Jeras, Dušan (Crikvenica, 30. VI. 1930 – Zagreb, 20. VII. 2019), strojarski inženjer, stručnjak za motore.

Diplomirao je 1955., magistrirao 1971. te doktorirao 1979. disertacijom O utjecaju promjenljivog radnog režima motora i vozila na dinamičko opterećenje nekih elemenata pogonskog mehanizma (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Karijeru je započeo kao konstruktor u poduzećima Rade Končar u Zagrebu (1954–58) i Tehnički remontni zavod u Bregani (1958–66). U razdoblju 1966–74. radio je na Visokoj tehničkoj školi KoV JNA u Zagrebu, najposlije u zvanju docenta.

Bio je honorarni suradnik Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu od 1960., gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 1985. Umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Laki motori, Stapni strojevi i Toplinski strojevi. Bio je predstojnik Zavoda za strojarstvo (1988–90), voditelj Katedre za motore i vozila (1990−97) te prodekan (1983–86) i dekan (1986–88) Fakulteta. Također je bio dekan Interfakultetskoga saobraćajnog studija u Zagrebu (→ Fakultet prometnih znanosti) 1979−81.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su ekološki problemi uzrokovani radom motora cestovnih vozila, praćenje mjera za kontrolu emisije štetnih tvari, te istraživanje procesa izgaranja u motoru i mogućnosti korištenja alternativnih goriva. Autor je udžbenika Motori s unutrašnjim izgaranjem (1975) i Klipni motori – uređaji (1992) te suautor udžbenika Laki motori I–II (1976–79). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva za motore i vozila (1980−81., 1984−85).

Ventilator d. d., tvornica ventilacijskih, termičkih, mlinskih i silosnih uređaja. Osnovao ju je 1932. inženjer Pavao Koporčić, isprva kao projektni ured pod nazivom Biro za projektiranje uređaja za ventilaciju, klimatizaciju i grijanje toplim zrakom, u Savskoj cesti 134 u Zagrebu. Snažnijim razvojem industrije i uvođenjem standardiziranih higijenskih uvjeta u tvornice, rasla je potreba za ugradnjom klimatizacije i ventilacije, posebice u kemijskoj, tekstilnoj i duhanskoj industriji, pa je Biro 1934. počeo proizvoditi ventilatore te sušare za tekstil i drvo. Pogon u Savskoj proširen je, a u današnjoj Horvaćanskoj cesti otvorena je još jedna radionica. Potkraj 1930-ih Biro je zapošljavao 140 radnika, uglavnom majstora i montera te desetak inženjera. Uoči i tijekom II. svj. rata gradili su se moderni tvornički prostori u Radničkoj cesti 32, dovršeni nakon njegova završetka. Tijekom rata proizvodnja se smanjila, a djelatnost se svela na popravke i ugradnju sustava ventilacije i grijanja. Nakon 1946. tvornica je promijenila naziv u Ventilator, a zbog ubrzane industrijalizacije i obnove naglo se širila, zapošljavala 500 radnika te dobila nove poslovne prostore u Bunićevoj ulici i pomoćni pogon limarije u Miramarskoj cesti u Zagrebu. U sklopu tvornice u Radničkoj cesti 1950-ih počela je s radom i ispitna stanica te radionica za izradbu prototipova, a bilo je zaposleno 630 radnika. Godine 1958. Ventilatoru je pripojena Tvornica mlinskih strojeva osnovana 1947. u Stupniku, koja je proizvodila razne vrste mlinskih strojeva i cjelokupnu opremu za silose. Od 1961. proizvodnja grijaćih tijela, kalorifera i malih ventilatora odvijala se u novom pogonu, sa stotinjak radnika u Ogulinu. U proizvodnji i ugradnji uređaja za pročišćivanje zraka te sustava za prozračivanje i grijanje tvorničkih i poslovnih prostora Ventilator je surađivao s inozemnim poduzećima (Stork, Bachko, Blowetherm, Van Tongeren, Cargo-Caire, Swenska i Artos) te rabio njihove licence. Osim proizvodnih pogona u Zagrebu, Stupniku i Ogulinu, osnovan je i Institut za aerodinamička i termodinamička istraživanja, a tvornica je imala i program srednje tehničke škole koja je omogućavala izobrazbu i usavršavanje radnika. Od 1972. Ventilator djeluje u sastavu poduzeća Juvent, nastalog spajanjem sa zagrebačkom Jugomontažom. Godine 1977. Juvent se zajedno s još dvama zagrebačkim strojarskim montažnim poduzećima, Braćom Kavurić i Industromontažom (osnovanima 1950), udružio u SOUR Monting, koji se sastojao od triju radnih organizacija: → Montmontaže (sv. 3), Montprodukta i Montkemije. U razdoblju tranzicije s planske ekonomije na tržišnu 1990-ih te pretvorbe i privatizacije, Ventilator je prošao kroz različite faze, izgubio je dotadašnje tržište i smanjio broj zaposlenih. Danas nekoliko hrvatskih poduzeća u određenoj mjeri nastavljaju tradiciju konstrukcije, proizvodnje i montaže termoventilacijskih sustava i sustava otprašivanja (elektrofiltera i hibridnih filtera).

otpor broda, sila suprotstavljena kretanju broda. Kao i druge sile koje djeluju na trup, rezultat je smičnih (tangencijalnih) i normalnih naprezanja (tlakova), koji djeluju na površinu trupa zbog strujanja vode.

Kako bi se praktički mogao analizirati i proračunavati s konačnim ciljem određivanja najpovoljnijega oblika trupa broda, otpor broda rastavlja se na komponente. U idealnim uvjetima otpor broda čine ukupan viskozni otpor trupa i otpor valova broda. Viskozni otpor trupa broda dijeli se na otpor trenja (ovisi o veličini i obliku, zakrivljenosti uronjenoga dijela trupa), i otpor oblika (ovisi o značajkama strujanja u graničnome sloju i o hidrodinamičkome tragu). Otpor valova je gubitak energije utrošene na stvaranje gravitacijskih valova. Odnos viskoznog otpora i otpora valova određuje najpovoljnije oblike trupa za pojedine vrste brodova i područja brzine plovidbe. Otpor stvarnoga broda bit će veći zbog tzv. dodatnih otpora: otpor privjesaka ili izdanaka na trupu (skrokovi ili nogavice s osovinskim vodom, kobilice, kormila i dr.), otpor hrapavosti oplate, otpor zraka i vjetra, otpor kormilarenja i drugi mogući otpori u određenim okolnostima plovidbe. Okolina u kojoj brod plovi također može utjecati na otpor, poput plovidbe u kanalu (ograničenje plovnoga puta u horizontalnome smjeru) ili plitkoj vodi (ograničenje plovnoga puta u vertikalnome smjeru).

Otpor broda složena je pojava koju je nemoguće matematički definirati, pa se približno određuje prema: prototipu, statističkim podatcima, standardnim serijskim ispitivanjima modela, modelskim ispitivanjima, teorijskim proračunima za neke specijalne slučajeve, numeričkim metodama.

Ispitivanja i istraživanja s brodovima u prirodnoj veličini skupa su i ovise o uvjetima okoline. Zato se ispitivanja u naravi provode samo u svrhu provjere rezultata modelskih ispitivanja, odn. određivanja korelacije rezultata s modela na brod i provjere ispunjenja ugovorenih obveza. Ispitivanja modela i danas su jedini pouzdan način prognoziranja hidrodinamičkih značajki neke novogradnje. Na temelju geometrijske, kinematičke i dinamičke sličnosti modela i broda bilježi se brzina modela i sila tegljenja u željenom području brzina u cilju određivanja ovisnosti sile otpora o brzini modela. Postoji više metoda za preračunavanje otpora broda s modela na brod: Froudeova metoda, Teflerova metoda, metoda ITTC 1957, Hughesova metoda, Prohaskina metoda, metoda ITTC 1978.

Povijesni razvoj

Leonardo da Vinci (1452–1519) je potkraj XV. st. provodio ispitivanja na tri modela broda s različitom raspodjelom istisnine na pramčanome i krmenome dijelu, iz kojih proizlaze zaključci točni i sa stajališta današnjih saznanja. Isaac Newton (1642–1717) je u djelu Matematički principi prirodne filozofije (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica) 1687. postavio prve teorijske izraze za određivanje otpora što se smatra početkom analize mehanizama otpora. Leonhard Euler (1707–1783), poznat kao osnivač teorijske hidrodinamike, objavio je 1749. radove u kojima je izložio znanstvene osnove teorije broda.

U XIX. st. uveden je parni stroj kao pogonsko sredstvo broda i prešlo se s drvene na čeličnu brodsku konstrukciju, što je značilo revoluciju u brodogradnji i prilagođavanje forme broda većim brzinama i zahtjevima ekonomičnosti pogona. Mnogi su se znanstvenici počeli baviti problemom otpora broda, pa je 1869. engleski inženjer William Froude (1810–1879) postavio zakon sličnosti na temelju kojega je razvio metodu za određivanje otpora broda prema rezultatima ispitivanja modela. Izgradio je 1871. u Torquayu u Engleskoj bazen duljine 85 m, širine na površini vode 11 m, dubine vode duž simetrale 3 m. Bio je opremljen mehanički pogonjenim kolicima za tegljenje modela te se smatra pretečom bazena za tegljenje modela. Primijetio je da je slika valova oko geometrijski sličnih formi slična ako se uspoređuje pri odgovarajućim brzinama, tj. brzinama proporcionalnim kvadratnom korijenu duljine modela. Predložio je da se ukupan otpor podijeli na otpor trenja i preostali otpor, koji se uglavnom sastoji od otpora stvaranja valova. Izveo je izraze za procjenu otpora trenja na temelju niza mjerenja na daskama različitih duljina i različite hrapavosti površina. Ideja Froudeove metode se u osnovi održala do danas i primjenjuje se u svim bazenima za ispitivanja modela brodova.

Nova znanstvena otkrića u XIX. st. i početkom XX. st. dala su teorijske osnove za bolje razumijevanje problema otpora broda. Osborne Reynolds (1842–1912) formulirao je 1883. zakon sličnosti za pojave strujanja tekućine pod utjecajem samo unutarnjih sila trenja; William Thompson (1824−1907), poznat kao lord Kelvin, 1890. našao je matematičko rješenje problema valova koje stvara brod; John Henry Michell (1863–1940) postavio je 1898. osnove hidrodinamičke teorije otpora valova; Ludwig Prandtl (1875–1953) objavio je 1913. teoriju graničnoga sloja, itd.

Od početka 1980-ih, potencijal računalne dinamike fluida u potpunosti je realiziran. Uključuje modeliranje strujanja oko trupa broda i određivanje viskoznoga otpora i valova na slobodnoj površini. Zahvaljujući tim čvrstim teorijskim osnovama i intenzivnim eksperimentalnim istraživanjima s modelima brodova, znanost o otporu broda se u novije doba naglo razvija te su postignuti značajni rezultati u primjeni matematičkih metoda za proračun otpora valova.

Visoko školstvo, publicistika i doprinos hrvatskih znanstvenika

Središte stručnoga i znanstvenoga rada u području brodske hidrodinamike, ujedno i otpora broda, je → Brodarski institut u Zagrebu.







Nastavu iz područja otpora broda u Hrvatskoj započeo je provoditi → Leopold Sorta, jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole i osnivača modernoga studija brodogradnje 1919. Znanstvenu i nastavničku djelatnost na brodograđevnom odjelu zagrebačkog Tehničkog fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) nastavio je → Stanko Šilović, autor više udžbenika, znanstvenih i stručnih radova, te jedan od pokretača časopisa → Brodogradnja. Razradio je zamisao i projekt opremanja Brodarskog instituta u Zagrebu. Jedan od najistaknutijih hrvatskih hidrodinamičara i sveučilišni nastavnik → Mladen Fancev bavio se → pomorstvenošću, otporom i propulzijom broda, gibanjem broda na valovima i teorijskom hidrodinamikom. Nastavu su nadalje provodili Zdravko Doliner, koji se bavio turbulentnim strujanjima i modeliranjem turbulencija te eksperimentalnim i teorijskim određivanjem komponenata otpora broda, Andreja Werner, koja je izradila vlastiti računalni program za proračun nelinearnoga potencijalnog strujanja fluida oko trupa broda, → Antun Gamulin, koji je kao zaposlenik Brodarskog instituta istraživao brodove punih formi, krmene i pramčane bulbove, korelaciju hidrodinamičkih značajki otpora i propulzije, deplasmanske forme, pune brodove velike širine i maloga gaza, brze male brodove i katamarane za plovidbu Jadranskim morem. Nastava se danas odvija pri Zavodu za brodogradnju i pomorsku tehniku (predstojnica Nastia Degiuli).

Osnivanjem Katedre brodogradnje akademske godine 1968–69. na Strojarskom fakultetu (→ Tehnički fakultet) u Rijeci organizirana je nastava iz brodograđevnih kolegija Osnove i oprema broda te Otpor i propulzija broda na studiju brodostrojarstva. Godine 1970. osnovan je Zavod za brodogradnju, koji od 1981. nosi naziv Zavod za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije. U području brodske hidrodinamike, posebice otpora broda istaknula se → Alice Vučinić.

Nastava iz područja otpora broda provodi se i na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te drugim hrvatskim visokim učilištima koja se bave područjem teorije broda.

Osim članaka objavljenih u periodici, objavljeno je više knjiga na hrvatskom jeziku koje se bave brodskom hidrodinamikom. Problematika otpora broda posebice je obrađena u djelima Otpor i propulzija broda (S. Šilović, 1968), Hidrodinamika broda. Otpor broda u mirnoj vodi (A. Vučinić, 1986).

Veleučilište u Rijeci, visokoobrazovna ustanova, osnovana 1998. u Rijeci, koja provodi devet preddiplomskih stručnih studija: Informatika, Poduzetništvo, Cestovni promet, Željeznički promet, Poštanski promet, Sigurnost na radu, Vinarstvo, Mediteranska poljoprivreda i Telematika, te pet specijalističkih diplomskih stručnih studija: Informacijske tehnologije u poslovnim sustavima, Poduzetništvo, Promet, Sigurnost na radu i Vinarstvo. Na Veleučilištu je upisano oko 2000 studenata te zaposleno oko 90 osoba, od kojih oko 60 u nastavničkom i suradničkom zvanju.

Svi se studiji izvode kao redoviti i izvanredni, a nastava se odvija u sjedištu Veleučilišta u Rijeci i na trima vanjskim lokacijama, u Poreču, Pazinu i Ogulinu. Od 2013. Veleučilište izdaje časopis Zbornik Veleučilišta u Rijeci.

Organizacija

Poslovni odjel obuhvaća preddiplomske stručne studije Informatike i Poduzetništvo te specijalističke diplomske stručne studije Poduzetništvo i Informacijske tehnologije u poslovnim sustavima (s usmjerenjima Programsko inženjerstvo u poslovnim sustavima i Poslovni informacijski sustavi). Studiji informatike obrazuju studente za poslove projektiranja, programiranja i održavanja informacijskih sustava, računalnih sustava i mreža te baza podataka, razvoja aplikativnih softvera, projektiranja i primjene sigurnosnih informacijskih sustava. Studiji poduzetništva izvode se u moderno opremljenim prostorima bivše vojarne u Pazinu, a usmjereni su na razvoj poduzetničkih vještina potrebnih za realizaciju poduzetničke inicijative.

Prometni odjel obuhvaća preddiplomske stručne studije Cestovni promet, Željeznički promet i Poštanski promet, te specijalistički diplomski stručni studij Promet, s usmjerenjima Cestovni promet, Željeznički promet i Poštanski promet. Studiji nude obrazovanje za poslove planiranja, pripreme, unapređenja i kontrole tehnoloških i uslužnih procesa u području cestovnoga, željezničkog i poštanskoga prometa. Dio studija izvodi se u Ogulinu.

Odjel sigurnosti na radu obuhvaća preddiplomski stručni studij i specijalistički diplomski stručni studij Sigurnost na radu, svaki s usmjerenjima Sigurnost na radu u industriji, Zaštita od požara i Opća sigurnost. Studiji sigurnosti nude obrazovanje za uočavanje opasnosti, analize, sinteze i oblikovanje optimalnih rješenja iz područja sigurnosti na radu.

Poljoprivredni odjel obuhvaća preddiplomske stručne studije Vinarstvo i Mediteranska poljoprivreda, te specijalistički diplomski stručni studij Vinarstvo. Studij vinarstva nudi obrazovanje za ovladavanje tehnikom i tehnologijom proizvodnje vina te upoznavanje s načelima vođenja vinogradarsko-vinarske proizvodnje. Studij mediteranske poljoprivrede usmjeren je na razvoj vještina za samostalno vođenje poljoprivrednog gospodarstva u pedoklimatskim uvjetima Mediterana. Dio studija izvodi se u Poreču.

Odjel telematike obuhvaća preddiplomski stručni studij Telematika koji pruža obrazovanje za rad u području suvremenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija te za obavljanje složenih strukturnih operativnih poslova u području telekomunikacija, informatike i primijenjene elektrotehnike.

mala brodogradnja, projektiranje, gradnja, opremanje, remont i servisiranje plovila kraćih od 50 m, bruto tonaže manje od 500, ili istisnine manje od 500 t. Prema hrvatskim propisima to su manji → brodovi, jahte (plovila koja imaju ista svojstva kao brodovi, no ovlaštena su prevoziti samo do 12 putnika), te brodice (plovila kraća od 12 m i bruto tonaže manje od 15 brt). Mala brodogradnja obuhvaća plovila različita s obzirom na namjenu, vrstu pogona, materijal gradnje, konstrukcije i dr., kod kojih je utjecaj dimenzija ljudskoga tijela na projektna rješenja znatan.

Prema namjeni mali se brodovi dijele na: brodove za rekreaciju (nautički turizam, sportska natjecanja, kružna putovanja, sportski ribolov), ribarske brodove (profesionalni lov ribe plivaricom, povlačnom mrežom, parangalom, udicama, vršama), javne brodove (traganje i spašavanje na moru, policija, peljarenje, carina, inspekcija, zaštita okoliša, vatrogastvo), radne brodove i plovila (putnički, ronilački, istraživački, hidrografski, školski brodovi, tegljači, barže, pontoni) te brodove ratne mornarice (brodovi obalne straže, ophodni i desantni brodovi, minolovci, barkase).

Prema obliku trupa mali brodovi mogu biti deplasmanski ili poludeplasmanski brodovi i brodice, gliseri, hidrokrilci te lebdjelice na zračnome jastuku. Pogonjeni su veslima, jedrima (jedrilice i jedrenjaci) ili motorom (motorni brodovi s benzinskim ili dizelskim motorom, plinskom turbinom, elektromotorom, a kadšto dopunski opremljeni jedrima – tzv. motorni krstaši). Propulzori im mogu biti brodski vijci sa stalnim ili upravljivim usponom, vodomlazni ili ciklični propulzori. Prema materijalu od kojega su građeni mogu biti drveni, kompozitni (najčešće stakloplastični, od poliesternih smola ojačanih staklenim vlaknima) ili metalni (aluminijski, čelični, vrlo rijetko i od bakrenih slitina, nehrđajućega čelika, titana), ferocementni, ili od impregnirane tkanine (pneumatski).

Pravila za gradnju malih brodova u RH obuhvaćena su Pomorskim zakonikom i pravilima → Hrvatskoga registra brodova, posebno za profesionalne brodove. Rekreacijska plovila duljine 2,5 do 24 m obuhvaćena su europskom direktivom EU-a Recreational Craft Directive (RCD).

Razvoj male brodogradnje u Hrvatskoj

Kroz povijest je uz hrvatsku obalu, osim većih brodogradilišta koja su gradila jedrenjake za trgovačke flote, postojao niz manjih radionica i škverova, u kojima su mjesni brodograditelji (kalafati) gradili drvene brodice za prijevoz tereta, ljudi, stoke i druge potrebe lokalnoga stanovništva (→ tradicijska brodogradnja). Masovnom gradnjom velikih čeličnih brodova i prerastanjem brodogradilišta u velike industrijske pogone, u XX. st. javio se pojam male brodogradnje kako bi se ta djelatnost razlučila od prihodovno i brojem radnika prevladavajućega dijela → brodogradnje. Poseban zamah mala brodogradnja dobila je nakon II. svj. rata, kada su se sva manja brodogradilišta uključila u obnovu ribarske flote te gradnju malih plovila nužnih za osposobljavanje JRM-a. (→ brodogradilište)

U Brodogradilištu Korčula (poslije Ivan Cetinić, Brodograditelj, KBI, Inkobrod, danas Leda) stoljetna je otočna tradicija gradnje drvenih brodica (gajete, leuti, gucevi, pasare, kajići, logeri) nakon rata nastavljena masovnom gradnjom drvenih minolovaca, torpednih čamaca i jurišnih čamaca za prijelaz preko rijeke te kutera za JRM, ribarskih leuta, koćarica i manjih brodica, peljarskih brodova, motornih jahti, sportskih jedrenjaka i jedrilica, aluminijskih čamaca za spašavanje i dr.

Brodogradilište Punat na Krku, osnovano 1922., prije II. svj. rata na dva je navoza gradilo drvene tragete, leute, brodove za teret, ribarice i jahte. U 1950-ima je, uz ostalo, za JRM izgradilo znatan broj drvenih barkasa i minolovaca, a u 1980-ima bilo je najveće brodogradilište za gradnju drvenih brodova u Hrvatskoj, zapošljavajući do 180 radnika. (→ Brodogradilište Punat)







Na osnovama 160 godina duge brodograditeljske tradicije, te gradnje luksuznih jahti u doba između dvaju svjetskih ratova, Brodogradilište Lošinj u Malome Lošinju nakon II. svj. rata gradilo je drvene ribarske brodove, jedrilice, motorne čamce, minolovce, desantne čamce, barkase, do 1963. ukupno 300-tinjak plovila. (→ Lošinjska plovidba – Brodogradilište)







Brodogradilište Vodopija Ivo-Srećko iz Betine (danas Brodogradilište i marina) osnovano je 1948. na temelju dvjestogodišnje tradicije drvene brodogradnje na Murteru, spojivši nekoliko manjih brodogradilišta (škverova). Tijekom vremena je broj radnika dosegnuo gotovo 200, a do danas brodogradilište proizvodi drvene ribarske i putničke brodove, jahte, jedrilice i druge brodice.







Neposredno nakon II. svj. rata drvene brodice i mali brodovi gradili su se i u brodogradilištima Jozo Lozovina – Mosor (→ Brodotrogir), Crvena zvijezda u Puli (→ Tehnomont – brodogradilište Pula), brodogradilištima Cres, Martinšćica, Lučica u Sumartinu na Braču i dr.







Brodogradilište Greben u Veloj Luci (danas Montmontaža – Greben) osnovano je 1948. Osim drvenih brodica i manjih brodova za JRM, koćarica i sportskih brodica, 1957. počelo je proizvoditi aluminijske čamce za spašavanje. U tom je brodogradilištu 1961. opremljena prva radionica za proizvodnju stakloplastičnih brodica u ovome dijelu Europe, te pokrenuta proizvodnja čamaca za spašavanje od tog materijala koji se danas najviše rabi u maloj brodogradnji.

Potkraj 1960-ih brzorastuća populacija rekreativaca počela je nabavljati stakloplastične brodice jeftinije i jednostavnije za održavanje. Godine 1967. liniju pasara Maestral počinje proizvoditi velolučki Greben. Godine 1968. brodograđevna radionica Rajko Marušić iz Brista kraj Gradca proizvela je svoje prve pasare, a od 1970-ih se dio proizvodnje nastavio u sklopu splitske Jugoplastike (poslije Diokom, danas AD Brodovi).

Kvarnerplastika iz Raše osnovana je 1970. izdvajanjem jednoga pogona poduzeća → Vulkan iz Rijeke. Sredinom 1980-ih tvornica je preseljena u Labin i promijenila je naziv u Adria. Proizvodila je stakloplastične deplasmanske brodice i glisere s kabinom i bez nje, duljine 3,3 do 7,9 m: Kvarnerka, Učka, Vega, Opatija, Istranka, PG550, Dalmatinka, Primorka, Sirius, Adriatik; ti modeli su se poslije proizvodili pod nazivom Adria, a nakon propasti poduzeća početkom 1990-ih neke od tih modela proizvode poduzeća Metalplast i Inoplast iz Labina, Kvarnerplastika iz Rijeke, SAS – Vektor iz Zadra, Venzor iz Splita, Sport mare iz Pule.

U 1970-ima stakloplastične pasare proizvodio je i Autoremont (od 1987. Drvoplastika) iz Vodica (Lasta i Galeb), te Mornarički tehnički remontni zavod Velimir Škorpik u Šibeniku (→ NCP – Remontno brodogradilište Šibenik), koji je svoje brodice radio izvorno za JRM, a potom i za tržište. Postupno su se javljali i drugi proizvođači, npr. od 1975. stakloplastične brodice proizvodi obrt Kosanović iz Jagodnog kraj Velike Gorice, koji je do danas proizveo 4000 plovila.

Godine 1946. utemeljena je RIS industrija gumenih proizvoda u Zagrebu, koja je od 1975. proizvodila i gumene (pneumatske) čamce. Čamci su se dijelom izvozili u Sjevernu Ameriku, zapadnu Europu i drugdje. Danas je jedan od sljednika tradicije te proizvodnje poduzeće RIS Marine iz Zagreba.

Godine 1981. pri Općem udruženju industrije, proizvodnje i prerade metala u Hrvatskoj osnovana je Grupacija male brodogradnje, u kojoj se usuglašavao rad manjih hrvatskih brodogradilišta, a članovi su bili: Tehnomont iz Pule, Cres iz Cresa, Kantrida iz Rijeke, Lošinj iz Maloga Lošinja, Zadar iz Ugljana, Punat iz Punta, Vodopija Ivo-Srećko iz Betine, Inkobrod iz Korčule, Radež iz Blata, Greben iz Vele Luke, Vranjic iz Splita, Lučica iz Sumartina i Mokošica iz Dubrovnika.







Mala brodogradnja danas

Nakon uzleta u 1990-ima i 2000-ima, kada je hrvatska mala brodogradnja okupljala i do 150 proizvođača, u 2016. tim se dijelom gospodarstva bavilo 50-ak poduzeća, usmjerenih uglavnom na pojedinačnu proizvodnju. Izvezeno je 10% proizvodnje, s trendom rasta s obzirom na konkurentnost cijenom, kvalitetom, konstrukcijom i dizajnom. Među značajnije proizvođače ubrajaju se Brodogradilište i marina iz Betine na Murteru (drvene brodice i brodovi), Tehnomont – brodogradilište Pula (radni, ophodni, turistički i putnički brodovi, ribarice), Montmontaža – Greben iz Vele Luke (brodice za spašavanje, policijski i ophodni brodovi, ribarski brodovi, jahte), Aluminium Workboats iz Čakovca (aluminijski radni i ophodni brodovi), Brodosplit – brodogradilište specijalnih objekata iz Splita (ophodni brodovi), AD Brodovi iz Solina (jedrilice za krstarenja), SAS – Vektor iz Poličnika (jedrilice za krstarenja, motorni krstaši), Damor iz Kaštel Sućurca, Pičuljan Marine iz Raba, Reful Marine iz Gvozda (motorne brodice), Bura Brodovi iz Zagreba, Ris Marine iz Zagreba, Barracuda brodovi iz Zagreba (pneumatski čamci) i dr. Veća brodogradilišta specijalizirana za remont malih brodova su Brodogradilište Punat na Krku, NCP – Remontno brodogradilište Šibenik, Istra Yachting iz Pule i dr., dok se popravak rekreativnih plovila uglavnom može obaviti u servisima mnogobrojnih marina diljem obale (→ Adriatic croatia international club; ACI).







Udruženje male brodogradnje koje djeluje u sklopu Hrvatske gospodarske komore okuplja proizvođače i servisere plovila. Poduzeća izlažu na više sajmova u zemlji, među kojima se ističe nacionalna nautička smotra Dani hrvatske male brodogradnje, koja se od 2009. jednom godišnje održava u Podstrani. Novosti na tržištu prati nekoliko domaćih časopisa i internetskih portala, npr. More, Burza nautike i dr.

Nastava, znanost i publicistika

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu uvedeni su 1991. kao zasebni kolegiji Konstrukcija i gradnja malih brodova te Osnivanje i oprema malih brodova, koje su isprva predavali → Vedran Žanić i Ante Bosnić, a od 1994. do odlaska u mirovinu 2014. predavao ih je → Izvor Grubišić. Godine 2018. kolegij Mali brodovi predavao je Vedran Slapničar, a kolegij Konstrukcija malih brodova Ivan Munić. Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu kolegij Mala brodogradnja predavao je Roko Markovina, dok su na Tehničkome fakultetu u Rijeci postojali kolegiji Konstruiranje malih plovnih objekata (Albert Zamarin), Oprema malih plovnih objekata (Tin Matulja) i Projektiranje malih plovnih objekata (Roko Dejhalla i Bruno Čalić). Na Pomorskome fakultetu u Splitu postojao je studij Pomorske tehnologije jahta i marina.

Među domaćom literaturom ističe se digitalni udžbenik Konstrukcija malih brodova (I. Grubišić, 2005).

U visokostručnome pogledu u području razvoja male brodogradnje ističe se više pojedinaca, npr. → Pavao Mardešić, autor više patenata, ili → Velimir Salamon, istraživač i njegovatelj hrvatske tradicijske brodogradnje. U sklopu FSB-a u Zagrebu djeluje i neprofitna udruga Centar za inovacije u maloj brodogradnji, koja okuplja projektante, inženjere i ostale stručnjake s ciljem unapređenja male brodogradnje, čuvanja tradicije starih načina gradnje brodova i plovila te pomoći pri razvoju inovativnih materijala i tehnologija.

konstrukcija broda, konstrukcijski sastav brodskoga trupa i nadgrađa. Temeljni je brodski podsustav koji omogućuje uključivanje ostalih podsustava (strojno-propulzijski, sustavi tereta, navigacije i dr.) i njihovo zajedničko djelovanje. Racionalno dimenzioniranje svih elemenata brodske konstrukcije s obzirom na kriterije popuštanja, izvijanja, zamora i vibracija osnova je uspješnog projekta broda. U RH je konstrukcija plovnih i pučinskih objekata grana brodogradnje kao područja tehničkih znanosti.

Građevni dijelovi brodskoga trupa

Brodski trup čine poprečni i uzdužni konstruktivni dijelovi koji se suprotstavljaju djelovanju poprečnih i uzdužnih sila, a može biti izveden u poprečnom, uzdužnom i mješovitom sustavu gradnje. Uzdužnu čvrstoću broda osiguravaju uzdužni konstrukcijski elementi koji se neprekinuto protežu duž broda: kobilica, hrptenica ili pasmo, bočni uzdužni nosači, bočne proveze, palubne proveze i podveze, oplata dna, neprekinuta oplata paluba, uzdužne pregrade, oplata pokrova dvodna i dijelom oplata boka u zonama udaljenima od neutralne osi. Djelovanju poprečnih sila suprotstavljaju se poprečni građevni dijelovi konstrukcije: rebrenice, rebra i palubne sponje, koji čine zatvorene okvire, a naročito poprečne pregrade i njihove horizontalne ukrepe. Za povećanje poprečne čvrstoće ugrađuju se i prostorne prečke, odn. sponje.

Trup čeličnoga broda najvećim dijelom čine valjani limovi te valjani i sastavljeni profili koji po specifikacijama brodogradilišta isporučuju čeličane pod nadzorom klasifikacijskih društava. Ovisno u veličini broda, njegovoj namjeni i funkciji, primjenjuje se i odgovarajući sustav gradnje. Krajnji dijelovi velikih trgovačkih brodova (pramčani i krmeni pikovi) izvode se obično u poprečnome sustavu gradnje, a teretni prostor u uzdužnome. Mješoviti sustav gradnje, gdje su dno i paluba izvedeni u uzdužnome, a bok u poprečnome sustavu gradnje, specifičnost je nekih tipova brodova (brodovi za rasuti teret, prijevoz automobila i sl.). Manji brodovi izvode se najčešće u poprečnome sustavu gradnje. Sustavi gradnje definiraju geometriju, topologiju i izmjere konstrukcijskih elemenata vanjske oplate, dvodna, paluba, pregrada, strojarnice, pramčanoga i krmenoga pika, nadgrađa i dr.

Vrste i razvoj brodograđevnih konstrukcijskih materijala

Sve do početka XIX. st., zbog dostupnosti i jednostavnosti obradbe, drvo je bilo jedini brodograđevni materijal. Rabio se poprečni sustav gradnje brodova duljine do 60 m, jer se nisu mogli ostvariti dovoljno kvalitetni spojevi uzdužnih elemenata, te su se javljali problemi s uzdužnom čvrstoćom. Gradnja brodova do 90 m omogućena je primjenom željeznih spojeva, dok je gradnja duljih brodova iziskivala pojačanje uzdužnih elemenata, što je strukturu brodskoga trupa činilo neprihvatljivo teškom i skupom.

Do primjene željeza kao brodograđevnoga materijala gradili su se tzv. kompozitni brodovi. U tom tipu konstrukcije cjelokupno je orebrenje, tj. kobilica, pasma, rebrenice, proveze, bočna rebra i sponje, napravljeno od željeza i samo su platice dna, boka i palube od drva. Velik broj kompozitnih brodova izgrađen je u Velikoj Britaniji, neposredno prije otvaranja Sueskoga kanala, za trgovinu s Dalekim istokom. Jedan od poznatijih je kliper Cutty Sark izgrađen 1869.

Početkom industrijske revolucije i nakon otkrića parnoga stroja započela je gradnja željeznih, a oko 1870. i čeličnih brodova. Nastavljena je gradnja poprečnim sustavom po uzoru na drvene brodove te je znatna količina materijala bila raspoređena u dno u odnosu na palubu trupa broda. Takva je gradnja rezultirala slabošću palubnih konstrukcija dužih brodova, zbog problema s uzdužnom čvrstoćom i sklonosti izvijanju. Sukladno tomu, veliki se brodovi (tankeri, kontejnerski brodovi, ratni brodovi i dr.) danas grade uzdužnim sustavom gradnje zbog nagla rasta veličine uzdužnih momenata savijanja. Oko 1890. čelik potpuno zamjenjuje željezo uz smanjenje izmjera građevnih elemenata te proizvodnju većih valjanih profila različitih oblika.

Projektiranje i dimenzioniranje elemenata brodskih konstrukcija

Projektiranje brodske konstrukcije slijedi nakon određivanja tipa i funkcije broda, službe broda, područja plovidbe i glavnih izmjera (duljina, širina, visina, gaz). Projektiranje broda započinje inicijalnom definicijom topoloških karakteristika brodske konstrukcije s osnovnim naznakama raspodjele glavnih podstruktura i važnih elemenata (pozicije uzdužnih i poprečnih pregrada, raspored okvira i dr.). Dimenzioniranje elemenata brodske konstrukcije provodi se na temelju tehničkih pravila klasifikacijskih društava. Osim klasičnih preskriptivnih pravila klasifikacijska društva određuju i procedure za provođenje izravnih proračuna odziva s pomoću metode konačnih elemenata, te kriterije podobnosti (dopuštena naprezanja, kriteriji izvijanja, granične čvrstoće trupa i dr.).

Strukturna optimizacija brodske konstrukcije korištenjem metode konačnih elemenata omogućava uvid u ponašanje brodske konstrukcije te njeno racionalno redimenzioniranje u skladu sa zadanim opterećenjima. U razvoju računalnih alata za projektiranje brodskih konstrukcija sudjelovali su i znanstvenici s Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (posebno → Vedran Žanić) koji su pridonijeli razvoju svjetski priznatoga programskoga sustava MAESTRO. Izravni proračuni čvrstoće i optimizacije konstrukcije brodova građenih u hrvatskim brodogradilištima su znatno pridonijeli razvoju toga područja u Hrvatskoj do svjetske razine (→ čvrstoća broda).

Uloga klasifikacijskih društava

Sigurnost ljudi i brodova te zaštita okoliša zahtijevaju neprestani nadzor klasifikacijskih društava, neovisnih inspektora i nadzornih jedinica brodogradilišta tijekom svih faza projektiranja, izgradnje i službovanja broda. Najpoznatija klasifikacijska društva na svijetu, po pravilima kojih se projektiraju i grade brodske konstrukcije su: Lloyd Register (LR), American Bureau of Shipping (ABS), Det Norske Veritas i Germanischer Lloyd (DNV-GL) i Bureau Veritas (BV).

U Trstu je 1858. utemeljen Austrijski Veritas (Veritas Austriaco). Jugoslavenski registar utemeljen je 1949. i djelovao je do 1992., nakon čega je njegov pravni nasljednik postao → Hrvatski registar brodova (HRB) sa sjedištem u Splitu. Klasifikacijska društva uz razvoj tehničke regulative razvijaju i prikladne računalne sustave za analizu brodskih konstrukcija po pravilima kojima se projektanti koriste u svakodnevnom radu.

Visoko školstvo i publicistika

Osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. osnovani su među ostalim brodograđevni odjel i brodostrojarski odjel (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje). Kolegiji brodogradnje bili su okupljeni u tri osnovne skupine: teorija broda, osnivanje i konstrukcija broda te brodski strojevi. Brodograđevni i brodostrojarski odjel bili su nositelji brodograđevne znanosti i struke tadašnje države, a kolegije su od njihova osnutka predavali profesori → Đuro Stipetić i → Leopold Sorta. Poslije su se svojim radom u području brodskih konstrukcija istaknuli → Adam Armanda, → Teodor Bernardi, → Stjepan Ercegović, → Ivo Senjanović, V. Žanić, → Kalman Žiha, → Rajko Grubišić, → Izvor Grubišić i dr.

Danas kolegiji vezani uz brodske konstrukcije spadaju u temeljne kolegije u izobrazbi brodograđevnih inženjera i predaju se na fakultetima u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Konstrukcija broda prethodi kolegijima vezanima uz čvrstoću i vibracije broda i obuhvaća upoznavanje studenata sa svim konstrukcijskim elementima, njihovim nazivljem i funkcijom, kao i osnovama dimenzioniranja.

Među prvima su sveučilišnim udžbenicima iz toga područja Brodske konstrukcije (M. Grubišić, 1980−88), Metoda konačnih elemenata u analizi brodskih konstrukcija (I. Senjanović, 1998).

Dančević, Luka (Jelsa, 21. X. 1912 – Split, 30. VIII. 1976), pomorski publicist i kapetan.

Pomorsku trgovačku akademiju završio je 1930. u Bakru, od 1932. bio je poručnik trgovačke mornarice, od 1936. kapetan duge plovidbe. Plovio je na prekooceanskim brodovima brodarskoga društva Jugoslavenski Lloyd iz Splita (1934–40). Završio je školu za rezervne mornaričke časnike te je promaknut u čin majora NOVJ (1944). Radio je na izgradnji pomorske upravne službe u Upravi pomorstva u Splitu (1945–48), bio glavni kontrolor i pomoćnik ministra pomorstva FNRJ u Beogradu (1949–51), direktor Više pomorske škole u Rijeci (1952), načelnik Pomorske oblasti srednjeg Jadrana u Splitu (1953), direktor Jugoslavenske slobodne zone u Solunu (1954–56), Jugoslavenskog registra brodova u Splitu (1957–60), Savezne uprave pomorstva i rečnog saobraćaja u Beogradu (1961–62), te državni savjetnik za pomorski i riječni promet u Saveznom sekretarijatu za saobraćaj i veze u Beogradu (1963–66).

Bavio se sigurnošću plovidbe i zaštitom okoliša, pomorskim brodarstvom i signalizacijom, riječnom plovidbom, te je istraživao uzroke pomorskih nesreća. Autor je mnogobrojnih stručnih djela o pomorstvu, ali i o maritimnoj prošlosti te povijesnim okolnostima na Hvaru u doba ustanka protiv Mletačke Republike. Bio je potpredsjednik Međunarodne pomorske organizacije (IMCO) u Londonu (1955–56). Bio je član te jedan od osnivača Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije (od 1962), te član predsjedništva Jugoslavenskog udruženja za međunarodno pravo (1960–64).

Dirnbacher, Ivan (Frohnleiten, Austrija, 13. XII. 1858 – Zagreb, 28. X. 1944), konstruktor, tvorničar i biciklist.

U tvornici AIBEL u Grazu izučio je mehaničarski zanat i 1880-ih počeo se baviti biciklizmom. U Zagrebu je 1895. osnovao Prvu hrvatsku tvornicu dvokolica Ilyria, gdje je konstruirao i prve bicikle u Hrvatskoj: Ilyriju i Croatiju, a za potonji je 1896. na međunarodnoj industrijskoj izložbi u Londonu osvojio zlatnu medalju. Proizvodio je obične, trkaće i tandemske bicikle, a sve s dvama jednakim kotačima. Prvi je počeo upotrebljavati Dunlopove gume ispunjene zrakom, što je vožnju učinilo ugodnijom. Bavio se i proizvodnjom motornih bicikala (od 1900) te je vodio trgovinu motornih bicikala i dvokolica u Zagrebu. Surađujući s izumiteljem → Slavoljubom Eduardom Penkalom, pomogao je pri izradbi dijelova prvoga zrakoplova s motorom u Hrvatskoj (1909). Od 1915. sa sinom Ivanom vodio je tvornicu i automehaničarsku radionicu s garažom, koja je prestala s radom neposredno nakon II. svj. rata. Bio je član Prvoga hrvatskog društva biciklista te klubova Sokol, Velocitas, Orao i Slaven. Natjecao se s prvim hrvatskim biciklistima Mirkom Botheom (1867−1943), → Ferdinandom Budickim i Emilom Menigom (1880−1959).







Sveučilište u Zadru, visokoškolska ustanova, osnovana 2002. u Zadru, koja izvodi 33 preddiplomska studija, 41 diplomski studij, dva integrirana preddiplomska i diplomska studija, jedan specijalistički poslijediplomski studij i sedam doktorskih studija. Na Sveučilištu je upisano oko 6000 studenata, a zaposleno oko 590 osoba, od kojih oko 410 u nastavničkom i suradničkom zanimanju (2015).







Povijest

Kao značajno pomorsko središte Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, Zadar je od XIV. st. bio sjedište sveučilišta na hrvatskom Jadranu. Godine 1396. osnovan je Studium generale, poslije Universitas Jadertina. Na tome sveučilištu s dva fakulteta, nižem filozofskome i višem teološkome, nastava se (izuzev 1481–95. zbog osmanlijskih prodora) redovito održavala do 1553., kada je Studium generale dobio status privilegiranog sveučilišta (universitas privilegiata) s pravom dodjeljivanja najviših akademskih naslova, uključujući i doktorat. Do 1807. dodijeljeno je 105 doktorskih naslova, 96 bakalaureatskih i 214 lektorskih zvanja. Tadašnje Universitas Jadertina djelovalo je do 1807., kada je Dalmacija postala dio francuskoga carstva te su francuske vlasti ukinule Sveučilište. Ipak, visokoškolsku nastavu u Zadru nastavila je ustanova Licej, osnovana 1806. Licej je ujedinio srednjoškolsko obrazovanje (gimnazija) i visokoškolsku nastavu iz kirurgije, medicine, kemije i prava. Iz te su ustanove 1810. formirani posebni sveučilišni studiji za zvanja liječnika, višega i nižega kirurga, ljekarnika, inženjera arhitekture, geodeta (mjernika) i pravnika, te je uveden i studij teologije. Prve i jedine akademske titule dvadesetorici studenata podijeljene su 1811., nakon čega je zbog političkih turbulencija i financijske oskudice Licej ukinut. Osim Universitas Jadertina i Liceja, u Zadru je 1848−51. djelovao privatni studij prava, te studij teologije na crkvenom učilištu Florio, koje je osnovano 1656. Studij je 1828. prerastao u visoki teološki studij, Studium Theologicum.

Filozofski fakultet u Zadru osnovan je 1956. u sklopu Sveučilišta u Zagrebu, a 1974. prešao je u sastav Sveučilišta u Splitu, kojega je više godina bio vodeća ustanova. Filozofskomu fakultetu pripojena je 1979. Pedagoška akademija (osnovana 1961), a 1998. iz fakulteta je izdvojena Visoka učiteljska škola. Visoka učiteljska škola i Filozofski fakultet bili su osnovica Sveučilišta u Zadru, osnovanoga 2002.

Organizacija

Sveučilište u Zadru čini 25 sveučilišnih odjela za: filozofiju, francuske i iberoromanske studije, germanistiku, anglistiku, talijanistiku, kroatistiku i slavistiku, klasičnu filologiju, lingvistiku, etnologiju i antropologiju, informacijske znanosti, izobrazbu učitelja i odgojitelja, nastavničke studije u Gospiću, pedagogiju, arheologiju, povijest, povijest umjetnosti, psihologiju, sociologiju, ekonomiju, turizam i komunikacijske znanosti, zdravstvene studije, geografiju, ekologiju, agronomiju i akvakulturu te teološko-katehetski i pomorski odjel. Dio su Sveučilišta i dva centra za visokostručni ili nastavni rad: Centar za strane jezike i Centar za tjelovježbu i studentski šport.

U sastavu Sveučilišta djeluju četiri znanstvenoistraživačka centra: Centar za jadranska onomastička istraživanja, Centar Stjepan Matičević, Centar za istraživanje krša i priobalja te Centar za interdisciplinarno istraživanje mora i pomorstva. Sveučilište razvija suradnju s lokalnom zajednicom u obliku pripreme i izvođenja zajedničkih projekata, sudjelovanja u izradbi strateških razvojnih dokumenata, poticanja razvoja civilnoga društva te priređivanju različitih aktivnosti radi popularizacije znanosti, poticanja istraživanja te zaštite i vrednovanja kulturne i prirodne baštine.

Pomorski odjel

Odjel je osnovan 2004. te je nositelj dvaju preddiplomskih studijskih programa, posebnog programa obrazovanja pomoraca i tečajeva za pomorce. Preddiplomski studiji izvodili su se u Zadru od 2000. kao dislocirani studiji Pomorskoga fakulteta u Rijeci, a od 2005. pripadaju Sveučilištu u Zadru.

Nautika i tehnologija pomorskoga prometa preddiplomski je studij za stjecanje kompetencija za vođenje broda, sudjelovanje u upravljanju brodarskim poduzećima i upravljanje pomorskom plovidbom. Završetkom studija omogućeno je stjecanje najvišeg zvanja u pomorstvu: prvi časnik palube te zapovjednik broda.

Brodostrojarstvo i tehnologija pomorskoga prometa preddiplomski je studij za stjecanje kompetencija za obavljanje poslova održavanja i upravljanja brodskim postrojenjem, sudjelovanje u upravljanju brodarskim poduzećima, brodogradilištima, pomorskim i prometnim ustanovama i poduzećima koja se bave djelatnostima povezanim s pomorstvom. Završetkom studija omogućeno je stjecanje najvišega zvanja u pomorstvu: drugi časnik stroja na brodu te upravitelj stroja na brodu.

Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu

Odjel je osnovan 2006. te je nositelj dvaju prediplomskih i jednog diplomskog studija. Od osnutka, na oko 200 000 m² poljoprivrednoga zemljišta na području između Suhovara i Islama Grčkog, djeluje Sveučilišno dobro Baštica. U Baštici se podižu proizvodno pokusni nasadi više sorta jabuka i vinove loze za potrebe studija.

Primijenjena ekologija u poljoprivredi preddiplomski je studij koji se izvodi od 2010. u dvama smjerovima: Biljna proizvodnja Sredozemlja i Gospodarenje ekosustavima Sredozemlja. Na studijima se stječu kompetencije za primjenu osnovnih znanja iz područja biologije (botanike, zoologije ili ekologije), pedologije, kemije, matematike, fizike i informatike na rješavanje praktičnih problema poljoprivredne proizvodnje.

Podvodne znanosti i tehnologije preddiplomski je studij koji se izvodi u području prirodnih, tehničkih i humanističkih znanosti (interdisciplinarni studij). Studij omogućava stjecanje vještina za samostalno organiziranje složenih podvodnih poslova i aktivnosti, komunikaciju sa stručnjacima iz različitih polja kao što su biologija, ekologija, akvakultura, arheologija, brodogradnja, građevina, pučinsko inženjerstvo, zaštita okoliša, obalni i poslovni menadžment te ronjenje.

Održivo upravljanje vodenim ekosustavima diplomski je studij koji omogućava stjecanje vještina za upravljanje poslovima i aktivnostima iz različitih polja vezanih uz obalni, slatkovodni i morski okoliš, kao što su biologija i ekologija vodenih ekosustava, akvakultura, ribarstvo, zaštita vodenih ekosustava, menadžment obalnog i vodenog okoliša, te upravljanje zaštićenim morskim područjima.

Hrvatsko društvo za zaštitu materijala (HDZaMa), udruga stručnjaka koji se bave zaštitom materijala, osnovana 1954. u Zagrebu.

Odmah nakon osnutka uključilo se u Savez inženjera i tehničara Hrvatske (danas → Hrvatski inženjerski savez). Idućih desetak godina Društvo je održavalo tečajeve iz galvanotehnike, anodizacije aluminija, fosfatiranja, bruniranja, kromatiranja, patiniranja, skladištenja, ambalažiranja i transporta, kemijskog i elektrolitičkoga poliranja te katodne zaštite. Izdavalo je časopis Informativni bilten (kvartalno, 1957–60), a ostala izdavačka djelatnost obuhvaćala je izdavanje priručnika te zbornika znanstvenih i stručnih radova sa skupova Društva.

Samostalno ili u suradnji Društvo je organiziralo mnogobrojna savjetovanja, skupove i seminare u zemlji, poput Međunarodne konferencije o koroziji u Zagrebu (1956). Bilo je suorganizator 65. (1972) i 223. (1998) konferencije Europske korozijske federacije. Godine 1972. pokrenulo je međunarodno savjetovanje o zaštiti materijala i industrijskome finišu, koje od 2006. nosi naziv KORMA te se održava bienalno na Zagrebačkom velesajmu u sklopu Međunarodnoga sajma zavarivanja i antikorozivne zaštite.

Osnovano je na poticaj akademika Miroslava Karšulina (predsjednik od osnutka do 1978), Tihomila Markovića i Zvonimira Dugog. Od 1978. do 2003. Društvom je predsjedao → Ivan Esih, 2003–13. Darko Rajhenbah, 2013–16. Sanja Martinez, dok ga od 2016. vodi Dragutin Juraj. Od 1956. Društvo je član Europske korozijske federacije (EFC), a član je i Međunarodnoga korozijskoga vijeća (ICC) te Svjetske korozijske organizacije (WCO). Od 1961. sjedište Društva je pri Katedri za zaštitu materijala Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

pomorstvenost, ponašanje broda i pučinskih objekata na morskim valovima; također teorija njihanja (oscilacijskoga gibanja) plovnoga objekta na harmonijskim i morskim valovima. Aspekti pomorstvenosti su plovnost, stabilnost, poriv, upravljivost, čvrstoća broda, pomaci i ubrzanja broda, dinamička stabilnost, zalijevanje palube, izron pogonskoga vijka, izron pramca i udaranje o valove, integritet konstrukcije sa svim pratećim učincima (puzanje, dahtanje i dr.), a ujedinjeni su u jedinstvenu odliku plovila izloženog djelovanju hidrodinamičkih sila morskih valova. Nije regulirana propisima i vezana je uglavnom uz iskustvene pomorsko-eksploatacijske uvjete.

Unatoč pokušajima Leonharda Eulera (1707−1783), Pierrea Bouguera (1698−1758) i Daniela Bernoullija (1700−1782), koji su formulirali jednadžbe njihanja broda uzimajući u obzir samo promjenljive hidrostatičke i inercijske sile, razvoj znanosti o njihanju broda počeo je tek objavljivanjem radova Williama Froudea (1810−1879) O ljuljanju brodova (On the Rolling of Ships, 1861) i njegova sina Roberta Edmunda Froudea (1846−1924), Nejednako ljuljanje brodova (The Non-uniform Rolling of Ships, 1896), koji su se bavili istraživanjem ljuljanja broda na bočnim valovima uz pretpostavku da su širina i gaz broda mali u odnosu na duljinu vala i da prisutnost broda u fluidu ne utječe na polje tlaka slučajnoga valnoga sustava. Rad O gibanju brodova na uzburkanim morima (On the Motion of Ships in Confused Seas, 1953) Manleya St. Denisa (1910−2003) i Willarda Piersona (1922−2003) bio je prekretnica u brodograđevnoj struci objedinjujući dotadašnja znanja iz oceanografije, teorije broda i srodnih disciplina, čime je utemeljena analiza njihanja broda na morskim valovima. Teorija i metoda za proračun odziva njihanja broda i ostalih vitkih tijela na harmonijskome valu konačan je oblik dobila 1970-ih definiranjem matematički konzistentne teorije, danas poznate kao STF metoda (autori N. Salvesen, E. O. Tuck, O. Faltinsen). Današnja znanja o analitičkome, odn. numeričkome rješavanju složenoga problema njihanja tijela na valovitoj površini kodirana su u mnogobrojnim računalnim aplikacijama.

Razvoj pomorstvenosti u Hrvatskoj

Prvi se problemom pomorstvenosti u Hrvatskoj počeo baviti → Tonko Tabain 1960-ih u Brodarskom institutu u Zagrebu. Kao profesor zagrebačkoga Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB), zajedno s → Josipom Uršićem vodio je nastavu o složenoj problematici pomorstvenosti koja postaje jedno od temeljnih znanja brodograđevne struke. Tabain je uveo kolegij Osnove teorije pomorstvenosti (1980), uključivši u sadržaj i spektralnu teoriju valova (1961., 1968), objavio prve spektralne i statističke analize mjerenja vjetrenih valova na Jadranu (1968−82), standard stanja mora i dugoročnu prognozu individualnih valnih visina za Jadran (1974). Objavio je 1977. prvi standard stanja Jadranskoga mora opisan jednodimenzijskim empirijskim spektrima gustoće valne energije (Tabainov spektar), koji je ušao u uporabu u brodograđevnoj struci te je iznimno važan u znanstvenom i gospodarskome smislu. Svojim je radom Provjera linearnosti sustava gibanja broda (A Check on the Linearity of a Ship Motion Systems, 1961) → Mladen Fancev potvrdio osnovnu hipotezu broda kao linearnog oscilatora pobuđenoga stohastičkim uzbudnim procesom (morskim valovima), koju su postavili M. St. Denis i W. Pierson. Objavljene rezultate prihvatila je struka te je ideja općeprihvaćena u brodograđevnoj struci, posebice u analizi vertikalnih njihanja i opterećenja brodskoga trupa na morskim valovima.

Nastavnički rad na FSB-u 1989. nastavio je → Većeslav Čorić. Kao honorarni nastavnik na Tehničkome fakultetu u Rijeci uveo je 1994. kolegij Osnove teorije pomorstvenosti. Od 2002. predavanja na riječkome Tehničkome fakultetu nastavila je → Jasna Prpić-Oršić, koja se uz nastavni rad bavi razvojem numeričkih metoda u teoriji pomorstvenosti u području nelinearnih odziva i porasta otpora. Uvođenje problematike pomorstvenosti u visokoškolsku nastavu i školovanje inženjera i znanstvenika omogućilo je primjenu teorije pomorstvenosti u osnivanju netipičnih brodova i pučinskih objekata u praksi. Primjer je izgradnja najveće ploveće dizalice katamaranskoga tipa u brodogradilištu 3. maj u Rijeci 1989., nosivosti 14 000 t, duge 148,7 m i kapaciteta dizanja na otvorenome moru 1200 t. Gradnja tog plovila bila je nezamisliva bez detaljnih analiza njezina odziva na morskim valovima.

Današnji razvoj pomorstvenosti usmjeren je prema numeričkim metodama kako bi brodovi i pučinski objekti postali što sigurniji i djelotvorniji na valovitu moru. Doprinos tom razvoju daju → Šime Malenica, J. Prpić-Oršić i dr., a u području hidroelastičnosti → Ivo Senjanović.

Razvoju pomorstvenosti pridonose časopis → Brodogradnja, koji objavljuje radove domaćih i inozemnih autora, te zbornik bijenalnog simpozija SORTA, posvećen profesoru Leopoldu Sorti. J. Prpić-Oršić i V. Čorić objavili su prvi udžbenik iz teorije pomorstvenosti na hrvatskome jeziku Pomorstvenost plovnih objekata (2006).

Hrvatsko udruženje za ljevarstvo (HULJ), udruga stručnjaka i poduzeća iz ljevarske djelatnosti ili djelatnosti usko vezanih uz ljevarstvo. Sljednik je Društva ljevača NR Hrvatske osnovanog 1954 (Društvo ljevača SR Hrvatske 1963–77., Savez ljevača SR Hrvatske 1978–86., Savez organizacija livaca Jugoslavije 1986–91., Savez ljevača Hrvatske 1992–95). Pod današnjim nazivom djeluje u Zagrebu od 1995.

Cilj Udruženja stručno je usavršavanje članova, primjena tehnoloških i tehničkih dostignuća u praksi, poboljšanje uvjeta i sigurnosti rada u ljevaonicama, primjereno vrednovanje uvjeta rada zaposlenih u ljevaonicama, nastojanje da se sekundarnim kovinama (otpadci iz proizvodnje i potrošnje) odredi strateško značenje te uspostavljanje i razvijanje suradnje s visokoškolskim i znanstvenim ustanovama. Udruga prati razvoj i dostignuća ljevarske tehnologije u svijetu, radove vezane uz ljevarstvo objavljene u stručnim i znanstvenim glasilima, šalje izaslanstva na stručne i znanstvene skupove i izložbe ljevarske tematike.

Od početka djelovanja Udruženje objavljuje glasilo → Ljevarstvo, te mnoge druge stručno-znanstvene knjige i zbornike skupova.

Predsjednik udruženja od 2014. je Smiljan Hren.

Štambuk, Vinko (Selca, Brač, 24. XII. 1911 – Zagreb, 2. VI. 2007), strojarski inženjer.

Diplomirao je 1936. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radio je u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskome Brodu (→ Đuro Đaković grupa) kao inženjer konstruktor u gradnji parnih lokomotiva (1938–40), u ispostavi Banske vlasti Banovine Hrvatske u Splitu kao stručni referent (1940–41), u Radionicama željezničkih vozila Zagreb (→ Tvornica željezničkih vozila Gredelj) kao pogonski inženjer (1941–59), u Sekretarijatu za industriju Izvršnog vijeća NR Hrvatske kao savjetnik za brodogradnju, motornu industriju i industriju šinskih vozila (1959–62). Potaknuo je osnivanje Instituta za naučno-istraživački rad Đuro Đaković (→ Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj) u Slavonskome Brodu, u kojem je bio prvi direktor (1962–73). Bio je (1973–76). rukovoditelj OOUR-a Razvoj procesne i nuklearne opreme u sklopu Instituta i koordinator skupine domaćih poduzeća pri ugovaranju izgradnje Nuklearne elektrane Krško s Westinghouseom.

Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o., znanstvenoistraživačka ustanova osnovana 1961. u Slavonskome Brodu kao Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković. Bavi se razvojem industrijskih i termoenergetskih postrojenja, proizvodnje pružnih vozila, tehnologije izradbe proizvoda te kontrolom kvalitete proizvoda.

Osnovan je kao dio poduzeća Đuro Đaković, industrija lokomotiva, strojeva i mostova Slavonski Brod (→ Đuro Đaković Grupa), spajanjem razvojnih odjela i laboratorija, odn. znanja iz znanosti i prakse. Kao dio poduzeća koje je bilo nositelj kotlogradnje i proizvodnje lokomotiva u Hrvatskoj, Institut je bio nositelj istraživačko-razvojnoga rada poduzeća ali i razvoja toga područja hrvatske strojogradnje. Prvi direktor bio je → V. Štambuk. Institut za naučno-istraživački rad Đuro Đaković neko je vrijeme djelovao samostalno (od 1963), a kasniji naziv i djelovanje mijenjali su se usporedno s promjenama u poduzeću, a prema promjenama zakonskih odredbi. Naziv je od 1976. bio RO Institut za strojarstvo Đuro Đaković, od 1983. RO Đuro Đaković Institut za strojarstvo – Strojarski fakultet, 1990. podijeljen je na OOUR Strojarski fakultet i OOUR Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj, koji su od 1991. djelovali kao zasebne RO, pa je 1991. nastao Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. d., a nakon privatizacije 1993. nastavlja djelovati pod današnjim nazivom.

Razvoj ustanove kroz povijest

U približno četiri desetljeća djelovanja, Institut je ostvario napretke u tehnologijama strojogradnje te započeo visokoškolsko obrazovanje u Slavonskome Brodu.

Razvoj tehnologije u strojogradnji

Institut je bio organiziran u pet odjela, za razvoj cjelovitih industrijskih te termoenergetskih postrojenja (šećerane, cementare, kotlovska i naftna postrojenja), tračničkih vozila, tehnologije zavarivanja te za organizaciju i razvoj poduzeća. Osim postojećom opremom poduzeća, od 1968. raspolagao je Ispitnom stanicom za statička i dinamička ispitivanja, Laboratorijem za nerazorna ispitivanja (prvotno dio poduzeća) te Laboratorijem za kemijska i mehanička ispitivanja materijala.

U Stanici su se u početku ispitivala tračnička vozila. Bila je jedinstvena u regiji te se opremljenošću i mogućnostima (tenzometri, optički i elektromehanički mjerači pomaka i dr.) ubrzo proširila izvan okvira Instituta i Poduzeća te počela pružati usluge proizvođačima iz susjednih zemalja (Mađarske, Rumunjske, Austrije). Osim tračničkih vozila, tijekom vremena počela se rabiti za ispitivanje vozila za cestovni promet i specijalnih vozila za prijevoz teških tereta, za ispitivanje statičke i dinamičke nosivosti različitih dijelova čeličnih konstrukcija, poput dalekovodnih i televizijskih rešetkastih stupova, dizalica, mosnih lukova, brodskih sidara, čelične užadi i dr.

U Laboratoriju za nerazorna ispitivanja ispitivani su materijali i zavareni spojevi, a bio je opremljen rendgenskim uređajima, defektoskopima, ultrazvučnim i magnetskim uređajima, tamnom komorom za obradbu filmova, opremom za zaštitu od ionizirajućega zračenja. Za radiografska ispitivanja izgrađena je 1981. posebna ispitna stanica (debljine zidova 180 cm radi zaštite od ionizirajućega zračenja) opremljena linearnim akceleratorom. Ondje se obavljala kontrola debelih čeličnih konstrukcija (kotlova i ložišta), a poseban uspjeh bila je kontrola svih zavara prigodom građenja Nuklearne elektrane Krško (11 000 radiograma) te ispitivanje zabrtvljenosti zaštitne čelične posude reaktora.

U Laboratoriju za kemijska i mehanička ispitivanja materijala mikrografskim (razornim) analizama kvalitete zavarivanja i sustavnim istraživanjem svojstava materijala za buduće proizvode (poput kotlova, spremnika, velikih cjevovoda i mlinskih bubnjeva) ispitivala se kvaliteta rada u proizvodnim pogonima poduzeća.

Sredinom 1970-ih u Institutu je započelo istraživanje proizvodnih tehnologija oklopa tenkova koji su se proizvodili u Tvornici specijalnih vozila. U 1980-ima Institut se bavio specijalnim oklopljenim vozilima, poljoprivrednim strojevima, energetskim postrojenjima, spalionicama otpada, postrojenjima za preradbu građevinskoga materijala.

Obrazovanje vlastita kadra

Zbog potrebe za stručnim kadrom, u Institutu je 1962. osnovan Centar za izvanredni studij Visoke tehničke škole iz Zagreba (VTŠ), za visoko obrazovanje I. i II. stupnja (ing. i dipl. ing.). Prvi voditelj Centra bio je Branko Pavlović. U nastavi su sudjelovali nastavnici iz Zagreba te zaposlenici Instituta, a studenti su mahom bili radnici poduzeća. Nastava se održavala u Slavonskome Brodu (dio u prostorijama poduzeća), a vježbe u Institutu i poduzeću te manjim dijelom u Zagrebu. Od 1967. Centar djeluje u sastavu Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu, kao Centar FSB-a za studij strojarstva u Slavonskome Brodu (i dalje u obliku izvanrednoga studija). U Centru je od tada bilo moguće samo visoko obrazovanje I. stupnja, a II. stupanj studenti su, uz polaganje dodatnih ispita, mogli nastaviti u Zagrebu. Redoviti studij I. stupnja osnovan je 1970 (Odjel studija strojarstva za školovanje omladine), koji se bez dodatnih ispita mogao nastaviti u Zagrebu (II. stupanj). Studenti koji su odlazili na studij u Zagreb, rijetko su nakon studija tražili zaposlenje u Slavonskome Brodu te je postojala potreba za uspostavom cjelovitoga studija. Izvanredni studij ugašen je akademske godine 1972–73. Redoviti studij akademske godine 1973–74. postao je posebna organizacijska jedinica FSB-a (naziva Centar za studij strojarstva u Slavonskome Brodu). Zbog sve veće potrebe za osamostaljenjem studija, nakon nekoliko reorganizacija, pridruženja Sveučilištu u Osijeku (1980) i ostvarivanja prava na pružanje visokoga obrazovanja II. stupnja (1986), studij se 1991. izdvojio kao samostalna znanstveno-nastavna ustanova (→ Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu).

Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o. danas

Od 1993. Institut je nastavio djelovati pod nazivom Đuro Đaković Centar za istraživanje i razvoj d. o. o. Danas se bavi ispitivanjima razaranjem materijala i zavarenih spojeva (mehanička, metalografska i kemijska ispitivanja materijala i zavarenih spojeva), ispitivanjima bez razaranja materijala i zavarenih spojeva (radiografska, ultrazvučna, penetrantska i ispitivanja magnetskim česticama), atestiranjima i obrazovanjem zavarivača, atestiranjima tehnoloških postupaka zavarivanja te reparaturnim održavanjem industrijske i procesne opreme. Centar raspolaže akreditacijama, certifikatima i ovlasnicama Hrvatske akreditacijske agencije (za ispitivanje materijala i opreme prema normi HRN EN ISO/IEC 17025:2007), Bureau Veritas, Hrvatskoga registra brodova i Američkoga registra brodova te Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH (za osposobljavanje zavarivača i rukovatelja građevinskim strojevima). Od 15 zaposlenih, većina su inženjeri i diplomirani inženjeri.







Grubišić, Izvor (Šibenik, 22. II. 1947), brodograđevni inženjer, stručnjak za višekriterijsku računalnu optimizaciju broda.

Diplomirao je 1972., magistrirao 1982. te doktorirao 1989. disertacijom Prognoziranje brzine modernih jedrenjaka kompjuterskom simulacijom (mentor → T. Tabain) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu. Radni vijek proveo je na FSB-u, gdje je biran u zvanje stručnoga suradnika 1972., a za redovitoga profesora izabran je 2001. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Geometrija broda, Plovnost broda, Konstrukcija malih brodova, Višekriterijski modeli konceptualnog osnivanja broda. Bio je predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (1994–96), osnivač i voditelj Laboratorija za primjenu računala u brodogradnji (1989–95), voditelj Katedre za hidromehaniku plovnih objekata (1996–2014), prodekan (2002–06) i dekan (2006–10) FSB-a.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa obuhvaćaju višekriterijsku optimizaciju, geometriju, stabilnost, otpor i propulziju te osnivanje broda. Razvio je računalni sustav STUDFORM za definiranje brodske forme, koji je javno dostupan i rabi se na hrvatskim brodograđevnim studijima, te generičke konceptualne projektne modele nekoliko tipova brodova. Bio je urednik struke brodogradnja Hrvatske enciklopedije LZ-a.

Andročec, Vladimir (Varaždin, 4. II. 1946), brodograđevni inženjer, stručnjak za hidrodinamiku i vodogradnju.

Diplomirao je 1970., magistrirao 1976. te doktorirao 1986. disertacijom Dinamika Jadranskog mora kao element projektiranja fiksnih pomorskih objekata (mentor → J. Uršić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Bio je istraživač i voditelj hidrodinamičkih laboratorija u Brodarskom institutu u Zagrebu (1969−80). Od 1980. bio je zaposlen na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet; sv. 3) u Zagrebu, gdje je od 1991. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Hidromehanika, Mehanika tekućina, Opća hidraulika, Modeliranje u hidrotehnici, Temeljna hidrotehnika. Bio je voditelj Hidrotehničkoga laboratorija (1991–2006) i pročelnik Katedre za temeljnu hidrotehniku (2006–13). Predavao je i na građevinskim fakultetima u Rijeci (1990–2007) i Osijeku (1988–2002) te na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (1991–2003). Istodobno je bio i glavni direktor zagrebačkoga Brodarskog instituta (1992–2000). Umirovljen je 2013.

Bavi se modeliranjem hidrotehničkih objekata i hidrodinamičkih procesa, hidrodinamikom brodova i plutajućih objekata, fizikalnim modeliranjem tečenja u otvorenim koritima i hidrauličkim strukturama, eksperimentalnim metodama u hidraulici. Od 2013. glavni je urednik časopisa Tehničke znanosti i godišnjaka Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (HATZ). Član je (od 1994) i predsjednik (od 2013) HATZ-a.

Hrvatski registar brodova, neovisna, neprofitna, javna ustanova namijenjena klasifikaciji brodova te certifikaciji brodova, plovila za razonodu, pomorske opreme i materijala, osnovana 1949. sa sjedištem u Splitu.

Već 1858. osnovan je Austrijski Veritas kao treće klasifikacijsko društvo na svijetu, koje je 1918. promijenilo ime u Jadranski Veritas i djelovalo do 1921. Godine 1949. osnovan je u Splitu Jugoslavenski registar brodova, koji je 1973. postao član (od 2011. punopravni član) Međunarodnog udruženja klasifikacijskih društava (International Association of Classification Societies). Od 1992. rad nastavlja kao Hrvatski registar brodova. Područni uredi djeluju diljem hrvatske obale te u unutrašnjosti, gdje zagrebački ured ima ulogu glavnoga ureda za unutarnju plovidbu.

Bavi se promicanjem najviših međunarodno prihvaćenih normi u vezi sa sigurnošću i zaštitom života i imovine na moru i unutarnjim plovnim putovima, te zaštitom okoliša mora i unutarnjih plovnih putova. U tu svrhu registar je ustanovio, sustavno osuvremenjuje te na engleskom i hrvatskome jeziku izdaje norme (pravila) za projektiranje, gradnju i preglede postojećih brodova. Sustav pravila obuhvaća pravila za klasifikaciju i statutarnu certifikaciju pomorskih brodova i brodova unutarnje plovidbe. Registar obavlja statutarnu certifikaciju u ime nekoliko nacionalnih pomorskih uprava te sudjeluje u radu međunarodnih organizacija (UN, Međunarodna pomorska organizacija i dr.).

Metalac, Čakovec, tvornica strojeva i čeličnih konstrukcija, osnovana u Čakovcu 1949. kao Tvornica tekstilnih strojeva. Tvornica je ubrzo dobila naziv Metalac, postupno je proširivala proizvodni program, te je 1955. u njezinu sklopu osnovana i ljevaonica (→ Ferro-Preis). Metalac je 1969. pripojen Ljevaonici i tvornici armatura Varaždin (→ Metalska industrija Varaždin; MIV), a 1977. proširio je pogone te zapošljavao 396 radnika. Proizvodio je male alatne strojeve (stolne i stupne bušilice, tokarilice, strojeve za hladnu deformaciju), čekićare za silažu kukuruza, čelične konstrukcije, tvorničku opremu i strojeve, cisterne i dr. Godine 1978. postao je radna organizacija u sklopu zagrebačkoga poduzeća → Jedinstvo. Nakon privatizacije nije se snašao u novim tržišnim uvjetima te je prestao s radom sredinom 1990-ih.

Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod d. d., trgovačko društvo sa sjedištem u Zagrebu, nastalo 1997. spajanjem društava Jadranbrod – Hrvatsko brodograđevno društvo i Hrvatska brodogradnja. Do 1998. djelovalo je kao društvo s ograničenom odgovornošću. Danas djeluje ponajprije kao nadzorno i izvještajno tijelo prema Vladi RH i Europskoj komisiji u procesima privatizacije i restrukturiranja velikih hrvatskih brodogradilišta, priprema redovita službena izvješća, koordinira aktivnosti u području marketinga i prodaje. Član je Europskog udruženja brodograđevnih udruženja i proizvođača brodske opreme (SEA Europe) te Europskog udruženja brodograđevnih udruženja (CESA).

Jadranbrod – Hrvatsko brodograđevno društvo

Začetci toga koordinacijskoga tijela, koje je povezivalo brodogradilišta i hrvatske proizvođače brodske opreme u zajedničkom nastupu, ostvareni su 1963. Te su godine, imenovanjem zajedničkog inicijativnog odbora, brodogradilišta → 3.maj iz Rijeke, → Uljanik iz Pule i Split iz Splita (→ Brodosplit) pokrenula osnivanje Poslovnog udruženja pomorske brodogradnje Jadranbrod. Udruženje je registrirano i počelo s radom 1964., a iste su se godine trima osnivačima pridružila brodogradilišta Jozo Lozovina – Mosor iz Trogira (→ Brodotrogir), → Viktor Lenac iz Rijeke, Titovo brodogradilište iz Kraljevice (→ Brodogradilište Kraljevica) i Tito iz Beograda. Prvi predsjednik upravnog odbora Jadranbroda bio je Ante Jurjević Baja.

U razdoblju 1964−68. u hrvatskoj je brodogradnji jačala potreba za ujedinjavanjem brodogradilišta u učinkovitu združenu cjelinu, kako bi se kvalitetnije nosila s moćnom konkurencijom na svjetskome tržištu, na kojem je već u to doba zauzimala važno mjesto. Integracijski procesi nisu se odvijali planirano, jer su ih ometali pojedinačni interesi poduzeća, njihovih utjecajnih čelnika, kao i lokalnih zajednica u kojima su brodogradilišta djelovala. Usprkos otporima, na osnovi referenduma provedenih u pojedinim brodogradilištima 1968., dotadašnje članice Poslovnog udruženja pomorske brodogradnje Jadranbrod spojile su se u Jadranbrod – Združeno poduzeće za brodogradnju, brodoremont i proizvodnju dizelskih motora.

Najvažniji cilj integracije bila je što tješnja koordinacija, a potom i sve potpunije ujedinjavanje osnovnih djelatnosti i njihovih sastavnica u poslovnom, kadrovskom i fizičkom pogledu. Iako o ispunjenju toga cilja danas postoje različita stajališta, Jadranbrod se, usprkos stalnim organizacijskim promjenama te slabostima u djelovanju, do 1991. uspio na svjetskom brodograđevno-pomorskom tržištu afirmirati kao ugledan čimbenik te vjerodostojan predstavnik i promicatelj brodogradnje i gospodarstva SFRJ, odn. Hrvatske. Istodobno, uspješnim ugovaranjem gradnje i uglavnom pravodobnom isporukom raznovrsnog brodovlja istaknutim svjetskim brodarskim tvrtkama, hrvatska brodogradilišta združena u Jadranbrod znatno su pridonosila trgovinskoj razmjeni zemlje.

Nakon osamostaljenja RH, Združeno poduzeće Jadranbrod preoblikovano je 1991. u poslovnu zajednicu Jadranbrod – Hrvatsko brodograđevno društvo. Društvo je i u novim uvjetima i uz mnoge promjene u zadaćama i ovlastima zadržalo ulogu koordinacijskoga tijela koje je povezivalo hrvatska brodogradilišta i proizvođače brodske opreme.

Odlukom Vlade RH 1994. osnovano je trgovačko društvo Hrvatska brodogradnja s ciljem oblikovanja i ostvarivanja interesa države kao nositelja vlasništva nad pojedinim brodogradilištima. U osnovi je to bilo korporativno tijelo koje je trebalo koordinirati nastup hrvatske brodogradnje na međunarodnome tržištu, a 1997. prirodnim se slijedom spojilo s poduzećem Jadranbrod – brodograđevnim društvom.

stabilnost broda, sposobnost broda da održava uspravan položaj, tj. da se odupre nagibanju izazvanom djelovanjem vanjskih sila te da se vrati u početni položaj nakon što vanjski uzroci nagibanja prestanu djelovati; također stabilitet broda.

Na brod u plovidbi ili na vezu djeluju ukupna težina broda (u težištu broda) i uzgon istisnutoga volumena vode (u težištu toga volumena). Težina i uzgon istog su iznosa pri bilo kojem nagibu, ali su suprotnoga smjera te djeluju na pravcima koji su okomiti na vodnu liniju. Pri nagibu u poprečnoj ravnini dolazi do promjene oblika istisnutoga volumena te pomicanja njegova težišta. Težina i uzgon više ne djeluju na istim pravcima te se stvara povratni moment statičke stabilnosti koji brod vraća u početno (uspravno) stanje. Početna statička stabilnost za manje nagibe veća je što je veća tzv. metacentarska visina, a težište broda niže. Metacentarska visina ovisi o obliku trupa broda i čini udaljenost između točke težišta broda i točke u kojoj smjer sile uzgona presijeca uzdužnu simetralnu ravninu brodskoga trupa. Ako je njezina vrijednost negativna, odn. ako se presjecište sile uzgona i uzdužne ravnine brodskoga trupa nalazi ispod točke težišta, moment statičke stabilnosti počet će povećavati početni nagib broda. U uzdužnoj ravnini razmatraju se samo mali kutovi nagiba, tj. razmatra se samo početna uzdužna stabilnost. Više gotovih izračuna stabilnosti sadrži Knjiga trima i stabiliteta, sastavni dio prateće dokumentacije broda ili plovnoga objekta, koja se po uobičajenom postupku izrađuje i u hrvatskim brodogradilištima.

Pojam stabilnost broda tijekom povijesti

Grčki matematičar i fizičar Arhimed (III. st. pr. Kr.) razmatrao je nagnuta plutajuća tijela (pravilna geometrijskog oblika) i njihovu sposobnost vraćanja u uspravni položaj. Francuski hidrograf Pierre Bouguer (1698−1758) je u svojoj knjizi O brodu, njegovoj konstrukciji i njegovim gibanjima (Traité du navire, de sa construction et de ses mouvements, 1746) prvi put definirao stabilnost broda u današnjem smislu. Uveo je pojam metacentra te pokazao način njegova određivanja i važnost za stabilnost broda. Švicarski matematičar i fizičar Leonhard Euler (1707−1783) definirao je pristup za određivanje povratnoga momenta pri malim kutovima nagiba. U novije se doba problem stabilnosti pokušava riješiti s dinamičkoga gledišta, tj. brod se više ne promatra na mirnoj vodi, nego na valovima pod dinamičkim djelovanjem vjetra i ostalih vanjskih sila. Time se prelazi u područje teorijske hidrodinamike, koja povezuje stabilnost s drugim granama teorije broda, poput kormilarenja, te manevarskih i maritimnih svojstava broda.

Visoko školstvo i publicistika u Hrvatskoj

U visokoškolskome sustavu pojam stabilnosti broda bio je obuhvaćen unutar kolegija Teorija broda, koji je započeo predavati → Leopold Sorta, jedan od osnivača modernoga studija brodogradnje u Hrvatskoj te jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole u Zagrebu osnovane 1919. Nakon njega se u nastavi istaknuo → Josip Uršić kao profesor zagrebačkoga Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB). Danas je problematika stabilnosti broda sastavni dio studija brodogradnje na FSB-u u Zagrebu, Tehničkome fakultetu u Rijeci i Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, te pomorskih fakulteta u Splitu, Rijeci, Zadru i Dubrovniku.

Među prvim radovima u Hrvatskoj o stabilnosti broda bili su upravo tekstovi namijenjeni studentima. Temelj publicističkoga rada iz područja stabilnosti broda su skripta L. Sorte Teorija broda I (1949) i II (1950) te knjige Josipa Fatura Teorija broda (1954) i J. Uršića Stabilitet broda, dio 1 (1962) i dio 2 (1964).

Uređivanje i objavljivanje pravila u vezi sa stabilnosti broda, usklađenih s pravilima međunarodnih organizacija kao što su International Maritime Organization i International Association of Classification Societies, provodi → Hrvatski registar brodova.

grijanje, prijenos toplinske energije od izvora topline prema zatvorenom prostoru, primarno radi ostvarivanja ugodnih uvjeta za boravak i rad korisnika. Na osjet ugodnosti, osim odjevenosti i fizičke aktivnosti, utječe temperatura zraka, temperatura unutarnjih ploha pregrada koje zatvaraju prostor te vlažnost zraka, gibanje zraka, čistoća zraka i dr. Grijanje ponajprije utječe na temperaturu zraka i ploha. Uređaj za grijanje ili sustav grijanja omogućuje prijenos topline korištenjem toplinske energije izgaranja goriva (kruto, kapljevito, plinsko), pretvaranjem električne energije u toplinu ili korištenjem obnovljivih izvora topline. Na taj se način u hladnome razdoblju godine postiže i održava temperatura zraka u prostoru, pri čemu se moraju nadoknaditi toplinski gubitci koji nastaju od grijanoga prostora prema hladnijem vanjskom okolišu. Uzimajući u obzir promjenjive potrebe prostora za grijanjem tijekom vremena, grijanje treba biti podesivo. Prilagodba grijanja potrebama korisnika provodi se regulacijom. Regulacija pritom treba biti što manje inertna, odn. što brža, kako bi se grijanje što prije prilagodilo novim uvjetima. Zbog spoznaje da su klasični izvori energije ograničeni i da korištenje energije može dovesti do zagađenja okoliša, u modernoj se tehnici sve više pozornosti pridaje uštedi energije za grijanje i korištenju obnovljivih izvora topline.

Osnovni pojmovi i izvedbe

Prema vrsti energetskog izvora grijanje može biti na kruto gorivo (drvo, ugljen), na kapljevito gorivo (loživo ulje), na plinsko gorivo (prirodni plin, ukapljeni naftni plin), na električnu energiju ili na obnovljive izvore (solarno, na biomasu, geotermalno). Prema načinu proizvodnje, prijenosa i odavanja topline grijanje može biti pojedinačno (lokalno), centralno ili daljinsko. Kod pojedinačnih uređaja proizvodnja i odavanje topline odvijaju se unutar grijane prostorije. Kod postrojenja za grijanje rabi se sustav kao cjelina sastavljena od niza povezanih elemenata, kojima se osigurava njegovo pravilno, učinkovito i sigurno funkcioniranje. Toplina se u postrojenju proizvodi u središnjem izvoru topline za više prostorija ili za zgradu (centralno grijanje), odn. za više zgrada, naselje ili grad (daljinsko grijanje). Izvor topline, u kojem se zagrijava ogrjevni medij kao prijenosnik topline, može biti kotao, dizalica topline, kogeneracijski uređaj, sunčani kolektor i dr. Prijenos topline od izvora topline do grijanih prostora obavlja se cijevnim razvodom ogrjevnoga medija. Prema vrsti ogrjevnoga medija grijanje može biti toplozračno, toplovodno (do 105°C), vrelovodno (više od 105°C), parno ili neposredno s radnom tvari. U današnje doba su najčešći sustavi centralnoga grijanja toplom vodom. Prema temperaturi tople vode grijanje može biti niskotemperaturno (do 40°C), srednjotemperaturno (40°C do 70°C) ili visokotemperaturno (više od 70°C). Prema izvedbi cijevnoga razvoda tople vode grijanje može biti jednocijevno ili dvocijevno. Prema načinu cirkulacije tople vode grijanje može biti s prirodnom cirkulacijom (gravitacijsko) ili s prisilnom cirkulacijom (uz pomoć pumpe). Izmjenjivači topline koji odaju toplinu u grijanim prostorima nazivaju se ogrjevna (grijaća) tijela te, ovisno o izvedbi, to čine pretežno konvekcijom ili zračenjem. Kod centralnoga grijanja toplom vodom, ogrjevna tijela najčešće su radijator (člankasti, pločasti), konvektor, panelno grijalo (podno, zidno, stropno) i cijevno grijalo. Nakon odavanja topline u prostoru preko ogrjevnih tijela, ogrjevni medij struji prema izvoru topline kako bi se ponovno zagrijao. Prema vrsti ekspanzijskog elementa za prihvaćanje viška vode zbog povećanja obujma kao posljedice zagrijavanja, sustav grijanja može biti otvoreni ili zatvoreni. Kod otvorenoga je sustava ogrjevni medij preko ekspanzijske posude u izravnoj vezi s vanjskim okolišem, dok kod zatvorenoga sustava nije tako. Zbog toga se u otvorenome sustavu ekspanzijska posuda mora postaviti iznad najvišega elementa, dok se u zatvorenome sustavu ekspanzijska posuda može postaviti i na najnižem mjestu, npr. u kotlovnici. Posebna podvrsta otvorenoga sustava jest ekspanzijski modul za održavanje tlaka s tzv. diktir-pumpama, postavljanje kojih se provodi prema principima koji vrijede za zatvoreni sustav. Za pravilan rad u svim uvjetima korištenja, potrebno je opremiti sustav pomoćnim elementima, kao što su regulacijski i sigurnosni uređaji.







Povijest

Najstariji način grijanja je paljenje vatre loženjem drva u otvorenome ložištu (ognjište). U početku se dim iz kućnog ognjišta odvodio kroz otvor na krovu iznad njega, a poslije su se razvili dimnjaci (od XIII. st.) koji su učinkovito odvodili dim iz kuće. Znatno se smanjenje zadimljenosti postignulo grijanjem uz pomoć metalnih zdjela i pladnjeva sa žarom drvenog ugljena koji se ložio izvan grijanoga prostora, o čemu svjedoče arheološki nalazi iz Azije i Europe. Taj način grijanja zadržao se u uporabi niz stoljeća pa se npr. engleski parlament tako grijao sve do kraja XVIII. st.







Poslije je slijedilo smještanje otvorenih ložišta uz zid te obzidavanje u oblik kamina, uz uporabu zidanoga dimnjaka. Prve zidane peći sa zatvorenim ložištem pojavile su se u Europi u XIV. st. i često su bile obložene kamenim ili keramičkim pločicama. Peći od lijevanoga željeza ložene ugljenom rabile su se za grijanje od XVII. st. Prijenos topline izgaranjem krutoga goriva bio je najčešći način grijanja sve do polovice XX. st. Iako su se prve peći na loživa ulja pojavile početkom XX. st., masovnije korištenje započelo je tek nakon II. svj. rata, a 1960-ih pojavile su se i tehnički usavršene plinske peći. Njihova se primjena veoma proširila i održala do današnjega doba, uz odgovarajuća tehnička, sigurnosna i estetska poboljšanja.

Ostatci prvoga centralnoga grijanja, pod nazivom ondol, pronađeni su u Aziji, na korejskom poluotoku, i datiraju iz 1000. pr. Kr. Bilo je to podno grijanje s ložištem u kuhinji, iz kojega se vrući dim vodio kroz prostor ispod poda prema dimnjaku na suprotnoj strani kuće te odavao toplinu grijanim prostorijama. Slično, tehnički unaprijeđeno rješenje pojavilo se u rimskim kupeljima (termama) oko 80. pr. Kr. pod nazivom hipokaust, po kojem se taj način grijanja i danas naziva hipokaustično grijanje. Ložište je bilo pokraj kuće i iz njega je vrući dim strujao u prostor ispod poda. Dim se odvodio u vanjski okoliš kroz otvore u zidovima.







U prvim se izvedbama grijao samo pod, a u kasnijima su se grijali i zidovi. Prvim sustavom centralnoga grijanja toplom vodom smatra se izvedba Šveđanina Martena Trifvalda iz 1716. za grijanje staklenika u Newcastleu u Engleskoj. Prvim centralnim toplovodnim grijanjem stambenoga prostora smatra se izvedba francuskog arhitekta Jeana Simona Bonnemaina iz 1777. za dvorac Château du Pêcq u blizini Pariza. Masovnije korištenje centralnoga grijanja u stambenim prostorima, s kotlom kao izvorom topline, započelo je tek početkom XIX. st., ponajprije zbog visoke cijene. Jedan od ključnih trenutaka u razvoju modernih sustava centralnoga grijanja kakve poznajemo danas jest izum radijatora sredinom XIX. st. Cirkulacija tople vode cijevima od kotla do ogrjevnih tijela u ondašnjim sustavima ostvarivala se prirodnim putem, odakle potječe njihov naziv gravitacijski sustavi. Cijevi tih sustava imale su velike promjere da bi se smanjenjem otpora strujanja osigurao protok vode. Primjena pumpi za cirkulaciju vode u sustavima grijanja započela je početkom XX. st. Prvo grijanje vodenom parom izveo je 1745. Englez William Cook, a u prvome sustavu centralnoga grijanja s parnim kotlom primijenio ga je 1774. James Watt na svojoj obiteljskoj kući.

Prvim komercijalno uspješnim sustavom daljinskoga grijanja s vodenom parom kao ogrjevnim medijem smatra se sustav s toplanom u Lockportu, SAD, iz 1877. Početkom XX. st. počeo se rabiti sustav daljinskoga grijanja vrelom vodom, čime je omogućen prijenos topline na veće udaljenosti, smanjeni su gubitci topline u razvodu, a održavanje je postalo jeftinije.

Znatan porast cijene konvencionalnih energenata u drugoj polovici XX. st. dovodi do ubrzanog razvoja i korištenja alternativnih izvora energije u sustavima grijanja, kao što su dizalice topline, sunčani toplinski kolektori, geotermalni izvori, kogeneracija i dr. Masovnijoj uporabi tih sustava dodatno pogoduje sve bolja toplinska zaštita modernih zgrada, iz čega proizlazi sve niža potrebna temperatura ogrjevnoga medija.

Grijanje u Hrvatskoj

Povijest

Razvoj grijanja u Hrvatskoj prati razvoj u svijetu te su mnogobrojni nalazi od pretpovijesnih ognjišta do antičkih hipokausta, srednjovjekovnih i novovjekovnih → kamina, → kaljevih peći  i → dimnjaka. O prvome centralnome grijanju u Hrvatskoj nema preciznih podataka, ali se zna da se početkom XX. st. rabilo u velikim zgradama poput luksuznih hotela, kazališta, Hrvatskoga sabora i sl. Centralno grijanje u stambenim prostorima pojavljuje se rijetko, uglavnom u kućama imućnijih građana od 1930-ih.

Prvo daljinsko grijanje u Hrvatskoj izvedeno je 1954. kao dvocijevni sustav s vrelom vodom između tadašnje Elektrane Zagreb (poslije EL-TO) u Zagorskoj ulici i tvornice Rade Končar. Vrelovod je imao toplinsku snagu 15 MW i bio je dug 1700 m. Slijedio je brz razvoj vrelovodne i parne gradske cijevne mreže te izgradnja toplane na Žitnjaku (TE-TO) 1963. Iste je godine započela s radom i toplana u Osijeku.







Proizvodnja

U Hrvatskoj je proizvodnja uređaja i opreme za grijanje ponešto kasnila u odnosu na razvoj te industrije u svijetu. O proizvodnji u doba prije II. svj. rata vrlo je malo podataka. Početak proizvodnje kotlova za potrebe industrije bio je ujedno i početak razvoja opreme za grijanje. Na području Hrvatske radilo je nekoliko malih ljevaonica (Zagreb, Požega i dr.) koje su među ostalim lijevale i peći za grijanje, npr. → Plamen iz Požege, osnovan 1922. Poznato je da je 1926. proizveden prvi parni kotao u tadašnjoj Tvornici vagona, strojeva i mostova (→ Đuro Đaković Grupa) u Slavonskome Brodu. Nakon II. svj. rata, za intenzivnog razvoja industrijske proizvodnje pojavljuje se niz tvornica koje u početku proizvode industrijsku toplinsku opremu, a potom i opremu za grijanje. Osim tvornice Đuro Đaković, parne kotlove proizvodile su → Tvornica parnih kotlova (TPK) iz Zagreba i TPK Orometal iz Oroslavja. Od kraja 1950-ih kotlove za grijanje toplom vodom proizvodi tvornica Toplota iz Zagreba, a od 1990. peći i kotlove za grijanje proizvodi Centrometal iz Macinca. Uređaje za grijanje toplim zrakom (termogene) proizvodi tvornica → Ventilator iz Zagreba (osnovana 1932). Proizvode se i elementi sustava grijanja, npr. lijevani željezni radijatori u tvornici → Plamen iz Požege (od 1960-ih), predizolirane cijevi za toplinske mreže u tvornici Oriolik iz Oriovca (od 1970), lijevani aluminijski radijatori u tvornici → Lipovica iz Popovače (od 1974), solarni kolektori u tvornici → Tehnomont iz Pule (od 1975), spremnici, izmjenjivači topline i ekspanzijski elementi u tvornici Pireko iz Oroslavja (od 1992) te drugi proizvodi u manjim radionicama i pogonima.













Ugradnji opreme obavezno prethodi projektiranje sustava grijanja, gdje se mogu navesti veliki projektni uredi poput→ Arhitektonskoga projektnoga zavoda, osnovanoga u Zagrebu 1946., u sastavu kojega je bio i odjel za projektiranje instalacija u zgradama te poduzeće Grijanje, koje je osim proizvodnje kotlova i odjela za montažu imalo i projektni ured za instalacije. Veliko poduzeće za montažu opreme bio je → Monter iz Zagreba (osnovan 1948), koji je također imao odjele za projektiranje u Zagrebu i Splitu. Danas u Hrvatskoj postoji niz projektnih i monterskih poduzeća.

Nastava

Kraljevska zemaljska obrtna škola u Zagrebu, osnovana 1882., početak je institucionaliziranog obrazovanja stručnih radnika u Hrvatskoj. Jedan dio tada obrazovanih majstora obrtnika obavljao je i poslove u graditeljstvu. Moderna era u obrazovanju radnika tehničke struke započinje 1937. osnivanjem Srednje tehničke škole u Zagrebu, koja je 1946. promijenila naziv u Savezna tehnička škola. Za područje tehnike grijanja naročito značajno bilo je zanimanje strojarski tehničar, koji je bio osposobljen za obavljanje poslova u projektiranju, izgradnji, pripremi i vođenju proizvodnje te u održavanju postrojenja. Niz godina strojarski tehničari su, surađujući s inženjerima, bili važni sudionici u projektiranju, stručnom nadzoru i izvođenju mnogih postrojenja za grijanje. Poslije su uvedeni obrazovni programi za zanimanja kao što su instalater-monter, instalater grijanja i klimatizacije i sl. Danas se izobrazba radnika tehničke struke obavlja u trogodišnjim i četverogodišnjim strukovnim srednjim školama.

Visokoškolska izobrazba inženjera započinje osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919, a koje je jedan od nasljednika i današnji → Fakultet strojarstva i brodogradnje. Na školi se tehnika grijanja u početku nije predavala kao zaseban predmet, već su se pojedine teme obrađivale u sklopu termodinamike i toplinskih strojeva. Prvi profesor za područje toplinskih strojeva izabran na Školi 1921. bio je → Josip Miler. Miler je držao predavanja iz šest temeljnih kolegija, među kojima su i Termodinamika te Teorija i gradnja parnih strojeva. Miler je bio i prvi predstojnik Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve, osnovanoga 1930. U Laboratorij za strojarstvo Tehničkoga fakulteta došao je 1926. kao asistent → Fran Bošnjaković, termodinamičar svjetskoga glasa. Bošnjaković je redoviti profesor postao 1936., među ostalim i kolegija Nauka o toplini I i II, u okviru kojih se obrađuju i teme važne za tehniku grijanja. Bošnjaković je otišao 1953. za redovitoga profesora u Braunschweig, a predavanja iz Nauke o toplini preuzeo je → Milan Viličić, koji je u tadašnji Zavod za toplinu i hlađenje na strojarskome odjelu Tehničkoga fakulteta došao 1940. kao asistent Bošnjakoviću. Viličić je predavao od 1942. na arhitektonskome odjelu Građevne instalacije, a 1948. uveo je novi kolegij Grijanje i ventilacija na strojarskome odjelu, što je početak specijalizirane visokoškolske izobrazbe inženjera u području tehnike grijanja u Hrvatskoj. Naziv kolegija ubrzo je promijenjen u Grijanje i klimatizacija. Od 1961. u izvođenju nastave iz toga kolegija na tadašnjem Strojarsko-brodograđevnom fakultetu kao asistent je sudjelovao Branko Raos (1928–2005), koji je 1966. postao predavačem. Od 1981. do danas Grijanje se predaje kao zaseban predmet na usmjerenju Termotehnika na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Suradnja toga fakulteta s gospodarstvom u području tehnike grijanja jedna je od rijetkih koje se odvijaju neprekinuto od početka izobrazbe. Viličić je 1942. položio stručni ispit za ovlaštenoga strojarskog inženjera, čime je među ostalim stekao pravo izradbe projekata i provođenja stručnoga nadzora nad izgradnjom postrojenja grijanja. Od tada do danas svi nastavnici Fakulteta koji su sudjelovali u izvođenju nastave iz kolegija Grijanja također su ovlašteni inženjeri te sudjeluju u projektiranju i u stručnome nadzoru pri izgradnji mnogih značajnih zgrada u Hrvatskoj u posljednjih 70 godina.

U Rijeci osnivanjem Strojarskog fakulteta 1960. započela je nastava iz Nauke o toplini, u početku uz pomoć nastavnika iz Zagreba. Ubrzo je osnovan i Zavod za toplinu i hlađenje, kamo je 1967. kao asistent došao Josip Pažanin (1928–1992). Pažanin je započeo 1970. na Mornaričko-tehničkoj akademiji u Puli držati predavanja iz kolegija Grijanje i klimatizacija, a na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu u Rijeci izabran je 1972. za docenta na kolegiju Grijanje, ventilacija i klimatizacija. Danas se Tehnika grijanja predaje kao zaseban predmet na → Tehničkome fakultetu u Rijeci. Na → Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu nastava iz predmeta Grijanje i klimatizacija izvodi se od 1990-ih. Prvi predavač bio je Josip Grabovac, vanjski suradnik s Građevinsko-arhitektonskoga fakulteta u Splitu.

Osim u okviru studija strojarstva, područje tehnike grijanja predavalo se u skraćenom obliku od 1942. u sklopu kolegija Građevne instalacije na studiju arhitekture (M. Viličić). Prvi nastavnik toga kolegija zaposlen na Arhitektonskome fakultetu bio je Mirko Šram (1909–1995), diplomirani strojarski inženjer koji je 1965. izabran za višega predavača. Šram je 1975. postao izvanredni profesor Građevnih instalacija. Danas se tehnika grijanja obrađuje u dijelu gradiva iz kolegija Instalacije u zgradama I i II na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Znanstvena i stručna publicistika

U nas do današnjega doba u tehnici grijanja prevladava literatura na njemačkom i engleskom jeziku. Jedno od najznačajnijih djela je priručnik Hermana Recknagela, tiskan prvi put 1897. u Njemačkoj na 173 stranice, a do danas je doživio više od 70 izdanja te uz stalne nadopune i poboljšanja ima više od 2400 stranica; od 1982. u Beogradu izlazi i u prijevodu za tadašnju Jugoslaviju kao Priručnik za grejanje i klimatizaciju. Od knjiga na hrvatskome jeziku ističu se: Centralno grijanje, ventilacija, klimatizacija (M. Šivak, 1974−98), Plinarski priručnik (V. Strelec, 1977−2014), Osnove i regulacija sustava grijanja, ventilacije i klimatizacije, dio I. i dio II. (P. Donjerković, 1996) te Priručnik za grijanje (B. Labudović, 2005–15).

Od 1969. na Zagrebačkome velesajmu neprekinuto se bijenalno održava međunarodni simpozij Interklima, kao tradicionalno mjesto susreta znanstvenika i stručnjaka iz područja tehnike grijanja. Radovi sa simpozija se redovito objavljuju u Zborniku radova.

Od stručnih časopisa, najpoznatiji je EGE: energetika, gospodarstvo, ekologija, etika koji izlazi od 1993.

Udruženja

Inženjeri za područje tehnike grijanja tradicionalno su strukovno povezani s ostalim inženjerima koji obavljaju poslove u graditeljstvu. Malobrojni hrvatski inženjeri, školovani u inozemstvu, osnovali su 1878. Klub inžinira i arhitekta, koji se smatra prvim strukovnim udruženjem te vrste i početkom komorskog udruživanja struke u nas. To udruženje, bez obzira na česte promjene naziva, okupljalo je ovlaštene inženjere i arhitekte, a njegov je rad bio reguliran ondašnjim zakonima i pravilnicima. Nakon II. svj. rata prekinut je dotadašnji način strukovnog udruživanja u graditeljstvu, te je 1946. osnovano Društvo inženjera i tehničara, udruga s dobrovoljnim članstvom. Ponovno institucionaliziranje udruživanja ovlaštenih inženjera započinje 1998., od kada djeluje Hrvatska komora arhitekata i inženjera u graditeljstvu, reorganizacijom koje 2009. nastaje → Hrvatska komora inženjera strojarstva, koja danas okuplja i ovlaštene inženjere za područje tehnike grijanja.

kotlogradnja, djelatnost koja se bavi izradbom i primjenom kotlova, tj. velikih posuda namijenjenih zagrijavanju vode, proizvodnji vodene pare (parni kotlovi, odn. generatori pare), destilaciji i sl. Kako bi se ostvario bolji stupanj iskoristivosti i dimenzije kotlova bile manje, para u parnim kotlovima i vrelovodnim kotlovima za centralno grijanje je visoke temperature i visoka tlaka.

Para služi za pogon parnih turbina i strojeva u termoelektranama i na brodovima te za zagrijavanje prostora i tehnoloških procesa. Parni kotlovi dijele se prema načinu optoka mješavine vode i pare, vrsti provjetravanja, položaju cijevi u kotlu i dr. Najvažnija je podjela parnih kotlova na vatrocijevne (plamenocijevne, dimocijevne), kod kojih plamen i dimni plinovi izgaranja prolaze kroz cijevi, a voda oplakuje cijevi i tako se zagrijava, te vodocijevne, s vodom u cijevima i vrućim plinovima izgaranja oko njih, koji mogu biti izvedeni kao kosocijevni i strmocijevni.

Svjetski razvoj

Pisani radovi Herona iz Aleksandrije (I. st.) pokazuju da su ljudi već u starome vijeku iskorištavali vodenu paru za pokretanje malih naprava, poput Heronove kugle. Rabila se zasićena niskotlačna para, proizvedena u običnim zatvorenim posudama koje se mogu smatrati pretečama parnoga kotla. Prvi parni kotao nalik današnjima konstruirao je 1769. engleski inženjer James Watt (1736−1819). Za razliku od prijašnjih tlačnih posuda i parnih kotlova neprikladna oblika, građenih od neprikladnih materijala, Watt je svoj parni kotao napravio od kovanoga željeza sa željeznom plamenom cijevi. Prvi Wattov parni kotao proizvodio je paru tlaka od približno 0,035 MPa, koja je služila za pogon → parnoga stroja. Richard Trevitihick (1771−1833) unaprijedio je 1811. parni kotao ugradnjom plamene cijevi, što se i danas koristi kao tehnološko rješenje kod vatrocijevnih industrijskih kotlova. Oko 1840. Ernst Alban (1791−1856) konstruirao je prvi vodocijevni kotao s nagnutim cijevima i tlakom od 1 MPa, na temelju kojega su američki izumitelji George Babcock (1832−1893) i Stephen Wilcox (1830−1893) konstruirali 1867. vodocijevni kotao, koji u odnosu na vatrocijevni omogućava više tlakove i temperature pare osiguravajući bolji stupanj iskoristivosti parnoga postrojenja i niže troškove izgradnje. Proizvodnja parnih kotlova počela se naglo razvijati od 1920., kada je riješen problem spaljivanja ugljene prašine. Današnji najveći parni kotlovi koji se kao gorivom koriste ugljenom prašinom proizvode oko 2100 t/h pare temperature 600°C i tlaka 30 MPa. Stupanj iskoristivosti takva postrojenja veći je od 45%, a snaga oko 800 MW.

Kotlogradnja u Hrvatskoj

Parni su se kotlovi u Hrvatskoj počeli proizvoditi u drugoj polovici XIX. st. Došavši u Rijeku 1856. → Robert Whitehead je kao voditelj Ljevaonice metala (Fonderia metalli) započeo proizvodnju brodskih parnih kotlova i parnih strojeva. Industrijsku kotlogradnju u Hrvatskoj obilježili su poduzeće Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda i zagrebačka Tvornica parnih kotlova.

Godine 1926. u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova (→ Đuro Đaković Grupa), tada jedinoj tvornici kotlova u Hrvatskoj, započela je proizvodnja lokomotivskih parnih kotlova. Ubrzo se proizvodni program proširio na stabilne kotlove s nepomičnom rešetkom, sekcijske kotlove s mehaničkom rešetkom i kotlove s prisilnim optokom vode i mehaničkom rešetkom (tzv. kotlovi La Mont). Veličina jedinica iznosila je do 20 t/h pare. Nakon 1945. tvornica je započela proizvodnju velikih, modernih kotlova te cjelokupnih termoenergetskih postrojenja. Već 1952. ostvarena je tehničko-poslovna suradnja s njemačkim proizvođačem kotlova Deutsche Babcock AG, od kojega je 1961. kupljena licenca za proizvodnju kotlova Steamblock, plamenocijevnih kotlova kapaciteta od 0,6 do 30 t/h pare, moderne i kompaktne izvedbe (u razdoblju 1961–80. isporučeno je više od 2500 takvih jedinica, najviše na svijetu).







U suradnji s poduzećem Sulzer iz Švicarske, 1969–75. ostvareni su veliki energetski projekti poput TE Plomin 1 (Hrvatska), Vesteras (Švedska), Natali (Finska), Šoštanj (Slovenija), kapaciteta proizvodnje pare od 385 do 1000 t/h. Od 1990. kotlovi se proizvode u Tvornici energetskih postrojenja (TEP), danas Đuro Đaković TEP, i Tvornici vrelouljnih kotlova, koje je danas sljedbenik Đuro Đaković Kotlovi.

Početci → Tvornice parnih kotlova (TPK) u Zagrebu datiraju iz 1931. kada je počelo s radom parokotlarsko poduzeće Rapid. Proizvodivši manje stacionarne kotlove učinka do 10 t/h pare kao i lokomobilne i brodske kotlove, to je poduzeće zaslužno za razvoj prve industrijske kotlograditeljske tehnologije te za obrazovanje kotlograditeljskih stručnjaka u Zagrebu. Prvih deset brodskih kotlova za potrebe domaće brodogradnje isporučeno je 1954., a iste je godine ostvarena suradnja s austrijskim poduzećem Waagner-Biro iz Graza na izradbi strmocijevnih kotlova za potrebe više termoenergetskih postrojenja. Najveće jedinice u izgradnji kojih je sudjelovao TPK su u Termoelektrani Šoštanj IV (Slovenija), od 1006 t/h pare tlaka 18,6 MPa i temperature 560°C, te u Termoelektrani Urinj u Rijeci, od 1050 t/h pare tlaka 17,5 MPa i temperature 540°C. Danas je kotlogradnja zastupljena u poduzeću TPK-EPO, u proizvodnom programu kojega su vrelovodni kotlovi, kotlovi na otpadnu toplinu i parni kotlovi te različita oprema za kotlogradnju.







Osim specijaliziranih pogona za proizvodnju kotlova, izrađuju ih i poduzeća koja se bave energetikom, grijanjem i dr. Ističe se poduzeće Centrometal iz Macinca nedaleko od Čakovca, nastalo iz radionice osnovane 1965., koje proizvodi više vrsta kotlova namijenjenih → grijanju.

Nastava

Pojam parnoga kotla obrađivao se u nastavi Visoke tehničke škole u Zagrebu od njezina osnutka 1919., a provodili su je doajeni hrvatskog visokoškolstva u području tehnike poput → Leopolda Sorte, → Jaroslava Havličeka i dr. Specijalizirana predavanja koja se odnose na parne kotlove na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu započela su 1960. Na studiju strojarstva profesor → Ladislav Kreuh držao je predavanja iz kolegija Parni kotlovi, a na studiju brodogradnje profesor → Josip Šretner predavanja iz kolegija Brodski kotlovi. Od tada do danas parni kotlovi su redovito gradivo (iako pod izmijenjenim nazivom Generatori pare ili Kotlovi) u okviru obveznoga studijskoga programa Procesno-energetskoga smjera.

Nastava vezana uz gradivo kotlogradnje odvija se i na drugim visokim učilištima u Hrvatskoj koja se bave strojarskom, brodograđevnom te pomorskom strukom, kao što su Tehnički fakultet i Pomorski fakultet u Rijeci, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje i Pomorski fakultet u Splitu i dr.

Znanstvena i stručna publicistika

Publicistika u Hrvatskoj uglavnom potječe iz razdoblja nakon II. svj. rata. Knjige koje su u potpunosti ili u pojedinim poglavljima posvećene parnim kotlovima, a najviše su se rabile u visokoškolskoj nastavi, su Parni kotlovi (J. Havliček, 1946), Parni kotlovi (J. Šretner, 1962), Brodski parni kotlovi (J. Šretner, 1974), Osnove energetike (H. Požar, 1976), Generatori pare (L. Kreuh, 1978), Energetika u procesnoj industriji (Z. Prelec, 1994).

Udruženja

Pod krovnom organizacijom Savez energetičara Hrvatske djeluju udruge energetičara koje uz izobrazbu kadrova iz područja gradnje i primjene kotlova organiziraju tečajeve za polaganje stručnih ispita za razna energetska zvanja.

Katalinić, Branko (Starigrad Paklenica, 12. X. 1952), strojarski inženjer, stručnjak za robotiku te inteligentne i samoregulirajuće proizvodne sustave.

Diplomirao je 1976., magistrirao 1979. te doktorirao 1983. disertacijom Struktura industrijskih robota i njen utjecaj na produktivnost (mentor → T. Šurina) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je kao asistent na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (1977−84), specijalizirao industrijsku robotiku na Kraljevskom institutu za tehnologiju (KTH) u Stockholmu (1980–81) te je od 1985. zaposlen na Tehničkome sveučilištu u Beču (TU Wien), gdje je 1994. izabran u zvanje sveučilišnoga profesora. Predaje kolegije robotike i proizvodnih sustava na studijima strojarstva, elektrotehnike i informatike; osnivač je i voditelj grupe za inteligentne proizvodne sustave (Intelligent Manufacturing Systems; od 1994). Redoviti je profesor i na zagrebačkome Fakultetu strojarstva i brodogradnje, Fakultetu strojarstva u Slavonskome Brodu i Tehničkome fakultetu u Rijeci (od 1996), na Sveučilištu u Zadru (od 2009), te je bio gostujući profesor na više europskih i svjetskih sveučilišta.

Bavi se fleksibilnom i inteligentnom automatizacijom, inteligentnim i samoregulirajućim proizvodnim sustavima, robotikom i bioničkim sustavima. Suosnivač je i urednik više znanstvenih časopisa o robotici i proizvodnji. Nositelj je počasnih doktorata tehničkih znanosti na pet europskih sveučilišta, a za zasluge u razvoju novih koncepata, scenarija rada i strategija vođenja složenih proizvodnih sustava i njihove implementacije u austrijskome koncernu Engel, Republika Austrija dodijelila mu je 1988. počasno državljanstvo.

Butković, Mirko (Karlovac, 21. IX. 1936), strojarski inženjer, stručnjak za mehaničke vibracije i pogonsku čvrstoću konstrukcija.

Diplomirao je 1961., magistrirao 1971. te doktorirao 1976. disertacijom Prigušenje feromagnetičnog materijala kod biaksijalnog stanja naprezanja (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Magistrirao je i na sveučilištu Washington (Washington University) u St. Louisu 1973. Radio je u tvornici → Jugoturbina u Karlovcu (1961–2003) na razvoju novih parnih i plinskih turbina, dizelskih motora, pumpa i strojeva za balansiranje te novih pogona. Istodobno je bio aktivan i u znanosti. Predavao je na Višoj tehničkoj strojarskoj školi u Karlovcu (1961–97), koja je 1983. pripojena zagrebačkomu Fakultetu strojarstva i brodogradnje kojega je bio redoviti profesor od 1988. Bio je i redoviti profesor novoosnovanoga Veleučilišta u Karlovcu (1997–2006), kojega je bio suosnivač te rektor (1997–2005) i prodekan (2005–06), kao i Tehničkoga fakulteta u Rijeci (1988–2006). Umirovljen je 2006. Predavao je kolegije iz područja tehničke mehanike, otpornosti materijala, dinamike, vibracija, dinamike strojeva, pogonske čvrstoće.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehaničke vibracije i pogonska čvrstoća konstrukcija. Bio je glavni urednik časopisa Tehničke informacije Jugoturbine – Karlovac i TPK – Zagreb (1972–93) i predsjednik (1981−83. i 1986−94) → Hrvatskoga društva za teoriju strojeva i mehanizama. Član je emeritus HATZ-a od 2006.

Lukačević, Zvonimir (Slavonski Brod, 11. IX. 1935 – Slavonski Brod, 5. IX. 1998), strojarski inženjer, stručnjak za zavarene spojeve.

Diplomirao je 1963. na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, magistrirao 1977. na Građevinskome fakultetu u Beogradu te doktorirao 1984. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu disertacijom Modeli pouzdanosti zavarenih spojeva (mentor → M. Novosel). Od 1963. radio je u Institutu Đuro Đaković u području tehnike zavarivanja. Od 1979. bio je predavač na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu, gdje je 1993. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Materijali i Zavarivanje. Osnovao je i vodio Katedru za tehnologiju zavarivanja (1982–98), bio je dekan u dva mandata (1985–87. i 1990–93) te prodekan (1993–95) toga fakulteta.

Znanstveno i stručno bavio se proizvodnim strojarstvom, zavarenim spojevima i kontrolom kvalitete. Autor je udžbenika Zavarivanje (1998). Bio je dugogodišnji predsjednik Društva za tehniku zavarivanja (DTZ) Slavonski Brod te jedan od utemeljitelja i član Savjeta časopisa Tehnički vjesnik (1993).

Grubaš, Ivan (Grubas, Giovanni B. V. M.) (Venecija, druga polovica XVIII. st. – Venecija, polovica XIX. st.), pomorski pisac i kartograf.

Podrijetlom iz Perasta, bio je mornarički peljar u Veneciji. Autor je plovidbenoga priručnika iz praktične navigacije i hidrografije, s podatcima i za hrvatsku obalu Novi obalni peljar Jadranskoga mora (Nuovo costiere del Mare Adriatico, 1833). U bakrorezu je izradio kartu Sredozemlja s planovima sredozemnih luka (1801), kartu Jadranskoga mora (oko 1833) te kartu Venecijanskoga zaljeva, koja nije prihvaćena zbog nepotpunih i pogrešnih podataka. U starijoj literaturi njegova se djela pripisuju kapetanu Antunu Grubašu (1688 – oko 1763).

Mickl, Josef (Klagenfurt, 8. VI. 1885 − Klagenfurt, 14. II. 1965), strojarski inženjer, konstruktor prvih mornaričkih zrakoplova Kraljevine SHS.

Diplomirao je 1909. na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien). Iste godine stupio je u austrougarsku ratnu mornaricu, gdje je bio zapovjednik Pomorskog arsenala u Puli (1910–19) te konstruirao prvi hidroavion austrougarskih pomorskih zračnih snaga, isporučen 1912. U Bečkome Novome Mjestu radio je prije i tijekom I. svj. rata kao konstruktor hidroaviona u poduzeću Öeffag, a od 1919. u suradnji s Ferdinandom Porscheom (1875−1951) na projektu trkaćeg automobila Sascha u tvornici Austro–Daimler.

Na poziv generala i načelnika Odeljenja za vazduhoplovstvo Kraljevine SHS → Emila Uzelca radio je u Kraljevskoj avijaciji na mjestu načelnika tehničkog odjeljenja (1921–23). S → Rudolfom Fizirom i Nikolom Žučenkom sudjelovao je u izradbi dokumentacije za serijsku proizvodnju školskih zrakoplova Mali Brandenburg i Srednji Brandenburg. Kao tehnički direktor tvornice Ikarus u Novome Sadu (1923–29), koja je predstavljala utemeljenje zrakoplovne industrije Kraljevine SHS, izradio je 1924. prototip školskoga hidroaviona Ikarus ŠM (školski mornarički, tzv. šimika), koji se proizvodio s motorima snage 100 KS (74,5 kW), 120 KS (89,5 kW) i 160 KS (119,3 kW). Ukupno 42 primjerka isporučena su pomorskomu zrakoplovstvu, gdje su bili u službi 18 godina. Za potrebe obalnoga i dalekoletnoga izviđanja izradio je 1926. leteći čamac Izviđač IM (izviđač mornarički), opremljen motorom 260 KS (193,7 kW), koji je pilotovom pogreškom uništen na prvome letu. Drugi prototip Izviđač IO (izviđač obalni) imao je motor 400 KS (298 kW) te je za potrebe mornarice proizvedeno 37 primjeraka.

Od 1931. do umirovljenja 1950. radio je u poduzeću Porsche Konstruktionen u Stuttgartu, kao specijalist za aerodinamiku automobila. Nastavio je sa stvaralačkim radom te je iza sebe ostavio mnoge izume, patente i rješenja u raznim područjima, osobito u automobilskoj tehnici.

Fio, Oliver (Fijo) (Pula, 23. I. 1915 – Split, 21. I. 1987), pomorski ekonomist, pedagog i pisac.

Pomorsko-trgovačku akademiju u Kotoru završio je 1933., na Višoj pomorskoj školi u Rijeci diplomirao 1953., a doktorirao na sveučilišnom pomorskom institutu (Istituto Universitario Navale) u Napulju 1963. disertacijom Parobrodarstvo Dalmacije 1878–1918. Godine 1946. položio je ispit za kapetana duge plovidbe, plovio je na brodovima trgovačke mornarice, bio je zapovjednik na brodovima Pomorske financijske kontrole te službovao u Lučkoj kapetaniji u Splitu (1933–46). Bio je (1946–81) upravitelj Pomorskoga muzeja u Splitu (→ Hrvatski pomorski muzej Split). Na visokim školama u Splitu, Zadru, Zagrebu i Rijeci predavao je pomorske kolegije (1959–86). U zvanje redovitoga profesora izabran je 1981.

Područje njegova zanimanja bila je pomorska povijest, a bavio se i suvremenom pomorsko-gospodarskom tematikom. Autor je mnogih članaka te djela: Prilozi poznavanju pomorskog školstva na našoj obali u XIX stoljeću (1956), Parobrodarstvo Dalmacije 1878–1918 (1962), Pomorci otoka Hvara 1871–1964 (1964), Odrazi ekonomsko-socijalne aktivnosti različitih prijevoznih sredstava, osobito u vezi s jugoslavenskom obalom (Riflessi economico-sociali dell’attività dei vari mezzi di trasporto, con particolare riferimento al litorale jugoslavo, 1966), Ekonomski i društveni značaj suvremenog pomorskog prijevoza osoba (1968). Bio je urednik časopisa Jadranska straža (1938–39) te jedan od osnivača i urednik glasila Pomorstvo (1946–75). Jedan je od utemeljitelja Međunarodnoga instituta za pomorsku kulturu (1969).

Katalinić, Karlo (Cattalinich, Carlo) (Volosko, 2. XI. 1801 − Rijeka, 5. II. 1859), brodograditelj.

Imućan posjednik i brodovlasnik, član obitelji Katalinić koja je svojom inicijativom, poduzetnošću i znanjem zauzimala posebno mjesto u riječkoj brodogradnji. Zaslužan je za modernizaciju rada i povećanje kapaciteta obiteljskoga brodogradilišta na Ponsalu u Rijeci, gdje su 1833–69. sagrađena 52 jedrenjaka duge plovidbe ukupne nosivosti 18 456 t. Izradio je prvi hrvatski kliper Guttmanstahl (1853), velik, brz jedrenjak, samo tri godine nakon pojave prvih klipera u svijetu. Spominje se s Giuseppeom Spadonom kao suvlasnik brodogradilišta Pod Pinjol.

Horvatović, Marko Antun (Horvath, Horvatić, Horvatovich; Marcus Antonius) (Orahovica, sredina XVIII. st. – Zagreb, 10. I. 1821), svećenik, pjesnik i konstruktor.

Nakon bogoslovnih nauka, u Požeškim Sesvetama bio je kapelan, privremeni upravitelj (1769) te župnik do umirovljenja 1792. Zatim je bio pomoćni svećenik u Petrinji, a od 1806. boravio je u Zagrebu kao vikar župne crkve sv. Marka. Osim što je pisao pjesme na latinskom i hrvatskome jeziku, zanimalo ga je riječno brodarstvo. Autor je djela Lakši način putovanja velikih lađa i uz vodu i niz vodu (1804), kojega je prošireno izdanje tiskano i na njemačkome jeziku Vorschläge zur Erleichterung der Schiffahrt auf Strömen und Flüssen (1806).







To je djelo jedno od prvih o tehnici i riječnome prometu na hrvatskome jeziku te prinos poznavanju tadašnjega brodarstva na Savi i Kupi i tamošnjega nazivlja. U njemu opisuje brodski pogon tzv. veslatim krilima kojim bi se smanjio broj konja za uzvodnu vuču: na prednjem i stražnjem kraju broda po jedno je poprečno vratilo na kojima je, na oba brodska boka, učvršćeno po jedno pogonsko kolo s po 16 lopatica djelomice uronjenih u vodu. Vratila s pogonskim kolima bila bi povezana zupčanicima s potjernim ili nagaznim kolima, koja bi gazio jedan ili dva čovjeka. Takav se pogon mogao kombinirati s jedrima, dok je za nizvodnu plovidbu prazna broda bio predviđen samo kormilar. U knjižici je objavljena i uglazbljena Horvatovićeva Lađarska pjesma, kojom se imao određivati ritam rada. U njemačkom je izdanju zastupao stanovitu tipizaciju i prilagodbu oblika i izmjera broda riječnoj plovidbi, a za nizvodnu plovidbu istaknuo je korisnost tzv. dugoga hrvatskog vesla.