agronomija, znanost o poljoprivredi; skup znanstvenih i strukovnih spoznaja (znanja i vještina) u primjeni sredstava, postupaka i zahvata u temeljnoj ekološkoj jedinici poljoprivrede – agroekosustavu. Gospodarska djelatnost kojom se proizvode biljke (→ bilinogojstvo) i životinje (→ stočarstvo) namijenjene za prehranu stanovništva naziva se → poljoprivreda.

Prijelomni trenutak u razvoju agronomije bila je spoznaja da se uzgoj biljaka i stoke odvija prema općim biološkim zakonima u agroekosustavu, te da je agronomska znanost sposobna mijenjati sastavnice ekosustava – tlo (→ pedologija), klimu (→ agroklimatologija) i biološke jedinke (bilje i životinje), ali i selekcijom kreirati visokorodne sorte bilja, poticati mutacije, stvarati hibride, uvoditi plodored, sintetizirati → mineralna gnojiva i sredstva za zaštitu bilja (→ agrokemija; → pesticidi; → fitomedicina), razvijati → poljoprivrednu tehniku i → poljoprivrednu mehanizaciju, provoditi oplemenjivanje biljaka i životinja (→ genetika u poljoprivredi), modificirati uzgoj stoke i stimulirati njihovu proizvodnju (hormonima). Iako se primjena nekih od tih postupaka dugo smatrala »nužnom cijenom napretka«, tijekom posljednjih desetljeća XX. st., pod pritiskom izvještaja o oštećenju okoliša (vode, zraka, tla, biosfere) postupno se javljaju različiti sustavi uzgoja bilja i stoke prilagođeni zaštiti okoliša, koji danas opstaju kao održiva alternativa masovnoj proizvodnji. Suvremeni je zadatak → agroekologije omogućiti održivu poljoprivredu, odnosno uzgoj biljaka i stoke za prehranu ljudi uz poštovanje svih načela održivosti okoliša (bez oštećenja vode, tla, zraka i biološke raznolikosti u agroekosustavu i izvan njega).































Razvoj agronomskih znanosti u svijetu

Od pojave sjedilačkoga načina života u Europi, agrikulturna su se znanja tradicionalno prenosila spontanim i neinstitucionaliziranim putem. Oko 1700. pr. Kr. u Sumeru je na glinenim pločicama ispisana prva poljoprivredna knjiga Poljoprivredni almanah, a prva sveobuhvatnija zapažanja o agronomiji objavio je Kartažanin Magon u svojih 28 knjiga. O različitim područjima poljoprivredne proizvodnje u starom su Rimu pisali Plinije Stariji, Marko Porcije Stariji Katon, Lucije Junije Moderat Kolumela i Marko Terencije Varon, a posebno su zabilježena i nastojanja Karla I. Velikog s kraja VIII. i početka IX. st., čija se primjena tropoljnoga plodoreda s ugarom u nekim dijelovima Europe zadržala sve do početka XVIII. st. Srednji vijek nije donio veće pomake u razvoju agronomskih znanosti, do kojih je pak došlo u razdoblju renesanse, uglavnom zahvaljujući mnogobrojnim otkrićima u prirodnim znanostima. To su bili začetci koji su uspostavili čvrstu institucionalnu podlogu za prenošenje i stvaranje novih agronomskih znanja u školama, na fakultetima i u sklopu drugih agrikulturnih udruženja. U XVIII. i XIX. st. osnovane su mnoge katedre na sveučilištima u Švicarskoj i Njemačkoj. U engleskoj pokrajini Norfolku počeo se primjenjivati četveropoljni plodored (ugar nije bio u uporabi), a u Francuskoj je napušten stari srednjovjekovni način gospodarenja zemljištem pa je slobodnim seljacima olakšano poljoprivredno gospodarenje. U to je doba bilo sve više znanstvenih spoznaja u području poljoprivredne kemije pa je Njemački kemičar Justus von Liebig svojom teorijom o mineralnoj ishrani bilja postavio temelje industrijske proizvodnje mineralnih gnojiva, a Haber-Boschovim postupkom sinteze dušika (1909) riješilo se pitanje načina gnojidbe tim hranjivom. Proširenjem postojećih znanja nastale su nove discipline poput pedologije, a otkrića češkog svećenika Gregora Mendela utrla su put razvoju genetike i oplemenjivanja bilja u svrhu selekcije na veće prinose, otpornosti na bolesti i štetnike, selekcije životinja na mliječnost, tovnost i njihovu otpornost na bolesti. Takav razvoj agrikulture rezultirao je snažnim zamahom u agrarnoj produktivnosti, koja je potom utjecala i na znatniji porast stanovništva. Središte agrarnog razvoja bila je Velika Britanija, a slijedile su je ostale zemlje zapadne Europe, pa i Hrvatska. Pravom su procvatu pridonijela učilišta u Engleskoj (Oxford 1790), Njemačkoj (Möglin 1806) i Francuskoj (Grignon 1827; Rennes 1846), te Viša poljoprivredna škola Georgikon (1797) u Ugarskoj. U drugoj polovici XIX. st. osnovane su prve poljoprivredne eksperimentalne postaje (u Engleskoj 1846; Njemačkoj 1852; u Francuskoj i Rusiji 1867; Belgiji 1872. i SAD-u 1875), a potkraj XIX. i početkom XX. st. nastala su najstarija poljoprivredna sveučilišta u Europi, među kojima su i Visoka škola za kulturu tla (BOKU) u Beču (1872) i Poljoprivredno sveučilište u Pragu (1906).

Razvoj agronomskih znanosti u Hrvatskoj

Snažnije perspektive općeg obrazovanja u Hrvatskoj javile su se u XVII. st. Iako tadašnje institucije visokog obrazovanja nisu imale razinu znanstvenih specijalizacija kakve su slijedile razvojem modernih sveučilišta u kasnome XIX. i u XX. st., utjecale su na širenje istraživačkih interesa i potrebu za akumulacijom znanja u mnogim područjima ljudske djelatnosti, pa tako i u području agronomije. Na području današnje Hrvatske prva agrarna škola, Praktična pčelarska škola Vojne krajine, otvorena je 1773. u Starome Petrovom Selu. U XIX. st. utemeljeni su → Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo (1841) i Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, prvo učilište te vrste u Jugoistočnoj Europi (1860; danas → Visoko gospodarsko učilište u Križevcima). Učilište je posjedovalo oko 300 ha zemljišta za provedbu praktične nastave, stočarski praktikum (1865), Gospodarsko biljevište i pokušalište (1885) i prvi Bakteriološki zavod (1901; proizvodi cjepiva). Akademik → Mijo Kišpatić (sv. 4) je za potrebe poučavanja u Učilištu napisao 1877. prvi udžbenik iz pedologije u Hrvatskoj i Europi (Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo), ravnatelj Učilišta Gustav A. V. Vichodil 1883. objavio je knjigu Gospodarska uprava ili nauk o umnom gospodarenju (zbog važnosti tog izdanja danas se 1883. smatra početkom razvoja agroekonomskih znanosti u Hrvatskoj), a profesor Ivan Potočnjak 1878. objavio je prvi udžbenik iz područja agroklimatologije (Nauka o podneblju i zračnih pojavih obzirom na gospodarsko i šumarsko učilište). Učilište je od 1948. posjedovalo Centar za umjetno osjemenjivanje koji je zapošljavao poznate hrvatske selekcionare → Gustava Bohutinskog, Pavla Kvakana, → Milislava Demereca, Mirka Korića i Marijana Jošta te poznate hrvatske agronome Dragu Bregeša, Vladimira Mihalića i Romana Gračana. U vježbalištima križevačkog učilišta stvorena je i sorta jabuke Križevačka kožara »lederica«. U Praktikumu za konjogojstvo križevačkog učilišta (osnovan 1980., danas Centar za konjogojstvo i konjički sport) izrađen je hrvatski model uzgoja sportskoga konja, koji je prihvaćen kao nacionalni uzgojni program sportskoga konjogojstva. Učilište i danas daje nemjerljiv doprinos pravilnom gospodarenju tlom, učeći polaznike agrotehničkim zahvatima i postupcima u uzgoju bilja (posebno ratarskih i povrćarskih kultura, vinove loze) i stoke (uzgoj goveda, ovaca, peradi, svinja i konja) te unapređenju agrarne ekonomike. Prvu polovicu XX. st. obilježio je i rad → Ota Frangeša, sveučilišnoga profesora, ministra poljoprivrede, autora mnogih stručnih publikacija vezanih uz poljoprivrednu proizvodnju u Hrvatskoj te zaslužnoga za razvoj i ugled Učilišta u Križevcima.









Do druge polovice XIX. st. nastojanja za osnivanje specijaliziranog obrazovanja u svim poljima ljudske djelatnosti postala su imperativ, pa su osim Kraljevskoga gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima, osnovane i druge poljoprivredne škole i fakulteti u Hrvatskoj. U Zadru je 1877. pokrenuta Gospodarska akademija, a u Kaštel Lukšiću 1878. osnovana je poljoprivredna škola, vinarsko-voćarske stanice osnovane su u Poreču (1875; → Institut za poljoprivredu i turizam), Gružu (1887) i Pazinu (1905). U Splitu je 1894. pokrenuta Kemičko-gospodarstvena pokušajna postaja (→ Institut za jadranske kulture i melioraciju krša). U Dalmaciji se kao poljoprivredni učitelj osobito istaknuo Stanko Ožanić, koji se školovao u vinogradarsko-voćarskoj školi u Klosterneuburgu kraj Beča. Na njegov su poticaj osnovani lozni i voćni rasadnici, a u onome u zadarskim Arbanasima kojim je sam upravljao osnovao je i školu za vinogradarsko-voćarske predradnike i vinogradare. Ožanić je s Ivanom Rittigom pokrenuo časopis Vinogradarsko voćarski vjesnik (1898). Radom na unapređenju poljoprivrednoga školstva istaknuo se i banski savjetnik za gospodarstvo Ivo pl. Mallin Ksaverski, koji je bio autor Zakona o razvoju gospodarstva (poljoprivrede) i osnivač Državnoga pokusnog dobra Božjakovina (1897). U kontinentalnome dijelu Hrvatske u to su doba otvoreni Ratarnica u Požegi (1885), Niža voćarsko-vinogradarska škola u Petrinji i Voćarsko-vinogradarska škola u Iloku (1899).

U Zagrebu je 1897. osnovan Zemaljski kemijsko-analitički zavod, sjemenarsko poduzeće koje je stvaralo vlastite kultivare ratarskih kultura za domaće i inozemno tržište. Njegovi su selekcionari Drago Palaveršić i Josip Potočanac znatno pridonijeli hrvatskoj poljoprivredi selekcijom prvoga domaćeg hibrida kukuruza i više sorti visokorodne pšenice. Zavod je 1961. promijenio naziv u Bc institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja, a od 1997. registriran je kao znanstveno-istraživačka institucija koja posluje kao dioničko društvo. U Osijeku je 1916. osnovan Agrikulturni kemijski zavod (danas → Poljoprivredni institut Osijek) kojemu je temeljna djelatnost kreiranje kultivara strnih žitarica, hibrida kukuruza i unapređenje uzgoja industrijskog i krmnog bilja.

Konačan poticaj razvoju moderne agronomske znanosti i visokoga školstva u Hrvatskoj dalo je osnivanje Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Agronomski fakultet) 1919., koji je uz pomoć dotadašnjih profesora križevačkoga Gospodarskog i šumarskog učilišta okupio najbolji znanstveni i nastavni kadar, te do danas predstavlja središnji oslonac agronomije u Hrvatskoj.







Poljoprivredno školstvo u Hrvatskoj danas

U RH obrazovanje iz područja poljoprivrede odvija se na tri razine: u srednjim školama, na veleučilištima i na sveučilišnim studijima (fakultetima). U Hrvatskoj trenutačno djeluje 12 srednjih trogodišnjih i četverogodišnjih poljoprivrednih škola koje poučavaju vođenje i obavljanje raznih praktičnih poslova u poljoprivredi: Srednja gospodarska škola Križevci (osnovana 1860), Srednja škola Mate Balote u Poreču (osnovana 1882. pri Pokrajinskoj vinarsko-voćarskoj stanici, → Institut za poljoprivredu i turizam), Poljoprivredno-prehrambena škola u Požegi (osnovana 1883. kao Ratarnica), Srednja strukovna škola Antuna Horvata u Đakovu (osnovana 1887. kao šegrtska škola), Srednja škola Ilok (osnovana 1899. kao Kraljevska vinogradarsko-vinarska škola), Agronomska škola u Zagrebu (osnovana 1945. kao Poljoprivredna škola u Zaprešiću), Poljoprivredno šumarska škola Vinkovci (1946), Poljoprivredna i veterinarska škola Osijek (1957), Srednja škola »Arboretum Opeka« u Marčanu kraj Varaždina (1958), Srednja škola Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu (1959), Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića u Zadru (1992) i Srednja poljoprivredna i tehnička škola u Opuzenu (2003).

Obrazovanje mladih stručnjaka u poljoprivredi izvodi se i u sklopu studijskih programa veleučilišta koji su osmišljeni u skladu s potrebama za visokostručnim kadrovima u svakoj hrvatskoj regiji. U Hrvatskoj djeluju četiri veleučilišta s trogodišnjim programom: → Veleučilište u Rijeci (sv. 1) (1998), koje obrazuje stručnjake po studijskom programu Mediteranske poljoprivrede, → Veleučilište u Požegi (1998), koje izvodi programe obrazovanja za vinogradarstvo, vinarstvo i voćarstvo, → Veleučilište Marko Marulić u Kninu (2005) koje obrazuje stručnjake za poljoprivredu krša i → Veleučilište u Slavonskom Brodu (sv. 1) (2006), koje izvodi studijske programe Bilinogojstvo te Ekološka poljoprivreda i ruralni razvoj.

Sveučilišni studij iz agronomije, uz Agronomski fakultet u Zagrebu, provodi i → Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek (1960). U Hrvatskoj danas djeluju i četiri poljoprivredna instituta (u Poreču, Splitu i Osijeku u državnome vlasništvu, te onaj u Zagrebu kao dioničko društvo), koji putem znanstvenoistraživačkoga rada i pronalaskom novih inovativnih rješenja pridonose razvoju poljoprivrednih znanosti i struke te unapređivanju poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj.

Znanstvena i stručna publicistika

Agronomski časopisi objavljuju rezultate znanstvenih istraživanja i stručna vještačenja (ekspertize) s prijedlozima novih tehnologija i postupaka njihove primjene u poljoprivrednoj praksi. Autori radova znanstvenici su i stručnjaci različitih specijalnosti, što znatno pridonosi razvoju poljoprivrednih znanosti i unapređivanju poljoprivredne struke. Prvi članci o poljoprivredi tiskani su sredinom XIX. st. u časopisu Danica hrvatsko-slavonska-dalmatinska, a prvi je specijalizirani poljoprivredni časopis bio → Gospodarski list, koji od 1842. izlazi u nakladi Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Razvojem agronomije kao znanstvene i gospodarske grane povećavao se i broj specijaliziranih agronomskih časopisa. Godine 1909. pokrenut je hrvatski agronomski znanstveni časopis Gospodarska smotra koji danas izlazi kao → Agriculturae conspectus scientificus (ACS) (izdavač mu je u početku bilo Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, a danas je Agronomski fakultet u Zagrebu). Hrvatsko agronomsko društvo u Zagrebu pokrenulo je 1930. → Agronomski glasnik, 1946. časopis Stočarstvo, a 1957. Krmiva, Hrvatsko društvo biljne zaštite u Zagrebu od 2001. objavljuje Glasilo biljne zaštite (sljednik Biljne zaštite pokrenute 1957), Hrvatsko mljekarsko društvo od 1951. izdaje → Mljekarstvo, Hrvatski veterinarski institut iz Zagreba od 1970. objavljuje Veterinarsku stranicu, Agronomski fakultet u Zagrebu od 1971. objavljuje časopis Fragmenta phytomedica, a od 1999. → Journal of Central European Agriculture, Hrvatsko agronomsko društvo u Zagrebu od 1984. objavljuje Sjemenarstvo, a od 1995. Pomologiju Croaticu, Fakultet agrobiotehničkih znanosti i Poljoprivredni institut iz Osijeka od 1995. objavljuju časopis → Poljoprivreda (sljednik časopisa Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji utemeljenoga 1982), Hrvatsko agroekonomsko društvo iz Zagreba od 2001. izdaje godišnjak Agroeconomia Croatica, Udruga za promicanje cjelovitog pristupa okolišu iz Siska od 2011. objavljuje The holistic approach to environment, HAZU (Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad, Zagreb, Križevci) od 2014. objavljuje Civitas Crisiensis, a Akademija poljoprivrednih znanosti u Zagrebu od 2014. izdaje svoj zbornik radova. Članci iz područja agronomije izlaze i u časopisima → Hrvatske vode (od 1993. izdaje ga poduzeće Hrvatske vode) i → Hrvatskom časopisu za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam (od 2006. izdaje ga Hrvatsko društvo za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam). Osim časopisa objavljene su i mnogobrojne monografije, knjige i udžbenici iz područja agronomije na hrvatskom jeziku (npr. oni autora Romana Gračana, Ivana Todorića, Branka Klobučara, Vilima Ivaneka, Mirka Gagre i Ferde Bašića), te trosveščana Poljoprivredna enciklopedija LZ-a (1967–73) koja obrađuje sve grane biljne i stočne proizvodnje te ekonomiku poljoprivrede, a namijenjena je poljoprivrednim stručnjacima i amaterima.

Udruženja

Prvo agronomsko udruženje bilo je već spomenuto Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, značajno za agrarnu struku jer je na njegovim temeljima 1924. nastalo Udruženje agronoma, preteča današnjega → Hrvatskog agronomskog društva, utemeljenoga 1940. Hrvatsko agronomsko društvo danas djeluje kao udruženje županijskih agronomskih društava, koje svojim aktivnostima, a posebno izdavačkom djelatnošću, pridonosi razvoju poljoprivredne struke i unapređenju poljoprivredne proizvodnje. Do danas su osnovana mnoga agronomska društva koja u pojedinim agrarnim strukama znatno pridonose razvoju te znanstvene discipline i unapređivanju pojedine stručne grane: → Hrvatsko tloznanstveno društvo, Društvo biljne zaštite, Hrvatsko društvo poljoprivredne mehanizacije, Hrvatsko voćarsko društvo, Hrvatsko stočarsko društvo, Hrvatsko mljekarsko društvo, Hrvatsko ribarsko društvo, Hrvatsko pčelarsko društvo, Hrvatsko društvo agroekonomista, Hrvatsko sjemenarsko društvo, Hrvatsko peradarsko društvo, Hrvatsko svinjogojsko društvo, Hrvatsko društvo za odvodnju i navodnjavanje. Neka od njih članovi su međunarodnih znanstveno-stručnih asocijacija. Posebno je važno to što društva samostalno i u suradnji s fakultetima i institutima održavaju znanstveno-stručne skupove iz svojih specijalnosti, od koji su neki izrasli u poznate međunarodne znanstvene skupove (npr. Međunarodni skup agronoma, Krmiva), koji su domaćim stručnjacima omogućili međunarodnu znanstveno-stručnu suradnju i unapređenje domaće agrarne struke.

Godine 1991. osnovana je Hrvatska poljoprivredna stručna služba (u početku samostalna, zatim prolazi mnoge organizacijske promjene, od 2019. djeluje u sklopu Ministarstva poljoprivrede pod nazivom Uprava za stručnu podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva), koje stručnjaci (uglavnom zaposleni u županijskim podružnicama) poljoprivrednim proizvođačima na terenu pružaju stručne savjete iz svih stručnih područja, ali i održavaju stručne tečajeve, predavanja, pišu stručne publikacije te posreduju pri korištenju potpora i poticaja, čime utječu na unapređenje poljoprivredne proizvodnje te razvoja poljoprivredne struke i sela. Godine 2009. osnovana je i Hrvatska poljoprivredna komora kojoj je svrha zastupanje interesa poljoprivrednika te praćenje i poticanje održivoga razvoja poljoprivrede i sela. Educiranjem i informiranjem poljoprivrednika Komora pridonosi razvoju poljoprivrednih gospodarstava kako bi ostvarila bolje uvjete poljoprivredne proizvodnje (gospodarenje i zaštita tla, okrupnjivanje površina, natapanje usjeva i nasada), veću proizvodnju i kvalitetnije poljoprivredne proizvode, pritom očuvavši okoliš i tradicijske vrijednosti te povećavši životni standard poljoprivrednika.

U Zagrebu je 2017. osnovana → Akademija poljoprivrednih znanosti (prvi predsjednik je → Franjo Tomić). Početkom 2021. Akademija je imala 140 članova, znanstvenika poljoprivrednih i srodnih znanosti, od kojih 135 u statusu redovitoga člana. S obzirom na bogatu kadrovsku osnovu, očekuje se da će Akademija svojom djelatnošću znatno pridonijeti razvoju poljoprivrednih znanosti i unapređenju poljoprivredne struke.