agrarnim operacijama objavljivao je u Tehničkom listu (1934., 1936), Geodetskom listu (1937., 1940), Godišnjaku Geodetskog odjela (1942), Hrvatskoj državnoj izmjeri (1942) i Agrarnim operacijama (1944).

Gjurašin, Krešimir (Zagreb, 26. I. 1902 – Zagreb, 10. IV. 1946), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu diplomirao je 1924. Radio je u državnoj građevinskoj upravi za regulaciju Save, potom u oblasnom hidrotehničkom odjeljku u Mitrovici, Ministarstvu građevina u Beogradu, Biđ-bosutskoj vodnoj zadruzi u Mitrovici, tehničkim odjeljcima u Osijeku i Varaždinu te u Odjelu za tehničke radove Banske vlasti i Banovinskom električnom poduzeću u Zagrebu. Godine 1938. zaposlio se na Tehničkome fakultetu, nedugo potom izabran je za redovitoga profesora. Predavao je kolegije Plovni putovi, Melioracija tla, Primijenjena hidraulika i Regulacija vodotoka. Bavio se projektiranjem hidrotehničkih objekata i istraživanjima hidrografije primorskoga krša te tako objasnio mehanizam djelovanja vrulja na osnovi razlika u gustoći slane i slatke vode. Radio je na regulaciji Save od slovenske međe do Rugvice te od Šamca do Zemuna, na regulaciji Drave od Ormoža do ušća Mure te od Barča do ušća u Dunav, na regulaciji Mure i Zrmanje, na melioracijskim radovima i na radovima za obranu od poplave u Slavoniji i Srijemu, na organizaciji hidrografske službe u Hrvatskoj te na iskorištavanju vodne snage potoka Ličanke i Lokvarke. Bio je voditelj projekta prve na području Hrvatske kompleksne hidroelektrane Nikola Tesla u Vinodolu s akumulacijskim umjetnim jezerom u Gorskom kotaru. Bio je tajnik Hrvatskoga društva inženjera i glavni urednik časopisa Saveza vodnih zadruga Vodograđevni vjestnik.

Geodetski zavod Rijeka d. o. o., poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova osnovano 1952. u Rijeci kao republička ustanova pod imenom Ured za novu izmjeru zemljišta u Rijeci. Godine 1961. odlukom Izvršnog vijeća Sabora NRH osnovan je Zavod za izmjeru zemljišta u Rijeci koji je preuzeo sve zaposlenike Ureda te nastavio samostalno tržišno poslovanje. Od 1967. poduzeće nosi današnje ime. Tijekom vremena mijenjali su se i pravni oblici poslovanja; nakon pretvorbe i privatizacije 1992. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo u potpunom vlasništvu zaposlenika, a od 2006. djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću.

Kako se razvijalo gospodarsko i društveno uređenje, mijenjao se i djelokrug rada poduzeća. Zavod se u početku uglavnom bavio katastarskom izmjerom, kartografijom, industrijskom geodezijom te izradbom ortofoto karata, a danas se u njegovoj djelatnosti ističe primjena geoinformatičkih tehnologija i servisa te nova katastarska izmjera u svrhu uspostave i obnove zemljišnih knjiga. Geodetski zavod danas obavlja geodetske poslove državne izmjere, kartografije i fotogrametrije, geodetske poslove katastra nekretnina, stručne geodetske poslove za potrebe gradnje (u svrhu praćenja izgradnje industrijskih objekata i prateće infrastrukture), hidrografske izmjere dubina mora, rijeka i jezera te trodimenzijsko (3D) skeniranje objekata i infrastrukture i izradbu 3D BIM modela (akronim od engl. Building Information Modeling). U posljednjih je desetak godina intenziviran rad na razvoju geoinformatičkih usluga, odnosno rad na objedinjavanju terenski prikupljenih prostornih podataka specijaliziranim softverima i formiranju geoinformacijskih sustava (GIS). Danas je Geodetski zavod Rijeka organiziran u sedam odjela, od kojih su stručni odjeli državne izmjere i komasacija, fotogrametrije i restitucije, kartografije, geoinformacijskih sustava. Svojim radom omogućuje lokalnim i regionalnim samoupravama te poslovnom sektoru cjelovito sagledavanje i interpretaciju prostora za kvalitetno i uspješno upravljanje njime.

Geodetski zavod d. d., Split, poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova, osnovano 1946. u Splitu kao Oblasni geodetski zavod Dalmacije. Početkom 1950. promijenilo je ime u Geoizmjera, poduzeće za geodetske radove te je pod tim imenom djelovalo do kraja 1951. Od prvotnih deset, broj zaposlenika u tom je razdoblju, narastao na 25. Od 1952. do kraja 1961. djelovalo je pri vladi NRH kao Ured za novu izmjeru zemljišta, a potkraj 1961. preraslo je u samostalno poduzeće Zavod za izmjeru zemljišta Split i zapošljavalo 36 radnika. Kao ustanova od općega društvenog interesa sa samostalnim financiranjem Zavod je djelovao do kraja 1989. kada je stekao status poduzeća s posebnom odgovornošću. Pretvorbom 1994. poduzeće je počelo djelovati kao potpuno privatno dioničko društvo pod imenom Geodetski zavod d. d. Tijekom 2007. zapošljavao je 61 radnika i bio najveće geodetsko poduzeće u Dalmaciji.

Poduzeće djeluje na prostoru cijele Hrvatske. Bavi se prikupljanjem i obradbom prostornih podataka za potrebe izradbe analognih i digitalnih karata i planova (topografske i tematske karte, hrvatske osnovne karte, podatci za topografsku bazu CROTIS te digitalni ortofoto). Danas pruža geodetske usluge (parcelacija zemljišta, iskolčenje i upis objekta, etažiranje, usklađenje katastra i zemljišne knjige, geodetsko snimanje vodova te geodetska snimka izvedenoga stanja i geodetski situacijski nacrt), usluge inženjerske geodezije (visokogradnja, niskogradnja, energetika, projekti regulacije postojećih naselja i izgradnje novih naselja), obavlja poslove vezane uz državnu izmjeru (trigonometrijska mreža II., III. i IV. reda, nivelmanska mreža I. i II. reda, projektiranje, uspostava i izmjera 10 km mreže GPS točaka RH, projektiranje i uspostava GPS mreža različite namjene, sudjelovanje u međudržavnim GPS kampanjama, izmjera i označavanje državne granice, topografska izmjera te izradba službenih državnih karata), geoinformatiku, trodimenzijski prikaz prostora, snimanja dronom, fotogrametriju i kartografiju. Poduzeće je danas organizirano u deset odjela. Stručni poslovi obavljaju se u Tehničkom odjelu koji se sastoji od Sektora izmjere, Sektora obrade te odjela za restituciju, kartografiju, pripremu, AOP, i dr. Zapošljava više od 40 stručnih radnika.

Geodetski zavod d. d., Osijek, poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova osnovano 1946. u Osijeku kao Geopremjer. Tijekom djelovanja više je puta mijenjalo ime; od 1951. Ured za novu izmjeru zemljišta Osijek, od 1961. djelovalo je kao poduzeće sa samostalnim financiranjem pod imenom Zavod za izmjeru zemljišta Osijek, a od 1968. Geodetski zavod Osijek. Nakon privatizacije i pretvorbe poduzeće je od 1993. djelovalo kao dioničko društvo. Posjedovalo je dva čamca koji su omogućavali precizno mjerenje profila rijeka, mora i jezera, a 1997. su za potrebe zračnih snimanja nabavljena dva dvomotorna zrakoplova prilagođena za brzo i ekonomično prikupljanje podataka o prostoru u digitalnom obliku.

Početkom 2000-ih poduzeće je u svoju djelatnost neprestano uvodilo najnovije tehnologije pa je, zahvaljujući suvremenoj visokosofisticiranoj geoinformatičkoj opremi i stručnim kadrovima, ostvarilo zapažene stručne aktivnosti i projekte. Godine 2003. imalo je 52 zaposlenika, a 2007. 57, uglavnom diplomiranih inženjera i inženjera te tehničara i pilota. Zbog problema u poslovanju 2016. završilo je u stečaju, a ugašeno je 2020.

Poduzeće se bavilo zračnim snimanjem, izradbom katastarskih elaborata, topografskih karata te tematskih karata raznih mjerila, geoinformacijskih sustava i trodimenzijskih (3D) modela terena. Od stručnih se aktivnosti ističu i projekti uređenja zemljišta, izvođenja građevnih, hidrotehničkih i prometnih objekata, i dr. Svi su ti projekti bili poduprti tehnologijom geoinformacijskog sustava (GIS) i CAD-a za terestrička mjerenja, a rabili su se najnoviji optički i elektronički instrumenti.