Butković, Mirko (Karlovac, 21. IX. 1936), strojarski inženjer, stručnjak za mehaničke vibracije i pogonsku čvrstoću konstrukcija.

Diplomirao je 1961., magistrirao 1971. te doktorirao 1976. disertacijom Prigušenje feromagnetičnog materijala kod biaksijalnog stanja naprezanja (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Magistrirao je i na sveučilištu Washington (Washington University) u St. Louisu 1973. Radio je u tvornici → Jugoturbina u Karlovcu (1961–2003) na razvoju novih parnih i plinskih turbina, dizelskih motora, pumpa i strojeva za balansiranje te novih pogona. Istodobno je bio aktivan i u znanosti. Predavao je na Višoj tehničkoj strojarskoj školi u Karlovcu (1961–97), koja je 1983. pripojena zagrebačkomu Fakultetu strojarstva i brodogradnje kojega je bio redoviti profesor od 1988. Bio je i redoviti profesor novoosnovanoga Veleučilišta u Karlovcu (1997–2006), kojega je bio suosnivač te rektor (1997–2005) i prodekan (2005–06), kao i Tehničkoga fakulteta u Rijeci (1988–2006). Umirovljen je 2006. Predavao je kolegije iz područja tehničke mehanike, otpornosti materijala, dinamike, vibracija, dinamike strojeva, pogonske čvrstoće.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehaničke vibracije i pogonska čvrstoća konstrukcija. Bio je glavni urednik časopisa Tehničke informacije Jugoturbine – Karlovac i TPK – Zagreb (1972–93) i predsjednik (1981−83. i 1986−94) → Hrvatskoga društva za teoriju strojeva i mehanizama. Član je emeritus HATZ-a od 2006.

Lukačević, Zvonimir (Slavonski Brod, 11. IX. 1935 – Slavonski Brod, 5. IX. 1998), strojarski inženjer, stručnjak za zavarene spojeve.

Diplomirao je 1963. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, magistrirao 1977. na Građevinskome fakultetu u Beogradu te doktorirao 1984. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu disertacijom Modeli pouzdanosti zavarenih spojeva (mentor → M. Novosel). Od 1963. radio je u Institutu Đuro Đaković u području tehnike zavarivanja. Od 1979. bio je predavač na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu, gdje je 1993. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Materijali i Zavarivanje. Osnovao je i vodio Katedru za tehnologiju zavarivanja (1982–98), bio je dekan u dva mandata (1985–87. i 1990–93) te prodekan (1993–95) toga fakulteta.

Znanstveno i stručno bavio se proizvodnim strojarstvom, zavarenim spojevima i kontrolom kvalitete. Autor je udžbenika Zavarivanje (1998). Bio je dugogodišnji predsjednik Društva za tehniku zavarivanja (DTZ) Slavonski Brod te jedan od utemeljitelja i član Savjeta časopisa Tehnički vjesnik (1993).

Grubaš, Ivan (Grubas, Giovanni B. V. M.) (Venecija, druga polovica XVIII. st. – Venecija, polovica XIX. st.), pomorski pisac i kartograf.

Podrijetlom iz Perasta, bio je mornarički peljar u Veneciji. Autor je plovidbenoga priručnika iz praktične navigacije i hidrografije, s podatcima i za hrvatsku obalu Novi obalni peljar Jadranskoga mora (Nuovo costiere del Mare Adriatico, 1833). U bakrorezu je izradio kartu Sredozemlja s planovima sredozemnih luka (1801), kartu Jadranskoga mora (oko 1833) te kartu Venecijanskoga zaljeva, koja nije prihvaćena zbog nepotpunih i pogrešnih podataka. U starijoj literaturi njegova se djela pripisuju kapetanu Antunu Grubašu (1688 – oko 1763).

Mickl, Josef (Klagenfurt, 8. VI. 1885 − Klagenfurt, 14. II. 1965), strojarski inženjer, konstruktor prvih mornaričkih zrakoplova Kraljevine SHS.

Diplomirao je 1909. na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien). Iste godine stupio je u austrougarsku ratnu mornaricu, gdje je bio zapovjednik Pomorskog arsenala u Puli (1910–19) te konstruirao prvi hidroavion austrougarskih pomorskih zračnih snaga, isporučen 1912. U Bečkome Novome Mjestu radio je prije i tijekom I. svj. rata kao konstruktor hidroaviona u poduzeću Öeffag, a od 1919. u suradnji s Ferdinandom Porscheom (1875−1951) na projektu trkaćeg automobila Sascha u tvornici Austro–Daimler.

Na poziv generala i načelnika Odeljenja za vazduhoplovstvo Kraljevine SHS → Emila Uzelca radio je u Kraljevskoj avijaciji na mjestu načelnika tehničkog odjeljenja (1921–23). S → Rudolfom Fizirom i Nikolom Žučenkom sudjelovao je u izradbi dokumentacije za serijsku proizvodnju školskih zrakoplova Mali Brandenburg i Srednji Brandenburg. Kao tehnički direktor tvornice Ikarus u Novome Sadu (1923–29), koja je predstavljala utemeljenje zrakoplovne industrije Kraljevine SHS, izradio je 1924. prototip školskoga hidroaviona Ikarus ŠM (školski mornarički, tzv. šimika), koji se proizvodio s motorima snage 100 KS (74,5 kW), 120 KS (89,5 kW) i 160 KS (119,3 kW). Ukupno 42 primjerka isporučena su pomorskomu zrakoplovstvu, gdje su bili u službi 18 godina. Za potrebe obalnoga i dalekoletnoga izviđanja izradio je 1926. leteći čamac Izviđač IM (izviđač mornarički), opremljen motorom 260 KS (193,7 kW), koji je pilotovom pogreškom uništen na prvome letu. Drugi prototip Izviđač IO (izviđač obalni) imao je motor 400 KS (298 kW) te je za potrebe mornarice proizvedeno 37 primjeraka.

Od 1931. do umirovljenja 1950. radio je u poduzeću Porsche Konstruktionen u Stuttgartu, kao specijalist za aerodinamiku automobila. Nastavio je sa stvaralačkim radom te je iza sebe ostavio mnoge izume, patente i rješenja u raznim područjima, osobito u automobilskoj tehnici.

Fio, Oliver (Fijo) (Pula, 23. I. 1915 – Split, 21. I. 1987), pomorski ekonomist, pedagog i pisac.

Pomorsko-trgovačku akademiju u Kotoru završio je 1933., na Višoj pomorskoj školi u Rijeci diplomirao 1953., a doktorirao na sveučilišnom pomorskom institutu (Istituto Universitario Navale) u Napulju 1963. disertacijom Parobrodarstvo Dalmacije 1878–1918. Godine 1946. položio je ispit za kapetana duge plovidbe, plovio je na brodovima trgovačke mornarice, bio je zapovjednik na brodovima Pomorske financijske kontrole te službovao u Lučkoj kapetaniji u Splitu (1933–46). Bio je (1946–81) upravitelj Pomorskoga muzeja u Splitu (→ Hrvatski pomorski muzej Split). Na visokim školama u Splitu, Zadru, Zagrebu i Rijeci predavao je pomorske kolegije (1959–86). U zvanje redovitoga profesora izabran je 1981.

Područje njegova zanimanja bila je pomorska povijest, a bavio se i suvremenom pomorsko-gospodarskom tematikom. Autor je mnogih članaka te djela: Prilozi poznavanju pomorskog školstva na našoj obali u XIX stoljeću (1956), Parobrodarstvo Dalmacije 1878–1918 (1962), Pomorci otoka Hvara 1871–1964 (1964), Odrazi ekonomsko-socijalne aktivnosti različitih prijevoznih sredstava, osobito u vezi s jugoslavenskom obalom (Riflessi economico-sociali dell’attività dei vari mezzi di trasporto, con particolare riferimento al litorale jugoslavo, 1966), Ekonomski i društveni značaj suvremenog pomorskog prijevoza osoba (1968). Bio je urednik časopisa Jadranska straža (1938–39) te jedan od osnivača i urednik glasila Pomorstvo (1946–75). Jedan je od utemeljitelja Međunarodnoga instituta za pomorsku kulturu (1969).

Katalinić, Karlo (Cattalinich, Carlo) (Volosko, 2. XI. 1801 − Rijeka, 5. II. 1859), brodograditelj.

Imućan posjednik i brodovlasnik, član obitelji Katalinić koja je svojom inicijativom, poduzetnošću i znanjem zauzimala posebno mjesto u riječkoj brodogradnji. Zaslužan je za modernizaciju rada i povećanje kapaciteta obiteljskoga brodogradilišta na Ponsalu u Rijeci, gdje su 1833–69. sagrađena 52 jedrenjaka duge plovidbe ukupne nosivosti 18 456 t. Izradio je prvi hrvatski kliper Guttmanstahl (1853), velik, brz jedrenjak, samo tri godine nakon pojave prvih klipera u svijetu. Spominje se s Giuseppeom Spadonom kao suvlasnik brodogradilišta Pod Pinjol.

Horvatović, Marko Antun (Horvath, Horvatić, Horvatovich; Marcus Antonius) (Orahovica, sredina XVIII. st. – Zagreb, 10. I. 1821), svećenik, pjesnik i konstruktor.

Nakon bogoslovnih nauka, u Požeškim Sesvetama bio je kapelan, privremeni upravitelj (1769) te župnik do umirovljenja 1792. Zatim je bio pomoćni svećenik u Petrinji, a od 1806. boravio je u Zagrebu kao vikar župne crkve sv. Marka. Osim što je pisao pjesme na latinskom i hrvatskome jeziku, zanimalo ga je riječno brodarstvo. Autor je djela Lakši način putovanja velikih lađa i uz vodu i niz vodu (1804), kojega je prošireno izdanje tiskano i na njemačkome jeziku Vorschläge zur Erleichterung der Schiffahrt auf Strömen und Flüssen (1806).







To je djelo jedno od prvih o tehnici i riječnome prometu na hrvatskome jeziku te prinos poznavanju tadašnjega brodarstva na Savi i Kupi i tamošnjega nazivlja. U njemu opisuje brodski pogon tzv. veslatim krilima kojim bi se smanjio broj konja za uzvodnu vuču: na prednjem i stražnjem kraju broda po jedno je poprečno vratilo na kojima je, na oba brodska boka, učvršćeno po jedno pogonsko kolo s po 16 lopatica djelomice uronjenih u vodu. Vratila s pogonskim kolima bila bi povezana zupčanicima s potjernim ili nagaznim kolima, koja bi gazio jedan ili dva čovjeka. Takav se pogon mogao kombinirati s jedrima, dok je za nizvodnu plovidbu prazna broda bio predviđen samo kormilar. U knjižici je objavljena i uglazbljena Horvatovićeva Lađarska pjesma, kojom se imao određivati ritam rada. U njemačkom je izdanju zastupao stanovitu tipizaciju i prilagodbu oblika i izmjera broda riječnoj plovidbi, a za nizvodnu plovidbu istaknuo je korisnost tzv. dugoga hrvatskog vesla.

Sveučilište u Dubrovniku, visokoobrazovna ustanova osnovana u Dubrovniku 2003., koja provodi sveučilišne i stručne preddiplomske studije, sveučilišne i specijalističke diplomske studije te međusveučilišne poslijediplomske studije iz područja tehničkih, prirodnih i društvenih znanosti. Na Sveučilištu je 2017. bilo upisano oko 2200 studenata, a zaposleno oko 240 osoba, od kojih 147 u nastavničkom i suradničkom zanimanju.

Sveučilišni su preddiplomski studiji Akvakultura, Brodostrojarstvo, Ekonomija, Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu, Mediji i kultura društva, Nautika, Pomorske tehnologije jahta i marina, Poslovna ekonomija, Primijenjeno/poslovno računarstvo, Restauracija i konzervacija te Povijest Jadrana i Mediterana. Stručni su preddiplomski studiji: Financijski menadžment, Sestrinstvo te Hotelijerstvo, restoraterstvo i gastronomija. Sveučilišni su diplomski studiji: Ekonomija, Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu, Marikultura, Mediji, Odnosi s javnostima, Pomorstvo, Poslovna ekonomija, Poslovno računarstvo te Restauracija i konzervacija. Specijalistički su diplomski stručni studiji: Kliničko sestrinstvo i Financijski menadžment. Međusveučilišni su poslijediplomski studiji: Povijest stanovništva, Pomorstvo, Europska integracija, Molekularne bioznanosti, Upravljanje marketingom u turizmu, Biologija novotvorina, Primijenjene znanosti o moru i Komunikologija.







Povijest

Sveučilište u Dubrovniku osnovano je na temeljima visokog obrazovanja pomoraca u Dubrovniku koje je započelo 1959. osnutkom Više pomorske škole te se nastavilo osnivanjem drugih visokih škola i fakulteta koji su prerasli u današnje odjele Sveučilišta u Dubrovniku.

Prvi direktor Više pomorske škole bio je je → Marin Knežević (1959–66), prvi studij bio je Nautika, a poslije su pokrenuti studiji Ekonomija u pomorstvu (1960) i Brodostrojarstvo (1965). Neko su vrijeme djelovale i Pedagoška akademija (1959–74), Muzička akademija te Odjel za violinu (1968–73). Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu osnovan je 1970. u Zagrebu, 1975. pripojena mu je Viša turistička škola u Dubrovniku (osnovana 1959), a od 1976. djelovao je u sastavu Sveučilišta u Splitu. Fakultetu je 1980. pripojen Centar za turističku dokumentaciju i informacije iz Dubrovnika, osnovan 1938. kao Arhiv za turizam. Dubrovačke pomorske škole udružile su se 1987. sa splitskim pomorskim školama u Centar za obrazovanje kadrova u pomorstvu, koji je sljedeće godine preimenovan u Pomorski fakultet. Pomorski fakultet bio je u sastavu Sveučilišta u Splitu, a prvi je dekan bio → Josip Lovrić (1987–90). Prvi studiji bili su pomorski promet nautičkog i brodostrojarskog smjera, koji su se izvodili u Dubrovniku i Splitu, a 1992. osnovan je i odsjek brodske elektroenergetike i elektronike.

Promjenama u zakonodavstvu visokih učilišta, 1994. uvedena su dva odvojena smjera u visokom obrazovanju, znanstveni (sveučilišni) i stručni (veleučilišni). Na Pomorskome fakultetu začeta je ideja o osnutku veleučilišta te je 1996. osnovano Veleučilište u Dubrovniku – Collegium Ragusinum, prvo javno veleučilište u Hrvatskoj. Naziv je dobilo prema nekadašnjem Dubrovačkom javnom visokom učilištu osnovanom 1624. Pomorski fakultet prešao je iz sastava splitskog sveučilišta u sastav novoosnovanog veleučilišta, koje je imalo četiri odjela: Nautički, Strojarski, Turistički i Odjel elektrotehnike i računarstva. Na Veleučilištu je 2001. započeo rad na osnutku Sveučilišta.

Sveučilište u Dubrovniku osnovano je 2003., a prvi je rektor bio → Mateo Milković (2003–12). Započelo je raditi sa šest odjela: Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju, Pomorski odjel, Elektrotehničko-računarski odjel, Strojarski odjel (zatvoren 2007), Odjel za akvakulturu i Odjel za komunikologiju. Na tim su odjelima organizirani preddiplomski i stručni studiji koji su prije održavani na Veleučilištu u Dubrovniku i na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu. Godine 2005. osnovani su Odjel za umjetnost i restauraciju te Institut za more i priobalje, koji je pravni sljednik Biološkoga zavoda, Laboratorija za ekologiju planktona i Laboratorija za ekologiju i uzgoj morskih organizama → Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Prvi poslijediplomski doktorski studij Povijest stanovništva pokrenut je 2006. u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu i Zavodom za povijesne znanosti HAZU-a iz Dubrovnika. Iste godine pokrenut je i specijalistički sveučilišni dvogodišnji studij Upravljanje marketingom u turizmu, a prvi trogodišnji stručni studij Sestrinstvo pokrenut je 2008. Od 2011. sastavnicom Sveučilišta postao je Zavod za maslinarstvo i južne kulture, koji je do tada bio dio Hrvatskoga centra za poljoprivredu, hranu i selo. Osnovani su i trogodišnji preddiplomski stručni studij Financijski menadžment, koji se izvodi u Pločama od 2012., preddiplomski sveučilišni studij Povijest Jadrana i Mediterana (2015) te preddiplomski stručni studij Hoteljerstvo, restoraterstvo i gastronomija (2016).

Organizacija

Sveučilište čini sedam odjela (Pomorski odjel, Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju, Odjel za elektrotehniku i računarstvo, Odjel za akvakulturu, Odjel za komunikologiju, Odjel za umjetnost i restauraciju i Odjel za humanističke studije – u osnivanju), dva studija izvan odjela (Sestrinstvo i Kliničko sestrinstvo), Institut za more i priobalje, Zavod za mediteranske kulture, tri knjižnice (Knjižnica za tehničke i biotehničke znanosti, Knjižnica za društvene znanosti i Centar za turističku dokumentaciju i informaciju), Centar za jezike i Centar za informatičku potporu.







Pomorski odjel obuhvaća preddiplomske studije Nautiku, Brodostrojarstvo i Pomorske tehnologije jahta i marina te diplomski i poslijediplomski studij Pomorstvo.

Nautika je preddiplomski studij na kojem se stječu kompetencije za poznavanje i razumijevanje stručnih i znanstvenih načela i postupaka važnih za nautičku struku i proces uporabe broda (putovanje, manevriranje, rukovanje teretima, održavanje), prepoznavanje i rješavanje složenih plovidbenih problema izborom odgovarajućih metoda i postupaka, te primjenu najnovijih saznanja i tehnologija koje se rabe u pomorskom prometu.

Brodostrojarstvo je preddiplomski studij na kojem se stječu kompetencije za razumijevanje stručnih i znanstvenih načela i postupaka važnih za brodostrojarsku struku, prepoznavanje i rješavanje inženjerskih problema te objedinjavanje teorijskih znanja i praktičnih vještina u rješavanju problemskih situacija.

Pomorske tehnologije jahta i marina je preddiplomski studij na kojem se stječu kompetencije za komercijalno i tehničko upravljanje marinama i flotom jahta i brodica.

Pomorstvo je diplomski studij na kojem studenti stječu kompetencije za upravljanje, održavanje i rukovanje suvremenim tehničkim i tehnološkim brodskim, lučkim i prometnim sustavima, za znanstvenoistraživački rad u područjima pomorskih znanosti, aktivno sudjelovanje u privrednim djelatnostima i upravljanju poduzećima i službama u području gospodarskih i javnih djelatnosti.

Poslijediplomski međusveučilišni studij Pomorstvo pokrenut je 2008. u suradnji s Pomorskim fakultetom u Rijeci, Pomorskim fakultetom u Splitu, Odjelom za pomorstvo Sveučilišta u Zadru, Hrvatskim hidrografskim institutom u Splitu i HRM-om, uz međunarodnu institucionalnu potporu. Studij ima devet studijskih smjerova: Nautičke znanosti, Pomorski energetski i strojni sustavi, Elektronika i pomorske komunikacije, Informacijske tehnologije u pomorstvu i prometu, Logistika i menadžment u pomorstvu i prometu, Hidrografsko inženjerstvo, Lučki sustavi, Zaštita mora i priobalja i Vojni pomorski sustavi.

Sveučilište organizira i izobrazbu pomoraca na 28 različitih tečajeva.

Odjel za elektrotehniku i računarstvo obuhvaća preddiplomske studije Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu i Primijenjeno/poslovno računarstvo te diplomske studije Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu i Poslovno računarstvo.

Elektrotehničke i komunikacijske tehnologije u pomorstvu je studij koji omogućava stjecanje teorijskih i praktičnih znanja iz područja brodske elektrotehnike i sukladnih kopnenih tehničkih sustava, kompetencije za analizu i uporabu električnih strojeva, uređaja i manjih elektroenergetskih sustava, za njihovo puštanje u pogon, ispitivanje, upravljanje i održavanje, nadzor nad izvođenjem i modernizacijom manjih cjelina elektroenergetskih sustava i postrojenja, za instaliranje, uporabu i održavanje brodskih i kopnenih elektrotehničkih, elektroničkih i komunikacijskih uređaja i sustava u pomorstvu, turističkim marinama, lučkim ispostavama, suvremenim hotelima i dr.

Primijenjeno/poslovno računarstvo je preddiplomski studij na kojem studenti iz područja primijenjenog i poslovnog računarstva s težištem na primjenu računala u svakodnevnom poslovanju stječu kompetencije za programiranje, povezivanje računala u mreže, primjenu računala u različitim gospodarskim djelatnostima, praktičan rad s bazama podataka, relacijski pristup i rad s distribuiranim bazama podataka.

Poslovno računarstvo je diplomski studij na kojem studenti iz područja primijenjenog i poslovnog računarstva s težištem na primjenu računala u svakodnevnom poslovanju stječu kompetencije za elektroničko poslovanje, projektiranje, upravljanje i strategije informacijskih sustava te primjenu računalne tehnologije u gospodarstvu.

Nastava

Sveučilište raspolaže suvremeno opremljenim amfiteatrima, učionicama, čitaonicama i knjižnicama, laboratorijima računarstva, elektrotehnike, komunikacijske tehnologije, hidraulike i pneumatike, brodostrojarskim i dvama navigacijskim simulatorima, brodicom za vježbe spašavanja, protupožarnim poligonom, nautičkim, brodostrojarskim i informatičkim kabinetima, brodskom radiopostajom za vježbe u komunikaciji i spašavanju, dvoranom za predavanja i međusobnu komunikaciju na daljinu, školskoistraživačkim brodom Naše more duljine 31 m, s 19 kabinskih postelja za studente, posadom od pet članova, predavaonicom i laboratorijima, istraživačkom brodicom Baldo Kosić II duljine 15,75 m za biološka i hidrografska istraživanja, oglednim istraživačkim i pokaznim sustavima za uzgoj morskih organizama, biološkim, kemijskim i laboratorijima za praktične vježbe studenata akvakulture i marikulture, akvarijem s više od 30 akvarijskih bazena, botaničkim vrtom na Lokrumu i dr.













Izdavaštvo

Sveučilište izdaje znanstvene časopise → Naše more i Ekonomska misao i praksa s duljom tradicijom izlaženja, te časopise MediAnali (2006), Unidu alumni (2007) i studentski list Punkt (2007).

Nastavnici i znanstvenici Sveučilišta objavili su više od 100 knjiga, udžbenika i monografija.

Znanstvenici Sveučilišta objavljuju svoje radove u znanstvenim i stručnim publikacijama, sudjeluju u znanstvenim i stručnim projektima te su rezultati njihova rada ugrađeni u udžbenike.

vibracije broda, vremenski promjenljive deformacije brodske konstrukcije izazvane neuravnoteženim dinamičkim silama; također brodograđevna disciplina koja se time bavi.

Prvi uzročnici vibracija brodskoga trupa bili su veliki parni strojevi koji su se intenzivnije počeli rabiti potkraj XIX. st., kada su vibracije postale ozbiljan brodograđevni problem. Uvođenjem elektroničkih računala i metode konačnih elemenata u inženjersku praksu potkraj 1960-ih, omogućena je analiza vibracija složenih brodskih struktura, čemu su osobito pridonijeli radovi istraživača klasifikacijskoga društva Det Norske Veritas iz Osla. Smanjenje razine brodskih vibracija je i danas složena inženjerska zadaća, zbog sve lakših brodskih konstrukcija postignutih primjenom suvremenih metoda optimizacije i suvremenih materijala te zbog ugradnje sve snažnijih pogonskih strojeva.

Vibracije na suvremenim brodovima pobuđene su neuravnoteženim silama glavnog i pomoćnih motora, radom brodskoga vijka u nejednolikom polju sustrujanja, kao i nesavršenim centriranjem osovinskoga voda. U osnovi se razlikuju globalne vibracije brodskoga trupa (fleksijske vertikalne i horizontalne vibracije, te torzijske vibracije), vibracije podstruktura (nadgrađa, paluba, glavnih motora s dvodnom u strojarnici, osovinskoga voda, skrokova i dr.) i vibracije strukturnih elemenata (panela, okvira, ploča, greda). Danas se za analizu vibracija u pravilu rabe komercijalni računalni programi zasnovani na metodi konačnih elemenata. Za mjerenje vibracija na brodovima primjenjuju se elektrodinamički i mehanički instrumenti (npr. Geigerov vibrograf). Mjerenje vibracija se uglavnom obavlja tijekom pokusne plovidbe na zahtjev brodovlasnika. Ponekad se vibracije mjere i tijekom opremanja broda, kako bi se pravodobnim dodatnim pojačanjima konstrukcije izbjegle moguće rezonancije; u tom se slučaju vibracije pobuđuju mehaničkim ili elektrodinamičkim uzbuđivačima. Mjerenja vibracija broda u službi provode se najčešće radi istraživanja uzroka loma ili oštećenja konstrukcije. U brodograđevnoj se praksi razina vibracija snižava izbjegavanjem rezonancije uzbudnih sila s prirodnim vibracijama konstrukcije, smanjenjem uzbudnih sila i ugradnjom kompenzatora vibracija.

Brodske vibracije u hrvatskoj brodogradnji

Potreba za analizom i mjerenjem vibracija u hrvatskim brodogradilištima porasla je početkom 1970-ih kada su se gradili sve veći i složeniji brodovi. Povjeravanjem provođenja analiza i mjerenja vibracija domaćim institucijama, hrvatska su brodogradilišta pridonijela razvoju toga područja do svjetske razine.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB) razvijeni su računalni program STIFF za određivanje krutosti poprečnog presjeka brodskoga trupa, DYANA za proračun prirodnih i prisilnih vibracija brodskoga trupa, te PROPEX za proračun uzbudnih sila vijka. Do danas je na tom fakultetu provedeno više od 100 složenih analiza vibracija, npr. analiza dinamičkoga ponašanja glavnoga motora snage 10 MW na brodu za prijevoz rasutoga tereta i kontejnera istisnine 65 800 (70 200) t za riječko brodogradilište 3. maj (isporučen 1981), ili analiza vibracija putničkoga trajekta Amorella za splitski Brodosplit (1988).

Brodarski institut u Zagrebu provodi mjerenja vibracija na brodovima od sredine 1950-ih, a do danas je proveo više stotina takvih mjerenja skupivši bogatu arhivu podataka. Za vlastite potrebe konstruiran je uzbuđivač vibracija s rotirajućim masama na jednoj osovini (autori → Miljenko Ferić i → Boris Medja).

Visokoškolska nastava, znanost i publicistika

Kolegij o vibracijama broda u sastavu je studija brodogradnje na FSB-u od akademske godine 1971–72., u Zavodu za brodogradnju i pomorsku tehniku. Kolegij su držali → Ivo Senjanović i → Rajko Grubišić, a danas nastavu izvodi Joško Parunov. Vibracije broda kao kolegij danas se predaju i na Tehničkome fakultetu u Rijeci (Jasna Prpić-Oršić) i na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (Željan Lozina).

Za potrebe nastave izdani su udžbenici Vibracija broda I−III (1974−81) I. Senjanovića.

Hrvatski znanstvenici i stručnjaci objavljuju članke o vibracijama broda u nacionalnom časopisu Brodogradnja i vodećim međunarodnim časopisima International Shipbuilding Progress, Journal of Ship Research, Computers & Structures, Thin-walled Structures, Marine Structures i dr.

hidroelastičnost broda, spregnuto djelovanje elastičnih sila brodske konstrukcije, inercijskih sila mase broda i tereta, te hidrodinamičkih sila okolne tekućine; također znanstvena disciplina koja se time bavi. U brodova uobičajenih veličina, valno opterećenje zbog gibanja broda na valovima proračunava se za kruti brod, a zatim primjenjuje na elastični model konačnih elemenata brodske konstrukcije. Taj pristup analizi čvrstoće u vrlo velikih brodova, zbog njihove elastičnosti, nije dovoljno pouzdan te se rabi hidroelastični matematički model.

Prvim značajnijim radom u tom području smatra se knjiga Hydroelasticity of Ships (R. E. D. Bishop, W. G. Price, 1979), koju su slijedili mnogi radovi kao rezultat znanstvenih istraživanja, uglavnom u akademskoj zajednici. Nagli razvoj hidroelastičnosti odvija se u novije doba gradnjom ultravelikih brodova i pomorskih objekata kao što su kontejnerski brodovi, supertankeri, brodovi za prijevoz ukapljenoga plina, brodovi za krstarenja, plutajući aerodromi i dr. Zbog učestalih oštećenja konstrukcije takvih objekata, oni se osnivaju na temelju tzv. direktnog proračuna, koji propisuju klasifikacijska društva. Metodologija hidroelastične analize uključuje definiranje osnovnih značajki broda, strukturni model, hidrodinamički model, proračun prirodnih vibracija, definiranje valne uzbude, proračun hidroelastičnog odziva, modelska ispitivanja i mjerenja u naravi, te korelacijsku analizu za provjeru rezultata proračuna.

Značajan iskorak i doprinos razvoju područja ostvaren je 2009−12. projektom TULCS (Tools for Ultra Large Container Ships), koji je proveo međunarodni konzorcij od 14 institucija pod vodstvom Bureau Veritasa iz Pariza (koordinator → Šime Malenica).

Doprinos hrvatskih znanstvenika

Središte istraživanja brodske hidroelastičnosti u Hrvatskoj je zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), sa začetnikom → Ivom Senjanovićem. Tu je u sklopu projekta TULCS razrađen detaljan postupak modeliranja ultravelikih kontejnerskih brodova kao greda promjenljivog presjeka sa svim sastavnicama krutosti (savijanje, smicanje, uvijanje, vitoperenje).

Istraživanje hidroelastičnosti brodskih konstrukcija nastavljeno je u sklopu projekta GCRC-SOP, koji financira vlada Republike Koreje (voditelji Š. Malenica, I. Senjanović, S. H. Kwon, D. S. Cho).

Hidroelastičnost brodskih konstrukcija na FSB-u obrađuje se u sklopu doktorskog studija brodogradnje (do sada su iz toga područja disertacije obranili Stipe Tomašević, Nikola Vladimir, Neven Hadžić, Marko Tomić i Mate Grgić).

Radovi o široj primjeni hidroelastičnosti u morskoj tehnologiji iznose se na međunarodnoj konferenciji Hydroelasticity in Marine Technology. Godine 2015. konferencija je održana u Splitu u suorganizaciji zagrebačkog FSB-a.

čvrstoća broda, svojstvo brodske konstrukcije da i u najnepovoljnijim okolišnim uvjetima preuzme i izdrži opterećenja (težina broda i tereta, tlak vode, valovi, vjetar, led, sudar, inercija vlastite mase i tereta, rad strojeva i uređaja) bez slamanja ili trajnih plastičnih deformacija. Čvrstoćom broda i njezinim proračunima bavi se istoimena brodograđevna disciplina.

Proračuni čvrstoće provode se u fazi projektiranja, za uvjete broda na mirnoj vodi i broda u vožnji na valovima (u neoštećenom i oštećenom stanju). U prvome slučaju, brod je opterećen vlastitom težinom i težinom tereta, te hidrostatskim tlakom. U drugome slučaju, brod je dodatno izložen djelovanju sila inercije mase i hidrodinamičkim silama. Zbroj statičkih i dinamičkih naprezanja daje ukupno naprezanje koje se uspoređuje s dopuštenim vrijednostima. Zbog velikih tlačnih sila i vitkosti strukturnih elemenata, posebno onih na palubi i dnu broda, provjerava se i njihova stabilnost na izvijanje. Proračun čvrstoće broda obuhvaća još i analizu granične čvrstoće, tj. određivanje opterećenja koje dovodi do slamanja brodskoga trupa. Do oštećenja strukturnih elemenata može doći i zbog koncentriranoga cikličnog naprezanja i zamora materijala. Sigurnost brodske konstrukcije procjenjuje se određivanjem rizika od krtoga loma ili oštećenja statističkom metodom indeksa sigurnosti i parcijalnih indeksa sigurnosti. U pojedinim složenim slučajevima čvrstoća broda, odn. brodskih sklopova provjerava se mjerenjem naprezanja na modelima i u naravi.

Određivanje izmjera strukturnih elemenata na osnovi proračuna čvrstoće počelo se uvoditi u praksu u drugoj polovici XIX. st., pri prelasku s drvene na čeličnu brodsku konstrukciju. Znatan doprinos razvoju čvrstoće broda dali su ruski znanstvenici Aleksej Nikolajevič Krilov (Krylov) (1863–1945), Ivan Grigorjevič Bubnov (1872–1919), Pjotr Fjodorovič Papkovič (1887–1946), → Stjepan Prokofjevič Timošenko i dr. Proračun čvrstoće brodske konstrukcije se danas provodi metodom konačnih elemenata koja omogućuje detaljno modeliranje strukture i razmjerno jednostavnu obradbu problema na računalu.

Čvrstoća broda u hrvatskoj brodogradnji

Brodogradnja u Hrvatskoj razvila se naglo nakon II. svj. rata, u doba industrijalizacije ondašnje države, a 1988. dosegnula je treće mjesto u svijetu. Takva ekspanzija zahtijevala je razvoj postupaka u osnivanju broda, što je jednim dijelom ostvareno Makroprojektom brodogradnje (1970−75), projektom ulaganja u istraživanje i razvoj u sklopu kojega je uvedena metoda konačnih elemenata u brodograđevnu praksu u Brodarskom institutu (→ Vedran Žanić), a zatim i na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (→ Ivo Senjanović; Većeslav Čorić). Pritom su razvijeni mnogobrojni programi za proračun čvrstoće brodske konstrukcije na računalu, a rad u tom području nastavlja se i danas. Za potrebe hrvatskih brodogradilišta provedeno je više od 100 analiza čvrstoće i optimizacija konstrukcije složenih brodova.

Kad je riječ o proračunu čvrstoće, osobito je zahtjevan bio pothvat izgradnje podmornica, koje su se od 1960-ih do 1990. gradile prema projektima Brodarskog instituta. Za potrebe projektiranja čvrstog trupa podmornice kao orebrene ljuske, razvile su se odgovarajuće matrične metode s programima za obradbu na računalu. Ta su se iskustva poslije rabila u osnivanju spremnika na brodovima za prijevoz ukapljenoga plina za strane naručitelje.

U novije doba hrvatski znanstvenici sudjeluju u više domaćih i europskih znanstvenoistraživačkih projekata koji se bave čvrstoćom broda, npr. Project on Advanced Sandwich Structures in the Transportation Industry (koordinatori za Hrvatsku I. Senjanović i Smiljko Rudan), te DeLight za lake višeslojne (sendvič) palubne konstrukcije i IMPROVE za integrirani sustav odlučivanja pri projektiranju broda (koordinator za Hrvatsku V. Žanić). Posebno se ističe dugogodišnji projekt Structure Analyses of Ships and Offshore Floating Units, koji se provodi u svrhu analize sigurnosti brodskih i pomorskih konstrukcija za potrebe odobrenja tehničke dokumentacije za gradnju broda u klasi Bureau Veritasa (voditelj Joško Parunov).

Visokoškolsko obrazovanje

Osnivanjem Tehničke visoke škole (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu 1919. utemeljen je studij brodogradnje. U sklopu toga studija uveden je kolegij Teorija broda IV koji je predavao → Leopold Sorta, a obuhvaćao je područje čvrstoće broda. Razvoju nastave iz toga područja na FSB-u osobito je pridonio → Josip Uršić, a danas se kolegiji predaju na studijima brodogradnje u Zagrebu (V. Žanić), Rijeci (Albert Zamarin) i Splitu (Radoslav Pavazza). Kako bi unaprijedili poslijediplomsku nastavu u području čvrstoće brodskih konstrukcija, hrvatski fakulteti sudjeluju u međunarodnom projektu razvoja naprednih metoda projektiranja brodova za prevenciju onečišćenja (Advanced ship Design for Pollution Prevention; koordinator za Hrvatsku je J. Parunov). U novije su se doba problemi vezani uza sigurnost brodske konstrukcije proširili, pa se tom problematikom bavi desetak kolegija na studijima diplomske i poslijediplomske razine, koji se odnose na teoriju konstrukcija, strukturnu analizu, podobnost, pouzdanost i projektiranje konstrukcije raznih tipova brodova.

Publicistika

Prvi udžbenik iz toga područja je Čvrstoća broda I−III (1971−92) J. Uršića, a ističe se i knjiga Metoda konačnih elemenata u analizi brodskih konstrukcija (1998) I. Senjanovića. Hrvatski znanstvenici i stručnjaci objavili su velik broj radova o problematici brodskih konstrukcija u časopisu → Brodogradnja i u vodećim međunarodnim časopisima kao što su Journal of Ship Research, Marine Structures, Computers & Structures, Ocean Engineering, Ship and Offshore Structures, Journal of Engineering for the Maritime Environment i dr.

Transactions of FAMENA, znanstveno-stručni časopis koji obrađuje teme iz tehničkoga područja te ga od 1970. izdaje → Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu.

Prvotno je izlazio pod nazivom Zbornik radova Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu (1970–95), potom Radovi Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu (1996–97) te Radovi Fakulteta strojarstva i brodogradnje – Acta (1997–99). Današnji naziv nosi od 2000., a kratica FAMENA u naslovu skraćuje puni naziv časopisa Transactions of Faculty of Mechanical Engineering and Naval Architecture. Od 1974. do 1992. suizdavač mu je uz FSB (parna godišta) i uredništvo časopisa Strojarstvo (neparna godišta); zbornik je svako neparno godište donosio pretisak radova prethodno objavljenih u Strojarstvu. Od 1997. časopis ima međunarodni Izdavački savjet, a 2000. prošireno je i uredništvo.

Izlazio je različitim ritmom: jednom (2000), dva (2001–08) i četiri puta na godinu (od 2009). Objavljuje radove iz mehanike i termodinamike, tehnologije i proizvodnje, konstrukcija, energetike, organizacije rada i industrijskog inženjerstva te ostalih područja, u posljednje doba pretežno na engleskom jeziku. Indeksiran je u međunarodnim bazama podataka, a od 2012. dostupan je i na portalu znanstvenih časopisa RH.

Winkler, Zlatko (Zagreb, 3. VIII. 1917 – Rijeka, 26. III. 1996), brodograđevni inženjer, jedan od utemeljitelja riječkoga Tehničkoga fakulteta.

Na Tehničkome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, diplomirao je 1942. brodogradnju te doktorirao 1976. disertacijom Kritički prikaz primjene tehnika i metoda kvantitativnog upravljanja u istraživačkim projektima jugoslavenske brodogradnje (mentor → D. Taboršak). Od 1942. na tom je fakultetu radio kao honorarni asistent jednog od osnivača studija brodogradnje u Hrvatskoj, profesora → Leopolda Sorte, a 1943. bio je mobiliziran i upućen u Zapovjedništvo ratne mornarice kao nadzorni inženjer gradnje u Tvornici uskotračnog i željezničkog materijala Dr. M. G. Rašica u Zagrebu. Ponovno je bio asistent na Fakultetu do 1950. kada je, na zahtjev tadašnje Centralne uprave brodogradnje, upućen u brodogradilište 3. maj u Rijeci, gdje je isprva bio tehnički direktor, a od 1961. generalni direktor. Znatno je pridonio konstituiranju riječkoga Strojarskoga fakulteta (osnovan 1960., od 1973. → Tehnički fakultet u Rijeci) i njegovu razvoju u važnu znanstvenu i obrazovnu ustanovu. Na riječkom se fakultetu zaposlio 1961., a 1972. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Predavao je niz kolegija na brodograđevnom i strojarskom studiju te na studiju inženjerstva morske tehnologije. Bio je dekan (1966–68), prodekan (1968–70), suosnivač studija brodogradnje (1969–70), predstojnik Zavoda za brodogradnju (1970–74), dok je na riječkome Sveučilištu bio prorektor za znanstveni rad (1980–84). Umirovljen je 1986.

Znanstveno se bavio razvojem morske tehnologije, a u stručnome radu tehnološkom i organizacijskom problematikom te modernizacijom brodograđevne proizvodnje. Od 1992. bio je redoviti član HAZU-a, gdje je bio osnivač Znanstvenoga savjeta za pomorstvo te njegov prvi predsjednik. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1976).

Bartolić, Ljerka (Breza, BiH, 21. VIII. 1917 – Zagreb, 10. V. 2002), lingvistica i leksikografkinja.

Diplomirala je 1940. anglistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te do 1950. radila kao srednjoškolska profesorica. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) izabrana je u zvanja lektora (1950) te predavača engleskoga jezika (1961), a umirovljena je u zvanju višega predavača 1981. Predavala je i na zagrebačkom Elektrotehničkome fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva). Radove je objavljivala u zemlji i inozemstvu, a tijekom nastavničkoga djelovanja na obama tehničkim fakultetima objavila je devet udžbenika, odn. rječnika posebno sastavljenih za praćenje stručne literature na engleskome jeziku, ponajprije iz područja brodogradnje, zatim strojarstva i elektrotehnike. Bila je osnivačica, organizatorica i voditeljica Sekcije za stručne jezike Društva za primijenjenu lingvistiku SRH od 1979. Autorica je Englesko-hrvatskoga i hrvatsko-engleskoga rječnika brodogradnje, strojarstva i nuklearne tehnike (1991) te Englesko-hrvatskoga i hrvatsko-engleskoga strojarskoga rječnika energetskoga strojarstva i osnova strojarstva (1991).

Alujević, Žarko (Split, 3. VII. 1922 – Zagreb, 16. VI. 2001), brodograđevni inženjer, general JNA, podmorničar.

Nakon sudjelovanja u II. svj. ratu na strani partizana, diplomirao je 1952. brodogradnju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Od 1953. radio je u Brodarskom naučnom institutu u Zagrebu (→ Brodarski institut), gdje je vodio projekte izgradnje podmornica klase Sutjeska: P–811 Sutjeska i P–812 Neretva. Bio je idejni začetnik, glavni projektant i voditelj opsežnoga programa razvoja dizelsko-električnih podmornica klase Heroj, omogućivši time domaću gradnju suvremenih dizelsko-električnih podmornica. Godine 1967. vodio je proces objedinjavanja znanstvenostručnih institucija ratne mornarice u jedinstveni Brodarski institut. Direktor toga instituta bio je 1967–73., kada je imenovan generalom JNA. Nakon toga premješten je za načelnika Tehničkoga školskoga centra kopnene vojske JNA u Zagrebu (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak). To je učilište do 1980. unaprijedio u suvremenu znanstvenu ustanovu koja je uspostavom neovisne Hrvatske postala središnjim vojnim učilištem HV-a (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman). Zauzimao se za razvoj jugoslavenskoga podmorničarstva te ga se smatra vodećim stručnjakom u njegovu ostvarivanju.

Adamić, Andrija Ljudevit (Adamich, Andrea Lodovico) (Rijeka, 29. XI. 1767 – Rijeka, 31. X. 1828), poduzetnik i promicatelj gospodarskoga i kulturnoga života Rijeke.

U Beču je studirao trgovinu te bio zaposlen u bankarskoj kući. Stekavši trgovačka znanja, došao je u Rijeku i 1786. s ocem utemeljio trgovačko poduzeće Simone Adamich e Figlio, koje je trgovalo ponajprije duhanom, ali i drugom robom koja se prodavala na riječkome tržištu. U trenutku osnivanja imalo je dva jedrenjaka, trgovačku poslovnicu u Bakru i vlastita skladišta, te je ubrzo postalo trgovačkom kućom svjetskoga glasa, razvozeći i prodajući robu po sredozemnim i crnomorskim lukama. Adamić je uz to 1791. primljen u državnu službu pri Pomorskome guberniju kao činovnik u Građevinskom uredu. Vođen klasicističkim idejama, zauzimao se za funkcionalnost, ljepotu i proporcionalnost građevina te je zaslužan za postupnu modernizaciju Rijeke, koja je u to doba postala moderan lučki i trgovački grad. Među ostalim je, prema vlastitu nacrtu, pokrenuo izgradnju kazališne zgrade u koju je uložio velika novčana sredstva.

U javnom se životu pojavio pokrenuvši osnivanje Društva za plovnost Kupe do Broda. Pri izgradnji kupskoga kanala upozoravao je zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca da je projekt neizvediv i da su daljnja golema novčana ulaganja suvišna. Bio je jedan od glavnih inicijatora i financijera izgradnje Lujzinske ceste, koja je puštena u promet 1809. povezavši Rijeku s Karlovcem. Bio je zagovornik osnivanja izvoznoga ugarskoga trgovačkoga društva sa sjedištem u Rijeci, te je još 1826. objavio brošuru u kojoj je predložio izgradnju željezničke pruge Zagreb–Sopron. Uz bavljenje trgovinom, posebice drvom, 1807. u Mrzloj Vodici osnovao je manufakturu stakla te kvalitetne staklene proizvode prodavao u Ameriku. Na Sušaku je 1821. pokrenuo tvornicu papira, koja je ubrzo, pod drugim vlasnicima, postala jedan od najsuvremenijih pogona toga doba, te je pod nazivom Tvornica papira Rijeka djelovala sve do 1990‑ih.







Torpedo, tvornica oružja, motora i vozila osnovana 1853. u Rijeci pod nazivom Ljevaonica metala (Fonderia Metalli), kao industrijsko poduzeće za proizvodnju predmeta od željeza i izvedbu mehaničarskih radova u brodogradnji. Tvornicu su osnovali najugledniji domaći novčari, brodovlasnici, trgovci i tvorničari. Usprkos tomu isprva je poslovala skromno, trošila je tek 28 t željeza na godinu, a potkraj 1857. imala je samo 25 zaposlenih. Iako je raspolagala vlastitom ljevaonicom željeza i parnim strojem snage 20 KS (14,9 kW), zbog nedovoljnih novčanih sredstava i lošeg vođenja nije mogla prerasti okvire veće zanatske radionice. Stoga su dioničari stupili u pregovore s engleskim poduzetnikom i tehničarom → Robertom Whiteheadom, koji je već uspio malu tršćansku ljevaonicu Fonderia Strudthoff pretvoriti u najvećega dobavljača parnih kotlova austrougarske mornarice.







Industrijski razvoj i I. svj. rat

Whiteheadovim dolaskom, koji je 1856. postao tehničkim direktorom te ubrzo promijenio naziv tvornice u Riječki tehnički zavod (Stabilimento tecnico fiumano), započeo je ubrzani razvoj. Pod njegovim vodstvom nabavljeni su najsuvremeniji engleski strojevi toga doba te je pogon znatno preuređen i proširen. Počeli su se proizvoditi parni strojevi i kotlovi snage i do 1000 KS (745,7 kW) te graditi brodovi uglavnom za potrebe austrougarske ratne mornarice, a broj zaposlenih porastao je na 400. U tvornici su počekom 1870-ih izgrađeni i prvi hrvatski parobrodi Hrvat te Vinodol, Union i Liburno. Na osnovi ideje i u suradnji s izumiteljem i kapetanom austrougarske mornarice → Ivanom Blažom Lupisom, 1866. u tvornici je razvijen prvi riječki, ujedno i svjetski, uporabljivi → torpedo. Godine 1868. isporučena su prva torpeda za austrijsku mornaricu, otkad ih tvornica serijski proizvodi. Godine 1875. Riječki tehnički zavod otišao je u stečaj, a tvornicu je kupio Robert Whitehead, zajedno sa sinom → Johnom Whiteheadom i zetom Georgom von Hoyosom (1842−1904). Od iste je godine poduzeće nosilo naziv Tvornica torpeda Roberta Whiteheada (Torpedo Fabrik von Robert Whitehead, poslije Whitehead & Co.). Orijentiravši se na masovnu proizvodnju i razvoj torpeda, tvornica ih je 1881. izvozila po cijelome svijetu, nastojeći zadovoljiti veliku potražnju. U britanskome gradu Weymouthu osnovana je 1891. podružnica Whitehead Torpedo Works Ltd. koja je proizvodila torpeda isključivo za potrebe britanske ratne mornarice. Neposredno prije svoje smrti Whitehead je tvornicu pretvorio u dioničarsko društvo te su većinski paket dionica preuzela 1906. velika engleska poduzeća Vickers Ltd. i Armstrong Whitworth & Co. Unatoč promjeni vlasničke strukture, tvornica je nastavila uspješan razvoj. Riječka je tvornica i u novim uvjetima nastavila surađivati s britanskom mornaricom, kao i s ratnim mornaricama i vladama drugih zemalja te s poduzećima koja su u razdoblju 1912–14. pokrenula proizvodnju Whiteheadovih torpeda u La Speziji i Napulju u Italiji, u Saint Tropezu u Francuskoj, u Newportu u SAD‑u te u Odesi u carskoj Rusiji. Tijekom I. svj. rata tvornica je prešla u ruke austrijske vlade koja je proizvodnju preselila u St. Pölten, zbog opasnosti od talijanskoga utjecaja u Rijeci, gdje su se obavljala samo probna lansiranja i ispitivanja torpeda.













Međuratno razdoblje i II. svj. rat

Nakon I. svj. rata i ugovora u Versaillesu, zapadni dio Rijeke pripao je Italiji te je tako tvornica torpeda 1924. ušla u sastav talijanske vojne industrije. Novi naziv tvornice bio je Silurificio Whitehead di Fiume, S.A., a osnivač i prvi predsjednik novonastaloga poduzeća bio je Giuseppe Orlando (1855−1926), čija je obitelj bila na čelu jake grupacije brodograđevne i čelične industrije. Ponovni razvoj tvornice potaknule su ponajviše narudžbe talijanske mornarice te je do 1937. proizvedeno ukupno 238 torpeda, od toga dvije trećine za Italiju. Kao ogranak riječke tvornice osnovano je 1934. poduzeće Moto Fides u Livornu, koje je razvilo proizvodnju torpeda te je danas vrlo uspješno pod nazivom Whitehead Alenia Sistemi Subacquei (WASS). Tijekom II. svj. rata proizvodilo se više od stotinjak torpeda na mjesec. Na vrhuncu proizvodnje u riječkoj tvornici 1943., kada je imalo 4209 zaposlenih, proizvodilo se oko 160 torpeda na mjesec. Savezničko bombardiranje te njemačko sustavno miniranje tvornice potkraj II. svj. rata bili su razlogom zastoja proizvodnje, koja se više godina nije mogla posve oporaviti. Uz nužne popravke i izgradnju posve razrušenih pogona, valjalo je dobaviti i strojeve. U riječkoj tvornici torpeda u razdoblju 1866−1943. proizvedena su 20 323 torpeda, 1053 lansirne cijevi i 1368 visokotlačnih kompresora.







Razdoblje SFRJ i 1990.

Nakon II. svj. rata tvornica je pod imenom Jadran počela proizvoditi robu široke potrošnje, poput lokota, lopata, pijuka, plugova, plamenika i sl., a ubrzo i kompresora te pneumatskih bušilica i čekića. Godine 1947. tvornica je promijenila ime u Aleksandar Ranković te počela proizvoditi dizelske motore. Najpoznatiji je mali univerzalni četverotaktni motor Aran 7, snage 7–9 KS (5,2–6,7 kW), kojega je serijska proizvodnja započela 1952. Taj je motor, zasnovan na motorima njemačke tvornice Deutz, zbog pouzdanosti i jednostavnosti ubrzo postao najčešći pogon radnih strojeva i brodica diljem tadašnje Jugoslavije, a do 1962. više tisuća ih je izvezeno u 22 zemlje svijeta.













Tvornica je 1953. promijenila naziv u Torpedo, a glavninu proizvodnje činili su mali i veliki brodski motori te motori za agregate, traktore i kamione vlastite konstrukcije i po stranim licencama, te vlastita proizvodnja traktora i teretnih vozila. Proizvodnja torpeda držala se tajnom do polovice 1960-ih, a proizvedeno ih je oko 365 komada. Od 1965. proizvodili su se rovokopači, utovarivači, (→ kamioni) i traktori.













U suradnji s poduzećem Deutz iz Kölna, 1975. započela je proizvodnja zrakom hlađenih dizelskih motora. Proizvodi su se i izvozili, primjerice 1982. je od 6180 proizvedenih motora, 2500 izvezeno u Alžir. Na temelju zrakom hlađenih dizelskih motora, od 1985. razvijeno je više tipova originalnih traktora vlastite konstrukcije. Tako je 1985. ukupno proizvedeno 6832 motora, od kojih čak 4415 za traktore. Razvoj više vrsta namjenskih vozila i kamiona nastavio se 1990-ih. Tijekom Domovinskoga rata, na temelju prvoga vozila u potpunosti proizvedenoga u Hrvatskoj Torpedo TK 130 T7, inženjeri i radnici tvornice Torpedo razvili su lako oklopno vozilo za potrebe HV-a. Zbog slabe vizije i financijskih problema te tehnološke zaostalosti, 1990-ih je tvornica Torpedo pala pod stečaj i prestala proizvoditi, a u tvorničke su se hale uselila druga poduzeća i ustanove. S obzirom na to da je radila 150 godina i imala svjetsko značenje, tvornica zauzima jedno od vodećih mjesta u povijesti hrvatske tehnike.









Timošenko, Stjepan Prokofjevič (Tymošenko, Timoshenko, Stephen; Stepan Prokopovič) (Špotovka, Ukrajina, 22. XII. 1878 – Wuppertal, Njemačka, 29. V. 1972), strojarski inženjer, začetnik primijenjene (tehničke) mehanike te jedan od prvih profesora Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu.

Diplomirao je 1901. u Institutu za prometne inženjere u Sankt Peterburgu, gdje se zaposlio 1903. u Politehničkom institutu (od 1910. Politehnički institut Petra Velikog). Radio je kao profesor u Politehničkom institutu u Kijevu (1906–11), na kojem je 1909. bio izabran za dekana građevinskoga odjela, a od 1916. ponovno je radio u Institutu u Sankt Peterburgu. Nakon I. svj. rata emigrirao je i došao 1920. u Zagreb za prvoga nastavnika Kraljevske visoke tehničke škole iz područja mehanike. Predavao je niz kolegija poput Nauke o čvrstoći, Ispitivanja gradiva, Građevne statike, Tehničke mehanike te utemeljio Zavod za ispitivanje gradiva kojega je bio prvi predstojnik. Sredinom 1922. otišao je u SAD, gdje je radio u poduzećima Vibration Specialty Company u Philadelphiji (1922–23), Westinghouse Electric Corporation u Pittsburghu (1923–27), na sveučilištu u Ann Arsoru (University of Michigan) (1927–36), a od 1936. profesor je tehničke mehanike na sveučilištu u Stanfordu (University od Stanford). Umirovljen je 1944., ali je nastavio raditi na stanfordskome sveučilištu, gdje je 1951. novootvoreni laboratorij primijenjene mehanike nazvan po njemu.

Kao znanstvenik i pedagog, uspješno je rješavao i inženjerske probleme, a svojim znanstvenim dometima i njihovom primjenom uvrstio se među najveće stručnjake iz područja tehničkih znanosti. Njegove knjige prevedene su na sve svjetske jezike te su postale temeljni udžbenici mnogih svjetskih sveučilišta, a hrvatska izdanja su: Teorija elastične stabilnosti (1952), Tehnička mehanika (1962), Viša dinamika (1962), Teorija elastičnosti (1962), Teorija ploča i ljuski (1962), Otpornost materijala (1965–66), Teorija konstrukcija (1968). Bio je član devet nacionalnih akademija znanosti, nositelj osam počasnih doktorata znanosti, među njima i Sveučilišta u Zagrebu (1956). U povodu 75. obljetnice Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, postavljena mu je 1994. spomen-ploča u auli fakultetske zgrade u Kačićevoj ulici.

Zanon, Andrija (Andrea) (Chioggia, Italija, 1782 – Rijeka, 29. XI. 1868), brodograditelj.

Djelovao je na području Rijeke, gdje je samostalno vodio veliko brodogradilište u Pećinama. Bio je najvažniji i najproduktivniji riječki brodograditelj sredinom XIX. st., sagradivši do 1865. ukupno 80 od 582 jedrenjaka, koliko ih je porinuto u more u gradu i okolici 1833–69. Po narudžbi brodovlasnika Gopčevića, do 1844. sagradio je brigantine Restaurador Rosas i Car Lazar, koji su u jakoj konkurenciji britanskih i sjevernoameričkih brodova prodani argentinskoj ratnoj mornarici te su ubrzo postali admiralski brodovi. Gradio je za brodovlasnike na Lošinju, Pelješcu, u Trstu, Boki, Lovranu i Rijeci. Za → Ivu Visina je 1850. sagradio brik Splendido kojim je taj hrvatski pomorac 1852–59. oplovio svijet.

Vrandečić, Ivo (Ivan) (Pučišća, 11. V. 1927), brodograđevni inženjer, voditelj brodograđevnih poduzeća.

Diplomirao je 1954. na brodograđevnom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od tada je radio u poduzeću Brodospas u Splitu, najprije kao inženjer, a potom kao tehnički direktor (1958–61). Godine 1961–71. bio je direktor Jugoslavenskog registra brodova (→ Hrvatski registar brodova), a 1971. prešao je u Brodograđevnu industriju Split (→ Brodosplit), gdje je bio direktor Kompjutorskoga centra. Tada se uključio u rad na reorganizaciji Brodosplita i poduzeća Jadranbrod (→ Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod). Bio je direktor RO Brodogradilišta (1973–76) i predsjednik Poslovnoga odbora (1976–81) Brodosplita te vršitelj dužnosti predsjednika (1979–81), a potom i predsjednik Poslovnoga odbora (1981–90) Jadranbroda. Od 1990. do umirovljenja 1992. vodio je predstavništvo Jadranbroda u Moskvi. Od 1981. bio je dugogodišnji predsjednik izdavačkoga savjeta časopisa Brodogradnja.

torpedo, podvodni projektil s vlastitim pogonom i uređajem za vođenje po smjeru i dubini. Do pojave raketnog oružja bio je važno oružje za uništavanje ciljeva na morskoj površini i ispod nje, a danas se u prvome redu rabi za podmornička i protupodmornička djelovanja. Postoje brodska, podmornička i zrakoplovna torpeda te torpeda s raketom koja ih nosi zrakom na prvome dijelu puta do cilja, a torpeda se mogu lansirati i s obale. Trup torpeda, od prvih inačica do najsuvremenijih izvedbi, izduženi je cilindar sa zaobljenim prednjim krajem i zašiljenim stražnjim. Klasični se torpedo sastoji od bojne glave s udarnim upaljačem, pogonskoga stroja na stlačeni zrak te dubinskoga i smjernoga ravnača za dubinska i smjerna kormila, koja se nalaze na stražnjem dijelu (repu) torpeda, gdje je i par pogonskih brodskih vijaka koji se okreću u suprotnim smjerovima. Suvremena torpeda razlikuju se prema načinu lansiranja (iz nadvodne ili podvodne torpedne cijevi ili iz okvira), vrsti upaljača (kontaktni ili nekontaktni), pogonu (brodski vijci tjerani stapnim strojem ili turbinom na stlačeni zrak, elektromotor napajan iz akumulatora, plinska turbina na plinove razvijene gorenjem ili drugom kemijskom reakcijom, mlaz vode iz hidromlaznoga propulzora, mlaz plinova iz raketnoga motora na čvrsto ili tekuće gorivo), vrsti navođenja (inercijsko, programsko, žično vođenje, samonavođenje – aktivno ili pasivno s pomoću zvuka, magnetskoga polja, radijskih valova), te prema naboju (klasični ili nuklearni). Ipak, osnovna je podjela prema masi. Tipičan laki torpedo ima promjer 324 mm, masu oko 300 kg, duljinu 2,5 m, brzinu do 60 čv, eksplozivnoga je punjenja oko 20 kg, te služi ponajprije za protupodmorničko djelovanje. Njime se naoružavaju zrakoplovi, helikopteri, brodovi i ponekad podmornice. Teška torpeda znatno su veće i razornije naprave, obično promjera 533 mm, mase oko 2 t, duljine 5,5–7 m, brzine do 60 čv, eksplozivnoga punjenja do 350 kg, te se njima naoružavaju uglavnom podmornice za protubrodsko i protupodmorničko djelovanje.

Prve konstrukcije oružja koje se dovode u vezu s torpedom bile su nepokretne eksplozivne plutajuće naprave, preteče brodskih mina, koje su se u XIX. st. nazivale torpedima. Prvi opisi brodskih mina potječu iz Kine (XIV. st.), a prve uporabljive brodske mine izveli su David Bushnell oko 1776. i Robert Fulton oko 1812.







Za razvoj samovoznoga torpeda zaslužan je riječki časnik austrijske ratne mornarice → Ivan Blaž Lupis. On je konstruirao model eksplozivne brodice bez posade, s autonomnim pogonom na oprugu, upravljane s kopna, kojom bi se na većoj udaljenosti mogao napasti neprijateljski brod, a nazvao ju je spasiocem obale (njemački Küstenretter; talijanski salvacoste). Ideju je 1864. predstavio austrijskomu vojnomu vrhu, no bez rezultata. Posredovanjem riječkoga političara Giovannija Ciotte, radi tehničke razrade ideje, uortačio se 1864. s → Robertom Whiteheadom, inženjerom i voditeljem Riječkog tehničkog zavoda (Stabilimento tecnico fiumano; od 1953. → Torpedo). Ubrzo potom Whitehead je napustio Lupisovu zamisao i na novim osnovama, uz pomoć mehaničara → Annibalea Plöcha konstruirao prvi torpedo nalik današnjima, koji je nazvao brod-mina (njemački Minenschiff). Izum je predstavljen 1866. Tehničkomu povjerenstvu Mornaričkog odjela austrijskoga Ministarstva rata. Njegov je torpedo bio u obliku ribe, kretao se ispod morske površine, bio je pogonjen motorom na stlačeni zrak koji je pokretao pogonski vijak, te je poput parnih strojeva imao dva cilindra, za visoki i niski tlak, a dubina se održavala hidrostatskim regulatorom i vodoravnim dubinskim kormilom. Austrijska vlada potpisala je 1867. ugovor o pravu na nabavu i uporabu torpeda te su 1868. isporučeni prvi primjerci torpeda naziva Luppis-Whitehead.







Riječka tvornica postala je tako prva svjetska tvornica torpeda, a prva eksperimentalna torpeda koja su proizveli imala su kalibar 355 mm, duljinu 3,56 m, eksplozivno punjenje od 18 kg, domet 200 m, i postizala su brzinu od 6 čv. Od 1873. kada su naručene prve veće količine torpeda (Njemačka 70, Francuska 50, Norveška i Švedska 50, Rusija 20, Danska 15 i dr.) torpeda su bila promjera 381 mm i duljine 5,79 m. Kasnije narudžbe varirale su u promjeru i duljini.







Daljnjim se razvojem usavršavao motor torpeda, dodan je drugi pogonski vijak, od 1894. povećao se kalibar na 450 mm, a 1909. proizvodio se i kalibar 533 mm, što će postati standardi u daljnjoj proizvodnji. Povećani su promjer i duljina spremnika stlačenoga zraka, količina eksplozivnoga punjenja, brzina i domet torpeda, a za održavanje pravca kretanja primijenjen je giroskop izumitelja Ludwiga Obryja. Najveća inovacija, ugrađena već 1866. na prvome torpedu, bila je dubinska sprava koja se sastojala od hidrostatske ploče povezane s tlakom mora i stabilizacijskog njihala, koji su zajedno bili namijenjeni održavanju ujednačene dubine ronjenja torpeda, toliko pouzdana da nije doživjela znatnije promjene do 1960‑ih.







Kako se brzina torpeda povećavala, samostalna funkcija regulatora dubine nije bila dovoljna, pa je 1874. između dubinske sprave i horizontalnih kormila postavljen pomoćni uređaj koji je uz pomoć stlačenoga zraka povećavao učinkovitost, odn. snagu dubinske sprave (današnji servosustav).







Razvojem zrakoplovstva i pojavom prvih hidrozrakoplova, započela je 1930‑ih proizvodnja zrakoplovnih torpeda kalibra 450 mm koji su se mogli ispaljivati s visine od 100 m pri brzini zrakoplova od 300 km/h. Posljednji modeli riječke tvornice izrađeni 1960-ih, bili su kalibra 450 mm, duljine 5,7 m, s 200 kg eksploziva (TR-45) dometa 8000 m i brzine 27,5 čvorova (50,9 km/h), te kalibra 533 mm, duljine 7,2 m, s 260 kg eksploziva (TR-53/IV) dometa 12 000 m i brzine 30 čvorova (55,5 km/h). Od prve serije isporučene 1868. riječka je tvornica isporučila tržištu više od 30 različitih modela koji su se razlikovali po kalibru, duljini i količini eksplozivnoga punjenja, brzini i dometu. U 100 godina proizvodnje u Rijeci mnogim je mornaricama svijeta isporučeno ukupno dvadesetak tisuća torpeda.







Ćurko, Tonko (Zagreb, 12. I. 1947), strojarski inženjer, stručnjak za energetiku i rashladnu tehniku.

Diplomirao je 1972., magistrirao 1979. te doktorirao 1988. disertacijom Prilog analizi utjecaja vibracija krute stijenke na prijelaz topline u uvjetima slobodne i prisilne konvekcije (mentor → V. Brlek) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je 1973. izabran u zvanje asistenta, a 2000. redovitoga profesora. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Tehnika hlađenja, Projektiranje rashladnih sustava, Hlađenje i dizalice topline, Dizalice topline i obnovljivi izvori topline, Rashladni procesi i sustavi. Bio je voditelj Katedre za toplinsku i procesnu tehniku (1992–94), predstojnik Zavoda za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku (1994–98), suosnivač Laboratorija za toplinsku energiju (2004), te prodekan (1998–2002) i dekan (2002–06) fakulteta te prorektor Sveučilišta u Zagrebu (2006–10). Bio je gostujući profesor na Sveučilištima u Stockholmu (2002–06) i Padovi (2002–06).

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su energetika, termotehnika, procesna tehnika, tehnika hlađenja te dizalice topline. Suosnivač je i predsjednik (od 2012) Hrvatske udruge za rashladnu, klima tehniku i dizalice topline. Počasno zvanje professor emeritus dodijeljeno mu je 2016.

Zelenika, Saša (Rijeka, 19. VII. 1966), strojarski inženjer, stručnjak za precizno inženjerstvo.

Diplomirao je 1991. na Tehničkome fakultetu u Rijeci te doktorirao 1996. disertacijom Progettazione di sistemi di posizionamento di precisione: correlazione tra non-linearità e tipologia di controllo na politehničkom sveučilištu u Torinu (Politecnico di Torino). Radio je u talijanskim istraživačkim centrima Calortecnica u Piombino Deseu i Danieli & C. Officine Meccaniche u Buttriou (1996–98) te švicarskom Paul Scherrer Institutu u Villigenu (1998−2005). Od 2004. zaposlen je na Tehničkome fakultetu u Rijeci, od 2010. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Precizne konstrukcije i tehnologija mikrosustava, Mikro i nano elektromehanički sustavi, Upravljanje mehatroničkim sustavima. Bio je predstojnik Zavoda za konstruiranje u strojarstvu (2008–10) te je osnivač i voditelj Laboratorija za precizno inženjerstvo (od 2005) Fakulteta. Predstojnik je, zatim zamjenik predstojnika Centra za mikro- i nanoznanosti Sveučilišta u Rijeci (od 2010). Bio je zamjenik ministra pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta (2012–14).

Bavi se preciznim inženjerstvom, tehnologijom mikrosustava i njihovom integracijom u mehatroničke sustave, podatljivim elementima i mehanizmima, konstrukcijskim elementima. Suautor je nekoliko patenata, autor je knjige Precizne konstrukcije i tehnologija mikro- i nanosustava I. Precizne konstrukcije (E. Kamenarom, 2015). Član je suradnik HATZ-a od 2012.

Virag, Zdravko (Slavonski Brod, 29. V. 1955), strojarski inženjer, stručnjak za mehaniku fluida.

Diplomirao je 1978., magistrirao 1985. te doktorirao 1991. disertacijom Proračun strujanja fluida u složenim geometrijama metodom konačnih volumena (mentor Z. Doliner) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1978. kao inženjer u Računskome centru. Od 1992. docent je, te od 2003. redoviti profesor. Predaje kolegije Mehanika fluida, Dinamika plinova, Računalna dinamika fluida i Mehanika bioloških strujanja. Voditelj je Katedre za mehaniku fluida (2003–12., od 2014), a bio je prodekan Fakulteta (2010–14).

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su razvoj i primjena numeričkih metoda u mehanici fluida za analizu turbulentnih strujanja fluida s izmjenom topline u tehničkim i biološkim sustavima. Autor je udžbenika Mehanika fluida. Odabrana poglavlja, primjeri i zadaci (2002). Bio je predsjednik → Hrvatskog društva za mehaniku (2009–12). Član je HATZ-a od 2003. te dobitnik Godišnje državne nagrade za znanost 1998.

Veža, Ivica (Split, 26. VIII. 1951), strojarski inženjer, stručnjak za organizaciju rada i proizvodnje.

Diplomirao je 1975., magistrirao 1980. te doktorirao 1985. disertacijom Prilog optimiranju toka materijala (mentor → H. Jaeger) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je u Brodogradilištu Split (1975–78), na splitskoj Višoj pomorskoj školi (1978–80) te u poduzeću Jugoplastika (1988–90). Od 1981. zaposlen je na splitskome Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, od 1997. redoviti profesor. Predaje kolegije Tehnološka priprema rada, Projektiranje proizvodnih procesa, Ekonomika i organizacija proizvodnje i dr. Bio je predstojnik Zavoda za strojarsku tehnologiju (1991–94., 1998–2000., 2004–06), osnivač studija Industrijsko inženjerstvo (2006), prodekan (2000–04), te je šef Katedre i Laboratorija za industrijsko inženjerstvo (od 2000) toga fakulteta.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa organizacija rada i proizvodnje te proizvodni menadžment, odn. strateško oblikovanje proizvodnih sustava (engl. lean managment). Autor je knjiga Projektiranje proizvodnih procesa (1995), Napredne proizvodne tehnologije (2007), Lean menadžment (2010). Osnivač je i predsjednik udruge Brodograđevni klaster Splitsko-dalmatinske županije od 2006. Član je HATZ-a od 2000.

Šerman, Nikola (Zagreb, 29. V. 1938), strojarski inženjer, stručnjak za dinamiku i regulaciju procesa energetskih postrojenja.

Diplomirao je 1963., magistrirao 1970. te doktorirao 1978. disertacijom Prilog metodici redukcije matematičkih modela dinamičkih sistema s raspodijeljenim parametrima (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je u poduzeću Jugoturbina u Karlovcu (1963–65). Od 1965. predavao je na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 1984. Umirovljen je 2008. Utemeljio je i razvio niz kolegija iz područja dinamike i regulacije, usmjerenih na problematiku procesno-energetskih postrojenja. Bio je predstojnik Zavoda za energetska postrojenja (1990–2002) te prodekan (1980–82., 1992–94) Fakulteta.

Njegova znanstvena djelatnost obuhvaća dinamiku i regulaciju procesa u energetskim postrojenjima, posebice primjenu matematičkoga modeliranja i simulacije. Rješavao je mnogobrojne tehničke probleme u termoenergetskim postrojenjima (TE Rijeka, TE Sisak, TE Plomin i dr.) te izradio ili vodio izradbu većega broja stručnih studija i elaborata s prijedlozima konkretnih tehničkih rješenja. Autor je udžbenika Osnovi teorije linearnih dinamičkih sistema (1970) i skriptâ Uvod u teoriju linearnih dinamičkih sistema (1973). Član je HATZ-a od 1998. Dobitnik je Nagrade HAZU-a 1999. Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2009.

Ščap, Dragutin (Poljanski Lug, 26. VII. 1943), strojarski inženjer, stručnjak za optimiranje mehanizama i nosivih konstrukcija.

Diplomirao je 1967., magistrirao 1974. te doktorirao 1979. disertacijom Doprinos kinetostatičkoj analizi i sintezi štapnih mehanizama (mentor → O. Muftić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Od 1971. radio je na Fakultetu, gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 1992. Predavao je kolegije Teorija mehanizama i Prenosila i dizala, te uveo i predavao kolegije Projektiranje transportnih uređaja, Optimiranje konstrukcija i Žičare. Bio je voditelj Laboratorija za dinamiku strojeva i mehanizama (1976–79), Katedre za prenosila i dizala (1997–2005), predstojnik Zavoda za motore i transportna sredstva (1997–2001., 2005–08) i voditelj smjera Teorija konstrukcija na poslijediplomskom studiju (1999–2002) Fakulteta. Prvi rektor Tehničkog veleučiliša u Zagrebu bio je od 1998. do 2006. Umirovljen je 2013.

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa je optimiranje u sintezi mehanizama i projektiranju konstrukcija transportnih sredstava. Autor je udžbenika Prenosila i dizala (1988).

Stupnišek, Mladen (Zenica, BiH, 27. V. 1939), strojarski inženjer, stručnjak za toplinsku obradbu metala i inženjerstvo površina.

Diplomirao je 1963., magistrirao 1976. te doktorirao 1982. disertacijom Istraživanje razmjene ugljika među plinskom atmosferom i čelikom pri njegovoj termičkoj obradbi (Študij izmenjave ogljika med plinsko atmosfero in jelkom pri njegovi termični obdelavi) na ljubljanskome fakultetu za prirodne znanosti i tehnologiju. Radio je u tvornici alatnih strojeva Prvomajska (1964–75), od 1975. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 1996. Umirovljen je 2009. Predavao je kolegije Materijali, Toplinska obrada, Modificiranje i prevlačenje površina, Inženjerstvo površina i Difuzija u metalima. Bio je suosnivač i voditelj Katedre za toplinsku obradbu i inženjerstvo površina (1997–2004), predstojnik Zavoda za materijale (1996–97) te prodekan (1992–94) Fakulteta.

Bavio se toplinsko-difuzijskim procesima u metalnim materijalima te tehnologijama i opremom za toplinsku obradbu metalnih konstrukcijskih dijelova i alata. Autor je patenta za razvijene peći za toplinsku obradbu metala (Equipment and method for hardening in the rare gas atmosphere, 2007) i suautor patenta iz područja difuzijskoga prevlačenja karbidnim slojevima (Duplex process of diffusion forming of hard carbide surface layers on the metallic materials, 2002). Suosnivač (1988) je → Hrvatskog društva za toplinsku obradu i inženjerstvo površina, kojega je bio i predsjednik. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost 2003.

Alfirević, Ivo (Split, 28. VI. 1939), strojarski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1962. na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB), magistrirao 1968. na sveučilištu Illinois Institute of Technology u Chicagu te doktorirao 1972. disertacijom Doprinos eksperimentalnom određivanju faktora koncentracije naprezanja u anizotropnim materijalima (mentor → D. Bazjanac) na FSB-u. Ondje je radio od 1965., od 1983. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanika, Nauka o čvrstoći, Viša nauka o čvrstoći, Mehanika kontinuuma, Teorija plastičnosti i viskoelastičnosti i dr. Suosnivač je Laboratorija za nauku o čvrstoći, bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku (1974–79., 1983–88., 1997–2004), prodekan (1988–90) te dekan (1990–92) Fakulteta. Umirovljen je 2009.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehanika čvrstih tijela, mehanička analiza konstrukcija, eksperimentalna analiza naprezanja i čvrstoća ortotropnih materijala. Otkrio je i objasnio učinak razlike Poissonovih faktora modela i fotoelastične obloge, razvio metodu za određivanje faktora koncentracije naprezanja u ortotropnim materijalima te razradio teoriju primjene izotropne obloge na ortotropnim modelima. Formulirao je opći tenzorski pristup teorijama čvrstoće, definirao reducirane faktore koncentracije naprezanja, razvio inženjersku teoriju savijanja i uvijanja štapova od nelinearno elastičnih materijala i u vezi s tim uveo pojmove momenata tromosti i otpora 4. reda. Bavio se projektiranjem tankostijenih konstrukcija te analizom naprezanja i deformacija radnih i pogonskih strojeva.

Autor je više knjiga, od kojih se ističu Viša nauka o čvrstoći (1975), Fotoelasticimetrija (sa S. Jecićem, 1983), Nauka o čvrstoći I–II (1989–99), Uvod u tenzore i mehaniku kontinuuma (2003), Povijest mehanike u okviru prirodne filozofije (2016). Osnivač je Hrvatskoga društva za mehaniku (1969), kojega je bio predsjednik (1980–84., 1992). Glavni je urednik časopisa Transactions of FAMENA od 1999., te jedan od pokretača simpozija Danubia Adria Symposia (danas Danubia Adria Society) 1982. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1993., Nagrade za životno djelo 2010. te Nagrade HAZU-a 2017. Član je HATZ-a od 1993. Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2010.

Hrvatsko društvo za tehniku zavarivanja (HDTZ), udruga namijenjena obrazovanju i usavršavanju tehničara i inženjera specijalista iz područja zavarivanja, osnovana 1953. u Zagrebu.

Glavni pokretač te prvi predsjednik društva bio je → Artemij Šahnazarov. Društvo je 1956. postalo punopravni član Međunarodnog instituta za zavarivanje (MIZ). Redovita godišnja konferencija MIZ-a prvi se put održala u Opatiji 1959., a 2007. u Cavtatu i Dubrovniku. U prvim godinama djelovanja Društva osnovane su podružnice i klubovi u Rijeci, Splitu, Slavonskome Brodu, Puli, Šibeniku, Sisku, a prve su djelatnosti bile osposobljavanje zavarivača, tehnologa i poslovođa za potrebe industrije. Potom je Društvo svoje aktivnosti usmjerilo prema obrazovanju i usavršavanju tehničara i inženjera specijalista za zavarivanje, što čini i danas. U suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te sa stručnjacima iz industrije i s drugih sveučilišta organizira tečajeve prema akreditiranim programima međunarodne i europske federacije za zavarivanje (IAB/EWF).

Uz edukaciju stručnjaka Društvo sudjeluje u organizaciji stručnih skupova, savjetovanja, smotri i izložbi. Godine 1958. pokrenula je stručnu publikaciju Bilten, koji je već nakon dvije godine, zbog povećanoga zanimanja i potreba te opsežnih stručnih i znanstvenih materijala postao znanstveno-stručni časopis → Zavarivanje. Od 2014. predsjednik društva je Franjo Javor.