Damjanić, Anđelko (Split, 2. VIII. 1922 – Zagreb, 21. IX. 1975), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemiju, aromatično i ljekovito bilje.

Diplomirao je na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu 1951., a doktorirao na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu 1970. disertacijom Furokumarini lišća dalmatinskih sorata Ficus carica L. (mentor B. Akačić). Radio je u tvornici Jugovinil u Kaštel Sućurcu (1951–61). Jedan je od utemeljitelja Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, gdje je 1961. postao docent i voditelj Zavoda za organsku kemiju, te izvanredni profesor 1970. Bio je prodekan (1962–64., 1972–74) i dekan (1964–66) toga fakulteta. Istaknuo se modernizacijom nastavnih planova te nastojanjima oko osnutka Sveučilišta u Splitu. Bavio se prirodnim organskim spojevima izoliranima iz dalmatinskog → ljekovitog i aromatičnog bilja. Autor je udžbenika Organska kemija I, II (1966., 1971) i Uvod u znanstveni rad (1972) te knjige Aromatsko i ljekovito bilje (1969).

sirovine za proizvodnju cementa → cement

Bravar, Mladen (Gospić, 28. X. 1926 – Zagreb, 5. VI. 2015), kemijski inženjer, stručnjak za organsku kemijsku tehologiju.

Diplomirao je 1951. na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je doktorirao 1961. disertacijom Proučavanje degradacije celulozne molekule utjecajem oksidacijskih sredstava (mentor → M. Krajčinović). Na istom fakultetu bio je zaposlen od 1952., od 1972. kao redoviti profesor; umirovljen je 1991. Predavao je kolegije Tehnologija organske prerađivačke industrije, Kemija i tehnologija celuloze i papira, Kemija detergenata i Makromolekularni procesi. Bio je predstojnik Zavoda za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju (1961–80), voditelj Kemijsko-tehnološkog odjela (1968–70) i dekan Tehnološkoga fakulteta (1979–83). Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem celuloze i deterdženata, papira, tekstila, prirodnih i sintetskih polimera te njihove degradacije i stabilizacije.

Puratić, Mario (Puretić) (Sumartin na Braču, 26. VI. 1904 – Santa Barbara, SAD, 6. I. 1993), izumitelj mehaničkoga koloturnika.

Iselio se u SAD 1929. Radio je u čeličanama te u luci u New Yorku. Nakon II. svj. rata preselio se u San Pedro, u kojemu su bili nastanjeni brojni hrvatski iseljenici, nekoć poznati ribari, gdje se zaposlio kao ribar. Radeći na tunolovcima, susretao se s tadašnjom problematikom toga posla. Izumio je mehanički koloturnik za brzo i lako izvlačenje mreže iz mora nazvan Power Block. Patentirao ga je 1954., a u hrvatskom se ribarstvu rabi od 1963. Zbog zasluga u ribarstvu Obrazovna fundacija za vlasnike intelektualnog vlasništva proglasila ga je 1975. izumiteljem godine. Od 1969. do 1979. na kanadskoj novčanici od pet dolara nalazila se slika ribarskoga broda s njegovim koloturnikom. Od 1954. do smrti Puratić je Patentnom uredu SAD-a prijavio više od 20 pronalazaka, uglavnom vezanih uz unapređenje ribolovnih alata.







Puratićev mehanički koloturnik sastoji se od posebno prilagođenoga kolotura sa žlijebom obloženim gumom, zavješenog na brodsku dizalicu. Prvi koloturnici bili su pogonjeni brodskim vitlom i užetom, dok se danas rabe hidraulični sustavi koji omogućuju daljinsko upravljanje, tj. promjenu smjera i broja okretaja koloturnika. Prevlačenjem jednoga kraja mreže plivarice preko koloturnika te njegovim okretanjem izvlači se mreža na palubu uz minimalan ljudski rad. Poduzeće Marine Construction & Design Company iz Seattlea, u kojem je Puratić radio kao savjetnik, uključilo se od 1958. u proizvodnju i usavršavanje koloturnika te danas proizvodi četiri modela, ovisno o veličini broda, mreže, područja ribarenja te načinu pogonjenja hidrauličnoga sustava: standardni model, model s otvorom odozgo, model s bočnim otvaranjem i model sa specijalnim aplikacijama.







Svojim je izumom Puratić pokrenuo revoluciju u svjetskome ribarstvu, osobito u lovu na tune golemim tunolovnim plivaricama, ali i u lovu na srdele, inćune, lokarde, losose i drugu ribu. Primjena koloturnika se za manje od desetljeća proširila sa sjevernoga Pacifika i američke zapadne obale cijelim svijetom, od Norveške do južne Afrike i Japana te je uvedena u sve svjetske ribarske flote.

Bogdanović, Martin Mate (Bogdanovich; Joseph) (Komiža, 5. XI. 1882 – San Pedro, SAD, 18. VI. 1944), gospodarstvenik i dobrotvor.

Emigrirao je u SAD 1908. i zaposlio se u ribarskoj industriji. U početku se uspješno bavio izlovom sardina, pa je 1910. već posjedovao vlastiti brod. Godine 1914. kupio je California Fish Company, a 1917. s Josipom P. Mardešićem, Nickom Viličićem te Jamesom i Ivom Mirkovićem (svi hrvatski iseljenici) utemeljio je poduzeće French Sardine Company, koje se bavilo konzerviranjem srdele, a poslije i tune (od 1940-ih). Bila je to prva tvornica ribljih konzervi na zapadnoj obali SAD-a. Za I. svj. rata konzervirala je ribu i prodavala je američkoj vojsci. Do 1930-ih izrasla je u jednog od najvećih riboprerađivačkih koncerna i postala je najveći svjetski pogon za konzerviranje ribe, zapošljavajući više od 1000 radnika. Bogdanović je zapošljavao uglavnom hrvatske iseljenike, a srdele je kupovao od tamošnjih ribara Hrvata. Tijekom velike gospodarske krize u SAD-u četvorica partnera povukla su se iz poduzeća, koje je Bogdanović nastavio voditi sam. Godine 1942. poduzeće French Sardine Company počelo je prodavati svoje proizvode pod robnom markom Star-Kist, a 1953. promijenilo je naziv u Star-Kist Foods. Ostalo je u vlasništvu obitelji Bogdanović do 1963., a nakon većih gubitaka i poteškoća u poslovanju novi ga je vlasnik ugasio 1984. Bogdanović je bio predsjednik Sea Tuna Packing Co. iz San Diega i odbornik trgovinske komore San Pedra.

Pomagao je socijalne i kulturne akcije hrvatskih iseljenika u Kaliforniji. Podignuo je Jugoslavenski dom u San Pedru (1926; od 1992. nosi naziv Dalmatinsko-američki klub), bio predsjednik Jugoslavenskog kluba, predsjednik odbora koji je tijekom II. svj. rata novčano pomagao Narodnooslobodilačku borbu Jugoslavije, te blagajnik Ujedinjenoga odbora južnoslavenskih Amerikanaca (United Committee of Southern Slavic Americans).

Božičević, Juraj (Vrbovsko, 7. X. 1935 – Zagreb, 27. III. 2016), elektrotehnički inženjer, kibernetičar i stručnjak za automatizaciju.

Diplomirao je 1961. na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Nova metoda mjerenja kapilarnih pomaka pomoću kapacitivno-otporničkog osjetila (mentor → V. Bego; sv. 4). Na istom fakultetu zaposlio se 1961. kao stručni suradnik. Od 1963. radio je na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), do 1972. u sisačkim odjelima tog fakulteta; od 1967. bio je docent, a od 1981. redoviti profesor. Bio je osnivač Laboratorija za mjerenja i vođenje procesa (1965) te predstojnik istoimenog Zavoda (1986–2004). Predavao je kolegije iz područja mjerenja, regulacije, automatizacije, vođenja procesa, tehničke kibernetike, kemotronike, inovacija i dr. Utemeljio je studije instrumentacije (1967) te tehničke kibernetike i sustavskog inženjerstva (1971). Umirovljen je 2005.

Znanstveno se bavio teorijom i primjenom mjerenja i vođenja procesa, teorijom sustava i kibernetikom, inovacijama i tehnologijskim razvojem, te je osobito zaslužan za razvoj područja procesnih mjerenja i vođenja procesa, te njegovu praktičnu primjenu u industriji. Autor je više patenata te knjiga Automatsko vođenje procesa (1971), Temelji automatike I, II (1978, 1979), Gledajući budućnost, što Hrvatskoj znači znanje (2003), Inovacija i njeno kultiviranje (2009) i dr. Bio je jedan od osnivača i predsjednik HATZ-a (1997–2003), utemeljitelj Hrvatskog društva za sustave CROSS (1991), pomoćnik ministra za visoko školstvo (1993) i državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja RH (2004–05). Bio je aktivni član Međunarodne mjeriteljske konfederacije (IMEKO) u kojoj je obnašao različite dužnosti. Dobitnik je državne Nagrade za životno djelo (2002) i drugih priznanja. Njegova je bista postavljena 2018. u dvorištu Doma HATZ-a u Kačićevoj ulici u Zagrebu.

Barač, Milutin (Paukovec kraj Donje Zeline, 14. II. 1849 – Donja Zelina, 22. VII. 1938), kemijski inženjer, prvi direktor riječke rafinerije nafte.

Studirao je kemiju na Kemijsko-tehničkoj školi pri Visokoj tehničkoj školi u Grazu (TH Graz), a diplomirao 1872. na kemijskom odjelu Visoke tehničke škole u Beču (TH Wien). Prije no što je diplomirao počeo je raditi u rafineriji nafte Gustava Wagenmanna u Beču, gdje je kao inventivan stručnjak osmislio i patentirao postupak dobivanja cerezina pročišćivanjem mineralnoga voska. Postavši tehničkim direktorom novoosnovanoga budimpeštanskoga dioničkoga društva Rafinerija mineralnog ulja (→ Rafinerija nafte Rijeka), početkom 1883. preselio se u Rijeku, gdje je vodio izgradnju jedne od prvih industrijskih rafinerija nafte u Europi, puštene u pogon 14. IX. 1883. Riječku rafineriju vodio je uspješno 37 godina (do 1920), a od 1890-ih bio je tehnički direktor i drugih rafinerija koje su priključene društvu, onih u Braşovu (Rumunjska) i Bogumínu (Češka). Kao jedan od prvih hrvatskih kemijskih tehnologa i ključna osoba prve rafinerije u Hrvatskoj, zaslužan je za utemeljenje i razvoj domaće petrokemijske industrije.

Amaterski se bavio zoologijom, napose ornitologijom i ihtiologijom; bavio se i pčelarstvom, te je konstruirao posebnu košnicu (baračevka). Bio je aktivan u društvenom životu, te pomagao kulturne ustanove i udruge. Danas jedna riječka ulica nosi njegovo ime.

Basioli, Josip (Sali na Dugom otoku, 11. I. 1913 – Zagreb, 28. XII. 1987), ribarski statističar i povjesničar ribarstva.

Završio je Brodarsku školu Ratne mornarice 1932. u Šibeniku. Radio je u šibenskoj Mornaričkoj komandi (1934–41) te Zapovjedništvu Mornarice NDH (1941–45). Nakon II. svj. rata bio je zaposlen u Republičkom zavodu za statistiku SRH, gdje je 1979. umirovljen kao viši ribarski statističar. Znanstveno-istraživačkim i publicističkim radom bavio se od 1947. Objavio je mnogobrojne stručne i znanstvene radove, posebice iz povijesti ribarstva istočnoga Jadrana (ribolova, trgovine i preradbe ribe) te ekonomike i statistike morskoga ribarstva Jugoslavije. Surađivao je u mnogim periodicima i zbornicima (Radovi Instituta JAZU u Zadru, Anali Jadranskoga instituta JAZU, Starine JAZU, Pomorski zbornik, Jadranski zbornik), a objavio je i nekoliko serija feljtona o istočnojadranskom ribarstvu u emisiji Pomorska večer na Radio Zagrebu (1977–82). Bio je glavni urednik časopisa Morsko ribarstvo (1970–81).







U LZ-u bio je urednik struke ribarstvo u drugome izdanju Pomorske enciklopedije (1972–85), a surađivao je i na Pomorskome leksikonu (1990). Od knjiga ističu se njegova djela Tunolov na Jadranu (1962), Sportski ribolov na Jadranu (1975) i Ribarstvo na Jadranu (1984).

Bezmalinović, Nikola (Nick Bez) (Selca na Braču, 25. VIII. 1895 – Seattle, 6. II. 1969), industrijalac, gospodarstvenik i političar.

Emigrirao je u New York 1910., a potom se preselio u Tacomu (1911), gdje je radio kao ribar. Vrlo brzo osnovao je vlastitu ribarsku flotu, a poslovanje je proširio i na rudnike zlata te zrakoplovna poduzeća. Godine 1931. započeo je suradnju sa zrakoplovnim kompanijama Alaska Southern Airways, Western Airlines i Pan American, a 1946. postao je vlasnik West Coast Airlinesa, koji je poslovao na zapadnoj obali SAD-a. Kao tvorničar ribljih konzervi tijekom II. svj. rata stekao je znatno bogatstvo, a u suradnji s vladom u Washingtonu u poslijeratnim je godinama vodio proizvodnju ribljih konzervi. U njegovoj floti bio je preuređeni tanker iz I. svj. rata Pacific Explorer, tada najveći i najskuplji ribarski brod na svijetu.







Kao jedan od najbogatijih i najutjecajnijih američkih Hrvata sudjelovao je u radu Ujedinjenog vijeća Amerikanaca južnoslavenskoga podrijetla (osnovano 1943) te bio član vodstva Demokratske stranke i vrlo utjecajan u američkoj politici.

Hrvatski muzej medicine i farmacije, specijalizirani muzej hrvatske medicinske i farmaceutske baštine, osnovan 2014. u Zagrebu kao dio Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.







Muzej je nastao na poticaj Stelle Fatović-Ferenčić, upraviteljice Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU-a, koji već pedesetak godina čuva Zbirku za povijest medicine i farmacije. Zbirka je nastala 1960-ih u Zagrebu objedinjavanjem predmeta Muzeja za povijest zdravstva u Hrvatskoj, osnovanoga 1944., i Instituta za povijest farmacije. Činilo ju je oko 3500 predmeta koji su se sakupljali od 1930-ih: predmeti iz medicinske tehnike, farmaceutske industrijske baštine, ljekarnička oprema i dokumentarna građa. Uz preuzetu građu Zbirke, u nacionalnom, europskom i svjetskom kontekstu Muzej predstavlja i oko 6000 knjiga, mnoštvo fotografija, ostavštinu Hrvatskoga farmaceutskog društva (1946), kao i medicinsku ostavštinu obitelji poznatih hrvatskih liječnika, poput Franje Dursta, Sergija Dogana i Theodora Dürrigla. Neke od muzejskih zbirki su Otorinolaringološka zbirka, Stomatološka zbirka, Zbirka ambalaže i propagande farmaceutskih proizvoda, Zbirka ljekarničke opreme, namještaja i utenzilija, Zbirka medicinske opreme, instrumenata i pomagala te Zbirka tvornice lijekova Kaštel. Voditelj Muzeja je akademik Marko Pećina.







Santorio, Santorio (Kopar, 29. III. 1561 – Venecija, 22. II. 1636), liječnik, izumitelj medicinskih instrumenata, začetnik eksperimentalne medicine.

Završio je 1582. studij filozofije i medicine u Padovi postigavši naslov doktora medicine. Smatra se da je 1587–99. boravio u Hrvatskom primorju kao liječnik u službi grofa Zrinskoga. Bavio se privatnom liječničkom praksom u Veneciji do 1611., bio profesor teorijske medicine na Sveučilištu u Padovi do 1624., a potom predsjednik liječničkog udruženja u Veneciji. Bio je jedan od najistaknutijih predstavnika ijatrofizike i ijatromehanike te začetnik eksperimentalne medicine. U medicinsku praksu uveo je redovitu uporabu vage. Važući ljudsko tijelo posebno konstruiranom vagom, otkrio je neprimjetno isparavanje iz tijela kao dio metabolizma. Na već postojeći Galileijev termoskop postavio je mjernu ljestvicu te dobio prvi termometar, kojim se služio za meteorološka mjerenja i prvi mjerio temperaturu ljudskoga tijela. Izumio je poseban higrometar, pulsilogij (spravu za mjerenje frekvencije bila), anemometar, troakar (spravu za izvlačenje tekućine iz trbuha), kateter za ekstrakciju mokraćnih kamenaca i dr. Njegovo djelo De medicina statica (1614) doživjelo je više od 50 izdanja i prijevoda. Pokrajinska je bolnica u Puli dugo nosila njegovo ime, a njegovo se poprsje i danas nalazi u prostranom ulazu Opće bolnice u Puli.







Janeček, Gustav (Konopiště, Češka, 30. XI. 1848 – Zagreb, 8. IX. 1929), farmaceut, jedan od pokretača i utemeljitelja hrvatske farmaceutske industrije.

U Plzeňu je položio tirocinijski ispit (praktični ispit ljekarničkoga studija), a u Pragu je 1871. završio studij farmacije te 1875. na Karlovu sveučilištu (Univerzita Karlova v Praze) doktorirao u području kemije disertacijom Über die Elektrolyse des Wassers und das elektrolytisches Gesetz Faradays. Od 1875. radio je na sveučilištu u Beču (Universität Wien) te bio sudski kemičar pri Zemaljskome sudu, a od 1879. predavao je kemiju na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, od 1881. kao redoviti profesor. Bio je predstojnik Lučbenoga (poslije Kemijskoga) zavoda Fakulteta 1879–1924. te rektor Sveučilišta u Zagrebu 1908–09. Studij kemije organizirao je po uzoru na europska sveučilišta te je potaknuo uređenje dvaju kemijskih zavoda, na Strossmayerovu trgu (1884) i na Marulićevu trgu (1919). Pod njegovim je mentorstvom 1886. na Sveučilištu u Zagrebu obranjena prva disertacija iz kemije. S → Vinkom Dvořákom (sv. 4) i Bohuslavom Jirušem utemeljio je 1882. sveučilišni Farmaceutski učevni tečaj (danas → Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je bio prvi profesor farmaceutske kemije te uveo predavanja iz fizikalne kemije i forenzične kemije. Zaslužan je za osnutak veledrogerije Isis 1918 (→ Medika) i farmaceutske tvornice Kaštel 1921 (→ Pliva), kojima je u Hrvatskoj pokrenuta trgovina i proizvodnja lijekova. Zbog toga, kao i zbog utemeljenja studija farmacije, smatra ga se utemeljiteljem moderne kemije i farmacije u Hrvatskoj.

Područje je njegova znanstvenog i stručnog interesa bila najprije homologija alifatskih spojeva, a poslije anorganska, analitička, fizikalna i forenzična kemija te posebice analiza vode, elektroliza kiselina i atomske težine. Autor je priručnika Leitfaden für die praktischen Übungen in der qualitativen chemischen Analyse unorganischer Körper (1879), odn. Rukovodnik za praktične vježbe u kvalitativnoj kemijskoj analysi neorganskih tjelesa (1883), udžbenika Obća teoretička i fizikalna lučba (1890) i Kemija (1919) te Hrvatsko-slavonskoga ljekopisa (s → J. Domcem, 1901). Od 1887. bio je član te 1921–24. predsjednik JAZU-a. Utemeljitelj je Društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice (1893).

Domac, Julije (Vinkovci, 1. VI. 1853 – Zagreb, 6. III. 1928), ljekarnik, stručnjak za farmakognoziju i osnivač hrvatske farmacije.

Sin ljekarnika, u Beču je 1874. diplomirao farmaciju te u Grazu 1880. doktorirao disertacijom Über das Hexylen aus Mannit. Nakon diplome, dvije godine radio je na bečkom sveučilištu te potom preuzeo očevu ljekarnu u Vinkovcima. Kemiju i prirodopis na realnoj gimnaziji u Zemunu predavao je 1882–86., u Zagrebu 1886–96., a u obje je uredio i vodio kemijski laboratorij. Godine 1887. postao je suplent za farmakognoziju na Farmaceutičkom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta (koji je poslije prerastao u → Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je 1899. izabran za redovitoga profesora. Osnovao je i bio predstojnik Farmakognostičkog instituta 1896–24., prve i desetljećima jedine takve ustanove u Europi, koja je poslije postala Farmakognostički zavod Fakulteta. Bio je dekan Fakulteta (1901) i prodekan (1903), rektor Sveučilišta u Zagrebu (1911–12) te prorektor (1912–13). Umirovljen je 1924.

J. Domac osnovao je hrvatsku znanstvenu farmakognoziju i utemeljio visokoškolsku farmaceutsku nastavu. Kao član Povjerenstva za pregled ljekarni na području Hrvatske i Slavonije 1895–1924. uveo je stroge kriterije za ljekarne te tako postigao visoku stručnu razinu i ugled ljekarni u tadašnjoj Hrvatskoj. Autor je Hrvatsko-slavonskog ljekopisa (s → G. Janečekom, 1901) i prvoga hrvatskog udžbenika iz farmakognozije Uputa u farmakognoziju (1899). Medalja koju Farmaceutsko društvo Hrvatske od 1955. dodjeljuje za izvanredne zasluge u farmaceutskim znanostima nosi njegovo ime.









Ašperger, Smiljko (Zagreb, 25. I. 1921 – Zagreb, 3. V. 2014), kemijski inženjer i stručnjak za kemijsku kinetiku i reakcijske mehanizme.

Na Kemijskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1943., a doktorirao 1946. disertacijom O kinetici fotokemijskih oksidacija bikromatom (mentor → K. Weber). Još za studija → Vladimir Prelog pozvao ga je na suradnju koja je trajala do Prelogova odlaska u inozemstvo (1940–41). Nakon doktorata zaposlio se na zagrebačkom Farmaceutskom fakultetu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), gdje je bio redoviti profesor od 1962. do umirovljenja 1986. Bio je predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju 1950–86. i Zavoda za kemiju 1971–79. te dekan Fakulteta 1959–62., 1964–66. i 1970–72. Utemeljio je 1961. prvi kemijski poslijediplomski studij Fizikalne metode u kemiji, koji je 1971. uključen u Sveučilišni poslijediplomski studij.

Kao poslijedoktorand u Londonu je 1954–55. na Sveučilišnom koledžu (University College) radio je kod kemičara Sir Christophera Kilka Ingolda (1893–1970), a u Rochesteru (savezna država New York, SAD) 1955–57. kod Williama H. Saundersa, Jr. na tamošnjem sveučilištu (University of Rochester). U Institutu Ruđer Bošković bio je suradnik 1958–74., te ondje utemeljio i vodio Laboratorij za kemijsku kinetiku, gdje je započeo istraživanja u području masene spektrometrije. Područja su njegova znanstvenog i stručnog interesa kemijska kinetika, reakcijski mehanizmi, teorija reakcije supstitucije, spektrometrija masa i primjena stabilnih izotopa u anorganskoj kemiji. Najvažniji su mu znanstveni rezultati otkriće da se fotooksidacija glicerola i etilenglikola u vodenoj otopini s kalijevim bikromatom usporava povišenjem temperature (a ne ubrzava se, kako bi se očekivalo) te otkriće α-deuterijskoga efekta, koje se ubrzo pokazalo kao moćan alat za rješavanje organskih reakcijskih mehanizama. Autor je knjige Šezdeset godina u kemijskoj znanosti (2001), udžbenika Kemijska kinetika i anorganski reakcijski mehanizmi (1999) i skripta Praktikum iz fizikalne kemije (s M. Pribanićem, 1967). Bio je redoviti član HAZU-a od 1991. i predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1966–68), kojega je od 1998. bio doživotni počasni član. Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1967. i Nagrade za životno djelo 1992.

Jadran tvornica čarapa d. d., poduzeće za proizvodnju i prodaju čarapa sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1929. pod imenom Silk tvornica čarapa d. d.

Kao utemeljitelji dioničkoga društva registrirana su zagrebačka poduzeća Preslica tekstilna industrija (osnovano 1925) i Zvono industrija čarapa i trikotaže (osnovano 1926). Tvornica se nalazila u Ulici Frane Supila 7, a proizvoditi je započela 1930. s približno 90 zaposlenih, od kojih je dio stručnih radnika stigao iz Čehoslovačke. U prvoj godini proizvedeno je oko 180 000 pari svilenih ženskih čarapa. Nakon požara u tvornici Zvono 1931., njezini vlasnici i suvlasnici tvornice Silk kapital dobiven od osiguranja uložili su u proširenje i modernizaciju Silka. Tvornica je tada proširena i nabavljeno je nekoliko novih strojeva, a broj zaposlenih povećao se na 200. Zbog gospodarske krize koja je 1930-ih vladala u državi, potrošnja tekstilnih proizvoda smanjila se, a na skladištima su se gomilale zalihe neprodanih proizvoda. Tvornice čarapa 1935. radile su sa samo 50% kapaciteta, zbog čega su bile prisiljene otpuštati radnike. U takvim okolnostima Silk je 1936. privremeno dijelom promijenio djelatnost: započeo je proizvodnju, preradbu i doradbu raznovrsne tekstilne i pletene robe te izgradio vlastitu bojadisaonicu.













Tvornica je 1941. nakratko promijenila ime u Svilena čarapa d. d., a potkraj iste godine preimenovana je u Jadran tvornica čarapa i bojadisaonica. Zbog velikih potreba za čarapama za vojne i civilne namjene, u tvornici je 1941. radilo 218 radnika. Međutim, ostalih ratnih godina tvornica je radila sa smanjenim kapacitetom, tako da je potkraj 1942. otpustila 30 radnika. Kako je za II. svj. rata strojni park bio loše održavan ili uništen, proizvodnja se nastavila uz velike teškoće. Nakon nacionalizacije tvornice 1946., postrojenja su se počela osuvremenjivati, a proizvodnja je dopunjena kolekcijama muških i dječjih čarapa. Poduzeće je prvo u Jugoslaviji potkraj 1940-ih počelo proizvoditi čarape od sintetskih vlakana, tzv. najlonke, pa je time i prvo steklo iskustva u preradbi i doradbi čarapa od toga materijala. Godine 1950. pripojena mu je Tvornica čarapa Karlovac, nakon čega su strojevi iz karlovačke tvornice preseljeni u zagrebačku. Jednocilindrični strojevi na transmisijski pogon i mehaničko povlačenje pletiva u crijevu, namijenjeni za proizvodnju čarapa bez šava, nabavljeni 1952., bili su prvi te vrste u Jugoslaviji. Prva Jadranova prodavaonica otvorena je 1955. u Ulici Nikole Jurišića 8 u Zagrebu. U tvornici je 1956. proizvedeno oko 800 000 pari čarapa, a 1957–60. proširena je nadogradnjama te obnovljena novim strojevima. Godine 1963. nabavljeni su i prvi kružnopletaći strojevi Moncenisio za proizvodnju tanke ženske čarape. Poduzeće je 1980. zapošljavalo 403 radnika, proizvelo oko 6,7 milijuna pari čarapa koje je prodavalo u svim jugoslavenskim republikama te u još pet europskih zemalja. Iste je godine izvezlo 415 000 pari čarapa ili 6,1% od ukupne proizvodnje. Jadran je u prvoj polovici 1980-ih proizvodio oko 3% od ukupne proizvodnje čarapa u Jugoslaviji. Godine 1989. proizvedena su 8,2 milijuna čarapa, a bilo je zaposleno 395 radnika.





















Jadranu je 1990. pripojeno zagrebačko poduzeće Zora industrija vunenih tkanina (osnovano 1935) sa sjedištem u Rapskoj ulici 52, a pogoni iz Ulice Frane Supila 1992. preseljeni su u nekadašnje sjedište Zore. Te je godine proizvedeno oko 12,5 milijuna pari čarapa, izvoz je dosegnuo 50% količinske proizvodnje, a sličan se omjer zadržao i u sljedećem razdoblju. Od 1990-ih Jadran je kontinuirano izvozio u Nizozemsku, Austriju, Njemačku, Švicarsku i dr. Godine 1993. obavljena je pretvorba iz poduzeća s punom odgovornošću u dioničko društvo pod nazivom Jadran tvornica čarapa. Zbog nemogućnosti nabave bojene pamučne pređe za muški i dječji program, jedan od pogona u tom razdoblju specijalizirao se i pretežno preorijentirao na vlastito bojenje artikala iz sirove pamučne pređe. Broj zaposlenih smanjio se 1999. na 362. Poduzeće je 2004. preseljeno na novu lokaciju u Ulicu Vinka Žganeca 2 u zagrebačkoj Dubravi, u objekt prvotno izgrađen za potrebe tadašnje tvornice Nikola Tesla.















Oko 90% tvorničkih kapaciteta odnosi se na proizvodnju ženskih čarapa, dok su ostali kapaciteti zauzeti proizvodnjom muških i dječjih čarapa. Poduzeće je 2017. zapošljavalo 145 radnika, a proizvodnja je iznosila je oko 16 milijuna pari čarapa na godinu. Prema podatcima iz iste godine 63% prodaje odvijalo se putem trgovačkih lanaca prisutnih na hrvatskom tržištu, 9% putem vlastite maloprodaje, a 28% putem izvoza.







Obelić, Vilko (Zagreb, 31. VIII. 1920. — Zagreb, 3. II. 1987), strojarski inženjer, stručnjak za elektrifikaciju u poljoprivredi.

Diplomirao je 1947. elektrotehniku na Strojarskom odjelu → Tehničkog fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Na Institutu za mehanizaciju poljoprivrede (danas Zavod za mehanizaciju poljoprivrede) Poljoprivrednog fakulteta (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu bio je zaposlen od 1954. do 1965. Znanstveni rad Vilka Obelića bio je uglavnom usredotočen na homologacijska ispitivanja motora i traktora, ispitivanja tehničkih svojstava sustava za navodnjavanje kišenjem, te projektiranje elektrifikacije malih gospodarstava. Konstruirao je laboratorijsku vjetrenjaču, vršalicu, sijačicu za klijalište, te gravitacijski i udarni penetrometer. Obavio je 60-ak ispitivanja motora i traktora, 17 investicijskih programa izgradnje remontnih radionica, niz metodika za ispitivanje centrifugalnih pumpi i motora s unutarnjim izgaranjem. Objavio je monografiju Osnovi projektiranja navodnjavanja kišenjem (1960) i studiju Primjena električne energije u poljoprivredi (s J. Gašparac, I. Antončić, J. Brčić, 1970). Bio je suradnik u 1. svesku Poljoprivredne enciklopedije LZ (1967).

Lauc, Gordan (Osijek, 28. VIII. 1970), molekularni biolog, stručnjak za glikoproteomiku.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1992. i doktorirao 1995. disertacijom Utjecaj stresa na nuklearne lektine u jetri štakora (mentorica M. Flögel-Mršić). Na Sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu se poslijedoktorski usavršavao iz glikobiologije (Fulbrightov stipendist) 1997–98. Od 1993. zaposlen je na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu, od 2005. kao redoviti profesor. U nastavu je uveo kolegije Glikobiologija (1999) i Molekularna biologija (2004) te predaje kolegije Analitička biokemija i Molekularna biologija s genetičkim inženjerstvom. Predstojnik je Zavoda za Biokemiju i molekularnu biologiju od akademske godine 2018/19. Radio je 1998–2010. i na Medicinskome fakultetu u Osijeku. Ondje je predavao kolegij Biokemija te uveo kolegije Glikobiologija (2000), Biokemijske i molekularno biološke metode u medicini II (2000), Molekularna biologija (2007), Tehnologija rekombinantne DNA i kloniranja gena u biomedicinskim istraživanjima (2009) te Znanstvenoistraživački projekt – ideja, prijedlog, realizacija, vođenje (2009). Ondje je također bio pročelnik Katedre za medicinsku kemiju, biokemiju i kliničku kemiju 1998–2010., osnovao DNA laboratorij za identifikacije žrtava Domovinskoga rata 1999. te bio prodekan fakulteta 2001–05. Osnivač je poduzeća Genos u Zagrebu (2007), prvoga privatnog DNA laboratorija u regiji, jedne od vodećih hrvatskih znanstvenih institucija u području analize DNA te vodeće u svijetu u analizi glikana.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa glikoproteomika i forenzična genetika te molekularna dijagnostika. Bio je predsjednik Povjerenstva za izradu i praćenje provedbe Akcijskog plana za poticanje ulaganja u znanost i istraživanje Vlade RH 2006–08. Član je Znanstvenoga savjeta Vlade RH za suzbijanje epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 (2020). Dobitnik je Godišnje nagrade za znanstvene novake 1997. i Godišnje nagrade za znanost 2013.

Ledo plus d. o. o., tvornica za proizvodnju i promet sladoleda i smrznute hrane sa sjedištem u Zagrebu, osnovana 1958. u sklopu poduzeća Zagrebačka mljekara. Kao samostalno poduzeće djeluje od 1976. te je danas najveći domaći proizvođač industrijskoga sladoleda i najveći distributer smrznute hrane.

Inicijativa za proizvodnju sladoleda u poduzeću Zagrebačkoj mljekari pokrenuta je početkom 1950-ih. Kupnjom poluautomatskoga stroja za proizvodnju sladoleda 1958. pokrenuta je prva industrijska proizvodnja sladoleda u FNRJ. Prvi proizvedeni sladoledi bili su na štapiću (Snjeguljica, Lado, Tongo, Eskimo i Moka), a proizvodila su se oko dva milijuna komada na godinu. Zbog povećane potražnje i proizvodnje 1965. puštena je u pogon nova tvornica naziva Ledo. Tadašnja godišnja proizvodnja sladoleda iznosila je 40 milijuna komada sladoleda na štapiću. U to doba pokrenuta je proizvodnja ostalih smrznutih proizvoda: sladoleda u čašici i kornetu, smrznutih torti, smrznutoga voća i povrća, lisnatoga tijesta i tučenoga slatkog vrhnja. Lik Lede mede, simbola i zaštitne marke nastao je 1964. iz pera karikaturista Slavka Marjaneca.





















Godine 1972. osnovan je OOUR Ledo u sklopu Zagrebačke mljekare, dok se 1976. Ledo izdvojio, tada iz OUR-a Dukat, te je postao samostalna radna organizacija. Nagradu grada Zagreba za svoje poslovanje RO Ledo dobio je 1978. U tom je razdoblju bilo oko 500 zaposlenih, a proizvodilo se 3000 t sladoledne mase, 600 t tučenoga slatkog vrhnja i 1500 t tijesta na godinu.







U sljedećem je razdoblju, uz sjedište u Zagrebu, Ledo otvorio podružnice na području cijele SFRJ. Ulagalo se u modernizaciju pogona, te je 1983. otvorena nova tvornica na zagrebačkom Žitnjaku. Proizvodnja se temeljila na četiri različite skupine proizvoda: sladoledu, proizvodima na bazi smrznutoga tijesta, tučenome slatkom vrhnju i kesten-pireu. Bilo je 785 zaposlenih, a ukupni je godišnji kapacitet proizvodnje bio 10 000 t sladoleda i 6000 t proizvoda na bazi tijesta. Potkraj 1980-ih Ledo su pogodile četiri velike poplave zbog kojih je pretrpio velike štete.



















Poduzeće je privatizirano 1992., kada je postalo dioničko društvo, dok je dvije godine kasnije Agrokor d. d. postao većinski dioničar. U sljedećem razdoblju Ledo je novim vrstama sladoleda i smrznutih jela proširio svoj asortiman. Godine 2000. kupio je tvornicu za proizvodnju sladoleda u Čitluku i osnovao poduzeće Ledo Čitluk d. o. o. Daruvarsku tvornicu za preradbu i promet ribe Irida d. o. o. kupio je 2002., dok je 2004. kupljena mađarska tvornica sladoleda Baldauf Kift, danas Ledo Kift. Godine 2006. preuzeo je robnu marku Sun u Crnoj Gori, a 2012. većinski udio u poduzeću Frikom iz Beograda, dok je od Agrokora stekao sto posto udjela u poduzeću Ledo Podgorica. Od 2018. posluje kao Ledo plus d. o. o. u sastavu Fortenova grupe, a od 2021. vlasnik mu je britanski Nomad Foods. Danas poduzeće ima oko 1100 zaposlenih.







Domaća tvornica rublja (DTR), poduzeće za proizvodnju odjeće, osnovano 1914. u Zagrebu; najstariji je proizvođač rublja u Hrvatskoj.

Nastavlja tradiciju zagrebačkoga poduzeća za trgovinu ženskom tekstilnom robom koje je od 1890-ih vodio → Salomon Berger na Trgu bana Josipa Jelačića 2. Tijekom prvoga desetljeća XX. st. Berger je napustio trgovačku djelatnost i posvetio se radu na očuvanju kućne radinosti na uzorcima bogatih narodnih motiva. Zapošljavajući 1600 žena sa sela i priređujući mnogobrojne izložbe uz goleme troškove širom svijeta, Berger je nastavio poslovati s gubitcima te ubrzo napustio trgovinu. Nakon što su novi vlasnici poduzeća 1910. postali njegovi rođaci Makso i Lav Bauer, ono je nastavilo djelovati pod nazivom Salamona Bergera nasljednici. Uz žensku laku konfekciju proizvodilo je i mušku, ponajviše košulje i kravate. Iako je već tada formalno djelovalo, u tradiciji Domaće tvornice rublja smatra se da je osnovano tek 1914., kada se s nožnoga prešlo na mehanički pogon strojeva, čime je započelo raditi industrijsko postrojenje. Od 1915. poslovalo je pod nazivom Domaća tvornica rublja Salamona Bergera nasljednici, zadržavši ga do pretvorbe 1919. u dioničko društvo Domaća tvornica rublja u Zagrebu.

Povećanje proizvodnih kapaciteta zahtijevalo je nove prostore, pa su pogoni 1920. preseljeni u novoizgrađenu zgradu u Krajiškoj ulici 20, te opremljeni američkim strojevima za šivanje, pranje, glačanje i dr. Dogradnjom još jedne zgrade 1924. kapacitet tvornice povećan je četiri puta, tako da je proizvodnja s približno 300 zaposlenih iznosila 6000 košulja i 18 000 do 20 000 ovratnika na tjedan. Konfekcija se proizvodila od uvoznih tkanina (najviše austrijskog poduzeća Hermann Pollack) jer je u to doba domaća proizvodnja pamučnih tkanina bila još uvijek vrlo slaba, a izvozilo se u Rumunjsku, Bugarsku, Nizozemsku, Švedsku, Veliku Britaniju, Francusku i Italiju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u proizvodnju je uvedena tekuća vrpca, prva takve vrste u konfekciji uopće u državi, a proizvodnja je dosegnula 150 000 komada robe na godinu. Većinski vlasnik tvornice bilo je poduzeće Hermann Pollack od 1927. do 1942., kada ju je preuzeo splitski industrijalac Marin Ferić.

Završetak II. svj. rata DTR je dočekao s približno 100 zaposlenih, ali se ubrzo pripojenjem poduzeća Uskok i Slunjčica taj broj povećao na 385, te je prvi put uvedena i druga smjena rada. Tvornica je konfiscirana 1945. te priključena Upravi za tekstilnu industriju Ministarstva industrije NR Hrvatske. Pogoni su se postupno osuvremenjivali novim strojevima, a 1954. izgrađeno je dodatno postrojenje u Krajiškoj. Broj zaposlenih iznosio je 550, a ponovno je oživjela i izvozna aktivnost, prvo u Švedsku, a potom u Njemačku, Austriju i Švicarsku. Istodobno razvilo se i samostalno trgovačko poduzeće DTR, te je 1954. otvorena prva trgovina u Ilici 25 u Zagrebu. Ubrzo je otvoreno još nekoliko trgovina u Zagrebu, a od 1962. to je poduzeće prešlo posve u sklop tvornice DTR i postalo njegovom trgovačkom mrežom. Godine 1962. DTR je, nakon što je pripojio garešničko poduzeće Garić, u Garešnici otvorio pogon s približno 250 zaposlenih, čime je dodatno proširio svoje kapacitete.

Kako su prostorne mogućnosti u Krajiškoj postale vrlo skučene, 1979. DTR je izgradio novu tvornicu u Maksimiru. Poduzeće je u tom razdoblju zapošljavalo oko 1600 radnika te proizvodilo oko 15 000 košulja na dan. Godine 1985. izgradilo je i novu tvornicu u Garešnici koja je poslovala u sklopu matične kuće do 1989., kada se osamostalila i postala Modea Garešnica. Tada se DTR reorganizirao i konstituirao u društveno poduzeće s potpunom odgovornošću.







Početkom Domovinskoga rata 1991. DTR je dao svoj doprinos u obrani Hrvatske šivajući opremu za HV. Pod utjecajem novonastalih ratnih okolnosti i gubitka tržišta proizvodnja je pala te se broj zaposlenih smanjio na približno 900. DTR je 1993. registriran kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu malih dioničara. Broj zaposlenih kontinuirano se smanjivao, pa je početkom 2000-ih poduzeće imalo oko 500 zaposlenih. Približno 65% proizvodnje činili su doradbeni (lohn) poslovi za strane partnere prema licencama nekoliko uglednih svjetskih robnih marki, dok su manji udio činili gotovi proizvodi za izvoz u EU. Globalizacijom tržišta pozicija poduzeća je oslabljena te se 2011. preselilo u pogon smanjenoga obujma u Brckovljanima, gdje je zapošljavalo oko 200 radnika. Godine 2016. u tvornici je bilo tek 19 zaposlenih, a 2017. prestala je s radom.