Sabadi, Rudolf (Vinkovci, 10. IX. 1928 – Mali Lošinj, 6. IV. 2008), šumarski inženjer i ekonomist, stručnjak za ekonomiku šumarstva i preradbe drva.

Diplomirao je 1951. na drvnoindustrijskome smjeru Šumarskog odjela Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, te na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1956. Doktorirao je na Šumarskome fakultetu u Beogradu 1978. disertacijom Istraživanja determinanti tražnje sobnog i kuhinjskog namještaja u garniturama u Jugoslaviji u razdoblju 1962–1974. (mentor D. Oreščanin). Nakon završetka studija šumarstva radio je 1953–55. u DIP-u Novoselec, zagrebačkom Jugoinspektu, DIP-u Sisak, a nakon studija ekonomije bio je 1956–59. tehnički direktor DI-ja Slavonski hrast iz Vinkovaca (→ Spačva), 1959–64. generalni direktor DIP-a Turopolje, 1964–67. savjetnik u Odsjeku za šumarstvo Ministarstva poljoprivrede Carevine Etiopije, 1967–69. sekretar u Republičkoj privrednoj komori u Zagrebu, 1969–74. komercijalni direktor poduzeća Kamensko iz Zagreba, 1974–78. direktor projekta u zagrebačkom predstavništvu Međunarodne investicijske korporacije za Jugoslaviju IICY, te 1978–80. savjetnik u Republičkom zavodu za društveno planiranje u Zagrebu. Od 1980. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu u Zagrebu kao izvanredni profesor i predstojnik Katedre za ekonomiku šumarstva i drvne industrije; umirovljen je 1993. Predavao je kolegije Ekonomika drvne industrije, Trgovina drvom, Ekonomika šumarstva i Ekonomika šumskoprivrednih organizacija. Autor je 23 knjige i monografije, među kojima Ekonomika drvne industrije (1983), Organizacija šumarstva u SR Hrvatskoj (1985), Ekonomika šumarstva (1986), Osnove trgovačke tehnike, trgovačke politike i marketinga u šumarstvu i drvnoj industriji (1988), Šumarska politika (1992), Vrednovanje šuma u njihovoj ukupnosti (1997). Bio je počasni član Akademije šumarskih znanosti od 1997.

Sever, Stanislav (Sveti Križ Začretje, 5. II. 1935 – Zagreb, 8. VIII. 2020), inženjer drvne industrije i strojarstva, stručnjak za mehanizaciju šumarstva.

Diplomirao je 1959. na Drvnoindustrijskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) i na Strojarskom odjelu Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) u Zagrebu. Doktorirao je 1980. na Šumarskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Istraživanje nekih eksploatacijskih parametara traktora kod privlačenja drva (mentor → R. Benić). Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1960., kao redoviti profesor od 1987; umirovljen je 2000. Predavao je kolegije Mehanizacija šumarstva, Nacrtna geometrija, Tehničko crtanje, Osnove strojarstva, Transport u drvnoj industriji, Rukovanje materijalom; bio je predstojnik Katedre za strojarstvo (1984–95). Predavao je i na Šumarskome fakultetu u Sarajevu (1981–90), te bio pomoćnik ministra u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva RH i ravnatelj Uprave za šumarstvo i lovstvo (1997–98). Bavio se mehanizacijom šumarstva, traktorima za izvlačenje trupaca, sustavima terenskih vozila, morfološkom analizom, mjeriteljstvom, tehničkom terminologijom. Bio je glavni urednik časopisa Mehanizacija šumarstva (→ Nova mehanizacija šumarstva; 1991–2004). Član je HATZ-a (od 1998) i dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2004) te član Akademije šumarskih znanosti (od 1997). Dobitnik je odlikovanja Red Danice Hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge u gospodarstvu (1998).

Šinkovec, Boris (Zabukovica kraj Celja, Slovenija, 10. X. 1927 − 7. I. 2010), geolog, stručnjak za ležišta boksita.

Diplomirao je 1950. geologiju u Beogradu i doktorirao 1969. disertacijom Geologija trijaskih boksita područja Like u Hrvatskoj (mentor → I. Jurković) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1950–64. u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (→ Hrvatski geološki institut), 1964−66. u poduzeću Office des Mines u Tunisu, a od 1966. na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1978. Predavao je kolegije Geologija, Metode istraživanja rudnih ležišta, Rudna ležišta, Ležišta boksita i nemetalnih sirovina, Rudna mikroskopija. Bio je predstojnik Zavoda za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju (1987−91; danas Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine). Umirovljen je 1998. Znanstvenoistraživačkim radom obuhvaćao je mnoge vrste ležišta, poput onih olovne, bakrene, željezne, živine, manganske rude te barita i grafita, a najveći doprinos ostvario je obrađujući problematiku boksita kao mineralne sirovine. Znatno je pridonio popularizaciji rudarstva i geologije u Hrvatskoj prijedlogom o otvaranju rudarskog muzeja u Rudama te pomažući u ostvarivanju toga projekta. Dobitnik je nagrade HAZU-a (1995).

Štambuk-Giljanović, Nives (Selca na Braču, 1. VI. 1947), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za vode Dalmacije i ispitivanje kakvoće vode.

Diplomirala je 1971. na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, a doktorirala 1981. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu disertacijom Pokazatelji i indeksi kvalitete površinskih i podzemnih voda u Dalmaciji (mentor I. Dešković). Usavršavala se na Švicarskom federalnom institutu za istraživanje i tehnologiju voda (EAWAG) u Dübendorfu kraj Züricha (1979). Od 1973. radila je u splitskom Zavodu za zaštitu zdravlja (danas Nastavni zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske), gdje je 1982–2012. bila voditeljica Laboratorija za ispitivanje voda (danas Odjel za kemijsko ispitivanje voda). Od 1985. predavala je kolegije iz područja zdravstvene ekologije na Medicinskome fakultetu u Splitu, gdje je od 2011. bila redovita profesorica. Dala je značajan znanstveni doprinos ocjenjivanju kakvoće vode. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova te knjiga Vode Dalmacije (1994), Vode Neretve i njezina porječja (1998) i Vode Cetine i njezina porječja (2002). Dobitnica je godišnje Nagrade »Josip Juraj Strossmayer« (2002) i državne Nagrade za znanost (za 2003).

Štivić, Ivan (Batrina kraj Nove Gradiške, 18. I. 1912 – Zagreb, 9. XII. 2003), farmaceut i kemičar, stručnjak za farmaceutsku tehnologiju.

Na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu (danas Filozofski fakultet) diplomirao je 1935. Ondje je započeo studij kemije, koji je završio u Leipzigu. U Institutu za farmaciju Filozofskoga fakulteta u Leipzigu doktorirao je 1940. disertacijom Untersuchung über die Veränderung der Inhaltsstoffe des Mutterkorns durch äussere Einflüsse. U Banovinskom zavodu za proizvodnju lijekova PLIBAH (poslije → Pliva) u Zagrebu radio je 1941–62., gdje je bio voditelj proizvodnje, istraživanja i razvoja (1945–49) te tehnički direktor (1949–55). Od 1948. radio je na Farmaceutskome fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), od 1962. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Industrijska proizvodnja lijekova, Farmaceutska tehnologija i Kozmetologija. Bio je predstojnik Zavoda za farmaceutsku tehnologiju 1962–82., osnovao je poslijediplomski studij i specijalizaciju iz farmaceutske tehnologije, bio dugogodišnji član Savjeta fakulteta i njegov predsjednik (1958–60. i 1964–66) te dekan 1968–70. Umirovljen je 1982. Naglašavao je važnost farmaceuta u preventivnom i kurativnom djelovanju u manjim mjestima te pozivao na suradnju farmaceuta i liječnika kao zdravstvenih djelatnika. Autor je udžbenika Parenteralne otopine (1961), Praktikum farmaceutske tehnologije (1968) i Kozmetologija (1982). Suosnivač je časopisa Acta Pharmaceutica Jugoslavica, kojega je 1953–68. bio glavni urednik.

Šubarić, Drago (Gornji Kladari, BiH, 13. X. 1963), prehrambeno-tehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju ugljikohidrata.

Na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku diplomirao je 1988. i doktorirao 1999. disertacijom Inhibicija polifenol-oksidaze u svrhu sprječavanja enzimskog posmeđivanja (mentorica → V. Piližota). Radio je 1988–90. u poduzeću Belje u Dardi kao tehnolog. Od 1990. radi na Fakultetu, od 2006. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Tehnologija ugljikohidrata i konditorskih proizvoda, Tehnologija ugljikohidrata, Tehnologija škroba, Tehnologija šećera i dr. Bio je predstojnik Katedre za higijenu i sanitaciju te Katedre za tehnologiju ugljikohidrata i konditorskih proizvoda (2002–16), prodekan (2000–08) i dekan Fakulteta 2008–17., te prorektor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (od 2017).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa razvoj novih modificiranih škrobova i njihova primjena u prehrambenoj industriji, modifikacija ugljikohidrata primjenom enzimskih, kemijskih i fizikalnih postupaka i dr. Autor je udžbenika Čuvanje voća i povrća u hladnjačama s kontroliranom atmosferom (s M. Jašićem, 2010). Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2010. i Godišnje nagrade za znanost 2014. Član je HATZ-a od 2009. i dobitnik Godišnje nagrade HATZ-a »Rikard Podhorsky« 2012.

Teply, Ermin (Velika Loka, Slovenija, 29. III. 1902 – Zagreb, 16. V. 1991), rudarski inženjer, stručnjak za projektiranje i vjetrenje rudnika.

Diplomirao je 1929. na Tehničkom fakultetu u Ljubljani. Bio je zaposlen kao upravitelj u rudnicima u Senju (1927−32), Ugljeviku (1932−35), Banjoj Luci (1935−37), Ljubiji (1937−41), Novoj Gradiški (1941−45) i Banovićima (1946−49). U Ministarstvu industrije i rudarstva NR Hrvatske u Zagrebu radio je 1945−46., a u Ministarstvu rudarstva FNRJ u Beogradu 1949−51. Od 1952. bio je zaposlen na Rudarskom odsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) (od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet); od 1956. u zvanju redovitog profesora. Predavao je kolegije Rudarstvo i Enciklopedija rudarstva. Bio je predstojnik Zavoda za rudarstvo te prodekan (1960–61) Fakulteta. Umirovljen je 1972. Posebno se istaknuo projektima površinskih kopova u zemlji i inozemstvu (San Isidro, Venezuela). Razradio je vjetrene sustave u mnogim rudnicima i u tunelu kroz Karavanke. Prvi je u nas uveo proizvodne i transportne rudarske uređaje velikoga kapaciteta, a u vjetrenje jamskih prostorija uveo je računalne metode. Objavio je knjigu Rudnička ventilacija (1990). Godine 1987. dodijeljen mu je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu.

Tišljar, Josip (Ludbreg, 1. VI. 1941 – Zagreb, 9. VIII. 2009) geolog, stručnjak za geologiju sedimentnih stijena.

Diplomirao je 1965. te doktorirao 1976. disertacijom Petrološka studija krednih sedimenata zapadne i južne Istre (mentor → V. Majer) na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u kamenolomima građevinskog poduzeća u Petrinji, a od 1968. na matičnome fakultetu, od 1986. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Geologija, Petrologija sedimentnih stijena, Metode analize stijena, Analize facijesa. Bio je dekan Instituta za geologiju i mineralne sirovine (1987−90) te predstojnik Zavoda za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine (1991−93) Fakulteta.

Znanstveno i stručno bavio se poglavito istraživanjima karbonatnih stijena. Osim vrlo detaljnih opisa petroloških parametara, ostvario je osobit doprinos u interpretaciji i prikazu procesa sedimentacije, dijageneze i litifikacije te promjena koje pri tome nastaju, kao i procesa geneze dolomita, njihovih različitih faza i stupnjeva dolomitizacije i dedolomitizacije. Uveo je i nove generičke interpretacije, sistematiku, klasifikaciju i nomenklaturu litofacijesa i biofacijesa. Istraživao je i nekarbonatne, klastične, glinovite, silicijske sedimente i evaporite na nizu lokaliteta u Hrvatskom zagorju, Dravskoj potolini i širem području oboda Panonskoga bazena, stijenske sekvencije iz dubokih bušotina za naftu, njihovu genezu, specijalne facijese i okoliše taloženja radi pronalaženja kolektora nafte i plina, ali i submarinske efuzivne stijene spilite ofiolitnog kompleksa Banovine i u BiH te glacijalne morenske nanose izgrađene od metamorfnih stijena na sjevernoj strani Šar-planine na Kosovu i u Makedoniji.

Autor je sveučilišnih udžbenika Petrologija sedimentnih stijena (1987), Sedimentne stijene (1994), Petrologija s osnovama mineralogije (1999), a posebno se ističu Sedimentologija karbonata i evaporita (2001) i Sedimentologija klastičnih i silicijskih taložina (2005), do danas najvažnija sedimentološka djela objavljena u Hrvatskoj, ali i kapitalna djela hrvatske geologije uopće. Godine 1983. izabran je za člana suradnika JAZU-a, a 2004. za redovitoga člana → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4). Dobitnik je Nagrade »Josip Juraj Strossmayer« (1994. i 2004) te Nagrade grada Zagreba (2005).

Trinajstić, Ljubomir (Volosko, 31. V. 1908 – Zagreb, 19. VII. 2010), kemijski inženjer, stručnjak za razvoj kemijsko-farmaceutskih proizvodnih postupaka.

Diplomirao je 1932. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1936. radio je u tvornici farmaceutskih proizvoda Kaštel (→ Pliva) u Zagrebu, gdje se u tvorničkom pogonu bavio pripravom spojeva sintetiziranih u laboratoriju poduzeća. Ubrzo nakon njegova dolaska započela je proizvodnja pentametilen tetrazola, čime je obilježen početak sintetske proizvodnje lijekova u Kaštelu. U suradnji s → Vladimirom Prelogom i → Ernestom Rajnerom 1938. razvio je tehnološki postupak za proizvodnju prvoga sulfonamidnog bakteriostatika trgovačkoga naziva Streptazol, učinivši Kaštel jednim od prvih proizvođača tog lijeka u svijetu. Iz tih se razloga Lj. Trinajstića smatra jednim od pokretača industrijske proizvodnje kemijskih spojeva za pripravu farmaceutskih preparata u Hrvatskoj. Bio je tehnički direktor Plive, u koju je Kaštel integriran 1945. Od 1957. radio je u Kemijskoj industrijskoj zajednici (također dio Plive), a od 1963. sudjelovao je u izgradnji tvornice Organska kemijska industrija (OKI). Odande je 1976. otišao u mirovinu.

Turčić, Gašpar (XV/XVI. st.), glagoljaški tiskar, suradnik Blaža Baromića u glagoljskoj tiskari u Senju, prvoj poznatoj tiskari na području Hrvatske.

Bio je đakon senjske crkve. Na početku rada senjske tiskare surađivao je s → Blažem Baromićem i → Silvestrom Bedričićem. Ime mu je zapisano u kolofonu Rimskoga misala iz 1494. Pretpostavlja se da je nedugo nakon tiskanja Misala otišao iz Senja po službenoj dužnosti; prema jednoj ispravi iz 1509. može se zaključiti da je djelovao i živio u Lici.

Udruga hrvatskih rudarskih inženjera (UHRI), strukovna udruga inženjera rudarstva, geologije, naftnoga rudarstva i geotehnike, te srodnih struka vezanih uz rudarsku djelatnost. Osnovana je 1991. u Zagrebu, a sljednik je rudarske sekcije uspostavljene 1948. pri Društvu inženjera i tehničara Hrvatske. Ciljevi su Udruge unapređenje i promicanje rudarske struke i djelatnosti, unapređenje gospodarenja mineralnim sirovinama i zaštite okoliša, unapređenje statusa rudarskih djelatnika te poticanje znanstvenog i stručnog usavršavanja, a ostvaruju se u području gospodarstva, međunarodne suradnje, obrazovanja, znanosti i istraživanja. Udruga sudjeluje u organizaciji domaćih i međunarodnih znanstvenih i znanstveno-stručnih skupova, kongresa, seminara i škola, te u izdavanju znanstvenih i stručnih publikacija. Surađuje s domaćim i stranim strukovnim, znanstvenim, obrazovnim i gospodarskim institucijama te sudjeluje u unapređenju rudarske regulative. Od 1992. suizdavač je → Rudarsko-geološko-naftnog zbornika. Članica je European Federation of Explosives Engineers (EFEE).

Ugarčić-Hardi, Žaneta (Petrić) (Vinkovci, 31. 10. 1946), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tehnologije preradbe žitarica.

Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu diplomirala je 1971., a na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) doktorirala 1983. disertacijom Kraftmessmethode zur Bestimmung der Oberflächenspannung mittels Kegel, Kugel und Hohlencylinder unter Berüksichtigung des Wandeffektes. Radila je 1972–78. u Institutu za razvoj i istraživanja prehrambene industrije Maggi u Kempttalu (Švicarska), potom u Zavodu za tehničku kemiju tehničke visoke škole u Zürichu 1978–83., a od 1985. na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, od 2001. kao redovita profesorica. Predavala je kolegije Sirovine biljnog podrijetla, Tehnologija prerade sirovina biljnog podrijetla, Tehnologija proizvodnje i prerade brašna, Skladištenje žitarica i proizvodnja brašna, Tehnologija pekarstva, i dr. Bila je predstojnica Zavoda za prehrambene tehnologije 1997–99. i predsjednica Katedre za tehnologije prerade žitarica. Prorektorica Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku bila je 2001–05. Predavala je 1992–96. i na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu. Umirovljena je 2013. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa unapređenje kakvoće, trajnosti i funkcionalnosti proizvoda na bazi pšenice. Autorica je udžbenika Uvod u tehnologiju mljevenja pšenice (2000) i skripta Tehnologija proizvodnje i prerade brašna (1999). Članica je HATZ-a od 2002. te dobitnica nagrade za životno djelo Moć znanja 2009.

Unkić, Faruk (Zagreb, 12. IV. 1947), metalurški inženjer, stručnjak za lijevanje metalnih materijala.

Diplomirao je 1972. te doktorirao 1990. disertacijom Mogućnost destabilizacije austenitne matrice visokokromnog lijeva otpornog na trošenje na → Metalurškome fakultetu u Sisku. Radio je u → Željezari Sisak kao projektant informacijskoga sustava proizvodnje (1973−78). Bio je dugogodišnji nastavnik Metalurškog fakulteta u Sisku (1979−2014), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2007. Predavao je kolegije Tehnologija lijevanja metala, Osnove lijevanja metala i dr. Bio je predstojnik Zavoda za metalurgiju (1992−95), Zavoda za procesnu metalurgiju (2001−03), prodekan (1998−2000., 2007−09) te dekan (2009−13) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se lijevanjem metalnih materijala (čelik, lijevana željeza, aluminijske slitine), analizom procesa skrućivanja sa stajališta nukleacije i rasta kristala, toplinskom i mikrostrukturnom analizom metalnih materijala i dr. Bio je glavni urednik časopisa → Ljevarstvo (sv. 1) (2003−06., 2008−13).

Uratarić, Vladimir (Vojnik, Slovenija, 16. VIII. 1901 – Varaždin, 23. I. 1974), rudarski inženjer, autor prvih djela iz područja rudarstva u Hrvatskoj.

Diplomirao je na ljubljanskome tehničkom fakultetu (1925). Radio je u ugljenokopima u Sloveniji (Velenje) i Srbiji (Senjski rudnik), te na Rudarskoj srednjoj školi u Varaždinu gdje je vodio rudarski kabinet i školsku knjižnicu, a 1948–56. bio je direktor. Uz njegovo je ime vezana zamisao o osnivanju više tehničke škole za izobrazbu inženjera rudarske struke, koja je potom osnovana i zatim prerasla u → Geotehnički fakultet (sv. 3) u Varaždinu. Autor je prvoga hrvatskoga suvremenog rudarskog udžbenika Rudarstvo I i II (1947–48), priručnika za izobrazbu stručnih rudarskih kadrova Rudar (1948), skripta iz oplemenjivanja mineralnih sirovina Triebljenje (1942) i Rudarsko gospodarstvo (1944).

Verner, Vladimir (Vlado) (Zagreb, 29. VI. 1905 – Zagreb, 18. VII. 1996), građevinski inženjer i stručnjak za melioracije.

Diplomirao je 1930. na građevinskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), a doktorirao 1958. disertacijom Dotok podzemne vode u jarak ili zdenac i određivanje propusnosti tla na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Isprva je radio u privatnome građevinskom poduzeću Ing. Ivo Grgić i drug, a od 1932. kao gradski viši inženjer u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu. U Srednjoj tehničkoj školi (1940–46) predavao je Melioracije, Vodogradnju te Statiku i armirani beton, a potom je godinu dana službovao u Ministarstvu građevina NRH. U Zavodu za melioracije Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Agronomski fakultet; → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu bio je zaposlen od 1947., a od 1967. kao redoviti profesor. Predstojnik Zavoda za melioracije bio je od 1950. do umirovljenja 1975. Na Fakultetu je predavao kolegije Učvršćivanje tla, Uređivanje bujica (na šumarskome smjeru) te Industrijsku vodogradnju (na poljoprivrednome smjeru). Honorarno je predavao na Rudarskom odjelu Tehnološkoga fakulteta (1949−63).

Znatno je pridonio razvoju stručne i znanstvene djelatnosti Zavoda za melioracije te unaprijedio pristup i metode reguliranja vodnoga režima u tlu. Napisao je Pravilnik općine grada Zagreba za procjenu nekretnina (1936) i knjigu Osnovi armiranog betona (1948).

Vinković, Maja (Požega, 10. V. 1945), tekstilna dizajnerica, stručnjakinja za tekstilnu tehnologiju i dizajn odjeće.

Diplomirala je 1972. dizajn na visokom učilištu u Bielefeldu (FH Bielefeld). Godine 1972–73. radila je kao dizajnerica u poduzeću Doolittle DDB u Düsseldorfu, a potom u zagrebačkom poduzeću tekstilne konfekcije Vesna do 1987., kada se zaposlila u Institutu za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet). U zvanje redovite profesorice izabrana je 2004., a umirovljena je 2010. Predavala je kolegije iz područja oblikovanja i projektiranja odjeće, za koje je osmislila programe. Bila je gostujuća profesorica na Strojarskom fakultetu u Mariboru (2005–06). Područje njezina interesa obuhvaća izradbu likovnih projekata kolekcije odjeće, pribora i dodataka za industriju i privatna poduzeća, pri čemu se zauzima za izlazak cjelovitog hrvatskog modnog proizvoda na svjetsko tržište. Nekoliko likovnih projekata zaštićeno joj je u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo RH (1999). Autorica je udžbenika Likovno projektiranje odjeće I (1999).

Vjesnik ljekarnika, znanstveno-stručni časopis, službeno glasilo Hrvatskoga ljekarničkog društva. Počeo je izlaziti 1919. u izdanju Odbora društva ljekarnika Kraljevine SHS u Zagrebu pod nazivom Vjesnik ljekarnika Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Pod nazivom Apotekarski vjesnik izlazio je 1933–41., a od 1941. kao Vjesnik ljekarnika do 1945., kada je prestao izlaziti. U početku je izlazio kao mjesečnik, 1933–40. polumjesečno i 1941–45. dvotjedno. Bavio se stručnim i strukovnim pitanjima ljekarničkoga staleža te posebno zakonima i naredbama o ljekarništvu.

Vrgoč, Antun (Gunja, 30. VIII. 1881 – Zagreb, 8. VIII. 1949), kemičar i farmaceut, stručnjak za farmakognoziju.

Na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu diplomirao je kemiju 1904. te doktorirao disertacijom iz farmacije 1910. Od 1906. na matičnome fakultetu radio je u Zavodu za farmakognoziju (od 1942. zavod novoosnovanoga Farmaceutskoga fakulteta) i Kemijskome zavodu. Istodobno se usavršavao u području farmakognozije i fiziološke botanike u Grazu 1904–05. te u području farmakokemije i farmakobotanike u Institutu za farmakognoziju u Bernu 1912–14. Za I. svj. rata mobiliziran je 1914., a 1916–20. bio je u zarobljeništvu. Na Fakultet se vratio 1921., te je od 1925. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije iz farmakognozije i farmaceutske kemije. Bio je 1924–45. predstojnik Zavoda za farmakognoziju te 1942–45. prvi dekan samostalnog Farmaceutskoga fakulteta (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet). Surađujući s jednim od najvećih farmakognosta toga doba Alexanderom Tschirchom sa Sveučilišta u Bernu, znatno je obogatio fond farmakognostičke zbirke Zavoda. Uz nastavni rad zaslužan je za razvoj znanosti u području farmakobotanike, a bavio se i farmaceutskom kemijom. Umirovljen je 1945. Bavio se i poviješću farmacije (→ ljekarništvo), hrvatske Vojne krajine te je obrađivao teme o djelovanju ljekarnika i ljekarničke službe. Autor je udžbenika Uputa u farmakognoziju (1931), knjiga Ljekovito bilje u Hrvatskoj (1912) i Kultura droga i gospodarskog bilja u bivšoj hrvatskoj Vojnoj krajini (1939), te je jedan od autora prvog izdanja Jugoslavenske farmakopeje (→ farmakopeja).

Vujasinović, Edita (Karlovac, 12. VIII. 1965), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tekstilna vlakna i materijale.

Diplomirala je 1988. na tekstilno-mehaničkome smjeru Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je 2003. doktorirala disertacijom Istraživanja mogućnosti objektivne karakterizacije materijala za izradu jedara (mentorica → R. Čunko). Od 1989. zaposlena je na Fakultetu u Zavodu za tekstilno-oplemenjivačku tehnologiju, od 2005. u Zavodu za materijale, vlakna i ispitivanje tekstila. U zvanje redovite profesorice izabrana je 2015. Područje njezina znanstvenog interesa obuhvaća istraživanja strukture i svojstava vlakana i vlaknima ojačanih kompozita, objektivno mjerenje i vrednovanje tekstila i odjeće, nedestruktivne metode identifikacije tekstilija za potrebe forenzike, restauraciju i konzervaciju tekstila i odjeće te recikliranje tekstila, na čemu se temelje i kolegiji koje predaje (Vlakna I i II, Tekstilna vlakna i materijali, Vlakna iz novih polimera, Vlaknima ojačani kompoziti, Suvremene metode identifikacije vlakana, i dr.). Bila je voditeljica više znanstvenih projekata, objavila je veći broj znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim zbornicima i časopisima. Članica je HATZ-a od 2012., te uredništva časopisa → Tekstil od 2002.

Zambelli, Aleksandar (Rakovica, 26. II. 1902 – Zagreb, 10. X. 1981), rudarski inženjer, stručnjak za projektiranje, gospodarstvo i tehniku sigurnosti u rudarstvu.

Studirao je u Příbramu u Češkoj i Krakovu u Poljskoj te diplomirao 1927. na rudarskom odjelu ljubljanskoga tehničkoga fakulteta. Radio je u ugljenokopima Konjščina (1928−30) i Radoboj (1931−39), 1939–45. bio je inspektor i rudarski glavar u Rudarskom glavarstvu u Zagrebu te 1945–50. rudarski inspektor u Ministarstvu rada NR Hrvatske. Od 1950. bio je zaposlen na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963. Predavao je kolegije Uvod u rudarstvo, Projektiranje rudarskih objekata, Rudarsko gospodarstvo i Tehnika sigurnosti u rudarstvu. Osnovao je Zavod za projektiranje, gospodarstvo i tehniku sigurnosti u rudarstvu 1950. te bio njegov predstojnik. Umirovljen je 1972. Bavio se projektiranjem rudarskih objekata, odvodnjavanjem i zaštitom na radu te miniranjem u rudnicima u Hrvatskoj i BiH. Autor je djela Tehnika sigurnosti u rudarstvu (1950), Organizacija rada, zaštita i gospodarenje u rudarstvu (1959), Projektiranje rudarskih objekata (1964).

Žanetić, Ratimir (Blato na Korčuli, 27. XII. 1939 – Blato, 23. IX. 2018), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za kemijsko inženjerstvo.

Diplomirao je 1963. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1977. disertacijom Prijenos mase u miješalicama (mentor → M. Zglav). Nakon završetka studija radio je u tvornici Duga u Splitu. Od 1965. bio je zaposlen u Zavodu za kemijsko inženjerstvo Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, kao redoviti profesor od 1988; umirovljen je 2009. Predavao je kolegije Mjerenje i vođenje procesa, Automatsko reguliranje procesa. Bio je prodekan (1981–83) i dekan Fakulteta (1991–95; 1999–2003), te predstojnik Zavoda za kemijsko inženjerstvo (2003–05). Znanstveno se bavio analizom i modificiranjem utjecaja operacije miješanja u jednofaznim i višefaznim sustavima kemijske industrije, utjecajima procesnih parametara na kinetiku heterogenih sustava u reaktorima s miješanjem i dr. Autor je udžbenika i skripta Mjerni pretvornici u procesnoj industriji (s R. Stipišićem, 2005), Vođenje procesa u proizvodnji (2006), Automatsko reguliranje procesa (2010). Član je HATZ-a od 1998.

Žiljak Gršić, Jana (Zagreb, 25. VI. 1972), grafička dizajnerica, stručnjakinja za računalnu grafiku.

Diplomirala je 1996. na Studiju dizajna pri → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (sv. 3), doktorirala je 2007. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Modeliranje rasterskih elemenata u stohastičkoj višebojnoj reprodukciji (mentorica V. Kropar-Vančina). Od 2002. zaposlena je u zagrebačkom poduzeću FotoSoft, od 2005. na → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu (sv. 4). Na → Sveučilištu Sjever u Varaždinu predaje od 2016., kada je izabrana u zvanje izvanredne profesorice. Uže područje njezina znanstvenoga rada vezano je uz istraživanja u grafičkoj tehnologiji, dizajnu i vizualnim komunikacijama, s naglaskom na zaštitu grafike uporabom ultraljubičastih i infracrvenih boja, mikroleća i holografije, na čemu se temelje i kolegiji koje predaje (Grafički dizajn, Inovacije u informatici, Dizajn vizualnih komunikacija, Računalna grafika i dr.). Suautorica je nekoliko patenata te autorica i suautorica knjiga Design of Digital Screening (s K. Papom i I. Žiljak Stanimirović, 2008), Infrared Security Graphics (s K. Papom i I. Žiljak Stanimirović, 2009), Sigurnosna grafika, individualizacija vrijednosnih papira i rasterski model (2014) i dr. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložaba dizajna u Hrvatskoj i inozemstvu, te oblikovala vizualne identitete institucija, opremu knjiga, časopisa i dr. Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost 2010.

Žiljak Stanimirović, Ivana (Zagreb, 26. I. 1978), grafička dizajnerica, stručnjakinja za računalnu grafiku.

Diplomirala je 2001. na Studiju dizajna pri → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (sv. 3), doktorirala je 2007. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Projektiranje zaštitne grafike s promjenjivim bojama digitalnog tiska u vidljivom i nevidljivom dijelu spektra (mentor → D. Agić). Na Grafičkome fakultetu zaposlena je od 2001., od 2015. u zvanju izvanredne profesorice. Predaje kolegije Tipografija, Računalna tipografija, Računalna grafika i dr. Uže područje njezina znanstvenoga rada u vezi je s teoretskim i praktičnim unapređenjem tehnologije dizajna i tiska, s naglaskom na zaštitu grafike uporabom ultraljubičastih i infracrvenih boja, mikroleća i holografije. Njezina su novija otkrića vezana uz programiranje nevidljivih zaštitnih kodova s multimedijalnom primjenom. Suautorica je nekoliko patenata u području infracrvenih boja, te knjiga Design of Digital Screening (s K. Papom i J. Žiljak Gršić, 2008), Infrared Security Graphics (s K. Papom i J. Žiljak Gršić, 2009), Infraredesign (s K. Papom, V. Žiljkom, J. Žiljak Gršić, 2013) i dr. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložaba dizajna u Hrvatskoj i inozemstvu, te oblikovala vizualne identitete različitih institucija, ambalažu proizvoda, opremu knjiga i časopisa. Dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost 2010.

Žinić, Stjepan (Repušnica, 26. X. 1920 – Zagreb, 14. VII. 2016), rudarski inženjer i gospodarstvenik, stručnjak za eksploataciju nafte i plina.

Diplomirao je 1947. na Rudarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1948. radio je u naftnome gospodarstvu u Lendavi i Gojlu, a od 1949. u Generalnoj direkciji za naftu i plin u Beogradu. U poduzeću Naftaplin u Zagrebu (→ INA) zaposlio se nakon njegova osnutka 1952. te obavljao niz vodećih dužnosti. Bio je šef odsjeka za razradu ležišta, šef odjela eksploatacije, tehnički direktor, 1964–77. glavni direktor te do umirovljenja 1986. savjetnik glavnoga direktora. Radeći na izgradnji dubokih bušotina, istaknuo se uvođenjem novih metoda rada i suvremene opreme, vodio je prvu domaću skupinu stručnjaka za elektrokarotažu bušotina te uobličio laboratorijsku pripremu i fizikalna ispitivanja bušotinskih jezgara stijena. Bio je jedan od osnivača i stalni član Znanstvenoga vijeća za naftu → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4). Promicao je ulogu plina u energetici u nas i zaslužan je za usmjeravanje djelatnosti Naftaplina prema plinofikaciji Hrvatske, za što je od Hrvatskoga stručnog udruženja za plin dobio priznanje i Nagradu za životno djelo (2002).

Zvijezda plus d. o. o., poduzeće za proizvodnju i preradbu ulja sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1916. pod nazivom Prva hrvatska tvornica ulja d. d.

Osnivanje tvornice potaknuli su odluka Kraljevske zemaljske vlade kojom se zabranjuje uvoz uljarica, nedostatak svinjske masti i drugih masnoća životinjskoga podrijetla na tržištu zbog ratnih okolnosti, te nepostojanje uljara u blizini Zagreba. Među prvim dioničarima Prve hrvatske tvornice ulja bili su zagrebački industrijalac → Samuel Aleksander i tadašnji gradski zastupnik i arhitekt Vjekoslav Heinzel. Prvo tvorničko postrojenje nabavljeno je u Austriji, a instalirano je u Ulici Junija Palmotića 82. Proizvodnja bučina ulja s pomoću hidrauličnih preša započela je 1917. i te ga je godine proizvedeno oko 800 000 l. Ekstrakcija je idućih godina modernizirana pa se počelo proizvoditi repičino (za rasvjetu) i laneno ulje. Poduzeće je u početku zapošljavalo 90 radnika i 10 službenika.













Kako bi se povećala proizvodnja, trebalo je povećati proizvodni pogon pa je tvornica 1920. otkupila prostor u Baroševoj ulici 71 (danas Ulica kneza Branimira) gdje su izgrađeni uredi, skladišta i prešaonica (dvije hidraulične preše s grijalicom). Početkom 1921. s radom su započeli pogoni ekstrakcije, rafinerija i kotlovnica, a u tvorničkom su krugu tijekom vremena izgrađeni bačvarija i pogon za proizvodnju limene ambalaže. Tvornica je 1923. preradila 400, a 1924. 700 vagona repice, sezamova, lanena i konopljina sjemena. Sredinom 1920-ih poduzeće je zapošljavalo 250 radnika i 50 službenika. Obitelj Aleksander otkupila je 1928. većinu dionica te tako postala većinski vlasnik tvornice. Tijekom 1930-ih u tvorničkom su krugu izgrađena skladišta za sjeme, sačmu i bačve. Tvornica je tada proizvodila oko 35 t rafiniranog ulja na dan. Potkraj 1930-ih zaštitni znak tvornice postala je crvena zvijezda, a vizualni identitet izradio je dizajner → Sergije Glumac. Zbog nedostatka sirovina tvornica je tijekom II. svj. rata radila smanjenim kapacitetom, zapošljavala je (1941) 300 radnika, a crvena zvijezda u logotipu bila je prekrivena crnim krugom. Pred kraj rata (1943) preuzela ju je njemačka vojska, a sve ulje koje je u njoj proizvedeno otpremalo se u Njemačku ili na Istočno bojište.













Nakon rata (1946) tvornica je promijenila naziv u Tvornica ulja – Crvena zvijezda, a potom u Tvornica ulja Zagreb. Početkom 1950-ih mehanizirana je doprema sirovine u prešaonicu te je izgrađena sušara za uljarice. U tvornici je 1952. osnovan istraživački laboratorij za kontrolu proizvodnje u kojem je 1956. razvijen novi proizvod na jugoslavenskom tržištu – margarin. Proizvodnja biljne masti i maslaca te majoneze u tubi započela je 1959 (od 1965. majoneza se proizvodila i u folijskoj vrećici). Zagrebačka tvornica ulja jedina je u zemlji 1960-ih proizvodila majonezu, a 1981. puštena je u rad nova linija za kontinuiranu proizvodnju majoneze.













Novi prostor (56 ha) na Žitnjaku na kojem je tvornica izgradila hidrirnicu otkupljen je 1957. Godine 1967. počela je proizvodnja različitih vrsta margarina za industrijsku primjenu, što je tada bila novost na domaćem tržištu, a od 1970. na tržište je plasiran aditiv Pekol koji se rabio u pekarstvu. Potkraj 1981. započela je proizvodnja nove linije mazivih margarina Margo i prvih salata s povrćem i mesom na bazi majoneze (francuska salata, ruska salata, salata s mortadelom), 1984. na tržištu se pojavio novi tip margarina Gama (za kuhanje i prženje, u paketićima od 500 g), a 1986. i umaci na bazi majoneze.







Nakon privatizacije 1993. poduzeće je postalo vlasništvo koncerna Agrokor, a od 1995. poslovalo je pod nazivom Zvijezda d. d. Zvijezda je 2005. prva na hrvatskom tržištu predstavila liniju → funkcionalnih proizvoda Omegol. U povodu obilježavanja 90. godišnjice postojanja (2006) Zvijezda je redizajnirala logotip i oblikovanje proizvoda. Od 2019. poduzeće posluje pod današnjim nazivom te je u vlasništvu Fortenova grupe. Godine 2020. razvila je novi proizvod Butissimo, lako maziv namaz s 50% maslaca u dva okusa.

Danas Zvijezda svoje proizvode plasira na tržište putem robnih marki Zvijezda, Margo, Omegol i Butissimo. Pod markom Zvijezda proizvode se ulja, margarini, majoneza, kečap, umaci na bazi majoneze te se distribuira ocat, ulje za prženje, bučino ulje, aditivi, masline, konzervirano povrće i umaci na bazi rajčice. Znak Hrvatska kvaliteta (HGK) nose Zvijezda delikates majoneza, namazi Margo i Zvijezda stolni masni namaz (70%).

Upravna zgrada (izgrađena 1912. prema projektu V. Heinzela), zgrada kotlovnice i strojarnice te zgrada vodovoda (1924–25) u Ulici kneza Branimira danas pripadaju zaštićenoj povijesnoj urbanističkoj cjelini Zagreba.

Zdenka mliječni proizvodi d. o. o., poduzeće za preradbu mliječnih proizvoda sa sjedištem u Velikim Zdencima, osnovano 1897.

Malu parnu mljekaru osnovao je slovački doseljenik Matija Macášek koji je kao sitni trgovac često putovao zdenačkim krajem (gdje je prodavao robu i obavljao sitne popravke), te je vrlo brzo shvatio da se na području Zdenaca proizvodi dosta mlijeka koje nitko ne otkupljuje. Stoga je sam odlučio pokrenuti otkup i preradbu mlijeka. U početku se u Macášekovoj mljekari prerađivalo između 600 l (zimi) i 1000 l (ljeti) mlijeka na dan. Proizvodni pogon mljekare je parni lokomobil, koji je pokretao stroj za proizvodnju maslaca, a u pogonu su se nalazila i dva pocinčana bakrena kotla od 200 l i 400 l u kojima se ručno proizvodila sirna masa. Prvi proizvodi bili su sirevi trapist, grojer i brinzu (slovački specijalitet) te maslac (pakiranje od 5 kg) i sirutka. Nakon Matijine smrti mljekaru je preuzeo njegov sin Josip, no zbog otežanog poslovanja uzrokovanoga svjetskom gospodarskom krizom prodao ju je 1928. Viktoru Hrešiću, trgovcu iz Čazme. On je poduzeće nazvao po svojoj kćeri Zdenki, a tada je nastao prepoznatljiv znak poduzeća s njezinim likom. Hrešić je modernizirao proizvodni pogon strojevima za topljenje sira (1932., automatiziran 1938). Zahvaljujući uspješnoj promidžbi, poduzeće je topljeni sir (pakiran po 0,5 kg, 1 kg i 2 kg) izvozilo u Njemačku, Englesku, Ameriku i Cipar.







Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a tijekom 1960-ih i modernizirano. Zahvaljujući modernizaciji proizvodnoga pogona, mljekara je otkupljivala (1960. 7 500 000 l) i prerađivala sve više mlijeka. Postala je velika konkurencija mljekarama u Zdencima, Garešnici, Hercegovcu, Lipiku i Virovitici, koje su do kraja 1960-ih zatvorene. Zdenka je od 1971. u novim pogonima za proizvodnju topljenoga sira proizvodila 6000 t sira na godinu i pasterizirala 10 000 l mlijeka na sat. Godine 1973. počela je proizvoditi sirutku u prahu (5600 l/h). Vrhunac otkupa i preradbe mlijeka postignut je 1980-ih, kada je tvornica godišnje otkupljivala 52 milijuna l mlijeka i proizvodila 4500 t mekih, polutvrdih i tvrdih sireva, 4100 t topljenih sireva, 2000 t dehidratiranih proizvoda te 660 t vrhnja i maslaca. U to doba zapošljavala je 650 radnika. Reorganizacijom poduzeća 1985. započela je poljoprivredno-prehrambena proizvodnja.







Zbog oštećenja većega dijela proizvodnoga pogona tijekom Domovinskoga rata, u drugoj polovici 1990-ih započela je njegova modernizacija, ali i restrukturiranje poduzeća (u stečaju 2009–10). Od 1993. djelovalo je kao dioničko društvo (u djelomičnome državnom vlasništvu do 2008), a danas djeluje kao dioničko društvo s ograničenom odgovornošću. Danas Zdenka proizvodi topljene sireve namijenjene raznim skupinama potrošača (s minimalnom količinom mliječne masti i s dodatcima koji u sebi objedinjuju više namirnica), topljene namaze, maslace, sireve (svježi, tvrdi, polutvrdi, dimljeni), sirne namaze i mlijeko. Poduzeće posjeduje mnogobrojne certifikate (KOSHER, HALAL, HACCP, ISO 22000, IFS standard), a nositelj je i znaka Hrvatske kvalitete. Proizvode i danas izvozi u susjedne zemlje i zemlje EU-a, ali i u Ameriku i Australiju. Godine 2018. poduzeće je zapošljavalo 182 radnika.







Vindija d. d., prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Varaždinu, osnovano 1959. Jedno je od najvećih poduzeća hrvatske prehrambene industrije.







Poduzeće je djelatnost započelo kao Gradska mljekara koja je iz prigradskih sela varaždinskog i čakovečkog kotara otkupljivala i prerađivala oko 1 500 000 l mlijeka na godinu. U to doba zapošljavala je 15 radnika. Godine 1965. na čelo mljekare došao je Dragutin Drk koji je na položaju direktora poduzeća i poslije oformljene grupe ostao do svoje smrti 2021., a u više od 50 godina djelovanja poduzeću osigurao titulu tržišnoga lidera domaće mljekarske i prehrambene industrije.

Mljekara je rekonstruirana 1961., a 1965–69. bila je sastavnim dijelom Zadružnoga poljoprivredno-prehrambenoga kombinata Kalnik. Proširila je djelatnost na proizvodnju gaziranih bezalkoholnih pića i voćnih sokova, te izgradila trgovačko-ugostiteljsku mrežu, klaonicu i pogon za preradbu mesa. Godine 1970. integrirana je u Zagrebačku mljekaru (→ Dukat; od 1972. jedan od njezinih OOUR-a), dok je klaonicu i preradbu mesa istodobno prepustila Poljoprivredno-prehrambenomu kombinatu Koka iz Varaždina. Iste je godine promijenila ime u Vindija (ime je dobila prema poznatoj špilji u blizini Varaždina). Godine 1977. počela je proizvodnja sireva s plemenitom plijesni te je puštena u pogon linija za proizvodnju steriliziranog mlijeka u višeslojnoj ambalaži Tetra Pak pod novom robnom markom ’z bregov.







Godine 1979. poduzeće se izdvojilo iz sastava Zagrebačke mljekare i osamostalilo kao RO mljekarstva industrija Vindija. Godine 1980. pustila je u pogon siranu za proizvodnju polutvrdoga sira, 1983. pogon za proizvodnju pudinga, fermentiranih proizvoda i deserata, 1984. organizirala uzgoj visoko mliječnih koza, a 1989. na tržište je plasirala Iso Sport, prvo izotonično piće (→ funkcionalna hrana) u Hrvatskoj.







Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1992. Poduzeće je tada zapošljavalo 270 radnika, a prerađivalo je do 80 milijuna litara mlijeka na godinu te proizvodilo oko 60 vrsta raznih mliječnih i drugih prehrambenih proizvoda. Proizvodilo se u četiri proizvodne linije: mljekara, proizvodnja sireva, proizvodnja voćnih sokova i bezalkoholnih napitaka te proizvodnja žitarica. Poduzeće se od 1993. strateški usmjerilo na rast i razvoj, a najznačajnije investicije do 1997. bile su usmjerene na proizvodnu liniju za punjenje gaziranih sokova i mineralne vode u PET ambalažu, kupnju opreme za proizvodnju sireva i deserata, kupnju vozila za distribuciju proizvoda, rashladne opreme, otvaranje novih poslovnica, kupnju novih punilica za punjenje mlijeka i sokova. Godine 1995. poduzeće je preuzelo Koku, najvećega hrvatskog proizvođača pilića, svježega pilećeg mesa i prerađevina od pilećeg mesa (robna marka Cekin) i Varaždinsku pekarnicu Laticu, a 1997. riječkog proizvođača prerađevina od mesa krupne stoke ViR 1898. Vindija je 1998. proširila svoj asortiman funkcionalne hrane pa je na tržište plasirala funkcionalne mliječne proizvode pod robnom markom Vivis (BBL probiotik bio je prvi takav proizvod na hrvatskom tržištu). Županjsku mljekaru Novi Domil preuzela je 2003. Iste je godine u Slavonskom Brodu otvorila Vindon, tvornicu za proizvodnju svježe puretine i purećih prerađevina (istoimena robna marka) te je na tržište plasirala mlijeko ’z bregov u PET bocama. Otvorenjem vlastite tvornice stočne hrane BIOdar 2006. Vindija je zaokružila svoju mliječnu i mesoprerađivačku industriju u jedinstvenu proizvodnu cjelinu. Od tada njezin poslovni sustav obuhvaća više poduzeća iz širokog područja prehrambene industrije. Od 2010. proizvodni asortiman bezalkoholnih pića proširen je Vindi bio vitalom, sokom proizvedenim od voća iz ekološkog uzgoja.













Vindija danas (2022) otkupi i preradi oko 200 milijuna litara mlijeka na godinu (druga je po količini proizvedenoga mlijeka u RH). U suvremenim tehnološkim postrojenjima u kojima su implementirani međunarodni sustavi kvalitete nastaje Vindijin proizvodni asortiman koji danas sačinjava više od 1400 različitih proizvoda. Osim mlijeka i mliječnih proizvoda ’z bregov Vindija na tržište plasira voćne sokove i druga bezalkoholna pića Vindi, pileće meso i prerađevine od pilećeg mesa Cekin, pureće meso i prerađevine od purećeg mesa Vindon, prerađevine od mesa krupne stoke Rozeto te kruh, peciva i kolače Latica. Posebno su cijenjeni Vindijini sirevi, među kojima se ističu višestruko nagrađivani sirevi s plemenitom plijesni i tvrdi sirevi od kravljeg, kozjeg i ovčjeg mlijeka. Grupa Vindija danas obuhvaća 13 poduzeća od kojih je osam u Hrvatskoj i pet u zemljama regije. Zapošljava više od 4200 radnika, te surađuje s više od 1000 kooperanata od kojih otkupljuje mlijeko, mahom s malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Maloprodajne trgovine osim u RH Vindija ima i u BiH i Srbiji, a proizvode izvozi u 12 zemalja uključujući zemlje EU-a (Italija, Austrija, Belgija, Velika Britanija, Španjolska, Švedska). Vindijini proizvodi od 2007. nose oznake Hrvatska kvaliteta i Izvorno hrvatsko, a zahvaljujući kvaliteti namirnica domaće proizvodnje, njezini mliječni proizvodi nose znak Mlijeko hrvatskih farmi a piletina Cekin i puretina Vindon znak Meso hrvatskih farmi. DAR biljni napitci u ekološki prihvatljivim pakiranjima nose jamstveni žig Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva zdravlja Živjeti zdravo. Vindija je prvo poduzeće u RH i tek treće u svijetu koje je u dijelu asortimana plastičnu ambalažu zamijenilo inovativnom i ekološki prihvatljivom kartonskom bocom Tetra top te prvo u Europi i četvrto u svijetu koje je na tržište plasiralo ekološki prihvatljivu Tetra Brik Ultra Edge ambalažu (asortiman Vindi sokova) i Aseptic Edge ambalažu (mlijeko), s čak 71% odnosno 88% obnovljivoga materijala.













Veleučilište u Požegi, visokoškolska ustanova osnovana 1998. u Požegi, koja izvodi stručne dodiplomske studije iz biotehničkih, društvenih i tehničkih znanosti. Na Veleučilištu studira oko 800 studenata, zaposlen je 91 djelatnik, od kojih 74 nastavnika.







Veleučilište u Požegi čine dva odjela, Društveni i Poljoprivredni, a svaki od njih ustrojava nekoliko studija. Društveni odjel izvodi stručne studije Računovodstvo, Trgovina, Elektroničko poslovanje i programsko inženjerstvo, Upravni studij te specijalistički diplomski stručni studij Trgovinsko poslovanje, a Poljoprivredni odjel izvodi stručne studije Vinogradarstvo-vinarstvo-voćarstvo te Prehrambena tehnologija. U sklopu Poljoprivrednog odjela djeluju nastavna baza Klijet i spremište vina te nastavni objekt Vinski podrum i laboratorij, na kojima se provodi praktična nastava.

Studij Vinogradarstvo–vinarstvo–voćarstvo traje šest semestara i obrazuje studente za neposredan rad u vinogradarskoj, vinarskoj i voćarskoj proizvodnji, planiranje i zasnivanje vinograda i voćnjaka na malim obiteljskim gospodarstvima, pravilno i pravodobno primjenjivanje fitomedicinskih mjera zaštite vinograda i voćnjaka, organizaciju prijevoza, doradbe i skladištenja poljoprivrednih proizvoda, izgradnju i opremanje manjih pogona za destilaciju jakih alkoholnih pića, pripravu voćnih sokova i voćnih prerađevina, vođenje i gospodarenje malim poduzećima u vinogradarstvu, vinarstvu te plasiranje poljoprivrednih proizvoda, grožđa, vina, voća, alkoholnih pića i sokova te prerađevina na tržište.

Studij Prehrambena tehnologija traje šest semestara, uključuje suradnju s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, malim i srednje velikim proizvođačima hrane te prehrambenim industrijama u regiji (→ Zvečevo i → Kutjevo). Studenti se studijem obrazuju u svim segmentima prehrambene tehnologije (konzerviranje, proizvodnja prehrambenih proizvoda, kontrola i upravljanje procesima proizvodnje, skladištenje sirovina i gotovih proizvoda), poštujući pritom načela ekološke proizvodnje.







Veleučilište Marko Marulić u Kninu, visokoobrazovna ustanova, osnovana 2005. Na Veleučilištu studira oko 300 studenata, a zaposleno je 25 nastavnika.







Veleučilište je organizirano u tri odjela: Trgovinsko poslovanje s poduzetništvom, Prehrambena tehnologija i Poljoprivreda krša. Provodi preddiplomske stručne studije Trgovinsko poslovanje s poduzetništvom, Prehrambena tehnologija, Poljoprivreda krša – Biljna proizvodnja, Poljoprivreda krša – Stočarstvo krša te diplomski stručni studij Ekonomski i normativni okvir poduzetništva. U sklopu Veleučilišta djeluje inovacijsko središte specijalizirano za istraživačke i inovacijske projekte koje služi za eksperimentalni rad studenata.

Studij Prehrambena tehnologija obrazuje studente za obavljanje stručnih poslova u prehrambenoj i srodnim industrijama, za samostalan rad u analitičkom laboratoriju i interpretaciju dobivenih podataka, za procjenjivanje kakvoće i sigurnosti hrane, interpretaciju glavnih obilježja pojedinih sirovina i sastojaka hrane te za upravljanje preradbom vlastitih prehrambenih proizvoda.







Studenti koji pohađaju studij Poljoprivreda krša – Biljna proizvodnja uče kako učinkovito upravljati poljoprivrednim gospodarstvom, odabrati kulture i sorte/hibride koji odgovaraju specifičnim agroekološkim uvjetima, interpretirati glavne biološke, kemijske, pedološke, ekološke, melioracijske i tehnološke čimbenike uzgoja biljaka, samostalno voditi tehnološke procese iz područja biljne proizvodnje, upravljati nabavom repromaterijala, mehanizacijom i opremom, te se odgovorno odnositi prema prirodnom okolišu.

Studenti koji pohađaju studij Poljoprivreda krša – Stočarstvo krša uče kako interpretirati tehnološke, zdravstvene i ekonomske zahtjeve pri uzgoju domaćih životinja, u ribarstvu, pčelarstvu te proizvodnji proizvoda životinjskoga podrijetla, kako organizirati i samostalno upravljati tehnološkim procesima u životinjskoj proizvodnji te zakonitosti trgovine stočarskim proizvodima i opremom u stočarstvu.







uživala, namirnice ili njima slični proizvodi ugodnih organoleptičkih svojstava, koji nadražuju ili smiruju živčani sustav, poboljšavaju apetit ili probavu te utječu na okus i aromu namirnica u koje su dodani. Većinom su bez veće prehrambene vrijednosti.

U uživala se ubrajaju → kava, → čaj, → alkoholna pića, → duhanski proizvodi i neki → začini. Djelatni su sastojci uživala pretežno alkaloidi (kofein u kavi i čaju, nikotin u duhanu, teobromin u kakau i čokoladi, kapsaicin u ljutoj paprici, piperin u crnom i bijelom papru), pojedini sastojci eteričnih ulja (u začinskom bilju) ili etilni alkohol (u alkoholnim pićima). Budući da neka uživala produženom uporabom mogu dovesti do navikavanja štetnoga za zdravlje (npr. alkohol ili duhan), nema oštre granice između uživala i toksikomanogenih sredstava koja uzrokuju ovisnost. Proizvodnja i prodaja takvih uživala u Hrvatskoj, EU-u i većem dijelu svijeta podložna je strogim propisima, a njihova se uporaba nastoji destimulirati.

U Hrvatskoj je 2017. proizvedeno 13 443 t pržene kave s kofeinom, 54 t kave bez kofeina i 835 t proizvoda koji su nadomjestci, ekstrakti i koncentrati kave te 67 t čaja i 12 t proizvoda koji su ekstrakti, nadomjestci i esencije čaja. Proizvedeno je i 8524 milijuna komada cigareta koje sadržavaju duhan, mješavine duhana i njihove nadomjestke, 715 t duhana za pušenje i 8324 t ostalih duhanskih proizvoda te oko 44 000 hl (100% alk.) destiliranih alkoholnih pića, 461 000 hl vina i 3 373 000 hl piva. Najveći proizvođači uživala u RH su → Franck, → Zagrebačka pivovara, → Osječka pivovara i → Karlovačka pivovara, → Badel 1862 i → Tvornica duhana Rovinj. Tehnologija uživala izučava se na preddiplomskom i diplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.