Numen / For Use, hrvatsko-austrijska skupina dizajnera koji djeluju u području konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskoga dizajna i oblikovanja prostora. Osnovali su je 1998. Sven Jonke (Bremen, 1973), Christoph Katzler (Beč, 1968) i Nikola Radeljković (Sarajevo, 1971) pod imenom For Use, dok je naziv Numen uveden 1999. kao kolektivni identitet koji pokriva sve njihove projekte izvan područja industrijskoga dizajna. U radu skupine su od 1999. neko vrijeme sudjelovali i grafički dizajneri Jelenko Hercog te Toni Uroda.

Ranom su djelovanju skupine svojstveni eksperimenti s radikalnom formalnom redukcijom, duboko ukorijenjeni u tradiciji visokog modernizma, koji se uglavnom primjenjuju na razne sinergijske projekte totalnog dizajna u Hrvatskoj. Od 2004. se intenzivno bave scenografijama diljem Europe (Madrid, Berlin, Sofija, Beograd, Stockholm, Oslo, Budimpešta, Ljubljana, Atena, Karlsruhe, Zagreb, Rijeka, Maribor, Merida, Skoplje, Istanbul, Podgorica, Udine). Od 2008. kolektiv je usredotočen na oblikovanje objekata i koncepata bez unaprijed definirane funkcije, što je rezultiralo hibridnijim i eksperimentalnijim radovima kao što su serije prostornih instalacija Field, Tuft, Void, Room, String, Tube, Net, N-Light, Tape realizirane u javnim prostorima diljem svijeta. Usporedno s time skupina radi mnogobrojne projekte u području industrijskoga dizajna, surađujući s vodećim talijanskim i europskim proizvođačima dizajnerskog namještaja. Od osnutka hrvatskog poduzeća → Prostoria 2011., prevladavajući dio njihova opusa vezan je uz tu tvornicu (sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve /zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović/, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo). U području oblikovanja unutarnjih i vanjskih prostora njihove su zapaženije realizacije splitska riva (2007), hotel Lone u Rovinju (2011), promatračnica na vrhu Montokuc na Mljetu (2020), Trg Poljana u Šibeniku (2020), Hotel Osmoliš u Brsečinama u Dubrovniku (2021). Skupina je dobila niz međunarodnih nagrada za dizajn i scenografiju, među kojima i nagradu Zagrebačkoga salona (1999). Sudjelovali su na gotovo sto izložbi, a među prvima samostalnima ističe se njihova retrospektivna izložba u prostoru Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža 2003. u Zagrebu.

Klaić, Smiljan (Zagreb, 11. IX. 1912 – Zagreb, 6. V. 1989), pejzažni arhitekt, prvi školovani stručnjak u tom području u nas. Diplomirao je 1936. prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1940. na Visokoj školi za vrtnu arhitekturu Sveučilišta Friedrich Wilhelm u Berlinu, te tako postao prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj. Bio je upravitelj gradskih parkova u Zagrebu (1942–45) i Sarajevu (1946–50), a od 1950. do umirovljenja 1966. voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u Sarajevu.

U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama, elementima vode i prirodnim formama kamena, ostvarujući parkovne površine osebujna sklada. U Sarajevu je obnovio Park cara Dušana (1946., danas At Mejdan) i Veliki park (1949) te projektirao i izveo parkovnu cjelinu sa šetalištem uz potok Koševo, parkom uz Ali-pašinu džamiju i dječjim igralištem (1947), hortikulturno rješenje naselja Grbavice (1953) i Parka velikana (1979), a u Mostaru je projektirao i izveo park Zrinjevac (1953) i park uz Narodno pozorište (1960). Bavio se urbanističko-pejzažnim planiranjem te je izveo regulaciju pejzaža Ilidža – Vrelo Bosne (1956–58), uredio rekreacijsko područje Trebević (projekt 1963., izvedba u prvoj polovici 1980-ih) i sarajevsko Centralno groblje (1965). Nakon povratka u Zagreb 1966. bavio se ozelenjivanjem stambenih blokova i ulica, među ostalima Parka mladenaca u Novom Zagrebu (1966–76., djelomično izveden prema projektu) i Radničkoga dola kraj Britanskoga trga (1968–70). Sudjelovao je na natječaju za uređenje parka Maksimira u Zagrebu (1953., s B. Bercom, jedan od četiri nagrađena rada). Stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Hortikultura. Suosnivač je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije (1983).

gips (sadra), mineral, kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄ · 2H₂O), odn. kemogena (evaporitna) sedimentna stijena (sadrenac) nastala isparivanjem vode u jezerima i zatvorenim morskim bazenima; vezivo i građevinski materijal pogodan za izvedbu građevinskih radova i ukrasa u građevinarstvu, te izradbu modela i odljevaka u kiparstvu. Najčešće se pod nazivom gips podrazumijeva pečeni gips kao vezivni materijal, dok se u ležištima kao mineralna sirovina nalazi sirovi gips.

Gips se često nalazi uz kamenu sol, a nastao je u raznim geološkim razdobljima i epohama (permu, eocenu i miocenu). Osim kao kemijski talog (sediment) iz morske vode kao produkt evaporacije, nastaje i pri oksidaciji sulfidnih ležišta ili kao eflorescencija nekih tala. Pojavljuje se u bezbojnim monoklinskim kristalima, može biti mliječnobijel, a od primjesa i siv, žućkast, crvenkast, modar, zelenkast ili smeđ. Rasprostranjen je u zrnastim, listićavim i vlaknastim agregatima. Zrnasti bijeli agregati zovu se alabaster, a tankopločasti i prozirni Marijino (Gospino) staklo. Male je tvrdoće i čvrstoće. Za potrebe građevinarstva uglavnom se dobiva pečenjem na temperaturi od 120 do 170 °C u visokim ili rotacijskim pećima (štukaturni, električarski gips). Pečenjem gipsa na temperaturi od 1000 °C nastaje hidraulično vezivo (estrih gips). Pečenjem gips gubi vodu, ali ju lako prima i zatim ponovno očvrsne. Pržen na višim temperaturama obično veže sporije, ali čvršće. Pečeni gips melje se u fini prah i takav se nalazi na tržištu.

Rabi se za izradbu morta ili kao dodatak mortu (regulira brzinu vezanja), za izradbu štukatura (brzovezno sredstvo za izradbu i učvršćivanje profiliranih elemenata), kalupa i modela (modelarski gips), za dekorativne radove (alabaster), kao hidraulično vezivo (estrih gips), za izradbu gipsanih i gipsanokartonskih ploča. Gipsane ploče proizvode se od smjese gipsa, vode, sitne granulacije kamena vulkanskoga podrijetla i staklenih vlakana, čime se osigurava dostatna čvrstoća, ali i fleksibilnost ploča. Za različite namjene rabe se razni tipovi ploča, koje se razlikuju po jezgri, dodatcima jezgri i vrsti površine. Gipsanokartonske ploče (razgovorno tzv. knauf ploče, po najpoznatijem proizvođaču) sastoje se od gipsane jezgre koja je sa svake strane obložena specijalnim kartonom visoke mehaničke otpornosti. Uzdužni su rubovi istanjeni kako bi obradba spojeva bila jednostavnija i kvalitetnije izvedena. Razmjerno su male mase, dobar toplinski i zvučni izolator, negorive, savitljive i lako obradive, jednostavne za montažu na drvenim i metalnim potkonstrukcijama te dobra podloga za soboslikarske radove i sve vrste obloga (npr. keramika). Primjenjuju se za unutarnje zidne sustave (zidne obloge i razdjelni nenosivi zidovi), unutarnje stropne sustave (stropne obloge, spušteni stropovi), suhe podove. Razlikuju se obične ploče, protupožarne ploče, ploče postojane na vlagu, ploče s kaširanom stražnjom stranom (npr. aluminijskom folijom), ploče s perforiranom površinom ili površinom s prorezima (apsorbiraju zvuk), višeslojne ploče s integriranim termoizolacijskim slojem i dr. Proizvode se u raznim dužinama (1500−3000 mm), širinama (600−1250 mm) i debljinama (9,5−25 mm) te izvedbama rubnih završetaka.

Znatne količine prirodnoga gipsa rabe se u tvornicama cementa kao dodatak → cementu za usporavanje reakcije hidratacije, jer bi inače prebrzo vezao i ta bi nagla reakcija bila nepovoljna za većinu namjena cementa. Gips se rabi i u većem broju industrijskih proizvoda (farmacija, medicina, proizvodnja šećera, gnojiva, boja, gume, papira i dr.), poljoprivredi i dr.

Mnogobrojna su velika evaporitna nalazišta gipsa u SAD-u, Kanadi, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Španjolskoj, Indiji i dr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Daljnji dokazi o povijesnoj uporabi gipsa uključuju njegovu ugradnju u palaču kralja Minosa u Knososu na Kreti koja je izgrađena oko 1900. pr. Kr., te korištenje alabastera u kiparstvu tijekom srednjega vijeka. U kasnim 1700-ima francuski kemičar Antoine Lavoisier (1743−1794) analizirao je kemijski sastav gipsa. Njegov rad i daljnja istraživanja, zajedno s otkrićem i iskopavanjem golemih rezervi gipsa u blizini Pariza, doveli su do masovne uporabe tzv. pariškoga gipsa kao građevnog materijala. Žbuka od pariškoga gipsa, odn. sirovoga gipsa koji je kemijski izmijenjen toplinom kako bi se uklonio velik dio vode sadržane u molekuli gipsa, a zatim hidratiziran kako bi se mogao rabiti kao materijal za žbukanje, održiv je proizvod i danas. Preteču moderne gipsanokartonske ploče, kompozitni materijal koji je napravljen od slojeva tankoga gipsa postavljenog između četiri sloja vunenoga filcanog papira, patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914).

Eksploatacija i proizvodnja gipsa u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su mnogobrojna ležišta gipsanih naslaga. Najveća i najpoznatija nalaze se u Samoborskome gorju, na području gornjega toka Une (Srb), između Kaldrme i Tiškovca u Lici, sjeverno i južno od Knina, u Petrovu polju kraj Drniša, u okolici Sinja i na otoku Visu. Osim nabrojenih ležišta zabilježena su i manja ležišta gipsa na Medvednici, južnom obodu Petrove gore i na Banovini, u dolini Zrmanje, na Vrličkome polju, te po jedno u podnožju Psunja, u Konavlima i na otoku Velikoj Palagruži. Gips jedna je od najranije eksploatiranih nekovina u našim krajevima, a najprije se otkopavao u Samoborskome gorju, Petrovu polju, na Visu te u Uzdolju južno od Knina i nedaleko od Sinja.

Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips, povremeno sa zamjetnom proizvodnjom, i nakon II. svj. rata. Zabilježeno je kako se gips eksploatirao 1822 (uz bakar u rovovima Sv. Antun i Sv. Trojstvo), potom 1833., 1850 (59,6 t), 1856 (106 t). U početku se na godinu proizvodilo nekoliko desetaka tona gipsa, a nakon otvaranja tvornice cementa u Podsusedu (→ Tvornica cementa Sloboda) i 6 000 tona. Gips iz Ruda rabile su i cementara u Trbovlju te tvornica Monter u Zagrebu. Sredinom 1945. otvoren je rov Praunsberger, a potom je gips otkopavalo poduzeće Trudbenik iz Samobora u predjelu Palačnika te u rovu otvorenom poviše nekadašnjeg rudnika bakrovih ruda. Posljednji podatak o proizvodnji gipsa u Rudama potječe iz 1956., kada su proizvedene 2474 t, a nakon toga se rudnik više ne spominje. Od 1905. radila je u Samoboru Samoborska tvornica sadre koja je većinu svojih potreba podmirivala iz rova Siegel u Braslovlju.

U okolici Drniša (sela Kljake i Tepljuh) i Sinja (Suhač, Karakašica, Glavice i Lučane) gips se počeo otkopavati 1905−06. za potrebe dalmatinske proizvodnje cementa, a od 1922. otkopavalo ga je poduzeće Sadra iz Sinja.

Najveće gipsonosno područje u Hrvatskoj prostire se od zaselaka Stanići i Aćimovići (sjeverno od Knina) preko Kosova polja do Ružića u Petrovu polju (istočno od Drniša). Gips tih područja prvi se put spominje 1778. Na geološkoj su karti nalazišta gipsa istaknuta već 1868., ali otkopavanje je započelo tek nakon I. svj. rata. Prva potpunija istraživanja ležišta gipsa provedena su nakon II. svj. rata (1945., 1948., 1951−52) kada je poduzeće Rudnik sadre i vapnenca u tri sadroloma otkopavalo i do 400 t alabastera na dan. Istraživanja su se provodila i 1956−57., 1970−74. i 1981−82. Godine 1964. proizvodnju gipsa u Uzdolju nastavilo je poduzeće Kningips u sastavu Dalmacijacementa (→ CEMEX Hrvatska), i to za potrebe svoje tvornice pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča u Kosovu polju južno od Knina, a dijelom i za potrebe cementne industrije. Nakon završetka Domovinskoga rata rudarenje i proizvodnja započeli su ponovno potkraj 1996., a 2004. otvorena je tvornica poduzeća Knauf, nastavivši nekadašnju proizvodnju tvornice Kningips.

Godine 2009. poduzeće Knauf iz Uzdolja osnovalo je poduzeće Knauf Krapina sa sjedištem u Krapini. Knauf Grupa prisutna je u Hrvatskoj od 1980., kada je u Novom Marofu izgradila pogon za proizvodnju izolacije na bazi mineralne vune (Knauf Insulation), a osim tvornica u Kninu i Krapini suvlasnici su pogona za proizvodnju žbuka i drugih građevnih materijala Cemix Croatia u Đurđevcu i Zapužanama kraj Zadra. Godine 2001. osnovano je poduzeće Draga Sadra sa sjedištem u Sinju koje raspolaže izrazito velikim i sirovinski kvalitetnim eksploatacijskim poljem u Glavicama kraj Sinja što ga čini jednim od glavnih dobavljača sirovoga gipsa u regiji.

zemni plin → prirodni plin

Rockwool Adriatic d. o. o., poduzeće za proizvodnju, prodaju i distribuciju kamene vune sa sjedištem u Potpićnu u Istri. U vlasništvu je Rockwool A/S Danska i dio je međunarodne Rockwool grupe (osnovana 1909. u Hedehuseneu kraj Kopenhagena) koje se proizvodnja temelji na proizvodima dobivenima iz vulkanske stijene. Grupa na tri kontinenta (Europa, Azija i Sjeverna Amerika) ima 51 proizvodni pogon i posluje u više od 40 zemalja svijeta.

Poduzeće Rockwool Adriatic osnovano je 2004. Izgradnja tvorničkoga pogona u Istri započela je 2006., što je tada bilo najveće greenfield ulaganje u proizvodni pogon u Hrvatskoj. Probnu je proizvodnju započelo 2008., a tvornički je pogon službeno otvoren 2012. Tvornica se nalazi u sklopu poduzetničke zone Pićan jug (Pićan 1). Kamena sirovina dovozi se iz kamenoloma Radlovca kraj Orahovice. Kapacitet tvornice je 120 000 t kamene vune na godinu, proizvodi više od 600 različitih vrsta izolacijskih proizvoda namijenjenih primjeni u industriji ili zgradama. Proizvodi primarno služe za izolaciju kontaktnih i ventiliranih fasada, ravnih i kosih krovova, potkrovlja, podova, stropova, pregradnih zidova, akustičnih sustava, industrijsku i tehničku izolaciju, te protupožarnu konstrukcijsku zaštitu zgrada. Rockwool Adriatic proizvodi cirkularnu vunu koja se može reciklirati (od 2019. nudi uslugu recikliranja ostataka kamene vune u građevinarstvu) i ponovno rabiti bez gubljenja svojstava (može izdržati temperature više od 1000 °C; ne gori i ne potiče gorenje). Svojom prodajnom mrežom, osim hrvatskoga, poduzeće pokriva tržišta Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore.

Proizvodi poduzeća korišteni su u mnogobrojnim istaknutim arhitektonskim projektima (npr. KBC Križine u Splitu, 2015; OB Karlovac, 2016; Planinarsko sklonište Skuta – Slovenija, 2016; Grand Park Hotel Rovinj, 2019; Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu, 2021). Tvornica u Potpićnu proglašena je tvornicom s najboljim rezultatima u 2022. unutar Rockwool grupe. Poduzeće je uključeno u mnogobrojne projekte zajednice te aktivno surađuje sa školama, vrtićima, fakultetima, udrugama, institucijama i predstavnicima lokalne vlasti. Godine 2022. imalo je 162 zaposlenika, od toga većinu u tvorničkome pogonu u Potpićnu.

Jugomont, građevinsko poduzeće osnovano 1955. u Zagrebu, s pogonima na Horvaćanskoj cesti. Bio je pionir i nositelj razvoja punomontažne izgradnje stanova i industrijalizacije građevinarstva u nas.

Nastao je izdvajanjem građevinskog odjela montažnih i polumontažnih kuća iz poduzeća Izolit, koje je potkraj 1940-ih osnovao Narodni odbor grada Zagreba. Osnovni su proizvodi Izolita bili lake građevinske ploče od drvne vune i cementa drvolit te laki beton i montažni elementi stambenih zgrada. Poduzeće Izolit razvilo je 1953. i na Zagrebačkom velesajmu izložilo prototip montažne kuće od domaćih materijala. Izdvajanje poduzeća potaknuo je Miroslav Helebrant, koji je 1953. patentirao montažni sustav stambene gradnje, zasnovan na zidnim panelima (100 cm × 275 cm × 12 cm, masa 400 kg) u vidu armiranobetonskih okvira s drvolit pločama kao ispunom.

Na osnovi Helebrantova patenta razvijen je prvi Jugomontov sustav (Jugomont-L, laki ili početni sustav), kojim je 1955–58. poduzeće podignulo znatan broj stambenih dvokatnica (u Folnegovićevu naselju), prizemnih zgrada (na Livadarskom putu) i jednokatnih zgrada (na Šestinskom dolu) u Zagrebu, ukupno 145 objekata. Početni je sustav zamijenjen u osnovi nepromijenjenim sustavom Ju-59, no poboljšanih pojedinih odlika. Tim je sustavom 1959–60. izgrađeno 48 zgrada s 369 stanova na Krugama (naselje Nove Kruge), u Kušlanovoj ulici i Cvjetnom naselju u Zagrebu. Prednost tih sustava bila je punomontažnost, pa su stanovi odmah nakon dovršetka radova bili useljivi, a usto jeftiniji od onih tradicionalne gradnje.

S obzirom na mnogobrojne nedostatke sustava Jugomont-L i Ju-59 (skupoća, potreba žbukanja zidnih panela nakon montaže, zvučna i toplinska izolacija), njih su zamijenili Jugomontovi novi, univerzalni sustavi Ju-60 i Ju-61, koje su razvili → Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović; karakterističan izmaknuti tlocrt zgrada osmislio je → Đuro Mirković. Konstruktivni elementi bili su zidni i stropni paneli, stupovi i stubišni elementi, a nekonstruktivni prozorski i fasadni elementi, pregradni zidovi i sl. Fasadne elemente činile su drvene konstrukcije s ugrađenim prozorima i parapetima obloženima limom (otud naziv »limenke« za te zgrade). Tlocrt sustava Ju-60 činile su modularne prostorije jednakih izmjera (4 m × 4 m). Zgrade su bile visoke do četiri etaže. Do kraja 1960. je sustavom Ju-60 izgrađeno 627 stanova u Remetinečkom gaju i Folnegovićevu naselju. Prve »limenke« građene sustavom Ju-61 podignute su u zagrebačkom naselju Borongaju, a zatim i u Remetinečkom gaju, Folnegovićevu naselju, Zapruđu i Utrini. Taj je sustav imao izmijenjeni raster (3,60 m × 4,80 m), a povećana je i katnost na pet do osam etaža, u modificiranom obliku i više (zgrade u Novom Beogradu 1967‒71). U tom je razdoblju Jugomont imao približno 800 zaposlenih te gradio oko 800 do 1000 stanova na godinu. Usprkos nedostatcima kao što su monotoni, tipizirani izgled objekata, ograničene mogućnosti variranja unutarnjeg rasporeda prostorija te kratki vijek trajanja fasadnih panela, njegovi su ga montažni sustavi svrstali na vrh među poduzećima takva načina stanogradnje. Prema Jugomontovim licencama gradila su i poduzeća iz Srbije, BiH, Slovenije i Makedonije.

Osim u višestambenoj izgradnji, Jugomont je od 1960-ih sudjelovao u izgradnji turističkih naselja montažno-demontažnih kućica od lakih elemenata bez uporabe mehanizacije. Prva takva naselja izgrađena su 1961. u uvali Čikatu na Lošinju, na Picalu i u Plavoj laguni u Poreču, a potom i u Vrsaru, Povilama, Selcu, Krku, Omišlju, Baškoj. Osim toga, Vinko Uhlik je 1967. izradio tipski projekt dječjeg vrtića Jugomont, prema kojem su izgrađeni vrtići na Borongaju, u Trnskom i Zapruđu u Zagrebu.

Jugomont se 1969. udružio sa zagrebačkim poduzećem Jugobeton u Jugomont-Jugobeton poduzeće za industrijsko građenje. Jugobeton je nastao nakon II. svj. rata nacionalizacijom remetinečkog poduzeća Hoyer Zorislava Franjetića, koje je od 1941. proizvodilo prednapete armiranobetonske gredice za montažnu gradnju prema licenci njemačkog inženjera Ewalda Hoyera. Zadržavši područje djelovanja Jugobetona, novo je poduzeće gradilo i u sustavu montažne skeletne konstrukcije, uglavnom industrijske i poslovne zgrade te objekte niskogradnje.

Posljednji je Jugomontov sustav višestambene izgradnje Ju-70 bio sustav teške montaže koji je omogućio izgradnju tornjeva sa 16 katova u Utrini u Zagrebu. Armiranobetonski zidni i stropni paneli mase do 1200 kg izrađivali su se u privremenom pogonu na gradilištu. Nastojanje proširenja Jugomontova asortimana izvedbenih oblika stanova i zgrada dovelo je do neisplativosti gradnje (npr. pri izgradnji zagrebačkog naselja Travnog u prvoj polovici 1970-ih), a time i poslovnih teškoća poduzeća. Stoga se 1976. Jugomont priključio zagrebačkoj → Industrogradnji.

Danas su mnogobrojne Jugomontove stambene zgrade, pejorativno zvane »limenke«, devastirane pojedinačnim zahvatima stanara na zamjeni dotrajalih dijelova fasada, no i dalje predstavljaju važne artefakte hrvatske tehničke baštine.

Zagorje-Tehnobeton d. d., građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Varaždinu kao Okružno građevno poduzeće Varaždin, poslije Građevinsko poduzeće Zagorje (GP Zagorje).

Nastalo je objedinjavanjem niza manjih građevinskih poduzeća zbog potrebe za obnovom i izgradnjom Varaždina i okolnog područja nakon II. svj. rata. Poduzeće se bavilo građevinarstvom, industrijom građevnoga materijala, vanjskom trgovinom i turističkim djelatnostima. Među početnim se gradnjama ističu stambene, industrijske i školske zgrade. Godine 1962. GP Zagorju priključili su se ciglana Dubravka iz Turčina i kamenolom Kamen iz Vinice, a 1964. građevinsko poduzeće Gradnja i betonara Beton iz Varaždina. Time je nastalo veliko poduzeće – Građevinski kombinat Zagorje (GK Zagorje), usmjereno na industrijske vidove građenja. Na tragu tog usmjerenja osnovan je 1965. pogon Tvornice kuća (1968. spojen s pogonom Beton u Tehnobeton) u Varaždinu s programom proizvodnje elemenata od armiranog i prednapetog betona za polumontažni i montažni način građenja zgrada. Ubrzo su uređeni novi varaždinski pogoni Tehnobetona uz Dravu s postrojenjem za eksploataciju, drobljenje i separiranje dravskog šljunka, te za proizvodnju betona, betonske galanterije i prefabrikata za izgradnju hala srednjeg i velikog raspona. Kombinat je osnovao i vlastiti projektni biro koji je sudjelovao u razvoju vlastite tehnologije građenja, te je rekonstruirao pogon za proizvodnju kalcijeva brašna za poljoprivredne namjene te izradbu plemenite fasadne žbuke u Vinici (od 1970. u sastavu Tehnobetona). Uz izgradnju niza stambenih naselja, javnih i industrijskih zgrada u Varaždinu, kombinat je proširio građevinsku djelatnost u Zagrebu i na Krku, a montažne tvorničke hale gradio je i u Vrbovcu, Đurđevcu, Pitomači, Ludbregu, Virovitici, Belom Manastiru, Skoplju i dr. Širenjem poslovanja u Njemačkoj, u suradnji sa zagrebačkim Interpletom, u drugoj polovici 1960-ih osnovao je sestrinska poduzeća Interbau u Kölnu i Tradeimpex.

Godine 1971. osnovan je pogon Termoplin za distribuciju zemnoga plina i izvođenje plinskih gradskih i kućnih instalacija, instalacija centralnog grijanja, ventilacije i klimatizacije, a 1972. je u pogonu Dubravka u Turčinu pokrenuta suvremena automatska ciglana s godišnjim kapacitetom od 30 milijuna opekarskih elemenata. Od 1973. rad GK Zagorje organiziran je u OOUR-ima: Građevinska operativa, Gradnja, Završni radovi, Tehnobeton, Mehanizacija, Projektni biro, Termoplin, Tradex i Termounija iz Varaždina, Zagorje Zagreb iz Zagreba te Dubravka iz Turčina. Od početnih 157 radnika iz 1946., GK Zagorje je 1976. dosegnulo 2000 zaposlenih. Gradilo je u prosjeku 383 stana te 31 130 m² zgrada druge namjene, proizvodilo 59 000 m³ šljunka i drugog kamenog materijala, 6100 t kalcijeva brašna i 22 190 t betonskih prefabrikata na godinu.

Poduzeće je 1989. promijenilo naziv u Građevinsko poduzeće Zagorje (poslije Zagorje d. d.), koje je iste godine uz dokapitalizaciju varaždinskog poduzeća Coning (poslije Coning-Holding, od 1995. Ingprojekt) pretvoreno u dioničko društvo. Početkom 1992. imalo je 1133 zaposlenika. Nakon organizacijskih promjena, tijekom 1990-ih osnovalo je 11 društava, dotadašnjih poslovnih jedinica (Zagorje-Ltd, Zagorje-E. G., Zagorje-Betonska galanterija, Zagorje-Kamen, Zagorje-Mehanizacija, Zagorje-Trgovina, Zagorje-Građenje, Zagorje-Tehnobeton i Tehno-Beton iz Gračanice, Zagorje-Pro-ing te Zagorje-Graditeljstvo). Društvu Zagorje-Tehnobeton pripojena su poduzeća Zagorje-Mehanizacija i Zagorje-Pro-ing (1994) te Zagorje-Graditeljstvo, Zagorje-Betonska galanterija i Zagorje-E. G. (2002), čime je ono postalo najživotnijim dijelom poduzeća Zagorje (od 2018. u stečaju), te praktično nastavlja tradiciju njegova djelovanja započetu 1946. U novom mileniju Zagorje-Tehnobeton širi svoje poslovanje u inozemstvu te ima podružnice i pogone u Srbiji, Kosovu, BiH, Rusiji, Makedoniji, Mađarskoj. Od 2007. u njegovu je vlasništvu poduzeće Proing sa sjedištem u Varaždinu koje djeluje kao projektni ured, te više poduzeća angažiranih u građevinskom sektoru. U kriznim godinama Zagorje-Tehnobeton poslovalo je s teškoćama te su 2014. i 2021. pokrenuti predstečajni postupci. Ipak, prema ostvarenim poslovnim rezultatima, Zagorje-Tehnobeton zauzimalo je peto mjesto u građevinskom sektoru Varaždinske županije (2022) te je imao 248 zaposlenih.

U novije je doba Zagorje-Tehnobeton gradilo pretežno trgovačke i logističke centre, stambene i komercijalne objekte, industrijske građevine, hotelske komplekse, zračne luke, bolnice, sportske građevine i škole te razne druge građevine posebnih namjena. Uz visokogradnju, koja mu je bila primarna djelatnost, poduzeće se bavilo i niskogradnjom. U konzorciju s drugim građevinskim poduzećima, ali i samostalno, radilo je na izgradnji hrvatskih autocesta, pretežno vijadukata, mostova, nadvožnjaka, podvožnjaka, putnih prijelaza i propusta. Jedan je od većih proizvođača betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala u RH. U četiri stacionirane betonare pogona u Varaždinu proizvodi transportne i pumpane betone te betone za potrebe vlastite proizvodnje. Poduzeće ujedno proizvodi i prefabricirane betonske elemente koji se rabe u sektoru energetike kao što su betonska kućišta trafostanica i centrifugirani armiranobetonski električni stupovi.

ICC concept d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Cerovlju. Nastalo je 1993. pretvorbom poduzeća Istarska ciglana.

Na području Cerovlja i skupine zaselaka Boruta duga je tradicija izradbe žljebnjaka i opeke zahvaljujući nalazištima nataložene sirovine opekarske gline uz Borutski potok i potok Pazinčicu. Isprva se glina kopala i oblikovala ručno, sušila na zraku i završno pekla u poljskim pećima, tzv. frnažama. Temelje industrijske proizvodnje postavio je bečki poduzetnik Jakob Ludwig Münz sagradivši u Borutu 1904. ciglanu s kružnom peći, sušionicom i strojarnicom s prešama za oblikovanje opeke. Uz to, Münzovo je poduzeće gradilo velike objekte i komunalnu infrastrukturu u Istri (gradska tržnica u Puli 1903., pruga električnoga tramvaja Matulji–Opatija–Lovran otvorena 1908., šetalište Lungomare u Opatiji, kompleks vojnih skladišta u Šijanskoj ulici u Puli 1904–05., hotel Riviera u Poreču 1910. i dr.). Ciglanu nešto većega kapaciteta od one u Borutu izgradio je 1911. u Cerovlju poduzetnik Antonio Mezzar iz Previža. Obje su ciglane s 85 zaposlenih radnika 1937. proizvele 2 607 500 komada opeke i crijepa. Borutska i cerovljanska opeka se, zbog blizine željezničke pruge, i izvozila. Tijekom II. svj. rata tvornice nisu radile, ali su u poslijeratnom razdoblju obnovljeni kapaciteti ciglana. Ciglana u Cerovlju je početkom 1947. bila osposobljena za proizvodnju 1 800 000 komada opeke, crijepa i žljebnjaka na godinu, što je bilo znatno povećanje u odnosu na predratni kapacitet od 1 350 000 komada. Ciglana u Borutu je 1946. bila obnovljena i osposobljena za godišnju proizvodnju približno 2 250 000 komada crijepa, opeke i žljebnjaka. Godine 1947. tvornice su nacionalizirane i ujedinjene pod nazivom Ciglane Cerovlje i Borut. Zbog iscrpljenosti lokalnoga nalazišta sirovine u Borutu je 1975. obustavljena proizvodnja opeke te je proizvodnja preusmjerena na izradbu betonskih proizvoda. Ciglana je 1992. promijenila naziv u Istarska ciglana d. o. o. U pogonu Cerovlje je proizvodnja opeke prestala 2008. Od 2018. poduzeće posluje pod nazivom ICC concept d. o. o. Današnji proizvodni asortiman obuhvaća razne ciglarske i betonske proizvode te gabione, a 2022. zapošljavalo je oko 30 radnika.

Ciglana Cerje Tužno d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Cerju Nebojse blizu Ivanca. Osnovao ga je 1892. vlastelin Hugo Kittner iz Cerja Nebojse kao Parnu ciglanu Cerje Tužno, nazvanu po eksploatacijskom polju iz kojega se do danas dobiva glina.

Prvobitna Ciglana proizvodila je opeku do II. svj. rata kada je većim dijelom uništena. Nakon rata, 1950-ih obnovljena je peć i nastavila se proizvodnja opeke. Utovar pune opeke obavljao se ručno na željezničke vagone. Većina opeke otpremala se industrijskim kolosijekom dugim 268 m koji se prema ciglani odvaja skretnicom na otvorenoj pruzi Varaždin–Golubovec.

Glina se iskopavala bagerom vjedričarem i prevozila samoistovarnim vagonima te malom dizelskom lokomotivom. Svježe oblikovani blokovi prevozili su se na sušenje drvenim regalima s pomoću hidrauličnih hvatača na motornim kolicima, najprije u prirodne sušionice (šupe), a poslije u prvu domaću umjetnu sušionicu. Suhi blokovi slagali su se u kružnu peć na pečenje. Poduzeće je 1963. pripojeno → Industriji građevnog materijala Lepoglava (IGM Lepoglava). Mazut, koji je služio kao tehnološko gorivo, zamijenjen je plinom (1970). Nasuprot staromu pogonu izgrađena je i puštena u rad nova Tvornica fasadne opeke (1979), u to doba najsuvremenija u Hrvatskoj.

Nakon reorganizacije provedene 1980. poduzeće je poslovalo kao OOUR Ciglane Cerje Tužno – Čret, a od 1991. kao IGM Ciglana, jedno od šest vlasnički povezanih društava Industrije građevnog materijala Lepoglava. Stečaj nad Ciglanom Cerje Tužno otvoren je 2009., a poduzeće je 2011. kupilo zagrebačko poduzeće Ciglane-Šimec. U Ciglani Cerje Tužno danas se proizvode i prodaju opekarski proizvodi za nosive i pregradne zidove te stropne elemente, napose opeka robnog žiga Unitherm, isključivo od čiste gline bez dodataka.

Postrojenje poduzeća smješteno je uz eksploatacijsko polje Cerje Tužno, najveći glinokop u Hrvatskoj, iz kojeg se vadi sirova glina što se primjenjuje u tehnološkom procesu. Eksploatira se više od 100 000 m³ ciglarske gline u zbijenom stanju na godinu. Ciglarska se glina odvozi do deponija (halde) na odležavanje u neposrednoj blizini proizvodnog pogona. Sirova se glina primarno obrađuje i homogenizira te se postupcima sušenja i pečenja dobiva opeka.

Unutar postojećeg eksploatacijskog polja nalazi se evidentirano dobro – pojedinačni arheološki lokalitet Cerje Novo – Krč gdje je bilo smješteno eneolitsko naselje, a nastambe su bile tipa zemunica, odnosno poluzemunica. Ondje su živjeli nositelji lasinjske kulture u doba od približno 2350. do 1950. pr. Kr. Eksploatacijom gline za potrebe poduzeća 1977. naišlo se na mnogobrojne nalaze, većim dijelom keramike i ostataka kamenog oruđa iz toga doba.

Wienerberger d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline sa sjedištem u Karlovcu.

Preteča današnjega poduzeća bila je ciglana Ilovac – Prva karlovačka tvornica cementne robe, utornog crijepa i glinene robe koju su osnovali karlovački poduzetnici Bichler i Frohlich 1906. s tada modernom kružnom peći za proizvodnju → opeke i crijepa. Od 1909. djelatnost se proširila na trgovinu građevnim i rezanim drvom. Nakon I. svj. rata poduzeće je upalo u teškoće, 1924. prestalo je raditi, proizvodnja je obnovljena 1926., a od 1930. vlasništvo nad tvornicom preuzelo je poduzeće Dolensko d. d., industrija drva iz Slovenije. Kao posljedica ulaganja poduzeće je postalo jedna od najmodernijih ciglana u zemlji. Godišnji kapacitet iznosio je deset milijuna komada crijepa i šest milijuna komada opeke. Broj radnika kretao se oko 300. Na VI. međunarodnom sajmu u Solunu 1932. Ilovac je dobio zlatnu medalju za izvrsne proizvode koji su se u znatnim količinama izvozili u Grčku.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i s 245 radnika dodijeljeno na upravljanje Generalnoj direkciji za građevinarstvo u Zagrebu, te je 1947. spojeno s ciglanom Leonard Treppo osnovanom 1920. u Draganiću, sa sjedištem u Karlovcu. Osnovna je djelatnost poduzeća u sljedećem razdoblju bila proizvodnja opeke, crijepa, rešetkastih armaturnih nosača, stropnih gredica, betonskih prefabrikata, panoa i elemenata za montažnu ugradnju, uporabne i ukrasne keramike, te eksploatacija, iskop i utovar gline i pijeska. Poslovanje je bilo organizirano u nekoliko sektora: proizvodni, opće-pravni, financijski, tehničko-razvojni i komercijalni. Radne jedinice proizvodnoga sektora bile su pogoni za proizvodnju opekarskih proizvoda, keramičke galanterije i prefabrikata, te radna jedinica pomoćne djelatnosti za transport, iskop gline, automehaničko i građevinsko održavanje te strojobravarska radionica. Nove proizvodne linije puštene su u pogon 1972. i 1974. čime se proizvodnja povećala za 58,7%, a 1981. je u odnosu na 1972. narasla dva puta. Nova tunelska peć puštena je u pogon 1982., te je sljedeće godine zabilježena najveća proizvodnja. Proizvodnja je 1989. iznosila 64 milijuna komada opeke i opečnih blokova, 5,6 milijuna komada crijepa i 606 000 m gredica.

Poduzeće je 1992. imalo 263 radnika. Proces pretvorbe pokrenut je 1993. kada je Ilovac imao jedan od pet najvećih proizvodnih kapaciteta u RH. Većinski vlasnik poduzeća 1996. postao je austrijski Wienerberger, osnovan u Beču 1819. U više od 200 godina poslovanja od lokalne tvornice opeke postao je globalni lider u proizvodnji građevnih materijala i infrastrukturnih rješenja. Najveći je proizvođač opeke na svijetu i tržišni lider krovnoga glinenog crijepa u Europi kao i betonskih ploča i opločnika u srednjoistočnoj Europi. Zapošljava više od 16 000 radnika i posjeduje gotovo 200 proizvodnih pogona u 30 zemalja diljem svijeta, najvećim dijelom u Europi, ali i Sjevernoj Americi i Indiji. Poduzeće je 2005. otvorilo obnovljen, moderniziran i robotiziran proizvodni pogon u Karlovcu, povećavši proizvodni kapacitet za 50% uz 20 različitih vrsta proizvoda. Od 2005. poduzeće eksploatira glinu na polju Rečica, jednome od najvećih ležišta u RH. Godišnja eksploatacija iznosi oko 320 000 t. Uz pogon u Karlovcu gdje se proizvode Porotherm opeke, u sastavu poduzeća djelatni su i pogoni u Otoku Oštarijskom kraj Ogulina gdje se proizvode opločnici i betonska galanterija (Semmelrock Stein+Design) te Đakovu gdje se proizvode Tondach krovni sustavi. Od 2019. administrativni uredi nalaze se u Zagrebu, a poduzeće zapošljava oko 200 radnika.













Swietelsky d. o. o., građevinsko poduzeće za niskogradnju, visokogradnju, a napose za izgradnju prometne infrastrukture sa sjedištem u Zagrebu. Dio je austrijskoga društva Swietelsky AG sa sjedištem u Linzu. Osnovao ga je Hellmuth Swietelsky 1936. u Gmundenu u Austriji kao trgovačko društvo za graditeljstvo koje se uglavnom bavilo cestogradnjom i asfaltiranjem. Društvo se nakon 1989. proširilo na istok Europe gdje su sljedećih godina osnovane podružnice u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Poljskoj i Hrvatskoj. U Hrvatskoj posluje od 1998. te je jedno od vodećih građevinskih poduzeća, organizirano kao inženjerska tvrtka koja radi s podizvođačima. Godine 1999. je od građevinskog poduzeća Cestograd kupljena asfaltna baza s pripadajućom opremom te je počela proizvodnja i ugradnja asfaltnih smjesa za županijske i državne ceste diljem Hrvatske. Poduzeće je tijekom godina u Hrvatskoj radilo na mnogim infrastrukturnim projektima uglavnom vezanima uz državna poduzeća.

Od 2000. uključeno je u obnovu hrvatske željezničke infrastrukture. U posljednjih dvadesetak godina Swietelsky je obnovio više od 500 km pružnih kolosijeka, među kojima pružne dionice Ogulin–Split, Mrzlo Polje–Ogulin, Vrbovec–Botovo, Osijek–Beli Manastir, Vrpolje–Slavonski Šamac, Virovitica–Pitomača  i Zagreb Borongaj–Dugo Selo. Poduzeće je 2023. s HŽ Infrastrukturom potpisalo ugovor za izvođenje radova na obnovi pruge Zagreb Zapadni kolodvor–Savski Marof duljine 17,8 km na koridoru RH1, kao i ugovor o obnovi pruge Zabok–Krapina. Radilo je i rekonstrukciju tramvajske infrastrukture u Osijeku, uključujući obnovu tramvajskih postaja.

Swietelsky je 2002. proširio svoje djelovanje na obnovu i izgradnju autocesta u Hrvatskoj. Sudjelovao je među ostalim, u izgradnji dionice Osijek–Đakovo, čvor Josipovac, dionice autoceste Zagreb–Sisak između Velike Gorice i Buševca te dijela obilaznice grada Vinkovaca. Osim navedenoga, proširuje djelatnost na izgradnju bioelektrana i proizvodnih hala. Usporedno s tim izvodi radove na zaštiti od poplava te provodi mnoge druge projekte (vodovodi, kanalizacije, mostovi, nadvožnjaci i dr.). Jedan je od takvih projekata Zaštita od poplava grada Ogulina, a obuhvaća izgradnju retencije u Ogulinu, koja se odvija u četiri faze. U sklopu spomenutoga projekta gradi se brana visine 14,5 m i duljine 580 m, a riječ je o brani nasutoga tipa koja ima centralnu glinenu jezgru štićenu filtarskim slojevima i kamenim potpornim zonama koje osiguravaju stabilnost. Poduzeće je izvodilo radove na izgradnji nasipa uz Koranu i Mrežnicu, regulaciji potoka Sajevac na području gradu Karlovca te dijela nasipa Lonjsko polje.

Koncern Swietelsky je 2014. postao treće po veličini građevinsko društvo u Austriji, znatno povećavši svoju proizvodnju (građevnih proizvoda) i broj zaposlenika. Danas ima podružnice u 21 zemlji te zapošljava više od 10 000 radnika. U Hrvatskoj je poduzeće 2022. imalo 66 zaposlenika. Najveći dio prihoda u Hrvatskoj posljednjih godina ostvaren je u željezničkom prometu, potom u niskogradnji i cestovnom prometu.

GIP Pionir d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Pod nazivom Pionir Zagreb d. d. osnovano je 1991. osamostaljenjem zagrebačke poslovne jedinice slovenskog GIP Pionira iz Novoga Mesta. Bavi se segmentom visokogradnje i gradnje investicijskih objekata univerzalnih namjena, osobito izgradnjom stanova za tržište u Zagrebu.

Vlada NR Slovenije osnovala je u Novom Mestu 1947. Splošno industrijsko podjetje (SIP) Pionir s 812 zaposlenih, kao sljednika Okrožnog gradbenog podjetja Novograd (osnovano 1946). Poduzeće je bilo registrirano za izvođenje građevinskih i građevinsko-obrtničkih radova na visokogradnji i niskogradnji. Od 1956. proširilo je poslovanje i na stambenu izgradnju u Zagrebu, a od sredine 1960-ih preuzimalo sezonske poslove na jadranskoj obali. Od 1971. djelovala je operativna podružnica poduzeća u Zagrebu, koja je 1974. postala jedan od devet OOUR-a (OOUR Građevinski sektor Zagreb). Godine 1981. zagrebačka je poslovna jedinica imala 364 zaposlena, a u trenutku pretvorbe u dioničko društvo 1991. približno 200. Od 1989. slovensko poduzeće poslovalo je pod nazivom Pionir p. o., te je zadržalo vlasništvo nad poduzećem Pionir Zagreb do 1996., kada je otišlo u stečaj i prodalo pravo vlasništva nad zagrebačkim društvom Nava banci iz Zagreba (od 2014. Nava banka d. d. u stečaju). Godine 2000. dioničko društvo preoblikovano je u društvo s ograničenom odgovornošću GIP Pionir. Bilo je dijelom Pimont grupe iz Zagreba (2008–19) u sklopu koje su djelovala i poduzeća Paron (osnovano 1994), Gradko (osnovano 1993., od 2021. Mijušković gradnja), Munis (od 2019. Aleks stan, 2021. likvidirano), Framag (osnovano 1994) i Tehnikagradnja (osnovano 1992) iz Zagreba te Matim (osnovano 1990) iz Karlovca.

Tijekom svoje povijesti zagrebačko je poduzeće diljem Hrvatske izvelo impresivan niz zgrada stambene, stambeno-poslovne, turističke i javne namjene, industrijskih hala i dionica cestovne infrastrukture, a sudjelovao je i u izgradnji Žičare Sljeme (otvorena 2022), te i danas posluje kao jedno od vodećih hrvatskih poduzeća tog sektora.

Radnik d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Križevcima osnovano 1947. Od 1948. kao građevinsko-zanatsko poduzeće pod nazivom Kotarsko građevinsko poduzeće (KOTGRAPOD) djelovalo je radi kapitalne izgradnje i rekonstrukcije objekata državnoga, zadružnog i privatnog sektora na području Križevačkoga kotara i Hrvatske. Najprije je izgradilo objekte za vojne namjene u Križevcima, kamenolom i vapnaru u Vratnu i vodilo ciglanu u Rovišću. Od 1951. nastavilo je djelovati kao Zidarsko-tesarska zadruga Udarnik, koja je izgradila gradski olimpijski bazen, prvi u tom dijelu Hrvatske. Udarnik je 1955. promijenio ime u Građevinar, zadružno zanatsko poduzeće, koje je izgradilo više stambenih zgrada i drugih gospodarskih i poslovnih objekata u Križevcima i okolici. Poduzeće je 1959. reorganizirano, osnovano je Građevinsko poduzeće Radnik, kojemu je pripojen i Građevinar. Sredinom 1960-ih zapošljavalo je približno 250 radnika. Od 1967. Radnik je širio poslovanje te se bavio prodajom građevnoga materijala, eksploatacijom kamena, prvo iz kamenoloma u Vratnom, a od 1971. iz Vojnovca. Od 1969. obavljao je oplatarske, zidarske, betonirske i montažerske radove u visokogradnji i na njemačkom tržištu.

Poduzeće se 1970. registriralo za postavljanje plinske mreže i distribuciju plina, izvodilo je radove na plinovodu Bjelovar – Križevci, koji se rabio kao osnova za kasniju plinofikaciju grada, te je Radnik 1974. postao i distributer plina za Križevce. Danas taj posao obavlja poduzeće Radnik-plin u sastavu Radnik Grupe. Poduzeće je 1970. proširilo djelatnost na proizvodnju građevnoga materijala te razvoj trgovine i ugostiteljstva, a 1971. u Vojakovačkom Kloštru izgradilo je tvornicu za proizvodnju polimramora. Križevačka ciglana pripojena mu je 1975., a 1978. razvilo je vlastiti projektni biro. Nakon kupnje ugostiteljsko-turističkoga poduzeća Kalnik 1994., bavi se i ugostiteljstvom. Poduzeće se 1992. transformiralo u dioničko društvo, a od 1995. nosi naziv Radnik – građevinarstvo i građevinska industrija d. d. Križevci, te uz poduzeća Radnik Gradnja iz BiH, Radnik-plin iz Križevaca i Bristra d. o. o. iz Đurđevca, koja se bavi vodoprivredom i građevinskom djelatnošću, čini Radnik Grupu. U Radniku je zaposleno približno 370 radnika (2023).

Osnovna je građevinska djelatnost poduzeća visokogradnja. Manji dio poslovanja odnosi se na niskogradnju, uglavnom na održavanje i modernizaciju lokalnih cesta. U RH je poduzeće izgradilo više od 500 građevina, mnoge škole, vrtiće i sportske objekte, hotele, sudjelovalo je u više projekata izgradnje stanova u sklopu poticajne stanogradnje (POS), poput naselja Srdoči u Rijeci (2004), Špansko u Zagrebu i Vrbnik na Krku (oba 2005), izgradilo je tvornicu dječje hrane u Koprivnici (2007) i distributivni centar u Dugopolju (2008) poduzeća Podravka, zgradu → Građevinskoga fakulteta u Rijeci u sklopu novoga sveučilišnog kampusa (2011), izvelo dogradnju proizvodnoga biološko-farmaceutskog postrojenja DS3 u farmaceutskom poduzeću Hospiri u Prigorju Brdovečkom (2022), i dr. U inozemstvu je, većinom u Njemačkoj, te u BiH, Srbiji, Bugarskoj i Luksemburgu, radilo na poslovima visokogradnje i niskogradnje, metalogradnje i biopročistača.

Strabag d. o. o., građevinsko poduzeće za visokogradnju i niskogradnju sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je u vlasništvu Strabag Societas Europaea, najvećega građevinskog poduzeća u Austriji sa sjedištem u Beču, koje djeluje u mnogim europskim zemljama, na području Azije (Arapski poluotok i Indija) i u Kanadi te zapošljava više od 73 000 radnika.

U Hrvatskoj djeluje od 1994., pretežno u području visokogradnje te izgradnje prometnica i tunela, te ima 36 podružnica. Od 2003. proširilo je ponudu svojih usluga na tehnički menadžment, tehničko savjetovanje i upravljanje te je u tu svrhu osnovalo poduzeće Facility Management Croatia d. o. o. (od 2011. Strabag Property and Facility Services). Potom je svoje usluge u Hrvatskoj proširilo i na proizvodnju i prodaju građevnoga materijala, ispitivanje materijala, ekoloških postupaka, razvoj projekata i održavanje objekata. Preuzimalo je poduzeća i osnivalo nova, te su 2018. u njegovu vlasništvu bila poduzeća: Strabag d. o. o., Strabag AG, PZC Split d. o. o., Pomgrad inženjering d. o. o., Mineral IGM, Strabag BRVZ d. o. o., Strabag BMTI d. o. o., TBG–Strabag d. o. o., Strabag PFS d. o. o., Strabag International GMBH.

Tijekom godina poduzeće je bilo angažirano na nekima od najvažnijih infrastrukturnih projekata diljem Hrvatske poput autocesta Zagreb–Macelj, Osijek–Đakovo, niza dionica autoceste Split–Ploče, tunela Krapina i Javorova kosa, bazena Kantrida u Rijeci, pročistača otpadnih voda u Zagrebu. Sudjelovalo je također u izgradnji (2009–14) putničke luke Gaženica na području Lučke uprave Zadar, radovima na betonsko-čeličnom mostu koji povezuje kopno i otok Čiovo kraj Trogira te izgradnji čvora Lipovljani na autocesti A3 Bregana–Zagreb–Lipovac (dovršeni 2018), graničnoga prijelaza Gornji Brgat nedaleko od Dubrovnika (dovršen 2019), Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe (SEECEL) u Zagrebu, sanaciji i rekonstrukcija uzletno-sletne staze Zračne luke Split (dovršeni 2020), i dr. U sklopu izgradnje Pelješkoga mosta (dovršen 2022) Strabag je, u suradnji s poduzećem China Road and Bridge Corporation, izgradio pristupne prometnice od Komarne do Jadranske magistrale te na Pelješcu (10,5 km, dionica Duboka–Sparagovići/Zarežde) u sklopu koje je izgradio četiri podvožnjaka, dva mosta (Dumanja Jaruga 1, 420 m; Dumanja Jaruga 2, 131 m), vijadukt (Brijest, 134 m), dva tunela (Debeli Brijeg, 2467 m, probijen 2020; Kamenice, 499 m, probijen 2022).

Poduzeće, koje je 2022. zapošljavalo 750 radnika, sudjelovalo je i u mnogim drugim projektima gradnje, rekonstrukcije i sanacije u RH, a prema ostvarenim prihodima u 2022. bilo je drugo među najuspješnijima.

Kamgrad d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Osnovano je 1979. kao građevinski obrt, a 1993. postalo je dioničko društvo Kamgrad s približno 50 zaposlenika. Većinu poslovanja poduzeća čini → visokogradnja, no bavi se i → niskogradnjom. Razvoj poduzeća temeljio se na znatnoj raširenosti poslova uglavnom u Hrvatskoj, a od 1994. i izvan RH poslovanjem u Srbiji (Kamgrad d. o. o. sa sjedištem u Somboru), BiH (Kamgrad d. o. o. Mostar Visokogradnja sa sjedištem u Mostaru), u Njemačkoj gdje je matično društvo osnovalo podružnicu pod imenom Kambau sa sjedištem Münchenu te u Švedskoj s poslovnom jedinicom u Göteborgu (2018–23). Poduzeće se etabliralo kao jedan od najvažnijih građevinskih subjekata RH, odnosno jedan je od tri najveća domaća izvođača radova u građevinarstvu. U matičnom je poduzeću 2023. radilo približno 750 zaposlenika, a ubroje li se povezana društva i podizvođači, u radu na projektima sudjeluje približno 2500 radnika.

Poduzeće je sudjelovalo u izvođenju više od 400 projekata diljem Hrvatske, od kojih se u novije doba ističu: izgradnja novih putničkih terminala Zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu, Zračne luke Ruđer Bošković u Dubrovniku i Zračne luke Sveti Jeronim u Splitu, izgradnja hotela i turističkih odmarališta poput hotelskih kompleksa Laguna Park Resort i Valamar Isabella Island Resort u Poreču, Petram Resort u Savudriji, hotela Grand Park Hotel i Amarin u Rovinju, Grand Hotel View u Postirama na Braču, Kalnik u Križevcima i dr., rad na projektu Razvoj vodnokomunalne infrastrukture aglomeracije Ploče, rekonstrukcija remetinečkoga rotora u Zagrebu, izgradnja dubrovačke žičare u suradnji sa švicarskim poduzećem Garaventa, poslovnih zgrada (Matrix Office Park u Zagrebu, uređenje kompleksa Tvornice duhana Zagreb), logističko-distributivnih centara međunarodnih korporacija (poduzeća LIDL-a u Križu, SPAR-a u Klinča Selima, Atlantic Grupe u Vukovini pokraj Velike Gorice), proizvodnih pogona, vjetroelektrana (Velika glava, Bubrig i Crni vrh kraj Šibenika ukupne instalirane vršne snage do 90,5 MW te Rudine kraj Slanoga ukupne instalirane vršne snage do 70 MW, i dr.), terminala za skladištenje i pretovar tekućih tereta, benzinskih postaja, sportskih dvorana (Višenamjenska dvorana Žatika u Poreču), obnova ili nadogradnja javnih objekata (KB Merkur, KBC Zagreb, Gimnazija Tituša Brezovačkog u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu) te obiteljskih kuća. Poduzeće se također bavi gradnjom stambenih i poslovnih jedinica za vlastitu prodaju te iznajmljivanjem poslovnih prostora.

Istra cement d. d. → Calucem d. o. o.

Hrvatske autoceste d. o. o. (HAC), poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje autocesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Osnovano je na temelju odluke Vlade RH o podjeli i preoblikovanju dotadašnje Hrvatske uprave za ceste u poduzeća Hrvatske autoceste i → Hrvatske ceste, te je u vlasništvu RH. Prihode ostvaruje od goriva i cestarine, naknade za korištenje cestovnog zemljišta i od obavljanja uslužnih djelatnosti, te od dugoročnih zajmova. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju: projektiranje, dobivanje lokacijskih, građevinskih i uporabnih dozvola; izvlaštenje zemljišta i objekata; ustupanje građevinskih radova; organizaciju nadzora i inspekciju radova; održavanje autocesta i ostalih objekata; ophodnju na autocestama i njihovu zaštitu; donošenje odluka o korištenju cestovnog zemljišta; organizaciju sustava naplate cestarine; osiguranje financiranja i održavanje autocesta.

Prva autocesta u Hrvatskoj otvorena je 1971. na relaciji Zagreb–Rijeka, dionica Orehovica–Kikovica, a sljedeće godine na istoj relaciji dionica Zagreb–Karlovac u duljini od 38 km (→ ceste). Prvih 77 km od Ivanje Reke do Lipovljana pušteno je u promet 1980., a do 1990. na toj dionici izgrađeno je ukupno 176 km, nadomak Slavonskom Brodu. U Hrvatskoj je 1989. bilo izgrađeno 275,5 km autocesta (Obilaznica Zagreb, dionica Zagreb–Karlovac i dionica Zagreb–Slavonski Brod) kojima je upravljalo poduzeće Autoceste Hrvatske. RH je osamostaljenje dočekala s ograničenom mrežom autocesta, no izgradnja autocestovne mreže prepoznata je kao strateški preduvjet razvoja države i njezina gospodarskoga rasta. Do 2000. izgrađeno je 76 km autocesta i 53 km poluautocesta. Izgrađene su dionice Slavonski Brod–Županja, Zaprešić–Krapina, Goričan–Čakovec, Čakovec–Varaždin, Zagreb–Breznički Hum i Bregana–Zagreb. Od 1995. nastavljeni su radovi na Istarskom ipsilonu, mreži poluautocesta dugoj 144 km. Taj dio cestovne mreže koncesijskim je ugovorom predan francuskom građevinskom poduzeću Bouygues, te je osnovano poduzeće Bina–Istra radi financiranja, gradnje i upravljanja cestama u sklopu Istarskog ipsilona – A8. Koncesijski ugovor potpisan je na 32 godine. Poduzeće Autocesta Rijeka–Zagreb osnovano je 1997. Upravljalo je dijelom autoceste A1, A6 i A7, te se od 2020. nalazi u sklopu HAC-a.

HAC je pri osnivanju preuzeo upravljanje i održavanje 355,8 km autocesta. Godine 2004. je koncesionaru Autocesta Zagreb–Macelj predao na upravljanje 41 km autoceste A2 Zagreb–Macelj, a 2007. koncesionaru Autocesta Rijeka–Zagreb 17 km autoceste A7 Rupa–Rijeka i 3,8 km Krčkoga mosta. Od 2000. do 2010. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Bregana–Jankomir, Velika Kopanica–Županja, Bosiljevo–tunel Mala Kapela, Gornja Ploča–Zadar 2, Breznički Hum–Novi Marof–Varaždin, tunel Mala Kapela–Gornja Ploča, Zadar 2–Pirovac, Vrpolje–Dugopolje, Jušići–granični prijelaz Rupe, Županja–Lipovac, Dugopolje–Šestanovac, Đakovo–Sredanci, Šestanovac–Ravča, Osijek–Đakovo, Beli Manastir–Svilaj, Velika Gorica–Buševec, Vodnjan–Kanfanar, Vodnjan–Pula, Umag–Medaki, Krapina–Macelj, zajedno s pripadajućim odmorištima, čvorovima i cestovnim objektima.

Najvažniji projekt bila je dionica Zagreb–Split koja je otvorena 2005., čime su nakon više od 40 godina od prvih planova autocestom spojena dva najveća hrvatska grada. Gradnja te autoceste bio je jedan od najvećih investicijskih i građevinskih pothvata u RH. Dug je 380 km, iskopano je oko 26 000 000 m³ materijala, a nasuto je oko 30 000 000 m³. Izgrađena su 292 objekta (→ tuneli, → mostovi, vijadukti, nadvožnjaci, podvožnjaci, prolazi, prijelazi za životinje). Prema izračunima, 18,6% od ukupne duljine trase čine objekti. Izgrađeni su elementi prateće infrastrukture (dijelovi elektroenergetske mreže, vodovoda, pristupnih, lokalnih i alternativnih cesta itd.). Na toj dionici nalaze se dva najdulja cestovna tunela u Hrvatskoj: Sv. Rok (5679 m) i Mala Kapela (5821 m). Od 2011. do 2018. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Ravča–Vrgorac, Vrgorac–čvor Ploče–Karamatići, od čvora Ploče do granice s BiH, Sredanci–granica s BiH, Jakuševec–Velika Gorica, Buševec–Lekenik, Kanfanar–Rogovići, Umag–Kanfanar.

Danas je u RH približno 1341 km autocesta, na kojima se nalaze 443 mosta i vijadukta, 53 tunela i 14 prijelaza za životinje. HAC je nositelj najvećih i najzahtjevnijih investicijskih i građevinskih pothvata ostvarenih u RH, dok je izgradnja mreže autocesta najveći i najuspješniji hrvatski razvojni projekt. Poduzeće zapošljava više od 2600 radnika.

Zavorović, Franjo (Zavoreo; Frane, Frano, Franco, Francesco) (Venecija, 1752 – Zadar, 1822), vojni inženjer, kartograf, graditelj cesta te autor karata na području Dalmacije potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st.

Podrijetlom iz ugledne šibenske obitelji, stekao je visoku naobrazbu u građevinskoj struci te čin inženjerskoga satnika. Radio je kao inženjerski kapetan u službi Mletačke Republike, a nakon njezine propasti 1797. stupio je u austrijsku službu i postao glavni direktor javnih radova. Za prve austrijske uprave u Dalmaciji (1799−1805) izgradio je ceste od Zvonigrada do Knina te cestu Knin–Ostrovica–Benkovac–Zemunik. Najznačajnija su njegova inženjerska ostavština ceste Ostrovica–Skradin, te osobito Šibenik–Skradin, Knin–Drniš i Šibenik–Trogir izgrađene za francuske vladavine Dalmacijom (1806−14). Projektirao je i nacrt tornja za gradski sat te izradio nacrte za pregradnju kneževa dvora u Zadru. Umirovljen je 1818.

Kao kartograf ostavio je dubok trag i bogat opus donoseći prikaze Dalmacije. Suautor je topografske karte Dalmacije (Nuova carta topografica della provincia di Dalmazia, divisia ne suoi territori, 1787) koja obuhvaća širi pojas morske obale od Nina do Boke kotorske s jadranskim otocima. Bila je to prva veća tiskana karta Dalmacije iz druge polovice XVIII. st. i smatrala se najboljom javnom i službenom kartom Dalmacije sve do pada Mletačke Republike. Izradio je topografsku kartu mletačke strane južnoga Velebita od Trstenice do izvora rijeke Zrmanje, topografske karte Nina, Solina (1808), plan Šibenika (1798). Objavio je djelo Statistički zapisi o Dalmaciji (Memoria statistica sulla Dalmazia, 1821) u kojem donosi topografski opis Dalmacije, stanje kopnenih i pomorskih putova, poljodjelstva, stočarstva, ribarstva, trgovine, običaje stanovništva, i dr.







Zagoda, Juraj (Zagreb, 29. IV. 1903 − Zagreb, 16. VII. 1978), građevinski inženjer, utemeljitelj sveučilišne nastave iz područja cestogradnje u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1927. na Građevno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Radio je u Građevinskom odjelu Gradskoga poglavarstva Zagreba (1927−45) te Odsjeku za regulaciju grada i u gradskom projektnom poduzeću Osnova (1945−50). Na matičnom fakultetu radio je 1942−73., od 1960. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Ceste, Projektiranje cesta i ulica, i dr. Bio je voditelj Katedre za ceste (1963−73) i predstojnik Zavoda za ceste (1963−71) te Zavoda za prometne objekte (1971−77) Građevinskog fakulteta. Znanstveno i stručno bavio se problematikom prometnica i prometne tehnike te je utemeljitelj sveučilišne nastave iz područja cestogradnje na Sveučilištu u Zagrebu. Znanstveno i stručno bavio se problematikom prometnica (planiranje, projektiranje i građenju cesta) i prometne tehnike te je utemeljitelj sveučilišne nastave iz područja cestogradnje na Sveučilištu u Zagrebu. Autor je djela Ceste (1969).

Weiss, Antun Matija (Matthias Antoni) (?, 1661 − Graz, 21. X. 1738), pukovnik, vojni inženjer, glavni inženjer pri gradnji Karolinške ceste.

Podrijetlom iz Breisacha na Rajni, u europskoj graditeljskoj povijesti i povijesti umjetnosti poznat je kao autor karata, vrsnih crteža građevina i pejzaža, ali i kao graditelj i obnovitelj nekoliko velikih utvrda te cesta i drugih građevina u službi Habsburgovaca. Godine 1710. izradio je kartu Beča, 1711. nacrtao znamenite građevine u Španjolskoj, a 1715. car Karlo VI. Habsburški imenovao ga je za glavnoga carskog graditelja unutarnjo-austrijskih zemalja. Nakon Požarevačkoga mira popisao je i nacrtao samostane u krajevima oslobođenima od Osmanlija, a od 1721. radio na projektima obnove tvrđave u Karlovcu. Godine 1729. sastavio je izvješće s likovnim prikazima naših starih utvrda i gradova (Vorstellung und kurze Beschreibung des Defensions-Standts deren kroatischen Frontieren, Graz, 1729−38).

Njegovo je najpoznatije projektantsko djelo prva moderna hrvatska cesta preko gorskoga praga (od Karlovca do Bakra i Rijeke) kojoj je dao ime Via Carolina Augusta u čast svoga cara i kralja. Dugogodišnji voditelj izgradnje Karolinške ceste (1725−37), izveo je jedan od najvećih tadašnjih graditeljskih pothvata u cestogradnji promičući visoke graditeljske i tehničke standarde (→ cesta). Weissov most preko Dobre rekonstruiran tijekom gradnje Karolinške ceste jedan je od najljepših primjera barokne mostogradnje u Hrvatskoj (→ most). U bečkom Dvorskom arhivu (Kammersarchiv, Kriegsarchiv) ostavio je karte i crteže te izvješća o Karolinškoj cesti trajne povijesne i umjetničke vrijednosti.

Vukasović, Filip (Ličko Petrovo Selo, 1755 – Beč, 9. VIII. 1809), časnik u habsburškoj vojsci, jedan od najznačajnijih graditelja u Hrvatskoj u XVIII. i XIX. st., graditelj Lujzinske ceste.

Potomak je senjske patricijske i časničke obitelji. Školovao se u Regimentnom domu u Beču, gdje je 1781. završio carsku i kraljevsku inženjerijsku vojnu akademiju. Sudjelovao je u Bavarskom nasljednom ratu (1778–79), bio je jedan od zapovjednika habsburške vojske koja se borila protiv Osmanlija u Crnoj Gori (1788–89), 1790. vratio se u Ličku graničarsku pukovniju te 1794. postao njezinim zapovjednikom. Istaknuo se u borbama protiv Francuza u Italiji 1796 (Monte Fasolo) i 1805 (Caldiero), a 1809. je s divizijom svojih ličkih graničara sudjelovao u bitkama protiv Napoleonovih trupa, kada je kraj Wagrama teško ranjen te je naposljetku i preminuo. Za zasluge je 1788. dobio viteški red Marije Terezije i čin bojnika, od 1799. bio je general-bojnik, potom podmaršal, a 1802. dobio je titulu baruna.

Kao vojni inženjer istaknuo se poglavito u gradnji niza prometnica i luka, ali i ostale infrastrukture. Izgradio je makadamske ceste Senj–Sveti Juraj (1783), Senj–Novi Vinodolski (1783−84), projektirao novu trasu ceste Terezijane od Karlobaga do Gospića (1782−86), uredio luku u Karlobagu (1785) i bujice u Senjskoj Dragi (1785−86), rekonstruirao senjsku luku i izgradio lučke magazine (1787), izgradio novu trasu ceste Jozefine od Senja do Vratnika (1785−86), ponovo uredio senjsku luku (1790−92), izgradio zaštitne zidove na Jozefini i Terezijani (1791−93). Najznačajnija je njegova ostavština trasa ceste Lujzijane (→ cesta) od Rijeke do Netretića (1803−09), koja se protezala od Karlovca do Rijeke, a dovršena je 1811. kao jedna od tadašnjih najmodernijih europskih cesta.

Peterčić, Ljubomir (Gračac, 4. XII. 1889 − Zagreb, 16. I. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za gradnju cesta i željeznica.

Diplomirao je 1913. na građevinskom odjelu tehničkoga sveučilišta u Budimpešti (BME). Do 1918. radio je pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu na gradnji željezničke pruge Bosanski Novi–Bihać, a poslije rata u Odsjeku za održavanje pruga u Srijemskoj Mitrovici. Od 1920. bio je u Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu voditelj Odsjeka za gornji ustroj željezničkih pruga, a poslije i voditelj Konstrukcijskog odsjeka. Od 1931. do 1945. bio je zaposlen na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, od 1934. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Gradnja cesta i željeznica II te Osnivanje i gradnja željeznica. Bio je starješina Građevinskog otsjeka (1934−35) te dekan (1939−40) Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Proveo je ojačanja i izmjene gornjeg ustroja na mnogim prugama, radio projekte i vodio gradnje novih pruga, proširenja postaja, izgradnje mimoilaznica i raskrižja. Uz više stručnih i znanstvenih radova, autor je djela Rezultati teoretskih istraživanja o proračunavanju gornjeg stroja željeznica: uređenje gornjeg stroja (1932) i Gradnja cesta i željeznica II (1935).

Miličić, Jakov (Jakša) (Split, 24. VII. 1926 − Split, 20. IV. 2024), građevinski inženjer, stručnjak za planiranje i organizaciju građenja.

Diplomirao je 1959. te doktorirao 1982. disertacijom Racionalizacija u oblasti armatura za beton (mentor B. Trbojević) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka Srednje tehničke škole u Splitu 1948., radio je u Građevinskom poduzeću I. L. Lavčević (→ Lavčević) na gradilištima u Dalmaciji i Crnoj Gori, a od 1963. bio je voditelj Službe za građevinarstvo i industriju građevinskog materijala u Privrednoj komori Dalmacije. Bio je direktor Građevinskoga školskog centra od 1965., gradonačelnik Splita (tadašnji predsjednik Skupštine općine Split) od 1967., a od 1974. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije); redoviti profesor bio je od 1984. Predavao je kolegij Organizacija i tehnologija građenja. Bio je dekan Fakulteta 1977–83. Umirovljen je 1996.

Sudjelovao je u osnivanju Građevinskoga školskog centra, izgradnji školske zgrade i učeničkog doma, bio je suosnivač Fakulteta građevinskih znanosti u Splitu te inicirao pokretanje ekonomskog i medicinskog studija. Unaprijedio je građevinarstvo u Splitu i Dalmaciji te potaknuo, sudjelovao u njima i vodio više projekata važnih za grad i okolicu: tvornica gipskartonskih ploča u Kninu (1965), izgradnja pogona za proizvodnju mrežastih armatura i bi-čelika (Dalmastroj, 1967) i osnivanje željezare Adriasider (1968) u Kaštel Sućurcu. Pokrenuo je izgradnju stambenoga kompleksa Split 3 i sportskih objekata za Mediteranske igre 1979. Bavio se problematikom zbrinjavanja otpada, zaslužan je za znanstvenoistraživački projekt Gospodarenje prostorom Kaštelanskog zaljeva (1973), iz kojeg je proizišao projekt EKO-Kaštelanski zaljev, te se zauzimao za rješavanje problema splitskog odlagališta komunalnog otpada Karepovca. Surađivao je u izdanjima Građevinskoga fakulteta u Splitu i napisao autobiografsku knjigu U znaku rada i grada (2015).

Medanić, Barbara (Osijek, 26. IV. 1936), ekonomistica, stručnjakinja za ekonomiku u građevinarstvu.

Diplomirala je na Ekonomskome fakultetu u Osijeku 1964. i doktorirala na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu 1967. Od 1954. radila je u financijskoj struci, a znanstvenu karijeru započela je u Institutu za ekonomiku industrije Osijek (poslije Ekonomski institut Osijek) 1961., poslije kao voditeljica jednog od odjela Instituta. Usavršavala se na Sveučilištu Stanford u SAD-u 1969. U Beogradu je 1972–76. radila kao savjetnica za sistem, režim i politiku cijena te potom voditeljica analitičkog sektora Saveznog sekretarijata za tržište i cijene. Od 1976. u Zavodu za društveno planiranje Zajednice općina Osijek radila je kao pomoćnica direktora za metodološke probleme planiranja.

Godine 1980. zaposlila se na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, na Fakultetu građevinskih znanosti, tada dijelu osječkoga sveučilišta i Građevinskog instituta Zagreb. Za redovitu profesoricu izabrana je akademske godine 1982/83. Fakultet je 1991. postao samostalna ustanova Građevinski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), čemu je kao jedna od osnivača znatno pridonijela i B. Medanić. Predavala je kolegije Poslovanje poduzeća, Upravljanje građevinskim poslovanjem i Marketing u građevinarstvu. Bila je dekanica Fakulteta 1983–85. i 1991–2000. Organizirala je 1983. budući Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment, formalno osnovan 1992. Od njegova osnutka do svojeg umirovljenja 2006. bila je predstojnica Zavoda te glavna istraživačica dugogodišnjega državnog znanstvenog projekta Dugoročni razvoj hrvatskog građevinarstva i prateće industrije (1981–2002). Autorica je udžbenika Management u građevinarstvu (1997) te Neki aspekti financiranja i financijskog odlučivanja u građevinarstvu (2005), kao i knjiga Efektivnost i efikasnost primarne raspodjele u Jugoslaviji (1978), Zavod za organizaciju, tehnologiju i management (2004) te Desetljeća u znanosti i visokom obrazovanju (2015). Od 2007. je professor emerita Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Lapaine, Valentin (Lapajne; Valent) (Vojsko kraj Idrije, Slovenija, 5. II. 1843 − Zagreb, 21. II. 1923), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Završio je Tehničku visoku školu u Grazu (TH Graz). Od 1866. radio je u Građevnom ravnateljstvu za Vojnu krajinu u Temišvaru, Petrovaradinu i Zagrebu, od 1872. bio je inženjer u građevnom uredu u Karlovcu, od 1873. u glavnom zapovjedništvu u Zagrebu, od 1875. u Krajiškom građevnom uredu u Petrinji, gdje je od 1876. bio upravitelj, a nakon razvojačenja 1881. gradski inženjer i mjernik. Premješten je u građevni odsjek Zemaljske vlade u Zagrebu 1886., ubrzo je poslan u Zemun, a nakon povratka 1889. bio je referent za vodograđevine, od 1892. nadinženjer te tehnički savjetnik od 1897. do umirovljenja 1899.

Znanstveno i stručno bavio se hidrotehnikom, odn. provođenjem radova i gradnjom objekata vezanih uz gospodarenje vodama, a bogatim publicističkim radom popularizirao je tehničku znanost u Hrvatskoj. Nadzirao je i vodio gradnju cesta Ogulin−Novi u Vinodolu 1872. i Stara Gradiška−Lipik 1876−77., Majskoga kanala kraj Gline, dunavske obale u Zemunu 1886−89., regulatorne radove na obali Save, regulaciju više slavonskih potoka, odvodnju u Jelas-polju i jugoistočnome Srijemu, gradnju vodovoda za Gospić, Senj i Crikvenicu, predradnje za uređenje Lonjskoga polja te izradbu osnove za kanalizaciju grada Zagreba. Sudjelovao je u radu Kluba inžinira i arhitekta u Zagrebu, gdje je bio glavni urednik → Viesti Družtva inžinira i arhitekta (1891–94), držao predavanja te surađivao u Spomen-knjizi na proslavu dvadesetipetgodišnjice opstanka Društva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji (1903). Napisao je povijesni prikaz Stare i nove vodogradjevine u Hrvatskoj i Slavoniji (1896).

Kedmenec, Antun (Ivanjska kraj Bjelovara, 2. I. 1926 – Osijek, 10. V. 2003), arhitekt, projektant poslovno-trgovačkih i javnih zgrada.

Diplomirao je 1959. te magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je u poduzeću Borovo kao građevinski tehničar, potom kao šef investicija, od 1961. direktor građevinskog pogona i od 1970. šef arhitektonskog odjela. U Osijeku je od 1975. bio predavač u Građevinskom školskom centru, odn. od 1976. na Višoj tehničkoj građevinskoj školi (od 1982. Fakultet građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta; → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) do umirovljenja 1989. Bio je prvi dekan Fakulteta (1975–79). Sudjelovao je u organiziranju nastave i predavao kolegij Organizacija građenja i mehanizacija. Sudjelovao je u projektiranju, izvođenju i nadzoru više gospodarskih, stambenih, industrijskih i javnih objekata te uređenja unutarnjih prostora u Borovu, Donjem Miholjcu i Vukovaru.

Jović, Vinko (Dragljane kraj Vrgorca, 24. I. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1967. te doktorirao 1973. disertacijom Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda, postavši tako najmlađim doktorom tehničkih znanosti na prostoru SFRJ. Stekavši diplomu, zaposlio se na Fakultetu u Zagrebu, a od 1974. radio je na Građevinskom odjelu u Splitu (danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), u zvanju redovitoga profesora od 1986. Na Velškom sveučilištu u Swanseaju u Velikoj Britaniji usavršavao se 1985/86. Predavao je kolegije Mehanika tekućina, Hidromehanika i Hidraulika. U Splitu je bio šef Katedre za hidromehaniku i hidrauliku te prodekan Fakulteta 1977–81. Umirovljen je 2013. Osim u Zagrebu i Splitu, predavao je i na građevinskim fakultetima u Mostaru i Sarajevu, na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa fizikalno-matematičko modeliranje složenih hidrauličkih pojava i analognih pojava u području elektrike, elektronike, magnetizma i toplinskih tokova. U Zagrebu je 1971. pokrenut Sveučilišni računski centar (SRCE), u početku smješten u hali Hidrotehničkoga laboratorija Fakulteta gdje je radio Jović. Dolazak SRCA u njegov laboratorij potaknuo je njegovo zanimanje za matematičke modele pa je započeo razvoj numeričkog modeliranja tokova podzemne vode izvornom metodom konačnih volumena te izradio prve numeričke simulacije crpilišta i odvodnje. U 1980-ima osmislio je računalni program Simpip (skraćenica od engl. simulation of pipe flow: simulacija tečenja u cijevi) specijaliziran za stacionarne i nestacionarne tokove podzemnih voda, tlačne sustave i otvorene tokove, koji je ušao u svjetsku uporabu. Autor je udžbenika Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda (1973), Uvod u inženjersko numeričko modeliranje (1993) i Osnove hidromehanike (2006). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1985. te medalje Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za doprinos u znanosti i kulturi 1999.

Gotovac, Blaž (Čavoglave kraj Drniša, 22. I. 1951), građevinski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1975. te doktorirao 1987. disertacijom Numeričko modeliranje inženjerskih problema pomoću glatkih finitnih funkcija (mentor → J. Dvornik) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se u Brodograđevnoj industriji Split (→ Brodosplit; sv. 1) odakle je 1976. prešao u splitski Odjel Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, odn. novoosnovani Fakultet građevinskih znanosti u Splitu (od 2011. → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) na kojem je od 2002. bio redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije integriranoga Građevinskog instituta (1988−91) te pročelnik Katedre za tehničku mehaniku (1991–2016) Fakulteta. Umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Mehanika II, Konstrukcije povijesnih građevina, Mehanika deformabilnog tijela, Plošne konstrukcije, Numeričko modeliranje ljuskastih konstrukcija i dr. Sudjelovao je u nastavi Građevinskoga fakulteta u Mostaru te Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

Glavno područje njegova rada jest numeričko modeliranje i analiza građevinskih konstrukcija, posebice s pomoću primjene Rvačevljevih baznih funkcija. U znanstvenom, nastavnom i stručnom polju istaknuo se razvojem numeričkih modela za analizu nosivih konstrukcija sastavljenih od ljuski, ploča, zidova, greda i stupova, zatim istraživanjem numeričkih modela za analizu tunela i podzemnih građevina implementacijom atomskih baznih funkcija i razvojem novih numeričkih postupaka u modeliranju konstrukcija, obnovom i sanacijom konstrukcija povijesnih građevina, i dr. U suautorstvu je napisao knjigu Uvod u numeričko modeliranje prostornih konstrukcija (2001) i preveo knjigu L. V. Rvačeva Metoda R – funkcija: u zadaćama teorije elastičnosti i plastičnosti (2016). Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.