hidrotehnički sustavi, skupovi hidrotehničkih građevina međusobno povezanih u funkcionalnu cjelinu s ciljem djelovanja na vode, odn. ostvarenja potreba u odnosu na vode (iskorištavanje voda, zaštita od voda, zaštita voda). S obzirom na stalan rast potreba u odnosu na vode te ograničene količine i različitu kvalitetu vode, danas se u pravilu primjenjuju višenamjenska rješenja koja zadovoljavaju više aspekata djelovanja na vode. U građevinarstvu se pod hidrotehničkim sustavima podrazumijeva infrastruktura za zahvaćanje, tretman, čuvanje i raspodjelu voda korisnicima za piće, sanitarne potrebe, pripremu hrane u procesu proizvodnje hrane (industrija i sl.), natapanje, tehnološke potrebe u radnom procesu, proizvodnju električne energije, plovidbu, uzgoj riba, sport i rekreaciju. U skladu s tim hidrotehnički sustavi namijenjeni su za vodoopskrbu (→ vodoopskrba), hidrotehničke melioracije, zaštitu od velikih voda, te → hidroenergetske sustave. U svim spomenutim slučajevima potreba za vodom mora se zadovoljiti količinom i kakvoćom.

Hidrotehnički sustavi za hidrotehničke melioracije

Hidrotehnički sustavi za hidrotehničke melioracije podrazumijevaju odvodnju površinskih i podzemnih voda te natapanje. U pravilu se površinska odvodnja rješava kanalskim sustavom s pripadajućim crpnim stanicama, ustavama i drugim građevinama. Glavni odvodni kanal u hidrotehničkim melioracijama jest kanal I. reda, a funkcija mu je preuzimanje slijevnih voda odvodnog područja, tj. voda iz kanala nižega reda i provođenje do glavnoga recipijenta (glavnoga vodotoka) slijeva. Melioracijski kanali II. i III. reda (sabirni kanali) odvodni su kanali melioracijske kanalske mreže kojima je osnovna zadaća sakupljanje vode iz kanala nižega (IV. i III.) reda i njihovo provođenje do kanala višega (I.) reda. Melioracijski kanal IV. reda (detaljni kanal) odvodni je kanal melioracijske kanalske mreže kojemu je osnovna zadaća sakupljanje površinske i drenirane podzemne vode te njezino provođenje do kanala višega (II. i III.) reda. U RH izgrađeno je oko 9150 km melioracijskih kanala za odvodnju na dreniranom poljoprivrednom zemljištu. Podzemna odvodnja rješava se izgradnjom drenaža, sustava perforiranih cijevi za podzemnu odvodnju koji imaju zadaću prikupiti i odvesti procjednu vodu do kolektora. U RH je podzemni sustav cijevne drenaže izveden na približno 166 542 ha poljoprivrednog zemljišta.

Građevine za natapanje su zahvatne građevine, razvodna mreža i druge pripadajuće građevine i oprema za natapanje. U razdoblju od 2015. do 2020. u Hrvatskoj je zabilježeno u prosjeku 7473,59 ha poljoprivrednog zemljišta na kojem se primjenjuje natapanje. Najviše tako evidentiranog natapanja zemljišta nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj (1370 ha), Zadarskoj (1324 ha) te Vukovarsko-srijemskoj (968 ha) županiji. Najviše su se natapale kulture na oranicama (63%), zatim voćnjaci (17%) te maslinici (11%). (→ malioracija tla; sv. 2)

Hidrotehnički sustavi zaštite od velikih voda

Hidrotehničke građevine koje se grade u svrhu zaštite od velikih voda su nasipi, kanali (odteretni, lateralni), odvodni tuneli, brane s akumulacijama, ustave, retencije i druge pripadajuće im građevine, crpne stanice za obranu od poplava, građevine za zaštitu od bujica i druge građevine pripadajuće tim građevinama.

Nasipi su najstarije i najpoznatije građevine za zaštitu od velikih voda. Prema svojoj primarnoj funkciji mogu biti obrambeni (glavni regulacijski nasip, melioracijski nasip, obuhvatni nasip), akumulacijski, dolmice, zečji nasipi, i dr. Obrambeni nasip je nasuta građevina od pogodnog zemljanog materijala koja štiti neko poljoprivredno ili urbano područje od poplava. Glavni regulacijski nasip pruža se uzduž vodotoka, melioracijski nasip izveden je po priobalnom obodu poljoprivrednog zemljišta, a obuhvatni nasip izveden je po obodu urbanog područja. Akumulacijski nasipi zadržavaju uspornu vodu u riječnoj akumulaciji. Dolmice su specijalni nasipi koji štite područje od podzemnih i podvirnih voda. Ljetni nasipi su melioracijski nasipi koji brane poljoprivredno područje od velikih voda koje se pojavljuju tijekom vegetacijskog razdoblja. Nasipi od punjenih vreća su privremene konstrukcije kojima se nadvisuju postojeći nasipi ili se grade novi nasipi u uvjetima neposredne opasnosti od poplava. Zečji nasipi su privremeni mali nasipi koji se grade u doba neposredne obrane od poplave.

Akumulacije su građevine koje služe za sakupljanje i zadržavanje vode u akumulacijskom (retencijskom) prostoru (prirodno ili umjetno oblikovan prostor u vodotoku ili oko njega uzvodno od brane koji služi stalnom ili privremenom zadržavanju vode kako bi se zadovoljila projektirana namjena akumulacije – retencija) radi zadovoljenja vodno-gospodarskih potreba (višenamjenske akumulacije). Retencije su specijalne jednonamjenske akumulacije namijenjene kontroli velikih voda na nizvodnom području, što se postiže privremenim zadržavanjem dijela velikih voda u retencijskom prostoru i reguliranim ispuštanjem.







Lateralni kanal je građevina s osnovnom funkcijom zaštite poljoprivrednih područja ili naselja u dolini od brdskih voda. Smješten u ravnici, po obodu brdskih padina, na dodiru brdskog i ravničarskog dijela slijeva, položen je poprečno na brdske potoke koji prirodno ulaze u glavni recipijent najkraćim putem. Velike vode brdskih potoka, koje prirodno teku preko branjenoga područja i ondje čine poplave, prihvaćaju se lateralnim kanalom i odvode u glavni recipijent nizvodno od branjenoga područja. Prema potrebi se lateralni kanali mogu izvoditi u kombinaciji s brdskim retencijama kako bi zaštita nizinskog područja bila učinkovitija. Lateralni kanal može brdske velike vode odvesti i u drugi slijev. Odteretni kanal je umjetni vodotok za zaštitu gradova ili drugih vrijednih gospodarskih područja od poplava. Voda iz odteretnog kanala zatim se nizvodno ponovno vraća u rijeku. Pritom se nastoji manjom duljinom odteretnog kanala izbjeći superpozicija dijelova vodnog vala iz rijeke i odteretnog kanala, te tako poboljšati uvjete protjecanja nizvodno od ulijeva.







Najznačajniji hidrotehnički sustav za zaštitu od velikih voda u RH jest onaj srednje Posavine. Zaštita od poplavnih voda naše najveće rijeke Save provodi se već cijelo stoljeće, a ekstremne poplave 1964. i 1966. potaknule su izradbu novog rješenja koje se gradi i dograđuje još i danas. Osnovno rješenje predstavljeno je u Studiji regulacije i uređenja rijeke Save u Jugoslaviji (1972), te je temeljni dokument u kojem je dano složeno vodoprivredno rješenje slijeva Save. Sustav se sastoji od niza hidrotehničkih građevina i zahvata kojima se nastoji osigurati razina zaštite gradova i naselja, gospodarskih objekata te uvjeti za stabilnu poljoprivrednu proizvodnju područja od Zagreba, odn. Karlovca na zapadu do Nove Gradiške, preciznije do Mačkovca kao izlaznog profila na Savi na istoku. Hidrotehničke građevine kojima se ostvaruje tražena zaštita u ovom sustavu moguće je podijeliti u četiri osnovne skupine: nasipi, odteretni kanali, kojima se višak voda Save i Kupe rasterećuje u retencijske prostore, distribucijske građevine, kojima se obavlja plansko manipuliranje velikim vodama (preljevi i ustave), i retencije, koje služe za prihvat i zadržavanje velikih voda.

U sustavu su izgrađena tri odteretna kanala. Kanal Odra duljine je 32 km, a služi obrani Zagreba od velikih voda, uz zaštitne nasipe dužine oko 63 km. Započinje preljevom dužine oko 1 km u desnom savskom nasipu kraj Jankomira (Lučko), uzvodno od Zagreba, a njegovo aktiviranje odvija se automatski pri protoku Save od približno 1900 m³/s (projektirano rješenje), pri pojavi stogodišnjeg protoka Save od 3650 m³/s kanalom se oterećuje 1000 m³/s, a nizvodno od preljeva Savom tada protječe 2650 m³/s. Pojavom tisućugodišnjeg protoka Save od 4780 m³/s, kanalom se oterećuje 1510 m³/s dok nizvodno od preljeva Savom tada protječe 3270 m³/s. Kanal Lonja–Strug smješten je u lijevom zaobalju Save, sa zahvatom uzvodno od Siska. Kanalom se velike vode Save, rasterećene na ustavi Prevlaci, odvode u retenciju Lonjsko polje. Izgrađeno je početnih sedam i završnih pet kilometara tog kanala, a projektom je bilo planirano da mu dužina bude čak 105 km. U međuvremenu se od takvog rješenja odustalo, a njegovu ulogu na neizgrađenom dijelu preuzeli su postojeći vodotoci Lonjskog polja. Kanal Kupa–Kupa izgrađeni je objekt, a služi za prihvat rasterećenih voda Kupe i štiti grad Karlovac od velikih voda. Zbog neizgrađene distribucijske građevine, brane Brodarci, kanal nema znatnu funkciju. Do sada su izgrađene tri distribucijske građevine: ustava Prevlaka, kojom se savske velike vode upuštaju u kanal Lonja–Strug i dalje u Lonjsko polje, ustava Trebež I, kojom se retencija Lonjsko polje prazni u Savu, te ustava Palanjek, koja višak velikih voda Save rasterećuje u Lonjsko polje. Potrebno je još izgraditi ustavu Jasenovac koja će obavljati istu ulogu, ali u Mokro polje, te ustavu Brodarci koja će raspoređivati velike vode Kupe u Mokro polje. Retencija Lonjsko polje sadržava uglavnom izgrađene nasipe koji je formiraju, ali je za njezino potpuno privođenje funkciji potrebno izgraditi još nekoliko kilometara nasipa, a pojedine postojeće dionice nasipa, zbog oštećenja, sanirati. U retenciji Lonjsko polje voda se zadržava neko vrijeme a zatim, prema prilikama u Savi, ispušta izgrađenom ustavom Trebež 1 u Savu, dok u sljedećoj retenciji Mokrom polju voda protječe paralelno sa Savom i ponovno se, ali nizvodnije, vraća (protočna retencija). Uz ove dvije najveće retencije, postoji i nekoliko manjih, a to su: Kupčina, Zelenik i Jantak. S druge se strane grad Zagreb sustavom retencija (izgrađeno ih je 19) štiti od poplave na bujičnim vodotocima obronaka Medvednice.

Zaštitne vodne građevine u vlasništvu su RH i njima upravljaju → Hrvatske vode. Gradnja i održavanje tih građevina provodi se prema Planu upravljanja vodama. Planski su dokumenti upravljanja vodama Strategija upravljanja vodama, Plan upravljanja vodnim područjima, višegodišnji programi gradnje, financijski plan Hrvatskih voda, Plan upravljanja vodama i detaljni planovi uređeni Zakonom o vodama.

Jošić, Mladen (Slavonski Brod, 28. VI. 1953), arhitekt, zapažen po realizacijama stambene i poslovne arhitekture.

Diplomirao je 1977. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1978. kao znanstveni pripravnik i asistent; redoviti je profesor od 2007., a umirovljen je 2023. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade II, Metodologija arhitektonskog projektiranja, Studio I i II, Radionica arhitektonskog projektiranja i dr. te voditelj fakultetskoga Kabineta za stambene zgrade i predstojnik Zavoda za arhitekturu (2001–03., 2011–23). Predavao je kao gostujući profesor u Milanu (2004., 2006), Pescari (2005), Genovi (2007), Osijeku (2017–20), Mostaru (2019). Osim na Fakultetu, radio je i u arhitektonskom birou MMMM Jošić (1997–21).













Kao arhitekt praktičar projektirao je znatan broj zgrada, uglavnom višestambenih i stambeno-poslovnih, među kojima se osobito ističu: u naselju Andrije Hebranga u Slavonskom Brodu stambeni blokovi 6 i 7 (1980–86. i 1991–96., s T. Galijaševićem i Z. Hanžekom) te 8 (1999–2005), stadion Jugokeramike u Zaprešiću (1987., s T. Galijaševićem, M. Čankovićem i I. Valekom), u Zagrebu stambeno-poslovne zgrade K2,1 i K2,2 u Jablanskoj ulici 32–54 u Rudešu (1990), zgrada Reiffeisen banke u Petrinjskoj 59 (1995–96., s T. Galijaševićem), stambene zgrade A6-1 i A6-2 u Sesvetama (2010), u Puli stambene zgrade na Lokaciji 1 i 13 u naselju Monvidal (2001), Srednja veterinarska i poljoprivredna škola u Osijeku (2005) i dr. Autor je knjige Zgrade društveno poticajne stanogradnje (2006., s T. Galijaševićem i D. Vlahovićem). Voditelj je projekta Digitalni arhiv stambenih zgrada (2015–21). Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1997), »Viktor Kovačić« (2005) i dr.







Rašica, Božidar (Boško) (Ljubljana, 28. XII. 1912 – Zagreb, 13. IX. 1992), arhitekt, scenograf i slikar, predstavnik modernih nazora u arhitekturi nakon II. svj. rata.

Studij arhitekture upisao je u Rimu 1932., nastavio ga je u Beogradu (1933–35) i Varšavi (1936–37), a diplomirao je 1942. u Zagrebu na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet). Tijekom studija projektirao je samostalno i surađivao s Ivanom Zemljakom, Stjepanom Hribarom, Dragom Iblerom i Nikolom Dobrovićem. Od 1939. radio je u Odsjeku za regulaciju grada zagrebačkoga Gradskog poglavarstva, a 1948–51. kao glavni projektant u birou Ministarstva unutrašnjih poslova. Preko Zadruge Arhitekt 1952–54. djelovao je kao samostalni projektant. Arhitektonski projektni biro Rašica osnovao je 1954. Od 1966. do umirovljenja 1982. predavao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 1972. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje, Arhitektura društvenih zgrada, Arhitektura stambenih zgrada, Zgrade za kulturu i slobodno vrijeme i dr. Bio je dekan Fakulteta 1978–79. Godine 1974–78. na Saobraćajnom studiju pri Građevinskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet prometnih znanosti; sv. 1) predavao je kolegij Vizualne komunikacije. Bio je profesor i u Školi primijenjene umjetnosti (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) te na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu.













U nizu svojih projekata provodio je analizu dosljedne primjene racionalnog sustava modula kao podloge jasnoći oblikovnog ritma korpusa – od kuća za individualno i kolektivno stanovanje, škola, poslovnih zgrada, izložbenih paviljona, kazališta do urbanističkih planova. Među izvedbama u Zagrebu ističu se kuće za ljetovanje u Šestinama (1932) i Mlinovima (1942), stambena zgrada Exportdrva u Vukovarskoj ulici 62a–d (1953), osnovna škola u Mesićevoj 35 (1953), poslovna zgrada Jugonafte (kasnije Hrvatska elektroprivreda) u Vukovarskoj 37 (1954–56), dvije višestambene zgrade u Tenžerinoj 1–15 (1954–56), poslovna zgrada Jadran-filma (poslije Croatia Lloyda, danas poliklinike Croatia) u Vukovarskoj 62 (1958–60), te paviljoni Mašinogradnje (1957), Njemačke (1964), Slovenijalesa (1969), Prehrambene industrije Jugoslavije (1975), kao i kongresna dvorana i restoran (1969) na Zagrebačkom velesajmu. Vrijedna ostvarenja stambene arhitekture čine i zgrade u Zadru – u Ulici Zadarskoga mira 1358. 22 i Mrganićevoj 1, 3, 5, 6, 8, 10 (1959), u ulicama Zore dalmatinske, Dalmatinskog sabora i Papafavinoj (1961) te Širokoj 14 (1966), u Makarskoj na Obali kralja Tomislava 6 (1959). Godine 1958. projektirao je tri vile u Ženevi, izradio idejne studije za poslovno-stambenu zgradu u Milanu i vilu kraj Washingtona. Radio je na urbanističkom planu Sarajeva (1946), regulaciji Zadra (1946., 1957., 1961), arhitektonsko-urbanističke studije turističkih građevina u Biogradu na Moru (1967) i arhitektonsko-urbanistički plan Vrsara (1971). Izveo je adaptaciju kazališta Gavella (1954) i Hrvatskoga narodnog kazališta (1966–68) u Zagrebu te Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu (1970–80). Od 1983. radio je na projektima adaptacije tvrđave Revelin u Dubrovniku.



















Osim arhitekturom bavio se i slikarstvom i scenografijom. Autor je velikoga broja slikarskih radova i jedan od članova likovne grupe → EXAT 51. Izlagao je u Salonu Réalités Nouvelles u Parizu, te u Beogradu, Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Milanu, Londonu i Ženevi. Izradio je scenografije za mnogobrojne domaće i svjetske pozornice – u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Puli, Trstu, Londonu, Berlinu, New Yorku, Parizu i Tokyju. Retrospektivna izložba njegovih scenografskih i slikarskih radova priređena je 1983. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalim odlikovanja premijera francuske vlade »Palmes Académiques« za zasluge u širenju francuske kulture (1976), te nagrada »Vladimir Nazor« (1978) i »Viktor Kovačić« (1980) za životno djelo. Dopisni je član HAZU-a od 1992.







Viesti Kluba inžinira i arhitekta, prvi hrvatski tehnički časopis, koji je izdavao → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu. Prvi svezak prvoga godišta tiskan je s nadnevkom 1. ožujka 1880., a uredio ga je odbor Kluba. Isprva se časopis tiskao u malim nakladama donoseći informacije o radu Kluba, javnim natječajima, priloge iz graditeljstva i tehnike, izvatke iz drugih tehničkih publikacija, razne vijesti, te oglašavajući publikacije hrvatske inženjerske udruge. Godine 1884. promijenio je naziv u Viesti Družtva inžinira i arhitekta, 1895. u Viesti Družtva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji, 1904. u Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta u Zagrebu, 1912. Vijesti Hrvatskog društva inžinera i arhitekta u Zagrebu i Društva inženirjev u Ljubljani, 1913. Vijesti Društva inžinera i arhitekta u Zagrebu i Društva inženirjev u Ljubljani i Društva inžinira i arhitekta u Kraljevini Dalmaciji, 1914. Inženjer. Časopis Inženjer tijekom I. svj. rata nije izlazio, a 1919. nadomjestio ga je Tehnički list, koji se također uređivao u Zagrebu. Poput svojeg nakladnika, i taj je časopis često mijenjao ime, a 1944., kada je konačno prestao izlaziti, nosio je ime Tehnički vjesnik.

Turato, Darko (Omišalj, 18. VI. 1935), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama turističke i stambene arhitekture.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Cijeli je radni vijek proveo radeći u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci. U svojim je mnogobrojnim radovima ostvario spoj suvremene arhitekture i graditeljstva mediteranskoga podneblja, skladno ih uklapajući u krajobraz. Među njegovim se realizacijama ističu turističko naselje Ad Turres u Crikvenici (1970), hotel Selce u Selcu (1985), stambeni nizovi i naselja u Bakru (1977), Sv. Lucija u Kostreni (1977) i u Omišlju (1979), niz trgovačkih zgrada na crikveničkom području (Crikvenica, Jadranovo, Dramalj, Kloštar; 1970), rekreacijski centar Jugolinije u Kostreni (1980) te stambeno-poslovni centar i autobusni kolodvor u Novom Vinodolskom (1994). Kao suradnik javlja se u realizacijama Ribarskog sela turističkog kompleksa Haludovo u Malinskoj (1970., s → B. Magašem) te hotela Eva na Suhoj Punti na Rabu (1971., sa → Z. Bregovcem).

Korlaet, Željko, građevinski inženjer (Zagreb, 21. I. 1944), stručnjak za građevinsko-prometnu tehniku.

Diplomirao je 1968. i doktorirao 1987. disertacijom Analiza trajektorija kretanja vozila u krivinama velike zakrivljenosti (mentor → A. Klemenčić) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Stručno se usavršavao na Građevinskom fakultetu u Münchenu (1974–75). U Zagrebu je radio od 1970. u → Institutu građevinarstva Hrvatske, a od 1973. na Građevinskome fakultetu gdje je 1998. izabran za redovitoga profesora; bio je predstojnik Zavoda za prometnice (2002–05), prodekan (1991–98) te dekan (1998–2002) Fakulteta. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Ceste, Cestovna čvorišta, Promet u mirovanju, Projektiranje cesta, Prometni tuneli i Gradske prometnice. Sudjelovao je u nastavi iz područja projektiranja i građenja cesta na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, na građevinskim fakultetima u Splitu i Osijeku, Geotehničkome fakultetu u Varaždinu te na poslijediplomskom studiju iz područja građevinsko-prometne tehnike na građevinskim fakultetima u Zagrebu i Sarajevu.

Surađivao je i bio voditelj više znanstvenih projekata iz područja građevinsko-prometne tehnike vezanih uz oblikovanje cestovnih prometnih površina. Sudjelovao je u izradbi nastavnih programa studija na Građevinskome fakultetu i poslijediplomskih interfakultetskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a kao projektant radio na izradbi idejnih i izvedbenih projekata cesta, cestovnih prometnih površina i objekata, aerodroma i prometnih studija. Napisao je udžbenike Ceste (suautor A. Klemenčić, 1984., 1989), Uvod u projektiranje i građenje cesta (1995), i s V. Dragčević Osnove projektiranja cesta (2003), Projektiranje i građenje cesta (2018). Bio je urednik struke promet u Tehničkome leksikonu LZ-a. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Tajder, Radovan (Zagreb, 27. V. 1945), arhitekt, istaknuo se projektiranjem odgojno-obrazovnih, stambenih i poslovnih zgrada.







Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija je kratko radio u arhitektonskom birou Prostor, potom 1971–76. u birou Didaktainvest, a od 1977. u birou Osnova u Zagrebu. Od 1985. djeluje u Beču, isprva u birou Hlaweniczka & Partner, a 1994. priključio se birou Dietera Haydea. U početku je projektirao odgojno-obrazovne ustanove, među ostalima osnovnu školu u Stojkovićima kraj Novog Travnika (1972–73), Srednju školu Ambroza Haračića u Malom Lošinju (1971–75., s M. Anđelom), Osnovnu školu Nikole Tesle u Prečkom u Zagrebu (1974–76., s N. Paulićem), Osnovnu školu Frana Galovića u Dugavama u Zagrebu (1978–81., s N. Paulićem), Osnovnu školu Zvonimira Franka u Kutini (1982., s M. Anđelom), školu pri Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju za hendikepiranu djecu u Krapinskim Toplicama (1979–82., s M. Anđelom). S kolegama iz Didaktainvesta razvio je kompatibilne sustave 414 i Megas koji su omogućili fleksibilnu primjenu modularnih prostornih jedinica za odgojne i obrazovne objekte, a ostvareni su u projektima dječjih vrtića i jaslica u Petrinji (1975–76), te u Travnom (1975), Srednjacima (1977–79) i Gajnicama (1977–80) u Zagrebu. Istaknuo se i projektiranjem stambenih objekata poput kuće za odmor Čatić u Pribiću kraj Krašića (1974–76), kuće Benčić na Naumovcu 21 u Zagrebu (1975–83), kuće za odmor Lipovac u Tršću (1977–83) te interpolacija u Vodovodnoj ulici 7 (1979–83), Novoj Vesi 81 (1979) i Ilici 81 (1982) u Zagrebu.







Za djelovanja u Beču projektira javne, stambene i poslovne objekte. Među važnijima su: trgovačka zgrada Toys’r’us u Vösendorfu (1991–92), u Beču sveučilišni centar u Althanstrasse (1986), prodajno-servisna zgrada BMW-a u Heiligenstädter Lände (1987–88., sa Z. Glivarcem), poslovna zgrada SAP-a u Lassellestrasse (1997–2000), stambene zgrade u Brünerstrasse (1992–96), Arnsteingasse–Geibelgasse (1993–2001), Tamariskengasse (1995–98), Grosse Mohrengasse (2000–04), garaže Wipark na Južnom kolodvoru (1995–96) i u Doktor Boehringer Gasse (2002–03) te u zrakoplovnoj luci u Schwechatu (1997–2000., 2003–08). Svoje radove izlagao je na više samostalnih (izložba crteža u galeriji Dessa u Ljubljani, 1991., monografska izložba u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 2014. i dr.) i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (1982), Republičke nagrade Borbe (1984), Zagrebačkog salona (1985), »Drago Galić« (1999) te »Viktor Kovačić« za životno djelo (2019).

Premerl, Tomislav (Zagreb, 5. XI. 1939 – Zagreb, 7. IV. 2018), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, stručnjak za povijest moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1969. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1985. disertacijom Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija. (mentor: → N. Šegvić). Godine 1969–72. radio je kao arhitekt-konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, potom 1972–80. kao predavač u Građevinskom školskom centru, a od 1980. do umirovljenja 2004. kao urednik za likovnu struku u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu. Bio je vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Istaknuo se projektiranjem sakralnih objekata među kojima se ističu: crkva sv. Ane uz crkvu sv. Mihaela u Gornjem Prekrižju kraj Krašića (1966), crkva sv. Pavla Apostola i župni dvor u Retkovcu u Zagrebu (1987–98), crkva i pastoralni centar sv. Benedikta Opata u Mičevcu kraj Zagreba (2001–12), crkva Majke Božje Lurdske u Čulincu u Zagrebu (2002–07), crkva sv. Križa u Hižakovcu (2003), planinarsko otvoreno svetište Majke Božje od Puta na Grohotu (2008–09). Izveo je konzervatorske zahvate na mnogobrojnim povijesnim sakralnim objektima: kapeli Majke Božje uz crkvu sv. Šimuna u Markuševcu u Zagrebu (1976), drvenoj kapeli sv. Jurja u Lijevim Štefankima (1977–81), crkvi sv. Marije Magdalene i franjevačkom samostanu u Portu (1985., 1997), crkvama Velike Gospe u Makarskoj (1984–89), sv. Kvirina u Krku (1985), sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu (1987), sv. Antuna Padovanskog u Tučepima Gornjim (1996), i dr. Osim projektantskim i konzervatorskim radom bavio se i teorijskim i povijesnim istraživanjima hrvatske moderne te sakralne arhitekture. Objavio je više članaka iz teorije i povijesti arhitekture i zaštite spomenika u časopisima Čovjek i prostor (glavni urednik 1987–90), Arhitektura, Život umjetnosti i dr. Autor je knjiga Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija (1989), Nastajanje u suncu (2002), Zagreb. Grad moderne arhitekture(2003), Prepoznavanje arhitekture (2005), Povijesnost arhitekture (2017). Bio je dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata (1995–99). Dobitnik je nagrada »Josip Juraj Strossmayer« (1995) i »Neven Šegvić« (2010).

betonske konstrukcije, nosive građevne konstrukcije koje su poglavito izgrađene od betona, a sastoje se od elemenata koji povezani tvore stabilnu građevinu. S obzirom na malu vlačnu čvrstoću betona, najčešće se primjenjuju armiranobetonske konstrukcije, kod kojih su elementi načinjeni od → betona koji preuzima tlačna naprezanja i armature (najčešće čelične šipke i mreže) koja preuzima vlačna naprezanja. Rabe se pri izgradnji raznih vrsta građevina, kao što su: mostovi, brane, ustave, pristaništa i ostale hidrotehničke građevine, zgrade različitih namjena, visoke zgrade, industrijske građevine, elektroopskrbna postrojenja, nuklearne elektrane, atomska skloništa, bunkeri, hale, stadioni, podzemne građevine, obloge tunela, dijelovi cesta, željeznički pragovi, itd.







Razvoj betonskih konstrukcija

Početkom uporabe armiranoga betona smatra se 1848., kada je Francuz Joseph-Louis Lambot izradio čamac od žičane mreže obložene mortom. Mort je bio načinjen od pijeska, sitnijega šljunka, cementa i vode, a žičana mreža služila je kao armatura. Nakon toga se uporaba armiranoga betona širila na izradbu različitih građevnih elemenata, a usporedno su se razvijale i metode proračuna nosivosti građevina. U drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. temelji zgrada počeli su se izvoditi isključivo od betona. Šira je uporaba armiranobetonskih elemenata u nas počela nakon I. svj. rata, kada su kao stropni elementi u zidane zgrade, umjesto drvenih, uvedene armiranobetonske grede i ploče. Nakon II. svj. rata prevladavale su armiranobetonske konstrukcije, a prednapete betonske konstrukcije počele su se rabiti 1970-ih. Danas su u Hrvatskoj u uporabi norme za projektiranje betonskih konstrukcija utemeljene na europskim normama (Eurokod).

Projektiranje i građenje betonskih konstrukcija

Realizacija tipične betonske konstrukcije, poput onih u zgradama s armiranobetonskim nosivim elementima, počinje idejnim arhitektonskim rješenjem usklađenim sa željama investitora, koje se potom razrađuje u obliku detaljnih nacrta s dimenzijama elemenata konstrukcije. Nakon toga projektanti konstrukcije izrađuju proračun nosivosti (mehaničke otpornosti i stabilnosti) na sve kombinacije opterećenja, u kojem odabiru razred betona i detaljno proračunavaju i odabiru armaturu, a prema potrebi i povećavaju dimenzije pojedinih elemenata, te izrađuju nacrte oplate i detaljne planove armatura. Planovi armature moraju za svaku različitu šipku armature sadržavati profil, položaj u svakom elementu (u presjeku i uzduž elementa), broj komada te oblik s označenim pojedinim duljinama i ukupnom duljinom. Šipke se označuju brojkama, a u tablicama se daje iskaz armature, da bi se odredila ukupna količina pojedinog profila armature za cijelu građevinu. Na kraju ovlašteni revident (također građevinski inženjer) kontrolira proračune i nacrte te ovjerava dokumentaciju. Nakon ishođenja građevinske dozvole izvođači radova započinju gradnju, koju nadzire i odobrava nadzorni inženjer, stalno prisutan na gradilištu. Nakon završetka gradnje kod nekih se konstrukcija (npr. mostovi, stadioni) treba, prije nego što se puste u promet, izvršiti probno opterećenje.







Armirani beton

Osnovni su sastojci betona šljunak, pijesak, cement i voda. Vlačna čvrstoća očvrsnulog betona iznosi tek oko 1/10 tlačne i u većini slučajeva ne zadovoljava zahtjeve mehaničke otpornosti i stabilnosti. Zbog toga se u područja vlačnih naprezanja, svih elemenata konstrukcije postavlja armatura, koja pretežno preuzima vlačna naprezanja, dok beton pretežno preuzima tlačna; beton i armatura preuzimaju i određena posmična naprezanja.

Gustoća običnoga betona iznosi: ρ_c = 2400 kg/m³ za nearmirani beton i ρ_rc = 2500 kg/m³ za armirani i prednapeti beton. Beton i armatura u presjeku djeluju zajednički, pri čemu beton prianja uz armaturu te pri malim naprezanjima beton i armatura imaju jednake deformacije. U vlačnom području beton će popucati već pri malim naprezanjima, pa sva vlačna naprezanja preuzima armatura. Poprečna armatura greda i stupova naziva se sponama (vilice ili stremeni).

Beton je materijal dobrih svojstava s nizom prednosti nad ostalim materijalima, kao što su negorivost, dostupnost sastojaka, razmjerno mali troškovi i velika tlačna čvrstoća, koja se povećava starenjem do određene mjere, mogućnost izradbe raznih oblika u svim klimatskim zonama. Trajnost armiranobetonskih konstrukcija je 50 do 100 godina, a ispravnim se postupcima održavanja to vrijeme može i znatno produljiti. Nedostatci su betona velika provodljivost topline, znatna vlastita težina, mala vlačna čvrstoća, moguća korozija (čelične) armature u betonu i teško naknadno provjeravanje njezina stanja, otežani radovi pri niskim i visokim temperaturama, otežana naknadna adaptacija, djelomična dimenzijska nestabilnost izazvana puzanjem i skupljanjem, djelomična poroznost. Iako se može činiti da je nedostataka betona više od prednosti, prednosti su ipak značajnije pa je beton danas jedan od najraširenijih građevnih materijala.

Proračun armiranobetonske konstrukcije

Od svake se konstrukcije zahtijeva da bude stabilna te da može preuzeti sva opterećenja koja se mogu dogoditi u njezinu vijeku trajanja. Zato se i betonske konstrukcije proračunavaju na vertikalna stalna (vlastita težina) i promjenljiva opterećenja (npr. ljudi, namještaj, skladišni materijal, itd.), kao i na izvanredna horizontalna djelovanja od vjetra ili potresa. Proračun se provodi prema graničnim stanjima nosivosti i uporabljivosti. Pod pojmom uporabljivost podrazumijeva se ograničavanje naprezanja, pukotina u betonu, deformiranja i zamora materijala, odn. osiguravanje da konstrukcija ili njezini dijelovi tijekom uporabe nemaju prevelike progibe, da se korisnici ne osjećaju neugodno (npr. zbog jačih vibracija) te da pukotine u betonu ne prijeđu propisima određenu veličinu. Pri proračunu graničnog stanja uporabljivosti treba uzeti u obzir reološka svojstva betona, tj. svojstva koja se mijenjaju tijekom vremena, poput puzanja i skupljanja betona. Puzanje betona nastaje zbog tlačnog naprezanja, a skupljanje betona događa se bez naprezanja zbog otpuštanja vode u betonu.

Konstrukcije se ne proračunavaju na istodobno opterećenje (djelovanje) vjetra i potresa, jer se smatra da je vjerojatnost da istodobno na konstrukciju djeluje najjači potres i najjači vjetar zanemariva. Pritom se za proračun stambenih građevina u kombinaciji opterećenja s horizontalnim silama potresa uzima stalno djelovanje u punom iznosu, a promjenljivo djelovanje s polovicom vrijednosti. Pri proračunu nosivosti konstrukcija skladišta promjenljivo se djelovanje uzima s punom vrijednosti. Za neke konstrukcije djelovanje snažnog vjetra može biti opasnije od djelovanja potresa. Pojedine osjetljivije konstrukcije konzolnog tipa ili konstrukcije velikih raspona proračunavaju se i na vertikalne komponente potresnog (seizmičkog) djelovanja. Osim navedenih djelovanja postoje i izvanredna djelovanja, kao što su udar vozila u konstrukciju ili eksplozija. Postoje još i temperaturna djelovanja, požarno djelovanje, učestalo ponavljana opterećenja koja uzrokuju zamor materijala te djelovanja izazvana slijeganjem oslonaca, deformiranjem i skupljanjem betona.

Nosivost i dimenzioniranje konstrukcije

Kao kod svih konstrukcija, i kod betonskih nosivost mora biti znatno veća od učinka djelovanja na konstrukciju. To znači da ni jedno djelovanje ili kombinacija djelovanja ne smije znatno oštetiti, a kamoli srušiti konstrukciju. Svaka konstrukcija, pa tako i betonska, mora biti projektirana, proračunana i izvedena tako da pri svim kombinacijama djelovanja (uključujući i snažne potrese) može doživjeti pukotine ili deformacije, ali se ne smije srušiti. Da bi se osigurala nosivost konstrukcije veća od utjecaja djelovanja na nju, stvarna se nosivost proračunski smanjuje, a stvarno djelovanje proračunski povećava faktorima sigurnosti. I u tim uvjetima proračunska (smanjena) nosivost mora i dalje biti veća od proračunskog (povećanog) djelovanja.

Dimenzioniranje konstrukcije, tj. proračun ne znači samo proračun armature nego i proračun dimenzija betonskih elemenata u konstrukciji, koje se ne moraju poklapati s onim dimenzijama koje su pretpostavljene na početku proračuna. U pojedinim slučajevima treba povećati dimenzije presjeka greda, stupova i zidova. Zidovi su vertikalni elementi konstrukcije koji se najbolje odupiru djelovanju seizmičkih sila. Pritom se zidovi trebaju izvoditi u oba okomita smjera i protezati od temelja do vrha konstrukcije bez prekida. Konstrukcije koje u svojem prizemlju nemaju zidove, nego su oslonjene o stupove, znatno su osjetljivije na sile potresa od onih koje imaju zidove i prema tome mogu pretrpjeti znatna oštećenja ili čak rušenje pri snažnijem potresu. Na početku proračuna armiranobetonskih konstrukcija (dimenzioniranja) odabire se razred čvrstoće betona koji odgovara utvrđenoj vrijednosti karakteristične tlačne čvrstoće. Beton se dijeli na razrede prema karakterističnoj tlačnoj čvrstoći betonskoga valjka f_ck (promjera 15 cm i visine 30 cm) ili kocke f_ck,cube, (brida 15 cm). Razred čvrstoće betona C30/37 znači da je riječ o betonu karakteristične tlačne čvrstoće betonskoga valjka f_ck = 30 N/mm² ili kocke f_ck,cube = 37 N/mm² pri starosti betona od 28 dana. Uobičajeni razredi betona su: C12/15, C16/20, C20/25, C25/30, C30/37, C35/45, C40/50, C45/55, C50/60, C55/67, C60/75, C70/85, C80/95, C90/105. U slučajevima prednapinjanja betonskih elemenata može biti potrebno procijeniti tlačnu čvrstoću betona prije i nakon 28 dana starosti.

Armatura

Betonske grede, stupovi i temelji armiraju se rebrastom armaturom koja osigurava dobro prianjanje uz okolni beton. Glatka pojedinačna armatura danas nije dopuštena jer ne zadovoljava uvjete prianjanja. Zavarenim armaturnim mrežama armiraju se ploče i zidovi, ali i temelji. Svojstva armature vrijede za temperature između −40 °C i +100 °C. Granice popuštanja čelične armature u rasponu su od f_yk = 400 do 600 N/mm². Armatura mora imati odgovarajuću savitljivost, duktilnost, zavarljivost i nosivost na zamor.

Betonski elementi osim tlačnih i vlačnih naprezanja trebaju preuzeti i posmična. Na mjestima gdje su glavna vlačna naprezanja uzrokovana posmikom veća od vlačne čvrstoće betona postavlja se poprečna armatura. Konstrukcijska uzdužna i poprečna armatura u betonu postavlja se i ondje gdje prema proračunu nije potrebna, ali je treba postaviti zbog mogućih izvanrednih djelovanja ili zbog oblikovnih razloga. Velika mana čelične armature jest to što čelik korodira, čak i u betonu. Ponekad se rabi i armatura od nehrđajućega čelika, ali njezina šira uporaba limitirana je visokom cijenom. U novije se doba eksperimentira s armaturom koja ne korodira. Jedna od novih vrsta armatura načinjena je od polimera armiranog vlaknima PAV (engl. fiber reinforced polymer, FRP). Vlakna, koja su glavni materijal takve armature, mogu biti karbonska, staklena ili aramidna. Osim što ne korodira, takva armatura ima visoku vlačnu čvrstoću, ali nema poželjno svojstvo velikoga plastičnog deformiranja prije sloma (duktilnost).

Duktilnost betonskih konstrukcija jedno je od najvažnijih svojstava, jer prije sloma (npr. od potresa ili od neke kombinacije djelovanja) konstrukcija treba moći pretrpjeti velike deformacije bez rušenja. Naime, kako je beton krhak ili nedovoljno duktilan materijal, tj. materijal koji puca pri malim vlačnim naprezanjima ili se drobi pri jačem tlačnom naprezanju, duktilnost u konstrukciji treba osigurati armatura. Pritom čelična armatura ima najbolja svojstva jer čelik ima izvrsnu duktilnost. Međutim konstrukcija može biti neduktilna ako je armirana armaturom koja je manja od minimalne ili je veća od maksimalne. Minimalna i maksimalna armatura u nekom presjeku određuje se u odnosu na ploštinu presjeka betonskog elementa, a definirana je svojstvima betona, a ne svojstvima armature. Minimalna armatura određuje se na temelju vlačne čvrstoće betona koji se rabio za određeni element konstrukcije, dok se maksimalna armatura određuje na temelju tlačne čvrstoće tog betona.

Izvedba

Elementi su betonskih konstrukcija temelji, zidovi, stupovi, grede, ploče i ljuske. Svi ti elementi mogu biti izrađeni na mjestu (na gradilištu) u oplati, no mogu biti izvedeni i kao predgotovljeni (montažni) elementi. Predgotovljeni se elementi izrađuju u specijaliziranim tvornicama, dopremaju se na gradilište i ondje spajaju u cjelinu. Predgotovljeni dijelovi mogu se izrađivati i na samom gradilištu. (→ montažna gradnja)

U slučajevima većih raspona, nerijetko se primjenjuju prednapete betonske konstrukcije. Ideja prednapinjanja jest da se u konstrukcijske elemente u presjecima kojih vlada vlačno naprezanje unese tlačna sila s pomoću prednapete armature, tj. s pomoću prednapetih kabela od čeličnih žica visoke kvalitete. Tako se u betonskom elementu postiže tlačno naprezanje koje beton dobro podnosi, za razliku od vlačnoga. Prednapinjanje se osobito rabi kod konstrukcija velikih raspona kao što su mostovi i hale.

Ni jedan presjek u bilo kojem nosivom elementu armiranobetonske konstrukcije ne smije ostati nearmiran. Najvažnije je pri armiranju konstrukcija da se armatura pri nastavcima preklapa s armaturom koja je već ugrađena, npr. armatura iz temelja (koji je betoniran) strši za propisima određenu duljinu i preklapa se s armaturom koja se ugrađuje u element iznad temelja. Također, armatura iz donjega zida (koji je betoniran) strši za propisima određenu duljinu i preklapa se s armaturom koja se ugrađuje u zid gornjega kata. Ako se pri preklapanju dogodi da je u presjeku previše armature (tako da se beton ne može kvalitetno ugraditi u oplatu), tada je najbolje povećati betonski presjek. Ako to nije moguće, onda se armatura umjesto preklopa može zavarivati na sučeljak.

Nosiva, tj. proračunski odabrana armatura postavlja se u vlačnu zonu presjeka. Vlačna zona određuje se iz statičkoga proračuna i dijagrama momenata savijanja. Vlačna zona sredine raspona greda i ploča nalazi se najčešće u donjem dijelu presjeka, dok se na ležajevima i neposredno uz ležajeve nalazi u gornjem dijelu. Horizontalne konzole (npr. balkoni) imaju vlačnu zonu samo u gornjem dijelu presjeka, te zato kod njih nosivu armaturu treba postaviti u gornju zonu, a ta se armatura mora sidriti (za duljinu konzole) u gornju zonu elementa iz kojeg se nastavlja konzola.

U betonske se elemente (zidove, stupove i grede) uzdužna i poprečna armatura postavlja uz rubove poprečnog presjeka, udaljene od slobodnog lica presjeka za debljinu zaštitnoga sloja. Debljina zaštitnoga sloja određuje se prema agresivnosti okoliša u kojem se konstrukcijski element nalazi. U masivnim temeljima, osobito u temeljima strojeva koji proizvode vibracije, armatura se osim po rubu presjeka postavlja i po visini na određenim razmacima, i to u sva tri smjera (horizontalno uzdužno i poprečno, te vertikalno). Razmaci među šipkama armature moraju biti odgovarajući kako bi se omogućila kvalitetna ugradnja betona, a time i njegova dobra prionljivost uz armaturu. Svijetli razmak (vodoravni i vertikalni) između pojedinih paralelnih šipki treba biti jednak ili veći od najveće vrijednosti promjera šipke, ili najvećega promjera zrna agregata koji osigurava zadovoljavajuće zbijanje betona s pomoću vibratora. Preklopljene šipke smiju se dodirivati na duljini preklopa.

Kod armiranobetonskih konstrukcijskih elemenata koji se izvode na gradilištu za svaki se element izrađuje oplata (kalup) koja mora biti čvrsta da se pri ugradnji svježeg betona ne bi poremetio njezin oblik. Prije postavljanja oplate ugrađuje se armatura koja se od oplate udaljuje držačima razmaka za debljinu propisanoga zaštitnog sloja. Kod predgotovljenih betonskih elemenata koji se izvode u tvornicama betona armatura i beton ugrađuju se u unaprijed pripremljene kalupe. Oplata se skida nakon što beton postigne odgovarajuću čvrstoću. Oplata se nakon svake uporabe čisti, te se može ponovno uporabiti nakon popravka eventualnih oštećenja.

Danas se projektiranje, proračun i izradba planova armature velikim dijelom izvode uz pomoć računala. Bliska budućnost betonskih konstrukcija mogla bi biti u potpuno robotiziranoj izvedbi u vidu trodimenzionalnog tiskanja (engl. 3-D Printing), koje se danas intenzivno istražuje.

Armiranobetonske konstrukcije u Hrvatskoj

Među najdojmljivije građevne konstrukcije svakako spadaju mostovi, realizacijama kojih se Hrvatska može podičiti i u svjetskim razmjerima. Betonski lučni mostovi zbog svojeg su oblika pretežno naprezani tlačno pa u najvećoj mogućoj mjeri iskorištavaju prednost betona u njegovoj velikoj tlačnoj čvrstoći. Na taj način imitiraju nekadašnje lučne kamene mostove koji su mogli premostiti mnogo veće raspone od onih grednih. Danas je najveći lučni betonski most na svijetu most Wanxian u Kini, s rasponom luka od 420 m, izgrađen 1997. S njim se mogu mjeriti lučni betonski mostovi u Hrvatskoj, među kojima je Krčki most (otok Krk–otočić Sv. Marko–kopno) s dva raspona, 244 m i 390 m, otvoren za promet 1980., svojedobno bio najveći u svijetu. Osim dva mosta prema otoku Krku u Hrvatskoj je izgrađeno više betonskih lučnih mostova: Šibenski most (1966., 246,4 m), Paški most (1968., 193,2 m), Maslenički most (1997., 200 m), Skradinski most preko rijeke Krke (2005., 204 m). (→ mostovi)













Visoke zgrade, gdje su nosivi elementi (temelji, zidovi, stupovi, grede i ploče) izvedeni od armiranoga betona, grade se do visine od približno 40 katova, jer bi za više građevine dimenzije temelja te zidova i stupova prizemlja i nižih katova morale biti vrlo velike. Katnost betonskih nebodera može se povećati uporabom betona visokih i vrlo visokih čvrstoća, ali se za takve zgrade češće primjenjuju čelične nosive konstrukcije. Neboderi od više od 100 katova imaju nosivu konstrukciju od čeličnih nosača obloženih betonom. Među značajnijim su neboderima u Hrvatskoj neboder u Ilici 1 (1958., visine 70 m), Zagrepčanka (1976., 95 m) i Cibonin toranj (1987., 92 m) u Savskoj cesti u Zagrebu te najnoviji i dosad najviši Dalmacija Tower u Splitu (2022., 115 m). (→ neboder)

Visoko školstvo i publicistika

Kolegij Željezno-betonske konstrukcije počeo se predavati još osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (iz koje se, razvio današnji → Građevinski fakultet). Kolegiji i nastavno gradivo su se postupno nadopunjavali, pa su npr. 1952. studenti slušali kolegije Betonske konstrukcije I, II i III. Prvi nastavnik koji je predavao armiranobetonske konstrukcije bio je → Aleksander Kaiser, zaslužan za rano promicanje tih konstrukcija u nas. Njega je naslijedio → Vladimir Juranović, koji je dugotrajnim djelovanjem obilježio nastavu tog područja. Danas nastavu organizira Katedra za betonske i zidane konstrukcije u sastavu Zavoda za konstrukcije Građevinskog fakulteta u Zagrebu, kao i srodne ustrojbene jedinice građevinskih fakulteta u Osijeku, Rijeci i Splitu.

Prvi je udžbenik iz tog područja Željezni beton (1922) A. Kaisera, a ističu se i djela Priručnik za armirani beton (1948–66) Branka Širole, Beton i armirani beton I i II (1970. i 1968) V. Juranovića, Betonske konstrukcije (1984) → Ivana Tomičića, Betonske ploče i ljuske (2004) i Betonske konstrukcije I–IV (2006–10) → Jure Radića, Betonske konstrukcije I i II (2014. i 2018) → Zorislava Sorića i Tomislava Kišićeka, te Betonske konstrukcije (2022) Josipa Galića.

Iveković, Ćiril Metod (Klanjec, 1. VI. 1864 – Zagreb, 16. VIII. 1933), arhitekt, predstavnik historicističkoga izraza u arhitekturi, posebno zaslužan za osuvremenjivanje i metodološko unapređenje konzervatorske prakse u nas.

Nakon što je završio Višu obrtnu školu u Beču 1884., radio je u atelijeru → Hermana Bolléa u Zagrebu, a 1885–86. predavao je klesarstvo u zagrebačkoj Obrtnoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2). Diplomirao je 1889. arhitekturu u klasi Karla Hasenauera na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) u Beču, nakon čega je studijski boravio u sjevernoj Italiji. Tijekom studija radio je u bečkom atelijeru → Fellner i Helmer te kod arhitekta Friedricha Ohmanna. Godine 1890–96. bio je građevinski savjetnik i arhitekt u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, a 1896–1920. u Zemaljskoj vladi u Zadru. Potom je sve do smrti bio redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, gdje je predavao kolegije Arhitektonski oblici srednjeg vijeka, Arhitektonski oblici renesanse, Arhitektura XIX. stoljeća i dr. Bio je dekan Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog i Kulturno-inženjerskog odjela Škole (1922–25) i predstojnik Stolice za arhitektonske oblike (1926–33).







Sva njegova arhitektonska djela pod utjecajem su školovanja na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u duhu povijesnih stilova, i to ona u Bosni uglavnom u neorenesansnome, neogotičkome i neomaurskome, a ona u Dalmaciji u neorenesansnome. Među izvedenim projektima u doba djelovanja u Sarajevu i Zadru ističu se: zgrada Mirovinske zaklade (1890–91) i gradska vijećnica (1892–96., poslije Univerzitetska biblioteka) u Sarajevu, čitaonica u Banjoj Luci (1890), gradska vijećnica u Brčkom (1893), medresa s džamijom i šedrvanom u Travniku (1895–96), obiteljska vila Iveković u Arbanasima u Zadru (1899), biskupska palača u Splitu (1900–02), župna crkva u Novalji (1904–08), vila Nardelli u Trstenom (1908). Zagrebačkom razdoblju pripadaju zgrada s mansardom u dvorištu Ilice 85 kao proširenje Akademije likovnih umjetnosti (1921–22), najamna stambena zgrada u Ulici Račkoga 11 (1921–22), obiteljska kuća Iveković u Bosanskoj 31 (1927) i dr. Autor je parka, ulaznoga portala i postaja križnoga puta uz zagrebačku crkvu sv. Franje Ksaverskoga (1924).







Proučavanje arhitektonske baštine započeto za boravka u Bosni poduzeo je još većim intenzitetom u Dalmaciji, pa je 1897. postao članom Hrvatskoga starinarskoga društva. Sudjelovao je u arheološkim istraživanjima antičkih naselja Asserije (Podgrađe kraj Benkovca), Docleje (Duklja u Crnoj Gori) i Burnuma (Ivoševci kraj Kistanja) te nalazišta ranosrednjovjekovne crkvene arhitekture u Ninu, Priku u Omišu, Kninu, Biskupiji i Biogradu. O rezultatima konzervatorskih i arheoloških istraživanja te o povijesti arhitekture pisao je u periodici i zbornicima Bullettino di archeologia e storia dalmata, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, Narodna starina, Starohrvatska prosvjeta, Rad JAZU, Novosti, Obzor, Narodna starina, Tehnički list, Wiener Bauhütte, i dr. Zbog svojeg je zauzimanja u području arheologije i zaštite spomenika 1898. bio imenovan članom Arheološkoga instituta u Beču, a 1899. dopisnim članom bečke Središnje komisije za istraživanje i očuvanje građevinskih spomenika. U restauratorskim radovima težio je obnavljanju izvornoga stila. Među izvedbama ističu se Ali-pašina džamija u Sarajevu (1890–92), katedrala sv. Tripuna u Kotoru (1898–1907), crkva sv. Ivana Krstitelja u Trogiru (1900–03), crkve sv. Donata (1905) i sv. Krševana (1906–14) te krstionica katedrale sv. Anastazije (1910–14) u Zadru. Autor je monografije Die Entwickelung der mittelalterlichen Baukunst in Dalmatien (1910). Od 1910. do polovice 1920-ih objavio je osam mapa fotografija dalmatinske spomeničke i graditeljske baštine. Od 1922. bio je član JAZU-a.

Horvat, Stjepan (Esteban) (Srijemski Karlovci, 29. XI. 1895 – Buenos Aires, 12. III. 1985), geodet, stručnjak za geodetsko računanje i kartografiju.

Nakon što je završio Geodetski tečaj na Šumarskoj akademiji (1918) zaposlio se kao mjernički pristav u Nadzorništvu katastarske izmjere u Zagrebu (1919), a potom je radio u astronomsko-geodetskom odsjeku Vojno-geografskog instituta u Beogradu (1920–22). Od 1923. posjedovao je civilnu geodetsku poslovnicu u Zemunu koja je obavljala izmjeru grada Tetova do 1926., kada se zaposlio na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4). Studij na Geodetskom i kulturno-inženjerskom odjelu tog fakulteta završio je 1936., od 1937. bio je predstojnik Geodetskoga zavoda, a od 1941. redoviti profesor. Predavao je kolegije Niža geodezija, Državna izmjera, Izmjera gradova, Teorija pogrešaka te Geodetsko računanje i crtanje. Bio je član Zemaljskoga komasacijskog povjerenstva (1940–44) i organizator državne izmjere u Glavnom ravnateljstvu za javne radove (1941–44). Dekan Tehničkoga fakulteta postao je 1943., a rektor Hrvatskoga sveučilišta (Sveučilišta u Zagrebu) 1944. Emigrirao je 1945. u izbjegličke logore u Austriji (Krumpendorf) i Italiji (Treviso, Reggio nell’Emilia, Modena, Bologna, Fermo), a zatim otišao u Argentinu gdje je 1948. nastavio znanstvenu karijeru u Argentinskom vojno-geografskom institutu u Buenos Airesu. Bavio se primjenom matematike u geodeziji i kartografiji te geodetskom astronomijom i geofizikom. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te nekoliko skripta i priručnika. Počasnim članom Argentinskog društva geofizičara i geodeta postao je 1979., a umirovljen je 1980. ostavši savjetnikom u matičnom institutu.

Kovačić, Željko (Sisak, 10. IX. 1951 – Zagreb, 13. VIII. 2021), arhitekt i dizajner, istaknuo se oblikovanjem muzejskih stalnih postava i izložaba.

Diplomirao je 1976. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija je kratko radio u projektnom birou Željezare Sisak, potom u građevinskom poduzeću Uzor u Petrinji, a od 1981. djelovao je uglavnom samostalno. Isprva se bavio projektiranjem i adaptacijama obiteljskih kuća (Serdar u Serdarovoj ulici, 1978; Kovačić na Radničkome dolu 30, 1980–83., obje u Zagrebu) i uređenjem interijera poslovnih, ugostiteljskih i trgovačkih prostora (slastičarnica Horak u Ilici 160, 1986; pivnica Concordia u Kranjčevićevoj 16, 1986., obje u Zagrebu). Od kraja 1980-ih posvetio se isključivo oblikovanju muzejskih stalnih postava i izložaba, unijevši inovativne forme predstavljanja muzejske građe. Ističu se muzejski stalni postavi u Muzeju grada Zagreba (1997–2000), Gradskom muzeju Sisak (1998), Zavičajnom muzeju Ozalj (1999–2001), Galeriji Emanuel Vidović u Splitu (2006), dok vrhunac njegova opusa predstavlja realizacija muzejske zgrade i stalnoga postava Muzeja krapinskih neandertalaca u Hušnjakovu kraj Krapine (2010). Dovršio je uređenje interijera crkve sv. Blaža u Zagrebu (2015). Bavio se grafičkim i industrijskim dizajnom (serije kravata i kožne galanterije Baština, 1991–93; službeni stolac 59. kongresa PEN-a, 1993). Stručne članke i osvrte objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Čovjek i prostor, Informatica museologica, Riječi i dr.). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade »Bernardo Bernardi« (1997).

Jurković, Sonja (Zagreb, 26. I. 1942), pejzažna arhitektica i urbanistica.

U Zagrebu je diplomirala 1966. na Arhitektonskome fakultetu, magistrirala 1976. na Poljoprivrednome fakultetu radom Zelenilo – prostorna vrijednost grada, te doktorirala 1994. na Arhitektonskome fakultetu disertacijom Prilog općoj teoriji oblikovanja parkova na primjeru kompozicije perivoja Maksimir (mentor: → A. Marinović-Uzelac). Bila je zaposlena 1968–71. pri općini Zaprešić, a od 1971. na Katedri za urbanizam Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, od 2003. u zvanju redovite profesorice. Bila je nositeljica kolegija Urbanizam II, Urbanističko planiranje I–IV, Vrtna umjetnost I i dr. te voditeljica poslijediplomskoga studija Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura (od 2000). U Zagrebu je predavala i na Agronomskome i Građevinskome fakultetu. Umirovljena je 2007.







Bavi se prostornim planiranjem, urbanizmom i pejzažnom arhitekturom. Kao suradnica i autorica radila je na više domaćih i međunarodnih projekata (zagrebački park Maksimir 1989–90; prostorni i urbanistički planovi kanala Dunav–Sava 1996., Županije istarske 1998., Rijeke 1999–2002., Labina i Makarske 2001–02; idejna rješenja gradskoga parka u Velikoj Gorici 1989., parka Mihanović u Klanjcu 1990., parka Grič u Zagrebu 1995; izvedbeni projekt za spomen-park Lovrinac u Splitu 1980). Projektantica je sportske Višenamjenske dvorane Žatika u Poreču (2008., sa S. Gašparović, N. Martinčić i T. Peraković), osobite po izražajnoj arhitekturi i uklopljenosti u pejzaž. Autorica je knjiga Maksimir (s O. Maruševski; 1992., englesko i njemačko izdanje 1993), Park ostvarenje sna (2012) i Obazrivo s prostorom (2018), te više zagrebačkih izložbi i pratećih kataloga. Bila je predsjednica → Hrvatskoga društva krajobraznih arhitekata 1992–97. Članica je HATZ-a od 2002.

Kritovac, Fedor (Zagreb, 22. VIII. 1938 – Zagreb, 28. I. 2011), arhitekt, urbani sociolog i teoretičar dizajna, osobito se posvetio istraživanjima urbanih fenomena unutar javnih prostora Zagreba.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu, a doktorirao 1983. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Urbanizacija i ugrožavanje okoline u jadranskom području – neki problemi urbanizacije prostora. Od 1964. radio je u Centru za industrijsko oblikovanje, od 1974. do umirovljenja 1998. u Institutu građevinarstva Hrvatske. Predavao je na poslijediplomskim studijima dizajna i marketinga u Zagrebu, Osijeku i Mariboru.

Bavio se uglavnom vizualnom opremom stambenih naselja te razvojem urbane kulture i kulture radne sredine. Članke i teorijske oglede iz područja industrijskoga dizajna, urbanizma, urbane kulture, vizualnih komunikacija i vizualne kulture te zaštite čovjekova okoliša objavljivao je u periodici: Dizajn, Bit International, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, 15 dana, Arhitektura, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Prostor, Kontura, Oris, i dr. Studijski opus istraživanja urbanih fenomena unutar javnih prostora Zagreba objelodanio je u knjizi Otkrivanje grada (2010). Bio je jedan od osnivača i član Zagrebačke grupe karikaturista okupljene oko Studentskoga lista i Poleta (1964–78). U zagrebačkim galerijama priredio je više autorskih izložaba usmjerenih na probleme urbane okoline i kvalitete življenja (Cvjetni ulazi na Trešnjevci, Modulor, 1998; Zagrebački street art, ULUPUH, 2008).

Kiš, Dragutin (Našice, 18. X. 1924 – Zagreb, 24. XII. 2010), pejzažni arhitekt i slikar, jedan od prvih i najistaknutijih stručnjaka u području pejzažne arhitekture u nas.

Diplomirao je 1955. šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu. Od 1956. do umirovljenja 1987. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, gdje je od 1964. bio voditelj Centra za pejzaž. Kao vanjski suradnik predavao je na poslijediplomskim studijima na Šumarskome (1972–75) i Arhitektonskome fakultetu (1975–76) u Zagrebu. Bavio se oblikovanjem pejzaža i zelenih površina u sklopu regionalnih prostornih planova (kotar Krapina, 1957–58; Istra, 1967–69; Južni Jadran, 1967–69), prostornoga plana Hrvatske (1983–84) i generalnih urbanističkih planova (Conakry u Gvineji, 1963). Izradio je mnogobrojne programe i projekte za uređenje javnih zelenih površina i prirodnog okoliša, među kojima su značajniji: oblikovanje perivoja vile Zagorje u Zagrebu (danas Predsjednički dvori, 1962–63., sa S. Seissel i A. Rotkvić), pejzažno-parkovno uređenje memorijalnog kompleksa u Jasenovcu (1965), uređenje perivoja uz dvorac Oršić i Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1970–73), pejzažno uređenje spomen-područja Petrova gora (1979). Izveo je projekte hortikulturnih rješenja za zagrebačka naselja Voltino (1971), Dugave (1976–77) i Sloboštinu (1978–79), te obnovio više povijesnih perivoja (Maksimir, 1982; uz Kneževu palaču u Zadru, 2002; uz samostan sv. Lovre u Šibeniku, 2005). Objavio je studiju o vegetaciji zelenih površina u gradovima zapadne Afrike Plantes et plantations urbaines en Afrique occidentale (1963) i povijesni pregled hrvatske vrtne arhitekture u knjizi Hrvatski perivoji i vrtovi (1998). Autor je mnogobrojnih članaka o obnovi i zaštiti pejzaža i parkova te o prirodnim ljepotama Hrvatske koje je objavljivao u časopisima Hortikultura, Aufbau, Arhitektura, Čovjek i prostor, Bulletin JAZU, Ceste i mostovi, i dr. Dobitnik je zlatne medalje za hrvatski vrt na međunarodnoj izložbi Japan Flora 2000 (sa Z. Pongracom i N. Caren). Slikao je akvarele u duhu impresionizma.

Ibler, Drago (Zagreb, 14. VIII. 1894 – Novo Mesto, 12. IX. 1964), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden), potom se 1922–23. usavršavao u arhitektonskom atelijeru Hansa Poelziga na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Kao samostalni arhitekt djelovao je 1916–26. Od 1923. boravio je u Zagrebu, gdje je 1926. postao profesorom na novoosnovanom arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti. Ondje je u njegovu atelijeru 1929. osnovano društveno angažirano → Udruženje umjetnika Zemlja, kojemu je bio predsjednik do njegove zabrane 1935. Početkom II. svj. rata otišao je u Švicarsku te predavao na Arhitektonskome fakultetu u Ženevi. Godine 1950. vratio se u Zagreb, gdje je 1952–63. bio redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Godine 1952. postaje majstorom-arhitektom te do 1964. vodi državnu Majstorsku radionicu za arhitekturu kao svojevrstan oblik poslijediplomskog usavršavanja polaznika.

Njegov opus uključuju sve stilske faze razvoja europske arhitekture prve polovice XX. st., od neostilova i postsecesijske arhitektonike slobodnoga stila u ranim radovima, preko ekspresionizma i nove stvarnosti do modernizma internacionalnoga stila, od socrealizma do funkcionalizma i novog brutalizma. Istaknuo se projektiranjem ponajprije stambenih zgrada humanih standarda življenja, kao i poslovnih, obrazovnih, socijalnih, zdravstvenih, turističkih, industrijskih i drugih objekata, unoseći u domaću okolinu progresivna načela arhitektonskoga oblikovanja.







U ranoj fazi djelovanja u ekspresionističkom duhu izveo je nekoliko projekata, među ostalima za Vijećnicu na Sušaku (1927) i Visoku školu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (1928). Od kraja 1920-ih (neizvedeni projekt kuće Puks u Ilici 156 u Zagrebu, 1928) do II. svj. rata projektirao je niz zgrada funkcionalističkih obilježja. Posebice se ističu zagrebačke kuće Rittig u Ilici 168a (1929–30) tlocrta u obliku slova U, Wellisch i Mezzer u Vlaškoj 60 (1930–31), te Wellisch i Ungar u Martićevoj 13 (1930), u kojoj je Ibler nastojao ostvariti optimalne stambene uvjete smanjenjem pasivnih prostora (prolazi, hodnici), a povećanjem stambenih. Među ostalim izvedenim objektima iz toga razdoblja u Zagrebu su: najamne zgrade Sisarić u Kukuljevićevoj 26 (1930), zgrada Mirovinskoga fonda Općega jugoslavenskoga bankarskoga društva u Martićevoj 14c (1936–37) i Markulin na Ribnjaku 16 (1936–37), vile Bauer (1931–33) i Beer (1932–33) na Jabukovcu 15 i 27, Blažeković u Zamenhofovoj 1 (1936–37), Filipčić u Ulici Sv. Duha 117 (s → D. Galićem, 1936., srušena), Pajkurić u Nazorovoj 64 (1940–41., dovršena 1947), tvornički pogoni Destalit (1936) i Me-Ba (1940–41) u Fijanovoj 10, upravna zgrada Higijenskoga zavoda (danas Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević) na Mirogojskoj cesti 8 (1931–32., druga etapa 1940–44). Među ostvarenjima izvan Zagreba značajna su: okružni uredi za osiguranje radnika u Mostaru (1930) i Skoplju (1934., s D. Galićem), Narodni dom u Bosanskoj Krupi (1931), vila Beer u Petrinji (1931), vila Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933). Važni su i natječajni prijedlozi za najamnu zgradu Ebenspanger u Ilici (1929) i parcelaciju građevnoga bloka Zakladne bolnice na Jelačićevu trgu (1930), te studija terasaste stambene izgradnje u Novakovoj ulici (1932–33., s D. Galićem) u Zagrebu. Također je izveo portal Meštrovićeva atelijera u Mletačkoj 6 (1925) te surađivao u Meštrovićevu idejnom projektu (1938) za Dom likovnih umjetnosti (danas Dom hrvatskih likovnih umjetnika) u Zagrebu. U razdoblju nakon II. svj. rata realizirane su samo dvije Iblerove zgrade, »drveni neboder«, poslovno-stambena visoka zgrada u Martićevoj 9 (1955–60) kao primjer radikalne primjene koncepta vidljive strukture, te stambeni blok Izvršnoga vijeća NRH na Iblerovu trgu 2 (1957–58), obje u Zagrebu.















Tekstovi su mu objavljeni u periodici, Zagreber Tagblatt, Jutarnji list i Pečat. Na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. izlagao je svoje projekte, uredio izložbeni prostor Kraljevine SHS u Grand Palaisu, a kao član međunarodnoga ocjenjivačkog suda glasao je za nagradu Le Corbusieru. Bio je član Društva za promicanje umjetničkoga obrta Djelo 1926–29. Godine 1956–58. bio je predsjednik Saveza arhitekata Jugoslavije. S Alfredom Rothom bio je suorganizator X. zasjedanja CIAM-a u Dubrovniku 1956. i predstavnik Saveza arhitekata Jugoslavije na V. kongresu Međunarodne unije arhitekata u Moskvi 1958. Izlagao je na izložbama Zemlje (Zagreb 1929., 1931–32; Pariz 1931; Sofija 1934; Beograd 1935), Izložbi jugoslovenske savremene arhitekture (Beograd 1931), a posmrtno su mu djela bila izložena na Zagrebačkom salonu (1971., 1985) i izložbi Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (Zagreb 1976–77). Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1961).

Holjac, Janko (Zagreb, 17. XII. 1865 – Zagreb, 28. VII. 1939), arhitekt i gradonačelnik, osim po opsežnom opusu javnih i stambenih zgrada u Zagrebu s izraženom eklektičkom notom, istaknuo se kao gradonačelnik koji je znatno pridonio razvoju Zagreba.

Studirao je arhitekturu u Beču, najprije na Višoj obrtnoj školi, a potom na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je 1887. diplomirao u klasi → Friedricha Schmidta. Nakon rada u bečkom birou građevinskog savjetnika Ludwiga Richtera, vratio se u Zagreb gdje je 1888–95. bio zaposlen kao inženjerski pristav na gradnji javnih građevina pri Zemaljskoj vladi. Godine 1897. osnovao je u Zagrebu vlastiti arhitektonski biro. Od 1904. bio je gradski zastupnik, a 1910–17. gradonačelnik Zagreba. Uz redoviti posao 1893–1910. predavao je na Graditeljskoj školi u Zagrebu, a početkom 1920-ih posvetio se isključivo sveučilišnoj nastavi. Godine 1920–22. bio je honorarni docent na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu, potom 1922–23. honorarni docent, a od 1923. do umirovljenja 1936. redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, gdje je bio nositelj kolegija Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo i Izvođenje gradnji. Bio je dekan Arhitektonskog i Građevno-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole (1925–26), predstojnik Kabineta za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo (1926–37), te dekan Tehničkoga fakulteta (1928–29).







U okviru vlastita biroa projektirao je i izvodio javne i stambene zgrade naglašenih neobaroknih obilježja sa snažnim plastičnim dekoracijama: palaču Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku (1899), episkopalnu crkvu u Plaškom (1902), tvornicu suhomesnate robe Rabus (poslije Sljeme) u Sesvetama (1908), u Zagrebu crkvu Presvetoga Srca Isusova sa samostanom u Palmotićevoj ulici 31–33 (1901–03), zgradu Antolković na Trgu N. Š. Zrinskog 6 (1902–03), zgradu Prvostolnog kaptola zagrebačkog na Kaptolu 27 (1906–09), stambeno-poslovnu zgradu u Jurišićevoj 3 (1908), zgradu hrvatske podružnice Wiener Bankvereina u Jurišićevoj 22 (1921–23) i dr. Kao gradonačelnik je svojim stručnim iskustvom znatno pridonio općem razvoju Zagreba, pa je za njegova načelništva dovršena elektrifikacija tramvaja (1910), uređeno je Strossmayerovo šetalište (1911), izgrađeni su Nacionalna i sveučilišna knjižnica (1913., danas Hrvatski državni arhiv) i Kemijski institut (1914., danas Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) na Marulićevu trgu, osnovana je Gradska štedionica (1914), a nastavljena je izgradnja mirogojskih arkada i kanalizacijskog sustava te asfaltiranje prometnica. S → Martinom Pilarom i suradnicima prikupio je građu o pučkom graditeljstvu u Hrvatskoj, koju je pod naslovom Hrvatski građevni oblici u pet svezaka 1904–09. u Zagrebu objavilo Hrvatsko društvo inžinira i arhitekta (njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911). Autor je skripta Građevinski sastavi (1900), Graditeljstvo (1931) te Izvađanje gradnje (1933). Stručne članke o novim građevnim materijalima i pojedinim arhitektonskim i urbanističkim projektima objavljivao je u časopisu Viesti Družtva inžinira i arhitekta, kojega je 1884. i 1894–95. bio urednik. Za dopisnoga člana JAZU-a (danas HAZU) izabran je 1935.

Dubský, Josip (Beroun, Češka, 3. I. 1868 – Zagreb, 16. III. 1933), građevinski inženjer i poduzetnik, jedan od prvih stručnjaka za izvedbu armiranobetonskih konstrukcija u nas.

Diplomiravši na Visokoj politehničkoj školi u Pragu, zaposlio se u poduzeću Hrůza & Rosenberg u Pragu. Godine 1897. prešao je u njihovu podružnicu u Zagrebu kao voditelj radova na kanalizaciji (kolektori u Ilici, Jurišićevoj i Petrinjskoj ulici te na Jelačićevu trgu) i na presvođenju potoka Medveščaka. Nakon 1898. podružnica je postala vlasništvo bečkog poduzeća Ast & Co., a 1900. otkupio ju je Dubský te s Oskarom Markusom utemeljio vlastito poduzeće Josip Dubský & Co. Podizao je vodne građevine, te je zaslužan za obranu Zagreba od poplave 1898. Među prvima u nas izvodio je armiranobetonske mostove, njih oko 500, od kojih su poznatiji: dva mosta preko potoka Gradne u Samoboru (1906; onaj u Perkovčevoj ulici bio je među prvim mostovima u Europi s gornjom nosivom konstrukcijom sustava Luitpold), preko rijeke Vuke kraj Ernestinova, preko Gline u Starom Selu, preko Petrinjčice u Petrinji, preko Korane kraj Barilovića. U Zagrebu je izgradio silos i krovnu konstrukciju paromlina (1908), crkvu sv. Blaža s armiranobetonskom kupolom (1912), tvornicu žeste Arko (1912), stambeni blok Nadbiskupije (1926), hangare i pristanišne zgrade uzletišta u Borongaju (1930–33), a u Dugoj Resi tvornicu pamuka. Godine 1928. osnovao je podružnicu u Beogradu.





















Ciciliani, Emil (Modderfontein, Južnoafrička Republika, 24. VI. 1907 – Split, 30. VII. 1944), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture u Splitu 1930-ih.

Pohađao je Češku visoku tehničku školu u Pragu (ČVUT v Praze), a diplomirao 1932. na arhitektonskom odjelu École des Beaux-Arts u Parizu (ENSBA). Potom se nastanio u Splitu gdje je isprva predavao u srednjoj tehničkoj školi, a 1933–41. s → Helenom Baldasarom vodio Tehnički biro Baldasar – Ciciliani. Uz kubistički pristup oblikovanju arhitekture posebnu pozornost posvećivao je funkcionalnom rasporedu, a u kasnijim projektima primjenjivao je tradicionalne materijale i elemente. Važnija su mu ostvarenja stambena zgrada Alujević u Matoševoj ulici 23 (1935), Burza rada u Zrinsko-frankopanskoj 14 (1938), stambena zgrada Dujmović na Preradovićevu šetalištu 15 (1938), Bratimska blagajna na Pavlinovićevu trgu 4 (1939), vila Štambuk na Preradovićevu šetalištu 11 (1939), Združena gimnazija u Teslinoj 10 (1940), sve u Splitu, te Dom ekspoziture Javne burze rada u Zvonimirovoj 23 u Šibeniku (1939), sva u suradnji s Baldasarom.

Bombardelli, Vuko (Split, 22. IX. 1917 – Split, 8. X. 1996), arhitekt, predstavnik funkcionalističke i konstruktivističke arhitekture, jedan od najplodnijih splitskih arhitekata u razdoblju 1945–75.

Diplomirao je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (Arhitektonski fakultet) u Beogradu. Nakon rata radio je u Beogradu, isprva kao voditelj odsjeka u Saveznom ministarstvu građevina, a 1946–50. kao glavni projektant Saveznoga zavoda za projektiranje. Nakon povratka u Split, od 1950. radio je u Građevno-projektnom zavodu Projektant, a 1953. osnovao je Projektni atelijer za urbanizam i arhitekturu Arhitekt, u kojem je djelovao kao glavni projektant i direktor do 1978.







Za djelovanja u Beogradu projektirao je ondje stambenu zgradu Ministarstva financija (1947), a u Vinči Institut za nuklearne nauke Boris Kidrič (1948). Od ostvarenja u Splitu među ostalima ističu se stambene zgrade u Washingtonovoj ulici 2 (1954–55), na Prilazu Vladimira Nazora 37–39 (1956–57), u Biokovskoj 6–12 (1957–58), Riječkoj 14–18 (1957–58) i Gundulićevoj 26–32 (1968), naselje stambenih zgrada tipa Eksperiment-57 u Gajevoj 9, 15, 16, 18, 19 i 20 (1958–61), dom umirovljenika u Starčevićevoj 19 (1960), neboder Pomgrad u Gundulićevoj 25 (1962), Institut za jadranske kulture i melioraciju krša na Putu Duilova 11 (1964., sa S. Bombardelli), robna kuća Dalma u Gundulićevoj 26A (1975). U Kaštel Sućurcu izveo je Industrijsku školu (1959–60) i društveni dom tvornice Jugovinil (1961–63), u Makarskoj paviljon hotela Rivijera (1969), u Pločama carinarnicu (1970) i dr. Realizirao je niz spomeničkih obilježja, među kojima se ističu spomenici palim borcima u Košutama (1961) i Rudušama (1962) kraj Sinja. Izradio je velik broj projekata i urbanističkih rješenja koja nisu realizirana; predlagao je ponekad radikalne regulacije za niz gradskih zona, pa i za regulaciju grada u cjelini. Osobitu pozornost posvetio je prijedlozima za razvoj nautičkoga turizma i izgradnju marina (projekt Plava magistrala). Godine 1955. priredio je samostalnu izložbu arhitektonskih projekata u Splitu, a 1957. sudjelovao je na Svjetskom bijenalu arhitekture u São Paulu.







Bolanča, Hinko (Bolanca) (Krapanj, 18. I. 1918 – Pula, 19. III. 1992), arhitekt, sljedbenik funkcionalističkih principa zagrebačke škole arhitekture u razdoblju nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (mentor → D. Ibler). Godine 1944–45. bio je sudionik urbanističkoga seminara ZAVNOH-a u Šibeniku i Zagrebu, a 1947–52. radio je kao tehnički rukovoditelj Sekretarijata za građevinarstvo u Puli. Potom se do 1956. bavio uređenjem interijera u pulskome brodogradilištu Uljanik, a 1956–60. bio je direktor projektnoga poduzeća Istra iz Pule. Nadahnut estetskim funkcionalizmom D. Iblera, projektirao je uvažavajući suvremene arhitektonske tijekove. Među njegovim su značajnijim ostvarenjima rekonstrukcija hotela Riviera u Splitskoj ulici 1 u Puli (1950), samački domovi u Balotinoj 3 u Puli i na Katurama 30 u Labinu (1953), tipske stambene jednokatnice na Katurama u Labinu (1954), motel u Limskome kanalu (1955), stara ambulanta na Verudi (1956), stambeno-poslovne zgrade u Istarskoj 7 (1956) i Marulićevoj 35–39 (1957) te Ekonomska škola u Kovačićevoj 3 (1959) u Puli. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo 1977.

Bauer, Bruno (Zagreb, 14. IX. 1884 – München, 30. IX. 1955), arhitekt, predstavnik protomodernističkog izraza u hrvatskoj arhitekturi.

Nakon što je 1903. završio Građevnu stručnu školu (1897. izdvojena iz Kraljevske i zemaljske obrtne škole, danas → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, surađivao je u atelijeru Hermana Bolléa. Od 1906. studirao je arhitekturu u Grazu i Beču te stjecao praksu u atelijerima Paula Schultze-Naumburga u Saalecku i Otta Bartninga u Berlinu. Vrativši se u Zagreb 1912., nastavio je djelovati kao samostalni projektant i predavač u Građevnoj stručnoj školi. Od 1925. bio je konzervatorsko-građevinski konzultant za čuvanje i restauraciju povijesnih dijelova Zagreba, a od 1935. radio je na regulacijskom i konzervatorskom planu povijesnih dijelova Zagreba. Nakon 1945. živio je neko vrijeme u Koruškoj, a potom do smrti u Münchenu. Isprva je projektirao u duhu historicizma, a od početka 1920-ih je, u skladu s modernističkim nazorima, nastojao jednostavnim i snažnim linijama istaknuti volumen građevine. Autor je projekata za Jadransku banku u Splitu (1912), Novinarski dom u Zagrebu (1929), te za niz vila i pansiona u Crikvenici, Novom Vinodolskom i Zagrebu. Obnovio je crkvu i sagradio samostan na Ksaveru (1925), te surađivao pri obnovi i pregradnji crkve sv. Marka (1936) u Zagrebu. Izradio je prijedlog rješenja za Kaptolski trg (1935) i prvu cjelovitu arhitektonsku dokumentaciju Gornjega grada u Zagrebu (1937).

Bauer, Hinko (Trst, 17. I. 1908 – Zagreb, 12. I. 1986), arhitekt, predstavnik moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1931. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1929–31. radio je kod Rudolfa Lubynskoga, a 1932–34. kod Zlatka Neumanna. Od 1936. do 1940. vodio je u Zagrebu zajednički atelijer s → Marijanom Haberleom. Godine 1943. pristupio je partizanskomu pokretu, a 1944. bio je zarobljen na Cresu te interniran u logor Dachau. Nakon završetka rata radio je u riječkome građevinskom poduzeću Tempo, a od 1952. djelovao je ponovno u Zagrebu, gdje je 1954. osnovao vlastiti projektni ured Bauer, koji se 1963. spojio s → Arhitektonskim projektnim zavodom Plan. Zajedno s Haberleom je u duhu moderne arhitekture u Zagrebu projektirao Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti 25 (1936), Dom Društva inženjera i arhitekata (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Pierottijevoj ulici 4 (1937), obiteljske kuće na Gornjem Prekrižju 12 (1937) i u Torbarovoj 11 (1938), Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu (1938), zgradu Fiatova servisa na Savskoj 56 (1940) i stambenu zgradu s kinodvoranom (danas Kinoteka) u Kordunskoj 1 (1941), a u Ulcinju hotel Ko-op (1937). Sudjelovao je i na više natječaja (I. nagrada za palaču Albanija u Beogradu, s M. Haberleom, 1938; II. nagrada za kliničko naselje na Šalati u Zagrebu, 1941). Po njegovim su projektima 1955–63. izvedene škole u Zelini, Požegi, Repišću kraj Jastrebarskog, Vinici kraj Varaždina, Tuzli, Jagodini i Smederevu. Među stambenim zgradama ističu se tri višekatnice na Ružmarinki 17, 19 i 23 (1955) i uglovnica na Maksimirskoj cesti 1 i Domjanićevoj ulici 2–4 (1958) u Zagrebu. Bavio se i oblikovanjem interijera (Ruska čitaonica u Praškoj 4, 1947; prodavaonica Ghetaldus u Gajevoj 2C, 1964), a o svojim arhitektonskim zamislima te o urbanističkim problemima Zagreba pisao je u časopisima Telegram, 15 dana i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1984).

Geoprojekt, poduzeće za pružanje usluga iz područja geodezije, prostornog uređenja, projektiranja i građevinskoga nadzora sa sjedištem u Splitu. Osnovano je 1955. kao prva geodetska organizacija za primijenjenu geodeziju sa samoupravnim načelima u SFRJ pod imenom Geoservis. Osim pružanjem usluga iz geodetske djelatnosti, bavilo se i izradbom projektne dokumentacije, pa se 1965. registriralo za obavljanje geodetskih poslova, građevinsko projektiranje i nadzor te je naziv poduzeća promijenjen u Geoprojekt. Znatan prilog razvoju poduzeća dali su Mira Dešković (1917–95) i Boris Kožuh (1913–79) koji je bio i prvi direktor. Potkraj 1960-ih su Geoprojekt činili odjel uprave i zajedničkih službi, geodetski te projektni odjel, a zapošljavao je oko 70 radnika. Godine 1972. uvedeno je radničko samoupravljanje i osnovan Radnički savjet, a 1978. poduzeće je registrirano kao društveno poduzeće. Osnivač je bila Općina Split.

Geoprojekt se bavio izradbom geodetskih planova, parcelacijskih elaborata, projektne dokumentacije, iskolčivanjem i građevinskim nadzorom izvođenja građevina te izradbom elaborata za evidentiranje novih građevina u katastarskim i zemljišnim knjigama. Bavio se također inženjerskom geodezijom koja se primjenjuje pri izgradnji i opremanju proizvodnih hala, montaži strojarske opreme, rekonstrukcijama i remontima proizvodnih pogona te izradbi atesta o ispravnosti izgradnje. Na navozima brodogradilišta stručnjaci Geoprojekta pružali su usluge pri centriranju brodova, montaži brodskih sekcija, centriranju osovinskih vodova te kontroli kranskih tračnica i dizalica. Posebice važni bili su radovi u brodogradilištima, osobito pri spajanju brodova u moru koji su se obavljali za brodogradilište → Uljanik (sv. 1) u Puli, što je omogućilo gradnju i najvećih brodova na kratkim navozima, zatim sustavna primjena terestričke fotogrametrije na površinskim kopovima u rudarstvu i cjelokupna registracija podzemnih instalacija za Split, Solin i Kaštela.

Tijekom vremena djelatnost se razvijala i širila pa se započelo s građevinskim projektiranjem, a utemeljene su i posebne projektantske skupine. Arhitektonska se skupina bavila projektiranjem manjih građevina, ona za prometnice projektiranjem izvangradskih cesta i gradskih ulica, a skupina za hidrotehniku projektiranjem građevina komunalne infrastrukture (vodovoda, kanalizacije, reguliranja bujica i sl.). Od 1978. do 1988. Geoprojekt je intenzivno radio na izradbi idejnih, glavnih i izvedbenih projekata vodovoda, kanalizacije, regulacije vodotoka, izvangradskih cesta raznih kategorija, gradskih ulica, zatim uređenja terena gradskih stambenih i tvorničkih zona s infrastrukturom, rekonstrukcijom gradskih raskrižja i opasnih točaka na državnim cestama, a pristupilo se i projektiranju pješačkih i cestovnih mostova. Spomenuti projekti izvodili su se uglavnom na prostoru Dalmacije, od Zadra do Dubrovnika, uključujući i otoke. Geoprojekt je, osim uobičajene projektantske djelatnosti, 1984−86. u suradnji s nekoliko splitskih projektnih biroa radio na izradbi dokumentacije za projekte u Iraku (prometnice i uređenje terena tvorničkih i vojnih kompleksa) te za projekt u Alžiru (prometnice i uređenje terena stambenih kompleksa). U razdoblju 1986−89. uključio se i u izradbu dijelova provedbenih urbanističkih planova (PUP), manjih stambenih zona na području grada Splita i okolnih obalnih područja.

Godine 1992. obavljena je pretvorba i privatizacija te je poduzeće restrukturiranjem postalo dioničko društvo. Vlasnik poduzeća 1996. postalo je poduzeće Bumes iz Splita. Od 2000. stabilnost poduzeću osigurao je sve veći zamah investicija. Zapaženiji projekti iz područja inženjerske geodezije bili su iskolčenje i elaborati iskolčenja za više od 600 km prometnica, opažanje eksploatacijskoga polja u kamenolomu Križice, praćenje pomaka obalne konstrukcije u luci u Pločama, Integralni projekt zaštite Kaštelanskoga zaljeva, tvornica poduzeća Cemex Hrvatska, i dr. U postupku podjele društva Bumes, vlasnik Geoprojekta postalo je novoosnovano poduzeće Aequitas iz Splita (2005). Poduzeće je u 2023. imalo 40-ak zaposlenih.

Kninska tvrđava, jedna od najvećih srednjovjekovnih utvrda u Dalmaciji, smještena na vršnom dijelu brda Spasa.







Tvrđava je duga 470 m, široka 110 m, obrambeni zidovi dugi su gotovo 2000 m, a visoki do 20 m. Sastoji se od tri dijela koji su međusobno bili povezani pokretnim mostovima. Najstariji dio, starohrvatski Gornji grad, izgrađen je u X. st., drugi dio u kasnome srednjem vijeku, a dodatno je ojačan u doba Osmanlija sredinom XVII. st.; konačni oblik dobila je u doba mletačke vladavine 1710–13., kada su u projektiranju i gradnji sudjelovali Ignacije Macanović, Giuseppe D’Andre, Giovanni Battista Camozzini, Antun Jančić. U tvrđavi je prije II. svj. rata bio smješten Muzej hrvatskih starina. U Domovinskome ratu devastirana je, a danas je u njoj Kninski muzej.

Ključica, najveća srednjovjekovna utvrda na području Drniša, podignuta na stijeni na obali rijeke Čikole. Pripadala je sustavu utvrda koje su podignuli hrvatski velikaši Nelipići.

Prvi se put spominje 1333. U XIV. st. Šibenčani su preko bedema ušli u utvrdu i zapalili je, no nije bila uništena. Oko 1522. Osmanlije zauzimaju prostor te je u njihovu posjedu do Kandijskoga rata 1648., nakon kojega gubi stratešku važnost, ali ostaje djelomično sačuvana zbog nepristupačnosti terena na kojem je podignuta. Sastoji se od utvrđenja izdužena oblika (20 m × 70 m) i podgrađa trapezoidna oblika.

Klis, tvrđava, srednjovjekovna utvrda na goloj stijeni koja je nadzirala prijevoj preko kojega je od antike išao put između Splita i unutrašnjosti. Izgrađena je kao sjedište hrvatskih vladara u IX. st.

U vlasti je Osmanlija 1537–1648., koji je proširuju i dodatno utvrđuju, potom Mletačke Republike koja je pokrenula proces temeljite pregradnje, koji je nastavljen za austrijske vladavine 1820-ih.

Gradski stadion Poljud, nogometni i atletski stadion u Splitu; djelo je vrhunske svjetske sportske arhitekture, s rekordnim rasponom prostorne rešetkaste konstrukcije Mero od 205 m.

Izgrađen je 1979 (projektant: B. Magaš).

Dvigrad, ruševine srednjovjekovnoga grada u Limskoj dragi kraj Kanfanara. Nastao je na području naseljenome još od prapovijesti, prvi se put spominje u X. st., a bio je nastanjen sve do sredine XVII. st. Danas vidljivi ostatci najveće su ruševine urbanoga naselja u Istri.

Grad je opasan dvostrukim obrambenim zidinama, međusobno povezanima trima gradskim vratima. U sklopu unutarnjega zida nalaze se tri kule, koje su u sadašnjem obliku izgrađene tijekom XIV. st. Unutar zidina očuvani su ostatci više od 200 zdanja te pravci komunikacija među njima.

Bribirska glavica, arheološko nalazište s ostatcima naselja u Bribiru kraj Skradina. Naseljena je već od eneolitika i ranoga brončanoga doba; ondje se razvilo utvrđeno liburnsko naselje, a nakon rimskoga zauzeća municipium Varvariae.







Iz antičkoga doba ističu se impozantne gradske zidine građene od velikih kamenih blokova, istočna gradska vrata, zgrade, sustav javnih cisterni za opskrbu grada vodom, rimski mauzolej sa sarkofazima. Od XI. do XVI. st. ondje je bilo sjedište hrvatskoga velikaškoga roda Bribirskih (Šubića).