Malenica, Šime (Split, 11. XI. 1965), brodograđevni inženjer, stručnjak za hidroelastične probleme brodova i pomorskih objekata.
Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1990., a na Sveučilištu Pierre et Marie Curie (UPMC) u Parizu magistrirao je 1991. te doktorirao 1994. disertacijom Difrakcija trećeg reda i interakcija struje-valovi za uspravni vertikalni valjak(Diffraction de troisième ordre et interaction houle-courant pour un cylindre vertical en profondeur finie). Karijeru je započeo na Francuskom institutu za naftu (Institut Français du Pétrole), gdje je radio tijekom doktorskoga studija, a od 1995. radi u klasifikacijskom društvu Bureau Veritas u Parizu. Ondje je nastavio istraživački rad u području hidrodinamike, bio je voditelj odjela za vodne objekte te je zamjenik direktora Odjela istraživanja od 2008. Izvanredni je profesor u naslovnom zvanju FSB-a te pozvani predavač i mentor doktoranada na sveučilištima u Hrvatskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Norveškoj.
Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuju hidromehaniku, hidroelastičnost brodskih konstrukcija, numeričke metode te softver za izravan izračun strukturnog odziva broda. Suautor je računalnog programa Hydrostar za analizu opterećenja brodova i pomorskih objekata izazvanih valovima. Voditelj je razvoja računalnog programa Homer za analizu opterećenja brodova i pomorskih objekata izazvanih valovima, koji uzima u obzir i hidrostrukturalne fenomene. Bio je gostujući urednik časopisa International Journal of Naval Architecture and Ocean Engineering (IJNAOE) 2014. i član je uredništva časopisa Marine Structures. Počasni je profesor Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je nagrade HAZU-a 2014., te dopisni član od 2016.
Pečornik, Miroslav (Varaždin, 6. XI. 1908 − Varaždin, 9. II. 2000), strojarski inženjer, stručnjak za hidromehaniku i termodinamiku.
Diplomirao je 1932. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu. Radio je u tvornici tekstila u Varaždinu, najprije kao volonter, a od 1933. kao inženjer, gdje je sudjelovao u izradbi novih tvorničkih strojeva. Od 1935. radio je u poduzeću Drava tvornica žigica u Osijeku, a od 1949. u institutu za turbinske strojeve Turboinštitut u Ljubljani. Na ljubljanskom fakultetu arhitekture, građevine i geodezije upisao je diplomski studij iz područja hidrodinamike (1958), a na fakultetu rudarstva, metalurgije i kemijske tehnologije habilitirao se 1959. radom Hidrauličke karakteristike cjevovoda s posebnim osvrtom na prijelazno područje. Godine 1960. izabran je za izvanrednoga profesora na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Na Strojarskome fakultetu u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci) radio je od 1962., gdje je od 1968. bio redoviti profesor, a od 1973. vanjski suradnik. Predavao je kolegije Mehanika fluida i Osnove hidrauličkih strojeva. Bio je dekan (1964−66) i prodekan (1966−68) Fakulteta. Umirovljen je 1978.
Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su hidromehanika i termodinamika, a važan doprinos ostvario je jednadžbom za određivanje koeficijenta trenja u prijelaznom području između laminarnog i turbulentnog strujanja (Pečornikova jednadžba). Autor je udžbenika Mehanika fluida (1972), Tehnička mehanika fluida (1985), Zbirka zadataka iz mehanike fluida (1995), a Strojarski priručnik Bojana Krauta (1982) preveo je sa slovenskoga na hrvatski.
Esih, Ivan (Zagreb, 28. VI. 1929 − Zagreb, 16. XII.2015), kemijski inženjer, stručnjak za zaštitu površina.
Na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu diplomirao je 1954. te doktorirao 1970. disertacijom Studij mehanizma atmosferske korozije željeza i ugljičnog čelika. Radio je u Zagrebu u Institutu za kemiju silikata JAZU (1954−55), Društvu za zaštitu materijala Hrvatske (1956−59) i tvornici Kemika (1959−61). Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu radio je od 1961. kao docent, od 1977. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije iz područja kemije, korozije i zaštite materijala. Bio je voditelj Katedre za zaštitu materijala i utemeljitelj Laboratorija (1961), prodekan (1966−67., 1972−76), te predstojnik Zavoda za tehnologiju (1976−80) i Zavoda za zavarene konstrukcije. Umirovljen je 1999. Kao prodekan Fakulteta bio je i voditelj Centra za izvanredni studij u Slavonskome Brodu (→ Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu) 1966−67.
Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa bili su procesi korozije metala, zaštitne prevlake, primjena galvanoformiranja u izradbi kalupa te priprema kompozitnih materijala. Suautor je knjiga Tehnologija zaštite od korozije I−II (1990−92) te autor udžbenika Osnove površinske zaštite (2003). Bio je jedan od osnivača i predsjednik (1982−2003) Hrvatskoga društva za zaštitu materijala, te predsjednik Saveza inženjera i tehničara za zaštitu materijala Jugoslavije (1989−91).
Žiha, Kalman (Sombor, 24. VII. 1948), brodograđevni inženjer, stručnjak za konstrukciju plovnih objekata.
Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1973., magistrirao 1978. i doktorirao 1989. disertacijom Projektiranje brodske konstrukcije na osnovi pouzdanosti određene statističkim postupcima (mentor → V. Žanić). Raditi je počeo u Brodograđevnoj industriji Split na primjeni računala u projektiranju, konstrukciji i proizvodnji brodova (1973−75). U Sveučilišnom računskom centru (SRCE) u Zagrebu bio je zaposlen kao informatičar u Odjelu za istraživanje, nastavu i razvoj 1975−90., a 1990−94. radio je u splitskom brodogradilištu na istraživanju i razvoju novih plovnih objekata kao viši znanstveni suradnik Instituta za razvoj. Na FSB-u, gdje je povremeno bio angažiran još od 1982., redoviti je profesor bio od 2006. Predavao je kolegije Konstrukcija broda, Osnivanje brodogradilišta, Osnove brodogradnje i dr. Bio je voditelj Laboratorija za primjenu računala u brodogradnji (1995−2002), predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (2000−04) te voditelj Katedre za gradnju plovnih objekata (2008−14). Umirovljen je 2014.
Autor je patenta Postupak za određivanje istisnine uzdužno deformiranih brodova (2002). Bio je znanstveni urednik časopisa Brodogradnja (2005−14), a od 2014. glavni urednik. Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2015.
Buljan, Rudolf (Sarajevo, 17. XII. 1925 − Zagreb, 13. V.1992), strojarski inženjer, stručnjak za nuklearnu tehniku.
U Zagrebu na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) diplomirao je 1954., na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) magistrirao je 1962. U poduzeću Viadukt u Zagrebu radio je kao pogonski tehničar (1951−54) i voditelj poslova mehanizacije na gradilištima (1954−57). Na Brodarskom institutu u Zagrebu bavio se istraživanjem nuklearne i reaktorske tehnike za mirnodopsku primjenu nuklearne energije (1957−69). Na Institutu Boris Kidrič u Vinči u Srbiji sudjelovao je u završnoj montaži nuklearnoga reaktora (1959), a na Institutu Jožef Štefan u Ljubljani u projektiranju nuklearne elektrane (1962). Od 1961. predavao je na FSB-u, gdje je od 1980. bio viši predavač. Predavao je kolegije iz područja nuklearne i reaktorske tehnike te primjene nuklearne energije. Te je kolegije istodobno predavao i na Tehničkome fakultetu u Rijeci.
Područja njegova stručnog interesa su nuklearna tehnika, metrologija te stručna terminologija iz područja nuklearne i reaktorske tehnike. Suautor je knjige Nuklearna propulzija (1967) te autor knjiga Nuklearni dio brodskog nuklearnog postrojenja (1961) i Abecedni indeks mjernih jedinica (1999). Radio je na stručnoj terminologiji iz područja nuklearne i reaktorske tehnike za Tehnički rječnik I−II (1969) i Rječnik brodograđevnih, strojarskih i nuklearnih tehničkih naziva (1979). Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa → Strojarstvo od 1972. te glavni urednik časopisa Tehničke informacije od 1977.
Pomorski fakultet u Rijeci, visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Rijeci, osnovana 1949. kao Viša pomorska škola. Fakultet izvodi sveučilišne preddiplomske i diplomske studijske programe iz područja pomorstva i pomorskoga prometa te integrirani kooperativni poslijediplomski sveučilišni studij Pomorstvo. Na Fakultetu studira gotovo 2000 studenata, a zaposlenih je oko 110, od kojih 75 u nastavničkom i suradničkom zanimanju.
Pomorski fakultet u Rijeci
Povijesni razvoj
Početci pomorskog obrazovanja u Rijeci sežu u 1857., kada je otvorena → Mornarička akademija koja je u Rijeci neprekidno djelovala 1866−1914., a upisivali su je polaznici iz čitave Austro-Ugarske Monarhije.
Nakon više od tri desetljeća prekida, visokoškolsko pomorsko obrazovanje u Rijeci ponovno je uspostavljeno 1949. osnutkom Više pomorske škole. Škola je bila organizirana u tri odjela: Pomorsko-nautički, Brodostrojarski i Pomorsko-ekonomski. U sljedećim godinama osnovani su Radiotelegrafski odsjek (1956), Elektrostrojarski odjel željezničkoga smjera (1960), Zavod za pomorsku navigaciju i pogon broda (1964), Interfakultetski studij brodostrojarske i nautičke struke (1969) te Odjel za lučki transport (1969). Na riječkom Ekonomskome fakultetu 1971. osnovan je međufakultetski studij za pomorski saobraćaj s Odjelom za pomorstvo i saobraćaj. Ujedinjenjem Odjela sa Školom, 1978. nastao je Fakultet za pomorstvo i saobraćaj.
Na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj od 1980. stjecali su se magisteriji i doktorati iz područja tehnologije prometa, a nabavljeni su i prvi nautički simulator (1980) i prvi simulator za studente brodostrojarskog smjera (1987).
Fakultet je 1992. preimenovan u Pomorski fakultet, a 1998. podijeljen je u dvije samostalne obrazovne ustanove: Visoku pomorsku školu u Rijeci i Odjel za pomorstvo Sveučilišta u Rijeci. Te su ustanove ponovno ujedinjene 2001. u Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci, koji djeluje do danas.
Fakultet čini pet zavoda i tri samostalne katedre: Zavod za nautičke znanosti, Zavod za brodsko strojarstvo i energetiku, Zavod za elektrotehniku, automatiku i informatiku, Zavod za logistiku i menadžment u pomorstvu i prometu, Zavod za tehnologiju i organizaciju u pomorstvu i prometu, Katedra za društvene znanosti, Katedra za prirodne znanosti i Katedra za strane jezike. Nastavni, znanstveni i visokostručni rad provodi se putem pet preddiplomskih i pet diplomskih studijskih programa te jednog poslijediplomskoga sveučilišnog studija.
Nautika i tehnologija pomorskog prometa je preddiplomski i diplomski studij za stjecanje kompetencija za vođenje i upravljanje brodom te sudjelovanje u upravljanju brodskim poduzećima ili upravljanje pomorskom plovidbom, sudjelovanje u pomorskim gospodarskim djelatnostima i upravljanje poduzećima i ustanovama vezanima uz pomorstvo.
Brodostrojarstvo te Brodostrojarstvo i tehnologija pomorskog prometa su preddiplomski i diplomski studiji za stjecanje kompetencija za upravljanje i održavanje brodskih strojnih sustava te iskustva u upravljanju pomorskim i prometnim ustanovama i poduzećima kojima su djelatnosti usko vezane uz brodsko strojarstvo i pomorstvo općenito.
Elektroničke i informatičke tehnologije u pomorstvu je preddiplomski i diplomski studij za stjecanje kompetencija za vođenje, planiranje i održavanje elektroničkih i informatičkih sustava automatike na brodovima, postrojenjima za podmorska istraživanja i sličnim sustavima u pomorskome gospodarstvu.
Logistika i menadžment u pomorstvu i prometu je preddiplomski i diplomski studij za stjecanje kompetencija za vođenje pomorskih organizacijskih poslovnih sustava i procesa u gospodarskim djelatnostima kao što su brodska, lučka, transportna, brodograđevna ili ribarska poduzeća, te za sudjelovanje u upravljanju pomorskim i prometnim ustanovama i poduzećima.
Tehnologija i organizacija prometa je preddiplomski i diplomski studij za stjecanje kompetencija za obavljanje poslova u širokom području tehnologije prometa u pomorskim i prometnim ustanovama i poduzećima kojima su djelatnosti vezane uz pomorstvo i promet (primjerice luke, lučke uprave, brodari, agencije, otpremnici, carina, cestovni i željeznički prijevoznici, lučke kapetanije, ministarstvo nadležno za pomorstvo i promet).
U suradnji sa splitskim Pomorskim fakultetom, Pomorski fakultet u Rijeci nositelj je poslijediplomskoga međusveučilišnog studija Pomorstvo. Studijski program provodi se unutar sedam studijskih smjerova: Nautičke znanosti, Pomorski energetski i strojni sustavi, Elektronika i pomorske komunikacije, Logistika i management u pomorstvu i prometu, Lučki sustavi i tehnološki procesi u prometu, Zaštita mora i priobalja te Vojni pomorski sustavi.
Znanost i izdavaštvo
Znanstvena istraživanja provode se od osnutka 1949., a kao rezultat stvaralačke aktivnosti nastavnika, Fakultet je nakladnik mnogih udžbenika, priručnika i časopisa. Časopis Pomorstvo – Scientific Journal of Maritime Research (→ Pomorstvo) izlazi od 1999., a sljednik je Zbornika koji je izlazio od 1964. Izlazi dva puta na godinu (do 2006. jednom na godinu), a ondje se objavljuju znanstveni i stručni radovi iz područja pomorstva te drugih znanstvenih područja poput nautike, brodostrojarstva, astronomije, ekologije, pomorske ekonomije, tehnologije prometa i transporta i dr. Radovi objavljeni u časopisu uvršteni su u baze podataka Emerging Sources Citation Index (Clarivate Analytic) i WoSCC (od engl. Web of Science Core Collection). S Društvom za proučavanje i unapređenje pomorstva RH, Fakultet je suizdavač Pomorskoga zbornika, multidisciplinarnoga časopisa u kojem se objavljuju znanstveni i stručni radovi iz područja tehničkih i društvenih znanosti vezani uz pomorstvo i promet, a koji izlazi jedanput na godinu od 1963.
Nastava
Fakultet razvija postojeće obrazovne programe i kreira nove koji se pojavljuju razvojem pomorstva i pravne regulative u pomorstvu, ponajprije primjenom regulative koju je donijela Međunarodna pomorska organizacija (International Maritime Organization, IMO). Nastava se izvodi u prostorima opremljenima suvremenom i složenom opremom, kao što su nautički brodostrojarski simulatori, laboratorij s radijskim uređajima za pomorske komunikacije, praktikum s uređajima rashladne tehnike, elektronički laboratorij i dr. Praktični dio nastave izvodi se na školskome brodu Kraljica mora te na poligonu za sigurnost na moru i protupožarnu zaštitu.
Obrazovanje je usklađeno s međunarodnom konvencijom o standardima osposobljavanja, ovjeravanja i nadzora pomoraca (Standards of Training, Certification and Watchkeeping for Seafarers, STCW). Studenti Fakulteta od 1996. u listu Plima objavljuju reportaže, razgovore s profesorima, uočavaju probleme i iznose ideje za njihovo rješavanje, korisne informacije i zabavni sadržaj.
Dok-Ing d. o. o., poduzeće za razvoj i proizvodnju robotizirane opreme, strojeva i sustava za razminiranje, vatrogastvo i rudarstvo, osnovano u Zagrebu 1991. Poduzeće je isprva prodavalo, instaliralo i servisiralo sustave za satelitsku televiziju, videosustave i druge tehničke uređaje, ali se od 1996. usredotočilo na provođenje humanitarnoga razminiranja na području Hrvatske i susjednih zemalja te započelo razvoj daljinski upravljanih sustava za razminiranje. Godine 1997. u poduzeću je konstruirano daljinski upravljano protuminsko vozilo AMV za lociranje i detoniranje nagaznih mina. U suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta RH, Brodarskim institutom, Fakultetom elektrotehnike i računarstva te Međunarodnim centrom za humanitarno razminiranje u Ženevi unaprjeđuje konstrukciju i djelovanje AMV-a i razvija laki sustav za razminiranje MV-4 i njegovu veću inačicu MV-10, danas najpoznatije strojeve za razminiranje što se rabe u oružanim snagama, vladinim agencijama, humanitarnim organizacijama i privatnim poduzećima u dvadesetak zemalja širom svijeta (Amerika, Švedska, Hrvatska, Irska, Italija, Grčka, Litva, Šri Lanka, Kolumbija, Australija, Libija, Nikaragva, Irak, Azerbajdžan, Norveška, Južna Afrika, Švicarska). S poslovnim partnerom iz Južne Afrike Dok-Ing je 2003. razvio daljinski upravljani bager MVD-XLP niskoga profila (1,2 m) za podzemno kopanje rude u rudnicima platine i kroma. MVD-XLP poslije je prilagođen i za rad u građevinarstvu te za vojne i obrambene potrebe.
Sustav za razminiranje MV4 Robotic arm, proizveden u poduzeću Dok-Ing
Za gašenje požara u rizičnim uvjetima i na nedostupnim terenima osmišljen je 2007. vatrogasni sustav JELKA-4, a 2008. po narudžbi Ruske Federacije vatrogasni sustav JELKA-10 za gašenje požara na industrijskim objektima, tvornicama opasnog i eksplozivnog materijala te petrokemijskim postrojenjima. Godine 2013. dizajniran je i proizveden višenamjenski robotizirani protupožarni sustav MVF-5. Široj javnosti poduzeće je poznato po prototipu gradskoga električnoga automobila XD Concept (danas LOOX), predstavljenome na sajmu automobila u Ženevi 2010. Potkraj 2015. za gradski promet grada Koprivnice proizvedena su dva električna miniautobusa kapaciteta 12 putnika, autonomije kretanja 90−130 km, snage elektromotora 100 kW i maksimalne brizne 90 km/h. Poduzeće svake godine reinvestira 20% prihoda u istraživanje i razvoj hibridnih i električnih pogonskih sustava te modularnih robota za rad u sredinama u kojima ljudskom životu i zdravlju prijeti nuklearna, kemijska ili druga opasnost. U pogonima u Zagrebu (Dok-Ing proizvodnja, Dok-Ing razminiranje, Vatrogastvo, Nove tehnologije i Automotiv) i Slunju (VJ-Eko) te ograncima u SAD-u (Dok-Ing Amerika) i Južnoj Africi (Dok-Ing Afrika), poduzeće zapošljava 220 radnika, a 92% proizvedenih sustava izvozi se. Vjekoslav Majetić, utemeljitelj i vlasnik poduzeća, dobitnik je odličja reda Danice hrvatske s likom Nikole Tesle. Prvi hrvatski električni automobil, XD Concept nalazi se u stalnom postavu Tehničkoga muzeja Nikola Tesla.
Električni automobil LOOX, proizveden u zagrebačkom poduzeću Dok-Ing
Proizvodna hala poduzeća Dok-Ing
Cvjetković, Anton (Dubrovnik, 12. VI. 1927), strojarski inženjer, konstruktor zrakoplova.
Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1954. Tijekom studija, 1951. započeo je konstruirati laki sportski zrakoplov pogonjen automobilskim motorom. Montažu zrakoplova završio je uz pomoć fakultetskih kolega 1952. u Zagrebu, u radionici Zrakoplovnoga saveza Hrvatske. Zrakoplov je bio drveni jednosjed, pogonjen Volkswagenovim automobilskim motorom od 22 KS (16,4 kW), imao je raspon krila 8,40 m, duljinu trupa 5,40 m, ukupnu masu u letu 300 kg. Najveća brzina iznosila je 130 km/h, mogao je doseći visinu od 3400 m, a potrošnja goriva bila je manja od 6,5 l/h. Imao je sportsku i kurirsku namjenu. Prednosti su mu bile niska potrošnja, jednostavnost izradbe i upravljanja te upola niža cijena od sličnih zrakoplova u svijetu. Zrakoplov je dobio oznaku CA-51, a zvali su ga avion za malog čovjeka i narodni avion. Prvi pokusni let izveo je zagrebački pilot Đuro Švarc 19. XI. 1952. u Zagrebu. Radionica Zrakoplovnoga saveza Hrvatske izradila je pet primjeraka CA-51.
Zrakoplov jednosjed CA-61, 1961.
Zajedno s → Milojkom Vucelićem, bio je konstruktor u tvornici automobila Ford Motor Company u Njemačkoj (1956−57), a od 1957. radio je u SAD-u kao statičar u tvornici Cessna Aircraft Company u Wichiti, radeći na velikom četveromotornom zrakoplovu Cessna 620, te kao konstruktor u Stanley Aviation Corporation u Denveru, gdje je radio na uređaju za izbacivanje pilota iz zrakoplova. U raketnom odjelu poduzeća Solar-Company u San Diegu radio je na interkontinentalnim balističkim raketama Minuteman. Tamo je 1961. izgradio i novu modificiranu verziju svojega zrakoplova, koji je dobio oznaku CA-61. Prešavši u jedno od vodećih američkih poduzeća za zračnu i svemirsku tehnologiju North American Rockwell Corporation u Downeyu u Kaliforniji, radio je kao inženjer na projektu slijetanja ljudi na Mjesec Apollo, na nadzvučnome strateškom bombarderu B-1 te na raketoplanu Space Shuttle. Zrakoplov CA-61 uzastopno je usavršavao do najnovijega tipa CA-65W metalne konstrukcije, koji postiže maksimalnu brzinu od gotovo 290 km/h. Autor je priručnika za samogradnju zrakoplova Construction Manual for CA-51 and CA-65 Aeroplanes (1986). Nacrte svojih zrakoplova prodao je u Australiju, Kanadu, Južnoafričku Republiku i SAD. Godine 2010. sudjelovao je, zajedno s članovima Aerokluba Zagreb, u izradbi funkcionalne replike zrakoplova →Slavoljuba Eduarda Penkale.
Replika zrakoplova S. Penkale CA-10, 2010.
kovanje, prostorno oblikovanje metala deformiranjem u toplom (užarenom), polutoplom ili hladnom stanju. Kuje se ručno, udarcima čekića na nakovnju, ili strojno, udarcima malja. Prema obliku tlačnih ploha alata razlikuje se slobodno kovanje, ugl. s ravnim tlačnim plohama, i kovanje u tzv. ukovnju (kalup, matrica), tj. dvodijelnom alatu kojemu su plohe prostorno oblikovane prema obliku proizvoda. Pri slobodnom kovanju materijal se slobodno širi i izdužuje horizontalno, pa proizvod (otkivak) nema točne izmjere ni sasvim ravne plohe. Takvo je npr. ručno kovanje (sabijanje, iskivanje, raskivanje, kovačko probijanje i savijanje) te strojno kovanje na batovima i na vretenastim, mehaničkim i hidrauličnim prešama radi poboljšanja strukturnih i mehaničkih svojstava materijala (prokivanje). Kovanjem u ukovnju izradak se oblikuje postupno, višekratnim kovanjem u sve dubljoj udubini (gravuri) namjenski izrađenog ukovnja, čime mu se oblik postupno približava konačnomu. U tu skupinu pripadaju kovanje batovima, prešama (koljenaste, ekscentarske, tarne, hidraulične preše), specijalnim kovačkim strojevima, horizontalnim kovačkim strojevima te kovačkim valjcima. Kako ukovanj svojim stranicama ograničava širenje materijala, dobiva se otkivak ravnih ploha i točnih izmjera, pa ga nije potrebno dodatno obrađivati. Tim se načinom serijski proizvode npr. ključevi za odvrtanje matica, ojnice ili stapajice klipnih strojeva.
Tehnologija kovanja najstariji je postupak obradbe metala deformiranjem. Tradicionalno se za kovanje rabe čekić i nakovanj, a uvođenjem vodne snage za proizvodnju i obradbu željeza u XII. st. počela je uporaba velikih čekića koji su eksponencijalno povećali količinu obrađivanoga željeza i veličinu obradaka. Kovačnice su se do danas razvile u središta projektiranja procesa, proizvodnje opreme, alata, sirovina i proizvoda koja prate zahtjeve moderne industrije.
Povijest kovanja na području Hrvatske
Na području današnje Hrvatske mnogobrojni arheološki nalazi svjedoče o početcima korištenja kovanih predmeta još u bakrenom dobu. Kovanje je često bilo postupak kojemu je prethodilo lijevanje (→ ljevarstvo). Poznata su nalazišta lasinjske, badenske, kostolačke i vučedolske kulture.
Kovačnice i obrti
Pojavom metala kao materijala za izradbu oružja i oruđa, na području Hrvatske su potrebe stanovništva za metalnom robom, uz trgovinsku razmjenu, namirivali kovači. Kovao se i novac, a prvi su ga u IV. st. pr. Kr. kovali grčki gradovi u Dalmaciji: Pharos (Stari Grad) i Issa (Vis). U Siscii (Sisak) je u drugoj polovici III. st. bila osnovana jedna od najvažnijih rimskih kovnica novca koja je djelovala 125 godina.
Avers rimskoga carskog novca Prob iz kovnice u Sisciji, 226–282., Arheološki muzej, Zagreb
Revers rimskoga carskog novca Prob iz kovnice u Sisciji, 226–282., Arheološki muzej, Zagreb
Najstarija kovnica hrvatskoga banskog denara nalazila se u Pakracu, a dokumentirana je 1256., iako se spominje kako se novac počeo kovati još 1238. Prije početka željezne industrije u Hrvatskoj, pojedini obrtnici izrađivali su željezne predmete. Najtraženije zanimanje bilo je upravo kovačko, te su kovači zajedno s drugim obrtnicima koji se bave preradbom metala (kotlari, limari, nožari, bravari, ostrugari, sabljari) osnivali cehove. U Zagrebu je ceh osnovan 1521., u Karlovcu 1693., u Požegi 1743., u Valpovu 1780., u Krapini 1837. Važnost kovačkih cehova, kao najpotrebnijih obrtnika metalske struke, očitovao se i kroz reguliranje cijena usluga kovača gradskih poglavarstva.
Pečat gradečkoga Ceha mačara i bravara, XVI. st, Muzej grada Zagreba
Početak industrijske proizvodnje
Osim obrtničkih radionica, početkom novoga vijeka pojavljivali su se i veći pogoni za proizvodnju kovane metalne robe, koji su posjedovali i vlastite izvore mineralnih sirovina. Rudnik u Rudama kraj Samobora prvi se put u zapisima spominje 1528., premda je izvjesno da se bakrena ruda vadila i znatno ranije. Bakar se talio u tamošnjim pećima, 1582. otvorene su i dvije kovačnice, a bakar se izvozio preko Dubovca (danas Karlovac) i luka u Bakru i Rijeci. U XVII. st. došlo je do znatnoga pada proizvodnje, a eksploatacija bakrene rude prestala je 1851. zbog osiromašenja ležišta. Osim u Rudama, u obližnjem Hamoru (danas dio Samobora) bila je bakrarna, tj. pogon za preradbu rude koji se sastojao od talionice i kovačnice (otud ime Hamor, od njemačkoga Hammer: kovački čekić), koja je radila već u XVI. st., a proizvodila je cijenjene bakrene kotlove te sitniju bakrenu i željeznu robu. Hamorska bakrarna smatra se jednim od prvih industrijskih pogona u Hrvatskoj. Prvu tvornicu željezne robe u Hrvatskoj osnovao je 1651. knez Petar Zrinski, poslije hrvatski ban. Posjedujući gotovo cijeli Gorski kotar, započeo je eksploataciju željezne rude u Čabru. Sagradio je visoku peć za taljenje željeza te ljevaonicu, uz koju je podigao i zgrade za kovanje raznih predmeta. Izrađivao je raznovrsne čavle, potkove, željezne obruče, mužare, sjekire, motike, pijuke, vile, predmete za kuhinju, te željezne šipke za kovače i bravare. Osim zgrade za visoku peć, te talionice i ljevaonice, posjedovao je tri zgrade za velika kladiva, dvije za kovanje samih čavala te posebnu zgradu za kovanje druge željezne robe. U tvornici je radilo više stotina radnika, a roba se prodavala u Hrvatskoj te se preko bakarske luke izvozila u inozemstvo. Proizvodnja željezne robe u Čabru napuštena je 1785.
Kovački obrt, Hrvatsko zagorje
Kovanje kao dio metaloprerađivačke industrije
Razvojem metaloprerađivačke industrije, poglavito početkom XX. st. pa sve do danas, uz zadržavanje malih obrta, kovanje postaje jedan od koraka u proizvodnji. U sastavu mnogih tvornica metaloprerađivačke industrije bile su i kovačnice koje su pridonosile finalizaciji metalnih proizvoda. U razdoblju do II. svj. rata i napose nakon njega, razvijala se industrijska obradba metala diljem Hrvatske, u Belišću, Bjelovaru, Slavonskome Brodu, Čakovcu, Karlovcu, Koprivnici, Kutini, Omišu, Orehovici, Osijeku, Požegi, Sisku, Splitu, Kraljevici, Šibeniku, Trogiru, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zagrebu i dr. Kovanje se provodi u sklopu raznolike djelatnosti obradbe metala, poput proizvodnje i popravaka vagona, lokomotiva i plovila, proizvodnje strojeva, motora, željeznih konstrukcija, te najrazličitijih metalnih proizvoda: turpija, čavala, vijaka, emajlirane robe, lanaca, jedaćega pribora, željeznoga pokućstva, štednjaka, željeznih ograda, vrata i prozora, svjetiljaka, tračnica, blagajni, trezora, vatrogasnih sprava i dr.
Kao jedan od temeljnih postupaka metaloprerađivačke industrije, kovanje je popraćeno proizvodnjom kovačkoga alata. Tvornica → Jugorapid, koju je utemeljio → Antun Faber 1855. proizvodila je alate za kovanje iz tvrdih metala, a danas je djelatna tvornica alata → Tang, osnovana 1946. u Novoj Gradiški kao zanatska radionica za proizvodnju kovanoga poljoprivrednog oruđa, koja uz proizvodnju kovačkoga alata posjeduje i kovačnicu za proizvodnju otkivaka do 30 kg te alatnicu za provođenje drugih postupaka oblikovanja deformiranjem. Industrijska kovnica → IKOM, osnovana 1946. u Zagrebu, proizvodi nakit, značke, oznake, medalje, plakete, dugmad te metalnu galanteriju. Od 1994. optjecajni i prigodni kovani novac proizvodi kovnica Hrvatskoga novčarskog zavoda.
U novije doba kovanje se zasniva na znanstvenim osnovama i visokostručnim kadrovima. Pritom znanstvenu djelatnost, visokoškolsku nastavu i publicističku djelatnost provode stručnjaci iz područja → oblikovanja deformiranjem.
Bio je voditelj poznate karlovačke trgovine željeznom robom. Godine 1876. osnovao je Tvornicu limenih štednjaka, bravarske i željezne robe u Karlovcu. Tvornica je proizvodila limenu robu, peći, umivaonike, okove za prozore, ključanice, željezne ograde, štednjake, bakrene kotliće i pletenu robu od žice. Zapošljavala je 160 radnika, a za pogon strojeva rabila je elektromotor, u to doba velike snage od 96 KS (71 kW). Od 1903. Jelenc je postupno kupovao prostrana prazna zemljišta uz željezničku prugu, gdje je potom izgradio proizvodne hale, pomoćne radionice i skladišta. Upravnu zgradu tvornice, kasnije poznatu karlovačku vilu, izgradio je 1910.
Tvornicu je naslijedio njegov sin Rudolf, a 1921. postala je dioničko društvo s kapitalom od milijun kruna. Uoči velike svjetske krize 1928. nagomilavao se dug, a otplatu, kao i samu tvornicu 1931. preuzeo je norveški koncern Mustad. Poduzeće je nakon 1945. nacionalizirano i poslovalo pod nazivom → ŽE–ČE.
Schwarz, David (Keszthely, Mađarska, 7. XII. 1850 − Beč, 13. I. 1897), izumitelj, idejni tvorac prvoga zračnog broda krute konstrukcije.
Od 1860-ih živio je u Županji, gdje je izučio za trgovca. U Zagreb se doselio u drugoj polovici 1880-ih i bavio se trgovinom drvenom građom, a kraj Našica podignuo je pilanu. Proučavajući tehničku literaturu, došao je do zamisli o upravljivoj aerostatičkoj letjelici čvrste konstrukcije s motornim pogonom i kruto ovješenom gondolom. Napustio je trgovinu i posvetio se konstruiranju zračnoga broda. U izradbi nacrta pomogao mu je šumarski inženjer Josip Pfister. Uočivši primjenjivost aluminija u zrakoplovnoj tehnici na Svjetskoj izložbi u Parizu (1889), zaposlio se u pogonima tvorničara Carla Berga u Lüdenscheidu i Evekingu u Njemačkoj, kako bi se posvetio istraživanju mogućnosti povećanja čvrstoće aluminijskih slitina te spajanja dijelova zakivanjem i lemljenjem u čemu je polučio određene uspjehe. Projekt letjelice na kojoj je radio 1892. je austrougarsko Ministarstvo rata u Beču odbilo. Na preporuku ruskoga veleposlanstva i uz vojnu potporu, iste je godine u Sankt Peterburgu ipak započela gradnja. U suradnji s Bergom, 1894. dovršen je prvi metalni zračni brod duljine 31 m, mase 2530 kg i obujma 3284 m³. Pokusni let nije uspio jer je pri punjenju vodikom došlo do pucanja unutarnjih radijalnih nosača te djelomične implozije i propuštanja vanjske aluminijske stijenke. Schwarz je napustio Rusiju, a brod je proglašen neuporabivim te rastavljen. Iste godine sklopio je novi ugovor u kojem je istaknut kao izumitelj, a Berg je pod Schwarzovim tehničkim vodstvom i uz diobu dobiti ovlašten za gradnju zračnih brodova za prusku, tj. njemačku vladu. Pothvat je dobio potporu oblasti 1895. te su vojni i Bergovi inženjeri prema Schwarzovim naputcima izradili nacrte i sastavne dijelove, koji su uz sudjelovanje ljudstva Odreda zračnih brodova sastavljeni na berlinskom vojnom vježbalištu Tempelhofu 1896.
Zračni brod Davida Schwarza
Drugi zračni brod, također gotovo u cijelosti izrađen od aluminija, bio je aerodinamična cilindrična oblika sa stožastim prednjim dijelom, duljine 38,32 m, promjera 12 m, mase 3560 kg i obujma 3697 m³. Rešetkasti nosači i uzdužni profili tvorili su kostur konstrukcije presvučene aluminijskom ljuskom debljine 0,2 mm, a uz donji dio trupa bila je pričvršćena gondola. Četverocilindrični benzinski motor tipa Daimler od 12,9 KS trebao je sustavom prijenosnih remena pokretati četiri propelera (dva bočna i stražnji za potisak i usmjerivanje te jedan između trupa i gondole za dodatni uzgon), a proračunata nosivost broda bila je 240 kg (osoba i 130 kg balasta). Pokusno polijetanje 1896. nije uspjelo zbog vodika nedostatne čistoće. Nakon Schwarzove smrti njegov udio u poslovnom pothvatu preuzela je njegova udovica Melanija. Proizveden je zadovoljavajući vodik te je po njezinu nalogu izveden i prvi javni let 3. XI. 1897. Brod je uz žurno slijetanje uništen pri prvome letu, a visina koju je dosegnuo iznosila je oko 460 m. Berg je 1898. s Ferdinandom von Zeppelinom i njegovim Društvom za promicanje zrakoplovstva ugovorio daljnju proizvodnju brodova, a Schwarzovoj udovici isplaćena je naknada. Zeppelin je 1900. prema Schwarzovu projektu izradio zračni brod i nezasluženo stekao slavu tvorca prvoga zračnoga broda, dok je Schwarz pao u zaborav.
Ispred → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu postavljen je 2001. portret D. Schwarza u bronci, autora Stjepana Gračana.
Turković, Vjenceslav (Kraljevica, 28. IX. 1826 – Karlovac, 30. IV. 1902), poduzetnik, brodovlasnik.
Doselio se 1830–ih u Karlovac, gdje se bavio trgovinom drvenom građom i žitaricama. Udružio se s Franjom Türkom u poduzeće Türk i Turković (1858–86), koje je postalo vodeće poduzeće u toj grani trgovine u Hrvatskoj. Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru (1865–71). Istodobno je u Kraljevici potaknuo brodograđevnu djelatnost, gdje je od 1867. → Vatroslav Arčanin za njega izgradio pet velikih jedrenjaka: Grad Karlovac (1868), Josip Juraj Strossmayer (1869), Kraljevica (1870), Tri brata (1871) i Tri sina (1875). Jedrenjak Tri sina bio je nosivosti 1200 t, Kraljevica oko 838 t, a Tri brata oko 535 t. Jedrenjaci su plovili po cijelom svijetu, a njima su zapovijedali i upravljali domaći pomorski kapetani. Godine 1882. kupio je imanje Kutjevo koje su njegovi sinovi pretvorili u uzorno gospodarsko dobro.
Horvatić-Baldasar, Ksenija (Sarajevo, 29. IX. 1929 – Zagreb, 7. V. 2019.), matematičarka, stručnjakinja za nacrtnu i konačnu geometriju.
Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1954., magistrirala 1966. te doktorirala 1983. disertacijom Istraživanja semi-dvoravnina reda 10 i konstrukcija jedne nove semi-dvoravnine reda 14. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu habilitirala je 1971. iz područja geometrije. Radila je na II. gimnaziji u Zagrebu (1954−55). Od 1955. predavala je Nacrtnu geometriju na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, gdje je od 1991. bila izvanredna profesorica. Predavala je i na Građevinskome fakultetu u Splitu, Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu, Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te Mašinskom fakultetu u Banjoj Luci. Umirovljena je 1994.
Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je konačna geometrija. Zajedno s I. Babić autorica je udžbenika Nacrtna geometrija (1997−2007).
Juraga, Ivan (Šibenik, 22. VII. 1952), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje korozijski postojanih materijala.
Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1976., magistrirao 1985. i doktorirao 1994. disertacijom Utjecaj uvjeta zavarivanja visokolegiranih čelika na otpornost prema rupičastoj koroziji (mentor → S. Kralj). Radio je u poduzeću Montmontaža kao odgovorni inženjer za zavarivanje (1977−79). Od 1980. radi na Fakultetu, od 2007. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Zavarivanje u brodogradnji, Mehanizmi zaštite od korozije te Korozija i zaštita. Bio je voditelj Laboratorija za zavarivanje (1981−85., 1989−94), Katedre za zaštitu materijala (1997−2012), predstojnik Zavoda za zavarene konstrukcije (1998−2000., 2014−15) te dekan Fakulteta (2010−14).
Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa uključuju korozijske fenomene u području zavarenih spojeva visokolegiranih čelika te zavarivanje korozijski postojanih materijala. Suautor je knjiga Reparaturno zavarivanje (1994), Pogreške u zavarenim spojevima (1998−2015), Korozija i zaštita premazima (2014). Glavni je urednik časopisa Zavarivanje od 1996. Član je nadzornoga i poslije upravnoga odbora Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja od 1982., kojega je bio tajnik u dvama mandatima (1983−93).
Sapunar, Zorislav (Ložišća, Brač, 31. III. 1920 − Rijeka, 19. I. 1988), strojarski inženjer, stručnjak za teoriju mehanizama.
Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1965. disertacijom Sinteza mehanizama s nižim kinematičkim parovima za tačnu realizaciju prenosnog gibanja (mentor → D. Bazjanac). Za II. svj. rata aktivno se uključio u Narodnooslobodilački pokret. Nakon demobilizacije 1945. bio je pomoćnik direktora Uprave za koordinaciju rada znanstvenih instituta u Predsjedništvu vlade SFRJ, te znanstveni suradnik Konstrukcionog biroa Generalne direkcije vazduhoplovne industrije. Od 1952. predavao je u Srednjoj tehničkoj školi i na Višoj stručnoj pedagoškoj školi u Rijeci. Na Tehničkome fakultetu u Rijeci radio je od 1960., gdje je predavao kolegije Tehnička mehanika, Statika, Mehanizmi, Mehanika I. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku i računarsko inženjerstvo, prodekan u tri mandata, dekan Fakulteta (1970−72) te prvi rektor Sveučilišta u Rijeci (1973−76). Umirovljen je 1976.
Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su mehanizmi, mehanika i statika. Autor je udžbenika Nauka o Čvrstoći I−II (1961−67), Tehnička mehanika I−III (1964−65), Fizika. Udžbenik za učenike škola za kvalificirane radnike (1967), Kinematika (1974), Statika (1978) te suautor udžbenika Dinamika (1980). Baveći se i popularnom publicistikom, napisao je knjigu Podmornica (1952).
Kozličić, Mithad (Zenica, 14. IV. 1954 – Bihać, 15. VIII. 2021), povjesničar pomorstva Jadrana i pomorski časnik.
Diplomirao je 1978. na Mornaričkoj vojnoj akademiji u Splitu, magistrirao 1984. na Interuniverzitetskome centru u Dubrovniku, doktorirao 1988. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Historijska geografija istočnog Jadrana u svjetlu rezultata istraživanja antičkih geografskih djela. Bio je časnik na podmornicama i brodovima JRM-a (1978−86), pomoćnik ravnatelja i kustos u Vojnopomorskome muzeju ratne mornarice (1986−91) i ravnatelj Vojnopomorskoga muzeja Hrvatske ratne mornarice u Splitu (1991−92). Na Sveučilištu u Zadru predavao je od 1992., od 2000. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Povijest svjetskog pomorstva, Povijest hrvatskog pomorstva, Historijsku geografiju, Povijest kartografije, Povijesnu demografiju. Bio je osnivač i voditelj magistarskog i doktorskog studija Povijest hrvatskog pomorstva (1998−2006), suosnivač i voditelj poslijediplomskoga doktorskog studija Jadran − poveznica među kontinentima (2010–2020) te pročelnik Odjela za povijest (2001−14).
Područja njegova znanstvenog interesa su povijest pomorstva i kartografije, historijska geografija i povijesna demografija istočnoga Jadrana i bližega zaobalja. Autor je monografskih djela Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku (1990), Hrvatsko brodovlje (1993), Atlas. Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana (1995). Redoviti je član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2012. te professor emeritus Sveučilišta u Zadru od 2021.
Korbar, Andrej (Beograd, 25. XI. 1936), brodograđevni inženjer, stručnjak za pogon podmornica.
Diplomirao je na Vojnopomorskoj mašinskoj akademiji u Puli 1959. Kao vojni student diplomirao je na Tehničkome fakultetu u Rijeci 1973. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu magistrirao je 1980., a doktorirao 1984. disertacijom Utjecaj regeneratora, štetnih prostora i otpora strujanja na Stirlingov proces (mentor → I. Kolin). Služio je kao časnik na brodovima i podmornicama JRM-a (1959–69), gdje je bio i upravitelj stroja na podmornici Heroj. Od 1974. radio je na → Brodarskom institutu u Zagrebu, kojeg je bio i direktor (1990–91). Također je predavao kolegije o brodskome pogonu na FSB-u (1974−90), gdje je 1990. izabran za višega znanstvenoga suradnika. Umirovljen je 1993.
Područje njegova znanstvenoga i stručnoga rada je brodsko strojarstvo, tj. pogon podmornica. Autor je knjiga Osmotreno periskopom (2000), Vlastitim snagama do Heroja (2002), Podmorničarstvo. 100 godina (2007). Suosnivač je udruge Podmorničar (2008). Dobitnik je nagrade HAZU-a 2008.
Šavar, Šime (Pag, 9. VIII. 1922 − Zagreb, 15. X. 2002), strojarski inženjer, stručnjak za obradbu odvajanjem čestica.
Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu diplomirao je 1955., magistrirao 1969. te doktorirao 1973. disertacijom Određivanje zavisnosti sile i momenta rezanja od specifičnih uvjeta režima rada i geometrije obrade kod istosmjernog obodnog glodanja (mentor → R. Zdenković). Radio je u mehaničkoj radionici Državne solane u Pagu, splitskom poduzeću Brodospas, te zagrebačkim poduzećima Jugopetrolu, kao referent i šef službe primjene goriva i maziva i Interpetrolu, gdje je bio tehnički direktor. Istodobno je radio na Visokoj tehničkoj školi kao asistent (za alatne strojeve), od 1966. kao predavač kolegija Obrada odvajanjem čestica, te voditelj Laboratorija za obradu skidanjem strugotine. Na FSB-u radio je od 1962., gdje je od 1979. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Obrada odvajanjem čestica i Obradni strojevi te Obradni sustavi. Bio je voditelj Katedre za alatne strojeve i pripadajućega laboratorija (1981−89), predstojnik Zavoda za tehnologiju (1982−83) i dekan Fakulteta (1974−78). Umirovljen je 1989.
Područja njegova stručnog i znanstvenog interesa su obradba odvajanjem čestica te obradbeni strojevi i sustavi. Autor je udžbenika Obrada odvajanjem čestica I−II (1977).
Ružinski, Nikola (Novoselec kraj Ivanić-Grada, 7. IV. 1945), strojarski inženjer, stručnjak za zaštitu okoliša i tehnološku pripremu voda u energetskim postrojenjima.
Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1976., magistrirao 1985. te doktorirao 1990. disertacijom Novi tehnološki postupak obrade bunarskih voda Panonske regije (mentor → M. Mustapić). Bio je zaposlen na FSB-u, od 2000. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Tehnologija vode, goriva i maziva, Kemija u energetskim postrojenjima, Ekološka zaštita i uređaji. Bio je voditelj Laboratorija za vodu, gorivo i mazivo (1977−90), voditelj Katedre za zaštitu okoliša (2000−05), voditelj Katedre za ekološku zaštitu, vodu, gorivo i mazivo (2000−10) te prodekan (1992−93). Od 1993. do 1997. bio je pomoćnik ministra, a 1997−2000. zamjenik ministra pri Ministarstvu znanosti i tehnologije Vlade RH. Državni tajnik za zaštitu okoliša pri Ministarstvu zaštite okoliša, graditeljstva i prostornog uređenja bio je 2005−11. Umirovljen je 2011.
Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su tehnološka priprema voda te procesi taloženja i korozije u energetskim postrojenjima, priprema pitkih voda, zaštita okoliša i gospodarenje otpadom. Suautor je knjige Obrada otpadnih voda biljnim uređajima (2010).
Elčić, Zvonko (Brod na savi, danas Slavonski Brod, 19. III. 1933), strojarski inženjer, stručnjak za konstrukciju turbina.
Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultetu strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu diplomirao je 1957. Iste godine zaposlio se u poduzeću → Jugoturbinau Karlovcu, gdje je radio kao konstruktor (1957−64), voditelj konstrukcijskoga ureda (1964−70), glavni inženjer proizvodnje turbina (1970−80., 1985−90), a u ABB Tvornici energetskih postrojenja, pravnome sljedniku Jugoturbine, bio je glavni inženjer (1991−98). Specijalizirao se 1965. u Harkovu u Ukrajini. S radom je počeo konstruirajući turbine manjih jediničnih snaga (150 − 12500 kW), razvijao je konstrukciju cijele porodice jednokućišnih turbina, uhodavao njihovu proizvodnju te otklanjao greške u konstrukciji, a poslije se bavio tehničkim problemima uvođenja u proizvodnju turbina većih jediničnih snaga (iznad 100 MW) te projektiranjem složenih termoenergetskih cjelina. Uveo je decimalni sustav i tipizaciju u konstrukciju parnih turbina. Usporedno je radio kao profesor na Višoj tehničkoj strojarskoj školi u Karlovcu (1965–90), te od 1984. kao viši predavač na Katedri za turbostrojeve Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Umirovljen je 1998.
Autor je knjiga Parne turbine (1983) i Stapni parni strojevi (2012), te suautor poglavlja o parnim i plinskim turbinama u priručniku Praktičar (1973).
oblikovanje deformiranjem, tehnologija oblikovanja kojom se mijenja oblik izratka bez odvajanja čestica, promjenom mikrostrukture i dislokacijom materijala. Dijeli se na postupke razdvajanja materijala: štancanje (probijanje, prosijecanje), opsjecanje, zasijecanje, kalibriranje, fino štancanje, i oblikovanja materijala: sabijanje, provlačenje, duboko vučenje, → kovanje, istiskivanje, valjanje, savijanje, utiskivanje, optiskivanje, itd. Materijal se opterećuje iznad granice elastičnosti, odn. dovodi se u stanje plastičnog tečenja. Plastično deformiranje obavlja se u hladnom (pri sobnoj temperaturi) ili vrućem stanju, kada porastom temperature metalu opada otpor kojim se suprotstavlja deformiranju, što omogućuje lakšu obradbu. Odabir procesa obradbe ovisi o više čimbenika: obliku, dimenzijama i kvaliteti početnoga materijala, konfiguraciji i stupnju složenosti gotovoga proizvoda, načinu preradbe, konstrukciji alata, vrsti i veličini raspoloživa stroja (kovački batovi, preše, strojevi za savijanje, škare, automati, itd.). Potreban rad deformiranja može se ostvariti i s pomoću pneumatike, hidraulike, eksploziva, magnetskoga polja, električnih impulsa, itd. Proizvode se dijelovi složenih oblika, uske izradbene tolerancije, velikih mehaničkih kvaliteta i male mase, uz nizak utrošak materijala, visoku proizvodnost i nisku cijenu. Postupci oblikovanja metala nalaze najširu primjenu u metaloprerađivačkoj, motornoj i zrakoplovnoj industriji, industriji poluproizvoda, preciznoj mehanici i sl., te su isključivo vezani uz serijski tip proizvodnje. Danas se deformiranjem prerađuje više od 85% ukupno proizvedenoga čelika te više od 90% obojenih metala i njihovih slitina.
Postupci oblikovanja deformiranjem pojavljuju se od početaka uporabe metala kao materijala za izradbu oruđa i oružja (kovanje). Do povećane primjene tih postupaka dolazi razvojem alatnih strojeva, a danas nalaze primjenu u metalnim industrijama, npr. za preradbu limova (ploče, vrpce, komadni limovi), preradbu kompaktnih tijela (valjani i kovani profili raznih oblika poprečnih presjeka, šipkasti materijali, gredice, debele ploče i sl.) i dr. Pojavom metalne industrije na području Hrvatske postupci oblikovanja metala deformiranjem postali su važan dio proizvodnje u metaloprerađivačkim tvornicama. Proizvodnja kovanih i valjanih proizvoda (limovi, tračnice, betonsko željezo i profili, cijevi, vučene šipke) temeljna je djelatnost željezara. U Hrvatskoj su se 1939. počeli izrađivati planovi za gradnju željezare u Capragu u Sisku, gdje je iste godine proradila talionica te se 1948. proširila i prerasla u → Željezaru Sisak. U Splitu je 1969. osnovana željezara s čeličanom i valjaonicom za proizvodnju betonskoga čelika (→ Željezara Split).
Visoko školstvo i publicistika
Visokoškolska nastava iz područja oblikovanja metala deformiranjem započela je na današnjem Zavodu za tehnologiju Fakulteta strojarstva i brodogradnje, koji je sljednik Zavoda za mehaničku tehnologiju Tehničke visoke škole u Zagrebu osnovanoga 1922. Osnivač i prvi pročelnik Katedre za oblikovanje deformiranjem, osnovane 1959., bio je → Josip Hribar, kojega je 1971. naslijedio → Aleksandar Povrzanović. Godine 1992. dužnost je preuzeo → Andrija Mulc, a 2002. Miljenko Math. Znanstvena djelatnost te katedre usmjerena je prema istraživanju u ponašanju metala u deformacijskim postupcima te građi i karakteristikama strojeva i alata za oblikovanje deformiranjem.
Nakon što su 1960. osnovani splitski Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje i riječki Strojarski fakultet (od 1973. Tehnički fakultet) te 1962. Centar za izvanredni studij u Slavonskome Brodu (od 1973. Strojarski fakultet, gdje se istaknuo → Branko Grizelj) nastava se održava i na tim visokim učilištima.
Uz mnogobrojne članke objavljene u periodici, stručnjaci iz područja oblikovanja metala deformiranjem objavili su više knjiga i sveučilišnih udžbenika: Odabrana poglavlja obrade metala deformiranjem (A. Povrzanović, 1996), Oblikovanje materijala deformiranjem (B. Grizelj, 2002), Oblikovanje lima deformiranjem (B. Grizelj, 2009), Volumensko oblikovanje deformiranjem (B. Grizelj, 2012).
Radonić, Antun (Korčula, 2. V. 1951), muzejski djelatnik, popularizator i edukator u području astronomije, astronautike i raketne tehnike.
Gimnaziju je završio u Korčuli 1969. Studirao je fiziku na Priroslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U Tehničkome muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, gdje je bio voditelj planetarija, radio je od 1972. do umirovljenja 2016. Nastupao je u mnogobrojnim radijskim i televizijskim emisijama govoreći o temama iz područja astronomije, astronautike i raketne tehnike, te je održao mnoga javna predavanja širom Hrvatske. Od 1997. stalni je suradnik radijske emisije Andromeda Hrvatske radiotelevizije, posvećene istraživanju svemira. Objavio je mnogo popularnoznanstvenih članaka u časopisima, tjednicima i dnevnim listovima, a ponajviše u časopisu Zvjezdarnice Zagreb Čovjek i svemir, časopisu Hrvatskoga prirodoslovnoga društva Priroda i časopisu Hrvatske zajednice tehničke kulture → ABC tehnike. U knjizi Pogled u svemirski ocean (1993) autor je poglavlja Nove spoznaje o tijelima Sunčeva sustava, te je suautor zbornika Naše plavo nebo (2009). Redoviti je komentator događaja iz područja svemirskih letova i svemirske tehnologije, kao i istraživanja i otkrića u području astrofizike. Dobitnik je Godišnje nagrade Hrvatske zajednice tehničke kulture (1997) i Nagrade za životno djelo Hrvatske zajednice tehničke kulture 2014.
Mikuličić, Miroslav (Sušak, 24. II. 1906 – Rijeka, 27. III. 1991), strojarski inženjer, stručnjak za pogonske strojeve i motore.
Diplomirao je 1929. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu. Nakon diplome radio je u više državnih institucija i poduzeća. Na FSB-u je predavao od 1955. do 1960., kada je u zvanju redovitoga profesora prešao na riječko sveučilište, gdje je bio suosnivač Tehničkoga fakulteta. Bio je prvi dekan toga fakulteta, a ondje je dužnost obavljao i u sljedećem izbornom mandatu (1960−64). Uveo je kolegije Osnove toplinskih stapnih strojeva, Motori s unutarnjim izgaranjem, Toplinski strojevi i parni kotlovi, Brodski pogonski strojevi, Brodski pomoćni strojevi. Bio je osnivač i direktor Instituta za strojarstvo, brodogradnju i građevinarstvo (1971) kao posebne radne jedinice Fakulteta. Osnivač je i predstojnik Zavoda za termodinamiku i energetiku. Umirovljen je 1976.
Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su pogonski strojevi i motori. Autor je udžbenika Motori s unutrašnjim izgaranjem (1959) i Motori I (1976). Bio je član prvoga uredničkoga kolegija časopisa Strojarstvo, koji izlazi od 1959. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1976.
Kamenarović, Ivan (Sinj, 8. IX. 1934 − Rijeka, 18. XII. 2015), matematičar i pedagog, stručnjak za diferencijalnu geometriju.
Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1957., magistrirao 1966. te doktorirao 1979. disertacijom Prilozi diferencijalnoj geometriji pravčastih tvorevina u izotropnom prostoru I3(1). Radio je u Majstorskoj školi u Rijeci te Pomorskoj školi u Bakru, a od 1960. na Tehničkome fakultetu u Rijeci, gdje je 1997. izabran za redovitoga profesora. Predavao je kolegije Matematika I−III i Inženjerska matematika I−II. Bio je predstojnik Zavoda za matematiku, prodekan u tri mandata (1979−83., 1989−91) te dekan (1985−87).
Područja njegova znanstvenoga rada bila su diferencijalna geometrija prostora s degeneriranim projektivnim metrikama, svojstva poopćenih Möbiusovih m-struktura, koordinatna obradba linearnih kompleksa u izotropnom prostoru I3, geometrija galileijevskoga prostora G3. Autor je sveučilišnih udžbenika Analitička geometrija (1967), Diferencijalna geometrija (1970), Matematika III (1980), Inženjerska matematika I (1997).
Ivušić, Vinko (Vela Luka, 21. III. 1946), strojarski inženjer, stručnjak za tribološka ispitivanja.
Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1970., magistrirao 1979. te doktorirao 1986. disertacijom Utjecaj mikrostrukture materijala na otpornost abrazijskom trošenju (mentor → R. Zgaga). Radio je u tvornici Nikola Tesla u Zagrebu (1970−71) i u brodogradilištu Montmontaža – Greben u Veloj Luci (1971−74). Na Fakultetu radi od 1974., gdje je od 1997. redoviti profesor. Predavao je kolegije Materijali I−II, Struktura i svojstva materijala, Izbor materijala, Tribologija. Voditelj je Katedre za materijale i tribologiju (od 1997).
Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su izbor, istraživanje i primjena materijala, ponajprije materijala otpornih na trošenje. Autor je udžbenika Tribologija (1998). Predsjednik je Hrvatskoga društva za materijale i tribologiju. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost (2000).
Tvornica željezničkih vozila Gredelj d. o. o.(TŽV Gredelj), poduzeće za projektiranje, proizvodnju, obnovu i održavanje željezničkih vozila, opreme i strojeva sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1894. kao izdvojeni pogon Glavne željezničke radionice u Budimpešti pod nazivom Strojarnica/Radionica Kraljevskih ugarskih državnih željeznica. Radionički kompleks bio je smješten u Trnju, a sastojao se od pogonâ za održavanje lokomotiva i vagona, tokarske radionice, kovačnice, ličionice, zgrade uprave, radničkoga restorana i spremištâ. U radionici je isprva bilo oko 200 zaposlenih, većinom domaćih nekvalificiranih radnika, dok je stručno osoblje dolazilo iz raznih dijelova Austro-Ugarske Monarhije.
Od odvajanja od Glavne željezničke radionice do II. svj. rata
Od 1904. radionica je poslovala neovisno o Glavnoj željezničkoj radionici u Budimpešti, zapošljavala je oko 500 radnika, a mjesečno je mogla popraviti pet do šest lokomotiva i stotinjak vagona. Osnivanjem trogodišnje Željezničke zanatske škole 1905., počela je sustavna izobrazba stručnog kadra, uglavnom strojobravara i tokara. Tijekom 1911. i 1912. dograđene su radionice za popravak vagona i opremu lokomotiva, izgrađena je nova tokarska radionica te je u pogon puštena električna centrala pokretana trima dizelskim motorima ukupne snage 1000 KS (736 kW). Opseg poslova i broj zaposlenika stalno su rasli, radionica je proširena, izgrađeni su novi pogoni (1922. izgrađena je ljevaonica sivoga lijeva te ljevaonice bronce i aluminija, 1926. skladište materijala, 1928. dograđena je kovačnica, 1929. izgrađena je pilana, a 1935. alatnica, kovačnica lisnatih opruga i cjevkara), počele su se primjenjivati i nove tehnologije (1923. prihvaćena je tehnologija lijevanja parnih cilindara, 1931. nabavljen je parni čekić za složene kovačke poslove, a od 1935. uvedeno je i elektrozavarivanje). Nakon I. svj. rata radionica je poslovala u sastavu Državnih željeznica isprva Kraljevstva, a od 1921. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te od 1929. Jugoslavenskih državnih željeznica. S približno 2500 djelatnika 1938. bila je jedno od najvećih industrijskih poduzeća u Savskoj banovini.
Od održavanja i popravaka do projektiranja i proizvodnje
Tijekom II. svj. rata radionica je djelovala u sklopu Hrvatskih državnih željeznica NDH, a u razdoblju 1943−45. poslovanje je svedeno na 30–40% predratnih kapaciteta. Nakon rata, u kojem sama radionica nije bila izložena ratnim oštećenjima, oštećene su gotovo sve lokomotive, pa je radionica preuzela obnovu željezničkoga voznog parka. Godine 1947. preimenovana je u Željezničku radionicu Zagreb. Dodijeljeni su joj remont i održavanje električnih lokomotiva i motornih vlakova preuzetih od Italije, a od 1955. i remont dizelskih lokomotiva. U razdoblju 1947−57. poduzeće je u više stotina četveroosovinskih i dvoosovinskih putničkih vagona te vagona za spavanje zamijenilo drvene oplate metalnima te moderniziralo njihovu unutrašnjost. Sredinom 1950-ih, nakon što je 1952. izdvojeno iz Glavne direkcije Jugoslavenskih željeznica, poduzeće (tada pod nazivom Ivan Krajačić) počelo je proizvoditi vagone za poštanski promet, a poslovanje je preusmjereno i na projektiranje i proizvodnju novih vozila – vagona i strojeva (brusilica, prikolica, okretnih postolja, dizalica). Od 1954. do 1959. poduzeće je poslovalo pod imenom Radionice željezničkih vozila Zagreb, a 1959. promijenilo je naziv u Tvornica za izradu i popravak željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb u čast revolucionara, narodnoga heroja, koji je u njoj radio kao metalostrugar. Od 1962. poduzeće nosi naziv Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb.
Proizvodni pogon Radionice željezničkih vozila Zagreb, druga polovica 1950-ih
Prvi aluminijski vlak u Europi
U suradnji s tvornicama iz Hrvatske (Rade Končar, Prvomajska, Ventilator i Munja iz Zagreba, Vulkan iz Rijeke, Boris Kidrič iz Šibenika, Svjetlost iz Splita, Tvornica vijaka iz Knina, Azbest iz Ploča) te iz ostalih dijelova Jugoslavije (FAMOS iz Sarajeva, Trudbenik iz Doboja, Litostroj, Iskra i Termika iz Ljubljane, Lesonit iz Ilirske Bistrice, Prva petoletka iz Trstenika, Izolit i Titovi zavodi iz Skoplja), Gredelj je 1961. prvi u Europi proizveo prototip dizelsko-električnoga motornoga vlaka s aluminijskom oplatom i dvoja motorna kola s upravljačnicama na oba kraja kompozicije, koji je trebao prometovati između Zagreba i Beograda. Godine 1963. u promet su puštene tri kompozicije tzv. aluminijskoga vlaka (serija 611), koje su na relaciji Zagreb–Split vozile do 1974. Za zagrebačku Gradsku željeznicu izgrađen je 1962. aluminijski motorni vlak za uskotračnu prugu, popularno zvan Srebrna strijela, koji je sve do 1979. povezivao Zagreb i Samobor. Zbog nedostatka prostora i neodgovarajućih uvjeta rada na dotadašnjoj lokaciji, dio proizvodnje preseljen je u industrijsku zonu u Vukomercu (gdje je 1967. pušten u rad novoizgrađeni pogon za održavanje lokomotiva), kamo se do 2010. preselilo cijelo poduzeće.
Dizelsko-elektromotorni vlak serije 611, proizveden u Tvornici za izradu i popravak željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb 1961.
Dizelsko-elektromotorni vlak srebrna strijela, proizveden u Tvornici za izradu i popravak željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb 1962.
Niskopodni tramvaj i dizelski motorni vlak za prigradski putnički promet
Od 1979. do 1988. poduzeće je djelovalo pod nazivom RO Remont i proizvodnja željezničkih vozila u sklopu SOUR-a ŽTP Zagreb, od 1990. do 1993. nastavilo je rad u sklopu Hrvatskih željeznica, mijenjajući naziv više puta, a od 1996. posluje pod nazivom Tvornica željezničkih vozila Gredelj. Do polovice 1990-ih Gredelj je obnavljao vagone za prijevoz putnika te sudjelovao u remontu nuklearne elektrane Krško. Tijekom 2000-ih bio je dio konzorcija za projektiranje i proizvodnju niskopodnih tramvaja za → Zagrebački električni tramvaj (tip 2200), a obnavljao je i modernizirao lokomotive i vlakove za Hrvatske željeznice i željeznice zemalja u regiji. Godine 2011. po narudžbi Hrvatskih željeznica projektirao je i proizveo niskopodni dizelski motorni vlak za regionalni putnički prijevoz (serija 7022) te sudjelovao u proizvodnji niskopodnih elektromotornih vlakova za prigradski putnički promet i regionalni putnički promet (serija 6112). Prodajom zemljišta u Trnju financirao je izgradnju novih pogona i dovršetak preseljenja tvornice na Vukomerec. Unatoč ulaganjima koja su rezultirala izgradnjom jednoga od najmodernijih industrijskih postrojenja za proizvodnju i servisiranje željezničkih vozila u Europi, Gredelj je od kraja 2012. u stečaju, a poslovanje je nastavljeno sa smanjenim brojem zaposlenika.
Dizelsko-motorni vlak serije 7022 HŽ Putničkoga prijevoza
Mazarović, Krsto (Perast, polovica XVIII. st.), letač balonom.
Nakon letova u Češkoj, Bavarskoj i Austriji, u Zagrebu je 15. XII. 1789. izveo prvi let balonom na topli zrak u Hrvatskoj. Balon je bio načinjen od čvrsta papira, visok 30 stopa i širok 20 stopa (oko 10 × 6,5 m), obavijen mrežom o koju je bila ovješena gondola za letača i opremu. Ispod balona nalazilo se ložište, gdje je izgaranjem smjese vlažne slame i vune nastajao topli zrak koji je punio balon. Upravljanje je bilo moguće po visini, mijenjanjem temperature zraka. Let balonom započeo je u blizini zagrebačke katedrale, trajao je tridesetak minuta, a područje slijetanja bio je Donji grad blizu rijeke Save. Let je ponovljen 1790., pri čemu je Mazarović uzletio s istoga mjesta, a sletio u Turopolju. Tijekom leta Mazarović je izveo prvo mjerenje tlaka zraka barometrom u Hrvatskoj.
Uzelac, Emil(Milan) (Komárno, Slovačka, 26. VIII. 1867 − Zagreb, 7. I. 1954), vojni časnik, elektrotehnički inženjer i letač, utemeljitelj ratnoga zrakoplovstva Austro-Ugarske Monarhije.
Rodom je iz ličke obitelji, a odrastao je blizu Karlovca, gdje je završio realnu gimnaziju. Diplomirao je topništvo i inženjeriju 1888. na Tehničkoj vojnoj akademiji u Beču. Kao poručnik austrougarske vojske služio je u Puli i Trstu, a poslije se u Zadru istaknuo kao stručnjak za gradnju utvrda. Diplomirao je elektrotehniku na Pomorskoj akademiji u Trstu, stekao čin poručnika Trgovačke mornarice (1896) te plovio po Jadranu i Atlantiku. Stekao je čin natporučnika 1898., a 1900. ušao u zapovjedništvo inženjerije u Celovcu (Klagenfurtu), gdje je 1908. promaknut u čin bojnika. Reorganizacijom ustroja vojske 1909. došao je u dodir sa zrakoplovstvom i uočio prednost zrakoplova nad zračnim brodovima. Uzelac je 1912. položio letački ispit i završio tečaj za ratnoga pilota te imenovan zapovjednikom Odjela zračnih brodova. Kako mogućnosti zrakoplovstva do tada nisu bile prepoznate, Uzelac je preuzeo odgovornost iz temelja izgraditi, osposobiti i opremiti operativno učinkovite zrakoplovne snage. Za svoj je trud i uspješnost višestruko odlikovan. U međuvremenu je završio obuku za pilota slobodnog balona (1914), promaknut je u čin pukovnika (1914) i poslije general-bojnika (1918). Potkraj rata je reorganizacijom zapovjedništva austro-ugarske vojske 1918. degradiran na dužnost zamjenika zapovjednika zrakoplovstva.
Nakon raspada austrougarske vojske, 1920. svoj Memoar o organizaciji vazduhoplovstva u Kraljevini SHS (1920) predstavio je generalskomu zboru vojske nove kraljevine. Iste godine primljen je u vojsku te mu je dodijeljeno mjesto načelnika Odjeljenja za zrakoplovstvo pri Ministarstvu vojske i mornarice. Unatoč tome što je postavio temelje novom zrakoplovstvu, zbog upozoravanja na korumpiranost dijela generala i zbog bliske veze s uglednicima Hrvatske seljačke stranke, 1923. prisilno je umirovljen. Nakon umirovljenja surađivao je sa zemunskom tvornicom zrakoplova Ikarus, vlasnika Demetra Konjovića, gdje je pomagao oko nabave materijala iz Beča.
Osnivanjem NDH, 10. IV. 1941. postaje počasnim generalom Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva, a 25. XI. 1941. odlazi u mirovinu. U povodu njegova 75. rođendana i 30. obljetnice pilotskoga zvanja, 1942. je u Zagrebu priređena svečanost na kojoj su se okupili mnogobrojni njemački, mađarski i hrvatski ratni zrakoplovci iz I. svj. rata.
hidrodinamika broda, znanstvena disciplina koja se bavi pojavama uzrokovanima uzajamnim djelovanjem vodene struje i broda u gibanju. Osnovna područja brodske hidrodinamike su → otpor broda, propulzija broda (→ brodski pogon), → upravljivost broda, → pomorstvenost.
Osnove određivanja hidrodinamičkih svojstava plovila predstavljaju modelska ispitivanja koja se provode u posebnim uvjetima. Središte istraživanja i rada na problematici brodske hidrodinamike u Hrvatskoj odvija se pri → Brodarskom institutu u Zagrebu, osnovanom 1948. Provode se modelska ispitivanja hidrodinamičkih svojstava u korelaciji s brodovima u prirodnoj veličini s pomoću više bazena i kavitacijskih tunela namijenjenih ispitivanju otpora, propulzije i upravljivosti broda, koji su zajedno s laboratorijima i upravnom zgradom izgrađeni neposredno prije otvorenja 1959. Prvo tegljenje izvedeno je na modelu tankera nosivosti 20 000 t za brodogradilište Uljanik.
Veliki hidrodinamički bazen s generatorom valova Brodarskog instituta u Zagrebu
Ispitivanje otpora broda u hidrodinamičkome bazenu Brodarskoga instituta u Zagrebu
Znanstveni i stručni rad u području brodske hidrodinamike odvija se na fakultetima koji obuhvaćaju programe namijenjene brodogradnji i pomorstvu, na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Tehničkome fakultetu u Rijeci, pomorskim fakultetima u Rijeci, Splitu, Zadru i Dubrovniku i dr., kojih su djelatnici objavili mnoštvo znanstvene i stručne literature.
Gabelich, Gary (Long Beach, 29. VIII. 1940 – San Pedro, 26. I. 1984), američki automobilist hrvatskoga podrijetla, prvi čovjek koji je vozio tlom brže od 1000 km/h.
Potomak hrvatskih emigranata. Utrkama se počeo baviti već u srednjoj školi. Pobjednik je prve svjetske utrke ubrzanja mlaznih automobila, gdje je postignuo brzinu od 402,34 km/h (1959). Radio je u tvorci svemirskih letjelica North American Rockwell (1960–69), najprije kao kurir. Nakon volontiranja da izvede slobodan pad s 9000 m za potrebe snimanja slijetanja svemirskih kapsula Apollo, zaposlen je kao probni astronaut na istome projektu (1968–69), testirajući održivost letjelica u bestežinskome stanju te njihovu toleranciju i performanse u uvjetima ekstremnih bočnih sila. Bio je prvi koji je utrku ubrzanja završio unutar sedam sekundi (1967), a postavio je i američki nacionalni brzinski rekord na utrci ubrzanja brodova postigavši brzinu veću od 322,38 km/h (1969).
Dana 23. X. 1970., vozeći jurilicu Blue Flame(Plavi Plamen) na isušenom slanom jezeru Bonneville Salt Flats kraj Wendovera, postignuo je prosječnu brzinu od 1014,5 km/h, postavši tako prvi čovjek koji je vozio brže od 1000 km/h. Taj je svjetski brzinski rekord ostvario 11,3 m dugačkim vozilom na tri kotača, pokretanim raketnim motorom na vodikov peroksid. Rekord je zabilježen u Guinnessovoj knjizi rekorda, i nije srušen 13 godina. Trkaću karijeru prekinuo je nakon nesreće u automobilu Funny Car na eksperimentalni pogon na četiri kotača (1972). Početkom 1980-ih bio je suosnivač poduzeća Rocketman Corporation, kojemu je cilj bio proizvesti vozilo American Way(Američki Način), koje bi moglo dosegnuti brzine veće od 1287 km/h, ali zbog Gabelicheve prerane smrti projekt je propao. Okušao se i na filmskome platnu kao glumac u filmu Joyride to Nowhere(Vožnja nikamo) 1977. Od 1985. jedan od parkova u gradu Long Beachu njemu u čast nosi ime Gabelich Park.
