poljoprivreda, gospodarska djelatnost uzgoja biljaka i životinja za prehranu ljudi. Znanost o poljoprivredi naziva se → agronomija. Poljoprivredna proizvodnja može biti industrijska i domaća (npr. obiteljska poljoprivredna gospodarstva, OPG). Prema naravi bioloških jedinica u poljoprivrednoj životnoj zajednici (agrobiocenozi) i namjeni proizvoda poljoprivreda se dijeli na uzgoj bilja (→ bilinogojstvo ili ratarstvo, → povrćarstvo, → voćarstvo, → vinogradarstvo, → travnjaštvo) i životinja (→ stočarstvo, → ribarstvo, → marikultura, → pčelarstvo) te → gljivarstvo. Od samih početaka poljoprivredne proizvodnje, preradbe i trgovine poljoprivrednu proizvodnju prati, potiče, i usmjerava poseban dio agronomije – poljoprivredna ekonomika.



















Prapovijesno doba
Paleoetnobotaničari su utvrdili kako su se ljudi koristili zrnjem jestivih biljaka za prehranu još prije 20 000 godina. U početku su skupljali različite plodove, gomolje i korijenje, hvatali kukce i životinje, još ne stvarajući zalihe hrane. Prije početka sjedilačkoga načina života stanovništvo Levanta poznavalo je pšenicu, ječam, grah, grašak, leću i lan. Uzgoj bilja (zemljoradnja) započeo je najprije u dolini rijeka Eufrata, Tigrisa i Nila (oko 8000. pr. Kr.; uz navedene biljke udomaćuju se koze, ovce, goveda i svinje), a potom se proširio na Bliski istok i u Europu, pretpostavlja se, morskim putem i uz tok Dunava. Motičarska zemljoradnja karakteristična za to razdoblje podrazumijevala je ručno utiskivanje sjemena u zemlju, sadnju s pomoću sadnog štapa te okopavanje, isprva kamenom i drvenom motikom ili štapom za rahljenje. Poslije se iz motičarske razvila plužna obradba zemlje (najstariji poznati plug potječe iz približno 3000. pr. Kr.). Zemlja se vrlo rano obrađivala na terasama i natapala. Pripitomljavanjem životinja počelo se razvijati stočarstvo, koje je u to doba bilo isključivo pašnjačko. U prapovijesno doba otkriven je proces proizvodnje piva, koje je osim pića predstavljalo i hranu, ali i prvi oblik plaćanja. Druga su ishodišta poljoprivredne proizvodnje u svijetu bila središnja i sjeverna Kina (6500. pr. Kr.), Srednja Amerika (3000. pr. Kr.), Južna Amerika (2500. pr. Kr.) i dio Afrike (2000. pr. Kr.).

Povijesno doba

Poljoprivreda se iz svojih ishodišta prilično brzo proširila na Sredozemlje, gdje je doživjela puni procvat uglavnom zahvaljujući maslini, vinovoj lozi i rogaču. Za sustavno širenje i procvat poljoprivrede u to su doba najveće zasluge imali Grci i Rimljani. Atena i Rim, u ono doba među najvećim urbanim središtima, oblikovali su urbanu poljoprivredu organizirajući i potpomažući razvoj trgovine te izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda. Voće, povrće i vinova loza uzgajali su se u okolici gradova, a pšenica se uglavnom uvozila. Za grčke i rimske prevlasti zemlja je često bila u vlasništvu velikih veleposjednika, a obrađivali su je robovi i zavisni seljaci. Grci su se koristili plugom i srpom, a vršili su na ploči za vršenje, dok su Rimljani rabili plug koji je imao gredelj i lemeš te bio okovan željezom, a poslije je imao i plužnu dasku. Kvalitetu zemlje popravljali su s pomoću stajskoga gnoja, pepela, blata, komposta, pijeska ili gline, a žitarice su uzgajali u dvopoljnom sustavu (ozim i jar). Prekretnicu u širenju znanja i vještina uzgoja bilja i stoke omogućili su poljoprivredni priručnici rimskih pisaca koji su postavili pisane temelje agronomije. Propašću Rimskoga Carstva započelo je dugo razdoblje srednjega vijeka tijekom kojega nije bilo napretka te je potisnuto i zaboravljeno čak i ono poljoprivredno znanje koje su prije ispisali rimski pisci. Stalnim povećanjem broja ljudi rasla je potreba za novim obradivim površinama, koje su nastajale krčenjem šuma i preoravanjem travnjaka. Za obradbu zemlje Germani i Kelti koristili su se metodom primitivnog travopolja, a Slaveni metodom paljevinske zemljoradnje. Slaveni su zemlju obrađivali ralom koje je zemlju samo drobilo i razdvajalo, ali ju nije i okretalo, pa se zato oralo uzduž i poprijeko. Franačkim osvajanjima potkraj VIII. i početkom IX. st. diljem Europe (Španjolska, Italija, Njemačka, Ugarska, Hrvatska) proširio se feudalizam koji je donio nov način iskorištavanja zemljišta – feudalno tropolje, u kojem jedna trećina površine seoskog atara pripada pašnjacima, druga ozimoj žitarici (pšenici), a treća jaroj žitarici (ječam, zob). Tada su nastali prvi veliki feudalni posjedi.

Nov, veći napredak dogodio se nakon što je u Engleskoj u poljoprivrednom uzgoju primijenjen stajski uzgoj stoke i uzgoj krmnog bilja na oranicama (crvena djetelina i stočna repa) u četveropoljnom plodoredu. Stajski uzgoj stoke omogućio je prikupljanje stajskoga gnoja, koji se rabio za podizanje plodnosti i kvalitete tla. Otkrićem Amerike, umjesto očekivanih začina, u Europu su prodrle nove biljne kulture – kukuruz, krumpir, paprika, rajčica, lubenica i duhan, a Amerika je upoznala pšenicu i uzgoj konja. Uzgoj pšenice u Americi bio je toliko uspješan da je do sredine XIX. st. Amerika preuzela vodeću ulogu u svjetskoj trgovini pšenicom. Desetljećima je svjetskim pšeničnim tržištem upravljala Burza pšenice u Chicagu, koja je svojim zalihama sredinom XIX. st. prvo namirivala potrebe Engleske, a zatim i Francuske, Njemačke, ostatka Europe, Kanade i Australije. Trgovački monopol na pšenicu prekinuli su selekcionari pšenice, zahvaljujući čijim se novim sortama uzgoj pšenice proširio širom svijeta, pa tako i na područja gdje se za pšenicu do tada nije niti znalo (Sibir, Kanada, Indija, Meksiko, Australija, Argentina, Čile).







Od antičkoga razdoblja do XIX. st. → poljoprivredna mehanizacija se nije znatno razvijala, a prva novodobna otkrića pripisuju se američkim izumiteljima. Kovač Charles Newbold iz američkog Burlingtona 1797. izlio je plug u jednom komadu, a kovač John Deere 1837. izgradio je tvornicu takvih plugova koja ih unatoč velikoj proizvodnji nije mogla proizvesti dovoljno kako bi podmirila potražnju (milijunti plug izlio je od 24-karatnog zlata). Tvornica John Deere u Des Moinesu u američkoj saveznoj državi Iowi i danas je najveća automatizirana i robotizirana tvornica poljoprivredne tehnike na svijetu. Za poljoprivrednu proizvodnju i preradbu značajan je bio i izum žetelice pšenice koju je početkom XIX. st. konstruirao Amerikanac Cyrus McCormik. Ona je u jednom danu (vučena četirima konjima) mogla požeti oko 3 ha pšenice. McCormik je 1847. osnovao tvornicu u kojoj je u četiri godine proizveo čak 23 000 strojnih žetelica. Poljoprivredna se mehanizacija tijekom XX. st. stalno usavršavala pa su svi radovi u ratarstvu i stočarstvu mehanizirani, a dio poslova danas je i robotiziran. U svom dosadašnjem razvoju svjetska je poljoprivreda uvelike izmijenila »lice Zemlje«, iskrčila prirodnu vegetaciju, a spontane ekosustave i biocenoze bogate vrstama osiromašila i zamijenila agroekosustavima, odnosno agrobiocenozama. Ručni rad i zaprega zamijenjeni su strojnim radom, a novouspostavljeni sustav podrazumijeva iznimno veliku uporabu energije fosilnih goriva i ovisnost o toj energiji, a zatim i o fitofarmaceutskim i zoofarmaceutskim sredstvima namijenjenima zaštiti bilja i liječenju domaćih životinja. Velike stečevine suvremene znanosti poput selekcije unutar iste vrste i biološko-genetskog inženjerstva (→ genetika u poljoprivredi), računalne tehnologije, nanotehnologije, multispektralne satelitske tehnike i tehničke znanosti otvaraju neslućene mogućnosti. Nema sumnje da će se ta dostignuća rabiti u novoj, ekološki održivo koncipiranoj poljoprivredi u kojoj će sustavi gospodarenja oponašati prirodne ekološke sustave.







Povijest poljoprivrede u Hrvatskoj

Pretpostavlja se da su prva poljoprivredna naselja na tlu Hrvatske nastala oko 6000. pr. Kr., te da su se u njima već tada uzgajali pšenica, ječam, lan i udomaćena ovca. U sljedećih 4000 godina udomaćene su nove biljne i životinjske vrste – zob, raž, vinova loza, maslina, te svinja i govedo. Zemunice u naseljima u to su doba bile uglavnom izgrađene od nabijenog lesa, a prostrane ravnice Slavonije i Srijema bile su osobito pogodne za osnivanje prvih naselja i početke bilinogojstva i stočarstva. Na tom su prostoru nastala najveća prapovijesna naselja: ističu se naselja neolitičke starčevačke kulture na mjestu današnjih Vinkovaca te eneolitičke vučedolske kulture kraj današnjega Vukovara. Prvi cjelovit pribor za serijsko lijevanje na našem području materijalni je dokaz visoka dosega vučedolske kulture.

U antičko doba vinova loza i maslina bili su glavni pokretači poljoprivrede, trgovine i prometa u jadranskom dijelu Hrvatske. Rimsko razdoblje donijelo je napredak poljoprivrede jer je ralicu s ovih prostora istisnuo željezni plug. Razvila su se gradska središta, brodogradnja, plovidba i trgovina. Oslobođeni i odsluženi rimski vojskovođe koji su dobivali povlastice u korištenju zemljišta na svojim su posjedima primjenjivali u to doba naprednu rimsku poljoprivredu i iskustva iz zemalja u kojima su ratovali. Tako je car Dioklecijan u svojoj rezidenciji u Splitu uzgajao povrće (posebno kupus). Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva slijedilo je dugo razdoblje nestabilnosti i upada ratničkih plemena (Mongoli, Huni, Avari, Normani) koja su pustošila ovaj prostor, koji nije mogao napredovati zbog depopulacije, ratnih gubitaka i stalnog razaranja naselja. Dolaskom hrvatskih plemena (u osnovi stočarskih; pretpostavlja se da su poznavali proso, pšenicu, ječam, raž, lan te goveda, svinje i ovce) na sredozemni pojas, novopridošlo stanovništvo prvi put se susrelo s maslinom, vinovom lozom, smokvom i rogačem, te s kozama i magarcima. Prvi zapis o uzgoju vinove loze u Hrvata potječe iz 892., kada je knez Muncimir splitskoj crkvi darovao imanje s vinogradom, oranicama i robljem. Uvođenjem feudalnoga sustava u srednjovjekovnom razdoblju feudalac je postao zaštitnik svoga imanja koje su obrađivali robovi i kmetovi. Hrvatska je poljoprivreda u feudalnom razdoblju napredovala, osobito stočarstvo (isključivo pašnjačko) koje je, zahvaljujući široko prihvaćenom tropoljnom sustavu, imalo veće mogućnosti ispaše. Tropoljni plodored karakterizira uzgoj npr. pšenice na jednome dijelu, kukuruza na drugom te grahorice na trećem. Takva vrsta plodoreda trajno je održiv i najpovoljniji sustav uzgoja bilja koji osigurava plodnost tla i uravnoteženo kruženje tvari i energije u agroekosustavu. Ukidanjem kmetstva u XIX. st. započelo je razdoblje u kojem su feudalni posjedi pronalazili nove vlasnike (dijelom iz inozemstva) koji su uvodili suvremene poljoprivredne tehnologije i dovodili stručnjake koji su vodili proizvodnju. Zahvaljujući razvoju agronomskih znanosti i industrije, agrikultura je snažno napredovala. Povećanom poljoprivrednom proizvodnjom i primjenom suvremenih sredstava ostvarena je poljoprivreda koja je pratila napredne zemlje toga doba. Ipak, poljoprivredna se proizvodnja i dalje susretala s mnogobrojnim teškoćama; potkraj XIX. st. europske je, tako i hrvatske, vinograde napao štetnik trsov ušenac (filoksera), zbog čijeg su se djelovanja upola smanjile površine pod vinogradima. To je uzrokovalo veliko iseljavanje vinogradara s hrvatskih otoka i iz priobalja u prekomorske zemlje. Na početku XX. st. poljoprivreda je s 20% udjela u nacionalnom dohotku bila najvažnija gospodarska djelatnost. Od početka XX. st. do 1939. je, zbog nedovoljnog broja radnih mjesta u drugim segmentima gospodarstva, porasla poljoprivredna proizvodnja utemeljena uglavnom na povećanju površina poljoprivrednog zemljišta, no u drugoj je polovici XX. st., zbog sve veće potražnje za radnicima u industriji i obrtništvu, došlo do obrnutog procesa. Radnici su napuštali poljoprivredu i trajno se selili u gradove. Posljedica tog procesa bilo je napuštanje marginalnoga poljoprivrednog zemljišta (oranice planinskog područja, nasadi na krškim terasama, krške vrtače i doci, močvarna tla) i širenje gradova na plodne površine u predgrađu. Industrija tog doba bila je usmjerena na proizvodnju jeftinijih proizvoda – šećera iz šećerne trske, cigareta iz virginijskih duhana, umjetnih tkanina umjesto prirodnih, a s hrvatskih oranica potisnute su šećerna repa, duhan, lan i konoplja. Posljedice II. svj. rata, prinudne kolektivizacije, oduzimanja dijela poljoprivrednog uroda i stvaranja zemljoradničkih zadruga bile su pogubne za hrvatsku poljoprivredu. Proizvodnja u poslijeratnom petogodištu (1946–50) bila je 22% niža od one u predratnome (1935–39). Pokušaj stvaranja seljačkih radnih zadruga, nakon agrarne reforme (1945–52), nije uspio. Tek je prelaskom na nove odnose, državna dobra, primjenu znanosti, slobodnije tržište, nove, moderne postupke i mehanizaciju, visokorodne sorte i hibride nakon 1960. došlo do stabilnog rasta proizvodnje, koji je do 1985. iznosio 3,1% na godinu (najviše u povijesti hrvatske poljoprivrede). Porast proizvodnje je pozitivno utjecao na cjelokupno gospodarstvo i životni standard. Drugu polovicu XX. st. (od 1960-ih do 1990-ih) u hrvatskoj poljoprivredi obilježila je deagrarizacija društva, migracije iz seoskih u gradske sredine, širenje urbanih prostora na račun ruralnoga (1965–87. izgubljeno je 166 441 ha ruralnoga prostora) te djelovanje poljoprivrednih kombinata, velikih poljoprivrednih poduzeća koja su u svom organizacijskom obliku objedinjavala poljoprivrednu proizvodnju i preradbu proizvoda. Kombinati su nastajali spajanjem državnih poljoprivrednih dobara i poljoprivrednih zadruga, a raspolagali su i zemljom razvlaštenih nekadašnjih veleposjednika, novootkupljenom zemljom te zemljom nastalom melioracijama močvarnih tala. Tijekom 1980-ih kombinati su drenirali (→ melioracija tla) oko 150 000 ha zemljišta. Njihove stručne službe osmišljavale su i vodile uzgoj proizvoda ne samo na svojim imanjima, nego i na imanjima svojih kooperanata (seljaka) od kojih su proizvode otkupljivali po tržišnim cijenama. Kombinati su tijekom vremena mijenjali nazive, udruživali se u druge složene sustave međusobno ili s drugim gospodarskim subjektima. Neki od većih poljoprivrednih kombinata u Slavoniji bili su: PIK Belje (→ Belje plus), PIK → Sljeme, PIK Vinkovci (→ PIK Vinkovci plus), PIK Vrbovec (→ PIK Vrbovec plus), PIK Nova Gradiška (PPK Nova Gradiška), PIK Đakovo, PIK Orahovica (→ PP Orahovica), → PPK Valpovo, a u Istri poljoprivredni kombinati Labin, Pazin, Poreč i Umag. Prateći svjetske gospodarske tijekove, udio poljoprivrede u bruto nacionalnom dohotku u odnosu na sekundarne i tercijarne djelatnosti potkraj XX. st. ponovno je počeo opadati pa je početkom XXI. st. taj udio bio manji od 6%.

























Domovinski rat i česte migracije stanovništva su uvelike utjecali na poljoprivrednu proizvodnju, tako da je ona u poslijeratnom petogodišnjem razdoblju (1996–2000) bila čak 15% manja u odnosu na predratno razdoblje (1986–90). Tranzicija iz društvenoga u tržišno gospodarstvo i mnogobrojne privatizacije provedene bez strategija razvoja donijele su dodatne teškoće. Uništeni su nekad veliki poljoprivredni kombinati, a zadovoljavanje potreba stanovništva za poljoprivrednim proizvodima povjereno je uvozu umjesto domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji. Domaći su proizvođači postupno uništeni, preradbeni kapaciteti (mlijeko, duhan) prodani su stranim vlasnicima, a strani prodajni lanci uvozili su i na hrvatsko tržište plasirali gotovo sve poljoprivredne proizvode.

Prema Zelenom izvješću Ministarstva poljoprivrede za 2018. RH je imala 167 676 poljoprivrednih gospodarstava; najbrojnija su bila mala, a njihovi su vlasnici većinom bili starije životne dobi. U ukupnoj vrijednosti vanjskotrgovinske razmjene 2018. poljoprivredno-prehrambeni proizvodi imali su udio 13,5%, dok je Hrvatska uvezla hrane u vrijednosti 3,1 milijardu eura. Te je godine vrijednost otkupa i prodaje poljoprivrednih proizvoda iznosila 7,4 milijarde kuna te je zabilježen rast ekološke proizvodnje (7% ukupnih poljoprivrednih površina).

Žiljak, Vilko (Sveti Ivan Zelina, 18. XII. 1946), inženjer eksperimentalne fizike; začetnik računalne grafike u Hrvatskoj.

U Zagrebu je diplomirao eksperimentalnu fiziku 1973. na → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (sv. 4) i doktorirao 1981. na Elektrotehničkome fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4) disertacijom Simulacija terminala Jugoslavenskog naftovoda kao stohastički proces (mentor → G. Smiljanić; sv. 4). Isprva je radio u poduzećima Industroprojekt (1970–76), Selk (1976–79) i Jugoslavenski (Jadranski) naftovod (1979–82), a 1982. zaposlio se na Višoj grafičkoj školi (od 1990. → Grafički fakultet) u Zagrebu, gdje je bio voditelj katedre za tiskarski slog i računarsku tehniku. U zvanje redovitoga profesora biran je 1999. Funkciju dekana Fakulteta obnašao je 1982–87. Umirovljen je 2015. Održavao je dodiplomsku nastavu na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Studiju informatike na Tehničkome veleučilištu u Zagrebu te poslijediplomsku nastavu na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, Medicinskom, Građevinskom i Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu.

Bavi se istraživanjem, razvojem i primjenom informatičke, računalne i grafičke tehnike u širem području znanosti. U Hrvatskoj je začetnik matematičkoga modeliranja i simulacije, računalne grafike te vizualnoga istraživanja s pomoću računala. Iz tih područja organizirao je nastavu na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima te objavio više knjiga (Simulacija računalom, 1982; Računarska tipografija, 1987; Stolno izdavaštvo. Desktop publishing. Obrada teksta i slike računalom, 1990; Postscrtipt programiranje grafike, s K. Papom, 1998. i dr.). Koautor je pet patenata u području infracrvenih boja; uveo je novu varijablu za mjerenje apsorpcije svjetlosti na 1000 nm. S Miroslavom Šutejom 1993. dizajnirao je hrvatske novčanice. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost 2010. Član je emeritus HATZ-a, kojega je bio dopredsjednik 2009–13. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Vukičević, Slobodan (Zagreb, 17. V. 1951), liječnik, stručnjak za biološku regeneraciju kosti i hrskavice.

Na Medicinskom fakultetu (MF) u Zagrebu diplomirao je 1975. i doktorirao 1978. disertacijom Utjecaj intermitentnog opterećenja na rast i pregradnju kosti okrajina štakora. Od 1975. radi na Fakultetu, od 1986. kao redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za anatomiju 1986–91., a 1987. osnovao je i od tada vodi Laboratorij za mineralizirana tkiva. Na Fakultetu je 2003. osnovao Centar za funkcionalnu genomiku te 2007. Centar za proteomiku (voditelj do 2016), koji su danas odjeli Centra za translacijska i klinička istraživanja MF-a. Od 2014. voditelj je znanstvene jedinice Regenerativne medicine Znanstvenoga centra izvrsnosti za reproduktivnu i regenerativnu medicinu MF-a. Usavršavao se 1984–85 (stipendist zaklade Aleksander von Humboldt) u Laboratoriju za metabolizam i bolesti kostiju Instituta za patologiju Sveučilišta u Heidelbergu, te 1988–89. u Nacionalnome institutu za stomatološka i kraniofacijalna istraživanja u Bethesdi (SAD), gdje je 1990–91. bio gostujući znanstvenik i 1992–94. voditelj Laboratorija za biologiju koštanih stanica.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa biomedicina i translacijska medicina, odn. regeneracija mineraliziranih tkiva i zglobne hrskavice te uloga koštanih morfogenetskih proteina u razvoju i održavanju funkcije bubrega, gušterače, jetre i srca. Radio je na više projekata regeneracije organa, a njegova najvažnija znanstvena otkrića uključuju izolaciju, karakterizaciju i ulogu više koštanih i hrskavičnih morfogenetskih proteina te njihovu primjenu u humanoj medicini, mehanizme prijenosa signala koštanih i hrskavičnih stanica, otkriće novih biomarkera te biološke regeneracije kosti, hrskavice i bubrega. Autor je više međunarodnih patenata. Suosnivač je i nekadašnji direktor prvoga hrvatskog biotehnološkog poduzeća Genera istraživanja (2001; → Genera). Predsjednik je Hrvatskog društva za kalcificirana tkiva osnovanoga 1993. Bio je voditelj projekta OSTEOproSPINE financiranoga putem programa OBZOR 2020 Europske komisije, kojim je u ljudi potvrđena djelotvornost biološkoga lijeka za transformaciju periferne krvi u kost. Autor je mnogih radova objavljenih u prestižnim biomedicinskim časopisima, poput New England Journal of Medicine, Cell, Nature Genetics, Journal of Clinical Investigation i Journal of the National Cancer Institute. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1991. Od 2014. član je HAZU-a te dobitnik Nagrade za životno djelo 2018.

Bobis d. o. o., poduzeće za proizvodnju kolača, trajnoga peciva i kruha sa sjedištem u Solinu, osnovano 1949. u Splitu; nazvano po skraćenici za bombone, biskvite i slastice. Jedno je od najznačajnijih hrvatskih poduzeća u toj djelatnosti.









Prva prodavaonica otvorena je na splitskom Narodnom trgu. Pod vodstvom prvoga upravitelja Tita Kirigina, člana poznate splitske slastičarske obitelji, profiliralo se kao najpoznatije konditorsko poduzeće u Dalmaciji razvivši, uz proizvodni, i ugostiteljski segment putem lanca mliječnih restorana u Splitu i okolici. Pogoni su bili smješteni na tri lokacije u središtu Splita, a među najpoznatijim su proizvodima bile slastice poput mandulata i bobića te torti s krokantom. Tijekom desetljeća Bobis se intenzivno širio povećavajući asortiman slastica te otvarajući nove prodavaonice u Dalmaciji.













Nakon hrvatskoga osamostaljenja, restrukturiranje poduzeća u novim društveno-ekonomskim okolnostima dovelo je do poteškoća u poslovanju. Godine 2003. poduzeće je kupio poduzetnik Joško Svaguša koji je pogone preselio iz središta grada, a od 2015. u vlasništvu je Tomislava Mamića, vlasnika trgovačkoga lanca Tommy. Sjedište poduzeća premješteno je 2021. u Solin gdje je izgrađen novi proizvodni pogon kapaciteta više od 60 milijuna proizvoda na godinu. Ključna je strateška odrednica primjena tradicionalnih metoda i receptura, pri čemu je fokus na izradbi zdravih proizvoda bez aditiva uz primjenu prirodnih kvasaca, čime se nastoji postići otklon od industrijskoga pristupa pekarskoj i slastičarskoj proizvodnji. Poduzeće danas zapošljava više od 600 radnika, a ukupni asortiman obuhvaća 400 pekarskih i slastičarskih artikala, od čega najveći dio čine svježi proizvodi od lisnatoga tijesta, kremasti kolači, torte i čajna peciva. Ima 67 vlastitih prodavaonica u Splitu, Ninu, Zadru, Šibeniku, Primoštenu, Rogoznici i Dubrovniku, a proizvodi su dostupni i u prodajnoj mreži lanca Tommy.

Salopek, Branko (Zagreb, 9. XII. 1942), rudarski inženjer, stručnjak za oplemenjivanje mineralnih sirovina, recikliranje otpada i zaštitu okoliša.

Diplomirao je 1968. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, te magistrirao 1979. i doktorirao 1982. disertacijom Teorija i tehnologija kombiniranog sistema zgušnjivanja i dubinske filtracije na Prirodoslovno-tehničkome fakultetu u Ljubljani. U poduzeću Jugokeramika bio je zaposlen do 1971., od kada je radio na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, od 1997. kao redoviti profesor u trajnome zvanju. Predavao je kolegije Oplemenjivanje mineralnih sirovina I i II, Zaštita okoliša, Recikliranje i odlaganje otpada, Upravljanje okolišem. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo i geotehniku te prodekan Fakulteta (1989−95). Sudjelovao je u nastavi stručnih kolegija na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu te u izvedbi poslijediplomskoga interdisciplinarnog studija Ekoinženjerstva. Znanstveno i stručno bavio se područjem oplemenjivanja mineralnih sirovina, recikliranja otpada i zaštite okoliša. Bio je član uređivačkog odbora → Rudarsko-geološko-naftnoga-zbornika. Redoviti je član HATZ-a.

Saridja, Velimir (Zagreb, 24. IV. 1924 − Zagreb, 24. IV. 1989), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za razradbu naftnih i plinskih ležišta.

Diplomirao je 1952. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1977. disertacijom Uvođenje optimalizacije iskorišćavanja naftnih ležišta na području SR Hrvatske. Od 1952. do umirovljenja radio je u poduzeću Naftaplin (→ INA). Bio je šef odjela i upravitelj pogona Mramor brdo, upravitelj revira Šumećani te od 1961. član uprave Naftaplina. Bio je član Komisije UN-a za zalihe plina u Ženevi (1962–70). Kao izvanredni profesor predavao je 1988–89. kolegije Rudarstvo i Razrada ležišta na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu. Znanstveno i stručno bavio se područjem razradbe naftnih i plinskih ležišta te istraživanjem i proizvodnjom nafte i plina. Autor je djela Priručnik za mjerenje protočnih količina zemnog plina pomoću diferencijalnih manometara (sa Z. Singerom, 1964), Uvođenje optimalizacije iskorištavanja naftnih ležišta na području SR Hrvatske (1978), Metode projektiranja razrade naftnih i plinskih ležišta (1985) i dr.

Sečen, Josip (Opatija kraj Pokupskoga, 20. IX. 1939), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za razradbu ležišta ugljikovodika i dobivanje nafte i plina.

Diplomirao je 1965. te doktorirao 1982. disertacijom Mogućnost primjene tekućina podatljivih miješanju za istiskivanje nafte iz ležišta u SR Hrvatskoj (mentor → V. Saridja) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, u Zagrebu. Bio je zaposlen u poduzeću INA-Naftaplin 1966−2004. Od 1970. radio je na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu, od 1989. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Pridobivanje nafte i plina, Razrada ležišta ugljikovodika i dr. Umirovljen je 2009. Bavi se razradbom naftnih, plinskih i plinsko-kondenzatnih ležišta pri iskorištavanju, analizom gubitaka tlaka u proizvodnim cijevima i površinskim sapnicama eruptivnih bušotina, projektiranjem i interpretacijom hidrodinamičkih mjerenja bušotina i energetikom. Autor je djela Pridobivanje nafte eruptivnim načinom (1977), Istiskivanje nafte tekućinama podatljivim miješanju (1987), Razrada ležišta ugljikovodika (2002), Metode povećanja iscrpka nafte (2006). Bio je glavni urednik časopisa → Nafta (2005−14). Redoviti je član HATZ-a od 1998.

Seiwerth, Adolfo (Koprivnica, 17. VI. 1886 – Koprivnica, 26. I. 1928), kemijski inženjer, agronom i pedolog, stručnjak za kemijsku i mehaničku analizu tla.

Diplomirao je 1909. na kemijskom fakultetu visoke tehničke škole u Pragu, a u Pragu je i doktorirao 1911. iz područja tehničkih znanosti. Bio je profesor u gimnazijama u Sušaku i Osijeku. Od 1921. upravljao je Agrikulturno-kemijskim zavodom Gospodarskoga društva u Osijeku, a od 1922. bio je suplent (poslije i redoviti profesor) u Zavodu za tloznanstvo i hranidbu bilja Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Agronomski fakultet; → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), na kojem je predavao tloznanstvo (1923–28) i agrikulturnu kemiju (1923–24), te uredio i opremio laboratorij za analizu tla kojega je bio predstojnik (1923–28).

Ustanovio je više pedološko-analitičkih metoda u pedološkim istraživanjima u Hrvatskoj. Istraživao je tla hrastovih šuma u Podravini, sušenje slavonskih hrastika i pedologiju krša. Zanimao ga je utjecaj elektrolita sadržanih u vodi na rezultate mehaničke analize tla te izbor načina pripreme izvatka tla sa solnom kiselinom i kalijevom lužinom za kemijsku analizu. Stručne i znanstvene radove objavljivao je u časopisima Prirodi, Glasniku za šumske pokuse i → Šumarskome listu.

Sabadi, Rudolf (Vinkovci, 10. IX. 1928 – Mali Lošinj, 6. IV. 2008), šumarski inženjer i ekonomist, stručnjak za ekonomiku šumarstva i preradbe drva.

Diplomirao je 1951. na drvnoindustrijskome smjeru Šumarskog odjela Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, te na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1956. Doktorirao je na Šumarskome fakultetu u Beogradu 1978. disertacijom Istraživanja determinanti tražnje sobnog i kuhinjskog namještaja u garniturama u Jugoslaviji u razdoblju 1962–1974. (mentor D. Oreščanin). Nakon završetka studija šumarstva radio je 1953–55. u DIP-u Novoselec, zagrebačkom Jugoinspektu, DIP-u Sisak, a nakon studija ekonomije bio je 1956–59. tehnički direktor DI-ja Slavonski hrast iz Vinkovaca (→ Spačva), 1959–64. generalni direktor DIP-a Turopolje, 1964–67. savjetnik u Odsjeku za šumarstvo Ministarstva poljoprivrede Carevine Etiopije, 1967–69. sekretar u Republičkoj privrednoj komori u Zagrebu, 1969–74. komercijalni direktor poduzeća Kamensko iz Zagreba, 1974–78. direktor projekta u zagrebačkom predstavništvu Međunarodne investicijske korporacije za Jugoslaviju IICY, te 1978–80. savjetnik u Republičkom zavodu za društveno planiranje u Zagrebu. Od 1980. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu u Zagrebu kao izvanredni profesor i predstojnik Katedre za ekonomiku šumarstva i drvne industrije; umirovljen je 1993. Predavao je kolegije Ekonomika drvne industrije, Trgovina drvom, Ekonomika šumarstva i Ekonomika šumskoprivrednih organizacija. Autor je 23 knjige i monografije, među kojima Ekonomika drvne industrije (1983), Organizacija šumarstva u SR Hrvatskoj (1985), Ekonomika šumarstva (1986), Osnove trgovačke tehnike, trgovačke politike i marketinga u šumarstvu i drvnoj industriji (1988), Šumarska politika (1992), Vrednovanje šuma u njihovoj ukupnosti (1997). Bio je počasni član Akademije šumarskih znanosti od 1997.

Sever, Stanislav (Sveti Križ Začretje, 5. II. 1935 – Zagreb, 8. VIII. 2020), inženjer drvne industrije i strojarstva, stručnjak za mehanizaciju šumarstva.

Diplomirao je 1959. na Drvnoindustrijskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) i na Strojarskom odjelu Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) u Zagrebu. Doktorirao je 1980. na Šumarskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Istraživanje nekih eksploatacijskih parametara traktora kod privlačenja drva (mentor → R. Benić). Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1960., kao redoviti profesor od 1987; umirovljen je 2000. Predavao je kolegije Mehanizacija šumarstva, Nacrtna geometrija, Tehničko crtanje, Osnove strojarstva, Transport u drvnoj industriji, Rukovanje materijalom; bio je predstojnik Katedre za strojarstvo (1984–95). Predavao je i na Šumarskome fakultetu u Sarajevu (1981–90), te bio pomoćnik ministra u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva RH i ravnatelj Uprave za šumarstvo i lovstvo (1997–98). Bavio se mehanizacijom šumarstva, traktorima za izvlačenje trupaca, sustavima terenskih vozila, morfološkom analizom, mjeriteljstvom, tehničkom terminologijom. Bio je glavni urednik časopisa Mehanizacija šumarstva (→ Nova mehanizacija šumarstva; 1991–2004). Član je HATZ-a (od 1998) i dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2004) te član Akademije šumarskih znanosti (od 1997). Dobitnik je odlikovanja Red Danice Hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge u gospodarstvu (1998).

Šinkovec, Boris (Zabukovica kraj Celja, Slovenija, 10. X. 1927 − 7. I. 2010), geolog, stručnjak za ležišta boksita.

Diplomirao je 1950. geologiju u Beogradu i doktorirao 1969. disertacijom Geologija trijaskih boksita područja Like u Hrvatskoj (mentor → I. Jurković) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1950–64. u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (→ Hrvatski geološki institut), 1964−66. u poduzeću Office des Mines u Tunisu, a od 1966. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1978. Predavao je kolegije Geologija, Metode istraživanja rudnih ležišta, Rudna ležišta, Ležišta boksita i nemetalnih sirovina, Rudna mikroskopija. Bio je predstojnik Zavoda za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju (1987−91; danas Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine). Umirovljen je 1998. Znanstvenoistraživačkim radom obuhvaćao je mnoge vrste ležišta, poput onih olovne, bakrene, željezne, živine, manganske rude te barita i grafita, a najveći doprinos ostvario je obrađujući problematiku boksita kao mineralne sirovine. Znatno je pridonio popularizaciji rudarstva i geologije u Hrvatskoj prijedlogom o otvaranju rudarskog muzeja u Rudama te pomažući u ostvarivanju toga projekta. Dobitnik je nagrade HAZU-a (1995).

Štambuk-Giljanović, Nives (Selca na Braču, 1. VI. 1947), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za vode Dalmacije i ispitivanje kakvoće vode.

Diplomirala je 1971. na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, a doktorirala 1981. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu disertacijom Pokazatelji i indeksi kvalitete površinskih i podzemnih voda u Dalmaciji (mentor I. Dešković). Usavršavala se na Švicarskom federalnom institutu za istraživanje i tehnologiju voda (EAWAG) u Dübendorfu kraj Züricha (1979). Od 1973. radila je u splitskom Zavodu za zaštitu zdravlja (danas Nastavni zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske), gdje je 1982–2012. bila voditeljica Laboratorija za ispitivanje voda (danas Odjel za kemijsko ispitivanje voda). Od 1985. predavala je kolegije iz područja zdravstvene ekologije na Medicinskome fakultetu u Splitu, gdje je od 2011. bila redovita profesorica. Dala je značajan znanstveni doprinos ocjenjivanju kakvoće vode. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova te knjiga Vode Dalmacije (1994), Vode Neretve i njezina porječja (1998) i Vode Cetine i njezina porječja (2002). Dobitnica je godišnje Nagrade »Josip Juraj Strossmayer« (2002) i državne Nagrade za znanost (za 2003).

Štivić, Ivan (Batrina kraj Nove Gradiške, 18. I. 1912 – Zagreb, 9. XII. 2003), farmaceut i kemičar, stručnjak za farmaceutsku tehnologiju.

Na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu (danas Filozofski fakultet) diplomirao je 1935. Ondje je započeo studij kemije, koji je završio u Leipzigu. U Institutu za farmaciju Filozofskoga fakulteta u Leipzigu doktorirao je 1940. disertacijom Untersuchung über die Veränderung der Inhaltsstoffe des Mutterkorns durch äussere Einflüsse. U Banovinskom zavodu za proizvodnju lijekova PLIBAH (poslije → Pliva) u Zagrebu radio je 1941–62., gdje je bio voditelj proizvodnje, istraživanja i razvoja (1945–49) te tehnički direktor (1949–55). Od 1948. radio je na Farmaceutskome fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), od 1962. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Industrijska proizvodnja lijekova, Farmaceutska tehnologija i Kozmetologija. Bio je predstojnik Zavoda za farmaceutsku tehnologiju 1962–82., osnovao je poslijediplomski studij i specijalizaciju iz farmaceutske tehnologije, bio dugogodišnji član Savjeta fakulteta i njegov predsjednik (1958–60. i 1964–66) te dekan 1968–70. Umirovljen je 1982. Naglašavao je važnost farmaceuta u preventivnom i kurativnom djelovanju u manjim mjestima te pozivao na suradnju farmaceuta i liječnika kao zdravstvenih djelatnika. Autor je udžbenika Parenteralne otopine (1961), Praktikum farmaceutske tehnologije (1968) i Kozmetologija (1982). Suosnivač je časopisa Acta Pharmaceutica Jugoslavica, kojega je 1953–68. bio glavni urednik.

Šubarić, Drago (Gornji Kladari, BiH, 13. X. 1963), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju ugljikohidrata.

Na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku diplomirao je 1988. i doktorirao 1999. disertacijom Inhibicija polifenol-oksidaze u svrhu sprječavanja enzimskog posmeđivanja (mentorica → V. Piližota). Radio je 1988–90. u poduzeću Belje u Dardi kao tehnolog. Od 1990. radi na Fakultetu, od 2006. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Tehnologija ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, Tehnologija ugljikohidrata, Tehnologija škroba, Tehnologija šećera i dr. Bio je predstojnik Katedre za higijenu i sanitaciju te Katedre za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda (2002–16), prodekan (2000–08) i dekan Fakulteta 2008–17., te prorektor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (od 2017).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa razvoj novih modificiranih škrobova i njihova primjena u prehrambenoj industriji, modifikacija ugljikohidrata primjenom enzimskih, kemijskih i fizikalnih postupaka i dr. Autor je udžbenika Čuvanje voća i povrća u hladnjačama s kontroliranom atmosferom (s M. Jašićem, 2010). Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2010. i Godišnje nagrade za znanost 2014. Član je HATZ-a od 2009. i dobitnik Godišnje nagrade HATZ-a »Rikard Podhorsky« 2012.

Teply, Ermin (Velika Loka, Slovenija, 29. III. 1902 – Zagreb, 16. V. 1991), rudarski inženjer, stručnjak za projektiranje i vjetrenje rudnika.

Diplomirao je 1929. na Tehničkom fakultetu u Ljubljani. Bio je zaposlen kao upravitelj u rudnicima u Senju (1927−32), Ugljeviku (1932−35), Banjoj Luci (1935−37), Ljubiji (1937−41), Novoj Gradiški (1941−45) i Banovićima (1946−49). U Ministarstvu industrije i rudarstva NR Hrvatske u Zagrebu radio je 1945−46., a u Ministarstvu rudarstva FNRJ u Beogradu 1949−51. Od 1952. bio je zaposlen na Rudarskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) (od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet); od 1956. u zvanju redovitog profesora. Predavao je kolegije Rudarstvo i Enciklopedija rudarstva. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo te prodekan (1960–61) Fakulteta. Umirovljen je 1972. Posebno se istaknuo projektima površinskih kopova u zemlji i inozemstvu (San Isidro, Venezuela). Razradio je vjetrene sustave u mnogim rudnicima i u tunelu kroz Karavanke. Prvi je u nas uveo proizvodne i transportne rudarske uređaje velikoga kapaciteta, a u vjetrenje jamskih prostorija uveo je računalne metode. Objavio je knjigu Rudnička ventilacija (1990). Godine 1987. dodijeljen mu je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu.

Tišljar, Josip (Ludbreg, 1. VI. 1941 – Zagreb, 9. VIII. 2009) geolog, stručnjak za geologiju sedimentnih stijena.

Diplomirao je 1965. te doktorirao 1976. disertacijom Petrološka studija krednih sedimenata zapadne i južne Istre (mentor → V. Majer) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u kamenolomima građevinskog poduzeća u Petrinji, a od 1968. na matičnome fakultetu, od 1986. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Geologija, Petrologija sedimentnih stijena, Metode analize stijena, Analize facijesa. Bio je dekan Instituta za geologiju i mineralne sirovine (1987−90) te predstojnik Zavoda za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine (1991−93) Fakulteta.

Znanstveno i stručno bavio se poglavito istraživanjima karbonatnih stijena. Osim vrlo detaljnih opisa petroloških parametara, ostvario je osobit doprinos u interpretaciji i prikazu procesa sedimentacije, dijageneze i litifikacije te promjena koje pri tome nastaju, kao i procesa geneze dolomita, njihovih različitih faza i stupnjeva dolomitizacije i dedolomitizacije. Uveo je i nove generičke interpretacije, sistematiku, klasifikaciju i nomenklaturu litofacijesa i biofacijesa. Istraživao je i nekarbonatne, klastične, glinovite, silicijske sedimente i evaporite na nizu lokaliteta u Hrvatskom zagorju, Dravskoj potolini i širem području oboda Panonskoga bazena, stijenske sekvencije iz dubokih bušotina za naftu, njihovu genezu, specijalne facijese i okoliše taloženja radi pronalaženja kolektora nafte i plina, ali i submarinske efuzivne stijene spilite ofiolitnog kompleksa Banovine i u BiH te glacijalne morenske nanose izgrađene od metamorfnih stijena na sjevernoj strani Šar-planine na Kosovu i u Makedoniji.

Autor je sveučilišnih udžbenika Petrologija sedimentnih stijena (1987), Sedimentne stijene (1994), Petrologija s osnovama mineralogije (1999), a posebno se ističu Sedimentologija karbonata i evaporita (2001) i Sedimentologija klastičnih i silicijskih taložina (2005), do danas najvažnija sedimentološka djela objavljena u Hrvatskoj, ali i kapitalna djela hrvatske geologije uopće. Godine 1983. izabran je za člana suradnika JAZU-a, a 2004. za redovitoga člana → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4). Dobitnik je Nagrade »Josip Juraj Strossmayer« (1994. i 2004) te Nagrade grada Zagreba (2005).

Trinajstić, Ljubomir (Volosko, 31. V. 1908 – Zagreb, 19. VII. 2010), kemijski inženjer, stručnjak za razvoj kemijsko-farmaceutskih proizvodnih postupaka.

Diplomirao je 1932. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1936. radio je u tvornici farmaceutskih proizvoda Kaštel (→ Pliva) u Zagrebu, gdje se u tvorničkom pogonu bavio pripravom spojeva sintetiziranih u laboratoriju poduzeća. Ubrzo nakon njegova dolaska započela je proizvodnja pentametilen tetrazola, čime je obilježen početak sintetske proizvodnje lijekova u Kaštelu. U suradnji s → Vladimirom Prelogom i → Ernestom Rajnerom 1938. razvio je tehnološki postupak za proizvodnju prvoga sulfonamidnog bakteriostatika trgovačkoga naziva Streptazol, učinivši Kaštel jednim od prvih proizvođača tog lijeka u svijetu. Iz tih se razloga Lj. Trinajstića smatra jednim od pokretača industrijske proizvodnje kemijskih spojeva za pripravu farmaceutskih preparata u Hrvatskoj. Bio je tehnički direktor Plive, u koju je Kaštel integriran 1945. Od 1957. radio je u Kemijskoj industrijskoj zajednici (također dio Plive), a od 1963. sudjelovao je u izgradnji tvornice Organska kemijska industrija (OKI). Odande je 1976. otišao u mirovinu.

Turčić, Gašpar (XV/XVI. st.), glagoljaški tiskar, suradnik Blaža Baromića u glagoljskoj tiskari u Senju, prvoj poznatoj tiskari na području Hrvatske.

Bio je đakon senjske crkve. Na početku rada senjske tiskare surađivao je s → Blažem Baromićem i → Silvestrom Bedričićem. Ime mu je zapisano u kolofonu Rimskoga misala iz 1494. Pretpostavlja se da je nedugo nakon tiskanja Misala otišao iz Senja po službenoj dužnosti; prema jednoj ispravi iz 1509. može se zaključiti da je djelovao i živio u Lici.

Udruga hrvatskih rudarskih inženjera (UHRI), strukovna udruga inženjera rudarstva, geologije, naftnoga rudarstva i geotehnike, te srodnih struka vezanih uz rudarsku djelatnost. Osnovana je 1991. u Zagrebu, a sljednik je rudarske sekcije uspostavljene 1948. pri Društvu inženjera i tehničara Hrvatske. Ciljevi su Udruge unapređenje i promicanje rudarske struke i djelatnosti, unapređenje gospodarenja mineralnim sirovinama i zaštite okoliša, unapređenje statusa rudarskih djelatnika te poticanje znanstvenog i stručnog usavršavanja, a ostvaruju se u području gospodarstva, međunarodne suradnje, obrazovanja, znanosti i istraživanja. Udruga sudjeluje u organizaciji domaćih i međunarodnih znanstvenih i znanstveno-stručnih skupova, kongresa, seminara i škola, te u izdavanju znanstvenih i stručnih publikacija. Surađuje s domaćim i stranim strukovnim, znanstvenim, obrazovnim i gospodarskim institucijama te sudjeluje u unapređenju rudarske regulative. Od 1992. suizdavač je → Rudarsko-geološko-naftnog zbornika. Članica je European Federation of Explosives Engineers (EFEE).

Ugarčić-Hardi, Žaneta (Petrić) (Vinkovci, 31. 10. 1946), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tehnologije preradbe žitarica.

Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu diplomirala je 1971., a na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) doktorirala 1983. disertacijom Kraftmessmethode zur Bestimmung der Oberflächenspannung mittels Kegel, Kugel und Hohlencylinder unter Berüksichtigung des Wandeffektes. Radila je 1972–78. u Institutu za razvoj i istraživanja prehrambene industrije Maggi u Kempttalu (Švicarska), potom u Zavodu za tehničku kemiju tehničke visoke škole u Zürichu 1978–83., a od 1985. na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, od 2001. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Sirovine biljnog podrijetla, Tehnologija prerade sirovina biljnog podrijetla, Tehnologija proizvodnje i prerade brašna, Skladištenje žitarica i proizvodnja brašna, Tehnologija pekarstva, i dr. Bila je predstojnica Zavoda za prehrambene tehnologije 1997–99. i predsjednica Katedre za tehnologije prerade žitarica. Prorektorica Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku bila je 2001–05. Predavala je 1992–96. i na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu. Umirovljena je 2013. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa unapređenje kakvoće, trajnosti i funkcionalnosti proizvoda na bazi pšenice. Autorica je udžbenika Uvod u tehnologiju mljevenja pšenice (2000) i skripta Tehnologija proizvodnje i prerade brašna (1999). Članica je HATZ-a od 2002. te dobitnica nagrade za životno djelo Moć znanja 2009.

Unkić, Faruk (Zagreb, 12. IV. 1947), metalurški inženjer, stručnjak za lijevanje metalnih materijala.

Diplomirao je 1972. te doktorirao 1990. disertacijom Mogućnost destabilizacije austenitne matrice visokokromnog lijeva otpornog na trošenje na → Metalurškome fakultetu u Sisku. Radio je u → Željezari Sisak kao projektant informacijskoga sustava proizvodnje (1973−78). Bio je dugogodišnji nastavnik Metalurškog fakulteta u Sisku (1979−2014), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2007. Predavao je kolegije Tehnologija lijevanja metala, Osnove lijevanja metala i dr. Bio je predstojnik Zavoda za metalurgiju (1992−95), Zavoda za procesnu metalurgiju (2001−03), prodekan (1998−2000., 2007−09) te dekan (2009−13) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se lijevanjem metalnih materijala (čelik, lijevana željeza, aluminijske slitine), analizom procesa skrućivanja sa stajališta nukleacije i rasta kristala, toplinskom i mikrostrukturnom analizom metalnih materijala i dr. Bio je glavni urednik časopisa → Ljevarstvo (sv. 1) (2003−06., 2008−13).

Uratarić, Vladimir (Vojnik, Slovenija, 16. VIII. 1901 – Varaždin, 23. I. 1974), rudarski inženjer, autor prvih djela iz područja rudarstva u Hrvatskoj.

Diplomirao je na ljubljanskome tehničkom fakultetu (1925). Radio je u ugljenokopima u Sloveniji (Velenje) i Srbiji (Senjski rudnik), te na Rudarskoj srednjoj školi u Varaždinu gdje je vodio rudarski kabinet i školsku knjižnicu, a 1948–56. bio je direktor. Uz njegovo je ime vezana zamisao o osnivanju više tehničke škole za izobrazbu inženjera rudarske struke, koja je potom osnovana i zatim prerasla u → Geotehnički fakultet (sv. 3) u Varaždinu. Autor je prvoga hrvatskoga suvremenog rudarskog udžbenika Rudarstvo I i II (1947–48), priručnika za izobrazbu stručnih rudarskih kadrova Rudar (1948), skripta iz oplemenjivanja mineralnih sirovina Triebljenje (1942) i Rudarsko gospodarstvo (1944).

Verner, Vladimir (Vlado) (Zagreb, 29. VI. 1905 – Zagreb, 18. VII. 1996), građevinski inženjer i stručnjak za melioracije.

Diplomirao je 1930. na građevinskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), a doktorirao 1958. disertacijom Dotok podzemne vode u jarak ili zdenac i određivanje propusnosti tla na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Isprva je radio u privatnome građevinskom poduzeću Ing. Ivo Grgić i drug, a od 1932. kao gradski viši inženjer u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu. U Srednjoj tehničkoj školi (1940–46) predavao je Melioracije, Vodogradnju te Statiku i armirani beton, a potom je godinu dana službovao u Ministarstvu građevina NRH. U Zavodu za melioracije Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet; → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu bio je zaposlen od 1947., a od 1967. kao redoviti profesor. Predstojnik Zavoda za melioracije bio je od 1950. do umirovljenja 1975. Na Fakultetu je predavao kolegije Učvršćivanje tla, Uređivanje bujica (na šumarskome smjeru) te Industrijsku vodogradnju (na poljoprivrednome smjeru). Honorarno je predavao na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta (1949−63).

Znatno je pridonio razvoju stručne i znanstvene djelatnosti Zavoda za melioracije te unaprijedio pristup i metode reguliranja vodnoga režima u tlu. Napisao je Pravilnik općine grada Zagreba za procjenu nekretnina (1936) i knjigu Osnovi armiranog betona (1948).

Vinković, Maja (Požega, 10. V. 1945), tekstilna dizajnerica, stručnjakinja za tekstilnu tehnologiju i dizajn odjeće.

Diplomirala je 1972. dizajn na visokom učilištu u Bielefeldu (FH Bielefeld). Godine 1972–73. radila je kao dizajnerica u poduzeću Doolittle DDB u Düsseldorfu, a potom u zagrebačkom poduzeću tekstilne konfekcije Vesna do 1987., kada se zaposlila u Institutu za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet). U zvanje redovite profesorice izabrana je 2004., a umirovljena je 2010. Predavala je kolegije iz područja oblikovanja i projektiranja odjeće, za koje je osmislila programe. Bila je gostujuća profesorica na Strojarskom fakultetu u Mariboru (2005–06). Područje njezina interesa obuhvaća izradbu likovnih projekata kolekcije odjeće, pribora i dodataka za industriju i privatna poduzeća, pri čemu se zauzima za izlazak cjelovitog hrvatskog modnog proizvoda na svjetsko tržište. Nekoliko likovnih projekata zaštićeno joj je u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo RH (1999). Autorica je udžbenika Likovno projektiranje odjeće I (1999).

Vjesnik ljekarnika, znanstveno-stručni časopis, službeno glasilo Hrvatskoga ljekarničkog društva. Počeo je izlaziti 1919. u izdanju Odbora društva ljekarnika Kraljevine SHS u Zagrebu pod nazivom Vjesnik ljekarnika Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Pod nazivom Apotekarski vjesnik izlazio je 1933–41., a od 1941. kao Vjesnik ljekarnika do 1945., kada je prestao izlaziti. U početku je izlazio kao mjesečnik, 1933–40. polumjesečno i 1941–45. dvotjedno. Bavio se stručnim i strukovnim pitanjima ljekarničkoga staleža te posebno zakonima i naredbama o ljekarništvu.

Vrgoč, Antun (Gunja, 30. VIII. 1881 – Zagreb, 8. VIII. 1949), kemičar i farmaceut, stručnjak za farmakognoziju.

Na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu diplomirao je kemiju 1904. te doktorirao disertacijom iz farmacije 1910. Od 1906. na matičnome fakultetu radio je u Zavodu za farmakognoziju (od 1942. zavod novoosnovanoga Farmaceutskoga fakulteta) i Kemijskome zavodu. Istodobno se usavršavao u području farmakognozije i fiziološke botanike u Grazu 1904–05. te u području farmakokemije i farmakobotanike u Institutu za farmakognoziju u Bernu 1912–14. Za I. svj. rata mobiliziran je 1914., a 1916–20. bio je u zarobljeništvu. Na Fakultet se vratio 1921., te je od 1925. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije iz farmakognozije i farmaceutske kemije. Bio je 1924–45. predstojnik Zavoda za farmakognoziju te 1942–45. prvi dekan samostalnog Farmaceutskoga fakulteta (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet). Surađujući s jednim od najvećih farmakognosta toga doba Alexanderom Tschirchom sa Sveučilišta u Bernu, znatno je obogatio fond farmakognostičke zbirke Zavoda. Uz nastavni rad zaslužan je za razvoj znanosti u području farmakobotanike, a bavio se i farmaceutskom kemijom. Umirovljen je 1945. Bavio se i poviješću farmacije (→ ljekarništvo), hrvatske Vojne krajine te je obrađivao teme o djelovanju ljekarnika i ljekarničke službe. Autor je udžbenika Uputa u farmakognoziju (1931), knjiga Ljekovito bilje u Hrvatskoj (1912) i Kultura droga i gospodarskog bilja u bivšoj hrvatskoj Vojnoj krajini (1939), te je jedan od autora prvog izdanja Jugoslavenske farmakopeje (→ farmakopeja).

Vujasinović, Edita (Karlovac, 12. VIII. 1965), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tekstilna vlakna i materijale.

Diplomirala je 1988. na tekstilno-mehaničkome smjeru Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je 2003. doktorirala disertacijom Istraživanja mogućnosti objektivne karakterizacije materijala za izradu jedara (mentorica → R. Čunko). Od 1989. zaposlena je na Fakultetu u Zavodu za tekstilno-oplemenjivačku tehnologiju, od 2005. u Zavodu za materijale, vlakna i ispitivanje tekstila. U zvanje redovite profesorice izabrana je 2015. Područje njezina znanstvenog interesa obuhvaća istraživanja strukture i svojstava vlakana i vlaknima ojačanih kompozita, objektivno mjerenje i vrednovanje tekstila i odjeće, nedestruktivne metode identifikacije tekstilija za potrebe forenzike, restauraciju i konzervaciju tekstila i odjeće te recikliranje tekstila, na čemu se temelje i kolegiji koje predaje (Vlakna I i II, Tekstilna vlakna i materijali, Vlakna iz novih polimera, Vlaknima ojačani kompoziti, Suvremene metode identifikacije vlakana, i dr.). Bila je voditeljica više znanstvenih projekata, objavila je veći broj znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim zbornicima i časopisima. Članica je HATZ-a od 2012., te uredništva časopisa → Tekstil od 2002.

Zambelli, Aleksandar (Rakovica, 26. II. 1902 – Zagreb, 10. X. 1981), rudarski inženjer, stručnjak za projektiranje, gospodarstvo i tehniku sigurnosti u rudarstvu.

Studirao je u Příbramu u Češkoj i Krakovu u Poljskoj te diplomirao 1927. na rudarskom odjelu ljubljanskoga tehničkoga fakulteta. Radio je u ugljenokopima Konjščina (1928−30) i Radoboj (1931−39), 1939–45. bio je inspektor i rudarski glavar u Rudarskom glavarstvu u Zagrebu te 1945–50. rudarski inspektor u Ministarstvu rada NR Hrvatske. Od 1950. bio je zaposlen na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963. Predavao je kolegije Uvod u rudarstvo, Projektiranje rudarskih objekata, Rudarsko gospodarstvo i Tehnika sigurnosti u rudarstvu. Osnovao je Zavod za projektiranje, gospodarstvo i tehniku sigurnosti u rudarstvu 1950. te bio njegov predstojnik. Umirovljen je 1972. Bavio se projektiranjem rudarskih objekata, odvodnjavanjem i zaštitom na radu te miniranjem u rudnicima u Hrvatskoj i BiH. Autor je djela Tehnika sigurnosti u rudarstvu (1950), Organizacija rada, zaštita i gospodarenje u rudarstvu (1959), Projektiranje rudarskih objekata (1964).

Žanetić, Ratimir (Blato na Korčuli, 27. XII. 1939 – Blato, 23. IX. 2018), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko inženjerstvo.

Diplomirao je 1963. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1977. disertacijom Prijenos mase u miješalicama (mentor → M. Zglav). Nakon završetka studija radio je u tvornici Duga u Splitu. Od 1965. bio je zaposlen u Zavodu za kemijsko inženjerstvo Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, kao redoviti profesor od 1988; umirovljen je 2009. Predavao je kolegije Mjerenje i vođenje procesa, Automatsko reguliranje procesa. Bio je prodekan (1981–83) i dekan Fakulteta (1991–95; 1999–2003), te predstojnik Zavoda za kemijsko inženjerstvo (2003–05). Znanstveno se bavio analizom i modificiranjem utjecaja operacije miješanja u jednofaznim i višefaznim sustavima kemijske industrije, utjecajima procesnih parametara na kinetiku heterogenih sustava u reaktorima s miješanjem i dr. Autor je udžbenika i skripta Mjerni pretvornici u procesnoj industriji (s R. Stipišićem, 2005), Vođenje procesa u proizvodnji (2006), Automatsko reguliranje procesa (2010). Član je HATZ-a od 1998.

Žiljak Gršić, Jana (Zagreb, 25. VI. 1972), grafička dizajnerica, stručnjakinja za računalnu grafiku.

Diplomirala je 1996. na Studiju dizajna pri → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (sv. 3), doktorirala je 2007. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Modeliranje rasterskih elemenata u stohastičkoj višebojnoj reprodukciji (mentorica V. Kropar-Vančina). Od 2002. zaposlena je u zagrebačkom poduzeću FotoSoft, od 2005. na → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu (sv. 4). Na → Sveučilištu Sjever u Varaždinu predaje od 2016., kada je izabrana u zvanje izvanredne profesorice. Uže područje njezina znanstvenoga rada vezano je uz istraživanja u grafičkoj tehnologiji, dizajnu i vizualnim komunikacijama, s naglaskom na zaštitu grafike uporabom ultraljubičastih i infracrvenih boja, mikroleća i holografije, na čemu se temelje i kolegiji koje predaje (Grafički dizajn, Inovacije u informatici, Dizajn vizualnih komunikacija, Računalna grafika i dr.). Suautorica je nekoliko patenata te autorica i suautorica knjiga Design of Digital Screening (s K. Papom i I. Žiljak Stanimirović, 2008), Infrared Security Graphics (s K. Papom i I. Žiljak Stanimirović, 2009), Sigurnosna grafika, individualizacija vrijednosnih papira i rasterski model (2014) i dr. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložaba dizajna u Hrvatskoj i inozemstvu, te oblikovala vizualne identitete institucija, opremu knjiga, časopisa i dr. Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost 2010.