Monting → Zagreb-Montaža d. o. o.

moderna arhitektura i urbanizam, naziv za arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo prve polovice XX. st. koje je odbacilo historicizam i secesiju te se u teoriji i praksi priklonilo načelima funkcionalizma, konstruktivizma i niza usporednih umjetničkih smjerova.

Moderna arhitektura, općenito prihvaćena 1920-ih, imala je svoje preteče u purističkom funkcionalizmu Adolfa Loosa, kao i radovima Tonyja Garniera, Augusta Perreta, Petera Behrensa i Franka Lloyda Wrighta. Odlučan je bio razvoj tehnologije armiranoga betona, koji je omogućio slobodnu kreaciju prostora moderne. Središnja osoba moderne Le Corbusier (Charles Édouard Jeanneret) u svom časopisu L’Esprit nouveau objavio je 1923. tekst Prema novoj arhitekturi (Vers une architecture) u kojem je formulirao koncepcijski dualizam: ispunjavanje funkcionalnih zahtjeva empirijskim formama i s druge strane potreba za apstraktnim elementima, koji se obraćaju našim osjećajima i intelektu. Godine 1926. Le Corbusier je proklamirao pet točaka nove arhitekture: stupovi (piloti) na kojima počiva građevna masa; slobodni tlocrt, omogućen skeletnom konstrukcijom; slobodno pročelje; neprekinute prozorske trake; krovna terasa. U urbanističkim projektima Suvremeni grad (Ville Contemporaine, 1922) i Plan Voisin za Pariz (Plan Voisin pour Paris, 1925) radikalno je prekinuo s urbanizmom trgova i ulica, što se dalje razvijalo u radu kongresa CIAM-a (Congrès internationaux d’architecture moderne: Međunarodni kongresi moderne arhitekture). Djelo jednog od najvažnijih protagonista moderne arhitekture Ludwiga Miesa van der Rohea odlikuje se kristalnom jasnoćom konstrukcije i razvojem slobodnoga tlocrta. Važno je bilo djelovanje arhitektonsko-umjetničke škole Bauhaus u Weimaru i Dessauu od 1919. do 1933., kada ju je nacistička vlast zabranila. Njezini čelnici Walter Gropius i M. van den Rohe emigrirali su u SAD, gdje su ostvarili izvanredne arhitektonske i sveučilišne karijere. Razvoju moderne arhitekture pridonijeli su koncepti i radovi ruskih avangardnih umjetnika i arhitekata kao što su Kazimir Maljevič, Eliezer Markovič Lisicki, Vladimir Jevgrafovič Tatljin, Konstantin Stepanovič Melnikov, braća Leonid, Viktor i Aleksandar Vesnin.

Hrvatska moderna od 1928. do 1941.

Hrvatski modernizam počiva na solidnom temelju otvaranja puta austrijskih arhitekata Otta Wagnera i Adolfa Loosa prema novom građenju, koji su posredovali bečki studenti → Viktor Kovačić i → Hugo Ehrlich. Osim iz Beča saznanja o europskim arhitektonskim kretanjima dolazila su i iz drugih središta – mjesta školovanja hrvatskih arhitekata: Dresdena, Berlina, Graza, Praga. Tek nakon propasti Austro-Ugarske i osnutka nove države Kraljevine SHS prvi put su se od 1919. arhitekti mogli školovati u domovini, na zagrebačkoj Visokoj tehničkoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), koje su prvi profesori bili arhitekti školovani u Beču: → Edo Šen, H. Ehrlich i V. Kovačić. Kontinuum srednjoeuropskoga kulturnog kompleksa trajao je do sredine 1920-ih, kada se paradigma promijenila u smislu orijentacije prema Parizu, tzv. frankfurtskoj školi i nizozemskom funkcionalizmu. Istodobnost hrvatskoga modernizma u odnosu na europski poticalo je djelovanje hrvatskih arhitekata s prvacima modernoga pokreta: A. Loosom, Hansom Poelzigom, Le Corbusierom, P. Behrensom, Josefom Hoffmannom. Izvor informacija, osim osobnih kontakata, bile su izložbe, posebice izložba moderne čehoslovačke arhitekture održana u Zagrebu 1928.

Najintenzivniji primjer suradnje bila je ona između A. Loosa i → Zlatka Neumanna 1919–25. u Beču, potom do 1927. u Parizu u okviru projekta glasovite vile Tzara. Neumann nije bio samo najangažiraniji promicatelj Loosove misli već je njegova načela primjenjivao i u vlastitu radu. Prostorni plan (Raumplan) ostvario je kod zagrebačkih kuća Deutsch i Rosinger te vile Friedländer u Varaždinu, a za vilu u zagrebačkoj Petrovoj ulici očita je referenca bila vila Tzara. Za razvoj moderne u Hrvatskoj vrlo je važna bila i suradnja → Jurja Neidhardta s P. Behrensom (1930–32) i Le Corbusierom (1932–36). Jedina Neihardtova realizacija u Hrvatskoj je sklop Nadbiskupskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati (1929) – kompleksni i zreli rad tada mladog arhitekta. Potkraj 1930-ih Neidhardt je otišao u Sarajevo te je tijekom vremena Le Corbusierove postulate transformirao u mnogim arhitektonskim i urbanističkim realizacijama. Istodobno je sudjelovao na natječajima u Hrvatskoj koji su, iako najčešće nerealizirani, ipak bili važan dio korpusa moderne. Protagonisti modernoga pokreta međuratnoga razdoblja nastavili su svoj kreativni i pedagoški rad do kasnih 1960-ih te je tako ostvaren čvrsti kontinuitet moderne.







Zagreb kao jedno od vodećih zbivališta moderne arhitekture

U novoj državi Kraljevini SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) grad Zagreb imao je važnu ulogu u područjima industrije, trgovine i bankarstva, što je pogodovalo naglom porastu stanovništva te procvatu građevinske djelatnosti, od stanogradnje do obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Početkom 1920-ih investitori i žiriji javnih natječaja su još uvijek preferirali eklekticizam i uporabu klasičnih elemenata. Na dva važna međunarodna natječaja u tom razdoblju pobijedili su eklektični projekti. Na natječaju za Zagrebačku burzu pobijedio je V. Kovačić s projektom koji je pokazivao jasan odnos prema antici. Prva nagrada za projekt hotela Esplanade u Zagrebu dodijeljena je 1922. eklektičnom projektu Otta Rehninga iz Berlina, dok je realizacija bila povjerena domaćem arhitektu → Dionisu Sunku. Bez nagrade ostao je A. Loos, čiji je projekt imao jasno definirane volumene bez ikakvih ukrasnih elemenata.







Deset godina kasnije novo građenje bilo je potpuno prihvaćeno. Za prodor modernizma bilo je značajno školovanje na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, osnovanom 1926. istodobno sa školom za arhitekturu i oblikovanje Bauhaus u Dessauu. Osnivač i voditelj odjela → Drago Ibler, koji se tada upravo vratio iz Poelzigova atelijera u Berlinu, zastupao je Le Corbusierove ideje. Iblerovi studenti poput → Stjepana Planića, → Mladena Kauzlarića, → Lavoslava Horvata, → Drage Galića, → Nevena Šegvića i → Zvonimira Požgaja stvarali su sve do 1960-ih. Iblerova škola temeljila se na načelu radionice slobodnih stvaratelja. Iako je nastava na zagrebačkome Tehničkome fakultetu bila tradicionalnija, studenti su također postali progresivni modernistički arhitekti; među njima istaknuli su se → Ernest Weissmann, → Josip Pičman, → Josip Seissel i → Milovan Kovačević, orijentirani prema idejama Bauhausa i CIAM-a.

Prema riječima arhitekta i teoretičara arhitekture → Andre Mohorovičića u radu zagrebačke škole prevladava logika funkcionalne analize, jasnoća konstruktivnog rješavanja i kvalitetna dispozicija prostora i korpusa. Međutim, djela arhitekata zagrebačke škole daleko nadilaze spomenuta svojstva u smislu nematerijalnih, doživljajnih vrijednosti. Te su vrijednosti proizišle iz obzira prema povijesnim, prirodnim i društvenim uvjetima mjesta, ali i iz subjektivnih kreativnih potencijala pojedinih arhitektonskih osobnosti. Središnja osoba bio je Ibler kao učitelj, stvaratelj, društveno aktivan intelektualac, a njegov je rad objedinjavao apstraktna načela moderne i lokalne, gotovo vernakularne elemente. Dok je kod urbane stambene zgrade Wellisch u Zagrebu (1930) primjenjivao Le Corbusierovih pet točaka nove arhitekture, kod vile Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933) pokazao je obzir i bliskost prema lokalnom načinu građenja.







Dugotrajan, originalan opus S. Planića sadržava ključne objekte hrvatske moderne: zgradu društva Napredak (1935–37), poslovnu zgradu koja sa svojom dinamičnom eliptičnom formom predstavlja važan urbani akcent zagrebačkoga Donjega grada, i vilu Fuhrmann (1935), jedan od najoriginalnijih radova zagrebačke moderne nastao iz obzira prema životnim potrebama investitora. Arhitekt J. Pičman intenzivno je radio na svojim briljantnim projektima: dogradnji kavane Kontinental u Sušaku (1929), Umjetničkom domu u Zagrebu (1930), palači Banovine u Splitu (1930) te Narodnom domu u Sušaku realizaciju kojega nije imao snage dočekati. Nakon njegove smrti projekt je 1936. realizirao → Alfred Albini, čija je kuća Arko (1940) na zagrebačkome Gornjem gradu do danas ostala primjer gradnje u povijesnom kontekstu.

























Hrvatska moderna ima i svoj Weissenhof − naselje urbanih višestambenih vila u Novakovoj ulici u Zagrebu, građeno 1930–40. U urbanističkom, a djelomično i arhitektonskom pogledu izgradnju naselja kontrolirao je Gradski građevni odjel, a među autorima pojedinih vila bili su istaknuti arhitekti M. Kauzlarić, → Stjepan Gomboš, → Slavko Löwy, → Bogdan Petrović i dr. Velik dio opusa moderne arhitekture odnosi se na obiteljske kuće, što je razumljivo s pozicije investitora koji su bili skloni prekinuti s tradicijom, kao i s pozicije arhitekata radi veće stvaralačke slobode i neposrednijega odnosa s korisnicima. Prvi objekt izgrađen u smislu novoga građenja bila je obiteljska vila Pfeffermann u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici (1928., poslije pregrađena do neprepoznatljivosti) arhitekta Marka Vidakovića. Među prvim ostvarenjima moderne bio je i Veslački klub na Savi (1928–31) → Antuna Ulricha, studenta i suradnika J. Hoffmanna. S. Planić projektirao je više desetaka obiteljskih kuća koncepti kojih su bili uvjetovani načinom života i potrebama korisnika. Među mnogobrojnim vilama izgrađenima u zagrebačkim ozelenjenim četvrtima ikonički status imaju skulpturalno oblikovana vila Deutsch arhitekta → Frane Cote (1937) te kuća Blažeković D. Iblera (1936–37), sinteza moderne apstraktnosti i rustikalne vernakularnosti. Na obali i na otocima protagonisti moderne poput D. Galića, → Kazimira Ostrogovića, A. Albinija, M. Kauzlarića i D. Iblera gradili su također okolišu primjerene vile i hotele. Na dubrovačkom području značajna je bila djelatnost → Nikole Dobrovića 1930–40. Uz nekoliko vila osobito je zanimljiv Grand hotel na otoku Lopudu (1936) pri kojem je primijenjen motiv kuće-broda kao i Le Corbusierovih pet točaka nove arhitekture.

























Važan je doprinos zgradama za obrazovanje, kako u arhitektonskom tako i u programskom smislu, dao → Ivan Zemljak svojim školama u Zagrebu na Selskoj cesti i na Jordanovcu (obje 1930–31). Pritom je bilo važno njegovo bavljenje Le Corbusierovim idejama, ali i nizozemskim funkcionalizmom Jacobusa Johannesa Pietera Ouda. Jasnoćom dispozicije i primjerenom funkcionalnošću ističe se i arhitektura Tehničkoga fakulteta M. Kovačevića (1940). Dva primjera sakralne arhitekture, kapelica Majke Božje Sljemenske na Sljemenu povrh Zagreba → Jurja Denzlera (1931) i crkva Gospe od Zdravlja u Splitu L. Horvata (1936), pokazuju svu širinu i specifičnost hrvatske moderne. Sljemenska kapelica u šumi organski je oblikovan objekt izgrađen od lokalnoga zelenog škriljevca, dok je splitska crkva elegantni, reducirani objekt s trijemom koji nose jednostavni visoki stupovi. Objekt tako ostvaruje odnos s gradom nastalim od antičke palače.



















Natječaji i udruge

Nakon 1929. organizirani arhitektonski natječaji svjedoče o prihvaćanju ideja novoga građenja. Izložbe natječajnih radova imale su važnu ulogu u formiranju svijesti o arhitekturi kao važnom elementu kulture. Rušenjem Zakladne bolnice (1927–31) na jugozapadnom uglu Jelačićevog trga u Zagrebu nastalo je vrijedno građevinsko zemljište za koje je Gradsko poglavarstvo raspisalo općejugoslavenski natječaj. Dodijeljene su četiri jednakovrijedne nagrade (D. Ibler, M. Kovačević, → Zdenko Strižić i D. Sunko), te dva otkupa (J. Pičman s J. Seisselom i S. Planićem). Projekti su pokazivali velegradski karakter multifunkcionalnoga gradskog bloka. Avangardnošću se ističe projekt E. Weissmanna i njegovih kolega iz Le Corbusierova ureda Kunija Maekawe i Normana Ricea – prizemlje kao javni pješački prostor, slobodnostojeći objekti na stupovima sa skeletnom konstrukcijom i slobodnim pročeljima; bila je riječ o izravnom prijenosu Le Corbusierovih ideja. Realizaciju kompleksa odredila je parcelacija gradskoga građevinskog ureda; ostvaren je javni pasaž, a pojedine objekte projektirali su tada ugledni arhitekti. Nije realiziran natječaj za Zakladnu kliničku bolnicu na zagrebačkoj Šalati 1931. Jednu od tri jednakovrijedne nagrade osvojio je E. Weissmann projektom koji je postao prava ikona moderne, a pokazuje dodavanje jednotraktnih objekata sa skeletnim konstruktivnim sustavom koji omogućuje slobodna ostakljena pročelja. Unatoč Weissmannovu angažmanu za ekonomično usmjeren funkcionalizam, projekt ipak pokazuje visoki stupanj estetizacije. Na istome natječaju sudjelovao je i mladi Alvar Aalto, no bez plasmana. Godine 1932. raspisan je natječaj za multifunkcionalni kompleks radničkih ustanova na području ciglane u Zagrebu. Projekti su pokazivali različite faze razvoja modernizma – od simetrične dispozicije blokova (Selimir i → Zoja Dumengjić) do kompozicije diferenciranih, slobodno komponiranih volumena (→ Radna grupa Zagreb).













Porast stanovništva u gradovima, osobito u Zagrebu, doveo je, zbog odsutnosti širih programa socijalne stanogradnje, do pojave epidemija zaraznih bolesti, osobito tuberkuloze vezanih uz nehigijenske stambene uvjete. Empatični, socijalno angažirani arhitekti udružili su se 1929. s umjetnicima u → Udruženje umjetnika Zemlja. Vodeći protagonisti bili su slikar Krsto Hegedušić (blizak pokretu nova stvarnost) i arhitekt D. Ibler, autor manifesta skupine. Članovi skupine bili su i arhitekti L. Horvat, M. Kauzlarić i S. Planić. Osim u Zagrebu skupina je izlagala u Beogradu, Parizu i Sofiji. Njihovu sedmu izložbu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1935. zabranila je policija, a zatim je bila zabranjena i djelatnost skupine.

Radna grupa Zagreb, članovi koje su bili → Vlado Antolić, Dušan Hećimović, Zvonimir Kavurić, J. Pičman, J. Seissel, Bogdan Teodorović i E. Weissmann, djelovala je 1932–34. U središtu njezina angažmana bila je socijalna dimenzija arhitekture i urbanizma. Projektirala je i izvela Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon). Sudjelovala je i u radu Kongresa CIAM-a 1933. u Ateni, gdje su je kao zemaljsku skupinu zastupali E. Weissmann i V. Antolić. Predstavili su demokratičniju varijantu Atenske povelje.

Moderni pokret u Dalmaciji, Istri i Rijeci

Rapalskim ugovorom 1920. gradovi Zadar i Rijeka te Istra i otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža pripali su talijanskoj državi. Stoga je administrativni centar za Dalmaciju premješten iz Zadra u Split, što je potaknulo razvoj gospodarstva i građevinske djelatnosti. Tijekom 1920-ih u Split su se vratili arhitekti sa studija u Pragu (središte novoga građenja) i Parizu (→ Emil Ciciliani) te sa zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta. Najveći udio činili su praški studenti poput → Fabijana Kaliterne, → Helena Baldasara i → Budimira Pervana kao i češkoga arhitekta → Josipa Kodla. Uz višestambene zgrade i obiteljske vile izgrađeni su javni objekti, među ostalima gimnazija na Lovretu (E. Cicilliani, 1940), Burza rada (H. Baldasar i E. Ciciliani, 1934–38), zgrada Primorske banovine (→ Vladimir Turina, Nikola Despot, Vid Vrbanić, 1938–40). Zagrebački arhitekt L. Horvat autor je već spomenutoga zapaženoga crkvenog objekta Gospe od Zdravlja (1937), kao i kirurškoga paviljona bolnice na Firulama (1940). U tom je razdoblju na tom prostoru novo građenje bilo potpuno prihvaćeno, pri čemu je splitska moderna posjedovala određenu autonomnost u odnosu na istodobnu zagrebačku.







Kako su Istra i Rijeka te otoci Cres, Lošinj i Lastovo bili su dio talijanske države do 1943., građevinska je aktivnost toga doba pripadala korpusu talijanske arhitekture u rasponu od racionalizma (l’architettura rationale), predvodnik kojega je bio Giuseppe Terragni, do klasicističko-nacionalističkoga stila Marcella Piacentinija. Kao dio plana Mussolinijeve vlade o osnivanju novih gradova izgrađeni su grad Raša (1936–37) i rudarsko naselje Podlabin (1940–42).

Talijanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali projektirao je Rašu kao funkcionalan grad s određenim identifikacijskim karakterom (1936–37). U Puli se ističe zgrada pošte arhitekta Angiola Mazzonija (1930). Iz talijanske epohe riječke arhitekture ističu se Riječki neboder milanskog arhitekta Umberta Nordija (1939) i crkva sv. Romualda riječkog arhitekta Brune Anghebena (1928–34). U svega desetak godina protagonisti modernoga pokreta u Hrvatskoj ostvarili su raznolik, specifičnim uvjetima primjeren arhitektonski korpus istodoban europskim procesima.







Hrvatska moderna od 1945. do 1970.

Radikalnom promjenom društvenoga uređenja nakon II. svj. rata arhitektonska je djelatnost doživjela korjenite promjene u arhitektonskom i programskom smislu. Tijekom opće kolektivizacije privatni su arhitektonski uredi bili pretvoreni u državne, uz rijetke iznimke ureda atelijerskoga tipa. Međutim, način projektantskoga promišljanja nije se promijenio jer su protagonisti moderne, među ostalima S. Planić, M. Kauzlarić, J. Denzler, → Lovro Perković, N. Šegvić, K. Ostrogović, D. Galić, V. Turina, J. Seissel i A. Albini, nastavili sa svojim arhitektonskim i pedagoškim djelovanjem. Rani prekid jugoslavenskoga političkog vodstva sa Sovjetskim Savezom 1948. očuvao je umjetnost i arhitekturu od retrogradnosti socijalističkoga realizma.

Prvih poslijeratnih godina građevinska djelatnost bila je usmjerena prije svega na obnovu ratom oštećenih sela i gradova, a nedovoljno razvijeno gospodarstvo patilo je od oskudice građevnih materijala pa veći arhitektonski zahvati nisu bili mogući. Obnovi savezničkim bombardiranjem znatno oštećene gradske jezgre prišlo se organiziranjem arhitektonskoga natječaja koji je donio više divergentnih prijedloga. Konačno je renovacija izvedena prema Provedbenom urbanističkom planu arhitekta → Brune Milića, kojim je sačuvana antikna osnova grada. Procesi industrijalizacije, osobito u Zagrebu i Splitu, uzrokovali su znatan priljev stanovništva pa time i veliku potrebu za stanogradnjom. U Splitu su se prema projektima Urbanističkoga biroa organizirala nova stambena naselja od longitudinalnih lamela i stambenih tornjeva s nužnom infrastrukturom. Ta su naselja na dotadašnjoj periferiji poznata pod imenom Split 2.

Kako je Zagreb i u novoj državi imao poziciju gospodarskog središta, dotadašnji Zagrebački zbor izgrađen prema projektu → Marijana Haberlea (1949) više nije odgovarao rastućim potrebama. Tako je 1956. prvi put napravljen korak preko rijeke Save izgradnjom Zagrebačkoga velesajma. Prostorni koncept potječe od M. Haberlea i → Božidara Rašice, dok su arhitektonski briljantne paviljone osim Haberlea i Rašice projektirali još → Miroslav Begović i → Ivan Vitić. Zagrebački velesajam bio je poticaj za daljnju građevinsku djelatnost preko Save – za Novi Zagreb izgradnja kojega je trajala od 1957. do 1970-ih. Već u natječaju za regulatornu osnovu 1930. u mnogim projektima bio je predviđen razvoj grada preko rijeke. Pojedina naselja (mikrorajoni) građena su kao »slobodni volumeni u zelenilu«, omeđena brzim cestama i opskrbljena potrebnom infrastrukturom. Na planiranju Novoga Zagreba radili su urbanisti → Zdenko Kolacio, → Mirko Maretić i → Josip Uhlik. Izgradnja se velikim dijelom oslanjala na prefabriciranu tehnologiju gradnje, pri čemu se posebice isticao istraživački i inovativni rad arhitekta → Bogdana Budimirova.



















Radikalnu promjenu u izgradnji novih naselja predstavlja Split 3, pri izgradnji kojega su se napustila modernistička načela CIAM-a u korist urbanijih stambenih ulica s integracijom raznih programa. Na natječaju 1968–69. pobijedili su ljubljanski arhitekti Vladimir Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc, a izgradnja je započela 1970. Pojedine stambene ulice projektirali su splitski arhitekti → Dinko Kovačić, → Frano Gotovac i → Ivo Radić.

Hrvatska arhitektura 1950-ih i 1960-ih na neki je način bila oživljavanje »zlatnog doba« 1930-ih, ali drugim sredstvima i u drugom društvenom kontekstu. Pojedini arhitekti djelovali su autonomno pa se uvidom u njihove opuse može dobiti slika višeslojnosti kasnoga zrelog modernizma.

I. Vitić, prema riječima Aleksandra Lasla, korak, pa i više ispred svog vremena i zapravo potpuno sam u kolektivističkom okruženju, pritom žestoki nonkonformist, ostvario je najmanje četiri antologijska rada koji pripadaju samom vrhu hrvatske arhitekture. Paviljon 40 Zagrebačkoga velesajma (1957) ekspresivni je, gotovo lebdeći građevni korpus nastao iz logike konstrukcije (konstruktor → Krunoslav Tonković). Domom JNA u Šibeniku (1961) intervenirao je u povijesno tkivo oslonivši novi stakleni korpus na srednjovjekovne gradske zidine. Naborana konstrukcija krova omogućuje slobodu pročelja i unutarnjih prostora. Isti konstruktivni postupak primijenio je i pri gradnji Doma JNA u Komiži (1961). Tema njegova istraživanja u oba je primjera utopijski, arhaični arhitektonski prostor šatora. Stambenim kompleksom u zagrebačkoj Laginjinoj ulici (1962) dispozicijom volumena stvorio je urbani »void« – javni trg, dok je mondrianska fasada objekta pomicanjem grilja u stanju stalne promjene.







Osobito visoku razinu kvalitete u području stanogradnje ostvario je D. Galić u tri stambena objekta u Zagrebu. Slobodnostojeći blok uz Vukovarsku ulicu (1954–57) osim što ispunjava Le Corbusierovih pet točaka, predstavlja i varijantu amblematskoga projekta Unité d’habitation u smislu »drukčijega ponavljanja«. U okviru toga tlocrti dvoetažnih stanova potpuno su različiti i autonomni. U interpolaciji na Svačićevu trgu uz kuću Slaveks V. Kovačića, Galić je primijenio metodu kontrasta. Na mirnu Kovačićevu fasadu s tek nekoliko antičkih akcenata odgovorio je kompleksnim višeslojnim fasadnim platnom.



















Remek-djelo N. Šegvića smiona je interpolacija na splitskom Peristilu, središtu antičke palače. Ostakljeno prizemlje poslovne zgrade (1961–64) otvara pogled na rimske arheološke ostatke, dok je afirmacijom moderne arhitekture poduprta stalna transformacija palače u grad. Šegvićeve škole u Kumrovcu (1955) i Visu (1964) sinteze su racionalnoga modernizma i elemenata autohtone gradnje.

V. Turina bio je arhitekt vizionar čiji su svi projekti nadišli svoje doba, kako je istaknuo → Boris Magaš, njegov suradnik na natječajnom projektu kazališta u Zenici (1962) koji se ističe hrabrom dispozicijom volumena. Lebdeća krnja piramida gledališta presječena je kubusom servisnih prostora. Ideja mobilnosti vodeći je motiv projekta plivališta na Sušaku (1948); transparentna cilindrična ovojnica kretala bi se tračnicama između otvorenog i zatvorenog bazena. Uza stambenu zgradu u zagrebačkoj Križanićevoj ulici (1956) samo je jedan Turinin poslijeratni objekt sačuvan: Centar za zaštitu majke i djeteta u Klaićevoj ulici u Zagrebu (1956–57), lagani corbusierovski paviljon meandarskoga tlocrta. Turinino remek-djelo – maksimirski stadion (suradnici Franjo Neidhardt, → Dragan Boltar, → Eugen Erlih), temeljen na ideji antičkoga teatra s protočnošću zelenila maksimirske šume, uništeno je prigradnjama 1990-ih.













Među nerealiziranim vizionarskim projektima ističu se urbanistički projekt → Vjenceslava Richtera Sinturbanizam (1964) – naselje zigurata za nekoliko tisuća stanovnika s programima stanovanja i rada. Idejom kinetičke arhitekture bavio se → Andrija Mutnjaković, među ostalim u studiji obiteljske kuće Domobil (1964).

Izgrađeni koncepti u doba zreloga modernizma pokazuju mnogobrojne programske i oblikovne inovacije, poput projekta zgrade gradske vijećnice na Radićevu trgu u Zagrebu (1956–60) autora K. Ostrogovića. Suptilno oblikovani ulazni trijem vodi u visoki prostor atrija s galerijama komunikacijske funkcije. Vanjski hortikulturno uređen atrij pogoduje svježim klimatskim uvjetima radnih prostorija. Njegova Komunalna banka Rijeke (1959–65) pridonosi urbanom karakteru riječkoga glavnog trga. Ostrogović je također autor značajnih zagrebačkih javnih objekata – Instituta Ruđer Bošković (1954) te Vile Zagorje (1963–65., danas službena rezidencija predsjednika RH), koju je izveo u partnerstvu s V. Richterom.







Istodobno s gradskom vijećnicom uz novu prometnicu Ulicu proleterskih brigada (danas Vukovarska) izgrađen je modernistički kompleks Radničkoga sveučilišta Moša Pijade (1956–61) autora → Radovana Nikšića i → Ninoslava Kučana. Kao suradnik u glasovitom uredu arhitekata Johannesa Hendrika van den Broeka i Jacoba Berenda Bakeme, Nikšić je u to ostvarenje prenio ideje nizozemskoga humanističkog funkcionalizma. Protočni prostorni koncept otvoren prema ozelenjenim atrijima omogućava mnogostruke programe tako da građevina danas uz Pučko otvoreno učilište udomljuje i Institut za povijest umjetnosti. Dizajnom opreme → Bernarda Bernardija postignuta je jedinstvena sinteza s otvorenom, humanom arhitekturom. Potpuni dizajn, od izvedbenih detalja do specijalno projektiranoga pokućstva i opreme, prisutan je u projektu Koncertne dvorane Doma armije (1946–49., danas Dom Hrvatske vojske) autora → Franje Zvonimira Tišine. V. Richter, arhitekt, kipar, slikar, scenograf, te član umjetničke udruge → EXAT 51 i međunarodnoga umjetničkog pokreta Nove Tendencije, zauzimao se u svom radu za sintezu arhitekture i likovnih umjetnosti u smislu Bauhausa. Autor je jednog od najznačajnijih objekata kasne moderne Jugoslavenskoga paviljona na svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1958), avangardnog, transparentnog objekta fluidne unutrašnjosti.

























Samom vrhu zreloga modernizma pripada objekt Dječjega lječilišta u naselju Krvavica kraj Makarske (1960–64) arhitekta Rikarda Marasovića. Cirkularni, levitirajući korpus uspostavlja blizak odnos s gustom borovom šumom nadomak morskoj obali. Odnos prema dubrovačkim ljetnikovcima kao i prema topografiji terena uspostavio je L. Perković pri gradnji Pomorske škole na Lapadu u Dubrovniku početkom 1950-ih. Izvanrednu osjetljivost prema priobalnom krajoliku ispod suroga masiva Biokova pokazali su autori hotela Maestral u Brelima (1965) → Julije De Luca, → Matija Salaj i → Ante Rožić, kako u urbanističkom rješenju tako i pri oblikovanju okoliša. Lagani bijeli volumen hotela izgrađen je poput mosta preko gorskoga potoka. B. Bernardi dizajnirao je pokućstvo i kreirao interijer obogaćen radovima likovnih umjetnika Ede Murtića, Jagode Buić, Vaska Lipovca.



















Majstori moderne D. Ibler i A. Albini znatne su doprinose ostvarili još i 1950-ih. Albinijev Tehnološki fakultet (1963), jasno definiran prizmatičan volumen izrazitoga grafizma fasade pripada kontinuitetu moderne. Hibridni objekt nebodera (1958) D. Iblera u susjedstvu njegova ranoga rada – kuće Wellisch – kompleksna je građevina. Iznad dvoetažnoga podnožja poslovne namjene diže se osmerokatni stambeni toranj. Složeno oblikovanje pročelja pokazuje betonski raster s ispunama od različito tretiranih drvenih elemenata.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih društvena je zadaća arhitekture bila što brža i ekonomičnija izgradnja stambenoga fonda. U tom se smislu angažirao → Slavko Jelinek razvivši nove tipologije u smislu humanizacije stanovanja prema načelima moderne. Osobito su uspjeli primjeri stambeni neboderi u zagrebačkoj Veslačkoj ulici s dinamično oblikovanim pročeljima i fleksibilnim tlocrtima. U novozagrebačkim naseljima Zapruđu, Trnskom i Sopotu ostvario je desetke stambenih nebodera, a poslovna zgrada na raskrižju Vukovarske ulice i Savske ceste Zagrepčanka (1976) bila je svojedobno najviša u gradu.









Poseban fenomen novozagrebačke stambene izgradnje predstavlja tzv. Mamutica (1974). Pri izvedbi 240 m dugačke zgrade s 19 stambenih katova za približno 5000 stanovnika primijenjena je tada napredna tehnologija prostorne oplate. Zgradu velikih dimenzija projektirali su → Đuro Mirković i Nevenka Postružnik. Radove arhitekta → Borisa Krstulovića karakterizira istraživački i inovativan pristup konstruktivnim elementima i suvremenim materijalima. Njegov nagrađivani projekt Elektroslavonija u Osijeku (1971) odlikuje se smjelom jasno čitljivom konstrukcijom i dojmljivim oblikovanjem pročelja i interijera. Pozornosti je vrijedan i brutalistički objekt katoličke crkve Presvetoga Srca Isusova (1969) u Podgorici koji je izveo sa → Zvonimirom Vrkljanom.







Za razliku od Zagreba, u Splitu su od modernista u poslijeratnom razdoblju djelovali samo L. Perković i B. Pervan. Prema Perkovićevim su projektima izgrađeni hotel Marjan (1963), važan urbani reper na Zapadnoj obali (poslije pregrađen) te niz stambenih objekata. Prigodom intenzivne stanogradnje istaknuli su se arhitekti F. Gotovac, I. Radić i D. Kovačić. Početak izgradnje Splita 3 označila je velikoformatna stambena zgrada, tzv. Krstarica (1973) F. Gotovca, koji je i drugim objektima dao vrijedan doprinos splitskoj stanogradnji. Izvanredno arhitektonsko oblikovanje Splita 3 ostvario je D. Kovačić primjerice u Ljubićevoj te Šimunovićevoj ulici gdje je projektirao i ekspresivni, skulpturalni objekt opskrbnoga centra.





















U Splitu su gradili i zagrebački arhitekti. A. Ulrich autor je Vojne bolnice na Križinama 1965., a Z. Dumengjić projektirala je 1958. paviljon za tuberkulozu, dok je 1969. izgrađena cijela bolnica na Firulama prema njezinu projektu. Profesor zagrebačkoga → Arhitektonskoga fakulteta M. Kauzlarić autor je Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (1976). Stambeni objekti → Stanka Fabrisa su, kako vanjskim oblikovanjem tako i tlocrtnim rješenjima, odgovarali mediteranskom okruženju. Zagrebački profesor na Arhitektonskome fakultetu, Splićanin N. Šegvić je osim antologijske kuće na Peristilu izgradio i poslovne zgrade Lloyda (1963) i Pomorske privrede na Zapadnoj obali (1964). I. Vitić izgradio je tri stambena nebodera između 1966. i 1968.



















Velik iskorak splitske građevinske djelatnosti bio je vezan uz organizaciju Mediteranskih sportskih igara 1979. Vrhunac izgradnje novih sportskih objekata bio je stadion na Poljudu arhitekta B. Magaša (1979), kojemu je uzor bio grčki teatar; školjkasti oblik stadiona optimalno je smješten u mediteranski okoliš. Projekt stadiona potaknuo je široko međunarodno zanimanje.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih turizam je postao važan čimbenik razvoja jugoslavenskoga gospodarstva. Niz hotela na jadranskoj obali dosegnuo je vrhunsku arhitektonsku kvalitetu, među njima i dva hotelska kompleksa B. Magaša. Hoteli Solaris kraj Šibenika (1968) modernistički su objekti s inovacijskim elementima. Svojedobno glamurozni hotel Haludovo u Malinskoj na Krku (1970) oslobođen strogoga modernizma gotovo je bio anticipacija postmodernoga razdoblja. Arhitekt → Zdravko Bregovac, najpoznatiji po hotelu Ambasador u Opatiji (1966) kojim je promijenio njezinu austrougarsku vizuru, u tom je razdoblju projektirao približno 35 hotela i više turističkih naselja paviljonskoga tipa. Pritom se bavio organizacijom i optimiranjem hotelskih funkcija. Razvio je nove tipologije, primjerice atrijsku tipologiju pri izvedbi hotela Bellevue u Malom Lošinju (1966). Kod strukturalističkog hotela Barbara u Zadru (1970) istraživao je načine organizacije i učinkovitost izvedbe montažnim elementima. Uklapanje relativno velikog hotela Libertas (1974) u osjetljivi krajolik dubrovačkoga Boninova na primjeran su način riješili arhitekti → Andrija Čičin-Šain i → Žarko Vincek. Terasirana struktura hotela slijedi pad terena prema moru, a bolje uklapanje u krajolik postignuto je ozelenjenim terasama ispred hotelskih soba. Hotel, koji je stradao u Domovinskome ratu, 2004. je potpuno preuređen. Hotelski kompleks Uvala Scott kraj Kraljevice (1968) riječkoga arhitekta → Igora Emilija znatno se razlikuje od istodobnih jadranskih hotela. Riječ je o pristupu koji bi se mogao definirati kao kritički regionalizam. Arhitekt je u blizini Kraljevice inscenirao primorski gradić transformacijom autohtone primorske arhitekture.

























U domeni školskih i predškolskih ustanova došlo je do izvjesnih inovacija odgovarajućih tendencijama u tom segmentu arhitekture. B. Rašica je dosegnuo visoku razinu oblikovanja prostorne organizacije pri izvedbi zagrebačkih škola, osnovne u Mesićevoj ulici (1954) i gimnazije na Trešnjevci (1955). Arhitekti mlađe generacije → Radovan Tajder i Mladen Anđel ostvarili su potpuno inovativan koncept u projektu Osnovne škole Zvonimira Franka u Kutini (1980) ujedinivši sve sadržaje u jedinstvenom volumenu ispod opsežne kose krovne plohe. Za gradnju dječjih vrtića razvili su sustav modularnih jedinica Megas, prema kojem su 1975–80. izgrađeni objekti u zagrebačkim naseljima Gajnice, Travno, Srednjaci. Pristup Ivana Crnkovića projektu Dječjega vrtića Grigor Vitez u Samoboru (1975) blizak je humanim načelima nizozemskih arhitekata Alda van Eycka i Hermanna Herzbergera. Dodavanjem osnovnih grupnih jedinica, između kojih su hodnici – ulice osvjetljene staklenim lanternama nastao je mali dječji grad. Nizanjem jedinica oblikovanih kompliciranom geometrijom B. Magaš kreirao je »umjetni krajolik« za vrtić na zagrebačkom Mihaljevcu.













Godine 1973. svečano je otvorena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, jedna od najvažnijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Značajan modernistički arhitekt M. Haberle je sa suradnicama → Minkom Jurković-Haberle i Tanjom Zdvořak osmislio dvoranu kao kompaktni ostakljeni korpus ispod moćne bakrom prekrivene kupole. Trokatni prostor glavne dvorane odlikuje se izvanrednom akustikom, a okružuje ju promenadni foaje koji omogućuje pogled na čitav grad kao i društvene kontakte.







Teorija i kritika od 1920. do 1980.

Curriculum Tehničke visoke škole sadržavao je povijest umjetnosti i arhitekture, a predavači su bili profesori E. Šen i → Ćiril Metod Iveković, dok je → Petar Knoll predavao teoriju arhitekture. Poslije su predavači bili J. Denzler i A. Albini. S. Planić je 1932. izdao vrlo utjecajnu publikaciju Problemi savremene arhitekture. U časopisima Vijencu, Pečatu, Književnoj republici te Arhitekturi (Ljubljana) tekstove o arhitekturi objavljivali su među ostalima → Ljubo Karaman, Miroslav Krleža, Kosta Strajnić, Gjuro Szabo, Ljubo Babić.









Neposredno nakon II. svj. rata političke su vlasti zastupale sovjetski model, pa je teorija imala problem obrane modernističkih tekovina. U tom smislu A. Mohorovičić napisao je tekst Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja u kojem je definirao pojam »poopćenoga funkcionalizma«. Afirmaciju modernizma podupirao je 1947. osnovani časopis → Arhitektura, kojega je glavni urednik do 1951. bio N. Šegvić, koji je 1950. objavio tekst Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ. Definirao je pritom tri komponente: kulturno nasljeđe, autohtoni ambijent i zahtjeve suvremenosti.







Tradicija naučavanja povijesti i teorije arhitekture nastavila se i na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu. Povijest arhitekture predavao je J. Denzler, a naslijedila ga je → Sena Sekulić Gvozdanović. Katedru je poslije preuzeo → Vladimir Bedenko. Teoriju arhitekture predavao je B. Magaš. Uz Arhitekturu drugi važan je časopis bio → Čovjek i prostor, osnovan 1954., koji se osim arhitekturom i urbanizmom bavio i temama likovnih umjetnosti. Izdavač časopisa bilo je Društvo arhitekata Hrvatske, osnovano 1951. U stručnim glasilima i drugim publikacijama poput tjednika Telegrama priloge s teoretskom i kritičkom tematikom objavljivali su B. Magaš, A. Mutnjakoviċ, N. Šegvić, → Ivo Maroević, → Željka Čorak, → Antoaneta Pasinović, → Tomislav Premerl. Povjesničarka umjetnosti → Snješka Knežević kao urednica Trećega programa Hrvatskoga radija također je obrađivala teme urbanizma i arhitekture. Skupština grada Zagreba je 1965. ustanovila instituciju Zagrebačkoga salona, važne manifestacije arhitektonskih dostignuća.







Nikola Ivanov Firentinac (Niccolò di Giovanni Fiorentino) (Firenca, ? – Šibenik, 1507), talijanski kipar i graditelj, nakon Jurja Dalmatinca najznačajniji i najplodniji umjetnik druge polovice XV. st. u Dalmaciji.

Njegovo je djelovanje u Dalmaciji arhivski potvrđeno 1464. kada mu je bio isplaćen dio duga za obavljene radove na kapeli sv. Stjepana i sv. Bernardina u crkvi sv. Frane u Šibeniku. S → Andrijom Alešijem radio je 1460−67. na kiparskom ukrasu krstionice trogirske katedrale za koju je izveo nekolicinu putta koji nose girlande na unutarnjem frizu, kip sv. Ivana Krstitelja te jednog putta pod krstioničkom zdjelom, a dao je i predložak za veliki renesansni reljef Krštenja Kristova na njezinu pročelju koji je izveo A. Aleši. Godine 1467. izradio je oltar sv. Ciprijana u Pražnicama na Braču. Zastupan po Koriolanu Cipiku, s Alešijem je 1468. sklopio ugovor za gradnju kapele bl. Ivana Trogirskoga (Orsinija) u Trogiru. Zbog poteškoća s oslobađanjem prostora njezina je gradnja započela tek 1477. i s prekidima potrajala sve do 1492. Zajedno sa suradnicima u crkvi sv. Dominika u Trogiru izradio je 1469. zidnu grobnicu Šimuna i Ivana Sobote, a godinu dana potom vjerojatno kip sv. Petra u Vrboskoj te portal na franjevačkoj crkvi u Hvaru. Potkraj 1471. dovršio je alegorijski reljef Pravde u gradskoj loži u Trogiru. Smatra se da je približno istodobno ili koju godinu poslije nastao i reljef Oplakivanja Krista za Cipikov oltar u crkvi sv. Ivana Krstitelja u istome gradu. Sažetost i izražajnost prikaza, kompozicijska jasnoća, te naglašena emocionalnost likova s varijacijom gesta i grimasa taj reljef povezuju s preporukama Leona Batistta Albertija o pravilnom oblikovanju »istorie« (De Pictura, 1435) te ga svrstavaju među njegova najkvalitetnija djela. Uz veći udio radionice Nikola Firentinac izradio je i dva triptiha, jedan za crkvu sv. Dominika a drugi za trogirsku katedralu. S Alešijem je 1472. ugovorio zamjenu nekoliko stupova na zvoniku splitske katedrale sv. Dujma. Početkom sljedeće godine prihvatili su izradbu monumentalnoga pročelja na augustinskoj crkvi sv. Marije na Tremitima u Apuliji. Pročelje su dovršili do proljeća 1474., no kako nisu dobili ugovoreni iznos, pokrenuli su parnicu koja je trajala sve do 1480. Nikola Firentinac je 1474. samostalno izradio grobnicu sv. Nikole Tolentinskoga u Tolentinu u Markama.



















U svojstvu protomagistra šibenske katedrale sv. Jakova prvi se put spominje u ugovoru za izradbu balustrade na crkvi sv. Ivana Krstitelja u Šibeniku 1475. Prvi desetogodišnji ugovor za vođenje gradnje katedrale sklopio je 1477. Zbog nedovršenih poslova na kapeli bl. Ivana Trogirskoga često je navraćao i u Trogir u kojem je imao i pravo građanstva. U Trogiru je 1476−80. s Alešijem izradio crkvicu sv. Sebastijana na glavnome gradskom trgu te ju opremio dvama kipovima sv. Sebastijana. Dvojica majstora nastavila su surađivati u izradbi kipova i reljefa za kapelu bl. Ivana Trogirskoga do 1480., kada je Nikola Firentinac prekinuo suradnju. Alešiju se pripisuje nekolicina reljefa s puttima bakljonošama u donjem dijelu kapele. Tijekom njihove suradnje nastao je i niz manjih reljefa s prikazom sv. Jerolima u pustinji. Nikola Firentinac je za kapelu 1480-ih izradio i veliki reljef Krunjenja Bogorodice. S većim udjelom radionice izveo je reljefnu ploču s likom biskupa Jakova Torlona (umro 1483) koja je uklonjena iz kapele 1681., kada su u nju premještene relikvije bl. Ivana Trogirskoga. Do 1487. je za kapelu samostalno izveo kipove Bogorodice te Uzašašća Kristova, poslije premješten na groblje sv. Petra, a 1488. mu je plaćen i kip Ivana Krstitelja. Gradnja kasetiranoga bačvastog svoda kapele započela je 1488. Godinu dana poslije bio je isplaćen za izradbu četiri neimenovana kipa svetaca, a 1494. i za kip Uskrsnuća Kristova koji je u sceni Deisis iza oltara zamijenio ranije Kristovo Uzašašće. Opremanje kapele nastavilo se još 1508. kada je Ivanu Duknoviću isplaćena izradba jednog kipa, vjerojatno sv. Tome. Barokizacija i preuređenje kapele započeli su 1681. premještanjem relikvija sv. Ivana Trogirskoga smještenih u sarkofagu s ležećim likom sveca, te izradbom novoga poda. Preinake u kapeli nastavljene su 1723. kada su na oltar postavljena dva velika anđela, a dovršene 1778. kada je kipar Ignacije Macanović napravio faksimilnu repliku Boga Oca sred svoda kapele. Kapela je temeljito restaurirana i konzervirana 2000−02.

Usporedno s radom na kapeli i gradnjom katedrale u Šibeniku Nikola Firentinac je svoju djelatnost proširio i po drugim gradovima Dalmacije, pri čemu je najznačajniji opus ostvario u Zadru. Ondje je uz pomoć radionice oko 1480. dekorativnim radovima opremio kapelu Detrico prigrađenu uz crkvu sv. Frane te isklesao nadgrobnu ploču s likom kanonika Mateja Sturariusa. Po ugovoru iz 1485. trebao je izraditi potprozornike na kući D. Veniera, opata benediktinskoga samostana sv. Krševana. U Zadru se kvalitetom radova ističu još potprozornici s puttima na kućama Girardini i Pasini, te luneta s grbom obitelji Da Ponte. Nakon 1480. Nikola Firentinac je samostalno ostvario nekoliko kvalitetnijih kiparskih djela za privatne naručitelje u Italiji. Među njima ističe se alegorijski prikaz Cerera, danas u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču, koji potječe iz vile del Catajo u Padovi, te reljef Bogorodice s Djetetom iz udinske zbirke grofa Pietra Cernazaija, danas u Muzeju Lázaro Galdiano u Madridu. U istom razdoblju izradio je i monumentalno poprsje sv. Petra za istoimenu crkvu u Trogiru, konzole s puttima pod Radovanovim portalom te dva reljefa Bogorodice s Djetetom, jedan za lunetu portala crkve franjevačkoga samostana u Hvaru, a drugi za crkvu franjevačkoga samostana Gospe od Anđela u Orebiću.

Od početka 1470-ih radio je u Trogiru i na adaptaciji Velike palače Cipiko smještene zapadno od katedrale, a brojnost i značaj zahvata koje je tijekom dva desetljeća izveo u samoj gradskoj jezgri neke su istraživače naveli da mu pripišu i širu urbanističku preobrazbu Općinskoga trga koju je možda izveo u dogovoru s K. Cipikom. Godine 1494. nastao je i reljef Bogorodice s Djetetom za crkvu San Girolamo u Sant’Agati Feltriji kraj Riminija.

Drugi desetogodišnji ugovor za vođenje gradnje šibenske katedrale Nikola Firentinac potpisao je 1487., a svjedok mu je bio slikar Juraj Čulinović, zet → Jurja Dalmatinca. Nakon isteka toga ugovora Nikola Firentinac vjerojatno nije potpisao i treći uzastopni ugovor za vođenje gradilišta katedrale jer je ubrzo nakon dovršetku izgradnje najzahtjevnijega dijela − kupole s transeptom − s njime 1499. sklopljen ugovor za izradbu balustrade, propovjedaonice i ograde pjevališta te kamenih kanoničkih klupa na križištu. Nakon njegove smrti gradnja katedrale nastavila se sve do 1536. Početkom 1502. Nikola Firentinac je na pet godina preuzeo vođenje gradnje Nove crkve (Santa Maria di Valverde) u Šibeniku, no prema njegovu projektu izgrađeni su samo apsida i obodni zidovi do razine prozora. U novije su doba Firentinčevoj radionici pripisana i neka manja dekorativna ostvarenja u Šibeniku i Korčuli (portali crkve sv. Dominika u Šibeniku i palače Gabrielis u Korčuli).

Kao graditelj Nikola Firentinac formirao se u toskanskoj umjetničkoj sredini slijedeći tradiciju Filippa Brunelleschija i Michellozza, a kao kipar u najbližem Donatellovu krugu. Kvaliteta radova i mnogobrojne čvrste poveznice s opusom velikoga firentinskog kipara opravdavaju tezu kako je bio jedan od četvorice Donatellovih najbližih suradnika u kasnom razdoblju njegova stvaralaštva tijekom 1450-ih i početkom 1460-ih, no do sada u Firenci nisu potvrđena njegova sigurna ni kiparska ni graditeljska djela koja bi rasvijetlila njegovo djelovanje prije dolaska u Dalmaciju. Pripisan mu je tek reljef Bogorodice s Djetetom (Madonna Borgherini) smješten na palači Borgherini − Rosselli Del Turco. Stariji povjesničari umjetnosti neopravdano su ga pokušali poistovjetiti s Donatellovim suradnikom u Padovi Niccolòom di Giovannijem Coccarijem, dok noviji autori smatraju kako je Nikola Firentinac identičan s Nicolausom de Tigule lapicida quondam Ser Iohannis koji je prije dolaska u Dalmaciju 1450-ih i 1460-ih djelovao u Veneciji, gdje je 1462. napisao i oporuku. Takva hipoteza, koju je postavila Ann Markham Schulz, a s određenom rezervom je zastupa i dio talijanske stručne javnosti, ipak nije šire prihvaćena od stručnjaka jer ju ne podupire stilska analiza pripisanih mu kiparskih djela u Veneciji (alegorijski likovi na Arco Foscari, grobnice dužda Francesca Foscaria, kapetana Orsata Guistinianija i admirala Vittorea Capella), kao ni činjenica da bi prigodom pisanja oporuke imao već 48 godina, odnosno da je rođen 1412. To bi značilo da je pred kraj života, u svojim osamdesetim godinama, bio sposoban vlastoručno raditi i odlaziti na vađenje kamena, kako je to precizirano u ugovoru za vođenje gradnje Nove crkve u Šibeniku 1502. Osim A. Alešija nisu poznati drugi Firentinčevi suradnici, dok se među učenicima koje je primio na nauk ističu Mihovil Divinić iz Šibenika, Ivan Karlić iz Korčule i Marin Vladić iz Splita. Vjerojatno su mu u radovima pomagali i sinovi Jacopo i Annticcio, dok je treći njegov sin Zuanne po svoj prilici bio zlatar.

Kapela bl. Ivana Trogirskoga uz katedralu sv. Lovre u Trogiru

Kapela bl. Ivana Trogirskoga i svodne strukture šibenske katedrale najznačajnija su arhitektonska ostvarenja rane renesanse u Dalmaciji i u hrvatskoj umjetničkoj baštini općenito, ujedno istaknuti graditeljski spomenici XV. st. u Europi, pri čemu već sam ugovor za gradnju kapele iz 1468. predstavlja svojevrstan spomenik. Među svim poznatim srodnim dokumentima u Europi toga doba ističe se detaljnošću opisa i čestim navođenjem crteža, uporabom stručne terminologije te jezikom i stilom kojim je napisan. Osnovni arhitektonski koncept za gradnju kapele bl. Ivana Trogirskoga, od proporcija do snažnoga vijenca nad kojim se izdiže kasetirani bačvasti svod, Nikola Firentinac preuzeo je od tzv. Malog odnosno Jupiterova hrama Dioklecijanove palače u Splitu, ali ga je sadržajno obogatio po uzoru na kapelu sv. Šimuna u Zadru i prilagodio u skladu sa srednjovjekovnom ikonografijom (prema svemu sudeći, kapela prigrađena uz crkvu sv. Marije Velike nikada nije dovršena, a srušena je 1570). Prema projektu s početka XV. st. kapela sv. Šimuna trebala je imati osam križnih svodova i malu kupolu u sredini, a unutrašnjost joj je trebala biti ukrašena svetačkim likovima među kojima i onima dvanaest apostola, te reljefom Uzašašća Kristova. Ipak, Nikola Firentinac izveo je znatne izmjene u odnosu na spomenute uzore, ne samo u arhitektonskom već i u ikonografskom pogledu. S obzirom na to da su zidovi kapele s unutrašnje strane bili izdubljeni nišama te znatno istanjeni (mjestimično do 15 cm) u odnosu na Mali Jupiterov hram, konstruktivne je probleme riješio smanjenjem težine svoda, koji je sastavio od manjih pojedinačno klesanih kaseta povezanih metalnim kopčama, a ne od većih i debljih blokova na kojima su isklesane po četiri kasete kao na splitskom spomeniku. Horizontalne je potiske dodatno anulirao željeznim zategama.













Tijekom gradnje manje su promjene izvedene i u arhitektonskoj artikulaciji interijera: prema ugovoru iz 1468. među svetačkim je nišama trebao biti izrađen bogatiji i zahtjevniji sustav stupova postavljenih ispred pilastara, no izvedeni su samo tordirani polustupovi. I u ikonografskom pogledu Nikola Firentinac je u odnosu na zadarski srednjovjekovni predložak unio stanovite izmjene. Nižući u superponiranim registrima teme Uskrsnuća mrtvih, Nebeskoga suda, Deisis, Uzašašća Kristova, odnosno poslije Uskrsnuća Kristova, Krunjenja Bogorodice te u tjemenu svoda Boga Oca kao Suca, stvorio je svojevrsni amalgam različitih elemenata ciklusa Posljednjega suda.

Novost u odnosu na druga tradicionalna rješenja su putti s bakljama u podnožju kapele (u ugovoru navedeni kao spiritelli), koji simboliziraju preobrazbu kojom odrasli tijekom uskrsnuća postaju djeca, te mali putti koji poput anđela atlanta stoje na polustupovima iznad niša i pridržavaju vijenac kapele. Udaljavanje od antičkoga koncepta i stvaranje izvornoga ranorenesansnoga spomenika zasnovanoga na najmodernijim humanističkim doktrinama najizravnije se vidi u proporcijama same kapele koje su u skladu s uputama Leona Battiste Albertija (djelo De Statua, 1440), izvedene iz prirodnih proporcija čovjeka. Temeljni modul veličine pet mletačkih stopa (oko 174 cm) odgovara donjemu pravokutnom dijelu niše unutar koje su smješteni nešto viši likovi svetaca, a umnažanjem modula u odnosu 3 : 4 : 5 (širina, dužina i visina) dobivene su unutarnje mjere kapele. Kao prvi u potpunosti koncipiran humanistički projekt zasnovan na antičkim uzorima, kapela bl. Ivana Trogirskoga je ne samo najskladnija arhitektonsko-skulpturalna cjelina rane renesanse na tlu Hrvatske već i iznimno ostvarenje europske umjetničke baštine toga doba.

Gornji dio katedrale sv. Jakova u Šibeniku

Svoje je mjesto među značajnijim ranorenesansnim arhitektima europske umjetnosti quattrocenta Nikola Firentinac osigurao dovršetkom gornjega dijela šibenske katedrale i oblikovanjem njezina jedinstvenoga kamenog pokrova. Prema njegovu projektu izvedeni su bačvasti svodovi te osmerostrana tambur-lanterna s kupolom nad križištem, kao i trolisno pročelje. Dvije godine nakon smrti Jurja Dalmatinca 1475., Nikola Firentinac zatekao je katedralu dovršenu do visine obodnih zidova koji su u zoni svetišta mjestimično bili nepravilni i konstruktivno znatno oslabljeni (zbog smještaja uzlaznoga kraka stubišta od krstionice do sakristije Juraj Dalmatinac je pomaknuo pravac južnoga zida transepta, a na spoju sa sjevernom apsidom je obostrano isklesao ploče s konveksnim nišama i pilastrima koje su istanjile zid tzv. Maliperove partije).

Nije posve jasno u kojoj je točno mjeri novi Nikolin projekt za dovršetak katedrale izmijenio onaj prethodni Jurja Dalmatinca, no nedvojbeno Juraj nije predviđao takav oblikovni i konstrukcijski sustav s kamenim pokrovom. Novi Firentinčev projekt zasigurno je nastao između 1475. i 1477., odnosno prije potpisivanja njegova prvoga desetogodišnjeg ugovora. Uvažavajući dostignuća svog prethodnika, ali i želje Šibenčana, on je s jedne strane ipak osigurao nastavak Jurjeve montažne tehnike gradnje velikim, obostrano isklesanim kamenim pločama, kakvima su prethodno bili podignuti poligonalni zidovi svetišta, ali je istu tehniku znatno promijenio prilagodivši je specifičnim zahtjevima samonosive konstrukcije zaobljene forme. Umjesto statičnoga sustava s tankim, okomito postavljenim pločama uglavljenima u bočno utorene ugaone stupce, stvorio je novu interaktivnu konstrukciju u kojoj se obli lamelirani plašt postupno gradi naizmjeničnim slaganjem kratkih segmenata pojasnica, manjih dijelova lukova na rubovima traveja, i dugačkih kamenih ploča uglavljenih među njima.

Odluka da se krov crkve gradi isključivo od kamena i uz pomoć željeznih armatura nužnih zbog jakih horizontalnih potisaka svodova te da se time posljedično dovršetak katedrale znatno produlji, a troškovi znatno povećaju, donesena je u dogovoru sa samim Šibenčanima, svjesnima rizika kako bi klasična drvena potkonstrukcija s olovnim pokrovom, kakvom su se tada izvodile kupole i obli krovovi (crkve San Marco i Santa Maria dei Miracoli u Veneciji), mogla dovesti od potencijalnog uništenja čitavoga zdanja vatrenom stihijom. Na takvu su odluku zasigurno utjecali iskustvo mnogobrojnih nemarom izazvanih požara u gradu te izravna prijetnja razaranja uzrokovanih ratnim zbivanjima u najbližoj okolici grada (mletačko-osmanlijski sukob). Premda je oblik trolisnoga pročelja naizgled logičan i jedini mogući završetak specifičnoga načina prekrivanja trobrodne bazilike polubačvastim svodom nad glavnim brodom i četvrtbačvastim svodovima nad nižim bočnim brodovima, te stoga autohtono idejno rješenje koje je »organski« evoluiralo iz same konstrukcije, izrazita ovisnost o vrlo srodnom pročelju samostanske crkve San Michele in Isola u Veneciji, nastalom 1468−69. prema projektu Maura Codussija, dokazuje kako mu takvo rješenje prethodi. Kako je upravo između 1475. i 1477., istodobno kada je Nikola Firentinac osmišljavao projekt za dovršetak katedrale, kao učitelj gramatike ondje boravio šibenski plemić i humanist Ambroz Mihetić, poslije pokopan u sjevernoj apsidi šibenske katedrale, njemu se mogu pripisati zasluge za prijenos toga novog modela crkvenoga pročelja, prvoga u Veneciji u cijelosti izvedenoga od kamena. Mihetić je bio dio izrazito promletački nastrojenoga plemstva u Šibeniku, što opravdava pretpostavku kako je katedrala u danim ideološko-političkim i povijesnim zbivanjima dobila novo lice, kojim se izravno aludira na crkvu sv. Marka, a posredno ističe imperijalna tradicija Mletačke Republike kao legitimne sljednice tada upravo nestaloga Carstva na Istoku.

Uvažavajući sve navedene specifične zahtjeve i neposredne životne okolnosti, Nikola Firentinac je u dogovoru sa Šibenčanima te u skladu sa suvremenim estetskim nazorima i svojim stilskim habitusom projektirao pokrov katedrale pročišćenih geometrijskih oblika u cijelosti izveden od kamena, odnosno, kako je to zapazio i → Faust Vrančić (sv. 1) u svojem djelu Machinae Novae (1615. ili 1616), u potpunosti bez uporabe drvene konstrukcije. Do 1479. podigao je kratke polubačvaste svodove nad bočnim apsidama slaganim na preklop uglavljene kamenim klinovima, a potom istom tehnikom i znatno veće i nad krakovima transepta. Čitav istočni dio crkve dovršio je do 1499. postavom kockastoga postamenta nad križištem iznad kojeg je izveo visok oktogonalni tambur s prozorima, a cjelinu je zaključio lagano zašiljenom, samonosivom kupolom. Opremanje svetišta koje je preuzeo prema ugovoru iz 1499. dovršeno je do 1502. jer se tada već u koru mogla održavati misa. Radi konstruktivnih je razloga Nikola Firentinac zasigurno podigao i prvi od ukupno šest segmenata kamenoga pokrova nad glavnim brodom, kao i usporedne kraće četvrt bačvaste svodove nad bočnim brodovima, dok su preostalih pet traveja po njegovu projektu do 1536. izveli posljednji protomajstori katedrale − Bartolomeo del Mestre i njegov sin Jakov. Izvedba novoga projekta sa znatno težim kamenim pokrovom (jedna kamena ploča težine oko 0,5 t) iziskivala je pravilnu i čvrstu konstrukciju zidova, ali i posve nove konstruktivno-tehničke postavke. Zbog toga je zatečene nepravilnosti u tlocrtno-prostornoj dispoziciji i elevaciji zidne strukture prvo morao ispraviti mnogim korekcijama i složenim rješenjima. Južni zid transepta vratio je u ravninu s konzolno izbačenim „ravnim lukom“ (tal. piattabanda), tehničkim rješenjem nalik na segmentirani arhitrav sastavljen od manjih klinasto oblikovanih kamenih blokova koji je često korišten u antici za nadvratnike velikog raspona (Zlatna vrata Dioklecijanove palače), ali i u renesansi (sakristija katedrale u Firenci). Na suprotnoj strani, paralelno sa širokim lukom korske pregrade na kojoj je izveo lik malog sv. Mihovila i lukom kojim je prethodno već premošten istanjeni zid Maliperove partije, naslonio je snažan vijenac, ali ga je radi visinskoga usklađivanja morao dodatno spustiti tako da je zasjekao tjeme luka. Na toj pravilnoj četvrtastoj osnovi podigao je kratki bačvast svod u tjemenu ukrašen reljefom anđela. Svođenje bočnih kapela dovršeno je do 1480. i prethodilo je velikim svodovima križišta dovršenih desetak godina poslije. Kako bi na toj razini osigurao statičku stabilnost složene i zahtjevne konstrukcije, iznad glavne apside i na krajevima transepta u šupljini zida ugradio je metalne zatege koje su raskrivene 1954., istodobno kada je pod ravnim lukom radi sigurnosti postavljena željezna greda. Vrlo složen i riskantan niz konstruktivnih rješenja, koja je Nikola Firentinac doslovce morao izmisliti ex nihilo kako bi omogućio postavljanje kamenih svodova, svjedoči o radikalnom zaokretu u odnosu na zatečenu situaciju na gradilištu i Jurjevu nerealiziranu viziju katedrale.







Koncepcijski gledano, prijelaz s prije podignutih uzdužnih zidova crkve na novu gornju konstrukciju svodova naznačio je snažnim all’ antica stilom koji teče uokolo uzdužnih zidova crkve i obuhvaća već podignutu sakristiju Jurja Dalmatinca (na njoj je vijenac u cijelosti izveden tek 1948). Pozicija vijenca ne nastavlja se izravno na prije podignute zidove jer je njime visinski uskladio i poravnao prethodno sagrađene zidove svetišta s onima trobrodnoga korpusa crkve (vijenac je spustio nešto ispod razine do tada izgrađenih dijelova svetišta), a istodobno je njime naznačio granicu između dviju graditeljskih epoha. Visina tog vijenca, koji ujedno služi i kao oluk, određena je kao 1/4 dužine čitave katedrale; njezina dvostruka visina odredila je visinu bačvastoga svoda glavnoga broda, a trostruka ukupnu visinu kupole, pri čemu je nužno ispravljanje tlocrtne osnove križišta uzrokovalo povišenje s kraćim dodatkom pod osnovom tambura.

Numen / For Use, hrvatsko-austrijska skupina dizajnera koji djeluju u području konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskoga dizajna i oblikovanja prostora. Osnovali su je 1998. Sven Jonke (Bremen, 1973), Christoph Katzler (Beč, 1968) i Nikola Radeljković (Sarajevo, 1971) pod imenom For Use, dok je naziv Numen uveden 1999. kao kolektivni identitet koji pokriva sve njihove projekte izvan područja industrijskoga dizajna. U radu skupine su od 1999. neko vrijeme sudjelovali i grafički dizajneri Jelenko Hercog te Toni Uroda.

Ranom su djelovanju skupine svojstveni eksperimenti s radikalnom formalnom redukcijom, duboko ukorijenjeni u tradiciji visokog modernizma, koji se uglavnom primjenjuju na razne sinergijske projekte totalnog dizajna u Hrvatskoj. Od 2004. se intenzivno bave scenografijama diljem Europe (Madrid, Berlin, Sofija, Beograd, Stockholm, Oslo, Budimpešta, Ljubljana, Atena, Karlsruhe, Zagreb, Rijeka, Maribor, Merida, Skoplje, Istanbul, Podgorica, Udine). Od 2008. kolektiv je usredotočen na oblikovanje objekata i koncepata bez unaprijed definirane funkcije, što je rezultiralo hibridnijim i eksperimentalnijim radovima kao što su serije prostornih instalacija Field, Tuft, Void, Room, String, Tube, Net, N-Light, Tape realizirane u javnim prostorima diljem svijeta. Usporedno s time skupina radi mnogobrojne projekte u području industrijskoga dizajna, surađujući s vodećim talijanskim i europskim proizvođačima dizajnerskog namještaja. Od osnutka hrvatskog poduzeća → Prostoria 2011., prevladavajući dio njihova opusa vezan je uz tu tvornicu (sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve /zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović/, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo). U području oblikovanja unutarnjih i vanjskih prostora njihove su zapaženije realizacije splitska riva (2007), hotel Lone u Rovinju (2011), promatračnica na vrhu Montokuc na Mljetu (2020), Trg Poljana u Šibeniku (2020), Hotel Osmoliš u Brsečinama u Dubrovniku (2021). Skupina je dobila niz međunarodnih nagrada za dizajn i scenografiju, među kojima i nagradu Zagrebačkoga salona (1999). Sudjelovali su na gotovo sto izložbi, a među prvima samostalnima ističe se njihova retrospektivna izložba u prostoru Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža 2003. u Zagrebu.

Petrik, Milivoj (Irig, Srbija, 28. II. 1894 – Zagreb, 23. VIII. 1979), građevinski inženjer, stručnjak za hidrologiju.

Diplomirao je na građevinskom odsjeku Tehničke visoke škole u Beču (danas TU Wien) 1921. te magistrirao na Harvardovu sveučilištu u Cambridgeu (SAD) 1926. Od 1921. radio je u Gradskom poglavarstvu grada Zagreba, a 1925. preuzeo je dužnost voditelja novoosnovanoga Sanitarno-tehničkog odjela Higijenskoga zavoda sa Školom narodnoga zdravlja u Zagrebu. Na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) predavao je 1939–43. Nakon II. svj. rata bio je pomoćnik sanitarnog inspektora NR Hrvatske. Od 1949. je ponovno radio na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1953. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Hidrologija, Sanitarna tehnika i dr. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) 1950−51. u Zagrebu te 1963–67. predstojnik Zavoda za sanitarnu tehniku. Umirovljen je 1965. Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Zagrebu, Ankari, Napulju i Londonu. Od 1929. bio je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi.

Osobito poznajući problematiku zaštite prirodnih tokova i vodoopskrbnih objekata, bavio se sanitarnom tehnikom i hidrologijom. Najveći dio svoje istraživačke djelatnosti posvetio je hidrologiji krša, posebice hidrološkim istraživanjima onečišćavanja rijeka Save i njezinih pritoka te Drave i istraživanjima na području Istre, Hrvatskoga primorja i Dalmacije. Objavio je više knjiga i udžbenika, prijevoda knjiga te znanstvenih radova, među kojima su Opskrba vodom i otpadna tvar (1948), Temperatura i kisik Plitvičkih jezera (1961). Za redovitoga člana JAZU-a (danas → HAZU; sv. 4) izabran je 1968.

Pervan, Budimir (Split, 26. IV. 1910 – Split, 16. VIII. 1982), arhitekt i urbanist, jedan od začetnika suvremenog urbanizma u Dalmaciji.

Studij arhitekture započeo je 1930. u Pragu na Češkoj visokoj tehničkoj školi (ČVUT v Praze), a diplomirao je 1934. na Visokoj školi arhitekture u okviru Akademije likovnih umjetnosti (UMPRUM v Praze). Nakon završetka studija radio je kao crtač i praktikant u Hidrografskom uredu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1937. otišao je u Dubrovnik gdje je s Tomislavom Andrijom Žuanićem osnovao građevinsko poduzeće. Nakon izbijanja Travanjskoga rata 1941. likvidirao je poduzeće te se priključio narodnooslobodilačkom pokretu. Prebacivši se na oslobođeni teritorij, sudjelovao je na urbanističkom seminaru Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske na kojem je sa skupinom arhitekata radio na prvim planovima obnove razrušenih naselja u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata prešao je u Oblasni narodni odbor Dalmacije u Splitu iz kojega se poslije razvio → Urbanistički zavod Dalmacije, kojega je bio direktor od 1948. do umirovljenja 1970.

Funkcionalnost i ekonomičnost tlocrta, jasna konstruktivna shema i skladna dispozicija pročelja, lišena svih artificijelnosti, osnovne su karakteristike njegove arhitekture. Od arhitektonskih ostvarenja ističu se među ostalim kuća Pervan u Bukovčevoj ulici 12 (1935), pet stambenih paviljona za učenike Industrijske brodograđevne škole na Putu Brodarice 1, 3, 5, 7 (1948), poslovna zgrada Direkcije jadranskih brodogradilišta u Matoševoj 2 (1949., danas Dom zdravlja), sklop zgrada Oblasnog narodnog odbora za Dalmaciju na raskrižju Vukovarske i Ulice Domovinskoga rata (s M. Markovinom, 1949., danas zgrada/sjedište Splitsko-dalmatinske županije), rekonstrukcija palače Milesi na Trgu braće Radić za Pomorski muzej JAZU-a (s M. Družeićem, 1955), spomen-kosturnica palim borcima NOR-a na groblju Lovrincu (s kiparom A. Krstulovićem, 1960), sve u Splitu, te hotelsko naselje Pharos u Hvaru (1962). S M. Družeićem izradio je prvi poslijeratni urbanistički plan Splita, tzv. Direktivnu osnovu (1951) kojom je bio zacrtan razvoj Splita sljedeća dva desetljeća. Izveo je urbanistička rješenja hotelskih naselja Pharos u Hvaru (s B. Franičevićem, 1962) i Ždrilac na Paklenim otocima (1966), plan revitalizacije povijesne jezgre Primoštena (1972), te niz studija za pojedine urbanističke zahvate u širem području Dalmacije. S Tomislavom Marasovićem i Dragutinom Sumićem uredio je prva četiri broja časopisa Urbs, u kojem je objavio više stručnih članaka. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1970).

Marović, Pavao (Split, 26. I. 1954), građevinski inženjer, stručnjak za numeričko modeliranje i analizu konstrukcija te tehničku i numeričku mehaniku.

Diplomirao je 1977. te doktorirao 1987. disertacijom Doprinos rješavanju problema kontinuuma kombinacijom konačnih i beskonačnih elemenata (mentor → V. Šimić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu kao asistent zaposlio se 1978; redoviti profesor od 2001. Predavao je kolegije Otpornost materijala, Ispitivanje konstrukcija, Eksperimentalne metode, Numeričke metode mehanike materijala i Mehanika loma. Bio je dugogodišnji šef Katedre za otpornost materijala i ispitivanje konstrukcija (1996−2022), prodekan (1991−94), dekan (2000–06) Fakulteta te prorektor za znanost Sveučilišta u Splitu (1994−98).

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem novih numeričkih modela u području mehanike konstrukcija i materijala i građevnih konstrukcija izloženih ekstremnim opterećenjima te istraživanjem mehaničkih svojstava različitih građevnih materijala i konstrukcijskih sustava. Suautor je udžbenika Nelinearni proračuni armirano betonskih konstrukcija (s A. Mihanovićem i J. Dvornikom, 1993). S A. Mihanovićem je 1988. pokrenuo te 2014–18. suuređivao međunarodni časopis Inženjersko modeliranje (engl. International Journal for Engineering Modelling). Član je HATZ-a od 2000. Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Metal-Projekt d. o. o., poduzeće specijalizirano za projektiranje metalnih konstrukcija sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1957.

Poduzeće su na poticaj iz → Željezare Sisak (sv. 2) osnovali → Marijan Ivančić i → Vuk Milčić te je postalo prvi specijalizirani projektni biro za čelične konstrukcije u ondašnjoj SFRJ. Prvi direktor poduzeća 1957–72. bio je V. Milčić te su u tom razdoblju ostvareni mnogobrojni veliki infrastrukturni projekti. Među njima se ističu Aerodrom Zagreb iz 1959 (danas → Zračna luka Franjo Tuđman; sv. 1), tornjevi Radiotelevizije Zagreb (danas Hrvatske radiotelevizije) Psunj (1959), Ćelavac (1963), Mirkovica (1965), Srđ (1965), Kalnik (1973), Sljeme (1976), Biokovo (1978), Lička Plješivica (1982) i Učka (1982) kao i industrijski kompleksi raznih proizvodnih područja (Željezara Sisak, Željezara Štore, TAM Maribor, IMT Beograd, IMR Rakovica). Nakon što se V. Milčić odlaskom u Institut građevinarstva Hrvatske posvetio znanstvenoj i predavačkoj karijeri, direktor poduzeća je 1972–88. bio inženjer Branko Gospodnetić. Sljedeće je razdoblje bilo obilježeno snažnim rastom i razvojem poduzeća koje je tada zapošljavalo do 20 inženjera i tehničara. Do kraja 1980-ih ostvaren je velik broj projekata među kojima se ističu kompleksi metalne industrije u Riesi u Njemačkoj, češkoj Ostravi, bugarskoj Varni i sirijskoj Hami, industrijski kompleksi Kralupy u istoimenom češkom gradu, Renault u Novom Mestu, Petrokemija u Kutini i koksara u Bakru, te sportske dovrane u Bjelovaru, Zadru (Jazine) i Zagrebu (Martinovka). Godine 1988. direktorom Metal-Projekta postaje inženjer Boris Vranješ, suradnik dvojice osnivača od 1970.













Poduzeće je početkom 1990-ih privatizirano, no ostalo je pod istim vodstvom te je od kraja desetljeća, oporavkom gospodarstva nakon ratnih razaranja, nastavilo uspješno poslovati. Među mnogim je uspješnim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu najveći bio udio rekonstrukcija postojećih građevina, primjerice željezničkoga Zelenog mosta na Savi u Zagrebu, Koking postrojenja u Rafineriji nafte Sisak te televizijskih tornjeva Lovćen i Bjelasica u Crnoj Gori. Među novijim je izvedenim projektima čelična konstrukcija nove Zračne luke Franjo Tuđman. U poduzeću je izrađeno više od 2000 projekata, provedeno više od 3000 kontrola projekata drugih projektanata te su provedeni pregledi, ispitivanja i nadzor nad izgradnjom na više od 1000 građevina. I dalje na čelu s B. Vranješom, kao vodećim projektantom i ovlaštenim revidentom za metalne i spregnute konstrukcije, Metal-Projekt i danas je vodeće projektantsko poduzeće u području metalnih konstrukcija, bavi se projektiranjem, kontrolom projekata, specijalističkim pregledima i ispitivanjima konstrukcija te nadzorom nad građenjem.













Miličić, Jakov (Jakša) (Split, 24. VII. 1926 − Split, 20. IV. 2024), građevinski inženjer, stručnjak za planiranje i organizaciju građenja.

Diplomirao je 1959. te doktorirao 1982. disertacijom Racionalizacija u oblasti armatura za beton (mentor B. Trbojević) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka Srednje tehničke škole u Splitu 1948., radio je u Građevinskom poduzeću I. L. Lavčević (→ Lavčević) na gradilištima u Dalmaciji i Crnoj Gori, a od 1963. bio je voditelj Službe za građevinarstvo i industriju građevinskog materijala u Privrednoj komori Dalmacije. Bio je direktor Građevinskoga školskog centra od 1965., gradonačelnik Splita (tadašnji predsjednik Skupštine općine Split) od 1967., a od 1974. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije); redoviti profesor bio je od 1984. Predavao je kolegij Organizacija i tehnologija građenja. Bio je dekan Fakulteta 1977–83. Umirovljen je 1996.

Sudjelovao je u osnivanju Građevinskoga školskog centra, izgradnji školske zgrade i učeničkog doma, bio je suosnivač Fakulteta građevinskih znanosti u Splitu te inicirao pokretanje ekonomskog i medicinskog studija. Unaprijedio je građevinarstvo u Splitu i Dalmaciji te potaknuo, sudjelovao u njima i vodio više projekata važnih za grad i okolicu: tvornica gipskartonskih ploča u Kninu (1965), izgradnja pogona za proizvodnju mrežastih armatura i bi-čelika (Dalmastroj, 1967) i osnivanje željezare Adriasider (1968) u Kaštel Sućurcu. Pokrenuo je izgradnju stambenoga kompleksa Split 3 i sportskih objekata za Mediteranske igre 1979. Bavio se problematikom zbrinjavanja otpada, zaslužan je za znanstvenoistraživački projekt Gospodarenje prostorom Kaštelanskog zaljeva (1973), iz kojeg je proizišao projekt EKO-Kaštelanski zaljev, te se zauzimao za rješavanje problema splitskog odlagališta komunalnog otpada Karepovca. Surađivao je u izdanjima Građevinskoga fakulteta u Splitu i napisao autobiografsku knjigu U znaku rada i grada (2015).

Morasi Piperčić, Simon (Varaždin, 1. II. 1985), industrijski dizajner, bavi se dizajnom namještaja i interijera te umjetničkim instalacijama.

Diplomirao je 2009. industrijski dizajn na Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 2013. u Zagrebu vodi dizajnerski studio SMPDO. Bavi se različitim projektima, od dizajna namještaja, interijera i instalacija do umjetničke direkcije i dizajnerskoga savjetovanja, te surađuje s mnogobrojnim poduzećima u području dizajna namještaja: hrvatskom → Prostorijom, francuskim Ligne Rosetom i Cinnom, danskim Boliom i Woudom, talijanskim Verzellonijem i dr. Među njegovim se proizvodima, koje obilježava jednostavnost i smislenost inovativnih metodički sustavnih rješenja, ističu: Strain, linija namještaja od kombiniranih materijala namijenjena opremanju ugostiteljskih interijera (2014), Convert, linija ojastučenoga namještaja s jednostavnim sastavnim elementima za kombiniranje u mnogo varijacija (2016), Rhomb, drveni stolac kompleksne konstrukcije i pozorno planirane antropometrije (2016) i dr. U suradnji s Vedranom Kolcem pokrenuo je projekte Endless i Moe, slojevite svjetlosne instalacije fleksibilne prostorne kompozicije široko primjenjive kao scenografija na različitim tipovima događanja (prije svega glazbenih). Studio SMPDO sudjelovao je 2014. u izradbi hrvatskoga paviljona na Venecijanskom bijenalu. Dobitnik je mnogobrojnih domaćih i inozemnih nagrada, među ostalima nagrade za najbolji koncept na Izložbi hrvatskog dizajna (2010), Red Dot Design Award (2013., 2015), German Design Award (2017), German Brand Award (2021).

Maričić, Noe (Šibenik, 28. XI. 1919 – Zagreb, 26. X. 2002), industrijski dizajner, zapažen po dizajnu električnih kućanskih i industrijskih aparata.

Studirao je arhitekturu u Zagrebu, a stručni ispit za građevinskog tehničara položio je 1960. Od 1963. radio je u Elektrotehničkom institutu tvornice Rade Končar u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija; sv. 4), gdje je zajedno s → Vladimirom Robotićem 1971. osnovao Odjel za industrijski dizajn. U tom je poduzeću radio na dizajnu industrijskih proizvoda te vizualnih komunikacija (grafički standardi, ambalaža). Posebice se ističe njegov dizajn električnih kućanskih aparata – lončić za grijanje mlijeka Beba (1970), štednjaci Florida, RK-50 i RK-55 (1972) te plinsko-električni Super (1978), ventilatorske grijalice zraka EK-PS i EK-RS (1975), mlinci MIKI 77 i MIKI II (1977–80), infracrvena grijalica Solar (1979), električne grijalice vode EGV-10 i EGV-80 (1979) te EGV 52 i EGV 122 (1981). Među dizajnom proizvoda za industrijsku primjenu zapažene su grebenaste sklopke 2G (1968–75), trofazni elektromotor 5 AZ (1972., s V. Robotićem) te aparati za zavarivanje A1–A6 (1974), od kojih su aparati A2 i A3 dobili nagradu za dizajn na beogradskom Sajmu tehnike 1974. Sudjelovao je na Zagrebačkome salonu (1983). Jedan je od dobitnika godišnje Nagrade »Vladimir Nazor« (dodijeljena Odjelu za dizajn u kojem je radio) za 1983.

Donassy, Vjekoslav (Kutina, 9. VI. 1925 – Zagreb, 24. II. 2005), geodet, stručnjak za fotogrametriju i interpretaciju uz nju vezanih fotografskih snimaka.

Diplomirao je 1951. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet), habilitirao se 1963. tezom Snimanje kanjona rijeke Cetine, a doktorirao je 1978. disertacijom Unapređenje tehnike snimanja u terestričkoj fotogrametriji. Od 1952. bio je zaposlen na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (poslije Zavod za fotogrametriju na Geodetskome fakultetu), od 1980. kao redoviti profesor. Iz područja fotogrametrije objavio je nekoliko važnih djela – sveučilišni udžbenik Fotogrametrija II (1973., 1987), te knjige Fotografija. Fotografski i nefotografski postupci snimanja u fotogrametriji i daljinskom istraživanju (1983) i Daljinska istraživanja u geoznanostima (sa Z. Tomašegovićem i M. Olujićem, 1983). Sudjelovao je na mnogobrojnim savjetovanjima u zemlji i inozemstvu, a rezultate svojih istraživanja objavljivao je u → Geodetskom listu (1961–66), Zborniku radova Geodetskog fakulteta (1975–84) te Biltenu Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU (1981–82). Autor je patenta Stereomikrometar s paralelnim vođenjem (1970).

Kamgrad d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Osnovano je 1979. kao građevinski obrt, a 1993. postalo je dioničko društvo Kamgrad s približno 50 zaposlenika. Većinu poslovanja poduzeća čini → visokogradnja, no bavi se i → niskogradnjom. Razvoj poduzeća temeljio se na znatnoj raširenosti poslova uglavnom u Hrvatskoj, a od 1994. i izvan RH poslovanjem u Srbiji (Kamgrad d. o. o. sa sjedištem u Somboru), BiH (Kamgrad d. o. o. Mostar Visokogradnja sa sjedištem u Mostaru), u Njemačkoj gdje je matično društvo osnovalo podružnicu pod imenom Kambau sa sjedištem Münchenu te u Švedskoj s poslovnom jedinicom u Göteborgu (2018–23). Poduzeće se etabliralo kao jedan od najvažnijih građevinskih subjekata RH, odnosno jedan je od tri najveća domaća izvođača radova u građevinarstvu. U matičnom je poduzeću 2023. radilo približno 750 zaposlenika, a ubroje li se povezana društva i podizvođači, u radu na projektima sudjeluje približno 2500 radnika.













Poduzeće je sudjelovalo u izvođenju više od 400 projekata diljem Hrvatske, od kojih se u novije doba ističu: izgradnja novih putničkih terminala Zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu, Zračne luke Ruđer Bošković u Dubrovniku i Zračne luke Sveti Jeronim u Splitu, izgradnja hotela i turističkih odmarališta poput hotelskih kompleksa Laguna Park Resort i Valamar Isabella Island Resort u Poreču, Petram Resort u Savudriji, hotela Grand Park Hotel i Amarin u Rovinju, Grand Hotel View u Postirama na Braču, Kalnik u Križevcima i dr., rad na projektu Razvoj vodnokomunalne infrastrukture aglomeracije Ploče, rekonstrukcija remetinečkoga rotora u Zagrebu, izgradnja dubrovačke žičare u suradnji sa švicarskim poduzećem Garaventa, poslovnih zgrada (Matrix Office Park u Zagrebu, uređenje kompleksa Tvornice duhana Zagreb), logističko-distributivnih centara međunarodnih korporacija (poduzeća LIDL-a u Križu, SPAR-a u Klinča Selima, Atlantic Grupe u Vukovini pokraj Velike Gorice), proizvodnih pogona, vjetroelektrana (Velika glava, Bubrig i Crni vrh kraj Šibenika ukupne instalirane vršne snage do 90,5 MW te Rudine kraj Slanoga ukupne instalirane vršne snage do 70 MW, i dr.), terminala za skladištenje i pretovar tekućih tereta, benzinskih postaja, sportskih dvorana (Višenamjenska dvorana Žatika u Poreču), obnova ili nadogradnja javnih objekata (KB Merkur, KBC Zagreb, Gimnazija Tituša Brezovačkog u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu) te obiteljskih kuća. Poduzeće se također bavi gradnjom stambenih i poslovnih jedinica za vlastitu prodaju te iznajmljivanjem poslovnih prostora.







Kreiziger, Ivan (Virovitica, 11. IX. 1908 – Zagreb, 4. I. 1977), kartograf, stručnjak za topografsku izmjeru, izradbu i reprodukciju karata.

U Beogradu je završio Vojnu akademiju (1930) te je od 1936. bio zaposlen u Vojnogeografskom institutu, gdje je isprva pohađao Vojno-geodetsku školu te radio kao topograf, triangulator, nivelator, aerofotogrametar i naposljetku kartograf. U Zemljopisni zavod Hrvatskog domobranstva u Zagrebu prešao je 1941., gdje je do 1943. rukovodio zavodskom tiskarom. Od 1945. radio je u Komisiji za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade NRH, a 1946–51. u poduzeću Geozavod. Od 1947. je honorarno predavao na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je bio stalni nastavnik od 1951., a izvanredni profesor od 1970 (stekavši diplomu na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu 1969). Predavao je kolegije Topografski premjer, Izrada i reprodukcija karata, Geodetsko crtanje, Zemljišni oblici i topografski premjer i Izrada planova. Na Fakultetu je utemeljio Odjel za praktičnu nastavu koji je poslije prerastao u Kartografski laboratorij i Zavod za kartografiju. Iz tog su laboratorija njegovim nastojanjima nastale Tiskara Sveučilišne naklade Liber i Kartografija Zavoda za katastar i geodetske poslove grada Zagreba, a pomagao je osnivanje više drugih kućnih tiskara, posebice Kartografije Geodetskog zavoda u Sarajevu. Znanstveno i stručno bavio se triangulacijom viših redova, nivelmanom visoke točnosti, povijesti kartografije, geodetskim instrumentima, izradbom i umnožavanjem karata. Napisao je dva sveučilišna udžbenika Topografski premjer (1949) i Izrada i reprodukcija karata (1962). Autor je skripta Die Kartographie in Jugoslawien (1965) te knjižica Crtati ili gravirati (1959) i Slovo na karti (1959). Suautor je skripta Izrada osnovne državne karte 1:5000 na osnovu komasacionih planova 1:2000, 1. dio (1964), Praktična kartografija (1973) te Višejezičnog kartografskog rječnika (1977).

Lapaine, Valentin (Lapajne; Valent) (Vojsko kraj Idrije, Slovenija, 5. II. 1843 − Zagreb, 21. II. 1923), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Završio je Tehničku visoku školu u Grazu (TH Graz). Od 1866. radio je u Građevnom ravnateljstvu za Vojnu krajinu u Temišvaru, Petrovaradinu i Zagrebu, od 1872. bio je inženjer u građevnom uredu u Karlovcu, od 1873. u glavnom zapovjedništvu u Zagrebu, od 1875. u Krajiškom građevnom uredu u Petrinji, gdje je od 1876. bio upravitelj, a nakon razvojačenja 1881. gradski inženjer i mjernik. Premješten je u građevni odsjek Zemaljske vlade u Zagrebu 1886., ubrzo je poslan u Zemun, a nakon povratka 1889. bio je referent za vodograđevine, od 1892. nadinženjer te tehnički savjetnik od 1897. do umirovljenja 1899.

Znanstveno i stručno bavio se hidrotehnikom, odn. provođenjem radova i gradnjom objekata vezanih uz gospodarenje vodama, a bogatim publicističkim radom popularizirao je tehničku znanost u Hrvatskoj. Nadzirao je i vodio gradnju cesta Ogulin−Novi u Vinodolu 1872. i Stara Gradiška−Lipik 1876−77., Majskoga kanala kraj Gline, dunavske obale u Zemunu 1886−89., regulatorne radove na obali Save, regulaciju više slavonskih potoka, odvodnju u Jelas-polju i jugoistočnome Srijemu, gradnju vodovoda za Gospić, Senj i Crikvenicu, predradnje za uređenje Lonjskoga polja te izradbu osnove za kanalizaciju grada Zagreba. Sudjelovao je u radu Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu, gdje je bio glavni urednik → Viesti Družtva inžinira i arhitekta (1891–94), držao predavanja te surađivao u Spomen-knjizi na proslavu dvadesetipetgodišnjice opstanka Društva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji (1903). Napisao je povijesni prikaz Stare i nove vodogradjevine u Hrvatskoj i Slavoniji (1896).







Pleština, Lenko (Klis, 25. IV. 1947), arhitekt, bavi se pretežno arhitekturom stanovanja, osobito obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu radom Transformacija načina stanovanja. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 1990. disertacijom Estetika stambene arhitekture u mjerilu etike (mentor → N. Filipović). Stručno se usavršavao u biroima Marcela Breuera i Paula Rudolpha u New Yorku (1972–73), Muzeju finske arhitekture u Helsinkiju (1975–76), te u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Urbinu (1980). Zaposlio se 1970. u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je sudjelovao u nastavi od 1976., a redoviti profesor postao 2001. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje i dr., prodekan (1995–97) i dekan Fakulteta (2007–11).

U njegovu se arhitektonskom stvaralaštvu ističe niz samostalnih projekata obiteljskih kuća i urbanih vila, a napose: obiteljska kuća u Kecerinima gornjim 9 u Šestinama (1977–2000), tri urbane vile na Zelengaju 63–69 (1990–91), obiteljske kuće na Pantovčaku 276 (2000–02), Tošovcu 15 (2008) i u Hercegovačkoj 115 (2008–11) u Zagrebu, obnova i dogradnja kuće u Klisu (1998–2000), HOTO vile u Svetoj Nedelji (2004), obiteljska kuća na Zagrebačkoj cesti 21 u Goričici (2007), i dr. U znanstvenom radu bavi se širokim spektrom problema vezanih uz stambenu arhitekturu te je autor mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1979) i »Vladimir Nazor« (2002). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2018.

Poletti-Kopešić, Emilija (Mila) (Gračac, 15. X. 1921 – Zagreb, 18. IV. 1995), arhitektica, istaknula se posebice projektiranjem odgojno-obrazovnih ustanova.

Diplomirala je 1944. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radila u → Arhitektonskome projektnom zavodu, potom u Arhitektonskome zavodu Bosne i Hercegovine, pa u Arhitektonskome birou → Ivana Vitića. Od 1958. do umirovljenja 1979. radila je u Arhitektonsko-projektnome birou → Žarka Vinceka. Tijekom 1950-ih projektirala je u duhu suvremenoga arhitektonskog izraza više objekata stambene i javne namjene među kojima se ističu: Institut vrtlarske škole u Brezovici, stambene zgrade u Splitu, policijska postaja u Dubravi u Zagrebu, prvi TV toranj na Sljemenu (1958). Potkraj 1950-ih okrenula se projektiranju uglavnom odgojno-obrazovnih zgrada: škole u Vukovaru (1958), u Štefanovečkoj ulici u Zagrebu (1961), Oroslavju (1964), Opatiji (1968), Senju (1969) i Varaždinu (1970), predškolske ustanove u Kozari boku (1971), na Ferenščici (1971) i na Srednjacima (1972), sve u Zagrebu. Izradila je urbanistička rješenja za naselja u Šilu i Puntu na Krku (1965), gdje je izvela i nekoliko obiteljskih kuća. Projektirala je i ljetnu pozornicu u Krku (1968) te dvije džamije, u Wadi i Maknusi u Libiji (1973). Bila je predsjednica → Društva arhitekata Zagreba, gdje je radila na osnivanju Zadruge Arhitekt koja je kao tijelo unutar Društva 1954. pokrenula arhitektonski časopis → Čovjek i prostor.

Pomgrad Inženjering d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Splitu. Nastalo je na tradiciji Pomorskoga građevnoga poduzeća Pomgrad koje je osnovano 1947. u Splitu. Od 1976. bilo je udruženo s građevinskim poduzećima → Lavčević, → Konstruktor, Melioracija i Tehnogradnja u SOUR 25. maj. Poslije se pridružilo poslovnoj zajednici industrijskih proizvođača → Ingra radi razvijanja dodatnih specijalizacija djelatnosti, zajedničkog nastupa na tržištu, razvijanja i organiziranja pratećih djelatnosti i dr. Potkraj 1991. poduzeće je imalo 1470 zaposlenika, a u razdoblju tranzicije početkom 1990-ih bilo je privatizirano. Godine 1993. pretvorbom je postalo dioničko društvo pod nazivom Pomgrad poduzeće za inženjering d. d. (Pomgrad d. d.). U okviru programa restrukturiranja društva, 2000. osnovano je društvo kći Pomgrad gradnja d. o. o. za vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca. Poduzeće Pomgrad inženjering dospjelo je 2001. u stečaj i potom je prodano splitskom poduzeću Montmontaža-Hidroinženjering, a 2008. preuzeo ga je austrijsko-njemački koncern → Strabag. Pomgrad inženjering je 2000. imao 605 zaposlenih, a potkraj 2023. bilo ih je 112.

Poduzeće se specijaliziralo za izvođenje svih vrsta pomorskih radova u građevinarstvu i izvodilo je radove u mnogim većim lukama i brodogradilištima te na obalama u zemlji i u inozemstvu. U potpunosti je obnovilo većinu luka duž istočne obale Jadrana. Na području RH ističu se radovi u luci Ploče (približno 2000 m obale, više od pola milijuna kvadratnih metara različitih objekata te odgovarajuća infrastruktura), Sjevernoj luci Split (od 1947. angažirano je u stalnom proširivanju luke) te u više od 80% marina na našemu dijelu jadranske obale. Ukupno je duž jadranske obale izgradilo više od 4000 vezova za sportska i turistička plovila. Izvodilo je radove u marinama Zadar, Biograd na Moru, Murter, Tribunj, Split, Zenta i Spinut u Splitu, Podgora, te u marini Bar u Crnoj Gori. Sudjelovalo je u izgradnji putničke luke Gaženica na području Lučke uprave Zadar (2009–14) i u projektu produljenja gata sv. Petra u splitskoj trajektnoj luci (2017), a u sklopu petrokemijskoga kompleksa na Krku izgradilo je vezove za tekuće kemikalije s mogućnošću pristajanja brodova do 70 000 dwt i za plinovite kemikalije za brodove do 30 000 dwt. Pomgrad je izvodio i druge važne objekte prometne infrastrukture, poput 1892 m duga željezničkoga tunela puštenoga u promet 1984. u sklopu željezničke pruge koja vodi do središta Splita. Prethodno proizvedeni armiranobetonski elementi slagali su se u tunel, što je ujedno označilo početak uporabe prednapetih betonskih elemenata u našim krajevima. Poduzeće je izgradilo najstariji splitski neboder arhitekta → Vuke Bombardellija, poznat pod nazivom Pomgradov neboder.

Na međunarodno se građevinsko tržište poduzeće uključilo 1952., prvi izgrađeni objekti bile su luke Latakija (1953–57) i Tartus u Siriji, a radilo je i u Sudanu, Cipru, Gani, Eritreji, Iranu.

prometnice, građevine ili prostori namijenjeni kretanju prometala pri prijevozu tereta, roba i putnika kopnom, vodom ili zrakom. Prometnice na kopnu predstavljaju → ceste i → željeznice (sv. 1), koje ujedno čine i okosnicu → javnoga gradskog prometa (sv. 1), a također ih čine prometni koridori → plovnih putova te → zračnog prometa (sv. 1). Prema pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH se izučavaju kao grana znanosti unutar polja građevinarstva područja tehničkih znanosti.

Razvoj prometnica u znanstvenom i nastavnom smislu na Sveučilištu u Zagrebu

Prve nastavne aktivnosti iz područja prometnica održane su akademske godine 1921/22. na Građevno-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) iz kolegija Gradnja cesta i željeznica I koji je izvodio nastavnik geodezije → Pavle Horvat. Početne su teškoće djelomično otklonjene imenovanjem → Jerka Alačevića javnim redovitim profesorom iz predmeta (kolegija) Gradnja cesta i željeznica I 1921/22. Akademske godine 1935/36. promjenom organizacijske strukture osnovan je Zavod za projektiranje i građenje željeznica i putova (predstojnik → Ljubomir Peterčić), a 1937/38. Zavod za zemljane radove i tunele (→ Ivo Poletti-Kopešić). Imenovanjem → Jurja Zagode isprva honorarnim, a od 1942. stalnim nastavnikom za područje cestogradnje, od 1938/39. problematika cesta i željeznica ne predaju se više u okviru zajedničkih kolegija.

Od akademske godine 1948/49. nastava se počela izvoditi prema izmijenjenom studijskom programu te su uvedeni specijalistički smjerovi studija (vodograđevni, konstruktivni, saobraćajni). Uz osnovnu nastavnu djelatnost rasla je potreba za organiziranim znanstvenim i stručnim radom, posebice u razdoblju obnove nakon II. svj. rata. Godine 1952. osnovan je Zavod za ceste (J. Zagoda), 1953. Zavod za željeznice (→ Miroslav Čabrian), a 1955. Zavod za zemljane radove i tunele (Juraj Šiprak). Izdvajanjem arhitektonskog, građevnog i geodetskog odjela iz Tehničkoga fakulteta 1956. i osnivanjem Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, na Građevinskom odsjeku ukinuti su dotadašnji smjerovi studija, ali je niz građevinsko-prometnih kolegija bio sadržan u obveznom dijelu programa za sve studente, s dodatnom mogućnošću odabira izbornih kolegija.

Od akademske godine 1962/63. kao samostalna visokoškolska ustanova djeluje → Građevinski fakultetu u Zagrebu. Uvedeni su hidrotehnički, konstrukcijski i prometni smjer, a nastavna, znanstvena i stručna djelatnost iz područja prometnica obavljala se u okviru Zavoda za ceste (predstojnik J. Zagoda, J. Šiprak, Nikola Horvat, → Aleksandar Klemenčić) i Zavoda za željeznice (predstojnik M. Čabrian, Guido Prister, Ruđer Baučić, Vicko Rako). Promjenom nastavnoga plana 1970/71. studij je trajao deset semestara u četiri smjera (hidrotehnički, konstruktorski, prometni, organizaciono-tehnološki). Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost iz područja prometnica obavljala se u okviru Zavoda za prometne objekte (J. Zagoda) s tri odjela: Odjel za ceste (N. Horvat), Odjel za mostove (→ Krunoslav Tonković) i Odjel za željeznice (G. Prister). Od akademske godine 1973/74. nastavna se djelatnost organizirala u okviru jedinstvene Katedre za ceste i željeznice (G. Prister), a od 1974/75. u okviru Zavoda za ceste i željeznice (G. Prister).

Spajanjem Građevinskoga fakulteta i → Instituta građevinarstva Hrvatske 1977. i priključivanjem viših građevinskih škola, u novoosnovanome Zavodu za prometnice Fakulteta građevinskih znanosti u Zagrebu objedinjene su sve vrste djelatnosti vezane uz područje građevinsko-prometne tehnike, ponajprije cestogradnje (nastava visoke i više stručne spreme, znanstveni rad, projektiranje, nadzor nad izvedbom, laboratorijska ispitivanja i dr.). Nastavni planovi inovirani su akademskih godina 1977/78., 1983/84. i 1987/88., te su omogućavali odabir hidrotehničkog, konstruktorskog i prometnog smjera, uz poseban studij Organizacija građenja. Ponovnim osamostaljenjem Građevinskoga fakulteta akademske godine 1991/92. nastavni, znanstveni i stručni rad iz područja prometnica odvijao se u organizacijskoj jedinici pod nazivom Odjel za prometnice (B. Babić), a od 1997/98. pod nazivom Zavod za prometnice.

Godine 2002. osnovan je Laboratorij za prometnice (Tatjana Rukavina) kao nova organizacijska jedinica u sastavu Zavoda. Iduća promjena nastavnoga programa slijedila je akademske godine 1996/97. s usmjerenjima geotehnika, gradiva, hidrotehnika, konstrukcije, organizacija građenja i prometnice. Nakon prihvaćanja koncepcije Bolonjskoga procesa 2005/06. izvode se kolegiji Ceste (→ Željko Korlaet, → Vesna Dragčević) i Željeznice (→ Stjepan Lakušić, Ivo Haladin) u okviru preddiplomskoga studija iz područja prometnica. Na diplomskome studiju Prometnog smjera ponuda sadržaja iz područja prometnica je u odnosu na stari nastavi plan znatno proširena, s 13 obveznih i šest izbornih kolegija, uz dodatnu mogućnost odabira izbornih kolegija iz drugih smjerova studija. Ista koncepcija studija zadržala se do danas, a kolegiji su se mijenjali i dopunjavali u skladu s razvojem znanosti i struke.

Poslijediplomski magistarski studij na Građevinskome fakultetu uveden je 1963/64. s usmjerenjima Niskogradnja i Konstrukcije. Rastuća potreba znanstvenog obrazovanja iz područja građevinsko-prometne tehnike potaknula je 1971/72. uvođenje smjera pod nazivom Građenje cesta. Cjelovit i sadržajan nastavni plan osiguran je angažiranjem niza nastavnika iz drugih zavoda Građevinskoga fakulteta (Zlatko Kostrenčić, Vladimir Vranić, → Vasilij Andrejev, Josip Klepac, Antun Stepinac), nastavnika s drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Ibrahim Aganović, Marijan Herak, Josip Roglić) te nastavnika sa sveučilišta u Ljubljani (Lujo Šuklje, Vlasto Zemljič) i Beogradu (Nikola Ćućuz, Vlatko Brčić). U razdoblju 1994/95−2005/06. uvodila se svojevrsna kombinacija magistarskoga i doktorskoga studija, na način da se kandidatima pružala mogućnost odabira između završetka magistarskoga studija ili prijave teme doktorskoga rada, uz priznavanje određenih položenih kolegija magistarskoga studija i obvezu upisa dodatnih kolegija, u suglasnosti s mentorom. Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij ustrojen u skladu s odrednicama Bolonjske deklaracije pokrenut je 2006/07., a magistarski je sveučilišni studij ukinut.

Usko specijalizirane istraživačke teme oblikovanja cestovnih čvorišta i površina na načelima geometrije kretanja vozila, dimenzioniranja i optimizacije sastava slojeva kolničkih konstrukcija cesta i aerodroma, modeliranja elemenata tramvajskoga kolosijeka te zaštite od buke cestovnog i tračničkog prometa područja su po kojima je znanstvena i stručna djelatnost Zavoda za prometnice prepoznata i u međunarodnom okruženju. Važan doprinos promicanju znanstvenoistraživačke djelatnosti jest pokretanje međunarodne konferencije o cestovnoj i tračničkoj infrastrukturi pod nazivom CETRA, koja se u organizaciji Zavoda (od 2010) redovito održava svake dvije godine. Na Fakultetu su razvijeni i inovativni tipovi zidova za zaštitu od buke na prometnicama, u okviru projekta pod nazivom RUCONBAR, koji je osvojio desetak važnih međunarodnih priznanja i nagrada. Današnji je Zavod za prometnice dostigao cijenjenu znanstvenu, nastavnu i stručnu razinu u području građevinsko-prometne tehnike. Istaknuti su članovi Zavoda Ž. Korlaet, V. Dragčević, T. Rukavina, S. Lakušić, I. Haladin, Maja Ahac, Saša Ahac, Ivica Stančerić, Josipa Domitrović, Tamara Džambas i dr.







Ostala znanstvena i nastavna žarišta

Znanstvena i nastavna aktivnost iz područja prometnica provodi se i na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, prvotno u okviru Zavoda, a od 1991. Katedre za prometnice (D. Cvitanić), → Građevinskome fakultetu u Rijeci, gdje je 1991. osamostaljivanjem Fakulteta ustrojena Katedra za prometnice organizaciju građenja i zgradarstvo, dok se danas aktivnost odvija u okviru Zavoda za prometnice, organizaciju i tehnologiju građenja i arhitekturu pri Katedri za prometnice (A. Deluka-Tibljaš), te na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek, u okviru Zavoda za geotehniku, prometnice i geodeziju pri Katedri za prometnice i geodeziju (I. Ištoka-Otković). Od 1984. i osnutka Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu, na njemu se u sklopu redovite nastave također izučavaju pojedina poglavlja iz područja prometnica.

Publicistika

U sukladu s razvojem nastavnih aktivnosti i studijskih programa iz područja prometnica, objavljeno je mnoštvo skripta, znanstvenih i stručnih radova te sveučilišnih udžbenika i knjiga. Među prvim objavljenim skriptima bila su Gradnja željeznica II. dio – Gornji stroj na otvorenoj pruzi (Lj. Peterčić, 1936), Gradnja željeznica III. dio – Skretnice, okretaljke i prenosnice (Lj. Peterčić, 1944), Elementi gornjeg stroja (M. Sinković, 1948), Zemljani cestovni zastori (J. Zagoda, 1953), Uređenje kolosijeka na postojećim prugama – veza kolosijeka, vrste skretnica i njihovo održavanje (G. Prister, 1960) i dr. Istaknuta djela i sveučilišni udžbenici iz područja prometnica naslovljeni su Građenje željeznica (J. Alačević, 1950), Željeznička vozila i vozna dinamika (M. Čabrian, 1950), Viseće žičane željeznice (M. Sinković, 1951), Oblikovanje cestovnih čvorišta izvan razine (A. Klemenčić, 1982), Ceste (A. Klemenčić, Ž. Korlaet, 1984−89), Projektiranje i građenje željezničkih pruga (D. Marušić, 1994), Uvod u projektiranje i građenje cesta (Ž. Korlaet, 1995), Osnove projektiranja cesta (V. Dragčević, Ž. Korlaet, 2003), Donji ustroj prometnica (V. Dragčević, T. Rukavina, 2006), Projektiranje i građenje cesta (Ž. Korlaet, V. Dragčević, 2018) i dr.

Medanić, Barbara (Osijek, 26. IV. 1936), ekonomistica, stručnjakinja za ekonomiku u građevinarstvu.

Diplomirala je na Ekonomskome fakultetu u Osijeku 1964. i doktorirala na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu 1967. Od 1954. radila je u financijskoj struci, a znanstvenu karijeru započela je u Institutu za ekonomiku industrije Osijek (poslije Ekonomski institut Osijek) 1961., poslije kao voditeljica jednog od odjela Instituta. Usavršavala se na Sveučilištu Stanford u SAD-u 1969. U Beogradu je 1972–76. radila kao savjetnica za sistem, režim i politiku cijena te potom voditeljica analitičkog sektora Saveznog sekretarijata za tržište i cijene. Od 1976. u Zavodu za društveno planiranje Zajednice općina Osijek radila je kao pomoćnica direktora za metodološke probleme planiranja.

Godine 1980. zaposlila se na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, na Fakultetu građevinskih znanosti, tada dijelu osječkoga sveučilišta i Građevinskog instituta Zagreb. Za redovitu profesoricu izabrana je akademske godine 1982/83. Fakultet je 1991. postao samostalna ustanova Građevinski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), čemu je kao jedna od osnivača znatno pridonijela i B. Medanić. Predavala je kolegije Poslovanje poduzeća, Upravljanje građevinskim poslovanjem i Marketing u građevinarstvu. Bila je dekanica Fakulteta 1983–85. i 1991–2000. Organizirala je 1983. budući Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment, formalno osnovan 1992. Od njegova osnutka do svojeg umirovljenja 2006. bila je predstojnica Zavoda te glavna istraživačica dugogodišnjega državnog znanstvenog projekta Dugoročni razvoj hrvatskog građevinarstva i prateće industrije (1981–2002). Autorica je udžbenika Management u građevinarstvu (1997) te Neki aspekti financiranja i financijskog odlučivanja u građevinarstvu (2005), kao i knjiga Efektivnost i efikasnost primarne raspodjele u Jugoslaviji (1978), Zavod za organizaciju, tehnologiju i management (2004) te Desetljeća u znanosti i visokom obrazovanju (2015). Od 2007. je professor emerita Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Mance, Davor (Vrata kraj Fužina, 24. VIII. 1938 – Zagreb, 9. V. 2020), arhitekt i urbanist, suvremenom interpretacijom kreativno je povezivao gradski prostor i sadržaje s arhitektonsko-urbanističkim zahvatima, naglašavajući u provedbi tradiciju zagrebačke arhitektonske škole.

Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1964. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1997. do umirovljenja 2004. u Zavodu za planiranje grada Zagreba.







Za djelovanja u Urbanističkom institutu Hrvatske samostalno ili u suradnji izradio je urbanistički projekt za stambeno naselje Josip Kozarac u Vinkovcima (1967), generalni urbanistički plan Podgore (1969), provedbeni plan središta i urbanistički plan rekonstrukcije povijesne jezgre Požege (1976), studiju modelskih blokova za stambeno naselje Žnjan-Dragovode u Splitu (1986), urbanističko-arhitektonske projekte dijela Đakova (1972), stambenih naselja Zeleni dol (1972) i Njivice (1977) u Zagrebu te turističkoga naselja Punta Križa na Cresu (1988). Među izvedenim projektima ističu se ugostiteljski objekt Lovačka kuća u Derventi (1967., uništen 1992), osnovna škola (1968) i memorijalni dom u Podgori (1969), poslovne zgrade u Požegi (1973) i Đakovu (1974) te Dom umirovljenika u Đakovu (1975., s → M. Hržićem), dok je zgradom Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978–95., s M. Hržićem, → V. Neidhardtom i → Z. Krznarićem) i sklopom Krematorija na Mirogoju (1981–85., sa Z. Krznarićem i M. Hržićem) u Zagrebu realizirao antologijska djela suvremene zagrebačke i hrvatske arhitekture. U nizu natječajnih urbanističko-arhitektonskih projekata, osobito za Zagreb, značajni su oni za Centar Kvaternikov trg (1980., s M. Hržićem i Z. Krznarićem), blok između Savske ceste, Jukićeve, Pierottijeve i Ulice Kršnjavoga (1984., s Hržićem i Krznarićem), Svjetski trgovački centar na Zagrebačkom velesajmu (1991., sa Z. Krznarićem i V. Neidhardtom), kao i studija za gradsko područje Trnja, Novoga Zagreba i priobalja Save (1982., s M. Hržićem, Z. Krznarićem i V. Neidhardtom, 1982). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1979., 1982., 1988), »Vladimir Nazor« (1985., 1995) i Borbe (1985).

Osijek Koteks d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Osijeku. Osnovano je 1946. pod nazivom Građevno poduzeće Gradnja. U poslijeratnim se godinama, do 1954., bavilo obnovom oštećenih i porušenih zgrada, gradnjom industrijskih, stambenih i drugih objekata visokogradnje, cesta, kanala i drugih građevina isključivo na području grada Osijeka. Od 1955. orijentiralo se na izgradnju industrijsko-poljoprivrednih objekata i cesta. Prva asfaltna baza kupljena je 1956., a tvornica asfaltne mase sa strojevima za ugradnju asfalta i prva kranska dizalica (granik) 1962. Poduzeće je više od 50% proizvodnje ostvarivalo na izgradnji cesta. Do 1970. izvelo je 80% asfaltne cestovne mreže Slavonije, gdje su najznačajnije bile cesta Đakovo–Osijek–Beli Manastir–mađarska granica, Podravska magistrala, dionica Čačinac–Osijek–Ilok, cesta Orašje–Vinkovci–Vukovar, cesta Požega–Gradiška. Gradilo je i dionicu ceste Zagreb–Beograd. U visokogradnji orijentiralo se na industrijsku izgradnju, posebice silosa poduzeća IPK Osijek, PIK Belje, PIK Vukovar i poljoprivredno-prehrambenog kombinata u Županji. Godine 1976. zapošljavalo je 1420 radnika i bilo je najveće poduzeće u Slavoniji.

Izvodilo je i mnoge stambene te objekte javne namjene na području Osijeka. U stambenoj izgradnji opremilo se 1964. za izgradnju polumontažnih stanova prema sustavu IMS Žeželj, odn. posjedovalo je suvremenu mehanizaciju, tvornicu betona, kotlovnicu za zaparivanje elemenata, specijalne kalupe, toranjske dizalice i dr. Aktivno je surađivalo s → Institutom građevinarstva Hrvatske u Zagrebu i Institutom građevinarstva SR Srbije u Beogradu. Poduzeće je 1989. bilo podijeljeno na OOUR-e Niskogradnju i Visokogradnju. Visokogradnja je nastavila poslovati kao osječko poduzeće → Gradnja. Niskogradnja se organizirala kao samostalno poduzeće pod istim nazivom koji je 1990. promijenjen u GP Osijek; pripojeni su mu 1991. radna jedinica Osijek (dio bagersko-brodarskog poduzeća Beograd), 1992. Koteks (poduzeće za preradbu i promet kožom i vunom) i Cesta (poduzeće za sve radove u niskogradnji) iz Osijeka te Dravska plovidba (poduzeće za transport, eksploataciju i preradbu šljunka i pijeska) iz Donjeg Miholjca. Nakon svih pripojenja poduzeće je 1992. promijenilo naziv u Osijek Koteks. Privatizirano je 1994.

U sljedećem se razdoblju Osijek Koteks najviše bavio cestogradnjom i obnovom cesta. Većinski udio u poduzeću kupilo je 2004. austrijsko poduzeće Alpine Bau Gmbh iz Salzburga. Do 2008. poduzeće je, među ostalim, sudjelovalo u izgradnji autocesta Beli Manastir–Osijek–Svilaj, Zagreb–Split–Dubrovnik, graničnog prijelaza Bajakovo, zapadne osječke obilaznice. Zbog posljedica globalne gospodarske krize te smanjenog opsega poslovanja 2013. zatražilo je pokretanje postupka predstečajne nagodbe koji je dovršen 2020. Iste je godine u sastav poduzeća ušlo poduzeće Projektogradnja plus iz Slavonskog Broda. Danas Osijek Koteks raspolaže asfaltnom bazom u Našicama i tvornicama betona u Osijeku i Štitaru. Nudi usluge izgradnje i obnove cesta i autocesta, objekata niskogradnje, izradbu elemenata od prednapetog betona, izgradnju vodoprivrednih objekata, ostvarivanje projekata zaštite okoliša i poslovno savjetovanje.

Opeka d. o. o., građevinsko poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Osijeku, osnovano 1917. Od prvobitne ciglane s manjom poljskom peći za opeku, poduzetnik Alfred Kolar izgradio je 1917−19. veliko opekarsko poduzeće pod nazivom Ciglana i krečara, kapaciteta sedam milijuna komada pune opeke i 500 000 komada crijepa. Ciglana je radila uz manje prekide i postala je najveći opekarski centar u Osijeku i okolici. Roba se prodavala pretežno u Osijeku i susjednim mjestima.

Nakon II. svj. rata u Osijeku je osnovano Gradsko obrtno poduzeće s odsjekom za građevinsku djelatnost pod nadležnost kojega su potpale sve četiri dotadašnje osječke ciglane, Kolarova na Vukovarskoj cesti (budući pogon A), dvije ciglane na Čepinskoj cesti u vlasništvu poduzetnika Emila Plazzeriana od 1856 (budući pogon B) te ciglana Pajo Radanović u Južnom predgrađu osnovana 1887 (budući pogon C). Zbog neposredne blizine i tehnološke povezanosti pogona, ciglane su se 1952. spojile u poduzeće Opeka poduzeće za izradu opeke i crijepa Osijek.

Godine 1962. poduzeće je poslovalo pod nazivom Opeka poduzeće za izradu tankostijene i pune opeke i tlačnoga crijepa te ulagalo u pogone radi modernizacije i povećanja kapaciteta. Pripojeni su mu ciglana Palača u Vladislavcima (1965), ciglarsko poduzeće Trudbenik Đakovo (1974) te industrija građevnog materijala Dunav, Dalj (1975). Od 1965. opet je poslovalo pod nazivom Opeka poduzeće za izradu opeke i crijepa. Struktura proizvodnje mijenjala se, 1972. proizvodnja pune opeke iznosila je više od 85%, 1977. smanjila se na 36%, a 1982. na 15%. Istodobno se proizvodilo više šupljih zidnih i stropnih elemenata te fasadne, pregradne i ogradne opeke.

Tijekom 1982. završena je i puštena u rad tvornica opekarskih proizvoda u Sarvašu kapaciteta približno 50 milijuna jedinica na godinu. Godine 1985. pušten je u rad pogon za proizvodnju betonskih elemenata i mljevenje loma, a 1986. tvornica biber crijepa u Đakovu. Poduzeću je 1987. pripojena ciglana Rad Vukovar. Poduzeće je proizvodilo 30-ak opekarskih proizvoda kao što su puna opeka, šuplja opeka normalnog formata, saćasta fasadna opeka, šuplji zidni blokovi, stropne gredice, šuplje ploče od gline, itd.

Sredinom 1991. tvornica Đakovo izdvojena je iz poduzeća, koje je bilo smješteno na pet lokacija, u Osijeku, Vladislavcima, Sarvašu, Dalju i Vukovaru. Potkraj 1991. imalo je 308 zaposlenika. Zbog Domovinskoga rata i okupacije prostora 1991. ostalo je bez pogona u Sarvašu, Dalju i Vukovaru, odnosno bez 62% proizvodnih kapaciteta opekarskih proizvoda, što je usporilo njegov razvoj na dulje razdoblje.

Društveno poduzeće Opeka je od 1993. djelovalo kao Opeka d. d., a u sastavu su se ponovno našli uništeni pogoni u Sarvašu, Dalju i Vukovaru. Godine 2023. promijenilo je pravno-ustrojbeni oblik u Opeka d. o. o. i otišlo u stečaj te ga je kupio osječki Eurokamen.

Novogradnja, građevinsko poduzeće specijalizirano za visokogradnju osnovano 1948. u Zagrebu. Uz → visokogradnju, djelatnost poduzeća obuhvaćala je i → niskogradnju i → hidrotehniku, instalacijske i završne radove u građevinarstvu, elektroinstalaterske radove, proizvodnju i obradbu → kamena (sv. 2), proizvodnju → pijeska i šljunka (sv. 2) te projektiranje građevina.

Razvoj poduzeća označilo je osnivanje projektnog odsjeka 1961., koji je 1963. prerastao u samostalni Projektni biro. U projektiranim stambenim neboderima u Folnegovićevoj ulici, Savskom gaju i Trnskom prvi su se put u Zagrebu uz poznati armiranobetonski kostur rabili pregradni paneli od plinobetona. U kasnijim su se fazama projektirale stambene zgrade s monolitnim armiranobetonskim konstrukcijama izvedenima u velikoplošnoj oplati, među njima pet 17-katnih stambenih objekata u Sigetu, 14 peterokatnih stambenih zgrada u Utrini, 16-katni stambeni neboderi u Heinzelovoj, hotel za radnike poduzeća u Remetincu. Do 1976. Novogradnja je poslovala kao samostalno građevinsko poduzeće, a nakon toga je integrirana sa zagrebačkim građevinskim poduzećima Grapor i Tehnogradnja. Godine 1977. obavljene su prve statusne promjene u skladu s tadašnjim Zakonom o udruženom radu, kada je počela poslovati kao radna organizacija podijeljena na OOUR-e (Konstrukcija, Završni radovi, Transport i održavanje, Projektni biro) sa sjedištem i proizvodnim lokacijama na području grada Zagreba.

Novogradnja je tijekom svog poslovanja bila usmjerena uglavnom na područje Hrvatske, pretežno Zagreb, Istru i Primorje. Do kraja 1980-ih poduzeće je izgradilo više od 30 000 stambenih objekata, pretežno u okviru stambenih naselja ili stambeno-poslovnih objekata (Voltino i Folnegovićevo naselje, Studentski grad, Volovčica, Siget, Središće, Travno, Utrina, Sloboština, Dugave, Ružmarinka, Špansko, Malešnica i Prečko u Zagrebu, naselje Kijac na Krku) te obiteljske kuće i stambeno-poslovne zgrade u interpolacijama u Zagrebu i Osijeku. Sudjelovalo je u izgradnji industrijskih objekata i tvornica u Zagrebu (Centralna mljekara i proizvodnja mliječnih prerađevina, Tvornica električnih strojeva Rade Končar, Tvornica parnih kotlova, Tvornica sapuna Labud, Kemijska industrija Chromos, Tvornica olovaka Zagreb), objekata tekstilnih industrija u Čakovcu (Čateks) i Varaždinu (Varteks), Tvornice lijekova Pliva u Kalinovici, Opekarske industrije Prigorka u Samoboru, Tvornice keramičkih pločica i sanitarija u Orahovici te mnogih poslovnih objekata i trgovina. Najviše je hotelsko-turističkih objekata izgradilo u Istri, samo u Poreču i okolici desetak hotela i hotelskih naselja, na Krku nekoliko turističkih objekata, a u Zagrebu je sudjelovalo u izgradnji hotela Laguna. Poduzeće se također bavilo izgradnjom objekata javne namjene: u Zagrebu je ostvareno više domova zdravlja, obnovljeno ili novoizgrađeno više bolničkih odjela u gotovo svim zagrebačkim bolnicama, izgrađeni su dječji vrtići, osnovne i srednje škole te dijelovi visokoškolskih ustanova (Ekonomski i Medicinski fakultet, Akademija likovnih umjetnosti), Sportska dvorana Martinovka, i dr. Uz poslove u državi sudjelovalo je i u izgradnji objekata različite namjene u SR Njemačkoj kao što su stambeni i poslovni objekti u Münchenu i Nürnbergu, školske i sportske zgrade u Erlangenu i Bergu, bolnički objekti u Erlangenu i Neumarktu, tvornički objekti u Neumarktu i Sengenthalu te cestovni mostovi na području Münchena, Nürnberga i Stuttgarta.

Radnički je savjet 1992. donio odluku o pretvorbi. Razvojni program, koji se odnosio na promjene u organizacijskoj strukturi, zbrinjavanje viška radnika te zapošljavanje stručnih i kvalificiranih radnika, modernizaciju strojeva i mehanizacije, centralizaciju pogona, sastavljen je bez razrađenih financijskih aspekata ulaganja, izvora sredstava te definiranih rokova. Od 1998. Novogradnja je poslovala s gubitkom, od 1999. račun Društva bio je u blokadi, a dokumentacija o vlasničkoj strukturi nepotpuna. Godine 2001. otvoren je stečajni postupak, a Trgovački sud u Zagrebu 2010. brisao je poduzeće Novogradnja d. d. kao poslovni subjekt.

Poletti-Kopešić, Ivo (Šibenik, 27. I. 1886 – Zagreb, 3. IX. 1967), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu 1909. U željezničko-građevnoj sekciji austrijskih državnih željeznica radio je od 1909., isprva u Splitu, od 1914. u Kninu na izgradnji pruge Knin−Pribudić kao nadzorni inženjer, od 1918. bio je šef uprave te od 1919. član komisije Dalmatinske pokrajinske vlade na trasiranju Unske pruge. Kao zaposlenik Državnih željeznica u Zagrebu bio je šef Građevne uprave Ličke željeznice u Gospiću (1920–25), potom voditelj sekcija za održavanje pruga u Gračacu (1925–28) i Ogulinu (1928–30), sekcije Zagreb−Sava (1930–32) te građevinskog odsjeka u Zagrebu (1932–37). Na Građevinskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bio je honorarni nastavnik od 1932; redoviti profesor od 1937. Bio je voditelj Odsjeka (1938–40. i 1945–46) te prodekan (1938–40. i 1945–46) Fakulteta. Umirovljen je 1951. Predavao je kolegije Projektiranje i građenje željeznica i puteva, Prometnice s prometnom tehnikom, Zemljani radovi i tuneli. U svom se stručnom radu bavio trasiranjem, projektiranjem i reambulacijom pruga te projektiranjem željezničkih objekata. Suautor je skripta Gradnja cesta i željeznica I (s J. Alačevićem, 1938).

Petković, Veljko (Blato, 20. VIII. 1920 – Zagreb, 24. IX. 1997), geodet, stručnjak za geodetsku izmjeru.

Diplomirao je 1950. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje se iste godine zaposlio, a u zvanje izvanrednoga profesora biran je 1971. Predavao je kolegije Tehničko crtanje, Osnovi više geodezije i Viša geodezija I. Držao je predavanja na Višoj geotehničkoj školi u Varaždinu (1973–75). Zaslužan je za izgradnju, organizaciju i razvoj Opservatorija Hvar Geodetskoga fakulteta kojega je bio rukovoditelj, upravitelj i predstojnik (1970–81). Bio je dekan Geodetskoga fakulteta (1976–81). Umirovljen je 1981. Glavna su područja njegova znanstvenoga i stručnoga rada elektromagnetsko mjerenje duljina, ispitivanje pomaka brana i problematika snimanja kulturno-povijesnih spomenika i urbanih cjelina za potrebe konzervatorske službe. Objavio je 30 stručnih i znanstvenih radova te sastavio skripta Elektromagnetski daljinomjeri i njihova primjena u geodeziji (1975). Izradio je više od 100 raznih radova, projekata i izmjera u svim kategorijama geodetskih radova. Bio je počasni i zaslužni član Društva inženjera i tehničara Jugoslavije, Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije i SR Hrvatske.

Peterčić, Ljubomir (Gračac, 4. XII. 1889 − Zagreb, 16. I. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za gradnju cesta i željeznica.

Diplomirao je 1913. na građevinskom odjelu tehničkoga sveučilišta u Budimpešti (BME). Do 1918. radio je pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu na gradnji željezničke pruge Bosanski Novi–Bihać, a poslije rata u Odsjeku za održavanje pruga u Srijemskoj Mitrovici. Od 1920. bio je u Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu voditelj Odsjeka za gornji ustroj željezničkih pruga, a poslije i voditelj Konstrukcijskog odsjeka. Od 1931. do 1945. bio je zaposlen na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, od 1934. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Gradnja cesta i željeznica II te Osnivanje i gradnja željeznica. Bio je starješina Građevinskog otsjeka (1934−35) te dekan (1939−40) Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Proveo je ojačanja i izmjene gornjeg ustroja na mnogim prugama, radio projekte i vodio gradnje novih pruga, proširenja postaja, izgradnje mimoilaznica i raskrižja. Uz više stručnih i znanstvenih radova, autor je djela Rezultati teoretskih istraživanja o proračunavanju gornjeg stroja željeznica: uređenje gornjeg stroja (1932) i Gradnja cesta i željeznica II (1935).

Mišić, Rudolf (Zagreb, 24. III. 1915 ‒ Zagreb, 14. V. 1991), geodet, stručnjak za mehaniku.

Diplomirao je na Geodetskom i kulturno-tehničkom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1941 (sv. 4). U Zavodu za mehaniku Tehničkoga fakulteta od 1946. djelovao je kao asistent. Habilitirao se 1958. radom Prostorni sustav sila interpretiran pomoću kotirane projekcije, a doktorirao je na Građevinskome fakultetu 1974. disertacijom Dimenzionalno neodređene strukture u mehanici i jedna postavka mogućnosti teorijskog rješavanja njegove neodređenosti. Od 1974. na → Geodetskome fakultetu djelovao je kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanika, Hidromehanika i Otpornost materijala. Bio je dekan Fakulteta (1974–76), predsjednik Savjeta, te predstojnik Zavoda za kulturnu tehniku.

Znanstvenu karijeru obilježila su mu istraživanja novih originalnih metodologija rješavanja problema i zadataka te nove interpretacije već postojeće znanstvene i tehničke materije. Otkrio je novi princip kojim se, uz već poznati princip dimenzijske homogenosti, proširila teorijska osnova dimenzionalne analize i domena njezine primjene, koji je Mišić nazvao princip minimuma dimenzionalne disperzije. Bio je član Jugoslavenskog društva za mehaniku i Društva nastavnika Sveučilišta. Autor je sveučilišnog udžbenika Mehanika za studente prvog samostalnog stupnja (1968).

Bazjanac, Vladimir (Beograd, 8. II. 1938), arhitekt, stručnjak za simulaciju energetske učinkovitosti u arhitekturi.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, magistrirao 1968. na Sveučilištu Washington (Washington University) u St. Louisu, a doktorirao 1974. na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu (University of California, Berkeley) disertacijom System Simulation in Architecture (mentori H. Rittel i C. W. Churchman). Isprva je radio u Urbanističkom zavodu grada Zagreba (1962–63), Tehničkom studiju Calini Montuori u Rimu (1963–64), birou Fruco & Associates, na sveučilištu Washington (1967–68) i u projektnom poduzeću Hellmuth, Obata and Kasabaum (1967–69) u St. Louisu i San Fanciscu. Godine 1968–84. predavao je na Arhitektonskom odjelu Kalifornijskoga sveučilišta u Berkeleyu, na kojem je od 2000. radio kao znanstvenik i voditelj istraživanja do umirovljenja 2014. Od 2009. bio je profesor na Odjelu građevinarstva i inženjerstva okoliša Sveučilišta u Stanfordu (University of Stanford), 2015–17. konzultant u Institutu za arhitekturu i urbanizam Umjetničkog sveučilišta u Berlinu (UdK Berlin), od 2014. znanstveni savjetnik u Institutu građevinarstva Hrvatske, a od 2017. i na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se energetskom učinkovitošću, održivom arhitekturom i problemima simulacije sustava. Autor je mnogobrojnih radova vezanih uz to područje te voditelj ili konzultant na znanstvenim projektima diljem svijeta, npr. na međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (od 1985., voditelj → G. Knežević, istraživači → Lj. Miščević, → B. Baletić). Bio je konzultant i suradnik na mnogim arhitektonskim projektima, među kojima i na projektu novoga putničkog terminala zagrebačke Zračne luke Franjo Tuđman (2008).

infrastruktura prostornih podataka (IPP), koordinirani niz sporazuma o tehnološkim standardima, institucionalnim aranžmanima i politikama koji omogućuju kreiranje, razmjenu i uporabu geoprostornih podataka i pripadajućih informacijskih resursa unutar zajednice koja dijeli informacije. Čini je skup temeljnih tehnologija, politika i institucionalnih dogovora koji omogućuju dostupnost i pristup prostornim podatcima.

Prostorni podatci (geoinformacije, geoprostorne informacije, geografske informacije) su svi podatci koji su izravno ili neizravno u vezi s određenim položajem u prostoru ili geografskim područjem, a opisuju prostorno referencirane (koordinatama, adresom ili administrativnim područjem) objekte i pojave stvarnog svijeta. Infrastruktura uključuje temeljni okvir kakva sustava ili organizacije i sredstva (ljudi, zgrade, oprema) potrebna za rad s prostornim podatcima, te objedinjuje sve te podatke.

Razvoj infrastrukture prostornih podataka

Naziv infrastruktura prostornih podataka (engl. Spatial Data Infrastructure) osmislio je 1993. američki Nacionalni savjet za istraživanja. Moguće ju je primijeniti ograničeno, unutar jedne organizacije, ali i na nacionalnoj, regionalnoj ili globalnoj razini, a proizvođačima i korisnicima informacija omogućuje institucionalno uređen i automatizirani način za otkrivanje, evaluaciju i razmjenu geoprostornih informacija. IPP je isprva bio zamišljen i razvijen za potrebe službenih prostornih podloga i baza podataka, odnosno za javne korisnike, no tijekom vremena su se taj ili slični modeli sve više primjenjivali i u komercijalnom segmentu prikupljanja, izradbe i uporabe prostornih podataka. Konačni je cilj IPP-a uspostaviti učinkovit i racionalan sustav kojim će se podatci samo jednom prikupljati i obrađivati, ali će se rabiti višekratno, osiguravajući pritom različitim korisnicima standardizirane podatke (po sadržaju i značenju).

Poseban zamah razvoju IPP-a dala je direktiva INSPIRE (akronim od engl. Infrastructure for Spatial Information in the European Community), koja je pokrenuta 2007. radi uspostavljanja jedinstvene europske infrastrukture prostornih podataka (European Spatial Data Infrastructure – ESDI). Cilj je INSPIRE-a stvaranje infrastrukture prostornih podataka EU-a kako bi se olakšalo provođenje prostornih politika i politike zaštite okoliša. Sve članice EU-a pozvane su na integraciju svojih geografskih podataka iz nacionalnih infrastruktura u INSPIRE putem INSPIRE Geoportala i drugih pristupnih točaka, te na postupno usklađenje podataka.

Iste godine kada je pokrenut INSPIRE u hrvatskom je zakonodavstvu (Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina) uveden pojam nacionalne infrastrukture prostornih podataka (NIPP), koji je definiran kao skup tehnologija, mjera, normi, provedbenih pravila, usluga, ljudskih kapaciteta i ostalih čimbenika koji omogućuju djelotvorno objedinjavanje, upravljanje i održavanje dijeljenja prostornih podataka u svrhu zadovoljenja potreba na nacionalnoj i europskoj razini. No samo definiranje nacionalne infrastrukture prostornih podataka još uvijek nije predstavljalo stvarni prijenos INSPIRE-a u hrvatsko zakonodavstvo, premda su određene odredbe toga zakona tada usklađene s osnovnim načelima INSPIRE-a. Zakon o nacionalnoj infrastrukturi prostornih podataka prihvaćen je 2013., a njegove izmjene i dopune 2018. i 2020. Danas se taj zakon izravno poziva na odredbe INSPIRE-a te na njegova provedbena pravila, prema kojima su sva tijela javne vlasti, izuzev tijela koja u svojoj nadležnosti imaju klasificirane prostorne podatke, obvezna javnosti dati pristup svojim prostornim podatcima i uslugama. Zakonom o NIPP-u definirani su upravljačka struktura NIPP-a (Vijeće, Odbor, radne skupine i nacionalna kontaktna točka) te njezini zadatci i obveze. Definirane su mrežne usluge pronalaženja, pregleda, preuzimanja, transformacije i pozivanja, kojima će nacionalna kontaktna točka i subjekti NIPP-a putem interneta ili druge prikladne vrste elektroničkih komunikacijskih usluga omogućiti pristup podatcima. Obveza svakog subjekta jest priprema podataka i razvoj odgovarajućih mrežnih usluga te upis metapodataka, a krajnji će korisnik imati na raspolaganju prostorne podatke u stvarnom vremenu. Cilj je Strategije Nacionalne infrastrukture prostornih podataka 2020. i Strateškog plana Nacionalne infrastrukture prostornih podataka 2017–2020. Državne geodetske uprave da svatko može lako pronaći, razumjeti i koristiti se prostornim podatcima.

INSPIRE-om su propisane 34 teme prostornih podataka, dok je Zakonom o NIPP-u definirano 35 tema prostornih podataka (dodatna je tema koju je RH definirala ona o minski sumnjivim područjima). Definicije i opisi tema prostornih podataka NIPP-a dostupni su na mrežnim stranicama NIPP-a, a izvorni dokumenti na engleskom jeziku na mrežnim stranicama INSPIRE-a.

Nacionalna infrastruktura prostornih podataka

Tehnološki okvir NIPP-a čine aplikacije i sustavi razvijeni u svrhu uspostave NIPP-a i praćenja njegova razvoja, a sastoji se od Geoportala NIPP-a, preglednika GeoHrvatska i registara NIPP-a.

Geoportal NIPP-a omogućuje pronalaženje i pregled skupova prostornih podataka te jednostavno (pretraživanje po ključnim riječima, nazivu organizacije, vrsti izvora prostornih podataka ili prema kodu) i napredno (pretraživanje po temama prostornih podataka te prema geografskom obuhvatu i vremenskom obuhvatu) preuzimanje. Osnovne funkcije pretraživanja omogućuju promjenu prikaza dobivenih rezultata, sortiranje rezultata i izvoz odabranih rezultata u ZIP, PDF ili CSV formatu. Dobivene rezultate, odnosno metapodatke moguće je pregledavati, spremiti i ispisati.

Preglednik GeoHrvatska omogućuje korisniku jednostavan pristup službenim prostornim podatcima NIPP-a. Točnije, s pomoću svoje lokacije korisnik može upoznati i istražiti prostor koji ga okružuje. GeoHrvatska objedinjuje i vizualizira prostorne podatke subjekata NIPP-a, raspoređene u šest tematskih područja: Kvaliteta okoline, Zemljište, Priroda oko mene, Slobodno vrijeme, Područja pod zaštitom i Onečišćenja u blizini. Podatci prikazani u ovom pregledniku su interoperabilni, dostupni zahvaljujući mrežnim uslugama koje poslužuju institucije nadležne za njihovo vođenje.

Registri NIPP-a. Registar subjekata NIPP-a i Registar izvora prostornih podataka NIPP-a obvezni su registri NIPP-a, za održavanje kojih je zadužena → Državna geodetska uprava (nacionalna kontaktna točka). Primarna je namjena Registra subjekata NIPP-a na jednom mjestu objediniti sve osnovne informacije o subjektima koji aktivno sudjeluju u uspostavi i održavanju NIPP-a (koji su na to obvezni prema Zakonu o NIPP-u). Registar izvora prostornih podataka objedinjuje sve izvore prostornih podataka koji su dio NIPP-a na temelju istog zakona. Potkraj 2024. u registrima je evidentirano 276 subjekata NIPP-a i 1463 izvora prostornih podataka.

U današnjem je društvu infrastruktura osnova za izgradnju svakog segmenta, bilo da je riječ o prometnoj, komunalnoj, poduzetničkoj infrastrukturi ili o infrastrukturi prostornih podataka. NIPP-om se znatno štede resursi, vrijeme i financije, ostvaruje se bolja povezanost prostornih podataka, podupire kultura dijeljenja prostornih podataka, transparentnost javne uprave, olakšava donošenje odluka, jača suradnja institucija, subjekata i korisnika te podupire zaštita ljudi i okoliša.