arhitektura, djelatnost i umijeće projektiranja građevina i njihova estetskog oblikovanja.

Arhitektura je kompleksna djelatnost koja obuhvaća mnogobrojne grane ljudske aktivnosti od antropologije, ekonomije, povijesti umjetnosti, etike, estetike do medicine, matematike, konstrukcijskih metoda, ispitivanja materijala, znanosti o statici i mehanici i dr., ona oblikuje naš svijet, okvir je i pozadina života. Arhitekt i teoretičar arhitekture akademik Andro Mohorovičiċ definirao je arhitekturu u člancima za Enciklopediju likovnih umjetnosti (1959) i Tehničku enciklopediju (1963) Leksikografskoga zavoda: »Arhitektonska djelatnost predstavlja u biti umijeće izgradnje građevina sa svrhom stvaranja unutarnjih organiziranih prostora namijenjenih najrazličitijim potrebama čovjekova života i njegove aktivnosti… Cjelovita arhitektonska kreacija sastoji se iz rješenja dviju osnovnih grupa komponenata, od kojih je jedna tehničke prostorno-konstruktivne prirode, a druga je idejne i emotivne prostorno-doživljajne i oblikovno-doživljajne naravi.«

Arhitektura je odraz i izraz društvenih kretanja, često i izraz moći vladajućih svjetovnih i religijskih struktura kao i gospodarskih čimbenika. O tom fenomenu svjedoči povijest oblikovanja arhitekture. Monumentalni egipatski hramovi i grobišta potvrđivali su božanski status faraona, ali služili su i fascinaciji bespravnih narodnih masa. Grčki polis odlikovao se demokratskim javnim prostorima kao što su agora ili teatar. Rimska je građevna kultura preuzela grčku nadopunjavajući je razvojem inženjerskih konstrukcija potrebnih za održavanje imperija. Rimljani su razvili geometrijsku strukturu gradova s dvije glavne osi, decumanus i cardo, još i danas vidljive u hrvatskim gradovima rimskoga podrijetla. Srednjovjekovni grad svojom organskom strukturom potpuna je suprotnost antičkomu, a dominacija religijske arhitekture izražava se u prostornoj i konstrukcijskoj savršenosti metafizičkih prostora katedrala. Renesansa afirmira antiku, no akteri više nisu samo feudalci i crkva već i sve razvijenije građanstvo. U merkantilnim kapitalističkim društvima razvija se funkcionalnost građenja, ali diferencijacija u klasnom smislu ostaje značajka arhitekture toga doba. S druge strane arhitektura oblikuje i humane, socijalne, edukativne, umjetničke potrebe i zadaće društvenih zajednica na najrazličitije načine u povijesnom kontinuumu. Arhitekturu nije moguće promatrati odvojeno od → urbanizma, a njihovo simultano djelovanje imalo je tijekom svih povijesnih razdoblja odlučan utjecaj na dinamiku razvoja društva – bilo u smislu dominacije i hijerarhije ili demokratizacije i humanosti.



























Teorija arhitekture

Od antike do XXI. st. građenje je uvijek pratila teorija, koja ga je i usmjeravala (→ teorija i povijest arhitekture). Njome su se bavili arhitekti, filozofi, književnici, sociolozi, psiholozi, etnografi, antropolozi. Rimski arhitekt i vojni inženjer Marko Vitruvije Polion, suvremenik Julija Cezara, prvi poznati teoretičar arhitekture, napisao je djelo O arhitekturi (De architectura, 10 knjiga, nakon 27. pr. Kr.) u kojem se referirao i na grčke teoretičare, a teme se odnose na školovanje arhitekata, tipove javnih i stambenih zgrada, konstrukciju i materijale, izgradnju vodovoda, čak i na građevinsku mehanizaciju. U doba renesanse Vitruvijevo je djelo ponovno dobilo na značenju, a njegov utjecaj trajao je sve do kraja historicizma u XIX. st.







U suvremenoj diskusiji još je uvijek prisutan njemački arhitekt i teoretičar Gottfried Semper (1803–79). Važni su i utjecajni njegovi tekstovi O građevnim stilovima (Über die Baustille), Princip odijevanja u građevnoj umjetnosti (Prinzip der Bekleidung in der Baukunst) te Privremene primjedbe o oslikanoj arhitekturi i plastici u antici (Vorläufige Bemerkungen über bemalte Architektur und Plastik bei den Alten). Razvoj arhitektonskih stilova vidio je kao povijesni razvoj određenih i općevažećih tipova, dok je slobodna volja kreativnoga ljudskog duha najvažniji čimbenik. Analogija arhitekture i odijevanja za Sempera počinje primarnim elementom – čvorom kao »najstarijim tehničkim simbolom«, dok repeticijom čvora nastaje tkanje. Temporalno tekstilno odijevanje primarnih konstrukcija postaje stalnim produhovljenim elementom.

Oko 1900. bečki su arhitekti i teoretičari Otto Wagner i Adolf Loos radikalno prekinuli s historicizmom i otvorili put modernoj arhitekturi. Loos je ekspresivno izrazio moderne ideje: »Umjetničko djelo nastaje bez potrebe za njim. Kuća ispunjava potrebu. Umjetničko djelo nije nikome odgovorno, kuća je odgovorna svakome« te naveo »arhitektura kod ljudi pobuđuje raspoloženja«. Dakle, zadaća je arhitekta omogućiti ta raspoloženja. »Evolucija kulture kreće se od ornamenta do njegova odsustva«, napisao je Loos u tekstu Ornament i zločin (Ornament und Verbrechen, 1907) kojim je odlučujuće utjecao na razvoj moderne arhitekture, a koji je bio rano objavljen i u Hrvatskoj. Loos je revolucionirao tlocrt, a time i prostornost svojim prostornim planom (Raumplan).

Le Corbusier (pravim imenom Charles Édouard Jeanneret), urbanist, slikar, teoretičar i dizajner, bio je i najutjecajniji arhitekt XX. st. Znatno je utjecao na Novo građenje proklamirajući ideju Pet točaka nove arhitekture: stupovi (piloti) podižu građevnu masu od tla; slobodni tlocrt (plan libre); skeletna konstrukcija; slobodna fasada; prozori u obliku trake; krovni vrt. Corbusier je inicirao i revolucionarnu promjenu u tehnologiji građenja afirmirajući beton, kako za konstruktivne elemente tako i za oblikovanje fasada. Svojim urbanističkim studijama Suvremeni grad (Ville contemporaine, 1922), Plan voisin za Pariz (Plan voisin pour Paris, 1925) i Blistavi grad (Ville radieuse, 1930) radikalno je prekinuo s gradom ulica i trgova, a predlagao je slobodne objekte u zelenilu, široke prometnice, odvojene pješačke komunikacije. Optimistično i pozitivistički vjerovao je u snagu idealno uređenog okoliša da omogući i idealno društvo.







Pokreti i institucije

Među najvažnijim institucijama modernoga pokreta bio je CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne: Međunarodni kongresi moderne arhitekture). Jedan od razloga njegova osnivanja bila je težnja za afirmacijom moderne arhitekture, budući da su u to doba mjerodavni čimbenici još uvijek preferirali povijesne stilove. Prema hrvatskom arhitektu ernestu Weissmannu, povijesni je zadatak CIAM-a bio srušiti »Bastillu Beaux Artsa« u području arhitekture, u čemu je uspio, otvorivši put većoj kreativnosti u arhitekturi i urbanizmu te primjeni novih materijala i novih tehnologija u građevinarstvu. Prvi kongres održan je 1928. u dvorcu La Sarraz kraj Ženevskoga jezera. Teme su bile utjecaj moderne tehnike na arhitekturu, standardizacija i urbanizam, a vodeće su osobe bili Le Corbusier i Siegfried Giedion. Četvrti kongres održan je 1933. na brodu Patris između Marseilla i Atene, potom u Ateni. Velika tema bila je »funkcionalni grad« što je rezultiralo Atenskom poveljom. S → Radnom grupom Zagreb, koja je bila nacionalna skupina CIAM-a, Weissmann je predložio verziju Atenske povelje naglašenije orijentiranu prema socijalnim problemima i transformaciji društva.







Nizozemski pokret De Stijl i umjetnička škola Bauhaus avangarda su nove arhitekture, a zajednička značajka bila im je integrativno djelovanje arhitekata i umjetnika. De Stijl je nastao u Leidenu 1919. inicijativom Thea von Doesburga s kojim su među ostalima surađivali slikar Piet Mondrian te arhitekti Jacobus Johannes Pieter Oud i Gerrit Thomas Rietweld. Proklamirana je čista apstraktna umjetnost, a u arhitekturi su važni ritam i tenzija među apstraktnim elemenatima, dok je svaka dekoracija isključena. Integrativnu umjetničku školu Bauhaus osnovao je 1919. u Weimaru Walter Gropius. Demokratski princip škole nije radio razliku između umjetnosti i obrta. Između 1919. i 1933. u školi se realizirao kompleks klasične avangarde modernoga pokreta. Nacisti su 1933. zabranili Bauhaus, a njegovi profesori W. Gropius, Ludwig Mies van der Rohe i Marcel Breuer emigrirali su u SAD, gdje su ostvarili važne domete američke arhitekture. Na američkoj sceni dominirali su Frank Lloyd Wright, autor nekih od najpoznatijih građevina na svijetu poput muzeja Guggenheim u New Yorku i kuće Fallingwater na Bear Runu (Pennsylvania), te Louis Kahn, koji je kontrastiranjem teških volumena i svijetlih intervala stvarao arhitekturu intenzivne pojavnosti.













Funkcionalistički modernizam ubrzo je prigrlila građevinska industrija, što je u najviše slučajeva rezultiralo njegovom banalizacijom. Teoretičar arhitekture Boris Magaš naveo je kako je tanka granica između Miesova poimanja tehnologije i krive interpretacije te zablude, a način primjene Atenske povelje otvorio je široke mogućnosti deformacija. Reakcija arhitektonske struke pokazala se s jedne strane u pokretu postmoderne, a s druge u dosezima kasnoga modernizma. Postmoderna klasicističkoga smjera, koji se pokazivao u traženju »zaboravljenog jezika arhitekture«, predstavljena je 1980. na Venecijanskom bijenalu pod naslovom Prisutnost prošlosti (Presenza dell Passato). Sudionici te struje bili su američki arhitekti Charles Jencks, Robert Charles Venturi, Charles Willard Moore i Philip Johnson, te europski Hans Hollein, Ricardo Bofill, James Stirling, braċa Léon i Rob Krier te Paolo Portoghesi. Na pretposljednjem kongresu CIAM-a 1956. u Dubrovniku profilirala se skupina tada mladih arhitekata koji su se zauzeli za novo promišljanje modernoga pokreta: Alison i Peter Smithson, Aldo van Eyck i Jaap Bakema. Bez pogleda unatrag stvarao je niz europskih arhitekata, među ostalima skandinavski arhitekti Alvar Aalto, Jørn Utzon i Sverre Fehn, a s mediteranskoga područja Álvaro Siza, Gino Valle i Carlo Scarpa koji je revolucionirao građenje u kontekstu.

Potkraj XX. st. pozornost su pobudili teoretičari Gaston Bachelard i Juhani Pallasmaa baveći se holističkim djelovanjem arhitekture, njezinim nefizičkim učincima. U knjizi Poetika prostora (La poetique de l’espace, 1957) Bachelard je razvio fenomenologiju imaginarnoga pri čemu se oslanja na psihoanalitička istraživanja. Naslovi knjiga Pallasmaae upućuju na egzistencijalne poetske stavove: Oči kože. Arhitektura i osjetila (The Eyes of the Skin. The Architecture and the Senses, 1996), Ruka koja razmišlja (The thinking Hand, 2009), Utjelovljena slika. Imaginacija i slikovitost u arhitekturi (The Embodied Image. Imagination and Imagery in Architecture, 2011). Svojim kritičkim promišljanjem on utvrđuje kako se u moderno doba arhitektura usredotočila prije svega na vizualnu, točnije, na geometrijsku, konačnu formu te su posljedično druge iskustvene dimenzije života poput materijalnosti i taktilnosti ostale nezamijećene. Doživljajne vrijednosti o kojima govore navedeni teoretičari moguće je iskusiti u arhitekturi španjolskoga biroa RCR arhitekti ili radovima Petera Zumthora kao i Smiljana Radića.

Otvaranjem Centra Pompidou u Parizu 1977. dogodila se prava arhitektonska revolucija. Arhitekti Renzo Piano i Richard Rogers okrenuli su uobičajenu unutrašnjost kuće prema van. Ostakljeni elevatori, instalacijski uređaji, čelične konstrukcije čine aktivnu fasadu koja komunicira s gradom. Uz R. Rogersa (zgrada Lloyda u Londonu), svojim inovativnim, futurističkim građevinama važan je predstavnik high-tech smjera i Norman Foster (banka Hong Kong & Shanghai, zgrada Reichstag u Berlinu).

Kraj XX. st. i početak XXI. st. bilo je doba »arhitekata–zvijezda«, koji su većinom pripadali smjeru dekonstruktivizma ili nizozemskoj »dijagramskoj« arhitekturi. Dekonstruktivizam, kojega su glavni akteri bili Zaha Hadid, Frank Gehry, biro Coop Himmelb(l)au, dijelom i Rem Koolhaas, rušio je principe moderne arhitekture svojstvima kao što su fragmentacija, asimetrija, disharmonija i nelinearnost. Takvi skulpturalni objekti postali su prave ikone, poput Gehryjeve zgrade Guggenheimova muzeja u Bilbau. Rem Koolhaas, školovan u glasovitoj londonskoj školi Architectural Associaton, u Rotterdamu je 1984. osnovao ured OMA (Office for Metropolitan Architecture), djelovanje kojega se zasniva na konceptualnim procesima i istraživačkim metodama, što se odražava u grafičkim prikazima – dijagramima kao bazama za daljnje projektiranje. Jeana Nouvela ne može se uvrstiti u određene smjerove, no projektom Muzeja arapskoga svijeta izgrađenoga 1987. u Parizu postavio je posve nova mjerila, i to ne samo inovativnom primjenom tehnologije stakla. Svojom autohtonošću i kvalitetom ističe se i rad arhitekata Herzog & de Meuron. »Arhitekti – zvijezde«, većinom ovjenčani i najvećim nagradama, postavši tako traženi brand, izgradili su mnoge raskošne reprezentativne objekte u arapskim zemljama i na Dalekom istoku. Osobito su vrijedni pozornosti doprinosi japanskih arhitekata kao što su Tadao Ando, Toyo Ito, Shigeru Ban, Kengo Kuma i SANAA (Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa). Najkasnije nakon visoko-modernističke izgradnje Brazilije i majstorskih kreacija Oscara Niemeyera pogled stručne javnosti usmjeren je prema Južnoj Americi gdje se permanentno ostvaruje uzbudljiva nova arhitektura. Od kraja XX. st. sve se više učvršćuje svijest o potrebi ekološkog građenja, kako u primjeni materijala tako i štednjom resursa. U tom se svjetlu pokazuje ponovna uporaba i prenamjena postojećih objekata.







Arhitektice su se kao autonomne autorice mogle afirmirati tek sredinom XX. st. Pionirski rad u smislu samostalnog djelovanja žena arhitekata ostvarila je bečka arhitektica Margarete Schütte-Lihotzky socijalno angažiranom arhitekturom. Charlotte Perriand bila je članica CIAM-a i Le Corbusierova suradnica, Eileen Gray bila je dizajnerica čiji se objekti i nakon 100 godina još proizvode i upotrebljavaju. Talijanka Lina Bo Bardi izgradila je u São Paulu impresivne, nehijerarhijske objekte poput Muzeja umjetnosti i Centra za slobodno vrijeme i rekreaciju radnika SESC Pompeia. Jedna od najutjecajnijih osoba u arhitekturi druge polovice XX. st. bila je Zaha Hadid, autorica inovativnih, vizionarskih arhitektonskih djela. Irske arhitektice Yvonne Farell i Shellley Mc Namara (Grafton Architects) dobitnice su najviših arhitektonskih nagrada i profesorice na uglednim arhitektonskim fakultetima. Važan je i dojmljiv socijalno angažirani rad Yasmeen Lari u Pakistanu, Marine Tabassum u Bangladešu i Anupame Kundoo u Indiji.













Arhitektura u Hrvatskoj

»Od Svetog Križa ninskog i Donata zadarskog iz naše predromaničke faze, od romaničkih katedrala i rapskih zvonika, dubrovačkog klaustra Mihoča baranina, splitskog zvonika Sv. Duje, bezbroja (još nigdje ne spomenutih i obrađenih) romaničkih kuća Šibenika, Splita, Trogira, Zadra, trogirskih ostvarenja Radovana, pa romaničko-gotičke panonske arhitekture koja je osim nekoliko fragmenata potpuno devastirana, ili dalmatinsko-istarske iz tvrdog kamena još sačuvane, Jurjeve gotičko-renesansne faze, dubrovačke renesanse Paskoja Miličevića, obitelji Andrijića i drugih, koja se u monumentalnim zdanjima Dvora, Divone, Velikog Vijeća, Sv. Spasa i u intimnim ljetnikovcima vlastele i pučana specifično izrazila, preko zagrebačko-varaždinskog baroka i rokokoa do klasicizma Bartola Felbingera i »moderne« Viktora Kovačića provijava jedna jedinstvena crta, jedna jedinstvena misao naše arhitekture koja je u pojedinim ostvarenjima, ovdje nasumce spomenutim, zasjala neobično intenzivno. Ta jedinstvena arhitektonska misao, gledana danas u retrospektivi pokazuje nam se sve aktualnija i životnija, jer je uvijek bila astilska (u bečkom historijsko-umjetničkom smislu).« Glasoviti citat iz teksta Arhitektonska moderna u Hrvatskoj (1952) arhitekta i profesora Nevena Šegvića na vrlo koncizan način ocrtava povijest hrvatske arhitekture.

Godina 1900. bila je presudna za daljnji tijek razvoja arhitekture u Hrvatskoj. Arhitekt Viktor Kovačić tada se vratio s najelitnije arhitektonske škole Austro-Ugarske Monarhije – likovne akademije u Beču te je u časopisu Život objavio tekst Moderna arhitektura u kojem je prenio ideje svojega učitelja O. Wagnera, tada najcjenjenijeg arhitekta Monarhije. Kovačić piše kako je arhitektura umjetnost i kao takva mora biti individualna i slobodna, govori o ulozi arhitekta u društvu, o slaganju forme i strukture, o funkcionalnosti te logičnoj uporabi materijala. Kovačić odlučno prekida s povijesnim stilovima i oštro odbacuje gotizaciju zagrebačke katedrale i uništavanje njezinih povijesnih slojeva. Godine 1905. s kolegama Vjekoslavom Bastlom, Stjepanom Podhorskyim i Edom Šenom osnovao je → Klub hrvatskih arhitekata s ciljem uspostave dostojanstva, autonomnosti i slobode arhitektonske profesije. Njegova zagrebačka remek-djela poput kuće Frank, palače Slaveks i vile Frangeš dio su kulturnog identiteta grada i pokazuju pripadnost »Loosovu racionalističkom prosvjetiteljstvu«, čije su teoretske pozicije kao i njegove realizacije bile značajne za razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Osim Kovačića važni promicatelj Loosovih ideja bio je Zlatko Neumann, njegov učenik i bliski suradnik, osobito na projektu kuće Tzara u Parizu.

Do propasti Monarhije 1918. u Hrvatskoj nije bilo arhitektonske škole pa su se arhitekti školovali u Beču, Grazu, Dresdenu i Pragu, što je imalo i izvjesni pozitivan učinak vremenski sinkronoga prihvaćanja modernih tendencija. Od 1920-ih može se govoriti o prevladavajućoj afirmaciji moderne protagonisti koje su već bili školovani na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4), a od 1925. i na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je Drago Ibler vodio arhitektonski odjel (→ Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti). Tada je započeo i sve veći utjecaj Le Corbusierovih teoretskih i realnih dostignuća pa su neki mladi arhitekti poput E. Weissmanna i Jurja Neidhardta bili i suradnici Corbusierova ureda. Ipak nisu zauzeta dogmatska stajališta, već je postojala višeslojna arhitektonska orijentacija koja je s jedne strane bila vezana uz internacionalni stil, dok se s druge strane razvio otpor prema uopćavanju, a da pritom nije došlo do narativnosti ili vernakularnog stila. Arhitekti su vodili računa o zahtjevima različitih konteksta i o specifičnim potrebama. O takvim pozicijama svjedoče zagrebačke vila Fuhrmann (1935) Stjepana Planića, djelomično regionalistička vila Blažeković (1936) D. Iblera, kontekstualna kuća Arko (1940) Alfreda Albinija, kao i kapelica Majke Božje Sljemenske na Sljemenu (1932) Jurja Denzlera.



















Grad Zagreb je nakon 1918. u okviru Kraljevine Jugoslavije bio najrazvijenije industrijsko, trgovačko i bankarsko središte te je naglo porastao broj stanovnika, što je uzrokovalo stambenu krizu i mnogobrojne socijalne probleme. Arhitekti, koji su bili svjesni potrebe društvenoga angažmana, udružili su se 1929. s umjetnicima u → Udruženje umjetnika Zemlja pod vodstvom D. Iblera. Zemlja je 1935. bila policijski zabranjena jer njezina socijalna angažiranost nije odgovarala tadašnjim vlastodršcima. Treba naglasiti i važnost nerealiziranih, vizionarskih projekata hrvatskih arhitekata poput konstruktivističkoga projekta kazališta u Harkivu (1930) Zdenka Strižiċa i projekata zdravstvenih ustanova – Sanatorija za TBC kosti i zglobova u Kraljevici (1929) te Kliničke i zakladne bolnice na Šalati u Zagrebu (1931) E. Weissmanna.

Nakon II. svj. rata zemlja je doživljavala korjenite promjene u političkom i gospodarskom smislu, što je prouzročilo i velike promjene u organizaciji i praksi arhitekture. U smislu opće kolektivizacije nastali su veliki državni arhitektonski uredi, no djelovali su i manji uredi atelijerskoga tipa. Velika zadaća za arhitekte bila je obnova ratom oštećenih gradova. Pritom se svojom kvalitetom osobito ističe obnova središta Zadra s njegovim povijesnim referencama izraženima na moderan način. Zbog ranog političkoga razlaza Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom (1948) hrvatska arhitektura i umjetnost ostale su pošteđene diktata socijalističkoga realizma. U Zagrebu i Splitu došlo je do uzleta stanogradnje pa su nastale čitave nove gradske četvrti. Novi Zagreb izgrađen je prema principima CIAM-a, dok se u Splitu III afirmirao princip stambene ulice.

U smislu tradicije predratnih avangardi arhitekti su surađivali s umjetnicima udružujući se u skupine kao što je → EXAT 51. Kontinuitet moderne bio je osiguran daljnjim djelovanjem predratnih modernista – Josipa Seissela, J. Denzlera, Drage Galića, N. Šegviċa, Kazimira Ostrogoviċa, Vladimira Turine, Marijana Haberlea, kao i njihovim pedagoškim angažmanom na zagrebačkom → Arhitektonskome fakultetu. Novi programi i građevinske tehnologije iziskivali su i transformacije modernističkih metoda. Potkraj 1950-ih i posebice 1960-ih nastali su radovi kasnoga modernizma velike arhitektonske vrijednosti. U Zagrebu su to Centar za zaštitu majke i djeteta V. Turine (1956), Radničko sveučilište Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana (1958), Gradska vijećnica K. Ostrogoviċa (1958). Izvanredni su bili i doprinosi stanogradnji: dvije corbusieovske zgrade D. Galića u Vukovarskoj ulici te u arhitektonskom i urbanističkom pogledu inovativni stambeni blok u Laginjinoj autora Ivana Vitića. U okviru za gospodarstvo zemlje važne izgradnje Zagrebačkoga velesajma Vitić je 1957. projektirao izložbeni paviljon 40 velike konstrukcijske odvažnosti i avangardnog izričaja. U Dalmaciji je istodobno nastala arhitektura koja je vodila računa o specifičnostima okoliša kao i o bogatom povijesnom naslijeđu. Uz peristil Dioklecijanove palače u Splitu N. Šegvić je 1965. ostvario paradigmatski primjer građenja u kontekstu. U smislu tretmana naslijeđa primjeran je i Dom JNA (danas Gradska knjižnica Juraj Šižgorić) u Šibeniku I. Vitića iz 1961; ostakljeni volumen izravno postavljen na srednjovjekovni kameni zid fascinantna je arhitektonska performacija. Projekt Pomorske škole u Dubrovniku Lovre Perkovića (1954) određen je topografijom kao i obzirom prema blizini renesansnih ljetnikovaca. Orijentacija gospodarstva prema turizmu postavila je pred arhitekte zadaću izgradnje hotelskih kompleksa, u ono doba još kontrolirane gustoće. Senzibilnim smještanjem u mediteranski krajolik odlikuje se hotel Maestral u Brelima autorskoga tima – Julije De Luca, Matija Salaj, Ante Rožić, Bernardo Bernardi (1965). Dječje lječilište u Krvavici kraj Makarske (1964) autora Rikarda Marasovića senzacionalan je primjer arhitekture.































U razdoblju od 1950-ih do 1970-ih nastali su važni nerealizirani projekti, među ostalima za plivalište na Sušaku (1948) i kazalište u Zenici (1962) V. Turine s B. Magašem, te Sinturbanizam Vjenceslava Richtera (1964). U teoriji arhitekture ističu se radovi N. Šegvića, A. Lasla, Frana Gotovca, Antoanete Pasinović, Tomislava Premerla, Snješke Knežević. Od 1947. izlazi časopis → Arhitektura, a od 1954. → Čovjek i prostor, stručna glasila u izdanju Saveza arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata).

Razdoblje nakon 1970-ih pokazuje orijentaciju prema internacionalnim kretanjima – brutalizmu i postmoderni, ali ne u smislu epigonstva, već u smislu primjene na lokalne čimbenike, gospodarstvo, okoliš i društvenu situaciju. Postmoderna diskusija vezala se uz umjetničke institucije poput Gradske galerije suvremene umjetnosti (Muzej suvremene umjetnosti) u Zagrebu, a akteri zajedničkih nastupa bili su Nikola Polak te Ivan Crnković i Nenad Fabijanić. Fabijanić je autor javnih prostora s idejom njihova oplemenjivanja (trgovi u Pagu, Opuzenu, Umagu).

Tijekom 1980-ih započela je serija uspjeha hrvatskih arhitekata na natječaju Shinkenchiku u organizaciji časopisa Japan Architect. Prve nagrade osvojili su I. Crnković, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, a u 2000-ima Krešimir Damjanović. Dvojac Goran Rako – Bojan Radonić sudjelovao je na međunarodnim natječajima formalno i programatski inovativnim projektima, prvu nagradu za projekt koncertne hale u Nari u Japanu (1991–92) nisu dobili prigodu realizirati. Hrvatska je 1992. postala članicom Europana, što joj je otvorilo mogućnosti sudjelovanja u međunarodnim arhitektonskim zbivanjima. Istraživački i integrativni projekti tima Helena Paver Njirić i Hrvoje Njirić (arhitektonski ured djelovao je do 2001) u okviru više natječaja za Europan rezultirali su pozornošću i utjecajem, kako u Hrvatskoj tako i na međunarodnoj sceni.

Za ratnih je zbivanja početkom 1990-ih građenje bilo reducirano, pa su mogućnost za arhitektonsku djelatnost bili interijeri. Kao pozornice urbanoga života treba istaknuti zagrebačke kavane Argentina autorice Ines Filipović (1988) i Ban Café N. Fabijanića (1992) koji je koncipiran kao sveobuhvatno umjetničko djelo. Radikalnu promjenu društvenoga i gospodarskoga sustava ponovno su donijele 1990-te. Arhitekti su se našli na slobodnom tržištu pa su se morali organizirati na nov način. U novom društvenom uređenju aktualna tema postala je sakralna arhitektura. Pritom se kvalitetom ističu: u Zagrebu crkva sv. Ivana u Utrini autorskoga tima Renata Waldgoni – Andrej Uchytil (1994) i pastoralni centar sv. Terezije tima V. Penezić – K. Rogina u Trnju (1995), a na priobalnom području crkve Gospe od Karmela na Okitu kraj Vodica (1998), sv. Josipa u Ražinama u Šibeniku (1999) te sv. Ante na Šubićevcu u Šibeniku (2006) autora Nikole Bašića. Bašić je autor i javnih prostora koji su postali dio kulturnoga identiteta zemlje: Morskih orgulja u Zadru (2005) i spomen-obilježja poginulim vatrogascima na Velikom Kornatu (2010) oblikovanog golemim križevima od tradicionalnog suhozida. Dva nova projekta groblja autora Nikole Popića u Opuzenu (2003) te Snježane Jakopčić i Andrije Rusana u Požegi (2006), svako na svoj suptilan način, pokazuju i osnovnu kulturološku razliku između kontinentalne i primorske Hrvatske. U dalmatinskom kršu arhitekt oblikuje apstraktnim oštro definiranim kamenim i betonskim formama, dok u slavonskoj ravnici dominiraju mekane krivulje zidova od opeke.







Prijelaz u novo stoljeće donio je političke promjene koje su omogućile uzlet arhitektonske djelatnosti. Natječajima za društveno potpomognutu stanogradnju (POS) prigodu je dobila mlada generacija arhitekata. Osobito naglašenim odnosom prema okolišu i potrebama korisnika ističu se projekti timova mladih arhitektica: stambena zgrada u Krapinskim Toplicama (2003) autorica Ive Letiloviċ i Morane Vlahović te stambeni niz u Cresu (2004) arhitektonskoga studija Capsula. Paralelno sa zgradama za kolektivno stanovanje nastale su i mnogobrojne obiteljske kuće, pri čemu je po njegovoj morfologiji i prostornom planu inovativna uloga pripala projektu Vile Klara (1999) Studija 3LHD. Nastavljanjem modernoga koncepta arhitektonski biro Dva arhitekta (Tomislav Čurković i Zoran Zidarić) definira tipologiju mnogih obiteljskih kuća.

Konceptualno inovativna bila je izgradnja muzejskih ustanova počevši izgradnjom zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti (Igor Franić, 2007). Fragmentirani korpus posjeduje i svima pristupačan javni prostor. Javni je prostor također važan u izvedbi Arheološkoga muzeja Narona u Vidu kraj Metkovića (G. Rako, 2007). G. Rako koncipirao je muzej za spomenike rimske Narone topografski – s vanjskim stubištima i terasama. Isti autor je na sličan način koncipirao i Muzej vučedolske kulture u blizini Vukovara (2015). Intenzivno katarzično djeluje novi postav Memorijalnoga muzeja u Jasenovcu autorice H. Paver Njiriċ (2007).







U polju obrazovnih ustanova inovativni pristup u konstrukcijskom i programskom smislu predstavlja projekt gimnazije u Koprivnici (2007) Studija UP (Lea Pelivan i Toma Plejić) nagrađen europskom Nagradom Mies van der Rohe – Emerging Architects. Škola Fran Krsto Frankopan u Krku (2005) arhitekata Saše Randića i Idisa Turata radikalno modernim jezikom obraća se kako javnom prostoru grada tako i povijesnom naslijeđu. Naglašeno zajedništvo i otvorenost prema javnoj domeni konceptualna su baza mnogobrojnih školskih i sveučilišnih objekata autori kojih su profesori zagrebačkog Arhitektonskoga fakulteta: Hildegard Auf Franić, Tonči Žarniċ, Veljko Olujić, Tin Franić, Vanja Rister, Mia Roth Čerina. U procesu inovacija obrazovnih zgrada treba istaknuti dosege Radovana Tajdera i Mladena Anđela iz kasnih 1970-ih i s početka 1980-ih. Osim razvoja sustava modularnih jedinica Megas za gradnju dječjih vrtića ostvarili su i niz školskih objekata među kojima se po svom vizionarskom karakteru ističe Osnovna škola Zvonimira Franka u Kutini (1982).













U XXI. st. odnos prema okolišu kao i ponovna uporaba postojećih građevina sve više dobivaju na važnosti. Tako je za autore objekata u parku prirode Lonjsko polje (M. Roth Čerina i Tonči Čerina) bila jednako važna suradnja s lokalnom zajednicom kao i ekološki način građenja. U smislu ponovne uporabe građevina osobito se uspješnim pokazao projekt kompleksa Dvije palače u Zadru (2014–22) tima Iva Letiloviċ – Igor Pedišić, pri čemu je radikalno suvremenim sredstvima uspostavljen novi život zadarskih renesansnih palača.

Nova hrvatska arhitektura označena je međunarodnom orijentacijom s naglašenom vezanošću uz lokalne zajednice te fizički i kulturni okoliš. Novim metodama i sredstvima planiranja ostvarena je i nova prostorna kvaliteta. Konceptualnost i hibridnost programa odgovorni su potrebama i željama vlastita kulturnoga kruga. Hrvatski arhitekti u prigodi su nastupati u javnosti putem institucija poput Zagrebačkoga salona arhitekture te godišnjih izložbi realizacija, koje su popraćene nagradama Udruženja hrvatskih arhitekata. Vrlo je važna stručna izdavačka djelatnost koja obuhvaća povijesne i suvremene teme (autori su među ostalima Tamara Bjažić, Dubravka Kisić, Ana Šverko, Zlatko Karač). Za prisutnost arhitekture kao kulturne discipline važni su također mediji radio, televizija i film pri čemu je osobito vrijedna serija Betonski spavači, nastala prema konceptu arhitekta Maroja Mrduljaša. Tradicionalni časopis Čovjek i prostor dobio je monografski format. Za podizanje stručnosti i uklapanje u međunarodni diskurs važnu je ulogu imao časopis za arhitekturu i kulturu → Oris, pokretač i izdavač kojega je bio A. Rusan. Uz časopis je vezan festival arhitekture Dani Orisa (koji posjećuju i gosti iz susjednih zemalja) te Kuća arhitekture kao pozornica izložbi i diskusija. Aktivan arhitektonski diskurs omogućuju i Udruženje hrvatskih arhitekata, lokalna društva arhitekata kao i → Hrvatska komora arhitekata.

Inženjerski projektni zavod d. d. (IPZ d. d.), organizacija za projektiranje objekata niskogradnje i drugih inženjerskih konstrukcija, osnovana u Zagrebu 1948. s prostorijama u Petrinjskoj ulici 7. Zametak te organizacije djelovao je još u sastavu Zemaljskog građevno-projektnog zavoda NRH osnovanoga 1946. u Zagrebu, koji je bio prva i središnja takva organizacija u zemlji, a djelovao je pod nadzorom Ministarstva građevina NRH. Ubrzo se ta organizacija podijelila na samostalne poslovne subjekte, među kojima su, uz Inženjerski projektni zavod, bili Zemaljski geodetski zavod (→ Državna geodetska uprava), Urbanistički institut NRH (→ Urbanistički institut Hrvatske), Industrijski projektni zavod i → Arhitektonski projektni zavod.

Već se 1949. iz IPZ-a odvojila skupina stručnjaka za gradnju hidroelektrana i termoelektrana (→ Elektroprojekt), pa je od tada nastavio rad u odjelima, za projektiranje prometnica, za projektiranje mostova i inženjerskih konstrukcija te za vodogradnju, u čemu je postao vodeća organizacija u zemlji. Od početnih 20 djelatnika Zavod je do 1958. narastao na 108. Iste je godine bio podijeljen u osam samostalnih skupina: tri za projektiranje prometnica (voditelji Juraj Šiprak, Mirko Fučkan, Zvonimir Ostojić), tri za mostove i inženjerske konstrukcije (voditelji → Krunoslav Tonković, Josip Vukuša, → Vojislav Draganić), dvije za projektiranje vodograđevina (voditelji Milan Šinkovec, Albin Vilerding). Djelatnost Zavoda obuhvaćala je izradbu cjelokupne tehničke dokumentacije, od prethodnih studija, generalnih rješenja i investicijskih programa do idejnih i izvedbenih projekata, te nadzor nad građenjem.

U početnih je deset godina Zavod izradio približno 1200 projekata, od čega 400 mostova, 300 prometnica i 500 vodogradnji. Iz tog se razdoblja ističu: mostovi preko Krke u Skradinu, preko Korane u Slunju, Maslenički most i Most slobode u Zagrebu, pješački most u zadarskoj luci i dr.; među inženjerskim konstrukcijama kupola Brodarskog instituta u Zagrebu, gazometri u Rijeci, Mariboru, Zagrebu i dr.; među prometnicama rekonstrukcija ceste Karlovac–Rijeka, Jadranska magistrala od Novog Vinodolskog do Zadra, cesta Karlovac–Plitvice i dr.; među vodogradnjama mnogobrojni vodoopskrbni sustavi industrijskih pogona, gradova i područja, gradske komunalne kanalizacije, sustavi odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, poljoprivredne melioracije, regulacije vodotoka i dr.







Godine 1993. Zavod je privatiziran postavši dioničko društvo, kojega su dioničari bili tadašnji i bivši djelatnici. Godine 2003. svi su odjeli preseljeni na današnju lokaciju na Prilazu baruna Filipovića 21. Danas Zavod čini pet odjela: dva za prometnice te po jedan za mostove i inženjerske konstrukcije, za hidrogradnje, za opće, administrativne i tehničke poslove. Godine 2024. imao je 52 djelatnika.

U proteklim desetljećima Zavod se mnogobrojnim projektima potvrdio kao vodeća projektna organizacija u području infrastrukturnih projekata u zemlji. Među više od 8000 do danas izrađenih projekata nalaze se oni za gotovo polovicu svih cesta i autocesta u Hrvatskoj, nekoliko stotina mostova, mnoge tunele, desetke inženjerskih konstrukcija od industrijskih pogona do trafostanica, tisuće kilometara vodoopskrbnih i kanalizacijskih sustava, projekata za pročišćivače otpadnih voda, vodospreme, i dr. Među projektima u urbanim cjelinama ističu se oni u Zagrebu: Slavonska i Ljubljanska avenija, Aleja grada Bologne, Ulica proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara), Držićeva avenija, Radnička cesta, Jankomirski i Podsusedski most, Most mladosti, željeznički nadvožnjak Držićeva–Borongaj, pothodnik Glavnoga kolodvora, središnja pješačka zona, središnji uređaj za pročišćivanje otpadnih voda grada Zagreba, i dr. Među najnovijim je izvedenim projektima most Cetina izgrađen na obilaznici Omiša (2023).



















Osim već spomenutih djelatnika, uspjesima u radu Zavoda pridonijeli su i → Rudolf Broz, → Dragutin Horvatić, → Aleksandar Klemenčić, → Vilim Korošec, → Stanko Šram, → Stanislav Tedeschi, → Ivan Tomičić, → Dražen Topolnik (sv. 1), → Mladen Žugaj te mnogi drugi.







Geodetski fakultet, visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu, koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studijske programe u znanstvenom području tehničkih znanosti, polja geodezije. Na Fakultetu studira oko 500 studenata, a u znanstveno-nastavnim i nastavnim zvanjima zaposleno je oko 45 djelatnika.

Povijest

Obrazovanje geodeta u Hrvatskoj započelo je već u XVIII. st., u doba Marije Terezije u sklopu nastave crtanja, praktične geometrije i zemljomjerstva, u različitim školama i na tečajevima. U drugoj polovici XIX. st. geodetski su se predmeti predavali na križevačkom Gospodarsko-šumarskom učilištu (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima; sv. 2).

Godine 1898. osnovana je Šumarska akademija (pri Mudroslovnome fakultetu; → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu. Ondje je, kako je rasla potreba za školovanim stručnjacima za reguliranje posjedovnih odnosa, komasaciju zemljišta, katastarske izmjere i sl., 1908. uveden poseban Geodetski tečaj, kojega je program rada bio istovjetan planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Predavanja je isprva držao → Vinko Hlavinka, a od 1911. → Pavle Horvat. Godine 1919. je u Zagrebu osnovana Tehnička visoka škola u sastav koje je ušao i Geodetski tečaj (potom Geodetski odjel), a nastavu geodezije u osam semestara izvodio je P. Horvat.

Tehnička visoka škola ušla je u sastav Sveučilišta u Zagrebu 1926. te je od tada bila organizirana kao → Tehnički fakultet. Nastava geodezije izvodila se u sklopu Geodetsko-kulturno-inženjerskog odjela, odnosno Geodetsko-kulturno-tehničkog odjela (od 1929) Fakulteta. Odjel je bio organiziran u tri katedre: Katedra za geodeziju (kolegiji Niža geodezija i Geodetsko računanje), Katedra za primijenjenu geodeziju (kolegiji Državna izmjera, Premjer i regulacija gradova, Geodetsko crtanje, Fotogrametrija, Topografski premjer, Reprodukcija karata i Agrarne operacije) i Katedra za višu geodeziju (kolegiji Sferna i praktična astronomija, Viša geodezija i Kartografija).







Akademske godine 1946/47. ustrojbene jedinice fakulteta bile su znatno reorganizirane zbog potrebe za većom specijalizacijom i uvođenjem novih smjerova pojedinih odsjeka (do tada odjela) pa je osnovan Geodetski i melioracioni odsjek. No u kontekstu poslijeratne obnove te naglim razvojem i složenošću izgradnje javljala se sve veća potražnja za inženjerima geodezije. Istodobno je zastoj u rješavanju agrarno-pravnih odnosa, time i melioracijskih zahvata, rezultirao 1951. ukidanjem melioracijskoga usmjerenja. Godine 1956. četiri su se odjela Tehničkoga fakulteta osamostalila u zasebne fakultete, a jedan od njih bio je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, koji je u takvom ustroju djelovao do 1962., kada su se sve njegove sastavnice osamostalile, pa je novoosnovani Geodetski fakultet postao jedan od rijetkih samostalnih fakulteta takve vrste u Europi. Nastava je bila organizirana prema novim nastavnim planovima u deset katedri, a neke od njih imale su svoje zavode i laboratorije. Od 1966. studij je trajao osam semestara, a od 1971. devet. Reorganizacijom 1975. Fakultet je ustrojen u šest organizacijskih jedinica (zavoda), a od 1981. omogućen je upis studija za stjecanje više stručne spreme u trajanju od pet semestara. Nastava iz kolegija kulturno-tehničkog studija ukinuta je 1985. U skladu s Bolonjskim procesom (2005–06) nastava na Geodetskome fakultetu izvodi se prema modelu 3 + 2 + 3 godine, a studij je preimenovan u studij geodezije i geoinformatike. U skladu s razvojem tehnologije i znanstvene geodetske spoznaje, na Fakultetu su se izmjenjivali postojeći nastavni predmeti i uvodili novi. Mijenjali su se ili dopunjavali studijski programi, a ostvarena je i bogata međunarodna suradnja. Fakultet danas surađuje s mnogobrojnim privatnim poduzećima te jedinicama lokalne i regionalne uprave.

Organizacija Fakulteta danas

Rad Fakulteta organiziran je u zavodima, katedrama, odsjecima i laboratorijima. Katedre su temeljne ustrojbene jedinice nastavnoga, znanstveno-istraživačkog i visokostručnog rada. U praksi više katedri čini zavod, u sklopu kojega se kao manje ustrojbene jedinice mogu osnovati odsjeci i laboratoriji. Na Geodetskome fakultetu ustrojena su tri zavoda i 14 katedri: Zavod za geomatiku (katedre za državnu izmjeru, geoinformatiku, hidrografiju, matematiku i fiziku, analizu i obradu geodetskih mjerenja te za satelitsku geodeziju), Zavod za kartografiju i fotogrametriju (katedre za fotogrametriju i daljinska istraživanja, geoinformacije te kartografiju) i Zavod za primijenjenu geodeziju (katedre za instrumentalnu tehniku, inženjersku geodeziju, organizacijsku teoriju i menadžment, upravljanje prostornim informacijama te za zemljomjerstvo). Unutar Zavoda za primijenjenu geodeziju djeluje i akreditirani Laboratorij za mjerenja i mjernu tehniku, gdje se osim osnovnih djelatnosti vezanih uz fakultetsku nastavu (terenska i laboratorijska nastava te pribavljanje podataka koji se rabe pri izradbi diplomskih, magistarskih i doktorskih radova) razvijaju nove metode i uređaji za ispitivanje i umjeravanje geodetskih instrumenata i pribora u skladu s međunarodnim i nacionalnim normama.













Posebna je fakultetska ustrojbena jedinica Opservatorij Hvar, osnovan 1972. Smješten je na južnoj obali otoka Hvara, iznad grada Hvara, na 238 m nadmorske visine, u povijesnoj utvrdi Napoleonu (Napoljun). Zadatak mu je prikupljanje materijala za razvoj znanstvene, istraživačke i nastavne djelatnosti u području geodezije i astrofizike. Posjeduje tri operabilna teleskopa i seizmološku postaju (nastalu u sklopu međunarodnoga projekta Seizmičnost balkanske regije, 1971–76). Zapošljava devet solarnih i stelarnih fizičara te članova tehničkog osoblja, koji održavaju teleskope i koriste se njima te sudjeluju u nacionalnim i međunarodnim znanstvenim projektima. Od 1977. Opservatorij objavljuje astrofizički znanstveni časopis The Hvar Observatory Bulletin (od 2005. → Central European Astrophysical Bulletin). Također, svake dvije godine organizira međunarodnu znanstvenu konferenciju The Hvar Colloqium na kojoj se prezentiraju recentna istraživanja iz područja astrofizike koja se potom objavljuju u znanstvenom časopisu Central European Astrophysical Bulletin.



















Znanost
Geodetski fakultet sudjelovao je u mnogim znanstvenim, znanstvenoistraživačkim i razvojnim projektima kojih su rezultati prepoznati unutar nacionalne i međunarodne zajednice. Prvi sveučilišni udžbenik iz geodezije Exercitationes Gaeodeticae na latinskom je jeziku objavio Martin Sabolović 1775. Nastavnik s Gospodarsko-šumarskog učilišta dr. → Vjekoslav Köröskénji objavio je 1874. prvi geodetski udžbenik na hrvatskom jeziku Geodäsija, a njegov nasljednik → Franjo Kružić udžbenike Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (1897) te Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (1911). Od tada objavljene su mnoge knjige i udžbenici iz područja geodezije, kojih su autori uglavnom bili eminentni znanstvenici Geodetskoga fakulteta → Nedjeljko Frančula, → Miljenko Lapaine, → Zdravko Kapović i → Nikola Solarić.

Fakultet se danas sve više uključuje u programe Horizon 2020, Erasmus, te u projekte Europskih strukturnih fondova. Početkom 2019. Europski socijalni fond odobrio je Geodetskom fakultetu projekt Labirint (razvoj i unapređenje studijskih programa utemeljenih na standardima zanimanja i standardima kvalifikacija u domeni geodezije i geoinformatike). Fakultet organizira i mnogobrojne znanstvene skupove te objavljuje prigodne zbornike radova. Od 2002. izdaje i svoj Godišnjak u kojem donosi pregled svih djelatnosti Fakulteta te informacije o novim znanstvenim spoznajama. Zaposlenici Geodetskoga fakulteta svoje radove najčešće objavljuju u časopisima → Geodetski list, → Kartografija i geoinformacije te Central European Astrophysical Bulletin. Fakultet je suorganizator i sudionik svih znanstveno-stručnih skupova koje organiziraju → Hrvatsko geodetsko društvo i → Hrvatsko kartografsko društvo.

Od 2016. Geodetski fakultet predstavlja Hrvatsku u članstvu mreže Copernicus Academy, a od 2017. jedan je od 60 prvoimenovanih Copernicus relejnih centara (točaka). Kako je preuzeo ulogu koordinatora promidžbe programa Copernicus u Hrvatskoj, na Geodetskom je fakultetu osnovan Copernicus relejni ured (Copernicus Relay Office Croatia) kojemu je cilj informiranje korisnika o programu Copernicus i izgradnja proširene mreže korisnika njegovih podataka i servisa.

Nastava

Visokoškolska se nastava geodezije danas provodi kao preddiplomski, diplomski i poslijediplomski, doktorski ili specijalistički, sveučilišni studij geodezije i geoinformatike.

Preddiplomski sveučilišni studij omogućuje studentima stjecanje temeljnih znanja i vještina iz područja studijskog programa (uspostava geodetskih mreža, geodetska mjerenja, obradba i vizualizacija dobivenih podataka, upravljanje zemljišnim informacijama i geoinformacijskim sustavima), traje tri godine, a njegovim završetkom stječe se naziv sveučilišnog prvostupnika (baccalaureus) inženjera geodezije i geoinformatike (univ. bacc. ing. geod. et geoinf.). Diplomski sveučilišni studij traje dvije godine, a njegovim završetkom stječe se stručni naziv magistra inženjera geodezije i geoinformatike (mag. ing. geod. et geoinf.). Program se izvodi u dva usmjerenja – geodetskom i geoinformatičkom. Poslijediplomski doktorski studij traje tri godine, a njegovim završetkom stječe se akademski stupanj doktora tehničkih znanosti u polju geodezije. Poslijediplomski specijalistički program traje jednu godinu, a njegovim završetkom stječe se akademski naziv sveučilišnog specijalista geodezije i geoinformatike.







geodetska astronomija, grana astronomije koja se bavi metodama za određivanje geografskih koordinata točke na površini Zemlje i azimuta pravca na Zemlji s pomoću opažanja nebeskih tijela (najčešće zvijezda i Sunca) za različite potrebe u geodeziji. Rabi se pri određivanju Zemljina oblika geoida, za praćenje kretanja polova, određivanje nepravilnosti Zemljine rotacije, za orijentiranje osnovne trigonometrijske mreže itd. U uskoj je vezi s položajnom astronomijom koja se bavi mjerenjem položaja nebeskih tijela na nebeskoj sferi, a dijeli se na sfernu i praktičnu astronomiju.

Povijest → astronomije (sv. 4) u Hrvatskoj bilježi nekoliko velikih znanstvenika koji su se među ostalim bavili i položajnom astronomijom: → Ruđer Josip Bošković, → Mirko Danijel Bogdanić (sv. 4), → Đuro Pilar (sv. 4), → Ivo Benko Bojnički (sv. 4). Početkom XX. st. u hrvatskoj je astronomiji ključno bilo djelovanje → Otona Kučere (sv. 4), inicijatora, osnivača i prvog upravitelja Zvjezdarnice Hrvatskoga naravoslovnog društva (danas Hrvatsko prirodoslovno društvo) na Popovu tornju u Zagrebu (od 1903), ali i jednoga od osnivača, profesora i prvoga predstojnika Geodetskoga tečaja u sastavu Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu (1908). Kako se na Geodetskom tečaju u 3. i 4. semestru predavao kolegij Sferna astronomija, pokretanje tečaja obilježio je početak visokoškolske nastave tog područja u Hrvatskoj. Geodetski je tečaj od 1919. i osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) ušao u njezin sastav te prerastao u Geodetski odjel, odn. Geodetsko-kulturno-tehnički odjel. Na Odjelu je od 1926. djelovala Katedra za višu geodeziju pri kojoj su se među ostalima predavali kolegiji Sferna astronomija i Praktična astronomija. Kolegije više geodezije i astronomije isprva je predavao Anton Fasching, a od 1927. → Nikolaj Pavlovič Abakumov. S obzirom na to da je Zvjezdarnica na Popovu tornju postala neprikladna za sustavan stručni i znanstveni rad te praktičnu nastavu iz položajne astronomije, do 1937. izgrađena je nova u parku Maksimiru (Astronomski paviljon), koje je prvi upravitelj bio N. P. Abakumov, koji je istodobno osnovao Astronomski zavod pri Fakultetu i bio njegovim prvim predstojnikom. Nakon odlaska Abakumova s Fakulteta 1951., kolegije iz sferne i praktične astronomije preuzeo je njegov asistent i suradnik → Leo Randić. Od podjele Tehničkoga fakulteta na četiri zasebna fakulteta 1956., studij geodezije održava se na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (AGG), a od 1962. na samostalnom → Geodetskome fakultetu, kojega je Randić bio prvi dekan.

L. Randić započeo je 1965. suradnju s čehoslovačkim astronomima na osnivanju astrofizičkog opservatorija na Jadranu. Savezni fond za znanstveni rad prihvatio je inicijativu, a profesor Randić je u ime Geodetskog fakulteta kao suosnivača bio ovlašten 1969. sklopiti ugovor o osnivanju opservatorija na Hvaru s Astronomskim institutom Čehoslovačke akademije znanosti. Za njegova boravka u SAD-u organizaciju osnivanja i izgradnju Opservatorija Hvar nastavio je → Veljko Petković, kojega je naslijedio Vladimir Ruždjak. Opservatorij je otvoren 1972. u povijesnoj utvrdi Napoljun iznad grada Hvara, a danas je jedan od zavoda Geodetskoga fakulteta. Zauzimanjem profesora Randića nabavljen je i 1965. postavljen planetarij u Tehničkome muzeju u Zagrebu, u to doba jedan od prvih u ovome dijelu Europe.



















Od 1972. Sfernu astronomiju predavao je L. Randić, a Položajnu anatomiju Predrag Terzić. U akademskoj godini 1984/85. Sferna astronomija promijenila je naziv u Geodetska astronomija I (poslije Geodetska astronomija), a Praktična astronomija u Geodetska astronomija II (poslije Posebne metode geodetske astronomije), dok je gradivo ostalo neizmijenjeno. Predavanja iz Geodetske astronomije I (od 1987) i II (od 1988) drži → Nikola Solarić, autor mnogobrojnih automatiziranih metoda mjerenja u geodetskoj astronomiji. Predavanja i vježbe iz Geodetske astronomije držali su Drago Špoljarić, Željko Bačić. Među knjigama i udžbenicima ovog područja ističu se Sferna astronomija (1982) i Geodetska astronomija II (1988) P. Terzića.

Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, koja iz područja građevinarstva izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini te stručne studije na preddiplomskoj i diplomskoj razini te provodi sveučilišni prijediplomski studij iz arhitekture i urbanizma.

Početak studija

Početci studija građevinarstva u Osijeku obilježeni su osnutkom osječkog odjela Visoke građevinske škole iz Zagreba 1967., no samostalni studij vezan je uz osnutak Više tehničke građevinske škole u Osijeku 1976. Škola je nekoliko godina djelovala samostalno, a potom kao dio Građevinskoga školskog centra Osijek. Spajanjem te škole sa Zavodom za materijale i konstrukcije u Osijeku Građevinskog instituta Zagreb (→ Institut građevinarstva Hrvatske, IGH) 1982. utemeljen je OOUR Fakultet građevinskih znanosti Sveučilišta u Osijeku. Fakultet se od IGH osamostalio 1991., a od 1992. djelovao je kao Građevinski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. I dalje u sastavu osječkoga sveučilišta, ime je 2018. promijenjeno u Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, kad je uz postojeće studije građevinarstva osnovan i sveučilišni prijediplomski studij arhitekture i urbanizma.

Studij je djelovanje započeo u skromnom prostoru od tek 100-tinjak kvadratnih metara u Cesarčevoj ulici 17 (danas Županijska), od 1980. djelovao je u nešto povoljnijim uvjetima u Drinskoj 16A i u gradskim prostorijama u Ulici bratstva i jedinstva 21 (danas Crkvena ulica). Godine 2016. na lokaciji bivše vojarne Drava u Svačićevoj (danas kampus Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku) otvorena je nova zgrada Fakulteta od 10 600 m².













Dosadašnji su dekani fakulteta bili → Antun Kedmenec (1975–79), Dragutin Kapun (1979–83), → Barbara Medanić (1983–85., 1990–95. i 1996–2000), Olga Kristoforović (1985–88),→ Aleksandar Šolc (1988–90), Kajetan Šeper (1995–96), Vladimir Sigmund (2000–08), Damir Markulak (2008–13), Damir Varevac (2013–22) i Hrvoje Kristić (od 2022).

Studij

Nastava se 1976–83. provodila samo za stručni studij inženjera građevinarstva, a od 1983. započela je nastava za tzv. prvi stupanj sveučilišnog studija u usmjerenju Organizacija građenja, a za nastavak studija studenti su u Osijeku mogli upisati zagrebački istoimeni diplomski studij. Akademske godine 1986/87. usmjerenje Organizacija građenja ugašeno je te je uveden potpuni sveučilišni studij građevinarstva općeg smjera. U sljedećem su razdoblju uvedeni novi sveučilišni i stručni studiji, a prvi osječki poslijediplomski magistarski studij iz područja građevinarstva (smjerovi Nosive konstrukcije i Organizacija građenja) uveden je 2001. Taj je studij ugašen 2005/06., a svi ostali studiji usklađeni su s odredbama Bolonjskoga procesa te je uveden prvi osječki poslijediplomski doktorski studij iz područja građevinarstva. Diplomski studij tada se izvodio u četiri smjera (Hidrotehnika, Nosive konstrukcije, Organizacija, tehnologija i menadžment građenja te Prometnice), a 2010/11. osnovani su sveučilišni poslijediplomski specijalistički studij (Upravljanje građevinskim projektima) te stručni diplomski studij (Vođenje građenja, nadzor i održavanje građevina). Sveučilišni preddiplomski studij Arhitektura i urbanizam osnovan je 2018.

Danas nastavu čini 11 studijskih programa, četiri preddiplomska, pet diplomskih te dva poslijediplomska: sveučilišni preddiplomski studiji Građevinarstvo te Arhitektura i urbanizam, sveučilišni diplomski studij Građevinarstvo (smjerovi Hidrotehnika, Nosive konstrukcije, Organizacija, tehnologija i menadžment građenja, Prometnice), stručni preddiplomski studij Građevinarstvo (redoviti i izvanredni studij), stručni diplomski studij Građevinarstvo (smjer Vođenje građenja, nadzor i održavanje građevina), poslijediplomski specijalistički studij Građevinarstvo te poslijediplomski doktorski studij Građevinarstvo. Osim navedenih studijskih programa, studenti koji su završili stručni studij imaju mogućnost upisa razlikovne godine za stjecanje uvjeta za upis na sveučilišni diplomski studij.

Organizacija Fakulteta

Studij je djelovanje započeo bez posebnih ustrojbenih jedinica, a 1982. osnovani su Odjel za nastavu i Odjel za razvojno-stručni rad. Danas Fakultet čine šest zavoda s 12 katedri i pet laboratorija te Knjižnica (osnovana 1985) i Tajništvo.

Zavod za materijale i konstrukcije najstariji je. Iako službeno osnovan 1982., djelovao je još od istoimenoga zavoda IGH-a u Osijeku. Unutar zavoda nekada je djelovalo pet katedri, a danas djeluju Katedra za betonske konstrukcije i Katedra za zidane, drvene i metalne konstrukcije te Laboratorij za materijale i konstrukcije, prvi fakultetski laboratorij osnovan 2003.

Zavod za geotehniku, prometnice i geodeziju osnovan je 1982. kao Zavod za geotehniku i prometnice (poslije Zavod za geotehniku, geodeziju i prometnice te Zavod za geotehniku, hidrotehniku te prometnice s prometnom tehnikom), a današnje ime nosi od 2009. Unutar zavoda oduvijek su djelovale Katedra za geotehniku te Katedra za prometnice i geodeziju.

Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment osnovan je 1992., iako je bez posebnog organizacijskog statusa djelovao od 1983. Nekada su mu pripadale tri katedre, a danas su u njegovu sastavu Katedra za inženjersku ekonomiju i menadžment te Katedra za organizaciju i tehnologiju građenja.

Zavod za tehničku mehaniku osnovan je 2003. Unutar Zavoda djeluju Katedra za tehničku mehaniku, Katedra za teoriju konstrukcija te Laboratorij za eksperimentalnu mehaniku.

Zavod za arhitekturu i urbanizam u današnjem obliku djeluje od 2006., no u drukčijem obliku i pod drugim nazivima djelovao je još od 1992 (jedan od prethodnih naziva bio je Zavod za arhitekturu, urbanizam i zaštitu okoliša). Unutar zavoda djeluju Katedra za građevinske konstrukcije, projektiranje i tehničko crtanje te Katedra za strane jezike i kineziologiju.

Zavod za hidrotehniku i zaštitu okoliša najmlađi je među fakultetskim zavodima. Poslovi koje obavlja su se prije njegova osnutka u današnjem obliku obavljali u sklopu Zavoda za geotehniku, hidrotehniku te prometnice s prometnom tehnikom, odn. Zavoda za hidrotehniku. Unutar Zavoda danas djeluju Katedra za vodno gospodarstvo i zaštitu okoliša te Katedra za teorijsku i komunalnu hidrotehniku. Laboratorijska ispitivanja nekada su se provodila u Laboratoriju za hidrotehniku, geomehaniku i zaštitu okoliša. Zavod se ponajprije bavi znanstvenim i stručnim radom u području hidrotehnike i zaštite okoliša, ali i u području matematike.

Publicistika

Fakultet je od 1994. suizdavač znanstveno-stručnoga časopisa Tehničkoga vjesnika, zajedničkog više tehničkih fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, koji izlazi kao tromjesečnik. Od 2001. kraće je vrijeme Fakultet izdavao vlastiti časopis GF Publication posvećen prikazu znanstvenih i visokostručnih dostignuća, a elektronički znanstveno-stručni časopis e-GFOS pokrenut je 2010. te izlazi i danas.

Hrvatski muzej arhitekture, specijalizirani muzej osnovan 1995. u Zagrebu, koji se bavi prikupljanjem, pohranom i istraživanjem dokumentacije iz povijesti hrvatske arhitekture. Osnovan je proširenjem djelatnosti Kabineta za arhitekturu i urbanizam Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a, kojega je bogata zbirka arhivalija postala inicijalna zbirka Muzeja. Sjedište mu je u vili Ehrlich-Marić iz 1891. u Ulici Ivana Gorana Kovačića 37 u Zagrebu. Voditelji su mu bili akademici → Miroslav Begović (od 1997), → Boris Magaš (od 2004) i → Andrija Mutnjaković (od 2011), a upraviteljice Dubravka Kisić (od 1997) i Borka Bobovec (od 2018). Muzej nema stalnoga postava, nego se organiziraju povremene izložbe kojima se muzejskoj publici predstavlja fundus Muzeja i relevantna arhitektonska produkcija pojedinih autora ili razdoblja. Bavi se također predstavljanjem suvremenoga arhitektonskoga stvaralaštva i razvijanjem kulture dijaloga unutar arhitektonske struke organizirajući tematske izložbe, tribine i njegujući nakladničku djelatnost. Tako je npr. do 2015. prikupljeno 87 arhivskih fondova arhitekata, sakupljeno 13 000 naslova u muzejskoj knjižnici, održane su 94 izložbe i 45 događanja drugih formata (predavanja, radionice, znanstveni skupovi, okrugli stolovi, seminari, kolokviji, diskusije, predstavljanja knjiga i časopisa, filmski maratoni, performansi, dodjele nagrada, i dr.), izdano je 36 deplijana i 36 kataloga izložbi te 18 knjiga, a ti se brojevi u posljednje doba kontinuirano povećavaju. Odmah nakon osnutka postao je članom Međunarodne konfederacije muzeja arhitekture (ICAM).

Fundus muzeja danas čini oko 18 000 različitih arhivalija: nacrta, crteža, modela, fotografija, dijapozitiva, korespondencije i ostalih dokumenata vezanih uz povijest hrvatske arhitekture. Najveća su dokumentacijska cjelina muzejske zbirke Osobni arhivski fondovi arhitekata, te Arhiv majstorskih radionica za arhitekturu Drage Iblera i Drage Galića, Planoteka projekata, Arhiv arhitektonskih ureda i Arhiv znanstvenih projekata te niz manjih dokumentacijskih skupina. Poseban je naglasak na prikupljanju građe iz razdoblja moderne, odn. od kraja XIX. st. do danas. Među osobnim su arhivskim fondovima arhitekata oni Miroslava Begovića, Bernarda Bernardija, Zdravka Bregovca, Josipa Budaka, Jurja Denzlera, Aleksandra Dragomanovića, Huga Erlicha, Drage Galića, Marijana Haberlea, Radovana Halpera, Lavoslava Horvata, Drage Iblera, Pavla Jušića, Lava Kalde, Đuke Kavurića, Milovana Kovačevića, Viktora Kovačića, Ninoslava Kučana, Andre Mohorovičića, Radovana Nikšića, Budimira Pervana, Josipa Pičmana, Božidara Rašice, Angele Rotkvić, Nevena Šegvića, Franje Zvonimira Tišine, Antuna Ulricha, Ivana Vitića, Ernesta Weissmanna, i dr.

Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Splitu, koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u polju građevinarstva, sveučilišne studije na preddiplomskoj i diplomskoj razini u polju arhitekture i urbanizma te sveučilišni prijediplomski studij u polju geodezije.







Početak studija

Povijest fakulteta započela je 1971. osnutkom splitskog Odjela Građevinskog fakulteta Zagreb. Odjel je djelovao u sklopu Građevinskoga školskog centra. Zagrebački je fakultet snažno pridonosio razvoju Odjela u Splitu, a osobito su se isticali tadašnji dekan → Zlatko Kostrenčić i profesor → Veselin Simović. Spajanjem tog odjela sa splitskim odjelom Građevinskog instituta Zagreb (→ Institut građevinarstva Hrvatske) 1976. osnovan je splitski Fakultet građevinskih znanosti. Iste godine otvorena je za nastavu zgrada A, a već 1978. i zgrada B fakulteta. Samostalan Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu osnovan je 1991. Fakultet je 2003. promijenio ime u Građevinsko-arhitektonski fakultet u Splitu, te je uveden i studij arhitekture. Godine 2006. dovršena je i zgrada C pa od tada Fakultet raspolaže s ukupno 8400 m² prostora. Studij geodezije i geoinformatike (preddiplomski sveučilišni studij) osnovan je 2010/11. te je ime fakulteta 2011. promijenjeno u Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije.

Prvi voditelji studija građevinarstva bili su Ivo Petković i → Vasilije Andrejev (1971–74), a potom → J. Miličić (1974–77). Osamostaljenjem Fakulteta Jakov Miličić preuzeo je funkciju dekana, a naslijedili su ga Jakov Škomrlj (1983–87), → Ante Mihanović (1987–96), Dušan Marušić (1996–2000), → Pavao Marović (2000–06), Roko Andričević (2006–07), → Bernardin Peroš (2007–10), Alen Harapin (2010–14), Boris Trogrlić (2014–18), Nikša Jajac (2018–21) te Neno Torić od 2021.

Studij

Splitski je studij u početku nudio samo prve dvije godine studija građevinarstva, 1976. uvedena je treća godina studija, a 1978. i četvrta. Uz sveučilišni, 1985/86. osnovan je i stručni studij građevinarstva. Fakultet je tada, putem odjela u Zadru i Dubrovniku te ispostave u Šibeniku, nastavom studija građevinarstva obuhvatio cijelu Dalmaciju. Poslijediplomski znanstveni studij građevinarstva (s tri usmjerenja: konstruktorskim, hidrotehničkim i prometno-geotehničkim) osnovan je 1991/92. Ubrzo nakon osamostaljenja splitskog studija, izmijenjen je program dodiplomskog studija koji je od 1995/96. imao pet usmjerenja: opće, konstruktorsko, hidrotehničko i prometno usmjerenje te usmjerenje organizacije građenja. Studij arhitekture uveden je 2003/04. Svi studijski programi prilagođeni su u skladu s Bolonjskim procesom 2005/06., a kao posljednji uveden je studij geodezije i geoinformatike 2010/11.

Danas Fakultet provodi studij Građevinarstvo na svim razinama studija: sveučilišni prijediplomski, sveučilišni diplomski s četiri smjera (Opći smjer te smjerovi Modeliranje konstrukcija, Konstrukcije i Hidrotehnika), sveučilišni poslijediplomski doktorski studij te stručni prijediplomski studij. Studij Arhitektura i urbanizam provodi se kao sveučilišni prijediplomski i sveučilišni diplomski studij, dok se Geodezija i geoinformatika provodi samo kao sveučilišni prijediplomski studij.

Organizacija Fakulteta

U početku djelovanja Fakultet je bio organiziran u sedam zavoda: Zavod za konstrukcije, Zavod za geotehniku, Zavod za ispitivanje i tehnologiju materijala, Zavod za matematiku i fiziku, Zavod za hidrotehniku, Zavod za prometnice te Zavod za organizaciju i ekonomiku građenja i zgradarstvo. Knjižnica fakulteta osnovana je 1977. s naslijeđenim fondom splitskog Odjela Građevinskog fakulteta u Zagrebu.

Nakon osamostaljenja 1991. Fakultet je reorganiziran u katedre. Zavod za konstrukcije reorganiziran je u dvije katedre: Katedru za betonske konstrukcije i mostove te Katedru za metalne i drvene konstrukcije; Zavod za hidrotehniku u Katedru za sanitarnu hidrotehniku i Katedru za privrednu hidrotehniku; Zavod za organizaciju i ekonomiku građenja i zgradarstvo u Katedru za organizaciju i tehnologiju građenja te Katedru za zgradarstvo. Zavod za prometnice preoblikovan je tada u Katedru za prometnice i geodeziju, a Zavod za ispitivanje i tehnologiju materijala promijenio je ime u Katedra za građevinske materijale. Zavod za geotehniku postao je Katedra za geotehniku, te su osnovane Katedra za geometriju, Katedra za strane jezike i opće predmete, Katedra za teoriju konstrukcija, Katedra za hidromehaniku i hidrauliku te Katedra za hidrologiju. Početkom 2000-tih osnovane su Katedra za otpornost materijala i ispitivanje konstrukcija te Katedra za tehničku mehaniku.

Nakon pokretanja studija arhitekture i urbanizma te studija geodezije, 2011. osnovane su Katedra za gospodarenje vodama i zaštitu voda, Katedra za arhitektonsko projektiranje, Katedra za teoriju i povijest arhitekture i umjetnosti, Katedra za urbanizam te Katedra za zaštitu i obnovu graditeljskog nasljeđa (danas Katedra za graditeljsko nasljeđe), a Katedra za prometnice i geodeziju razdvojena je na dvije katedre, Katedru za prometnice te Katedru za geodeziju i geoinformatiku. Istodobno je Katedra za organizaciju i tehnologiju građenja preimenovana u Katedru za organizaciju i ekonomiku građenja, a Katedra za sanitarnu hidrotehniku ukinuta je.

Osim katedri, na Fakultetu danas djeluje Ustrojbena jedinica Laboratorij. Iako osnovana nedavno, pojedini laboratoriji djelovali su na Fakultetu od samog osnutka. Tako su od osnutka Fakulteta djelovali Laboratorij za cemente, betone i čelik, Laboratorij za kemiju građevinskih materijala, Laboratorij za ceste i asfalte, Laboratorij za geomehaniku, Laboratorij za hidrotehniku (ubrzo ukinut) te Fonolaboratorij.

Danas Ustrojbena jedinica Laboratorij okuplja specijalizirane laboratorijske jedinice: Geotehnički laboratorij, Hidrotehnički laboratorij, Laboratorij za materijale, Laboratorij za potresna ispitivanja, Laboratorij za konstrukcije, Laboratorij za numerička modeliranja, Laboratorij za GIS i modeliranje podrške odlučivanju, Laboratorij za geodeziju i geoinformatiku, Laboratorij za implementaciju suvremenih tehnologija u arhitekturi, Laboratorij za prometnice te Mjernu stanicu za energiju vjetra.













Znanost i nakladništvo

Fakultet od 1988. izdaje znanstveni međunarodni časopis International Journal for Engineering Modelling.

U sastavu Fakulteta nekoć su djelovala četiri znanstveno-istraživačka centra: Engineering Modelling Centre, University of Split (osnovan 1991), Jadransko-mediteranski centar za vode (1992), Centar za otoke (1995) te Jadranski centar za istraživanje prometa (2000).

Danas na Fakultetu kao mjesta tematski srodnih istraživanja djeluje 11 znanstveno-istraživačkih i umjetničkih logičkih cjelina za istraživanja u geotehnici, u hidrotehnici, u području potresnih ispitivanja, u području konstrukcija, u području numeričkog modeliranja, za istraživanja materijala, za istraživanja GIS-a i modeliranja podrške odlučivanju, u geodeziji i geoinformatici, u implementaciji suvremenih tehnologija u arhitekturi, u području projektiranja prometnica i upravljanja cestovnom infrastrukturom te za istraživanja energije vjetra.

Elektroprojekt d. d., poduzeće za projektiranje, savjetodavne usluge i inženjering u područjima energetike, vodnoga gospodarstva, zaštite prirode, komunalne infrastrukture, javnih objekata i telekomunikacija, sa sjedištem u Zagrebu.

Osnovano je 1949. pod nazivom Hidroelektroprojekt, poduzeće za projektiranje hidroelektrana i istražne radove sa sjedištem u Beogradu i podružnicama u svim republikama FNRJ osim Crne Gore. Rješenjem Vlade NR Hrvatske 1952. hrvatska podružnica počela je djelovati samostalno pod imenom Elektroprojekt – poduzeće za projektiranje elektroenergetskih postrojenja.

Jezgru Elektroprojekta činila je projektantska skupina stručnjaka koja je 1945. radila u Elektrotehničkom poduzeću Hrvatske (ELPOH). Sljedeće je godine ta skupina prešla u novoosnovano poduzeće za građenje i projektiranje hidroelektrana → Hidroelektra gdje je izradila generalni projekt za HE Vinodol i HE Zavrelje. Godine 1948. je pak prešla u novoosnovani → Inženjersko projektni zavod (IPZ) u kojem je činila Odjel za hidroelektrane. Naposljetku je projektantska skupina prešla u Hidroelektroprojekt u kojem se bavila projektiranjem hidroelektrana i tehničkim nadzorom na teritoriju NR Hrvatske te je ujedno nastavila rad na projektima HE Vinodol i HE Zavrelje, koje su bile prve elektrane tog tipa izgrađene nakon II. svj. rata.













Hidroelektroprojektu su se 1951. pripojili zagrebački Termoelektroprojekt i skupina za projektiranje transformatorskih stanica proširivši program poslovanja na projektiranje svih elektroenergetskih građevina i postrojenja. Radi unapređenja projektiranja hidrotehničkih građevina, otvoren je 1953. vlastiti hidrotehnički laboratorij, prvi u NR Hrvatskoj. Prestao je raditi 1963. kada je Elektroprojekt udružio svoja sredstva s Građevinskim fakultetom i njegovim laboratorijem. Do 1953. poduzeće je djelovalo na domaćem tržištu, u projektiranju hidroelektrana, termoelektrana, transformatorskih stanica i u odgovarajućim istražnim i studijskim radovima. Prvi inozemni rad bio je projektiranje HE Zawgyi u Burmi (danas Mjanmar) 1954. Od sljedeće godine poduzeće je bilo registrirano za vanjskotrgovačke poslove izvođenja investicijskih radova u inozemstvu, te je bilo prva savjetodavna organizacija iz SFRJ koja je izašla na inozemno tržište. Najviše je radova bilo ugovoreno u zemljama u razvoju (Burma, Etiopija, Egipat, Iran, Libija, Alžir, Indija) ali i u Grčkoj, Španjolskoj i SAD-u.

Elektroprojekt je 1957. počeo projektirati sve vrste vodnih građevina i izvoditi studije iskorištavanja nuklearne energije. Nakon sudjelovanja u izgradnji NE Krško, radio je i na njezinu održavanju i sudjelovao u nizu modifikacija postrojenja, stoga je u Krškom imao stalnu skupinu radnika specijaliziranih za rad u nuklearnom području. Raspadom SFRJ ispostava Elektroprojekta u Krškom prerasla je u poduzeće NUKEL d. o. o.

U svom radu Elektroprojekt je najpoznatiji po hidroelektranama, te je projektirao gotovo sve takve elektrane u Hrvatskoj. Ukupno ih je u zemlji i inozemstvu projektirao 42, ukupne snage 4550 MW. Građevinska i tehnička rješenja Elektoprojekta često su bila pionirski pothvati u SFRJ: HE Vinodol bila je elektrana s najvećim padom ostvarenim u FNRJ, HE Peruća (1960) prva velika akumulacija na krškim terenima s injekcijskom zavjesom, prva primjena cijevnih turbina izvedena je na HE Čakovec (1982), prve akumulacije u aluvijalnim naslagama na HE Varaždin (1975), HE Čakovec i HE Dubrava (1989). Istaknuo se i u sanaciji brane Peruća nakon miniranja u Domovinskome ratu.

























Elektroprojekt je sudjelovao i u izgradnji 17 termoelektrana u Hrvatskoj i deset u svijetu ukupne snage 8000 MW. Djelatnost je proširio na projektiranje prijenosnih i distribucijskih elektroenergetskih objekata naponskih razina do 400 kV. Projektirao je dokumentaciju za rasklopna postrojenja i sve vrste električnih instalacija u sklopu industrijskih i infrastrukturnih objekata široke namjene. Također je projektirao sustave obrana od poplava, plinovode, toplinske sustave, vodoopskrbu i kanalizaciju. Izradio je prve studije utjecaja na okoliš u sklopu razvoja hidroenergetskih postrojenja za akumulaciju Zoretići te HE Valići (1983) i HE Čakovec (1984).

Organizacijsku strukturu poduzeća činili su biro zajedničkih službi i pet tehničkih biroa: arhitektonsko-geodetski, elektromehanički, hidrograđevinski, informatičko-telekomunikacijski i strojarsko-tehnološki. Postupak pretvorbe poduzeća u privatno dovršen je 1992.

Poduzeće je izradilo više tisuća projekata koji obuhvaćaju 50 brana i akumulacija, više od 820 000 ha površine za natapanje i odvodnju, oko 114 km regulacija rijeka, više od 100 km hidrotehničkih tunela, pet podzemnih i 37 nadzemnih strojarnica hidroelektrana, oko 82 000 m³/h sustava za opskrbu vodom, 37 crpnih stanica, te niz drugih projekata u zemlji i 28 država.

Danas Elektroprojekt ima 100 radnika, od kojih je 50 ovlaštenih inženjera s ovlaštenjima za nostrifikaciju projekata u svim područjima projektiranja u graditeljstvu. Pruža usluge u svim fazama građenja i rada objekata. U planiranju i pripremi izgradnje izrađuje sve vrsta studija i programa potrebnih za razvoj projekata, strategija ili planova. Tijekom izgradnje pruža usluge vođenja izgradnje objekta, nadzora i organizacije građenja. Za objekte u uporabi izrađuje dokumentaciju za održavanje, popravke i rekonstrukcije. Poduzeće djeluje u području energetike (hidroenergetika, termoenergetika, prijenos i distribucija), vodnoga gospodarstva (upravljanje vodama, sustavi obrane od poplava, natapanje i odvodnja zemljišta), infrastrukture i telekomunikacije (plinovodi, vodoopskrba i odvodnja, centralni toplinski sustavi, telekomunikacije, objekti javne namjene i prometne infrastrukture) i zaštite prirode (zaštita okoliša i voda, stručno savjetovanje i nadzor).

Dilj d. o. o., poduzeće za proizvodnju crijepa sa sjedištem u Vinkovcima, osnovano 1922. kao Parna tvornica crijepa i opeke Braća Bohn. Projektirao ju je Dragutin (Karl) Basler, arhitekt i kulturni djelatnik, a sagradili su je braća Stjepan (Štefan) i Mihajlo Bohn, vlasnici nekoliko poduzeća za proizvodnju crijepa i opeke u srednjoj Europi (tvornica u Velikoj Kikindi u Banatu, tvornice u Žombolju, Bekeščabi, Budimpešti, Novome Bečeju i Bedekovčini).

Poduzeće je nastavilo dugogodišnju tradiciju opekarske proizvodnje okolnog područja. Početkom XX. st. na području današnje Vukovarsko-srijemske županije djelovala je 61 ciglana, od kojih se njih šest nalazilo u Vinkovcima. Industrijska proizvodnja crijepa započela je približno 1860. kada je u Vinkovcima sagrađena prva kružna peć (Hoffmanova) i počelo je masovno iskopavanje gline na području grada. U početku je u uporabi bio samo crijep biber, ručne izradbe.







Tvornica crijepa i opeke braće Bohn započela je proizvodnju 1923. kada je sagrađena ljetna kružna peć s umjetnom sušionicom. Kružna peć bila je kapaciteta 220 000 komada dvostruko utorenoga crijepa i 60 000 komada opeke na dan, umjetna sušionica iznad kružne peći kapaciteta 250 000 komada, u zgradi za proizvodnju crijepa bilo je šest preša kapaciteta 31 000 komada na dan. Opeka se proizvodila ručno i prirodno se sušila. Rabila se isključivo kao podloga pri slaganju crijepa u vatrene kanale. Tvornica je imala dvocilindrični parni stroj od 300 KS (223,5 kW). Godine 1924. proširena je ljetna kružna peć, izgrađena je prirodna sušionica za sušenje 218 000 komada crijepa i 20 000 žljebnjaka te su postavljene četiri nove preše. S tim ulaganjima godišnja proizvodnja povećala se na 12 milijuna crepova.

Tvornica je 1941–45. radila s prekidima zbog opasnosti od bombardiranja, ali se proizvodnja normalizirala 1946., nakon obnove oštećenih dijelova; provedena je nacionalizacija i tvornici je promijenjeno ime u Državna tvornica opeke i crijepa Dilj Vinkovci (1946). Proizvodnja se gotovo udvostručila 1947., kada je nabavljena pužna preša za proizvodnju opeke – koja se od tada više nije proizvodila ručno. Ugrađeni ventilatori dimnih plinova (1956) povećali su kapacitete kružnih peći za 25%, a ugradnja ventilatora u sušionicama poboljšala je njihov rad. Ugradnjom ventilatora dimnjaci za odvođenje dimnih plinova visine 40 m i 53 m postali su nepotrebni te su 1957. srušeni.

Proizvodile su se razne patentirane vrste industrijskoga crijepa, a po kvaliteti je nadaleko poznat bio crijep »mali i veliki bon« (nazvan prema braći Bohn): Patent Bohn N° 253 i 333 te Patent Bohn N° 272 (manji format). Potkraj 1950-ih proizvodnja se odvijala tijekom cijele godine, a ne sezonski kao do tada, a bilo je zaposleno približno 800 radnika. Do 1957. Dilj je ušao u krug modernih proizvođača te je proizvodio približno 24% ukupne proizvodnje crijepa u Hrvatskoj. Proizvodnja crijepa 1958. povećana je na 15 milijuna komada na godinu.

U selima Nijemci, Stari Mikanovci, Stari Jankovci i Otok su također djelovale ciglane koje su 1961. integrirane u poduzeće Dilj – industrija građevinskog materijala Vinkovci (Dilj – IGM). U sastav novoga poduzeća, osim vinkovačke tvornice Dilj (tada Pogon I), uključena je vinkovačka Kumanova ciglana koja je od 1954. poslovala pod imenom Poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i preradu drveta Slavonka (Pogon II). Poduzeće je kraće razdoblje bilo integrirano s građevinskim poduzećem Graditelj Vinkovci u Industrijsko-građevinski kombinat Vinkovci (1964–66). Nakon dezintegracije toga poduzeća i vraćanja na prethodni naziv Dilj – IGM, Pogonu I pridodana je ekonomska jedinica Stari Mikanovci, a Pogonu II pridodane su ekonomske jedinice u Otoku, Nijemcima i Starim Jankovcima (1966).







Uvođenje automatizacije proizvodnje započelo je sredinom 1960-ih. Izgrađena je prva tunelska sušionica crijepa (1966), a modernizacija se nastavila uvođenjem uređaja za transport sirovog i suhog crijepa – zbog čega se proizvodnja naglo povećala na 70 milijuna komada crijepa i opeke (1970). Sljedeće je godine proizvodnja dosegnula 80 milijuna komada. Godine 1972. u Dilju se proizvodilo 66% ukupne proizvodnje crijepa u Hrvatskoj. Te godine proizvedena su 44 milijuna komada crijepa i 36 milijuna komada opeke normalnog formata. Godine 1973. započela je i proizvodnja stropnih gredica kojih je te godine proizvedeno 600 000 dužnih metara. Proces automatizacije proizvodnje crijepa visoke kvalitete završen je 1977. te se Dilj tehnološki izjednačio sa zapadnoeuropskom razinom proizvodnje. Godina 1978. zabilježena je u povijesti Dilja po rekordnoj proizvodnji većoj od 100 milijuna komada jedinica normalnog formata.

Proširivao se i proizvodni asortiman pa je tako proizvodnja opečnih blokova započela 1978., a poslije i engobiranog crijepa (1982). Kako bi se osigurala dovoljna količina sirovina, 1982. otvoreno je novo glinište Dren, koje se nalazi zapadno od naselja uz šumu Ljeskovac. Početkom 1980-ih u poduzeću je bilo zaposleno gotovo 1200 radnika. Kao novo tehnološko gorivo uveden je plin i izgrađena je sortirnica pri tunelskim pećima (1985), rekonstruirane su proizvodne linije (1986) te je izgrađena nova tunelska peć (1987).

Početkom procesa privatizacije Dilj je pretvoren u dioničko društvo te je upisan u registar Trgovačkog suda u Osijeku kao Dilj – industrija građevinskog materijala d. d. (1993). Tijekom 2001. došlo je do promjene u vlasništvu – poduzeće Našicecement iz Našica otkupilo je većinu dionica, a poduzeće od 2002. posluje u sastavu našičke → NEXE Grupe, koje su članovi još i IGM Stražilovo Sremski Karlovci, AD Polet IGK Novi Bečej i Tvornica opeke Sarajevo. Jedini dioničar društva Dilj, društvo Našicecement, prihvatilo je odluku o preoblikovanju dioničkog društva Dilj u društvo s ograničenom odgovornošću Dilj (2005).

Potkraj 2009. poduzeće je otvorilo novu tvornicu crijepa velikog formata (Slavonka). Tim je ulaganjem povećan kapacitet proizvodnje. Danas se proizvodnja odvija u pogonima Slavko Knežević i Slavonka. Pogon Slavko Knežević u vinkovačkoj Ciglarskoj ulici obuhvaća tri proizvodne linije crijepa, proizvodnu liniju žljebnjaka, proizvodnu liniju opečnih blokova, te glinište Dren i proizvodnu liniju opeke Mikanovci u Starim Mikanovcima. Pogon Slavonka u vinkovačkoj Ulici kralja Zvonimira obuhvaća proizvodne linije crijepa, proizvodne linije opečnih blokova i zidnih elemenata, proizvodne linije gredica za montažni strop, te proizvodne linije opeke Jankovci u Starim Jankovcima, proizvodne linije opeke Otok u Otoku i proizvodne linije opeke Nijemci u Nijemcima. Poduzeće danas ima više od 330 zaposlenika uključujući i tvornicu za proizvodnju opeke u Našicama, dok u tvornicama crijepa u Vinkovcima radi 285 zaposlenika, mahom s vinkovačkog područja.

U poduzeću je 2003–12. djelovala kiparska radionica Zemlja s najvećom umjetničkom zbirkom eksponata od terakote u RH, a začetnik radionice bio je Antun Babić, akademski kipar. Od 2003. održavaju se radionice pod nazivom Tvornica Zemlja na kojima se okupljaju istaknuti hrvatski kipari i studenti kiparstva u izradbi terakota.

Državna geodetska uprava, državna upravna organizacija koja obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na geodetske i katastarske poslove, tj. izrađuje, obnavlja i održava katastar nekretnina, provodi informatizaciju katastra i geodetsko-prostornoga sustava, topografsku izmjeru i izradbu državnih karata; vodi geodetsku dokumentaciju i statističke podatke katastra nekretnina i infrastrukture, registra zgrada, prostornih jedinica i geografskih imena, te obavlja poslove izmjere, označivanja, obnove i održavanja državne granice na kopnu. Razvija i primjenjuje tehnologije geodetske izmjere u znanosti, gospodarstvu i drugim djelatnostima u kojima se ostvaruju intervencije u prostoru. Poseban dio poslova iz nadležnosti Državne geodetske uprave čini briga o upravnim, stručnim, razvojnim i koordinacijskim poslovima Nacionalne infrastrukture prostornih podataka (NIPP) te poslovi implementacije INSPIRE (akronim od engl. Infrastructure for Spatial Information in the European Comunity) direktive. Nadležna je za topografsku izmjeru i izradbu službenih državnih karata – Hrvatske osnovne karte (HOK) u mjerilima 1 : 5000 ili 1 : 10 000, ortofotokarata u mjerilima 1 : 2000, 1 : 5000 i sitnijima, detaljnih topografskih karata u mjerilima 1 : 25 000 do 1 : 250 000, preglednih topografskih karata u mjerilu 1 : 300 000 i sitnijem. Podatci topografskih izmjera obrađuju se i potom pohranjuju u topografske baze podataka Državne geodetske uprave. Službene državne karte izrađuju se i prikazuju u sustavu neprekinutog niza listova za cijelo područje RH.

Povijest

Nakon II. svj. rata geodetska služba u Hrvatskoj u organizacijskom je smislu bila razjedinjena te su za pojedine segmente poslova iz tog područja bili nadležni Odjel za katastar i državna dobra pri Ministarstvu financija (održavanje katastra provodili su uredi za katastar na terenu), centralizirana služba u okviru Ministarstva građevina (obavljala je izmjeru zemljišta), te služba koja se bavila agrarnim operacijama u okviru Ministarstva poljoprivrede (komasacije zemljišta). Radi poslijeratne obnove i izgradnje zemlje bilo je potrebno organizirati geodetsku službu, stoga je sredinom 1945. pri Ministarstvu građevina počeo djelovati jedinstven Geodetski odjel. Kako je neposredno obavljanje poslova na terenu valjalo odvojiti od rukovođenja službom i od upravnih poslova, 1946. osnovana su prva geodetska poduzeća → Geozavod u Zagrebu, Geopremjer (→ Geodetski zavod Osijek) u Osijeku i Geoizmjera (→ Geodetski zavod Split) u Splitu (djelovala su pod nadzorom Geodetskog odjela).

Reorganizacijom Geodetskog odjela pri Vladi NRH osnovan je 1946. Zemaljski geodetski zavod (od 1947. Geodetska uprava). Savezna je vlada 1948. donijela za geodetsku službu dva važna propisa – Uredbu o organizaciji katastarske službe i Naredbu o reviziji katastra i o dovođenju katastarskih operata u suglasnost sa stvarnim stanjem na terenu, što je dovelo do nove reorganizacije službe kojom su utemeljena njezina osnovna tijela – uredi za katastar. Reorganizacijom službe 1951. ukinuta su geodetska poduzeća, a njihove zaposlenike preuzeli su novoosnovani Ured za triangulaciju i nivelman te uredi za novu izmjeru zemljišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Uredi za katastar od 1953. izdvojeni su iz Geodetske uprave i ušli su u sastav kotarskih narodnih odbora, a potom (od 1961) u narodne odbore općina. Reorganizacijom 1961. iz Geodetske uprave izdvojen je operativni dio iz kojeg su formirane samostalne ustanove (→ Zavod za fotogrametriju, te zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu). Od 1968. Geodetska uprava djelovala je pod nazivom Republička geodetska uprava SRH. Nakon osamostaljenja RH njezine je poslove 1990. preuzela Uprava za katastar i geodetske poslove, od 1991. Uprava za geodetske i katastarske poslove pri Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva RH. Godine 1994. osnovana je Državna geodetska uprava koja je počela samostalno obavljati poslove dotadašnje Uprave za geodetske i katastarske poslove, a 2010. preuzela je i sve poslove, zaposlenike, opremu, te prava i obveze ukinutog Hrvatskog geodetskog instituta, osnovanoga 2001.

Ustroj

Poslovi iz djelokruga Državne geodetske uprave obavljaju se u Središnjem uredu i područnim uredima za katastar. Središnji ured djeluje u Zagrebu te se ondje obavljaju poslovi poput provođenja upravnoga i inspekcijskoga nadzora, pripreme nacrta zakonskih i drugih propisa, standardizacije i normiranja geodetskih radova i postupaka, potvrđivanja elaborata katastarske izmjere i tehničke reambulacije (obavještavanje ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa i nadležnog općinskog suda), vođenja dokumentacije državne izmjere, katastra nekretnina i registra prostornih jedinica te davanja na korištenje podataka iz te dokumentacije, osnivanja i vođenja evidencije geografskih imena te ostvarivanja domaće i inozemne suradnje. Središnji ured također prati i koordinira rad područnih ureda. Područni uredi za katastar nalaze se u županijskim središtima i ondje se među ostalim obavljaju poslovi osnivanja, vođenja i održavanja katastra nekretnina, vođenja i održavanja katastra zemljišta i katastra infrastrukture, održavanja i revizije stalnih geodetskih točaka i izdavanja podataka o njima, provođenja nadzora nad obilježavanjem granica zemljišta u okviru katastarskih izmjera, pregleda i potvrđivanja parcelacijskih i drugih geodetskih elaborata te pružanja geodetskih usluga (geodetski poslovi vezani uz promjenu načina uporabe zemljišta, identifikaciju u postupcima rješavanja imovinsko-pravnih odnosa za tijela državne uprave i obradbu službenih podataka za tijela državne uprave, područne i lokalne samouprave).

Kako bi omogućila jednostavniji i brži pristup podatcima iz službenih registara, Državna geodetska uprava razvila je mrežne portale i e-usluge. Od 2019. portal Uređena zemlja (www.katastar.hr) sadrži podatke zemljišne knjige i katastra na jednom mjestu, a portal GeoHrvatska (www.geohrvatska.hr) objedinjuje i vizualizira prostorne podatke subjekata NIPP-a, omogućujući ostvarenje najveće razine transparentnosti i dostupnosti krajnjim korisnicima.

Geoportal Državne geodetske uprave (www.geoportal.dgu.hr) predstavlja središnje mjesto pristupa prostornim podatcima te je jedan od temeljnih elemenata NIPP-a koji pruža mrežne usluge pregleda i preuzimanja prostornih podataka izvedenih u skladu sa standardima OGC-a (akronim od engl. Open Geospatial Consortiuma) i INSPRE-a. Na te se podatke i mrežne usluge naslanjaju gotovo svi ostali sustavi Državne geodetske uprave te niz vanjskih sustava različitih tijela državne uprave, lokalne samouprave i javnih poduzeća koji uključuju prostorne podatke. Geoportal NIPP-a (www.geoportal.nipp.hr) predstavlja ishodišno mjesto za pristup izvorima prostornih podataka koji su dio Nacionalne infrastrukture prostornih podataka. Sastoji se od Kataloga metapodataka i Preglednika prostornih podataka, a cilj mu je objediniti opisne informacije o svim prostornim podatcima koji su dio NIPP-a te ih učiniti dostupnima.

U svrhu širenja i razmjene znanja, Državna geodetska uprava organizirala je (pet puta 2009–18) konferenciju CROPOS-a (akronim od engl. Croatian Positioning System – Državna mreža referentnih stanica RH) kojoj je cilj razmjenom domaćih i međunarodnih iskustava u korištenju globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS) mreža unaprijediti i proširiti primjenu CROPOS sustava. Od 2009. organizira konferenciju NIPP i INSPIRE dan, od 2012. u sklopu konferencije Dani infrastruktura prostornih podataka; 2024. održana je i konferencija Sustav katastra infrastrukture. Mnogi znanstveni i stručni radovi iz različitih područja primjene prostornih podataka objavljeni su u zbornicima konferencija.







Roje-Bonacci, Tanja (Zagreb, 27. II. 1946), građevinska inženjerka, stručnjakinja za geotehniku.

Na Građevinskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1970. i doktorirala 1993. disertacijom Mogućnost racionalizacije kontrole kvalitete ugradnje zemljanih materijala kod velikih zemljanih radova (mentor → F. Verić). U institutu Geoexpert poduzeća Geotehnika u Zagrebu bila je 1970–76. projektantica, a od 1976. radila je u Splitskom odjelu Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), kao redovita profesorica od 2000. Predavala je kolegije Mehanika tla i temeljenje, Geotehničko inženjerstvo, Geotehničke građevine i Zemljani radovi. Bila je dugogodišnja pročelnica Zavoda za geotehniku (poslije Katedra za geotehniku), osnivačica geotehničkog laboratorija (1978/79) te prodekanica Fakulteta 1981–84. i 1996–2000. Umirovljena je 2016. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa geotehnika, hidrogeologija krša i zaštita okoliša. Autorica je udžbenika Mehanika tla (1994), Temeljenje (1997) te Potporne građevine i građevne jame (2005). Bila je predsjednica Društva za mehaniku stijena i podzemne radove 2000–02. Od 2016. je professor emerita Sveučilišta u Splitu.

nasipi i brane, hidrotehničke građevine namijenjene regulaciji vodotoka.

Nasipi su građevine ili njihovi dijelovi građeni iznad prirodnog terena nasipavanjem, pretežno uz vodoravno razastiranje i zbijanje rastresitog materijala. Služe za regulacije toka vode u rijekama, obranu od poplava, pridržavanje vode u kanalima iznad površine okolnog terena, pregradnju riječne doline ili korita za stvaranje umjetnog jezera za natapanje, pridržavanje ceste ili željezničke pruge, opskrbu vodom ili proizvodnju električne energije, odlaganje otpada u komunalnom gospodarstvu ili industriji, zatim kao lukobrani u lukama, platoi za zgrade na kosom terenu i sl. Uobičajeno su izduženog oblika u tlocrtu, a trapeznog u poprečnom presjeku, s gornjom stranicom obično vodoravnom. Oblikovanje i dimenzioniranje nasipa (visina, nagib kosina, vrsta i raspored ugrađenog materijala, način ugradnje, vrsta moguće obloge i dr.) ovise o namjeni, udaljenosti dopreme i mehaničkim svojstvima materijala za ugradnju (prirodna vlažnost, čvrstoća i vodopropusnost), svojstvima terena na kojem se gradi, očekivanom intenzitetu potresa na mjestu izgradnje i dr. Sitnozrni nasipani materijal često treba sušiti ili vlažiti prije ugradnje u mjeri da bi se postigla njegova optimalna vlažnost pri kojoj se zbijanjem postiže maksimalna zbijenost, čvrstoća i krutost, a time i minimalna potrebna količina ugrađenog materijala. Nasipi se mogu ojačati čeličnim ili polimernim trakama ili mrežama položenima vodoravno između slojeva nasutog materijala radi postizanja strmijih kosina, a time i uštede nasipanog materijala.







Brane su građevine kojima se pregrađuju doline ili korita vodotoka u svrhu stvaranja akumulacijskih jezera ili retencija (→ hidrotehnički sustavi). Akumulacijska jezera (akumulacije) su umjetna jezera koja služe za akumuliranje vode za vodoopskrbu, natapanje, proizvodnju električne energije, obranu od poplave ili za podizanje razine vode u vodotocima radi omogućavanja plovidbe. Retencije su posebno uređena područja u slijevu vodotoka koja služe za privremeno zadržavanje vode radi zaštite od poplava. Također, posebna vrsta brana služi za zadržavanje tekućeg mulja nastaloga iskorištavanjem rudnih ležišta. Postoje i privremene brane (zagati) koje premještaju vodotok u riječnom koritu u kojem se predviđa izgradnja neke građevine u suhim uvjetima. Prema klasifikaciji Međunarodne komisije za velike brane (CIGB/ICOLD), ističu se velike brane koje svojim rušenjem mogu izazvati goleme štete pa je pri njihovu planiranju, izgradnji i održavanju potrebno pridržavati se osobito strogih uvjeta. To su sve brane visine veće od 15 m ili sve brane visine veće od 5 m s akumulacijom volumena veće od 3 milijuna kubnih metara.

Prema materijalu od kojeg su izgrađene, velike brane dijele se na nasute i masivne, a masivne na betonske (gravitacijske, lučne, lučno-gravitacijske, višelučne i raščlanjene), od uvaljanoga betona (gravitacijske) te zidane od kamena (gravitacijske i lučne). Gravitacijske brane se svojom težinom i trenjem o podlogu odupiru pritisku vode, dok lučne, koje su lakše od masivnih, lučnim djelovanjem prenose tlak vode u temelje na bočnim padinama kanjona ili dolina. Lučno-gravitacijske, raščlanjene i višelučne brane kombiniraju elemente prethodnih dviju vrsta brana. Betonske se brane obično grade od standardnoga betona, dok se one od uvaljanoga betona grade valjanjem betona s vrlo malo cementnog veziva. Nasute brane grade se od prirodnog materijala (glina, prašina, pijesak, šljunak, lomljeni kamen) iskopanoga u blizini radi uštede pri prijevozu. Zbog svoje se podatljivosti mogu graditi na terenima vrlo različite stišljivosti i nosivosti. Dijele se na zemljane (izgrađene od slabo propusne iskopane, nasute i zbijene zemlje, gline, prašine) te na one od lomljenoga kamena dobivenoga iz kamenoloma, koje se zbog velike vodopropusnosti kamenog nasipa grade sa slabo propusnom jezgrom (obično glinenom) ili s nepropusnom oblogom (betonskom, asfaltnom ili plastičnom) na uzvodnoj kosini. Male se brane još grade od drva, čelika s betonskim osloncima ili žičanih košara ispunjenih lomljenim kamenom (gabioni).

Svaka brana sastoji se od tijela brane i organa za evakuaciju voda. Ovisno o konstrukciji brane, evakuacijski organi mogu biti temeljni ispust u tijelu brane ili obilazni tunel, te preljev sa zapornicama i slapištem ili sa zapornicama i brzotokom. Za svaku je branu najvažnije sprečavanje procjeđivanja ispod temelja brane. Ako je brana temeljena na kamenoj podlozi, to se postiže izvedbom injekcijske zavjese, odn. izvedbom glino-betonske, armirano-betonske dijafragme ili žmurja (čelični pločasti elementi) ako je brana temeljena na aluvijalnom tlu. Injekcijska zavjesa sastoji se od niza bušotina ispod temelja i u bokovima brane kroz koje se pod visokim tlakom u pukotine u temeljnoj stijeni ubrizgava cement ili cement s pijeskom ili cementno-bentonitna smjesa ili vodeno staklo kao element brtvljenja. Lučne brane zbog osjetljivosti konstrukcije zahtijevaju injektiranje duž cijelog temelja brane. Injekcijska zavjesa ili dijafragma kod masivnih brana reducira uzgon na temeljnu plohu brane i samim time znatno pridonosi stabilnosti brane.

Nasipi i brane među najstarijim su građevinama ljudske civilizacije. Nasipi su se nekad gradili iskustveno, a posljednjih dvjestotinjak godina to se iskustvo sve više mijenjalo k racionalnom pristupu dimenzioniranja i građenja, temeljenom na razvoju znanosti u području mehanike, posebice mehanike tla. Tragovi prvih brana zabilježeni su u ostatcima najstarijih civilizacija Egipta, Mezopotamije, Kine i Bliskog istoka, stariji više od 5000 godina. U svijetu je 2020. bilo registrirano gotovo 59 000 velikih brana, od čega oko 78% nasutih. Prema funkciji najbrojnije, služe za natapanje (47%), zatim za proizvodnju električne energije (21%), opskrbu vodom (12%) te kontrolu poplava (9%). Trenutačno je najviša izgrađena brana na svijetu lučna betonska brana Jinping 1 u Kini (305 m), a u Europi betonska gravitacijska brana Grande Dixence u švicarskim Alpama (285 m).

Nasipi u Hrvatskoj

U porječjima Drave i Mure prvi intenzivniji radovi na izgradnji sustava obrane od poplava i regulacije vodotoka započeli su još početkom XVIII. st., a sustavna briga o izgradnji i održavanju nasipa vezanih uz obranu od poplava i odvodnju suvišnih voda u Hrvatskoj vodi se od XIX. st. Nakon katastrofalnih poplava na području RH 1964., 1965. i 1966. osobito su se intenzivirali radovi oko zaštite od poplave Zagreba, Siska, Karlovca, Varaždina, Vukovara i Osijeka, te Baranje i Međimurja.

Godine 1720. grof Veterni dao je izgraditi nasip dužine 6,7 km na području ušća Drave u Dunav. Godine 1790. započela je gradnja oko 30 km dugog dravskog nasipa od općine Grdiše u Mađarskoj do općine Darda u Hrvatskoj. Godine 1854. osnovano je Nasipsko društvo u Dardi koje je radilo na rekonstrukciji i pojačanju nasipa sve do 1871., od kada su se rekonstrukcije obavljale pod upravom darđanskog vlastelinstva. Od tada do današnjih dana provedene su mnoge rekonstrukcije dravskih nasipa. Dunavski nasip od Zmajevca do Grabovca, dug oko 16 km, građen je 1830., nasip Zmajevac–Kopačevo duljine oko 33 km koji brani područje istočne Baranje 1874. te nasip od Mohača do Draža iste godine. Danas sustavi obrane od poplava Mure i njezinih pritoka uključuju 694 km nasipa, Drave i njezinih pritoka, uključujući i nasipe akumulacija dravskih hidroelektrana, 435,5 km nasipa, a Dunava i njegove neposredne pritoke (bez Drave) 203,5 km nasipa. Godine 1845. građeni su nasipi uz rijeku Butišnicu u okviru regulacije rijeke Krke. Lijevi nasip uz rijeku Neretvu od mora do Metkovića dug 21 km izgrađen je prigodom regulacije Neretve za plovidbu još 1885., a do danas je uz Neretvu izgrađeno ukupno 56,2 km obaloutvrda i nasipa. Uz Cetinu su sagrađeni nasipi uz lateralne kanale radi zaštite Sinjskoga polja, a za obranu od poplava Vranskoga polja i područja Nadinsko blato–Polačko polje izveden je obrambeni nasip uz Vransko jezero. Prva regulacija rijeke Save kraj Zagreba odvijala se od 1899. do 1914., a obuhvaćala je izgradnju nasipa u donjem toku Save kao i formiranje više zatvorenih melioracijskih područja. Izvedbom nasipa uz donji tok Save formirane su 1934–41. melioracijske cjeline Biđ–Bosut, Jelas polje, Crnac polje i dr. Nakon velike poplave u Zagrebu 1964. pristupilo se izgradnji sustava obrane od poplava srednje Posavine, unutar kojeg se Zagreb, Karlovac i Sisak osim obrambenim nasipima brane od poplava i odteretnim kanalima. Povišeni su nasipi te je ugrađena i dodatna zaštita od povratnih voda na ušću potoka Vrapčaka u Savu. Time se grad Zagreb brani od velikih voda Save za koje se procjenjuje da se mogu pojaviti jednom u 1000 godina. Do 1986. izgrađeno je 160 km nasipa na Savi koji su povećali sigurnost obrane Zagreba i niz vodnih područja te više od 11 km nasipa retencije Lonjsko polje. Tada su rekonstruirani i savski nasipi uzvodno i nizvodno od Siska. Nakon velike poplave 1966. izgrađeno je 17 km nasipa uz Kupu i Koranu te dodatni uz Mrežnicu i Dobru, radi obrane od poplava grada Karlovca. Uz međudržavne vode (83 prirodna vodotoka, 12 kanala, jedno prirodno jezero i dvije akumulacije), priobalne vode, druge veće vodotoke (61 prirodni vodotok, 22 ponornice, pet prirodnih jezera, 33 kanala, 15 tunela, 35 akumulacija i 32 retencije) te 67 bujičnih voda veće snage u RH (tzv. vode I. reda, 10 203 km ukupne duljine s pripadnim regulacijskim i zaštitnim vodnim građevinama), duljina nasipa danas iznosi 2373 km. Uz ostale vodotoke (vode II. reda) izgrađeno je još 438 km obrambenih nasipa koji omogućuju različite razine zaštite zaobalja od poplava.



















Brane u Hrvatskoj

Do početka XX. st. u Hrvatskoj su se gradile male brane (pragovi) koje su služile uglavnom za skretanje dijela vode iz vodotoka prema vodenicama ili pilanama. Tek početkom XX. st. izgrađene su prve male brane za ostvarivanje akumulacija za energetsku uporabu, odn. brane HE Miljacka visine 1,2 m (1906) te HE Ozalj visine 7,5 m (1908). Prva velika brana u Hrvatskoj, visoka 18 m, betonska je brana HE Kraljevac izgrađena 1912. na rijeci Cetini. Tek nakon II. svj. rata, izgradnjom betonske brane Bajer visine 15 m na rijeci Ličanki u Gorskom kotaru (1951), u Hrvatskoj počinje intenzivna izgradnja velikih brana, kojih je od tada izgrađeno 39. Najviša je nasuta brana Sklope, visine 81 m, izgrađena 1967. na rijeci Lici. Najviša betonska brana je masivna betonska brana Lešće, visine 53 m, izgrađena 2010. na rijeci Dobri. Jedina lučna betonska brana u Hrvatskoj je 35 m visoka brana Letaj na rijeci Boljunčici u Istri, a služi za obranu od poplava.







Brana Peruća s vertikalnom glinenom jezgrom izgrađena je 1958. na rijeci Cetini. Ostvaruje najveću akumulaciju u Hrvatskoj, koja vodom opskrbljuje višenamjenski hidroenergetski sustav Cetina. Ispod brane izvedena je najveća injekcijska zavjesa u Hrvatskoj najveće dubine 200 m. U Domovinskome ratu branu je, s namjerom da ju sruši i time izazove nesagledive štete te ugrozi živote 20 000 stanovnika u nizvodnom području, minirala JNA. Brana nije srušena izazvanom eksplozijom 28. siječnja 1993., ali je znatno oštećena i obnovljena nakon tri godine.













Najveći broj velikih brana u Hrvatskoj projektirali su stručnjaci poduzeća → Elektroprojekt i Institut Geoexpert iz Zagreba. Na izgradnji su radile građevinska poduzeća → Hidroelektra iz Zagreba, → Konstruktor iz Splita, → Geotehnika iz Zagreba, → Građevni kombinat Međimurje iz Čakovca, Primorje iz Rijeke i dr. Stečena iskustva na projektiranju i izvođenju nasutih brana omogućila su tada hrvatskim inženjerima projektantima i izvođačkim tvrtkama izgradnju nekoliko takvih brana u inozemstvu.

Prije osnivanja Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) 1919., domaći građevinari uključeni u izgradnju nasipa i brana školovali su se u inozemstvu, poput → Valerijana Riesznera, → Ervina Nonveillera i → Stjepana Belle, koji su znatno pridonijeli razvoju znanosti, publicistike, visokoga školstva i izgradnji brana u Hrvatskoj. U pionirskim danima izgradnje velikih brana u Hrvatskoj posebno mjesto pripada → Mladenu Žugaju, inženjeru i nastavniku → Građevinskog fakulteta u Zagrebu. Uz zagrebački, znanstvenu i stručnu djelatnost danas obavljaju → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, → Građevinski fakultet u Rijeci i → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, koji pružaju mnogobrojne konzultantske i istraživačke usluge poduzećima koja se bave projektiranjem i građenjem nasipa i brana. Stručnjake iz područja projektiranja i gradnje nasipa i brana okupljaju Hrvatsko društvo za velike brane, Hrvatsko geotehničko društvo, Hrvatsko društvo za odvodnju i navodnjavanje, Hrvatsko društvo za ceste i željeznice – Via Vita i dr.

Pedišić, Igor (Zadar, 3. XII. 1953), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza. Diplomirao je 1978. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Od 1980. radio je u projektnom uredu Donat u Zadru, a od 1992. vodi vlastiti arhitektonski studio AB Forum, od 2007. u suradnji s → Ivom Letilović. Na Katedri za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru predavao je 1984–86. kolegij Dizajn i vizualne komunikacije. Interpretirajući na samosvojan način modernističku arhitektonsku tradiciju, realizirao je mnogobrojne arhitektonske projekte različitih namjena, uglavnom na širem zadarskom području. Među ostvarenjima ističu se: objekt na plaži u Biogradu na Moru (1988), hidrometeorološka postaja u Zadru (1991–95), poslovna zgrada Trokut u Zadru (2005), crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji (2005), te u suradnji s I. Letilović Pet kućica na Silbi (2011), pogoni mrjestilišta i matičnjaka poduzeća Cromaris u Ninu (2014), Četiri kuće za četiri brata u Zadru (2019). Bavi se i oblikovanjem interijera (modni butik Plombo u Zadru, 1985–87) te muzejskih postava (stalni postav antičke zbirke u Arheološkom muzeju u Zadru, s I. Letilović, 2013). Među arhitektonskim obnovama najzapaženije su one na poslovnoj zgradi Tankerske plovidbe (1989), Kneževoj i Providurovoj palači (kompleks Dvije palače, s I. Letilović, 2014–22) i palači Cedulin (s I. Letilović, 2017), sve u Zadru. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« 1988. te s I. Letilović 2021., s kojom je dobio i nagrade Cemex (2011), »Bernardo Bernardi« (2011., 2018), »Drago Galić« (2019) i »Vladimir Nazor« (2021).













barokno graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo krajnje raskošnog i virtuoznog izraza, dominantno u razdoblju od kraja XVI. st. do druge polovice XVIII. st. Nastalo je u razdoblju nakon renesanse (→ renesansno graditeljstvo), a završilo pojavom klasicizma (→ klasicističko graditeljstvo). Oblici su naglašene plastičnosti i bogato ukrašeni, a do izraza dolazi dinamizirana linija i krivulja u tlocrtu i u ornamentici.

Za prvu baroknu građevinu slovi isusovačka crkva Il Gesù u Rimu (gradnju je započeo Vignola 1568., a dovršio Giacomo della Porta 1577), koja je postala uzorom mnogim ranobaroknim crkvama diljem Europe, s novom organizacijom prostora i bogatim pročeljem. Ranobarokno doba obilježio je među ostalima Carlo Maderno (pročelje crkve sv. Petra, 1612), a visoki barok Gian Lorenzo Bernini, Francesco Borromini i Pietro da Cortona. U gradnji crkava primjenjivali su se ovalni tlocrti (Sant’Andrea al Quirinale, 1670) ili složeni geometrijski oblici (San Carlo alle Quattro Fontane, 1646), bogata i pokrenuta arhitektonska plastika (posebice okviri portala i prozora), a građevine su se često urbanistički povezivale s okolinom. Uz crkveno graditeljstvo važnu ulogu imala je i gradnja palača (Barberini, 1633; Propaganda Fide, 1667).

U Francuskoj barok obilježava reprezentativna arhitektura dvoraca i palača (Versailles, od 1661). Ondje se, za razliku od Italije, oblikovna snaga ograničava na geometrijsku i stereometrijsku jasnoću. Zakrivljeni tlocrti i dinamizirane površine izostaju, a plastičnost je uključena u tektoničku cjelinu. Prevladavajuće klasicističke tendencije nastale pod utjecajem antike, rimske renesanse i paladijanizma zapriječile su razvoj visokoga baroka, što se dogodilo i u većini protestantskih zemalja.

U Engleskoj je ranobarokni paladijanizam Iniga Jonesa trajno utjecao na naglašeno klasicističku arhitekturu toga doba koju obilježava pluralizam oblika. Tomu su pridonijeli društvena previranja XVII. st. i Anglikanska crkva, koja se protivila svakom obliku protureformacije. Glavni graditelj postao je Christopher Wren, koji je u svojim građevinama, nastalima nakon londonskoga požara 1666., ostvario sintezu oblika francuskoga baroknog klasicizma, umjerenih rimskih baroknih oblika te domaće tradicije (katedrala sv. Pavla u Londonu, od 1675).

U srednjoj Europi u XVII. st. katolički redovi, posebice isusovci, podigli su mnogobrojne crkve ranobaroknih oblika (München, Beč), a često su ih izvodili graditelji talijanskoga podrijetla. Intenzivna graditeljska djelatnost u Austriji započela je u XVIII. st. Johann Bernhard Fisher von Erlach spajao je barokne i antičke oblike (dvorac Schönbrunn, od 1696., i crkva sv. Karla u Beču, 1716–37), dok se Jakob Prandtauer vješto koristio prirodnim položajem građevine (opatija Melk, 1702–36). U južnoj Njemačkoj izgrađene su mnoge rezidencije (Würzburg, Mannheim, Karlsruhe, Zwinger u Dresdenu) raskošnih stubišta i opreme te osobito bogate arhitektonske plastike. Procvatu crkvene arhitekture pridonijeli su osobito graditelji obitelji Dintzenhofer, koji su složenim tlocrtima i svođenjem otvorili mnoge mogućnosti u gradnji crkava.

U baroku je procvat doživio i urbanizam, obilježje kojega je stroga geometrijska konstrukcija simboličkoga značenja. Uzor je postao grad Rim, u kojem su se gradili nove ulice i trgovi s fontanama i javnim spomenicima. Vrhunac predstavlja Trg sv. Petra u Vatikanu okružen kolonadama, djelo Giana Lorenza Berninija (1656–67), a slijede ga mnoge europske prijestolnice (Pariz, London, Amsterdam). Po strogim pravilima izvodile su se i vojne građevine. Gradnjom bastiona isticao se francuski vojni graditelj Sébastien le Prestre de Vauban.

Barokno graditeljstvo u Hrvatskoj

Barokni se stil u graditeljstvu na području današnje Hrvatske zbog povijesnih prilika ostvarivao u različitim okolnostima. U XVII. st. sjeverozapadna Hrvatska bila je u sklopu Habsburške Monarhije, Slavonija još pod osmanskom vlašću, dok su Istra i sjeverni Jadran te Dalmacija, svedena na uski priobalni pojas i otoke, bili pod vlašću Venecije. Okolnosti su se znatno promijenile na prijelazu u XVIII. st., kada je Slavonija nakon ratova s Osmanlijama ušla u sastav Habsburške Monarhije, a Venecija se proširila na područje dalmatinskoga zaleđa. Time su bili ostvareni povoljniji uvjeti koji su rezultirali snažnom obnovom i intenziviranjem graditeljske djelatnosti u XVIII. st. Umjetnička produkcija bila je uvelike vezana uz utjecaje i strujanja iz susjednih regija; dok su u kontinentalnome dijelu postojale snažne veze sa srednjoeuropskim umjetničkim središtima, na obali je bila prisutna dominacija utjecaja iz Venecije, uz prisutnost domaće graditeljske tradicije.

Sakralno i profano graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVII. stoljeću

U skladu s odredbama Tridentskoga koncila (1545–63) i uvođenjem nove liturgije, barokni stil pojavio se isprva u sakralnoj arhitekturi, a prve crkve u kojima je primijenjen podigao je novoutemeljeni isusovački red. Obilježava ih prostran, dobro osvijetljen svođeni brod za smještaj većega broja vjernika, integracija prostora i prostrane kapele za smještaj oltara. Kako se u srednjoeuropskim zemljama ustaljeno početak baroka u arhitekturi izjednačava s dolaskom isusovačkoga reda, tako je u Zagrebu barok započeo dolaskom isusovaca 1606., odnosno gradnjom crkve sv. Katarine na Gradecu (1620–32). Građena je kao crkva s unutarnjim potpornjima (njem. Wandpfeiler), koji su se često primjenjivali u ranobaroknoj arhitekturi Austrije, južne Njemačke i Slovenije, te predstavlja jedan od prvih primjera takva načina gradnje u srednjoj Europi. U našu sredinu donijela je novo oblikovanje prostora, s prostranim svođenim brodom i svetištem, širokim kapelama i emporama. Ubrzo je po njezinu modelu izgrađena i isusovačka crkva u Varaždinu (1642–46), a takav tip crkve preuzeo je i franjevački red. Crkve s kapelama i svođenim brodom podignute su i u Klanjcu (1639), Varaždinu (1650–55), na zagrebačkom Kaptolu (sredina XVII. st.) te u Samoboru (1732). Po uzoru na crkvu sv. Katarine građena je također župna crkva sv. Anastazije u Samoboru (1671), u kojoj je graditelj Hans Allio povezao ranobarokni prostor s elementima gotičke arhitekture (poligonalno zaključeno svetište s kontraforima). U manjim su se sredinama i dalje podizale crkve sa zidanim svetištem i drvenim oslikanim stropom (tabulatom) u brodu, često oslikanim (Lovrečan) kao i drvene kapele (kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki).



















U profanom graditeljstvu prvi primjer baroknoga stila u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavljaju Novi dvori klanječki, koje je 1603. dala podići obitelj Erdödy. Iako se dvorac, koncipiran kao višekrilni s ugaonim kulama, nastavlja na renesansnu profanu arhitekturu, sam odabir smještaja u nizini te napuštanje burga Cesargrada, kao i rastvaranje arkadnih hodnika upućuju na novo razdoblje u arhitekturi i nov odnos prema krajoliku. U tom tipu podizali su se i drugi dvorci ili pregrađivali burgovi (Kerestinec, Jastrebarsko). U gradovima je još prevladavala drvena gradnja, a najznačajnije su građevine bili novi samostanski sklopovi, ponajprije isusovačkoga reda (Gradec, Varaždin) koji su uvelike mijenjali slike grada. Franjevački red podizao je tradicionalno zasnovane trokrilne samostane s crkvom kao četvrtim krilom (Varaždin, Kaptol), raščlanjene nizom otvora, a u istom tipu gradili su ih i u XVIII. st. (Samobor), posebice u Slavoniji (Slavonski Brod). Zakmardijevo sjemenište, podignuto 1668. u Varaždinu, nizanjem prostorija uz centralno postavljen hodnik pokazuje nastavak tradicije. Za gospodarenja obitelji Zrinski Stari grad u Čakovcu pregrađen je i uređen sredinom XVII. st. prema projektu Filiberta Lucchesea, a podatci iz dokumenata svjedoče o bogatoj opremi te raskošne rezidencije, s oslikanim dvoranama, grijanim prostorijama, zbirkama i knjižnicom.































Sakralno i profano graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVII. stoljeća

Tradicionalne prostorne koncepcije dominiraju i u profanoj arhitekturi na obali. Tako je obitelj Zrinski u Kraljevici sredinom XVII. st. dala podići monumentalni dvorac kao četverokrilnu građevinu s arkadno rastvorenim hodnicima prema unutarnjem dvorištu s ugaonim kulama. U sakralnoj arhitekturi prisutni su utjecaji iz talijanskih regija. U Rijeci je isusovački red prema projektu Giacoma Briana 1638. započeo gradnju monumentalne centralizirane crkve sv. Vida, koja predstavlja suvremenu interpretaciju poligonalnog broda s kapelama te svetišta s dvije bočne apside, oblikovanu na Palladijevu i Bramanteovu nasljeđu, s tamnom, klasičnom arhitektonskom artikulacijom u tradiciji renesanse. U XVIII. st. crkva je dograđena povišenjem galerije prema nacrtima Bernardina Martinuzzija.

























Najznačajniji graditeljski zahvati u tom razdoblju provodili su se u Dubrovniku nakon razornog potresa 1667. Opsežna obnova, posebice gradnja novih crkava, donijela je nova stilska rješenja nastala prihvaćanjem različitih utjecaja, kojima barokni stil ulazi u već definiranu i gusto izgrađenu srednjovjekovno-renesansnu urbanističku i graditeljsku cjelinu Dubrovnika. Prema projektu vojnoga graditelja Giulia Ceruttija Stradun je oblikovan nizom tipskih pročelja kuća koje stvaraju jednoobraznu granicu ulice. Najveći pothvat bila je gradnja nove katedrale koju je vodio opat Stjepan Gradić. Od rimskoga graditelja Andree Buffalinija naručio je projekt u kojem se oblikovanje u klasičnoj struji rimskoga baroka ostvarilo u prostornoj koncepciji trobrodne bazilike s bočnim kapelama. Na gradnji, koja je započela 1671. a dovršena je 1712., izmjenjivalo se više graditelja koji su ponudili različita rješenja; sicilijanski graditelj Tommaso Napoli donio je južnotalijanski utjecaj u terasama nad bočnim brodovima, a gradnju je dovršio domaći graditelj Ilija Katičić. Isusovački red dao je 1699–1725. podići kolegij s crkvom sv. Ignacija prema projektu Andree Pozza. Longitudinalna crkva s bočnim kapelama zamijenila je prvotni projekt centralne poligonalne crkve (autor Serafino Fabrini, 1659), dok prostrana apsida s oslikom naglašava jedinstvo prostornog oblikovanja. Pročelje bogato plastikom orijentirano je prema kolegiju i skalinadi koju je 1735. projektirao Pietro Passalaqua, čime je nastala nova urbanistička cjelina. Posljednji veliki projekt u tom razdoblju u Dubrovniku bila je gradnja crkve sv. Vlaha (1708–15), u kojoj je venecijanski kipar i graditelj Marino Gropelli primijenio tradicionalni tlocrt grčkoga križa upisanoga u kvadrat s kupolom nad križištem, scenično smještajući crkvu na povišeno u urbanistički ključnome mjestu grada, na početku Straduna. U gradskoj okolici nastavila se izgradnja ljetnikovaca na renesansnim prostornim matricama s novim stilom u oblikovanju okvira otvora i dekoracija (Bozdari u Rijeci dubrovačkoj na kojem je radio i M. Gropelli, Bizzaro u Čempresati kraj Komolca, Pucić na Pilama). U gradu su se podizale barokne palače, nastale spajanjem više starijih čestica, u tradicionalnoj prostornoj organizaciji oko stubišta, s prihvaćanjem baroknoga stila prije svega u dekoracijama.













Sakralno graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVIII. stoljeću

Osamnaesto je stoljeće obilježeno izrazitim porastom graditeljske djelatnosti. Prihvaćanjem recentnih utjecaja iz različitih sredina te na temeljima domaće tradicije nastajala su kreativna rješenja prilagođena kontekstu i željama naručitelja. Spoj centralnoga i longitudinalnoga tlocrta primjenom romaničkoga tlocrta crkve s trolisnim zaključkom javlja se u pavlinskim crkvama, među ostalima u kapeli sv. Marije Koruške u Križevcima, nastaloj u više faza gradnje (1725–1873), te u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi (1738–49), s pročeljem s dva zvonika, kupolom nad križištem, koje je oslikao Ivan Krstitelj Ranger. Pavlinski red ističe se kreativnim nadograđivanjem starije arhitekture, primjerice produljenje broda matične crkve u Lepoglavi i prigradnja kapela (XVII. st.) te novo pročelje (1711).







U sakralnom graditeljstvu primjenjivali su se srednjoeuropski tipovi centraliziranih crkava u kojima se na svetište nadovezuje brod podignut u različitim varijacijama centralnih oblika. Prvo je takvo ostvarenje župna crkva u Pokupskom (1736–39), narudžba biskupa Jurja Branjuga, s tzv. četverolisnim brodom (grčki križ s plitkim krakovima zaobljenih uglova), inovativnom primjenom novog načina svođenja češkom kapom, bliskom radionici graditelja Johanna Georga Stengga iz Graza, te opremanjem oltarima i štukaturama, čime predstavlja važan primjer baroknoga Gesamtkunstwerka.

Najistaknutiji primjer baroknoga jedinstvenog oblikovanja jest proštenjarska četverolisna crkva Blažene Djevice Marije Jeruzalemske u Trškom Vrhu iznad Krapine (1750–61). Prostornim oblikovanjem, dekoracijama i pročeljem bliska je štajerskim radionicama. Bočni zidovi širokoga crkvenog broda, nadsvođenoga kupolom na pandantivima, blago su potisnuti tvoreći svojevrsne plitke kapele za smještaj bočnih oltara. Crkva je okružena cinktorom, ogradnim zidom rastvorenim arkadama i ojačanim ugaonim kulama, tipičnim za proštenjarske barokne crkve sjeverozapadne Hrvatske poput sv. Marije Gorske kraj Lobora, Sveta Tri kralja u Kominu, sv. Marije od Pohoda u Vinagori, sv. Jurja na Bregu u Lopatincu i dr. Starije crkve obnavljale su se prigradnjom bočnih kapela čime bi nastao križni tlocrt (Majke Božje u Taborskom, sv. Marije Snježne u Belcu). U mnogim longitudinalnim višetravejnim crkvama novim svođenjem češkim kapama i oblikovanjem kapela postizali su se ritmičnost i centralizacija. Među njima ističu se franjevačka crkva u Virovitici (1746), crkva sv. Nikole u Varaždinu (1753), sv. Jakoba u Prelogu (1758) i Blažene Djevice Marije u Pakracu (1761). Sredinom XVIII. st. izgrađeno je više crkava s kupolom nad svetištem s lanternom i brodom, među ostalima zagrebačke crkve sv. Franje Ksaverskoga (1748–52) i sv. Marije na Dolcu (1750). Krivuljom su dinamizirana pročelja crkava sv. Franje Ksaverskoga i Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu u Zagrebu (1769). Primjena tlocrtnoga oblika kružnice ili ovala u brodu vidljiva je u crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska (1759–65), s monumentalnom ovalnom kupolom s lanternom, pročeljem dinamiziranim dvama zvonicima i rokoko opremom, te u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini (1658) gdje se pojavljuje pravilna kružnica s lanternom u brodu.













U Slavoniji je nakon oslobođenja od osmanske vlasti započela intenzivna graditeljska obnova koju su predvodili vojni graditelji i crkveni redovi, dok se plemstvo javljalo kao naručitelj. Franjevci su obnavljali napuštene srednjovjekovne samostane i crkve te gradili nove u Osijeku, Našicama, Iloku, Požegi, Vukovaru, Slavonskom Brodu i Virovitici, dok su se isusovci nastanili u Osijeku i Požegi. Isusovačka crkva sv. Mihovila u Osijeku građena je 1725–68. u tradiciji isusovačkih crkava s unutarnjim potpornjima. Osim nje u Osijeku su u tom razdoblju podignute i kapucinska crkva sv. Jakova (1705) i franjevačka crkva Uzvišenja Svetog križa (1709).

Sredinom XVIII. st. primjenjivala su se zrelobarokna centralizirana tlocrtna rješenja. Jedan od primjera je crkva sv. Terezije Avilske u Požegi (1756) s bočnim proširenjima broda i pokrenutim pročeljem s integriranim zvonikom, dok je jednostavnije rješenje toga tipa ostvareno u crkvi istoga titulara u Bjelovaru (1765). Prisutan je dvotravejni tip crkve s integriranim zvonikom nad pročeljem, oblikovan u srednjoeuropskoj arhitekturi u krugu oko bečkoga graditelja Johanna Lukasa Hildebrandta. Njemu pripadaju crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu (1733) i sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima (1772–77).

U posljednjim desetljećima XVIII. st. jozefinske su reforme u kontinentalnoj Hrvatskoj znatno utjecale na sakralnu arhitekturu. Rabili su se reducirani centralizirani tlocrti (crkva sv. Jelene Križarice u Zaboku, 1782–1827; crkva sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi u Zagrebu, 1786–1802), kao i tipska rješenja za gradnju crkava (Kirchennormpläne, 1771), koja su se primjenjivala posebice na području Vojne krajine. Sve prisutniji bio je klasicizam, nerijetko isprepleten s kasnim barokom, koji je trajao sve do 1830-ih (periodizacija prema Anđeli Horvat). Istaknutiji su primjeri kapela Blažene Djevice Marije Lauretanske u Pogančecu (1780) sa slobodnostojećim stupovima u brodu te klasicističke rotonde u crkvama sv. Trojstva u Daruvaru (1764) i sv. Terezije Avilske u Suhopolju (1816). Nastavila se i gradnja ovalnih crkava kao što je župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi (1803–18), djelo mariborskoga graditelja Johanna Fuchsa.

Sakralno graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVIII. stoljeću

U jadranskoj Hrvatskoj sakralna arhitektura bila je pod snažnim utjecajem venecijanskoga kruga, posebice na sjeveru, dok su u Dalmaciji uz venecijanske graditelje djelovale i lokalne graditeljske radionice, koje su vješto spajale različite utjecaje i tradiciju.

U Istri je podignut niz crkava neopaladijanske (prije primorske) skupine, u kojima su se primjenjivala Palladijeva rješenja broda s kapelama, koritastog svoda i centralno oblikovanog svetišta, prilagođena lokalnomu kontekstu. Među njima ističu se župne crkve u Umagu (1730), Grožnjanu (1748–70), Bujama (1768), Buzetu (1784), Taru (1800) i dr. Pozivanje na venecijanske uzore očitovalo se i u zvonicima koji su se redovito podizali pokraj crkava, po uzoru na zvonik sv. Marka u Veneciji. Zanimljivo rješenje u kojem se venecijanski utjecaj spaja s elementima srednjoeuropske arhitekture (kupolasti svod) predstavlja jedna od najvažnijih crkava tog razdoblja, župna crkva sv. Eufemije u Rovinju, izgrađena 1736. prema projektu Giovannija Dozzija. Po uzoru na venecijansku crkvu San Pietro in Castello kao i niz drugih crkava na području Venecije, u Vodnjanu je prema projektu Bernardina Maccaruzzija 1760. izgrađena crkva sv. Blaža. Snažan srednjoeuropski utjecaj prisutan je u unutrašnjosti, posebice u pavlinskoj crkvi u Svetom Petru u Šumi (1755), građenoj primjenom sustava unutarnjih potpornja.

Nakon što je 1719. proglašena slobodnom kraljevskom lukom, Rijeka je postala važno umjetničko središte i počela se širiti. U tom razdoblju obnovljena je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije te opremljena raskošnim oltarima (1726), dograđena je crkva sv. Vida (1727). Augustinski red obnovio je 1768. crkvu sv. Jeronima, u kojoj se prepleću venecijanski uzori sa srednjoeuropskim rješenjima, dok barokno-klasicistička pravoslavna crkva sv. Nikole izgrađena 1790. predstavlja primjenu tipskog rješenja građenja.

U Dalmaciji su venecijanski vojni inženjeri radili projekte za crkve u novostečenim krajevima. Jedan od produktivnijih bio je Francesco Melchiori koji je među ostalima izradio nacrte za crkve sv. Marka evanđelista u Makarskoj (1700–56), Porođenja Blažene Djevice Marije u Skradinu (1724), sv. Filipa Nerija u Splitu (1735) te za franjevačku crkvu u Sinju (1720). Najveći broj crkava podizale su domaće graditeljske radionice, od kojih su najistaknutije bile one koje su vodile obitelji Macanović, Škarpa, Skoko i Foretić. Barokni stil prihvaćali su prije svega u dekoracijama i oblicima otvora (ovalni okviri, povijene volute), a manje u novim prostornim koncepcijama. Često su se podizale trobrodne crkve po uzoru na matične katedralne crkve. Mnoge su crkve bile smještene na istaknutu položaju u krajoliku odnosno naselju, a do njih su najčešće vodile stube (crkve sv. Marka evanđelista u Makarskoj i Gospe od Blagovijesti u Milni, 1783). Jedan od najznačajnijih domaćih graditelja, Trogiranin → Ignacije Macanović podigao je 1746. u Nerežišćima na Braču crkvu Gospe Karmelske s valovito zaključenim pročeljem. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću, izgrađena 1773., primjer je prihvaćanja venecijanskoga modela crkve. Značajni su bili i novi zahvati u starijim crkvama, poput barokizacije benediktinske crkve sv. Marije u Zadru (1742).







Profano graditeljstvo kontinentalne Hrvatske u XVIII. stoljeću

Profano graditeljstvo je u XVIII. st. doživjelo snažan zamah gradnje u odnosu na prijašnje razdoblje. Razvijala se nova kultura stanovanja na ladanju i u palačama u gradovima, koje su postale središta društvenoga života. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj podizali su se mnogobrojni dvorci trokrilnoga tipa otvoreni prema krajoliku, s arkadno rastvorenim krilima prema dvorištu i istaknutim salonom u središtu glavnoga krila, na koje su se nadovezivali veža i raskošan portal. Oko njih uređivali su se vrtovi sa šetnicama, oranžerijama, jezercima te gospodarskim zgradama.

Kao i u sakralnome, u profanom su graditeljstvu bile prisutne snažne veze sa štajerskim graditeljima. Najznačajniji primjer predstavlja dvorac Oršić u Gornjoj Bistri (1770–75) s ovalnom oslikanom dvoranom u rizalitnom istaku, raskošnim portalom i kapelom s rokoko opremom, a ističu se i dvorci u Zajezdi (1740), Gornjoj Stubici (1756) i Miljani (sredina XVIII. st.). Obnavljali su se i barokizirali stariji dvorci unošenjem novih elemenata poput stubišta, kapela i dekoracija (Batthyány u Ludbregu, 1745). Dvorci su često imali i ugaone kule kao znak položaja vlasnika i simboličke forme »dugoga trajanja« (Gornje Oroslavje, izgorio; Brezovica; Lužnica; Gornja Rijeka). Potkraj toga razdoblja pojavio se klasicizam u dekoracijama, krila građevina postala su kraća, a hodnik se uvukao (Donje Oroslavje, Stubički Golubovec).













Mnogobrojni su bili manji jednokrilni dvorci, odnosno kurije, u kojima se naglašavala središnja os povezivanjem prostorija, stubišta i veže. Istaknut je primjer dvorac u Gornjoj Bedekovčini, osobito raskošno oblikovan, sa stubištem koje u tlocrtu ima oblik slova T (1750), dok su u dvorcima u Razvoru (1778), Donjoj Bedekovčini (1780) i Zlataru (1795) stubišta jednostavnija. Gradile su se i drvene kurije jednostavne prostorne organizacije i dekoracija (Škarićevo, 1747; više kurija u Turopolju).







U Slavoniji su raskošniji dvorci na većim posjedima mahom djela stranih graditelja. Dvorac Odescalchi u Iloku tlocrta u obliku slova U barokiziran je tijekom XVIII. st. prema rimskim uzorima, a četverokrilni dvorac Eugena Savojskog u Bilju, s tornjem nad ulazom, izgradili su vojni arhitekti 1712. Sličan biljskomu je i barokni dio dvorca Prandau-Normann u Valpovu, također podignut u prvoj polovici XVIII. st. Obitelj Eltz podigla je 1749–51. u Vukovaru dvorac s istaknutim središnjim dijelom naglašenim velikim redom pilastara i baroknim parterima koji se pružaju prema Dunavu. Dvorac obitelji Janković u Daruvaru, građen 1771–77., predstavlja spoj kasnobaroknog i ranoklasicističkog oblikovanja. Klasicizam se pojavio u narudžbama plemstva povezanoga s Mađarskom, gdje je bio raširen kao nacionalni stil. Takav primjer predstavljaju dvorci podignuti na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. – Esterhazy u Dardi i Pejačević u Osijeku, dok su u dvorcu Pejačević u Virovitici prisutnije reminiscencije baroka. Zanimljiv primjer paladijanskoga klasicizma u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavlja dvorac Hellenbach kraj Marije Bistrice izgrađen 1786.



















U tom su se razdoblju znatno mijenjali gradovi intenziviranjem gradnje i polaganim nestajanjem drvenih kuća. Posebice se razvijao Varaždin, od 1767. do 1776. sjedište Sabora i državnih institucija. Plemstvo je podizalo palače dekoriranih pročelja, s istaknutim portalima (Patačić, Drašković, Herzer, Erdődy). U Varaždinu, Križevcima i Vukovaru izgrađene su vijećnice i sjedišta županija. U Zagrebu je 1764. podignuta palača Vojković – Oršić – Rauch, na kojoj su prisutni bečki i štajerski utjecaji, s raskošnim stubištem koje povezuje vežu i dvoranu, dok trokrilni oblik upućuje na gotovo ladanjski karakter. Na Kaptolu su između obrambenih renesansnih kula izgrađeni Biskupski dvor (1729) i niz kanoničkih kurija uglavnom višekrilnoga tlocrta, a na Opatovini jednostavne građanske kuće koje su zadržale tradicionalnu prostornu organizaciju. Mnogobrojne kuće gradile su se u svim većim gradovima (Varaždin, Koprivnica, Križevci). U Karlovcu je uz građansku arhitekturu podignuto više vojnih te sakralnih građevina poput franjevačkoga sklopa i crkve sv. Nikole (1786).















U gradovima Slavonije intenzivirala se gradnja upravnih, vojnih i građanskih kuća. U Đakovu je 1703. izgrađen biskupski dvor, proširen u XIX. st. U Vukovaru i Požegi niz kuća s arkadno rastvorenim prizemljem definira središte grada. Najvažnije gradsko središte i sjedište vojne uprave u tom razdoblju bio je Osijek, odnosno Tvrđa (1712–22). U nizu vojnih zgrada i kuća koje su ondje podizali vojni graditelji ističu se sjedište Slavonske generalkomande (1724–26), zrelobarokna palača s raskošnim portalom, te zgrade Gradskoga magistrata (1702) i Glavne straže (1728–29). Uz Tvrđu, osobito je važna utvrda Slavonski Brod, vaubanovskoga tipa s bastionima (1722–41).







Profano graditeljstvo jadranske Hrvatske u XVIII. stoljeću

U jadranskoj su se Hrvatskoj također širili gradovi. Podizale su se lučke zgrade, uređivale gradske lože te intenzivirala gradnja, uglavnom u skromnijim oblicima, a proširivale su se i gradske zidine (Split, Zadar).







Mnogim kvalitetnim palačama ističe se Rijeka, posebice barokno-klasicističkom palačom upravne zgrade šećerane (1752., 1786), s raskošnim stubištem i opremom interijera (oslik i freske). U Istri su izgrađene mnogobrojne vile pod snažnim utjecajem paladijanskih vila u Venetu, s istaknutim trijemom kao pronaosom antičkoga hrama. Ističu se vila Polesini u Svetom Ivanu od Šterne (današnji izgled iz 1802) te palača Battiala – Lazzarini u Labinu (1727), u kojoj su prisutne različite struje venecijanskih utjecaja. U dalmatinskim gradovima podizale su se u XVIII. st. gradske palače prostornih koncepcija preuzetih iz prijašnjih razdoblja, sa suzdržanim dekoracijama u baroknom stilu (palače Milesi i Cindro u Splitu, Providurova i palača Zmajević u Zadru).

































Urbanizam baroka

Većina gradova na području današnje Hrvatske formirana je u ranijim razdobljima, a u baroku su u srednjovjekovne i renesansne urbanističke cjeline uneseni novi elementi. Urbanizam baroka odlikuju pravocrtne osi, jasno definirani i uokvireni potezi ulica koje nastaju zbog okrupnjavanja parcela i gradnje većih palača (Varaždin, Zagreb) te pravilno oblikovani trgovi s istaknutim građevinama. Stariji javni prostori i trgovi (Požega, Zagreb, Karlovac) kao i novi (Varaždin, Osijek, Vinkovci) opremali su se javnim skulpturama vjerskoga zavjetnog karaktera, marijanskim ili kužnim pilom. Novoplanirani bili su vojni gradovi, izrazito utilitarne i funkcionalne ortogonalne urbanističke strukture, okružene pojasom bastionskih utvrda (Tvrđa u Osijeku, Bjelovar, Nova Gradiška).

Prve značajne urbanističke novine u gradove donio je isusovački red. Pojedini dijelovi isusovačkih kompleksa (crkve, samostana, kolegija, škole) prilagođavali su se zatečenomu te stvarali nove javne prostore u gradovima, trgove pred crkvom ili samostanom. Ističu se primjeri u Rijeci, Zagrebu, Varaždinu te osobito u Dubrovniku. Graditelj Pietro Passalaqua u dubrovačkom je kompleksu 1735. granicama stubišta i tlocrtom stuba oblikovao prijelaze od izgrađenih ulica srednjovjekovnoga donjega dijela prema konveksno-konkavnom zaključku skalinade, po uzoru na rimske Španjolske stube. Mnoge su crkve u baroku scenično smještene u krajoliku, na istaknutim mjestima, ograđene su cinktorima ili do njih vode stube ili kalvarije (Trški Vrh, Ksaver, Pakrac, Makarska, Milna). Kako su se gradovi širili, nastajali su novi dijelovi uz starije, mahom srednjovjekovne jezgre. Tako su u istarskim i sjevernojadranskim gradovima oblikovani novi barokni trgovi s crkvom. Značajni su trgovi u Poreču s crkvom Gospe od Anđela i Labinu s gradskom ložom, dok je najistaknutiji primjer proširenje Rijeke izvan starih gradskih zidina, s novim dijelom u kojem je primijenjena pravilna mreža ulica i oblikovan Korzo.













U mnogim gradovima Vojne krajine poput Nove Gradiške, Slavonskoga Broda, Vinkovaca, Gospića i Ogulina nastale su nove urbanističke cjeline u središtu grada, a najistaknutiji je primjer Tvrđa u Osijeku, gdje se ortogonalna shema ulica s trgom u središtu prilagodila starijoj urbanističkoj strukturi koja je odredila smještaj sakralnih objekata (isusovačke i franjevačke crkve). Gradio se Karlovac, utemeljen 1579., novim oblikovanjem središta i popunjavanjem već definirane mreže, a isti princip primijenjen je i u Bjelovaru (utemeljen 1756) s crkvom u glavnoj osi koja se nastavlja središtem trga. Nova urbanistička središta oblikovana su i oko važnih građevina, primjerice u Križevcima uz pavlinski samostan i županijsku palaču, u Ludbregu uz dvorac Batthyány i gospodarske zgrade što tvore trokrilnu baroknu prostornu kompoziciju koja se otvara prema gradu, a u Čakovcu na potezu od Staroga grada do franjevačkoga samostana.

mostovi, građevine ili objekti kojima se prometnice, opskrbni vodovi ili kanalizacije prevode preko prirodnih ili umjetnih zapreka. Sastoje se od donjega (dijelovi mosta ispod ležišta glavne rasponske konstrukcije ili uz nju; upornjaci i stupovi) i gornjega ustroja mosta (dijelovi mosta iznad ležišta glavne rasponske konstrukcije; sustav nosača, pomost, kolnička konstrukcija, oprema mosta). Upornjaci su krajnji (rubni) dijelovi mostova u kojima se ostvaruje prijelaz prometnice sa sraslog tla ili nasipa na most (sastoje se od temelja, stupa upornjaka, krila upornjaka, nadozida, prijelazne ploče, čunja pokosa nasipa, podnožnog zidića, ležajeva i dr.). Stupovi su dijelovi mostova o koje se oslanjaju glavne rasponske konstrukcije, te se preko njih opterećenja od nosivih sklopova prenose u tlo (temelj, tijelo stupa, ležajne grede, ležišta, ležajevi, ledobrani, ledolomi itd.). Sustav nosača je nosiva struktura ili konstrukcija mosta, tj. oni dijelovi koji služe za prijenos opterećenja nad otvorom mosta (glavni nosači ili rasponske konstrukcije, sekundarni nosač, poprečni i podužni, te eventualne veze ili spregovi među njima). Pomost sadržava dijelove mosta koji se nalaze između prometne površine na mostu i glavnih nosača mosta. Jasno je raščlanjen kod lučnih, a skriven kod grednih mostova (stupovi, čeoni zidovi, ispune, štedni otvori, vješaljke, zatege, sekundarni nosači itd.). Kolnička konstrukcija je skup nosivih elemenata preko kojih se opterećenje s prometne površine predaje do rasponskih konstrukcija (ploča kolnika, sekundarni uzdužni i podužni nosači, spregovi, rebra i ukrute). Oprema mosta je skup dijelova namijenjenih ponajprije nesmetanom i sigurnom odvijanju prometa na mostu (slojevi kolnika, ograde za vozila, ograde za pješake, kolosijeci, rubnjaci, dilatacije, elementi odvodnje, rasvjeta itd.).







Najuvrježenije su podjele mostova prema materijalu od kojega su građeni, statičkom sustavu glavnoga nosivog sklopa ili namjeni. Prema materijalu od kojega su izvedeni dijele se na masivne (od prirodnoga kamena, opeke, betona, armiranoga betona; → betonske konstrukcije), metalne (od lijevanoga ili kovanoga željeza, čelika, aluminija; → metalne konstrukcije), drvene (od klasične drvene građe, lameliranih nosača; → drvene konstrukcije) i spregnute mostove. Prema statičkom sustavu nosivoga sklopa razlikuju se gredni (slobodne grede, kontinuirani nosači sa zglobovima, kontinuirani nosači bez prekida), svođeni, lučni, razuporni, okvirni, ovješeni, viseći, te mostovi s kombiniranim statičkim sustavima. Prema namjeni dijele se na pješačke, cestovne, željezničke, akvedukte (za prevođenje tekućina), kombinirane (za više vrsta prometa istodobno), industrijske mostove (za kranove, prenosila, cjevovode, trakaste transportere itd.). Također, prema položaju u prostoru razlikuju se mostovi nad vodama (rijekama, kanalima, morem), vijadukti (mostovi nad suhim dolinama), nadvožnjaci (mostovi nad prometnicama), obronački mostovi (duž padina), podvodni mostovi i dr.; prema pomičnosti glavnih dijelova fiksni (nepokretni), pokretni, plutajući (pontonski); prema tipu glavnog nosača pločasti, rebrasti, s punostjenim konstrukcijama, rešetkasti, sandučasti, sa složenim sustavima; prema položaju kolnika s kolnikom gore, s kolnikom dolje, s upuštenim kolnikom, s promjenljivim položajem kolnika, dvokatni ili višekatni, natkriveni mostovi i dr.













Pregled značajnih mostova

Najstariji poznati most izgrađen je u Babilonu oko 2200. pr. Kr. Mostove su gradili i Kinezi, Egipćani, Grci, Rimljani. Najstariji su rimski mostovi bili drveni, a rimski kameni mostovi s polukružnim lukovima ostali su nadahnuće graditeljima tijekom stoljeća. Do danas su preko rijeke Tibera sačuvani mostovi Rotto (179. pr. Kr.), Molle (110. pr. Kr.), Fabricius (62. pr. Kr.), Cestius (44. pr. Kr.), Aelius (136. pr. Kr.) i Sisto (370. pr. Kr.). Diljem Rimskoga Carstva građeni su impozantni mostovi, kao što su Augustov most blizu Riminija (20. pr. Kr.), most na Martorellu (Puente del Diablo; 217), Alcantara (Trajanov most; 98−106), u Salamanci (Puente Prinçipal; 98), u Meridi (98−117) i u Cordobi (I. st. pr. Kr.) u Španjolskoj, Mogontiacum preko Rajne (danas Mainz; 80), Pont Flavien blizu Marseillesa (III. st.) i dr., ali i akvedukti koji su kao mostovi prevodili vodu (→ vodoopskrba). Poznati su akvedukti Pont du Gard u Nimesu (63−12. pr. Kr.), akvedukt kraj Segovije (I−II. st.) i dr. U istaknute mostove srednjovjekovlja ubrajaju se kameni most preko Dunava u Regensburgu (1135−46), Saint-Bénézet preko Rhône u Avignonu (Avignonski most; 1177−87), most preko Temze u Londonu (1176−1209), Karlov most preko Vltave u Pragu (1171−1358), Pont de la Valentre preko rijeke Lot u Cahorsu (1200−60), Ponte Vecchio preko rijeke Arno u Firenci (1177; 1334−45), mostovi Kapell (1333) i Spreuer (1408) preko rijeke Reuss u Luzernu, Ponte Trezzo preko rijeke Adda u Italiji (1370−77). Iz kasnijega su doba istaknuti mostovi Ponte Santa Trinità preko Arna u Firenci (1566–69), Ponte Rialto preko Canala Grande u Veneciji (1587−91), Pont Neuf (1578−1606), Pont Marie (1635–85) i Pont Royal (1685−89) preko Seine u Parizu i dr. Od mostova izgrađenih u doba Osmanskoga Carstva ističu se most preko Neretve u Mostaru (Stari most; 1547−56) te most preko Drine u Višegradu (most Mehmed-paše Sokolovića; 1571−77).

Sredinom XVIII. st. počela je sustavna naobrazba graditeljskih stručnjaka. U Parizu su utemeljeni Odjel za mostove i ceste (Corps des ponts et chaussées) 1716. kao upravna organizacija za znanstveni napredak cestogradnje te Škola za mostove i ceste (École des ponts et chaussées) 1747., što je, nakon dotadašnjega pretežno iskustvenog pristupa gradnji mostova, označilo početak znanstvenoga pristupa proučavanju, analiziranju i proračunu otpornosti nosivih struktura. Tijekom XVIII. i XIX. st. izgrađeni su mnogi mostovi od prirodnoga kamena, a potkraj XVIII. st. prvi metalni mostovi, poput lučnih mostova od lijevanoga željeza (Coalbrookdale, 1776−79), visećih (mostovi Thomasa Telforda preko tjesnaca Menai, 1819−26; Fribourg, 1832−35) i dr. Razvojem prometa porasla je i potreba za mostovima, sagrađeni su Brooklynski viseći most (1870−83), mostovi Hell Gate (1912−17), Georgea Washingtona (1927−32) i Bayonne (1931) u New Yorku, most Firth preko uvale Firth of Forth blizu Edinbourgha (1882−90), most Sv. Lovre kraj Quebeca (1907−17), željeznički lučni vijadukt Garabit u Francuskoj (1884), Sydney Harbour (1932), Golden Gate u San Franciscu (1937) i dr. Prvi veći betonski most u svijetu bio je akvedukt preko doline rijeke Yonne u Francuskoj (1870−73). Most Chazelet prvi je armiranobetonski most sagrađen 1875., a slijedili su mostovi Schwechat u Austriji (1900), Zuoz preko Inna (Innbrücke Zuoz; 1901), Tavanasa preko Rajne (Vorderrheinbrücke; 1904., 1928), Gmündertobel (1908) u Švicarskoj, Risorgimento u Italiji (1911), Saint Pierre du Vauvray (1923) u Francuskoj, Val Tschiel u Švicarskoj (1926), Lafayette u Francuskoj (1928), Salginatobel u Švicarskoj (1929−30), Albert-Loupe u Plougastelu u Francuskoj (1930), Traneberg u Švedskoj (1934), most preko Tare u Crnoj Gori (1940), Sandö u Švedskoj (1943), Nibelungen u Njemačkoj (1950), Arrabida u Portugalu (1963), Gladesville u Sydneyu (1964), Bendorf preko Rajne u Njemačkoj (1965), Zeeland u Nizozemskoj (1965), i dr.

Mostovi današnjice iznimna su arhitektonska i građevinska zdanja, primjerice most Danyang–Kunshan Grand u Kini dug je čak 164,8 km, a slijede ga Changhua–Kaohsiung na Taiwanu (157,3 km), vijadukt Kita–Yaita (114,4 km) u Japanu, most Tianjin Grand (113,7 km) i Cangde Grand (105,8 km) u Kini i dr. Mostovi s najvišom konstrukcijom su vijadukt Millau (336,4 m) u Francuskoj, most 1915 Çanakkale (334 m) u Turskoj, Pingtang (332 m) u Kini, Husutong Yangtze (325 m) u Kini, Yavuz Sultan Selim (322 m) u Turskoj i dr., dok se mostovi koji premošćuju najviše prepreke (udaljenost od konstrukcije mosta i tla ili vodene površine) nalaze u Kini: mostovi Duge (565 m), preko rijeke Sidu (496 m), Puli (485 m), Jin’an (461 m), Yachi (434 m) i dr.

Mostogradnja u Hrvatskoj

Mostogradnja do II. svj. rata

Na području Hrvatske izgrađeni su mostovi koji se svojim konstruktorskim, estetskim i funkcionalnim osobinama svrstavaju uz bok najznačajnijih graditeljskih pothvata doba u kojem su nastajali. Primjeri su mostovi vodovoda Dioklecijanove palače u Splitu ili najveći i najsačuvaniji most iz rimskoga razdoblja u nas, akvedukt Mostine, ukupne dužine 234 m i maksimalne visine 19 m nad kotom terena, s 19 pravilnih polukružnih lukova. Raspon dvaju najvećih otvora iznosi 8,9 m, stupovi između i uz njih široki su 2,9 m, a ukupna širina mosta iznosi 2,4 m. U okviru istog vodovoda nalaze se akvedukt Karabaš sa 17 polukružnih lukova jednakih raspona od 3,8 m, ukupne dužine 156 m, akvedukt Smokovik s tri polukružna luka raspona također 3,8 m, ali i vrlo dugačkim kamenim zidovima tako da mu je ukupna dužina 114,5 m te akvedukt Bilice sa sedam polukružnih lukova raspona 3,8 m, ukupne dužine 69 m. Propašću Rimskog Carstva više je stoljeća zaustavljen razvoj građenja trajnih mostova na našim prostorima. Postoje tek rijetki primjeri ostataka mostova iz doba hrvatskih kraljeva, primjerice u Ninu. U XIV. i XV. st. u sklopu dubrovačkih zidina izgrađeni su mostovi na vratima od Pila, na vratima od Ploča i kraj tvrđave Revelina, koji su u izvornom obliku sačuvani do danas. U razdoblju prijetnje od Osmanlija gradili su se većinom drveni mostovi za vojne potrebe, poput drvenoga mosta kraj Osijeka koji je 1566. dao izgraditi Sulejman II. Veličanstveni. Sulejmanov most preko Drave koji se kao drvena skeletna, dijelom i pontonska konstrukcija u dužini od čak osam kilometara protezao do palanke Darda, bio je najveća osmanska građevina na europskome tlu. Spominju sa također dva pontonska mosta na Savi kraj Slavonskog Broda 1697. koje je postavio Eugen Savojski.



















Austro-ugarske su vlasti, te Napoleon za kratke vladavine našim krajevima, u XVII. i XVIII. st. izgradile mnogobrojne ceste, koje su povezivale jadranske gradove međusobno, ali i s unutrašnjošću Hrvatske (Karolina, Jozefina, Terezijana, Lujzijana, Dalmatinska cesta; → ceste), te mnoge mostove većih i manjih dimenzija. Most preko Tounjčice u Tounju jedan je od najznamenitijih starih kamenih mostova izgrađenih na području Hrvatske, jedinstvena dvokatnog oblika. Donji kat s tri otvora raspona 5,6 m izgradio je → Vinko Struppi 1775. prigodom gradnje Jozefinske ceste. Mostu je 1936. dodan još jedan kat identičan postojećemu, djelo → Josipa Kajetana Knežića. Nedaleko od staroga grada Novigrada preko rijeke Dobre izgrađen je 1730. kameni most s deset lukova, koji je zamijenio drveni most iz XVI. st. Kameni most preko rijeke Like u Budaku, s tri polukružna jednaka otvora raspona 17,15 m, izgrađen je u sklopu Dalmatinske ceste 1852. U selu Puškarići, nedaleko od središta Ogulina, Dobru premošćuje kameni most koji se naziva i Molinarijevim mostom, s tri kamena luka (svoda), segmentnog oblika, jednakih raspona 7,2 m. Među lukovima oblikovani su stupovi širine 1,9 m. U doba francuske vladavine, početkom XIX. st. izgrađen je u središtu sela Oštarije kameni most s 12 polukružnih otvora ukupne dužine 92 m. Most preko Like izgrađen je u njezinu kanjonu 1836. blizu naselja Kaluđerovca. Kamenim lukom (svodom) segmentnog oblika raspona 28,8 m premošćivao je rijeku na vrlo nepristupačnome mjestu pa mu je niveleta 30 m nad riječnom razinom. Taj je raspon među najvećim ostvarenjima kamenih lukova u nas i predstavljao je važno graditeljsko dostignuće prve polovice XIX. st. Početkom izgradnje željeznice javljaju se i prvi veliki metalni mostovi u nas, preko Mure kraj Kotoribe (1860) i preko Save u Zagrebu (1862). Željeznički most u Osijeku sagrađen je 1870. Nakon nesreće i rušenja izgrađen je ponovno 1911., a nakon bombardiranja u II. svj. ratu na njegovu je mjestu sagrađen novi, koji nakon obnove (1970) i postavljanja nove konstrukcije (1990) na tom mjestu stoji i danas. Stari most u Opuzenu, jednolučni željezni most izveden 1887. u sklopu projekta regulacije rijeke Neretve, povezao je Opuzen i cestu za Metković preko rukavca Mala Neretva. Jedan je od rijetkih očuvanih željeznih mostova u Hrvatskoj iz XIX. st. Pavića most, sagrađen 1900. kao kameni most na sedam lukova, nalazi se na rijeci Cetini između Podgrađa i Slimena. Značajni su i mostovi preko Otuče u Gračacu (1814), Une u Srbu (1812), Like u Gospiću (1830), Glamočnice u Metku (1840), Gacke u Otočcu (1876), Like u Biloju (1879), Otešice u Otešiću (1880) i dr. U XVIII. i XIX. st. trag su u gradnji cesta i mostova u Hrvatskoj ostavili V. Struppi, J. Kajetan Knežić, → Filip Vukasović, → Juraj Augustin, → Josip Chvála, → Kamilo Bedeković, Simo Kekić (1807−1863), Karlo Strecsko (1774−1845), Leonard Zornberg (1803−1885), Franjo Poppl (1837−1888), Josip Čabrijan (1840−1918), Vjekoslav Horaček (1850−1913), Antun Kostial (1850−1910) i dr.































U drugoj polovici XIX. st. u mostogradnju su se uvodili novi materijali pa su se za veće raspone počele rabiti čelične, parabolične, rešetkaste rasponske konstrukcije, obično na kamenim ili betonskim, klesanim (kamenom obloženim) stupovima i upornjacima, a na širim rijekama drvenim stupištima (zbog otežanog temeljenja). Potkraj XIX. st. rabila su se i temeljenja na kesonima (Sava kraj Zagreba). Pomost tih mostova bile su obično drvene platice. Tada su izgrađeni mostovi preko Dobre u Ogulinu (1875), Gacke u Ličkom Lešću (1889), Kupe u Pokuplju (1892), Save kraj Podsuseda (1885), Save u Zagrebu (1892), Kupe u Karlovcu (1885), Kupe u Brestu (1898). Do I. svj. rata nastavila se izgradnja novih ili rekonstrukcija starih mostova pa su tako izgrađeni i novi mostovi preko rijeke Bosuta u Vinkovcima (1904) te preko Drave kraj Donjeg Miholjca (1908) i Osijeka (1911). Prva prava armiranobetonska građevina u nas, razmjerno mali most preko potoka Lomost u Ogulinu koncipiran i izveden s armiranobetonskim rebrima i pločom raspona 10 m i širine 7 m, izvedena je prema sustavu gradnje Françoisa Hennebiquea (1842−1921). Most je dovršen i pušten u promet 25. X. 1900., što je dva mjeseca prije mosta preko Schwechata u Badenu kraj Beča, koji se dugo vremena smatrao najstarijim armiranobetonskim mostom u Austrougarskoj. Most na Velikom Strugu bio je najveći armiranobetonski most u Hrvatskoj izgrađen do kraja I. svj. rata. Nalazio se između Novske i Jasenovca, pokraj sela Bročica, a u prometu je bio od 1916 (projektanti: F. Funtak i M. Čalogović; izvođač: H. Stubenvoll). Dug 100 m, bio je građen po principu grednih lučnih mostova. Činila su ga tri otvora, od kojih je središnji bio širine 38 m, a bočni 31 m. Kao građevni materijal rabili su se šljunak iz Une, cement iz Beočina i željezo iz Rešice u Banatu. Oštećen je u II. svj. ratu, a danas su vidljivi njegovi ostatci.







Najveća ostvarenja gradnje kamenom na hrvatskom tlu djela su → Milivoja Frkovića, koji je projektirao i betonske te mostove u opeci. Ističe se most preko Kupe u Sisku građen 1927−34. s četiri luka preko rijeke i još tri nad inundacijama, sa skladno ostvarenom kombinacijom opeke prepeke i prirodnoga kamena i oblikovno osmišljenim i ostvarenim mnogobrojnim detaljima vijenca, ograda, arhivolta, ploha pročelja, stupova itd. Također, njegov most preko Like u Kosinju jedan je od oblikovno najuspjelijih projektiranih i sagrađenih mostova u nas. Korito rijeke premošćuje trima polukružnim otvorima od 18 m, a nad stupovima su izvedeni kružni štedni otvori koji se zajedno s kamenim obrubima i istakama markantnih linija mosta uklapaju u cjelovitu vizuru. Savski most M. Frkovića u Zagrebu izgrađen 1938. iznimno je postignuće u polju zavarivanja debelih limova kao prvi veći spregnuti most u svijetu. Godine 1975. stavljen je pod spomeničku zaštitu.































Razdoblje nakon II. svj. rata

Neposredno nakon završetka II. svj. rata, radi hitne uspostave prometa, izgrađeni su i mnogi privremeni mostovi na drvenim stupištima na prijelazima preko većih rijeka (preko Drave kraj Varaždina, Virovitice i Osijeka, Save kraj Stare Gradiške, Slavonskog Broda i Brčkog, Kupe kraj Mahičnog i Karlovca, Krke u Kninu i Skradinu, Zrmanje u Obrovcu, Neretve u Metkoviću, Korane kraj Slunja i Turnja, Dobre kod Stativa i Bosiljeva, Like kraj Budaka i Metka, Mrežnice u Mostanju i Generalskom Stolu i dr.). Pokrenuta je izgradnja stalnih mostova na mjestima srušenih pa su do početka 1960-ih izgrađeni novi mostovi preko Bednje u Presečnom (1947), Kupe u Karlovcu (1947), Rječine u Rijeci (1947), Kupe u Karlovcu (1948), Une u Hrvatskoj Dubici (1949), Velikog Struga kraj Novske (1949), Krapine kraj Zaprešića (1950), Save u Staroj Gradiški (1951), Bosuta u Vinkovcima (1952), Zrmanje u Obrovcu (1952), Dobre kraj Jarčeg Polja (1952), Mrežnice u Mostanju (1953), Krke u Kninu (1954), Save u Slavonskom Šamcu (1954), Kupe u Brodu na Kupi (1954), Krke kraj Skradina (1955), Mirne u Novigradu (1957), Korane u Slunju (1958), Novskog ždrila kraj Maslenice (1958), Slunjčice u Slunju (1958), Save u Zagrebu (Jankomirski most; 1958; novi izgrađen 2006), Save u Zagrebu (Most slobode; 1959), Save kraj Slavonskog Broda (1960), preko zaljeva u Zadru (1960), pokretni most u Trogiru (1960), most preko Cetine u Omišu (1961), Korane u Selištu (1961), Mure kraj Goričana (1961), vijadukt na Jadranskoj turističkoj cesti kraj Jablanca (1952), i dr. Mostovi su izvedeni od armiranoga betona, statičkoga sustava proste grede, kontinuiranih nosača ili dvozglobnih okvira. Poprečni su presjeci za manje raspone pločasti, a za veće raspone rebrasti. Te su se konstrukcije u praksi pokazale izrazito trajnima, budući da su neke, usprkos neprikladnom održavanju i učestalom preopterećivanju dodavanjem novih slojeva kolnika, u uporabi i danas. U doba zamaha mostogradnje u Hrvatskoj bilo je osnovano više projektantskih i građevinskih poduzeća poput → Inženjerskog projektnog zavoda (1948), → Rijekaprojekta (1947), Inženjerskog projektnog biroa (1955), → Instituta građevinarstva Hrvatske (1949), a od izvođačkih → Đuro Đaković Grupa (sv. 1) iz Slavonskog Broda, → Konstruktor iz Splita (1945), → Hidroelektra (1946), → Industrogradnja (1946) i → Viadukt (1947) iz Zagreba, → Gradnja iz Osijeka (1946) i dr. Važan je primjer hrvatske mostogradnje s kraja 1950-ih most preko Korane u Slunju, odn. armiranobetonski most kraj Rastoka, na magistralnoj cesti od Karlovca prema Jadranu. Dovršen je 1958. prema projektu → Krunoslava Tonkovića, a izgradilo ga je riječko Pomorsko građevno poduzeće. Poznat je po rašljastim nosačima koji osim oblikovne vrijednosti predstavljaju i kvalitetno konstrukcijsko rješenje. Ima osam otvora raspona 18,6 m, najveće visine 22 m, s kolničkom pločom debljine 0,8 m; u zavoju je radijusa 71 m. Istaknuti projektant mostogradnje u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. bili su također → Krešimir Šavor, → Vojislav Draganić, Edo Marčelja, Josip Vukuša, Antun Tunkl, Zvonimir Lončarić, Dimitrije Čertić i dr.











































Osobito je važna za razvoj mostogradnje u Hrvatskoj izgradnja velikih armiranobetonskih lučnih mostova na jadranskoj obali: Šibenskog (1966), Paškog (1968), Krčkog (1980), Masleničkog (autocesta A1, 1996) i Skradinskog (Most Krka, 2004). Šibenski most preko rijeke Krke u sklopu Jadranske magistrale sagrađen je 1964. s armiranobetonskim lukom raspona 246 m. Luk je građen betoniranjem odsječaka dugačkih 28 m u čeličnoj skeli koja je bila zategama preko vrha stupa nad petom luka sidrena u upornjaku na kraju mosta. Nakon stvrdnjavanja betonski je segment bio prihvaćen kosim kabelima, a čelična se skela uz pomoć plovne dizalice premještala na mjesto sljedećeg odsječka i taj se postupak ponavljao sve do betoniranja zadnjeg odsječka u tjemenu. Paški most sagrađen je 1968., koji preko Ljubačkih vrata povezuje otok Pag s kopnom, a raspona je 193 m. U Hrvatskoj je razvijen izvoran način građenja armiranobetonskih lukova slobodnim konzolnim postupkom, bez teških, skupih skela koje su se primjenjivale prije. Izvorna primjena takvog postupaka za građenje armiranobetonskih lukova omogućila je 1980. izgradnju armiranobetonskoga luka mosta između kopna i otoka Krka raspona 390 m, 85 m većega od, do tada najvećega, raspona mosta u Sydneyu. Krčki most duljine 1430 m izgrađen je na području između uvala Črišnjevo i Scott, koje se nalaze u općini Kraljevica s kopnene strane, otoka Sveti Marko i područja općine Omišalj na Krku. Most Krka armiranobetonski je lučni most preko rijeke Krke kraj Skradina, na dionici autoceste A1 Skradin−Šibenik. Duljina mosta je 391 m, raspon luka 204 m. Maslenički most, armiranobetonski lučni most iznad Novskoga ždrila u sklopu autoceste A1, prvi je autocestovni betonski lučni most velikog raspona u Hrvatskoj. Nalazi se između naselja Ždrila i Maslenice. Premošćuje oba traka autoceste na dionici Maslenica−Zadar 1. Dug je 377 m, s rasponom luka 200 m.











































Značajni su projekti bili i most kraj Erduta (1947), Rogotina (1966), Županje (1968), Orašja (1970), Siska (1973), Most mladosti u Zagrebu (1974), Batine (1974), Jadranski most u Zagrebu (1981; prvi most od prednapetoga betona u Zagrebu), kraj Zaprešića (1981), mjesta Crnac (1981), Podsuseda u Zagrebu (1982) i dr., zatim mostovi kraj Iloka (1974) i Bogojeva (1980) izvedeni kao čelične sandučaste konstrukcije, pješački most na Dravi u Osijeku (1981) kao viseća konstrukcija, most Rječina na riječkoj obilaznici (1984) kao razuporna betonska struktura sagrađena konzolnim postupkom, most preko Save kraj Ivanje Reke na zagrebačkoj obilaznici (1981), višedijelni most preko Save i Une kraj Jasenovca (1973), i dr.

























Suvremeni primjeri mostogradnje u Hrvatskoj

Zbivanja tijekom Domovinskog rata zaustavila su gospodarske aktivnosti te su mnogi mostovi bili oštećeni ili uništeni. Slijedila je njihova obnova, ali i snažan zamah u cestogradnji koji je ujedno značio i daljnji razvoj mostogradnje u Hrvatskoj. Na poluautocesti Karlovac−Rijeka, dionica Oštrovica−Vrata, početkom 1990-ih izgrađena su tri vijadukta od koji su Bajer i Hreljin specifični po postupku izgradnje. Rasponska konstrukcija vijadukta Bajer izvedena je postupnim naguravanjem na upornjaku betoniranih odsječaka vezanih uz prethodno izvedeni dio, a rasponska konstrukcija vijadukta Hreljin sastavljena je od predgotovljenih elemenata spajanih kabelima i lijepljenjem na mjestu. Znatan je broj mostova i vijadukata u Hrvatskoj sagrađen 2000-ih. Ubrzana izgradnja autocesta u Hrvatskoj (Zagreb−Split, Rijeka−Zagreb, Zagreb−Goričan, Slavonski Brod−Lipovac) rezultirala je gradnjom velikog broja mostova i vijadukata, poput mosta preko Gacke na dionici Žuta Lokva–Ličko Lešće (466 m), vijadukta Modruš 1 na dionici Josipdol–tunel Mala Kapela (547 m), Mokro Polje na dionici Mala Kapela–Žuta Lokva (650 m), Jezerane na dionici Mala Kapela–Žuta Lokva (661 m), mosta Dobra na dionici Karlovac–Novigrad (546 m), mosta Kamačnik u sklopu autoceste Zagreb−Rijeka (240 m) i dr.















Most hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, sagrađen 2001., premošćuje Mrtvi kanal u Rijeci i iznimne je oblikovne vrijednosti. Most dr. Franja Tuđmana, završen 2002., povezuje dvije obale zaljeva Rijeke dubrovačke kraj Dubrovnika. Sastoji se od dva dijela grednoga sklopa na zapadnoj strani te glavnoga nesimetričnog sklopa s ovješenom spregnutom gredom na istočnoj strani. Ovjesi su razmješteni svakih 20 m, razmak među čeličnim poprečnim nosačima je 5 m, a visina mosta je 50 m. Vijadukt Mirna, izgrađen 2005. na zapadnom kraku Istarskog ipsilona na dionici Nova Vas−Višnjan, prevodi prometnicu preko doline i korita rijeke Mirne. Ukupna duljina mosta iznosi 1378 m, pri čemu savladava 22 raspona. Domovinski most preko Save u jugoistočnome dijelu Zagreba, izgrađen 2007., primjer je ovješenoga mosta u hrvatskoj mostogradnji. Dug je 840 m, širok 33 m, s 13 raspona. Izveden je od uzduž i poprijeko prednapetoga betona, a središnji je dio ovješen o dva para pilona visine 16,5 m.































Najduži je most u Hrvatskoj Most 3. gardijske brigade Kune (2485 m) sagrađen 2016. preko Drave kraj Petrijevaca, na autocesti A5. Sklop u glavnom rasponu preko rijeke ovješenog je tipa, s dva pilona i simetričnim rasporedom, glavnog raspona 220 m. Sklop preko korita rijeke ima središnji raspon 220 m, kako bi se zadovoljili uvjeti plovidbe odn. osigurao plovni put širine 50 m, visine 5,25 m iznad visokog vodostaja Drave. Preostali dijelovi mosta (inundacijski vijadukti) projektirani su kao prednapeti betonski sklopovi u polumontažnoj izvedbi, karakteristična raspona 35 m. Pelješki most u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, jedan od najvećih graditeljskih poduhvata na hrvatskim prostorima ikada, premošćuje Malostonski zaljev između Komarne na kopnu i Brijeste na poluotoku Pelješcu i cestovno ostvaruje kontinuitet teritorija RH. Otvoren je za promet 2022., ovješenog je tipa, ukupne duljine 2404 m, sa šest glavnih stupova i 13 raspona od čelika duljine od 72 m do 285 m. Visinom od 55 m udovoljilo se zahtjevu BiH za osiguranjem nesmetanog prolaska brodova do Neuma. Most Cetina gredni je čelični most temeljen u završetcima tunela Komorjak Sjever i tunela Omiš, s najvećim rasponom od 152 m između dva oslonca. Vitka konstrukcija čeličnog mosta zatvorenoga sandučastog presjeka promjenjive je visine (2,5−6,5 m). Otvoren je 2024.

























Visoko školstvo i publicistika

Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) provodila se nastava iz kolegija Mostogradnja I (→ Milan Čalogović) te Željezno-betonske konstrukcije (→ Aleksander Kaiser). Od akademske godine 1930/31. → Vladimir Juranović predavao je kolegije Željezno-betonske konstrukcije I i Željezno-betonske konstrukcije II, čime je započeo njegov dugotrajan utjecaj na razvoj armiranobetonskih konstrukcija u nas. Od 1935/36. uvode se i kolegiji Željezne konstrukcije zgrada te Željezni mostovi, koje je predavao → Rajko Kušević. Uvedeni su i kolegiji Drveni mostovi, Masivni mostovi te Armiranobetonske konstrukcije. Od konstruktorskih kolegija upisivali su se 1942. Armirani beton (Juranović), Uvod u mostogradnju (Čalogović), Drveni mostovi (Čalogović), Masivni mostovi (Čalogović), te Čelični mostovi (Kušević). Profesor K. Tonković preuzeo je 1947. kolegije Uvod u gradnju mostova, Drveni mostovi, Masivni mostovi, te je niz godina bio voditelj projektantske skupine u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je u praksi ostvarivao mnoge svoje zamisli u području mostogradnje i gradnje prometnica. Od 1948. → Marijan Ivančić predavao je Čelične inženjerske konstrukcije te Masivne inženjerske konstrukcije II, a od 1949. i Čelične inženjerske konstrukcije. Tijekom 1953. nastale su promjene u nastavnim planovima i programima te se prešlo na novu nastavnu osnovu. Profesor → Jure Erega preuzeo je nastavu iz kolegija Čelični mostovi i Odabrana poglavlja iz čeličnih mostova. Osnutkom Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta 1957. uvedene su novine u nastavne programe kolegija Betonske konstrukcije (Juranović), Drvene konstrukcije (Tonković), Čelične konstrukcije (Ivančić), Drveni mostovi (Tonković), Masivni mostovi (Tonković), Čelični mostovi (Erega).

Godine 1962. nastao je samostalni → Građevinski fakultet u Zagrebu te su se iz područja problematike mostova istaknuli → Zvonimir Žagar, → Vuk Milčić, → Ivan Tomičić, → Stanko Šram, → Jure Radić, Juraj Molčanov, Stjepan Sablić, Dragutin Horvatić, Vinko Čandrlić i dr. Nastavnici konstruktorskih kolegija održavali su nastavu i na građevinskim fakultetima sveučilišta u Osijeku, Splitu i Rijeci. Danas su visoko školstvo i znanost iz područja mostogradnje u Hrvatskoj zastupljeni pri Zavodu za konstrukcije (predstojnica Vlatka Rajčić) i Katedri za mostove (pročelnica Ana Mandić Ivanković) Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, Katedri za betonske konstrukcije i mostove (pročelnica Marija Smilović Zulim) → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Zavodu za nosive konstrukcije i tehničku mehaniku (predstojnica Ivana Štimac-Grandić) → Građevinskoga fakulteta u Rijeci, Zavodu za materijale i konstrukcije (predstojnik Ivan Radić) → Građevinskog i arhitektonskoga fakulteta Osijek i dr. Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, objavljene su i knjige i sveučilišni udžbenici koji obrađuju problematiku mostogradnje. Ističu se Metalni mostovi (D. Horvatić, Z. Šavor, 1988), Mostovi (J. Radić, 2002), Čelični i spregnuti mostovi (B. Androić et al., 2006), Masivni mostovi (J. Radić, 2007), Uvod u mostarstvo (J. Radić, 2009), Mostovi I (Z. Marić, 2016) i dr., kao i opsežan članak naslova Mostovi, masivni K. Šavora objavljen u osmome svesku Tehničke enciklopedije LZ-a 1982.

geomatika → geoinformatika

Crkva sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju ili kapela/kapelica sv. Vuka, jedna od glavnih crkvi starohrvatskog, poganskog prostora oko Ivanca izgrađena 1508. na ideju obitelji Gjulay, a s vremenom dobiva i hodočasnički značaj.

Danas je jedina crkva u Hrvatskoj posvećena sv. Vuku. Svojim položajem u krajoliku i precizno definiranom geografskom pozicijom ukazuje povezanost s poganskom mitskim svjetonazorom. Svojim je oblikom jednobrodna crkva i pripada kasnogotičkom razdoblju.

Crkva sv. Jurju u Oprtlju, jedna od katoličkih župnih crkvi u Oprtlju izgrađena 1526. te predstavlja jedan od najznačajnijih objekata istarske srednjevjekovne sakralne arhitekture.

Njezin projektant je, pretpostavlja se prema različitim klesarskim motivima pronađenih i na drugim objektima, bio „Majstor iz Kranja“. Svojim oblikom spada u trobrodne crkve, a u svojoj arhitektonskoj koncepciji sadrži renesansna te gotička obilježja od obnove iz XVI. stoljeća i dašak baroka.

Crkva sv. Nikole u Pazinu, župna katolička kolegijatska crkva u Pazinu, izgrađena 1266. te predstavlja vjersko središte grada.

Ovaj sakralni objekt ponajviše pripada gotičkom stilu, ali je 1441. dobio kasnogotički prezbiterij i tijekom svojeg postojanja nije mijenjala izgled. U unutrašnjosti crkve i na vanjskim zidovima prisutni su i renesansni motivi koji su u svezi s obitelji Mosconi. Dobiva barokne elemente tijekom proširivanja u XVII. i XVIII. stoljeću. Godina 1832. Pazin dobiva novo groblje izgrađeno s istočne strane crkve sv. Nikole.

Crkva Uznesenja Bl. Djevice Marije u Zajezdi, župna katolička crkva u naselju Zajezda, općini Budinščina, izgrađena u drugoj polovici XV. stoljeća.

Ova sakralna građevina svojim stilom pripada srednjevjekovnoj arhitekturi, ali je tijekom godina dobila preinake. Sukladno tome, posjeduje baroknu kapelu, barokno predvorje i barokni oltar iz 1749. te dva oltara iz XIX. stoljeća što upućuje na prisutnost više stilova na samoj građevini. Danas ima status zaštićenog kulturnog dobra.

Ljetnikovac Sorkočević na Lapadu, ljetnikovac na Lapadskoj obali, u gruškom zaljevu u Dubrovniku izgrađen 1521. od Petra Sorkočevića.

Ova vila je jednokatnica i izgrađena je u gotičko-renesnasnom stilu. Nekoć je bio namijenjen za odmoru i održavanje zabavnih večeri, plesova i predstava. U njezinom se vrtu nalazi grb obitelji Sorkočević, a danas se u istom tom vrtu nalazi kip sv. Vlaha kojega je isklesao Juraj Dalmatinac. Građevina također ima dobro sačuvani trijem (koji je izgrađen po uzoru na Knežev dvor ili Divonu) koji je karakterističan za gradnju u XVI. stoljeću.

Palača Divona u Dubrovniku, također poznata kao i palača Sponza, jedna od ključnih palača u povijesti umjetnosti u Hrvatskoj podignuta između 1516. i 1522. u vrijeme Dubrovačke Republike.

Namjena joj je bila utilitarna – institucija vlasti: carinarnica i financijska uprava, a danas služi kao Državni arhiv u Dubrovniku. Glavni projektant bio je Pasko Miličević te mnogi izvođači poput Petra Petrovića, Blaža Radojevića i braće Andrijić. Arhitektura palače je primjer miješanja gotičkog i renesansnog, tj. gotičko-renesansnog stila.

Knežev dvor u Dubrovniku, jedan od najznačajnijih kulturno-povijesnih arhitektonskih objekata urbano povijesne jezgre, nekoć javne i rezidencijalne namjene, a danas u namjeni muzeja.

Palača je pretrpjela oštećenja tijekom povijesti, uključujući eksplozije baruta 1435. i 1463. pa su tako bile prisutne i česte obnove. Prvi zapisi o palači potiču još iz 13. stoljeća. Glavni projektantom uzima se talijanski graditelj Onofrio di Giordano della Cava od 1435. koji stvara reljefe u stilu kasne gotike. Kasnije dolazi i Juraj Dalmatinac koji uvodi renesansne motive na portalu.

Šibenska katedrala, tj. Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, glavna katolička crkva grada Šibenika posvećena sv. Jakovu, zaštitniku grada te jedan od najvažnijih spomenika hrvatske kulturne baštine.

Izgradnja je započela 9. travnja 1431. te uz prekide završila 1536. Arhitekti uključuju Jurja Dalmatinca, Nikolu Firentinca, Andriju Alešija i mnoge druge. Katedrala obuhvaća, po svojim stoljetnim izmjenama, različite arhitektonske stilove – gotički, renesansni i gotičko-renesansni.  Katedrala je tijekom godina imala kontinuirane obnove i restauracije. Svojim je oblikom trobrodna bazilika. Zbog svojeg je značaja uvrštena na UNESCO-v popis svjetske baštine 2000.

Palača Cipiko u Trogiru (ili Velika palača Cipiko), domus magna, velika palača plemićke obitelji Cipiko, nastala zbrajanjem više srednjevjekovnih kuća njihovom adaptacijom u palaču u XV. stoljeću.

Prvotna izgradnja kuća datira još u XII. stoljeće, ali za početak adaptacije može se uzeti 1457. Glavni stilovi izgradnje su gotički (kasnogotički) i renesansni stil. Glavni projektant je bio Koriolan Cipiko, ujedno vlasnik i naručitelj, a glavni izvođači bili su Nikola Firentinac, Andrija Aleši te Ivan Duknović. Svojom zanimljivosti ističe se južni portal Velike palače Cipiko zbog ranorenesansnog stila, a istovremene prisutnosti kasnogotičkog stila (kapiteli, oblici heraldičkih štitova).

Trogirska katedrala, glavna katolička crkva (katedrala) u gradu Trogiru izgrađena 1213.

Nalazi sa na Trgu Ivana Pavla II i tijekom godina je bila dograđivana mnogo puta i na njoj se mogu vidjeti različiti arhitektonski stilovi, ali dominira romanički stil s elementima gotike, renesanse i baroka. Najpoznatiji dio katedrale jest njezin portal, koji je djelo majstora Radovana iz XIII. stoljeća koji prikazuje biblijske scene. Svojim doprinosom se ističu mnogi drugi izvođači, poput krstionice Andrije Alešija i Nikole Firentinca.

historicističko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo dominantno u XIX. i početkom XX. st. U povijesno-umjetničkoj historiografiji prije su se za isto stilsko razdoblje rabili i pojmovi eklekticizam, neostilovi, te historizam, no naposljetku je u hrvatskoj povijesti umjetnosti prevladao termin historicizam.

Osnovno je obilježje toga razdoblja oslanjanje na stilove iz prošlosti. Razvojem povijesti umjetnosti tijekom XIX. st. pojam stila počeo je označavati specifičan jezik oblika koji se rabio u određenim razdobljima. Istraživanjima povijesnih građevina katalogizirani su oblici pojedinih stilova prošlosti koji su se počeli rabiti u suvremenosti, kako zbog estetskih tako i zbog ideoloških razloga – radi oživljavanja percipiranih vrijednosti i karakteristika razdoblja iz prošlosti koja su ocijenjena kao poželjni modeli za život u suvremenosti. Dok dio povjesničara arhitekture i klasicizam (→ klasicističko graditeljstvo) ubraja u prvu fazu historicizma, za većinu historicizam počinje u trenutku kada se paralelno javlja više neostilova, odnosno kada se istodobno počinju rabiti arhitektonski oblici različitih povijesnih razdoblja. Prema nazivima stilova iz povijesti arhitekture na koje se pozivaju arhitekti XIX. st. historicizam se dijeli na neostilove: neogotiku, neoromaniku, neorenesansu, neobizant, neobarok, neorokoko i sl.

Kao alternativa klasicizmu isprva se javila neogotika, najprije u Engleskoj već u prvoj polovici XVIII. st. Od kraja XVIII. st. i početka XIX. st. neogotika se počela širiti i kontinentalnom Europom, te europskim kolonijama po svijetu. Od 1820-ih kao nova alternativa javio se Rundbogenstil, stil obloga luka, karakterističan po odbacivanju arhitrava kao veze između nosača i uporabi polukružnoga luka. Rundbogenstil je ishodišna točka neoromanike i neorenesanse, a dijelom i neobizantskoga stila. Neobarok i neorokoko su se u arhitekturi pojavili tek u drugoj polovici, a osobito potkraj XIX. st.

Prema bečkoj povjesničarki arhitekture Renati Wagner Rieger historicizam se može podijeliti u tri faze. Prvu fazu čini rani ili romantičarski historicizam karakterističan po naivnoj uporabi motiva iz povijesti arhitekture (što je bila neposredna posljedica nedovoljnoga poznavanja jezika arhitekture povijesnih stilova), učestalom miješanju elemenata raznih stilova, kao i po plošnoj, no bujnoj dekoraciji. Drugu fazu, visoki historicizam, karakterizira težnja za čistoćom i jedinstvenošću stila. Miješanje elemenata raznih stilskih epoha postaje rijetko, dekoracija je plastičnija, a javlja se i težnja da se građevine iz suvremenosti oslanjaju na najvažnije primjere stilskih epoha iz prošlosti. Razdoblje kasnoga historicizma karakterizira težnja prema izrazito bogatoj i plastičnoj dekoraciji, kako na pročeljima tako i na krovištu te u unutrašnjosti. Miješanje elemenata raznih stilskih epoha ponovno postaje uobičajeno iz težnje arhitekata za većom slobodom.

Odabir stila uglavnom govori o namjeni građevine. Evocirala su se razdoblja iz prošlosti koja su se smatrala prikladnim i poželjnim uzorima za suvremenost. Neogotika i neoromanika, stilovi oslonjeni na arhitekturu srednjovjekovne Europe, najčešće su se rabili u sakralnoj arhitekturi Katoličke crkve i protestantskih crkava, jer je u tom razdoblju zapadno kršćanstvo realiziralo najraskošnije sakralne građevine, a imalo je i ključnu ulogu u društvu. Neorenesansa je bila omiljeni stil novonastale građanske klase koja je oblikovala stambene i javne građevine u tom stilu kako bi naglasila da je to razdoblje rađanja modernoga svijeta, humanizma, suvremenoga tipa obrazovanja, empirijskoga pristupa proučavanju prirode i sl. Neobarok se osobito često rabio pri gradnji kazališnih i opernih zgrada jer se u baroknome razdoblju znatno razvila ta vrsta izvedbene umjetnosti. Neomaurskim stilom židovske su se zajednice koristile pri izgradnji sinagoga kako bi naglasile svoje orijentalno podrijetlo, a vjerojatno i radi referiranja na arhitekturu maurske Španjolske u kojoj je cvala židovska kultura. Na prostorima s većinskim muslimanskim stanovništvom koje su kolonizirale europske sile (Bosna i Hercegovina, sjeverna Afrika), pa i u pojedinim nezavisnim državama s većinskim muslimanskim stanovništvom (Osmansko Carstvo) neomaurski se stil bio rabio pri projektiranju mnogih javnih, sakralnih, a katkad i stambenih objekata, radi (učestalo naivnog) prilagođavanja lokalnim graditeljskim tradicijama. Neobizantski stil najrašireniji je u arhitekturi pravoslavnih crkava, te općenito u arhitekturi zemalja i prostora s mnogobrojnim ili većinskim pravoslavnim stanovništvom. Neoklasicizam, oslonjen na arhitekturu antičke Grčke i Rima, u drugoj polovici XIX. st. javio se u prvom redu pri izgradnji javnih objekata poput parlamenata, radi naglašavanja da početci parlamentarne demokracije leže u Grčkoj, te muzeja kao hramova umjetnosti.

Osim neostilova oslonjenih na povijesne stilove europske arhitekture, u historicizmu se javio i niz regionalnih i nacionalnih neostilova. Zahvaljujući bujanju nacionalizma, gotovo svaki europski narod težio je stvaranju vlastita nacionalnoga stila. Katkad su se kao nacionalni stilovi promicale lokalne inačice europskih arhitektonskih stilova (njemačka neorenesansa, britanska gotika, ruska neobizantska arhitektura i sl.), dok su se u nekim slučajevima nacionalni stilovi oslanjali na vernakularnu tradicijsku arhitekturu, obično ruralnih prostora. Tako je i hrvatski nacionalni stil 1880-ih i 1890-ih bio utemeljen na drvenoj seoskoj arhitekturi Slavonije i Srijema. Slične vernakularne nacionalne stilove pokušalo se stvoriti i u Švicarskoj, Poljskoj, Češkoj i dr. U razdoblju historicizma podizale su se i građevine s motivima iz arhitektonskih tradicija izvaneuropskih prostora, najčešće u težnji da se naglasi kakva egzotična funkcija objekta (građevine u zoološkim vrtovima i engleskim parkovima poprimale su tako oblike kineske, indijske ili japanske arhitekture dok se egipatski stil zbog svoje masivnosti rabio pri izgradnji grobnica, banaka, katkad i muzeja).

Motive iz povijesnih ili tradicijskih arhitektonskih stilova arhitekti historicizma prilagođavali su potrebama društva XIX. stoljeća. Građevine toga razdoblja najčešće su većih dimenzija od njihovih povijesnih uzora zahvaljujući tehničkim inovacijama, industrijskoj proizvodnji željeza, čelika, stakla te suvremenim prometnim sredstvima koja su omogućila bržu dostavu materijala iz gotovo cijeloga svijeta. Novi su se materijali rabili osobito pri izvedbi građevina kod kojih je bilo potrebno osigurati velike raspone – mostova, izložbenih paviljona, kolodvora i sličnih inženjerskih struktura. Tehnologija gradnje, novi izumi te mnogobrojna i jeftina radna snaga ubrzali su realizaciju objekata i omogućili podizanje prvih visokih zgrada (nebodera) i zgrada velikih dimenzija.

Potrebe novoga društva kojim je dominiralo bogato građanstvo, novonastali kapitalistički sloj obogaćen ulaganjima ponajprije u industriju i trgovinu, stvorile su mnoštvo novih građevinskih tipova, a već postojeći tipovi zgrada prilagođavali su se brzorastućim gradovima. Bujanje etničkih nacionalizama potaknulo je razvoj nacionalnih institucija, pa se druga polovica XIX. st. često naziva dobom osnivača (Gründerzeit). Te je nacionalne institucije trebalo udomiti u posebnim javnim zgradama. Među tipovima zgrada koji su se razvijali tijekom XIX. st. su kolodvori, velike javne knjižnice, sveučilišne zgrade, kupališta, kazališta, opere, cirkusi, muzeji, galerije, industrijske zgrade, hoteli, restorani, robne kuće, zgrade društava, zgrade namijenjene fizičkim aktivnostima i dr. Zanimanje za povijest dovelo je i do restauriranja, katkada vrlo sveobuhvatnih, niza spomenika graditeljstva, osobito srednjovjekovnih.

Demografska eksplozija i urbanizacija uvjetovale su potrebu razvoja urbanoga planiranja. Za sva veća europska naselja izgrađeni su regulacijski (urbanistički) planovi, najčešće temeljeni na ortogonalnoj ili radijalnoj osnovi. Glavni uzor predstavljao je Pariz središte kojega se od 1850-ih pod Napoleonom III. i prefektom Seine barunom Georges-Eugèneom Haussmannom velikim dijelom rušilo i pregrađivalo. Otvarali su se široki bulevari obodi kojih su bili izgrađeni sličnim stambeno-poslovnim neorenesansnim građevinama, uređivali su se prostrani parkovi, gradili kanalizacija i vodovod. Kao fokalne točke bulevara gradile su se (ili iskorištavale postojeće) velike javne zgrade (Opera Garnier). Drugi značajan primjer urbanističkoga planiranja u XIX. st. predstavljao je Beč. Rušenjem zidina oko povijesnoga središta stvoren je Ring – široki bulevar nepravilna prstenasta oblika, na kojem su se smjestile monumentalne građevine javnih institucija te raskošne, najčešće najamne, stambeno-poslovne palače bečkoga građanstva. Razvoj grada prema načelu pravilnoga niza gradskih blokova prema kraju XIX. st. naišao je na kritiku zbog monotonosti gradske slike. Urbanisti poput Camilla Sittea predlagali su povratak na nepravilan tok ulica i zatvorene trgove radi intimizacije modernoga grada. Potkraj razdoblja historicizma u velegradovima u kojima je bilo potrebno osigurati brzi transport ljudi i robe gradili su se prvi sustavi podzemnih željeznica (Budimpešta, London, Pariz).

Ključnu ulogu u razvoju grada i arhitekture u XIX. st. imala je industrijalizacija. Industrija se smještala uglavnom na rubove naselja, a uz velike industrijske komplekse podizala su se (uglavnom supstandardna) katkad divlja, katkad planirana radnička naselja. Industrijska proizvodnja građevnoga materijala i namještaja, izumi mnoštva novih vrsta materijala i strojeva pojeftinili su proizvodnju, no istodobno je došlo i do smanjenja kvalitete proizvoda. Kao reakcija na to, te na zamjenjivanje ljudskoga rada radom stroja, u Velikoj Britaniji javio se pokret Arts and Crafts koji je nastojao unaprijediti umjetnički obrt. Sredinom i u drugoj polovici XIX. st. obrtne su se škole osnivale diljem Europe. Kako bi se osigurali adekvatni uzori suvremenim obrtnicima, osnivali su se muzeji za umjetnost i obrt (Victoria and Albert Museum u Londonu, Österreichisches Museum für Kunst und Industrie u Beču, → Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, sv. 2).

Najznačajniji arhitekti historicizma su: Augustus Welby Northmore Pugin u Velikoj Britaniji, Henri Labrouste, Eugène Emmanuel Viollet-le-Duc i Charles Garnier u Francuskoj, → Friedrich Schmidt, Theophil Hansen, Heinrich von Ferstel, Carl von Hasenauer, Imre Steindl, Alajos Hauszmann, Miklós Ybl u Austro-Ugarskoj, Gottfried Semper u Njemačkom Carstvu, Austro-Ugarskoj i Švicarskoj i dr.

Historicizam u hrvatskoj arhitekturi

Urbanističko planiranje i infrastruktura

U Hrvatskoj se historicizam javio u prvoj polovici XIX. st., ponajprije pojavom neogotike u sakralnoj i stambenoj arhitekturi, i trajao je do I. svj. rata. U tom je razdoblju zbog nagloga demografskog rasta urbanih sredina nastao suvremeni tip urbanističkoga planiranja. Nastavilo se uklanjanje zidina oko gradova koji su se širili prema strogo definiranim građevnim redovima i urbanističkim planovima (regulatornim osnovama). Građevni redovi normirali su širine ulica, visine zgrada, materijale od kojih se zgrade mogu podići, građevne pravce i slično. Urbanističko planiranje je uglavnom bilo zasnovano na pravilnim blokovima. Svi gradovi dobili su više ili manje prostrane zelene površine (parkove), gradila se kanalizacijska i vodovodna infrastruktura. Većinu regulatornih osnova izrađivali su gradski inženjeri, na području Hrvatske i Slavonije obično u suradnji s inženjerima Građevnoga odsjeka Zemaljske vlade.

Poduzimali su se i veliki zahvati na poboljšanju prometne infrastrukture. Željeznica je u Hrvatsku stigla 1859–60., najprije u Međimurje. Izgradnja željezničkih pruga bila je vezana uz izgradnju niza → mostova, koji su se podizali i na frekventnim cestovnim pravcima. Većina većih mostova, osobito u kontinentalnoj Hrvatskoj, sagrađena je od željeza. Konstrukcija tih mostova se uglavnom izrađivala u tvornicama u Beču, Budimpešti i drugim većim industrijskim središtima Habsburške Monarhije. Na obali, u sklopu unapređenja prometne infrastrukture, nastavili su se graditi svjetionici, obično daleko skromnijih dimenzija negoli su bili u prvoj polovici XIX. st., te lučke strukture (Porporela u Dubrovniku). Podizali su se i novi ili dograđivali stari kompleksi komunalnih groblja (Mirogoj u Zagrebu, Kozala u Rijeci, mornaričko groblje u Puli), a na njima obiteljski plemićki i građanski mauzoleji.

Primjeri romantičarskoga historicizma

Rani primjeri romantičarskoga historicizma obilježeni su slobodnim odnosom prema uzorima iz prošlosti i učestalo mješavinom elemenata raznih stilova. Najvažnije primjere ostvarenja iz toga razdoblja predstavljaju zahvati izvedeni na zagrebačkoj katedrali od 1830-ih do 1850-ih, za biskupa Aleksandra Alagovića (novi kor za orgulje) i (nad)biskupa Jurja Haulika (uređenje svetišta, postavljanje novih orgulja i lustera) te restauracije burgova koje je kupio Laval Nugent (Trsat, Dubovac, Bosiljevo). Tijekom prve polovice XIX. st. širila se moda engleskih pejzažnih parkova u Hrvatskoj, koji su se ukrašavali raznim paviljonima romantičarskih oblika. Najvažniji je Maksimir u kojem je tijekom 1840-ih J. Haulik podigao niz romantičarskih paviljona (Švicarska kuća i dr.).













Jače širenje romantičnoga historicizma u Hrvatskoj slijedilo je tek nakon revolucije 1848–49., dijelom i na poticaj iz Beča, zahvaljujući centraliziranoj neoapsolutističkoj upravi u Habsburškoj Monarhiji. Tijekom 1850-ih započela je izgradnja Pule kao glavne ratne luke u Monarhiji, zahvaljujući čemu su u njoj realizirane neke od najmonumentalnijih historicističkih građevina u Hrvatskoj. Budući da je vojska omogućila opstanak države i dinastije tijekom revolucije, iznimno mnogo sredstava ulagalo se u izgradnju vojne infrastrukture, kako na području Vojne krajine, koja je bila pod potpunom kontrolom Ministarstva rata iz Beča, tako i u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije, kao i u Dalmaciji i Istri.

U svim sjedištima pukovnija u Vojnoj krajini podignut je niz reprezentativnih javnih zgrada, no kao ključno središte razvijao se Bjelovar zahvaljujući lokalnom zapovjedniku Ignacu (Vatroslavu) Čiviću i njegovu inženjeru → Franji Kleinu, podrijetlom Bečaninu, prvaku romantičarske arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj. Najvažnija realizirana Kleinova građevina iz toga razdoblja je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama (1855–62). Od 1851. Klein je djelovao u Zagrebu koji je u tom razdoblju postao glavnim središtem zbivanja u arhitekturi Hrvatske. Ondje je tijekom 1860-ih realizirao gradnju pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjega (1863–66), sinagoge (1866–67; srušena 1942) te prvoga modernog hotela – K caru austrijanskom (1865–66, srušen 1913). U Zagrebu je prema projektu bečkog arhitekta Ludwiga Zettla 1856–59. podignuta najmonumentalnija zgrada romantizma u Hrvatskoj, opća bolnica, odnosno tvornica duhana (danas rektorat Sveučilišta u Zagrebu). U neogotičkome stilu izveden je niz novih župnih crkava, primjerice u Voloderu (1863), Bukevju (1870) i Veleševcu (1871). Mnoge hrvatske plemićke obitelji u istome su stilu obnavljale svoje dvorce, kako pokazuju primjeri zahvata u Novim dvorima u Zaprešiću, Svetoj Heleni, Maruševcu, Pribislavcu, te posebice Trakošćanu. Kao srednjovjekovna utvrda Trakošćan se spominje u izvorima od XIV. st., a bio je temeljito nadograđivan u XVI. i XVII. st. Restauriran je 1853–56., u doba Jurja VI. Draškovića i njegove supruge Sofije rođene Baillet-Latour, prema projektima nepoznatoga arhitekta, vjerojatno iz Graza u Štajerskoj. Preoblikovan je dodavanjem neogotičke dekoracije na pročelja, promjenom oblika prozora te postavljenjem novih kruništa na vrhu gotovo svih krila. I unutrašnjost je potpuno transformirana i opremljena novim namještajem, sačuvanim do danas.



















U Dalmaciji je glavno središte zbivanja u arhitekturi ranoga historicizma bio Split zahvaljujući tamošnjem gradonačelniku Anti Bajamontiju koji je za svojega mandata 1860–80. uredio zapadnu obalu, dao podići niz sakralnih građevina te Prokurative koje se smatraju jednom od najreprezentativnijih urbanističkih cjelina hrvatskoga historicizma. Podignute su na spoju stare splitske gradske jezgre i predgrađa prema projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Battiste Medune. Nakon podizanja kazališta na sjevernoj strani, slijedila je 1863–67. gradnja zapadnoga krila. U Prokurative je Bajamonti namjeravao smjestiti gimnaziju, realku, općinski ured, trgovinsku komoru, baždarski ured, stan Općinske straže, skladišta kasina, čitaonicu, kavanu, hotel, gostionicu, 17 stanova i 28 trgovačkih lokala sa skladištima. Teškoće uzrokovane općom ekonomskom krizom u Monarhiji od 1873. te neodgovorno i nedovoljno sustavno upravljanje dioničkom imovinom doveli su do zaustavljanja projekta koji je bio nastavljen tek uoči I. svj. rata podizanjem jugoistočnoga ugla 1909–11., dok je sjeveroistočni ugao bio izgrađen tek 1927–28.













Značajni arhitekt romantizma u Dalmaciji bio je Emil Vecchietti, rođenjem Splićanin, školovan u Padovi, koji je projektirao novu zgradu općinske palače s kazalištem i kavanom (1865) te pravoslavnu crkvu u Dubrovniku (1877), kao i mnoge druge sakralne i javne građevine poput Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu (1893). Istaknuti predstavnici romantizma u Dalmaciji bili su i arhitekti Josip Slade i Doimo Marcocchia. Egzotičan primjer romantizma predstavlja adaptacija nekadašnjega benediktinskog samostana na Lokrumu u rezidenciju nadvojvode Ferdinanda Maximiliana Habsburškog. Radove koji su se izvodili 1859–67. projektirao je niz arhitekata (Franz Xaver Segenschmidt, Franz i Julius Hoffmann i dr.), no nikada nisu dovršeni zbog Maximilianove pogibije u Meksiku. U razdoblju romantizma na području Hrvatske sagrađen je niz kazališnih zgrada (Osijek, Šibenik, Dubrovnik, Split, Zadar) koje upućuju na nagli razvoj komunalne svijesti.







Utjecaj političkoga ustrojstva na hrvatsku arhitekturu

Politička zbivanja tijekom 1860-ih, osobito Austro-ugarska (1867) i Hrvatsko-ugarska (1868) nagodba, snažno su utjecala na hrvatsku arhitekturu. Teritorij današnje Hrvatske bio je nagodbama podijeljen na više pokrajina; Trojedna Kraljevina – Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (područje Hrvatske i Slavonije) postala je poluautonomna jedinica u ugarskome dijelu Monarhije, dok su Dalmacija i Istra postale dijelom austrijske polovice. Pod neposrednom kontrolom Budimpešte nalazili su se pak Rijeka, Međimurje i današnji hrvatski dio Baranje, dok je Beč kontrolirao područje Vojne krajine do njezina ukidanja 1881.

Ključna središta historicizma u Hrvatskoj bili su politički glavni gradovi pokrajina Trojedne kraljevine – Zagreb, Dalmacije – Zadar, potom Pula kao glavno središte Austro-ugarske ratne mornarice, Rijeka, glavna izvozna luka za ugarski dio Monarhije, Opatija kao najvažnije austrougarsko morsko lječilište te Osijek kao važno industrijsko i kulturno središte Slavonije.

Političko je ustrojstvo osobito utjecalo na javnu arhitekturu. U svim pokrajinama realiziran je velik broj novih javnih građevina (škole, sudnice, bolnice, vojarne, zgrade lokalnih organa vlasti i sl.). Odabir njihovih projektanta bio je učestalo uvjetovan političkim okvirom. Kako je u Trojednoj kraljevini Zemaljska vlada u Zagrebu imala potpunu slobodu u odabiru arhitekata koji će projektirati građevine za institucije pod svojom nadležnošću (sakralne, školske, sudske i bolničke građevine, građevine zemaljskih organa vlasti), većina se takvih projekata povjeravala domaćim projektantima Matiji Antolcu, → Hermanu Bolléu, → Janku Holjcu, → Martinu Pilaru, → Josipu Vancašu, → Stjepanu Podhorskom i dr. Zgrade institucija koje su bile pod kontrolom Budimpešte povjeravale su se gotovo isključivo mađarskim arhitektima (željeznički kolodvori u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Osijeku, zgrada uprave željeznica u Zagrebu, sve podignute prema projektima arhitekta Ferenca Pfaffa 1890–1903; zgrada Ministarstva financija u Zagrebu, podignuta 1901–02. prema projektu Lajosa Zobela).













U područjima podređenima vlastima u Budimpešti javne su građevine također redovito projektirali mađarski arhitekti, osobito u Rijeci (Samu Pecz, A. Hauszmann, Vilmos Freund, Ferenc Czigler). U Vojnoj krajini projektirali su bečki arhitekti. Osobito je reprezentativan primjer zgrada Preparandije u Petrinji arhitekta Wilhelma Doderera (1869–70). Primjetna je i velika prisutnost bečkih arhitekata na prostorima Istre i Dalmacije.

Bez obzira na to o kojoj se teritorijalnoj jedinici radilo, na projektima velikih i tehničkih složenih javnih zgrada angažirali su se učestalo arhitekti iz Beča te iz Njemačkoga Carstva. Palaču JAZU-a (danas HAZU) u Zagrebu projektirao je 1877–80. arhitekt Friedrich Schmidt, a niz kazališta arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer iz glasovitog biroa → Fellner i Helmer specijaliziranoga za projektiranje kazališta. Ističu se realizacije u Varaždinu (samostalni Helmerov rad, 1870–73), Rijeci (1883–85) i Zagrebu (1894–95). Fellneru i Helmeru bio je povjeren i projekt za Umjetnički paviljon u Zagrebu (1896–98., izvorno izveden prema projektu budimpeštanskoga biroa Korb i Giergl na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896), kao i Palazzo Modello u Rijeci (1883–85). Arhitektonskom birou Ludwig i Hülssner iz Leipziga, specijalistima u izgradnji školskih zgrada, bili su povjereni projekti srednjoškolskog kompleksa na današnjem Rooseveltovu trgu u Zagrebu (1894–95), gimnazije na Sušaku (1894–96), zgrada pučkih škola u Karlovcu i Novoj Gradiški (1894–96), kao i tipski projekti za bolničke zgrade.



















Razvoj kapitalističkoga gospodarstva potaknuo je podizanje niza poslovnih zgrada, poput banaka (palača Prve hrvatske štedionice u Radićevoj ulici u Zagrebu Janka Josipa Grahora, 1880–82), dok su razvoj potrošačke kulture i viši higijenski standardi doveli do podizanja novih gradskih tržnica, uglavnom u priobalnom dijelu Hrvatske. Najkvalitetnije i najmodernije ostvarenje predstavlja gradska tržnica u Puli Leopolda Nobisa (1903), a istaknut je primjer i gradska tržnica u Rijeci Isidora Vauchniga (1880). Gradile su se i prve robne kuće, a potkraj XIX. st. i trgovački pasaži (tzv. Oktogon unutar palače Prve hrvatske štedionice u središtu Zagreba Josipa Vancaša, s elementima neorenesanse, neobaroka i secesije, 1899–1900).















Grad Pula tijekom XIX. st. doživio je potpunu transformaciju – od ribarskoga gradića pretvorio se u drugi po veličini grad na habsburškome dijelu jadranske obale. Ta je transformacija u prvome redu bila rezultat seljenja središta Austro-ugarske ratne mornarice u Pulu sredinom XIX. st. Nova mornarička Pula razvijala se jugozapadno od postojećega grada u četvrtima Monte Zaro i San Policarpo. Najprije su bile izgrađene Mornarička vojarna (1851–56) i Vojna bolnica (1861), atraktivni primjeri Rundbogenstila i neogotike. Izgradnja Arsenala započela je 1856. Svojevrsno središte društvenoga života visokih časnika bio je neorenesansni Mornarički kasino podignut 1870–72. prema projektu arhitekta Friedricha Adama iz Münchena. Kako bi se dobila još reprezentativnija građevina, 1910–13. stari kasino bio je porušen i sagrađena je nova raskošna građevina prema projektu bečkog arhitekta Ludwiga Baumanna. U najraskošnije građevine koje je podigla mornarica ubraja se i mornarička crkva Gospe od Mora izvedena 1890–98. prema projektu Friedricha Schmidta, Victora Luntza i Natalea Tommasija. Izgrađene su i mnoge škole te druge javne, tvorničke i stambene zgrade, uglavnom prema projektima bečkih i drugih srednjoeuropskih arhitekata.













Iso Kršnjavi i hrvatski historicizam

Od sredine 1870-ih pa do I. svj. rata ključnu ulogu u širenju historicizma u Hrvatskoj imao je prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi, koji je potaknuo osnivanje Društva umjetnosti, Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2), Muzeja za umjetnost i obrt, te realizaciju cijeloga niza arhitektonskih projekata, osobito u doba dok je bio na čelu Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Kršnjavi je imao ključnu ulogu i u stvaranju hrvatskoga narodnog stila u arhitekturi, temeljenog na tradicijskog drvenoj arhitekturi slavonskoga i srijemskog sela, u kojem su bili podizani hrvatski izložbeni paviljoni, kapele i vile.







Turistička arhitektura

Kraj XIX. st. i početak XX. st. doba je intenzivnog razvoja turizma u Hrvatskoj. U svim su se gradovima kao i lječilišnim mjestima u kontinentalnoj i priobalnoj Hrvatskoj podizale hotelske zgrade, kao i zgrade kupališta. Zahvaljujući Društvu južnih željeznica koje je željezničkom linijom povezalo Opatiju s ostatkom Monarhije, to se mjesto zajedno s Voloskim, Ikom, Ičićima i Lovranom od početka 1880. do pred I. svj. rat razvilo u turističku prijestolnicu Austro-Ugarske na Jadranu. Prve hotele u Opatiji izgradilo je Društvo južnih željeznica prema projektu svojega glavnog arhitekta Franza Wilhelma: hotel Kvarner (1884) i hotel Kronprinzessin Stephanie (1884–85). Izgradnju hotela pratilo je podizanje raznovrsnih objekata za potrebe turista: kupališta, kioska, tržnica, čitaonica, akvarija, vidikovaca, parkova i šetališta. Među arhitektima opatijskih hotela neka su od ključnih imena srednjoeuropske arhitekture toga doba. Lječilište za državne činovnike podignuto je 1896–97. prema projektu Maxa Fabianija. Među najproduktivnije projektante Opatije s kraja XIX. st. i početka XX. st. ubraja se Carl Seidl. Osobito monumentalna hotelska arhitektura osim u Opatiji i okolnim mjestima gradila se i u Crikvenici (hotel K nadvojvodi Josipu Josefa S. Höflera, 1897), na Brijunima, te u unutrašnjosti u Lipiku, Daruvaru i drugim toplicama. Također su se gradili i uređivali katkada i reprezentativni kavanski prostori (kavana Central u Zadru, D. Marcocchia, 1891; kavana hotela Kvarner s tzv. Kristalnom dvoranom u Opatiji, Alfred Wildhack, 1909).

Javna arhitektura

Zahvaljujući bujanju društvenoga života, u većim su se gradovima započele graditi zgrade raznih udruženja, primjerice zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda i sportskoga društva Hrvatski sokol i pjevačkoga društva Kolo u Zagrebu. Podizale su se i zgrade trgovačkih i obrtničkih komora (Zagreb, Osijek), političkih stranaka (Starčevićev dom u Zagrebu), novinarskih kuća (zgrada Obzora u Zagrebu) i sl. U stilskom smislu javna arhitektura u svim dijelovima Hrvatske s kraja XIX. st. i početka XX. st. srodna je javnoj arhitekturi u ostalim pokrajinama Monarhije. Većina javnih građevina izvedena je u neorenesansnom stilu, a pred kraj stoljeća javljao se učestalo i neobarok.







Jedna od najmonumentalnijih i najraskošnije opremljenih javnih građevina podignutih u Hrvatskoj potkraj XIX. st. je Guvernerova palača u Rijeci. Izgrađena je 1893–97. prema projektu A. Hauszmanna, jednog od najplodnijih mađarskih arhitekata kasnoga XIX. st., autora pregradnje kraljevske palače na Budimu. Počeo ju je graditi guverner grof Lajos Batthyány, a završio njegov nasljednik Laszlo Szapary. Na izgradnji i opremanju palače s Hauszmannom je surađivao arhitekt Ferencz Jablonszky. Raskošnošću i eksterijera i interijera u hrvatskoj arhitekturi historicizma ima malo primjera poput ove neorenesanse dvokatnice kamenom prekrivenih pročelja. Bila je u prvome redu namijenjena privatnom životu riječkih guvernera, no služila je i za javna događanja.







Zagrebačka Zelena potkova

Urbanistički razvoj Zagreba u drugoj polovici XIX. st., u razdoblju kada se razvijao i kao politička prijestolnica Trojedne Kraljevine, obilježen je formiranjem Donjega grada, središnji dio kojega čini Zelena potkova, niz od sedam parkova/trgova koji okružuju donjogradske blokove. Ideja o realizaciji počela se formirati 1882., a u cjelini je bila uobličena Regulatornom osnovom iz 1887. Autori su bili gradski inženjeri Rupert Melkus i Adolf Hudovski, s kojima su vjerojatno surađivali i → Milan Lenuci te vladin inženjer Juraj Augustin. Pod utjecajem urbanističkoga rješenja bečkoga Ringa, na praznom neizgrađenom prostoru tim je planom bilo predviđeno podizanje niza soliternih, slobodnostojećih javnih zgrada u središtima trgova i parkova, dok bi na rubovima bile smještene dijelom stambene, a dijelom javne građevine. U javnim zgradama trebale su biti udomljene ključne nacionalne institucije: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti s Arheološkim odjelom Narodnoga muzeja i Strossmayerovom galerijom slika, Matica hrvatska, Umjetnički paviljon, Sveučilište u Zagrebu, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Muzej za umjetnost i obrt, Trgovački i obrtnički muzej, Hrvatsko narodno kazalište, te društva Kolo i Sokol. Većinu su zgrada, međutim, sagradili privatni investitori, bogato građanstvo. Ni javnim ni privatnim zgradama podignutim na obodima trgova i parkova Zelene potkove nije bio zadan stil u kojem su oblikovana pročelja te one stoga predstavljaju izniman primjer srednjoeuropskoga odnosa prema oblikovanju grada u XIX. st. i početkom XX. st. – svaki je vlasnik, već s obzirom na svoje preferencije, podrijetlo i interese, odabirao, u dosluhu s arhitektom kojega je angažirao, rješenje pročelja. Zelena potkova najvrednija je realizirana urbanistička cjelina u Hrvatskoj iz druge polovice XIX. st.













Sakralna arhitektura

U polju sakralne arhitekture, najmonumentalnija je realizacija hrvatskoga historicizma đakovačka katedrala koju je 1866–82. dao podići biskup Josip Juraj Strossmayer prema projektima bečkih arhitekata Karla Rösnera i Friedricha Schmidta radi podizanja standarda u hrvatskoj arhitekturi. Podignuta je kao trobrodna neoromanička dvotoranjska bazilika tlocrta latinskoga križa. Riječ je o jedinstvenom Gesamtkunstwerku historicizma širega europskog značaja. U unutrašnjosti su je freskama oslikali rimski slikari njemačkoga podrijetla Alexander Maximillian Seitz, Ludovico Seitz i Achille Ansiglioni, dok je skulpture većim dijelom izradio hrvatski kipar Vatroslav Donegani. Iznimno reprezentativna liturgijska oprema te radovi od metala izvedeni su prema projektima Friedricha Schmidta u bečkim poduzećima Brix & Anders te Dziedzinski & Hanusch. Stolarske radove izveli su domaći majstori Ivan Tordinac i Dragutin Turković, osim orgulja koje je izradio Bečanin Ignaz Karger. Od novopodignutih sakralnih zdanja na području Hrvatske i Slavonije ističu se još djela Hermana Bolléa (evangelička crkva u Zagrebu, 1881–84; katoličke crkve u Granešini, 1885–86. i Erdeviku, 1889–90; pravoslavna kapela na Mirogoju u Zagrebu, 1891–93), Vinka Rauschera (župna crkva u Slatini, 1911–13) i Josipa Vancaša (župne crkve u Krapini, 1899–1903. i Desiniću, 1900–02), a u Dalmaciji → Ćirila Metoda Ivekovića (župne crkve u Prološcu kraj Imotskog, 1897–1901; Smokvici na Korčuli, 1899–1920; Arbanasima kraj Zadra, 1906–08). Neogotička župna crkva u Osijeku djelo je Franza Langenberga iz Bonna (1894–1900), neobaroknu isusovačku crkvu Srca Isusova u Zagrebu projektirao je J. Holjac (1901–03), a prostranu neogotičku kapucinsku crkvu u Rijeci Giovanni Maria Curet i Kornelije Budinić (1904–23; 1924–29).

























Širenjem židovske zajednice u tom razdoblju bio je realiziran velik broj sinagoga, od kojih su osobito monumentalne bile kasnohistoricističke sinagoge u Vukovaru (bečki arhitekt Ludwig Schöne, 1889) i Rijeci (budimpeštanski arhitekt Lipot Baumhorn u suradnji s lokalnim arhitektom Carlom Conighijem, 1902–03).

Zaštita spomenika

Tijekom 1850-ih u Hrvatskoj je započelo utemeljenje institucija zaduženih za zaštitu spomenika. Središnje povjerenstvo za zaštitu i proučavanje spomenika graditeljstva (K.k. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale) imenovalo je konzervatora u svakoj od provincija koje su u sastavu današnje Hrvatske. Osobito je bio aktivan konzervator za Hrvatsku i Slavoniju bio povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski.

Biskup Strossmayer potaknuo je i najvažnije historicističke restauratorske zahvate u sjevernoj Hrvatskoj, primjerice na crkvi sv. Marka (1876–82) i katedrali (1879–1902) u Zagrebu, koje su izvedene prema principima regotizacije i jedinstvenosti i čistoće stila, prema projektima Friedricha Schmidta, a poslije ih je modificirao H. Bollé. Izgled katedrale pri restauraciji bio je potpuno promijenjen; sagrađena su dva visoka tornja na pročelju, dodan je niz fijala, tornjića, zabata i druge arhitektonske dekoracije na bočnim pročeljima, a iz unutrašnjosti je izbačen gotovo sav barokni namještaj te zamijenjen novim, neogotičkim. Bollé je poslije prema sličnim načelima restaurirao mnogobrojne sakralne građevine diljem Hrvatske (Križevci, Pakrac, Marija Bistrica, Ruma). U pokrajinama u austrijskom dijelu Monarhije, Dalmaciji i Istri nastavilo je nakon Nagodbe 1867. djelovati Središnje povjerenstvo koje je provodilo restauraciju i kontroliralo zahvate na cijelom nizu ponajprije antičkih, ranokršćanskih i srednjovjekovnih građevina (Augustov hram u Puli, Eufrazijeva bazilika u Poreču, crkva sv. Krševana i katedrala u Zadru, zvonik crkve sv. Marka u Hvaru, Dioklecijanova bazilika u Splitu, katedrala u Trogiru). Najkontroverzniji zahvat izveden je na zvoniku splitske katedrale koji je velikim dijelom iznova izgrađen potkraj XIX. st. i početkom XX. st. S druge strane, zvonik katedrale u Zadru, izveden 1890–94. prema projektu engleskog arhitekta T. G. Jacksona predstavlja primjer uspješne historicističke dogradnje povijesne strukture. Na području Hrvatske i Slavonije sustavnija briga za zaštitu spomenika započela je tek pred I. svj. rat osnivanjem, na poticaj nadvojvode Franje Ferdinanda, Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika 1910. godine.



















Mirogoj

Zagrebačko groblje Mirogoj ubraja se u najmonumentalnije primjere europskih grobljanskih kompleksa XIX. st. U onodobnoj srednjoeuropskoj arhitekturi veličinom i arhitektonskim rješenjem nije bilo primjera poput mirogojskih arkada s paviljonima pokrivenim kupolama, sagrađenih uz zapadnu i dijelom sjevernu granicu groblja. Arhitektonski okvir groblja izveden je prema Bolléovu projektu, dok je projekt za hortikulturno uređenje groblja izradio Rupert Melkus koji je bio i autor projekta za mrtvačnicu u sklopu groblja. Arkade, paviljoni i središnja katolička kapela Krista Kralja podignuti su u razdoblju od 1879. do kraja 1930-ih u neorenesansnom stilu, pod utjecajem talijanskih i njemačkih grobljanskih kompleksa XIX. st.







Stambena i stambeno-poslovna arhitektura

Na projektiranju stambenih i stambeno-poslovnih građevina, najčešće oblikovanih u neorenesansnom, a potkraj stoljeća i u neobaroknome stilu, u cijelom razdoblju visokoga i kasnog historicizma na svim prostorima Hrvatske uglavnom su se angažirali domaći arhitekti. Značajni projektanti u polju stambene arhitekture bili su među ostalima → Kuno Waidmann, Ferdinand Kondrat, te arhitektonski biroi → Hönigsberg i Deutsch i Pilar, Mally i Bauda (M. Pilar) u Zagrebu, Giacommo Zammatio u Rijeci, Alois Flambach i Wilhelm Carl Hofbauer u Osijeku. Povremeno se bečkim arhitektima povjeravala i izgradnja privatnih palača radi dobivanja prestižnoga projekta (palača Vranyczany na Strossmayerovu trgu u Zagrebu, Otto von Hofer, 1881–83; pregradnja palače Pongratz u Visokoj ulici u Zagrebu, Fellner i Helmer, 1902). Mađarske je pak arhitekte angažiralo slavonsko plemstvo zbog političkih i rodbinskih veza s Ugarskom (pregradnja Pejačevićeva dvorca u Našicama, Ferenc Storn iz Soprona, 1865; dvorac Pejačević u Podgoraču, A. Hauszmann, 1873; dvorac Majláth u Donjem Miholjcu, Istvan Möller, 1905–14).







Na rubovima svih naselja nastajale su četvrti vila, zvane cottage četvrti, a u većim gradovima gradile su se višestambene zgrade socijalnoga stanovanja za siromašnije slojeve stanovništva. U Hrvatskoj u XIX. st. nije bilo izgrađeno ni jedno veće industrijsko naselje (company town) kao u industrijaliziranijim europskim sredinama, no realizirani su skromniji primjeri takvih naselja (Duga Resa, Belišće, Đurđenovac).

Industrijska arhitektura

Iako područje današnje Hrvatske u XIX. st. nije obilježio visok stupanj industrijalizacije, ipak su realizirani pojedini monumentalni industrijski objekti, osobito u većim gradovima. Podizali su se paromlinovi (Osijek, Zagreb), razne tvornice (kože, tekstila, duhana), velika skladišta u lučkim gradovima (Rijeka, Pula). Najveći industrijski kompleks Hrvatske iz XIX. st. je Arsenal Austro-ugarske ratne mornarice u Puli. Radi podizanja standarda ruralnih prostora u Dalmaciji, austro-ugarske su vlasti potkraj XIX. st. u nizu mjesta podigle zgrade Režije duhana, arhitektonski iznimno atraktivnih rješenja (Metković, Imotski, Trogir, Sinj i dr.)













geotehnika, gospodarska djelatnost i znanstvena disciplina koja obuhvaća planiranje konstrukcija i radova, način uporabe materijala te izvođenje građevinskih radova u tlu i stijeni. Postupci i vještine za planiranje i izvođenje tih radova nazivaju se geotehničkim inženjerstvom. Temeljne su geotehničke discipline mehanika tla i mehanika stijena koje proučavaju mehanička svojstva tla i stijena, postupke utvrđivanja tih svojstava kao i ponašanje tih materijala pod različitim utjecajima iz okoline, ponajprije onih koji su izazvani građevinskim zahvatima. Geotehnika se u znatnoj mjeri oslanja i o područje hidrotehnike (vodogradnje). Najvažniji geotehnički zahvati vežu se uz velike infrastrukturne projekte (ceste, željeznice, mostovi, plovni putovi, hidroelektrane, zračne luke, plinovodi, naftovodi i sl.), industrijske projekte (veliki industrijski pogoni, termoelektrane, silosi i sl.), ali i građevinske radove u gradovima (građevne jame, pothodnici, raskrižja u više razina, podzemne garaže, izgradnja zgrada neposredno pokraj već sagrađenih i sl.). Kao zasebni dio geotehnike razvija se potresno geotehničko inženjerstvo koje tlo i podzemlje razmatra s gledišta seizmičke problematike, odn. utvrđuje pojave aktivnih rasjeda, dinamičke nestabilnosti tla (likvefakcija), prekomjerna slijeganja tla, odziv lokalnog tla pri širenju seizmičkih valova od osnovne stijene do površine terena i dr.

Geotehnika se bavi određivanjem osnovnih geotehničkih značajki lokacije (istražni radovi, prostorni raspored slojeva, podzemne vode, mehaničke osobine tla i stijena, seizmički odziv lokalnog tla), općom stabilnosti temeljnog tla i stijena (klizišta i prirodni pokosi, meka i nestabilna tla, utjecaj rudarskih i drugih podzemnih zahvata), temeljenjem građevina koje se odnosi na određivanje statičkog opterećenja (nosivost tla, slijeganja i zaokreti, zemljani tlakovi na ukopane građevine, međudjelovanje tla, temelja i konstrukcije), dinamičkog i seizmičkog opterećenja (sile i pomaci temelja zbog vibracija strojeva ili potresa, zemljani tlakovi na ukopane građevine, međudjelovanje tla, temelja i konstrukcije), izvedbu građevne jame (stabilnost pokosa i stranica, zaštita iskopa, procjeđivanja, utjecaj na susjedne građevine, tehnologija iskopa) te poboljšanja tla (identifikacija nepovoljnih materijala, izbor optimalne metode, stabilnost i deformacije, uvjeti ugradnje i kontrola izvedbe), zatim potpornim konstrukcijama ili građevinama (zasipane potporne konstrukcije u koje spadaju masivni potporni ili gravitacijski zidovi, armirano-betonski L i T zidovi, razni tipovi montažnih zidova, gabioni, konstrukcije od armiranog tla, ugrađene potporne konstrukcije uglavnom plošnog oblika, odn. zidovi od zabijenih platica ili talpi, armirano-betonske dijafragme, različite pilotne stijene izgrađene iz zabijenih ili bušenih pilota, konstrukcije od čavlanog tla), → nasipima i branama od zemljanih materijala (prometni i hidrotehnički nasipi, nasute brane, zasipi), podzemnim građevinama i → tunelima (tuneli za prometnice, hidrotehnički tuneli, podzemne građevine posebnih namjena), → hidrotehničkim građevinama (iskop hidromelioracijskih kanala, izgradnja obrambenih nasipa, brana i akumulacija, iskop i postavljanje drenaža na poljoprivrednom zemljištu i za druge namjene, uređenje i održavanje plovnih putova i priobalja, nasipavanje terena za građenje), izgradnjom objekata u rudarstvu (okna, otkopi, niskopi, uskopi, potkopi, odlagališta materijala), zaštitom okoliša (odlagališta otpada s gledišta stabilnosti, deformacija i procjeđivanja).













Teorijske postavke i primjeri geotehničke djelatnosti

Povijest geotehnike i čovjekova zadiranja i proučavanja ponašanja tla većim se dijelom prožimaju s poviješću građevinarstva. Graditelji starih epoha rješavali su zadatke koje je nametalo tlo kao prirodna podloga. Njihove metode vrednovanja tla i povratne veze između građevine i tla danas nisu poznate, ali ostatci građevina govore da se tražilo pogodno tlo. Postojeći stari spomenici svjedoče o mnogim uspjelim, ali i neuspjelim rješenjima, poput kosoga tornja u Pisi. U Italiji su se još od staroga vijeka isušivale Pontinske močvare, a osim sustava kanala u Egiptu je uz Nil izgrađeno jezero Merid. Stari Indijci kopali su kanale i podizali obrambene nasipe te pročišćavali korito rijeke Ind kako bi povećali njezinu plovnost. Babilonci su kanalom spojili rijeke Eufrat i Tigris. Kinezi su uz Žutu rijeku podigli obrambene nasipe visoke do 20 m te prokopali Carski kanal dužine 1600 km koji je služio za odvodnjavanje, natapanje i promet. Potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. poduzimali su se mnogobrojni i raznovrsni hidrotehnički radovi, kojima je osnovni cilj bio uređenje voda. Nakon I. svj. rata u Nizozemskoj je započela gradnja objekata za obranu od voda iz Sjevernog mora i za odvođenje unutrašnjih voda na polderima. Goleme zemljane radove zahtijevala je i izgradnja Panamskoga kanala i drugih kanala poznatih u svjetskim razmjerima (→ plovni putovi).







Racionalna mehanika tla započela je 1776. kada je Charles Augustin de Coulomb (1736−1806), francuski vojni inženjer, razradio teoriju bočnoga tlaka na potporni zid. Istodobno je eksperimentirao s uzorcima tla i postavio zakon otpornosti tla na smicanje, koji je i danas jedan od osnovnih zakona mehanike tla. Radovi koje su objavili Navier (1833), Collin (1846), Poncelet (1840), Darcy (1856), Rankine (1862) i Boussinesque (1883) su također pridonijeli razvoju geotehnike kao dijela znanosti. Do prvih desetljeća XX. st. u graditeljskoj praksi prevladavale su analitičke analize tlaka na potporne konstrukcije prema jednostavnom fizičkome modelu zrnastoga tla i Coulombovu zakonu linearne zavisnosti. Nije bilo teorije za proračun kritičnog opterećenja tla pod temeljima. Tek su eksperimentalni i teorijski radovi Karla von Terzaghija (1883−1963) 1920-ih dali nove fizičke konkretne osnove za pouzdaniju spoznaju o ponašanju tla pod građevinama i tla kao građevnoga materijala. U djelu Erdbaumechanik auf bodenphysikalischer Grundlage (Mehanika tla na temelju fizikalnih osobina tla, 1925), prvoj monografiji o mehanici tla u svijetu, postavio je osnove nove znanstvene discipline. To je otvorilo put rješavanju složenih zadataka građenja na tlu i u tlu u doba kad je razvoj mehaničkih pomagala omogućivao izvođenje sve većih i složenijih zahvata u tlu. Nakon Terzaghija njegov su primjer slijedili Casagrande (1930), Taylor (1937), Oberti (1944), Stiny (1950), Kastaner (1949) i dr.

Razvoj geotehnike kao znanstvene discipline i djelatnosti u Hrvatskoj

Do 1945. građevinarstvo, kao i ostala industrija u Hrvatskoj, bilo je slabo razvijeno. Izgrađene su hidroelektrane Jaruga (1895., ujedno i prva hidroelektrana na izmjeničnu struju sagrađena u Europi) i Miljacka (1907) na Krki, Ozalj (1908) na Kupi i Kraljevac (1912) na Cetini. Od II. svj. rata izgrađeno ih je 26, od kojih Lešće nakon osamostaljenja Hrvatske, te tri termoelektrane i četiri termoelektrane-toplane, koje osim električne energije proizvode toplu vodu za dijelove gradova Zagreba, Siska i Osijeka. Prvi veći radovi u području vodogradnje počeli su 1876. na rijekama Savi, Dravi, Kupi i Krapini. Do 1891. u mnogim su gradovima uvedene kanalizacija i vodovodna mreža. Glavnina željezničke mreže u Hrvatskoj izrađena je za Austro-Ugarske Monarhije (→ željeznica; sv. 1). Danas Hrvatska raspolaže s 254 km dvokolosiječnih pruga te 2468 km jednokolosiječnih, od čega je 980 km elektrificiranih kolosijeka. Ceste su do 1945. većinom bile makadamske i održavale su se samo u najosnovnijoj mjeri. Prve modernije → ceste sagrađene su u XVIII. i XIX. st., najprije u sjeverozapadnim krajevima. Između dva svjetska rata na teritoriju Hrvatske sagrađena su 372 km cesta sa suvremenim kolnikom, uglavnom oko većih gradova. Hrvatska danas raspolaže s ukupno 27 000 km cesta, od čega 1416 km autocesta i poluautocesta, 6859 km državnih cesta, 9703 županijskih te 8980 km lokalnih cesta. Morske, riječne i zračne luke, naftovodi i plinovodi snažno su se razvijali nakon II. svj. rata, a rast gradskog stanovništva zahtijevao je velike građevinske, a time i geotehničke radove. Sve su se → luke (sv. 1), kako velike teretne i putničke tako i manje nautičke i ribarske, počele proširivati, a gradile su se i nove kao što je velika luka Gaženica u Zadru. Danas Hrvatska raspolaže sa šest većih luka, tri pretežno teretne morske luke (Rijeka, Ploče, Šibenik) i tri pretežno putničke morske luke (Zadar, Split, Dubrovnik). Uz njih postoji veći broj manjih luka za lokalni prijevoz te privez putničkih brodica i trajekata za prijevoz vozila, ribarskih lučica te marina, turističkih luka za jahte i jedrilice. Kad je riječ o unutarnjim plovnim putovima, Hrvatska raspolaže s ukupno 804 km plovnih putova na rijekama Dunavu, Savi, Dravi, Kupi i Uni. Na tim su plovnim putovima važne luke Osijek, Sisak, Slavonski Brod i Vukovar. U Hrvatskoj je danas i sedam zračnih luka (Zagreb, Dubrovnik, Split, Zadar, Pula, Rijeka i Osijek; → aerodrom; sv. 1) te dva manja zračna pristaništa (Mali Lošinj i Brač). Hrvatska također raspolaže s 610 km naftovoda (→ Jadranski naftovod; sv. 2) s pripadnim terminalima (Omišalj, Sisak, Virje, Slavonski Brod te Žitnjak u Zagrebu) te 2693 km magistralnih plinovoda (→ Plinacro; sv. 2) s pripadnim mjernim stanicama i drugim postrojenjima. Razvojem gradova pojavila se potreba za iskorištavanjem prostora u urbanim sredinama, što je dovelo do sve većeg zadiranja u podzemlje, odn. izgradnjom novih poslovnih i stambenih objekata izvodile su se sve dublje građevne jame. Prva veća građevna jama nastala je pri izgradnji poslovne zgrade INA-Naftaplina (Šubićeva–Martićeva–Derenčinova ulica) u Zagrebu 1987., nakon čega su slijedile zaštite građevnih jama u Zagrebu (Importanne centar na Starčevićevu trgu 1994., Importanne galerija na Iberovu trgu 1999., Branimir centar 2002., Grand centar 2005., Avenue Mall 2006., i dr.) i u drugim hrvatskim gradovima.



















Većinu građevinskih, time i geotehničkih radova, nakon II. svj. rata izvodila su uglavnom domaća građevinska poduzeća. Iznimno, i u pravilu kada su gradnju financirale Svjetska i Europska banka za razvoj, poslove gradnje na međunarodnim natječajima dobivala su inozemna građevinska poduzeća. Primjer su za to poduzeća, američko Bechtel i tursko ENKA kao podizvođač, koja su 1999. na natječaju dobila posao izgradnje autoceste Zagreb−Split, na dionici Bosiljevo−Sveti Rok, ili konzorcij talijanskih poduzeća (Grandi Lavori Fincosit, Nuova Co.Ed.Mar, Maltauro) koji je na natječaju dobio posao izgradnje Zagrebačke obale, velikoga kontejnerskog terminala u Rijeci, koju čini 49 velikih kesona koji nose ploču platoa luke, a potopljeni su u muljevito tlo poboljšano predopterećenjem, nizom šljunčanih pilota i mlazno injektiranih stupova. Industrija je do kraja II. svj. rata bila skromna opsega pa njezina izgradnja uglavnom nije zahtijevala složenije zahvate temeljenja. Nakon II. svj. rata gradila su se mnoga postrojenja, skladišta, silosi te nekoliko termoelektrana i drugih velikih građevina. Gradile su se visoke zgrade, duboke građevne jame, pothodnici i druge građevine, što je zahtijevalo rješavanje mnogih geotehničkih problema. Do kraja II. svj. rata veće infrastrukturne građevine projektirale su se većinom u administrativnim službama nadležnoga ministarstva pa nije bila razvijena projektantska djelatnost, osim pojedinih iznimaka, poput inženjerskoga poduzeća Građevno poduzeće Ing. A. Helfman iz Zagreba, koje je bilo opremljeno za veće građevinske radove i u niskogradnji, uključujući podvodno temeljenje na pneumatskim kesonima (pri gradnji → mostova preko Kupe u Sisku, Save u Zagrebu i Krapine u Zaprešiću). Veća su građevinska poduzeća osnovana tek nakon II. svj. rata. Za potrebe izgradnje hidroelektrane Vinodol 1946. je u Zagrebu osnovano poduzeće → Hidroelektra, nastalo iz Elektroprivrednog poduzeća Hrvatske (Elpoh) i u sklopu kojega je osnovana projektantska skupina koja je 1949. prerasla u projektantsko poduzeće → Elektroprojekt iz Zagreba. Tada je osnovan i niz drugih većih poduzeća kao što su zagrebački → Vijadukt (1947) za mostove i ceste, Udarnik za visokogradnje, → Tehnika (1947) za industrijske građevine, Pionir, poslije → Industrogradnja (1946), → Vladimir Gortan i → Novogradnja (oko 1948), riječki Asfalt za gradnju cesta, Jadran i → Primorje, → Konstruktor u Splitu (1945), → Osijek-Koteks i Tehnika Beton u Osijeku, vojna građevinska poduzeća → Tempo u Zagrebu (1948) i Ivan Lučić Lavčević (→ Lavčević) u Splitu (1948), Pomgrad (→ Pomgrad-Inženjering) u Splitu i dr.

Ministarstvo rudarstva u Zagrebu osnovalo je neposredno nakon II. svj. rata rudarsku školu u Varaždinu koja je obrazovala bušačke tehničare. Isto je ministarstvo osnovalo i Poduzeće za istražna bušenja u Zagrebu koje je imalo odjel za mehaniku tla, temeljenja i nasute brane sa stručnjacima za istražno bušenje, geomehaničkim laboratorijem opremljenim suvremenom opremom za ispitivanje tla te skupinom inženjera za geotehničko projektiranje. Kako je preraslo svoju prvotnu namjenu, reorganizirano je u poduzeće Geoistraživanja sa sjedištem u Zagrebu. Usporedno je u Zagrebu osnovano i specijalizirano poduzeće za bušenje i injektiranje Elektrosond. Geoistraživanja i Elektrosond spojili su se 1965. u poduzeće → Geotehnika sa sjedištem u Zagrebu, specijalizirano za izvođenje posebnih geotehničkih radova (piloti, dijafragme, geotehnička sidra, injektiranje i sl.). U sklopu Geotehnike iste je godine osnovano i projektantsko-istraživačko poduzeće Geoexpert, za potrebe istraživanja vezanih uz injektiranje tla i stijena, s pripadajućim laboratorijima. Stručnjaci Geotehnike proveli su i niz opsežnih najsuvremenijih i vrlo složenih terenskih ispitivanja za velike hidroenergetske građevine u svijetu. Među njima ističu se mnogobrojna ispitivanja dilatometrom, velikim tlačnim jastucima i probnim pločama velikog promjera za određivanje krutosti stijene, ispitivanja posmične čvrstoće na kontaktu stijene i betona te određivanja primarnih naprezanja u stijeni. Kako je opseg izgradnje u Hrvatskoj rastao, širila se i potreba za rješavanjem različitih geotehničkih problema. Skupine za geotehničko projektiranje te odgovarajući laboratoriji organizirali su se i u drugim poduzećima i ustanovama, npr. u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu, u njegovim podružnicama u Splitu, Osijeku i u manjoj mjeri u Rijeci te na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

Do II. svj. rata građevinari su se susretali s geotehničkim problemima koji su se rješavali iskustveno i na intuitivan način, dobrim dijelom i zbog toga što se mehanika tla i mehanika stijena još nisu etablirale u znanstvenome smislu. Prvu monografiju o mehanici tla u svijetu objavio je Terzaghi 1925., a prva međunarodna konferencija o mehanici tla i temeljenju održana je na Harvardovu sveučilištu u Massachusettsu 1936., kada je osnovano Međunarodno društvo za mehaniku tla i temeljenje (danas Međunarodno društvo za mehaniku tla i geotehničko inženjerstvo, ISSMGE). Do kraja I. svj. rata građevinski inženjeri u Hrvatskoj školovali su se pretežno u Austriji, na visokim tehničkim školama u Grazu i Beču (poslije tehnička sveučilišta), ali i primjerice na tehničkim visokim školama u Zürichu (ETH Zürich) ili Budimpešti.

Nastojanjem Hrvatskoga društva inženjera i arhitekata, 1919. osnovana je Visoka tehnička škola u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Od 1921. kao honorarni je nastavnik na Katedri za vodogradnju inženjer → Valerijan Rieszner držao nastavu iz kolegija Vodogradnje II, a za njegova je asistenta, poslije i za honorarnoga nastavnika kolegija Industrijska vodogradnja, izabran → Stjepan Szavits-Nossan. U okviru kolegija Vodogradnje II Rieszner je uveo poglavlja iz geotehnike i mehanike tla. U začetcima visokoškolske nastave iz područja tehnike u Hrvatskoj sadržaji iz geotehnike pojavljivali su se i u kolegijima poput Gradnja cesta i željeznica, Gradnja tunela, Građevne konstrukcije te Ispitivanja gradiva. U sklopu svoje katedre Rieszner je početkom 1938. osnovao Zavod za geotehniku, a 1941. i pripadajući Laboratorij za mehaniku tla. Laboratorij je posjedovao uređaj za vađenje neporemećenih uzoraka na terenu, opremu za standardne klasifikacijske pokuse, opremu za ispitivanje mehaničkih svojstava tla, čvrstoću, deformabilnost i vodopropusnost, te je odmah počeo provoditi ispitivanja tla za potrebe građevinske industrije. Zavod je organizirao i opažanja slijeganja i zakretanja građevina te deformacije tla kako bi usporedbom predviđenih i mjerenih veličina kritički ocjenjivao ispravnost projektnih pretpostavki. Specijalizirani kolegiji Mehanika tla i Temeljenje uvedeni su u nastavni program 1942., a Rieszner ih je vodio do smrti 1949. kada je nastavu preuzeo S. Szavits-Nossan.

U akademskoj godini 1961/62. nastavu iz kolegija Mehanika tla preuzeo je novoizabrani profesor, istaknuti inženjer → Ervin Nonveiller. Nastavu iz kolegija Mehanika tla i temeljenje preuzeo je 1978. docent → Franjo Verić, koji je te godine došao na Fakultet građevinskih znanosti (1962−77., te od 1991. → Građevinski fakultet u Zagrebu) iz Instituta Geoexpert, i vodio ju samostalno do 1986. kada mu se pridružio → Antun Szavits-Nossan. Fakultet je 1963. počeo održavati poslijediplomski studij geotehnike, prvi takve vrste u SFRJ. Članovi Zavoda za geotehniku organizirali su i vodili nastavu iz geotehničkih kolegija i na drugim fakultetima i institucijama Fakultetu građevinskih znanosti u Splitu (I. Jašarević, A. Szavits-Nossan, F. Verić; danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Fakultetu građevinskih znanosti u Osijeku (A. Szavits-Nossan, F. Verić; danas → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu (sv. 2) u Zagrebu (E. Nonveiller, A. Szavits-Nossan, F. Verić), Kulturno-tehničkome smjeru → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu (F. Verić), Višoj geotehničkoj školi Varaždin (B. Percel), → Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (B. Percel). Osim na građevinskim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku te na Građevinskom odjelu → Tehničkoga veleučilišta u Zagrebu (sv. 4), geotehnički se sadržaji danas predaju i na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu i Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, u sklopu studija za diplomirane inženjere građevinarstva otvoren je 1999. studijski smjer Geotehnika, jedini takav u Hrvatskoj. Osim postojećih geotehničkih predmeta za sve studente građevinarstva, na geotehničkome su usmjerenju uvedeni novi kolegiji: Geotehnički istražni radovi, Primijenjena mehanika tla, Temeljenje II, Mehanika stijena I, Geotehnika podzemnih građevina, Nasute građevine, Potporne konstrukcije, Numeričko modeliranje u geotehnici te Hidrologija i inženjerska geologija. U skladu s Bolonjskim procesom građevinski su fakulteti u Hrvatskoj uveli trogodišnje preddiplomske studije, s različitim geotehničkim predmetima, dok Građevinski fakultet u Zagrebu na diplomskoj i poslijediplomskoj razini te Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu na diplomskoj razini nude i zaokružene geotehničke studijske programe. Svi visokoškolski studiji građevinarstva također nude veći ili manji broj geotehničkih predmeta.

Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, objavljena su djela usko vezana uz problematiku geotehnike i geotehničkog inženjerstva Mehanika stijena, temeljenje, podzemni radovi (urednik I. Jašarević, 1983), Mehanika tla (M. Selimović, 1985), Tuneli (I. Banjad, 1982., 1989), Mehanika tla i temeljenje građevina (E. Nonveiller, 1990), Temeljenje (T. Roje-Bonacci, 1997), Uvod u mehaniku tla (S. Zlatović, 2006), Tuneli: iskop i primarna podgrada (M. Hudec, 2009), Mehanika tla (T. Roje-Bonacci, 2017), Mehanika stijena (S. M. Kovačević, 2021) i dr. te skripta Tuneli (I. Banjad, 1982) i Podzemne građevine i tuneli (I. Vrkljan, 2003). U Tehničkoj enciklopediji LZMK-a članak mehanika tla (E. Nonveiller) objavljen je 1982., a tunel (I. Banjad, D. Desselbrunner, M. Hudec) 1997.

Udruženja

Kako je stasao veći broj stručnjaka specijalista za geotehniku, javila se potreba za osnivanjem odgovarajućih stručnih društava. Jugoslavensko društvo za mehaniku tla i fundiranje (JDMTF) osnovano je 1949. kao član Međunarodnoga društva za mehaniku tla i temeljenje (ISSMFE). U osnivanju jugoslavenskoga društva vrlo aktivnu ulogu imao je i E. Nonveiller, koji je 1955−59. bio njegov predsjednik. Iste je godine osnovana i Jugoslavenska sekcija međunarodne komisije za visoke brane (ICOLD). Jugoslavensko društvo za mehaniku stijena i podzemne radove (JDMSPR) osnovano je 1965. kao član Međunarodnoga društva za mehaniku stijena (ISRM). Od 1983. unutar JDMTF-a bile su organizirane podružnice po jugoslavenskim republikama. Nakon osamostaljenja Hrvatske 1990. osnovano je Hrvatsko društvo za mehaniku tla i temeljenje (HDMTT), koje je u ISSMFE primljeno 1992. godine. HDMTT se 2006. udružio s Hrvatskom udrugom za mehaniku stijena (HUMS), koja pod tim imenom djeluje od 1997; 1991−97. zvala se Hrvatsko društvo za mehaniku stijena (HDMS), a sljednik je Društva za mehaniku stijena i podzemne radove Hrvatske (DMSPRH), podružnice JDMSPR-a koje je djelovalo 1980−91. S obzirom na to da su većinu članova HDMTT-a i HUMS-a činili isti stručnjaci, na poticaj tadašnjega predsjednika HUMS-a, profesora → Ivana Vrkljana i tadašnje predsjednice HDMTT-a, profesorice Vlaste Szavits-Nossan, ta su se dva društva udružila 2006. u Hrvatsko geotehničko društvo (HGD), koje je član Međunarodnog društva za mehaniku tla i geotehničko inženjerstvo (ISSMGE) i ISRM-a. Osim tih društava u Hrvatskoj djeluje i Hrvatska udruga za tunele i podzemne građevine (ITA Croatia) koja je članica u Međunarodne asocijacije za tunele (ITA).

Žerjavić, Milan (Križ kraj Ivanić Grada, 28. IX. 1915 – Zagreb, 26. VIII. 1971), arhitekt, projektant stambene arhitekture i nekih od prvih zagrebačkih nebodera.

Nakon povratka iz Praga, gdje je 1940. diplomirao arhitekturu na Njemačkoj tehničkoj visokoj školi te nakratko radio kod inženjera Hoube i Wimmera i u građevinskom poduzeću Železny, zaposlio se u Zagrebu kod inženjera Zorislava Franjetića. Od 1941. radio je kao projektant u državnim tijelima Banovine Hrvatske i NDH. Od ljeta 1945. bio je angažiran u Ministarstvu građevina NRH na planovima obnove zemlje, 1946. radio je u građevinskom poduzeću Kabiljo, a 1947. otišao je u Sarajevo, gdje je radio na zadatcima koje je prethodno obavljao i u Ministarstvu u Zagrebu. Od 1948. bio je zaposlen u zagrebačkom Gradskomu projektnom i geodetskom poduzeću Osnova, gdje je rukovoditelj bio od 1951. do raspada poduzeća 1954., kada iz njega nastaju arhitektonski projektni biroi Ilijić i Žerjavić. Biro Žerjavić, na čelu kojega je bio gotovo do smrti, bavio se uglavnom projektiranjem višestambenih zgrada.

Među njegovim realizacijama ističu se stambeno-poslovna zgrada u Bogovićevoj ulici 1a, višestambene zgrade u Martićevoj 30–36 i 53–61, na Prilazu baruna Filipovića 4–10 i u Biankinijevoj 8 (sve 1954), pet tipskih višestambenih zgrada u Ulici grada Vukovara 228–236 (1956–57), višestambeni sklop na križanju Martićeve i Vojnovićeve 22–32 s deseterokatnim neboderom (s Pavlom Baranjaijem, 1956–58), višestambene zgrade u Savskoj 92–98 (1957), neboder na križanju Držićeve 10 s Ulicom grada Vukovara (1957–58), višestambene zgrade na križanju Barčićeve i Derenčinove (zajedno sa Zlatkom Ogorelcem, 1958), na križanju Maksimirske i Harambašićeve (s P. Baranjaijem, 1958), stambeno-poslovna zgrada na križanju Savske i Vukotinovićeve (1959), pet zgrada na Volovčici u Zapoljskoj 2–30 (1960), te nekoliko obiteljskih kuća.













Geršić, Ivo (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 23. IV. 1915 – Zagreb, 4. V. 2002), arhitekt, sljedbenik načela funkcionalne arhitekture zagrebačkoga kruga.

Diplomirao je 1938. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon studija radio je u Tehničkom odsjeku Gradskoga poglavarstva u Zagrebu, potom u Sekciji za održavanje pruga u Slavonskom Brodu. Od 1942. do 1944. bio je zaposlen u Ministarstvu zdravlja NDH, a nakon II. svj. rata u Ministarstvu narodnog zdravlja NRH u Zagrebu. Godine 1947. poslan je na rad u Bosnu (Travnik, Donji Vakuf, Kupres), a 1949. zaposlio se u → Arhitektonskom projektnom zavodu (APZ) u Zagrebu, gdje je od 1952. vodio jednu od projektantskih skupina koja je 1954. postala samostalni Arhitektonski biro 54 (AB–54). Bio je voditelj toga biroa do njegova uključenja u obnovljeni APZ 1977. Umirovljen je 1980. Predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1950–63). Bio je član Savjeta Međunarodne federacije za bolnički inženjering (1978–82).

Nadahnut funkcionalističkim principima zagrebačke škole arhitekture, uvažavajući suvremene arhitektonske tijekove, projektirao je zdravstvene, stambene i odgojno-obrazovne zgrade. Najveći broj izvedenih projekata vezan je uz arhitekturu zdravstvenih ustanova: paviljoni za liječenje tuberkuloze u sklopu bolnica u Novom Marofu (1949) i Šumetlici kraj Nove Gradiške (1951–56), poliklinika, kirurški i zarazni odjel, onkološki dispanzer, ekonomski blok i energetska centrala bolnice u Slavonskom Brodu (1961–74), kirurški, ginekološki i patološki odjel i središnji laboratorij bolnice u Varaždinu (1965–78), ginekološko-porođajni odjel bolnice u Puli (1978) i dr. Među odgojno-obrazovnim i stambenim zgradama ističu se: osnovna škola na Mlinarskoj cesti 35 (sa Ž. Žlofom, 1957), srednja tekstilna škola na Prilazu baruna Filipovića 30 (1963), dvije stambene zgrade u Vukovarskoj ulici 238–240 (1952., 1958), sve u Zagrebu. Radio je na generalnim planovima razvoja medicinskih ustanova i bolnica (1953–78). Stručne radove objavljivao je u časopisima Arhitektura, Bulletin JAZU, Čovjek i prostor, Zdravstvo i dr. Za životno djelo dobio je nagrade »Viktor Kovačić« (1992) i »Vladimir Nazor« (1998).





