stambena arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine namijenjene stanovanju, prilagođene fiziološkim, biološkim, društvenim, ekonomskim i drugim potrebama ljudi koji u njima obitavaju. Zadovoljenje tih potreba, tj. uređenje i gradnja stambenog prostora jedno je od najstarijih aktivnosti čovjeka kao misaonog bića, a i danas ostaje jednom od glavnih zadaća arhitekture kao djelatnosti. Obilježena je stupnjem razvoja graditeljskih vještina, tehnologija i materijala, kao i morfološko-krajobraznim i prostorno-gospodarskim uvjetima u kojima je nastajala, iz čega proizlaze i povijesne različitosti u arhitektonskoj tipologiji tih građevina. Danas se stambene zgrade u osnovi dijele na jednostambene (namijenjene jednoj obitelji) i višestambene.

Jednostambene zgrade (obiteljske kuće) se općenito smatraju najkomfornijim oblikom stanovanja. Mogu biti jednoetažne, u dvije ili više etaža, slobodnostojeće, dvojne, ugrađene u stambene nizove, rjeđe tepihe ili saća. Višestambene zgrade oblik su tzv. kolektivnoga stanovanja, kojim se postiže veća gustoća nastanjenosti i zemljište se iskorištava racionalnije nego u individualnoj izgradnji. Zajedničkim konstruktivnim elementima, temeljima, krovom, građevnim instalacijama, katkada i prostorijama (odlagalište otpada, društvene prostorije, praonica rublja itd.) postiže se i veća ekonomičnost takvih zgrada. U prostornoj organizaciji najčešće je rješenje niz vertikalnih komunikacija liftovima i stubištem na koje se veže jedan, dva, tri, četiri, pa i više stanova po etaži. U galerijskim višestambenim zgradama stanovima se pristupa s unutarnje ili vanjske, uzdužne galerije, a stanovi mogu biti jednoetažni, dvoetažni ili troetažni. U terasastim višestambenim zgradama stanovi su po visini djelomično izmaknuti, što omogućuje da se na krovu donjega stana smjesti terasa gornjega. Višestambenih zgrada ima od malih sa svega nekoliko stanova do onih vrlo velikih s više stotina stanova. Nerijetko u svom sastavu udomljuju i prostore namijenjene zadovoljavanju proširenih potreba stanovnika (trgovine, poslovni prostori i sl.) prerastajući u stambeno-poslovne zgrade (→ poslovne zgrade, → trgovačke zgrade). Mogu biti slobodnostojeće ili tvoriti gradske blokove, a kao poseban oblik stambene arhitekture kadšto se ističu vrlo visoki stambeni tornjevi (→ neboder).

Do danas dosegnuti standardi stambene arhitekture oslanjaju se na funkcionalnost, kvalitetu i komfor unutarnjih prostora (odnos s okolinom, orijentacija, insolacija, provjetravanje, klimatizacija i grijanje), pristupačnost i dr., dok se u posljednje doba osobit naglasak stavlja na njezinu održivost i energetsku učinkovitost (→ održiva arhitektura).

Prapovijest

U razdoblju paleolitika životni su čimbenici poput male gustoća stanovništva, niskog stupnja radnih mogućnosti i lutalačkog načina života u potrazi za divljači diktirali čovjeku da se zaklanja ponajprije u prirodne poluzaštićene prostore špilja ili polušpilja koje su svojim položajem najčešće nadvisivale i nadzirale udoline i vodotoke kojima su krda životinja prilazila na napajanje. Rjeđe se zadržavao na nizinskim otvorenim prostranstvima gdje je bilo teže pronaći zaklone potrebne za životni opstanak. Prostor špilje čovjek je prilagođavao svojim dnevnim potrebama tako da je položaj ognjišta, ležaja, radnoga mjesta ili mjesta za kult i pokapanje odgovarao osnovnim zahtjevima funkcije. U tome razdoblju ne može se govoriti o kreiranju stambenog objekta, već samo o primjeni i donekle adaptaciji prirodnoga zaklona radi formiranja nastambe. Takvi prvi oblici prebivališta paleolitskoga čovjeka otkriveni su na Hušnjakovu brijegu u Krapini, u Vindiji kraj Donje Voće, Velikoj pećini kraj Ivanca, Šandalji kraj Pule, Nakovani na Pelješcu, Veloj spili na Korčuli i dr.







Daljnjim razvojem društvene zajednice, kada je čovjek, upoznavši korisnost životinja, započeo s njihovim pripitomljavanjem, odnosno u fazi prijelaza na stočarski, a ubrzo potom i na poljoprivredni način proizvodnje, došlo je do znatnih promjena u uvjetima iskorištavanja terena, a prema tome i do promjene u lokaciji i oblikovanju nastamba. U razdoblju neolitika čovjek je zbog novoga načina proizvodnje kao stočar i ratar bio vezan uz plodno tlo, koje se prostiralo ponajviše uz vodotoke i močvare. Kako na tom području u većini slučajeva nije bilo prirodnih zaklona, morao je prvi put sam izgraditi svoju nastambu. U ranoj fazi neolitika to su ponajviše bile u tlu iskopane zemunice prekrivene jednostavnim pokrovom od šiblja. Kako je na nizinskom, posebice močvarnom, području voda često preplavljivala te nastambe, čovjek je ubrzo prešao na izgradnju stabilnijih nadzemnih nastamba. Takve su nastambe bile različito konstruirane i poprimale su različit oblik prema uvjetima u kojima su bile izgrađene. Na sjevernim kontinentalnim područjima koja su obilovala drvećem razvila se izgradnja drvenih nastamba pravokutna tlocrta (megaron). U priobalju su se pak gradile nastambe šatorastoga tipa i kružnoga tlocrta, u početku od pletera, a potom i u suhozidnoj kamenoj konstrukciji. U kasnijoj fazi neolitika pojavile su se veće skupine nastamba osiguranih ili izgradnjom na močvarnom tlu, odnosno iznad vode (sojenice) ili na prirodno teže pristupačnim brežuljcima. Životne okolnosti tijekom vremena pospješile su povećanu gradnju nastamba, a njihovom su se aglomeracijom oblikovala prva naselja. Ostatci različitih tipova stambenih objekata otkriveni su u neolitičkim naseljima duž kontinentalne Hrvatske (Slavonski Brod, Vinkovci, Brezovljani kraj Križevaca, Malo Korenovo kraj Bjelovara, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelana kraj Virovitice) te istočne jadranske obale (Smilčić kraj Benkovca, Danilo kraj Šibenika).

Prijelazom u metalno doba usavršavali su se oblici izgradnje nastamba. U razdoblju eneolitika, kad se počelo rabiti metalno oruđe, počeli su se preciznije obrađivati kameni blokovi. Jedno je od najznačajnijih eneolitičkih naselja u nas s mnogobrojnim otkrivenim stambenim objektima Vučedol kraj Vukovara.













U brončanom i željeznom dobu pojavile su se savršenije izgrađene drvene nastambe (istoga tipa kao i u neolitiku) kod kojih se konstruktivni vez drva često učvršćivao metalnim sponama. U tom razdoblju došlo je do veće akumulacije nastamba na užem prostoru zbog povećanja stanovništva, kao i do intenzivnije izgradnje utvrđenih zakloništa na prirodno zaštićenim položajima, najčešće na uzvisinama (gradine), ali i u močvarama i ravnicama. U sjevernoj Hrvatskoj gradine su se podizale već tijekom neolitika i eneolitika (Sopot i Otok kraj Vinkovaca, Klokočevik kraj Slavonskog Broda, Sarvaš kraj Osijeka), dok su u Lici, Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji najbrojnije one iz brončanoga i željeznoga doba, kada su ta područja nastavala različita ilirska plemena (Prozor kraj Otočca, Monkodonja kraj Rovinja, Nezakcij kraj Pule, Bribir kraj Skradina). Prapovijesna naselja, nastanjena tijekom eneolitika, brončanoga i željeznog doba, nerijetko su nastavila život i kao utvrđeni rimski gradovi. (→ prapovijesno graditeljstvo)

Antika

Razvoj antičke arhitektonsko-urbanističke civilizacije u nas započeo je s grčkim kolonijama na istočnoj jadranskoj obali. Unatoč činjenici da je fundus arhitektonskih objekata tih kolonija gotovo potpuno uništen, ostali su očuvani dijelovi urbane konstitucije prema kojima je moguće ustanoviti helenističku urbanu strukturu koja se sastojala od pravokutnoga rastera mreže dvaju međusobno okomitih sustava paralelnih ulica (Issa – Vis, Pharos – Stari Grad na Hvaru).

Nasuprot fragmentarnim nalazima urbanističkih i arhitektonskih ostvarenja izgrađenih u doba života grčkih kolonija, na našem se području očuvalo relativno mnogo arhitektonskih objekata iz razdoblja prodora rimske vlasti, koja je donijela dominaciju stila rimske antike. Obilježje rimske urbane i arhitektonske koncepcije sadržano je, uz početnu izvornost, uglavnom u simbiozi mnogih elemenata preuzetih iz etrurskoga, te ponajviše iz helenističkoga i sirijsko-orijentalnoga graditeljskoga kruga.

Stambena arhitektura rimskoga razdoblja tipološki se može razvrstati na: gradske obiteljske kuće (domus), višestambene urbane zgrade (insula), urbane vile (villa urbana) i stambeno-gospodarske komplekse ladanjskih vila (villa rustica). Tijekom II. i I. st. pr. Kr. rimski domus razvijao se pod helenističkim utjecajem. Kroz predvorje (vestibul) ulazilo se u srednje dvorište (atrij), oko kojega su bile raspoređene prostorije različitih namjena. Glavna prostorija (tablinum) nalazila se na suprotnom kraju atrija u odnosu na ulaz, dok su spavaće sobe (kubikuli) bile raspoređene uz bočne strane, jednako kao i prostorije za čuvanje likova predaka, za dnevne obroke i garderobe (ala). Atrij je imao krov koji se prema sredini spuštao i činio velik četverokutni bazen za kišnicu (impluvij). Za razliku od prizemnoga domusa, insula je bila višekatnica sa stanovima za najam, koja je najčešće zauzimala cijeli blok. U prizemlju su bile trgovine (taberna) orijentirane prema ulici, dok su se na katovima nalazili stanovi s tri do pet soba. Iako je zauzimala više od polovice urbanoga prostora, gradska stambena arhitektura u nas relativno je slabo sačuvana, te je time bila i teže pristupačna sustavnom istraživanju. Ostatci takvih stambenih objekata otkriveni su u Nezakciju, Puli, Ninu, Zadru, Bribiru i Saloni. Villae urbanae su raskošne vile za više društvene slojeve građene u urbanom središtu. Često su bile opremljene sustavom grijanja, kupkama, ukrašene podnim i zidnim mozaicima, zidnim slikama, kipovima i drugom kamenom plastikom. Jedna od takvih vila otkrivena je u Starom Gradu na Hvaru. Za razliku od Dalmacije i Istre, gdje su građevine bile izgrađene od kamena, adekvatni nalazi na prostoru sjeverne Hrvatske još su slabije očuvani jer su objekti bili građeni dijelom od slaboga kamena, a ponajviše od opeke i drva, te stoga izloženiji bržem razaranju.

Iznimno visok stupanj kvalitete stanovanja postignut je u villama rusticama, izvangradskim stambenim i gospodarskim arhitektonskim sklopovima koji su bili središta zemljišnih posjeda. Pojavile su se potkraj I. st. pr. Kr. u Italiji, a tijekom I. st. romanizacijom su se širile po svim provincijama Carstva. Najbrojnije su bile vile u kojima su ravnopravni stambeni i proizvodni sadržaji, a mogle su biti i vrlo raskošne sa svim obilježjima palače. U Istri i Dalmaciji poznato je nekoliko stotina lokaliteta s njihovim ostatcima, gotovo svi uz morsku obalu, na otocima ili u uskom pojasu uz more. Među njima ističu se vile u uvali Verige na Velom Brijunu, na rtu Zorna kraj Poreča, poluotoku Vižula kraj Medulina, u Barbarigi, Ivinju kraj Tisnog, Polačama na Mljetu i dr. U dubljoj su unutrašnjosti gospodarsko-ladanjske vile bile rjeđe, jer je osnovno načelo gospodarskoga funkcioniranja takvih sklopova bila proizvodnja hrane (vina, ulja i dr.) za tržište. Kopneni prijevoz do tržišta najviše je utjecao na cijenu robe, pa je smještaj uz more (ili rijeke) bio najisplativiji. Ostatci villa rustica u panonskom dijelu Hrvatske otkriveni su u Drenju Brdovečkom kraj Zaprešića, Bartolovcu kraj Jalžabeta, Benkovcu kraj Okučana i Osekovu kraj Popovače.







Najraskošniji je primjer rimske stambene arhitekture u nas Dioklecijanova palača u Splitu, podignuta oko 300. godine. Po svojoj kompoziciji ima elemente carske vile, helenističkoga grada i utvrđenoga vojnog logora – kastruma (castrum) (→ fortifikacijsko graditeljstvo). U tlocrtu je zamišljena kao pravokutnik, ali je prilagođivanje terenu nametnulo manja odstupanja. Carev stan prostirao se uz cijelo južno pročelje palače. Tek je djelomice očuvan u gornjem katu, ali su se gotovo potpuno očuvale njegove prizemne, presvođene nadgradnje, koje su ga izravno nosile, pa se s obzirom na podudarnost gornjega i donjega tlocrta može utvrditi cjelovit raspored i izgled gornjih prostora. Na zapadnoj strani gornjega kata sačuvani su ostatci dvorane s kupolom i dviju dvorana s apsidama, a na istočnoj strani dijelovi osmerokutne blagovaonice (triklinij) s trima dvoranama kružna tlocrta. Dioklecijanov stan povezivala je duga prostorija uz južno pročelje (kriptoportik) iz koje je kroz 42 prozora i tri lođe bio otvoren pogled prema moru. Salonu su 614. razorili Avari i Slaveni, a njezino se stanovništvo sklonilo u Dioklecijanovu palaču. Od VII. st. palača je nastavila živjeti kao grad Split, koji se širio prema zapadu i u više navrata zatvarao zidovima. (→ antičko graditeljstvo)







Srednji vijek

Nakon što je Bizant kao istočni nasljednik Rimskoga Carstva sredinom VI. st. postao glavnom političkom silom u Italiji i na istočnom Jadranu, za obranu i kontrolu plovnoga puta podignuto je više utvrda, među kojima se ističe bizantski kastrum na Velom Brijunu. Riječ je o jednom od najznačajnijih primjera kasnoantičke stambene arhitekture u nas, civilnom naselju koje se razvilo na mjestu utvrđenoga vojnog logora što su ga u VI. st. podigli Bizantinci, izgradivši zidine na širem prostoru oko starijih rimskih villae rusticae. Završetkom bizantsko-gotskoga rata zdanje je izgubilo vojnu namjenu te je služilo za zbjeg stanovnika otoka u nemirnim prilikama seobe naroda. Dolaskom otočja pod franačku vlast unutar kastruma razvila se feudalna palača, a oko nje su bili mnogobrojni mali stambeni prostori starosjedilaca i novopridošlih stanovnika. Naselje je cvjetalo između VI. i VIII. st., a potom je vjerojatno počelo postupno propadati, iako tragova naseljenosti ima još i u XIV. st.







Hrvatsko područje koje je od IX. do XI. st. bilo postupno povezano u jedinstvenu državno-političku zajednicu počelo se povezivati u svom kulturno-umjetničkom razvoju dijelom uz kontinentalni, a dijelom uz mediteranski profil europske kulture. Tako su nastali specifični oblici arhitektonskih objekata u regijama Panonske Hrvatske u kontaktu s kontinentalnom Europom, Dalmatinske Hrvatske u kontaktu s Mediteranom te Istre u miješanom kontaktu s kontinentom i Mediteranom. U nizinskom šumovitom slavonskom području nastambe su bile izgrađene od brvana ili platica (u tipu megaronskog pravokutnog tlocrta) i prekrivene slamom, a na krševitom obalnom području bile su izvedene od kamenoga suhozida i prekrivene trskom ili kamenim pločama. Primjere u kontinentalnom području predstavljaju utvrđena gradišta u Svetom Petru kraj Ludbrega, Gradini kraj Gudovca, Virgradu u Spačvi, Mrsunjskom lugu kraj Slavonskoga Broda, gdje su sačuvani ostatci kućnoga lijepa kojim su se premazivale konstrukcije drvenih stambenih objekata. U jadranskom području od kamena su se osim jednostavnih objekata gradile i kompleksne kneževske ili kraljevske rezidencije poput onih u Bijaćima, Ninu, Kninu i Biogradu na Moru. Običaji gradnje od drva u kontinentalnom, odnosno kamena u priobalnom području vidljivi su i danas u → tradicijskoj arhitekturi.

U romaničkom razdoblju došlo je do zamaha graditeljstva, posebice u gradovima na obali. Autonomne gradske komune donijele su statute s odredbama koje su svjedočile o promišljenim urbanim koncepcijama. Tako su se u gradske zidine uklopile obiteljske kuće, biskupske i kneževske rezidencije, kao i samostanski sklopovi. Stambeni objekti u tom razdoblju postali su veći, premda najčešće u granicama skučenih gradskih parcela, rastući u visinu ili oblikujući obiteljske sklopove s unutarnjim dvorištima (zid prema ulici ponegdje je okrunjen nizom zubaca dokazujući njihovu obrambenu funkciju usred grada). Pretežno su to bile ipak manje zgrade s jednosobnim prostorijama na katu, dok su kuhinje u pravilu bile u potkrovlju. Velik broj romaničkih stambenih objekata nalazi se, u različitim stupnjevima očuvanosti, u Splitu, Trogiru, Zadru, Šibeniku, Omišu, Hvaru, Dubrovniku, Korčuli, Rabu, Krku, Puli, Poreču, Motovunu, Balama i dr. U XIII. st. kuće su se podizale gotovo prema jedinstvenome tipu; vanjština je bila podređena unutarnjem rasporedu. U prizemlju su bili portali sastavljenih dovratnika s plošnim lunetama, često ukrašenima obiteljskim grbovima. Od arhitektonske plastike karakteristični su međukatni glatki ili profilirani vijenci, dvojni prozori, konzole pod strehom. (→ predromaničko graditeljstvo; → romaničko graditeljstvo)

U doba gotike arhitektura se malo-pomalo oslobodila romaničkih okvira izražavajući uspon gradske kulture koja se pojavila istodobno s umjetničkim izričajima zapadnoga svijeta. Dalmatinski se prostor pod vladavinom Anžuvinaca povezao sa širim obzorjima europskoga napretka, a potpadanje pod Veneciju od 1420. na tom je području ojačalo svijest o potrebi iskazivanja vlastite opstojnosti naglašavanjem duhovnoga ozračja koje je pokrenulo ne samo sakralno već i svjetovno graditeljstvo, među ostalim i stambeno. Značajni su se rezultati postizali proširenjem postojećih urbanih jezgri i podizanjem čitavih novih naselja srodna izgleda, sve u vezi s gospodarskim napretkom. Ozakonjivala su se pravila planiranja urbanih cjelina, posebice pridodavanih stambenih četvrti.

Stambena arhitektura XIV. i XV. st. na jadranskom prostoru uglavnom obuhvaća jednoćelijski tip višekatnih kuća koje su tijekom vremena postajale sve veće, udovoljavajući potrebama obiteljskoga stanovanja, ali i zanatske proizvodnje ili trgovine u prizemlju. Osim u sve složenijem rasporedu prostorija, napredak se očitovao i u oblikovanju pročelja s otvorima različitih oblika u okvirima gotičkoga nacrta, a sve kićenije klesarske obradbe. Pomake od romaničkoga osjećaja zatvorene forme moguće je pratiti kroz oblikovanje monumentalnih portala (osobito reprezentativni u Šibeniku i Trogiru), te višedijelnih prozora sve vertikalnijega ustroja (od Poreča do Dubrovnika s inačicama heksafora iz XIV. st. u Splitu) radi boljega osvjetljavanja prostorija, ali i isticanja ugleda vlasnika. Iz graditeljskih osnova XIII. st. razvio se i oblik patricijske palače s ugrađenim dvorištem, koja obično ima trijem odijeljen zidom s monumentalnim ulazom prema ulici. Pročelja velikih katnica rastvaraju se višedijelnim prozorima, a unutarnja funkcionalnost prostora pojačana je otvorenim stubišnim prilazima na kat, katkada s pratećim lođama, te prvim balkonima u XV. st. U svakom gradu na jadranskoj obali, od Poreča do Kotora, sačuvano je nekoliko patricijskih palača s karakterističnim gotičkim i kasnogotičkim prozorima, vratima i portalima, a najraskošniji je primjer Velika Papalićeva palača u Splitu, izgrađena sredinom XV. st.







U kontinentalnom dijelu u XIV. i XV. st. glavnom zadaćom svjetovne arhitekture postala je izgradnja feudalnih burgova, gradskih kula i zidina. Moćniji feudalci podizali su ih od kamena, drva (nisu sačuvani) ili od čvrste opeke (Šarengrad; Kolođvar, južno od Osijeka), a služili su za obranu i za stanovanje. Gotički duh očitovao se na tim građevinama u pojedinim arhitektonskim elementima poput dovratnika, doprozornika, konzola i dr. (Varaždin, Veliki Tabor, Susedgrad). (→ gotičko graditeljstvo)

Renesansa i barok

Hrvatske su zemlje, određene društveno-političkim uvjetovanostima, renesansne promjene u arhitekturi prihvaćale različito. Dok je kontinentalni prostor renesansa tek dotaknula, Dalmacija, zemlja gradova i duge tradicije kamenarskih radionica, postala je nositelj umjetničkoga izraza. Umjetnost renesanse XV. st. u Dalmaciji bila je heterogena jer je usporedno i dalje živjela gotika (kasna gotika, gotico fiorito).

Osobit pečat jadranskim gradovima dala je renesansa fasadama mnogih kuća i palača sa skladno proporcioniranim i profiliranim portalima, prozorima, balkonima, vanjskim stubištima i trijemovima u dvorištu, reljefno ukrašenim umivaonicima i kaminima u unutrašnjosti, krunama cisterni, grbovima i dr. Vrhunac renesansne kulture stanovanja dosegnut je u dubrovačkim ljetnikovcima. Očuvani na čitavu području Dubrovačke Republike, najčešće na morskoj obali i na otocima, s karakterističnim tlocrtom u obliku slova L (tzv. funkcionalna asimetrija – jednokatno stambeno krilo i prizemno gospodarsko, s terasom i kapelicom), ti se ljetnikovci odlikuju smišljenom organizacijom prostora i skladnim oblikovanjem. Jedan od vrhunaca renesansne ladanjske arhitekture predstavlja ljetnikovac Petra Sorkočevića na Lapadu (1521). U prizemlju i na katu nalaze se središnja dvorana i četiri bočne sobe s ravnim stropovima. Okomito krilo služilo je za poslugu. S unutarnje je strane, okrenut prema vrtu, renesansni trijem. Funkcionalna prostorna organizacija jedinstvena je te s vrtom stvara cjelinu. Pročelje prvoga kata rastvoreno je gotičkim prozorima.













Nakon ranorenesansne ladanjske arhitekture tlocrta u obliku slova L, do sredine XVI. st. ljetnikovci visoke i kasne renesanse saželi su se u jedinstveni volumen i smirili u simetriji. Tako ljetnikovac Natali-Skočibuha u Gružu rastvara uglove kata ložama i razvija do tada zapostavljene bočne fasade, a ljetnikovac Vice Skočibuhe kraj Tri crkve u Suđurđu na Šipanu monumentalnim rastvaranjem središnjega dijela s po tri arkade trijema u prizemlju i lože na katu napušta domaću tradiciju, te slijedi i dostiže vrhunske talijanske uzore. Manirističke su značajke došle do izražaja kod ljetnikovca Crijević-Pucić na kraju razdoblja, podjednako u oblikovanju zgrade kao i u fantastičnim stupovima i kapitelima perivoja. Uz dubrovačke ljetnikovce značajni su i ljetnikovci Hanibala Lucića i Petra Hektorovića na Hvaru i Marina Gazarovića na Visu. Nasuprot otvorenosti dubrovačkih ljetnikovaca prema prirodi, s trijemovima u prizemlju, ložama na katu i stubištima što s terase vode u vrt, niz dvoraca vlastele na obali između Trogira i Splita (Kaštela) svojim utvrdnim obilježjima svjedoči o aktualnoj opasnosti od provala Osmanlija. Zbog osmanske opasnosti fortifikacijska arhitektura je tijekom XVI. st. prevladavala i u sjevernoj Hrvatskoj. Od Senja preko Ribnika, Karlovca i Siska do Velikoga Tabora, Koprivnice i Varaždina dograđivali su se mnogi burgovi i utvrde, a najveća i ujedno najstarija bila je kaptolska utvrda oko zagrebačke katedrale. (→ renesansno graditeljstvo)







U profanom graditeljstvu prvi primjer baroknoga stila u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavljaju Novi dvori klanječki (1603). Iako se dvorac, koncipiran kao višekrilni s ugaonim kulama, nastavlja na renesansnu profanu arhitekturu, sam odabir smještaja u nizini te napuštanje burga Cesargrada, kao i rastvaranje arkadnih hodnika upućuju na novo razdoblje u arhitekturi i novi odnos prema krajoliku. U tom tipu podizali su se i drugi dvorci ili pregrađivali burgovi (Kerstinec, Jastrebarsko). U gradovima je još prevladavala drvena gradnja građanskih kuća. Tradicionalne prostorne koncepcije dominirale su u XVII. st. i u profanoj arhitekturi na obali. Obitelj Zrinski dala je podići sredinom XVII. st. u Kraljevici monumentalni dvorac kao četverokrilnu građevinu s arkadno rastvorenim hodnicima prema unutarnjem dvorištu s ugaonim kulama. U Dubrovniku su se podizale mnogobrojne barokne palače, nastale spajanjem više starijih čestica, u tradicionalnoj prostornoj organizaciji oko stubišta, s prihvaćanjem baroknoga stila prije svega u dekoracijama.



















Tijekom XVIII. st. u sjevernim je područjima nakon ratnih pustošenja došlo do gospodarskog oporavka te su mnoga stara naselja doživjela nagli preobražaj. Zidana barokna arhitektura umjesto dotadašnje drvene dala je glavni biljeg Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi, Križevcima, Zagrebu, Varaždinu i dr. Palaču Zrinskih u Čakovcu gradio je bečki carski graditelj Filiberto Lucchese. Aristokratske palače u sjevernim područjima slijedile su oblike srednjoeuropskoga baroka (Bužan i Vojković-Oršić-Rauch u Zagrebu, Patačić u Varaždinu), dok su palače na jugu mediteranske, pretežno renesansne koncepcije (Cindro i Milesi u Splitu, Dojmi di Delupis-Vukašinović u Visu, Providurova i Zmajević u Zadru, Pozza-Pucić u Dubrovniku, Sinčić u Poreču, Battiala-Lazzarini u Labinu). Osim kod palača, motiv arkada često se primjenjivao i kod građanskih kuća u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi i dr. U primorskim područjima građanske i težačke kuće oživljava vanjsko stubište s balaturama.







































U XVIII. st. bile su prisutne snažne veze sa štajerskim graditeljima. Najznačajniji je primjer dvorac Oršić u Gornjoj Bistri s ovalnom oslikanom dvoranom u rizalitnom istaku, raskošnim portalom i kapelom s rokoko opremom, a ističu se i dvorci u Zajezdi, Gornjoj Stubici i Miljani. U to doba obnavljali su se i barokizirali stariji dvorci unošenjem novih elemenata poput stubišta, kapela i dekoracija (Batthyány u Ludbregu). Često su dvorci imali i ugaone kule kao znak položaja vlasnika i kao simboličku formu »dugoga trajanja« (Gornje Oroslavje, izgorio, Brezovica, Lužnica, Gornja Rijeka). Potkraj toga razdoblja pojavio se klasicizam u dekoracijama, krila građevina postala su kraća, a hodnik se uvukao (Donje Oroslavje, Stubički Golubovec). U Slavoniji su raskošniji dvorci na većim posjedima mahom djela stranih graditelja. Dvorac Odescalchi u Iloku tlocrta u obliku slova U barokiziran je tijekom XVIII. st. prema rimskim uzorima, a četverokrilni dvorac Eugena Savojskog u Bilju, s tornjem nad ulazom, izgradili su vojni arhitekti 1712. Sličan biljskomu je i barokni dio dvorca Prandau-Normann u Valpovu, također izgrađen u prvoj polovici XVIII. st. Obitelj Eltz podigla je sredinom XVIII. st. u Vukovaru dvorac s istaknutim središnjim dijelom naglašenim velikim redom pilastara i baroknim parterima koji se pružaju prema Dunavu. Dubrovački ljetnikovci, građeni poslije velikoga potresa 1667., imaju barokna obilježja (Bozdari u Rijeci dubrovačkoj, Bizzaro u Čempresati kraj Komolca, Pucić-Đorđićev na Pilama). U Istri su izgrađene mnogobrojne vile pod snažnim utjecajem paladijanskih vila u Venetu, s istaknutim trijemom kao pronaosom antičkoga hrama. Ističu se vila Polesini u Svetom Ivanu od Šterne, te palača Battiala-Lazzarini u Labinu, u kojoj su prisutne različite struje venecijanskih utjecaja. Kurije su manje i skromnije plemićke ladanjske kuće, pretežno u Hrvatskom zagorju (Donja Bedekovčina, Zlatar, Budinšćina, Grana, Razvor). Od nekada mnogih drvenih kurija preostalo ih je vrlo malo (Donje Škarićevo, više kurija u Turopolju). Oko dvoraca, ljetnikovaca i kurija njegovali su se parkovi i vrtovi, ali su mnogi tijekom vremena uništeni. (→ barokno graditeljstvo)

























XIX. stoljeće

Demografska eksplozija dovela je u svim dijelovima Europe i svijeta u XIX. st. do naglog rasta naselja, osobito gradova, zbog preseljavanja stanovnika sa sela uvjetovanoga industrijalizacijom. Posljedično je porasla potreba za projektiranjem stambenih građevina koje je postalo glavnom zadaćom arhitekata XIX. st.

Na europskom selu obrasci stanovanja tijekom XIX. st. nisu se znatno promijenili u odnosu na prethodna razdoblja. Gradilo se najčešće u skladu s ustaljenim tradicijskim obrascima. U kontinentalnom dijelu Hrvatske u to je doba postupno napuštena izgradnja kuća od drva u korist zidanica. Katkada su se na zidanim, pa i na drvenim stambenim zgradama oponašali motivi podrijetlom iz klasicističke, historicističke i secesijske arhitekture. Gradilo se najčešće bez posebno izdanih dozvola. U gradovima se način izgradnje svih tipova građevina postupno normirao pravilnicima (Red građenja, njemački Bauordnung) koji su uvjetovali da zgrade moraju projektirati i izvoditi školovani arhitekti, inženjeri i graditelji. Ti su pravilnici normirali broj katova i visinu stambenih zgrada, njihov položaj u odnosu na ulicu (građevne linije), ponekad osnovne elemente ustrojstva fasade (položaj balkona, postavljanje erkera), materijal od kojega su mogle biti izvođene i sl. U Francuskoj te su norme bile vrlo stroge, što je dovelo do uniformirane slike gradova izgrađenih tijekom XIX. st. (Pariz). Na području srednje Europe visina višestambenih i stambeno-poslovnih zgrada kao i osnovno ustrojstvo pročelja najčešće nisu bili tako strogo normirani, što je stvorilo slikovitije urbane cjeline.

Zbog sve viših cijena građevnoga zemljišta, nedostatka prostora za izgradnju i stalnoga manjka stambenih prostora, tijekom XIX. st. u središtima europskih gradova zgušnjavala se urbana struktura. Dok se u prvoj polovici stoljeća, osobito na području srednje Europe (kako pokazuje i slučaj Zagreba) iza zgrada učestalo nalazio vrt (ukrasni vrt, povrtnjak), u drugoj polovici stoljeća građevna je čestica bila izgrađenija, a iza zgrada u unutrašnjosti blokova bila su smještena najčešće malena, dijelom izgrađena dvorišta. Stambene su zgrade istodobno tijekom stoljeća dobivale na visini i reprezentativnosti.

Građevine u cjelini ili djelomično namijenjene stanovanju u XIX. st. dijele se u tri osnovne skupine. U prvu spadaju višenamjenske ugrađene višekatnice, koje se podižu u središtima gradova i koje nisu bile isključivo stambenoga, već stambeno-poslovnoga karaktera. Druga skupina, višestambene ugrađene višekatnice, gradila se u trgovački manje propulzivnim ulicama. Treću skupinu čine stambene građevine namijenjene za život jedne obitelji koje se mogu podijeliti na gradske palače, vile i dvorce. Gradske palače podizao je kao slobodnostojeće ili ugrađene višekatnice najbogatiji sloj građanstva u gradskim jezgrama. Na rubovima gradova (u tzv. Cottage-Viertel, četvrtima vila) te u mjestima koja su se razvijala kao lječilišta ili turistička središta (toplice, mjesta uz obale mora i jezera, atraktivne gorske lokacije i sl.) gradile su se vile. Veće građanske kuće sagrađene na ladanju (u ruralnim ili slabije urbaniziranim krajevima) nazivaju se katkada i ljetnikovcima. U građevine namijenjene stanovanju jedne obitelji ubrajaju se i dvorci koje su u XIX. st. nastavili graditi pripadnici vladarskih obitelji, plemstvo, ali i obogaćeno građanstvo koje je oponašalo obrasce plemićke kulture.

Višestambene i stambeno-poslovne zgrade u središtima europskih gradova gradile su se uobičajeno kao investicija pojedinaca ili obitelji iz bogatijih slojeva društva te raznih javnih ili privatnih institucija (banaka, zaklada, crkvenih i karitativnih organizacija i sl.). U njima se obično jedan stan ostavljao na korištenje investitoru, dok su se preostali prostori iznajmljivali kako bi donosili redovite prihode investitorima ili su se pak iznajmljivali svi stanovi u zgradi. Katkada su takve zgrade bile iznimno velikih dimenzija pa su se nazivale najamnim vojarnama (njemački Mietskaserne) ili vojarnama koje donose rentu (Zinskaserne).

Veličina i oprema stanova varirala je od kata do kata budući da su najamne višekatnice mogle biti namijenjene raznim slojevima stanovništva. Najraskošniji stanovi nalazili su se na prvome, eventualno i drugome katu (francuski bel étage, talijanski piano nobile). Bez obzira na to jesu li se iznajmljivali ili su se njima koristili vlasnici zgrade, te je stanove karakterizirao velik broj prostranih i visokih soba, prostorije za služinčad na dvorišnoj strani, postojanje potrebnih nusprostorija i sl. Prema vrhu zgrade, ovisno o broju etaža, smanjivala se veličina i reprezentativnost stanova, a rastao je njihov broj. Najskromniji stanovi nalazili su se na najvišim katovima, odnosno u potkrovlju (ako je ono bilo iskorišteno za stanovanje i iznajmljivanje). Ponekad su skromni stanovi popunjavali i suterensku etažu. Na suterenskoj su se etaži obično smještali stan za podvornika, razna spremišta i sl. U višestambenim građevinama namijenjenima srednjemu i bogatijemu građanstvu zajednički prostori, hodnici, stubišta, kolni ulazi, posebice na nižim etažama, namijenjenima bogatijim stanarima, redovito su bili reprezentativno uređeni štukaturama, popločenjem, ogradama od kovanoga željeza ili nekoga drugog materijala i sl. Njima se ostavljao dojam kao da je riječ o raskošnim palačama poput onih iz prošlosti koje su bile uzor za suvremene gradnje.

Socijalna stratifikacija bila je prisutna kako unutar samih višestambenih zgrada tako i u strukturi grada. Tijekom XIX. st. počele su se razvijati četvrti namijenjene raznim slojevima građanstva, od izrazito bogatoga, preko srednjega sloja do četvrti gdje je stanovalo siromašnije radničko stanovništvo. Radničke četvrti razvijale su se uglavnom uz industrijska predgrađa. U XIX. st. i početkom XX. st. karakterizirala ih je pretrpanost, supstandardni uvjeti života zbog kojih su često izbijale epidemije (slamovi). Radi povećanja standarda života radnika, zahvaljujući javnim inicijativama kao i investicijama raznih dobrotvornih organizacija, pa i samih industrijalaca, počele su se graditi zgrade namijenjene stanovanju radnika, katkada i čitava naselja. Obično su se gradile uz sama industrijska postrojenja ili su se podizali cjelovito planirani industrijski gradovi (engl. company towns, u Hrvatskoj Đurđenovac, Duga Resa i Belišće). Radnička su se naselja sastojala od niza istovjetnih ili sličnih višekatnica s malim stanovima i skromnom infrastrukturom. Potkraj XIX. st. javila se i težnja da se gradnjom jeftinijih obiteljskih kuća okruženih vrtom u planiranim naseljima na rubovima gradova (njemački Gartenstadt) omogući kupnja individualnoga stambenog objekta i za srednji, pa i siromašniji sloj stanovništva.

Višestambeni i višestambeno-poslovni objekti u središtima gradova uklopljeni su redovito u blokovsku strukturu. Imaju reprezentativna samo ulična pročelja, dok se prema dvorištima (ako ih uopće ima) okreću neraščlanjenim pročeljima. Pročelja su se uglavnom izvodila u neorenesansnom stilu koji je bio najprihvaćeniji i najrašireniji među građanstvom, svojevrsni lingua-franca arhitekture XIX. st. Međutim, primjera odabira svih drugih stilova može se naći u svim dijelovima Europe pa tako i u Hrvatskoj, osobito u arhitekturi vila koje su bile posebice prikladne za stilske i oblikovne eksperimente. Potkraj stoljeća stambene i stambeno-poslovne zgrade poprimile su sve razvedenija pročelja. Krovna im je zona bila naglašena kupolama, mansardama, tornjićima, krovnim ogradama, skulpturama, grbovima i drugom dekoracijom.

Unutarnje ustrojstvo reprezentativnijih stambenih zgrada bilo je vrlo razrađeno. Prostorije u njima mogu se podijeliti u tri osnove skupine: privatne, društvene i pomoćne/gospodarske. U privatne prostorije uz odvojene sobe za gazdu i gazdaricu, ubrajaju se boudoar, knjižnica, spavaća soba, dječja soba (ili dječje sobe, ako ih je stan uopće sadržavao), soba za biljar, soba za pušenje, gostinjske sobe, sobe za služinčad. U društvene prostorije ubrajali su se salon (katkada se radilo o dva salona, malome i velikome), primaća soba, velika blagovaonica, a raskošnije palače imale su i posebnu sobu za balove. Pomoćne/gospodarske prostorije bile su kuhinja, ostava, praonica, podrum, kupaonica, toaleti i sl. Palače, vile i dvorci najbogatijega sloja stanovništva sadržavale su i ostakljene zimske vrtove. Reprezentativnost građevine, a time i razrađenost unutarnjeg prostora, ovisila je u prvom redu o mogućnostima investitora. O kojem god tipu stambene građevine bila riječ, reprezentativni su prostori uglavnom gledali prema ulici, a pomoćni i prostori za služinčad prema dvorištu ili začeljnoj strani zgrade.

Opremanje unutarnjih prostora namještajem arhitektima je bila posebna zadaća. Dok je interijere bidermajera i ampira karakterizirao jednostavno oblikovan namještaj oslonjen o motive klasične antičke arhitekture, u historicizmu se u opremi stanova bogatog, pa i srednjeg građanstva javljao izraziti horror vacui. Sobe je karakterizirala prenatrpanost mnogobrojnim komadima namještaja (komode, kredenci, ormari, stolovi i stolice, kreveti, ogledala, zidni satovi, lusteri, klavir). Stanovi su se grijali kaminima i pećima, katkada i iznimne visine i reprezentativnosti. Tekstil je bio važan element unutarnjeg uređenja: namještaj je bio tapeciran, tapiserije su prekrivale zidove, podove tepisi (vrlo često orijentalni), prozore su pokrivale teške zavjese. Stropovi su često bili ukrašeni štukaturama i pozlatom, pa i zidnim slikama. Portreti članova obitelji postavljali su se na zidove, a u salonima i drugim društvenim prostorijama izlagale su se i druge umjetnine i starine koje je posjedovala obitelj. Oprema je ovisila o namjeni prostorije, pa se u skladu s tim i stilski definirao karakter namještaja. U drugoj polovici XIX. st. namještaj se najčešće izvodio u stilu Altdeutsch (sjevernjačka, njemačka neorenesansna), talijanske neorenesanse, neorokokoa i neobaroka, no ponekad se su se pojavljivali i orijentalistički, neogotički i u drugim stilovima uređeni prostori. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. prostori su se opremali jednostavnim secesijskim namještajem. Reprezentativni dvorci znali su sadržavati mnogobrojne prostorije uređene u raznim stilovima i predstavljali su prave enciklopedije povijesti arhitekture.

Tehničke inovacije neprestano su prodirale u kulturu stanovanja. U velik broj građevina uvodilo se centralno grijanje i plinsko osvjetljenje, a na prijelazu iz XIX. u XX. st. i električna energija te osobni telefon. Postavljala su se dizala u višim zgradama, a sve veći broj stanova dobivao je privatne WC-e i kupaonice.



















Mnogim projektima stambene arhitekture u XIX. st. među ostalima istaknuli su se → Bartol Felbinger, → Aleksandar Brdarić, → Đuro Carnelutti, → Ignjat Fischer, → Janko Jambrišak, → Janko Nikola Grahor, → Franjo Klein, → Martin Pilar, → Josip Vancaš i → Kuno Waidmann, dok je jedan od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata potkraj XIX. st. i početkom XX. st., među ostalim autor mnogih stambenih građevina, bio → Herman Bollé. (→ klasicističko graditeljstvo, → historicističko graditeljstvo, → secesijsko graditeljstvo)

XX. stoljeće i suvremenost

Početkom XX. st. javile su se nove težnje u arhitekturi potaknute sve širom primjenom novih materijala (armirani beton, čelik, staklo) i tehnologija gradnje, kao i sve prisutnijim principima industrijske proizvodnje i proizvoda. Bile su zasnovane na funkcionalizmu i utilitarnosti te osobito vezane uza stambenu arhitekturu i urbanizam te kritiku loših stambenih uvjeta prenapučenih gradskih četvrti. Začetke tih težnji u nas može se naći već u ostavštini → Viktora Kovačića i njegovih istomišljenika, dok se moderna arhitektura u Hrvatskoj izrazitije javlja na početku 1920-ih. Tada je u Zagreb donose učenici Adolfa Loosa (→ Zlatko Neumann), Hansa Poelziga (→ Josip Pičman, → Zdenko Strižić, → Drago Ibler) i Le Corbusiera (→ Ernst Weissmann, → Juraj Neidhardt). Arhitekti se odlučno zauzimaju za nove temeljne zamisli, ali i za njihovo ostvarenje u praksi (osunčanost, otvoreni vidik, dodir s prirodom, grupiranje prostora u sadržajne cjeline, funkcionalnost, komunikacija), pristupajući arhitekturi i urbanizmu kao društvenim zadatcima. Zahvaljujući njihovu djelovanju, Zagreb je u svega nekoliko godina postao jedno od ravnopravnih i vodećih središta moderne arhitekture u Europi. Tomu je pridonijela i arhitektonska škola (→ Arhitektonski fakultet), iz koje su 1923. izišli prvi diplomanti. Arhitekti modernih nazora djelovali su 1920-ih i 1930-ih u nekoliko skupina, samostalno ili u gradskim službama (uz navedene i → Stjepan Planić, → Lavoslav Horvat, → Drago Galić, → Alfred Albini, → Juraj Denzler, → Stanko Kliska, → Mladen Kauzlarić, → Stjepan Gomboš, → Slavko Löwy, → Vladimir Šterk i dr.). Među mnogobrojnim realizacijama stambene arhitekture tog razdoblja osobito se ističu najamne, u blok ugrađene stambene zgrade u Martićevoj ulici 13 (D. Ibler, 1930), Petrinjskoj 11 (M. Kauzlarić i S. Gomboš, 1933), Draškovićevoj 47 (S. Planić, 1932), Vlaškoj 69 (Z. Neumann, 1936) te slobodnostojeće obiteljske kuće u Novakovoj 15 (M. Kauzlarić i S. Gomboš, 1932), na Jabukovcu 23 (E. Weissmann, 1933), okrugla kuća na Gornjem Prekrižju 30 (S. Planić, 1935). Na regulaciji grada, kada se stambenim i stambeno-poslovnim zgradama počinje izgrađivati prostor današnjega Trga žrtava fašizma i blokovi oko trga, Krešimirov trg i okolne ulice te Zvonimirova ulica, radili su Z. Strižić, → Vlado Antolić, → Ivan Zemljak i → Stjepan Hribar. Valja spomenuti i projekt Novakove ulice sa stambenim vilama, kao svojevrstan manifest hrvatske moderne arhitekture. Među zagrebačkim stambenim modelima ističu se i čak 23 realizirana naselja socijalnog stanovanja, poput naselja Prve hrvatske štedionice na Trešnjevci (Z. Strižić, od 1935) ili Cvjetnog naselja (V. Antolić, 1939–40). Osim u Zagrebu, nastojanja moderne tadašnji arhitekti realiziraju i u Splitu (→ Emil Ciciliani, → Helen Baldasar i dr.), Rijeci i Sušaku, Osijeku, Puli i drugdje, izvodeći najamne zgrade unutar preostalih neizgrađenih parcela gradskih blokova te obiteljske kuće i vile. Za urbanizam međuratne moderne osobito su važni planski osnovani industrijski gradovi s izraženom stambenom namjenom koncipirani na postulatima CIAM-a, poput Borova (1931–38), Ubla na Lastovu (1933–36) te istarskih rudarskih gradova Raše (1936–37), Podlabina (1939–42) i Potpićna (1942–43).



























Nakon II. svj. rata, u razdoblju socijalizma kolektivno stanovanje dobilo je nov uzlet, temeljen na nasušnoj potrebi za stambenim prostorima ratom devastirane zemlje, novoj društvenoj ideologiji i zasadama CIAM-a. Jedan od najambicioznijih projekata prvoga poslijeratnog razdoblja 1950-ih bila je izgradnja Ulice proleterskih brigada (danas Grada Vukovara) u Zagrebu, poteza slobodnostojećih stambenih i stambeno-poslovnih zgrada koje predstavljaju antologijska djela ponajboljih hrvatskih arhitekata tog doba (D. Galić, → Božidar Rašica, → Ivo Geršić, → Neven Šegvić, → Stanko Fabris, → Milan Žerjavić i dr.). U istom razdoblju ističu se obnova urbane jezgre Zadra (A. Albini, B. Rašica, → Bruno Milić) te pojedinačne izvedbe u postojećem gradskom tkivu Zagreba (D. Galić na Svačićevu trgu 14, 1953; D. Ibler u Martićevoj 9, 1955; → Ivan Vitić na uglu Laginjine i Vojnovićeve, 1962), Splita (S. Fabris na Trgu M. Pavlinovića, 1953–57) i dr. Od početka 1960-ih naglasak stanogradnje bio je na realizacijama novih naselja izgrađenih »na ledini«, a u duhu programa društvene stanogradnje. Nova naselja izvodila su netom stasala velika poduzeća, razvijajući inovativne tehnologije gradnje kojima treba zadovoljiti nezasitne potrebe tržišta (→ montažna gradnja), dok su se arhitekti bavili prostornom organizacijom stambenih jedinica i razvijanjem njihove modularnosti. Među tim je poduzećima osobito uspješan bio → Jugomont sa sustavima polumontažne gradnje, koji je izgradio niz tipskih zgrada (prve od njih zvane su »limenke«) razmještenih u geometrijskoj kompoziciji u gradskom zelenilu, tvoreći nova zagrebačka naselja Remetinečki gaj, Folnegovićevo naselje, Borongaj, Zapruđe, Utrina i Travno. Istodobno su ekonomizirane sustave gradnje prihvaćala i druga poduzeća koja su u Zagrebu gradila naselja Trnsko, Voltino, Siget, Sopot i dr., u Osijeku Senjak i Jug II, u Rijeci Kantridu i Krnjevo, u Splitu Spinut, Bol, Skalice-Glavičine i dr. Usprkos kvalitetno riješenim stanovima i danas poželjnoj utopljenosti u zelenilo, kontroverzna naselja bila su kritizirana zbog loše gradnje i nedostatka popratnih sadržaja. Veliku ulogu u stjecanju stambenih navika u gradove novopridošlih stanovnika u to je doba imala izložba Porodica i domaćinstvo (1957–60) na Zagrebačkom velesajmu (→ Bernardo Bernardi). Od 1960-ih siluetama naših gradova dominiraju i stambeni neboderi, među kojima se u Zagrebu ističu oni tipski → Slavka Jelineka, → Luje Schwerera, → Đure Mirkovića, ali i pojedinačni primjeri → Grozdana Kneževića, V. Richtera i → Berislava Šerbetića i dr., u Rijeci → Igora Emilija, u Splitu → Vuke Bombardellija, S. Fabrisa, I. Vitića, → Ive Radića, → Dinka Kovačića, u Osijeku → Radovana Miščevića i dr.





































































Od početka 1970-ih u stambenoj se arhitekturi i urbanizmu nastojalo odmaknuti u odnosu na dotadašnju praksu, formirajući naselja u velike kompaktne stambene komplekse s uključenim popratnim sadržajima na prizemnim etažama, koji nerijetko formiraju pješačke zone. Istaknuti primjeri takva pristupa stambene su zgrade u splitskom naselju Split III (D. Kovačić, → Frano Gotovac, I. Radić, 1972–73), te u zagrebačkom Travnom – tzv. Mamutica (Đ. Mirković, Nevenka Postružnik, 1974), Sigetu – tzv. Super Andrija (→ Miroslav Catinelli, 1972–73), bloku Autoput – jug (Miroslav Stella, Lidija Krstevski-Grečko, 1971), Dugavama (→ Tomislav Odak, → Ivan Čižmek i dr., 1976), Sloboštini (I. Čižmek i dr., od 1978).





















Potkraj 1970-ih i tijekom 1980-ih, u duhu postmodernih preispitivanja arhitekture, nova su se stambena naselja nastojala humanizirati povratkom stambenih blokova, ulica i kosih krovova, te ograničavanjem visine gradnje na ljudsku mjeru (→ Mihajlo Kranjc, → Branko Kincl, → Ninoslav Kučan, T. Odak, → Nikola Bašić, → Dražen Juračić, → Mladen Jošić, Teufik Galijašević). U istom se razdoblju bilježe i sve mnogobrojnije interpolacije u postojećem gradskom tkivu (→ Radovan Tajder, Krešimir Kasanić, → Ivan Crnković, → Boris Duplančić), izvedba zapaženog stambenog terasastog niza na Kajfešovu brijegu u Zagrebu (→ Ante Marinović-Uzelac) te aktualiziranje teme obiteljskih kuća (→ Dragomir Vlahović, I. Crnković, → Branko Silađin).







Tijekom 1990-ih na djelu je recesija stambene izgradnje u uvjetima Domovinskoga rata i ratnih razaranja, koja se u stambenom fondu nastoje sanirati programom obnove kuća u drugoj polovici desetljeća, a kojim je obnovljeno ili novoizgrađeno više od 156 000 obiteljskih kuća. U novom tisućljeću i dobu uspona gospodarskih prilika, stanogradnja se ponovno intenzivira. Stambena se arhitektura razvija u raznovrsnosti oblika, od obiteljskih kuća, preko interpolacija u postojeće gradsko tkivo do novih zgrada i naselja, uglavnom većega standarda no do tada, nerijetko i onih luksuznih. Dodatni je poticaj dao projekt društveno poticane stanogradnje (POS) u kojem je ostvaren niz kvalitetnih stambenih kompleksa i naselja. Među dobitnicima Nagrade »Drago Galić« Udruženja hrvatskih arhitekata za stambenu arhitekturu, u ovom se razdoblju ističu → Neno Kezić, → Hrvoje Njirić, → Saša Begović, → Marko Dabrović, → Tatjana Grozdanić Begović, → Paula Kukuljica i → Silvije Novak, → Lea Pelivan i → Toma Plejić, → Tomislav Ćurković i → Zoran Zidarić, → Idis Turato, → Vanja Rister, → Iva Letilović i → Igor Pedišić, i dr.







regulacije vodotoka, skup gradnji i mjera kojima se mijenjaju prirodne osobine vodotoka i njihova slijevnog područja radi što racionalnijeg korištenja vodama, učinkovitije zaštite od štetnog djelovanja voda iz vodotoka te zaštite vodotoka od zagađenja. Odnose se na uređenje korita i izvedbu građevina vezanih uz korito te reguliranje vodnoga režima. Problematika uređenja vodnoga toka vezana je uz zakonitosti tečenja vode u otvorenim vodotocima i procese formiranja korita, erozijske procese i procese pronosa nanosa te hidrološke zakonitosti. Regulacijske su građevine s konstrukcijskog gledišta razmjerno jednostavne. Unatoč tomu odabir tipa građevine, razmještaj u prostoru i njihovo oblikovanje spadaju u skupinu složenih inženjerskih poslova te ovise o namjeni regulacija, poput povećanja erozije korita i njegova produbljivanja, omogućavanja pronosa nanosa bez smetnji, smanjenja erozije i izazivanja taloženja na određenim mjestima, povećanja protočnosti korita ili kombinacije navedenih namjena. Regulacijske građevine mogu biti nasipi, distribucijske (razdjelne) građevine, odteretni kanali, deponiji, obaloutvrde, prave paralelne građevine, regulacijska pera, pregrade, pragovi, prokopi i dr.







Nasipi su regulacijske građevine izvan glavnoga korita kojima je svrha zaštita područja od plavljenja velikim vodama. Formiraju umjetno korito vodotoka za veliku vodu. Osnovne su građevine za pasivnu zaštitu od poplava kojima se utječe na sprečavanje šteta kad se pojavi veliki vodni val kao uzrok poplava (→ hidrotehnički sustavi, → nasipi i brane). Distribucijskim (razdjelnim) građevinama (ustave i preljevi) obavlja se plansko manipuliranje velikim vodama. Ustave su građevine kojima se kontrolirano ispušta voda iz jednoga kanala u drugi (vodotok) ili se održava željena razina vode uzvodno od ustave. Ustava se izvodi samostalno ili u sklopu druge građevine (npr. crpne stanice), a smješta se na utoku odvodnog kanala, ako se vode ispuštaju u prijamnik, odn. na kanalu na mjestu rasterećenja ili zahvata. Preljev je mjesto gdje se voda prelijeva s više razine na nižu, a u kanalima predstavlja pregradu kako bi se održavala određena dubina vode u uzvodnom dijelu kanala. Odteretni kanal je umjetni vodotok namijenjen preusmjeravanju viška voda iz vodotoka, te služi zaštiti gradova ili drugih vrijednih gospodarskih područja od poplava. Deponij je jednostavna regulacijska građevina izvan glavnoga korita namijenjena sprečavanju daljnje erozije obale. Riječ je o nasipu od kamenog materijala, djelomično ukopanom u tlo ili izvedenom u obliku suhozida, kojega je promjer zrna takav da može odolijevati hidrodinamičkom opterećenju toka vode. Obaloutvrde su regulacijske građevine u koritu vodotoka kojima se obale štite od erozije, te se njima usmjerava vodni tok uz obalu. Rabe se na mjestima gdje su postojeća i projektirana obala po trasi vrlo blizu, kako bi se izbjegli veliki zemljani radovi na iskopu ili nasipavanju. Prave paralelne građevine (uzdužne) su regulacijske građevine u riječnom koritu kojima se (uglavnom na konkavnim stranama) obala premješta u korito rijeke. Uglavnom se izvode kao nasipne konstrukcije od lomljenoga kamena trasirane na poziciji buduće obale vodotoka. Regulacijska pera su građevine u riječnom koritu kojima se obala premješta u korito rijeke. Poprečne su građevine, a izvode se tako da se od postojeće obale do trase buduće obale nekom konstrukcijom (najčešće nasipom od lomljenoga kamena) djelomično prepriječi protočni profil korita. Pregrade su pomoćne regulacijske građevine kojima se pregrađuju suvišni rukavci ili napušteno korito. Pragovi su poprečne regulacijske građevine kojima se stabilizira uzdužni profil korita. Umjesto da se cijelo dno korita oblaže materijalom otpornim na fluvijalnu eroziju, pragovima se na određenom razmaku uzduž korita točkasto stabilizira uzdužni profil. Prokopi predstavljaju regulacijske zahvate presijecanja meandra kojima se skraćuje tok rijeke kombinacijom niza regulacijskih građevina zbog potreba plovnosti, povećanja protočnosti vodotoka ili potreba iskorištavanja meandra za druge svrhe.







Čovječanstvo je od svojih organiziranih početaka počelo regulirati vodotoke kako bi pospješilo plovidbu (→ plovni putovi), poljoprivrednu proizvodnju (→ melioracija tla; sv. 2) i potaknulo stvaranje urbanih sredina. Stari Egipćani, Babilonci, Kinezi i Rimljani izgradili su sustave za natapanje, a u Europi su srednjovjekovni naseljenici gradili brane i kanale za pokretanje vodenica i mlinova. Razvoj infrastrukture za regulaciju vodotoka u XVIII. i XIX. st. pratio je industrijsku proizvodnju. U XX. st. tehnološki napredak omogućio je izgradnju velikih infrastrukturnih objekata i sustava za upravljanje vodotocima poput Hooverove brane u SAD-u i Asuanske brane u Egiptu. Regulacija vodotoka suočava se s izazovima poput klimatskih promjena, rasta stanovništva i potrebe za održivim vodnim resursima. Razvijaju se moderni načini regulacije vodotoka radi smanjenja rizika od poplava, očuvanja prirodnih ekosustava i osiguranja održivog pristupa upravljanja vodnim resursima.

Regulacije vodotoka na području RH

Neregulirani vodotoci i redovite pojave velikih voda na području današnje RH uzrokovali su tijekom povijesti poplave i mnoge probleme, poput nemogućnosti sigurne poljoprivredne proizvodnje, otežanog prometovanja vodenim putovima i razvoja trgovine, širenja bolesti i dr. Poplave ugrožavaju približno 15% kopnenoga teritorija RH, od čega je najveći dio danas zaštićen sigurnosnim mjerama, koje uz gradnju regulacijskih objekata čine i planiranje i provedba mjera obrane od poplava, razvoj sustava mjerenja na meteorološkim i vodomjernim postajama, upravljanje i koordinacija rada višenamjenskim akumulacijama i ostalim vodnim građevinama, revitalizacija vodenih površina i starih rukavaca, izradba i dojava hidroloških prognoza za potrebe nadležnih službi u stvarnom vremenu, edukacija javnosti i stanovništva, obuka stanovništva za aktivno sudjelovanje tijekom operativne obrane od poplava i primjenu samozaštite, i dr. Do 2016. sustav regulacije vodotoka i zaštite od poplava te štetnih djelovanja voda u RH činilo je 4057 km većih i manjih hidrotehničkih nasipa, 58 višenamjenskih akumulacija zapremine oko 1057 milijuna m³, 43 brdske retencije ukupne zapremine 23 milijuna m³, nizinske retencije na slijevu Save ukupne zapremine veće od 1500 milijuna m³, 74 crpne stanice ukupnoga kapaciteta 291 m³/s i devet odvodnih tunela duljine 17 km, 6595 km građevina primarne melioracijske odvodnje (kanali I. i II. reda), te oko 1000 km kanala primarne (odteretni, spojni i lateralni kanali) i 24 281 km kanala sekundarne kanalske mreže.













Područje rijeka Save i Kupe

Prva zabilježena poplava Save u Zagrebu i okolici bila je 1469., a zabilježene su i 1716., 1876., 1895., 1922., 1923., 1925., 1926., 1930., 1933., 1939., 1948., 1959., 1964., 1965., 1966., 1979., 1980., 1982. Stanje su dodatno otežavali i gorski potoci s Medvednice te potok Medveščak koji su plavili grad 1645., 1651., 1656., 1750., 1751., 1770., 1845., 1850., 1859., 1864., 1895., 1898., a osobito 1936., ali i 2020. kada su medvednički potoci brzo nabujali i preopteretili gradsku kanalizaciju u jednoj od najvećih zabilježenih bujičnih poplava u povijesti grada. Najteže pogođeno bilo je šire središte grada, posebice Ilica, Donji grad i Trnje, no bujica je plavila zgrade i ulice mnogih predgrađa, uključujući Buzin, Črnomerec, Jankomir i Maksimir. U novije doba ističe se poplava Save 2010. koja je ugrozila 6500 ljudi i 900 stambenih objekata u nizu naselja na područjima gradova Zaprešića, Samobora, Zagreba, Velike Gorice te općina Rugvica, Orle i Martinska Ves.



















Prvi regulacijski radovi na području Save bili su poduzeti još za Rimskoga Carstva, ponajprije radi poboljšanja plovidbenih uvjeta. Inicijative za melioraciju poplavnih područja uz tok Save pokrenute su u XVIII. st., za Austro-Ugarske. Tadašnji savjetnik za vode Ivan pl. Mihalić zaključio je 1878. kako je nužno izgraditi sedam kanala u dolini Save, no prokopana su samo četiri – kraj Topolovca, Preloščice, Suvoja i Ivanjskog Boka. Od druge polovice XIX. st. regulacije Save i Kupe obavljaju se i u sklopu obrana od poplava. Radovi na regulaciji Save od slovenske granice do Rugvice izvodili su se 1874−1914., a kraj Zagreba od 1899−1914. Izgradnjom nasipa u donjem toku Save stvorila su se veća ili manja zatvorena melioracijska područja. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova izrađeni su projekti i obavljali su se radovi na regulaciji Save kraj Zagreba, melioracijama i izvedbama retencija Lonjskog, Mokrog, Biđ-bosutskog, Jelas-polja i Crnac-polja, te na regulaciji Save do Siska. Obrana od poplava u Sisku se osobito aktualizirala nakon katastrofalnih poplava 1920-ih i 1930-ih, od kada su se sustavno gradili nasipi duž Kupe i Save na širem sisačkom području.

Do 1960-ih postojeći objekti zaštite od poplava Save nisu osiguravali dovoljnu zaštitu. Nasipi se nisu gradili sustavno ni prema jednakim kriterijima, pa su bili nužni njihova rekonstrukcija i pojačanje kao i izgradnja novih. Uređenje korita i regulacijski radovi koji su do tada izvedeni bili su lokalne važnosti. Poplave u Zagrebu 1964. te Sisku i Karlovcu 1965. i 1966. te goleme materijalne štete koje je tom prigodom pretrpjelo gospodarstvo tih gradova bile su poticaj bržem rješavanju problema zaštite od poplava. Tijekom nekoliko sljedećih godina izgrađeni su novi obrambeni nasipi oko Zagreba, te djelomice oko Karlovca i Siska gdje poplave još uvijek redovito ugrožavaju stanovništvo. Na širem području Karlovca i Siska 2014–18. zabilježeno je deset pojava velikih voda tijekom kojih su proglašavane izvanredne mjere obrane od poplava i provedene aktivnosti spašavanja ljudi i imovine.







Složeno vodoprivredno rješenje slijeva Save predstavljeno je u Studiji regulacije i uređenja rijeke Save u Jugoslaviji (1972). Sastoji se od niza hidrotehničkih građevina i zahvata kojima se osiguravaju zaštita gradova i naselja, gospodarskih objekata te uvjeti za stabilnu poljoprivrednu proizvodnju. Nasipima, distribucijskim građevinama te odteretnim kanalima višak vode Save i Kupe rasterećuje se u retencijske prostore koji služe za prihvat i zadržavanje velikih voda. Retencijska su područja na Savi Mokro polje, Lonjsko polje, Opeka, Žutica, Zelenik, Trstik i Odransko polje (→ hidrotehnički sustavi), a odvodni kanali Sava–Odra (32 km), Lonja–Strug (8 km) i Zelina–Lonja–Glogovnica–Česma (6 km). Distribucijske građevine predstavljaju ustave Prevlaka i Trebež te preljevi Jankomir, Palanjek i Košutarica.

Za potrebe plovidbe, tijekom XVIII. i XIX. st. radilo se na uređenju korita Kupe. Prvi su opsežniji radovi počeli 1762. i trajali uz prekide sve do prestanka plovidbe Kupom 1980-ih. Veće zabilježene poplave na karlovačkom području dogodile su se 1939., 1966., 1972., 1974., 1996., 1998., 2001., 2005., 2010., 2012., 2013. te dvije 2014. Nakon velike poplave 1966., kada je veći dio grada bio pod vodom, pokrenuta je izgradnja sustava obrane od poplava. Izgrađeno je 17 km nasipa uz rijeke Kupu i Koranu, kao i dodatni uz Mrežnicu i Dobru, a okosnica rješenja zaštite Karlovca od poplava Kupe temelji se na zahvatu viška velikih voda uzvodno od grada rasteretnim kanalom Kupa–Kupa (22 km) s branom Brodarci prokopanim 1984. Lijevi nasip kanala Kupa−Kupa ima tri preljeva kako bi se omogućilo da se dio velikih voda rastereti u lijevoobalnu retenciju Kupčinu na području koje se nalaze ustave Šišljavić i Kupčina. Na isti način organizirani su sustavi obrane od poplava grada Zagreba kanalom Sava−Odra i Siska kanalom Lonja−Strug. Kao i one Kupe, visoke vode Korane podjednako ugrožavaju grad Karlovac. U tom smislu, izgrađen je prokop Korana s distribucijskim objektima radi prevođenja velikih voda Korane skraćenim putom u Kupu.













Međutim, infrastruktura koja regulira i distribuira poplavne vode na području slijeva Kupe manjkava je, riječni nasipi nisu dovršeni ili su preniski, a neke brane za kontrolu poplava nisu dovoljno visoke, zbog čega još uvijek dolazi do poplava, poput onih većih 2005. i 2010. Unatoč tomu regulacijskim zahvatima vodotoka Save i Kupe zaštićeni su važni dijelovi riječnih dolina, pogotovo veliki gradovi, te je omogućeno iskorištavanje velikih poljoprivrednih površina.

Područje rijeka Mure, Drave i Dunava

Velike štete uzrokovane poplavama Drave zabilježene su 1710., 1827., 1860. i 1879. Tijekom XX. st. slijedio je niz poplavnih valova 1926., 1928., 1935., 1936., 1937., 1938., 1939., 1942., 1944., 1954., 1964., 1965., 1966., 1970., 1972., 1973., 1975., 1980., 1989. i 1993., od kojih su oni 1965., 1966. i 1972. ostavili katastrofalne posljedice. Veća izlijevanja Drave dogodila su se i 2014., kada je i Sava ostavila tragične posljedice poplavama u istočnoj Slavoniji, te 2023.

Prve udruge za obranu od velikih voda Drave javile su se potkraj XIX. st. i početkom XX. st. Provodile su izgradnju odvodnih kanala, ali i obaloutvrda, pregrada na manjim rukavcima i sl. radi zaštite od odnošenja obala. Stalna plavljenja širokih inundacijskih prostora tijekom poplavnih valova i teškoće u plovidbi tijekom niskih vodostaja potaknuli su početkom XIX. st. izvedbu mnogih regulacijskih zahvata. Na Dravi su od ušća Mure do ušća u Dunav 1805–48. izvedena 62 velika prokopa te je riječni tok skraćen 75 km. U svrhu omogućavanja plovidbe 1884. su na Dravi počeli sustavni regulacijski radovi, a 1908. regulacija korita. U međuratnom razdoblju intenzitet plovidbe Dravom bio je smanjen, tijekom II. svj. rata korito je minirano, a do 1965. regulacijski radovi bili su potpuno zanemareni. Regulacijske su se građevine na Dravi ponovno gradile 1970-ih u suradnji s Mađarskom.







Veliki regulacijski zahvati na Dravi i Muri slijedili su nakon velikih voda koje su se dogodile 1965. i 1966. na Dravi uzvodno od ušća Mure te 1965., 1966. i 1972. na Muri i nizvodnome dijelu Drave. Zbog nestabilnosti korita izgrađene su mnoge obaloutvrde, pera, pregrade i prokopi. Na Dravi je zbog premještanja korita na lijevu obalu i ugroženosti nasipa Repaš–Botovo izrađen prokop uzvodno od mosta Repaša (1976−86), čime je glavni tok odmaknut od ugroženog nasipa i postignut bolji smjer tečenja Drave s obzirom na most. Zbog ugroženosti željezničke pruge u Mađarskoj izvedeni su prokop kraj mosta Botovo (1979) i prokop Kingovo (1980). Prokop kraj sela Gabajeva Greda izveden je 1981. jer je Drava počela znatno premještati korito na desnu obalu i ugrožavati nasip Ledine–Komatnica. Tijekom 1980-ih izvedeni su prokopi Nemetin, Valpovačke plaže, Zalata, a glavni razlog bilo je zadovoljavanje kriterija plovnoga puta.













Na potezu Drave gdje su izvedene vodne stepenice, odn. Hidroelektrana (HE) Varaždin, HE Čakovec i HE Dubrava (→ hidroenergetski objekti), izgrađeni su sustavi hidroenergetskih objekata (nasipi, akumulacije, dovodni i odvodni kanali, brane i dr.) koji pravilnim manipuliranjem i tehničkim održavanjem reguliraju vodotok Drave. Akumulacijska jezera hidroelektrana na Dravi ujedno služe i kao retencije za reguliranje vodotoka, a korito rijeke omeđeno nasipima zbog svoje širine inundacije predstavlja retencijski prostor. Na prostoru Baranje ugroze od velikih voda otklanjaju se retencijom Topoljski Dunavac koja se nalazi na prostoru između obrambenog nasipa Draž–državna granica i granice s Mađarskom. S inundacijom Dunava spojena je putem ustave Draž.

Nasipi su se uz Muru, Dravu i Dunav gradili još od prve polovice XVIII. st., a danas je izgrađeno više od 700 km nasipa. Uz ostale objekte namijenjene zaštiti od velikih voda čine proporcionalan sustav za obranu od poplava s obzirom na veličinu pripadajućih vodotoka.

Područje rijeka Krke i Neretve

Prvi dokumentirani pokušaji regulacije voda Krke potječu iz doba nakon potiskivanja Osmanlija, a poduzimali su se radi poticanja poljoprivredne proizvodnje i naseljavanja toga kraja. Međutim, do znatnih zahvata na Krki i njezinim pritocima nije došlo do 1770-ih. Ipak, čišćenje ušća rijeke Butišnice u Krku, koja se u tom području često izlijevala čineći veliku gospodarsku štetu, ali i ugrožavajući sigurnost vojnog uporišta u Kninu, obavljeno je 1746. Taj je projekt imao važnu ulogu u pokretanju akcija na regulaciji gornjih pritoka Krke te melioraciji Kosova i Kninskog polja, u kojima je izgradnjom odvodnih kanala učinjena drenaža i tako povećan udio obradivih površina. Generalni providur Diedo naredio je 1792. da se na teret općina Knin, Žagrović, Golubić i Vrpolje nastave radovi na kopanju kanala u Kninskom polju, a ti su se radovi nastavili i u doba francuske uprave kada je dekretom 1806. odlučeno da se na teret kraljevske blagajne konačno isuše krčke močvare. Usporedba podataka iz katastra 1711. i 1830. upućuje na to kako je udio močvarnih površina na kninskom području smanjen, no ostao je problem izlijevanja gornjih pritoka Krke i poplavljivanja polja.

Opsežniji regulacijski radovi na Krki i njezinim pritocima započeli su 1830-ih zaključkom kako uspješna melioracija Kninskog i Kosova polja nije moguća bez proširenja uskog kanjona Krke nizvodno od Knina. Godine 1834. snižene su razine sedrenih brana u kanjonu Krke kraj Matasa, a 1845. izgrađeni su nasipi uz Butišnicu pararelno s Krkom. Od 1890. do 1938. djelomično su uređene bujice potoka Došnice s 11 rustikalnih stepenica, Dračevica i Raškovića sa 16 kamenih pregrada, Lužaka kraj Vrpolja s 26 pregrada, Mračaja i Vrankovca kraj Strmice sa 70 pregrada, Dragaševe glave iznad Golubića s 28 pregrada, Dulibe kraj Polače jednom ustavom, Živković potoka kraj Drniša sa šest pregrada, Mahnitaša kraj Topolja s 24 stepenice te čak 56 pregrada i nekoliko betonskih i kamenih ustava na rječici Krčić. Mnoge od tih brana uništila je voda, osobito u katastrofalnoj poplavi 1915. Nakon II. svj. rata izrađen je opsežan projekt melioracije Kosova polja (1957) te se pristupilo uređenju rijeke Orašnice donji dio toka koje je ispravljen i kanaliziran pri uređenju kninskoga ranžirnog kolodvora, čime su stvoreni znatno bolji uvjeti razvoja grada Knina.

Dolina Neretve stoljećima je stradavala od vodenih stihija. Najveće poplave dogodile su se 1871., 1904., 1934., 1937., 1940., 1950., 1952., 1958., 1962., 1963., 1964., 1968., 1970., 1974., 1995., 1999., 2010. i 2013. Prve zamisli o melioraciji močvarnoga područja Neretve pojavile su se potkraj XVII. st. Prvi veći zahvati obavljeni su 1881−89. kada je reguliran tok Neretve od Ploča do Metkovića, ali zemljište nije meliorirano. Od Metkovića do Kule Norinske postojali su veliki meandri te je prokopano novo korito u duljini 3300 m. Kako bi se uredilo ušće Neretve u more i poboljšali uvjeti plovidbe, prokopan je i proširen postojeći rukav stare delte, poznat kao Velika Lisina, duljine oko 3400 m. Novo korito Neretve prolazilo je nizvodno od brda Kozjaka kao najkraći put prema moru, a novo ušće omogućilo je ulaz velikim brodovima u rijeku. Na cijelom reguliranom dijelu od ušća u more do Metkovića bila je produbljena kineta korita u širini od 55 m i iskopana u najmanju dubinu od 5 m pri najnižem vodostaju rijeke, a duž obiju obala podignuti su nasipi radi zaštite od poplava. Širina reguliranog korita između nasipa bila je 160 m, a na dijelovima gdje je rijeka bila šira i do 220 m. Izgrađena su i prostrana pristaništa u Opuzenu i Metkoviću, što je potaknulo gospodarsku aktivnost. Tijekom 1970-ih izgrađeni su obrambeni nasipi i uzvišenja utvrđene obale Neretve te dvije brane s ustavama na Maloj Neretvi kojima je svrha reguliranje toka Neretve za velikih vodostaja. Najintenzivniju preobrazbu delta Neretve doživjela je od 1950-ih do 1980-ih kada su započete i u većoj mjeri dovršene suvremene melioracije.













Na vodostaj Neretve u Metkoviću uvelike utječu radovi HE Jablanica (1954), HE Rama (1969), HE Grabovica (1981), HE Salakovac (1981) te kompenzacijski bazeni HE Čapljina u Popovu polju i na području Svitave (1978) u BiH.

Područje rijeka Mirne, Raše i Dragonje

U Istri je pojava izrazito velikih voda zabilježena 1964. kada je poplavama širih razmjera bilo zahvaćeno područje svih većih istarskih sljevova koji se odnose na Mirnu, Rašu i Dragonju s pritocima. Međutim, poplava 1993. svojim razmjerima i prouzročenom štetom smatra se najkatastrofalnijom u Istri u novije doba.







Prvi pisani tragovi o uređenju vodotoka Mirne potječu još iz 1631., kada je izrađena prva studija kojom je Venecija namjeravala Mirnu učiniti plovnom do Buzeta. Radovi na uređenju korita izvodili su se od 1829−30., a 1896. Šumarsko-tehničko odjeljenje u Villachu izradilo je projekt za uređenje cijelog slijeva Mirne, prema kojem su radovi započeli 1902. i trajali do I. svj. rata. Izgrađeno je 465 bujičnih pregrada, 5630 bujičnih pragova, pošumljeno 210 ha tla i dr. Između dvaju svjetskih ratova započeli su opsežni radovi na uređenju bujica i zaštiti tla od erozije. Do početka II. svj. rata Mirna je regulirana od ušća u duljini od približno 10 km te je odvodnjena i osposobljena za proizvodnju desna strana doline. Već 1948. radovi su intenzivno nastavljeni, do 1955. reguliran je preostali dio Mirne do Ponte Portona, odvodnjena lijeva strana doline te izgrađen sustav za natapanje na rudini Bic. Preostali dio Mirne do Istarskih Toplica reguliran je 1965–75., a do 1988. izgrađena je akumulacija Butoniga u svrhu vodoopskrbe, natapanja te zadržavanja vodnih valova.







Raša je do Napoleonovih ratova bila podijeljena između Venecije i Austrije, a granica je išla uzduž bujice Krajdraga. Te su države 1771. zajedno izradile projekt melioracije nizinskoga područja. Tek su 1902. počeli radovi reguliranja korita Raše od ušća uzvodno, a obustavljeni su 1908. Pod talijanskom je vlašću do 1941. ostvareno uređenje ušća Raše i neki bujičarski radovi u slijevu Karbune i Boljunčice, prokop čepićkog tunela, melioracija područja bivšega jezera i doline te isušenje Krapanskoga jezera s odvodnjom područja donje Raše. Regulacija Raše u cijelosti te odvodnja njezine doline s Potpićanskim i Posertskim poljem dovršene su 1958–63. Radi povećanja stupnja obrane od poplava Čepićkoga polja i osiguranja vode za natapanje oko 2000 ha tla (Čepićko, Potpićansko i Posertsko polje), 1969−70. izgrađena je u presjeku Sv. Juraj akumulacija Boljunčica s branom Letaj.































Dragonja tvori državnu granicu između Hrvatske i Slovenije a vodotok se pretežno nalazi sa slovenske strane. Obodni kanal Sv. Odorika izgrađen je 1948–54. s desne (hrvatske) strane, čime je dolina Dragonje osigurana od poplava.







Hidroenergetske regulacije vodotoka na području Dalmatinske zagore, Like i Gorskog kotara

Sustavno korištenje slijeva Cetine započelo je tek izgradnjom akumulacije Peruća 1960. kojom je, u kanjonu Cetine uzvodno od Hrvatačkog polja, ostvareno prvo akumulacijsko jezero u krškom terenu te je uz nju izgrađena i hidroelektrana. Ta akumulacija omogućava izravnanje voda Cetine i njihovo kvalitetno iskorištavanje na nizvodnoj energetskoj stepenici. Hidroenergetski objekti na Cetini su HE Zakučac, HE Ðale, HE Orlovac, a nizvodno od brane Prančevići je potkraj 2016. dovršena izgradnja Male hidroelektrane agregata biološkog minimuma (MHE ABM) Prančevići čime se nizvodni dio Cetine trajno sačuvao i zadržao tok stare Cetine sve do ušća u Omišu.







Hidroenergetsko područje Senja temelji se na potencijalima rijeka Like i Gacke koje spadaju u najveće ponornice u Europi. Osobitu važnost Gackoj daje prilično ujednačen tok koji je posljedica utjecaja velike podzemne retencije u zaleđu njezine izvorišne zone. Nakon gradnje HE Sklope na Lici (1968−70) izgrađena je i akumulacija Kruščica 1971., koja omogućava izravnanje voda Like koje se zatim prevode u Gacku. Spojene vode Like i Gacke teku do kompenzacijskog bazena Gusić polje, koji regulira protok koji HE Senj opskrbljuje sustavom kanala i tunela kroz Gacko polje i Velebit, odn. tlačnim tunelom Gusić polje–Hrmotine dovodi vodu do strojarnice HE Senj koja je smještena u podzemnoj kaverni na obali Jadranskog mora.







Hidroenergetski sustav Vinodol, građen 1937−52., obuhvaća vodotoke Ličanku, Lokvarku, potoke Križ, Potkoš, Benkovac i Potok pod grobljem. Zahvaćanjem voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom jezeru Lokvarka te voda rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajer i njihovim međusobnim spajanjem tunelom i čeličnim tlačnim cjevovodom, voda se od jezera Bajer dovodi do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Kako bi se omogućilo bolje iskorištavanje voda Ličanke, izgrađena je crpna hidroelektrana Fužine koja prebacuje višak vode Ličanke u jezero Bajer, pa na taj način to jezero djelomično regulira i vodne količine Ličanke. Nakon puštanja u pogon HE Vinodol 1952. nastavljena je izgradnja tog hidroenergetskog sustava, pa je 1955. započela s radom crpna stanica (CS) Lič koja energetski iskorištava vode Lič polja i potoka Potkoša. Voda iz strojarnice CS Lič prolazi kroz 180 m dug armiranobetonski cjevovod u glavni dovodni cijevni vod hidroelektrane. Godine 1956. puštena je u pogon CS Križ kojom se u jezero Lokvarka dovodi voda potoka Križa. Vode potoka Benkovca dovode se također u glavni dovodni cijevni sustav kanalom i cijevnim vodom ukupne duljine 2357 m. Na potoku Potkošu izgrađeno je 1975. akumulacijsko jezero, koje akumulira vode Potkoša i betonskim ih kanalom dovodi do CS Lič koja ih ubacuje u glavni dovodni sustav. Akumulacijsko jezero Lepenica s reverzibilnom hidroelektranom Lepenica izgrađeno je 1987. Vode energetski iskorištene u HE Vinodol odlaze potokom Dubračinom u Jadransko more.













Rieszner, Valerijan (Bakar, 7. V. 1876 – Zagreb, 20. VIII. 1949), građevinski inženjer, stručnjak za geotehniku i hidrotehniku.

Diplomirao je 1899. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien), gdje je potom bio asistent. U razdoblju 1900−06. radio je za bečka građevinska poduzeća Pittel & Brausewetter i Gaertner projektirajući i izvodeći razne vodograđevne objekte, hidrocentrale, armiranobetonske mostove, željeznice, složena temeljenja i sl. Godine 1907−11. djelovao je kao gradski inženjer i voditelj gradskoga građevnog ureda grada Karlovca (1907−11; 1916−18), kada je projektirao i izgradio hidroelektričnu centralu na rijeci Kupi kraj Ozlja (1907−08), vodovod Karlovca s Borlina (1909−10) i projekte kanalizacije Petrinje i Karlovca (1916−18). Projektirao je i vodio gradnju hidrocentrala na Orljavi (1911–13) te na Savi kraj Krškog i Zeleni vir kraj Skrada (1919–21). Također, radio je na izgradnji sarajevskog vodovoda, hidroelektrične centrale na rijeci Bosni kraj Semizovca, mostova preko Kupe u Sisku te Save i Krke kraj Brežica, industrijske uskotračne pruge kraj Budinšćine, te sudjelovao u zahvatu termalnih vrela u Topuskom i dr. Ističu se njegovi projekti zagrebačkog vodovoda na desnoj obali Save s prolaznim tunelom ispod savskog korita te projekti kanalizacije i vodovoda grada Varaždina.

Od 1921. predavao je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), od 1922. kao redoviti profesor. Bavio se geotehnikom, geomehanikom, hidrotehnikom te problematikom vodovoda, kanalizacija, vodenih snaga. Predavao je kolegije Vodogradnja, Mehanika tla, Temeljenje i dr. Bio je starješina Građevinskog odsjeka (1930−31; 1935−36; 1941−43) te je 1938. potaknuo osnivanje Zavoda za geotehniku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU-a od 1947.

Roš, Mirko (Zagreb, 19. IX. 1879 – Baden, Švicarska, 29. V. 1962), građevinski inženjer, stručnjak za ispitivanje građevnih materijala i konstrukcija.

Pohađao je Tehnički fakultet Univerziteta u Beogradu (1898−99) te Tehničku visoku školu u Hannoveru (TH Hannover; 1900−05), gdje je diplomu građevinskog inženjera stekao 1906. Radio je na gradnji mostova za željezničku prugu preko Sankt Gottharda u Luzernu (1906−07), u poduzeću Gutehoffnungshütte u Oberhausenu (1908), na Tehničkoj visokoj školi u Hannoveru (1908−09), u poduzeću Lohle und Kern u Zürichu (1909), kao konstruktor i tehnički direktor tvornice metalnih konstrukcija A. G. Conrad Zschokke u Dottingenu (1910−23). Godine 1923. postao honorarni docent za čelične konstrukcije na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich), gdje je od 1924. bio profesor kolegija za ispitivanje građevnih materijala, a istodobno i direktor saveznoga zavoda za ispitivanje materijala u Zürichu (EMPA Zürich). Umirovljen je 1949.

Bavio se područjem ispitivanja građevnih materijala i konstrukcija. Uveo je i usavršio precizne metode izravnoga mjerenja deformacija i naprezanja u konstrukcijama radi ispitivanja sigurnosti izvedenih objekata te kontrole ispravnosti teorijske podloge proračunskih metoda statike i dinamike. Znatno je pridonio razvoju eksperimentalnih istraživanja u Hrvatskoj, npr. ispitivanjem i pokusnim opterećenjem novog željezničkog mosta preko Save u Zagrebu 1939.

Požgaj, Zvonimir (Zagreb, 16. III. 1906 – Zagreb, 11. XII. 1971), arhitekt, opus mu je obilježen suvremenim arhitektonskim izrazom izvan strogih konstruktivističkih principa.

Diplomirao je 1932. na Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera, potom je kraće vrijeme proveo u Parizu. Nakon povratka u Zagreb 1932–36. vodio je arhitektonski atelijer s → Franom Cotom, a 1937–40. surađivao je s → Aleksandrom Freudenreichom. Boravio je 1946–49. u Zadru gdje je djelovao kao referent Arhitektonskoga odsjeka pri Građevinskom odjelu Narodnoga gradskog odbora Zadar, a potom kao voditelj Projektnoga odjela Gradskoga građevnog poduzeća Obnovitelj u Zadru. Nakon što se vratio u Zagreb vodio je vlastiti arhitektonski ured.

Bavio se projektiranjem javnih i stambenih građevina, crkava, hotela i kupališta. Prije II. svj. rata u Zagrebu je s Cotom izveo Hrvatski liječnički dom u Šubićevoj ulici 9 (1934) i vilu Botteri na Tuškancu 54A (1932–33), a s Freudenreichom zgradu Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 (1937), jedno od najoriginalnijih ostvarenja sustavnoga arhitektonskog promišljanja međuratnoga razdoblja, s visokom kvalitetom prostornoga rješenja. Od samostalnih ostvarenja u tom razdoblju ističu se kupalište u Stubičkim Toplicama te crkve u Podsusedu (1940) i na Knežiji (1942) u Zagrebu. Poslije 1945. posvetio se uglavnom gradnji kupališta u kojima je nastojao ostvariti povezanost arhitekture s krajolikom. Izveo je kupalište Borik u Zadru (1954), proširenje kupališta u Stubičkim Toplicama sa zimskim bazenom (1957), kupališta na glavnoj plaži u Crikvenici (1963) i u Šemnici kraj Krapine (1965). U Omišlju je prema njegovu projektu podignut hotel Adriatic (1966). Ministarstvo prometa i javnih radova NDH angažiralo ga je 1941. radi preuređenja unutrašnjosti Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu u džamiju. Za projekt kupališta Borik dobio je međunarodnu nagradu II. bijenala likovnih umjetnosti u São Paulu (1954), a za kupalište u Crikvenici Nagradu »Viktor Kovačić« (1961).













Paver Njirić, Helena (Varaždin, 1963), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirala je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1990. s → Hrvojem Njirićem vodila je arhitektonski ured njiric+njiric u Zagrebu i Grazu, a od 2002. vodi vlastiti ured hpnj+ u Zagrebu. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu predaje od 2008., kao redovita profesorica od 2018. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje nositeljica je kolegija Arhitektonsko projektiranje I–II te Radionica arhitektonskog projektiranja II – sport. Bila je pridružena profesorica u Kraljevskom institutu za tehnologiju (KTH) u Stockholmu (2008–15) i gostujuća profesorica na Tehničkome sveučilištu u Berlinu (2001–03), Sveučilištu Camerino u Ascoliju (2005) te na Tehničkome sveučilištu u Darmstadtu (2010–11).







Među njezinim značajnijim ostvarenjima su: trgovački centar Baumax Hypermarket (s H. Njirićem, 1999) i McDonald’s Drive-In (s H. Njirićem, 2000) u Mariboru, višestambene zgrade poticajne stanogradnje (POS) Stanga housing u Rovinju (2004) te pet fontana u Ulici Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu (idejni projekt s H. Njirićem 1992., izvedene 2012–13. i 2016). Autorica je stalnoga postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu (2007). Njezina time-specific instalacija Moiré (2010), izložena je u Nacionalnom muzeju umjetnosti XXI. st. (MAXXI) u Rimu. Izlagala je na Venecijanskome bijenalu 2010. u hrvatskoj i mađarskoj selekciji. Bila je dopredsjednica → Udruženja hrvatskih arhitekata i predsjednica Nakladničkoga savjeta Udruženja (2003–05). Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada »Viktor Kovačić« (1999), Zagrebačkoga salona (2000. i 2006) i »Bernardo Bernardi« (2006).







Randić, Leo (Sušak, 15. I. 1917 – Zagreb, 18. VIII. 2002), prvi profesionalni astronom u Hrvatskoj.

Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu, a diplomirao 1939. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radeći na Sveučilišnoj zvjezdarnici, doktorirao je na Sveučilištu u Beču 1944. disertacijom Ein Beitrag zur Problematik der Koordinatensysteme. Predavao je u gimnazijama u Peći i Sušaku (1939–41). U Astronomskome zavodu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu zaposlio se 1941. a od 1962. bio je redoviti profesor. Predavao je kolegije Poziciona astronomija I i Poziciona astronomija II.  Bio je predstojnik Astronomskoga zavoda (1951–69) i poslije fakultetskog Opservatorija Hvar (1973–75), koji je pomogao osnovati. Nakon podjele Tehničkog fakulteta (1956), bio je dekan Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta od 1962., te je proveo razdvajanje tog fakulteta i osnivanje Arhitektonskoga, Građevinskoga i Geodetskoga fakulteta. Do 1964. bio je dekan, te do 1966. prodekan Geodetskoga fakulteta. Umirovljen je 1987. Na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu predavao je kolegije Opća astronomija i Sferna astronomija te na Rudarskom odjelu Tehničkog fakulteta kolegij Astronomija za rudare.

Znanstveno i stručno bavio se geodetskom astronomijom, konstruirao i usavršavao opažačke sprave, predložio novu metodu za određivanje položaja točke na Zemlji iz položaja zenita, s idejnim projektom instrumenta za brzo određivanje položaja uz minimalno računanje i automatizirano opažanje. Surađujući s astronomom G. P. Kuiperom (1905–1973), izradio je atlas infracrvenoga Sunčeva spektra. Bio je član Savjetodavne komisije za definiciju sekunde Međunarodnoga komiteta za utege i mjere u Sevresu. Kao istraživački suradnik boravio je u opservatoriju Yerkes u Chicagu 1959–60; sudjelovao je na Summer Institute for Dinamical Astronomy sveučilišta Yale 1961; boravio je na istraživačkom radu u Lunar and Planetary Laboratory na Sveučilištu u Arizoni u Tusconu 1969–71. Objavio je dvadesetak znanstvenih radova te održao više od 300 javnih predavanja u zemlji i inozemstvu, među ostalima predavanja na velikim astronomskim opservatorijima u SAD-u: Observatory Flagstaff, Lick Observatory i University of Boulder. Potaknuo je postavljanje planetarija u Tehničkome muzeju (→ Tehnički muzej Nikola Tesla) u Zagrebu (1965) te započeo suradnju s Astronomskim zavodom Čehoslovačke akademije znanosti na osnivanju astrofizičkog opservatorija na Jadranu, što je rezultiralo osnutkom već spomenutog opservatorija na Hvaru (1971). Bio je Ravnatelj nacionalnog komiteta FNRJ za astronomiju pri Akademijskom savjetu FNRJ (1954–67), predsjednik Društva matematičara i fizičara Hrvatske (1961–63), dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva, član Upravnog odbora Matice hrvatske i njezin potpredsjedavatelj (1968–70), član Kraljevskoga astronomskoga društva u Londonu od 1950., član suradnik JAZU-a (danas HAZU) od 1950. te jedan od osnivača Hrvatskoga astronomskog društva (1992). Dobitnik je Nagrade tehničke kulture za životno djelo 1987.













Randić, Saša (Rijeka, 9. XI. 1964), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1990. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1992. na Berlage Institute u Amsterdamu. Zajedno s → Idisom Turatom od 1992. vodio je arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a 2009. osnovao je vlastiti ured Randić i suradnici u Rijeci i Zagrebu. Od 2010. u zvanju izvanrednoga profesora predaje na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. Ostvario je niz projekata, od javnih građevina do infrastrukturnih objekata, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostalim ističu se: plan istočne zone grada Setea u Francuskoj (1991–95), te s Turatom Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), višestambene zgrade u Marčeljevoj Dragi (2001), dogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Pastoralni centar Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2003–08) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2003–08), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15) i Osnovna škola Veli Vrh u Puli (2009–10). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: vila u Krležinom Gvozdu 8 u Zagrebu (2009–11), autobusni kolodvor u Delnicama (2011–12), zgrada Hrvatskog operatora prijenosnog sustava u Matuljima (2019), preuređenje dijela kompleksa Benčić u tzv. Dječju kuću (2020) i T-zgrade u Gradsku knjižnicu Rijeka (2023).



















Bio je predsjednik Društva arhitekata Rijeka 1994–99. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, gdje je 1999–2003. bio zamjenik predsjednika Razreda arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata). U istom razdoblju obnašao je i funkciju dopredsjednika → Udruženja hrvatskih arhitekata, na čelu savjeta nakladničke djelatnosti. Predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata bio je 2003–07. Pokrenuo je 2009. portal za arhitekturu, oblikovanje i vizualne umjetnosti pogledaj.to. Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima na XIX. salonu mladih u grupi autora 5xA (1987), natječaju Royal Institute of British Architects (RIBA) Oasis u Engleskoj (1989), Europan 2 u Francuskoj (1991), kao i godišnjih nagrada »Vladimir Nazor« (2005), »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009), »Piranesi« (2005). Njegovi su projekti bili nominirani za nagrade Swiss Architecture Award i »Mies Van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu (Osnovna škola Fran Krsto Frankopan i Dječji vrtić Katarina Frankopan u Krku).

Rošin, Jerko (Split, 5. X. 1942), arhitekt, osobito se istaknuo projektiranjem turističke arhitekture.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. U Splitu je najprije radio u turističkom poduzeću Union-turist Dalmacija (1968–72), potom u splitskom OOUR-u AR-projekt zagrebačkog → Inženjerskoga projektnog zavoda (1972–89), te u Koteks inženjeringu (1989–91). Od 1991. do umirovljenja 2012. vodio je vlastiti arhitektonski ured Studio R. Od 2006. predavao je u zvanju docenta na splitskom Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije). Bio je gostujući profesor na sveučilištu Federico II. u Napulju, Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Mostaru. Bio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske (2007–11). Od 2008. obnaša dužnosti u okviru programa UN-a za gradove i naselja UN Habitat.



















Njegov opus obuhvaća turističku, sakralnu, stambenu i drugu arhitekturu koju temelji na vrijednostima domaće tradicije uz suvremeni izričaj. Među turističkom arhitekturom ističu se hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), Atrium u Splitu (2007., 2010., s K. Dešković i G. Pavlovićem), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979), Palace u Hvaru (2006) te Marjan u Splitu (2007–12; radovi prekinuti). Značajni su sakralni objekti crkve sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku u Splitu (s R. Plejićem, 1991–92., 1998), sv. Antuna Padovanskog u Lasinji (1997–2000), Kraljice mira u Makarskoj (1999–2005., 2016), Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu (2011–15) i dr. Od mnogih izvedbi stambene arhitekture ističu se Bobanovi dvori (1994), kompleks POS-a na Brodarici (2007) i Nova Color (2010) u Splitu te obiteljske kuće Božiković u Svetom Martinu (1987), Jakšić u Donjem Humcu na Braču (1994) i Vuksan u Zadru (1994). Među unutarnjim uređenjima i adaptacijama ističe se Teatrin na Prokurativama u Splitu (1977–81., danas Gradsko kazalište mladih). Izveo je i više industrijskih pogona u Splitu, Omišu, Šestanovcu, Drnišu i dr. Objavio je četiri zbirke kolumni o arhitekturi Što mi bi koje je pisao za Slobodnu Dalmaciju 2001–06., te knjige Krov nad glavom. Mozaik kvadrata i naravi (2015), Krov nad oltarom (2017) i The Architects Unplugged (2023). Bio je predsjednik Urbanističkoga društva Općine Split (1978–81) i Savjeta za prostorno planiranje pri Vladi RH (2004–08). Od 2023. predsjednik je Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1977); bio je počasni konzul Kraljevine Španjolske u Splitu (1996–2008). Djeluje i kao skladatelj zabavne i dječje glazbe, bavi se poezijom, crtanjem i grafičkim dizajnom.



















Salopek, Davor (Bjelovar, 16. III. 1940), arhitekt i publicist, bavi se istraživanjem tradicijskoga graditeljstva Pokuplja, Posavine i Like.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1965–69. radio je u Građevnom poduzeću u Petrinji kao rukovoditelj gradilišta i tehnički rukovoditelj, potom se zaposlio u Arhitektonskom projektnom birou (APB) Petrinja, gdje je od 1984. bio direktor. Godine 1992. osnovao je poduzeće Arhigrad u Petrinji, a 2009. poduzeće Arhitekti Salopek. Kako je posebno područje njegova interesa pučko graditeljstvo Pokuplja, Posavine i Like, na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu kao honorarni je predavač bio nositelj kolegija Tradicionalna arhitektura akademske godine 1999/2000. i 2005/06.







Projektira stambene, poslovne i trgovačke zgrade te obiteljske kuće. Među realizacijama ističu se obiteljska kuća Šoštarić (1973), robna kuća Petrinjka i tržnica (1979), stambena zgrada u Ulici braće Hanžek (1985), adaptacija vatrogasnoga doma u Galeriju Krsto Hegedušić (1987), sve u Petrinji, te kuća za odmor Gorup u Tisnom (1980). Projektirao je i nadzirao rekonstrukcije sakralnih građevina razorenih u Domovinskome ratu: kapele sv. Barbare u Brestu Pokupskom (1996), sv. Benedikta (2004) i Presvetog Trojstva (2008–09) u Petrinji, sv. Jurja u Letovancima (2005) i crkve sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu (2005–08). U Parku prirode Lonjsko polje izveo je rekonstrukcije više tradicijskih kuća za turističku namjenu (2004–09) te reinterpretaciju tradicijskoga čardaka (2009). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1977–80) i → Arhitektura (1977), te predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Petrinji (1990–2015). Objavio je djela: Hrvatska korablja (s B. Čačićem, 1971), Arhitektura bez arhitekta (1974), Petrinjski žrtvoslov (s V. Krpanom i I. Rizmaulom, 1995), Korablje samobitnosti (2009), 13 arhitektonskih razgovora (2017). Autor je šest televizijskih filmova o tradicijskom graditeljstvu. Dobitnik je nagrade »Neven Šegvić« (2017).

Salaj, Matija (Vukovar, 15. XII. 1932 – Zagreb, 5. VI. 2014), arhitekt i urbanist, na urbanističkoj i projektantskoj osnovi bavio se temama vezanima uz turizam.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je 1958–62. kao projektant u arhitektonskom birou Suradnik u Makarskoj, a 1962–91. u → Urbanističkom institutu Hrvatske. Potom je 1991–2006. bio ravnatelj Zavoda za prostorno planiranje pri Ministarstvu zaštite okoliša, prostornoga uređenja i graditeljstva. Predavao je na poslijediplomskim studijima na Arhitektonskome fakultetu i na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu.

U okviru Urbanističkog instituta Hrvatske vodio je izradbu mnogih regionalnih, prostornih, generalnih i provedbenih urbanističkih planova, vezanih pretežno uz razvoj turizma. Među ostalima ističu se Regionalni prostorni plan Istre (1969), Urbanistički plan priobalnoga područja općine Makarska (1974) i dr. Jedan je od autora kompleksnoga programa izgradnje mreže hotela u Slavoniji (Hotelski sistem Slavonija, 1975). U projektiranju je uspio ostvariti individualni izraz povezujući suvremena oblikovna rješenja i regionalne arhitektonske značajke. Sudjelovao je u izradbi mnogobrojnih projekata hotela na obali i na kontinentu: Maestral u Brelima (1965., s J. De Lucom, A. Rožićem i B. Bernardijem), Mediteran (1971) i Galijot (1980) u Poreču, Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979) i dr. Također je autor franjevačke gimnazije i samostana u Samoboru (s E. Seršićem, 1968) i crkve sv. Križa u Sigetu u Zagrebu (s E. Seršićem, 1969–82) te Spomenika revoluciji u Makarskoj (1974). Suautor je adaptacije i uređenja interijera Muzeja Mimara u Zagrebu (1985–87., s M. Kranjcom, I. Pitešom i B. Šerbetićem). Posebice se angažirao na revitalizaciji rodnoga grada u obnovi nakon Domovinskoga rata. Autor je mnogobrojnih objavljenih radova iz područja prostornoga planiranja, planiranja turističkog područja, planiranja u procesima obnove, turističke i hotelske izgradnje. Dobitnik je nagrade Zagrebačkoga salona (1976).







rurizam, djelatnost koja se bavi prostornim uređenjem, prostornim planiranjem i regulacijom ruralnoga prostora. Interdisciplinarna je, ali ne isključuje specijalnost i specifičnost u smislu zasebne struke i znanosti. Najčešće se veže uz tehničko znanstveno područje i polja → urbanizam, → arhitekturu i → graditeljsko nasljeđe. Uz rurizam vezuju se i druge discipline koje se bave poviješću, izazovima ili planiranjem ruralnih prostora: geografija (ruralna geografija), agronomija, sociologija (ruralna sociologija), ekonomija (ruralna ekonomija), ekologija (ruralna ekologija), ruralna etnologija, psihologija (ruralna psihologija), turizam (ruralni turizam), kultura (ruralna kultura), ruralna ekologija, geodezija (komasacija, katastar), glazba i dr.

Rurizam obrađuje dvije osnovne skupine prostora: samo naselje (intravilan) i poljoprivredne površine izvan naselja (ekstravilan). Unutar naselja rurizam se odnosi na uređenje naslijeđenoga stanja, plan i izgradnju proširenja naselja (kako bi se sačuvala ili promijenila prostorna struktura) te plan i izgradnju potpuno novoga naselja. Izvan naselja provode se komasacija i melioracija zemljišta (geodetska i fizička) te poljoprivredna proizvodnja (intenzivna, ekološka, biodinamička, kemijska i dr.). Rurizam u naseljima podrazumijeva koordinirane radove kojima se poboljšava kvaliteta života pojedinca (kuća i okućnica) i zajednice, a obuhvaća tehničke radove (tehnička infrastruktura – prometnice, vodovodna, kanalizacijska, plinska, niskonaponska i visokonaponska mreža, zbrinjavanje otpadnih voda, zbrinjavanje otpada, elektroopskrba i dr.) i društvene radove (društvena infrastruktura – zgrade za odgoj i obrazovanje, zdravstvo, trgovinu, kulturu, ugostiteljstvo i turizam, industriju i dr.). Analiza geneze ruralnih prostora prepoznaje dvije osnovne skupine čimbenika prostornog razvoja: prirodne, odnosno fizičko-geografske (geološki sastav, vegetacija, tlo, klima, konfiguracija terena, vode i dr.), te antropogene (povijesno-politički uvjeti, socijalni sustavi, migracije, struktura obitelji, sanitarno-tehnički uvjeti i dr.).







Tipologija ruralnih naselja

Tipologija ruralnih naselja dijeli se prema prostornoj strukturi (zbijena naselja, linijska te raštrkana sa zaseocima), genezi nastanka (spontano nastala naselja, naselja nastala pod nekom intervencijom ili pod izravnom intervencijom vlasti – ekonomski, sigurnosni ili socijalni razlozi), funkciji (izrazito primarna proizvodnja, miješane funkcije ili mijenjanje funkcija pod različitim stupnjem utjecaja grada). Nekada su u ruralnim prostorima prevladavale dvije funkcije (poljoprivredna i stambena), dok danas takva naselja često imaju više funkcija.

Zbijena i linijska ruralna naselja imaju veću ili manju zbijenost. Zbijena ruralna naselja (zgusnuta, u gomili) dijele se na ona s jezgrom geometrijskog (pravilnog ili nepravilnog pravokutnika ili kvadrata) ili zaobljenog (eliptičnog ili kružnog) oblika. Linijska naselja (naselja u nizu) imaju dva oblika: pravilan (često zvano ušoreno naselje) i nepravilan (naselje nastalo spontano). Nepravilno linijsko naselje javlja se uz cestu, šumu, brežuljak i rijeku. Linijska naselja dijele se na ona s različitim kombinacijama pravilnog ili nepravilnog pravokutnog ili kvadratičnog trga (mogu imati i okrugao) u odnosu na glavnu ulicu. Neka naselja imaju više trgova a jedan je dominantan. Linijska geometrijska naselja vežu se uz nizinska područja i intenzivnu poljoprivredu, voćarstvo i vinogradarstvo. Linijska naselja novijega datuma vežu se uz sekundarnu disperziju u odnosu na grad. U Hrvatskoj su se linijska naselja razvila razvojem prometa i prometnica. Raštrkana naselja (rastresita, disperzna, razbijena) sa zaseocima aglomerirana su nepravilno, bez oštre granice naseljenosti. Takva se naselja vežu uz brdovita, gorska i planinska područja. Zaselci su skupine od četiri, pet do najviše desetak kuća. Zaselak je uvijek zbijenoga tipa i nepravilna tlocrta, tako da je dio naselja u obliku zaselaka zapravo raštrkano selo ako se gleda statistička cjelina koja tvori naselje. Zaselci se još nazivaju susjedstva i vicinati, u balkanskim zemljama mahale i komšiluci. U Hrvatskoj su često okupljeni oko veće aglomeracije s crkvom te zajedno tvore naselje. Ruralna naselja po broju stanovnika dijele se na: mala (do 500 stanovnika), srednja (500–2000), veća (2000–3000), velika (3000–5000), jako velika (više od 5000).







Ruralna naselja mogu se razlikovati i po prostornoj strukturi u odnosu na stambene i eksploatacijske jedinice (mjesta proizvodnje), tj. kuće i obradive površine (njive, polja, voćnjaci, vinogradi) ili prostore intenzivnog uzgoja životinja (tovilišta, farme). Tako se naselja dijele na ona u kojima su jedinice stanovanja u prostornom dodiru s eksploatacijskom jedinicom i ona u kojima su te dvije temeljne jedinice ruralne uporabe međusobno prostorno razdvojene. Navedeno je moguće i kod raštrkanih naselja. Tipovi i oblici naselja mijenjanju se tijekom vremena. Prvobitno zbijena naselja mogu postati rastresita ili obrnuto. Sekundarnu disperziju supstitucijom pokazuju primjerice naselja u planinama koja se sele u dolinu gdje su manje zbijena. Duž dolina i putova primarno zbijena sela počinju razvijati predgrađa, izduživati se, te na taj način katkad i međusobno spajati, kao što je primjer na južnoj granici prigorja Moslavačke gore, gdje je došlo do sekundarne disperzije interpolacijom.

Industrija u ruralnim područjima

Razvojem industrijskoga načina poljoprivredne proizvodnje stvorena su naselja – pustare, koja tvore protourbane tipove uz jasno zoniranje površina. U Hrvatskoj su takva naselja karakteristična za Slavoniju i Baranju (Sokolovac, Sudaraš, Širine, Vereš Majur, Zlatna Greda, Mirkovac, Malo Kneževo, Jasenovac i dr.). Također su poznata i cerealna sela (velike žitne kulture). U industrijsko doba na selu u prvome redu prevladavaju prehrambena i drvnoprerađivačka industrija. Neke industrijske grane u ruralnim naseljima traže smještaj radi blizine mineralnih ili poljoprivrednih sirovina. Gušća i svuda izgrađena prometna mreža učinila je različite prometne lokacije privlačnima za industriju i ondje gdje nema gradskih naselja. Nekim industrijama i tehnologijama postalo je zanimljivo podizanje postrojenja u ruralnom prostoru, kako zbog cijene rada i smještaja tako i pod utjecajem državnih ili lokalnih vlasti u njihovoj namjeri da razvijaju pojedina područja (Kerestinec, Novska).

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj može se pratiti od prapovijesnoga (ostatci prapovijesnih naselja na području Vukovara, Vinkovaca, Požege, Šibenika i dr.), preko antičkoga razdoblja (sačuvana antička grčka podjela zemljišta kao sustav putova i terasiranih parcela u Starogradskom polju na Hvaru), srednjega (otoci Cres i Krk, Pelješac) i novoga vijeka do suvremenoga doba. U srednjem vijeku vlastelinska zemlja bila je podijeljena na alodijalni posjed (koji je vlastelin zadržavao za sebe) i na kmetska selišta (sessiones), koja je vlastelin davao na obradbu seljacima.







Planiranjem i izgradnjom prometnica u XVIII. i XIX. st. na teritoriju Vojne krajine nova su se naselja osnivala planski (zbog sigurnosti i kontrole bilo je zabranjeno podizanje kuća na osami). Tako je na području Ogulinske graničarske pukovnije 1793. bio utvrđen zemljišni posjed za šest sela i projektiran određen broj kuća (Leskovac, Grabovac, Drežnik, Sadilovac, Vaganac i Rešetar), na području Otočke graničarske pukovnije bili su podignuti Petrovo Selo, Željava i Priboj, a na području Ličke graničarske pukovnije Srb i Suhaja. Pri izgradnji cestovnih prometnica u Gorskom kotaru planiran je i izgrađen Mrkopalj (regulacijski plan iz 1753). Uz cestu koja je spajala sjevernu i južnu Hrvatsku preko krševitog Velebita u prvoj polovici XIX. st. izgrađen je Podprag. Plavljenje rijeke Drave bio je razlog zbog kojega su se u tom području planirala linijska ruralna naselja Ždala (oko 1770), Gola (1822), Gotalovo (1828) i Ferdinandovac (1844). Zbog eksploatacije slavonskih šuma osnovana su sela Josipovac (1881), Jurjevac (1881) i Krndija (1882). Pokretanje drvnoprerađivačke industrije 1884. potaknulo je osnivanje naselja Belišće.

Između dva svjetska rata došlo je do kolonizacije naselja u Slavoniji. U tom razdoblju na regulaciji i poboljšanju uvjeta života u ruralnim naseljima aktivno su djelovali zaposlenici Tehničkoga odjela Škole narodnog zdravlja iz Zagreba. Među ostalim radili su na regulaciji Mraclina, Ludbreških Sesveta, Mandra na Pagu, Donjega Kraljevca (nakon požara 1934) i Brezovca Žumberačkog (nakon požara 1937). Hrvatska seljačka stranka 1938–41. organizirala je obnovu ruralnoga naselja Kolarec nakon požara 1938. koji ga je potpuno uništio. Obnova je bila povjerena graditelju Srećku Florschützu koji ju je temeljio na tradicionalnima kao i na suvremenim načelima graditeljstva toga doba, a predstavlja jedinstven primjer totalnog dizajna planiranoga ruralnog naselja na području Hrvatske. Arhitekt Marko Vidaković obranio je 1939. na Tehničkome fakultetu u Beogradu doktorsku disertaciju Analiza strukture i predlog za regulaciju Podravskog Đurđevca, na primjerima hrvatskih sela s naglaskom na Đurđevac.















Nakon II. svj. rata mnogi su arhitekti radili na obnovi i novoj prostornoj regulaciji ruralnih naselja. Među njima ističu se → Josip Seissel, → Stjepan Planić, Riko Marasović, Miro Marasović, Ivo Kurtović, Dragan Petrik, → Aleksandar Freudenreich, Ljudevit Pelzer, Vladimir Šilhard, → Neven Šegvić i dr.

Ruralna naselja treba poznavati kako bi ih se očuvalo u oblicima koje imaju i koji im odražavaju postanak i nekadašnje funkcije. Ona danas sve više gube poljodjelsko stanovništvo, a često postaju napuštena ili rezidencijalnim naseljima drukčije svrhe, kao što je turizam i sekundarno stanovanje gradskoga stanovništva ili stanovništva koje se povlačilo iz gradskih uvjeta.

Visokoškolska nastava rurizma

Na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) 1945–51. održavala su se predavanja iz kolegija Rurizam I i Rurizam II te Vježbe za izgradnju sela I i II i Vježbe iz rurizma I i II, s ciljem izgradnje humanijega i zdravijega stanovanja kao i obnove djelomično ili u cijelosti porušenih ruralnih naselja. Kolegij Gospodarsko zgradarstvo obuhvaćao je projektiranje industrijskih i poljoprivrednih zgrada.

Kao redoviti kolegij Rurizam se izvodi od akademske godine 2019/20. na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

Roth-Čerina, Mia (Zagreb, 4. X. 1974), arhitektica, angažirana je u aktivnostima usmjerenima razvoju kulture prostora, a istaknula se posebice projektiranjem zgrada društvenoga standarda.

Diplomirala je 2000. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2015. doktorirala disertacijom Određivanje arhitektonskih parametara u projektiranju zgrada za predškolski odgoj (mentorica → H. Auf-Franić). Na istome fakultetu zaposlena je od 2011., od 2022. u zvanju redovite profesorice, te predaje kolegije Zgrade društvenog standarda, Osnove arhitektonskog projektiranja, Studio 3 (škole), Radionica arhitektonskog projektiranja 2 i dr. Od 2016. prodekanica je za međunarodnu suradnju i umjetnost. Kao gostujuća profesorica sudjelovala je u radu fakulteta u Ljubljani, Splitu, Osijeku, Mostaru, Sarajevu, Milanu, Santiagu, Londonu, Delftu, i dr.

Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se projektiranjem, posebice zgrada društvenoga standarda, najčešće u suradnji s Tončijem Čerinom. Među ostvarenjima ističu se: kuća za odmor na Palitu na Rabu (s T. Čerinom, 2018), osnovna škola sa sportskom dvoranom u Popovači (s T. Čerinom, 2018), Centar za robotiku na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (s T. Čerinom, T. S. Franićem, V. Risterom, M. Markešić, I. Krstinić i A. Martinčić, 2021), centar za posjetitelje Lonjskoga polja u Osekovu (s T. Čerinom, 2021), vidikovci Lonjskoga polja u Čigoču, Repušnici i Osekovu (s T. Čerinom, 2021). Sudjelovala je u realizaciji Hrvatskoga paviljona na 18. venecijanskom bijenalu arhitekture (s T. Čerinom, L. Fatovićem, V. Kasapom, O. Ursić, N. Mihaljevićem i I. Mitrovićem, 2023). Znanstvene i stručne članke objavljuje u serijskim publikacijama Prostor, Život umjetnosti i dr. Urednica je mnogih knjiga, među ostalim Šest pogleda (s P. Mišković, 2016), The Hidden School Papers (s R. Cavallom, 2020) i Designing in Coexistence (s I. Mitrovićem i T. Čerinom, 2023). Od 2023. predsjednica je → Udruženja hrvatskih arhitekata. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2018), »Bernardo Bernardi« (2021) i BIG SEE Grand Prix – Landscape and Public Space (2022). Godine 2018. bila je nominirana za Nagradu »Mies van der Rohe«.







Rogina, Krešimir (Rijeka, 16. III. 1959), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1983. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1979. projektirao je zajedno s → Vinkom Penezićem, od 1991. u birou Penezić i Rogina, arhitekti. Predavao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te bio gostujući profesor na L’École spéciale d’Architecture u Parizu.







Penezićev i Roginin rad odlikuje se nekonvencionalnim rješenjima uz naglašeno uvažavanje povijesnoga i prostornoga koncepta građevine. Realizirali su više projekata različitih namjena, među ostalima: plivalište i atletski stadion Mladost u Jarunskoj ulici 5 (1987. i 1999), crkvu sv. Mateja u Ulici sv. Mateja 87 (1989–95), pastoralno središte s crkvom sv. Terezije od Djeteta Isusa na Miramarskoj cesti 92 i 100 (1994–99), poslovnu zgradu Velebit na Kennedyjevu trgu 6B (1995), sve u Zagrebu, crkvu sv. Mihajla u Šercerovoj 1 u Dubrovniku (1999), stambeno-poslovnu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Strossmayerovoj 16 u Vukovaru (2002), dječji vrtić Jarun u Bartolićima 39A u Zagrebu (2006), Kuću japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju u Japanu (2012), Dom za umirovljene svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije u Botićevoj 4 u Đakovu (2022). Osim projektantskim i pedagoškim radom kontinuirano se bavi arhitektonskom teorijom i kritikom. Piše članke i osvrte o arhitekturi u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Kontura, Oris i mnogima drugima, a objavio je i više knjiga: Jutarnji ogledi o arhitekturi (2004), Abecedarij arhitekture (2007), Arhitektonski fokus Krešimira Rogine (2011), BAWA VK 150/100 (2024). Osnivač je i urednik Biblioteke Psefizma specijalizirane za teoriju arhitekture (od 1995). Od 2018. član je suradnik HAZU-a. Zajedno s Penezićem sudjelovao je na Venecijanskom bijenalu (2000., 2004., 2008) i Bijenalu dizajna u Saint-Étienneu (2002), te osvojio mnogobrojne nagrade, među ostalima Zagrebačkoga salona (1988), »Viktor Kovačić« (1996), »Bernardo Bernardi« (1996), »Vladimir Nazor« (2001) te nagradu HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2013).













Silađin, Branko (Slovenske Konjice, 29. VIII. 1936), arhitekt, zapažen projektima obiteljskih kuća i rekonstrukcija gradskih prostora.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Profesionalnu karijeru započeo je u Njemačkoj. Od 1969. djeluje u Zagrebu, od 1970. kao samostalni umjetnik, a od 1992. u projektnom birou Odak – Silađin. Zapažen je po projektima obnove i rekonstrukcije gradskih prostora u kojima uspijeva ostvariti sintezu povijesnih slojeva i novoga urbanog oblikovanja (Jelačićev trg, 1981–87., s → Mihajlom Kranjcom i → Berislavom Šerbetićem; Lapidarij Arheološkoga muzeja u Zagrebu, 1985), javnih zgrada (rekonstrukcija bloka Teslina–Gajeva u Zagrebu za Omladinski kulturni centar i Zagrebačko kazalište mladih, 1975–87; rekonstrukcija i dogradnja osnovne škole Grad u Dubrovniku, 1987; zgrada policijske uprave u Krapini, 1995) te višestambenih zgrada (Petrinjska 31 u Zagrebu, 1995). Među novijim su intervencijama u zagrebačkim prostorima i Europski trg (2013) te pješački most iznad Miramarske ceste (2015). U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti obiteljskih kuća koje se ističu čistoćom forme i tlocrta te primjenom lokalnih građevnih elemenata (kuće Vrvilo u Lignju kraj Lovrana, 1976; Brkić u Zagrebu i Lazić u Ičićima, 1978; Lazić – Raše na Prekrižju u Zagrebu, 1982; Zrno u Ičićima, 1984; Gospodnetić u Richmondu, SAD, 1988; Biškupić u Sutivanu na Braču, 1993). Autor je više projekata paviljona za svjetske izložbe, među kojima i Hrvatskoga paviljona u Lisabonu (1998), Hannoveru (2000) i Šangaju (2010). Izradio je više spomen-obilježja (spomenik poginulim policajcima u Zagrebu, 1993; Znamen 900 godina grada Zagreba, 1995; Park domovinske zahvalnosti i spomenik palim borcima i braniteljima Samobora i Svete Nedelje, 2001), bavi se uređenjem interijera (Mala kavana u Zagrebu, 1988), industrijskim dizajnom (dieselska i električna lokomotiva za tvornicu Đuro Đaković, 1963).







U mnogim se studijama bavi problemima uređenja zagrebačkoga Donjega grada (studija pješačke zone Praška–Gajeva–Bogovićeva–Preradovićev trg, 1970; rekonstrukcija »Zelene potkove«, 1980., s M. Kranjcom i B. Šerbetićem; studija prostora sinagoge u Praškoj, 1989). Samostalno je izlagao u Veneciji (1981), Zagrebu i Ljubljani (1991). Bio je urednik časopisa Čovjek i prostor (1984–87) i Arhitektura (1989–91) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1988–94). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (godišnja 1998., za životno djelo 2018), »Viktor Kovačić« (1984., 2001), »Bernardo Bernardi« (1989., 1999), Borbe (1987), više nagrada Zagrebačkoga salona i dr.

satelitska geodezija, geodetska disciplina koja omogućuje rješavanje geodetskih zadataka koristeći se preciznim mjerenjima između Zemlje i njezinih umjetnih satelita. Mjerenja se provode sa Zemlje prema satelitima, sa satelita prema Zemlji, kao i među samim satelitima. Snimanje Zemljine površine s pomoću satelita ubraja se u područje → daljinskih istraživanja. Satelitska geodezija bavi se određivanjem preciznih globalnih, regionalnih ili lokalnih trodimenzionalnih mreža, određivanjem Zemljina gravitacijskog polja te mjerenjima i modeliranjem geodinamičkih pojava (npr. gibanje Zemljinih polova i tektonskih ploča, deformacija Zemljine kore). Prema metodama istraživanja razlikuju se geometrijske i dinamičke metode satelitske geodezije. Ako se sateliti pri opažanjima rabe kao pokretni objekti koji odašilju signale te su simultano vidljivi na dvije ili više međusobno udaljenih točaka na Zemlji, tada je riječ o geometrijskim metodama satelitske geodezije. Kada su predmet promatranja gibanja satelita po orbitama u Zemljinu polju ubrzanja sile teže kao i poremećajni učinci koji djeluju na to gibanje, tada je riječ o dinamičkim metodama satelitske geodezije. Djelatnost satelitske geodezije omogućena je razvojem satelitskih navigacijskih sustava poput najraširenijeg američkog sustava GPS (engl. Global Positioning System), ruskog GLONASS (ruski Globalnaya Navigatsionaya Sputnikovaya Sistema), kineskog BeiDou, europskog Galileo i dr. Zajedno se nazivaju globalnim navigacijskim satelitskim sustavima (engl. Global Navigation Satellite System; GNSS).

Razvoj satelitske geodezije

Nagli razvoj raketne tehnike nakon II. svj. rata doveo je do lansiranja prvog umjetnog satelita SSSR-a Sputnik 1 1957., nakon čega se satelitska geodezija počela razvijati u zasebnu granu geodezije. Slijedili su Sputnik 2 (1957), a zatim Explorer 1 i Vanguard 1 (1958) koje je lansirao SAD. Primijećeno je da se signal odaslan sa satelita na Zemlju, zbog djelovanja Dopplerova efekta, prima s pomaknutom frekvencijom. To se otkriće počelo rabiti za određivanje položaja satelita, a napuštene su dotadašnje optičke metode s primjenom fotografskih kamera. Jednom kada je bio poznat položaj satelita, postalo je moguće obrnutim postupkom od određivanja položaja satelita, s pomoću Dopplerova efekta, odrediti položaj brodova na moru. Na osnovi odaslanih poruka o položajima satelita i frekvencijski pomaknutih signala primljenih sa satelita postalo je moguće određivanje položaja brodova na svim svjetskim morima i oceanima. Tako je 1964. nastao prvi satelitski navigacijski sustav Navy Navigation Satellite System (NNSS), poznatiji kao Transit sustav koji se sastojao od pet satelita koji su se gibali polarnim orbitama na visini od približno 1100 km. Za civilnu uporabu odobren je 1967., a razdoblje ophoda satelita od 106 minuta rezultiralo je kratkim vremenskim prozorima njihove vidljivosti, posebice na onim dijelovima Zemlje udaljenijima od polova. Kako je tijekom vremena Transit sustav postao sve točniji, 1970-ih su se njime počeli koristiti i geodeti. No, tek je razvojem Globalnog pozicijskog sustava (GPS) 1973. stvoren satelitski sustav kojim je bilo moguće pozicioniranje u bilo kojem trenutku i uvjetima, bilo gdje na Zemlji. Prvi GPS satelit lansiran je 1978. a od 1983. omogućena je i njegova civilna uporaba, što je omogućilo nagli razvoj GPS prijamnika te metoda i algoritama pozicioniranja čineći ga pogodnim za geodetske potrebe. GPS se, kao i svaki satelitski navigacijski sustav, sastoji od svemirskoga (sateliti u tzv. medium Earth orbitama), kontrolnog (sustav za praćenje i nadzor na Zemlji) i korisničkoga segmenta (prijamnici). Potpunu je operativnu sposobnost postigao 1995. kada je izgrađen kontrolni segment, a u konstelaciji su se nalazila 24 satelita, raspoređena u šest orbitalnih ravnina, pri kutu nagiba u odnosu na ravninu ekvatora od 55° te na visini od 20 200 km iznad Zemlje. Tadašnji SSSR uspostavio je svoj satelitski navigacijski sustav pod nazivom GLONASS lansiranjem prvog satelita 1982., NR Kina uspostavila je sustav naziva BeiDou kojega je operativna sposobnost proglašena 2020., a Europska unija trenutačno uspostavlja sustav pod civilnim nadzorom naziva Galileo.

Razvoj satelitske geodezije u Hrvatskoj

Prva opažanja umjetnih Zemljinih satelita na području Hrvatske započela su 1970. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu pod vodstvom → Nikole Čubranića. Zbog opažanja satelita PAGEOS (engl. Passive Geodetic Earth Orbiting Satellite) 1971. osnovan je Opservatorij Hvar, no njegovu je međunarodnu suradnju vojska omogućila tek 1982. kada su opažanja provedena s pomoću Dopplerova uređaja Magnavox posuđenog iz Njemačke. Tada su u opservatoriju započela doplerska mjerenja iz opažanja satelita Transit. Mjerenjima su izračunane koordinate stajališta s preciznošću koja se do tada nije mogla postići na velikim udaljenostima klasičnim geodetskim mjerenjima kao ni optičkim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita. To su bila prva najsuvremenija satelitska mjerenja Hrvatske. Godine 1983. u Opservatoriju Hvar ponovljena su satelitska mjerenja u sklopu međunarodnoga projekta WEDOC-2 (engl. West East European Doppler Observation Campaign) u kojem su sudjelovale zemlje zapadnog i istočnog bloka.

Prva geodetska GPS mjerenja u Hrvatskoj provedena su na kalibracijskoj bazi Geodetskoga fakulteta u blizini Zagreba 1990. Iste je godine razvoj satelitske geodezije u Hrvatskoj znatno unaprijeđen nabavom triju geodetskih dvofrekvencijskih GPS prijamnika Ashtech LD-XII koji su s radom na Geodetskome fakultetu započeli 1991. Nabavom tih uređaja ostvaren je napredak u primjeni, popularizaciji i izučavanju satelitske geodezije, što je označilo smjer razvoja satelitske geodezije u Hrvatskoj. U sklopu projekta Osnovni geodetski radovi informacijskoga prostornog sustava RH (voditelji → Asim Bilajbegović i → Miljenko Solarić) provedene su prve GPS mjerne kampanje na teritoriju RH. Nastavljena su satelitska mjerenja na Opservatoriju Hvar, ali ovoga puta koristeći se GPS prijamnicima radi određivanja pomicanja Zemljine kore na području Tirenskog i Jadranskog mora. Prva GPS mjerna kampanja u RH bila je Zagorje’92 u sklopu koje su provedena mjerenja na točkama trigonometrijske mreže I. reda s obje strane rijeke Sutle (Hrvatska i Slovenija). Kampanjom su određena neslaganja blokova stare triangulacijske mreže, odn. nehomogenosti trigonometrijske mreže I. reda te su za potrebe Ministarstva obrane i Državnoga hidrografskog instituta izračunani transformacijski parametri između Hrvatskog državnog koordinatnog sustava (HDKS) i GPS referentnog koordinatnog sustava WGS84.

U suradnji Državne geodetske uprave, zagrebačkog Geodetskoga fakulteta i njemačkog Instituta za primijenjenu geodeziju 1994. provedene su dvije međunarodne GPS kampanje na teritoriju RH. Jedna od njih, EUREF’94, omogućila je uvrštavanje RH u jedinstveni europski koordinatni sustav EUREF (engl. Regional Reference Frame Sub-Commission for Europe). U sklopu tog projekta utvrđeno je 18 osnovnih GPS točaka za koje su odabrane trigonometrijske točke I. reda: deset točaka u Hrvatskoj, isprva pet te poslije još tri u Sloveniji, a u projekt su bile uključene i tri dodatne referentne IGS (engl. International GPS Service) stanice Wettzel u Njemačkoj, Graz u Austriji i Matera u Italiji. EUREF mreže na području Europe bile su poslije osnova za stvaranje gušćih nacionalnih geodetskih GPS mreža. Nakon kampanje EUREF’94 ostvaren je i Hrvatski geodinamički projekt CRODYN’94, u sklopu kojega se trebao utvrditi raspored geodinamičkih GPS točaka ovisno o položajima glavnih rasjeda. Njime su obuhvaćena mjerenja na svih pet mareografa u Hrvatskoj (Rovinj, Bakar, Zadar, Split i Dubrovnik). Godine 1995. u okviru projekta CROREF’95 mjerenja su obavljena na dodatnih 14 točaka u zapadnom dijelu Hrvatske. Godine 1996. ostvarena je velika državna GPS kampanja CROREF’96-CRODYN’96, koja je s približno 80 GPS točaka obuhvatila cijelo područje RH, osim do tada još okupiranih dijelova istočne Hrvatske. Na nju se vremenski neposredno nadovezala druga GPS kampanja u svrhu geodinamičkih istraživanja uz hrvatsku obalu Jadranskog mora. Projekt uspostave homogene državne GPS mreže 10 km × 10 km započeo je 1997., a dovršen je 2002. Vlada RH donijela je 2004. Odluku o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Ostvarenje novog terestričkoga referentnog sustava RH (HTRS96) čini 78 točaka određenih u ETRS89 referentnom okviru na temelju obradbe podataka mjerenja i izjednačenja GPS kampanja ostvarenoga 1994−96. Implementacija novoga geodetskog datuma i kartografskih projekcija u svakodnevnom radu zahtijevala je izvođenje geodetskih radova u novom datumu primjenom modernih metoda mjerenja, ali i definiranje jednoznačnih postupaka transformacije koordinata između novog i starog geodetskog datuma.

Prekretnicu u razvoju satelitske geodezije u Hrvatskoj omogućila je uspostava sustava CROPOS (engl. Croatian Positioning System), sustava i državne mreže referentnih GNSS stanica RH koja omogućava određivanje položaja u stvarnom vremenu s točnošću od 2 cm u horizontalnom te 4 cm u vertikalnom smislu na čitavom području države. Podatci opažanja prikupljeni na GNSS stanicama se kontinuirano šalju u kontrolni centar gdje se obavlja provjera podataka mjerenja, obradba i izjednačenje te računanje korekcijskih parametara koji su dostupni korisnicima na terenu putem mobilnog interneta. CROPOS omogućava određivanje koordinata točaka na cijelom području države s istom točnošću i s pomoću jedinstvenih metoda mjerenja, a njegovom je uspostavom ispunjen jedan od najvažnijih uvjeta za implementaciju novih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Tijekom 2019. CROPOS je moderniziran tako da su GNSS uređaji i pripadajuće antene na svim stanicama mreže uz dotadašnje GPS i GLONASS, otad podupirali i satelitske sustave Galileo i BeiDou. Sustav CROPOS stalno se nadograđuje pa je s početnih 30 (2008) narastao na 57 stanica (listopad 2024), odn. sastoji se od 39 referentnih GNSS stanica koje ravnomjerno prekrivaju područje Hrvatske te dodatnih 18 GNSS stanica iz mreža susjednih zemalja (Slovenija, Mađarska, BiH, Crna Gora).







Znanost i visoko školstvo

Satelitska geodezija se na Geodetskome fakultetu u Zagrebu izučava od 1970., odn. prvim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita na području Hrvatske (N. Čubranić). Na istom je fakultetu 1975. obranjen prvi doktorski rad iz tog područja (M. Solarić). Satelitska i fizikalna geodezija su se na Geodetskome fakultetu od akademske godine 1994/95. izvodile kao jedno od tri usmjerenja na četvrtoj godini studija. Na istom su se fakultetu predavali i kolegiji Satelitska geodezija I, II i III koji su pokrivali znanja iz nebeske mehanike i orbita satelita, GPS-a, njegove primjene na određivanje koordinata, metoda određivanja faznih višeznačnosti (ambiguiteta), kinematičkih mjerenja, navigacije i integracije senzora, a izvodili su ih M. Solarić, → Tomislav Bašić i → Željko Bačić. Od 2005/06. na Geodetskome fakultetu provodi se nov način studiranja u sklopu kojega se izvodi i nastava iz satelitske geodezije, ponajprije u sklopu kolegija Satelitsko pozicioniranje na prijediplomskome studiju te putem kolegija Navigacija, Svemirska geodezija i Globalna geodezija na diplomskome studiju. Osim na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, satelitska se geodezija izučava putem kolegija Satelitsko pozicioniranje na prijediplomskome studiju geodezije i geoinformatike na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Na Odjelu za graditeljstvo → Sveučilišta Sjever (sv. 2), u sklopu prijediplomskoga studija geodezije i geomatike, satelitska se geodezija izučava putem kolegija Navigacijski sustavi i integrirani senzori.

Prvu knjigu o GPS-u na hrvatskom jeziku, Osnovni geodetski radovi: suvremene metode GPS, napisali su A. Bilajbegović, Bernhard Hofmann-Wellenhof i Herbert Lichtenegger 1991. Godine 1999. Ž. Bačić i Tomislav Bašić izdali su interna sveučilišna skripta Satelitska geodezija II. U okviru 12. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a objavljen je 1992. članak satelitska geodezija M. Solarića. Znanstveni i stručni članci iz područja satelitske geodezije objavljuju se u raznim strukovnim časopisima poput → Geodetskog lista (glasilo Hrvatskoga geodetskog društva) i časopisa → Kartografija i geoinformacije (časopis Hrvatskoga kartografskog društva).

Robotić, Vladimir (Čakovec, 23. I. 1930), industrijski dizajner, ostvario je znatan opus u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (danas → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je u Željezničkom građevinskom poduzeću br. 1 u Sarajevu kao voditelj gradilišta i glavni inženjer dionice Sarajevo za visokogradnju, a 1956. vratio se u Zagreb, gdje se zaposlio u Projektnom birou Servisnih radionica Državnoga sekretarijata za unutrašnje poslove. Potom je radio kao referent za investicije Rektorata Sveučilišta i kao asistent na Katedri za izvođenje gradnji Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Godine 1962. zaposlio se u poduzeću → Jugomont, a 1963. u poduzeću Inženjering-projekt. Kratko radeći kao savjetnik za građenje u poslovnom udruženju Interplet 1966., prešao je 1967. u → Centar za industrijsko oblikovanje gdje je bio voditelj projekata dizajna. Od 1969. radio je u poduzeću Rade Končar (→ Končar; sv. 4), najprije kao industrijski dizajner, a od 1971. kao direktor Odjela za industrijski dizajn, kojega je bio i osnivač zajedno s → Noom Maričićem. Od 1981. djelovao je kao samostalni industrijski dizajner te surađivao s mnogobrojnim poduzećima. Umirovljen je 1990.

Za rada u Jugomontu i Inženjering-projektu radio je na projektu montažnih kuća (Spačva, s → B. Budimirovim, Ž. Solarom i Z. Žokaljem). U okviru Centra za industrijsko oblikovanje (1967–69) osmislio je dizajn mini-trafostanice za tvornicu Rade Končar, rashladnih vitrina, alatnih strojeva, te kabina i karoserija poljoprivrednih strojeva. Za rada u Končaru dizajnirao je tipske upravljačke pultove, kućište plinskoga releja Bucholz, opremu velikih kuhinja Multis, trofazni elektromotor 5 AZ (s N. Maričićem). Najznačajniji radovi iz razdoblja samostalnog djelovanja su: kućište elektroničke vage Skala 02 za poduzeće Digitron iz Buja, sustav namještaja Ro-Ro za poduzeće Hrast iz Čakovca, eksplozivno zaštićena kućišta za Tvornicu rudarske opreme u Kaknju te kućišta informatičkih stupova za Elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Jedan je od osnivača → Hrvatskoga dizajnerskog društva (1983) te jedan od članova radne skupine za izradbu programa → Studija dizajna u Zagrebu (1982). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona (1983., 1986), »Vladimir Nazor« (1983) i Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2003).

Geoprojekt, poduzeće za pružanje usluga iz područja geodezije, prostornog uređenja, projektiranja i građevinskoga nadzora sa sjedištem u Splitu. Osnovano je 1955. kao prva geodetska organizacija za primijenjenu geodeziju sa samoupravnim načelima u SFRJ pod imenom Geoservis. Osim pružanjem usluga iz geodetske djelatnosti, bavilo se i izradbom projektne dokumentacije, pa se 1965. registriralo za obavljanje geodetskih poslova, građevinsko projektiranje i nadzor te je naziv poduzeća promijenjen u Geoprojekt. Znatan prilog razvoju poduzeća dali su Mira Dešković (1917–95) i Boris Kožuh (1913–79) koji je bio i prvi direktor. Potkraj 1960-ih su Geoprojekt činili odjel uprave i zajedničkih službi, geodetski te projektni odjel, a zapošljavao je oko 70 radnika. Godine 1972. uvedeno je radničko samoupravljanje i osnovan Radnički savjet, a 1978. poduzeće je registrirano kao društveno poduzeće. Osnivač je bila Općina Split.







Geoprojekt se bavio izradbom geodetskih planova, parcelacijskih elaborata, projektne dokumentacije, iskolčivanjem i građevinskim nadzorom izvođenja građevina te izradbom elaborata za evidentiranje novih građevina u katastarskim i zemljišnim knjigama. Bavio se također inženjerskom geodezijom koja se primjenjuje pri izgradnji i opremanju proizvodnih hala, montaži strojarske opreme, rekonstrukcijama i remontima proizvodnih pogona te izradbi atesta o ispravnosti izgradnje. Na navozima brodogradilišta stručnjaci Geoprojekta pružali su usluge pri centriranju brodova, montaži brodskih sekcija, centriranju osovinskih vodova te kontroli kranskih tračnica i dizalica. Posebice važni bili su radovi u brodogradilištima, osobito pri spajanju brodova u moru koji su se obavljali za brodogradilište → Uljanik (sv. 1) u Puli, što je omogućilo gradnju i najvećih brodova na kratkim navozima, zatim sustavna primjena terestričke fotogrametrije na površinskim kopovima u rudarstvu i cjelokupna registracija podzemnih instalacija za Split, Solin i Kaštela.

Tijekom vremena djelatnost se razvijala i širila pa se započelo s građevinskim projektiranjem, a utemeljene su i posebne projektantske skupine. Arhitektonska se skupina bavila projektiranjem manjih građevina, ona za prometnice projektiranjem izvangradskih cesta i gradskih ulica, a skupina za hidrotehniku projektiranjem građevina komunalne infrastrukture (vodovoda, kanalizacije, reguliranja bujica i sl.). Od 1978. do 1988. Geoprojekt je intenzivno radio na izradbi idejnih, glavnih i izvedbenih projekata vodovoda, kanalizacije, regulacije vodotoka, izvangradskih cesta raznih kategorija, gradskih ulica, zatim uređenja terena gradskih stambenih i tvorničkih zona s infrastrukturom, rekonstrukcijom gradskih raskrižja i opasnih točaka na državnim cestama, a pristupilo se i projektiranju pješačkih i cestovnih mostova. Spomenuti projekti izvodili su se uglavnom na prostoru Dalmacije, od Zadra do Dubrovnika, uključujući i otoke. Geoprojekt je, osim uobičajene projektantske djelatnosti, 1984−86. u suradnji s nekoliko splitskih projektnih biroa radio na izradbi dokumentacije za projekte u Iraku (prometnice i uređenje terena tvorničkih i vojnih kompleksa) te za projekt u Alžiru (prometnice i uređenje terena stambenih kompleksa). U razdoblju 1986−89. uključio se i u izradbu dijelova provedbenih urbanističkih planova (PUP), manjih stambenih zona na području grada Splita i okolnih obalnih područja.

Godine 1992. obavljena je pretvorba i privatizacija te je poduzeće restrukturiranjem postalo dioničko društvo. Vlasnik poduzeća 1996. postalo je poduzeće Bumes iz Splita. Od 2000. stabilnost poduzeću osigurao je sve veći zamah investicija. Zapaženiji projekti iz područja inženjerske geodezije bili su iskolčenje i elaborati iskolčenja za više od 600 km prometnica, opažanje eksploatacijskoga polja u kamenolomu Križice, praćenje pomaka obalne konstrukcije u luci u Pločama, Integralni projekt zaštite Kaštelanskoga zaljeva, tvornica poduzeća Cemex Hrvatska, i dr. U postupku podjele društva Bumes, vlasnik Geoprojekta postalo je novoosnovano poduzeće Aequitas iz Splita (2005). Poduzeće je u 2023. imalo 40-ak zaposlenih.

Hrvatska školska kartografija, javna ustanova specijalizirana za izradbu, tiskanje i prodaju geografskih, povijesnih i drugih karata te globusa i atlasa za škole, sa sjedištem u Zagrebu. Osnovana je 1948., kada je iz državnog poduzeća Nakladni zavod Hrvatske izdvojen jedan sektor, koji je od tada djelovao kao javno poduzeće Učila. Poduzeće je bilo specijalizirano za izradbu učila i staklenoga laboratorijskog pribora. U njegovu se sastavu nalazila i Kartografija koja je bila specijalizirana za izradbu atlasa, karata, globusa i reljefa. Kartografija je okupila stručnjake geografskoga i geodetskoga profila koji su zajedno s ostalim radnicima ručno izrađivali prva nastavna pomagala na ovim prostorima. Proizvodio se asortiman koji se uglavnom zadržao do danas – geografske i povijesne karte (zidne, presavijene, plastificirane) te atlasi i globusi, a u reljefnoj su se radionici izrađivali reljefni odljevi pojedinih dijelova Hrvatske. Godine 1970. poduzeće je preimenovano u TLOS, u sastavu kojega se nalazila radna jedinica Kartografija koja se 1983. izdvojila u samostalno izdavačko poduzeće Kartografija – Učila, a 1997. postala je javna ustanova Hrvatska školska kartografija.























Stručni tim Hrvatske školske kartografije započeo je 2003. rad na digitalizaciji i računalnoj obradbi svih do tada ručno izrađenih kartografskih podloga. Digitalizacija karata omogućila je brže, pravodobno i kvalitetno ažuriranje sadržaja, a time i stvaranje visokokvalitetnih proizvoda (najnovije i najtočnije informacije). Osim ažuriranja postojećih, digitalizacijom je ubrzan i proces izradbe novih karata te budućih novih proizvoda, poput interaktivnih karata. Dugogodišnji rad te ustanove rezultirao je izradbom nekoliko stotina podloga koje su temelj za izradbu cjelokupnoga proizvodno-prodajnog asortimana (geografskih zidnih karata, geografskih presavijenih i plastificiranih karata, geografskih atlasa, povijesnih zidnih karata, povijesnih presavijenih karata i povijesnih atlasa). Ustanova danas proizvodi različita nastavna pomagala, od kojih se najčešće rabe zidne geografske i povijesne karte. Često se rabe specijalizirani geografski i povijesni atlasi u kojima karte prikazuju sadržaj prilagođen dobi učenika kojima su namijenjene (5. do 8. razred osnovne škole, srednja škola). Neki od atlasa rađeni su u suradnji sa Školskom knjigom iz Zagreba, a neki su samostalna izdanja. Izdanja u plastificiranom obliku namijenjena su jednostavnijoj uporabi omogućujući učenicima jednostavno označavanje pojedinih sadržaja na karti, odnosno njihovo uklanjanje.













Hidroelektra, građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Zagrebu. Do kraja 1950-ih izvodilo je isključivo hidroelektrane, a 1960–70. širilo je specijalnosti na ostala područja gradnje poput izgradnje cesta, tunela, objekata u gospodarstvu i visokogradnje. Prvi stručni kadar poduzeća činila je skupina za projektiranje hidroelektrana koja je iz Elektrotehničkog poduzeća Hrvatske (ELPOH; → Elektroprojekt) 1946. prešla u Hidroelektru i izradila generalni projekt za izgradnju → hidroenergetskoga sustava Vinodol. Osim HE Vinodol (Nikola Tesla), Hidroelektra je izvela velik broj značajnih objekata u koje spadaju hidrocentrale (Ozalj, Zavrelje, Gojak, Split, Senj, Rijeka i Orlovac), termoelektrane (Sisak, Zagreb II, Plomin), industrijska postrojenja i visokogradnja (OKI Zagreb, → DIOKI (sv. 2); rafinerija Urinj; Kemijski kombinat Zagreb, → Chromos (sv. 2); Velesajam Zagreb itd.), vodogradnje (Livanjsko polje, nasipi uz Savu i Unu, kanal Kupa–Kupa, Lonjsko polje, vodovodi Bakar, Rijeka, Kraljevica, Zagreb itd.), veći broj cesta, željezničkih pruga i mostova (Jankomirski most), aerodrom na Krku itd. Godine 1953. je u okviru Tehničkoga odjela osnovan projektni odjel, koji se poslije razvio u odjel pripreme rada. Pri građenju hidrotehničkih tunela rabljene su suvremene metode, a sve oplate i ostala oprema rađene su prema vlastitim projektima.

Novo razdoblje razvoja poduzeća počelo je 1970. izgradnjom prve autoceste u RH između Zagreba i Karlovca. Nakon kratkotrajnoga zatišja, potkraj 1970-ih se ponovno ulagalo u cestogradnju, i to više nego ikada te su se gradile zagrebačka obilaznica, autocesta Ivanja Reka–Lipovljani, dovršavao se tunel Učka s cestom od Matulja do Lipovljana. U doba izgradnje tunela Učka (1976−81) poduzeće je bilo najveće na području Jugoslavije s približno 10 000 radnika raspoređenih u dvije radne organizacije: Hidroelektra – građenje i Hidroelektra – industrija građevnog materijala. Početkom 1980-ih Hidroelektra je izgradila prvi most od prednapetog betona preko Save u Zagrebu (Jadranski most), dvojni vijadukt Svilno na autocesti Oštrovica–Kikovica, Krčki most, nadvožnjak preko Selske ceste i podvožnjak ispod Ulice Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu (oba je mosta projektirao → Inženjerski projektni zavod). Godine 1980. poduzeće je gradilo most preko Save kraj Siska uz naselje Crnac. Godine 1982–83. završena je poluautocesta Kikovica–Oštrovica na kojoj je izgrađeno pet vijadukata ukupne duljine 1343 m. Hidroelektra je 1980-ih u Alžiru izgradila nekoliko željezničkih nadvožnjaka, pješačkih mostova i akvedukata od prednapetoga betona. Gradila je i u Njemačkoj, Maleziji, Ukrajini, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Rusiji i dr.

Nakon 1990. u Hrvatskoj se snažno ubrzala izgradnja cesta pa tako i mostova. Na cesti Solin–Klis Hidroelektra je izgradila četiri vijadukta od kojih je najveći Jamani. Izgradnjom buduće autoceste Rijeka–Trst, odn. priključka ceste Matulji–tunel Učka–Lupoglav, izvela je vijadukte Klesarija, Šmogori i Živica. Poduzeće je potkraj 1991. imalo 4532 zaposlenika, od čega 460 u inozemstvu. Za Domovinskoga rata se izgradnja prometnica znatno usporila, ali radovi ipak nisu bili obustavljeni. Gradila se obilaznica oko Splita, potez autoceste Karlovac–Rijeka od Oštrovice do Vrata u Gorskome kotaru, a 1993. počeli su radovi na obilaznici Pazina odnosno cesti Cerovlje–Rogovići, potom se na autocesti Karlovac–Rijeka gradio vijadukt Hreljin. Nakon pretvorbe 1993., društvo Hidroelektra d. d. osnovalo je poduzeće Hidroelektra – Niskogradnja (1994) sa sjedištem u Zagrebu kao sljednika negdašnje tradicije te potpuno neovisno poduzeće Hidroelektra – Projekt (1995). Stečajni postupak Hidroelektra – Niskogradnje pokrenut je 1997., a 2015. preuzeo ju je rusko-hrvatski poduzetnik Sergej Gljadelkin. Poduzeće je od 2016. izvodilo rekonstrukciju postojećega i izgradnju novoga drugog kolosijeka željezničke pruge Dugo Selo–Križevci. Poduzeće je 2017. preuzelo austrijsko poduzeće Avenue Osteuropa, a potom Hidroelektra mehanizacija, no i ono je od 2019. u stečaju.

Hrvatska komora inženjera građevinarstva (HKIG), strukovna organizacija inženjera građevinskih struka. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Nastala je iz strukovnog razreda građevinskih inženjera Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Djeluje putem više područnih odbora (Osijek, Varaždin, Rijeka, Split, Zadar, Dubrovnik, Zagreb), a njezini su članovi inženjeri građevinarstva, inženjeri gradilišta građevinske struke i voditelji radova. Zadatci su Komore unapređenje inženjerske djelatnosti radi zaštite javnog interesa, čuvanja ugleda i prava ovlaštenih inženjera te osiguravanja uvjeta za pravilno obavljanje poslova projektiranja i stručnoga nadzora građenja; skrb i provođenje stručnog usavršavanja članova u suradnji s fakultetima i drugim znanstvenim ustanovama; suradnja s resornim ministarstvom, drugim državnim tijelima i komorama te međunarodnim organizacijama. U obavljanju javnih djelatnosti vodi imenike, upisnike i evidencije koji su javne knjige, a isprave koje izdaje javne su isprave. HKIG organizira stručni skup Dani Hrvatske komore inženjera građevinarstva te izdaje prateći zbornik sažetaka, stručne publikacije i priručnike te suizdavački potpomaže časopis → Građevinar. Predsjednica je Komore od 2022. Nina Dražin Lovrec.

Hrvatska komora arhitekata (HKA), strukovna organizacija ovlaštenih arhitekata i arhitekata urbanista koji u skladu s posebnih propisima obavljaju poslove u djelatnosti projektiranja, gradnje, nadzora građenja i prostornog uređenja. Osnovana je 2009. u Zagrebu, a danas djeluje putem više područnih odbora (Zagreb, Zadar, Varaždin, Split, Rijeka, Istra, Osijek, Karlovac, Dubrovnik). Sljednik je strukovnog razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Članovi Komore dodatno mogu biti i krajobrazni arhitekti, inženjeri gradilišta i/ili voditelji radova arhitektonske struke. Komora promiče arhitekturu i kulturu građenja te unapređenje arhitektonske djelatnosti; čuva ugled struke i prava članova te vodi popis ovlaštenih arhitekata; unapređuje i osigurava uvjete poslovanja promičući materijalne interese struke kao i naručitelja usluga; provodi stručno usavršavanje svojih članova u suradnji s fakultetima, znanstvenim ustanovama i drugih stručnim organizacijama; surađuje s nadležnim ministarstvom u izradbi zakonske regulative iz područja graditeljstva i prostornoga uređenja, kulture, očuvanja kulturne baštine i zaštite okoliša; organizira natječaje iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture. HKA sudjeluje u radu Vijeća arhitekata Europe (ACE) i Europskog foruma za arhitektonske politike (EFAP), suorganizator je stručnog skupa Dani arhitekata. Izdavačka djelatnost sastoji se od priručnika, stručnih publikacija i dr. Predsjednica je Komore od 2020. Rajka Bunjevac.

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), strukovna udruga koja okuplja članove iz svih područja vizualnih umjetnosti u kojima se stvaraju djela određene uporabne vrijednosti. Osnovana je 1868. u Zagrebu kao Društvo za umjetnost i obrt, a 1950. registrirana je kao samostalno Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti »Andrija Buvina«. Od 1966. djelovala je kao Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), a 1998. promijenila je naziv u današnji. Organizirana je u sekcije, koje obuhvaćaju kazalište i film (scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla), arhitekturu, hortikulturu, fotografiju, karikaturu, ilustraciju, strip, animirani film, industrijski dizajn, tekstilno stvaralaštvo, grafički dizajn i vizualne komunikacije, primijenjeno kiparstvo, oblikovanje plemenitih kovina, keramiku, porculan i staklo, restauraciju, umjetnost multimedije i intermedije, i dr. Unutar udruge djeluje i Studijska sekcija koju sačinjavaju likovni kritičari i teoretičari umjetnosti te kustosi.

Djeluje s ciljem razvijanja i poticanja primijenjene umjetnosti i dizajna, unapređivanja i zaštite slobode likovnoga stvaralaštva, zaštite djela, autorskih prava i profesionalnog digniteta te unapređivanja umjetničkih profesija u društvu. Sudjeluje u pripremama zakonskih i drugih propisa vezanih uz likovno stvaralaštvo, samostalno i u suradnji organizira izložbe i projekte iz područja primijenjenih umjetnosti i dizajna, izdaje kataloge i knjige. Glavna izložbena djelatnost provodi se u Galeriji ULUPUH-a u Ilici 13 i Galeriji Permanenta u Preradovićevoj ulici 44/1 u Zagrebu. Od 1975. udruga trijenalno organizira Međunarodnu izložbu grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija – ZGRAF, te sudjeluje u organizaciji Zagrebačkoga salona, reprezentativne izložbe koju je 1965. utemeljila Skupština grada Zagreba, a koja je svake treće godine posvećena primijenjenim umjetnostima i dizajnu. Godine 2018–19. provodila je projekt Kreativni 54+, ciklus radionica iz područja vizualnih i primijenjenih umjetnosti i dizajna te izvedbenih i scenskih umjetnosti namijenjenih populaciji starijoj od 54 godine, a 2018–20. s → Hrvatskim dizajnerskim društvom bila je suorganizator projekta Centar oblikovanja svakodnevice. Predsjednica udruge je od 2024. Ivana Bakal.

Hrvatske autoceste d. o. o. (HAC), poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje autocesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Osnovano je na temelju odluke Vlade RH o podjeli i preoblikovanju dotadašnje Hrvatske uprave za ceste u poduzeća Hrvatske autoceste i → Hrvatske ceste, te je u vlasništvu RH. Prihode ostvaruje od goriva i cestarine, naknade za korištenje cestovnog zemljišta i od obavljanja uslužnih djelatnosti, te od dugoročnih zajmova. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju: projektiranje, dobivanje lokacijskih, građevinskih i uporabnih dozvola; izvlaštenje zemljišta i objekata; ustupanje građevinskih radova; organizaciju nadzora i inspekciju radova; održavanje autocesta i ostalih objekata; ophodnju na autocestama i njihovu zaštitu; donošenje odluka o korištenju cestovnog zemljišta; organizaciju sustava naplate cestarine; osiguranje financiranja i održavanje autocesta.

Prva autocesta u Hrvatskoj otvorena je 1971. na relaciji Zagreb–Rijeka, dionica Orehovica–Kikovica, a sljedeće godine na istoj relaciji dionica Zagreb–Karlovac u duljini od 38 km (→ ceste). Prvih 77 km od Ivanje Reke do Lipovljana pušteno je u promet 1980., a do 1990. na toj dionici izgrađeno je ukupno 176 km, nadomak Slavonskom Brodu. U Hrvatskoj je 1989. bilo izgrađeno 275,5 km autocesta (Obilaznica Zagreb, dionica Zagreb–Karlovac i dionica Zagreb–Slavonski Brod) kojima je upravljalo poduzeće Autoceste Hrvatske. RH je osamostaljenje dočekala s ograničenom mrežom autocesta, no izgradnja autocestovne mreže prepoznata je kao strateški preduvjet razvoja države i njezina gospodarskoga rasta. Do 2000. izgrađeno je 76 km autocesta i 53 km poluautocesta. Izgrađene su dionice Slavonski Brod–Županja, Zaprešić–Krapina, Goričan–Čakovec, Čakovec–Varaždin, Zagreb–Breznički Hum i Bregana–Zagreb. Od 1995. nastavljeni su radovi na Istarskom ipsilonu, mreži poluautocesta dugoj 144 km. Taj dio cestovne mreže koncesijskim je ugovorom predan francuskom građevinskom poduzeću Bouygues, te je osnovano poduzeće Bina–Istra radi financiranja, gradnje i upravljanja cestama u sklopu Istarskog ipsilona – A8. Koncesijski ugovor potpisan je na 32 godine. Poduzeće Autocesta Rijeka–Zagreb osnovano je 1997. Upravljalo je dijelom autoceste A1, A6 i A7, te se od 2020. nalazi u sklopu HAC-a.

HAC je pri osnivanju preuzeo upravljanje i održavanje 355,8 km autocesta. Godine 2004. je koncesionaru Autocesta Zagreb–Macelj predao na upravljanje 41 km autoceste A2 Zagreb–Macelj, a 2007. koncesionaru Autocesta Rijeka–Zagreb 17 km autoceste A7 Rupa–Rijeka i 3,8 km Krčkoga mosta. Od 2000. do 2010. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Bregana–Jankomir, Velika Kopanica–Županja, Bosiljevo–tunel Mala Kapela, Gornja Ploča–Zadar 2, Breznički Hum–Novi Marof–Varaždin, tunel Mala Kapela–Gornja Ploča, Zadar 2–Pirovac, Vrpolje–Dugopolje, Jušići–granični prijelaz Rupe, Županja–Lipovac, Dugopolje–Šestanovac, Đakovo–Sredanci, Šestanovac–Ravča, Osijek–Đakovo, Beli Manastir–Svilaj, Velika Gorica–Buševec, Vodnjan–Kanfanar, Vodnjan–Pula, Umag–Medaki, Krapina–Macelj, zajedno s pripadajućim odmorištima, čvorovima i cestovnim objektima.

Najvažniji projekt bila je dionica Zagreb–Split koja je otvorena 2005., čime su nakon više od 40 godina od prvih planova autocestom spojena dva najveća hrvatska grada. Gradnja te autoceste bio je jedan od najvećih investicijskih i građevinskih pothvata u RH. Dug je 380 km, iskopano je oko 26 000 000 m³ materijala, a nasuto je oko 30 000 000 m³. Izgrađena su 292 objekta (→ tuneli, → mostovi, vijadukti, nadvožnjaci, podvožnjaci, prolazi, prijelazi za životinje). Prema izračunima, 18,6% od ukupne duljine trase čine objekti. Izgrađeni su elementi prateće infrastrukture (dijelovi elektroenergetske mreže, vodovoda, pristupnih, lokalnih i alternativnih cesta itd.). Na toj dionici nalaze se dva najdulja cestovna tunela u Hrvatskoj: Sv. Rok (5679 m) i Mala Kapela (5821 m). Od 2011. do 2018. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Ravča–Vrgorac, Vrgorac–čvor Ploče–Karamatići, od čvora Ploče do granice s BiH, Sredanci–granica s BiH, Jakuševec–Velika Gorica, Buševec–Lekenik, Kanfanar–Rogovići, Umag–Kanfanar.

Danas je u RH približno 1341 km autocesta, na kojima se nalaze 443 mosta i vijadukta, 53 tunela i 14 prijelaza za životinje. HAC je nositelj najvećih i najzahtjevnijih investicijskih i građevinskih pothvata ostvarenih u RH, dok je izgradnja mreže autocesta najveći i najuspješniji hrvatski razvojni projekt. Poduzeće zapošljava više od 2600 radnika.

Hrvatske ceste d. o. o., poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Operativni je nositelj jedinstva i cjelovitosti cestovnog sustava, s nadležnošću za podsustav mreže državnih cesta bez naplate. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju poslove građenja i rekonstrukcije državnih → cesta; financiranje građenja, rekonstrukcije i održavanja državnih cesta; djelatnost upravljanja projektom gradnje; vođenje jedinstvene banke podataka o javnim cestama; programiranje i planiranje razvoja javnih cesta, ukupno projektiranje za državne ceste i projektiranje s istražnim radovima; obavljanje operativnih poslova tehničko-tehnološkog jedinstva sustava javnih cesta prema strategiji, putem temeljnih prostornih, prometnih, tehničkih i ekonomskih istraživanja i analiza; zaštitu okoliša od utjecaja prometa na državnim cestama; praćenje prometnog opterećenja i prometnih tokova na javnim cestama.

Prethodnica Hrvatskih cesta, Zajednica za ceste, osnovana je nakon II. svj. rata kada je započeo razvoj suvremene mreže cesta u Hrvatskoj. Hrvatska je 1945. imala 2,5% mreže moderniziranih (asfaltiranih) cesta, s niskim stupnjem motorizacije. Prvu razvojnu fazu do 1956. karakteriziralo je administrativno upravljanje i proračunsko financiranje razvoja i održavanje cestovne infrastrukture. Poslove vezane uz modernizaciju, rekonstrukciju i izgradnju obavljali su savezni, republički, kotarski i općinski organi uprave. Drugu fazu do 1961. i dalje karakterizirao je nizak stupanj razvijenosti cestovne mreže. Uz proračunsko financiranje, u tom razdoblju pojavili su se i prvi namjenski izvori za ceste: pristojbe na motorna i zaprežna vozila, porezi privatnih prijevoznika i kazne za prometne prekršaje. U razdoblju do 1967. donesen je Zakon o javnim cestama i Zakon o poduzećima za ceste. Napušten je dotadašnji sustav upravljanja, organiziranja i financiranja cesta. Osnovana su poduzeća za ceste sa zadaćom održavanja i gradnje cesta te za obavljanje drugih manjih poslova vezanih uz cestovni promet. Uvedene su naknada za ceste u maloprodajnoj cijeni benzina i plinskog ulja te pristojbe na inozemna motorna vozila. Razvojnu etapu 1968–75. obilježio je daljnji razvoj sustava kao i napuštanje određenih postavki. Oformljena su četiri regionalna fonda za ceste s osnovnom funkcijom financiranja i održavanja regionalnih i magistralnih cesta. Prestala je funkcionirati Zajednica poduzeća za ceste, a sva prava i obveze preuzeo je Republički fond za ceste. U tom razdoblju sagrađeni su mnogi veći cestovni objekti. Razvojna etapa 1976–90. bila je određena novim Ustavom i Zakonom o javnim cestama iz 1974., na temelju kojih je sljedeće godine osnovana Samoupravna interesna zajednica za ceste Hrvatske te četiri regionalne zajednice i 105 lokalnih zajednica za ceste. Na temelju samoupravnog sporazuma 13 RO za održavanje cesta održavale su ceste na dugoročnoj osnovi, a gradnja cesta obavljala se putem ustupanja radova na tržišnoj osnovi. Od 1945. do 1985. izgrađeno je i modernizirano 3366 km glavnih magistralnih cesta, a ukupno stanje cestovne mreže na kraju tog razdoblja iznosilo je 27 474 km, od čega 18 928 km sa suvremenim kolnikom. Početkom 1980-ih izgrađeni su → Krčki most, zagrebačka zaobilaznica, → tunel Učka, a započela je izgradnja zaobilaznica gradova Rijeke, Osijeka i Splita. U RH je 1990. bilo 21 525 km cesta sa suvremenim kolnikom.

Nakon osamostaljenja RH i promjene političkoga i gospodarskoga sustava došlo je do temeljne izmjene sustava gospodarenja cestama. Sustav je centraliziran i osnovano je javno poduzeće Hrvatske ceste za ukupnu mrežu cesta. Uspostavljena je i radna jedinica za autoceste kao i radne jedinice za održavanje ostale mreže cesta. Novi preustroj započeo je 1996. donošenjem novog Zakona o javnim cestama, te njegovim izmjenama i dopunama 1997. Postupno se provela decentralizacija javnog poduzeća Hrvatske ceste te su se izdvojile nekadašnje jedinice za održavanje koje su se bavile investicijama i u njima je započeo proces privatizacije. Ostale organizacije koje su se bavile održavanjem pretvorene su u društvo kapitala s postupnim procesom privatizacije. Za gospodarenje (upravljanje i financiranje) županijskim i lokalnim cestama osnovane su županijske uprave za ceste sa svojim izvornim prihodima. Javno poduzeće Hrvatske ceste pretvoreno je u Hrvatsku upravu za ceste, koja je bila nadležna za gospodarenje državnom mrežom cesta, uključujući i autoceste, s financiranjem putem državnoga proračuna. Nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama Hrvatska uprava za ceste preustrojena je 2001. u Hrvatske ceste d. o. o. i → Hrvatske autoceste u vlasništvu RH. Tim su izmjenama Hrvatske ceste dobile svoje izvorne prihode sa samostalnošću gospodarenja. U tom trenutku RH je imala oko 30 000 km javnih cesta (državnih, županijskih i lokalnih). Danas Hrvatske ceste gospodare mrežom od 7307,6 km (2021) državnih cesta, a svoje aktivnosti provode u skladu s četverogodišnjim Programom građenja i održavanja javnih cesta koji donosi Vlada RH. Poduzeće zapošljava oko 440 radnika.

Inker, poduzeće za proizvodnju sanitarne keramike i porculanskog posuđa za ugostiteljstvo i kućanstvo osnovano 1949. u Zaprešiću.







Odluka o osnivanju poduzeća donesena je 1948. na temelju Zakona o petogodišnjem planu razvitka NR Hrvatske 1947–1951. Određeno je da se sagradi prva moderna industrija građevne, sanitarne i fine keramike. Zaprešić je odabran zbog blizine izvora sirovina (neposredna blizina konjščinskih ugljenonosnih bazena), prometnih veza, dostupnosti električne energije i izvora vode. U pravnom je smislu poduzeće bilo formirano 1949. pod nazivom Keramička industrija Pojatno sa sjedištem u Zagrebu. U sjeverozapadnom dijelu Zaprešića, blizu Pojatnog ubrzo je započela gradnja tvorničkih pogona koji se danas smatraju uspjelim primjerom poslijeratne industrijske arhitekture. Projektant je bio → Ivan Vitić, glavni izvođači poduzeća Jugobeton (→ Jugomont) i od 1952. → Industrogradnja, dok su pogoni opremljeni uz pomoć stručnjaka poduzeća Gebrüder Netzsch iz Selba u SR Njemačkoj. Ime poduzeća promijenjeno je 1950. u Jugokeramika, kombinat keramičkih proizvoda Pojatno, dok je pokusna proizvodnja pokrenuta 1953. Poduzeće je zapošljavalo 300 radnika. Jugokeramika je bila mjesto prvih pokušaja konkretne implementacije dizajna u domaću industriju te prvo poduzeće koje je počelo zapošljavati dizajnere (1954) od kojih su najznačajnije bile dizajnerice Jelena Antolčić, Dragica Perhač, Anica Kuhta Severin i Marta Šribar. Redovita proizvodnja pokrenuta je 1956. U prvim godinama poduzeću je često nedostajalo sirovina, ugljen je bio loše kvalitete i nije se mogao dobiti odgovarajući generatorski plin. Među prvim proizvodima bilo je tzv. komadno posuđe (pojedinačni tanjuri, lončići, rebraste zdjele) koje se redom odlikovalo pojednostavnjenim oblikom i debljinom stijenki. Probno su se proizvodili i napredniji oblici boca i čuturica za likere, uglavnom namijenjenih tvornici → Maraska (sv. 2), kao i keramičke pločice i sanitarije. Dizajnerice Jugokeramike sudjelovale su na svim važnijim domaćim izložbama primijenjenih umjetnosti i dizajna a 1957. osvojile su srebrnu medalju na XI. milanskom trijenalu za servis Triennale autorice M. Šribar. Jedan od najznačajnijih proizvoda bio je prvi jugoslavenski servis za jelo i kavu od tankog porculana Brazil (D. Perhač, 1962).







Zbog problema sa sirovinskom osnovom, poduzeću je 1959. pripojen glinokop Dubrava, a 1962. Zagorka, tvornica glinenih proizvoda iz Bedekovčine, čime su 1963. stvoreni uvjeti za formiranje Kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda. Prva rekonstrukcija pogona dovršena je 1964. kada je proširen i moderniziran pogon za proizvodnju zidnih pločica, čime je omogućeno povećanje kapaciteta s 14 na 20 milijuna pločica na godinu te je ostvaren pomak u kvaliteti uz smanjenje otpada.

U 1970-ima nastavljena je modernizacija, srednjoročni plan razvoja 1970. odredio je novu strategiju proizvodnje usmjerenu na tzv. ugostiteljski porculan. Jugokeramika je tako, jedina u SFRJ, bila osposobljena za proizvodnju ugostiteljskog asortimana od kojega su najpoznatiji servisi Arena i Grič koji su postali sinonim za jugoslavensku turističku industriju. Izgrađena je nova hala Tvornice pločica i proširen je kapacitet za proizvodnju sanitarne keramike i porculana. Sagrađena je plinsko-mazutna stanica, formirani su OOUR-i (Pločice Zaprešić, Porculan, Sanitarija, Pločice Vojnić, Rudnici nemetala i Zaštitni pogon). Institut za kemiju i tehnologiju silikata, kojemu je Jugokeramika bila jedan od osnivača, 1976. ušao je u sastav poduzeća. Jugokeramika je bila zadužena postati nositeljem razvoja hrvatske keramičke industrije, s naglaskom na investiranje u gospodarski nedovoljno razvijene krajeve pa su 1977., odnosno 1978. počeli radovi na gradnji tvornica u Dvoru i Orahovici koje su počele s proizvodnjom 1981 (→ Keramika Modus). Sve kapitalne investicije su 1981. bile dovršene te je u Tvornici pločica u Zaprešiću potpaljivanjem tunelske peći proizvodnja ujedinjena na jednom mjestu u novoj hali.







Kao veliki potrošač energenata, osobito naftnih derivata, poduzeće je intenzivno osjetilo posljedice naftne krize. Prvi je put proizvodnja djelomično obustavljena 1982. na tjedan dana. Program stabilizacije i financijske konsolidacije prihvaćen je 1984. U sljedećem je razdoblju uveden zemni plin u kotlovnici, saniran industrijski kolosijek, remontirane su peći u Tvornici pločica, proširena je Tvornica sanitarije, montiran ovjesni transporter u Tvornici porculana, sanirani su krov i vodovodna mreža, prodan je poslovni prostor u Sigetu i počela je gradnja poslovne zgrade. Istodobno su se počela uvoditi prva računala. U Tvornici sanitarije instalirane su prve tri linije za lijevanje sanitarnih proizvoda, nabavljena je komorna peć, povećan je izvoz. Sagrađena su skladišta, srušene stare tunelske peći, instalirana je biskvitna i brzopaleća glazirna peć u Tvornici porculana, potpuno je moderniziran Laboratorij, a 1987. proradila je nova kotlovnica na zemni plin.

Izbijanjem Domovinskoga rata onemogućeno je iskorištavanje sirovina s gliništa kraj Vojnića te su izgubljena tržišta ostalih republika. Ime poduzeća 1991. promijenjeno je u Inker. Proces privatizacije započeo je 1993. te je poduzeće, koje je zapošljavalo 1800 radnika, nastavilo poslovanje kao dioničko društvo. Sljedeće godine u rad je pušten novi pogon za proizvodnju specijalnog asortimana Tvornice pločica i uvedeno je izostatsko prešanje tanjura umjesto tokarenja u proizvodnji porculana. Modernizacija je omogućila izvoz na zapadnoeuropska tržišta. Daljnja privatizacija slijedila je 1996. kada je Tvornica pločica izdvojena u tvrtku-kćer i preimenovana u Inker-Polo, dok je 1997. većinski vlasnik Inkera postalo poduzeće Hussar holding AG, a sjedište poduzeća premješteno je u Zaprešić. Novi vlasnici modernizirali su Tvornicu sanitarne keramike, instalirane su nove linije u Ljevaonici, podmirena su znatna dugovanja. Zbog nerentabilnosti ukinuta je proizvodnja sanitarne galanterije i ukrasne keramike. Poduzeće je 2000. zapošljavalo 850 radnika. Španjolska grupacija Roca preuzela je poduzeće 2006. Zbog rasta cijena sirovina i energije te nagomilanih gubitaka, proizvodnja u Inkeru, koji je tada zapošljavao oko 250 radnika, obustavljena je 2022.

Ciglana Cerje Tužno d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Cerju Nebojse blizu Ivanca. Osnovao ga je 1892. vlastelin Hugo Kittner iz Cerja Nebojse kao Parnu ciglanu Cerje Tužno, nazvanu po eksploatacijskom polju iz kojega se do danas dobiva glina.

Prvobitna Ciglana proizvodila je opeku do II. svj. rata kada je većim dijelom uništena. Nakon rata, 1950-ih obnovljena je peć i nastavila se proizvodnja opeke. Utovar pune opeke obavljao se ručno na željezničke vagone. Većina opeke otpremala se industrijskim kolosijekom dugim 268 m koji se prema ciglani odvaja skretnicom na otvorenoj pruzi Varaždin–Golubovec.

Glina se iskopavala bagerom vjedričarem i prevozila samoistovarnim vagonima te malom dizelskom lokomotivom. Svježe oblikovani blokovi prevozili su se na sušenje drvenim regalima s pomoću hidrauličnih hvatača na motornim kolicima, najprije u prirodne sušionice (šupe), a poslije u prvu domaću umjetnu sušionicu. Suhi blokovi slagali su se u kružnu peć na pečenje. Poduzeće je 1963. pripojeno → Industriji građevnog materijala Lepoglava (IGM Lepoglava). Mazut, koji je služio kao tehnološko gorivo, zamijenjen je plinom (1970). Nasuprot staromu pogonu izgrađena je i puštena u rad nova Tvornica fasadne opeke (1979), u to doba najsuvremenija u Hrvatskoj.

Nakon reorganizacije provedene 1980. poduzeće je poslovalo kao OOUR Ciglane Cerje Tužno – Čret, a od 1991. kao IGM Ciglana, jedno od šest vlasnički povezanih društava Industrije građevnog materijala Lepoglava. Stečaj nad Ciglanom Cerje Tužno otvoren je 2009., a poduzeće je 2011. kupilo zagrebačko poduzeće Ciglane-Šimec. U Ciglani Cerje Tužno danas se proizvode i prodaju opekarski proizvodi za nosive i pregradne zidove te stropne elemente, napose opeka robnog žiga Unitherm, isključivo od čiste gline bez dodataka.

Postrojenje poduzeća smješteno je uz eksploatacijsko polje Cerje Tužno, najveći glinokop u Hrvatskoj, iz kojeg se vadi sirova glina što se primjenjuje u tehnološkom procesu. Eksploatira se više od 100 000 m³ ciglarske gline u zbijenom stanju na godinu. Ciglarska se glina odvozi do deponija (halde) na odležavanje u neposrednoj blizini proizvodnog pogona. Sirova se glina primarno obrađuje i homogenizira te se postupcima sušenja i pečenja dobiva opeka.

Unutar postojećeg eksploatacijskog polja nalazi se evidentirano dobro – pojedinačni arheološki lokalitet Cerje Novo – Krč gdje je bilo smješteno eneolitsko naselje, a nastambe su bile tipa zemunica, odnosno poluzemunica. Ondje su živjeli nositelji lasinjske kulture u doba od približno 2350. do 1950. pr. Kr. Eksploatacijom gline za potrebe poduzeća 1977. naišlo se na mnogobrojne nalaze, većim dijelom keramike i ostataka kamenog oruđa iz toga doba.

Central European Astrophysical Bulletin (CEAB), znanstveni časopis → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi jednom godišnje od 2006. i sljednik je Hvar Observatory Bulletina osnovanoga 1977. U početku je objavljivao radove iz područja geodezije i geofizike, potom je postao pretežno astrofizički časopis, a od 2006. izlazi pod današnjim nazivom. Uz redovite radove donosi niz radova s konferencija koje je organizirao Opservatorij Hvar te znanstvenih skupova iz područja fizike Sunca. Tiska se uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, Sveučilišta u Grazu i Land Steiermark Austria. Glavni je urednik Domagoj Ruždjak.

Braum, Franjo (Zagreb, 14. III. 1914 – Zagreb, 14. VI. 1993), geodet, stručnjak za područje fotogrametrije.

Diplomirao je 1939. na Geodetsko-kulturnotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet). Doktorirao je na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1960. disertacijom Die Beseitigung der Modelldeformationen in Senkrechtaufnahmen durch die Änderung der relativen oder der inneren Orientierung. Najprije je radio na lokalnoj triangulaciji općine Kuzminje (Vojvodina), a 1940. odlazi u Jenu, gdje se u poduzeću Zeiss-Aerotopograph specijalizirao u fotogrametriji, te je zatim dva mjeseca boravio na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TH Dresden). Za II. svj. rata radio je u Zemljopisnom zavodu u Zagrebu kao geodetski inženjer na poslovima nivelmana te na izradbi i obnovi topografskih karata, a istodobno je honorarno predavao na Tehničkome fakultetu. U Ministarstvu građevina NRH radio je 1945–46. Od 1947. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963. Predavao je kolegije Fotogrametrija, Kartografija, Fotografija. Bio je osnivač i voditelj Zavoda za fotogrametriju (1959–84), dekan (1966–68) te prodekan (1968–69) Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1984. Predavao je i na drugim studijima u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se područjem orijentacije fotogrametrijskih snimki. Radio je na preciznom nivelmanu Zagreba 1947–48. a 1948. izveo je terestričko snimanje, prvo u Hrvatskoj, kanjona Rječine. Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu, autor je devet sveučilišnih udžbenika među kojima se ističu Elementarna fotogrametrija (1969) i Fotogrametrijsko snimanje (1973). Od 1975. bio je stalni, a od 1988. počasni član Comité International de Photogrammétrie Architecturale (CIPA) u Parizu. Od 1977. bio je član suradnik JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« 1979.

Borčić, Branko (Prnjavor, BiH, 8. VI. 1908 – Beograd, 4. VII. 1977), geodet i kartograf, stručnjak za geodetsku kartografiju.

Diplomirao je 1932. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet). Doktorirao je na ljubljanskome fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju 1964. disertacijom Matematička podloga karte svijeta u mjerilu 1 : 1 000 000. U Beogradu je radio u Odjeljenju katastra i državnih dobara Ministarstva financija 1934–44., načelnik Naučnog i Geodetskog odsjeka Vojnogeografskog instituta bio je 1945–51; ujedno je bio honorarni nastavnik na Tehničkoj visokoj školi 1946–51. Od 1951. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1960. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegij Kartografiju. Bio je prvi šef novoosnovane Katedre za kartografiju 1951., te predstojnik Zavoda za kartografiju i reprodukciju karata 1956–74. Predavao je i na drugim studijima u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se problemima matematičke i geodetske kartografije, te toponimima i kartografskom terminologijom. Kao geodet (1934–51) organizirao je, izvodio izmjere i sudjelovao u izradbi katastarskih karata za više gradskih naselja. Zaslužan je za uspjeh probne aerofotogeometrijske izmjere općine Mlado Nagoričane (1937–38). Među praktičnim radovima ističu se mjerenje radovljičkog bazisa kraj Bleda (1950) i bazisa između Odre i Velike Gorice kraj Zagreba (1951). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih radova, autor je udžbenika Gaus-Krigerova projekcija. Teorija i primena u državnom premeru (1955), Matematička kartografija (Kartografske projekcije) (1955), Stari koordinantni sustavi na području SR Hrvatske i njihova transformacija u sustave Gauss-Krügerove projekcije (s N. Frančulom, 1969) i Gauss-Krügerova projekcija meridijanskih zona (1976). Sudjelovao je u pripremi drugoga izdanja Multilingual Dictionary of Technical Terms in Cartography, te bio suradnik i autor u Višejezičnom kartografskom rječniku (1977).