Sorić, Jurica (Trogir, 16. XI. 1954), strojarski inženjer, stručnjak za numeričku mehaniku.

Diplomirao je 1978., magistrirao 1984. te doktorirao 1989. disertacijom Nelinearna analiza naprezanja i elastične stabilnosti torisferične ljuske (mentor → I. Alfirević) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 2000. Predaje kolegije Metoda konačnih elemenata, Numeričke metode u strojarstvu i Čvrstoća konstrukcija. Osnovao je Laboratorij za numeričku mehaniku 1997. te je voditelj Katedre za mehaniku i čvrstoću (1999–2003., 2006–12. te od 2014). Bio je gostujući profesor na sveučilištima u Karlsruheu (2007−10) i Hannoveru (2014−15).

Bavi se višerazinskim modeliranjem procesa deformiranja, bezmrežnim numeričkim metodama, razvojem i primjenom naprednih algoritama u metodi konačnih elemenata te numeričkim modeliranjem čvrstih tijela i elastoplastičnih procesa deformiranja. Autor je knjiga Metoda konačnih elemenata (2004) i Uvod u numeričke metode u strojarstvu (2009). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva za mehaniku (2007–09) te je član upravnog odbora udruge Central European Association for Computational Mechanics (CEACM), kojega je bio predsjednik (2005–08). Član je suradnik HAZU-a od 2008. te član HATZ-a od 1994. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost 1999. te Nagrade HAZU-a 2005.

Senjanović, Ivo (Split, 4. VI. 1940), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodske i pomorske konstrukcije.

U Zagrebu je diplomirao 1967. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu, (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB), magistrirao 1969. na Građevinskome fakultetu te doktorirao na FSB-u 1970. disertacijom Neke nove metode proračuna tankih rotacionih ljuski pod pritiskom (mentor → J. Uršić). Radio je u Brodogradilištu Split (→ Brodosplit) (1958–63) te Brodarskom institutu u Zagrebu (1967–69). Na FSB-u zaposlen je od 1969., u zvanje redovitoga profesora izabran je 1983. Umirovljen je 2010. Predavao je kolegije Teorija elastičnosti, Vibracije broda, Teorija vibracija, Numeričke metode u brodogradnji. Bio je predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (1979–81. i 1998–2000) i predstojnik Katedre za konstrukciju plovnih objekata (1988–2005). Radio je i kao gostujući istraživač na Kalifornijskome sveučilištu u Berkeleyu (University of California, Berkeley) 1973., te u konzultantskom poduzeću Det norske Veritas u Oslu (1974–75).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su brodske i pomorske konstrukcije, čvrstoća, vibracije, pomorstvenost i hidroelastičnost. Istraživao je teoriju ljusaka i čvrstoću podmornica, numeričke metode za analizu čvrstoće i vibracija brodskih i pomorskih konstrukcija na osnovi metode konačnih elemenata, nelinearnu dinamiku i kaotično gibanje brodova i konstrukcija na valovima, porinuće s horizontalnoga ležaja i dr. Pridonio je uvođenju suvremenih spoznaja i inženjerskih alata u praksu brodogradilišta, čime je poboljšao konkurentnost domaće brodogradnje na svjetskome tržištu i kvalitetu izgrađenih brodova od kojih su mnogi proglašeni brodovima godine u svojoj klasi.

Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te knjiga Teorija ploča i ljuski (1982−98), Metoda konačnih elemenata u analizi brodskih konstrukcija (1998) i Vibracije broda I–III (1974–81). Član je međunarodnog udruženja International Ships and Offshore Structures Congress (ISSC) od 1977., te se istaknuo u radu desetak tehničkih komiteta udruženja. Redoviti je član HAZU-a od 2002. te član emeritus HATZ-a od 2011. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1974. te Nagrade za životno djelo 2009. Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2011.

robotika, interdisciplinarno znanstveno područje koje se bavi projektiranjem, konstruiranjem, upravljanjem i primjenom robota. Zasniva se na → mehatronici, te objedinjuje niz znanstvenih područja i disciplina, poput strojarstva, elektrotehnike, elektronike, automatike, računarstva i umjetne inteligencije.

Roboti, automatizirani strojevi višestruke namjene koji se sastoje od konstrukcije s pripadajućim pogonskim uređajima, senzora i upravljačkog uređaja, dijele se po stupnju pokretljivosti (statički i mobilni roboti), strukturi konstrukcije (mehatronički, biotronički i bioroboti), namjeni (industrijski, medicinski, edukacijski, podvodni, roboti za istraživanje svemira, vojni roboti, osobni roboti), veličini (makroroboti, mikroroboti i nanoroboti). Inteligentni roboti posjeduju sposobnost učenja, rasuđivanja i donošenja zaključaka te imaju visok stupanj funkcionalne, organizacijske i mobilne autonomnosti. Roboti te skupine razvijaju se ubrzano, usporedno s razvojem naprednih informacijskih tehnologija i umjetne inteligencije. Očekuje se kako će se inteligencija robota općenito, a posebice biorobota ostvarenih genetičkim inženjerstvom, približavati inteligenciji čovjeka.

Danas se najviše primjenjuju industrijski roboti, npr. u automobilskoj industriji za sastavljanje dijelova vozila, bojenje ili zavarivanje karoserije i dr. Roboti se osobito rabe u okruženju opasnom za čovjeka (podvodni roboti, svemirske robotske letjelice, roboti za razminiranje i dr.), kao sredstva unutarnjeg transporta, ali i za zabavu, natjecanja te kao dječje igračke. Posebni se napori ulažu u razvoj čovjekolikoga robota, kakvog je npr. Banka Tokyo-Mitsubishi u poslovnici u Tokiju predstavila za rad na recepciji. Robota je razvilo francusko poduzeće Aldebaran Robotics, podružnica japanskog tehnološkog i telekomunikacijskog diva SoftBank Corp.

Prva ideja o robotima datira još od Leonarda da Vincija (1452−1519), koji je zamislio robota kao pokretni stroj u obliku lava. Međutim, termin robot uveo je 1920. češki književnik Karel Čapek (1890−1938) u svojoj drami R. U. R. (Rossumovi Univerzalni Roboti). Rabio je riječ robotnik (koja se može prevesti kao »rob, radnik« i sl.) te je zamišljen kao čovjekoliki stroj sa sposobnošću rasuđivanja. Riječ robotika uveo je Isaac Asimov (1920−1992) u svojoj znanstveno-fantastičnoj pripovijetki Izmotavanje (Runaround), objavljenoj 1942. Komercijalnu proizvodnju prvoga industrijskog robota naziva Unimate započeli su George Devol (1912−2011) i Joseph Engelberger (1925−2015) početkom 1960-ih u SAD-u.

Na globalnoj razini prodaja robota raste ponajprije zahvaljujući potražnji automobilske i elektroničke industrije te se očekuje opći porast svjetske robotike. U svijetu je 2007. bilo oko 6,5 milijuna, a 2011. oko 18 milijuna robota. U automobilskoj industriji Japan rabi oko 350 000 robota, EU oko 350 000, ostale Europske zemlje oko 10 000, SAD oko 130 000, te Azija i Australija oko 75 000 robota.

Robotika u Hrvatskoj

Iako se u Hrvatskoj proizvodnja robota javlja u novije doba, na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu Branimir Makanec osnovao je 1961. sekciju Narodne tehnike pod nazivom Grupa kibernetičara, u okviru koje je izrađen prvi autonomni čovjekoliki robot u Hrvatskoj. Prema ekonomskim i demografskim kriterijima Europske komisije, zemlja veličine Hrvatske trebala bi imati najmanje 2000 industrijskih robota, a 2015. bilo ih je postavljeno nekoliko stotina. Unatoč tome u Hrvatskoj se proizvode roboti za specijalne namjene te robotske komponente za druge velike proizvođače. Zagrebačko poduzeće → Dok-Ing proizvodi robotska vozila za razminiranje, Inetec-Institut za nuklearnu tehnologiju specijaliziran je za proizvodnju tehnologija za nuklearne elektrane i robota koji se rabe u njima, dok je HSTEC iz Zadra primarno usmjeren na proizvodnju komponenata robota u autoindustriji.













U svijetu proizvođača medicinske opreme postoji zapažen interes za hrvatskog robota RONNA-u, namijenjenog asistiranju pri operacijama mozga, razvijenog pod vodstvom → Bojana Jerbića u Zavodu za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

Nastava

Prvi nastavni kolegij iz područja robotike u Hrvatskoj naziva Roboti i manipulatori uveo je 1977. → Tugomir Šurina na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Nastava iz toga područja odvija se pri Zavodu za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava pod vodstvom Mladena Crnekovića. Razvijaju se industrijski roboti, mobilni roboti, inteligentni proizvodni sustavi, metode umjetne inteligencije, a znatna je i suradnja s gospodarstvom.

Nastava je iz robotike uvedena i na zagrebačkom Fakultetu elektronike i računarstva pri Zavodu za automatiku i računalno inženjerstvo pod vodstvom Zdenka Kovačića. Kvaliteti rada Zavoda pridonijelo je osnivanje Praktikuma za automatizaciju, fleksibilne sustave i robotiku (1996) koji služi održavanju vježbi kolegija više fakulteta te tečajeva namijenjenih stručnom osoblju iz gospodarstva. Zastupljen je razvoj autonomnih mobilnih robota te robota za specijalne namjene.

Razni oblici nastave iz robotike održavaju se i na ostalim visokim učilištima u Hrvatskoj, poput Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu, Elektrotehničkoga fakulteta u Osijeku, kao i u srednjim tehničkim školama.

Stručna i znanstvena publicistika

Prvu knjigu iz robotike u Hrvatskoj pod nazivom Industrijski roboti napisali su T. Šurina i M. Crneković 1990. Poslužila je kao osnovni udžbenik kolegija Roboti i manipulatori na zagrebačkome Fakultetu strojarstva i brodogradnje, te se rabila u nastavi i na drugim hrvatskim sveučilištima. Ističu se i sveučilišni udžbenici Osnove robotike (Z. Kovačić, 2002), Uvod u industrijsku robotiku (Z. Kovačić, 2002), Uvod u industrijsku robotiku (A. Krstulović, 2003), Roboti & primjena u industriji tekstila i odjeće (G. Nikolić, 2008), mnogobrojni članci objavljeni u periodičkim publikacijama.

Udruženja

Godine 1994. osnovano je → Hrvatsko društvo za robotiku koje djeluje na popularizaciji, organizaciji i razvoju robotike u Hrvatskoj. Od 2013. Hrvatski robotički savez krovna je organizacija koja okuplja više klubova i udruga diljem Hrvatske.

Hrvatsko društvo za strojarske tehnologije (HDST), udruga stručnjaka, strukovnih društava i poduzeća koji se bave razvojem, ispitivanjem i primjenom proizvodnih strojarskih tehnologija. Osnovana je 2007. u Splitu.

Djelatnosti Društva su istraživanja svih vrsta strojarskih proizvodnih tehnologija, uvođenje novih uređaja te mjernih instrumenata za ispitivanje učinkovitosti i kvalitete postojećih i novih proizvodnih postupaka, praćenje inozemnih normi, propisa i preporuka o metodama ispitivanja i primjeni strojarskih tehnologija u društvu i proizvodnji. Društvo sudjeluje u izradbi strategije tehnološkoga i materijalnoga razvoja RH (uvoz i vlastita proizvodnja, zalihe, tokovi i recikliranje materijala u RH, regijama, granama industrije i pojedinim tipovima proizvodnje), izrađuje baze podataka i informacijske sustave za postojeće strojarske proizvodne postupke te baze podataka o opremi, laboratorijima, stručnjacima i svojstvima materijala.

Samostalno ili u suradnji organizira stručne i znanstvene skupove, poput Međunarodne konferencije MTSM koja se od 2010. održava u Splitu te druge seminare i izložbe. Izdaje zbornik radova Strojarske tehnologije i konstrukcijski materijali i druge publikacije.

Predsjednik društva od 2015. je Dražen Živković.

turbina, naprava ili stroj koji akumuliranu potencijalnu energiju (voda) ili energiju tlaka (plin ili para) pretvara u mehanički rad koji se ostvaruje u rotacijskom obliku. Dobiveni se mehanički rad primjenjuje za pokretanje električnih generatora, → pumpa, → kompresora i dr. Prema vrsti radnoga fluida, turbine se dijele na vodne, parne, plinske i vjetrene. Sastoje se od statorskoga dijela (mirujući dio), koji energiju fluida pretvara u kinetičku energiju, te rotorskoga dijela (rotirajući dio), koji mijenja količinu gibanja fluida što uzrokuje pogonsku zakretnu silu. Ta sila na promatranome radijusu izaziva zakretni moment. Turbine se, s obzirom na promjenu stanja fluida tijekom procesa izmjene energije, dijele na akcijske, kojime je tlak fluida na ulazu i izlazu iz rotora jednak, i reakcijske, kojime je taj tlak različit.

Vodne turbine koriste se potencijalnom energijom vode kao radnim fluidom. Prema brzohodnosti (omjer protoka i geodetskoga pada), današnje turbine dijele se na Peltonove, Ossberger-Mitchellove (engl. cross flow turbine), turgo, Francisove, Deriazove, Kaplanove i cijevne turbine (podgrupa Kaplanovih). Regulacija snage postiže se putem promjene protoka kroz turbinu, koji je mjerodavan za dimenzioniranje turbine, a određuje se iz višegodišnjih mjerenja dnevnih protoka.

Parne turbine koriste se energijom vodene pare visokog tlaka i temperaturom koja se pretvara u kinetičku energiju strujanja te u mehanički rad. Te su turbine u pravilu višestupanjski strojevi velikih snaga (danas 1500 MW i više). Klasična kondenzacijska parnoturbinska postrojenja troše veliku količinu otpadne topline, pa se ta postrojenja u posljednje vrijeme grade kao kogeneracijska, pri čemu toplina služi za grijanje stambenih naselja i sl.

Plinske turbine kao radnim fluidom koriste se plinovima povišena tlaka nastalim izgaranjem goriva u osnovnom ciklusu. Sastoje se od turbokompresora, komora izgaranja i turbina. Ispušni plinovi iz osnovnog ciklusa visoke su temperature (do 500^oC), pa se velika količina otpadne topline kod ovih postrojenja uz pomoć utilizatora koristi za proizvodnju vodene pare za pokretanje manje parne turbine (koja može imati kogeneraciju).







Vjetrene turbine pretvaraju kinetičku energiju vjetra u mehanički rad, ponajprije za pogon električnih generatora. Razvile su se iz → vjetrenjače usavršavanjem konstrukcije lopatica, što je omogućilo postizanje veće snage uz bolju iskoristivost. U osnovi se razlikuju turbine s vertikalnim i s horizontalnim vratilom.

Povijesni razvoj

Povijesni razvoj turbina počinje s rotirajućom kuglom Herona Aleksandrijskoga (I. st.), pretečom današnje parne turbine. Sustav turbina, odn. statora i rotora, donekle je postavio svojim crtežima vjetrenjača i vodenica → Faust Vrančić (1551−1617). Giovanni Branca (1571−1645) objavio je 1629. skicu akcijskoga kola parne turbine, a Johann Andreas von Segner (1704−1777) radove o svom kolu 1751., koje je zapravo prva mlazna vodna turbina. Svojim istraživanjima potaknuo je Leonharda Eulera (1707−1783) na postavljanje (1750) i objavljivanje osnovne jednadžbe turbostrojeva. Claude Burdin (1788−1873) uveo je 1824. termin turbina (lat. turbo: vrtlog). Od tada je slijedio niz izuma i prijavljenih patenata te proizvodnja prvih turbina. Godine 1909. → Nikola Tesla patentirao je reverzibilnu turbinu s diskovima umjesto lopatica (Teslina turbina).

Turbine u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se potkraj XIX. st. turbine nisu proizvodile, ali su se prve počele postavljati unutar manjih hidroelektrana i drugih industrijskih pogona. Na Mrežnici je 1884. stavljena u pogon prva hidroelektrana na istosmjernu struju za potrebe pamučne industrije u Dugoj Resi, koja se sastojala od dvije vodne turbine snage 662 kW, a do 1937. od tri vodne turbine ukupne snage 824 kW i parne turbine snage 1000 kW. Proizvodnju izmjenične struje započela je HE Jaruga ugradnjom turbine ispod slapa Skradinskog buka 1895., dva dana nakon puštanja u pogon elektrane Adams Power Plant na Niagarinim slapovima u SAD-u, prve velike svjetske hidroelektrane za proizvodnju izmjenične struje. Time je Šibenik postao prvi grad u svijetu koji je imao javnu električnu rasvjetu na izmjeničnu struju. Početkom XX. st. prve turbine ugrađene su u pogonima Gradske munjare u Zagrebu (1907), HE Ozalj (1908), HE Kraljevac (1912) i dr. Vodna turbina Girard, proizvedena 1870., nazivne snage 250 kW, do 1967. pogonila je strojeve Tvornice papira u Rijeci, a danas je izložena u dvorištu Tehničkoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu.







Nakon II. svj. rata počela je proizvodnja parnih i plinskih turbina u karlovačkoj tvornici → Jugoturbina, koja je integrirala cjelokupnu karlovačku metalsku industriju, proizvodno zanatstvo i trgovinu metalnom robom te postala najveće karlovačko poduzeće u povijesti i jedno o najvećih u SFRJ. Danas se proizvodnja turbina i njihovih dijelova nastavlja u karlovačkoj Tvornici plinskih turbina osnovanoj 1975., i Tvornici turbina osnovanoj 1991. Tvornicu Jugoturbina preuzelo je 2015. američko poduzeće General Electric.













Nastava

U Hrvatskoj nije bilo organizirane srednjoškolske nastave iz područja turbina, osim u sastavu drugih predmeta. U visokoškolskoj nastavi se problematika toplinskih turbina počinje predavati u okviru kolegija Teorija i gradnja parnih strojeva i Parne turbine, koje je uveo i predavao 1921−51. → Josip Miler, jedan od osnivača strojarskog odjela Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Naslijedio ga je → Marko Majcen (1952−94), koji je uveo kolegije Toplinske turbine, Toplinski strojevi i uređaji na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Nastavu je 1995−2012. vodio Branko Matijašević, a 2013. sve kolegije toplinskih postrojenja preuzeo je Zvonimir Guzović pri Katedri za turbostrojeve Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i ekologiju.

Nastava se provodi i na drugim visokim učilištima, poput Tehničkoga fakulteta u Rijeci, Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Strojarskoga fakulteta u Slavonskome Brodu i dr. Nastava iz područja vodnih turbina odvijala se i u okviru kolegija Hidraulički strojevi.

Stručna i znanstvena publicistika

Uz mnogobrojne objavljene članke u periodici, područje turbina popraćeno je većim brojem objavljenih djela. Ističu se radovi prvih stručnjaka koji su postavili temelje visokoškolske nastave, poput knjiga Vodne turbine (D. P. Ruzskij, 1938), Parne turbine (B. Černe, 1951), Parne i plinske turbine (J. Miler, 1965), Vodne turbine (D. Horvat, 1965) do novijih izdanja Parne turbine (B. Janežić, 1974), Parne turbine (F. Razumović, 1984), Plinske turbine (B. Krivak, 1988), Parne turbine (Z. Elčić, 1995), Vodne turbine i pumpe, vjetroturbine (Lj. Pilić Rabadan, 2000), Brodske toplinske turbine (E. Tireli, 2001), Plinske turbine (B. Staniša, 2005).

Centralna uprava brodogradnje (CUB), institucija u sklopu Ministarstva obrane FNRJ, osnovana 1947. u Beogradu. U prvim poslijeratnim godinama upravljala je brodograđevnom djelatnošću zemlje, osposobljavanjem uništenih brodograđevnih kapaciteta i osposobljavanjem znanstvenih kapaciteta. Gašenjem sustava administrativnoga upravljanja, ukinuta je 1953.

Na čelu CUB-a bili su visokopozicionirani časnici JA, uglavnom hrvatske nacionalnosti, s jakim političkim utjecajem. Jedan od pomoćnika načelnika te uprave bio je doajen hrvatske brodogradnje → Stanko Šilović, koji je u suradnji s Antonom Jagodnikom i → Josipom Šretnerom potaknuo 1948. osnivanje Brodarskoga naučnog instituta u Zagrebu (→ Brodarski institut) i Centralnoga biroa za projektiranje u Rijeci (→ Brodoprojekt). Te su institucije pod upravom CUB-a, zajedno s novoosnovanim Mornaričko-tehničkim institutom iz Splita pod upravom JRM-a, pružale potporu za razvoj, razradbu projektne dokumentacije i vođenje gradnje najsloženijih ratnih brodova u godinama što su slijedile. Okupljale su sve raspoložive stručnjake, uključivši i one koji su djelovali još za Kraljevine Jugoslavije, pa i neke iz inozemstva (npr. Njemačke). Uz to, pod nadzorom CUB-a obnavljala su se brodogradilišta, gradila naselja za radnike, pokrenut je program stipendiranja stručnih brodograđevnih kadrova na fakultetima u zemlji i inozemstvu, otvoreno je nekoliko srednjih tehničkih škola u Rijeci, Puli, Splitu i drugdje, mnoge industrijske škole i tečajevi za izobrazbu kvalificiranih majstora za rad u brodogradilištima, te su se gradili đački domovi. Kao tijelo CUB-a u Rijeci je 1949. osnovana Direkcija sjevernih brodogradilišta, a diljem obale i druge institucije za upravljanje brodograđevnim kapacitetima. Godine 1950. pod ingerencijom CUB-a pokrenut je i časopis → Brodogradnja.

Nakon političkih odluka o decentralizaciji uprava i približavanju tržišnomu gospodarstvu, 1970-ih osnovano je poduzeće Jadranbrod (→ Hrvatska brodogradnja − Jadranbrod) sa sjedištem u Zagrebu i s ciljem povezivanja i racionalizacije troškova u jugoslavenskoj brodograđevnoj industriji. U tom razdoblju Hrvatska je spadala među rijetke zemlje koje su osim manjih ratnih brodova gradile podmornice i brodove razine fregata.

Nakon osamostaljenja RH Jadrandbrod je i dalje ostao krovna ustanova hrvatske brodograđevne industrije. Brodoprojekt je potkraj 1990-ih prestao s radom, a djelatnost Brodarskoga instituta reducirana je.

ratni brod, u današnje doba, brod koji je u sastavu ratne mornarice, pod vojnim zapovjedništvom i s posadom podvrgnutom vojnoj stezi, vije ratnu zastavu i upisan je u upisnik ratnih brodova države kojoj pripada (flotna lista). Postoji od davnina, većim dijelom povijesti pripadao je → brodovima na vesla i jedra, kada mu se namjena nerijetko preklapala s onom trgovačkih brodova naoružanih za obranu. Od XIX. st. ratni su brodovi kompozitne građe, tj. drvene konstrukcije s metalnom oplatom, poslije i samo željezni, odn. čelični, a uz jedra, javlja se i pogon parnim strojem, odn. motorom s unutarnjim izgaranjem. Od tih se brodova uz Hrvatsku vežu → bojni brod, → krstarica, → razarač, → fregata, → korveta, → torpedni čamac, → raketni čamac, → raketna topovnjača, → ophodni brod, → minolovac, → minopolagač, → desantni brod, → podmornica, te druga plovila, npr. → ronilica.

vojna brodogradnja, djelatnost razvoja, projektiranja, gradnje, popravljanja i održavanja ratnih i drugih brodova vojne namjene. Osim projektnih ureda i brodogradilišta, često uključuje znanstvene i druge razvojne institucije.

Brodograđevni kapaciteti za gradnju ratnih plovila postoje od najranije povijesti, a s obzirom na svoju važnost, uglavnom ih je podupirala državna vlast ili su bili pod njezinom izravnom upravom. Po tehnološkoj organizacijskoj strukturi nisu se znatno razlikovali od civilnih, uz dodatne mjere osiguranja i zaštite podataka koji su se smatrali vojnom tajnom. Razvoj vojne brodogradnje u svijetu i u Hrvatskoj prati razvoj sveukupne brodogradnje, a nerijetko i potiče prihvaćanje novih tehnologija koje poslije nalaze svoju primjenu i u civilnoj brodogradnji. (→ brodogradnja; ratna mornarica)







Razdoblje do kraja I. svj. rata

Iako su se vrsni ratni brodovi na području današnje Hrvatske gradili od davnina, osamostaljenje vojne brodogradnje kao zasebne djelatnosti, koja je naposljetku dovela do današnjih brodograđevnih giganata, potječe iz doba Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske Monarhije. Pokušaji osnivanja austrijske ratne mornarice, te njenih središta za gradnju i održavanje brodova sežu u početak XVIII. st.

Početci vojne brodogradnje u Kraljevici

Car Karlo VI. Habsburški izdao je 1729. reskript o gradnji luke, arsenala i brodogradilišta u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica); gradnja je započela iste godine, ali je zbog općih prilika obustavljena 1733. Za Marije Terezije obnovljena je ideja o uređenju arsenala u Kraljevici, koju je carica 1764. proglasila austrijskom ratnom lukom. Sljedeće je godine u Kraljevici počela gradnja fregata Aurora i Stella Mattutina, koje su završene 1767. Brodovi su ubrzo prodani, a do kraja XVIII. st. ondje je brodograđevna djelatnost zamrla. Prelaskom Venecije, zajedno s mornaricom, brodogradilištima i arsenalom u austrijske ruke 1797., Austrija je postala pomorska sila, a Venecija njezino glavno vojnopomorsko središte.

Vojna brodograđevna aktivnost na hrvatskoj obali Jadrana ponovno se intenzivirala 1835., kada su u Kraljevici braća → Pritchard uzela brodogradilište u koncesiju te 1836. izgradila ratni brod Maria Anna, prvi parobrod austrijske ratne mornarice.







Pomorski arsenal u Puli

Nakon talijanske pobune i privremenoga gubitka Venecije 1848., austrijske su vlasti odlučile za sjedište ratne mornarice osnovati novu pomorsku bazu na istočnoj jadranskoj obali, za što je odabrana Pula, tada malo ribarsko naselje s približno 1000 stanovnika. Godine 1856. izgrađen je Pomorski arsenal (K. u. k. Kriegs Marine See Arsenal – Carski i kraljevski pomorski arsenal; → Uljanik) s dokom za gradnju i opremanje brodova, a luka je zaštićena velikim lukobranom. Prva gradnja bio je linijski brod Kaiser, pogonjen jedrima i parnim strojem, porinut 1858. Od početka 1860-ih, kada je Arsenal opremljen, radnici osposobljeni, a gradnja brodova uhodana, do kraja I. svj. rata u Puli je za potrebe austrougarske mornarice izgrađeno više od 80 različitih modernih, pa i vrlo velikih ratnih brodova torpiljarki, topovnjača, korveta, fregata, oklopnjača, krstarica, ratnih bojnih brodova (preddrednot), podmornica, transportnih i specijalnih brodova, npr. obalni bojni brod Monarch, barbetna oklopnjača Kronprinz Erzherzog Rudolf, oklopni krstaš Sankt Georg, krstarice Zenta, Aspern i Szigetvar te Admiral Spaun, minonosac Camäleon, podmornice tipa UBII. U tom je razdoblju brodogradilište znatno razvijeno, a Pula je postala glavno pomorsko središte ratne mornarice, s gotovo 60 000 stanovnika.













Osim ratne luke i brodogradilišta, od 1885. u Puli je djelovao i Mornaričko-tehnički odbor (K. u. k. Marine-technisches Komitee – Carski i kraljevski mornaričko-tehnički odbor) kao znanstveno-tehnička ustanova Mornaričkoga odsjeka pri ministarstvu rata u Beču za pitanja brodogradnje, strojarstva, tehnologije, elektrotehnike, hidrografije, navigacije i topništva. Ta je ustanova pružala stručnu potporu izgradnji ratne flote, a bila je oslonjena na znanstvenu i stručnu → Mornaričku knjižnicu i → Hidrografski zavod, koji su djelovali u Puli od 1866., odn. 1869., te → Mornaričku akademiju, premještenu iz Trsta u Rijeku 1857. Među pedesetak inženjera strojarstva, brodogradnje i elektrotehnike, u pulskom su Mornaričko-tehničkom odboru djelovala i dva najvažnija projektanta austrougarskih ratnih brodova → Siegfried Popper i → Franz Pitzinger.

Riječka vojna brodogradnja u austrougarsko doba

Na riječkom je području 1854. počela djelovati ljevaonica Fonderia Metalli, koja je dolaskom → Roberta Whiteheada 1856. počela proizvoditi parne strojeve, pa je tvornica promijenila naziv u Riječki tehnički zavod (Stabilimento tecnico fiumano; → Torpedo). Parni strojevi te tvornice ugrađivali su se i u parobrode austrijske mornarice sve do stečaja 1875., kada je Whitehead otkupio tvornicu i okrenuo se proizvodnji torpeda, koji je 1866. razvio na osnovi zamisli → Ivana Blaža Lupisa. Već 1867. u Rijeci je na topovnjaču Gemse ugrađena torpedna lansirna rampa te je tako nastao prvi torpedni čamac na svijetu. Uoči I. svj. rata u Whiteheadovim je pogonima izgrađeno i nekoliko podmornica.







Godine 1896. u Rijeci je osnovano brodogradilište inženjera Josipa Lazarusa (→ Brodogradilište Viktor Lenac), koji je istodobno ponovno pokrenuo i pogon u Kraljevici, gdje je 1902. za ratnu mornaricu izgrađen manji teretni parobrod (tender), prvi čelični brod na sjevernoj obali Jadrana, a do 1905. izgrađeno je još osam takvih brodova.

Godine 1905. budimpeštanski poduzetnici Danubius, Schönichen i Hartman preuzeli su pogone riječkoga brodogradilišta Howaldts Werke, te započeli modernizaciju brodogradilišta pod nazivom Udruženo brodogradilište i tvornica strojeva Danubius-Schönichen-Hartman (od 1911. Ganz-Danubius; → 3. maj). Već 1906. počela je gradnja deset torpiljarki i šest razarača za austrougarsku ratnu mornaricu, a do I. svj. rata, kada je zapošljavalo 2900 radnika, brodogradilište se stalno širilo, preuzimajući i pogone u Kraljevici (1908). Do kraja I. svj. rata brodogradilište je izgradilo niz ratnih brodova, među kojima se, uz mnogobrojne torpiljarke i razarače, napose ističu lake krstarice Helgoland i Novara, više podmornica te bojni brod Szent István, najveći brod austrougarske mornarice te najveći ratni brod izgrađen na istočnoj obali Jadrana. U tom razdoblju riječko brodogradilište gradilo je brodove na osnovi nacrta razrađenih u vlastitu razvojnom i planskom birou, u kojem je za I. svj. rata radio i bio njegov voditelj → Leopold Sorta. U projektiranju ratnih brodova i podmornica u to se doba istaknuo i → Đuro Stipetić, direktor brodogradilišta u Monfalconeu od 1914.









Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Nakon I. svj. rata, brodogradilišta u Puli i Rijeci pripala su pod talijansku vlast, a ono u Kraljevici pod vlast Kraljevine SHS. Proizvodnja u nekadašnjem Pomorskom arsenalu u Puli u međuratnome je razdoblju stagnirala i nisu se gradili ratni brodovi, dok je riječko brodogradilište Ganz-Danubius od 1920. poslovalo pod nazivom Kvarnerska brodogradilišta (Cantieri navali del Quarnaro). Među ostalim, ondje su za talijansku ratnu mornaricu 1923. izgrađena dva razarača klase Nazario Sauro, 1927–31. četiri razarača klase Navigatori, do 1932. dva razarača klase Folgore, 1933. izgrađene su podmornice Topazio i Rubino, serije Sirena, 1934–38. osam torpiljarki klase Spica, a tijekom II. svj. rata započeta je gradnja pet torpiljarki klase Ariete.







Novoosnovana ratna mornarica Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije, isprva se oslanjala na manji broj ratnih brodova preuzetih nakon I. svj. rata, te na nekoliko brodova nabavljenih u inozemstvu. Mornarica je znatnije ojačana tek 1930-ih, kada su nabavljene dvije podmornice klase Osvetnik francuskoga brodogradilišta Ateliers et Chanties de la Loire iz Nantesa, koje je isporučilo i razarač Beograd.

Nešto prije Francuzi su, ulažući kapital i znanje, odlučili ojačati jugoslavensku ratnu brodogradnju kojoj je povremeno služilo tek kraljevičko brodogradilište, te su 1931. inicirali osnivanje zajedničkoga Jugoslavenskoga društva za izradu i popravak brodova; društvo je te godine kupilo dva manja postojeća brodogradilišta u Splitu, počelo podizati nove pogone, a 1932. promijenilo je naziv u Brodogradilište Split A. D. ( → Brodosplit). Godine 1933. to brodogradilište isporučilo je manju barkasu, prvi brod naručen za jugoslavensku Kraljevsku ratnu mornaricu, potom deset ophodnih čamaca i dva ophodna broda za Ministarstvo financija, te naposljetku i suvremene razarače Ljubljana i Zagreb (1938) klase Beograd. Godine 1939. započela je izgradnja razarača Split, koja je zbog početka rata prekinuta, a dovršena je u riječkom 3. maju 1958. U projektiranju i nadzoru gradnje sudjelovao je i → Adam Armanda.







Kraljevičko brodogradilište u međuratnom je razdoblju prve brodove za ratnu mornaricu Kraljevine Jugoslavije isporučilo 1931. Bili su to mali minopolagači naručeni još za austrougarsku mornaricu, a dovršeni kao klasa Marjan. Stručnjaci kraljevičkoga brodogradilišta, koje je od 1930. radilo u partnerstvu s britanskim brodogradilištem Yarrow, sudjelovali su u gradnji i opremanju razarača Zagreb i Ljubljana, izgrađenih u Splitu.

Razdoblje nakon II. svj. rata

Tijekom II. svj. rata za nejaku ratnu mornaricu NDH brodovi se nisu gradili u domaćim brodogradilištima. Istodobno je niz manjih brodogradilišta na područjima pod kontrolom NOVJ naoružavalo partizanske, najčešće ribarske i druge priobalne brodice; početkom 1944. viška brodogradilišta šire opseg djelovanja pa se ondje popravljaju i saveznički brodovi. Organizator ratne mornarice NOVJ i svih njezinih službi, kao i njezin prvi zapovjednik bio je → Josip Černy, dok je načelnik Inženjersko-tehničkoga odjeljenja na Visu bio A. Armanda.

Prvo poslijeratno razdoblje

Ratna mornarica NOVJ dočekala je kraj rata s malim brojem namjenski građenih ratnih brodova, te ju je, s obzirom na tadašnje turbulentne političke prilike, trebalo ojačati u najkraćem roku. Završetkom rata, na raspolaganju Jugoslavenskoj ratnoj mornarici bili su ratni brodovi bivše Kraljevine Jugoslavije koji su se zatekli u inozemstvu, brodovi dobiveni od saveznika, brodovi iz ratnih reparacija, kao i ratni brodovi potopljeni u našim lukama i akvatoriju. Kako bi se osposobili za službu, svi su ti brodovi trebali generalni remont, a neke je najprije trebalo izvaditi iz mora. S tim je ciljem prvi flotni program obnove i razvoja ratne mornarice (Drvar 1) obuhvaćao obnovu porušenih brodogradilišta, osposobljavanje radnika i školovanje stručnoga kadra te organiziranje brodograđevne djelatnosti.









Kako bi se brzo pokrenula brodograđevna djelatnost najviših dosega, u duhu planskoga gospodarstva osnovana je 1947. u sklopu Ministarstva obrane FNRJ → Centralna uprava brodogradnje u Beogradu. Pod njezinom ingerencijom djelovali su Centralni biro za projektiranje (→ Brodoprojekt) osnovan u Rijeci 1948. te Brodarski naučni institut osnovan u Zagrebu 1948., spojen s Mornaričko-tehničkim institutom iz Splita 1967. u → Brodarski institut. Ta su središta sudjelovala u razvoju i projektiranju svih većih ratnih brodova za JRM. Pomoćnik načelnika Uprave, te osnivač Instituta bio je → Stanko Šilović.

Program popravka zatečenih i potopljenih brodova, te izgradnje manje zahtjevnih jedinica i jedinica prema već postojećim projektima provodio se u brodogradilištima u Puli, Rijeci, Kraljevici, Malome Lošinju, Splitu, Trogiru, Korčuli i dr. Za održavanje ratnih brodova ustrojen je Mornaričko tehnički remontni zavod Velimir Škorpik u Šibeniku (→ NCP − Remontno brodogradilište Šibenik), a za održavanje brodskih elektroničkih sustava i naoružanja Elektronski centar Jugoslavenske ratne mornarice u Divuljama kraj Trogira (→ Pomorski centar za elektroniku). Vađenje potonulih brodova i čišćenje plovnih putova obavljao je splitski → Brodospas, osnovan 1947.

Među brodograđevnim uspjesima u razdoblju nakon II. svj. rata u brodogradilištu Uljanik ističu se: rekonstrukcija školskoga broda Galeb, obnova podmornica Sava i Mališan, a poslije i gradnja podmornicâ Sutjeska (1960) i Neretva (1961), prema zatečenoj talijanskoj projektnoj dokumentaciji; u ostvarenju toga projekta sudjelovali su → Tihoraj Jelušić i → Žarko Alujević koji su vodili razradbu tehničke dokumentacije u Rijeci, odn. Splitu i Zagrebu, dok je → Branko Ryšlavy vodio gradnju u Puli. U riječkom 3. maju dovršeni su razarači Učka i Split, naručeni za ratnu mornaricu Italije, odn. Kraljevine Jugoslavije, a izgrađena je i serija od tridesetak desantnih tenkonosaca minopolagača prema modelu njemačkih brodova koji su se u tom brodogradilištu gradili tijekom II. svj. rata. Snažna izgradnja drvenih minolovaca započela je u brodogradilištima Jozo Lozovina – Mosor (→ Brodotrogir) u Trogiru i Ivan Cetinić u Korčuli (danas brodogradilište Leda), Brodogradilištu Punat na Krku i Brodogradilištu Lošinj u Malome Lošinju (→ Lošinjska plovidba – Brodogradilište), a torpednih čamaca prema američkoj dokumentaciji u brodogradilištima u Korčuli i Trogiru; ukupno je izgrađeno više od stotinu takvih drvenih brodova. U tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici izgrađena je serija malih desantno-jurišnih čamaca, te je započeta gradnja niza serija ophodnih brodova prema domaćoj projektnoj dokumentaciji.









Razdoblje uspjeha domaće vojne brodogradnje

U 1960-ima domaća su brodogradilišta tehnološki i kadrovski dosegnula zadovoljavajuću razinu, te je razvijena stručna i znanstvena infrastruktura u projektnim uredima, institutima i visokim školama. Stoga je novim flotnim programom predviđen razvoj JRM-a temeljen na novim, suvremenim brodovima izgrađenima u domaćim brodogradilištima na osnovi vlastita razvoja i projekata. Osobitost tih brodova bila je ugradnja komponenti i naoružanja iz SSSR-a i sa Zapada.

U razdoblju 1968−70. u novoosnovanome Brodogradilištu specijalnih objekata (→ Brodosplit) u Splitu izrađena je serija dizelsko-električnih podmornica Heroj, Junak i Uskok prema projektima razvijenima u Brodarskom institutu i Brodoprojektu, a uz suradnju pedesetak domaćih poduzeća i instituta. Slijedila su dva tipa diverzantskih ronilica, kojih su do 1984. izgrađene 32 jedinice, još naprednije podmornice Sava i Drava (1978−80), te šest manjih diverzantskih podmornica klase Una (1983−86). Time se Hrvatska svrstala među rijetke zemlje svijeta koje su bile sposobne za samostalno projektiranje i izgradnju suvremenih podmornica, što je ujedno jedan od najvećih uspjeha hrvatske brodogradnje.















U istom je razdoblju Titovo brodogradilište u Kraljevici preuzelo gradnju suvremenih ratnih površinskih brodova. Od 1968. do 1971. izgrađeno je deset torpednih čamaca prema dokumentaciji sovjetske klase Shershen, dok je prema projektima Brodarskoga instituta i Brodoprojekta izgrađeno šest raketnih topovnjača klase Rade Končar (1974−79), 11 ophodnih brodova klase Mirna (1979−85) te raketne fregate Kotor i Pula (1986−88).







U brodogradilištu Greben u Veloj Luci izgrađene su 1975−85. tri serije desantno-jurišnih brodova iz staklom ojačane plastike, a u splitskom su brodogradilištu 1980–81. izgrađene školske fregate za iračku i indonezijsku ratnu mornaricu.

Razdoblje od osamostaljenja Hrvatske

Ubrzo nakon osamostaljenja, Hrvatska se 1991. bez oružja, ratnih sredstava te ustrojenih vojnih snaga morala obraniti od žestokih napada JNA i srpskih snaga. U rujnu te godine ustrojena je Hrvatska ratna mornarica, u sastav koje je uvedeno desetak zaplijenjenih brodova JNA koji su se nalazili na remontu. Hrvatska ratna brodogradnja 1990-ih je uglavnom prihvaćala nastavak, odn. završetak projekata posljednje generacije brodova koji su se za JRM razvijali i projektirali potkraj 1980-ih.

U kraljevičkom je brodogradilištu 1992. dovršena izgradnja prve raketne topovnjače klase Petar Krešimir IV., a 2001. izgrađen je i drugi takav brod. U splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata 1993−95. dovršena su dva velika desantna broda minopolagača klase Cetina, te je modernizirana diverzantska podmornica Velebit.





















Godine 1993. pokrenut je projekt projektiranja i izgradnje suvremenoga minolovca Korčula, koji je u suradnji Brodarskog instituta i velolučkog Brodogradilišta Montmontaža – Greben dovršen 2006.







Nakon gašenja Brodogradilišta Kraljevica 2014., kapacitetima za gradnju ratnih brodova danas raspolažu Brodosplit grupa, Brodogradilište Montmontaža – Greben i → Tehnomont-Brodogradilište pula. Potonja dva poduzeća uglavnom grade manje ophodne brodove za policijske namjene, dijelom i za izvoz, dok veće brodove isporučuje zagrebačko poduzeće Adria-Mar Brodogradnja, koje je 2003−13. u hrvatskim brodogradilištima prema vlastitu projektu izgradilo šest ophodnih brodova za libijsku ratnu mornaricu. Šibensko brodogradilište NCP danas pruža usluge za remont složenijih plovnih jedinica HRM-a.

MORH je 2014. prema projektu Brodarskoga instituta u brodogradilištu Brodosplit naručio gradnju pet većih obalnih ophodnih brodova, od kojih je prvi porinut 2017.







Iako su današnji kapaciteti za gradnju i razvoj suvremenih ratnih brodova u Hrvatskoj znatno smanjeni u odnosu na nekada, vojna brodogradnja svrstala je Hrvatsku u red brodograđevno najrazvijenijih zemalja svijeta.

Znanost

Ratna se brodogradnja danas temelji na tijesnoj suradnji sa znanstvenim i visokoškolskim institucijama. U Hrvatskoj su ulogu znanstvene logistike ratne brodogradnje preuzeli Brodarski institut, Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, razvojni instituti velikih poduzeća i dr. Objavi rezultata znanstvenih istraživanja iz područja vojne brodogradnje od 1950. pridonosi časopis → Brodogradnja, kao i simpozij Teorija i praksa brodogradnje (In memoriam prof. Leopold Sorta), koji se od 1974. u Hrvatskoj održava bijenalno. Od 1980-ih, na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje predaje se kolegij Ratni brodovi, koji su držali Vukašin Kristić, B. Ryšlavy, Davorin Kajić, → Mladen Šuljić, Željko Đuračić, Ivan Mušterić, Nikša Gazzari i dr.

Brodogradilište Kraljevica, brodogradilište osnovano u Kraljevici 1729. Prolazeći kroz uspone i padove u gotovo tri stoljeća dugoj povijesti, zahvaljujući povoljnom morskom položaju, državnom vlasništvu nad zemljištem i objektima, te dobroj povezanosti s unutrašnjošću, bilo je jedno od najdugovječnijih brodogradilišta na hrvatskoj obali Jadrana do konačnog gašenja 2013.

Razdoblje do I. svj. rata

Početkom XVIII. st. Austrijsko Carstvo donijelo je odluku o stvaranju ratnih luka na Jadranu, koje bi trebale suzbiti dominaciju Venecije i omogućiti Carstvu ubrzani razvoj i bogaćenje putem trgovine i jačanja pomorstva. Za odabir najpovoljnije lokacije za smještaj ratne mornarice, car Karlo VI. angažirao je inozemne stručnjake i visoke vojne dužnosnike. Engleski kapetan i astronom Edmond Halley početkom 1703. obišao je Kvarner te je kao najpovoljnija rješenja predlagao Bakar i Kraljevicu, u kojoj je iste godine nadgledao radove na njezinu utvrđivanju. Halleya je podupirao i danski kontraadmiral Ernest Deichmann, koji je 1723. odabrao Kraljevicu kao ratnu luku, te 1725. započeo pripremne radove za izgradnju pod vodstvom Ivana Matije Weissa. Car Karlo VI. konačno je 1729. izdao reskript o izgradnji arsenala i brodogradilišta u Kraljevici. Iste je godine započela gradnja uz angažman 400 do 1200 radnika, ali je zbog općih prilika obustavljena 1733.

Za Marije Terezije ponovno je obnovljena ideja o formiranju jezgre ratne flote Carstva i uređenju arsenala u Kraljevici, koju je carica 1764. proglasila austrijskom ratnom lukom. Sljedeće je godine u Kraljevici počela gradnja fregata Aurora i Stella mattutina, koje su završene 1767., a prodane 1770. Do kraja XVIII. st. brodograđevna djelatnost u Kraljevici zamire, tim više što je Austrija mirovnim sporazumom u Campoformiju 1797. dobila Veneciju, sa snažnom mornaricom i arsenalom, koja je tada postala glavnim austrijskim vojno-pomorskim središtem.

Godine 1835. u Kraljevicu dolaze braća → Pritchard koji brodogradilište uzimaju u koncesiju. Njihovim se dolaskom intenzivirala brodogradnja te je 1836. izgrađen brod Maria Anna, prvi parobrod austrijske ratne mornarice i prvi parobrod izgrađen na istočnoj obali Jadrana. Braća Pritchard izgradila su 1835−40. još 18 jedrenjaka za razne naručitelje, a njihova aktivnost prestaje sredinom XIX. st., kada je jedan brat umro (1847), a drugi se odselio iz Kraljevice.







Ponovni je uzlet kraljevičko brodogradilište doživjelo 1855., kada ga je preuzeo domaći brodograditelj → Vatroslav Arčanin. Od 1870. do 1880. u Kraljevici se gradio jedan do tri broda godišnje, odreda jedrenjaci duge plovidbe. Nakon 1882. brodogradilište se bavilo samo remontom velikih brodova te izgradnjom malih brodova obalne plovidbe, a 1895. prekinulo je brodograđevnu djelatnost. Bez novca i odlučnosti krupnoga kapitala da se obnovi proizvodnja brodova zasnovana na novoj tehnologiji parnoga stroja i željeza, do kraja stoljeća navozi su zjapili prazni.

Godine 1896. u Rijeci je osnovano brodogradilište inženjera Josipa Lazarusa (→ Brodogradilište Viktor Lenac), koji je 1900. pokrenuo i pogon u Kraljevici. U Kraljevici su se uglavnom popravljali brodovi, te gradili brodski trupovi koji su se opremali u riječkom pogonu. U kraljevičkom je brodogradilištu Lazarus 1902. izgradio za ratnu mornaricu manji teretni parobrod (tender), prvi čelični brod na istočnoj obali Jadrana; do 1905. Lazarus je izgradio još osam takvih brodova za istog naručitelja.

Godine 1908. moćno riječko brodogradilište Ganz-Danubius (→ 3. maj) preuzelo je pogone u Kraljevici i osposobilo ih za opsežniju gradnju čeličnih brodova, pa je do početka I. svj. rata brodogradilište imalo do 900 radnika. U Kraljevici je izgrađen niz ratnih brodova za austrougarsku ratnu mornaricu: razarači, torpiljarke, minopolagači, podmornice, vodonosci i remorkeri, a popravljali su se i brodovi trgovačke mornarice.









Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Nakon I. svj. rata brodogradilište je uglavnom stagniralo pod državnom upravom Kraljevine SHS. Godine 1921. osnovano je poduzeće Jugoslavenska brodogradilišta d. d., koje uz kraljevičko vodi i druga brodogradilišta. U škveru se 1925. zaposlio Josip Broz koji je iduće godine organizirao štrajk zbog neisplata plaća, a brodogradilište je 1927. palo pod stečaj. U razdoblju 1930–35. vlasnik brodogradilišnih pogona u Kraljevici je brodogradilište Yarrow Ltd. iz Glasgowa, tj. novoosnovano poduzeće Yarrow Jadransko brodogradilište sa sjedištem u Beogradu. Brodograđevna aktivnost je oživjela, gradile su se manje plovne jedinice za ratnu mornaricu, veće jahte i manji brodovi za obalnu plovidbu. Nabavljen je i novi betonski plutajući dok za remont i dokovanje brodova. Godine 1935. glasgowsko se poduzeće povuklo, ali je kraljevički pogon nastavio s radom, spojivši se do veljače 1936. sa splitskim brodogradilištem (→ Brodosplit) u Jadranska brodogradilišta A. D.







Tijekom II. svj. rata talijanska je vojska zauzela brodogradilište, a nakon pada Mussolinijeve Italije brodogradilište pada pod njemačku vojnu upravu. Do kraja rata brodogradilište je bilo jako oštećeno savezničkim bombardiranjem, a njemačke su ga snage pri povlačenju minirale.

Nakon II. svj. rata

Završetkom rata 1945. u poslijeratnoj je Jugoslaviji slijedilo osnovno osposobljavanje razrušenog brodogradilišta. Gradnja novih brodova nije bila moguća još nekoliko godina, ali se odmah prionulo popravku i obnavljanju potonulih i nasukanih brodova. Za civilnu plovidbu obnovljeno je 18 čeličnih brodova i osam većih motornih jedrenjaka, a za JRM je popravljeno devet čeličnih brodova oštećenih ratnim razaranjima. Od 1946. brodogradilište je nosilo naziv Titovo brodogradilište.

Osnivanjem → Centralne uprave brodogradnje (CUB) u Beogradu 1947. počela je jaka planska ekspanzija, proširenje i modernizacija brodograđevnih kapaciteta. Kraljevičko brodogradilište bilo je predviđeno za gradnju ratnih ophodnih i stražarskih brodova te drugih manjih plovila pomoćne namjene, a iste je godine postalo poznato kao prvo u tadašnjoj državi koje je izgradilo brod tehnologijom zavarivanja. U razdoblju 1950−54. za JRM izgrađeno je 7 desantno-jurišnih čamaca klase S-31, 1951–57. izgrađena su 24 ophodna broda klase Kraljevica, a 1957−68. još 11 ophodnih brodova novijih klasa. U 1950-ima, usporedo s gašenjem funkcije administrativnog upravljanja Centralne uprave brodogradnje (ukinuta 1953), kraljevičko se brodogradilište osamostalilo u odlučivanju. Djelatnost brodogradilišta sve se više usmjeravala prema trgovačkoj mornarici, dok se u izgradnji vojnih plovila u stručnom smislu oslanjalo na → Brodoprojekt iz Rijeke i → Brodarski institut iz Zagreba.













Razdoblje 1969−90. prožeto je nizom padova i uzleta brodogradilišta, obilježeno velikim poslovima uz istodobnu veliku nerentabilnost tih gradnji. U tom se razdoblju brodogradilište snažno povezalo s tržištem SSSR-a. Za Sudoimport iz Moskve 1969−89. izgrađeno je 30 brodova, a 1978. iz SSSR-a je dotegljen novi dok i smješten u blizini rta Oštro. Osim toga, za JRM je izgrađeno deset torpednih čamaca po sovjetskoj licenci (1968−71), te suvremeni brodovi domaće konstrukcije: šest raketnih topovnjača klase Rade Končar (1974−79), 11 ophodnih brodova klase Mirna (1979−85) te dvije raketne fregate klase Kotor (1986−88).













Od hrvatskog osamostaljenja

Početkom 1990-ih brodogradilište je postalo dioničkim društvom i poslovalo je pod imenom Brodogradilište Kraljevica. Tijekom Domovinskoga rata proizvodnja je gotovo potpuno zamrla. Iznimka je porinuće prve hrvatske raketne topovnjače Kralj Petar Krešimir IV. 1992. Brodogradilište je sanirano 1995–2000., no proces sanacije nije bio uspješan, pa većina ugovorenih gradnji za inozemne naručitelje nosi gubitke. To su serije brodova za norveške, nizozemske i švedske naručitelje iz razdoblja 1989−94., četiri broda za prijevoz asfalta i putničko-teretni brod Bella Desgagnes za kanadskog naručitelja. Uspješne gradnje za Jadroliniju (četiri trajekta i remonti) i za HRM (raketna topovnjača) nisu uspjele pokriti gubitke, što je dovelo do stečaja brodogradilišta 2013., a od 2014. pogoni su dani u koncesiju privatnomu koncesionaru.







Križan, Božidar (Zagreb, 6. XII. 1946), strojarski inženjer, stručnjak za konstruiranje u strojarstvu.

Diplomirao je na Strojarskome fakultetu u Rijeci 1971., magistrirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1981. te doktorirao na Tehničkome fakultetu u Rijeci 1990. disertacijom Prilog istraživanju gubitaka trenja u zahvatu evolventnih zupčanika. U Rijeci je radio u Brodogradilištu Viktor Lenac (1971–74), a od 1974. radi na Tehničkome fakultetu, od 2000. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Konstrukcijski elementi, Konstruiranje i oblikovanje, Osnove konstruiranja i Metodičko konstruiranje. Bio je predstojnik Zavoda za konstruiranje u strojarstvu (1992–98., 2004–07) te je voditelj Katedre za konstruiranje od 2001; bio je i prodekan (1998–2002) i dekan (2002–04) Fakulteta.

Bavi se konstrukcijskim elementima, zupčastim prijenosnicima i konstruiranjem. Vodio je međunarodne projekte te je autor knjiga Osnove proračuna i oblikovanja konstrukcijskih elemenata (2008), Polimerni konstrukcijski elementi (R. Basanom, 2009), Konstrukcijski elementi – Zbirka zadataka. Osnove, elementi za spajanje, osovine i vratila (M. Franulovićom i S. Zelenikom, 2012). Bio je glavni urednik časopisa Engineering Review (2003–04). Član je HATZ-a od 2013.

Novaković, Branko (Podvidača, BiH, 8. VII. 1940), strojarski inženjer, stručnjak za regulaciju i robotiku.

Na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu diplomirao je 1966., a magistrirao 1974. i doktorirao 1978. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu disertacijom Strukturna analiza dinamike složenih procesa metodom matrica disribucije (mentor → T. Šurina). Radio je u zagrebačkim poduzećima Rade Končar (1966–67), Termomehanika (1967–72) i Hlađenje (1972–74). Na FSB-u bio je zaposlen od 1974., od 1992. u zvanju redovitoga profesora; umirovljen je 2010. Predavao je kolegije Osnove automatizacije, Vođenje tehničkih sustava, Umjetne neuronske mreže, Matematičko modeliranje i simulacija procesa. Bio je predstojnik Zavoda za energetska postrojenja i automatizaciju (1975–78), Zavoda za automatiku i mjernu tehniku (1996–97), Zavoda za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava (1997–2005) te predsjednik Odbora za poslijediplomske studije (2004–06).

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su automatika, teorija sustava, robotika te umjetna inteligencija. Autor je knjiga Regulacijski sistemi (1985), Metode vođenja tehničkih sistema: primjena u robotici, fleksibilnim sistemima i procesima (1990), Umjetne neuronske mreže (s D. Majetićem i M. Širokim, 1998). Dobitnik je Nagrade HAZU-a 2007., a počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2011.

Mrša, Zoran (Rijeka, 23. III. 1951), strojarski inženjer, stručnjak za mehaniku i dinamiku fluida.

Diplomirao je 1974. na Tehničkom fakultetu u Rijeci, magistrirao 1977. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, te doktorirao 1983. na riječkom Fakultetu disertacijom Hidrodinamičke karakteristike optjecanja kompleksa strujno tijelo i propeler (mentor → A. Vučinić). U Rijeci je radio u poduzeću Teh-projekt (1974–75) te se 1975. zaposlio na Tehničkome fakultetu, gdje je od 1995. redoviti profesor. Predaje kolegije Mehanika fluida, Dinamika fluida, Hidraulički strojevi, Računarska dinamika fluida. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku (1995–2004., 2010–13) te predstojnik Katedre za mehaniku (1995–2004., 2010–13). Bio je prodekan (1991–94) Fakulteta te prorektor za znanost Sveučilišta u Rijeci (1999–2000).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su mehanika i dinamika fluida te hidraulički strojevi. Autor je mnogobrojnih znanstvenih članaka te nekoliko poglavlja u knjigama. Član je HATZ-a od 1998. te dobitnik Godišnje nagrade za znanost 1999.

Vučinić, Alice (Volosko, 13. IV. 1930 – Bruxelles, 25. II. 1998), brodograđevna inženjerka, stručnjakinja za brodsku hidrodinamiku.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1954., a na Tehničkome fakultetu u Rijeci doktorirala 1975. disertacijom Teoretska fundamentalna istraživanja dinamičkih opterećenja krila i propelera u nejednolikom strujnom području (mentor V. Manen). Radila je 1957–58. u Brodarskom naučnom institutu u Zagrebu (→ Brodarski institut), 1959–62. u riječkome brodogradilištu 3. maj te 1964–67. u tvornici Rikard Benčić. Na Strojarskome fakultetu u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci) bila je zaposlena od 1961., gdje je izabrana u zvanje redovite profesorice 1980. Predavala je kolegije Otpor i propulzija broda, Hidrostatika broda, Propulzori broda te obnašala dužnosti predstojnice Zavoda za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije te prodekanice (1977–79).

Autorica je djela Otpor i propulzija (1972), Hidrodinamika broda, Otpor broda u mirnoj vodi (1983), Hidrodinamika plovnih objekata (otpor i propulzija) (1997). Dobitnica je Nagrade »Nikola Tesla« (1983).

Ostojić, Branko (Valpovo, 7. III. 1930 – Rijeka, 22. III. 2007), elektrotehnički inženjer, stručnjak za kibernetiku.

Diplomirao je 1956. pri elektrotehničkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1974. disertacijom Teorija stohastičkog automata zasnovana na neformalnim neuralnim mrežama (mentor R. Tomović) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Zaposlio se u Željezari Zenica, 1958. došao je u Rijeku gdje je radio kao glavni projektant za automatizaciju brodskih i kopnenih postrojenja i šef projektnog odjela tvornice Svjetlost, 1964–67. bio je tehnički savjetnik poduzeća Brodomaterijal, zatim honorarni profesor na Višoj pomorskoj školi (danas Pomorski fakultet u Rijeci) i honorarni predavač na Strojarskome fakultetu (danas Tehnički fakultet u Rijeci). Od 1970. radio je na Tehničkome fakultetu u Rijeci, od 1981. kao redoviti profesor; umirovljen je 1991. Predavao je kolegije Osnove automatizacije, Automatizacija broda, Automatizacija alatnih strojeva, Automatizacija proizvodnih sistema u području strojarstva. Bio je predstojnik Zavoda za elektrotehniku (1988–92).

Znanstveno se bavio područjem automatizacije i kibernetike te bio jedan od prvih znanstvenika koji je započeo s razvojem nove tehnološke koncepcije baziranih neuronskih računala (tzv. šesta generacija računala). Autor je knjiga Osnove automatizacije. Atlas nacrta (1978–89), Automatizacija broda. Atlas nacrta (1980), Digitalna automatizacija alatnih strojeva. Atlas nacrta (1980).

Oberšmit, Eugen (Sarajevo, 30. XII. 1913 – Zagreb, 21. VI. 1986), strojarski inženjer, stručnjak za konstrukcije i elemente strojeva.

Diplomirao je 1938. strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Pragu te doktorirao 1974. disertacijom Prilog istraživanjima o mogućnosti primjene strojarskih dijelova kod kojih naprezanja dijelom prelaze granicu elastičnosti – elastično-plastično stezni spojevi (mentor → D. Bazjanac) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u tvornici Českomoravská Kolben-Daněk (ČKD) u Pragu, od 1939. kao konstruktor, pogonski inženjer i šef radionice te 1945–47. kao voditelj poduzeća Đuro Đaković, industrija lokomotiva, strojeva i mostova u Slavonskome Brodu (→ Đuro Đaković Grupa). Od 1948. bio je voditelj Plana proizvodnje Generalne direkcije metalne industrije te 1948–49. voditelj planskoga sektora tvornice Ivo Lola Ribar u Železniku u Beogradu. Bio je voditelj pogona mehaničke obradbe tvornice Litostroj u Ljubljani (1949–51) te tehnički voditelj → Tvornice parnih kotlova u Zagrebu (1958–61). Od 1961. bio je predavač, od 1976. redoviti profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu; umirovljen je 1984. Predavao je kolegij Elementi strojeva te bio dugogodišnji predstojnik Zavoda za elemente strojeva (1970–83).

Bavio se područjem konstruiranja, strojarskih konstrukcija i elemenata strojeva. Jedan je od osnivača Društva za elemente strojeva i konstruiranje. Autor je knjiga Elementi strojeva. Veze s glavinama (1974), Ozubljenja i zupčanici (1982–87), Osnove konstruiranja. Tehnološko ispravno konstruktivno oblikovanje strojnih dijelova (1983), Nauka o konstruiranju, metodičko konstruiranje i konstruiranje pomoću računala (1985).

Milović, Antun (Vrpolje kraj Slavonskoga Broda, 22. XII. 1934 – Slavonski Brod, 11. XII. 2008), strojarski inženjer i političar.

Diplomirao je 1964. na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu. Bio je glavni direktor poduzeća Đuro Đaković u Slavonskome Brodu od 1974., predsjednik Privredne komore Hrvatske (1984–86) te od 1986. posljednji predsjednik Izvršnoga vijeća Sabora SRH prije demokratskih izbora 1990. Godine 1991. vratio se u Đuro Đaković Holding kao predsjednik uprave, gdje je ostao do umirovljenja 1999. Bavio se humanitarnim radom, bio je predsjednik podružnice Lige za borbu protiv raka te jedan od osnivača i prvih članova Lions kluba u Slavonskome Brodu.

Kesić, Petar (Vareš, BiH, 25. IV. 1941 – Zagreb, 29. III. 2004), strojarski inženjer.

Diplomirao je 1964. na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, magistrirao 1969. na sveučilištu Illinois Institute of Technology u Chicagu te doktorirao 1974. disertacijom Flow Resistance in Human Airways na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu. U Sarajevu je radio u Institutu za termotehniku i nuklearnu tehniku (1964–67) i u Institutu za automatiku i računarske nauke (1967–92) te istodobno predavao na Mašinskom i Elektrotehničkom fakultetu. Na Univerzitetu u Sarajevu radio je od 1964., kao redoviti profesor. Radio je u poduzeću INA – specijalna oprema u Zagrebu (1992–97) te istodobno izvodio nastavu na Fakultetu prometnih znanosti i Fakultetu strojarstva i brodogradnje, na kojem je bio stalno zaposlen od 1997. u zvanju izvanrednoga profesora. Predavao je kolegije Aerodinamika i Mehanika leta, te osnovao Laboratorij za aerodinamiku. Bavio se termodinamikom i dinamikom tehnoloških aparata i postrojenja, mehanikom fluida i aerodinamikom te radio na razvoju niza uređaja za primjenu u industrijskim procesima i zrakoplovstvu. Patent Fluidni giroskop kutne brzine objavio je u Hrvatskome patentnome glasniku 2000. Autor je knjiga Osnove mehanike fluida sa primjerima primjene (1985) i Osnove aerodinamike (2003).

Bonetić, Marko (Draga, 1800 – Bakar, 22. XII. 1860), brodovlasnik.

U Rijeci je položio ispit za kapetana duge plovidbe te zapovijedao bakarskim i riječkim jedrenjacima duge plovidbe. Prvi jedrenjak, bark Mary, dao je sagraditi 1841. u Rijeci. Do 1855. sagradio je u riječkim brodogradilištima te u Sušaku i Bakru osam jedrenjaka duge plovidbe. Najveći mu je brod bio nava Bonetich Fanny (770 t) sagrađen u Bakru 1855.

ventilator, uređaj koji plinovima, najčešće zraku, predaje potencijalnu (prirast tlaka) i kinetičku (povećanje brzine) energiju kako bi se ostvarilo njihovo strujanje i svladali hidrodinamički gubitci. Ventilatorima se smatraju strojevi koji ostvaruju prirast tlaka do 10 kPa, jer se do tih tlakova (zrak ili plinovi) mogu smatrati nestlačivima, te spadaju u skupinu hidrauličnih strojeva. Sukladno tomu, dijele se na niskotlačne (do 1 kPa), srednjotlačne (1–3 kPa) te visokotlačne (3−10 kPa) ventilatore. S obzirom na smjer strujanja čestica kroz rotor u odnosu na njegovu os, razlikuju se radijalni (centrifugalni) i poluaksijalni (dijagonalni) ventilatori, u kojih se mehanizam izmjene energije zasniva na promjeni količine gibanja fluida i djelovanju centrifugalne sile, te aksijalni ventilatori, u kojih se mehanizam izmjene energije zasniva samo na promjeni količine gibanja fluida. Ventilatori su strojevi koji su po rasprostranjenosti u industrijskim pogonima na trećem mjestu u svijetu (prvi su elektromotori). Rabe se za prozračivanje prostorija, rudnika i tunela, za odvođenje štetnih i otrovnih plinova i para, u usisavačima prašine, pilovine i strugotina, za grijanje i klimatizaciju prostorija, za hlađenje strojeva, dopremu zraka za izgaranje i dr.

Povijesni razvoj

Preteče današnjih ventilatora bile su razne lepeze ili tkanine koje su se gibale i na taj način proizvodile cirkulaciju zraka u prostoriji. U srednjem vijeku (kovačnice, rudnici i dr.) rabili su se mjehovi i klipne zračne pumpe. U svojoj knjizi De re metalica libri XII (1556) Georgius Agricola (1494−1555) opisuje prve centrifugalne ventilatore izrađene od drva pogonjene ljudskom ili životinjskom snagom, koji su se rabili u njemačkim rudnicima željezne rude. John Theophilus Desaguliers (1683−1744) izumio je 1734. prvi rotirajući ventilator za rudnik, koji je bio pogonjen pedalama, James Nasmyth (1808−1890) konstruirao je i izradio 1851. dvoulazni lopatični centrifugalni ventilator pogonjen parnim strojem, Theuphile Guibal (1814−1888) centrifugalni ventilator pogonjen parnim strojem 1859. i do 1870. proizveo je više od 150 takvih jedinica koje su postavljene u belgijskim, francuskim i engleskim rudnicima. Pravi razvoj današnjih rotacijskih ventilatora započeo je pojavom elektromotora. Schuyler Skaats Wheeler (1860−1923) prijavio je patent dvolopatičnoga kućnog ventilatora s elektromotornim pogonom 1882., a Philip H. Diehl (1847−1913) patent stropnoga ventilatora 1889.

Proizvodnja u Hrvatskoj

Razvojem industrije i uvođenjem standardiziranih higijenskih uvjeta rasla je potreba za ventilacijom radnih prostora. Proizvodnja ventilatora započela 1932. osnivanjem tvornice → Ventilator u Zagrebu, koja je bila središte proizvodnje uređaja za ventilaciju u Hrvatskoj. Nakon II. svj. rata osnovana su poduzeća Tehnoplast, Vemos, Tehnofilter, Ekovent, Spin, Končar MES koja se bave proizvodnjom ventilatora te ventilacijske opreme i sustava te posluju i danas.

Nastava

Nositelji visokoškolske nastave stručnjaci su iz područja hidrauličnih strojeva (→ pumpa).

Stručna i znanstvena publicistika

Osim u člancima objavljenima u periodici, problematika ventilatora obrađena je u djelima Hidraulika (D. P. Ruzskij, 1930), Hidraulički strojevi (A. Mirković, 1972), Hidroenergetska i aeroenergetska postrojenja (Lj. Pilić Rabadan, 1996).

bojni brod, najveći, najteže oklopljen i naoružan ratni brod prve polovice XX. st. Zahvaljujući teškom naoružanju i jakom oklopu, predstavljao je glavnu udarnu snagu velikih svjetskih mornarica za topničko djelovanje na moru i po obali. U doba bojnih brodova rabili su se i njima slični, ali lakše oklopljeni bojni krstaši, koji su se zbog veće brzine koristili za zaštitu krila združenih pomoračkih sastava.







Veliki, osobito teško oklopljeni i naoružani čelični brodovi na parni pogon javljaju se u svjetskim mornaricama potkraj XIX. st. i na samom početku XX. st. (tzv. preddrednoti). Pravom pretečom bojnih brodova smatra se britanski brod Dreadnought izgrađen 1906 (istisnina 18 400 t, duljina 161 m, širina 25 m, gaz 7,9 m, 10 glavnih topova kalibra 305 mm, 24 laka topa kalibra 76 mm, oklop debljine 279 mm, dvije pogonske parne turbine po 9200 kW, brzina 21 čv, 700 članova posade), po kojem se svi brodovi te vrste nazivaju drednot. Nakon toga broda je među pomorskim silama (Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Rusija, Austro-Ugarska, SAD, Japan, Brazil, Argentina) nastavljena utrka u gradnji sve većih brodova. Kako bi postigli što veću bojnu moć (topovi kalibra i do 380 mm), te bojnu otpornost (teški oklopi trupa i topovskih barbeta, gusto raspoređene pregradnje trupa), prvi su bojni brodovi bili razmjerno spori, dok su posljednji primjerci izgrađeni tijekom II. svj. rata dosezali i do 30 čv. Uoči i tijekom II. svj. rata gradili su se veliki bojni brodovi, npr. njemački Bismarck (istisnina 52 600 t, 8 topova kalibra 380 mm, 12 topova kalibra 150 mm, brzina 30 čv), japanski Yamato i Musashi (72 000 t), te američki klase Iowa (45 000 t). Vodeću ulogu u mornaricama je od tih brodova postupno preuzeo nosač zrakoplova, dok su posljednja dva američka bojna broda Missouri i Iowa povučena iz službe 1991., nakon rata u Perzijskome zaljevu.









Uz hrvatske prostore vežu se bojni brodovi Austro-Ugarske Monarhije, od kojih se iz razdoblja preddrednota ističu linijski brod Kaiser, barbetne oklopnjače Kronprinz Erzherzog Rudolf i Kronprinzessin Erzherzog Stephanie, te po tri broda klasa Monarch, Habsburg, Erzherzog i Radetzky; od tih su brodova u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik) izgrađeni brodovi Kaiser (porinut 1858), Kronprinz Erzherzog Rudolf (1886) i Monarch (1895), te oklopni krstaš Sankt Georg (1901–03).

Pravim su drednotima pripadala četiri bojna broda klase Tegetthoff (20 000 t istisnine, 152 m duljine, 28 m širine, brzina 20 čv, 4 parne turbine ukupne snage 20 000 kW, oko 1000 članova posade, s 12 topova 305 mm, 12 topova 150 mm, 18 topova 70 mm, 4 torpedne cijevi 533 mm). Prvi među njima bio je Viribus Unitis, izgrađen u tršćanskom brodogradilištu Stabilimento tecnico triestino, a porinut 1911. U istom su brodogradilištu bili sagrađeni brodovi Tegetthoff i Prinz Eugen (porinuti 1912), dok je posljednji brod u toj klasi Szent István izgrađen i porinut u brodogradilištu Ganz-Danubius (→ 3. maj) u Rijeci 1914., a konačno dovršen u Pomorskom arsenalu u Puli 1916.

















Brodovi klase Tegetthoff veći su dio I. svj. rata proveli usidreni u pulskoj luci. Szent Istvána potopili su 10. VI. 1918. talijanski torpedni čamci u zasjedi kod otoka Premude, na putu za Slano, odakle je s ostatkom flote trebao poći u razbijanje pomorske blokade Otrantskih vrata. Četiri sata nakon što je pogođen dvama torpedima, Szent István je potonuo, pri čemu je stradalo 89 članova posade. Danas je olupina toga broda na morskome dnu s mnoštvom uporabnih predmeta zaštićeno kulturno dobro RH. Viribus Unitis predan je potkraj I. svj. rata u ruke Države SHS. Ceremonija predaje održana je u pulskoj luci 31. X. 1918., kada je na njemu podignuta hrvatska zastava i otpjevana hrvatska himna, a brod preimenovan u Jugoslavija. Samo dan kasnije talijanski su ga diverzanti potopili postavljanjem eksploziva; novoimenovani zapovjednik broda → Janko Vuković Podkapelski ostao je na brodu do njegova potonuća. Brodovi Prinz Eugen i Tegetthoff dočekali su kraj rata, te pripali Francuskoj, odn. Italiji.









Uoči I. svj. rata, austrougarska mornarica je, kao zamjenu za zastarjele brodove klase Monarch, u riječkom i tršćanskom brodogradilištu planirala započeti izgradnju četiriju velikih bojnih brodova klase Ersatz Monarch. Brodove je projektirao → Franz Pitzinger, a zapravo se radilo o poboljšanoj klasi Tegetthoff (duljina 175,2 m, istisnina 24 560 t). Izbijanjem rata izgradnja je odgođena, a 1917. i otkazana.

Rusjan, braća Joško (Trst, 23. IX. 1884 – Buenos Aires, 3. XII. 1953) i Eduard (Trst, 6. VI. 1886 – Beograd, 9. I. 1911), graditelji zrakoplova, pioniri hrvatskoga zrakoplovstva.

U Gorici su izučili bačvarski zanat te očevu bačvarnicu pretvorili u radionicu zrakoplova, gdje su 1900. izradili prvi leteći model. Vrsni konstruktori, manjak iskustva i teorijskoga znanja nadoknađivali su proučavanjem objavljenih djela i publikacija iz područja zrakoplovstva te proučavanjem zrakoplova i motora na avijatičarskim skupovima, poput onoga u Brescii 1909. Iste godine sagradili su svoj prvi zrakoplov, pogonjen motorom Anzani snage 25 KS (18,6 kW). Nakon početnih neuspjeha, zrakoplov je pregrađen te nazvan Eda I. Tim je dvokrilcem Eduard izveo prvi let zrakoplovom vlastite konstrukcije u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Prvim letom na visini od 2 m zrakoplov je preletio 60 m, te nekoliko dana kasnije 600 m na visini od 12 m. Do 1910. u Gorici su braća sagradila još nekoliko zrakoplova različite konstrukcije, sve pogonjene navedenim motorom i naziva Eda. Zbog nedostatka novca i nemogućnosti daljnjeg razvoja i proizvodnje zrakoplova, 1910. udružili su se s → Mihailom Merćepom, zagrebačkim fotografom i sportskim djelatnikom, koji je, zanesen pojavom zrakoplovstva, planirao pokrenuti proizvodnju. Merćep je u posao uložio zvjezdasti zrakoplovni motor Gnome snage 50 KS (37,2 kW) te sagradio hangar na vojnome vježbalištu između zagrebačke Selske ceste i potoka Črnomerec, dok su braća uložila konstrukciju zrakoplova izgrađenu u Gorici, vještinu i znanje konstruiranja. Dolaskom Rusjanovih u Zagreb, na ovim je prostorima došlo do značajnog poticaja razvoju zrakoplovstva.







U njihovu prvome zagrebačkom zrakoplovu, jednokrilcu s motorom snage 50 KS, Eduard je izveo 1910. prvi javni let u Zagrebu te dosegnuo visinu od stotinjak metara. Na javnom uzlijetanju u Beogradu 1911. njegov je zrakoplov pogodio nalet vjetra i otrgnuo mu krilo, pri čemu je poginuo, postavši 34. zrakoplovna žrtva u svijetu.

Nakon Eduardove pogibije Joško je ostao u Merćepovoj radionici i s → Dragutinom Novakom do 1913. sagradio još pet jednokrilnih zrakoplova. Nakon raspada Merćepove zajednice otišao je u Francusku kako bi nastavio svoj rad u zrakoplovstvu. Zbog nadolazećeg I. svj. rata Francuzi mu nisu bili naklonjeni te je 1913. otišao u Argentinu, gdje je izumio, konstruirao ili usavršio niz uređaja i različitih mehanizama, ali se više nije bavio zrakoplovstvom.

Vučetić, Ivan (Vucetic, Vucetich; Juan) (Hvar, 20. VII. 1858 – Dolores, Argentina, 25. I. 1925), kriminalist, izumitelj daktiloskopije.

Osnovnu školu završio je u Hvaru. Nakon odsluženja četverogodišnjega vojnoga roka u Puli, 1884. emigrirao je u Argentinu. Godine 1888. zaposlio se u Središnjem uredu policije u La Plati i već 1889. postao voditelj Odjela za statistiku. Uočavajući mnogobrojne nedostatke radova prijašnjih istraživača, 1891. organizirao je i patentirao sustav daktiloskopske klasifikacije otisaka prstiju (daktiloskopija), prvotno nazvan iknofalangometrija. Služeći se svojim deseteroprstim (decidaktilnim) kartonom, te formulama brojeva i slova, osigurao je utvrđivanje identiteta pojedine osobe s pomoću papilarnih linija. Prvi slučaj riješen je daktiloskopijom 1892. vještačenjem krvava traga papilarnih linija prsta s dovratka. Taj je događaj postao poznat kao »slučaj Rojas« te je ušao u anale svjetske kriminalistike. Vučetićev deseteroprsti sustav je službeno uveden u Argentini 1902., a do 1908. prihvaćaju ga Brazil, Čile, Bolivija, Peru, Urugvaj i Paragvaj. Kasnije se mjestimice modificiran rabio u Kaliforniji, Francuskoj, Norveškoj, Španjolskoj, Italiji, Kini, Belgiji, Čehoslovačkoj te istočnim dijelovima Jugoslavije. Autor je knjige Usporedna daktiloskopija (Dactiloscopia comparada, 1904).







U La Plati je 1923. otvoren Policijski muzej Juan Vucetich, a u RH 1968. osnovan je u sastavu Pravnoga fakulteta u Splitu Kriminalističko-kriminološki institut (danas Zavod za kaznenopravna i kriminološka istraživanja) Ivan Vučetić, a njegovo ime u Zagrebu od 1997. nosi Centar za kriminalistička vještačenja (od 2008. Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja), ustrojstvena jedinica Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova. U rodnome Hvaru jedna od ulica nosi njegovo ime, 1969. postavljene su mu dvije spomen-ploče te 2014. podignut spomenik u gradskom parku.

Vucelić, Milojko (Vucelic, Mike) (Garešnica, 11. VI. 1930 – La Jolla, SAD, 8. IX. 2012), strojarski inženjer, sudionik znanstvenih istraživanja te konstruiranja, ispitivanja i izgradnje projekta Apollo.

Diplomirao je 1954. strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Kao član Aerokluba Zagreb, uz inženjera → Rudolfa Fizira, radio je na konstrukciji i izgradnji sportskih zrakoplova i jedrilica. Godinu dana bio je konstruktor u poduzećima Mercedes-Benz u Stuttgartu i Ford Motor Company u Kölnu. Odselivši se 1956. u SAD, radio je kao konstruktor u poduzeću Cessna Aircraft Company u Wichiti i kao projektni inženjer na uređajima za spašavanje pilota iz mlaznih lovačkih zrakoplova u poduzeću Stanley Aviation Corporation u Denveru, a 1962. postao je član projekta slijetanja ljudi na Mjesec Apollo.

Bio je direktor za znanstvena istraživanja Svemirskoga odjela poduzeća North American Rockwell Corporation u Downeyju u Kaliforniji, proizvođača matičnoga broda Apollo. Raditi na projektu počeo je analizama različitih koncepcija slijetanja na Mjesec i određivanjem specifikacija za matični brod i njegove mnogobrojne sustave i uređaje. Obnašao je odgovorne tehničke i vodeće dužnosti, a za trajanja svih misija Apolla u kontroli leta u Houstonu vodio je niz stručnjaka industrijskih postrojenja koji su sudjelovali pri konstruiranju, ispitivanju i izgradnji matičnoga broda.







Tijekom dugogodišnjega sudjelovanja u projektu obavještavao je javnost o američkim svemirskim istraživanjima. Predavanjima na mnogobrojnim sveučilištima, ustanovama i zborovima te radijskim i televizijskim nastupima upoznao je javnost s planovima, problemima, uspjesima i svrhom svemirskih istraživanja i tehnologije.

Bio je i uspješan poduzetnik, 1986. kupio je posrnulo poduzeće Ideal Electric Company u Mansfieldu u Ohiju i doveo ga do profitabilnoga poduzeća. Opća skupština države Ohio uvrstila ga je 2005. u Kuću slavnih poduzetnika Ohija.

raketni čamac, brz, manji ratni brod namijenjen za iznenadni napad raketama na veće površinske brodove. Prvi su raketni čamci nastali nakon uvođenja raketa brod-brod u mornarice, isprva preinakom → torpednih čamaca. Osobito velik broj brodova izgrađen je nakon II. svj. rata u SSSR-u, koji je njima opskrbio mnoge zemlje. Najpoznatiji od tih čamaca bili su klasa Osa I i Osa II, kojih je proizvodnja započela 1959., a izgrađeno ih je više od 400. Brodovi klase Osa I imali su punu istisninu 210 t, duljinu 37,5 m, širinu 7,64 m, tri dizelska motora po 4100 KS (3054 kW), vršnu brzinu 38 čv, a bili su naoružani raketama P-15 Termit s radarskim samonavođenjem.







Ratna mornarica nekadašnje SFRJ kupila je potkraj 1960-ih u SSSR-u deset brodova klase Osa I. Samo jedan od tih brodova (RČ-310 Velimir Škorpik) ostao je 1991. u Hrvatskoj pod imenom Dubrovnik, no 1995. prenamijenjen je u brzi ophodni brod minopolagač OBM-41 Dubrovnik, a 2000. povučen je iz službe.

Nakon uvođenja programa domaće izgradnje → raketnih topovnjača, kao nove generacije raketnih brodova 1970-ih, raketni čamci više se nisu nabavljali.

ophodni brod, ratni brod za nadzor i zaštitu pomorskoga prometa u ratnim i mirnodopskim uvjetima na pomorskom prostoru pod ingerencijom neke države; također ophodni ili patrolni čamac. Brodovi kojima se ostvarivala zaštita od napada gusara, pirata ili protivničkih država trebali su biti brži i imati bolja pomorstvena svojstva od brodova protivnika. Za tu su se namjenu isprva gradile → korvete, koje se i danas rabe, no učestaliji su manji i slabije naoružani ophodni brodovi. U mirnodopskome razdoblju uglavnom su u sastavu obalne straže. Ovisno o području djelovanja, razvrstavaju se na manje obalne brodove, namijenjene za djelovanje u području obalnih i teritorijalnih voda, te na veće, odobalne brodove, koji djeluju izvan teritorijalnih voda na području od ekonomskog interesa. Prvi se ophodni brodovi javljaju početkom I. svj. rata, dok se moderni razvijaju tijekom II. svj. rata i u razdoblju nakon njega.

Poslijeratna Jugoslavija masovno je gradila ophodne brodove. Većina ophodnih brodova za JRM izgrađena je u → Brodogradilištu Kraljevica, prema projektima izrađenima u zagrebačkom → Brodarskom institutu i riječkom → Brodoprojektu.







Od 1951. do 1957. izgrađena su 24 broda klase ČO1 Kraljevica (brodovi PBR-501 do PBR-524). Slijedila su dva veća ophodna broda klase ČO2 (PBR-551 Mornar i PBR-552 Borac) izgrađena 1957. i 1965. Od 1964. do 1968. izgrađeno je još devet ophodnih brodova klase Č80 (PČ-132 do PČ-140), kao manje inačice prvotne klase ČO1, koji, međutim, nisu ispunili očekivanja kad je riječ o brzini. Posljednji ophodni brodovi izgrađeni za JRM bili su klase Mirna, kojih je od 1979. do 1985. izgrađeno 11 (PČ-171 do PČ-181). Od brodova te klase danas se u službi HRM-a, odn. Obalne straže RH nalaze osuvremenjeni brodovi OB-01 Novigrad, OB-02 Šolta, OB-03 Cavtat i OB-04 Hrvatska Kostajnica.













Osim navedenoga, nekadašnja Jugoslavija raspolagala je znatnim brojem riječnih ophodnih brodova i čamaca, uglavnom građenih u Srbiji. U sastavu Riječne bojne Hrvatske kopnene vojske danas se nalaze dva riječna patrolna broda (PB-91 i PB-93), izgrađena 1952. u Mačvanskoj Mitrovici.

Među pomorske ophodne brodove mogu se također uvrstiti raketne fregate JRM-a nabavljene 1980-ih, o čemu govori i njihov službeni naziv (veliki patrolni brod, VPBR). Takva su bila dva broda klase Koni dobavljena iz tadašnjega SSSR-a, te dva broda klase Kotor, domaće proizvodnje. (→ fregata)

Ministarstvo obrane RH je 2014. prema projektu Brodarskog instituta, u brodogradilištu → Brodosplit naručilo gradnju pet obalnih ophodnih brodova duljine 43 m, širine 8 m.

U projektiranju i gradnji ophodnih brodova ističe se i zagrebačko poduzeće Adria-Mar brodogradnja koje je izradilo projekt te u pogonima hrvatskih brodogradilišta 2003–13. izgradilo šest brodova serije PV-30 LS, duljine 31,2 m za libijsku ratnu mornaricu. U pulskom brodogradilištu → Tehnomont, te u brodogradilištu Montmontaža – Greben u Veloj Luci u novije se doba grade manji ophodni brodovi, uglavnom policijski, od kojih su neki namijenjeni i izvozu.







raketna topovnjača, manji ratni brod primarno naoružan protubrodskim raketama. Pojam se ponekad poistovjećuje s → raketnim čamcem, no u nas označava noviju i nešto veću generaciju tih brodova. Raketna topovnjača zajedno s raketnim čamcem preuzela je ulogu → torpednih čamaca, kojih je domet djelovanja torpedima na površinske brodove bio četiri do pet puta manji. Raketne topovnjače istisnine su do 300 t, brzine i do 40 čv, naoružane s do četiri protubrodske rakete, te topovima kalibra 76 mm ili 57 mm na pramcu i 40 mm na krmi. U svijetu su poznatiji projekti raketnih topovnjača švedska Spica te francuski Combattante.

Početkom 1970-ih programom osuvremenjivanja tadašnjeg JRM-a pokrenut je razvoj i gradnja nove generacije vlastitih raketnih brodova naoružanih najsuvremenijim protubrodskim raketnim naoružanjem i artiljerijskim sustavima, označenih kao raketne topovnjače. Stasala brodograđevna industrija i domaća tehnologija omogućile su realizaciju toga zahtjevnog pothvata. Prema projektima zagrebačkog → Brodarskog instituta i riječkog → Brodoprojekta, izrađenima po uzoru na švedsku klasu raketnih topovnjača Spica, u tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica) započela je 1974. izgradnja prve raketne topovnjače klase Rade Končar. Gradnja je dovršena 1976., a brod stavljen u službu 1977. Do 1979. u Kraljevici je za JRM izgrađeno ukupno šest brodova te klase (RTOP-401 do RTOP-406). Jedan od njih je za Domovinskoga rata ostao u Šibeniku, te je danas pod nazivom RTOP-21 Šibenik u službi HRM-a.













U 1980-ima domaći su se brodograđevni kapaciteti okrenuli još zahtjevnijem projektu gradnje raketnih → fregata, dok je potkraj desetljeća naručena poboljšana klasa raketnih topovnjača. Gradnja prvoga od tih brodova u kraljevičkom se brodogradilištu namjerno odugovlačila. Dovršen je tek kad je bilo sigurno da će pripasti HRM-u, te je porinut 1992. pod nazivom Kralj Petar Krešimir IV., što je ujedno i naziv klase. Drugi brod te klase, Kralj Dmitar Zvonimir, porinut je i stavljen u službu HRM-a 2001. Raketne topovnjače i danas predstavljaju okosnicu flote HRM-a, koja uz tri broda sagrađena u Kraljevici raspolaže još dvama brodovima finske proizvodnje klase Helsinki (RTOP-41 Vukovar i RTOP-42 Dubrovnik).













torpedni čamac, malen, brz ratni brod namijenjen za iznenadne napade torpedima na veće brodove. Preteče torpednih čamaca bile su torpiljarke, slični brodovi s kraja XIX. st. pogonjeni parnim strojem, a poslije parnom turbinom. Ti su se laki, neoklopljeni brodovi sa slabom ili nikakvom brodskom artiljerijom pojavili kao odgovor na teško oklopljene, ali mnogo sporije oklopnjače, kojima su se mogli iz skrovišta brzo prikrasti, napasti ih torpedima i pobjeći. Razvojem motora s unutarnjim izgaranjem, javili su se torpedni čamci, isprva zvani motorne torpiljarke, koji su zahvaljujući lakšim pogonskim strojevima mogli postizati veće brzine. Sredinom 1950-ih torpedni čamci bili su uobičajene duljine 20−24 m, istisnine 40−50 t, dosezali su brzine i do 60 čv. Obično su djelovali iz skrovišta u potkopima, zaklonima, prolazima ili pod zaštitom većih brodova. Vrhunac su doživjeli u prvim godinama nakon II. svj. rata; u sastavu mnogih mornarica ostali su u službi do početka 1970-ih, kada su se počeli povlačiti iz uporabe zbog naglog razvoja raketnoga brodskog naoružanja, koje je omogućavalo djelovanje s većih udaljenosti. Njihovu ulogu isprva su preuzeli → raketni čamci, a potom i → raketne topovnjače, koje su bile opremljene moćnijim sustavima motrenja, upravljanja vatrom i raketama većega dometa. Glavno naoružanje torpednih čamaca, torpedo, usko je vezan uz hrvatsku strojograđevnu i brodograđevnu povijest.

Na osnovi zamisli → Ivana Blaža Lupisa, prvi je → torpedo razvio → Robert Whitehead 1866., te je pokrenuo njegovu proizvodnju u riječkoj tvornici Stabilimento tecnico fiumano (→ Torpedo). Već 1867. u Rijeci je na austrijsku topovnjaču Gemse ugrađena torpedna lansirna rampa i tako je stvoren prvi torpedni čamac na svijetu. Od 1877. riječka tvornica opskrbljivala je 14 zemalja te je ostala predvodnicom proizvodnje toga oružja niz godina.













U doba austrougarske vladavine, u brodogradilištima u Puli i Rijeci masovno su se gradile torpiljarke. Pomorski arsenal u Puli (→ Uljanik) bio je uključen u izgradnju torpednih čamaca Zara (1878−81) i Sebenico (1880−82) istisnine oko 950 t, četiri torpiljarke III. klase (1880−81) istisnine 30 t, dvije serije torpiljarki II. klase, tj. 23 broda istisnine 55 t i 5 brodova istisnine 64 t (1884−87. i 1890−91), te 10 torpiljarki I. klase (1886−92) istisnine 83 t. U riječkom je brodogradilištu Danubius (→ 3. maj) po britanskoj licenci 1906. započela gradnja deset torpiljarki klase Kaiman, pokretanih parnim strojevima trostruke ekspanzije, brzine 26 čv, istisnine 200 t, a gradnja je dovršena 1909−10. Nakon toga, u istom je brodogradilištu 1910−11. sagrađeno i šest obalnih torpiljarki (Torpedoboot VII do Torpedoboot XII) s parnim strojevima i kotlovima loženima na naftu snage 2400 KS (1765 kW), najveće brzine 27,5 čv i istisnine 110 t, te 1914−16. još šesnaest torpiljarki visokog mora (82F do 97F) s parnim turbinama snage 5000 KS (3678 kW), najveće brzine 29 čv, istisnine 250 t.



















Među prvim je značajnim akcijama torpednih čamaca bila ona u Jadranskom moru 1918., kada je talijanski torpedni čamac kraj Premude iz zasjede napao i potopio golemi austrougarski → bojni brod Szent István, izgrađen 1914. u brodogradilištu Danubius u Rijeci.

Nakon I. svj. rata, ratna mornarica Kraljevine SHS raspolagala je s više klasa torpiljarki i torpednih čamaca, među kojima su bile i četiri naslijeđene torpiljarke izgrađene 1913−15. u riječkom brodogradilištu, ali se sama nije upuštala u gradnju tih brodova, već ih je nabavljala u inozemstvu.

U riječkom brodogradilištu, koje je nakon I. svj. rata potpalo pod talijansku vlast, za talijansku ratnu mornaricu gradilo se 1934−38. osam torpiljarki klase Spica, s parnim turbinama snage 19 000 KS (13 795 kW), brzine do 29 čv, istisnine 790−1055 t, a 1942. započela je gradnja četiri slična broda (eskortna razarača) klase Ariete.

Tijekom II. svj. rata, ratna mornarica NDH raspolagala je dvjema torpiljarkama Kraljevine Jugoslavije izgrađenima za austrougarsku mornaricu te s pet torpednih čamaca njemačke proizvodnje, od kojih je jedan u pokušaju zajedničkog bijega uspio prebjeći mornarici NOVJ.

Nakon II. svj. rata ratna mornarica FNRJ dobila je 1945. od SAD-a osam drvenih torpednih čamaca klase Higgins istisnine 55 t, duljine 24 m, širine 6 m, pogonjenih trima benzinskim motorima po 1250 KS (919 kW), brzine do 50 čv. Na osnovi tih brodova i dobivene dokumentacije u brodogradilištima u Korčuli i Trogiru 1948−55. od domaće je hrastovine izgrađeno ukupno 76 takvih čamaca, koji su ostali u službi JRM-a do 1970. Isprva su bili naoružani američkim torpedima, a potom onima riječke tvornice Torpedo.

Ranih 1960-ih ratna mornarica nabavila je četiri sovjetska torpedna čamca NATO-ve oznake Shershen, a potom je u tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica) od 1968. do 1971. po licencnoj dokumentaciji izgrađeno još deset takvih čamaca (TČ-213, TČ-216 do TČ-224). Trup im je izgrađen od čelika, a nadgrađe od aluminijske slitine, istisnina im je 170 t, duljina 34,6 m, širina 6,75 m, brzina 47−53 čv, a pogonjeni su trima dizelskim motorima ukupne snage 12 500 KS (9194 kW).

Na početku Domovinskoga rata 1991. jedan od tih brodova zatekao se na remontu u Mornaričkom tehničkom remontnom zavodu Velimir Škorpik u Šibeniku, gdje je zaplijenjen i stavljen u službu HRM-a pod nazivom TB-51 Vukovar; brod je povučen iz službe 2000.

korveta, ratni brod namijenjen za zaštitu konvoja i većih plovnih sastava. Od → fregate se razlikuje po manjim izmjerama i slabijem naoružanju, dok se brod sličnih značajki kao korveta, ali naoružan jednostavnijim bojnim sustavom svrstava među odobalne → ophodne brodove.

Javila se u XV. st. kao teretni brod na vesla i jedra, poslije i naoružani teretni brod, a od XVII. st. i kao ratni brod za izviđanje, ophodnu i teklićku službu, te za zaštitu trgovačkih brodova. Od XVIII. st. korveta je bila trojarbolni jedrenjak, istisnine 500 do 800 t, s 14 do 32 laka topa na glavnoj palubi. Ti su brodovi imali dobra manevarska svojstva kako bi se mogli boriti s razmjerno lakim i brzim gusarskim i piratskim brodovima. Sredinom XIX. st. počele su se graditi korvete na jedra i paru, a potkraj XIX. st. uglavnom su ih zamijenili drugi tipovi brodova. Suvremene korvete javile su se u II. svj. ratu za zaštitu konvoja, imaju istisninu od 500 do 1000 t, brzinu do 30 čv i posadu do 100 članova, a danas su naoružane raketama za protuzračnu borbu, torpedima za protupodmorničku borbu i topovima kalibra do 100 mm.







Austrijska, odn. austrougarska ratna mornarica raspolagala je određenim brojem korveta na jedra i parni stroj, uglavnom školskih brodova koji su poduzimali velika prekooceanska putovanja. Neki od tih brodova vezani su i uz prostore današnje Hrvatske. Parna korveta Donau, izgrađena u Trstu 1854−56., potpuno je preuređena 1888−93. u novi brod u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik). U razdoblju 1894−1901. obavila je niz prekooceanskih putovanja, posjećujući mnogobrojne luke u Africi, Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, na Sredozemlju, Bliskom, Srednjem i Dalekom istoku. Od 1906. služila je usidrena u Šibeniku kao ploveća škola za mornaričke dočasnike austrougarske mornarice, a pod nazivima Šibenik i Krka i mornarice Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije. Za II. svj. rata potopili su je britanski zrakoplovi. U Puli su izgrađene i korvete Helgoland 1867−69 (duljina 74 m, širina 11,4 m, istisnina 1827 t, pogon jedrima i parnim strojem od 1842 KS, tj. 1373 kW, 262 člana posade), te Saida 1878. Potonja je bila posljednji novoizgrađeni jedrenjak austrougarske ratne mornarice, rabila se kao školski brod te je 1884−86. poduzela plovidbu oko svijeta. Bila je duga 79 m, široka 13 m, pogonjena jedrima i parnim strojem, te je imala 347 članova posade, od čega 25 kadeta. Neke od austrougarskih korveta nosile su hrvatska imena, npr. Fažana (Fasana) ili Zrinski (Zrinyi).







Nekoliko austrougarskih korveta, koje su u jadranskim lukama bez mogućnosti samostalne plovidbe nakon raspremanja služile za smještaj osoblja, kao skladišta i sl. (tzv. hulkovi), pripalo je nakon I. svj. rata ratnoj mornarici Kraljevstva SHS. Korveta Frundsberg, izgrađena u Trstu 1873., od 1921. je kao brod Zlarin služila za smještaj splitskoga lučkog zapovjedništva, potom je preimenovana u Krivošije te je služila u Kumboru. Naposljetku je otegljena u Šibenik, gdje su je saveznici 1943. potopili iz zraka. Korveta Aurora, porinuta u Trstu 1874., pretvorena je u brod-vojarnu 1902., a predana je Kraljevstvu SHS 1920., gdje je dobila ime Skradin.

Iako JRM službeno nije raspolagao korvetama, prema nekim značajkama među njih bi se mogla svrstati dva veća ophodna broda klase ČO2, ili raketne fregate, tj. veliki patrolni brodovi klase Kotor, svi izgrađeni u tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica).







Dugoročnim planom razvoja HRM-a predviđena je gradnja odobalnih ophodnih brodova, od kojih bi neki bili naoružani na razini korvete.

razarač, višenamjenski ratni brod dobrih pomorstvenih svojstava te razmjerno snažna naoružanja. Uglavnom razvija brzinu veću od 30 čv uz dobru upravljivost, ima nekoliko tisuća tona istisnine, posadu do 300 članova, a naoružan je protupodmorničkim, protubrodskim i protuzrakoplovnim raketama, topničkim naoružanjem kalibra do 150 mm, torpedima i dr.

Prvi razarači počeli su se graditi u Velikoj Britaniji potkraj XIX. st. kao brodovi za uništavanje brzih torpiljarki (→ torpedni čamac). U I. svj. ratu bili su opremljeni za protupodmorničku borbu, obavljali su raznovrsne svakodnevne operativne zadaće, a posebno uspješni bili su u uskim morima, na Baltiku, Jadranu i Sjevernome moru. U II. svj. ratu imali su važnu ulogu u zaštiti konvoja i većih združenih sastava, poglavito u protupodmorničkoj borbi, a uvođenjem raketnoga oružja i sustava podvodnoga i nadvodnoga motrenja dobili su dodatnu sposobnost snažna djelovanja po raznovrsnim ciljevima. Danas se sve češće zamjenjuju manjim brodovima, → korvetama ili → fregatama.

U riječkim brodogradilištima predvođenima Ganz-Danubiusom (→ 3. maj) za austrougarsku je ratnu mornaricu uoči i za I. svj. rata izgrađen niz suvremenih razarača.

U razdoblju 1908−09. izgrađeno je šest razarača klase Huszar, istisnine 390−420 t, duljine 67 m, širine 6,2 m, sa 70 članova posade, dva parna stroja od 6000 KS (4413 kW) i najvećom brzinom 28 čv, naoružanih jednim topom kalibra 66 mm, sedam topova od 47 mm i dvjema torpednim cijevima. U razdoblju 1912−17. izgrađeno je deset razarača klase Tátra, istisnine 850 do 1050 t, duljine 85 m, širine 7,8 m, s posadom do 114 članova, parnim turbinama ukupne snage 20 600 KS (15 151 kW), brzine 32,5 čv, naoružanih dvama topovima kalibra 100 mm, šest topova od 66 mm te dvjema torpednim cijevima. Razarači obiju klasa su zajedno s torpiljarkama tijekom rata bili najangažiraniji brodovi austrougarske mornarice.







Nakon I. svj. rata riječko brodogradilište pripalo je Kraljevini Italiji, koja je ondje za potrebe ratne mornarice gradila velike, brze i suvremene razarače klasa Nazario Sauro (1924−27; dva broda istisnine 1137−1580 t, brzine 37,4 čv, s četiri topa od 120 mm i šest torpednih cijevi), Navigatori (1927−31; četiri broda istisnine 1950−2600 t, brzine do 42 čv, šest topova od 120 mm i četiri do šest torpednih cijevi) i Folgore (1929−32; dva broda istisnine 1240−1920 t, brzine do 38 čv, četiri topa od 120 mm, protuzračni topovi i šest torpednih cijevi).

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, Kraljevina Jugoslavija je 1931. nabavila suvremen razarač Dubrovnik izgrađen u škotskom brodogradilištu Yarrow u Glasgowu, istisnine 1880−2884 t, duljine 113 m, širine 10,7 m, pogonjen dvjema parnim turbinama snage 42 000 KS (30 890 kW) i najveće brzine 37 čv, naoružan s četiri topa kalibra 140 mm, dva od 83 mm, šest od 40 mm, šest torpednih cijevi). Brod su 1941. zarobili Talijani nazvavši ga Premuda.

Osim toga broda, Kraljevina Jugoslavija nabavila je u francuskom brodogradilištu Chantiers-Loire u Nantesu 1937. i razarač Beograd, prvi od moderne istoimene klase razarača. Sljedeća dva broda te klase, Ljubljana i Zagreb, izgrađena su 1938−39. u splitskom brodogradilištu (→ Brodosplit), koje su za taj pothvat osposobili Francuzi. Brodovi klase Beograd bili su istisnine 1210−1655 t, duljine 98 m, širine 9,45 m, snage 40 000 KS (29 420 kW), brzine 38 čv, naoružani s četiri topa od 120 mm, četiri od 40 mm, dva od 15 mm te šest torpednih cijevi. Razarače Beograd i Ljubljana zarobili su 1941. Talijani, a kako bi izbjegao istu sudbinu, razarač Zagreb potopili su njegovi časnici Sergej Mašera i Milan Spasić, koji su pritom i poginuli.







U Splitu je 1939. prema francuskim nacrtima započela gradnja razarača koji je u sastavu Kraljevske ratne mornarice trebao zamijeniti razarač Dubrovnik. Kad je počeo rat, radnici brodogradilišta potopili su brod, koji je 1947. odtegljen u riječko brodogradilište 3. maj, gdje je konačno dovršen 1958. i ušao je u sastav JRM-a pod imenom R-11 Split. Taj najveći ratni brod JRM-a bio je duljine 120 m i širine 12 m, laka istisnina bila mu je 2400 t, puna 3000 t, brzina 31,5 čv, parne turbine snage 70 000 KS (51 485 kW), imao je četiri topa od 127 mm, 12 protuzrakoplovnih topova od 40 mm te četiri od 20 mm, pet torpednih cijevi, šest bacača dubinskih bombi i dva klizača za mine.







Kao dio ratnih reparacija 1949. Jugoslaviji su pripala dva talijanska torpedna eskortna razarača klase Ciclone te jedan klase Ariete, uvedeni u sastav JRM-a kao RE-51 Triglav i RE-52 Biokovo, te RE-53 Durmitor. Od ukupno 16 brodova klase Ariete, četiri su tijekom II. svj. rata građena u Rijeci; dva od tih brodova nakon kapitulacije Italije zaplijenili su i dovršili Nijemci, dok su preostala dva dočekala kraj rata u brodogradilištu. Jedan od njih nakon rata je popravljen i dovršen pod nazivom RE-54 Učka. Brodovi te klase imali su istisninu 745 t (1110 t), duljinu 84 m, širinu 8,6 m, parne turbine s 22 000 KS (16 181 kW), dva topa kalibra 100 mm, deset od 20 mm, šest torpednih cijevi. Godine 1956. od britanske ratne mornarice kupljena su dva razarača klase W, te su preimenovani u R-21 Kotor i R-22 Pula.













Svi razarači JRM-a povučeni su iz uporabe do 1970-ih, osim razarača Split koji je iz operativne uporabe povučen 1985. Nakon toga JRM se orijentirao na manje ratne brodove. HRM ne raspolaže tim tipom broda.