Donassy, Vjekoslav (Kutina, 9. VI. 1925 – Zagreb, 24. II. 2005), geodet, stručnjak za fotogrametriju i interpretaciju uz nju vezanih fotografskih snimaka.

Diplomirao je 1951. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet), habilitirao se 1963. tezom Snimanje kanjona rijeke Cetine, a doktorirao je 1978. disertacijom Unapređenje tehnike snimanja u terestričkoj fotogrametriji. Od 1952. bio je zaposlen na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (poslije Zavod za fotogrametriju na Geodetskome fakultetu), od 1980. kao redoviti profesor. Iz područja fotogrametrije objavio je nekoliko važnih djela – sveučilišni udžbenik Fotogrametrija II (1973., 1987), te knjige Fotografija. Fotografski i nefotografski postupci snimanja u fotogrametriji i daljinskom istraživanju (1983) i Daljinska istraživanja u geoznanostima (sa Z. Tomašegovićem i M. Olujićem, 1983). Sudjelovao je na mnogobrojnim savjetovanjima u zemlji i inozemstvu, a rezultate svojih istraživanja objavljivao je u → Geodetskom listu (1961–66), Zborniku radova Geodetskog fakulteta (1975–84) te Biltenu Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU (1981–82). Autor je patenta Stereomikrometar s paralelnim vođenjem (1970).

 Urbanistički institut Hrvatske, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Zagrebu pod imenom Urbanistički institut NRH (poslije SRH, odn. Hrvatske). Niz godina bio je središnja takva organizacija u zemlji, provodeći znanstvenoistraživački rad, programiranje, planiranje i projektiranje u vezi s uređenjem prostora, gradova i naselja te zaštitom i očuvanjem okoliša.

Osnovan je Odlukom Ministarstva građevina NRH u sklopu državne uprave, izdvajanjem Sektora za regulaciju iz sastava Zemaljskog građevno-projektnog zavoda. Prvi direktor i inicijator osnutka bio je → Vlado Antolić. Isprva okupivši tek petnaestak zaposlenih, stvorena je stalno rastuća jezgra koja je trebala unaprijediti urbanističku praksu i pružiti potporu intenzivnoj obnovi zemlje u poslijeratnom razdoblju. Već 1948. izrađuju se urbanistički planovi (direktivne regulacione osnove) 38 gradova – Zagreba, Siska, Karlovca, Rijeke, Varaždina, Slavonskog Broda i dr. Prešavši pod nadležnost zagrebačke gradske uprave, iz sastava Instituta izdvojio se 1951. Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba (isprva Biro za urbanizam, od 1957. → Urbanistički zavod grada Zagreba). Godine 1954. Institut postaje ustanova sa samostalnim financiranjem, te se osamostaljuju riječka podružnica (→ Urbanistički institut Rijeka) i splitska podružnica (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split), koje su neko vrijeme djelovale u njegovu sastavu.

Iskorak u razvoju domaće prostornoplanerske prakse predstavljala je Metodologija regionalnog prostornog planiranja koju je Institut izradio 1954–56., a njezinu prvu implementaciju Regionalni prostorni plan Kotara Krapina, koji je od tada bio uzorom prostornog planiranja u Jugoslaviji. Važno razdoblje u povijesti Instituta obilježilo je djelovanje vezano uz Jadransku obalu i turizam. Godine 1959. Urbanističko društvo Hrvatske pokrenulo je inicijativu za reguliranje izgradnje na obali i otocima, zbog otpočete intenzivne izgradnje hotelskih i apartmanskih zgrada, neplanskog širenja gradskih naselja, neprikladnog izbora trase Jadranske magistrale i sl. Odazvavši se inicijativi, Institut je izradio niz prostornih studija i planova, među kojima se ističu metodološka studija Planiranje turističkih područja na Jadranu (1963), Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja jadranskog područja (1964–67), te niz projekata izrađenih u sklopu zajedničkih programa za razvoj UN-a i jugoslavenske vlade Projekt Južni Jadran (1969) i Projekt Gornji Jadran (1972). Na osnovi toga izrađeni su i planovi prvih turističkih apartmanskih naselja, npr. Červar–Porata (1971., 1975–77). Istom razdoblju pripadaju i kontinentalni Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije i Baranje (1966) te Generalni uređajni plan Nacionalnog parka Plitvice (1971).

Prateći razvoj zakonodavstva i struke, Institut postaje nositeljem sve kompleksnijih zadaća iz širokog područja prostornog planiranja, urbanizma i arhitekture, usporedno razvijajući znanstvenoistraživačku osnovu. Među prostornim planovima ističe se niz prostornih planova manjih područja, npr. Makarske (1967), Istre (1969), Zagrebačke regije (1972–77), Općine Županja (1979), Općine Duga Resa (1983), područja posebne namjene Kumrovec–Kozjansko (1980), Nacionalnog parka Kornati (1987), Zajednice općina Siska (1986), što je rezultiralo suradnjom na izradbi Prostornog plana SR Hrvatske (1974) i izradbom Prijedloga prostornog plana SR Hrvatske (1987). Generalnim urbanističkim planovima do 1987. obuhvaćeno je 120 gradova i naselja s više od 300 elaborata, a ističu se oni gradova (Osijek, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Velika Gorica, Poreč, Makarska, Vukovar i dr.), naselja gradskog karaktera (Opuzen, Perušić, Karlobag, Lički Osik, Marija Bistrica, Fažana, Vrata–Fužine–Lič, Skrad, Oroslavje), naselja i cjelina svojstvenog karaktera (Kumrovec, Jasenovac, Krapinske Toplice i Stubičke Toplice, Podgora, Premantura, Borje, Vrsar), turističkih područja (Dajla–Nudo–Mareda–Pineta, Poreč–Tar–Vabriga–Lanterna). Institut je do 1987. izradio i više od 1000 detaljnih, odn. provedbenih urbanističkih planova, a od 254 grada i naselja za koje su se radili planovi te vrste, za 63 su izrađena više od tri plana (npr. Zagreb 79). Na osnovi provedbenih urbanističkih planova su se tijekom 1970. radili urbanistički projekti uglavnom stambenih naselja, kojima je Institut ostvario značajna postignuća (npr. zagrebačke Dugave 1976., Sloboština 1978., Mirogoj – Gaj urni). Osim navedenoga, u razdoblju do 1987. Institut je ostvario niz značajnih arhitektonskih realizacija integriranih s urbanističkim i pejzažnim sklopovima, a posebno se ističu Nacionalna i sveučilišna biblioteka (natječaj 1978–81), Krematorij (natječaj 1983–85), sportski centar Cibona (1985–87), upravna zgrada INA-trgovine (1986–87) u Zagrebu, turističko stambeno naselje Mareda i dr. Institut je 1987. obuhvaćao tri zavoda (za prostorno planiranje, za urbanističko planiranje, za provedbeno planiranje i arhitekturu) i Centar za znanstvenoistraživački rad, a imao je više od 130 zaposlenih.

U novim društvenim okolnostima prelaska ingerencije nad prostornim planiranjem u nadležnost proračunski financiranih ustanova većih jedinica lokalne samouprave, od 1996. Institut djeluje kao dioničko društvo, a od 2009. kao društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2022. imao je interdisciplinarni tim od petnaestak zaposlenika, a bavio se prostornim planiranjem i urbanizmom, arhitektonskim projektiranjem, izradbama prostorno-programskih studija, zaštitom okoliša, krajobraznom arhitekturom, infrastrukturnim planiranjem, vođenjem projekata i savjetovanjem.

Tijekom 70 godina rada, u Institutu je izrađeno više od 9000 različitih radova i projekata, na izradbi kojih je radilo gotovo 400 djelatnika. Među njima se osobitim doprinosom ističu: V. Antolić, Aleksandar Bašić, Drago Bradić, Duška Bradić, → Ivan Čižmek, Vojislav Dević, Viktor Duško Hećimović, → Marijan Hržić, Vladimir Ivanović, → Branko Kincl, → Dragutin Kiš, → Miroslav Kollenz, → Neven Kovačević, →  Zvonimir Krznarić, → Ninoslav Kučan, Ivan Lay, → Davor Mance, → Mirko Maretić, Antun Marinović, Juraj Matijević, → Dinko Milas, → Radovan Miščević, → Velimir Neidhardt, Antun Paunović, Branko Petrović, → Goran Rako, → Matija Salaj, → Emil Seršić, Zdravko Švigir, Mladen Uglješić, → Antun Ulrich, Branko Vasiljević, → Fedor Wenzler i dr.

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata (HDKA), udruženje osnovano 1992. u Zagrebu koje koordinira strukovne interese krajobraznih arhitekata na području Republike Hrvatske te uspostavlja odnose s drugim nacionalnim i međunarodnim organizacijama i institucijama. Djeluje s ciljem afirmiranja i razvijanja krajobrazne arhitekture održivoga uređenja prostora, očuvanja i zaštite krajobraza, prirode i okoliša, podizanja razine kvalitete življenja i kulture. Sljednik je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije osnovanoga 1983. u Dubrovniku. Sudjeluje u stručnoj i znanstvenoj izobrazbi krajobraznih arhitekata. Od 1994. član je Međunarodne organizacije krajobraznih arhitekata (IFLA), a od 2010. Europske organizacije krajobraznih arhitekata (EFLA). Od 2011. redovito sudjeluje u programu Svjetski mjesec krajobrazne arhitekture koji je 2006. pokrenula IFLA, a od 2014. suorganizator je godišnjega međunarodnog stručnog skupa Krajobraz–krajina–pejzaž.

Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata osnovan 1951. u Zagrebu. Povijesni je sljednik → Kluba inžinira i arhitekata (tijekom djelovanja promijenio je više naziva, od 1945. nosio je naziv Društvo inženjera i tehničara Hrvatske) te → Kluba hrvatskih arhitekata. Nakon djelovanja putem različitih organizacijskih oblika, sekcija arhitekata izdvojila se 1950. iz Društva inženjera i tehničara Hrvatske i 1951. osnovala Društvo arhitekata Hrvatske. Prvi predsjednik bio je → Josip Seissel. Od 1960. Društvo je djelovalo pod nazivom Savez arhitekata Hrvatske a 1993. promijenilo je naziv u današnji.

Jedanaest gradskih i regionalnih društava sačinjavaju mrežu članova UHA-e koji djeluju s ciljem razvijanja kvalitetne arhitekture i prostorne prakse, a organizacijom vlastitih programskih, izdavačkih i edukativnih aktivnosti pridonose arhitektonskoj profesiji. Kao član Međunarodnoga udruženja arhitekata (UIA) Udruženje slijedi suvremene tendencije u predstavljanju arhitektonske kulture i promiče dostignuća hrvatske arhitekture u svijetu. Čuva ugled arhitekata te sudjeluje u aktivnostima zaštite okoliša i povezanosti s drugim područjima ljudskoga stvaralaštva. Udruženje dodjeljuje nagrade: od 1959. »Viktor Kovačić« za životno djelo te godišnju za posebno dostignuće u području arhitektonskoga projektiranja, znanstvenoistraživačkoga rada i izvedbe arhitektonskoga djela, od 1983. »Drago Galić« za dostignuća u stambenoj arhitekturi, od 1989. »Bernardo Bernardi« za ostvarenja u oblikovanju interijera i od 1996. »Neven Šegvić« za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Samostalno i u suradnji organizira simpozije, konferencije, znanstvene i druge skupove te izložbe, a trijenalno izložbu arhitektonskoga stvaralaštva Zagrebački salon. Izdavačka djelatnost sastoji se od kataloga izložbi, knjiga, te časopisa → Arhitektura i → Čovjek i prostor. U suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom Udruženje je 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Čovjek i prostor kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja ostvarenja, a 2020. u suradnji s Hrvatskom komorom arhitekata izradbu Digitalne zbirke izdanja časopisa koja se kontinuirano nadograđuje. Predsjednica je od 2023. → Mia Roth-Čerina.

prapovijesno graditeljstvo, umijeće građenja nastambi i naselja te organizacije životnog prostora u najstarijim razdobljima čovjekove evolucije, prije pojave pisma. Prapovijest je u različitim područjima svijeta nejednako trajala pa najraniji zapisi klinastim pismom i hijeroglifima na Bliskom istoku datiraju iz IV. tisućljeća pr. Kr., no ponegdje se i danas otkrivaju izolirana plemena na predcivilizacijskom stupnju razvoja. U Hrvatskoj je do dodira ilirskih i drugih domicilnih zajednica s pisanim kulturnim utjecajima došlo oko 400. pr. Kr., početkom grčke urbane kolonizacije Jadrana (razdoblje protohistorije), a daljnje širenje pisma i prvih povijesnih izvora u dubinu današnjih hrvatskih područja potrajalo je do pune uspostave rimske vlasti u sjevernom Iliriku (početak I. st.), kada su naši prostori konačno izašli iz prapovijesti.

Prapovijesna naselja i arhitektura u Hrvatskoj

Iako najstariji tragovi života pračovjeka u špiljama na tlu Hrvatske datiraju od predašelejenskoga kulturnog sloja donjega paleolitika (kameni artefakt iz špilje Šandalja I kraj Pule, moguće stariji od 800 000 godina), prve građene nastambe i naselja pripadaju ranoneolitičkoj starčevačkoj kulturi, što znači da su najstariji primjeri arhitekture u Hrvatskoj nastali prije približno 8300 godina.

Špiljska staništa

Duga razdoblja paleolitika i mezolitika obilježena su predurbanim formacijama ljudskih prebivališta bez gradnji, kada su populacije lovaca i sakupljača zakloništa nalazila u prilagođenim prirodnim špiljama ili na otvorenome. U Hrvatskoj je identificirano više od 30 nastanjenih špilja (u četiri su nađeni osteološki ostatci pračovjeka) korištenih tijekom starijega kamenog doba, među kojima su najstarija neandertalska staništa musterijenske kulture špilja Vindija kraj Donje Voće (tragovi naseljenja prije približno 200 000 godina) i Hušnjakovo u Krapini (prije približno 130 000 godina); važne su i špilje Veternica iznad Zagreba, Šandalja II kraj Pule, Bukovac kraj Lokava, Pupićina i Vešanska peć iznad Vranjske drage u Istri, Mujina pećina kraj Kaštela, Kopačina na Braču, i dr. Neke su špilje korištene i tijekom mlađih prapovijesnih razdoblja, čak i do srednjega vijeka (Romualdova pećina iznad Limskog kanala), stvarajući u unutrašnjosti debele kulturne nanose (npr. u Veloj spili na Korčuli stratigrafija slojeva može se pratiti do dubine od 9 m).













Drugi su oblik paleolitičkoga staništa karakterističan za nomadske skupine nalazišta na otvorenome (Punikve kraj Ivanca, Donje Pazarište u Lici i Lopar na Rabu gdje je već u doba mezolitika bilo indicirano naselje dužega trajanja, možda sa šatorastim nastambama).

Naselja i prvi urbanizam

Pojavom stacionarnoga načina života od razdoblja neolitika razvijaju se prva građena naselja (→ urbanizam) u dva temeljna tipa koja će se kontinuirano javljati tijekom cijele prapovijesti, do rimskoga doba – nizinska tell naselja (prema arapskome tall: brežuljak), blago podignutih platoa nastalih dugim preslojavanjem in situ, približno kružnih oblika, ponekad s umjetnim vodenim opkopima, nasipima, poslije i palisadama, smještena uz rijeke, te visinska gradinska naselja podignuta na istaknutim prirodno utvrđenim brežuljcima, često dodatno fortificiranima prstenastim bedemima. Unatoč novom umijeću građenja, kao treći tip prebivališta i nadalje su bile u funkciji prije korištene paleolitičke špilje, a uređivale su se i neke do tada nenaseljene (špilje Nakovana i Gudnja na Pelješcu, Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vorganjska peć kraj Baške na Krku, Vrlovka nedaleko od Ozlja).

U razdoblju neolitika (na području Hrvatske 6300–4000. pr. Kr.) naselja su bila formirana ili kao povišeni semigradinski sklopovi (Bapska, Sarvaš, Danilo, Bribir) ili kao nizinska staništa na višeslojnim terasama. Najraniji ravničarski habitat površine 1,2 ha istražen na lokalitetu Tržnica u Vinkovcima datiran je u sam početak mlađega kamenog doba i vjerojatno je najstarije građeno naselje u Hrvatskoj (VII. tisućljeće pr. Kr.). Poznati neolitički primjeri su i vinkovački tell Ervenica, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelane kraj Virovitice s devet preslojenih stambenih horizonata, Brezovljani kraj Križevaca gdje se naselje na padini prostiralo na čak 18 ha, kružni tell Hermanov vinograd kraj Osijeka s obrambenim opkopom u močvari i dr. Kompleksno kasnoneolitičko naselje je Sopot na Bosutu nedaleko od Vinkovaca, eliptični humak s opkopom, promjera 113 m × 98 m. Bio je izgrađen samo uz rubove, dok je sredina naselja kao svojevrsni trg bila prazna (istomu sopotskom sloju pripadaju i obližnje aglomeracije u Otoku i Oroliku).

U razdoblju eneolitika (okvirno 4000–2500. pr. Kr.) javila su se složenija protourbana naselja, često na uzdignutim lesnim terasama, utvrđena palisadama, ponegdje s više stambenih cjelina okupljenih uz istaknuto kultno mjesto, poput Vučedola, prapovijesnoga lokaliteta europske važnosti, s tri odijeljena naseobinska platoa (ukupne površine približno 5 ha) razvijena oko akropole na položaju Gradac, visoko iznad Dunava.

Tijekom brončanoga (približno 2500–1000. pr. Kr.) i željeznoga doba (ovisno o regiji približno 1000. pr. Kr. do kraja I. st. pr. Kr.) nastale su mnogobrojne gradine, isprva kao promatračnice i povremeni refugiji okolnih nizinskih naselja, potom kao kultna mjesta ili prostori razmjene i socijalizacije susjednih zajednica, poslije i kao stalna utvrđena naselja ilirske populacije (obilježena toponimima Grad, Gradina, Gradišće, Gradac, Straža i sl.). Najviše ih je u jadranskoj zoni: u Istri gdje se nazivaju kasteljerima evidentirano ih je oko 450, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, u velebitskom zaleđu 150, a bile su mnogobrojne i na otocima i u drugim regijama. Gradinska su naselja smještena na brdskim vrhovima, kružnih su i ovalnih oblika prilagođenih terenu, utvrđena megalitskim kamenim zidovima ili nasutim bedemima, ponegdje sa složenim sustavom gradinskoga ulaza. Posve istražen primjer u Istri je Monkodonja kraj Rovinja (1800–1200. pr. Kr.), ovalna gradina dimenzija 250 m × 160 m, izvorno s približno 1000 žitelja, štićena koncentričnim suhozidnim bedemima (3 m visoki i 3 m široki) te povišenim akropolskim platoom; pravokutne kuće složene u redove naznaka su protourbane prostorne organizacije. Dojmljive brončanodobne gradine su i na Velom Brijunu te u Nezakciju nedaleko od Valture, s monumentalnim zidinama (predrimsko središte ilirskoga plemena Histra). Jedinstveni sustav čine trojni kasteljeri Picugi kraj Poreča, a valja istaknuti još i Vrčin kraj Vodnjana, Beram te Kaštel kraj Buja. U Dalmaciji se ističu liburnske gradine Bribirska glavica zaravnjenoga platoa, Radovin, Nadin (Nedinum) te iz novije željeznodobne faze Jagodnja u zaleđu Biograda, fortificirana s više koncentričnih kamenih pojaseva. U Lici su ključna japodska gradinska naselja Kompolje i dvojna gradina Veliki i Mali Vital kraj Prozora, na Banovini kasnobrončanodobna i halštatska utvrda plemena Kolapijana Turska kosa kraj Topuskog, na Žumberku gradina Budinjak površine čak 4 ha, a u Slavoniji željeznodobni lokalitet Damića gradina u Starim Mikanovcima izvorno utvrđena zemljanim nasipom, vodenim opkopom i palisadama (117 m × 125 m, visine humka 9 m).

























U latenskome razdoblju (mlađe željezno doba, IV–I. st. pr. Kr.) na nekim kontinentalnim lokalitetima nastali su fortifikacijski usavršeni keltski opidumi Skordiska sa specifično građenim bedemima ojačanima palisadama (tzv. murus gallicus), poput Dirova brijega u Vinkovcima dimenzija 180 m × 230 m sa zemljanim nasipom visine 3 m, i Kuzelina kraj Sesveta, a u to se doba utvrđivalo i latensko naselje na najvišoj točki zagrebačkoga Gradeca. Na supstratu starijega željeznodobnog staništa u Sisku se u posljednjoj predrimskoj fazi na obje obale Kupe razvilo veliko keltsko naselje Segestica, otvorenoga tipa, s pravilnom planimetrijom protourbanih odlika.

Umijeće građenja i prva arhitektura

U špiljama paleolitika tragovi arhitekture rijetki su (npr. ograđena vatrišta i zazidi kultnih niša u Veternici) ili datiraju iz mlađih etapa korištenja (suhozidna pregrada u Nakovani). Ulazi naseljenih špilja su uglavnom orijentirani k jugu, a u unutrašnjosti su se zbog svjetlosti i Sunčeve topline koristili samo prednji dijelovi prostora (do dubine od 30 m), iako neke špilje imaju i više dvorana.

Stambena arhitektura. Arhitektura stanovanja razvija se od ranoga neolitika kada se javljaju isključivo jamski objekti – zemunice, ukopane ili češće poluukopane do dubine od 1 m, približno kružnih ili nepravilnih tlocrta promjera 3–5 m koje su, sudeći prema obodnim otiscima kosih rupa za kolce, bile natkrivene šatorastim krovom i pokrovom od slame, trske, lišća ili životinjskih koža. Najstarije zemunice, ujedno i prvi primjeri arhitekture u Hrvatskoj, istražene su u Vinkovcima (lokalitet Tržnica, naselje starčevačke kulture, oko 6300. pr. Kr.). Takav se tip nastamba nalazi na mnogim neolitičkim lokalitetima: Vučedolu, Danilu, Malom Korenovu, iz novijih razdoblja u Goričanu i dr. Velike zemunice izduženih tlocrta koje su možda bile objekti kolektivnoga stanovanja postojale su u Pepelanama (tlocrt u obliku slova T s krakovima od 25 m i 10 m, s podnicama u više razina i ukopanim otpadnim jamama) i Galovu kraj Slavonskoga Broda (17 m × 5 m), dok su višeprostorne zemunice bile prisutne u Zadubravlju (11 m × 9,5 m). U Brezovljanima su uz rubove zemuničkih objekta bile urezane klupe, a u naselju je utvrđena diferencijacija na stambene i radioničke građevine u kojima su se nalazile kupolaste peći za keramiku. Na većini neolitičkih lokaliteta u zemunicama su nađena ognjišta, no iznimka je Zadubravlje gdje je otkriveno samo jedno veliko ognjište na otvorenome, vjerojatno za zajedničku pripremu hrane.













Drugi tip prapovijesnoga stanovanja, karakterističan za mlađa razdoblja, nadzemne su kuće složenije konstrukcije. U sopotskome kasnoneolitičkom naselju kraj Otoka identificirana je prva poznata brvnara s horizontalno položenim deblima (V. tisućljeće pr. Kr.), no do pojave tvrdih metalnih oruđa kojima se moglo rezati stabla takvi su objekti bili rijetki. Stoga je tipičan model kuće najčešće izveden od rudimentarne skeletne konstrukcije s pobodenim tanjim kolcima uz rubove četverokutnih tlocrta zaobljenih uglova, između kojih je ispletena stijenka od šiba omazana lijepom od ilovače pomiješane sa slamom. Podnice su od nabijene gline, u unutrašnjosti su česte ukopane jame za spremanje hrane ili otpadne jame, a u sredini prostora je ograđeno ognjište. Na lokalitetu Sopot kraj Vinkovaca uvjerljivo je rekonstruirana skupina kuća tog tipa, jednoprostornih tlocrta s dvostrešnim krovom pokrivenim trstikom. Takvi su objekti bili rašireni na svim našim područjima – od Podunavlja (eneolitički Vučedol s troprostornim kolibama) do jadranske zone (Bribir i druge gradine), i to tijekom svih prapovijesnih razdoblja (posljednji su predrimski primjeri latenske kanatne kuće u Segestici).







Na dalmatinskim se gradinama osim kružnih zemunica u najranijoj fazi (Danilo) poslije javljaju i nadzemne četverokutne kuće od pletera ili od suhozidne strukture (Bribir), a u doba neolitičke danilske kulture već se nalaze i kružni suhozidni tlocrti (npr. u Smilčiću, VI–V. tisućljeće pr. Kr.), koji se smatraju prototipom bunje ili kažuna, učestalije građeni od brončanoga doba. Najrjeđi su stambeni oblik kuće sojeničkoga tipa, za sada poznate sa samo nekoliko nizinskih lokaliteta, izvedene na povišenim drvenim platformama uz naplavne obale Vuke kraj Vukovara ili uz Savu (Novigrad, XIII. st. pr. Kr.) (→ stambena arhitektura).







Gospodarska arhitektura. U naseobinskim sklopovima već od ranoga neolitika, primjerice u Zadubravlju, postojali su na kolcima odignuti vjerojatno pleterni objekti za pohranu plodina te radne jame na otvorenome, a u tom je naselju otkriven i kopani bunar dubine 5 m. Na više lokaliteta istražene su posebne keramičarske zemunice (Brezovljani), ali i nadzemne kuće s polukružno nadsvođenim lončarskim pećima.

Religijska arhitektura. Tragovi kultnih građevina rijetki su i nesigurnih atribucija; naslućuju se u ranoneolitičkome naselju Dužine – Zadubravlje u ograđenom gotovo kružnom prostoru (13 m × 11 m) u središtu naselja koji je mogao imati obrednu namjenu. Monumentalna arhitektura, vjerojatno u funkciji kulta ljevača bakra, postojala je na vučedolskoj akropoli na Gradcu, gdje su otkrivene podnice iznimno velikih objekata specifičnih tlocrta – u sloju badenske ili kostolačke kulture (3500–3000. pr. Kr.) dvije apsidne kuće (veća je dimenzija 13,3 m × 8,5 m) te u mlađem sloju vučedolske kulture (3000–2400. pr. Kr.) veliki dvoprostorni megaron s lončarskom peći i ognjištem (15,4 m x 9,6 m). Špilja Nakovana u posljednjoj je predrimskoj fazi služila kao ilirsko svetište s falusoidnim stalagmitom u fokusu prostora; tragovi histarskoga hrama prepoznati su u Nezakciju, možda i u nekim suhozidnim građevinama na akropoli Monkodonje, a najstariji je primjer kultne megalitske arhitekture u Hrvatskoj (srednje brončano doba, približno 1500. pr. Kr.) toloidna kamena građevina u obliku košnice na lokalitetu Mali sv. Anđeo kraj Poreča (→ sakralna arhitektura).













Grobna arhitektura. Tijekom prapovijesnih razdoblja poznati su različiti oblici pokapanja pokojnika (inhumacija, incineracija, grobna polja sa žarama), no kao izraziti tip sepulkralne arhitekture na izmaku srednjega brončanog doba javljali su se tumuli, primjerice Maklavun kraj Sošića u Istri (oko 1600. pr. Kr.) u središtu kojega se nalazi veliki pogrebni tolos mikenskoga tipa, promjera 16 m s pristupnim dromosom. Tumuli su se mnogo češće podizali tijekom starijega željeznog doba (uglavnom su datirani u VIII–VI. st. pr. Kr.), a formirani su kao pravilne kružne gomile nad grobnom komorom zidanom kamenom. Jedan od najvećih europskih tumula očuvan je kraj Jalžabeta (lokalitet Gomila); promjera je 75 m, a visine 8–10 m. Iako je još neistražen nedavno je teško devastiran. I u nedalekom Martijancu stoji divovski tumul Gamula (promjera 80 m, visine 15 m) te nešto manji nazvan Gamulica. Veće su nekropole toga tipa kraj Budinjaka (141 humak promjera 5–20 m, među njima i tzv. kneževski tumuli s grobnim prilozima izrazite reprezentativnosti), Kaptola nedaleko od Požege, uz gradinsko naselje (na lokalitetu Čemernica je 14 tumula, na Gradcima 30; promjera su do 50 m, visine 2 m) i u Goričanu kraj Čakovca (30 tumula plitke siluete, promjera do 30 m). Željeznodobnih tumula ima i u Dalmaciji, poput triju grobnih gomila između sela Krneza i Podvršja u zaleđu Nina.













Fortifikacijska arhitektura. Utvrde se u prapovijesti javljaju samo kao dio urbanističkoga koncepta (ne i kao pojedinačne građevine), uglavnom na rubovima naselja – kod tell lokaliteta u vidu vodenih opkopa i nasipa, na gradinskim sklopovima kontinentalne zone kao zemljani bedemi često pojačani palisadama, dok su na jadranskim gradinama očuvane fortifikacije u obliku pojaseva kamenih suhozida, ponegdje megalitske strukture (→ fortifikacijsko graditeljstvo).

Prezentacijski i edukativno najzanimljiviji arheološki parkovi uređeni su na prapovijesnim lokalitetima: Monkodonja, Nezakcij, Hušnjakovo u Krapini, Vučedol i Sopot.

školske zgrade, građevine namijenjene odvijanju organiziranog procesa osnovnog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja (osnovne i srednje škole), a u širem smislu i predškolskog odgoja (dječji vrtići) i visokog obrazovanja (visoke škole, fakulteti). Kao što organizacija odgojno-obrazovnog procesa proizlazi iz funkcije koju škola ima u društvu, tako je prostorni okvir škole u funkciji pedagoških načela i oblika organizacije nastave. Stoga se izgrađena okolina namijenjena odgoju i obrazovanju može smatrati oprostorenim organizacijskim i pedagoškim sustavom izraženim oblikovnim jezikom mjesta i vremena kojemu pripada. Projekti škola redovito zrcale i proširene uloge koje njihove pojedine funkcionalne cjeline mogu preuzeti u širem kontekstu zajednica. Potencijal škola koji nadograđuje njihovu primarnu ulogu ogleda se u poticanju dodatnih programa u zajednici (sport, izvannastavne aktivnosti, cjeloživotno učenje). Time se prisvajanje školskih prostora omogućuje širem krugu korisnika i u konačnici unapređuje svakodnevica susjedstva. Prostori u funkciji društva, financirani javnim sredstvima, u idealnom slučaju danas nastaju kao rezultat interdisciplinarnih promišljanja na svim razinama – definiranja kvalitetnog prostornog programa na temelju jasnih nacionalnih i lokalnih smjernica, suradnje svih uključenih struka i predstavnika korisnika, ali i odabira najboljih rješenja.

Razvoj prostora za obrazovanje

Organizirano školovanje postojalo je već u antičkoj Grčkoj, Rimu, Indiji, drevnoj Kini i Bizantskome Carstvu. U zapadnoj su Europi u ranome srednjem vijeku osnovane mnogobrojne katedralne škole s ciljem obrazovanja budućih svećenika i administrativnih službenika, te samostanske škole gdje su se predavali i vjerski i svjetovni predmeti. Od XII. st. osnivala su se i prva sveučilišta, a rani novi vijek obilježilo je širenje mreže obrazovnih ustanova i postupno uvođenje obveznog školovanja. Razredno-satni sustav dominira u školstvu od XVII. st., a utemeljio ga je češki pedagog Jan Ámos Komenský. Zagovarao je školu u kojoj je unaprijed određen plan rada za svaku godinu, mjesec, tjedan i dan, čime se osigurava plansko kretanje naprijed idući od lakšega k težemu te od poznatoga k nepoznatomu. Smatrao je da jedan učitelj može, zahvaljujući metodi, uspješno poučavati i više od stotinu djece, pa se nastava odvijala u velikim dvoranama. Komenský se smatra i začetnikom predškolskog odgoja – objašnjava ga u djelu Materinska škola (Informatorium maternum, 1632), svojevrsnoj dopuni njegova djela Velika didaktika (Didactica magna).

Tijekom XVIII. st., u doba nastajanja europskih nacionalnih država, u njihovoj se funkciji osnivao velik broj škola koje su putem odgoja i nastave trebale opismeniti mlade, pripremiti ih za tržište rada te od njih učiniti funkcionalne građane. Strukturu razredno-satnog sustava u XIX. st. razradili su dalje Johann Friedrich Herbart i Tuiskon Ziller. Njihovi formalni stupnjevi obilježili su unutarnju organizaciju nastave u Europi u sljedećih stotinjak godina, a razredno-satni sustav temelj je današnje prostorne strukture škole koja se sastoji od niza nastavnih jedinica (razreda) u kojima djeca savladavaju program prikladan dobi.

Temeljne su postavke tradicionalne škole s frontalnim oblikom nastave, uz određene modifikacije novih pristupa odgoju i obrazovanju tijekom XX. st., ostale do danas temelj odvijanja odgojno-obrazovnog procesa. Frontalni oblik nastave podrazumijeva jednosmjernu komunikaciju nastavnika koji ex cathedra predaje isto gradivo većem broju učenika. Prostorni uvjet za ostvarivanje takve nastave je formiranje stalnih radnih mjesta, koja su do početka XX. st. bila organizirana u redovima nepomično pričvršćenih klupa. U XIX. st. školske su zgrade imale reprezentativan karakter, nalazile su se na istaknutim mjestima u gradu i bile su srodne drugim javnim zgradama.

Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. počela je jačati kritika razredno-satnog sustava u reformskim pokretima pedagogije, poput onoga Marije Montessori, waldorfske škole utemeljitelja Rudolfa Steinera, radne škole i načela učenja kroz rad Johna Deweya, pokreta za odgoj u prirodi i dr. Novi oblici odgojno-obrazovnog procesa tražili su i nov pristup oblikovanju okoline u kojoj se on odvija. Prekidanje s tradicionalnim frontalnim oblikom nastave, mogućnost samostalnog izbora aktivnosti, sloboda u kretanju, uključivanje rada kao sastavnog dijela nastave, individualni i skupni rad, učenje neposrednim iskustvom te neposredan dodir s prirodom zahtijevali su odgovarajuće prostorne odgovore koji će postati klice novih prostornih interpretacija zgrada za odgoj i obrazovanje. Atenska povelja 4. kongresa CIAM-a (Congrès International d’Architecture Moderne, 1933) izravno je adresirala temu lokacije prostora odgoja i obrazovanja unutar definiranja dviju od četiri funkcije grada: u kontekstu udaljenosti od mjesta stanovanja i u kontekstu oslobođenih, zelenih prostora u kojima će se smjestiti igrališta, škole i druge zgrade koje služe zajednici i u izravnoj su vezi sa stanovanjem. Za razliku od reprezentativne klasicističke škole, zgrade namijenjene odgoju i obrazovanju u modernističkom urbanističkom planu uronjene su tako u zeleni međuprostor, a njihovi sklopovi disponirani prema optimalnoj funkciji i orijentaciji, ostakljenih učionica i paviljonskih organizacija. Elementi koje unose novi pedagoški modeli izraženi u duhu novih tendencija u arhitekturi znatno su utjecali na arhitekturu škola te postali obilježja nove škole, sintagme koja istodobno označava nov pristup obrazovanju i nove ciljeve u oblikovanju školskih prostora.

Nakon II. svj. rata većina europskih zemalja pristupila je sustavnom normiranju školskih prostora. Države su počele preuzimati sve veću odgovornost za osiguranje prikladnog prostora za odgoj i obrazovanje, u skladu s demografskim trendovima i gospodarskim promjenama. Urbanizacija je dovela do potrebe za planiranjem mreže vrtića i škola, pri čemu se poseban naglasak stavlja na prostorne, higijenske i pedagoške standarde; jasnije se definira uloga djeteta u gradu predviđanjem dostatnih rekreacijskih površina, dječjih igrališta, sigurnosti u kretanju itd.

Obrazovne reforme koje su se tijekom 1950-ih i 1960-ih provodile u mnogim europskim državama uključuju normativno reguliranje školskih prostora: minimalne kvadrature učionica, optimalnu orijentaciju radi prirodnog osvjetljenja i osunčanja te prozračivanje i grijanje. Reguliraju se radijusi dostupnosti vrtića i škola prema mjestu stanovanja, veličine parcela i vanjskih prostora, kao i odnos između zatvorenih i otvorenih prostora. Pedagoška načela reformnih pokreta iz prve polovice XX. st. postupno se integriraju u nacionalne kurikule. Elementi poput nastave na otvorenome, fleksibilnih učionica i višenamjenskih društvenih prostora postaju dio prostornih standarda. Početkom XXI. st. europske zemlje sve više uvode smjernice za održivu gradnju školskih objekata, integraciju digitalnih alata i osiguravanje pristupačnosti. Zajednički prostori, poput knjižnica ili multifunkcionalnih dvorana, osim što pružaju dodatne mogućnosti za učenje i druženje, redovito postaju mjesta integracije sa zajednicom u kojoj je škola središnje mjesto povezivanja. U dizajnu interijera naglasak je na opremi ergonomski prilagođenoj različitim uzrastima i mogućnostima djece, s lako prenosivim namještajem koji omogućuje prilagodbu različitim metodama poučavanja. Prirodna i umjetna ventilacija i rasvjeta, temperatura, zaštita od sunca te prikladna akustika normiraju se i projektiraju u skladu sa suvremenim zahtjevima održivosti kako bi se osigurali ravnomjerna kvaliteta i kontinuitet odvijanja nastave u različitim dobima dana i godine.

Arhitektura škola u Hrvatskoj

Arhitektura školskih zgrada na području Hrvatske odražavala je promjenjive društveno-političke okolnosti, utjelovljujući vrijednosne sustave i ideologije doba. Prostori obrazovanja su tako u složenoj hrvatskoj povijesti pod različitim državnim uređenjima prošli mnogobrojne transformacije.

Početci i rani razvoj

Širenje kršćanstva u srednjem vijeku omogućilo je razvoj pismenosti, prije svega osnivanjem škola uz crkve i samostane, odnosno u sklopu župa. Početkom drugoga tisućljeća uz biskupije su se osnivale katedralne škole, a u drugoj polovici srednjega vijeka u dalmatinskim gradovima i gradovima sjeverne Hrvatske osnivale su se prve gradske škole. Od XVI. st. su se u okviru Habsburške Monarhije osnivale i državne škole i škole u sklopu crkvenih redova. Prvu gimnaziju u Hrvatskoj osnovali su pavlini u Lepoglavi 1503., potom jezuiti 1607. u Zagrebu, a zatim su osnovane gimnazije i u Varaždinu, Dubrovniku, Požegi i drugdje. Razvoj škola i obrazovanja intenzivirao se tijekom vladavine carice Marije Terezije, koja je 1774. izdala Opći školski red (Allgemeine Schulordnung) s obveznim osnovnim obrazovanjem za djecu od 7 do 12 godina. Školski zakon donesen 1874. je, osim reguliranja obveznog petogodišnjeg obrazovanja, omogućio i odvijanje nastave na hrvatskom jeziku. Velik broj pučkih škola koji se gradio u sljedećih stotinu godina potaknuo je artikuliranje tipskih sustava seoskih i gradskih škola koji su se razvijali i implementirali tijekom XIX. st. Upravo su škole sagrađene tijekom XIX. st. i na samom početku XX. st. bile ključne u formiranju prostornog identiteta niza gradskih četvrti, mjesta i sela u kojima su nastajale.

Primjerice, Školski forum u Zagrebu prema izvornoj zamisli Isidora Kršnjavoga koncipiran je kao cjeloviti sklop školskih i muzejskih zgrada. Ideja zatvorenog foruma na zapadnome rubu grada (prostor omeđen današnjim Rooseveltovim trgom, Ulicom Isidora Kršnjavoga i Klaićevom) bio je podlogom za jedan od prvih međunarodnih arhitektonskih natječaja provedenih u Hrvatskoj u XIX. st. Izveden je tek djelomice: Palača srednjih škola (danas V. gimnazija, Osnovna škola Izidora Kršnjavoga i Muzej Mimara) njegov je jedini realizirani segment. Njemački arhitekti Ludwig i Hülssner pobijedili su na natječaju i 1894. izveli projekt trokrilne palače koja udomljuje tri škole i gombaonu (dvoranu za tjelovježbu) reprezentativnog pročelja koje se otvara prema unutrašnjosti Foruma. Isti su autori 1896. izgradili gimnaziju na Sušaku u Rijeci, neorenesansnu palaču obrazovanja koja dominira strmim krajolikom. Obje su zgrade svojom monumentalnošću snažno obilježile predjele gradova koji su na prijelazu stoljeća intenzivno rasli.



















U posljednjih stotinu godina, od kraja I. svj. rata do danas, prostori odgoja i obrazovanja na tlu Hrvatske kontinuirano se preispituju i prilagođavaju novim društvenim uvjetima i pedagoškim koncepcijama. Njihov se razvoj, značajke mreže i arhitekture mogu podijeliti u tri karakteristična razdoblja: između dva svjetska rata, doba socijalističke Jugoslavije te od utemeljenja samostalne Hrvatske.

Razdoblje međuraća

Međuratno razdoblje doba je artikuliranja novih pedagoških načela koja su našla odgovarajući prostorni izraz u postavkama modernog arhitektonskog jezika; nove uloge škola u tom razdoblju radikalno su promijenile njihovu arhitekturu. Godine 1929. donesen je Zakon o narodnim školama, koji je propisivao da školske zgrade trebaju biti smještene na zdravim i prikladnim lokacijama te da moraju biti suhe, svijetle i dovoljno prostrane za učenike. Zakon je također predviđao da školski objekti uključuju učionice i radionice uređene prema higijenskim i pedagoškim standardima, dvorane za svečanosti i gimnastiku, uredske prostore te stanove za nastavnike i pomoćno osoblje. Bilo je predviđeno i uvođenje naprednih pedagoških načela, s fokusom na aktivno sudjelovanje učenika i prilagodbu obrazovanja specifičnim potrebama zajednice. Razvoj moderne arhitekture škola u Hrvatskoj bio je tako povezan s razvojem pedagogije i otvaranjem modernih obrazovnih institucija. Od 1937. gradile su se ogledne škole poput onih u Varšavskoj i Koturaškoj ulici u Zagrebu, koje su bile eksperimentalni prostori za uvođenje naprednih kurikula i edukaciju učitelja. Status oglednih škola u to su doba također stekle Šumska škola dr. Higy-Mandića na zagrebačkom Tuškancu, alternativna škola na otvorenome koja je djelovala prema načelima pokreta za odgoj u prirodi, kao i osnovna škola u naselju tvornice Bata u Borovu kraj Vukovara.







Posebnu značajku tog razdoblja predstavlja osnivanje dječjih skloništa kao ustanova za dnevni boravak mlađe djece, koja su se počela u većem broju otvarati nakon I. svj. rata. Isprva su se djeca okupljala u gradskim školama, no kako je rasla potreba za smještajem, ne samo predškolske već i mlađe školske djece koja su izvan nastave veći dio dana provodila sama, zasebna su se skloništa počela graditi uz školske zgrade. Ona su istodobno funkcionirala kao dječji vrtići i cjelodnevni boravci za školsku djecu, te mnoga tada sagrađena skloništa i danas rade kao prostori predškolskog odgoja.

Njihova dvostruka namjena zahtijevala je oblikovanje prostora koje odgovara suvremenim pedagoškim zahtjevima srodnima onima prisutnima u tzv. školama na otvorenome: nisu služila samo za čuvanje, prehranu i igru, već su trebala omogućiti boravak na otvorenome, aktivnosti poput rada, odmora i rekreacije, čime se nastojalo osigurati cjelovit razvoj djece u skladu s tadašnjim pedagoškim načelima. Inovacijama koje su obilježile arhitekturu škola u razdoblju između dva svjetska rata, ali i idućih desetljeća, istaknuli su se posebice → Ivan Zemljak i → Egon Steinmann, obojica djelujući u Zagrebu, ali i autori niza nerealiziranih projekata poput → Ernsta Weismanna ili → Vlade Antolića s natječajnim radovima za škole u Splitu odnosno Varaždinu, čiji su projekti nagovijestili nove težnje u arhitekturi namijenjenoj obrazovanju.













I. Zemljak bio je ključna figura zagrebačke međuratne arhitekture za obrazovanje te je svoj rad posvetio projektiranju škola i skloništa. Njegovi projekti poput dječjih skloništa u Trakošćanskoj ulici 45 na Trešnjevci (1930–31), Jordanovcu 106 (1935) i Lašćinskoj 17 na Lašćini (1935–38), osnovnih škola na Jordanovcu 108 (1930–31), u Jakićevoj 23 (1933) i Koturaškoj 75 (1935), te skloništa i škola na Selskoj 95 (1930–31) i u Bazjančevoj 2 na Knežiji (1940), svrstali su ga među istaknute predstavnike hrvatske moderne arhitekture. Zemljak je svojim radovima obilježio prekretnicu u pristupu artikulaciji škole i njezine uloge u gradu, projektirajući funkcionalne, higijenske prostore temeljene na modernim pedagoškim procesima. Posebnu pozornost pridavao je okolišu škole, omogućujući djeci aktivan boravak na otvorenome i rekreaciju u prirodnom okruženju. Smatrao je da školska arhitektura treba biti bliska, poznata i nenametljiva, te razradio niz specifičnih zahtjeva za školske zgrade vezanih uz higijenu, prirodnu ventilaciju, rasvjetu i uređenje interijera. U desetak godina njegova najplodnijeg doprinosa arhitekturi odgoja i obrazovanja može se pratiti i njegov arhitektonski razvoj od neoplasticističkih utjecaja u djelima ranih 1930-ih (sklonište na Trešnjevci, škole i skloništa na Jordanovcu i Selskoj) do vernakularnih utjecaja potkraj istoga desetljeća (škola i sklonište na Knežiji, sklonište na Lašćini). U Zemljakovim paviljonskim realizacijama skloništa uz škole na Jordanovcu, Lašćini i Knežiji mogu se naći korijeni suvremene arhitekture dječjih vrtića koji su se intenzivno počeli graditi nakon II. svj. rata.







E. Steinmann realizirao je Gimnaziju u Križanićevoj 4–4A (1930–32) u Zagrebu koja je, u doba kada je grad rastao prema istoku, snažno obilježila identitet tog dijela grada. Po svom gradotvornom karakteru usporediva je sa zagrebačkom Palačom srednjih škola: trokrilna osnova reprezentativnog pročelja koja zatvara veliko školsko dvorište i definira lice triju ulica. Potom je izveo gimnaziju u Kušlanovoj 52 (1935–37) u kojoj nadalje testira moderna načela oblikovanja zdravoga školskog prostora. Steinmann je na primjeru netom izvedenoga vlastita projekta gimnazije pisao o važnosti higijensko-tehničkih zahtjeva: orijentaciji, veličini prozora, važnosti provjetravanja, grijanju radijatorima, boji zidova, važnosti pokretne opreme koja omogućuje djeci kretanje, dimenzioniranoj prema uzrastu.

Razdoblje od kraja II svj. rata do hrvatske samostalnosti

Razdoblje od 1945. do kraja 1980-ih karakterizira intenzivan razvoj mreže i izgradnja škola u rastućim gradovima, ali i nizu malih sredina. Projekti škola zrcale razdoblje intenzivne modernizacije i društvene rekonstrukcije nakon II. svj. rata, u kojima arhitektura postaje instrument društvene transformacije, a škole prostorni izraz napredne pedagogije. Nakon poslijeratnog razdoblja stabilizacije, u zajedničkoj državi započelo intenzivno promišljanje o prikladnom pristupu odgoju i obrazovanju te odgovarajućim prostornim rješenjima. Istaknuta je potreba paviljonskog tipa škole koji omogućuje prirodno osvjetljenje i kontakt s prirodom, što afirmira reformne tendencije uspješnih prijeratnih primjera. U fokusu je dijete kao subjekt odgoja, a zgrada se oblikuje prema njegovim potrebama i mjerilu. U tom se smislu reprezentativan karakter škole kakav je prisutan u primjerima s prijelaza iz XIX. u XX. st., gdje škola oblikuje lice grada, sada gubi i postaje podređen zahtjevima optimalne funkcije, dostupnosti otvorenih površina, sporta, higijensko-tehničkih zahtjeva itd. Međutim, kao i u nekim prijašnjim razdobljima uspostave identiteta zgradama koje udomljuju obrazovanje, i u poslijeratnom razdoblju školstvo je postalo sredstvo emancipacije novih gradskih četvrti i ruralnih prostora, a njegova arhitektura alat ideološkog i kulturnog transfera. Uzlet u izgradnji koji je započeo nakon završetka II. svj. rata bio je usporedan s definiranjem novih obrazovnih ciljeva, prostornih standarda i razvoja mreže škola, a osobito vrtića, koja je mogla prihvatiti sve veći broj djece. Školski zakon iz 1958. tako dodatno ističe cilj odgoja mladih koji aktivno pridonose razvoju društva. Uz intelektualni i moralni razvoj, naglašava se važnost društvene odgovornosti i sudjelovanja u društvenom životu. Istodobno, niz zakona, rezolucija i normativa iz 1960-ih i 1970-ih vezanih uz predškolski odgoj govori o namjeri za ostvarivanjem prava na mjesto u vrtiću za majke koje rade. Sve navedene ambicije govore o potrebi za izgradnjom velikog broja odgojno-obrazovnih ustanova u kratkom vremenu, što je rezultiralo istraživanjima tipskih projekata koji će se na različitim lokacijama moći graditi u kratkom vremenu, biti racionalni i osigurati normativnu kvalitetu. U razdoblju od 1950-ih do kraja 1970-ih ta je praksa koincidirala sa sličnim nastojanjima u Zapadnoj Europi. Mnoge realizacije toga doba mogu se podijeliti u tri skupine: kontekstom uvjetovani antologijski primjeri arhitekture škola, tipski projekti koji su istraživali teme učinkovitosti i modularnosti te velik broj funkcionalističkih, jasno formuliranih zgrada škola koje predstavljaju jasan i učinkovit okvir za suvremene metode učenja.

V. Antolić u tekstu Arhitekt i škola (časopis Arhitektura, 1952) opisuje temeljnu zadaću moderne škole i ulogu arhitekta u njezinu ostvarivanju: »Važnost rada arhitekata pri izgradnji škole proizlazi iz općeg značenja škole za sadašnju i buduću generaciju. Arhitekt bi prema programu, kojeg izrađuje pedagog, trebao projektirati takve škole, koje bi prvenstveno i u potpunosti udovoljavale potrebi nastave: svrsishodnosti, praktičnosti i higijeni. Nadalje one moraju pružati dojam ugodnosti, što bi se moglo donekle poistovjetiti s onim nenametljive ljepote. Funkcionalizam tlocrtnog rješenja, građevna solidnost, sklad materijala, oblika i boja, svrsishodna jednostavnost detalja, no istodobno cjelovitost arhitekture i sklad s okolinom, to su uvjeti projektiranja da izvedena škola postane dobro arhitektonsko djelo.« Velik broj škola izgrađenih u graditeljskom zamahu 1950-ih i 1960-ih odgovara upravo tom opisu.

Jedan od autora čiji opus u izgradnji škola dokazuje ostvarenje toga cilja bio je → Zlatko Neumann, autor nekoliko značajnih škola i vrtića u poslijeratnom Zagrebu, među ostalima na Cvjetnoj cesti 17 (1957–59) u Cvjetnom naselju koji je prije rata koncipirao V. Antolić. Od ostalih Neumannovih škola značajne su ona u Laginjinoj ulici 13 (1961–64), Laurenčićevoj 1 (1961–64) u Folnegovićevu naselju, Bogišićevoj 13 (1956), II. Ferenčici 9A (1959–62) na Borongaju, te iznimni vrtići na Ferenčici (1961–62) i Volovčici (1961–63). Škole poslijeratnih desetljeća postajale su središte društvenog života u novim naseljima brzorastućih gradova, pomno planiranima prema urbanističkim standardima koji precizno definiraju odnos stambenih kapaciteta, parkovnih površina te infrastrukture društvenog standarda. Primjerima to dokazuju gotovo svi gradovi i mjesta u Hrvatskoj. Primjerice, osnovne škole → Nevena Šegvića u Kumrovcu (1955) i Visu (1964) uspostavljaju izniman dijalog sa zatečenim kontekstom grada, krajolika i topografije, nadograđujući javne prostore mjesta. U školi u Visu ulazi, trijemovi i atrij povezuju ulice na različitim kotama strmog terena i otvaraju društvene prostore škole polivalentnim scenarijima. Kumrovečka pak škola disponirana je u suglasju s topografijom te povezuje suvremeni okvir s oblikovnim motivima kraja posebice prisutnima u bazi i krovu. Škola se razvija u razvedenoj kompoziciji jasno artikuliranih dijelova – potezima učionica otvorenih pejzažu preko plitkih galerija i poluukopanom dvoranom s trgom na krovu. Suglasje topografije, grada, okolnih javnih i parkovnih površina i inventivnih unutarnjih dispozicija ostvaruje niz drugih antologijskih primjera toga razdoblja, poput zagrebačkih škola → Božidara Rašice u Mesićevoj 35 (1953–54) i → Antuna Ulricha u Hercegovačkoj 108 (1952), škole → Dinka Vesanovića u Viškoj 12 (1953–57) na Bačvicama u Splitu, → Ivana Vitića na Trgu Ivana Gorana Kovačića 2 (1952) u Šibeniku, → Jerka Marasovića i Petra Galića (1972–77) u Klisu, i dr.







U kontekstu racionalizacije izgradnje i razvijanja modularnih i tipskih sustava, ističu se trotraktne osnovne škole → Radovana Nikšića koje je koncipirao s → Aleksandrom Dragomanovićem i potom realizirao u različitim suradnjama (primjerice u Zagrebu, u Dubravi 1960., s A. Dragomanovićem, i u Trnskom 1963., s → Edom Šmidihenom). Početak 1960-ih obilježen je intenzivnim propitivanjem modularnosti, prefabrikacije i tipskih projekata, posebice u domeni predškolskih ustanova, počevši s antologijskim projektima → Borisa Magaša za 50 i 100 djece, nastavljen istraživanjima → Vinka Uhlika u okviru poduzeća → Jugomont i dr. Kulminacija implementacije i kvalitete tipskih projekata ostvarena je sredinom 1970-ih, primjerice istaknutim djelovanjem → Radovana Tajdera koji je razvio sustave tipskih predškolskih ustanova Megas i 414. Potonji čini šesterokutni modul koji, iako inicijalno razvijen za prostor Novog Zagreba, svoje iteracije nalazi i u suglasju s lokalnim kontekstima Petrinje i Ploča. Zajedno s Nenadom Paulićem, Tajder je razvio i sustav tipskih osnovnih škola sastavljenih od šesterokutnih kula znanja okupljenih oko središnjih polivalentnih prostora, trokutastih školskih trgova. Uz ispitivanja tipskih projekata, R. Tajder ostavio je izniman opus i u namjenski projektiranim zgradama škola i drugih programa društvenog standarda, poput osnovne škole u Kutini (1980–82), škole pri Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju za hendikepiranu djecu u Krapinskim Toplicama (1979–82) ili Centra za rehabilitaciju mentalno retardirane djece u zagrebačkoj Sloboštini (1984). Do kraja 1980-ih novi val izgradnje škola propitkivao je funkcionalistička polazišta poslijeratnog razdoblja i proizvodi kulturni identitet kraja stoljeća, poput gimnazije u Malešnici u Zagrebu (1990) → Andrije Mutnjakovića ili srednjoškolskog centra u Ulici Matice hrvatske 11 u Splitu (1992) → Dinka Kovačića.

























Razdoblje od hrvatske samostalnosti do danas

Danas se u Hrvatskoj pod pojmom škole podrazumijevaju osnovne i srednje škole. Osnovne škole dijele se na redovite (obvezne), umjetničke te one za obrazovanje odraslih, dok se srednje dijele na gimnazije, strukovne i umjetničke škole. Obvezno osnovno obrazovanje traje osam godina a u školu se upisuju djeca stara sedam godina. Formativne godine života, u kojem od vrtićkog djeteta postaju zreli tinejdžeri, djeca provode u prostoru škole. Stoga projektiranje škole, koje prostorni okvir postaje »treći učitelj« u odgoju i obrazovanju djeteta, predstavlja dugoročno odgovoran arhitektonski zadatak. Državni pedagoški standard donesen je 2008. za vrtiće, osnovne i srednje škole te su njime regulirani osnovni elementi prostora. Godine 2022. detaljno su opisani novim Normativima za projektiranje osnovnih škola koji su nastali kao rezultat rada interdisciplinarne skupine okupljene oko cilja osuvremenjivanja školskih prostora te omogućavanja njegova fleksibilnog reagiranja na promjenjive zahtjeve sredina u kojima nastaju. U tom je razdoblju raspisan i velik broj javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja rezultati kojih redovito predstavljaju najznačajnije dosege u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi obrazovanja, nastavljajući tradiciju prvih natječaja na tlu Hrvatske koji su se raspisivali upravo za školske zgrade. Niz primjera škola izgrađenih u Hrvatskoj od 1990-ih do danas svojom je prostornom interpretacijom onoga što čini poticajan okvir za odgoj i obrazovanje te formulira identitet sredine postavio nove standarde, potaknuo nove smjerove razvoja i svrstao se u međunarodno prepoznate primjere arhitekture namijenjene obrazovanju.

Projekt Industrijsko-obrtničke i tehničke škole u Zadru → Veljka Oluića i → Tončija Žarnića obilježio je generacijski prijelaz, ali i promjenu sustava – natječaj koji je osvojen 1987. realiziran je tek 2004. Unatoč tomu arhitektura je dokazala svoju suvremenost, a njezina je ključna prostorna gesta piano disponibile – otvoreni javni prostor koji povezuje školu s gradom i omogućuje višestruku uporabu. Taj prostor široj zajedniciomogućuje korištenje školskih sadržaja poput knjižnice, učionica i radionica. Sklop škole čine tri volumena i jedna ploha orijentirani prema gradskom kontekstu i unutarnjem dvorištu.







Osnovna škola Fran Krsto Frankopan u gradu Krku → Saše Randića i → Idisa Turata iz 2005. izniman je primjer korespondiranja s povijesnim kontekstom, u kojem škola izrasta iz dijaloga sa zatečenim strukturama grada i revitalizira ga svojim sadržajem. Škola se nalazi na sjeveroistočnom rubu stare gradske jezgre i predstavlja spoj gradskog tkiva i kompleksa samostanskih crkava sv. Franje i Gospe od Zdravlja (sv. Mihovila) smještene uz sjeverna gradska vrata. Tim projektom planirana škola postaje generator urbane aktivnosti grada te se koristi postojećim elementima konteksta, prepoznatima u elementima gradske ulice i trga koji čine okosnicu za nizanje javnih školskih sadržaja. Istodobno projektirana rekonstrukcija gradskog bedema predstavlja sastavni dio revitalizacije sjevernih gradskih vrata te s kompleksom buduće škole i samostana čini nedjeljivu cjelinu.













 škola u naselju Sopnica-Jelkovec u Sesvetama → Hildegard Auf-Franić, → Tina Svena Franića, → Luke Korlaeta i → Vanje Ristera izgrađena je 2009. u okviru programa društveno poticane stanogradnje (POS) kao integralni dio infrastrukture društvenog standarda novog susjedstva. Školska zgrada s trodijelnom sportskom dvoranom i dvonamjenskim skloništem projektirana je za 900 učenika. Ispunjavajući funkciju novoga društvenog središta, društveni prostori projektirani su u kontinuitetu od školskog trga koji se nastavlja preko trijema u unutarnji javni višenamjenski prostor koji je introvertiran i obogaćen tribinom te vizualno i prostorno povezuje sve dijelove škole. Racionalna organizacija volumena škole i dvorane, koje povezuje zajednička baza, omogućila je etapnost u izgradnji, te je škola dograđena 2020.

Odgojno-obrazovni sklop na Kajzerici u Zagrebu Vedrana Pedišića, → Emila Špirića, Ericka Velasce Farrere i Juana Josea Núñeza Andradea rezultat je javnog natječaja raspisanoga 2008. koji je predviđao opsežan sklop redovite osnovne škole, francusko-njemačkog liceja, jedan hrvatski i jedan francusko-njemački vrtić. Do realizacije 2013. u novi su se kampus uselile redovita osnovna škola i gimnazija, dok su vrtići postali u cjelini dio kapaciteta javnih gradskih vrtića. Školske lamele odignute su od tla, a vrtić je prizemljen, poluatrijski. Kompleks na Kajzerici je posebice značajan u kontekstu u kojem je nastao – neplanski građenom naselju iznimno guste matrice i bez ikakva prikladnoga javnog prostora, većega trga ili društvenih sadržaja. Velikom javnom površinom koja je pristupačna naselju i izvan radnog vremena, školski sklop postaje dijelom susjedstva, otvoreni prostor susreta.







Osnovna škola u predjelu Žnjan-Pazdigrad u Splitu djelo je arhitektonskog ureda x3m koji čine Mirko Buvinić, Mirela Bošnjak i Maja Furlan Zimmerman. Javni arhitektonski natječaj raspisan je 2009. u heterogenom, nekonsolidiranom predjelu Splita u kojem su izmiješana mjerila trgovačkih centara, obiteljske i višestambene izgradnje, poljoprivrednih plastenika i nedefiniranih ostataka, s kroničnim nedostatkom javnoga prostora i društvene infrastrukture. Program natječaja odgovarao je na potonju potrebu programom vrtića i osnovne škole naselja, no autori su zadatak nadogradili interpoliranjem javnih površina koje naselju daju prijeko potreban identitet i prostor povezivanja pojedinih skupina zajednice. Specifičnu situaciju neravnog terena i spajanja različitih kota pristupa autori su uzeli kao polazište za razvijanje niza naselju dostupnih vezanih ploha, uslojavajući ih u kompleksan sustav natkrivenih i otvorenih trgova, igrališta i sportskih terena površina kojih nadmašuje kvadraturu čestice. Tako su zajednički prostori škole, kao i oni koji okupljaju zajednicu – poput prostora više namjena, knjižnice ili ulaza gledatelja u dvoranu – izravno vezani uz sustav javnih ploha, dok se oni u kontroliranom režimu korištenja – susjedstva učionica, gospodarstvo – nalaze ispod ili iznad njih.







Osnovna škola Zorke Sever u Popovači rezultat je javnog arhitektonskog natječaja raspisanoga 2007. na kojem su pobijedili → Mia Roth-Čerina i Tonči Čerina. Smještena na prazno polje rubne zone maloga grada, škola je koncipirana kao binuklearni kompleks dvorane i škole, organiziran oko osnovnih pristupnih putova i pripadajućih zajedničkih prostora. Glavni pristupi su istodobno i mjesta okupljanja na ulazu u školu i dvoranu, artikulirani i objedinjeni trijemom. Pješačkim prodorom do sportskog dijela parcele na sjeveru omogućeno je korištenje igrališta i u izvannastavno vrijeme, te povezivanje s planiranom rekreacijskom zonom. Volumeni slijede koordinatni sustav koji uspostavljaju pristupne osi svake skupine korisnika, povezani nizom učionica okrenutih pejzažu i galerijama orijentiranima na unutarnji krajolik prostora za više namjena (PVN) i dvorane.

U sličnom kontekstu, također kao rezultat javnog arhitektonskog natječaja raspisanoga 2006., uredi Submap (Marija Burmas, Ivo Lola Petrić) i J.K.A. arhitekti (Jakša Kalajžić) 2019. realizirali su osnovnu školu u Ivanjoj Reci kao središnji javni prostor u naselju koje do tada nije imalo značajniju društvenu infrastrukturu. Pozorno oblikovanim prijelazima između javnog i školskog prostora – od ulice, preko trga i parka do školskih vrtova – stvara se višeslojna prostorna struktura. Projekt afirmira edukacijske prostore kao katalizatore zajedništva, nudeći funkcionalan, inkluzivan i urbanistički osviješten ambijent.

Posljednjih godina, u kontekstu novih europskih politika usmjerenih k održivosti, dolazi do novog pristupa razvoju mreže škola koja aktualizira ponovnu uporabu zgrada i uspostavljanje dijaloga s postojećim zgradama škola. Jedan je od takvih primjera rekonstrukcija i dogradnja Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskoga na Mlinarskoj cesti 35 u Zagrebu realizirana prema projektu Zorana Boševskog, Borisa Fiolića i Željka Golubića, koja predstavlja primjer iznimno promišljenog odgovora na prostorno složenu situaciju i izazove suvremenog obrazovanja. Temelji se na povezivanju postojećih školskih paviljona iz 1961. Željka Žlofa s novim edukacijskim sadržajima kroz niz atrija, terasa i zajedničkih prostora, stvarajući prostorno bogat, funkcionalan i društveno inkluzivan ambijent. Projekt potvrđuje važnost arhitekture u oblikovanju obrazovnih prostora koji podjednako podupiru formalno učenje i neformalne oblike susreta i zajedništva, ali i demonstrira potencijal uspostavljenih dijaloga kojima se aktualizira i progušćuje postojeći izgrađeni kontekst.

zgrade za kulturu, građevine namijenjene smještaju i odvijanju kulturnih sadržaja, tj. izlaganju i pohrani umjetničkih djela i muzejskih zbirki (muzeji, galerije, umjetnički paviljoni), smještaju knjižničnih zbirki (knjižnice ili biblioteke), zbirki dokumenata i druge arhivske građe (arhivi), izvođenju scenskih i glazbeno-scenskih priredbi (kazališta, koncertne dvorane), projekciji filmova (kinematografi), i dr. Te građevine svojom reprezentativnošću, monumentalnošću i položajem u urbanom okruženju nerijetko pripadaju skupini najvažnijih arhitektonskih ostvarenja svoga doba. U današnje su doba funkcionalno, tehnološki i organizacijom prostora potpuno podređene zadovoljavanju specifičnih zahtjeva sadržaja za koji se grade.

Muzeji i galerije

Umjetnine i ostali predmeti sakupljali su se već u starome vijeku. U antičkoj Grčkoj i Rimu bile su poznate pinakoteke (zbirke slika); u srednjem vijeku umjetnički predmeti čuvali su se u crkvenim riznicama, osobito stolnih crkava. Današnji tip zbirke umjetnina i rijetkosti javio se u doba renesanse u Italiji (Lorenzo de’ Medici osnovao je u Firenci park skulptura sa zbirkom antičke plastike, a njegov sin Cosimo I. u palači Uffizi zbirku slika koja je 1581. bila otvorena javnosti; papa Julije II. osnovao je Vatikanski muzej skulptura).

U razdoblju prosvjetiteljstva, sredinom i u drugoj polovici XVIII. st., intenzivirao se proces otvaranja javnosti velikih dvorskih kolekcija u Europi. Tako je u kompleksu dvorca Sanssouci kraj Potsdama pruski kralj Fridrik II. Veliki otvorio javnosti zbirku pruskih kraljeva, a gotovo istodobno u Beču car i kralj Josip II. otvorio je habsburške zbirke. Prvim modernim muzejom smatra se British Museum u Londonu osnovan 1753.

Tijekom XIX. st. zgrade muzeja prostorno su se usložnjavale. Osim prostora u kojem se izlažu djela sadržavaju i depoe, knjižnice, restauratorske radionice, administrativne prostorije i sl. Rani reprezentativni primjeri namjenski građenih muzejskih zgrada javili su se početkom XIX. st., osobito u Bavarskoj i Pruskoj. Prvi muzej skulpture, Gliptoteka u Münchenu, otvoren je u zgradi koju je 1816–30. projektirao Leo von Klenze, koji je u tom gradu 1826–36. izgradio i galeriju slika (Stara pinakoteka). U središtu Berlina izgrađen je 1825–30. Stari muzej prema projektu Karla Friedricha Schinkela. Iz toga doba datira i Novo krilo muzeja u Vatikanu Raffaelea Sterna (1817–22).

U drugoj polovici XIX. st. sagrađen je golem broj muzejskih zgrada u svim većim europskih gradovima, kao i na arheološkim nalazištima i drugim mjestima. Muzeji su se, s obzirom na namjenu, iznimno diversificirali i specijalizirali, pa se osim umjetničkih javljaju i etnografski, prirodoslovni, povijesni, vojni, arheološki, školski, obrtnički, sveučilišni i drugi tipovi muzeja. Pojedine muzejske zgrade odlikuju se smjelom uporabom novih materijala poput lijevanoga željeza i stakla (Prirodoslovni muzeji Sveučilišta u Oxfordu, 1854–60. i u Londonu, 1873–80). Osobito velik broj muzejskih zgrada podignut je u habsburškoj prijestolnici Beču: Muzej ratne povijesti u kompleksu vojnog Arsenala (1850–56), Austrijski muzej za umjetnost i industriju (danas Muzej primijenjenih umjetnosti, 1869–71) te Muzej povijesti umjetnosti i Prirodoslovni muzej (1871–91).

U XX. st. muzeji iz starih zgrada i dvoraca prelaze u novoizgrađene moderne zgrade, funkcionalno i tehnološki prilagođene određenoj vrsti eksponata: Guggenheimov muzej u New Yorku (Frank Lloyd Wright, 1959), Nova nacionalna galerija u Berlinu (Ludwig Mies van der Rohe, 1968), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Centru Georges Pompidou u Parizu (Renzo Piano i Richard Rogers, 1977), Guggenheimov muzej u Bilbau (Frank Gehry, 1997) i dr.

U Hrvatskoj su se u prvoj polovici XIX. st. također počele intenzivno razvijati muzejske institucije. Već je 1843. austrijski časnik Laval Nugent u svojoj rezidenciji na Trsatu otvorio privatni muzej sa zbirkom antičkih skulptura. U sklopu Narodnoga doma u Opatičkoj ulici u Zagrebu djelovao je od 1846. Narodni muzej zamišljen kao ključna nacionalna institucija hrvatskog naroda, koji je nakon II. svj. rata rasformiran osamostaljenjem pojedinih zbirki.

Malo je, međutim, građevina namjenski podignuto kako bi služile muzejskoj svrsi. Na prvome mjestu ističe se palača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4) na Trgu N. Šubića Zrinskog u Zagrebu (→ Friedrich Schmidt, 1877–84) koja je od početka zamišljena i kao muzejska zgrada. U svojim donjim etažama služila je potrebama Arheološkog odjela Narodnoga muzeja, a na trećem katu smještena je Strossmayerova galerija starih majstora.







Pri gradnji neorenesanse zgrade Obrtne škole i internata na današnjem Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu (→ Herman Bollé, 1887–91) mali je prostor u prizemlju ostavljen za potrebe → Muzeja za umjetnost i obrt (sv. 2), koji pak danas zauzima veći dio jedne od najistaknutijih muzejskih zgrada u nas (muzej je rekonstruiran između 1957. i 1962. prema projektu → Stjepana Planića i → Lavoslava Horvata, kada je adaptirano potkrovlje, dok je cjelovita rekonstrukcija zgrade s novim postavom obavljena 1985). U Zagrebu je 1902–03. podignuta i secesijska zgrada Trgovačkog i obrtničkog muzeja prema projektu → Vjekoslava Bastla; godine 1919. prenamijenjena je u → Etnografski muzej (sv. 2). Najreprezentativnija zgrada muzeja podignuta u Hrvatskoj prije raspada Austro-Ugarske Monarhije svakako je zgrada Arheološkog muzeja u Splitu, podignuta 1912–14. prema projektu bečkih arhitekata Friedricha Ohmanna i Augusta Kirsteina, s pročeljima u kombinaciji historicističkih i secesijskih motiva i originalnim referencama na lokalno graditeljstvo. U zgrade za izlaganje umjetnina ubraja se i zagrebački Umjetnički paviljon, izvorno podignut za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. prema projektu mađarskih arhitekata Florisa Korba i Kalmana Giergla. Od dijelova paviljona prebačenih u Zagreb sagrađena je 1897–98. nova građevina prema dijelom izmijenjenom projektu bečkih arhitekata → Fellnera i Helmera, svečano otvorena izložbom Hrvatskoga salona.



















U prvoj polovici XX. st. nastavio se trend otvaranja specijaliziranih muzeja, koji su uglavnom bivali udomljeni u postojećim prilagođenim prostorima reprezentativnih gradskih palača. Takvi su npr. u Zagrebu Hrvatski školski muzej uređen 1901. u palači Hrvatskog učiteljskog doma (→ Hönigsberg i Deutsch, 1888), Moderna galerija (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) uređen 1934. u historicističkoj palači Vranyczany u Hebrangovoj 1 (Otto von Hofer, 1883), Arheološki muzej uređen 1945. u palači Vranyczany-Dobrinović na Trgu N. Šubića Zrinskog 19 (Ferdinand Kondrat, 1878–79), ili u Puli Arheološki muzej Istre otvoren 1930. u zgradi nekadašnje austrijske gimnazije (1890). Potkraj tog razdoblja novoizgrađen je reprezentativni izložbeni paviljon Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (→ Ivan Meštrović s L. Horvatom, → Haroldom Bilinićem i dr., 1934–38), kapitalno ostvarenje hrvatske moderne arhitekture.



















Nakon II. svj. rata počele su se intenzivnije graditi zgrade u potpunosti prilagođene suvremenim zahtjevima muzejske i galerijske djelatnosti. Slučaj je htio da prve od njih budu, kao istaknuta djela hrvatske moderne arhitekture, izgrađene izvan Hrvatske – Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu (danas Muzej suvremene umjetnosti; → Ivan Vitić, 1959) i Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH; → Boris Magaš, → Edo Šmidihen i Radovan Horvat, 1963). Nakon toga gradili su se Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (→ Miroslav Begović, 1968–85), Arheološki muzej u Zadru (→ Mladen Kauzlarić, 1973), Muzej revolucije u Rijeci (danas Muzej grada Rijeke; → Neven Šegvić, 1972–76), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (M. Kauzlarić, 1976).

























U istom su se razdoblju na novim muzeološkim spoznajama nastavile uređivati povijesne zgrade za muzejsko-galerijske namjene. Tako je u obiteljskoj kući Meštrović na Mejama u Splitu (I. Meštrović, L. Horvat, 1931–39) uređena 1952. Galerija Meštrović, a u kiparovu stambenom i radnom kompleksu u Mletačkoj ulici u Zagrebu, nastalom 1924. njegovom adaptacijom dviju kuća iz XVIII. st., uređen je Atelijer Meštrović (M. Begović, 1961–63). U modernističkim prostorima Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti (→ Marijan Haberle, 1949) uređen je 1959. Tehnički muzej (→ Tehnički muzej Nikola Tesla; sv. 4). Kneževa palača u Šibeniku iz XIII–XIV. st. rekonstruirana je i dograđena (→ Ante Vulin, 1972–75) kako bi zadovoljavala suvremene potrebe Muzeja grada Šibenika. U baroknom dvorcu obitelji Oršić iz XVIII. st. u Gornjoj Stubici uređen je 1973. Muzej seljačkih buna, a u preuređenim prostorima samostana sv. Marije osnovanoga u XI. st. u Zadru udomljena je 1976. Stalna izložba crkvene umjetnosti. U Zagrebu je na Gornjem gradu 1979–82. → Igor Emili izveo rekonstrukciju i adaptaciju zgrade isusovačkoga samostana u izložbeni prostor (danas Galerija Klovićevi dvori), dok je središnje krilo zgrade Realne gimnazije i Trgovačke škole (Ludwig i Hülssner, 1894–95) na Rooseveltovu trgu u Zagrebu uređeno u Muzej Mimara (→ Berislav Šerbetić, → Ivan Piteša, → Mihajlo Kranjc, → Matija Salaj, 1987). Specifični muzealski poduhvat u svjetskim razmjerima predstavlja i poslijeratno uređenje Starog sela Kumrovec u etnološki muzej na otvorenome s 40-ak autentičnih seoskih građevina, osnovan 1953.













Nakon osamostaljenja Hrvatske, a osobito u XXI. st., nezapamćenim se intenzitetom grade nove muzejske zgrade suvremenog izričaja i inovativnih muzejskih koncepcija. Među njima se ističu Muzej Lapidarium u Novigradu (→ Idis Turato, → Saša Randić, 2003–08), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (→ Goran Rako, 2004–07), Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu (→ Igor Franić, 2009), Muzej antičkog stakla u Zadru (→ Branko Silađin, 2009), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (I. Turato, S. Randić, 2009), Muzej krapinskih neandertalaca (→ Željko Kovačić, 2010), Muzej sinjske alke (→ Ante Kuzmanić, 2009–15), Muzej vučedolske kulture (G. Rako, 2015), i dr.











































U istom je razdoblju realizirano i nekoliko adaptacija povijesnih građevina u suvremene muzejske prostore, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci uređenog u zapadnom krilu (tzv. H-zgrada) negdašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić (→ Dinko Peračić, 2017) i Muzeja grada Rijeke uređenog u palači šećerane u sklopu istog kompleksa (2020), te obnove i adaptacije Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu smještenog u povijesnoj plemićkoj palači na bedemima zagrebačkog Gornjega grada (G. Rako, 2024).













U posljednje doba turističku ponudu hrvatskih manjih gradskih središta i prirodnih fenomena upotpunjuje brzorastući broj interpretacijsko-edukacijskih izložbenih centara za posjetitelje, njegujući u osebujnoj formi lokalne vrijednosti. Usporedno s tim, raste i broj novoobnovljenih i revitaliziranih povijesnih utvrda, dvoraca i drugih građevina, kojih se unutarnji prostori počesto privode sličnoj namjeni.

Knjižnice i arhivi

Najstarije knjižnice nastale su oko 3000. pr. Kr. u svetištima babilonsko-asirskoga kulturnoga kruga: otkriveni su ostatci sumerskih, amorićansko-kanaanskih, hetitskih te asirskih knjižnica. Kod starih Grka procvat znanosti pratio je i razvoj knjižnica. Doba helenizma obilježavaju velike knjižnice u Aleksandriji i Pergamu. Rimljani su od II. st. pr. Kr. osnivali privatne knjižnice. Prvu javnu knjižnicu u Rimu osnovao je Azinije Polion (39. pr. Kr.), a najveća je bila Trajanova knjižnica Ulpija; početkom IV. st. Rim je imao 28 javnih knjižnica. Bile su to monumentalne građevine s velikom dvoranom urešenom kipom božanstva i poprsjima učenjaka i pisaca. Svitci su se čuvali u pretincima drvenih ormara simetrično poredanih u zidnim nišama. U srednjem su vijeku nestale javne knjižnice, a pojavile se samostanske. Od IX. st. postojale su stručno vođene velike javne knjižnice u arapskim gradovima (Bagdad, Kairo, Córdoba, Toledo). U XIII. st. franjevci i dominikanci su uz kolegije osnivali i knjižnice iz kojih će se razviti sveučilišne knjižnice, među kojima je prva i najvažnija ona Pariškog sveučilišta Sorbonne (1253), a potom i druge u Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Češkoj, Austriji. Doba humanizma i renesanse obilježio je porast bibliofilije, te su se počele javljati javne knjižnice, od kojih je prva osnovana 1441. u samostanu sv. Marka u Firenzi (Marciana), a potom i Laurenziana u Firenci, Marciana u Veneciji, Vaticana u Rimu. Pronalaskom tiska sredinom XV. st. knjiga se širila Europom. Pojedine su vladarske kuće osnivale knjižnice koje će biti temelj kasnijih nacionalnih knjižnica. Godine 1537. Kraljevska knjižnica u Parizu dobila je pravo na besplatan primjerak svake knjige tiskane u Francuskoj. Knjižnice u doba baroka bile su nalik muzejima, velike dvorane prenatrpane neobičnim i rijetkim predmetima; knjige su bile smještene na policama, koje su prema potrebi sezale sve do stropa.

Tijekom XIX. st. sve veća produkcija knjiga, nastanak suvremenog sustava školovanja, otvaranje mnogobrojnih sveučilišta i sve veći postotak pismenog stanovništva doveli su do nastanka mnogih javnih, državnih, pokrajinskih, gradskih, sveučilišnih i drugih knjižnica koje je trebalo udomiti u namjenskim zgradama. Već potkraj XVIII. st. arhitekti poput Étienne-Louisa Boulléa izrađivali su prijedloge za arhitektonsko rješenje velike javne knjižnice (oko 1785). Istodobno su se, po uzoru na starije knjižnice iz doba renesanse i baroka, ali u novom klasicističkom ruhu, gradile bibliotečne zgrade u sklopu sveučilišnih kampusa (knjižnica Virginijskog sveučilišta Thomasa Jeffersona, 1817–26). Među najmonumentalnije rane javne knjižnice ubraja se zgrada Bavarske državne biblioteke u Münchenu, podignuta prema projektu Friedricha von Gärtnera (1832–43). Nešto kasnije gradi se knjižnica Sainte-Geneviève u Parizu Henrya Labroustea (1843–50) koja se ubraja u najranije primjere neorenesanse u arhitekturi; predstavlja inovaciju u otvorenoj uporabi lijevanog željeza u unutrašnjosti, kojom je ostvaren jedinstven, velik i dobro osvijetljen prostor za čitaonicu. Na sličan je način Labrouste projektirao i zgradu francuske Nacionalne biblioteke (1860–68) u Parizu, a inovativnošću stilskih i tehničkih rješenja ističe se i Bibliothéque de l’École de Droit podignuta u istome gradu 1876–78. prema projektu Louisa-Ernesta Lheureuxa. U posljednjim desetljećima XIX. st. osobito velik broj reprezentativnih zgrada javnih knjižnica podignut je u SAD-u (Javna knjižnica u Bostonu McKima, Meada & Whitea, 1888–92).

Javne knjižnice XIX. st. sadržavale su nekoliko osnovnih tipova prostorija: čitaonice (općeg tipa, profesorske, za rijetke knjige, časopise, rukopise i sl.), prostore za kataloge, spremišta, administrativne prostore, ulazne i pomoćne prostore. Od XIX. st. namjenski su se gradile i zgrade arhiva, koje su imale mnoge odlike srodne zgradama knjižnica, a kadšto su se arhivi i knjižnice smještali u zajedničkom sklopu. Nakon II. svj. rata knjižnice su počele, uz tiskanu, prikupljati i audiovizualnu građu, a potkraj XX. st. i elektroničke publikacije. U drugoj polovici XX. st. gradile su se prostrane knjižnice s velikim čitaonicama i velikim dijelom građe na policama u otvorenom pristupu, klasične kataloge zamijenili su nizovi računala putem kojih se pretražuju domaće i svjetske baze podataka.

Najstarije su poznate knjižnice u Hrvatskoj one uz benediktinske samostane (iz X. i XI. st). Potkraj XI. st. osnovana je knjižnica Stolne crkve u Zagrebu (Metropolitana) te kaptolske knjižnice u Splitu, Trogiru i Hvaru. Od XII. st. djeluju knjižnice uz samostane templara, cistercita, dominikanaca, franjevaca, pavlina; najpoznatije su od njih knjižnice dominikanskog samostana i samostana Male braće u Dubrovniku (XIII. st.), franjevačke knjižnice u Šibeniku, Zagrebu, Varaždinu i Zadru (XIII. st.) te na Visovcu, Košljunu, Trsatu, u Splitu (XV. st.), pavlinske u Remetama (XIII. st.) i Lepoglavi (XV. st.). U doba humanizma nastale su poznate privatne knjižnice. U XVII. st. isusovci su za potrebe svojih škola osnivali knjižnice uz kolegije u Dubrovniku, Zagrebu, Rijeci, Varaždinu i Požegi; iz takve kolegijske knjižnice u Zagrebu nastala je Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK). Prva javna knjižnica u Splitu i Dalmaciji tijekom XVIII. st. (otvorena 1706) bila je sjemenišna knjižnica Biblioteca Pastritia. U XIX. st. osnovane su knjižnice pojedinih znanstvenih zavoda i društava: knjižnice Arheološkog muzeja u Splitu (1821) i Zagrebu (1846), Mornarička knjižnica u Puli (1865), Knjižnica JAZU-a (1868) i dr. Istodobno su se počele osnivati školske knjižnice: knjižnica gimnazije u Vinkovcima (1823), Zadru (1829). Gradske knjižnice otvorene su u Poreču (1810), Zadru (1857), Rovinju (1859), Rijeci (1892), Splitu (1903), Karlovcu (1905), Zagrebu (1907).













Prva namjenski izgrađena zgrada knjižnice i arhiva u Hrvatskoj jest zgrada Zemaljskog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u Zagrebu. Podignuta je 1911–13. prema projektu arhitekta → Rudolfa Lubynskog i najvažniji je secesijski Gesamtkunstwerk Zagreba i Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranog betona kako bi se postigla otpornost na vatru. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnom svjetlošću. Pokriven je kupolom koju izvana naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu kao simboli mudrosti, a koje su središnji likovi ikonografskog programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. činili zagrebačko sveučilište: teološki, filozofski, pravni i medicinski. Djelo su Roberta Frangeša Mihanovića, dok je reljef u zabatu na začelju zgrade (odn. južnom pročelju) djelo Rudolfa Valdeca i alegorija je prosvjete. Glavni prostori u unutrašnjosti, stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica bogato su secesijski dekorirani, dobro sačuvani i većim dijelom restaurirani. Do 1995. knjižnična je građa iseljena, a zgrada je u potpunosti pripala Hrvatskom državnom arhivu.







Gradska knjižnica u Zagrebu osnovana 1907. bila je isprva smještena u kuli Kamenitih vrata, a 1938. privremeno je preseljena u prostorije na prvome katu Novinarskog doma u Perkovčevoj 2 (→ Bruno Bauer, 1928–29), odakle je 1995. također privremeno preseljena u prostorije Starčevićeva doma na istoimenom trgu (Hönigsberg i Deutsch, 1985); 1967. s njom se spojilo nekoliko zagrebačkih knjižnica u knjižničnu mrežu, koja od 1978. djeluje pod nazivom Knjižnice grada Zagreba. U njihovu je sastavu i negdašnja Radnička knjižnica (danas Knjižnica Božidara Adžije), koja djeluje u zgradi Radničkoga doma, odn. komore (Jovan Korka, Đorđe Krekić, Đorđe Kiverov, 1937) od njegove izgradnje, a 2003. temeljito je obnovljena. Godine 2024. započela je izgradnja Gradske knjižnice Paromlin, kao dugo očekivani projekt (projektant: UPI-2M) koji bi uz izgradnju prostora središnje gradske knjižnice i društveno-kulturnog centra trebao obnoviti vrijednu industrijsku baštinu te revalorizirati prostor južno od Glavnoga kolodvora.

Neposredno nakon II. svj. rata otvarao se velik broj knjižnica u gotovo svakome mjestu. Knjižnični prostori uređivali su se u postojećim zgradama većih gradskih središta i novoizgrađenim zgradama novih stambenih naselja. Tako je npr. zgrada bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci adaptirana za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke (danas Sveučilišna knjižnica Rijeka; → Nada Šilović, 1954–56), kuća Gilming na Gornjem gradu u Osijeku adaptirana je za potrebe Gradske knjižnice (danas Gradska i sveučilišna knjižnica; 1957), a Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu smještena je u adaptirani prostor (→ Vjenceslav Richter, 1961–62) u prizemlju kuće Deutsch u Preradovićevoj 5 (→ Ignjat Fischer, 1928–29). Prva namjenski izgrađena, suvremena knjižnica u Hrvatskoj bila je Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić u Karlovcu (→ Mladen Vodička, 1976., dograđena 2007).













Jedan od najznačajnijih i najvećih projekata u području kulture u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. bila je izgradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (→ Marijan Hržić, → Velimir Neidhardt, → Zvonimir Krznarić, → Davor Mance, 1978–95), koja je danas najveća knjižnica u Hrvatskoj te na prostoru površine približno 36 000 m² udomljava približno 3,5 milijuna jedinica raznovrsne građe.













Nakon hrvatskog osamostaljenja, te otvorenja NSK-a kao središnjega kulturnog događaja 1990-ih, u Hrvatskoj se intenzivno uređuju prostori za smještaj knjižnica te grade nove zgrade. Tako je npr. u negdašnjim domovima JNA u Šibeniku (I. Vitić, 1961) uređena Gradska knjižnica Juraj Šižgorić (2005) te u Splitu (I. Vitić, 1966) Gradska knjižnica Marka Marulića (2008). Izgrađene su nove zgrade Knjižnice Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (Dina Vulin Ileković, Boris Ileković, A. Vulin, 2009) te Knjižnice Jelkovec kao jedine samostojeće građevine u sastavu Knjižnica grada Zagreba (2012). Gradska knjižnica i čitaonica Metel Ožegović u Varaždinu (2021) uređena je u obnovljenoj palači Ritz. U jednoj od građevina (T-zgrada) već spomenutog bivšeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić u Rijeci potpunom je rekonstrukcijom uređena nova Gradska knjižnica Rijeka (S. Randić, 2023), najsuvremenija u Hrvatskoj. Iste je godine otvorena i nova suvremena zgrada Gradske knjižnice i čitaonice u Vinkovcima (Marko Milidrag) te zgrada Gradske knjižnice Požega (Boris Vučić Šneperger) u obnovljenoj i dograđenoj palači Prve požeške štedionice (Hönigsberg & Deutsch, 1907).































Među hrvatskim arhitektima koji su zapaženi po projektima knjižnica u inozemstvu ističu se → Andrija Mutnjaković, koji je izgradio monumentalnu zgradu osebujne arhitektonske simbolike Nacionalne i sveučilišne knjižnice Kosova u Prištini (1982), te → Ante Josip Kostelac, koji je izveo uređenje zgrade Gradske knjižnice u njemačkom Marburgu (1986–91).







Kazališta i koncertne dvorane

Prva su se kazališta javila još u antičko doba. U staroj su se Grčkoj gradila amfiteatralno, povišenjem redova sjedišta za publiku, šireći se približno polukružno od mjesta izvođenja predstave (orkestra), koje se poslije uređuje i pozadinskom kamenom gradnjom (scena s proscenijem u prednjem planu). Taj se tip kazališta, uz preinake i građevinske doradbe, zadržao i u starome Rimu, te se gradio u svakom značajnijem gradu na području rimskog utjecaja. U srednjem je vijeku klasično kazalište posve zamrlo, ali su se javile putujuće glumačke družine (histrioni) koje su izvodile razne igre i predstave po sajmištima, poslije i u dvorcima. Obnovom zanimanja za antiku, u renesansi su se počela graditi kazališta u bogatim gradovima (Vicenza, 1584); gradnjom kazališta za Cameratu Fiorentinu u Firenci (1598) počela je prilagodba kazališta potrebama opere, a gradnjom Teatra Farnese u Parmi (1618) utemeljen je kasniji, barokni oblik kazališta (velika pozornica opremljena mehanizmima za promjenu scena, bogato dekorirana arhitektura, proscenijski luk kao okvir za pozornicu, galerije i lože). Osim u Italiji i Francuskoj, kazališta su se osobito gradila u Engleskoj, gdje su potkraj XVI. st. u Londonu izgrađene tri velike zgrade tzv. elizabetanskog kazališta.

Od XVIII. st. izgradnja javnih kazališnih zgrada intenzivirala se. Kazališta su izašla iz okvira plemićkih palača i vladarskih dvorova te postala okupljališta pripadnika građanskoga sloja, poduzetnika i intelektualaca. Nisu bila samo hramovi glazbe, opere već i prosvjete, promicanja narodnog jezika, a predstavljala su i vrata u daleke i egzotične svjetove, što je utjecalo i na arhitekturu kazališnih zgrada. Tehničke inovacije, uporaba željeza i poslije čelika u graditeljstvu, omogućile su gradnju većih i sigurnijih kazališnih zgrada. Uvođenjem najprije plinske pa potom električne rasvjete smanjila se opasnost od požara, zbog koje su se kazališne zgrade osobito u drugoj polovici XIX. st. podizale kao slobodnostojeći objekti.

U XIX. st. kazališta su sadržavala tri osnovne prostorne cjeline. Ulazni prostori s predprostorima (raskošna stubišta te foajei) namijenjeni su teatraliziranju ulaska i boravka u zgradi kao i druženju između činova predstava, pa su iznimno reprezentativno uređeni. Gledališta kao središnji prostori kazališta u to su doba građena kombiniranjem amfiteatralnog tipa kazališta i kazališta s ložama. U odnosu na barokno kazalište, smanjuje se broj loža, a raste broj mjesta u ostatku gledališta te na galerijama. Prostor pozornice u to se doba širi napuštanjem slikanih scenografija, karakterističnih za barokno razdoblje, i razvojem drvenih kulisa koje se uz pomoć tehničkih uređaja spuštaju i dižu s pozornice. U volumenu zgrade sva su tri dijela kazališta jasno istaknuta. Najraskošnije je riješeno glavno pročelje iza kojega se nalaze stubišta i foajei, gledalište je obično pokriveno kupolom koja ima važnu klimatizacijsku ulogu, dok visinom u korpusu kazališta najčešće dominira stražnji dio zgrade, tzv. toranj iznad pozornice.

Kako je riječ o tehnički vrlo složenim građevinama, za njihovu su se izgradnju specijalizirali tek rijetki arhitekti, odnosno arhitektonski biroi (Opera Garnier u Parizu kao najpoznatija kazališna zgrada XIX. st. prozvana je po svojem projektantu). Osobiti značaj za područje srednje Europe imao je arhitektonski biro Fellner i Helmer iz Beča koji je autor pedesetak kazališnih zgrada na širem prostoru srednje i istočne Europe.

U Hrvatskoj postoje ostatci nekoliko antičkih kazališta. Najbolje je očuvano Malo rimsko kazalište u Puli, izgrađeno u I. st. na padini brežuljka koji daje prirodnu kosinu za smještaj polukružnog gledališta. Pula je u isto doba imala i Veliko rimsko kazalište izvan zidina, od kojega su do danas očuvani tek rijetki ostatci. Rimsko kazalište iz I. st. postojalo je i u Saloni, gdje su očuvani svi elementi osnove te je moguća njegova vjerna predodžba. Tijekom Dioklecijanova doba kazalište je dodatno raskošno ukrašeno, a scena je prilagođena novim kazališnim zahtjevima. Skromni ostatci rimskog kazališta (Isejski teatar) nađeni su i na poluotoku Prirovo u Visu, a vjeruje se da je izgrađeno na temeljima starijega, grčkoga. Iz antičkoga su doba u nas očuvani i neki amfiteatri, koji su, osim za borbe gladijatora, povremeno služili i za svojevrsna scenska uprizorenja, od kojih je svakako najglasovitiji onaj u Puli. (→ sportska arhitektura)

























Svjetovno se kazalište javilo u Dubrovniku već u početku XIV. st., a u Zagrebu od XV. st. histrionskim predstavama zabavljača i svirača. Početkom XVII. st. predstave su s javnih prostora postupno prešle u dvorane, pa je tako Hvar 1612. dobio kazalište adaptacijom gornjega dijela Arsenala, jedno od prvih građanskih kazališta u Europi; gledalište s ložama izgrađeno je 1803., a današnji neobarokni izgled potječe iz sredine XIX. st. U Dubrovniku je kazališna dvorana otvorena 1682. u Orsanu (također arsenalu), a u Zadru je za kazališne potrebe 1680. adaptirano skladište oružja. U prvoj polovici XVIII. st. i Split je dobio uređenu kazališnu dvoranu u zgradi gradske vijećnice. U isusovačkim su se školskim kazalištima sjeverne Hrvatske (1607–1772) drame, koje tematiziraju biblijske, mitološke, hagiografske, povijesne ali i rodoljubne motive, izvodile u dobro opremljenim kolegijskim kazalištima i na javnim urbanim lokalitetima.







Prvo javno kazalište za svjetovne predstave u Zagrebu nalazilo se u negdašnjem samostanu klarisa (danas Opatička 20), a potom u palači Pejačević-Amadé (Amadéovo kazalište), gdje je djelovalo od 1797. do 1834 (danas Demetrova 1). Godine 1834. otvorena je na zagrebačkome Markovu trgu kazališna zgrada u klasicističkom stilu koju je novcem dobivenim na bečkoj lutriji dao podići trgovac Kristofor Stanković. Prvo kazališno zdanje u Rijeci podignuto je 1765., a potkraj XVIII. st. započela je gradnja novoga kazališta (Teatar Adamić) koje je 1805. otvorio ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. Prvo kazalište u Zadru (Teatro Nobile) izgrađeno je 1783. na Kalelargi, na mjestu današnje kazališne zgrade (isprva Teatro Nazionale, danas Hrvatsko narodno kazalište Zadar) iz 1924.

Prvu suvremenu kazališnu zgradu izgradio je u Puli 1851–54. poduzetnik Pietro Ciscutti na Danteovu trgu. Ubrzo potom je prema projektu Ruggera Berlama izgradio novu, veću kazališnu zgradu (Politeama Ciscutti, danas Istarsko narodno kazalište), koju je svečano otvorio 1881. U drugoj polovici XIX. st. i drugi su veći hrvatski gradovi dobili suvremene kazališne kuće koje su većim dijelom u uporabi i danas. Veliki val izgradnje kazališnih zgrada započeo je 1860-ih, kada u podignuta kazališta u Splitu na Prokurativama (Teatro Bajamonti, 1859., nakon požara 1882. do danas očuvalo se samo južno pročelje), Zadru blizu Trga tri bunara (Teatro nuovo – Teatro Verdi, 1865., oštećeno u II. svj. ratu, a potom uklonjeno), Dubrovniku (Teatro Bonda, danas Kazalište Marina Držića, Emil Vecchietti, 1865), Osijeku (danas HNK Osijek; Karl Klausner, 1866), Šibeniku (Teatro Mazzoleni, danas HNK Šibenik; Josip Slade, 1870), koja su odreda romantičarskoga stilskog karaktera.







U razdoblju visokog i kasnog historicizma u posljednjim desetljećima XIX. st. arhitekturom kazališta u Hrvatskoj dominirao je arhitektonski biro Fellner i Helmer te neobarok kao stil. U to doba nastala su i najmonumentalnija kazališna zdanja u nas kao samostojeće građevine tehnički opremljene za najsloženije izvedbe. Najprije je Hermann Helmer sam projektirao kazališnu zgradu u Varaždinu (danas HNK Varaždin, 1870–73) u kojoj su bili i koncertna dvorana, restoran i kavana, prostorije za čitaonicu i nekoliko stanova. Potom je arhitektonski dvojac izveo velebno kazalište u Rijeci (danas HNK Ivana pl. Zajca, 1885), među prvima s metalnom krovnom konstrukcijom nad gledalištem, električnom rasvjetom i rotirajućom pozornicom, te kazalište u Zagrebu (danas Hrvatsko narodno kazalište, 1894–95) koje ni po čemu ne zaostaje za riječkim te se prometnulo u središnju kazališnu kuću u nas; tijekom njegove su izgradnje isti projektanti za potrebe kazališta dogradili zapadno krilo Hrvatskog doma, koje je u obnovi 1969. s kazalištem spojeno podzemnim prolazom. Istom razdoblju pripadaju i već spomenuto kazalište u Puli, te ona u Poreču (danas u sastavu Pučkog otvorenog učilišta, Domenico Pulgher, 1887) i Splitu (danas HNK Split, Emil Vecchietti i Ante Bezić, 1890–93) koje je nakon požara 1970. obnovljeno i dograđeno prema projektu → Božidara Rašice (1979). Početkom XX. st. u Rijeci je prema nacrtima Theodora Träxlera i Eugenija Celligoija izgrađeno 1913–14. jedno od najvećih i najmodernijih kazališta ovog dijela Europe, Teatro Fenice; odlikuje se duhom secesije s naznakama novijih stremljenja u arhitekturi, a moglo je primiti više od 2000 gledatelja.































Nakon plodnog razdoblja u kojem su izgrađene gotovo sve glavne kazališne kuće većih hrvatskih gradova, tijekom XX. st. one se višekratno obnavljaju, dok se za potrebe novoosnovanih kazališnih družina dvorane kinematografa, društvenih domova i sl. adaptiraju u gradska kazališta. Iznimka je izgradnja nove kazališne zgrade Gradskoga kazališta Trešnja u Zagrebu (A. Mutnjaković, 1989–99).

Za izvedbu koncerata i manje zahtjevnih scenskih izvedbi od davnine se rabe prikladni prostori privatnih kuća, sakralnih građevina, društvenih domova i sl. U Zagrebu je za tu svrhu izgrađena 1875–77. dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (→ Franjo Klein), koja je gotovo 100 godina djelovala kao središnja takva dvorana u nas. Zamijenila ju je suvremena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog izgrađena u duhu moderne na Radićevu trgu 4 (1958–73., M. Haberle, M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), i danas najveća dvorana te namjene u Hrvatskoj. U Splitu tu ulogu ima Hrvatski dom smješten u secesijskoj zgradi izgrađenoj prema projektu → Kamila Tončića 1908 (obnovljena 2020), dok se u Opatiji društvena i glazbeno-scenska događanja odavna odvijaju u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner (1913), a od 2017. u dvorani Kulturno-turističkog centra Gervais izgrađenoga na mjestu građevine koja je tijekom povijesti imala slične namjene. U sklopu Kulturnog centra Osijek otvorena je 2024. nova Koncertna dvorana Franjo Krežma, najmodernija takva zgrada u nas.

































Nakon II. svj. rata izgrađeni su mnogi kulturni centri i domovi s dvoranama prikladnima za scenske priredbe i koncerte. Među njima je i Spomen-dom Đuro Salaj u Slavonskom Brodu (M. Haberle, Hinko Jurković, 1961–72) s koncertno-kazališnom dvoranom te knjižnicom (danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica).







Kinematografi

Nakon pojave kinematografije (braća Lumière, 1895) rasla je potreba za osiguranjem prikladnih prostora za održavanje kinoprojekcija. U početku su se održavale u provizornim prostorima, šatorima, zgradama kazališta i sl. Izgradnja namjenskih kina započela je tek u godinama uoči I. svj. rata. Prva su kina uglavnom građena u historicističkim oblicima, no javljaju se i secesijska kina (kino Eden-palast u Berlinu arhitekta Brune Tauta, 1910). Budući da su rane filmske nitratne vrpce bile iznimno zapaljive, zbog opasnosti od požara prva su se namjenski građena kina podizala od vatrootpornih materijala poput armiranoga betona.

U Hrvatskoj je prvi stalni kinematograf, Salone Edison, otvoren 1906. u Rijeci, u prizemlju kuće Adamić u Fiumari 13. Iste godine otvoreni su i stalni kinematografi u Puli – Internacional, koji je djelovao u baraci u blizini Tržnice, u Zagrebu – Pathé Bioskop, poslije Union u dvorišnoj zgradi Gajeve 1, na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik te Ćirilo-metodski bioskop u baraci s ulazom iz Masarykove, približno na mjestu donedavnog kina Europa. Prvo stalno kino u Splitu, Kino Karaman, otvoreno 1907. u današnjem, naknadno probijenom, Ilićevu prolazu djeluje i danas. Među najstarije sačuvane namjenski građene zgrade za filmske projekcije u Hrvatskoj ubraja se kino Apollo u Ilici 31 u Zagrebu I. Fischera (1911–12., danas kazalište Kerempuh) i kino Urania u Osijeku podignuto prema projektu najvažnijega osječkog arhitekta secesije → Viktora Aksmanovića (1912). Obje su zgrade bile višenamjenski objekti – osim kao kina služile su i za projekcije ozbiljnog i poučnog sadržaja, za kazališne predstave i dr. Od toga doba diljem Hrvatske gradile su se nove zgrade kinematografa ili adaptirale postojeće. Tako su npr. u Zagrebu otvareni kinematografi Helios u Frankopanskoj (1916., danas kazalište Gavella), Balkan Palace u Varšavskoj (→ Feliks Florschütz, 1924–25., donedavno Europa), kino Tuškanac streljana, odn. Edison Palace u zgradi streljane na Tuškancu (nakon 1929), u Rijeci Art-kino Croatia uređeno u zgradi Tiskarskog umjetničkog zavoda Miriam (Giovanni Maria Cureta, 1910., višekratno adaptirano od 1918), u Karlovcu kino Edison izgrađeno 1918–20. u duhu secesije (B. Bauer, → Edo Šen), a 2023. obnovljeno u multimedijski centar; u duhu moderne arhitekture uoči II. svj. rata izgrađena su kina Central u Požegi (Bogumil Fleissig, 1939., danas dvorana sv. Terezije Avilske) i Korzo u Osijeku (Ljudevit Pelzer, 1940), te stambena trokatnica s kinom u Kordunskoj 1 u Zagrebu (M. Haberle, 1941., danas Kinoteka) i dr. Od sredine 1990-ih broj posjetitelja kinematografa znatno se smanjio te su mnogi prenamijenjeni; tako je npr. u Zagrebu Studio 3LHD adaptirao prostore kina Apolo u Ilici 90 u Teatar Histrioni (2007), kina Lika u Ilici 10 u Zagrebački plesni centar (2009) te kina Urania na Kvaternikovu trgu u poslovni i polivalentni javni prostor (2019). U novom tisućljeću broj posjetitelja je u ponovnom porastu, te se nova kina s nizovima suvremeno opremljenih kinodvorana (multipleks) otvaraju u sve mnogobrojnijim trgovačkim centrima.

































prometni terminali, prostori opremljeni i organizirani za prihvat i otpremu putnika ili robe (→ željeznički kolodvor; sv. 1; → autobusni kolodvor; sv. 1; morska i riječna → luka; sv. 1; → aerodrom; sv. 1).

turistička arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine različitih namjena koje su izravno i neizravno vezane uz turizam a relevantne su za prostorno-arhitektonski turistički doživljaj i iskustvo te nesmetano odvijanje turizma u prostoru. Arhitektura je važan čimbenik turističke i kulturne ponude. Stupanj turističke atraktivnosti naselja (gradova, sela) ovisi o stupnju njihove turističke prepoznatljivosti i pripremljenosti, tj. specifičnih prostornih karakteristika, kulture građenja te povijesnih ili suvremenih arhitektonskih ostvarenja. Iako se pojam turistička arhitektura često percipira kao arhitektura ugostiteljsko-turističke namjene, ona uključuje sve zgrade i složene arhitektonske sklopove određenog prostora koji stvaraju i oblikuju ukupan turistički doživljaj i zadovoljavaju sve potrebe turista. Za oblikovanje svjesnog i nesvjesnog doživljaja u turizmu relevantne su zgrade različitih namjena (prometna, ugostiteljsko-turistička, kulturna, vojna, vjerska, sportska, zdravstvena, stambena, poljoprivredna, memorijalna, infrastrukturna i dr.).

Arhitektura zajedno s krajolikom predstavlja konstruirani prostorni identitet jer utjelovljuje različite vrijednosti kao što su kultura građenja, kultura života i rada i dr. Turizam je izrazito dinamična društveno-ekonomska pojava i može biti invazivan u prostoru ako se neplanski prepusti interesima kapitala i trendovima. Stoga je važno održavanje ravnoteže putem prostornog planiranja koje obuhvaća različite sektore uvažavajući njihov dugoročni razvoj.

Turizam je, osim što predstavlja društveni, gospodarski, kulturni i politički fenomen, odraz mnogobrojnih i složenih odnosa različitih sektorskih aktivnosti te se u gospodarskom smislu govori o turističkoj industriji. Turizam i arhitektura su međusobno isprepleteni složenim prostornoplanskim, arhitektonskim, gospodarskim, pravnim, društvenim, kulturnim, ekološkim, klimatskim, ali i političko-upravljačkim odnosima. Ekspanzija turizma izravno ili neizravno utječe na prostornoplansku i arhitektonsko-građevinsku aktivnost, vezana je uz kulturu građenja u najširem smislu. Dok je u praksi jasan odnos između turizma i arhitekture (naručitelj, arhitekt, izvođač, korisnik), u teoriji se tom složenom odnosu ne pridaje dovoljno pozornosti te nedostaju interdisciplinarna istraživanja različitih znanstvenih područja (tehničkih, društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti).

Dugoročni razvoj turizma i interesa za turističku arhitekturu ovisi o kulturi građenja a time i o kulturi društva. Poznato je kako su dijelovi ili cijeli arhitektonski sklopovi devastirani zbog ratova, gradnje u službi razvoja ili ekonomske isplativosti, elementarnih nepogoda, dovodeći pritom do gubitka arhitektonskog ili prostornog identiteta. Stoga je određivanje smjerova razvoja turizma na različitim razinama (lokalna i regionalna, državna, svjetska) velik izazov za vrednovanje, prenamjenu i unapređenje postojeće ili građenje nove turističke arhitekture, a da se pritom očuva arhitektonsko-građevinski i prostorni identitet. Država ili regija kojoj je glavni izvor prihoda turizam zbog interesa kapitala izložena je mnogobrojnim izazovima te negativnim posljedicama vezanima uz očuvanje i unapređenje prostorno-arhitektonskoga a time i cjelokupnog identiteta. Prepoznavanje, stvaranje (planiranje i projektiranje), prezentiranje i upravljanje turističkom arhitekturom ima važan utjecaj na njezinu budućnost.

Iako je turizam prisutan tijekom različitih povijesnih vremenskih razdoblja, početci suvremenog turizma vežu se uz sredinu XVIII. st. kada su članovi viših društvenih slojeva iz zapadnoeuropskih i sjevernoeuropskih zemalja odlazili na dulja putovanja (tzv. Grand Tour – veliko putovanje po Europi koje je obuhvaćalo npr. Francusku, Njemačku, Italiju i Grčku) kako bi se upoznali s poviješću, umjetnošću i kulturnom baštinom, što se smatralo novim načinom obrazovanja. Suvremeni turizam veže se uz razvoj tehnologije, medicine i pojavu viška slobodnog vremena. Razvoj turizma može se razmatrati prema pojedinim vremenskim razdobljima, turističko područje prema ciklusu razvoja, a turistička arhitektura prema namjeni.

Namjene turističke arhitekture dijele se na zagrade i druge građevine za dolazak i odlazak turista (→ željeznički kolodvor; sv. 1; → autobusni kolodvor; sv. 1; morska i riječna → luka; sv. 1; → aerodrom; sv. 1; ulični prostori, parkirališta), zgrade za smještaj (hoteli, kampovi, hosteli, turistička naselja, stanovi za odmor i dr.), zgrade za zadržavanje, uživanje i konzumaciju (središta mjesta i naselja, trgovi i ulice te drugi javni prostori, → zgrade za kulturu – muzeji, galerije, kazališta, knjižnice i dr., arhitektonska baština, zgrade za konzumaciju doživljaja – zabavni parkovi, kockarnice i dr., zgrade za konzumaciju hrane i pića – restorani, barovi i dr., → trgovačke zgrade i prostori) te zgrade za sport, rekreaciju i poboljšanje zdravlja (terme i lječilišta, igrališta, kupališta, bazeni, slobodne plaže, parkovi, zelena područja i površine, stadioni, zgrade za sport, planinarske staze, šetnice i dr.; → sportska arhitektura, → zdravstvena arhitektura). Razvoj suvremenog turizma u Hrvatskoj i svijetu može se podijeliti u nekoliko razdoblja, uvažavajući posebnosti pojedinih makroregija ili kontinenata (npr. Mediteran, Alpe, Azija, Amerika, Afrika i dr.).

Razdoblje otkrivanja putovanja (1765–1880) karakterizira zanemariv broj turista, pretežno željnih avanture i istraživanja, koji su u nedostatku infrastrukture (s iznimkom tradicionalnih lječilišta – budućih toplica) odsjedali u privatnom smještaju, uglavnom koncentrirani na samo neka naselja (npr. zbog lakše dostupnosti naselja uz Jadran).

Razdoblje belle époque (1880–1914) podrazumijeva prvu etapu širenja i razvoja turizma (najviše uz sjeveroistočnu i istočnu obalu Jadrana zbog željezničke i pomorske povezanosti), oslonjenog uglavnom na bogatu višu društvenu klasu. U tom se razdoblju javlja nova turistička arhitektura kao što su palace ili grand hoteli sa sve većim brojem soba, iskorištavaju se klimatske prednosti podneblja za poboljšanje zdravlja (zdravstveni turizam), a razvija se raznovrsna turistička infrastruktura (npr. uređuju se planinarske staze, u planinama se grade skloništa, lovačke kuće, planinarski domovi i dr.).

Razdoblje turizma između dva svjetska rata (1914–45), nakon sloma belle époque tijekom I. svj. rata, karakterizira spor oporavak; razvija se turizam sa srednjom društvenom klasom, grade se pretežno manji hoteli, kuće za odmor ili se iznajmljuju privatne sobe, usporedno se razvija zimski i ljetni turizam (uz obalu Mediterana, u planinama).

Razdoblje masovnog turizma (1945–85) podrazumijeva sudjelovanje širokih masa (nižih društvenih slojeva), visoku stopu rasta turističkog prometa, intenzivnu gradnju hotela, autokampova i infrastrukture, postupan razvoj različitih vrsta turizma.

Razdoblje stagnacije (1985–99) obilježeno je razvojem turizma putem globalizacije i liberalizacije, dominantnim padom broja gostiju uz povremene poraste, promjenom orijentacije turizma s tržišta »prodavača« na tržište »kupca«, sve većom globalnom konkurencijom, naglim razvojem različitih vrsta turizma – aktivnog odmora i boravka u prirodi (specijalizirani sportovi poput brdskog biciklizma, riječnog raftinga, parajedriličarstva /paragliding/, sportskog penjanja i dr.), zabavnih parkova i specijaliziranih manifestacija (npr. koncerti klasične glazbe, sportska natjecanja, filmski festivali i dr.), razvojem cjelogodišnjeg turizma.

Razdoblje novih smjerova razvoja (1999–) karakteriziraju rastuća konkurencija među turističkim destinacijama u regiji i na globalnoj razini, raznovrsni načini privlačenja turista (npr. izravnim zračnim linijama), razvoj prepoznatljive izvornosti i autentičnosti, sve veća važnost mjera zaštite okoliša u turizmu (promet, vanjski sadržaji, informiranje gostiju i djelatnika, zbrinjavanje otpada), sve veći broj istraživanja zasnovanih na kvantitativnim ekonomskim pokazateljima, utjecaju klimatskih promjena na turizam, i dr.

Svako od navedenih razdoblja gradi i rabi različite tipove, karakteristike i stilove turističke arhitekture koji pak ovise o razvoju tehnologije, razvoju turizma i njegovim trendovima, a rezultat su angažiranosti društva kao i kulture građenja. Kultura građenja negdje je dovela do novih arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti, a negdje do osiromašenja regionalnih arhitektonskih karakteristika i narušene estetike.

Razvoj zgrada za smještaj u Hrvatskoj

Turizam u Hrvatskoj razvijao se u nekoliko etapa pa se u skladu s tim osvješćivala važnost arhitekture u turističkoj prepoznatljivosti i razvoju pojedinih područja. Stoga su arhitekti važni dionici u planiranju i izgradnji prostornog identiteta i turističke prepoznatljivosti.

Početci

Već u doba antičke Grčke ljudi su poduzimali višednevna putovanja radi trgovine ili kako bi se poklonili svetištima, prisustvovali Olimpijskim igrama ili dionizijskim svetkovinama. U rimsko doba, usputne postaje na cestama gdje se mogla zamijeniti zaprega te pronaći prenoćište i hrana bile su taberne za dobrostojeće putnike, caupone i popine za one slabijeg imovinskog stanja te o trošku države održavani mansio za službenike i putnike po službenoj dužnosti (u nas npr. Aquae Ballissae – Daruvarske toplice, Mannieana – Pakrac, Maurianis – Donji Miholjac). U srednjem vijeku ulogu tih postaja preuzimaju samostanski hospiciji (gostinjci) zasnovani na premisi kršćanske brige za potrebite te lokalne krčme. Na područjima pod osmanskom vlašću u XVI. i XVII. st. hanovi i karavan-saraji (gostionice s prenoćištem i konačišta na trgovačkom putu za prihvaćanje i smještaj karavana) bili su važan element urbane i prometne infrastrukture (npr. Maškovića han u Vranji) (→ islamska arhitektura). U XVIII. st. počele su se intenzivnije graditi ceste prilagođene kolnomu prometu, s konačištima za putnike te mogućnošću opskrbe hranom, vodom i potrepštinama za životinje na udaljenostima prikladnima za dnevne etape putovanja, npr. Karolinska cesta (1727), Jozefinska cesta (1770–79), Lujzinska cesta (1809) (→ cestovni promet; sv.1).







Svratišta i gostionice gradili su se i u našim većim gradovima. Tako je npr. u Karlovcu već 1779. postojala gostionica K orlu u kojoj je 1783. odsjeo kralj Josip II. (početkom XIX. st. proširena je u Haulikovu ulicu i preimenovana u K zlatnom sidru, 1894. na tom je mjestu izgrađen hotel Central). U Zagrebu je jedno od prvih svratišta bilo K austrijskom prijestolonasljedniku otvoreno 1813. u Ilici 14, poslije preimenovano u Jägerhorn, danas Lovački rog, a slijedio je niz drugih svratišta otvorenih u donjogradskoj jezgri tijekom XIX. st.

Pojava prvih hotela u doba razvoja prometnih mreža u XIX. st.

Razvojem poštanskog i putničkog prometa diližansama (→ zaprežna vozila; sv. 1), dužobalnih parobrodarskih linija (→ parobrod; sv. 1) te napose dolaskom → željeznice (sv. 1) (u Čakovec 1860., Zagreb 1862., Karlovac 1865., Rijeku 1873), broj međugradskih putnika se stalno povećavao. Stoga su se u drugoj polovici XIX. st. mnoga dotadašnja svratišta preuređivala u prve hotele ili su se gradili novi, koji su putnicima nudili udobniji smještaj, bolju uslugu te postajali gradska središta društvenog života. Oblikom su bili nalik gradskim kućama ili palačama, uglavnom ugrađenima u gradski blok. U Zagrebu su to bili hotel Pruckner podignut 1844. u Ilici 44 (na mjestu gdje se od druge polovice XVIII. st. nalazilo svratište K bijelom volu), hotel K Caru austrijanskomu u Ilici 4 (1867), hotel Grand u Ilici 6 (1891., arhitekt → K. Waidmann), hotel Imperial u Frankopanskoj 8 (1893), Croatia na Strossmayerovu trgu 10 (poslije Palace; 1905) i dr. U Rijeci su izgrađeni hotel Europa (1874., G. Bruni) na mjestu starijega hotela, De la Ville (1874., I. Bakarčić), Lloyd (1882), Kontinental (1888), Emigranti (1905) s 500 soba za putnike na prekooceanskim brodovima, Bristol (1908–09., E. Ambrosini); uoči I. svj. rata u Rijeci je poslovalo 20 hotela. U istom su razdoblju izgrađeni gradski hoteli De la Ville (poslije Bellevue; 1867) i Troccoli (poslije Central; 1887) u Splitu, Krka u Šibeniku (1882–83), Grand u Vukovaru (1895–97., V. Nikolić), Grand u Zadru (1888), K zlatnom janjetu u Požegi (1895), Royal u Osijeku (1904–05., I. Domes), Croatia u Pakracu (1912) i dr.



















Razdoblje elitnoga turizma do I. svj. rata

Razvoj željezničke mreže u Europi u XIX. st. potaknuo je pojavu turizma kao oblika putovanja radi zdravlja, a potom i razonode. U drugoj polovici tog stoljeća i u nas su se počela razvijati cjelogodišnja ili pretežno zimska turistička središta s luksuznim hotelima bogate historicističke dekoracije smještenima u brižno oblikovanim perivojima, isprva namijenjenima liječenju i oporavku, a potom i mondenoj zabavi. Među prvima je takvim hotelima otvoren Garni u Lipiku (poslije Kurhotel; 1872), a na jadranskoj obali u Opatiji: Villa Angiolina (1844., od 1882. iznajmljuje se kao vila za odmor), hoteli Kvarner (1884., proširen 1909. kavanom i Kristalnom dvoranom) i Kronprinzessin Stephanie (poslije Imperial; 1884–85., Franz Wilhelm) koji su dali impuls razvoju Opatije kao klimatskog lječilišta europske elite, a slijedili su mnogi drugi. U Crikvenici su otvoreni hoteli Therapia (1894–95) i Miramare (1900., K. Rimanoczy), na Velom Brijunu Brioni (1896), Neptun I (oko 1907), Carmen (1907), Neptun II (1910) i Neptun III (1911) arhitekta Eduarda Kramera, u Lovranu Grand hotel Lovran (danas Klinička ortopedska bolnica; 1904–09., Albert Pio), a u Malom Lošinju Vindbona (1887), dok su među prvim luksuznim hotelima u Dubrovniku bili Petka (prije 1886), Imperijal (1897), Odak (1913), Grand hotel Lapad (1914) i dr., u Hvaru Kaiserin Elisabeth (poslije Palace; 1903), a u Korčuli De la Ville (1912). U Puli je izgrađen hotel Riviera (1908–09), u Rijeci hotel Sanatorij (1910) namijenjen lječilišnom turizmu i Jadran (1914) s morskim kupalištem, u Poreču Riviera (1910., F. von Krauss) te u Rovinju Adriatic (1913).













Razdoblje međuraća

U međuratnom razdoblju elitni gosti odmarališnih mjesta uglavnom izostaju, a pretežno domaći turisti posjećuju ih ponajviše u ljetnim mjesecima. Usprkos tomu mnoga se jadranska mjesta priključuju turističkom razvoju ili ga intenziviraju te se u njima otvaraju novi hoteli i pansioni, ponajprije na Kvarneru (Rab, Krk, Crikvenica, Novi Vinodolski) i u Dalmaciji (Kaštela, Split, Dubrovnik). Među važnijim ostvarenjima hotelske arhitekture tog razdoblja ističu se klasicistički hotel Esplanade u Zagrebu (1922–25; → D. Sunko) s interijerima uređenima u duhu art-décoa, namijenjen putnicima Orient-Expressa, te Hotel Milinov istog arhitekta (danas Dubrovnik; 1928–29) u duhu ekspresivne figuracije art décoa. Lišenošću dekoracije uz uvažavanje tradicionalnih oblika i građe primorske kuće odlikuje se hotel Imperial u Splitu (poslije Park; 1921., → F. Kaliterna, V. Ivanišević). Među modernističkim hotelskim zgradama tog razdoblja ističe se hotel Grand u Lopudu (1934–36., → N. Dobrović), Iliria u Biogradu (1934; V. M. Karaganjan), Splendid u Dubrovniku (1936., → D. Galić), Ambasador u Splitu (1935–37., → J. Kodl), Ko-op u Ulcinju (1937, → M. Haberle i → H. Bauer).



















U istom je razdoblju jačalo planinarstvo kao oblik rekreacijskoga turizma, te su se diljem hrvatskih planina gradili planinarski domovi, među kojima se arhitekturom ističu oni → Stjepana Planića: Kalnik na Kalniku (1934), Josip Svoboda na Psunju (1935), drveni Đački dom (1934., izgorio, 1987. adaptiran u Dom Crvenoga križa) te Tomislavov dom (1935., prvi kat doma izgorio 1968., prema njegovu projektu poslije obnovljen i dograđen kat) na Medvednici.

Razdoblje nakon II. svj. rata

U razdoblju nakon razaranja II. svj. rata i promjene društvenih prilika, postojeći su turistički kapaciteti isprva stavljeni u službu odmora radnika, a među novoizgrađenima prednjačila su dječja, omladinska, radnička, sindikalna, vojna odmarališta paviljonskoga tipa, maksimirane ekonomičnosti.

Ponovno otvaranje zemlje strancima te napose dovršetak izgradnje Jadranske magistrale (1965) i zračnih luka Dubrovnik (1962) i Split (1965) pokrenuli su sredinom 1960-ih doba masovnog turizma, sada okrenutoga stranomu gostu. Od polovice 1960-ih diljem naše obale osnivali su se hoteli, hotelski kompleksi te autokampovi namijenjeni ubiranju turističkih prihoda u ljetnim mjesecima. Gradili su se najčešće izvan urbaniziranih područja, zauzimajući najljepše dijelove obale. Tipološki su i oblikovno u rasponu od golemih hotelskih zdanja što iskaču iz krajolika do podneblju, tradicijskim materijalima, pa i visinom prilagođenih kompleksa u službi ugode boravka. Usporedno s intenzivnom izgradnjom na Jadranskoj obali, u istom razdoblju gradili su se i gradski hoteli te oni u kontinentalnom području.

Preizgrađenost i devastaciju obale, kakva se može očekivati u područjima masovnog turizma, djelomično je uspješno i na vrijeme zauzdao razvoj prostornog planiranja u nas. Prvi regionalni prostorni plan u Hrvatskoj, koji je među ostalim sadržavao i razvoj turizma, bio je za tadašnji kotar Krapinu 1956–58 (Urbanistički institut Hrvatske). Slijedilo je osmišljavanje metode izradbe regionalnih prostornih planova turizma za šibensko područje i makarsku rivijeru 1962 (Arhitektonski fakultet) te Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije 1966. i Regionalni prostorni plan Istre 1969. Za stvaranje pretpostavki održivog turizma bili su osobito važni planovi nastali pod pokroviteljstvom UN-ova Programa za razvoj – Regionalni plan južni Jadran izrađen 1968–69. te Koordinacioni regionalni prostorni plan za Gornji Jadran 1970–72. Nadalje, Urbanistički institut Hrvatske izradio je 1974–75. složeni program izgradnje mreže hotela osmišljenog i poznatog kao Hotelski sistem Slavonija kojim su identificirane lokacije te opsezi i sadržaji planiranoga smještajnog kapaciteta, dok je Urbanistički zavod Dalmacije iz Splita 1977. izradio Koordinacioni prostorni plan Dalmacije.

U prvome poslijeratnom razdoblju se među ostalim ističu realizacije hotela Jadran u Tučepima (1948–49; B. Bon), Plitvice na Plitvičkim jezerima (1955–58., M. Haberle), Pelegrin u Kuparima (1963., D. Finci), Excelsior u Dubrovniku (1963., → N. Šegvić), gradskih hotela Jugoslavija u Novom Beogradu (1955–59., → L. Horvat), Jadran u Šibeniku (1957–59., → I. Vitić), International u Zagrebu (1957–71., → B. Tušek), Korana u Karlovcu (1960–64., B. Tušek), Marjan u Splitu (1962–63., → L. Perković), te Dječje lječilište u Krvavici (1960–64., R. Marasović) i moteli poduzeća Sljeme u Biogradu na Moru, Preluci kraj Rijeke i Trogiru (1965., I. Vitić).

























U razdoblju intenzivne hotelske izgradnje na našoj obali turističkom su se arhitekturom istaknuli mnogi arhitekti, među kojima su:

→ Zdravko Bregovac – u Rapcu hotelska naselja St. Andrea (1963), Girandella (1969) i Maslinica (1970), u Malom Lošinju hoteli Helios (1960) i Bellevue (1966), na Plitvičkim jezerima Bellevue (1963) i Jezero (1970), u Rapcu Lanterna (1966), Fortuna (1971) i Apollo (1971), u Opatiji Ambasador (1966) i Paris (1971), na Bledu Golf (1969), u Mošćeničkoj Dragi Marina (1970), u Zadru Novi Park i Barbara (1970), na Rabu Eva (1971., s → D. Turatom), u Baru Bar (1982), u Korenici motel Borje (1975), uz Maslenički most Plitvice (1984), u Lučkom kraj Zagreba Plitvice (1986., s → I. Pitešom), i dr.;













→ Andrija Čičin-Šain – u Opatiji hotel Adriatic (1963; pokraj njega je 1971. izgrađen Adriatic II B. Žnidareca), u Njivicama hotel Jadran (1964., sa → Ž. Vincekom), u Dubrovniku Libertas (1968–74), Lero (1969) i Palace (1969–72., sa Ž. Vincekom), u Rovinju turističko naselje Villas Rubin (1969–79);







→ Ante Rožić, → Julije De Luca, → Matija Salaj i → Bernardo Bernardi – u Brelima hoteli Mirna (1964) i Maestral (1965); A. Rožić u Brelima Turistički centar (1970., interijer B. Bernardi) i hotel Berulia (1971., interijer B. Bernardi), u Tučepima hotel Alga (1976) i apartmansko naselje Afrodita (1976–78), u Makarskoj hoteli Meteor (1970–73), Biokovo (1979) i Park (2007); J. De Luca u Brelima Soline (1973–83), u Poreču Neptun (1966–68), Kristal (1967–70), Rubin (1972), Dijamant (1975) i Pical (1976–80), u Dubrovniku Belvedere (1983–85., s M. Bertićem i J. Dumančićem), u Rabu International (1972); M. Salaj u Poreču Mediteran (1971) i Galijot (1980), Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979); B. Bernardi u Korčuli Marko Polo (1967) i Liburna (1985);

























→ Antun Šatara – u Jelsi hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969), u Vrboskoj Adriatic (1965–69., s P. Mudnićem) i Delfin (1969), u Hvaru hotelsko naselje Sirena (s → I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) te u Veloj Luci hotel Jadran (1966–68);

→ Lovro Perković – u Primoštenu Zora (1966), Slava (1966–67) i Marina Lučica (1969), u Hvaru hoteli Adriatic (1965) i Palace (1968);







→ Ivo Bartolić – Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s → M. Begovićem), hotelski sklop u Dagomisu kraj Sočija u Rusiji (1973–76);













→ Igor Emili – hotelski sklop Uvala Scott kraj Kraljevice (1969–70), motel Villa Lostura u Klenovici (1971);







→ Boris Magaš – hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., Ribarsko selo s D. Turatom);













→ Darko Turato u Crikvenici turističko naselje Ad Turres (1970), u Selcu hotel Selce (1985);







→ Petar Kušan – u Platu hotel Plat (1971), u Krku Koralj (1972) i u Tuheljskim Toplicama Turističko-rekreacijski centar Mihanović (1980–83), u Velom Lošinju turističko naselje Punta (1983);







→ Jerko Rošin – hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979).

U duhu prostornog plana Sjeverni Jadran, na našoj su obali nastala uspjela turistička naselja Jurja Matijevića, Dinka Milasa i dr.: Červar-Porat (1977), Mareda (1981), Barbariga (1984). U istom razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj nastavili su se graditi gradski hoteli u Osijeku Osijek (1975–77; → R. Miščević, D. Bradić), u Zagrebu Panorama (danas Zonar, 1964–68; → S. Jelinek) i Intercontinental (danas Westin, 1968–75; William Bonham).



















Sredinom 1980-ih nastupilo je razdoblje stagnacije u turizmu, pa tako i u području izgradnje novih turističkih kapaciteta. Realizacija je bilo manje, a ističu se hoteli građeni uoči Univerzijade 1987. u Zagrebu: novi trakt hotela Dubrovnik (1967–87., → Nikola i → Ines Filipović), hotel za samce (Hotel I) u Remetincu (1986., → Đ. Mirković), hotel za samce Ministarstva unutarnjih poslova (1987., → T. Odak), Hotel Sheraton (1986–95., → M. Turkulin, I. Kolbah, S. Stipančić, M. Tončić), hotel Holliday Inn (1986–87; V. Ožanić).













Turistička arhitektura u samostalnoj RH

Uspostavom hrvatske neovisnosti, u uvjetima promjene društvenog sustava, privatizacije i izostanka posjeta stranih turista tijekom Domovinskoga rata i neposredno nakon njega, tijekom 1990-ih mnogi su turistički kompleksi prestali s radom, zapušteni su ili devastirani, a novi su se gradili samo iznimno (npr. hotel Velebno u Baškim Oštarijama, 1993., I. Piteša). Tek potkraj toga desetljeća počinje razdoblje povratka gostiju i oporavka turizma koji od 2010-ih ponovno postiže rekordne rezultate, što je popraćeno znatnim ulaganjima u obnovu postojećih kapaciteta i izvedbu novih. Grade se tipološki različite vrste hotela, od baštinskih (heritage) uređenih u povijesnoj građevini u urbaniziranom okolišu, uglavnom s manjim brojem soba, do velikih luksuznih hotelskih zdanja, uz raznovrsnost izričaja suvremene arhitekture. Dosezanjem vršnih rezultata u 2020-ih, sve se češće spominje pojam održivoga turizma i razmatraju mjere za njegovo ostvarenje. Većina danas napuštenih hotelskih kompleksa ne može se isplativo obnoviti kako bi ispunili suvremene turističke standarde, a pritom je malo njih zaštićeno kao kulturna baština. Stoga su neki predviđeni za rušenje (npr. hotel Pelegrin u Kuparima D. Fincija), rijetki od njih imaju svoju budućnost kao baštinski hoteli (motel Sljeme I. Vitića), dok je sudbina ostalih neizvjesna.







Neki od mnogobrojnih hotela izgrađenih i adaptiranih u novome tisućljeću djela su → Dinka Kovačića – hoteli Uvala u Dubrovniku (2003) i Bretanide u Bolu (1985., 2006), → Borisa Podrecce – Falkensteiner Punta Skala Resort u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar (2024), → Studija 3LHD – Lone u Rovinju (2010–11), LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), Grand Park u Rovinju (2017–19), Keight hotel Opatija (2024), → Lee Pelivan i → Tome Plejića – boutique hostel Forum u Zadru (2012), hotel Amarin u Rovinju (2016), Zonar u Zagrebu (2023), → Nikole Bašića – hotel D-Resort u Šibeniku (2015) i Villa Nai 3.3 na Dugom otoku (2021), → Idisa Turata – hotel Navis u Opatiji (2016) i hotel Roxanich u Motovunu (2019), → Nene Kezića – hotel Ambasador u Splitu (2022., s E. Šverkom i N. Roje), → Emila Šverka – Cornaro (2012–18., s A. Šverkom), Park (2015., preuređenje i nadogradnja), Amfora (2020), Ambasador (2022., s N. Kezićem i N. Roje) i Cora (2024., s A. Šverkom) u Splitu, Krunoslava Ivanišina i Lulzima Kabashija – MET boutique hotel u Zagrebu (2023), i dr.























































Meštrović, Matko (Brna na Korčuli, 12. XI. 1933), povjesničar umjetnosti i društveni teoretičar, jedan od prvih teoretičara dizajna koji je afirmirao ulogu i važnost dizajnerskoga planiranja u industrijskoj proizvodnji.

Diplomirao je 1958. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1978. doktorirao disertacijom Teorija dizajna. Na studijskom boravku bio je u Parizu 1961. te na više američkih sveučilišta 1969–70.  Javno djelovanje započeo je 1956. kao likovni kritičar. Od 1964. radio je u → Centru za industrijsko oblikovanje na promicanju metodologije i prakse dizajna u nas, a od 1969. na Radioteleviziji Zagreb. Od 1987. do 1992. bio je direktor Zavoda za kulturu Hrvatske. Sudjelovao je u osnivanju interdisciplinarnog i interfakultetskog → Studija dizajna Sveučilišta u Zagrebu 1989., gdje je od 1991. predavao. Od 1993. do umirovljenja 2003. bio je znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Bio je član umjetničke skupine Gorgona te jedan od osnivača i glavnih teoretičara međunarodnoga umjetničkog pokreta nove tendencije (1961). Njegovi radovi, koji uključuju velik broj kritika, eseja, znanstvenih i stručnih članaka te desetak autorskih knjiga, obuhvaćaju interdisciplinarnu kritičku teoriju, kritiku umjetnosti, teoriju dizajna i kritičko-teorijsko promišljanje tehnologije i medija. Medu knjigama ističu se Od pojedinačnog općem (1967), Metodologija industrijskog dizajna (1968), Obrisi bez obrasca (1978), Teorija dizajna i problemi okoline (1980), Svijet, svijest i zavisnost (1983), Roba i sloboda (1995), Vrijeme zbilje (2002), Prema novom usmjerenju (2011), Razgovori sa mnom (2024), i dr. Sudjelovao je u uspostavljanju vizualnog identiteta Radiotelevizije Zagreb početkom 1970-ih. Bio je glavni urednik časopisa Dizajn (1968–69) te član uredništva časopisa Bit International (1968–72). Dobitnik je Nagrade Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2018).

Hrvatska udruga za organizaciju građenja (HUOG), udruženje gospodarstvenika, stručnjaka, znanstvenika, istraživača, obrazovnih djelatnika koji djeluju u stručnom, znanstveno-istraživačkom i obrazovnom području organizacije građenja. Glavni inicijatori za osnivanje bili su djelatnici Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Na Trećem jugoslavenskom simpoziju o organizaciji građenja 1989. osnovano je Društvo za organizaciju građenja Hrvatske, a prvi predsjednik bio je Danijel Režek. Svrha osnivanja bila je promicanje primjene znanstvenih postignuća, poticanje suvremenoga vođenja projekata te razvoja tehnologije i organizacije građevinske proizvodnje, poticanje organizacije građenja u gospodarstvu i briga o etici poziva. Godine 1998. uz promjene u Statutu naziv društva promijenjen je u današnji. HUOG samostalno i u suradnji izdaje knjige, sveučilišne udžbenike i zbornike sažetaka sa skupova. Suorganizator je skupova, radionica, domaćih i međunarodnih konferencija vezanih uz područje organizacije, tehnologije i menadžmenta u graditeljstvu s ciljem stvaranja mreže stručnjaka, znanstvenika, istraživača i drugih osoba zainteresiranih za podizanje izvrsnosti u graditeljstvu. Od 2024. predsjednik je Ivica Završki.

Hrvatski savez građevinskih inženjera (HSGI), udruga građevinskih stručnjaka osnovana kao savez regionalnih, gradskih i strukovnih udruga i organizacija građevinske struke. Sljednik je Kluba inžinira i arhitekta utemeljenoga 1878. u Zagrebu. Više puta mijenjao je ime; od 1992. djelovao je kao Hrvatsko društvo građevinskih inženjera i postao sastavni dio Hrvatskog inženjerskog saveza, a 1997. promijenio je naziv u današnji. Danas HSGI udružuje više od 3000 inženjera u temeljnim društvima i posebnim specijaliziranim strukovnim udruženjima, članovima Saveza. Djeluje s ciljem okupljanja inženjerskih udruga radi unapređenja graditeljske struke i promicanja etike inženjerskog poziva; usklađuje rad članova i daje im poticaj u znanstvenoistraživačkom radu u području graditeljstva; skrbi o stručnom usavršavanju putem seminara i predavanja koji su dio sustava trajnog obrazovanja građevinara ili priprema stručnih ispita, organizira simpozije i savjetovanja te stručna predavanja; surađuje s domaćim i inozemnim udrugama, odgovarajućim ministarstvima te znanstvenim ustanovama i građevinskim fakultetima. HSGI je od 1953. izdavač časopisa → Građevinar, a danas i zbornika radova Sabora hrvatskih graditelja, znanstvenih i stručnih knjiga te udžbenika fakulteta za građevinarstvo u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Predsjednica je Saveza od 2017. Mirna Amadori.

Prostoria d. o. o., poduzeće za proizvodnju dizajnerskog namještaja sa sjedištem u Svetom Križu Začretju. Tvornica namještaja počela je s probnim radom 2011. pod imenom Kvadra, a od 2015. djeluje pod današnjim imenom. Proizvodi ojastučeni namještaj (sjedeće garniture, garniture na razvlačenje, fotelje, taburei, naslonjači), stolice, barske stolice, stolove, stoliće, police, ležaljke, klupe, i dr. Uglavnom se koristi domaćim materijalima, osobito masivnim drvom, a većina proizvodnje odvija se unutar tvornice. Izvozi u više od 60 zemalja svijeta. Otvorila je salone u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Beogradu, Berlinu, Chicagu, a nastupa na sajmovima u Milanu, Kölnu, Parizu. U 2024. zapošljavala je približno 200 radnika.

Poduzeće je orijentirano prema dizajnerskom namještaju prepoznatljiva suvremenog dizajna temeljenoga na zasadama modernizma. Razvija integrativni pristup i predstavlja suradničku platformu koja njeguje i potiče kontinuiranu razmjenu znanja i iskustava među svim sudionicima u proizvodnji namještaja. U posljednjih se desetak godina prometnula u glavnog pokretača i motivatora hrvatske scene produkt-dizajna. Realizirajući njihove zamisli, pomogla je etabliranju domaćih studija dizajna i pojedinaca, kao što su → Numen/For Use (Sven Jonke, Christoph Katzler, Nikola Radeljković – sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve, zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo), Grupa (Filip Despot, Ivana Pavić, Tihana Taraba – kolekcije Monk, 3-angle i Tinker, sofa Echo, stolica Piun i police Shtef), Neisako (Neven i Sanja Kovačić – kolekcije Up-Lift i Pil-low, naslonjač-ležaljka Kontrapunkt i vješalica Simetria), SMPDO (→ Simon Morasi Piperčić – kolekcije Strain i Rhomb te modularni sustavi Convert), Sanja Knezović (kolekcije Strain i Rhomb), → Studio 3LHD (kolekcije za vanjske prostore Umomoku i modularne police Shtef), Projectum (Lea Aviani – kolekcija Bavul), Studio RU:T (Tvrtko Bojić, Karla Paliska – sustav polica Knif), a surađuju i sa stranim dizajnerima (Layer – Benjamin Hubert iz Velike Britanije, Altherr Désile Park iz Španjolske, Meike Harde i Studio Böttcher Henssler Kayser iz Njemačke). Namještaj Prostorije rađen za poznatog naručitelja osnova je mnogobrojnih projekata uređenja prostora ureda, zračnih luka, hotela, domova i dr. koje potpisuju utjecajni arhitekti, otvarajući tako vrata primjeni totalnog dizajna.

Radna grupa Zagreb, skupina arhitekata osnovana 1932. na poticaj → Ernesta Weissmanna; uz njega sačinjavali su je → Vlado Antolić, → Josip Pičman, → Josip Seissel, Viktor Duško Hećimović, Zvonimir Kavurić i Bogdan Teodorović.

Sudjelovala je na mnogim natječajima, izložbama i diskusijama, zastupajući uvijek etički stav autora. Na IV. izložbi skupine → Zemlja 1932. istupila je s potpuno novim stavovima, osobito s obzirom na stambene prilike na zagrebačkoj periferiji, pri čemu je, analizirajući srž urbane, komunalne, zdravstvene i socijalne problematike najnižih društvenih slojeva, dala sliku o gradu i njegovu građenju izvan priznatoga urbanog razvoja. S takvim je progresivnim pristupom 1933. na IV. kongresu u Ateni kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju službeno primljena u članstvo međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse od 1928–59., rad koje je bio usredotočen na formuliranje univerzalnog modela urbane reorganizacije. Prema uzoru Radne grupe Zagreb osnovano je više skupina i u drugim zemljama. Članovi skupine izradili su projekt paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon), kojim su anticipirali organski pristup arhitekturi.

Premda je djelovala tek nešto više od godine dana, sudjelovanje Radne grupe Zagreb u radu CIAM-a potvrda je njezine pripadnosti najznačajnijim europskim arhitektonskim krugovima i uključenosti u najaktualnija događanja u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Iako je socijalna osjetljivost tada bila jedna od glavnih značajki arhitekture, jedino je Radna grupa Zagreb na temelju iscrpnih analiza postojećih socijalno-ekonomskih uvjeta jasno definirala zahtjev za gradnju kvalitetnih stanova socijalno ugroženih slojeva primjenom suvremenih metoda, standardizacijom i industrijalizacijom građevne produkcije.

Vlahović, Dragomir (Maji) (Zagreb, 1. X. 1945), arhitekt, zapažen po realizacijama obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Završio je poslijediplomski studij Razvoj i kritika savremene arhitekture na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je 1970–75. u Zavodu za urbanizam općine Samobor i birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1976. samostalno. Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1981., isprva kao honorarni asistent, a od 2006. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje III–V, Japanska prostorna koncepcija i dr. Umirovljen je 2016. Duboko promišljajući svoju arhitekturu temeljenu na zasadama velikana moderne arhitekture i suvremenih kretanja, kao arhitekt praktičar izveo je niz obiteljskih kuća. Među njima se ističu kuće Gajski-Petercol (1971), Lindić (1978), Kovač (1979–86), Profeta (1980), Gmaz (1982), Ferjanić (Crna kuća III; 2002) u Samoboru, Kolovrat-Raubar (Crna kuća, 1986), Tomljenović-Marcijuš (Indigo-plava kuća; 1995) i Kramer (Monokromno siva kuća; 2002–04) u Zagrebu, kuće Benkotić (1989) i Benkotić-Kobas (1991) u Lučkom, i dr. Realizirao je niz adaptacija i uređenja interijera. Sudjelovao je na mnogobrojnim natječajima, među kojima i Tokyo International Lighting Design Competition (1977., počasna nagrada za rasvjetno tijelo). Dobitnik je Velike nagrade Zagrebačkoga salona (1991) i Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2014).

Turato, Idis (Rijeka, 10. I. 1965), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1991. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. disertacijom Arhitektura »gotovih elemenata« – projektiranje metodom slaganja i prilagođavanja ranije pripremljenih sklopova i fragmenata (mentori → M. Hržić i → D. Tušek). Od 1992. vodio je sa → Sašom Randićem arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a od 2009. djeluje samostalno. Od 2011. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2021. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegije Prakticiranje arhitekture, Radionica arhitektonskog projektiranja III i dr. Gostujući je profesor na arhitektonskim fakultetima u Beogradu, Splitu i Ljubljani. Godine 2020. s Martinom Mataijom i Dorom Sipinom osnovao je projektantski biro mataija x sipina x turato.

Za djelovanja s Randićem izradio je niz projekata, od javnih objekata do infrastrukturnih, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostvarenjima iz toga razdoblja ističu se: Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), Ekonomski fakultet (2000), višestambene zgrade u Marčeljevoj dragi (2001), nadogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Dvorana Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2008) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2006) i Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: sportska dvorana i trg u Krku (2013), obiteljske kuće Gumno u Risici (2014), Drvena kuća u Klimnu (2016), Bedrock u Brzecu (2018) – sve na Krku, obiteljska kuća Nest and Cave u Voloskom (2014), hotel Navis u Opatiji (2016), Plivalište Vukovar (2017) i hotel i vinarija Roxanich u Motovunu (2019).













Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010., a 2021. bio je kustos Hrvatskoga paviljona. Stručne članke i kritike objavljuje u periodici Oris, Čovjek i prostor, Prostor, Novi list, Jutarnji list, Vjesnik i dr. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009., 2013), »Vladimir Nazor« (2005) i »Drago Galić« (2012). Njegovi su projekti deset puta bili nominirani za nagradu »Mies Van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu.

Šilović, Nada (Zagreb, 2. IV. 1924 – Zagreb, 13. III. 2009), arhitektica i urbanistica, istaknula se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirala je 1948. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. magistrirala radom Problemi prostornog planiranja izletničke rekreacije (mentor → A. Marinović-Uzelac). Godine 1948–56. radila je u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci, potom se zaposlila u poduzeću za projektiranje Plan u Šibeniku. Od 1963. do umirovljenja 1980. radila je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba.

Balansirajući između odrednica zagrebačke tradicije arhitektonskog modernizma i poslijeratnih građevinskih restrikcija, projektirala je uglavnom na području Rijeke, Istre i Šibenika. Među realizacijama ističu se stambene zgrade u Kamovoljevoj ulici 57, 59, 61 i 63 (1952), Zametskoj 1 i 3 (1955), Liburnijskoj 8 (1955) i Račićevoj 1A (1955) u Rijeci, Sarajevskoj 1 u Šibeniku (1957), Primorskoj 3, 5 i 7 u Zagrebu (1961), te restoran paviljon hotela Adriatic (1953., pregrađen 1981., srušen 2005) i Dom zdravlja u Pascalijevoj 3A (1954) u Umagu. Značajna je i njezina adaptacija zgrade bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, danas Sveučilišne knjižnice Rijeka (1954–56), jedne od najvećih kulturnih investicija poslijeratnih godina. Kao zaposlenica Urbanističkog zavoda grada Zagreba, radila je na urbanističkim planovima Črnomerca, odnosno Fraterščice – Kvaternikove ulice, Bijenika – Šestinskoga dola, Zelene magistrale – Ponikvi, Podsuseda i Španskog. Radove na temu urbanizma u Zagrebu objavljivala je u časopisu Arhitektura.

Seissel, Silvana (Zagreb, 7. V. 1912 – Zagreb, 2. VI. 2010), pejzažna arhitektica, jedna od najistaknutijih stručnjakinja u području pejzažne arhitekture u nas.

U Zagrebu je 1936. apsolvirala vrtlarsku praksu, od 1938. radila u Odjelu za parkove i nasade Gradskoga poglavarstva, a od 1948. projektirala samostalno. U stručnom radu bavila se, nerijetko u suradnji sa suprugom → Josipom Seisselom te drugim arhitektima, urbanistima i ostalim stručnjacima, projektiranjem okoliša stambenih naselja, industrijskih pogona, turističkih kompleksa, javnih zgrada i rezidencija, gradskih parkova, povijesnih perivoja i rekreacijskih prostora, groblja i spomeničkih područja, šetališta i dječjih igrališta te surađivala u stvaranju razvojnih planova više općina u srednjoj Dalmaciji.

Među njezinim se projektima ističu parkovi kneza Branimira (1950), na Jelačićevu trgu (1953), na Gajevu trgu (1954) i kralja Držislava (1956) u Osijeku, rekreacijsko-turističko područje lijeve obale Drave i zoološki vrt u Osijeku (1965), okoliš dvorca u Valpovu (1957), te parkovi Maksimir (1962., s A. Marinovićem-Uzelcem), oko Bolnice za zarazne bolesti (1958–78), oko zgrade Narodnog odbora grada Zagreba (1962., s K. Ostorgovićem i A. Rotkvić, danas zgrada Gradske uprave), oko vile Zagorje (1962–63., danas rezidencija predsjednika RH, s D. Kišem i A. Rotkvić), groblje Miroševac (1949–59., s J. Seisselom), spomen-područje Dotrščina (1964–68., s V. Bakićem, A. Rotkvić i J. Seisselom; 1984., s J. Seisselom), sve u Zagrebu, Nacionalni park Mljet (1962–64), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., s J. Seisselom i M. Kollenzom). Tijekom 1950-ih i 1960-ih surađivala je u Zavodu za urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu pri planiranju prostornih rješenja Makarskoga primorja i Šibenika, a u Osijeku je projektirala i postavila Izložbu cvijeća u zatvorenom (1960., s A. Rotkvić) i veliku hortikulturnu izložbu u otvorenim parkovima (1961., s A. Rotkvić, E. Polak i V. Richterom). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.

Bruketa & Žinić & Grey d. o. o., dizajnerski studio specijaliziran za vizualne i tržišne komunikacije, grafički i industrijski dizajn, mobilne aplikacije, web stranice i druge digitalne sadržaje za klijente.

Osnovali su ga 1995. u Zagrebu dizajneri Davor Bruketa (Zagreb, 7. XI. 1973) i Nikola Žinić (Zagreb, 5. VI. 1968) pod nazivom Bruketa & Žinić. Pod današnjim nazivom djeluje od 2017. kao dio Grey grupe, dijela najveće svjetske grupacije za komunikacijske usluge WPP (Wire and Plastic Products). Među mnogobrojnim realizacijama ističu se vizualni identiteti hotela Lone i Grand Park u Rovinju izgrađenih prema projektu Studija 3LHD, električnog automobila Concept One poduzeća Rimac automobili, proizvođača namještaja Prima, poslovnica Kent Banke i dr. Studio je surađivao i s nekima od najvećih svjetskih poduzeća i marki poput Coca-Cole, Heinekena, Playstationa, Mazde, Renault Nissana i dr. Osim u Zagrebu svoje urede otvorio je i u Beogradu, Beču i Bakuu. Godine 2012. proglašen je drugom najučinkovitijom neovisnom reklamnom agencijom prema globalnom Effie Indexu učinkovitosti, 2013. najboljom međunarodnom malom agencijom prema izboru američkoga časopisa Advertising Age, a 2014. jednom od 17 vodećih svjetskih neovisnih agencija prema izboru britanskoga časopisa Campaign. Za svoj rad osvojio je više stotina domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona, Cannes Lions, Clio, D&AD, ADC New York, Cresta, Epica i druge.

Polak, Nikola (Zagreb, 30. VII. 1949), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture i uređenjem interijera.

Diplomirao je 1975. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1979. na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu. Doktorirao je 1994. na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu disertacijom Morfološki slojevi i na njima nadograđene arhitektonske vrijednosti (mentor: → N. Filipović). Na Fakultetu u Zavodu za arhitekturu radio je 1975–91., od 1979. bio je asistent kolegija Arhitektonsko projektiranje III, IV, V. Održao je velik broj predavanja u zemlji i inozemstvu, u sklopu ljetnih škola i seminara ILAUD-a (akronim od engl. International Laboratory of Architecture and Urban Design) u Urbinu, Sieni, Oslu i Barceloni. Godine 1994. otvorio je vlastite arhitektonske biroe u Zagrebu i Beču.

Od projekata stambene arhitekture ističu se: kuća Verleyen u Motovunu (1988), kuća Martin u Beču (s F. Bishofter, 1995), obnova i proširenje vile Mamić na Tuškancu 52 u Zagrebu (2005), vila na Istu (2007), kuća za odmor na Javorovoj kosi kraj Ravne gore (s J. Kruljac Polak, 2009), vila u Markuševcu u Zagrebu (2010). U Zagrebu je za Hrvatski nogometni savez projektirao multimedijski informacijski centar u Petrinjskoj 2 (s V. Milutin, 2015), a za nogometni klub Dinamo na južnome dijelu stadiona u Maksimiru kapelu sv. Josipa (2013) i Hotel Dinamo (s J. Kruljac Polak, 2013). Bavi se i uređenjem interijera (Raiffeisenbank u Petrinjskoj 69, 1996; Hypo Alpe Adria banka u Ilici 251, 2011; Hrvatski nogometni savez u Vukovarskoj 269A, 2013., sve u Zagrebu, u suradnji s J. Kruljac Polak i V. Milutin). Samostalno je dizajnirao i izložbe (Zagrebački salon 1988., 1989., 1991). Autor je Spomenika ratu u Kustošiji u Zagrebu (s J. Kruljac Polak, 2000). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1990–91). Jedan je od osnivača Galerije Academia Moderna (1997) te Instituta za suvremenu arhitekturu (2005) u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona za interijer (1997), »Bernardo Bernardi« (2002., 2024) i dr.







Pleština, Lenko (Klis, 5. IV. 1947), arhitekt, bavi se pretežno arhitekturom stanovanja, osobito obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu radom Transformacija načina stanovanja. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 1990. disertacijom Estetika stambene arhitekture u mjerilu etike (mentor → N. Filipović). Stručno se usavršavao u biroima Marcela Breuera i Paula Rudolpha u New Yorku (1972–73), Muzeju finske arhitekture u Helsinkiju (1975–76), te u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Urbinu (1980). Zaposlio se 1970. u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je sudjelovao u nastavi od 1976., a redoviti profesor postao 2001. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje i dr., prodekan (1995–97) i dekan Fakulteta (2007–11).

U njegovu se arhitektonskom stvaralaštvu ističe niz samostalnih projekata obiteljskih kuća i urbanih vila, a napose: obiteljska kuća u Kecerinima gornjim 9 u Šestinama (1977–2000), tri urbane vile na Zelengaju 63–69 (1990–91), obiteljske kuće na Pantovčaku 276 (2000–02), Tošovcu 15 (2008) i u Hercegovačkoj 115 (2008–11) u Zagrebu, obnova i dogradnja kuće u Klisu (1998–2000), HOTO vile u Svetoj Nedelji (2004), obiteljska kuća na Zagrebačkoj cesti 21 u Goričici (2007), i dr. U znanstvenom radu bavi se širokim spektrom problema vezanih uz stambenu arhitekturu te je autor mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1979) i »Vladimir Nazor« (2002). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2018.

Pervan, Budimir (Split, 26. IV. 1910 – Split, 16. VIII. 1982), arhitekt i urbanist, jedan od začetnika suvremenog urbanizma u Dalmaciji.

Studij arhitekture započeo je 1930. u Pragu na Češkoj visokoj tehničkoj školi (ČVUT v Praze), a diplomirao je 1934. na Visokoj školi arhitekture u okviru Akademije likovnih umjetnosti (UMPRUM v Praze). Nakon završetka studija radio je kao crtač i praktikant u Hidrografskom uredu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1937. otišao je u Dubrovnik gdje je s Tomislavom Andrijom Žuanićem osnovao građevinsko poduzeće. Nakon izbijanja Travanjskoga rata 1941. likvidirao je poduzeće te se priključio narodnooslobodilačkom pokretu. Prebacivši se na oslobođeni teritorij, sudjelovao je na urbanističkom seminaru Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske na kojem je sa skupinom arhitekata radio na prvim planovima obnove razrušenih naselja u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata prešao je u Oblasni narodni odbor Dalmacije u Splitu iz kojega se poslije razvio → Urbanistički zavod Dalmacije, kojega je bio direktor od 1948. do umirovljenja 1970.

Funkcionalnost i ekonomičnost tlocrta, jasna konstruktivna shema i skladna dispozicija pročelja, lišena svih artificijelnosti, osnovne su karakteristike njegove arhitekture. Od arhitektonskih ostvarenja ističu se među ostalim kuća Pervan u Bukovčevoj ulici 12 (1935), pet stambenih paviljona za učenike Industrijske brodograđevne škole na Putu Brodarice 1, 3, 5, 7 (1948), poslovna zgrada Direkcije jadranskih brodogradilišta u Matoševoj 2 (1949., danas Dom zdravlja), sklop zgrada Oblasnog narodnog odbora za Dalmaciju na raskrižju Vukovarske i Ulice Domovinskoga rata (s M. Markovinom, 1949., danas zgrada/sjedište Splitsko-dalmatinske županije), rekonstrukcija palače Milesi na Trgu braće Radić za Pomorski muzej JAZU-a (s M. Družeićem, 1955), spomen-kosturnica palim borcima NOR-a na groblju Lovrincu (s kiparom A. Krstulovićem, 1960), sve u Splitu, te hotelsko naselje Pharos u Hvaru (1962). S M. Družeićem izradio je prvi poslijeratni urbanistički plan Splita, tzv. Direktivnu osnovu (1951) kojom je bio zacrtan razvoj Splita sljedeća dva desetljeća. Izveo je urbanistička rješenja hotelskih naselja Pharos u Hvaru (s B. Franičevićem, 1962) i Ždrilac na Paklenim otocima (1966), plan revitalizacije povijesne jezgre Primoštena (1972), te niz studija za pojedine urbanističke zahvate u širem području Dalmacije. S Tomislavom Marasovićem i Dragutinom Sumićem uredio je prva četiri broja časopisa Urbs, u kojem je objavio više stručnih članaka. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1970).

Numen / For Use, hrvatsko-austrijska skupina dizajnera koji djeluju u području konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskoga dizajna i oblikovanja prostora. Osnovali su je 1998. Sven Jonke (Bremen, 1973), Christoph Katzler (Beč, 1968) i Nikola Radeljković (Sarajevo, 1971) pod imenom For Use, dok je naziv Numen uveden 1999. kao kolektivni identitet koji pokriva sve njihove projekte izvan područja industrijskoga dizajna. U radu skupine su od 1999. neko vrijeme sudjelovali i grafički dizajneri Jelenko Hercog te Toni Uroda.

Ranom su djelovanju skupine svojstveni eksperimenti s radikalnom formalnom redukcijom, duboko ukorijenjeni u tradiciji visokog modernizma, koji se uglavnom primjenjuju na razne sinergijske projekte totalnog dizajna u Hrvatskoj. Od 2004. se intenzivno bave scenografijama diljem Europe (Madrid, Berlin, Sofija, Beograd, Stockholm, Oslo, Budimpešta, Ljubljana, Atena, Karlsruhe, Zagreb, Rijeka, Maribor, Merida, Skoplje, Istanbul, Podgorica, Udine). Od 2008. kolektiv je usredotočen na oblikovanje objekata i koncepata bez unaprijed definirane funkcije, što je rezultiralo hibridnijim i eksperimentalnijim radovima kao što su serije prostornih instalacija Field, Tuft, Void, Room, String, Tube, Net, N-Light, Tape realizirane u javnim prostorima diljem svijeta. Usporedno s time skupina radi mnogobrojne projekte u području industrijskoga dizajna, surađujući s vodećim talijanskim i europskim proizvođačima dizajnerskog namještaja. Od osnutka hrvatskog poduzeća → Prostoria 2011., prevladavajući dio njihova opusa vezan je uz tu tvornicu (sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve /zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović/, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo). U području oblikovanja unutarnjih i vanjskih prostora njihove su zapaženije realizacije splitska riva (2007), hotel Lone u Rovinju (2011), promatračnica na vrhu Montokuc na Mljetu (2020), Trg Poljana u Šibeniku (2020), Hotel Osmoliš u Brsečinama u Dubrovniku (2021). Skupina je dobila niz međunarodnih nagrada za dizajn i scenografiju, među kojima i nagradu Zagrebačkoga salona (1999). Sudjelovali su na gotovo sto izložbi, a među prvima samostalnima ističe se njihova retrospektivna izložba u prostoru Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža 2003. u Zagrebu.

Klaić, Smiljan (Zagreb, 11. IX. 1912 – Zagreb, 6. V. 1989), pejzažni arhitekt, prvi školovani stručnjak u tom području u nas. Diplomirao je 1936. prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1940. na Visokoj školi za vrtnu arhitekturu Sveučilišta Friedrich Wilhelm u Berlinu, te tako postao prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj. Bio je upravitelj gradskih parkova u Zagrebu (1942–45) i Sarajevu (1946–50), a od 1950. do umirovljenja 1966. voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u Sarajevu.

U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama, elementima vode i prirodnim formama kamena, ostvarujući parkovne površine osebujna sklada. U Sarajevu je obnovio Park cara Dušana (1946., danas At Mejdan) i Veliki park (1949) te projektirao i izveo parkovnu cjelinu sa šetalištem uz potok Koševo, parkom uz Ali-pašinu džamiju i dječjim igralištem (1947), hortikulturno rješenje naselja Grbavice (1953) i Parka velikana (1979), a u Mostaru je projektirao i izveo park Zrinjevac (1953) i park uz Narodno pozorište (1960). Bavio se urbanističko-pejzažnim planiranjem te je izveo regulaciju pejzaža Ilidža – Vrelo Bosne (1956–58), uredio rekreacijsko područje Trebević (projekt 1963., izvedba u prvoj polovici 1980-ih) i sarajevsko Centralno groblje (1965). Nakon povratka u Zagreb 1966. bavio se ozelenjivanjem stambenih blokova i ulica, među ostalima Parka mladenaca u Novom Zagrebu (1966–76., djelomično izveden prema projektu) i Radničkoga dola kraj Britanskoga trga (1968–70). Sudjelovao je na natječaju za uređenje parka Maksimira u Zagrebu (1953., s B. Bercom, jedan od četiri nagrađena rada). Stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Hortikultura. Suosnivač je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije (1983).













gips (sadra), mineral, kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄ · 2H₂O), odn. kemogena (evaporitna) sedimentna stijena (sadrenac) nastala isparivanjem vode u jezerima i zatvorenim morskim bazenima; vezivo i građevinski materijal pogodan za izvedbu građevinskih radova i ukrasa u građevinarstvu, te izradbu modela i odljevaka u kiparstvu. Najčešće se pod nazivom gips podrazumijeva pečeni gips kao vezivni materijal, dok se u ležištima kao mineralna sirovina nalazi sirovi gips.

Gips se često nalazi uz kamenu sol, a nastao je u raznim geološkim razdobljima i epohama (permu, eocenu i miocenu). Osim kao kemijski talog (sediment) iz morske vode kao produkt evaporacije, nastaje i pri oksidaciji sulfidnih ležišta ili kao eflorescencija nekih tala. Pojavljuje se u bezbojnim monoklinskim kristalima, može biti mliječnobijel, a od primjesa i siv, žućkast, crvenkast, modar, zelenkast ili smeđ. Rasprostranjen je u zrnastim, listićavim i vlaknastim agregatima. Zrnasti bijeli agregati zovu se alabaster, a tankopločasti i prozirni Marijino (Gospino) staklo. Male je tvrdoće i čvrstoće. Za potrebe građevinarstva uglavnom se dobiva pečenjem na temperaturi od 120 do 170°C u visokim ili rotacijskim pećima (štukaturni, električarski gips). Pečenjem gipsa na temperaturi od 1000°C nastaje hidraulično vezivo (estrih gips). Pečenjem gips gubi vodu, ali ju lako prima i zatim ponovno očvrsne. Pržen na višim temperaturama obično veže sporije, ali čvršće. Pečeni gips melje se u fini prah i takav se nalazi na tržištu.

Rabi se za izradbu morta ili kao dodatak mortu (regulira brzinu vezanja), za izradbu štukatura (brzovezno sredstvo za izradbu i učvršćivanje profiliranih elemenata), kalupa i modela (modelarski gips), za dekorativne radove (alabaster), kao hidraulično vezivo (estrih gips), za izradbu gipsanih i gipsanokartonskih ploča. Gipsane ploče proizvode se od smjese gipsa, vode, sitne granulacije kamena vulkanskoga podrijetla i staklenih vlakana, čime se osigurava dostatna čvrstoća, ali i fleksibilnost ploča. Za različite namjene rabe se razni tipovi ploča, koje se razlikuju po jezgri, dodatcima jezgri i vrsti površine. Gipsanokartonske ploče (razgovorno tzv. knauf ploče, po najpoznatijem proizvođaču) sastoje se od gipsane jezgre koja je sa svake strane obložena specijalnim kartonom visoke mehaničke otpornosti. Uzdužni su rubovi istanjeni kako bi obradba spojeva bila jednostavnija i kvalitetnije izvedena. Razmjerno su male mase, dobar toplinski i zvučni izolator, negorive, savitljive i lako obradive, jednostavne za montažu na drvenim i metalnim potkonstrukcijama te dobra podloga za soboslikarske radove i sve vrste obloga (npr. keramika). Primjenjuju se za unutarnje zidne sustave (zidne obloge i razdjelni nenosivi zidovi), unutarnje stropne sustave (stropne obloge, spušteni stropovi), suhe podove. Razlikuju se obične ploče, protupožarne ploče, ploče postojane na vlagu, ploče s kaširanom stražnjom stranom (npr. aluminijskom folijom), ploče s perforiranom površinom ili površinom s prorezima (apsorbiraju zvuk), višeslojne ploče s integriranim termoizolacijskim slojem i dr. Proizvode se u raznim dužinama (1500−3000 mm), širinama (600−1250 mm) i debljinama (9,5−25 mm) te izvedbama rubnih završetaka.

Znatne količine prirodnoga gipsa rabe se u tvornicama cementa kao dodatak → cementu za usporavanje reakcije hidratacije, jer bi inače prebrzo vezao i ta bi nagla reakcija bila nepovoljna za većinu namjena cementa. Gips se rabi i u većem broju industrijskih proizvoda (farmacija, medicina, proizvodnja šećera, gnojiva, boja, gume, papira i dr.), poljoprivredi i dr.

Mnogobrojna su velika evaporitna nalazišta gipsa u SAD-u, Kanadi, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Španjolskoj, Indiji i dr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Daljnji dokazi o povijesnoj uporabi gipsa uključuju njegovu ugradnju u palaču kralja Minosa u Knososu na Kreti koja je izgrađena oko 1900. pr. Kr., te korištenje alabastera u kiparstvu tijekom srednjega vijeka. U kasnim 1700-ima francuski kemičar Antoine Lavoisier (1743−1794) analizirao je kemijski sastav gipsa. Njegov rad i daljnja istraživanja, zajedno s otkrićem i iskopavanjem golemih rezervi gipsa u blizini Pariza, doveli su do masovne uporabe tzv. pariškoga gipsa kao građevnog materijala. Žbuka od pariškoga gipsa, odn. sirovoga gipsa koji je kemijski izmijenjen toplinom kako bi se uklonio velik dio vode sadržane u molekuli gipsa, a zatim hidratiziran kako bi se mogao rabiti kao materijal za žbukanje, održiv je proizvod i danas. Preteču moderne gipsanokartonske ploče, kompozitni materijal koji je napravljen od slojeva tankoga gipsa postavljenog između četiri sloja vunenoga filcanog papira, patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914).

Eksploatacija i proizvodnja gipsa u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su mnogobrojna ležišta gipsanih naslaga. Najveća i najpoznatija nalaze se u Samoborskome gorju, na području gornjega toka Une (Srb), između Kaldrme i Tiškovca u Lici, sjeverno i južno od Knina, u Petrovu polju kraj Drniša, u okolici Sinja i na otoku Visu. Osim nabrojenih ležišta zabilježena su i manja ležišta gipsa na Medvednici, južnom obodu Petrove gore i na Banovini, u dolini Zrmanje, na Vrličkome polju, te po jedno u podnožju Psunja, u Konavlima i na otoku Velikoj Palagruži. Gips jedna je od najranije eksploatiranih nekovina u našim krajevima, a najprije se otkopavao u Samoborskome gorju, Petrovu polju, na Visu te u Uzdolju južno od Knina i nedaleko od Sinja.

Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips, povremeno sa zamjetnom proizvodnjom, i nakon II. svj. rata. Zabilježeno je kako se gips eksploatirao 1822 (uz bakar u rovovima Sv. Antun i Sv. Trojstvo), potom 1833., 1850 (59,6 t), 1856 (106 t). U početku se na godinu proizvodilo nekoliko desetaka tona gipsa, a nakon otvaranja tvornice cementa u Podsusedu (→ Tvornica cementa Sloboda) i 6000 tona. Gips iz Ruda rabile su i cementara u Trbovlju te tvornica Monter u Zagrebu. Sredinom 1945. otvoren je rov Praunsberger, a potom je gips otkopavalo poduzeće Trudbenik iz Samobora u predjelu Palačnika te u rovu otvorenom poviše nekadašnjeg rudnika bakrovih ruda. Posljednji podatak o proizvodnji gipsa u Rudama potječe iz 1956., kada su proizvedene 2474 t, a nakon toga se rudnik više ne spominje. Od 1905. radila je u Samoboru Samoborska tvornica sadre koja je većinu svojih potreba podmirivala iz rova Siegel u Braslovlju.

U okolici Drniša (sela Kljake i Tepljuh) i Sinja (Suhač, Karakašica, Glavice i Lučane) gips se počeo otkopavati 1905−06. za potrebe dalmatinske proizvodnje cementa, a od 1922. otkopavalo ga je poduzeće Sadra iz Sinja.

Najveće gipsonosno područje u Hrvatskoj prostire se od zaselaka Stanići i Aćimovići (sjeverno od Knina) preko Kosova polja do Ružića u Petrovu polju (istočno od Drniša). Gips tih područja prvi se put spominje 1778. Na geološkoj su karti nalazišta gipsa istaknuta već 1868., ali otkopavanje je započelo tek nakon I. svj. rata. Prva potpunija istraživanja ležišta gipsa provedena su nakon II. svj. rata (1945., 1948., 1951−52) kada je poduzeće Rudnik sadre i vapnenca u tri sadroloma otkopavalo i do 400 t alabastera na dan. Istraživanja su se provodila i 1956−57., 1970−74. i 1981−82. Godine 1964. proizvodnju gipsa u Uzdolju nastavilo je poduzeće Kningips u sastavu Dalmacijacementa (→ CEMEX Hrvatska), i to za potrebe svoje tvornice pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča u Kosovu polju južno od Knina, a dijelom i za potrebe cementne industrije. Nakon završetka Domovinskoga rata rudarenje i proizvodnja započeli su ponovno potkraj 1996., a 2004. otvorena je tvornica poduzeća Knauf, nastavivši nekadašnju proizvodnju tvornice Kningips.

Godine 2009. poduzeće Knauf iz Uzdolja osnovalo je poduzeće Knauf Krapina sa sjedištem u Krapini. Knauf Grupa prisutna je u Hrvatskoj od 1980., kada je u Novom Marofu izgradila pogon za proizvodnju izolacije na bazi mineralne vune (Knauf Insulation), a osim tvornica u Kninu i Krapini suvlasnici su pogona za proizvodnju žbuka i drugih građevnih materijala Cemix Croatia u Đurđevcu i Zapužanama kraj Zadra. Godine 2001. osnovano je poduzeće Draga Sadra sa sjedištem u Sinju koje raspolaže izrazito velikim i sirovinski kvalitetnim eksploatacijskim poljem u Glavicama kraj Sinja što ga čini jednim od glavnih dobavljača sirovoga gipsa u regiji.

zemni plin → prirodni plin

Rockwool Adriatic d. o. o., poduzeće za proizvodnju, prodaju i distribuciju kamene vune sa sjedištem u Potpićnu u Istri. U vlasništvu je Rockwool A/S Danska i dio je međunarodne Rockwool grupe (osnovana 1909. u Hedehuseneu kraj Kopenhagena) koje se proizvodnja temelji na proizvodima dobivenima iz vulkanske stijene. Grupa na tri kontinenta (Europa, Azija i Sjeverna Amerika) ima 51 proizvodni pogon i posluje u više od 40 zemalja svijeta.

Poduzeće je osnovano 2004. Izgradnja tvorničkoga pogona u Istri započela je 2006., što je tada bilo najveće greenfield ulaganje u proizvodni pogon u Hrvatskoj. Probnu je proizvodnju započelo 2008., a tvornički je pogon službeno otvoren 2012. Tvornica se nalazi u sklopu poduzetničke zone Pićan jug (Pićan 1). Kamena sirovina dovozi se iz kamenoloma Radlovca kraj Orahovice. Kapacitet tvornice je 120 000 t kamene vune na godinu, proizvodi više od 600 različitih vrsta izolacijskih proizvoda namijenjenih primjeni u industriji ili zgradama. Proizvodi primarno služe za izolaciju kontaktnih i ventiliranih fasada, ravnih i kosih krovova, potkrovlja, podova, stropova, pregradnih zidova, akustičnih sustava, industrijsku i tehničku izolaciju, te protupožarnu konstrukcijsku zaštitu zgrada. Rockwool Adriatic proizvodi cirkularnu vunu koja se može reciklirati (od 2019. nudi uslugu recikliranja ostataka kamene vune u građevinarstvu) i ponovno rabiti bez gubljenja svojstava (može izdržati temperature više od 1000 °C; ne gori i ne potiče gorenje). Svojom prodajnom mrežom, osim hrvatskoga, poduzeće pokriva tržišta Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore.

Proizvodi poduzeća korišteni su u mnogobrojnim istaknutim arhitektonskim projektima (npr. KBC Križine u Splitu, 2015; OB Karlovac, 2016; Planinarsko sklonište Skuta – Slovenija, 2016; Grand Park Hotel Rovinj, 2019; Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu, 2021). Tvornica u Potpićnu proglašena je tvornicom s najboljim rezultatima u 2022. unutar Rockwool grupe. Poduzeće je uključeno u mnogobrojne projekte zajednice te aktivno surađuje sa školama, vrtićima, fakultetima, udrugama, institucijama i predstavnicima lokalne vlasti. Godine 2022. imalo je 162 zaposlenika, od toga većinu u tvorničkome pogonu u Potpićnu.

Jugomont, građevinsko poduzeće osnovano 1955. u Zagrebu, s pogonima na Horvaćanskoj cesti. Bio je pionir i nositelj razvoja punomontažne izgradnje stanova i industrijalizacije građevinarstva u nas.

Nastao je izdvajanjem građevinskog odjela montažnih i polumontažnih kuća iz poduzeća Izolit, koje je potkraj 1940-ih osnovao Narodni odbor grada Zagreba. Osnovni su proizvodi Izolita bili lake građevinske ploče od drvne vune i cementa drvolit te laki beton i montažni elementi stambenih zgrada. Poduzeće Izolit razvilo je 1953. i na Zagrebačkom velesajmu izložilo prototip montažne kuće od domaćih materijala. Izdvajanje poduzeća potaknuo je Miroslav Helebrant, koji je 1953. patentirao montažni sustav stambene gradnje, zasnovan na zidnim panelima (100 cm × 275 cm × 12 cm, masa 400 kg) u vidu armiranobetonskih okvira s drvolit pločama kao ispunom.

Na osnovi Helebrantova patenta razvijen je prvi Jugomontov sustav (Jugomont-L, laki ili početni sustav), kojim je 1955–58. poduzeće podignulo znatan broj stambenih dvokatnica (u Folnegovićevu naselju), prizemnih zgrada (na Livadarskom putu) i jednokatnih zgrada (na Šestinskom dolu) u Zagrebu, ukupno 145 objekata. Početni je sustav zamijenjen u osnovi nepromijenjenim sustavom Ju-59, no poboljšanih pojedinih odlika. Tim je sustavom 1959–60. izgrađeno 48 zgrada s 369 stanova na Krugama (naselje Nove Kruge), u Kušlanovoj ulici i Cvjetnom naselju u Zagrebu. Prednost tih sustava bila je punomontažnost, pa su stanovi odmah nakon dovršetka radova bili useljivi, a usto jeftiniji od onih tradicionalne gradnje.

S obzirom na mnogobrojne nedostatke sustava Jugomont-L i Ju-59 (skupoća, potreba žbukanja zidnih panela nakon montaže, zvučna i toplinska izolacija), njih su zamijenili Jugomontovi novi, univerzalni sustavi Ju-60 i Ju-61, koje su razvili → Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović; karakterističan izmaknuti tlocrt zgrada osmislio je → Đuro Mirković. Konstruktivni elementi bili su zidni i stropni paneli, stupovi i stubišni elementi, a nekonstruktivni prozorski i fasadni elementi, pregradni zidovi i sl. Fasadne elemente činile su drvene konstrukcije s ugrađenim prozorima i parapetima obloženima limom (otud naziv »limenke« za te zgrade). Tlocrt sustava Ju-60 činile su modularne prostorije jednakih izmjera (4 m × 4 m). Zgrade su bile visoke do četiri etaže. Do kraja 1960. je sustavom Ju-60 izgrađeno 627 stanova u Remetinečkom gaju i Folnegovićevu naselju. Prve »limenke« građene sustavom Ju-61 podignute su u zagrebačkom naselju Borongaju, a zatim i u Remetinečkom gaju, Folnegovićevu naselju, Zapruđu i Utrini. Taj je sustav imao izmijenjeni raster (3,60 m × 4,80 m), a povećana je i katnost na pet do osam etaža, u modificiranom obliku i više (zgrade u Novom Beogradu 1967‒71). U tom je razdoblju Jugomont imao približno 800 zaposlenih te gradio oko 800 do 1000 stanova na godinu. Usprkos nedostatcima kao što su monotoni, tipizirani izgled objekata, ograničene mogućnosti variranja unutarnjeg rasporeda prostorija te kratki vijek trajanja fasadnih panela, njegovi su ga montažni sustavi svrstali na vrh među poduzećima takva načina stanogradnje. Prema Jugomontovim licencama gradila su i poduzeća iz Srbije, BiH, Slovenije i Makedonije.

Osim u višestambenoj izgradnji, Jugomont je od 1960-ih sudjelovao u izgradnji turističkih naselja montažno-demontažnih kućica od lakih elemenata bez uporabe mehanizacije. Prva takva naselja izgrađena su 1961. u uvali Čikatu na Lošinju, na Picalu i u Plavoj laguni u Poreču, a potom i u Vrsaru, Povilama, Selcu, Krku, Omišlju, Baškoj. Osim toga, Vinko Uhlik je 1967. izradio tipski projekt dječjeg vrtića Jugomont, prema kojem su izgrađeni vrtići na Borongaju, u Trnskom i Zapruđu u Zagrebu.

Jugomont se 1969. udružio sa zagrebačkim poduzećem Jugobeton u Jugomont-Jugobeton poduzeće za industrijsko građenje. Jugobeton je nastao nakon II. svj. rata nacionalizacijom remetinečkog poduzeća Hoyer Zorislava Franjetića, koje je od 1941. proizvodilo prednapete armiranobetonske gredice za montažnu gradnju prema licenci njemačkog inženjera Ewalda Hoyera. Zadržavši područje djelovanja Jugobetona, novo je poduzeće gradilo i u sustavu montažne skeletne konstrukcije, uglavnom industrijske i poslovne zgrade te objekte niskogradnje.

Posljednji je Jugomontov sustav višestambene izgradnje Ju-70 bio sustav teške montaže koji je omogućio izgradnju tornjeva sa 16 katova u Utrini u Zagrebu. Armiranobetonski zidni i stropni paneli mase do 1200 kg izrađivali su se u privremenom pogonu na gradilištu. Nastojanje proširenja Jugomontova asortimana izvedbenih oblika stanova i zgrada dovelo je do neisplativosti gradnje (npr. pri izgradnji zagrebačkog naselja Travnog u prvoj polovici 1970-ih), a time i poslovnih teškoća poduzeća. Stoga se 1976. Jugomont priključio zagrebačkoj → Industrogradnji.

Danas su mnogobrojne Jugomontove stambene zgrade, pejorativno zvane »limenke«, devastirane pojedinačnim zahvatima stanara na zamjeni dotrajalih dijelova fasada, no i dalje predstavljaju važne artefakte hrvatske tehničke baštine.

Zagorje-Tehnobeton d. d., građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Varaždinu kao Okružno građevno poduzeće Varaždin, poslije Građevinsko poduzeće Zagorje (GP Zagorje).

Nastalo je objedinjavanjem niza manjih građevinskih poduzeća zbog potrebe za obnovom i izgradnjom Varaždina i okolnog područja nakon II. svj. rata. Poduzeće se bavilo građevinarstvom, industrijom građevnoga materijala, vanjskom trgovinom i turističkim djelatnostima. Među početnim se gradnjama ističu stambene, industrijske i školske zgrade. Godine 1962. GP Zagorju priključili su se ciglana Dubravka iz Turčina i kamenolom Kamen iz Vinice, a 1964. građevinsko poduzeće Gradnja i betonara Beton iz Varaždina. Time je nastalo veliko poduzeće – Građevinski kombinat Zagorje (GK Zagorje), usmjereno na industrijske vidove građenja. Na tragu tog usmjerenja osnovan je 1965. pogon Tvornice kuća (1968. spojen s pogonom Beton u Tehnobeton) u Varaždinu s programom proizvodnje elemenata od armiranog i prednapetog betona za polumontažni i montažni način građenja zgrada. Ubrzo su uređeni novi varaždinski pogoni Tehnobetona uz Dravu s postrojenjem za eksploataciju, drobljenje i separiranje dravskog šljunka, te za proizvodnju betona, betonske galanterije i prefabrikata za izgradnju hala srednjeg i velikog raspona. Kombinat je osnovao i vlastiti projektni biro koji je sudjelovao u razvoju vlastite tehnologije građenja, te je rekonstruirao pogon za proizvodnju kalcijeva brašna za poljoprivredne namjene te izradbu plemenite fasadne žbuke u Vinici (od 1970. u sastavu Tehnobetona). Uz izgradnju niza stambenih naselja, javnih i industrijskih zgrada u Varaždinu, kombinat je proširio građevinsku djelatnost u Zagrebu i na Krku, a montažne tvorničke hale gradio je i u Vrbovcu, Đurđevcu, Pitomači, Ludbregu, Virovitici, Belom Manastiru, Skoplju i dr. Širenjem poslovanja u Njemačkoj, u suradnji sa zagrebačkim Interpletom, u drugoj polovici 1960-ih osnovao je sestrinska poduzeća Interbau u Kölnu i Tradeimpex.

Godine 1971. osnovan je pogon Termoplin za distribuciju zemnoga plina i izvođenje plinskih gradskih i kućnih instalacija, instalacija centralnog grijanja, ventilacije i klimatizacije, a 1972. je u pogonu Dubravka u Turčinu pokrenuta suvremena automatska ciglana s godišnjim kapacitetom od 30 milijuna opekarskih elemenata. Od 1973. rad GK Zagorje organiziran je u OOUR-ima: Građevinska operativa, Gradnja, Završni radovi, Tehnobeton, Mehanizacija, Projektni biro, Termoplin, Tradex i Termounija iz Varaždina, Zagorje Zagreb iz Zagreba te Dubravka iz Turčina. Od početnih 157 radnika iz 1946., GK Zagorje je 1976. dosegnulo 2000 zaposlenih. Gradilo je u prosjeku 383 stana te 31 130 m² zgrada druge namjene, proizvodilo 59 000 m³ šljunka i drugog kamenog materijala, 6100 t kalcijeva brašna i 22 190 t betonskih prefabrikata na godinu.

Poduzeće je 1989. promijenilo naziv u Građevinsko poduzeće Zagorje (poslije Zagorje d. d.), koje je iste godine uz dokapitalizaciju varaždinskog poduzeća Coning (poslije Coning-Holding, od 1995. Ingprojekt) pretvoreno u dioničko društvo. Početkom 1992. imalo je 1133 zaposlenika. Nakon organizacijskih promjena, tijekom 1990-ih osnovalo je 11 društava, dotadašnjih poslovnih jedinica (Zagorje-Ltd, Zagorje-E. G., Zagorje-Betonska galanterija, Zagorje-Kamen, Zagorje-Mehanizacija, Zagorje-Trgovina, Zagorje-Građenje, Zagorje-Tehnobeton i Tehno-Beton iz Gračanice, Zagorje-Pro-ing te Zagorje-Graditeljstvo). Društvu Zagorje-Tehnobeton pripojena su poduzeća Zagorje-Mehanizacija i Zagorje-Pro-ing (1994) te Zagorje-Graditeljstvo, Zagorje-Betonska galanterija i Zagorje-E. G. (2002), čime je ono postalo najživotnijim dijelom poduzeća Zagorje (od 2018. u stečaju), te praktično nastavlja tradiciju njegova djelovanja započetu 1946. U novom mileniju Zagorje-Tehnobeton širi svoje poslovanje u inozemstvu te ima podružnice i pogone u Srbiji, Kosovu, BiH, Rusiji, Makedoniji, Mađarskoj. Od 2007. u njegovu je vlasništvu poduzeće Proing sa sjedištem u Varaždinu koje djeluje kao projektni ured, te više poduzeća angažiranih u građevinskom sektoru. U kriznim godinama Zagorje-Tehnobeton poslovalo je s teškoćama te su 2014. i 2021. pokrenuti predstečajni postupci. Ipak, prema ostvarenim poslovnim rezultatima, Zagorje-Tehnobeton zauzimalo je peto mjesto u građevinskom sektoru Varaždinske županije (2022) te je imao 248 zaposlenih.

U novije je doba Zagorje-Tehnobeton gradilo pretežno trgovačke i logističke centre, stambene i komercijalne objekte, industrijske građevine, hotelske komplekse, zračne luke, bolnice, sportske građevine i škole te razne druge građevine posebnih namjena. Uz visokogradnju, koja mu je bila primarna djelatnost, poduzeće se bavilo i niskogradnjom. U konzorciju s drugim građevinskim poduzećima, ali i samostalno, radilo je na izgradnji hrvatskih autocesta, pretežno vijadukata, mostova, nadvožnjaka, podvožnjaka, putnih prijelaza i propusta. Jedan je od većih proizvođača betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala u RH. U četiri stacionirane betonare pogona u Varaždinu proizvodi transportne i pumpane betone te betone za potrebe vlastite proizvodnje. Poduzeće ujedno proizvodi i prefabricirane betonske elemente koji se rabe u sektoru energetike kao što su betonska kućišta trafostanica i centrifugirani armiranobetonski električni stupovi.