PC Chip, je računalni časopis koji se bavi temama iz područja informatike, računalne tehnologije i digitalne kulture. Izlazi od 1994. mjesečno kao hrvatsko izdanje
međunarodnog tehnološkog časopisa CHIP, koji je nastao u Njemačkoj namijenjen širokom krugu čitatelja, a izdavač je poduzeće A1 Video d.o.o. Ispočetka je bio usmjeren na praktične teme vezane uz korištenje osobnih računala, instalaciju softvera i rješavanje problema s računalnim sustavima što ga je definiralo kao informativno-edukacijski časopis. Tijekom kasnih 1990-ih razvija se u jedan od vodećih informatičkih časopisa na hrvatskom tržištu i u tom razdoblju povećava se broj stranica te uvode nove rubrike koje prate razvoj tehnologije. Značajan redizajn i modernizacija izgleda dogodio se 2008. godine sa strukturom sadržaja prilagođenom novim tehnološkim temama poput mobilnih uređaja i internetskih servisa, a od 2009. dostupan je u digitalnom obliku. Časopis u stalnim rubrikama donosi pregled najnovijih događaja u svijetu tehnologije, recenzije računalne opreme i vodiča za računalne programe, savjete za korištenje interneta, recenzije videoigara te praktične vodiče za rad na računalu. Ranija izdanja su u obliku priloga donosila CD-ROM diskove sa različitim demo programima, shareware aplikacijama, korisničkim alatima i upravljačkim programima koji su kasnije zamijenjeni DVD diskovima većeg kapaciteta i proširenog sadržaja.

PC Chip surađuje s proizvođačima računalne opreme, sudjeluje na IT konferencijama, prezentacijama novih proizvoda i promociji novih tehnologija.

VIDI, računalni časopis osnovan 1994. u Zagrebu, a pokretači su bili Tomislav Kotnik i Robert Slavečki. Izdavač je tvrtka VIDI-TO d.o.o. Specijaliziran za informatičku tehnologiju, digitalne medije i popularizaciju znanosti objavljuje testove računalnog hardvera i softvera, tekstove o internetu, igrama i općenito digitalnoj kulturi i njenoj popularizaciji te umjetnoj inteligenciji i pametnim uređajima. Ispočetka časopis je bio usmjeren ponajprije na hardverske teme i testove računalnih komponenti, prikaze operativnih sustava i osnovne edukativne sadržaje namijenjene novim korisnicima. Potkraj 1990-ih sadržaj se proširio na područja interneta, mrežnih tehnologija, softvera i mobilnih uređaja, i u tom razdoblju postao je relevantan izvor informacija za širu publiku, ali i napredne korisnike i IT stručnjake. Časopis je donosio CD i DVD diskove sa softverom i demo programima. Izlazi mjesečno na hrvatskom jeziku, prodaje se u BiH, Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori, a 1997. pokrenut je mrežni portal. Povezuje IT industriju i javnost, a s razvojem mobilnih uređaja proširio se na digitalna izdanja (iPad englesko izdanje “VIDI Magazine” od 2011. ušlo u TOP 50 news aplikacija američkoga iTunes Store). Tijekom godina proširena je djelatnost na VIDI Lab (laboratorij za testiranje tehnologije), VIDI Awards (nagrade za  tehnološke inovacije), VIDI konferencije i događaje te VIDI X usmjeren na organizaciju STEM projekata i natjecanja iz robotike i tehnologije, s ciljem edukacije, poticanja inovativnosti i uključivanja mladih u praktičan rad s modernim tehnologijama.  Izdanje povodom proslave 100. broja (2004) tiskano je na 300 stranica.

zgradarstvo, dio graditeljstva koji se bavi projektiranjem, izgradnjom i održavanjem zgrada, poštujući sve funkcionalne, estetske i tehničke zahtjeve, a u novije doba i zahtjeve za održivošću zgrade. Pod zgradom se pritom najčešće podrazumijeva građevina namijenjena stanovanju te gospodarskoj, obrazovnoj, zdravstvenoj, kulturnoj ili drugoj djelatnosti u zatvorenome prostoru (javne, društvene, privatne, rezidencijalne, stambene, upravne, industrijske, prometne, školske, bolničke, gospodarske zgrade, zgrade turističke namjene, itd.). Pojam zgradarstva se često poistovjećuje s visokogradnjom, a katkad i s arhitekturom koja zgradu promatra u širem kontekstu. Cjelovita arhitektonska kreacija sastoji se od rješenja dviju osnovnih skupina komponenata, od kojih je jedna tehničke prostorno-konstruktivne prirode, a druga je idejne i emotivne prostorno-doživljajne i oblikovno-doživljajne naravi. Tradicionalno, područja koja se ponajviše vežu uz zgradarstvo su arhitektonske (građevne) konstrukcije, fizika zgrade, materijali, tehnologija građenja (izvedba zgrada) i sl.

















Zgradarstvo se odnosi na sve građevne dijelove zgrade: elemente i sklopove, tipove konstrukcija, sustave građenja, primjenu materijala i potrebne projekte za realizaciju, tj. gradnju zgrada. Projektiranje zgrada složen je interdisciplinarni postupak u kojem sudjeluje veći broj struka s uključenim potrebnim znanjem iz fizike zgrada (toplinska izolacija i ušteda energije, zvučna zaštita i akustika prostora, hidroizolacija, zaštita od požara, dnevno osvjetljenje), statike konstrukcija, mehanike, građevnih materijala, otpornosti materijala, nacrtne geometrije i tehničkoga crtanja te propisa, regulative, normativa, urbanističkih uvjeta, i dr. Osim arhitekata u projektiranju zgrada sudjeluju i inženjeri drugih struka: geodeti, građevinski i strojarski inženjeri, te inženjeri elektrotehnike. Arhitekti su osim za estetski dizajn i funkcionalnost odgovorni za primijenjena tehnička rješenja, odabrane materijale i zgradu u cjelini. Budući da snose odgovornost za sigurnost korisnika te kvalitetu i ugodnost prostora, prema hrvatskom zakonodavstvu arhitekti moraju imati stručnu licencu dobivenu polaganjem stručnog ispita te biti upisani u imenik → Hrvatske komore arhitekata kao ovlašteni arhitekt ili ovlašteni arhitekt-urbanist. Ostali inženjeri, uz stručnu licencu svojih komora, odgovorni su za primijenjena tehnička rješenja iz područja nadležnosti svoje struke.

Svaka građevina, ovisno o svojoj namjeni, mora biti projektirana, izgrađena i održavana tako da tijekom svog životnog ciklusa ispunjava temeljne zahtjeve (mehanička otpornost i stabilnost, sigurnost u slučaju požara, higijena, zdravlje i zaštita okoliša, sigurnost i pristupačnost tijekom uporabe, zaštita od buke, gospodarenje energijom i očuvanje topline, održiva uporaba prirodnih izvora) te druge zahtjeve (uvjeti koji utječu na ispunjavanje temeljnih zahtjeva, ili na drugi način uvjetuju gradnju ili utječu na građevne i druge proizvode koji se ugrađuju u građevinu). Osim zakonom propisanih zahtjeva danas zgrade podliježu i povećanim zahtjevima i kriterijima. Jedan od važnih razloga je tzv. zelena gradnja (→ održiva arhitektura).

Početci razvoja zgradarstva u Hrvatskoj

Visokogradnja i zgradarstvo se u kontekstu znanosti i izobrazbe prvi put u Hrvatskoj spominju na prijelazu iz XIX. u XX. st., nedjeljivo vezani uza začetke arhitekture kao organizirane stručne djelatnosti. Naredbom o ovlastima civilnih tehnika iz 1877. nastojalo se uvesti više pravilnosti i organizacijske strukture u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Uveden je novi pojam ovlaštenih civilnih tehnika, koji se dijele na civilne inžinire i civilne arhitekte, građevne mjernike, mjernike i zemljomjere. Naslov civilnog inžinira i arhitekta stjecao se nakon diplome na tehničkoj visokoj školi ili akademiji likovnih umjetnosti (tada samo u inozemstvu), a mogli su ga steći i graditelji s dugogodišnjom praksom nakon polaganja državnog ispita pred Zemaljskim građevnim ravnateljstvom. U tu skupinu pripadaju prvi ovlašteni civilni inžinir → Janko Nikola Grahor i prvi ovlašteni civilni arhitekt → Franjo Klein. Posljedica Naredbe o ovlastima civilnih tehnika jest osnivanje profesionalnih udruga, kakva je bio → Klub inžinira i arhitekta utemeljen 1878 (od 1884. Društvo inžinira i arhitekta u Zagrebu, od 1894. Društvo inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji).

Odlazak na studij u Beč (Tehnička visoka škola ili Akademija likovnih umjetnosti) doveo je do stvaranja prvoga naraštaja zagrebačkih arhitekata koji je prema europskom mjerilu imao cjelovitu i prvoklasnu akademsku naobrazbu. Bili su to Julije Deutsch i Lav Hönisberg (→ Hönigsberg i Deutsch), Janko Josip Grahor, → Martin Pilar, → Josip Vancaš i → Janko Holjac, koji su snažno utjecali na razvoj područja zgradarstva, do tada uglavnom oslonjenoga na urede i poduzeća inozemnih kadrova.

Zajednica nove akademski obrazovane generacije arhitekata najupornije se zauzimala za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu. Tako su predstavnikom Kraljevskoj zemaljskoj vladi 1898. predložili da se osnuje Tehnička visoka škola, isprva samo s najnužnijim civilnim (građevnim) inžinirskim odjelom s nastavnim programom: visokogradnja (zgradarstvo), vodogradnja, cestogradnja, mostogradnja i elementi kulturne tehnike.

U međuvremenu je kroničnu nestašicu graditeljskog kadra od 1882. pokrivala Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, s građevno-obrtnim odjelom na kojem su se školovali bravari, klesari, stolari i tokari. Škola je pod državni protektorat potpala 1889., kada su imenovani stalni profesori te ravnatelj → Herman Bollé. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, završetkom kojega su učenici mogli pristupiti polaganju ispita za ovlaštenog majstora graditelja. Tečaj je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljska škola u kojoj su se obrazovali budući graditelji te Škola za građevno-obrtne poslovođe u kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Predmet građevni sastavi (konstrukcije) među ostalima predavali su J. Holjac, → Vjekoslav Heinzel, → Mihajlo Ursiny, → Karlo Gentzkow, → Edo Šen, → Vjekoslav Bastl. Niz učenika Škole nastavljao je studij u inozemstvu na nekoj od tehničkih visokih škola i akademija sve do 1919., kada se takva mogućnost otvorila i u Zagrebu, a gdje se srednje obrazovanje građevnih poslovođa nadalje nastavilo u Srednjoj tehničkoj školi.

Uredbom iz 1918. osnovana je Tehnička visoka škola (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), na kojoj su među ostalima predviđeni Zgradarski (Arhitektonski) i Građevno-inženjerski odjel. Škola je počela s radom 1919., jedan od prva tri imenovana profesora bio je Martin Pilar, a prvi rektor E. Šen.

Temelj Arhitektonskog odjela, ali i Građevno-inženjerskoga, bio je kolegij Građevne konstrukcije, koji je od prvih dana Škole, zajednički za oba odjela, predavao K. Gentzkow. On je ujedno osnovao Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije koje je bio predstojnik (1926–27). Početci Katedre naziru se u zbirci građevnih materijala i modela konstrukcija, koje je prikupljalo i upotpunjavalo nastavno osoblje još od 1919. Gentzkowa je u predavanjima 1928. naslijedio njegov asistent → Zvonimir Vrkljan, a 1937. uz Katedru je osnovan i Zavod za građevne konstrukcije. Osnivač i predstojnik Zavoda bio je Z. Vrkljan, koji je na toj dužnosti ostao, s prekidima, sve do odlaska u mirovinu 1972. Isprva su ondje još radili asistenti Rudolf Kunst i Valdemar Balley te demonstrator → Radovan Nikšić. U Zavodu su se teoretski i eksperimentalno obrađivali problemi iz područja građevnih konstrukcija, surađivalo se s gospodarstvom i raznim ustanovama. Kolegije Građevne konstrukcije I i II Vrkljan je predavao zajednički za arhitekte i građevinare do 1947., a potom je za svaku studentsku grupaciju vježbe i predavanja vodio odvojeno. Takva se situacija nastavila i nakon podjele Tehničkoga fakulteta 1956. i osamostaljenja Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (AGGF), iako je Vrkljanov zavod ponajprije bio vezan uz Arhitektonski odsjek.

Razvoj zgradarstva od druge polovice XX. st.

Arhitektonski fakultet

Nakon osamostaljenja Arhitektonskoga, Građevinskoga i Geodetskoga fakulteta 1962., statutom → Arhitektonskoga fakulteta iz 1964. on je organiziran u pet katedri za izvođenje nastave te sedam zavoda za pomoć nastavnicima u znanstvenoistraživačkom i stručnom radu. Među njima bili su Katedra i Zavod za građevne konstrukcije. U sklopu Zavoda postojala je zasebna jedinica za projektiranje u kojoj su se razrađivali projekti zgrada, a koja je djelovala do osnivanja Zavoda za arhitekturu 1974. u kojem je ta djelatnost nastavljena. Do trenutka njihova razdvajanja, u Zavodu za građevne konstrukcije izrađeni su mnogobrojni projekti, npr. Trgovačko-ugostiteljski podcentar Trnsko (M. Maretić, 1962.), Kolodvor gradske željeznice (G. Knežević, 1963), zgrada Radiotelevizije Zagreb, idejni projekt (1963–64), robna kuća Nama u Trnskom (A. Dragomanović, 1966) u Zagrebu, dječji vrtić u Samoboru (I. Crnković, 1974), rekonstrukcija dvorca Januševec u Prigorju Brdovečkom za Državni arhiv Hrvatske (Z. Vrkljan, 1961–88), Hotelski sklop Solaris u Šibeniku (B. Magaš, 1968), i dr.

Zavod za građevne konstrukcije preimenovan je 1974. u Zavod za zgradarstvo, a predstojnik je postao → Edo Šmidihen. Od 1997. predstojnica je bila Jasenka Bertol-Vrček, a od 2003. Zoran Veršić. Godine 2004., na prijedlog tadašnjeg predstojnika, promijenio je ime u Zavod za zgradarstvo i fiziku zgrada, čime se naglašava područje djelatnosti koju obavlja u svjetlu novih propisa i zahtjeva iz područja fizike zgrada i održivosti u zgradarstvu. Od 2020. predstojnik je Josip Galić. U Zavodu su izrađene studije fizike zgrade za niz značajnih građevina izvedenih na području RH: HNK u Splitu (1978), Stambeno-trgovački poslovni centar u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu (1981), muzičke škole u Dubrovniku (1981) i Varaždinu (1986), Rekreacijski sportski centar Šalata (1983) i Dom zdravlja Centar (1984) u Zagrebu, Tomislavov dom na Sljemenu (1985), rekonstrukcija robne kuće Varteks u Varaždinu (1987), sklop zgrada Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (1987–89), višenamjenska sportska dvorana Žatika u Poreču (2007), rekonstrukcija i dogradnja Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb (2011), i dr. Danas se u Zavodu izrađuju kontrole projekata iz područja uštede energije i toplinske zaštite, zaštite od buke, te mehaničke otpornosti i stabilnosti građevina. Zavod sudjeluje i u izradbi studija i smjernica iz područja toplinske zaštite, energetske učinkovitosti i održive gradnje.

Usporedno s tim, od 1978. Fakultet je organiziran u četiri katedre među kojima je i Katedra za zgradarstvo (od 1984. Katedra za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo). Na njoj se danas obrađuju sve tvorne sastavnice graditeljstva: tehnički detalji, nosive konstrukcije, instalacije, tehnologija i organizacija građenja kao i pripremne discipline – matematika i nacrtna geometrija. Od 1975. na Katedri se provode međunarodno priznata istraživanja u sklopu projekata Zaštita prostora s aspekta nosivih konstrukcija, materijala te izvedbe u suvremenom zgradarstvu (voditelj R. Rosman), Istraživanja ponašanja arhitektonskih konstrukcija na utjecaje opasne po život čovjeka i njegovu okolinu (D. Diklić), Istraživanje optimalnih karakteristika prefabriciranih fasadnih elemenata (O. Vujović), Tehnologija u arhitekturi (Đ. Mirković), Fizikalno-tehničke i higijenske karakteristike zgrada, Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite izgrađenih prostora, Zidane konstrukcije u uvjetima povećanih zahtjeva toplinske zaštite te Arhitektonske konstrukcije i termotehnički sustavi (E. Šmidihen), Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite okoliša te Arhitektura i održiva gradnja – prostor, materijali, fizikalna svojstva (J. Bertol-Vrček), Provjera inovativnog procesa kompleksnog dinamičkog modeliranja i cjelovitog optimiranja u konceptima energetskih rješenja zgrada (Z. Veršić), i dr.

Građevinski fakultet i Institut građevinarstva Hrvatske

Od 1962. i osamostaljenja → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, predavanja iz kolegija Građevinske konstrukcije na tom fakultetu preuzeo je R. Nikšić. Kolegij je 1964. preimenovan u Elementi visokogradnje, a od 1986. njegov je nositelj bio → Boris Krstulović. Nastava se od 1968. odvijala u Zavodu za građevnu statiku i betonske konstrukcije, a od 1974. u Zavodu za statiku, beton i visokogradnje. Istodobno s udruživanjem Građevinskoga fakulteta s Institutom građevinarstva Hrvatske 1977., osnovan je Zavod za zgradarstvo koji se sastojao od odjela za projekte i istraživanja te Katedre za zgradarstvo. Predstojnik Katedre 1977–81. bio je R. Nikšić, a naslijedio ga je → Fedor Wenzler do 1986. Osamostaljenjem Građevinskoga fakulteta 1991., dotadašnje strukture zamijenio je Odjel za zgradarstvo (od 1997. pod starim nazivom Zavod za zgradarstvo). Iz širokog opusa stručnih radova zavodskih djelatnika ističu se industrijsko-poslovni kompleks Elektroslavonije u Osijeku (B. Krstulović, 1967–71), poslovna zgrada SDK-a (danas FINA) u Vukovarskoj ulici u Zagrebu (R. Nikšić, A. Dragomanović, 1971–80), upravno-poslovna zgrada Elektre u Varaždinu (B. Krstulović, 1974–77), osnovna škola u Babinoj Gredi (G. Poljanec, 1988–93), I. i IV. gimnazija u Utrini (G. Poljanec, 1989–92), tržnica Jarun (G. Poljanec, 1993–96) te poslovno-stambena zgrada u Dežmanovu prolazu (B. Krstulović, 2001) u Zagrebu, dogradnja škole i sportska dvorana osmogodišnje škole u Šćitarjevu (G. Poljanec, 2006–11), školska sportska dvorana u Rabu (G. Poljanec, 2006), i dr. Godine 2011. osnovana je samostalna Katedra za zgradarstvo koje je predstojnik postao Silvio Bašić.

Među središta važna za razvoj zgradarstva u Hrvatskoj spada i već spomenuti → Institut građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu. Kao ustanova sa samostalnim financiranjem, nastao je 1956. iz maloga građevinskog laboratorija Ministarstva građevinarstva NRH. Godine 1961. osnovane su ispostave u Splitu, Osijeku i Rijeci, 1962. IGH je dobio status znanstvene ustanove, 1977. ujedinio se s Građevinskim fakultetom, a od 1991. ponovno djeluje samostalno. Od osnutka Institut se bavi istraživanjem i ispitivanjem nosivosti materijala, stabilnosti građevnih konstrukcija, otpornosti prema potresima, zaštitom od požara, otpornosti na prodiranje vjetra i vode, mjerenjem prostorne zakrivljenosti, izradbom studija tehnoloških procesa, sanacija klizišta, a u posljednje doba i zelenom gradnjom i održivošću. Uz istraživanja i razvoj vezana uz razna područja zgradarstva, Institut je bio projektant i organizator izgradnje niza značajnih projekata visokogradnje u zemlji i inozemstvu.

Druga žarišta

U Splitu je 1971. započeo s radom Odjel Građevinskoga fakulteta iz Zagreba, koji se zajedno sa zagrebačkom središnjicom 1977. udružio s Institutom građevinarstva Hrvatske. Iz tog je odjela 1991. osnovan Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu, koji od 2003. organizira studij arhitekture, a od 2010. i geodezije i geoinformatike, te se od 2011. naziva → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije. Od iste godine postoji i Katedra za zgradarstvo, koje je predstojnik Dujmo Žižić. Osim nastave na preddiplomskom i poslijediplomskom studiju te stručnom studiju građevinarstva, katedra se bavi znanstvenoistraživačkim radom te područjem umjetničkog i stručnog rada.

U Osijeku je 1982. utemeljen Fakultet građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta Hrvatske iz Zagreba. Zametak tog fakulteta činila je Viša tehnička građevinska škola nastala 1974. iz osječkog odjela Visoke građevinske škole iz Zagreba osnovanoga 1967. Godine 2018. fakultet je reorganiziran u → Građevinski i arhitektonski fakultet, na kojem danas djeluje Katedra za arhitektonske konstrukcije i fiziku zgrada u sastavu Zavoda za arhitekturu i urbanizam.

Osim na tim fakultetima, zgradarstvo se danas obrađuje na → Građevinskome fakultetu u Rijeci, na kojem je kolegije Elementi visokogradnje i Zgradarstvo još 1974–83. predavao → Boris Magaš, te na → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu; sv. 4. Također, arhitektonske konstrukcije središnji su strukovni predmet srednjih tehničkih škola koje obrazuju za zanimanja arhitektonski i građevinski tehničar.

Za razvoj zgradarstva u Hrvatskoj prirodno su zaslužna i mnogobrojna → građevinska poduzeća, koja su osim izvedbe zgrada imala ulogu u osmišljavanju novih tehnoloških i tehničkih rješenja.

Publicistika

Prvo su djelo iz područja zgradarstva na hrvatskom jeziku skripta Građevinski sastavi (1900) J. Holjca, a među rane srednjoškolske i visokoškolske udžbenike i priručnike spadaju i skripta Graditeljstvo (1930) i Izvađanje gradnja (1933) istog autora, te Građevne konstrukcije I i II (1946. i 1962) Z. Vrkljana. Na našim prostorima kapitalna su djela Kako treba graditi (1954) te Građevinske konstrukcije I–II (1959–61), odn. Konstruktivni elementi zgrada (1976–80) → Đure Peulića, koje je do danas doživjelo niz izdanja. Među novijim se naslovima ističu Građevinska fizika (V. Šimetin, 1983), Materijali u arhitekturi i građevinarstvu (J. Beslać, 1989), Crtanje arhitektonskih nacrta (A. Štulhofer, Z. Veršić, 1998), Građevne konstrukcije (T. Neidhardt, 2003), Zgradarstvo I. Priručnik za izvođenje konstrukcijski vježbi (J. Bodić, 2014), Arhitektonske konstrukcije I. Priručnik za 1. razred graditeljskih škola (M. Kalac, 2017).

Vranjanin, Lucijan (talijanski Luciano Laurana) (Vrana kraj Zadra ili Zadar, između 1420. i 1425 – Pesaro, 1479), arhitekt, graditelj i vojni inženjer, jedan od najistaknutijih predstavnika europske renesansne arhitekture XV. stoljeća.

U izvorima se pojavljuje u različitim oblicima imena, među kojima su magistro Luciano, Luciano da Zara Ingegnero te Lutianus quondam Martini de Jadra, kako je zabilježeno u njegovu testamentu iz 1479. U starijoj se literaturi često pokušavalo uspostaviti njegovu pripadnost određenoj zadarskoj klesarskoj obitelji ili povezati ga s istoimenim suvremenim umjetnicima, no za takve pretpostavke ne postoje čvrsti arhivski temelji te ih suvremena kritička historiografija uglavnom odbacuje. Zbog potpunog izostanka pouzdanih podataka o njegovu formativnom razdoblju, kao i zbog nedostatka ranih djela koja bi mu se mogla sigurnije pripisati stilsko-kritičkom analizom, Laurana je ostao problemskom figurom kada je riječ o njegovu školovanju i ranim profesionalnim iskustvima. Mogući utjecaji kasnoantičke i srednjovjekovne arhitekture istočne obale Jadrana, ponajprije iz Zadra, Splita i Pule, odnosno u najvećoj mjeri Dioklecijanove palače u Splitu i trijumfalnog luka obitelji Sergi u Puli, mogu se tek načelno pretpostaviti, bez mogućnosti preciznije rekonstrukcije njegova obrazovnog puta. Starija se hipoteza o njegovu boravku u Veneciji, ili čak Firenci, temeljena na usputnoj napomeni Giorgia Vasarija o neimenovanom Schiavoneu, učeniku Filippa Brunelleschija, danas također smatra nedovoljno utemeljenom.

Pouzdano dokumentirana, već zrela faza njegova djelovanja započela je sredinom 1460-ih u sjevernoj i srednjoj Italiji. Prvi njegov sigurni spomen odnosi se na natječaj za projekt za Porta Maggiore u Fanu iz travnja 1464. koji nije dobio, a u kojem se isprva navodi kao magister Felicianus, da bi već sljedeće godine njegovo ime bilo ispravljeno u Lucianus. Ti dokumenti, zajedno s nizom pisama iz mantovskoga i pesarskoga kruga, upućuju na to kako je Lucijan Vranjanin u to doba bio visoko cijenjen i već formirani stručnjak, angažiran ponajprije kao projektant i savjetnik, a ne kao izvođač. Od kraja 1464. ili početka 1465. bio je u službi Ludovica III. Gonzage u Mantovi, a istodobno je povremeno djelovao u Pesaru na dvoru Alessandra Sforze. U pismima iz toga razdoblja spominje se kao autor savjeta i nacrta za različite građevinske zahvate za Ludovica Gonzagu, što potvrđuje njegovu projektantsku ulogu.

Tijekom boravka u Pesaru odlazio je i u Urbino, gdje se uključio u pripreme za gradnju nove vojvodske palače Federica da Montefeltra. U ožujku 1466. izrijekom se spominje njegov model palače koji je trebao donijeti urbinskom vojvodi u Milano kako bi s njime detaljnije razradio projekt. Od sredine 1466. do 1472. boravio je uglavnom u Urbinu sudjelujući u gradnji palače, a iz jednoga spora koji je imao sa stanovitim zidarom oko mjerenja i plaćanja radova potkraj 1467. može se zaključiti kako su radovi na tornjevima bili u tijeku. Godine 1468. Federico da Montefeltro izdao je Lucijanu Vranjaninu povelju o imenovanju kojom ga je postavio za glavnoga inženjera i voditelja gradnje vojvodske palače u Urbinu, s ovlastima nad svim majstorima angažiranima na gradilištu. Ta isprava, u kojoj se izričito ističe važnost arhitekture utemeljene na matematici i geometriji, svjedoči o Lucijanu Vranjaninu kao graditelju izrazito humanističke formacije, čije se znanje shvaćalo kao dio sustava slobodnih umjetnosti. Premda je u toj povelji imenovan architettore i glavnim nadzornikom radova, suvremena istraživanja sve jasnije ističu presudnu ulogu samoga Federica da Montefeltra u oblikovanju koncepcije palače, te da nije bio tek mecena nego aktivni sudionik u određivanju dimenzija, funkcionalne organizacije, reprezentativnog programa i simboličke artikulacije zdanja. Vojvodsku palaču stoga valja promatrati kao rezultat zajedničkoga intelektualnog i političkog projekta, a ne isključivo kao ostvarenje individualne umjetničke vizije.

Lucijanov nešto trajniji boravak u Urbinu dodatno potvrđuju i kupoprodajni ugovori o kupnji dviju kuća, a iz kasnijega bilježničkog zapisa zna se da je posjedovao i jedno poljoprivredno zemljište. Sredinom 1472. otišao je u Napulj, na dvor kralja Ferdinanda I. Napuljskoga (Ferrante Aragonski), gdje mu je kao majstoru ljevaču topova (mestre Lucian Laurana, mestre de artilleries,…) potkraj srpnja isplaćeno 60 dukata. U rujnu iste godine zabilježene su također isplate za rad na napuljskoj utvrdi Castel Nuovo.

Nakon boravka u Napulju u službi Ferdinanda I. Napuljskoga, vratio se 1474. u Pesaro, gdje je sve do smrti 1479. sudjelovao u projektiranju i gradnji Rocca di Pesaro, tzv. tvrđave Costanza. Temelji istočne kule bili su postavljeni u proljeće 1474., ali je ostalo nejasno je li Lucijan Vranjanin preuzeo upravljanje gradilištem kao arhitekt i graditelj ili i kao autor projekta. Kasniji dokumenti o narudžbama arhitektonskih elemenata velikoga dvorišta, stupova, kapitela, lukova i dr. upućuju na to je barem dovršetak tvrđave i njezin unutarnji raspored nastao po njegovu razrađenom projektu, no sama je tvrđava potpuno dovršena tek početkom XVI. st. po izmijenjenom projektu.

Zbog sličnosti s tvrđavom Costanza u Pesaru te nekim rješenjima vojvodske palače u Urbinu, Lucijanu Vranjaninu pripisuje se i cjelokupan projekt nešto manje tvrđave u Senigalliji (Rocca Roveresca) započete 1474., no kako anonimna kronika iz 1479. navodi samo da je most prema gradu sagrađen prema njegovu projektu, to autorstvo ostaje upitno. U Pesaru je vjerojatno sudjelovao i na dovršetku vojvodske palače, gdje je 1457. već bila izgrađena »velika dvorana«, a uporište za takvu tezu pružaju prozori prema trgu oblikovani na sličan način kao oni na vojvodskoj palači u Urbinu. S druge strane pripisivanje dvorišta Gonzagina dvorca u Mantovi Lucijanu Vranjaninu, na temelju sličnosti s rješenjem kutnoga spoja arkada u dvorištu vojvodske palače u Urbinu, opovrgnuto je kasnijim dokumentima koji tu izvedbu pripisuju Luci Fancelliju. Ta druga, završna faza Vranjaninova djelovanja u Pesaru (1474−79), nakon odlaska iz Urbina, obilježena je jačim naglaskom na fortifikacijsku arhitekturu i inženjerske aspekte gradnje.







Vojvodska palača u Urbinu

Vojvodska palača u Urbinu središnje je i sigurno djelo opusa Lucijana Vranjanina te jedno od ključnih ostvarenja arhitekture talijanskoga quattrocenta, u kojem se na osobit način očituje autorova projektna metoda i dobro poznavanje leksika ranorenesansne arhitekture zasnovane na antičkim uzorima. Na složenoj parceli i uz uključivanje starijih građevnih struktura oblikovao je jedinstvenu arhitektonsku cjelinu koja povezuje rezidencijalne, reprezentativne i administrativne funkcije u koherentnu cjelinu.







Gradnja palače odvijala se na iznimno složenom urbanom i topografskom sklopu koji je uključivao stariju jezgru iz XIII. i XIV. st. te neposredno prije podignuto istočno krilo, tzv. palazzina della Iole (1455−60). Umjesto radikalnoga rušenja postojećih struktura, Lucijan Vranjanin primijenio je strategiju postupnog objedinjavanja zatečenih građevina u koherentan arhitektonski sustav, nedvojbeno u dogovoru s vojvodom Federicom da Montefeltrom, pri čemu je projektni koncept bio usmjeren na usklađivanje funkcionalnih, reprezentativnih i simboličkih zahtjeva dvorske rezidencije. Time je stvoren jedan od prvih primjera renesansne palače shvaćene kao složeni prostorni organizam, koji se u literaturi često navodi kao amblematski primjer »idealnoga grada«, odnosno koji se, slijedeći poznatu formulaciju pisca Baldassarrea Castiglionea iz djela Il Cortegiano (1528), opisuje kao »grad u obliku palače«. U tom se kontekstu u literaturi često spominju i tri poznate slike »idealnoga grada«, koje su se u starijoj historiografiji povremeno dovodile u vezu s urbinskim kulturnim krugom druge polovice XV. st. Nesigurnih su atribucija, a danas se nalaze u Urbinu, Baltimoreu i Berlinu. Slika iz Urbina se nekoć pripisivala Pieru della Francesci, potom i Lucijanu Vranjaninu, Francescu di Giorgiu Martiniju ili Melozzu da Forlìju, no takve se atribucije danas smatraju nedostatno utemeljenima. Premda ne postoje čvrsti dokazi koji bi Lucijana Vranjanina povezivali s nastankom tih slika, ona iz Urbina je, zbog visoke preciznosti dizajna i konceptualne sličnosti u uporabi klasičnih arhitektonskih elemenata s onima prisutnima u vojvodskoj palači, njemu najbliža.

Istaknuto mjesto u tom kontekstu ima pročelje prema dolini, artikulirano nizom superponiranih lođa i flankirano dvjema cilindričnim kulama (torricini). To rješenje je vjerojatno nadahnuto onim na utvrdi Castel Nuovo u Napulju te na novoj papinskoj palači u Rimu, koji zajedničko ishodište imaju u još antičkom konceptu ulaza branjenoga dvjema kulama, no ono ovdje istodobno odgovara na konstruktivne probleme visinske razlike terena i oblikuje reprezentativnu sliku palače kao utvrđene, ali rafinirane rezidencije. Ritam osi, prozora i vrata kao i smirenost ploha klesanoga kamena, s naglaskom na niz superponiranih lođa postavljenih po središnjoj osi, stvaraju dojam jasnoće i odmjerene monumentalnosti, bez dekorativne prenaglašenosti. U tom se dijelu palače Lucijan Vranjanin potvrdio kao arhitekt koji se klasičnim elementima ne koristi kao citatima, nego kao sredstvima prostorne i proporcijske kontrole.







U konceptualnom smislu još je važnije unutarnje dvorište palače (Cortile d’onore), s arkadama na stupovima blago povišenih lukova i precizno, na posve nov način riješenim uglovima. To rješenje, u kojem se u uglovima umeće zid L oblika raščlanjen parom visokih pilastra »divovskoga« odnosno »velikog« reda omogućava da se donji polustupovi i lukovi na krajevima arkada jasno razdvoje i logično zaključe kao autonomna, a ipak povezana cjelina. Time se dokida trajan problem »lomljenja« arkadnoga niza i statički oslabljenog spoja u uglovima dvorišta, a posebice presijecajućih lukova na ugaonom spoju, kada sučeljene arkade dijele jedan stup, stvarajući njihovu ne samo vizualnu već i konstruktivnu logičnu vezu. Razlike u oblikovanju pročelja s tornjevima i dvorišta palače otvorile su pitanja o Vranjaninovom autorstvu ne samo ugaonoga rješenja već i čitavog arkadnog niza, no unatoč prijedlozima da se ono, kao projekt čitavoga dvorišta pripiše Francescu di Giorgiu Martiniju, takvi prijedlozi nisu opće prihvaćeni, prvenstveno jer se slično rješenje u dvorištu palače u Gubbiju ipak bitno razlikuje od onoga u Urbinu, te zbog činjenice kako se u sporu iz 1467. spominju križni svodovi koji se uglavnom javljaju u trjemovima dvorišta. Ukupnim dizajnom dvorišta s jasnom i logičnom horizontalnom i vertikalnom artikulacijom, a ponajprije po ugaonom rješenju koje se potom ubrzo počelo »citirati«, Lucijan Vranjanin je izveo jedno od najsugestivnijih ostvarenja renesansne arhitekture druge polovice XV. stoljeća. Zidne plohe raščlanjene su pilastrima, a završni vijenac s natpisom dodatno naglašava cjelovitost i mjeru arhitektonske kompozicije. Takva organizacija prostora jasno upućuje na koncept arhitekture Leona Battiste Albertija, utemeljen na matematički određenim proporcijama i harmoniji dijelova.

U literaturi se često raspravlja o odnosu Lucijana Vranjanina prema Leonu Battisti Albertiju i Pieru della Francesci, koji su istodobno djelovali u krugu urbinskoga dvora. Iako ne postoje izravni dokazi o formalnom školovanju kod Albertija, pa čak ni o kakvoj suradnji s njime tijekom Vranjaninova boravka u Mantovi ili Urbinu, niz elemenata u urbinskoj palači, osobito jasnoća proporcija, shvaćanje arhitekture kao racionalne discipline te naglasak na geometrijskoj osnovi projekta, upućuje na snažan utjecaj albertijanskoga mišljenja. S druge strane, u suptilnom tretmanu svjetla, kolorističkoj osjetljivosti kamene mase i uravnoteženju punih i praznih ploha, prepoznaje se i blizina vizualne kulture vezane uz djelovanje Piera della Francesce.

Pitanje autorstva pojedinih dijelova palače, osobito u vezi s kasnijim zahvatima Francesca di Giorgia Martinija (nakon 1476), ostaje predmet rasprava. Danas prevladava mišljenje da je Lucijan Vranjanin autor temeljne projektne koncepcije i ključnih arhitektonskih rješenja, dok su pojedine modifikacije i dogradnje rezultat kasnijih faza gradnje. Iako stoga ne možemo sa sigurnošću definirati arhitektonski jezik Lucijana Vranjanina zbog nedostatka elemenata o njegovoj aktivnosti prije one u Urbinu i zbog brojnih otvorenih pitanja o vojvodskoj palači, nema sumnje da je njegov projekt onaj koji je odredio opću konfiguraciju i glavne elemente koji čine vojvodsku palaču u Urbinu jednom od najoriginalnijih arhitektura XV. stoljeća (F. P. Fiore, 2005).

Lucijan Vranjanin se u povijesti arhitekture smatra inicijatorom novoga klasičnog izraza u Urbinu, obilježenoga jasnoćom, ozbiljnošću i discipliniranom uporabom antičkih elemenata. Njegovo djelo označava prijelaz od rane renesanse prema zrelijim oblicima visoke renesanse te je imalo snažan odjek u kasnijem razvoju dvorske arhitekture u Italiji. Koncepcija palače kao složenoga arhitektonskog sustava, u kojem se objedinjuju urbani, rezidencijalni i simbolički aspekti vlasti, učinila ga je jednim od ključnih protagonista arhitekture europske renesanse XV. stoljeća. Pripisivanje slika idealnih gradova i pojedinih drugih projekata ostaje otvoreno pitanje te se danas uglavnom smatra dvojbenim.

željeznička pruga, prometnica po kojoj se odvija → željeznički promet (sv. 1). Dio je željezničkoga prometnog sustava (→ željeznica; sv. 1) sastavljen od jednog ili više prometnih trakova (kolosijeka) koji spajaju → željezničke kolodvore (sv. 1) ili čvorišta.







Pruga je složena konstrukcija koju čine gornji i donji ustroj, elektrotehnički uređaji, pružna oprema i znakovi (signali). Gornji ustroj pruge čine kolosiječna rešetka i podloga u koju se ona ugrađuje. Kolosiječna rešetka sastavljena je od dvije usporedne čelične tračnice postavljene na propisanoj širini, koje su uz pomoć vijaka, kopči, ploča i drugoga kolosiječnog pribora pričvršćene na najčešće poprečno položene drvene, čelične ili betonske pragove. Podloga za kolosiječnu rešetku je kolosiječni zastor (tzv. zastorna prizma), čvrsta podloga od tucanoga kamena, u presijeku prizmatičnoga oblika, a koju na prugama velikih brzina, u tunelima i na mostovima zamjenjuju armiranobetonske ploče. Gornji ustroj gradi se povrh donjeg ustroja pruge koji čine pružne konstruktorske i geotehničke građevine (redom mostovi, vijadukti, podvožnjaci, pothodnici, propusti, odn. nasipi, zasjeci, usjeci, tuneli, galerije i prijelazi u razini), konstrukcije (potporne, sidrene, obložne, zaštitne protiv buke, snijega i vjetra, za odvodnju površinske i podzemne vode, peroni, okretnice, prijenosnice te kolosiječne vage) i oprema pruge (signali i ograde).













Gornji i donji ustroj te kolodvori, čvorišta i stajališta čine građevinski podsustav željeznice, koji uz elektroenergetski, prometno-upravljački i signalno-sigurnosni podsustav čine željezničku infrastrukturu. Pruga je u idealnoj izvedbi zamišljena kao pravocrtna prometnica između velikih trgovačkih i putničkih centara, no uzimajući u obzir ekonomske čimbenike izgradnje i održavanja te značajke terena, projektiranje pruge i čitave željeznice složen je pothvat.







Projektiranje pruge

Projektiranje pruge podrazumijeva određivanje trase i konstrukcije pruge za siguran, pouzdan, dostupan, pristupačan i neprekinut željeznički promet. U užem smislu, to je skup radnji na izradbi projekata koje prethode gradnji pruge. To je složen, interdisciplinaran, iterativan postupak koji podrazumijeva velik broj aktivnosti geološkog, geografskog, geodetskog, ekonomskog, društvenog, građevinskog, strojarskog, pravnog i prometno-organizacijskog karaktera. Projekt se realizira postupno po fazama tako da svaka sljedeća faza, zasnovana na rezultatima prethodne, daje detaljnije prikaze trase pruge i konstrukcije čitave željezničke infrastrukture. Najvažniji su elementi projektiranja širina kolosijeka, trasiranje i trasa pruge.

Širina kolosijeka glavna je odrednica pri projektiranju. To je najmanji razmak unutarnjih rubova tračnica, mjereno na propisanoj udaljenosti ispod gornjega ruba glave tračnice. Tzv. normalna širina kolosijeka u pravcu iznosi 1435 mm. Naziva se i Stephensonova širina kolosijeka, prema Georgu Stephensonu (1781–1848), graditelju prvih pruga javnoga prometa u Engleskoj, Stockton–Darlington (1825) i Manchester–Liverpool (1830), na kojima je primijenjen razmak kotača poštanske kočije od 4 stope i 8,5 palaca. Danas je te širine kolosijeka približno 60% svih izgrađenih pruga u svijetu. Na Međunarodnoj konferenciji za tehničko jedinstvo željeznica 1887. u Bernu dogovoreno je da se pruge manjeg razmaka tračnica nazivaju uskotračne, a one većega širokotračne.

Trasa pruge trodimenzijska je os pruge koja objedinjuje sve tri osnovne projekcije (tlocrt, uzdužni profil i poprečne profile pruge). Tehnički su se nacrti uz korištenje topografskim kartama različitih mjerila izrađivali crtaćim priborom rukom, a danas se projektiranje provodi s pomoću specijaliziranih računalnih programa. Njihova primjena omogućava uporabu trodimenzijskih modela terena, numeričkih algoritama za proračun elemenata pruge i formiranje različitih baza podataka, a grafički interaktivni prikaz pruža mogućnost brzog i preciznog prostornog modeliranja pruge i oblikovanja svih potrebnih nacrta. Položaj trase pruge ovisi o fizičkoj geografiji predjela preko kojeg pruga prolazi, geološkim, hidrološkim i klimatskim uvjetima, razmještaju lokacija koje se želi povezati prugom te o kategoriji pruge.

Trasiranje je prvi korak izradbe projekta pruge. To je iterativni postupak određivanja prostornog položaja pruge do razine potrebne za njezinu izgradnju. Podrazumijeva projektiranje i izradbu tehničkih nacrta više varijantnih rješenja trase. Svaka varijanta treba osigurati racionalan odnos između duljine trase, količine građevinskih radova, njihova utjecaja na okoliš te troškova i koristi izgradnje i uporabe pruge. Nekada su trasiranje obavljali traseri izravno na terenu, a danas je ulogu trasera s pomoću digitalnih topografskih karata i aerofotogrametrijskih snimaka preuzeo projektant, prema čijim izračunima geodet obavlja iskolčenje na terenu.

Tehnički parametri za projektiranje pruge

Kategorija pruge prvi je tehnički parametar za projektiranje pruge te određuje ostale parametre.

Kategorizaciju pruga propisuje željeznička uprava pojedine zemlje (→ HŽ – Hrvatske željeznice; sv. 1) te usklađuje s međunarodnim konvencijama. Kategorija određuje granične vrijednosti osnovnih tehničkih parametara pruge koji definiraju trasu. Danas se željezničke pruge u RH razvrstavaju na pruge za međunarodni, regionalni i lokalni promet (oznake M, R, L). Pruge za međunarodni promet su glavne (koridorske) i ostale (spojne i priključne) pruge. Glavne pruge podijeljene su u tri koridora: RH1, RH2 i RH3. Dio koridora RH1 i koridor RH2 sastavni su dijelovi Mediteranskog koridora Transeuropske mreže prometnica (engl. Trans-European Transport Network, TEN-T). Na tim koridorima, pri projektiranju novih ili modernizaciji postojećih pruga, granične vrijednosti tehničkih parametara pruge moraju biti u skladu s Tehničkim specifikacijama za interoperabilnost (TSI) koje propisuje Europska komisija. Hrvatske pruge duž tog koridora pripadaju skupini konvencionalnih pruga za promet brzinama do 200 km/h. TSI razlikuje 12 kategorija takvih pruga s obzirom na tip prometa (teretni, putnički ili mješoviti), projektiranu brzinu (100–200 km/h) i opseg planiranoga zahvata (nova ili modernizirana pruga). Za svaku kategoriju utvrđeni su minimalni slobodni profil, nosivost pruge, brzina i duljina vlakova na pruzi.

Slobodni profil pruge ograničeni je prostor u poprečnom presjeku pruge ili kolosijeka okomitom na uzdužnu os kolosijeka i ravninu položenu na gornje rubove tračnica, kojega os prolazi sredinom kolosijeka, a koji mora biti slobodan za prolaz željezničkih vozila.

Nosivost pruge sposobnost je preuzimanja opterećenja željezničkog vozila. Za svaku prugu propisuje se dopušteno osovinsko opterećenje vozila (dio težine vozila koji se preko kotača jedne osovine prenosi na tračnice, 16–25 t/o) ovisno o kategoriji i projektiranoj građevinskoj brzini.

Projektirana građevinska brzina služi za proračun geometrijskih elemenata osi i drugih elemenata oblikovanja i opreme pruge. Elemente pri projektiranju potrebno je odabrati tako da se željena brzina omogući na cijeloj ili na najvećoj mogućoj duljini pruge.

Položajni nacrt (situacija) prikaz je osnovnog elementa osi pruge – pravca. Topografske i geološke prepreke i želja za smanjenjem opsega radova prisiljavaju projektanta da skrene od pravca na jednu ili drugu stranu. Os u situaciji stoga se predstavlja poligonalnom linijom koja se na mjestima skretanja zaobljava kružnim lukovima kojih je polumjer proporcionalan brzini. U luku se vanjska tračnica izdiže nad unutarnjom za iznos nadvišenja koji ovisi o brzini, polumjeru luka i dopuštenoj vrijednosti neponištenoga bočnog ubrzanja zbog djelovanja centrifugalne sile. Između pravca i kružnog luka umeće se prijelazna krivina koja se projektira u obliku ravninske krivulje koje zakrivljenost linearno raste, a na hrvatskim prugama to je kubna parabola uporabu koje je još 1870. predložio M. Nordling. Visinski položaj trase definira se u uzdužnom profilu odstupanjem nivelete (pravca u uzdužnoj ravnini položenoj kroz os kolosijeka) od linije terena (presječnice vertikalne ravnine duž osi i površine terena). Niveleta je poligonalna linija, a lomovi nivelete zaobljuju se vertikalnim lukovima kojih polumjer ovisi o brzini. Nakon projektiranja horizontalnog i vertikalnog toka trase, definiraju se poprečni profili okomiti na os u situaciji, na kojima se određuju položaj i dimenzije pružnih građevina, oblik i nagib pokosa u usjecima i nasipima te opseg radova. Izborom malih polumjera osi pruge u tlocrtu i većih nagiba nivelete, trasa se bolje prilagođava konfiguraciji terena, čime se smanjuje opseg radova (primjerice veličina pružnih građevina), ali se zbog veće duljine pruge povećavaju troškovi izgradnje. Takva trasa zahtijeva veće vučne sile, troškove pogona i održavanja, a osigurava manju brzinu, kapacitet pruge i udobnost vožnje. Tako su vrijednosti geometrijskih elemenata ograničene. Na prugama RH polumjer horizontalnoga kružnog luka ne smije biti manji od 250 m (na M i R prugama) te 180 m (na L prugama). Nadvišenje se projektira u granicama 20–160–(180) mm. Uzdužni nagib na pruzi izvan zone kolodvora ne smije prelaziti dopuštenu vrijednost od 35,0‰ na prugama za putnički promet, 12,5‰ na M i R prugama te 20,0‰ na L prugama, pri čemu se kolodvore nastoji položiti u pravcu i horizontali.

























Projektiranje i izgradnja željezničkih pruga na području Hrvatske

Početni planovi i prve željezničke pruge u Hrvatskoj

Do planiranja, trasiranja i izgradnje prvih pruga u Hrvatskoj došlo je ubrzo nakon puštanja u promet prve željezničke pruge u Engleskoj (1825). Na hrvatskome prostoru su se za Habsburške Monarhije planiranje i izgradnja željezničkih pruga temeljili na ostvarivanju što kraće i isplativije veze Beča i Pešte sa sjevernim Jadranom te na učinkovitom povezivanju riječnih terminala na Savi i Kupi s lukama na moru. Nastojanja u jačanju povezanosti luka Rijeke ili Trsta bile su simbol prevlasti mađarskih, odn. austrijskih interesa. Tijekom sljedećih 100 godina predložen je i razrađen velik broj planova i projekata povezivanja širega panonskog područja najprije sa sjevernim Jadranom, a zatim i s južnim, željeznicom normalne širine kolosijeka za konjsku i parnu vuču. Projektiranje pruga teškim brdskim terenom i uskim obalnim područjem jadranskih luka predstavljalo je znatno veći izazov od projektiranja podravskim i posavskim nizinama pa su prve pruge prema Dalmaciji izrađene znatno kasnije.

Prvi je 1825. → Andrija Ljudevit Adamić (sv. 1) predložio prugu kroz Gorski kotar koja bi povezala Rijeku, Karlovac, Zagreb i Körmend (Mađarska). Njegov je prijedlog na zahtjev austrijskih vlasti revidirao 1827. → Josip Kajetan Knežić, već zadužen za projekt prve pruge preko hrvatskoga gorskog praga trasom kroz Vojnu krajinu (Sisak–Petrinja–Glina–Slunj–Petrovo Selo–Karlobag), predloživši izgradnju kombinirane željezničko-cestovne veze Sisak–Senj s prugom između Siska i Karlovca sjeverno od Kupe. Nastavno na taj prijedlog, 1834. krajiški graditelj Marko Božić predložio je izgradnju pruge Sisak–Senj–Karlobag, ali odbijen je jer bi predložena trasa zaobilazila riječko primorje. Projekt je 1838. ponovno povjeren J. K. Knežiću koji je predstavio konjovoznu željeznicu Sisak–Petrinja–Glina–Topusko s terminalom u Bandinom Selu od kojeg je predložio izgradnju makadamske ceste do Josipdola sa spojem na Jozefinu (→ ceste).

U tom su se razdoblju javili i mnogobrojni prijedlozi i projekti pruga za povezivanje Banata, Siska i Karlovca; Siska, Zagreba i Zidanog Mosta (prema Trstu); te Budimpešte, Zagreba, Karlovca i Rijeke.

Austrijski željeznički pionir Franz Xaver Riepl 1836. izradio je elaborat za izgradnju 13 pruga s ishodištem u Beču i u Budimpešti koje se zvjezdasto šire u sva područja Habsburške Monarhije, pa tako i Hrvatsku. Vojni inženjer Mario A. Sanfermo predložio je 1842. izgradnju pruga Sisak–Karlovac i Rijeka–Sisak–Vukovar, a za projektiranje i izgradnju osnovano je riječko-mađarsko Društvo za izgradnju željezničke pruge Vukovar–Rijeka (1843) koje se zauzimalo za povezivanje Banata s Rijekom kao izvoznom lukom. Nasuprot tom planu, iste godine austrijski ministar trgovine Karl Ludwig Bruck predložio je prugu Slankamen–Ruma–Vinkovci–Đakovo–Slavonski Brod–Novska–Sisak–Karlovac, sa spojnim prugama za Mitrovicu, Vukovar, Osijek i Zagreb, a izrađeni su i planovi za prugu Zidani Most–Zagreb–Sisak. Sljedeće su godine upućeni prvi prijedlozi željezničkih veza Dalmacije s Mađarskom preko Rijeke. Postojale su ideje o spajanju vukovarsko-riječke željeznice s bečko-tršćanskom magistralom (preko Zagreba i Zidanog Mosta), no prevladali su mađarski interesi. Na čelu s ugarskim predsjednikom vlade Lájosem Kossuthom, riječko-mađarsko društvo za izgradnju pruge Vukovar–Sisak–Karlovac–Rijeka angažiralo je 1845. inženjera G. I. Shepherda za mišljenje o tehničkom rješenju dionice od Karlovca do Rijeke te inženjera Franza Xavera Kreutera za dionicu od Vukovara do Karlovca. Shepherd je predložio trasu Karlovac–Brod na Kupi–Delnice– Lokve–Suha Rečina–Mrzla Vodica–Ravno Podolje–Lepenica–Gornje Jelenje–Kamenjak–Grobničko polje–Rijeka. Izrađen je i prijedlog inačice pruge Karlovac–Vrbovsko–Mrkopalj–Kraljevica s odvojkom za Rijeku (prijedlog V. Šimraka 1846) te inačica s prolaskom kroz Delnička vrata (1847).













Godine 1846. predložena je izgradnja pet dalmatinskih pruga koje bi pratile smjer postojećih cesta: Sarajevo–Travnik–Livno–Sinj–Klis–Split, Sinj–Vrlika–Drniš–Benkovac–Zadar, Drniš–Šibenik, Livno–Mostar–Trebinje–Dubrovnik te Mostar–Han.

Početkom 1860-ih prve željezničke pruge u Hrvatskoj puštene su u promet te se intenzivirala izgradnja novih. Među prvima bila je pruga Pragersko (Slovenija)–Čakovec–Kotoriba–Nagykanizsa (Mađarska) duljine 42,4 km, izgrađena 1860. Trasa te pruge utvrđena je još 1857. prema projektu njemačkoga željezničkog inženjera i arhitekta Karla von Etzela koji je vodio gradnju. Na pruzi kraj Kotoribe, na rijeci Muri, izgrađen je 1860. prvi metalni most u Hrvatskoj i ujedno prvi most sagrađen od neprekinute jednodijelne konstrukcije na šest betonskih oslonaca, duljine 153 m. Konstrukcija se poslije (1905., 1945. i 1975) mijenjala, a danas je to čelični most s četiri nosača i tri riječna otvora, dug 170 m. Ta je pruga, preko postojeće glavne austrijske pruge od Beča do Trsta kraj Pragerskog (izgrađena 1847), bila poveznica Budimpešte s Jadranom. Iduća pruga bila je Zidani Most–Zagreb–Sisak. Proučavanje tla i trasiranje za njezinu izgradnju započeli su 1851., gotovo deset godina nakon početnih planova, a radovi od Zidanog Mosta prema Zagrebu počeli su 1855. Gradnju pruge vodili su slovensko-hrvatski građevinski poduzetnici Guido i Oskar Pongratz, a nadzor građenja obavljao je projektant i graditelj pruga u Alpama Achilles Thommen. Donji ustroj pruge dovršen je 1858., a čitava jednokolosiječna pruga duljine 127,58 km izgrađena je 1862. Isprva ju je financirala država, ali je zbog pogoršanja financijskih uvjeta gradnju preuzelo mađarsko poduzeće Andrazs Szecseny i drugovi, koje je odmah nakon dovršetka pruge do Zagreba nastavilo i radove prema Karlovcu, kamo je pruga dovedena 1865.



















Ta pruga Zagreb‒Karlovac postala je prva dionica buduće pruge Budimpešta‒Zákány–Botovo‒Koprivnica–Zagreb–Rijeka, koju su ugarske državne željeznice dovršile 1873. Za spajanje Karlovca i Rijeke još je 1861. postojao prijedlog pruge uz trasu Lujzinske ceste. Zahtjevan projekt, prema kojem trasa duž tek 8 km svladava visinsku razliku od 800 m i sadržava 16 tunela, razradio je bečki inženjer Alexander Werner. Izgradnja je započela 1868., a 1870. u promet je puštena dionica Gyekenyes–Koprivnica–Križevci–Zagreb. Pod vodstvom G. Pongratza nastavljeni su radovi na dionici Karlovac–Rijeka, kojom se središta proizvodnje drva povezuju s lukama za izvoz u prekomorske krajeve, a koja zračnu udaljenost od 90 km svladava trasom duljine čak 176 km. Duga trasa vijuga, penje se i ponire nagibima i do 25‰, no na taj je način gradnja znatno ubrzana jer bi ju probijanje usjeka i tunela tadašnjom tehnologijom (radi skraćivanja trase i snižavanja kota) produljilo za najmanje tri godine. Posljednja dionica Karlovac–Rijeka puštena je u promet 1873. Na njoj se nalaze do danas najveći željeznički nasip i usjek u Hrvatskoj: nasip Bistrički kraj Tounja dug 700 m i visok 25 m, za gradnju kojega je utrošeno 160 000 m³ kamena, te najduži usjek Lokve duljine 1420 m. Iste godine Rijeka je prugom spojena i iz smjera Slovenije (Pivka‒Šapjane‒Rijeka).







Nešto prije, 1856. stvoren je prijedlog o izgradnji krajiške magistrale, koja bi se u Sisku i Karlovcu priključivala na prugu Beč–Trst. Projekt je nazvan Program željeznice kroz Hrvatsko-slavonsku Vojnu krajinu kao najkraće veze jadranskih morskih luka Rijeke i Senja s donjim Dunavom kod Zemuna. Pruga je trebala biti izgrađena na trasi Zemun–Vinkovci–Đakovo–Požega–Pakrac–Sisak–Karlovac–Ogulin–Drežnica, gdje se trebala račvati prema Rijeci i Senju, a čime bi Drežnica postala prva prijevojna točka hrvatske kontinentalne željeznice prema Jadranu. Na osnovi toga projekta uskoro se ipak iskristalizirala drukčija trasa: Zemun–Ruma–Mitrovica–Vinkovci–Brod–Novska–Sisak–Glina–Bandino Selo–Ogulin i spoj na prugu Karlovac–Rijeka. U toj inačici, umjesto prema Senju, odvojak prema jugu nastavljao se kao lička pruga, na trasi Ogulin–Perušić–Gospić–Gračac–Knin. Projekt je većim dijelom ostvaren u sljedećih 50 godina.







Godine 1862. iznesen je niz prijedloga pruga na području hrvatskog Podunavlja: dravskom dolinom, savskom dolinom i sredinom Slavonije, a 1870. otvorene su prve pruge u Slavoniji kao dijelovi alföldske željeznice Osijek‒Dalj‒Sombor i Osijek‒Beli Manastir‒Villany, a Osijek i Zagreb prugom su izravno povezani 1889. Istarski su pak gradovi prugom povezani 1876 (Divača‒Buzet‒Pula i Kanfanar‒Rovinj).

Prvi plan o izgradnji pruge Split–Perković–Drniš–Knin (Pribudić iznad Knina) koja bi se granala u dva odvojka, Perković– Šibenik i Knin–Zadar, donesen je 1873., a dionica od Splita do Siverića s ogrankom Perković–Šibenik izgrađena je 1877. Dionica Perković–Drniš–Knin izgrađena je 1888., a na njoj se kraj Drniša nalazi najdulji željeznički zasjek u Hrvatskoj (2580 m). Izgradnja pruge od Ogulina do tadašnje dalmatinsko-hrvatske granice kraj Pribudića započela je 1913. Za izvođača radova odabrano je u to doba najveće mađarsko poduzeće za izgradnju pruga Grünwald & comp. Schiffer koje je za izmjeru pruge uposlilo 40 inženjera i tehničara te započelo izgradnju spoja ličke pruge s riječkom u Oštarijama, koja je uz mnoge izmjene rukovodećih inženjera (Nikola Plavšić, → Nikola Turkalj i Ivan Poletti) dovršena 1925. Na toj je ličkoj pruzi kraj Plavnog izgrađen masivni kamenom zidani vijadukt Čupkovića most dug 287 m.







Kako bi se na područjima teškog terena i ponekad ograničenog prometa smanjili troškovi, 1890–1910. projektirale su se i gradile uskotračne željezničke pruge. Tako je pruga širine kolosijeka 1000 mm projektirana na Slavonsko-podravskoj željeznici, tzv. Gutmannovoj pruzi (Guco), koja je u prometu bila do 1960-ih. Od Osijeka do Orahovice i Papuka bila je duga 180 km i namijenjena ponajprije za prijevoz drva iz slavonskih šuma do Belišća na Dravi, gdje je bila tvornica za preradbu, a prevozila je i drugu robu i putnike. Pruge širine kolosijeka 760 mm izgrađene su na području Konavala (Dalmatiner Bahn ili Ćirina staza, u prometu 1901–76), na relaciji Split–Sinj (Rera, Ferrata ili Šuljarica, u prometu 1903–62), Trst–Poreč (Parenzana, 1902–35) te Bregana–Samobor–Zagreb (Samoborček, 1909–79). Pruga Dalmatiner Bahn spajala je Čapljinu i Zeleniku s priključnim prugama od Huma do Podgorice i od Uskoplja do Gruža kraj Dubrovnika. Reru je izgradio splitski konzorcij Antičević i družina (poduzeća Ivana Antičevića, pomoraca N. A. Dubokovića i Ante Rismonda i dr. te inženjera Emila Stoka i G. B. Sarda, a pod vodstvom inženjera Henrika Weidlicha). Na duljini od 40 km savladavala je visinsku razliku od 380 m, s najvećim nagibom 26,7‰, nizom tunela (poput tunela Gornja Rupotina duljine 400 m), kamenim nadvožnjakom na Meterizama, kamenim vijaduktom ispod Klisa Vetmin most (duljine 76,8 m), željeznim mostom, 117 prijelaza i 20 odvodnih oborinskih kanala. Prvu inačicu Parenzane razradio je grof Peter Walderstein, a inženjeri von Cleef i Burchard (poduzeće Sönderrop & Comp) započeli su izrađivati projektnu dokumentaciju (1888) za prugu duljine 104 km, s najvećim nagibom od 25‰. Istodobno, tršćanski inženjer Ludwig Buzzi predložio je drugu, financijski povoljniju i jednostavniju inačicu. Projektiranje je preuzela građevinska tvrtka Antonelli & Dreossi, a konačni projekt prihvaćen je 1899: produljena je na 123 km, izvedeno je devet tunela ukupne duljine 1530 m, 16 mostova i šest vijadukata te niz propusta i nadvožnjaka. Danas su sve uskotračne pruge u Hrvatskoj demontirane, uz iznimku tramvajskih pruga u Zagrebu i Osijeku te pruga uskog kolosijeka za prijevoz tereta (soli, cementa i dr.) kraj Končanice, Našica, Nina i Stona. Pruga Samoborček prvotno je izgrađena između Zagreba i Samobora (19 km), a do Bregane je za potrebe tada novoosnovane tvornice Vladimir Bakarić produljena početkom 1950-ih.



















Razdoblje razvoja mreže hrvatskih željezničkih pruga

Želja Hrvatske da željeznicom poveže Slavoniju s Jadranom, Varaždin s Osijekom i prugu dovede do Splita ostvarena je 1930-ih. Uz to su u Hrvatskoj u XX. st. projektirane lokalne i regionalne pruge, dogradnje drugog kolosijeka i elektrifikacija međunarodnih pruga te su se razrađivale varijante trase tzv. nizinske pruge Zagreb–Rijeka. Do 1928. Hrvatsku su premrežile 34 pruge ukupne duljine 2160 km, 1941. mreža se sastojala od 2760 km pruga normalnoga kolosijeka i 1200 km uskotračnih pruga, a već 1942. oko 1700 km pruga zbog ratnih se zbivanja smatralo uništenima ili nesigurnima za promet.

Na pruzi Novska–Tovarnik–Ruma 1928–29. gradio se drugi kolosijek. Na pruzi Zagreb–Savski Marof kraj Crnatkove ulice preko Savske ceste gradio se 1928–32. nadvožnjak, projekt → Jurja Denzlera i → Mladena Kauzlarića, a 1943. sagrađen je i južni nadvožnjak za drugi kolosijek.

Prvi dvokolosiječni most u Hrvatskoj, most Sava (tzv. Zeleni, Novi ili Hendrixov most, duljine 317 m) projektiran je i građen 1934–39. te je tada bio najveći te vrste u Europi. Most je izveden kao kontinuirani punostijeni nosač ojačan lukom, prema projektu Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova (→ Đuro Đaković; sv. 1), projektanata Borisa Valujeva i Teofima Čerevkova, s manjom izmjenom nadzornog inženjera → Jure Erege. Prvi je put obnovljen 1956–58. prema projektu Projektnog biroa JŽ-a (danas HŽ), a drugi put 1961. prema projektu poduzeća → Metal-Projekt. Most Sava-Jakuševec, najduži dvokolosiječni čelični most u Hrvatskoj (450 m), izgrađen je 1962. te 2011. saniran zbog uleknuća stupa. Sanaciju prema projektu → Instituta građevinarstva Hrvatska (IGH) i → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, glavne projektantice Jelene Bleiziffer, projektanta geotehnike Krešimira Bolanče i projektanta konstrukcije Nijaza Mujkanovića izvelo je poduzeće → Hidroelektra niskogradnja.













Rasprave o trasi i karakteristikama nove dvokolosiječne pruge Zagreb–Rijeka vodile su se od 1960-ih, a 1980-ih iskristalizirale su se dvije inačice: drežnička i kupska. Prednost je inicijalno dana kupskoj inačici (poslije je provedena drežnička) koja je 1977. obrađena u pretprojektu, a 1983. izrađen je idejni projekt Građevinskog instituta (danas IGH) i poduzeća ŽTP Projekt (danas HŽ) pod vodstvom Davorina Desselbrunnera, projektanta niza projekata osposobljavanja pruge Zagreb–Beograd za brzine veće od 160 km/h, izgradnje pruga Knin–Zadar i Bizovac–Belišće te razvoja željezničkih čvorišta Rijeka i Zagreb.

Novija povijest hrvatskih željezničkih pruga

Od 2000. projektiranje željezničkih pruga u Hrvatskoj usmjereno je na obnovu i modernizaciju pruga, rekonstrukciju kolodvora i sanaciju pružnih građevina, većinom na međunarodnim prugama, radi dugoročnog osiguranja veće sigurnosti i brzine vlakova (putničkih do 160 km/h, teretnih do 120 km/h), veće nosivosti (osovinsko opterećenje od 22,5 t/o), bolje povezanosti luka i željeznice te unapređenja prigradskoga prijevoza. Najznačajnija poduzeća u izradbi i provedbi projekata bila su IGH, Željezničko projektno društvo (nekadašnji → ŽTP; sv. 1), Inženjerski biro za željeznice, Granova, Rijekaprojekt i → Inženjerski projektni zavod.

Glavni projekt rekonstrukcije pruge Oštarije–Knin–Split na dionici Perušić–Gračac u svrhu osposobljavanja pruge za suvremenu brzinu i nosivost pokrenut je 2003. Iste godine za lokalni je prigradski promet Gradec–Sveti Ivan Žabno započelo projektiranje jednokolosiječne pruge duljine 12 km, za suvremenu nosivost i brzinu do 120 km/h, u gabaritima za buduću elektrifikaciju. Za izradbu nove pruge Zagreb–Rijeka 2008. započela je izradba dokumentacije za razradbu drežničke inačice rješenja pruge prema kojoj bi se gradila suvremena dvokolosiječna pruga za mješoviti promet, za brzine do 120, 160 i 200 km/h te s uzdužnim nagibima do 12,5‰. Godine 2012. završen je projekt obnove pruge Vinkovci–Tovarnik–državna granica, prvi financiran iz fondova Europske unije. Na 33,5 km trase obnovljeno je 67 km kolosijeka za suvremenu nosivost i brzinu. Iste godine započela je izradba dokumentacije za obnovu i postizanje suvremene brzine vlakova na 16,8 km pruge Okučani–Novska, uz rekonstrukciju kolodvora Okučani i stajališta Rajić, za izgradnju drugoga kolosijeka, modernizaciju i obnovu 44 km pruge Zagreb–Hrvatski Leskovac–Karlovac te rekonstrukciju postojećega i izgradnju drugoga kolosijeka duž 43 km pruge Križevci–Koprivnica–državna granica.







Od pristupanja Hrvatske EU-u, projektiranje se intenziviralo na hrvatskom dijelu Mediteranskog koridora. Izradba studije mogućnosti izgradnje drugoga kolosijeka pruge Škrljevo–Rijeka–Šapjane, projekta nadogradnje i elektrifikacije 19 km pruge Vinkovci–Vukovar za brzinu do 120 km/h, te projekta nadogradnje i rekonstrukcije 83 km pruge Dugo Selo–Novska za brzinu 120–160 km/h započela je 2013. Projektiranje modernizacije i elektrifikacije 24 km pruge Zaprešić–Zabok započelo je 2014., kad su povećanjem horizontalnih krivina i izmicanjem osi poboljšani parametri trase za brzinu do 120 km/h, rekonstruirani kolodvori i izgrađena četiri nova armiranobetonska mosta. Most Ličanka kraj Fužina na pruzi Zagreb–Rijeka (izgrađen 1873., dug 70 m i visok 22 m) rekonstruiran je 2015. Sljedeće godine završena je studija razvoja željezničkog čvora Zagreb te je nastavljena razradba rješenja obilazne pruge grada Zagreba za teretni promet Zaprešić–Horvati–Mraclin–Rugvica–Brckovljani za brzine 80–120 km/h. Pruga Gradec–Sveti Ivan Žabno, posljednja novoizgrađena u Hrvatskoj, građena je 2015–19. U Rijeci, projektiranje modernizacije željezničke infrastrukture na kontejnerskim terminalima Brajdica i Zagrebačko pristanište te projektiranje drugoga kolosijeka koji će ujedno biti u funkciji gradskoga prijevoza, modernizacije i obnove 28 km pruge Škrljevo–Rijeka–Jurdani započelo je 2017. Na pruzi Okučani–Vinkovci 2019. započelo je projektiranje rekonstrukcije 131 km pruge s 12 željezničkih kolodvora i 13 stajališta. Godine 2020. započela je izradba studijske dokumentacije i idejnoga projekta za modernizaciju pruge Zagreb–Rijeka na dionici Oštarije–Škrljevo kako bi se odabrala optimalna inačica trase: modernizacija postojeće pruge (114 km) ili izgradnja nove, kraće trase (67 km) drežničkim koridorom, uz izgradnju dugih tunela kroz planinske masive Male i Velike Kapele te na dionici Karlovac–Oštarije na kojoj istraživanja upućuju na izgradnju nove dvokolosiječne pruge Karlovac–Belaj–Skradnik sa zadržavanjem postojeće pruge kroz Karlovac i u zoni Skradnika uz spoj na postojeću prugu u kolodvoru Oštarije.



















Visoko školstvo i znanost u projektiranju željezničkih pruga

Najstariju povijest područja ima zagrebački Građevinski fakultet. Već je 1922. uveden kolegij Gradnja cesta i željeznica koji je predavao → Jerko Alačević, a od 1930. → Ljubomir Peterčić predavao je kolegij Gradnja cesta i željeznica II (gornji stroj željeznica i cesta). Godine 1937. profesora Alačevića zamijenio je → Ivo Poletti-Kopešić, a kolegij je 1956. nazvan Željeznice. Predavači su kroz protekle generacije bili → Miroslav Čabrijan, Guido Prister, Branko Pollak, Vicko Rako, Ruđer Baučić, Davorin Desselbrunner, a danas je → Stjepan Lakušić. Nastava iz kolegija održavala se u Zavodu za projektiranje i gradnju željeznica i putova (1935/36), potom u Zavodu za željeznice (1962–71), kratko na Odjelu za željeznice (1971/72) pri Zavodu za prometne objekte te potom u Zavodu za ceste i željeznice (od 1974), a danas se održava u Zavodu za prometnice. U sklopu Zavoda najprije je od 1930-ih djelovala Katedra za željeznice i puteve, a od 1956. Katedra za željeznice.

Na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku nastava iz kolegija Željeznice održava se u sklopu Zavoda za geotehniku, prometnice i geodeziju na diplomskome sveučilišnom studiju građevinarstva, a na Građevinskome fakultetu u Rijeci kolegij Željeznice na sveučilišnome preddiplomskom studiju građevinarstva provodi Katedra za prometnice Zavoda za prometnice, organizaciju i tehnologiju građenja i arhitekturu.

Udžbenike iz projektiranja željezničkih pruga objavili su profesori zagrebačkog fakulteta G. Prister i B. Pollak (Željeznice – gornji stroj i specijalne željeznice, 1986) te profesor splitskoga građevinskog fakulteta Duško Marušić (Projektiranje i građenje željezničkih pruga, 1994).

visoko obrazovanje u tehnici

visoko školstvo u tehnici

tehnika u visokom školstvu

Kuspilić, Neven (Zagreb, 7. IX. 1959), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je 1983. na hidrotehničkom usmjerenju Fakulteta građevinskih znanosti u Zagrebu (→ Građevinski fakultet), gdje je magistrirao 1988. te doktorirao 1994. disertacijom Novi tip strujne funkcije u primjeni valne teorije. Na Fakultetu je radio od 1985., od 1996. kao docent, a od 2005. kao redoviti profesor; umirovljen je 2024. Predavao je kolegije Hidrotehničke građevine, Postupci zaštite od voda, Konstrukcije, Projektiranje u hidrotehnici, Regulacije vodotoka i dr. Bio je dugogodišnji pročelnik Katedre za gospodarsku hidrotehniku, tj. vodno gospodarstvo, predstojnik Zavoda za hidrotehniku (2020–24), prodekan (2006–14) i dekan (2014–18) Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Predavao je i na Agronomskome i Geodetskome fakultetu u Zagrebu, Građevinskome fakultetu u Osijeku te na Građevinskom odsjeku Tehničkoga veleučilišta u Zagrebu. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova iz područja hidrotehnike te je sudjelovao u izradbi niza stručnih projekata, studija i ekspertiza.

vodoopskrba, komunalna djelatnost dovoda i raspodjele vode od izvorišta do potrošača.

Opskrbu vodom omogućuje vodoopskrbni sustav (vodovod), tj. sustav građevina i mjera kojima se voda zahvaća iz okoliša, dovodi u stanje zdravstvene ispravnosti te isporučuje do krajnjih korisnika. Cjeloviti vodoopskrbni sustav najčešće se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci i bunari, zahvati površinskih voda) koje služe za zahvat (uzimanje) vode na nalazištima poput izvora, akumulacija, otvorenih tokova, → podzemnih voda (sv. 2) i dr.; crpnih stanica koje služe za crpenje vode iz zdenaca, rijeka, nisko položenih izvora te za potiskivanje vode u vodospremnik; uređaja za preradbu (kondicioniranje) → vode (sv. 2) za piće koji poboljšavaju kvalitetu vode fizikalnim, kemijskim i biološkim postupcima, a istodobno uklanjaju neugodne mirise, okus i boju, smanjuju tvrdoću i korozivnost vode; vodospremnika (vodosprema), tj. građevina u kojima se voda skuplja kada je potrošnja manja te se iz njih dobavlja u razdobljima povećane potrošnje; vodoopskrbne mreže (vodovodne cjevovodne mreže) koja obuhvaća cijevi te pridružene funkcionalne elemente kojima se voda iz vodospremnika razvodi do krajnjih potrošača, odn. ventile (zasune), hidrante, naprave za redukciju tlaka vode u mreži, manometre, registratore vodostaja i potrošnje u spremnicima, priključne garniture i registratore potrošnje (kućni vodomjeri), i dr. Prema načinu dovoda (toka) vode, vodoopskrbni sustav može biti: gravitacijski, u kojem voda cijelim sustavom teče pod tlakom zbog djelovanja sile teže; tlačni, s tlakom uspostavljenim u crpkama (uobičajen u nizinskim područjima i često s vodotornjem kao spremnikom); kombinirani.













Povijesni razvoj vodoopskrbe

Razvoj civilizacije vezan je uz dostatnost vode i pomno planiranje njezine dobave. Prve ljudske zajednice rabile su jednostavne sustave, u pravilu otvorene kanale, za usmjeravanje i dovod vode iz prirodnih izvorišta. Prvi poznati plitki kopani zdenci iz kojih se voda mogla grabiti rukom pronađeni su na Cipru te na području današnjeg Izraela i Palestine (8500. do 6500. pr. Kr.). U dolini između rijeka Tigrisa i Eufrata gradili su se sustavi za natapanje i obranu od poplava još 5000. do 3000. pr. Kr. U sumerskim gradovima Nipuru i Ešnuni pronađeni su najraniji sustavi glinenih cijevi koje su se izrađivale ručnim oblikovanjem mješavine gline i slame te sušenjem, a kojima se kišnica dovodila do zdenaca i cisterni (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske pronađeni su ostatci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (oko 3000. pr. Kr.).

Dokazi organizirane urbane vodoopskrbe vezuju se uz gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Inda, gdje se voda dobivala iz gradskih zdenaca. Stubasti zdenci, građeni poglavito u Indiji i Pakistanu, primjeri su specifičnih građevina za zahvaćanje vode kojih je konstrukcija bila prilagođena sezonskim fluktuacijama u dostupnosti vode, a galerije i komore su im često bile precizno isklesane. Na području današnjeg Irana razvio se oko 1000. pr. Kr. sustav transporta vode u sušnim klimatskim uvjetima bez isparavanja većeg dijela vode naziva qanat. Građen je kao niz dubokih, vertikalnih okana nad blago nagnutim horizontalnim tunelom kojim se voda dovodila gravitacijski. Sustav se pod sličnim imenom širio i na druge zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a u nekim je zemljama u uporabi i danas. Sustav cisterni vadija Tawila u jemenskom Adenu, izgrađen u razdoblju između V. i I. st. pr. Kr., služio je za prikupljanje oborinskih voda te zaštitu grada od bujičnih poplava. Sastojao se od niza cisterni različita oblika, ukupnog kapaciteta oko 70 000 m³. Arheološki dokazi i kineski dokumenti otkrivaju da su stari Kinezi kopali duboke zdence za pitku vodu još prije 6000 do 7000 godina. U gradu Zhengzhou su se u doba dinastije Shang (1600. do 1046. pr. Kr.) gradili podzemni tuneli koji su kanalizirali i dovodili vodu iz obližnjih rijeka za opskrbu javnih i privatnih objekata. Egipćani su uz rijeku Nil razvili napredne sustave kanala i nasipa u svrhu natapanja polja te regulacije razine vode i zaštite usjeva tijekom sezonskih poplava. Asirski kralj Sanherib je za potrebe natapanja izgradio 703. do 690. pr. Kr. akvedukt u Jerwanu, jednu od najstarijih takvih građevina u svijetu. Akveduktom izgrađenim nad udolinom, visokim 9 m, širokim 22 m i dugačkim 280 m, tekla je voda kroz otvoreni kanal dubine oko 0,4 m na vrhu konstrukcije.

Prvi sustavi vodoopskrbe u Grčkoj, temeljeni na skupljanju kišnice, pojavljuju se u ranominojskom razdoblju (oko 3200. do 2100. pr. Kr.) u naseljima Hamezi i Tripiti na istočnoj Kreti. U srednjominojskom razdoblju (2100. do 1580. pr. Kr.) akveduktom se s izvora Mavrokolympos dovodila voda u palaču u Knosu. Pella je među prvima poznatim gradovima u staroj Grčkoj koji su imali opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje, a činile su ga razgranate mreže cjevovoda od terakote koji su bili povezani s pojedinačnim kućama u većem dijelu grada. Atena se svojedobno opskrbljivala vodom s tri akvedukta te su kućanstva raspolagala sustavima opskrbe vodom pod tlakom. Terakota se rabila i za cjevovode manjih profila, dok su se veće količine vode dovodile i odvodile kanalima od kamenih blokova pravokutnoga poprečnog presjeka, a zatvoreni kanali bili su pokriveni kamenim pločama. Za postizanje dobre kakvoće vode, starogrčki gradovi su pri vodoopskrbi primjenjivali aeracijske spremnike, pješčane filtre, filtre od terakote ispunjene ugljenom i taložnike. Akvedukt na otoku Samosu u obliku tunela sagrađen je u VI. st. pr. Kr. te se svojedobno smatrao jednim od tri najveća građevinska ostvarenja u cijeloj Grčkoj. Sam tunel nije provodio vodu, već je u njemu bio položen cjevovod od terakote.

Rimljani su u razdoblju svoje vladavine dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Rabile su se cijevi od olova, terakote, kamena i drva koje su opskrbljivale vodom domove, javne bunare, fontane, kupališta, javne zahode, te omogućavale natapanje, opskrbu pojilišta i dr. Dovod vode do gradova bio je gravitacijski, a ako to topografija ne bi dopuštala, gradili su se akvedukti, tuneli i sifoni. Upravo su akvedukti bili najzastupljeniji način transporta vode do rimskih gradova, koja se zahvaćala na prirodnim arteškim izvorima, zdencima i branama na vodotocima. Vodeni kotač, noria, rabio se za zahvaćanje i upuštanje vode u akvedukte. U razdoblju od više od 500 godina izgrađeno je 11 akvedukata za vodoopskrbu drevnog Rima. Procjenjuje se da je potkraj I. st., kada je Rim imao oko milijun stanovnika, ukupan kapacitet svih njegovih akvedukata iznosio 520 000−635 000 m³ vode na dan. Prvi od njih, Aqua Appia, izgrađen je 312. pr. Kr. Najpoznatiji primjer starorimskog akvedukta je Pont du Gard izgrađen za opskrbu grada Nimesa, koji doseže visinu od 49 m. Akvedukt Gier koji je služio vodoopskrbi grada Lyona uključuje i sifon koji se sastojao od devet paralelno položenih olovnih cijevi ukupne duljine 16,6 km.







U srednjem vijeku (oko 400. do 1400) napredak u području vodoopskrbe bio je ograničen. Gradovi srednjovjekovnoga islamskog svijeta imali su vodoopskrbne sustave pogonjene osnovnim hidrauličnim principima kako bi se osigurala dostatna količine vode za ritualno pranje u džamijama i hamamima (kupkama). S erom prosvjetiteljstva došlo je i do tehnološkog napretka u opskrbi vodom. U XVIII. st. su u Londonu uspostavljene privatne vodoopskrbne mreže, a prvi vodovod koji je imao kondicioniranu vodu postavio je inženjer James Simpson za poduzeće Chelsea Waterworks Company u Londonu 1829. Porastom svijesti o zdravstvenoj ispravnosti vode, usporedno s izgradnjom komunalne infrastrukture, razvijali su se i sustavi za kondicioniranje vode za piće. Liječnik John Snow je tijekom epidemije kolere u Londonu 1854. dokazao da je razlog širenja bolesti zdravstveno neispravna voda. U SAD-u je početkom XX. st. nekoliko gradova izgradilo uređaje za kondicioniranje vode, uključujući dezinfekciju vode za potrebe javne vodoopskrbe, te su 1914. uspostavljeni prvi standardi za vodu, primarno usredotočeni na bakteriološke parametre.

Vodoopskrba u Hrvatskoj

Početci

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivirao se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Rješenja za dovod vode sastojala su se od građevina kao što su gravitacijski otvoreni ili zatvoreni (zasvođeni ili popločeni) kanali, najčešće pravokutnoga poprečnog presjeka, sifoni s tečenjem pod tlakom, mosne konstrukcije te tuneli. Ti vodovodi (akvedukti u širem smislu) sadržavali su i objekte (okna) za pregled i održavanje, nalik onima koji se izvode i danas. Na području današnje Dalmacije, otkriveno je 11 rimskih akvedukata.

Na otoku Pagu, za potrebe opskrbe pitkom vodom Navalije (Novalja) sagrađen je 4 km dug akvedukt od izvora Škopalj. Tunelska dionica od 1042 m iskopana je u stijeni te ima devet vertikalnih okana visine 5−44 m. Prosječna širina tunela iznosi oko 0,6 m, a visina varira od 1,2 do 2,2 m. Akvedukt je otkriven u prvoj polovici XIX. st., a ponovno je bio u uporabi početkom XX. st. kada su njime položene vodovodne cijevi do izvora na kojem se voda zahvaćala vjetrenjačama. Danas više nije u funkciji, a dostupan je posjetiteljima iz podruma Gradskog muzeja u Novalji. U naselju Cissa (Caska) pronađeni su dijelovi akvedukta duljine 12 km, koji je od izvorišta na području Kolana slijedio prirodni pad terena, pri čemu je na nekim mjestima bio postavljen na nosače. Pronađeni su samo donji dijelovi kanala širine 18 cm.







Akvedukt Aenone (Nin), sagrađen u I. st., opskrbljivao je grad vodom iz izvora Boljkovac, udaljenog oko 3,5 km. Izveden je kao plitko ukopani kanal širine oko 0,8 m, pratio je prirodni pad terena, s vrlo blagim uzdužnim nagibom, koji je varirao 0,008−0,01%. Na izvorištu su pronađeni ostatci poligonalne zahvatne građevine i kanal koji je vodio vodu prema Ninu. Na akveduktu se nalaze i dvojne ustave te početak drugoga paralelnog kanala koji je vjerojatno napajao okolno područje grada. Za grad Iader (Zadar) izgrađena su za cara Trajana, potkraj I. st., dva akvedukta. Stariji, duljine 40,4 km, dovodio je vodu s izvora Biba u blizini Vranskog jezera. Širina kanala iznosila je 0,6 m, a uzdužni pad 0,06−0,25%. Trasa akvedukta, u duljini oko 5 km, sadržavala je i konkavnu dionicu s visinskim padom oko 36 m. Ta je dionica premoštena sifonom od kamenih elemenata promjera 35 cm i olovnom cijevi unutarnjeg promjera oko 15 cm. Akvedukt naselja Asseria (Benkovac) je vjerojatno pravocrtno, u duljini oko 4 km, bio spojen sa zdencem Čatrnja iz kojeg je dobivao vodu. Od akvedukta su pronađena samo dva kamena bloka gravitacijskog kanala s usječenim žlijebom širine 19,5 cm, te ostatci nosača širine 56 cm.

Pretpostavlja se da je akvedukt Scardone (Skradin) bio dug oko 6 km te da je vodu zahvaćao iznad slapova Skradinskoga buka. Akvedukt vojnog logora Burnum nedaleko od Knina bio je u funkciji 536. ili 537. godine. Voda se zahvaćala na izvoru Glib u Plavnom polju, a s obzirom na složenost konfiguracije terena, trasa je dijelom prolazila zasjecima i usjecima kroz stijene dubine do 9 m, dna širine oko 30 cm. Na povoljnijim je dionicama kanal, širine 42 cm i visine 30 cm, prolazio nadzemno te su njegovi ostatci poslije iskorišteni za putove ili ogradne zidove. Ukupna duljina akvedukta bila je 32,6 km, s visinskom razlikom 171 m i s prosječnim uzdužnim padom 0,524%. Smatra se da je kapacitet akvedukta iznosio oko 160 l/s. Na sredini trase pronađeni su ostatci vodospreme veličine 138 m × 25 m. Akvedukt Salone (Solin), duljine 4,9 km, sagrađen je u I. st., a dobivao je vodu s izvora rijeke Jadra. Kanal širine 0,6−1,0 m i visine 0,7−1,2 m građen je od kamenih ploča, a s vanjske je strane obzidan zidom od lomljenog kamena. Dijelom je bio ukopan u teren, dijelom pratio teren, a dijelom je bio položen na kameni most. Prosječni uzdužni pad kanala bio je 0,18−0,27%.

Najreprezentativniji i najbolje očuvan kasnoantički vodovod u Hrvatskoj je Dioklecijanov akvedukt, građen istodobno s Dioklecijanovom palačom, potkraj III. st. i početkom IV. st. Gravitacijski se kanal, duljine 9,5 km, proteže, kao i Solinski akvedukt, od izvora Jadra do palače u Splitu, s ukupnim padom od 33 m. Najvećim je dijelom, oko 7,1 km, položen po prirodnom terenu, dok je u duljini oko 600 m nadzeman, na mostu s lukovima. Tunelski dio čini dionica duljine oko 1,7 km. Profil akvedukta u prosjeku iznosi 0,6 m × 1,2 m, a uzdužni nagib 0,065−0,266%. Procjenjuje se da mu je kapacitet bio oko 350 l/s, što je bilo dovoljno za potrebe stanovnika palače i okolnih naselja. Bio je u funkciji do VII. st.













Vodoopskrba Epidauruma (Cavtat) se od I. st. temeljila na akveduktu duljine 23,6 km kojim se voda, najvećim dijelom prizemno, dovodila s izvora Vodovađa (Sv. Ivan). Profil akvedukta bio je zasvođeni kanal dimenzija 0,45 m × 0,6 m, a uzdužni pad 0,07−3%. Za akvedukt logora Tiluriuma (Gardun pokraj Trilja) još nisu pronađeni ostatci, ali pronađeni natpis datiran 147−171. navodi da su pripadnici rimske VIII. kohorte sagradili toranj za podizanje vode.

Na području Istre organizirana je vodoopskrba također započela u rimsko doba, a jedini poznati primjer je antički vodovod u Puli. Ne zna se pouzdano s kojeg se izvora i na koji način dovodila voda, ali ostatci sustava upućuju na to da je na povišenom dijelu iznad grada postojala središnja vodosprema iz koje se voda distribuirala do sekundarnih cisterni, smještenih niže. Takav koncept omogućavao je i regulaciju tlaka u cjevovodima. Uz to je u središtu grada, blizu mora postojao vodozahvat Nimfej, koji se rabi i danas.







U kopnenom je dijelu Hrvatske organizirana vodoopskrba također započela dolaskom Rimljana. Iz rimskog su doba pronađeni fragmenti olovnih cijevi koje su služile za dovod vode ispod rijeke Kupe za terme i vodovod grada Siska, kao i ostatci vodovoda u Varaždinskim Toplicama. Poznati su i ostatci glinenih cjevovoda na području Iloka, Daruvara, Pakraca, Đakova te naselja Oriovca i Sibinja kraj Slavonskog Broda. Ostatci olovnih cjevovoda pronađeni su u blizini Kutine, Osijeka, Vinkovaca te naselja Požeške kotline. Na području Slavonije i Hrvatskog zagorja pronađeni su i ostatci rimskih termi. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvoga reda, što znači da je u to doba morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, a što je potvrđeno arheološkim nalazima.

Padom Rimskoga Carstva i dolaskom Avara i Slavena rimski su vodovodi bili uništavani. Zdenci i javne cisterne postali su jedini način opskrbe vodom, osobito važan za dugotrajnih opsada gradova; neki od njih očuvani su do danas. U Dubrovniku je Veliko vijeće 1436. donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta u gradskom zaleđu. Vodovod je proradio 1438. Bio je dug 11 700 m i prolazio je donjim padinama Srđa, a vodom je opskrbljivao Veliku i Malu Onofrijevu česmu. Projektirao ga je i izgradio talijanski graditelj Onofrio della Cava. Za vrijeme osmanske vladavine pojedinim hrvatskim područjima, građeni su vodovodi od drvenih, olovnih i keramičkih cijevi, ostatci kojih su pronađeni u Iloku, Požegi, Vukovaru, Osijeku, Vrani, Drnišu. Izgradnja suvremenih javnih vodovoda na području Hrvatske pojačala se na prijelazu iz XIX. u XX. st. kada su se u većim gradovima osnivala javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a poslije i odvodnje. Isti koncept, tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Vodoopskrba grada Zagreba

Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koji sadržavaju velike količine prirodno filtrirane podzemne vode. Voda se u zdencima zahvaća s pomoću crpki te smješta u vodospreme, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878., kada je svečano pušten u rad gradski vodovod. Vodovod se sastojao od zdenca na Zagorskoj cesti, promjera 5,6 m i dubine 9,6 m, izvedenoga od lijevanoželjeznih ploča međusobno spojenih vijcima. Od zdenca je Ilicom vodila glavna cijev duljine 3919 m i presjeka 235 mm i 210 mm do vodospreme u Jurjevskoj ulici zapremnine 1560 m³. Uz zdenac izgrađena je strojarnica za smještaj crpki koje su tlačile vodu u tlačni i razdjelni cjevovod. Vodovod je osiguravao i vodu za ulične hidrante za gašenje požara i polijevanje ulica, kojih je 1879. bilo oko 300. Prve godine na vodovod je bilo priključeno 219 zgrada, 1895. već njih 1316, a od 1897. svaki vlasnik kuće koja se nalazila uz izgrađeni vodovod morao je osigurati priključak. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 l/s.













Zagreb je u doba početka javne vodoopskrbe imao oko 30 000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je ubrzo priključeno 11 150 ljudi. Jedinstveni vodoopskrbni sustav se tijekom vremena proširivao, ali se i dalje temeljio na zdencima za zahvaćanje podzemne vode koji su građeni na lijevoj obali Save te na spremanju vode u gradske vodospreme s pomoću crpki i tlačno-opskrbnih cjevovoda. Širenje vodoopskrbne mreže Zagreba činila je izgradnja vodocrpilišta Daničićeva (1928), Selska (1933), Botanički vrt (1934), Kruge, Vrbik (1946), Zadarska (1947), Držićeva (1950), Žitnjak (1954), Vrapče (1960), Remetinec (1962), Mala Mlaka (1964), Žitnjak II (1967), Sašnak (1972), Velika Gorica (1973), Stara Loza (1977), Zapruđe (1983), Horvati (1985), Prečko (1986), Petruševec (1987), Strmec (1991), vodosprema Tuškanac, Gornje Prekrižje, Jabukovac (1903., 1912), Lašćina (1932), Remete (1933), Vrhovec (1940), Sokolovac (1946), Biškupec (1948), Granešina (1950), Jačkovina (1959), Šestinski vrh (1962), Bukovac (1973), Trsje (1981), Lončarićev put (1984), Oporovec (1986), Lisičina (1987), Teškovec (1989), Sveta Nedelja (1991), Fabijanići (1994), Bizek (1996) te mnogih magistralnih cjevovoda. Izrazito poboljšanje opskrbe vodom ostvareno je 1964. kada je u vodoopskrbni sustav grada uključena voda iz savskog aluvija na desnoj obali Save, odn. najvećega gradskog crpilišta Mala Mlaka. Voda se danas u Zagrebu crpi na sedam vodocrpilišta iz 44 zdenca. Uz vodocrpilište Mala Mlaka, najznačajnija su Sašnak, Petruševec i Strmec. Duljina vodoopskrbne mreže iznosi oko 3800 km, a crpi se oko 310 000 m³ vode na dan. Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 800 km² pa je vodom opskrbljeno oko 900 000 stanovnika. Današnja gradska vodovodna mreža obuhvaća gradsko područje od Samobora na zapadu do Vrbovca na istoku te od padina Medvednice na sjeveru do novih gradskih naselja na južnoj obali Save.































Vodoopskrba grada Splita

Od 1860. do 1880. u Splitu su se obavljali radovi na izgradnji suvremenih vodoopskrbnih sustava, obnovi Dioklecijanova akvedukta i njegovoj integraciji s preostalim dijelovima sustava vodoopskrbe. Potkraj 1880. izgrađena je vodosprema s dvije komore volumena 530 i 250 m³ u današnjoj Ulici Domovinskoga rata koja je povezana gravitacijskim cjevovodima prema gradu. Prvi sustavi za dizanje vode kroz crpne stanice, koji su u tehnološkom smislu obuhvaćali cjelokupno kondicioniranje vode, izgrađeni su 1902−14. Od 1923. do 1924. je znatnije proširena vodovodna mreža izgradnjom dvaju crpnih postrojenja za vodoopskrbu Velog Varoša i Marjana, te Gripa i Firula. U međuratnom razdoblju izgrađeni su vodovodi naselja Vranjic, Mravince, Solin, Kaštela i Trogir.

Od 1927. do 1931. gradila se crpna stanica Kopilica kapaciteta do 900 l/s s priključnom građevinom na dovodni kanal, uređajem za alauniranje (tretiranje aluminijevim sulfatom), dvije taložne komore, zgradom za brze filtre, vodospremom čiste vode i strojarnicom. Stagnacija razvoja vodoopskrbe i odvodnje bila je uvjetovana početkom II. svj. rata, tijekom kojega su oštećeni odvodni kanali i oko 2000 m vodovodne mreže. Već 1945. uspostavljena je redovita vodoopskrba i odvodnja. Do 1956. dovršena je izgradnja crpnih stanica Ravne njive, Jugovinil, Kaštel Štafilić i vodosprema Marjan (2530 m³), Visoka (540 m³) i Gripe (780 m³). Izgrađen je novi kanal od izvora Jadra prema Splitu, s odvojcima prema Solinu, Kaštelima i Trogiru. Vodovodna mreža Splita se 1957. sastojala od 75 000 m cijevi (većinom lijevanoželjeznih), vodospremâ kapaciteta 3780 m³ te 7780 priključaka na vodovod. Vodoopskrbni sustav Splita opskrbljuje i ostala, nekada samostalna mjesta, a danas šire gradsko područje. Primjerice, prvi se na dovodni kanal splitskog vodovoda priključio Vranjic 1910., a tvornica Salonit 1941. Zahvaljujući projektu EKO-Kaštelanski zaljev započetom potkraj 1990-ih, danas se iz suvremeno koncipiranog vodoopskrbnog sustava sa zahvatom vode na izvoru Jadra pitkom vodom nesmetano opskrbljuju gradovi Split, Solin, Kaštela i Trogir te općine Klis, Podstrana, Seget i Okrug, dok u splitski vodoopskrbni sustav spadaju i općine Marina, Muć, Dugopolje, Lećevica, Šolta i Prgomet.







Vodoopskrba grada Osijeka

Početci javnoga vodovoda grada Osijeka vežu se uz gradnju osječke Tvrđe u sklopu koje je 1714. iskopano pet zdenaca. Zdenci su često presušivali i nisu mogli zadovoljiti potrebe vojske pa su vojne vlasti odlučile sagraditi prvi vodovod 1751. te postavile dvije vodene crpke uz obalu Drave. Iako se od kraja XIX. st. parcijalna mreža cjevovoda javne vodoopskrbe širila i granala na druge dijelove grada, gotovo svi pokušaji organizirane jedinstvene opskrbe vodom ostali su neostvareni sve do prve polovice XX. st. Od kraja 1920-ih suvremena vodoopskrba obuhvatila je stanovnike Novoga i Donjega grada, a nakon završetka II. svj. rata i rubne dijelove grada. Vodoopskrba se u Osijeku temeljila na izravnom zahvaćanju vode iz Drave sve do 1960., kada je ostvarena prva faza uređaja za pripremu pitke vode na lokaciji Nebo pustara. Kapaciteti prve faze pogona bili su 250−300 l/s, što je tada procijenjeno kao prihvatljiva vrijednost za opskrbu oko 50 000 stanovnika. Istodobno je ostvaren novi zahvat dravske vode na lokaciji Pampas s crpnom stanicom i otvorenim taložnikom te vezom s uređajem za pripremu vode cjevovodom promjera 700 mm i duljine 2100 m. Do 1966. je u Osijeku izgrađeno oko 100 km novih opskrbnih vodovodnih cijevi.

Hidrogeološki radovi na lokaciji Vinogradi započeli su 1979., sustav vodocrpilišta pušten je u pogon 1984., a do 1986. dovršeni su radovi na 18 zdenaca crpilišta ukupnog kapaciteta 720 l/s. Tada je prekinuta opskrba vodom iz Drave. Vodu se od crpilišta Vinogradi cjevovodom duljine 8 km dovodi na postojeći prošireni uređaj za preradbu vode Nebo pustara. Obrađena voda pohranjuje se u vodospremnik zapremnine 1500 m³ iz kojega se preko razdjelnog okna precrpljuje na taložnike, gdje se dodavanjem flokulanta obavljaju hidroliza i taloženje. U završnoj fazi preradbe voda ide na završnu filtraciju te se tako obrađena pohranjuje u četiri vodospremnika. Vodoopskrbni sustav Osijek obuhvaća grad Osijek i prigradska naselja, općine Antunovac, Ernestinovo, Vladislavci, Vuka, Šodolovci, dio Općine Čepin te naselje Bijelo Brdo koje administrativno pripada općini Erdut. Obuhvaća 768 km vodovodne mreže i više od 31 000 mjernih mjesta za očitavanje potrošnje vode. Crplište Dalj (u uporabi od 1972) sastoji se od tri zdenca ukupnoga kapaciteta 50 l/s, a 2018. pripojeno je osječkom vodoopskrbnom sustavu.

Vodoopskrba grada Rijeke

Javna vodoopskrba na riječkom području započela je 1885. u Sušaku i Bakru izgradnjom vodoopskrbnog cjevovoda na središnjem dijelu Sušaka, do izvorišta kapaciteta 6 l/s u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica), odn. izgradnjom tlačnog lijevanoželjeznog cjevovoda profila 50 mm u Bakru, od vrela Mlinica do vodospreme Fortica. Na području Sušaka se u prvim godinama razvoja vodoopskrbe voda tlačila u vodospremu zapremine 200 m³, a zatim gravitacijski u ostale dijelove Sušaka. Stari dio Rijeke dobio je vodoopskrbu 1894. s kaptiranog izvora Zvir uz desnu obalu Rječine. Prvi vodovod u Kraljevici izgrađen je 1903., a voda se crpila s malog izvora u Turinovu Selu. Sušački i riječki vodovod spojeni su 1906. U Rijeci je 1947. osnovano Komunalno poduzeće za vodu i plin Voplin, kojemu se odmah priključio gradski vodovod Sušak, a 1961. vodoopskrbni sustavi Bakra i Kraljevice.







Do 1970-ih razvoj vodoopskrbnog sustava pratio je razvoj pojedinih dijelova grada. Do početka 1990-ih (intenzivno 1977−80) izgrađena je vodoopskrbna mreža područja grada Rijeke, odn. 185 km glavnih magistralnih cijevnih vodova (tlačni, tlačno-opskrbni i gravitacijski) presjeka 200−600 mm, 19 vodosprema ukupne zapremnine 34 500 m³, 14 crpnih stanica, novi vodozahvati kapaciteta 700 l/s, te je izvedena dogradnja, rekonstrukcija i modernizacija postojeće vodovodne mreže (111 250 m) novih stambenih naselja mjesnih zajednica Vitoševo, Draga, Hreljin, Škrljevo, Kukuljanovo, Srdoči, Grpci, Pehlin, Marinići, Drenova, Pulac, Čavle, Mavrinci, Svilno, Grobnik, Jelenje, Viškovo, Kastav, Šmrika i Križišće. Riječki je vodovod tada u cijelosti podmirivao potrebe gospodarstva za pitkom i tehnološkom vodom te 99% potreba domaćinstava u dotadašnjoj općini Rijeka. Istodobno je u cijelosti opskrbljivao vodom naselja Jadranovo i Drivenik u općini Crikvenica te isporučivao općini Opatija oko 50% godišnjih potreba za vodom (ljeti i do 80%). Na širem riječkom području voda se crpi na izvorištima Rječina, Zvir I, Zvir II, Martinšćica, Perilo, Dobra i Dobrica. Ukupna duljina vodovodne mreže iznosi 1038 km, a sustav vodoopskrbe raspolaže s 57 vodosprema, 32 crpne stanice, 130 redukcijskih stanica te 6512 hidranata.

Vodoopskrbni sustavi drugih gradova i mjesta u Hrvatskoj

U izgradnji vodoopskrbnih sustava nisu zaostajali ni manja mjesta i gradovi u Hrvatskoj. Primjerice, prvi vodovod za grad Senj sagrađen je potkraj XVIII. st., a temeljito rekonstruiran 1860–63., te je, ako se izuzmu gradnje u doba Rimskoga Carstva, među najstarijima u Hrvatskoj. Nova rekonstrukcija vodovoda slijedila je 1894. kada je izgrađena i vodosprema od 400 m³, proširenje je provedeno 1928., a 1931−34. uvedeni su prvi kućni priključci. Opskrba stanovništva Požege vodom iz vodovoda seže također u XVIII. st. kada su keramički vodovodi sa Sokolovca, Velikog kamena i Kapavca dovodili vodu u grad. Početkom XX. st. izgrađen je vodovod za najuže središte grada, a voda se pumpala iz bunara kraj crkve sv. Filipa i Jakova. Suvremeni vodovod u Požegi u funkciji je od 1964. Gravitacijski cjevovod od izvora Botina do Zadra pušten je u rad 1838. Prve aktivnosti za gradnju vodovoda u Gospiću poduzete su 1876., a voda je do središta grada stigla 1893. Šibenik se 1879. počeo opskrbljivati vodovodom iz rijeke Krke. Početci kninskog vodovoda sežu u 1887. kada je položen prvi gravitacijski cjevovod od lijevanoželjeznih cijevi s izvorišta Crno vrelo u duljini 4150 m opskrbljujući željezničku postaju i nekoliko javnih česmi. Do 1934. zadovoljavao je potrebe stanovništva Knina, gdje je 1952. započela gradnja novog vodovoda. Problem pitke vode u Puli riješen je 1897. izgradnjom novog vodovoda iz vodocrpilišta Tivoli, koji je imao vodospremu na brdu Monte Ghiro. Prvi vodovod u Otočcu sagrađen je 1903., a suvremeni gradski vodoopskrbni sustav dovršen je 1964. Javna vodoopskrba u Vinkovcima započela 1909. gradnjom vodotornja, od kojega je bila izgrađena vodovodna mreža koja je obuhvaćala najuže središte grada. Prvi vodovod novijega doba na Krku sagrađen je 1910−11., a do početka 1980-ih gradili su se manji zahvati na vodama i cjevovodi manjih promjera. Raspoložive količine vode na otoku znatno je povećala izgradnja akumulacije Ponikve. Brana duljine oko 600 m i visine do 10 m izgrađena je 1986. Organizirana vodoopskrba Vukovara potječe iz 1913., a vodovodna mreža duljine 7450 m opskrbljivala se iz pet arteških bunara iz kojih se s pomoću 11 crpki voda dopremala do potrošača. Temelji suvremenog vukovarskog vodovoda postavljeni su 1955.







Izgradnja istarskog vodovoda, okosnice vodoopskrbnoga sustava Istre, započela je 1930. kaptažom izvora Sv. Ivan kraj Buzeta. Godine 1933., kada je kompleks svečano pušten u pogon, bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici−Leganisi−Oprtalj−Triban−Buje. Do 1937. završen je ogranak za opskrbu vodom Savudrije, spojena su na mrežu vodovoda neka sela sjeverno od Novigrada i južno od rijeke Mirne te su izvedeni tri kaptaže ukupnog kapaciteta 350 l/s (Sv. Ivan, Rižana, Kožljak), dva uređaja za kondicioniranje vode ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), dva uređaja za sterilizaciju vode (ozonizacija) ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), crpna stanica (Sv. Stjepan), 3 km vijadukata i tunela, 17 raznih vodosprema ukupne zapremnine oko 18 000 m³, 129 javnih izljeva, napajališta i perionika. Vodom su opskrbljena naselja Buzet, Grožnjan, Oprtalj, Buje, Brtonigla, Novigrad, Dajla, dolina rijeke Mirne, Savudrija i Umag iz sustava Sv. Ivan; Dekani, Koper, Ankaran, Izola, Piran i Portorož iz sustava Rižana; Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapan, Štrmac, Kožljak, Katun i Vozilići iz izvora Kožljak. Do početka II. svj. rata vodu su dobili Poreč, Pazin i Motovun izgradnjom južnog ogranka od vodospreme Leganisi preko doline Mirne (akveduktom kraj Livada duljine 1250 m) sve do vodospreme Šubjente izmedu Motovuna i Karojbe. Ogranak za Poreč polazi iz vodospreme Šubjente opskrbljujući usput Vižinadu i Višnjan. Problem vodoopskrbe Pule i okolice te otočja Brijuna riješen je 1960. kada su dovršeni radovi na izgradnji vodovoda iz izvora Rakonek u dolini Raše. Kapacitet crpilišta je 250 l/s, a duljina dovodnoga lijevanoželjeznog cjevovoda od Rakoneka do Pule iznosi 28,6 km. Iz izvora Gradole su se već 1969. isporučivale prve količine vode potrošačima u Novigradu i Poreču, 1970. u Portorožu, Piranu, Umagu i Rovinju, a 1975. u Puli (magistralnim cjevovodom Gradole–Pula, duljine 58,5 km, kapaciteta do 140 l/s, koji je zajednički za korisnike vodovoda u Buzetu, Kopru i Puli). Magistralni čelični cjevovod od akumulacije Butonige do Pule, početnog presjeka 1200 mm, pušten je u pogon 1990.



















Preteča vodovoda Hrvatsko primorje–sjeverni ogranak potječe iz 1932. kada je pušten u pogon vodovod Žrnovnica za vodoopskrbu Novog Vinodolskog, Selca i Crikvenice. Dugoročno rješenje izvorišta za opskrbu vodom Hrvatskog primorja južno od Senja (Senj−Karlobag i pripadni otoci) ostvareno je izgradnjom HE Senj, kojom je za tu namjenu u konačnici osiguran kapacitet od 600 l/s vode. Vodovod Čabar izgrađen je 1935., a gradnja vodovoda Delnice započela je 1957. Radovi do Delnica završeni su 1959., 1963−65. opskrbna mreža proširena je na područje Sunger−Mrkopalj, 1963−67. na područje Brod Moravice−Moravice, a 1966−75. su na vodovod priključena mnoga sela. Vodovod Lokve izgrađen je 1969−70., ogranak za Tuk 1973., a već je sljedeće godine izgrađen vodovod Stari Laz i provedena rekonstrukcija vodovoda Fužine−Lič.

Glavni radovi na izgradnji vodosprema i crpne stanice na Vranskom jezeru na otoku Cresu završene su 1950., kada započinje širenje vodovodne mreže za otoke Cres i Lošinj. Prvo naselje koje je opskrbljeno vodom iz novog vodovoda 1952. bio je Orlec, ogranak za Cres svečano je pušten u pogon 1953. a slijedila su mjesta Belej 1955., Osor i Nerezine 1959., Mali Lošinj 1960. i Veli Lošinj 1963. Organizirana vodovodna mreža Čakovca i Međimurja puštena je u pogon 1962. Opskrba vodom Slavonskog Broda iz jedinstvenog sustava započela je 1963. iz podzemnih voda na Jelas-polju. Gradnja središnjeg vodovoda Bjelovara izvedena je 1963−69. Suvremeni vodoopskrbni sustavi na području Siska građeni su tijekom 1960-ih i 1970-ih. Organizirana opskrba vodom Varaždina započela 1960-ih kada je otvoren prvi zdenac vodocrpilišta Varaždin u zapadnom dijelu grada. Izgradnjom prvog zdenca 1973. počela je i javna vodoopskrba na području Velike Gorice. Glavnina vodoopskrbne mreže Koprivnice izgrađena je 1974−88. Rješavanje problema vodoopskrbe srednjodalmatinskih otoka počelo je 1970-ih sustavom kopno−Brač−Šolta−Hvar−Vis. Isprva je postavljen podmorski cjevovod koji je vodu Cetine od kopna dovodio do Brača, 1980. postavljen je cjevovod do Šolte, 1983. do Hvara; cjevovod do Visa do sada nije izgrađen. Vodoopskrbni sustav Neretva−Pelješac−Korčula−Lastovo−Mljet počeo se graditi 1974., djelomično je dovršen 1986. kada je pušten u pogon u gradu Korčuli, a do danas je izgrađeno više od 100 km magistralnog cjevovoda, 27 vodosprema i prekidnih komora te pet crpnih stanica, pa se na tom području više ne rabe zahvati boćate vode iz zdenaca i desalinizacija. Stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije opskrbljuje se iz deset neovisnih opskrbnih sustava, a vodoopskrbni sustav Dubrovnik temelji se na iskorištavanju kapaciteta izvora Omble. Sustav je rekonstruiran 1979.

Nositelji projektiranja i izgradnje te pružanja usluge javne vodoopskrbe i odvodnje u Hrvatskoj

Glavnina vodoopskrbne infrastrukture i sustava odvodnje u Hrvatskoj izgrađena je nakon II. svj. rata kada su se ustrojavala velika građevinska poduzeća i projektni zavodi, ali i poduzeća zadužena za odvijanje javne vodoopskrbe i odvodnje za pojedina područja. U projektiranju i provođenju građevinskih radova vodoopskrbe i odvodnje istaknula su se poduzeća → Inženjerski projektni zavod, → Hidroelektra, → Industrogradnja, → Tempo, Monter i Jugokeramika (→ Inker) iz Zagreba, → Urbanistički zavod Dalmacije − Split i → Geoprojekt iz Splita, → Primorje iz Rijeke, Istra iz Pule, Novogradnja iz Našica, i dr. Vodeći su distributeri vode i poduzeća koja se bave zbrinjavanjem otpadnih voda Vodoopskrba i odvodnja i Zagrebačke otpadne vode iz Zagreba, Vodovod i kanalizacija iz Splita, Istarski vodovod iz Buzeta, KD Vodovod i kanalizacija iz Rijeke, Vodovod-Osijek, Varkom iz Varaždina, Vodovod i odvodnja iz Šibenika, Vodoprivreda Vinkovci, Vodovod iz Zadra, i dr.

Znanost i visoko školstvo

Početci visokoškolske nastave i organizirane znanstvene djelatnosti vezani uz problematiku opskrbe vodom i odvodnju s gledišta građevinarstva usporedni su s razvojem Tehničke visoke škole i potom → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) te Zavoda za hidrotehniku današnjega → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu kao njihove sastavnice (→ hidrotehnika). Danas se o vodoopskrbi, odvodnji i pročišćavanju otpadnih voda u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na sveučilištima, veleučilištima i visokim učilištima u okviru više od 90 kolegija, odn. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu (Zavod za melioracije), Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Zavod za industrijsku ekologiju, Zavod za opću i anorgansku kemiju i Zavod za analitičku kemiju, Zavod za fizikalnu kemiju te Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Zavod za energetska postrojenja, energetiku i okoliš), Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (Zavod za upravljanje vodama i Zavod za inženjerstvo okoliša), Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo), Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za mikrobiologiju), Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu (Zavod za kemiju i Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku), Šumarskome fakultetu u Zagrebu (Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma), Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za primijenjenu kemiju), Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedra za gospodarenje vodama i zaštitu voda te Katedra za hidrologiju), Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu (Zavod za inženjerstvo okoliša), Građevinskome fakultetu u Rijeci (Zavod za hidrotehniku i geotehniku), Građevinskom i arhitektonskome fakultetu Osijek (Zavod za hidrotehniku i zaštitu okoliša), Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek (Zavod za primijenjenu kemiju i ekologiju), Odjelu Graditeljstvo Sveučilišta Sjever, Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, i dr.

Zagreb-Montaža d. o. o., poduzeće za izvedbu složenih projekata na području mostogradnje, izgradnje cjevovoda te industrijskih postrojenja koje od 1989. djeluje samostalno, sa sjedištem u Šibeniku od 2024. Jedno je od poduzeća izraslih iz više proizvodnih i montažerskih pogona osnovanih tijekom 1950-ih u Zagrebu i Hrvatskoj, koja su prošla zajednički put međusobnog udruživanja i konačnog osamostaljivanja.

Poduzeće Braća Kavurić osnovano je 1951. za potrebe hrvatske elektroprivrede. U sklopu Rudarsko-energetsko-kemijskoga kombinata Kosovo izgradilo je 1975. tada najveći termoenergetski sustav u SFRJ, dok je 1976. izgradilo Termoelektranu Sisak II. Industromontaža je osnovana 1957. Nastala je iz radionice za popravak motornih vozila Mehaničar na Trešnjevci u Zagrebu, osnovane 1948., koja je poslije bila dio limarsko-bravarske radionice Kovinar. Monteri Industromontaže gradili su objekte širom zemlje i u inozemstvu (SR Njemačka, Belgija, Alžir, Sudan, Tanzanija, DR Njemačka, Austrija, SSSR). Juvent je nastao 1972. integracijom poduzeća → Ventilator (sv. 1) i Jugomontaža. Nastanak Jugomontaže vezan je uz malu radionicu za popravak različitih strojeva i opreme iz ratne reparacije, osnovane 1950. u Zagrebu. Spajanjem sa sličnom radionicom iz Hrvatske Dubice 1953. utemeljena je Jugomontaža, montažno poduzeće za kemijsku industriju.

Poduzeća Braća Kavurić, Industromontaža i Juvent spojila su se 1977. u složena organizacija udruženoga rada Monting sa sjedištem u Zagrebu, koja se ponajprije bavila montažerskim poslovima u građevinarstvu. SOUR Monting sastojao se od tri radne organizacije – Montmontaže, Montprodukta i Montkemije.

RO Montmontaža sastojala se od deset OOUR-a: za energetska postrojenja (Energetika), naftna i petrokemijska postrojenja (Nafta), metalurška i rudnička postrojenja (Metalurgija), procesnu i kemijsku industriju (Procesna), brodogradnju (Brodogradnja i poslije Montmontaža-Greben), vatrotehničke, izolatorske i građevinske radove (VIG), mehanizaciju, transport i održavanje sredstava (Mehanizacija), Zavoda za zavarivanje i prateće djelatnosti (ZIT), za projektiranje i montažu centralnih grijanja, ventilaciju i plinofikaciju te elektromontažu. Montmontaža je po broju zaposlenih (1983. imala je oko 11 000 radnika) i po prihodima prelazila 90% sustava Montinga, te je bila najveće poduzeće za montažu strojarskih projekata u Jugoslaviji. Kako je to bilo doba velikoga gospodarskog zamaha u svijetu, rafinerije, magistralni i distributivni cjevovodi, termoelektrane, željezare, kemijska, prehrambena i procesna industrija i dr. pružili su poduzeću punu zaposlenost i rad diljem svijeta, tako da je većinu prihoda ostvarivalo na inozemnim radilištima. Poduzeće je sudjelovalo u izgradnji više od 2000 objekata, dijelom samostalno, a dijelom u okviru udruženja → INGRA. Stalna su radilišta bila u SR Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Austriji, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Italiji, Čehoslovačkoj, SSSR-u, Turskoj, Iranu, Iraku, Alžiru, Libiji, Maroku, Gvineji, Kamerunu, Indoneziji i Tanzaniji, a radovi su se izvodili i u Kubi i Kanadi. Među izvedbama, u kojima je sudjelovalo i po nekoliko tisuća radnika, ističu se izgradnja rafinerija u Rijeci i Schwedtu u Njemačkoj, termoelektrane u Kaknju u BiH, tvornice celuloze i papira u Mufindiju u Tanzaniji, željezare u Misurati u Libiji i kemijskoga kompleksa u Al-Kaimu u Iraku. Zbog aktivnosti diljem svijeta, Montmontaža je 1981. nabavila zrakoplov za poslovna putovanja.

RO Montprodukt sastojao se od deset OOUR-a: transportnih postrojenja i građevinskih strojeva, opreme za klima ventilaciju, mlinove, silose i otprašivanje, termoventilacijske opreme, ABC (Atos), sve u Zagrebu, metalnih konstrukcija u Kutini, opreme, uređaja i linija za dehidraciju u Delnicama, kalorifera i ogrjevnih tijela u Ogulinu, ljevaonice i proizvodnje ventilacijskih aparata u Bedekovčini, valjaonice betonskoga čelika u Kumrovcu te bakrotiska u Garešnici.

RO Montkemija sastojala se od četiri OOUR-a: tvornicâ tehničkih plinova u Zaprešiću, Dugom Ratu i Bakru te tvornice za preradbu plastičnih masa u Zagrebu. (→ Messer Croatia plin; sv. 2)

RO Montmontaža i Montkemija su 1987. izašle iz SOUR-a Montig te je isti rasformiran. Iz Montmontaže su se ubrzo izdvojili OOUR-i Metalurgija, Brodogradnja, Energetika, Elektromontaža, VIG i Beograd-Beoterm te Valjaonica čelika Kumrovec i nastavili djelovati kao samostalna poduzeća.

Privatizacija provedena nakon političkih i gospodarskih promjena početkom 1990-ih neka je od poduzeća odvela u stečaj, dok su neka nastavila djelovati pod novim nazivima. Nastavili su djelovati: Nafta pod nazivom Montmontaža d. d., Energetika pod nazivom Monting d. o. o., Metalurgija kao Zagreb-Montaža d. d., Brodogradnja kao Industromontaža, Procesna kao Enikon d. d., ZIT kao ZIT – Zavod za zavarivanje, ispitivanje i tehnologiju d. o. o.

Montmontaža je danas organizirana kao grupa sa sjedištem u Zagrebu, u sastavu koje djeluje više poduzeća koja se bave projektiranjem, izgradnjom i montažom objekata i postrojenja, proizvodnjom mehanizacije, trgovinom te distribucijom energije. S više od 250 zaposlenih posluje u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Rusiji, Njemačkoj i Nizozemskoj.

Monting djeluje kao građevinsko-proizvodno poduzeće s približno 530 zaposlenih. Obavlja poslove montaže cjevovoda, čeličnih konstrukcija, spremnika i silosa. Nudi konzultantske usluge projektiranja i puštanja u pogon.

Enikon djeluje kao poduzeće za izgradnju industrijskih, petrokemijskih i energetskih objekata i postrojenja. Sudjelovao je, među ostalim na projektu izgradnje Sportske dvorane Arena Zagreb (2008), u izgradnji rudnika zlata Buzwagi u Tanzaniji (2009), u proširenju rudnika bakra Lumwana u Zambiji (2013), u izgradnji rudnika zlata Agbaou u Obali Bjelokosti (2013).

Zagreb-Montaža se 1994. reorganizirala u Zagreb-Montaža Grupu koje je Zagreb-Montaža d. o. o. krovno poduzeće, a danas se sastoji od poduzeća ZM-Vikom d. o. o. i ZM-Industrijski servisi d. o. o. Formiranjem Zagreb-Montaža Grupe poduzeće se tijekom vremena usavršilo u izradbi i montaži elektrofiltara, kanala, čeličnih konstrukcija, podvozja za kamione i industrijska vozila, mostogradnji, izgradnji vodovodne i plinske infrastrukture, projektiranju, proizvodnji i građenju aluminijsko-staklenih fasada, te pružanju usluga inženjeringa i poslovnoga savjetovanja u zemlji i inozemstvu. Do danas je Zagreb-Montaža Grupa ostvarila više od 1000 projekata u zemlji i inozemstvu (Njemačka, Austrija, Švicarska, Velika Britanija, Slovenija, Francuska, Italija, Češka, Slovačka, Nizozemska, Belgija, Luksemburg i Norveška). Poduzeće je ostvarilo 150 projekata u mostogradnji, više od 100 projekata izgradnje, rekonstrukcije i održavanja čeličnih cjevovoda za transport nafte, plina, vode, pare i drugih medija i sirovina te objekata na cjevovodima. U proizvodnom pogonu u Šibeniku na 22 000 m² izrađuje sve vrste i tipove složenih čeličnih konstrukcija kao što su mostovi, razni dijelovi industrijskih postrojenja, konstrukcije i dijelovi za automobile i željezničku industriju i nosive konstrukcije. Sudjelovalo je, među ostalim, u proširenju zračne luke Berlin Schönefeld (2010); u izgradnji Zračne luke Zagreb (2016) na izradbi projekata, dobavi materijala, izradbi i montaži čelične nosive konstrukcije krova i aluminijski ostakljene fasade; u izgradnji naftovoda Krk − kopno (2017) na poslovima nabave opreme i materijala, izvedbe građevinskih, strojarskih i elektrotehničkih radova; u izgradnji cestovnoga mosta preko rijeke Drave kraj Osijeka (2019) na poslovima izradbe izvedbenih projekata, dobave, proizvodnje i montaže čelične rasponske konstrukcije i čeličnih vrhova pilona; u izgradnji Spalionice otpada u Zuchwilu u Švicarskoj (2024) na poslovima montaže čeličnih konstrukcija, opreme i kanala i dr. Danas ima podružnice u Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj Gvajani i Norveškoj. Zagreb Montaža Grupa jedno je od vodećih društava u Hrvatskoj i regiji u području građevinarstva.



















Zidarić, Zoran (Šibenik, 18. III. 1962), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1987. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao slobodni arhitekt, a od 1992. je zajedno s → Tomislavom Ćurkovićem vodio projektantski biro Dva arhitekta. Od 2021. vodi vlastiti biro Dva arhitekta Zidarić. Kao gost kritičar sudjeluje u nastavi na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Slijedeći tradiciju moderne hrvatske arhitekture između dva rata, u suradnji s Ćurkovićem u početku je projektirao interijere, a potom su se usmjerili posebice na stambenu arhitekturu. Među interijerima ističu se: ured BML (1992) i trgovina ZriŠport (1995) na Prisavlju, trgovina Agrooprema u Maksimirskoj ulici (1994), restoran Mano u Medvedgradskoj (2004), sve u Zagrebu, Zračna luka Zagreb na Plesu (1996–2000), maloprodajne trgovine poduzeća Vindija u Zagrebu, Varaždinu, Zadru, Osijeku i Sarajevu (2010). Važnija ostvarenja u području arhitekture su: obiteljske kuće u Kulmerskoj ulici (1999), Dedićima (2002), Istarskoj (2008), na Pantovčaku (2008), Tuškancu (2011), Jelenovcu (2011), u Serdarovoj (2013), sve u Zagrebu, u Miškininoj u Varaždinu (2007), Spinčićevoj u Rovinju (2009), u Njivicama na Krku (2009), obiteljsko imanje u Bijači u BiH (2011), vinarija Galić u Kutjevu (2015), četiri stambeno-poslovne zgrade na uglu Božidarevićeve i Kraljevićeve ulice u Zagrebu (2017–19). Za zajedničke projekte s Ćurkovićem dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, među ostalima »Bernardo Bernardi« (1993., 1995), »Drago Galić« (2011., 2016), Cemex Awards (2011., 2012., 2013), »Vladimir Nazor« (2018), Architecture MasterPrize (2019) i dr. Nominiran je za Nagradu »Mies van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu (2013).

Zavod za fotogrametriju d. d., poduzeće za projektiranje i izvođenje geodetskih radova sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1961. Nastao je iz jednoga segmenta poslovanja Geodetske uprave (→ Državna geodetska uprava, utemeljena 1947), koji je od 1951. djelovao pod nazivom Ured za triangulaciju i nivelman Zagreb, a od 1961. kao samostalno poduzeće pod današnjim imenom. Bio je prva samostalna ustanova u Hrvatskoj za geodetsku i fotogrametrijsku djelatnost. Njegovim su osnutkom ujedno položeni temelji šire praktične primjene fotogrametrije koja se do tada razvijala samo na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu. Zavod je poslovanje započeo na zagrebačkoj Borongajskoj cesti 71, gdje se nalazi i danas, a zapošljavao je sedamdesetak radnika.

Odmah nakon osnutka Zavod je započeo izvoditi različite radove iz geodetske djelatnosti diljem Hrvatske. Kako u to doba u nas još nije postojala potpuno razvijena mreža osnovnih geodetskih točaka, radovi triangulacije i nivelmana u početnom su razdoblju bili najvažniji dio njegove djelatnosti. Vrlo brzo proširio je djelatnost na radove nove katastarske izmjere, komasacije i primijenjenu geodeziju, a nešto kasnije i na kartografiju te izradbu dokumentacije za očuvanje objekata graditeljske baštine (metodama terestričke fotogrametrije).

Poduzeće je od svog utemeljenja bilo usredotočeno na stalnu modernizaciju opreme i unapređivanje proizvodnih procesa. Početkom 1970-ih Zavod je među prvima na ovim prostorima nabavio elektrooptičke daljinomjere, čime je znatno unaprijedio proces izvođenja terenskih geodetskih radova. Nabavio je i prva elektronička računala, što je omogućilo pokretanje ubrzanog procesa automatske obradbe podataka. Tijekom 1993. Zavod je uspješno dovršio postupak pretvorbe vlasništva i od tada djeluje kao dioničko društvo.

Poduzeće je tehnički i stručno osposobljeno za izvođenje svih geodetskih, fotogrametrijskih i kartografskih radova (za projektiranje i izvođenje mreža stalnih geodetskih točaka, za detaljnu katastarsku i topografsku izmjeru, za potrebe inženjerskoga projektiranja i geodetskoga praćenja izgradnje u graditeljstvu i gospodarstvu, za izradbu topografskih i tematskih karata). Zapošljava oko 70 radnika, pretežno inženjera i tehničara geodetske struke. Organizirano je u Tehnički i Financijsko-opći odjel. Tehnički odjel podijeljen je na tri sektora – Sektor izmjere (odjeli za katastar te za inženjersku geodeziju; obavljaju radove vezane uz geodetsku izmjeru na terenu, katastar te GPS-izmjeru), Sektor obrade (Odjeli kartografije i GIS-a te fotogrametrije i daljinskih istraživanja; izvode sve fotogrametrijske radove, digitalnu obradbu podataka, te izrađuju i finaliziraju planove i karte) i Sektor za ICT (Odjel za razvoj i održavanje IT sustava). Sektori izmjere i obrade sastoje se od terenskih i specijaliziranih radnih ekipa. Zavod je do sada izradio više od 60% svih listova Hrvatske osnovne karte 1 : 5000 i 76 listova topografske karte mjerila 1 : 25 000.

Zamolo, Mihaela (Zagreb, 23. XII. 1945), građevinska inženjerka, stručnjakinja za zidane i betonske konstrukcije, potresno građevinarstvo i održivu gradnju.

Diplomirala je 1970. te magistrirala 1988. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radila je u → Institutu građevinarstva Hrvatske kao voditeljica Zavoda za konstrukcije (1976−82., 1991−2004), Odjela za naknadna ispitivanja (1982−85) te Fleksibilnih organizacija za potvrđivanje sukladnosti (IGH Cert, 2004−13) i Tehnička dopuštenja (IGH TD, 2008−13). Bila je asistentica i viša predavačica → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, odn. Fakulteta građevinskih znanosti (1972–96), te viša predavačica → Tehničkoga veleučilišta, sv. 4 (2006–17). Nakon umirovljenja 2010. pokrenula je poduzeće ZAMOLO M d. o. o. za projektiranje, inženjerstvo i tehničko savjetovanje.

Glavno je područje njezina rada održiva gradnja i sigurnost građevina, posebice protupotresna sigurnost te stručna, znanstvena i nastavna područja, energetsko certificiranje zgrada, ocjenjivanje održivosti te usklađivanje propisa sa zakonodavstvom EU-a. Provodila je nastavne aktivnosti u okviru stručnog usavršavanja u graditeljstvu, područja zakonodavstva i normi te bila voditeljica i suradnica u više znanstveno-istraživačkih projekata iz područja seizmičke otpornosti visokih konstrukcija, zgrada, cestovnih mostova i gospodarskih objekata. Stalna je sudska vještakinja za graditeljstvo, revidentica za betonske i zidane konstrukcije (1993–2015) i certifikatorica za energetski pregled zgrada (2013–18). Surađivala je u priručnicima Betonske konstrukcije (2006), Zidane konstrukcije 1 (2007) te studijama, priručnicima i monografijama IGH-a. Bila je predsjednica Hrvatskoga društva za potresno građevinarstvo (1996–2019).

Zagoda, Juraj (Zagreb, 29. IV. 1903 − Zagreb, 16. VII. 1978), građevinski inženjer, utemeljitelj sveučilišne nastave iz područja cestogradnje u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1927. na Građevno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Radio je u Građevinskom odjelu Gradskoga poglavarstva Zagreba (1927−45) te Odsjeku za regulaciju grada i u gradskom projektnom poduzeću Osnova (1945−50). Na matičnome fakultetu radio je 1942−73., od 1960. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Ceste, Projektiranje cesta i ulica i dr. Bio je voditelj Katedre za ceste (1963−73) i predstojnik Zavoda za ceste (1963−71) te Zavoda za prometne objekte (1971−77) Građevinskog fakulteta. Znanstveno i stručno bavio se problematikom prometnica i prometne tehnike te je utemeljitelj sveučilišne nastave iz područja cestogradnje na Sveučilištu u Zagrebu. Autor je djela Ceste (1969).

Wenzler, Fedor (Beograd, 12. IX. 1925 – Zagreb, 23. I. 2008), arhitekt i urbanist, zapažen po značajnim urbanističkim i prostornim planovima te projektu Sportsko-rekreacijskoga centra Jarun u Zagrebu.







Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1980. disertacijom Kompleksna valorizacija prostora kao polazna osnova planiranja rekreativnih funkcija (mentor → N. Šegvić). Diplomiravši, radio je u Urbanističkom institutu Hrvatske. Od 1978. predavao je kolegije Urbanizam i Prostorno planiranje na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio redoviti profesor i predstojnik Zavoda za zgradarstvo (1981–86). Na poslijediplomskome studiju Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu predavao je kolegij Prostorno planiranje i urbanizam turističkih predjela (1981–92).

Autor je mnogobrojnih prostornih planova (Prostorni plan Hrvatske, 1974. sa suradnicima), generalnih urbanističkih planova (Krapina, 1960., Zabok, 1961., Karlovac 1969), urbanističkih projekata, idejnih studija te projekata sportsko-rekreacijskih centara i spomen-područja. Istaknuto mjesto u njegovu opusu zauzima projekt za urbanističko-arhitektonsko rješenje novog središta Skoplja (1965., s R. Miščevićem). Osobito je zapamćen po projektu za Sportsko-rekreacijski centar Jarun. Idejno rješenje toga veslačkog i rekreacijskog centra izradio je kao aktivni veslač još u sklopu završnoga studentskog rada pod mentorstvom → Josipa Seisela (1952), a njegov je konačni projekt (s pejzažnom arhitekticom M. Halambek-Wenzler) doživio realizaciju uoči Univerzijade u Zagrebu 1987. Bio je dopisni član Akademije za istraživanje prostora i zemaljsko planiranje iz Hannovera (od 1975). Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo 2001.

Weissmann, Ernest (Đakovo, 11. XI. 1903 – Haarlem, Nizozemska, 13. VII. 1985), arhitekt, zagovornik društveno odgovorne arhitekture koji je snažno utjecao na približavanje hrvatske moderne arhitekture svjetskim tijekovima.

Diplomirao je 1926. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Na nagovor → Zlatka Neumanna otišao je u Pariz, gdje je radio kao suradnik u atelijerima pionira i stupova internacionalnog arhitektonskog stila Adolfa Loosa (1926–27) i Le Corbusiera (1927–30), s kojim je poslije i samostalno surađivao (Pavillon des Temps Noveaux na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937). Uključivši se 1928. u rad međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse 1928–59., bio je jedan od osnivača → Radne grupe Zagreb (1932), koja je iste godine sudjelovala na IV. izložbi → Udruženja umjetnika Zemlja te 1933. kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju bila službeno primljena u članstvo CIAM-a. Godine 1938. otišao je u SAD da bi realizirao jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u New Yorku (1939). Za II. svj. rata ostao je u SAD-u, gdje je radio na programima tehničkih pomoći, a poslije kao direktor i visoki dužnosnik različitih odjela UN-a koji su se bavili problemima i razvojem stanovanja i urbanizma. U mirovini od 1966., svojim se utjecajem i dalje zauzimao za pomoć UN-a domovini.

Iako slovi za jednu od najznačajnijih arhitektonskih osoba svoga doba, njegovu arhitekturu obilježava veći broj natječajnih radova i projekata, a tek manji broj realizacija. Među realiziranim projektima ističu se obiteljske kuće Podvinec na Jabukovcu 23 i Kraus u Nazorovoj ulici 29 (1936–37), paviljoni Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (danas Agronomski fakultet; 1932–33. i 1936–40., s Radnom grupom Zagreb – V. Antolićem, V. Hećimovićem, Z. Kavurićem, J. Pičmanom, J. Seisselom i B. Teodorovićem) u Zagrebu, u Beogradu je izveo Dom novinara u Resavskoj 28 (1934–35), a 1950-ih vlastiti ljetnikovac u Malom Lošinju. Među natječajnim radovima ističu se osnovne škole Lučac i Grad u Splitu (1928), Sanatorij za TBC kosti i zglobova u Kraljevici (1928–29, s M. Delićem), Zakladni blok (1929., s K. Maekawom i N. Riceom), Židovska bolnica (1930) te Klinička i zakladna bolnica na Šalati (1930–31) u Zagrebu, Higijenski zavod u Banjoj Luci (1931), Đačka menza u Zagrebu (1931), Sanatorij za TBC na Šupljoj steni na Avali (1931), Zgrada radničkih ustanova (1932., s Radnom grupom Zagreb) te Građanska i obrtna škola na Savskoj cesti (1935) u Zagrebu, i dr. Od 1965. bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU).









Weiss, Antun Matija (Matthias Antoni) (?, 1661 − Graz, 21. X. 1738), pukovnik, vojni inženjer, glavni inženjer pri gradnji Karolinške ceste.

Podrijetlom iz Breisacha na Rajni, u europskoj graditeljskoj povijesti i povijesti umjetnosti poznat je kao autor karata, vrsnih crteža građevina i pejzaža, ali i kao graditelj i obnovitelj nekoliko velikih utvrda te cesta i drugih građevina u službi Habsburgovaca. Godine 1710. izradio je kartu Beča, 1711. nacrtao znamenite građevine u Španjolskoj, a 1715. car Karlo VI. Habsburški imenovao ga je za glavnoga carskog graditelja unutarnjoaustrijskih zemalja. Nakon Požarevačkoga mira popisao je i nacrtao samostane u krajevima oslobođenima od Osmanlija, a od 1721. radio na projektima obnove tvrđave u Karlovcu. Godine 1729. sastavio je izvješće s likovnim prikazima naših starih utvrda i gradova (Vorstellung und kurze Beschreibung des Defensions-Standts deren kroatischen Frontieren, Graz, 1729−38).

Njegovo je najpoznatije projektantsko djelo prva moderna hrvatska cesta preko gorskoga praga (od Karlovca do Bakra i Rijeke) kojoj je dao ime Via Carolina Augusta u čast svoga cara i kralja. Dugogodišnji voditelj izgradnje Karolinške ceste (1725−37), izveo je jedan od najvećih tadašnjih graditeljskih pothvata u cestogradnji promičući visoke graditeljske i tehničke standarde (→ cesta). Weissov most preko Dobre rekonstruiran tijekom gradnje Karolinške ceste jedan je od najljepših primjera barokne mostogradnje u Hrvatskoj (→ most). U bečkom Dvorskom arhivu (Kammersarchiv, Kriegsarchiv) ostavio je karte i crteže te izvješća o Karolinškoj cesti trajne povijesne i umjetničke vrijednosti.

Vukasović, Filip (Ličko Petrovo Selo, 1755 – Beč, 9. VIII. 1809), časnik u habsburškoj vojsci, jedan od najznačajnijih graditelja u Hrvatskoj u XVIII. i XIX. st., projektant Lujzinske ceste.

Potomak je senjske patricijske i časničke obitelji. Školovao se u Regimentnom domu u Beču, gdje je 1781. završio carsku i kraljevsku inženjerijsku vojnu akademiju. Sudjelovao je u Bavarskom nasljednom ratu (1778–79), bio je jedan od zapovjednika habsburške vojske koja se borila protiv Osmanlija u Crnoj Gori (1788–89), 1790. vratio se u Ličku graničarsku pukovniju te 1794. postao njezinim zapovjednikom. Istaknuo se u borbama protiv Francuza u Italiji 1796 (Monte Fasolo) i 1805 (Caldiero), a 1809. je s divizijom svojih ličkih graničara sudjelovao u bitkama protiv Napoleonovih trupa, kada je kraj Wagrama teško ranjen te je naposljetku i preminuo. Za zasluge je 1788. dobio viteški red Marije Terezije i čin bojnika, od 1799. bio je general-bojnik, potom podmaršal, a 1802. dobio je titulu baruna.

Kao vojni inženjer istaknuo se poglavito u gradnji niza prometnica i luka, ali i ostale infrastrukture. Izgradio je makadamske ceste Senj–Sveti Juraj (1783), Senj–Novi Vinodolski (1783−84), projektirao novu trasu ceste Terezijane od Karlobaga do Gospića (1782−86), uredio luku u Karlobagu (1785) i bujice u Senjskoj Dragi (1785−86), rekonstruirao senjsku luku i izgradio lučke magazine (1787), izgradio novu trasu ceste Jozefine od Senja do Vratnika (1785−86), ponovno uredio senjsku luku (1790−92), izgradio zaštitne zidove na Jozefini i Terezijani (1791−93). Najznačajnija je njegova ostavština trasa ceste Lujzijane (→ cesta) od Rijeke do Netretića (1803−09), koja se protezala od Karlovca do Rijeke, a dovršena je 1811. kao jedna od tadašnjih najmodernijih europskih cesta.

Vlahović, Dragomir (Maji) (Zagreb, 1. X. 1945), arhitekt, zapažen po realizacijama obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Završio je poslijediplomski studij Razvoj i kritika savremene arhitekture na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je 1970–75. u Zavodu za urbanizam općine Samobor i birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1976. samostalno. Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1981., isprva kao honorarni asistent, a od 2006. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje III–V, Japanska prostorna koncepcija i dr. Umirovljen je 2016. Duboko promišljajući svoju arhitekturu temeljenu na zasadama velikana moderne arhitekture i suvremenih kretanja, kao arhitekt praktičar izveo je niz obiteljskih kuća. Među njima se ističu kuće Gajski-Petercol (1971), Lindić (1978), Kovač (1979–86), Profeta (1980), Gmaz (1982), Ferjanić (Crna kuća III; 2002) u Samoboru, Kolovrat-Raubar (Crna kuća, 1986), Tomljenović-Marcijuš (Indigo-plava kuća; 1995) i Kramer (Monokromno siva kuća; 2002–04) u Zagrebu, kuće Benkotić (1989) i Benkotić-Kobas (1991) u Lučkom, i dr. Realizirao je niz adaptacija i uređenja interijera. Sudjelovao je na mnogobrojnim natječajima, među kojima i Tokyo International Lighting Design Competition (1977., počasna nagrada za rasvjetno tijelo). Dobitnik je Velike nagrade Zagrebačkoga salona (1991) i Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2014).













Vladimir Gortan, željezničko-građevinsko poduzeće osnovano 1952. u Zagrebu. Nastalo je iz željezničko-građevnoga poduzeća br. 11 (ŽGP 11) osnovanoga 1947. u Zagrebu i ljubljanskoga ŽGP-a br. 14.

U početku je osnovna djelatnost poduzeća bila gradnja željezničkih pruga i drugih objekata niskogradnje. Novoosnovano poduzeće Vladimir Gortan nastavilo je rad na projektima dvaju likvidiranih poduzeća, ponajprije na jednom od najvažnijih željezničkih putova u izgradnji, pruzi Banja Luka–Doboj, a potom pruzi Lupoglav–Štalije i na splitskome željezničkom čvoru. Rekonstruirani su željeznički čvor i prilazne ceste gradu Splitu (željeznički tunel Dujmovača duljine 888 m, cesta Solin–Klis te tunel ispod tvrđave Klisa duljine 108 m). Poduzeće je izgradilo ranžirni kolodvor i željeznički čvor u Vinkovcima, poslije je proširivalo kapacitete sisačke rafinerije i gradilo tunel Viktorovac, te mnoge ceste, tunele, industrijske pruge i kolosijeke. Sudjelovalo je u izgradnji tunela Lokve, nekada najduljega cestovnog tunela u Jugoslaviji (dug 1117 m) na cesti između Ivangrada i Rožaja u Crnoj Gori.

Od 1956. poduzeće je izvodilo radove i u visokogradnji. Gradilo je poslovne i stambene građevine, osobito u Zagrebu, Rijeci, Sisku i Splitu, bilo je 1963. uključeno u obnovu Skoplja poslije katastrofalnoga potresa, te je gradilo mnogobrojne hotele i turističke građevine, od 1969. i u drugim državama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Italija, Libija, Rusija, i dr.). U sljedećim je desetljećima Vladimir Gortan postao jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća s pogonima u Rijeci, Zadru i Slavonskom Brodu. Gradilo je dijelove velikih stambenih naselja u Zagrebu (Prečko, Jarun, Gredice), Slavonskom Brodu (Jelas) i Rijeci (tada tri najviša nebodera u Jugoslaviji), dijelove autoceste od Zagreba do Slavonskog Broda, tramvajski prsten u Novom Zagrebu te Sportsko-poslovni kompleks Cibonu, poslovni toranj poduzeća → Chromos (sv. 2), i dr. Od 1990. nosi naziv Građevinsko poduzeće Gortan i tada je imalo 4451 zaposlenika. Poduzeće je 1991. osnovalo osam dioničkih društava-kćeri, Gortan-visokogradnja, Gortan-niskogradnja, Gortan-ing, Gortan-stolarija, Gortan-instalacije, Gortan-trade, Gortan-završnogradnja i Gortan-projekt. Društva-kćeri Gortan-visokogradnja, Gortan-niskogradnja i Gortan-završnogradnja osnovala su 1998. društvo Gortan-Zagreb. Osnivači su novoosnovano društvo iste godine prodali društvu Hercegovina-gradnja iz BiH. Društvo Gortan-Zagreb je 2000. imalo 73 zaposlenika, od 2002. sjedište mu je u Metkoviću, no i ono je s vremenom likvidirano.

Pod istim nazivom neprekidno od 1947. djeluje građevinsko poduzeće sa sjedištem u Pazinu. Osnovano je kao kotarsko poduzeće za obnovu Pazina od posljedica razaranja u II. svj. ratu. Jedno je od vodećih poduzeća u području visokogradnje u Istarskoj županiji. Bavi se još i niskogradnjom, izradbom betonske galanterije, građevne bravarije, čeličnih konstrukcija, polivinilkloridne stolarije, montažom betonskoga željeza i pružanjem usluga građevne mehanizacije.

Vincek, Žarko (Kranj, Slovenija, 7. VIII. 1918 – Zagreb, 22. IX. 2001), arhitekt, posebice se istaknuo projektiranjem turističke i obrazovne arhitekture.

Diplomirao je 1948. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Isprva je djelovao u Arhitektonsko-projektnom zavodu, potom u projektnom birou Marasović, a 1955–80. bio je voditelj Arhitektonsko-projektnog biroa Vincek (od 1962. Arhitektonski studio – AS) u Zagrebu. Za II. svj. rata radio je u Odjelu tehničkih radova ZAVNOH-a, a nakon rata otišao je u Beograd gdje je djelovao u Saveznom ministarstvu građevina. Projektirao je uglavnom školske, hotelske, stambene i javne zgrade među kojima se ističu: planinarski dom Puntijarka na Medvednici (1950), zgrada Hrvatskog saveza slijepih u Draškovićevoj ulici u Zagrebu (1958), osnovne škole u Popovači, Križu i Sisku (1959), Vugrovcu i Crikvenici (1960), Martinu pod Okićem i Plaškom (1972), motel Stari hrastovi u Popovači (1961) te hoteli Jadran u Njivicama (1964., s B. Tomašićem i A. Čičin-Šainom), Libertas (1968–74., s A. Čičin-Šainom), Lero (1969., s A. Čičin-Šainom) i Palace (1969–72., s A. Čičin-Šainom) u Dubrovniku. Prve nagrade osvojio je na natječajima za rekonstrukciju sisačke tvrđave (1954), bolnicu u Petrinji (1955), zgradu Zavoda za zaštitu zdravlja u Rijeci (1965., s A. Čičin-Šainom), spomen-dom u Splitu (1973., sa S. Delfinom, M. Maretićem, N. Šegvićem). Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata).

Viadukt, građevinsko poduzeće specijalizirano za infrastrukturne radove osnovano 1947. u Zagrebu.

Nastalo je izdvajanjem iz Zemaljskoga građevnog poduzeća 1947. kao poduzeće specijalizirano za obnovu i izgradnju mostova i drugih cestovnih građevina oštećenih ili srušenih za II. svj. rata. Pripajanjem građevinskog poduzeća Novi put 1949. Viadukt je postao jedino poduzeće specijalizirano za sve radove u cestogradnji. U prvim godinama poduzeće je osposobilo, obnovilo ili izgradilo 720 porušenih i oštećenih mostova i vijadukata u Hrvatskoj. Sudjelovalo je u gradnji zračne luke u Zemuniku i rekonstrukciji zagrebačke zračne luke te u obnovi i djelomičnoj rekonstrukciji ceste Zagreb–Rijeka, gdje je izgradilo svoj prvi tunel dug 40 m. Sudjelovalo je i u gradnji Jadranske magistrale. Godine 1954. zapošljavalo je 7800 radnika. Od 1957. poduzeće je počelo graditi ceste u BiH, nakon potresa u Skoplju radilo je na raščišćavanju ruševina, obnovi i izgradnji, dok je nakon poplave u Zagrebu bilo uključeno u radove na zaštititi od poplavnih voda. Potkraj 1960-ih Viadukt je izgradio cestu Bihać–Jajce dugu 70 km koja je bila pojam suvremeno građene prometnice na teškim brdovitim terenima. Bio je uključen u gradnju kanala Sava–Odra–Sava preko kojega su izgrađena tri veća mosta (1971), prve izvedene mosne konstrukcije od prednapetoga betona u Hrvatskoj. Gradio je zagrebačku obilaznicu od Zaprešića do Ivanje Reke, mnogobrojne prometne građevine i raskrižja u više razina, dva velika čvorišta u Zaprešiću i Jankomiru. Potkraj 1970-ih uvedena je vlastita kontrola materijala i izvođenja radova te je 1978. utemeljen Laboratorij sa sjedištem u Rakitju kao posebna cjelina s tri odjela – za asfalt, beton i geomehaniku.







Prvi je posao u inozemstvu Viadukt dobio 1963. u SR Njemačkoj na gradnji ulica, parkirališta i drugih objekata. U sljedećih nekoliko desetljeća ostao je prisutan na njemačkom tržištu kao izvođač i podizvođač njemačkim poduzećima za gradnju niza građevina diljem zemlje. Zajedno sa zagrebačkom Ingrom osnovao je posebno poduzeće Ingra – Viadukt AG sa sjedištem u Frankfurtu. Izvodio je radove u Francuskoj, te posebice u Africi. U Tanzaniji su 1965–69. izgrađena dva cestovna pravca ukupne duljine veće od 300 km, te mostovi i nasipi. Veći radovi izvedeni su u Alžiru tijekom 1980-ih, te u Ukrajini 1990-ih.

Viadukt se ubrzano razvijao od 1977. kada su počeli veliki radovi na autocestama u SR Hrvatskoj. Iduće je godine, prema licenci talijanskog poduzeća SEPI, počeo proizvoditi montažne gredne nosače od prednapetog betona raspona 6–37 m za dionicu Ivanja Reka–Okučani. Sudjelovao je u gradnji autoceste od Zagreba prema Beogradu, dionica poluautoceste na Istarskom ipsilonu, nove brze ceste u Karlovcu te mnogobrojnim radovima u Zagrebu u sklopu priprema za Univerzijadu 1987. Zbog sve većega opsega posla Viadukt je 1983. otvorio Tvornicu betonskih elemenata u Pojatnom za industrijsku proizvodnju prednapetih armiranobetonskih i betonskih proizvoda – konstrukcijskih elemenata mostova, marina, hala, kolektora, stambenih zgrada te drugih armiranobetonskih i betonskih elemenata raznih namjena.

Za Domovinskoga rata poduzeće je nastavilo raditi slabijim intenzitetom. Radilo je na autocesti prema Rijeci gdje je gradilo tunele Sleme (830 m) i Vrata (257 m) te u suradnji s Hidroelektrom tunel Tuhobić (2141 m), najdulji na trasi. Gradilo je i vijadukt Bajer (520 m) na kojem je prvi put u RH prednapeti rasponski sklop sandučastog presjeka izveden postupnim naguravanjem (1994). Na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća Viadukt je 1994. postao dioničko društvo. Nakon završetka Domovinskoga rata uključio se u obnovu porušenih mostova i oštećenih cesta. Obnovio je oštećeni most preko Slunjčice kraj Slunja važan za cestovnu povezanost Zadra s unutrašnošću te Carinski most u Mostaru – prvi obnovljeni most nakon rata.

Tijekom novog zamaha u gradnji autocesta potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih Viadukt je izgradio niz dionica i cestovnih građevina. Prvo je radio na autocesti Zagreb–Goričan (1997), zatim Varaždin–Čakovec i Komin–Breznički Hum (1998) te Breznički Hum–Novi Marof (2000–03). Na autocesti prema Rijeci, na poddionici Karlovac–Vukova Gorica izgradio je sve rigole, 14 km asfalta i najviše prometnih građevina. Na dionici Vrbovsko–Bosiljevo radio je dio trase i vijadukte Osojnik (434 m) i Zečeva draga (940 m). Na autocesti A1 od Zagreba do Splita gradio je među ostalim dionicu od čvorišta Sv. Rok do južnog portala istoimenoga tunela; probio je tunel Brezik; izgradio je vijadukt Mokrice (340 m); na dionici Skradin–Šibenik trasu, čvorišta, priključne ceste, vodozaštitu i propuste te vijadukt Draga (300 m), jedini na toj trasi građen metodom postupnog naguravanja. Ujedno je radio i na dionicama Vrpolje–Prgomet, Prgomet–Dugopolje, Dugopolje–Šestanovac. Prvi u Hrvatskoj radio je zidove od armiranoga tla uz vijadukte Ercegovići i Strikići.

Osim na autocestama poduzeće je radilo i na ostalim cestama: brzoj cesti između Svete Helene i Vrbovca, udbinskoj i riječkoj obilaznici, Jankomirskom mostu u Zagrebu i dr. Posjedovao je kamenolome u Ivancu kraj Zagreba, Straža kraj Đurmanca, Grič i Fužine u Gorskom kotaru, Jankovići u Istri i Tusto brdo na Hvaru. Početkom 2000-ih Viadukt je bio jedno od najuspješnijih građevinskih poduzeća u Hrvatskoj, sposoban izvesti mostove i vijadukte prema najsuvremenijim metodama. Godine 2007. zapošljavalo je oko 2000 radnika. Zbog prestanka gradnje većih dionica autocesta i svjetske gospodarske krize 2008., poduzeće je zapalo u financijske neprilike. Unatoč ugovorenim poslovima, 2016. prijavilo je pad prihoda te je 2017. proglašen stečaj.

Vesanović, Dinko (Split, 4. VIII. 1915 – Split, 8. VII. 2000), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika arhitektonske scene u Splitu i Šibeniku nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon studija vratio se u Split, gdje je za II. svj. rata radio u arhitektonskom birou → Fabijana Kaliterne, u gradskom poglavarstvu i u brodogradilištu. Potom je djelovao u projektnim biroima Projektant u Splitu (1946–59., 1968–74) i Plan u Šibeniku (1959–68), a nakon umirovljenja nastavio je vlastitu arhitektonsku djelatnost (1975–83).

U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti javnih i stambenih zgrada, osobito školskih i zdravstvenih ustanova za djecu, koji se ističu funkcionalnom prostornom organizacijom. Među mnogobrojnim ostvarenjima u Splitu ističu se: šest stambenih zgrada na raskrižju Zrinsko-Frankopanske i Ulice Hrvatske mornarice (sa Z. Lukšićem, 1947–49) – prvo poslijeratno gradsko stambeno naselje, dogradnje u kompleksu Vile Dalmacije na Mejama (1948–49), Osnovna škola Pojišan u Viškoj (1953–57), stambeno-poslovna zgrada Melioracije u Istarskoj (1954–55), stambene zgrade u Palmotićevoj (1954–55) i Biankinijevoj (1955–57), dječji dispanzer na Lovretu (1971–72), Dječji vrtić Grad u Kliškoj (1977–80). U Šibeniku je među ostalim izveo industrijski kompleks Tvornice lakih metala Boris Kidrič na Ražinama (1951–53), dva stambena nebodera na Križu (1959–64), zgradu Komunalne banke i stambeno-poslovnu zgradu Jadranske banke u Dragi (1963) i Pedagošku akademiju na Šubićevcu (1964). U Kninu je projektirao zgradu pošte (s Vlastom Vulin, 1962–64), u Vodicama hotelski kompleks Punta (s T. Reljom, 1969), u Vrlici Zavod za smještaj i rehabilitaciju djece i mladeži (1974–78) i dr.

Verić, Franjo (Babina Greda, 13. IX. 1937), građevinski inženjer, stručnjak za geotehničko inženjerstvo.

Diplomirao je 1968. te doktorirao 1977. disertacijom Proračun plošnih temeljnih konstrukcija na uslojenom tlu (mentor → E. Nonveiller) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzećima → Viadukt (1956−59), Geoistraživanje (od 1959) te Institutu Geoexpert (1968–78). Na matičnom je fakultetu od 1969. bio honorarni asistent, stalno je zaposlen 1978., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1988. Umirovljen je 2005. Bio je predstojnik Zavoda za geotehniku (1981–85., 1991–98; od 1991−97. Odjel za geotehniku) te prodekan (1979−81., 1987−91., 1999−2002) Fakulteta. Predavao je kolegije Građevinarstvo, Geotehnika, Mehanika tla i temeljenje, Nasute građevine, Savitljive temeljne konstrukcije, Potporne konstrukcije. Sudjelovao je u nastavi Geotehničkoga fakulteta u Varaždinu. Od 2005. radio je u poduzeću Geoexpert d. o. o. kao projektant.

Bavio se problemima interakcija elastičnih temeljnih konstrukcija i tla, pilota i naglavne konstrukcije s tlom te sidrišnih konstrukcija. Razvio je algoritme za numeričke proračune primijenjene na više mostova, obalnih konstrukcija, dimnjaka, dalekovodnih stupova, geotehničkih sidra i dubokih građevnih jama. Prvi je u praksi primijenio rješenje za naknadno aktiviranje pilota radi ujednačavanja slijeganja silosa i rezervoara, a u problemima nasutih brana uveo je linijsko dreniranje brana homogenog presjeka te materijal za samozacjeljenje glinene jezgre. Bio je predsjednik Društva građevinskih inženjera i tehničara Hrvatske (1981–82) i Društva za mehaniku tla i temeljenje Hrvatske (1984–86). Od 2009. član je HATZ-a.

Ursiny, Mihajlo (Michal, Michael) (Nedozor, Rakša, Slovačka, 17. VII. 1865 – Martin, Slovačka, 19. IX. 1933), slovački građevinski inženjer, jedan od pokretača tehničkoga visokoga školstva u Hrvatskoj.

Višu tehničku školu polazio je u Pragu, gdje je prvi državni ispit položio 1888. a drugi 1892. kada je izabran za asistenta. Od 1893. radio je u Praškom strojarskom dioničkom društvu. U Zagrebu je od 1895. kao glavni inženjer sudjelovao u projektiranju vodovoda, plinare i elektrane, a od 1897. predavao je na Građevnoj stručnoj školi te bio tajnik Društva inžinira i arhitekata. Zajedno s → Milanom Lenucijem predložio je 1899. ustroj inženjerskog odjela visoke tehničke škole, a rasprave o tom pitanju objavio je u brošuri Die Technische Hochschule in Agram (1899). O pitanjima važnosti inženjera i arhitekata, njihovoj djelatnosti u gospodarstvu i visokoškolskoj nastavi pisao je u zagrebačkim dnevnicima Agramer Zeitung i Agramer Tagblatt te u → Viestima Družtva inžinira i arhitekata. Od 1900. na Visokoj tehničkoj školi u Brnu predavao je strojarsku mehaniku kao izvanredni i od 1902. kao redoviti profesor; bio je dekan strojarsko-elektrotehničkog odjela 1900–01. i kulturno-tehničkog odjela 1908–09. te rektor 1902–03. Bavio se statičkim proračunima i među prvima ispitivanjem građevnih materijala. Projektirao je među ostalim, gradske plinare u Německom Brodu (danas Havlíčkův Brod) i Vyškovu te elektranu u Lounu.

Urbanistički zavod grada Zagreba, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje osnovana 1957. u Zagrebu. Sljednik je Biroa za urbanizam osnovanoga 1951. u sastavu gradske uprave, koji je proistekao iz → Urbanističkog instituta NRH, a iste godine preimenovan u Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba. Zavod je 1951–53. vodio → Vlado Antolić, a nakon njega → Stjepan Hribar. Uloga Zavoda bila je izradba generalnih regulatornih osnova grada Zagreba i regionalnih planova u zagrebačkoj regiji. Godine 1953. izrađen je dokument Zagreb: direktivna regulatorna osnova Zavoda za urbanizam.

Za razliku od svog prethodnika, Urbanistički zavod grada Zagreba od osnutka je bio ustanova sa samostalnim financiranjem. Od 1957. vodio ga je → Zdenko Kolacio, dotadašnji direktor → Urbanističkog instituta Rijeka. Godine 1958. zapošljavao je 31 službenika. U razdoblju 1956–62. izrađene su parcijalne urbanističke osnove područja Sopot – Gajnice, Voltino naselje, Generalni plan (Trešnjevka), Cvjetno naselje, Trnsko, Folnegovićevo naselje, Naselje Rab (Trnje), Savska cesta, Vlaška ulica i Maksimirska cesta, Ružmarinka, Borongaj, Bukovac, Industrijska zona Žitnjak, Direktivna osnova Dubrave, Studentsko naselje, Ulica prosinačkih žrtava, te naselja jednostavne izgradnje (Čulinec, Botinec, Prečko i Vukomerec). Godine 1962. izrađeno je idejno rješenje južnoga Zagreba, a 1963. Urbanistički program grada Zagreba, koji je 1965. konačno i prihvaćen. Godine 1967. Zavod je imao 46 zaposlenih. U 1970-ima dobio je veću samostalnost (direktora je predlagao radnički savjet), a sastojao se od Odjela za razvojno planiranje, Odjela za provedbeno planiranje i Odjela za dokumentaciju. Od 1978. Zavod je bio poduzeće s punom odgovornošću. Godine 1977. imao je 125 zaposlenika, a 1982. 144, većinom stručnjaka iz 16 različitih struka. Među ostalim, do kraja 1980-ih izrađeni su Generalni urbanistički plan grada Zagreba 1970., Detaljni urbanistički plan centra Zagreba 1974., Provedbeni urbanistički plan Dugave 1974., Srednjoročni provedbeni plan Zagreba 1976–80., Generalni urbanistički plan grada Zagreba 1985.

U sastavu zagrebačke gradske uprave 1990. osnovan je Gradski zavod za planiranje razvoja Grada i zaštitu okoliša (poslije Gradski zavod za planiranje, Gradski zavod za prostorno uređenje), u koji je prešla gotovo polovica zaposlenika Urbanističkog zavoda grada Zagreba. Kako je izradba generalnih urbanističkih planova prešla u gradsku nadležnost, Urbanistički zavod grada Zagreba prestao se baviti planovima višega reda, nastavio je rad u sve manjem opsegu kao dioničko društvo, potom i kao društvo s ograničenom odgovornošću, a našavši se u poslovnim teškoćama, likvidiran je 2019. Godine 2008. osnovan je Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba kao javna ustanova, koji je preuzeo dio službenika i namještenika dotadašnjega Gradskog zavoda za prostorno uređenje.

U djelovanju Zavoda mnogobrojni su stručnjaci ostavili traga, među kojima Aleksandar Bakal, Slavko Dakić, → Radovan Delalle, Borislav Doklestić, Stjepan Hribar, → Branko Kincl, → Mirko Maretić, → Josip Uhlik i dr.

Urbanistički zavod Dalmacije – Split, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Splitu. Dugo je vremena predstavljala središnju takvu ustanovu na području Dalmacije. Osnovana je kao Urbanistički centar – Split Oblasnog narodnog odbora Dalmacije, 1951–54. djelovala je kao Centar za područje Dalmacije → Urbanističkog instituta Hrvatske a od 1954. kao državno poduzeće Urbanistički projektni biro – Split, sa samostalnim financiranjem. Biro je 1955. ustrojio odjele za urbanizam, za arhitekturu i za povijest graditeljstva te promijenio naziv u Urbanistički biro – Split, proširivši djelatnost i na pripremu stambene izgradnje. Nakon neuspjelog pokušaja da se Biro sjedini s Urbanističkim zavodom Kotara Split, od 1968. poduzeće je i dalje djelovalo prema gospodarskim načelima kao Urbanistički zavod Dalmacije – Split, uglavnom radeći za splitsku i druge dalmatinske općine. Od 1955. u sastavu Zavoda djelovao je Odjel za graditeljsko nasljeđe, koji je 1978. postao splitskim Regionalnim centrom Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba. Uspješnim sudjelovanjem u Projektu Južni Jadran UN-a i jugoslavenske vlade, te ugovornim uređenjem odnosa s dalmatinskim općinama, rasli su opseg poslova i broj zaposlenih (sa 109 na 139, 1970–88). Prošavši kroz proces pretvorbe 1993., Zavod je postao dioničko društvo, no nakon osnutka proračunski financiranih Zavoda za urbanizam i ekologiju grada Splita te Zavoda za prostorno uređenje Splitsko-dalmatinske županije ostao je bez poslova. Od 2001. je u stečaju, a likvidiran je 2008.

U opsežnom opusu Zavoda se posebice ističu Direktivna regulacijska osnova grada Splita 1950–51., prvi urbanistički planovi i studije Benkovca, Biograda, Blata na Korčuli, Drniša, Hvara, Imotskoga, Kaštela, Knina, Korčule, Omiša, Ploča, Sinja, Skradina, Trogira i dr., niz planova i studija projekata Južni i Gornji Jadran 1968–72 (npr. Regionalni plan Splita, Studija Autoceste Split–Zagreb, Studija razvoja Šibenika, Generalni plan otoka Hvara; sve u suradnji s londonskim Shankland, Cox & Associates), Prostorni plan Zajednice općina Split 1982., Srednjoročni plan uređenja prostora općine Split 1986–90., te mnogi provedbeni urbanistički planovi u Splitu, Dalmaciji i Novom Travniku. Također je značajno djelovanje Zavoda u području istraživanja, konzervacije i obnove graditeljskog nasljeđa, napose Dioklecijanove palače te u području arhitektonskoga projektiranja (npr. hotel Marina Lučica u Primoštenu). Među djelatnicima ističu se Milorad Družeić, → Berislav Kalogjera, → Jerko Marasović, → Tomislav Marasović, → Lovro Perković, Zdeslav Perković, → Budimir Pervan, Ivo Radić, → Antun Šatara, Stanislav Tedeschi i dr.

Urbanistički institut Rijeka, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1952. u Rijeci. Nastala je na poticaj → Zdenka Kolacija, koji je bio ravnatelj do 1956. Isprva je djelovala kao riječka podružnica → Urbanističkog instituta Hrvatske, koja se osamostalila 1954. te stekla nezavisnost i od upravnih tijela, a djelovala je pod imenom Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje. Usprkos slaboj ekipiranosti, Institut je 1955–57. izradio Idejni urbanistički plan Kvarnerskog regiona i program generalnoga urbanističkog plana Rijeke. Od 1959. nosio je naziv Urbanistički institut Rijeka, te svoje djelovanje usmjeravao na uže riječko područje. Godine 1962. donesen je Prijedlog Generalnoga urbanističkog plana grada Rijeke, a do početka 1970-ih i šezdesetak detaljnih planova gradskih naselja (npr. detaljni urbanistički plan središta grada Rijeke, 1971) ili detaljnih prostornih planova primorskih mjesta (Crikvenica, Mali Lošinj) u sklopu Projekta Gornji Jadran koji se odvijao u suradnji s UN-om. Među djelatnicima Instituta u tom se razdoblju ističu → Igor Emili, → Zdenko Sila i dr. Godine 1971. osnovan je Zavod za urbanizam i izgradnju Rijeke (isprva Riječki urbanistički institut), financiran iz gradskoga proračuna, koji je 1974. donio Generalni urbanistički plan Rijeke. Od tada do gašenja 1990-ih Urbanistički institut Rijeka kao financijski samostalna organizacija nastavio je svoju djelatnost u sve manjem opsegu, pokušavajući proširiti svoj djelokrug i izvan riječkog prostora.

Zavod za urbanizam i izgradnju Rijeke ukinut je 1985., kada je osnovan Zavod za prostorno planiranje i zaštitu čovjekove okoline Zajednice općina Rijeka. Prostorni plan Zajednice općina Rijeka donesen je 1984., a Prostorni plan općine Rijeka 1985. Među nizom detaljnih planova što su izrađeni u sljedećim godinama ističe se Provedbeni urbanistički plan centra grada Rijeke (1992), Provedbeni urbanistički plan za sportski aerodrom i automotodrom na Grobničkom polju (1993). Godine 1994. dotadašnji je riječki zavod postao Zavod za razvoj, prostorno planiranje i zaštitu čovjekova okoliša (od 2002. Županijski zavod za održivi razvoj i prostorno planiranje, od 2008. Javna ustanova Zavod za prostorno uređenje) Primorsko-goranske županije, dok se od tada osiguravanjem uvjeta za prostorno planiranje na području Grada Rijeke bavi Odjel gradske uprave za urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem. Prostorni plan Primorsko-goranske županije izrađen je 2000. Zavod je izradio i mnogobrojne prostorne planove područja posebnih obilježja (npr. Parka prirode Učka 1999., Nacionalnog parka Risnjak 2001), detaljne planove uređenja i urbanističke planove uređenja (npr. povijesne jezgre Grada Kastva 1999), prostorne planove uređenja svih gradova i općina Županije, te novi Prostorni plan Primorsko-goranske županije (2013).

Urbanistički institut Hrvatske, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Zagrebu pod imenom Urbanistički institut NRH (poslije SRH, odn. Hrvatske). Niz godina bio je središnja takva organizacija u zemlji, provodeći znanstvenoistraživački rad, programiranje, planiranje i projektiranje u vezi s uređenjem prostora, gradova i naselja te zaštitom i očuvanjem okoliša.

Osnovan je Odlukom Ministarstva građevina NRH u sklopu državne uprave, izdvajanjem Sektora za regulaciju iz sastava Zemaljskog građevno-projektnog zavoda. Prvi direktor i inicijator osnutka bio je → Vlado Antolić. Isprva okupivši tek petnaestak zaposlenih, stvorena je stalno rastuća jezgra koja je trebala unaprijediti urbanističku praksu i pružiti potporu intenzivnoj obnovi zemlje u poslijeratnom razdoblju. Već 1948. izrađuju se urbanistički planovi (direktivne regulacione osnove) 38 gradova – Zagreba, Siska, Karlovca, Rijeke, Varaždina, Slavonskog Broda i dr. Prešavši pod nadležnost zagrebačke gradske uprave, iz sastava Instituta izdvojio se 1951. Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba (isprva Biro za urbanizam, od 1957. → Urbanistički zavod grada Zagreba). Godine 1954. Institut postaje ustanova sa samostalnim financiranjem, te se osamostaljuju riječka podružnica (→ Urbanistički institut Rijeka) i splitska podružnica (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split), koje su neko vrijeme djelovale u njegovu sastavu.

Iskorak u razvoju domaće prostornoplanerske prakse predstavljala je Metodologija regionalnog prostornog planiranja koju je Institut izradio 1954–56., a njezinu prvu implementaciju Regionalni prostorni plan Kotara Krapina, koji je od tada bio uzorom prostornog planiranja u Jugoslaviji. Važno razdoblje u povijesti Instituta obilježilo je djelovanje vezano uz Jadransku obalu i turizam. Godine 1959. Urbanističko društvo Hrvatske pokrenulo je inicijativu za reguliranje izgradnje na obali i otocima, zbog otpočete intenzivne izgradnje hotelskih i apartmanskih zgrada, neplanskog širenja gradskih naselja, neprikladnog izbora trase Jadranske magistrale i sl. Odazvavši se inicijativi, Institut je izradio niz prostornih studija i planova, među kojima se ističu metodološka studija Planiranje turističkih područja na Jadranu (1963), Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja jadranskog područja (1964–67), te niz projekata izrađenih u sklopu zajedničkih programa za razvoj UN-a i jugoslavenske vlade Projekt Južni Jadran (1969) i Projekt Gornji Jadran (1972). Na osnovi toga izrađeni su i planovi prvih turističkih apartmanskih naselja, npr. Červar–Porata (1971., 1975–77). Istom razdoblju pripadaju i kontinentalni Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije i Baranje (1966) te Generalni uređajni plan Nacionalnog parka Plitvice (1971).

Prateći razvoj zakonodavstva i struke, Institut postaje nositeljem sve kompleksnijih zadaća iz širokog područja prostornog planiranja, urbanizma i arhitekture, usporedno razvijajući znanstvenoistraživačku osnovu. Među prostornim planovima ističe se niz prostornih planova manjih područja, npr. Makarske (1967), Istre (1969), Zagrebačke regije (1972–77), Općine Županja (1979), Općine Duga Resa (1983), područja posebne namjene Kumrovec–Kozjansko (1980), Nacionalnog parka Kornati (1987), Zajednice općina Siska (1986), što je rezultiralo suradnjom na izradbi Prostornog plana SR Hrvatske (1974) i izradbom Prijedloga prostornog plana SR Hrvatske (1987). Generalnim urbanističkim planovima do 1987. obuhvaćeno je 120 gradova i naselja s više od 300 elaborata, a ističu se oni gradova (Osijek, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Velika Gorica, Poreč, Makarska, Vukovar i dr.), naselja gradskog karaktera (Opuzen, Perušić, Karlobag, Lički Osik, Marija Bistrica, Fažana, Vrata–Fužine–Lič, Skrad, Oroslavje), naselja i cjelina svojstvenog karaktera (Kumrovec, Jasenovac, Krapinske Toplice i Stubičke Toplice, Podgora, Premantura, Borje, Vrsar), turističkih područja (Dajla–Nudo–Mareda–Pineta, Poreč–Tar–Vabriga–Lanterna, Gajac–Novalja, Barbariga). Institut je do 1987. izradio i više od 1000 detaljnih, odn. provedbenih urbanističkih planova, a od 254 grada i naselja za koje su se radili planovi te vrste, za 63 su izrađena više od tri plana (npr. Zagreb 79). Na osnovi provedbenih urbanističkih planova su se tijekom 1970. radili urbanistički projekti uglavnom stambenih naselja, kojima je Institut ostvario značajna postignuća (npr. zagrebačke Dugave 1976., Sloboština 1978., Mirogoj – Gaj urni). Osim navedenoga, u razdoblju do 1987. Institut je ostvario niz značajnih arhitektonskih realizacija integriranih s urbanističkim i pejzažnim sklopovima, a posebno se ističu Nacionalna i sveučilišna biblioteka (natječaj 1978–81), Krematorij (natječaj 1983–85), sportski centar Cibona (1985–87), upravna zgrada INA-trgovine (1986–87) u Zagrebu, turističko stambeno naselje Mareda i dr. Institut je 1987. obuhvaćao tri zavoda (za prostorno planiranje, za urbanističko planiranje, za provedbeno planiranje i arhitekturu) i Centar za znanstvenoistraživački rad, a imao je više od 130 zaposlenih.

U novim društvenim okolnostima prelaska ingerencije nad prostornim planiranjem u nadležnost proračunski financiranih ustanova većih jedinica lokalne samouprave, od 1996. Institut djeluje kao dioničko društvo, a od 2009. kao društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2026. imao je interdisciplinarni tim od petnaestak zaposlenika, a bavio se prostornim planiranjem i urbanizmom, arhitektonskim projektiranjem, izradbama prostorno-programskih studija, zaštitom okoliša, krajobraznom arhitekturom, infrastrukturnim planiranjem, vođenjem projekata i savjetovanjem.

Tijekom gotovo 80 godina rada, u Institutu je izrađeno više od 10 500 različitih radova i projekata, na izradbi kojih je radilo gotovo 400 djelatnika. Među njima se osobitim doprinosom ističu: V. Antolić, Aleksandar Bašić, Drago Bradić, Duška Bradić, → Ivan Čižmek, Vojislav Dević, Ninoslav Dusper, Viktor Duško Hećimović, → Marijan Hržić, Vladimir Ivanović, → Branko Kincl, → Dragutin Kiš, → Miroslav Kollenz, → Neven Kovačević, →  Zvonimir Krznarić, → Ninoslav Kučan, Ivan Lay, → Davor Mance, → Mirko Maretić, Antun Marinović, Juraj Matijević, Tamara Mihinjač Pleše, → Dinko Milas, Terezija Mirković Berković, → Radovan Miščević, → Velimir Neidhardt, Dunja Ožvati, Antun Paunović, Branko Petrović, → Goran Rako, → Matija Salaj, → Emil Seršić, Zdravko Švigir, Mladen Uglješić, → Antun Ulrich, Branko Vasiljević, → Fedor Wenzler i dr.

urbana sociologija, grana sociologije koja se bavi fenomenom grada i urbanizacijskog procesa; također sociologija grada. Povezana je s ruralnom sociologijom, sociologijom naselja i drugim posebnim sociologijama koje u interpretaciju društva uključuju prostorne varijable, ali i s drugim znanstvenim područjima i poljima kao što su urbanizam, geografija, antropologija itd. Uz otvorenost prema drugim disciplinama koje se bave gradom, karakterizira je interdisciplinarni analitički pristup bez kojeg se teško mogu razumjeti struktura i dinamika složenog fenomena grada.

Njezin razvoj može se pratiti od početaka razvoja znanstvenoga polja sociologije, koja se od druge polovice XIX. st. usmjerava na modernizacijske procese, urbanizaciju i industrijski tip grada. U tom su smislu nezaobilazni autori tzv. njemačke klasične sociologije koji se na različite načine bave pitanjem odnosa grada i društva, te uloge grada u modernizacijskim procesima. Tako Max Weber u svom kapitalnom djelu Privreda i društvo (Wirtschaft und Gesellschaft, 1922) gradu posvećuje cijelo poglavlje Grad – nelegitimna vlast u kojem donosi historijsko-komparativnu analizu grada, naglašavajući njegovu ulogu u razvoju cjelokupnog procesa racionalizacije društava na Zapadu i, posljedično, nastanka kapitalizma. Također, Emile Durkheim razmatra grad u okviru proučavanja društvene morfologije, naglašavajući posebno ulogu grada kao mjesta napretka i inovacija. S druge strane, Georg Simmel analizira velegrad u knjizi Velegrad i duhovni život (The Metropolis and Mental Life, 1903) i intrepretira ga kao poseban način života, čime će znatno utjecati na buduće istraživače grada, prije svega na predstavnike čikaške škole urbane sociologije (Robert Park, Ernest Burguess, Louis Wirth). Oni su početkom XX. st. afirmirali grad kao posebno područje sociološke analize i na taj način utemeljili urbanu sociologiju kao posebnu granu sociologije, definirajući joj područje interesa, teme i istraživačke metode. Od druge polovice XX. st. urbana sociologija nastavlja razvijati već zacrtani socio-prostorni pristup tumačeći urbanu zbilju kroz međuutjecaje prostora i društva (kulture, ekonomije, politike). Među mnogobrojnim su autorima najutjecajni Henri Lefebvre (Proizvodnja prostora – La Production de l’espace, 1974) i Manuel Castells (Urbano pitanje – The Urban Question, 1977., Grad i spontani društveni pokreti – The City and the Grassroots, 1983., Informacijski grad – The Informational City, 1989), a potkraj XX. st., na ovoj istraživačkoj tradiciji razvijaju se tzv. urbane studije koje su posvećene suvremenim urbanim transformacijama i postindustrijskom tipu grada.

Urbana sociologija u Hrvatskoj

Hrvatska urbana sociologija ima dugu tradiciju promišljanja grada. Počevši od poznate knjige Rudija Supeka Grad po mjeri čovjeka (1987) i svojevrsnog udžbenika Urbana sociologija (1985) Ognjena Čaldarovića, ta se grana u hrvatskoj akademskoj zajednici razvijala na katedrama urbane sociologije na hrvatskim sveučilištima na kojima se studira sociologija, ali i na studijima arhitekture i urbanizma, te putem institutskih znanstvenih i stručnih istraživanja.

Kada je riječ o hrvatskim sveučilištima, od 1980-ih raste produkcija publikacija u području urbane sociologije: znanstvenih članaka i knjiga, te stručnih publikacija koje predstavljaju rezultate teorijskih spoznaja i empirijskih istraživanja. Neka su od važnijih djela knjige dugogodišnjeg profesora i voditelja katedre Urbana sociologija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Ognjena Čaldarovića Suvremeno društvo i urbanizacija (1987), Društvena dioba prostora (1989), Urbano društvo na početku 21. stoljeća. Osnovni sociološki procesi i dileme (2011), Čikaška škola urbane sociologije. Utemeljenje profesionalne sociologije (2012), te u suautorstvu s Janom Šarinić Suvremena sociologija grada. Od nove urbane sociologije prema sociologiji urbanog (2015).

U znanstvenim i istraživačkim institutima, prije svega Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu i Institutu društvenih istraživanja Ivo Pilar, kontinuirano se provode urbanosociološka istraživanja koja su rezultirala mnogobrojnim znanstvenim radovima objavljenima u domaćim i inozemnim znanstvenim časopisima, ali i studijama, znanstvenim knjigama i monografiijama hrvatskih gradova. Također u razdoblju djelovanja → Urbanističkog instituta Hrvatske, posebice u drugoj polovici XX. st., kao dio interdisciplinarnog istraživačkog tima prisutni su i urbani sociolozi koji surađuju s urbanistima na izradbi mnogobrojnih urbanističkih studija.

Neka su od važnijih djela knjige Ivana Rogića, dugogodišnjeg voditelja urbanosocioloških istraživanja u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i profesora na Arhitektonskome fakultetu, Stanovati i biti. Rasprave iz sociologije stanovanja (1990), Periferijski puls u srcu od grada. Zamke revitalizacije (1992), Tko je Zagreb? Prinosi sociološkoj analizi identiteta grada Zagreba (1997), te mnogobrojne monografije hrvatskih gradova u kojima je kao autor ili suautor interpretirao rezultate empirijskih istraživanja – urbanosociološke studije Zagreba, Rijeke, Splita, Siska, Dubrovnika, Vukovara, Kutine i dr. Hrvatskoj urbanoj sociologiji znatan su doprinos dali i radovi autorice Dušice Seferagić koja je realizirala niz istraživanja u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, prije svega istražujući prakse stanovanja kao jednu od tema urbane sociologije. Ističe se njezina knjiga Kvaliteta života i nova stambena naselja (1988), kao i mnogobrojni drugi radovi u suautorstvu, u kojima su publicirane spoznaje višegodišnjega istraživačkog rada u području urbane sociologije.

Među pripadnicima srednje i mlađe generacije hrvatskih urbanih sociologa, u prvim se desetljećima XXI. st. i dalje njeguje pristup koji povezuje istraživanja hrvatskih gradova i objavljivanje znanstvenih radova u renomiranim domaćim i međunarodnim znanstvenim časopisima. Kontinuitet objavljivanja autorskih znanstvenih knjiga i monografija obilježava i ove generacije urbanih sociologa, među kojima se ističu autorske znanstvene knjige: Urbani rituali (2004) Anke Mišetić, U potrazi za drugim prostorom. Sociologijski aspekti sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj (2012) Gerana-Marka Miletića, Vitalni gradovi. Pogled iz perspektive stručnjaka zaposlenih u gradskim upravama (2012) A. Mišetić, G.-M. Miletića i Sare Ursić, Urbane transformacije suvremenog Zagreba (2013) Jelene Zlatar, Kvaliteta života u novostambenim naseljima i lokacijama u zagrebačkoj mreži naselja (2015) J. Zlatar i Anđeline Svirčić Gotovac, Povijesna jezgra Šibenika. Između propadanja i revitalizacije (2015) Ivice Poljička, Privrženost gradu. Socioprostorne veze u urbanom kontekstu (2018) Sanje Stanić i Antonije Ninčević, Gradski projekt Prostor središta Trešnjevke (2020), Gradski projekt Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici (2021), Gradski projekt Ciglana Črnomerec (2022) Jane Vukić, te Život zagrebačkih tržnica. Perspektiva postmoderne paradigme grada (2024) Nike Đuho. Znanstvene radove iz urbane i ruralne sociologije i srodnih znanstvenih područja od 1963. objavljuje časopis Sociologija i prostor Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Ungarov, Bruno (Šibenik, 16. I. 1909 – Šibenik, 8. XI. 1994), geodet, pokretač i prvi glavni urednik Geodetskoga lista.

Nakon završetka Geodetske škole 1927. obavljao je poslove na novoj izmjeri Srbije, a potom je u Skoplju bio asistent na ljetnoj đačkoj praksi (1929). Nakon povratka u Dalmaciju obavljao je tehničke poslove vezane uz likvidaciju kmetskih i kolonatskih odnosa (kotari Benkovac, Šibenik i Hvar), a potom je 1935. postavljen za šefa katastarske uprave u Kninu. Zbog ratnih prilika 1941. otišao je iz Knina u Makarsku i Hvar, a potom i u Monopoli u Italiji. Nakon povratka u Hrvatsku bio je voditelj službe katastra zemljišta pri Vladi NR Hrvatske (1944–45). Od 1945. radio je na ustroju geodetske službe u Hrvatskoj, pri čemu je intenzivno surađivao s Geodetskim odjelom u okviru tadašnjega Ministarstva građevina. Bio je pokretač stručnoga glasila → Geodetskoga lista te njegov prvi glavni urednik (1947). U njem je pisao o agrarnim odnosima na području Ravnih kotara za venecijanske vladavine, o sustavima starih linearnih mjera, te niz drugih stručnih i kritičkih članaka. U Šibenik se vratio 1950. i preuzeo vođenje tamošnjeg Ureda za katastar, s kojim je u relativno kratkom poslijeratnom razdoblju obnovio izmjeru cjelokupnoga grada Šibenika.