Klein, Franjo (Beč, 17. X. 1828 – Zagreb, 26. VIII. 1889), graditelj i arhitekt, jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih arhitekata.

U Beču je izučio graditeljsko-kamenoklesarski obrt te 1846–48. studirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1851. u Zagrebu je u graditeljskom ravnateljstvu Generalne komande za Hrvatsku i Slavoniju bio građevinski poslovođa (palir) i crtač, od 1859. građevinski pripravnik (akcesist), a od 1861., kada je primljen u graditeljski ceh, vodio je samostalni graditeljski obrt. S → Jankom Nikolom Grahorom je 1869. osnovao građevinsko poduzeće Grahor i Klein, koje je zbog slaboga zdravlja napustio 1886. Status ovlaštenoga (autoriziranoga) civilnog arhitekta priznat mu je 1878. kada je primljen u → Klub inžinira i arhitekta kao prvi član s tim naslovom.













Jedan od najvećih zagrebačkih graditelja XIX. st., zaslužan je za prodor bečke reprezentativne arhitekture zreloga historicizma. Među ranim mu se djelima ističe crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama (1855–62). U Zagrebu je samostalno projektirao i izveo pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega na Preradovićevu trgu (1863–66) i sinagogu u Praškoj ulici (1866–67; srušena 1942) te vilu Pongratz u Mikulićima 133 (1868), dok je u suradnji s Grahorom 1870. izgradio kuću Rosenfeld zaobljena pročelja u Mesničkoj ulici 1. Među nekoliko reprezentativnih pregradnja ističu se zgrada realne gimnazije na uglu Strossmayerova šetališta i Griča 3 (1863–64., danas zgrada Državnoga hidrometeorološkog zavoda), hotel K caru austrijanskom u Ilici 4 (1865–66., srušen 1913) i kuća Kušlan na Markovu trgu 4 (1868–69). U poduzeću Grahor i Klein projektirao je i izveo u suradnji s Grahorom, uglavnom u neorenesansnom stilu, palače Prve hrvatske štedionice na uglu Jelačićeva trga 14 i Praške (1870), Siebenschein na uglu Preradovićeva trga 3 i Preradovićeve ulice (1873–74), Buratti na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga 3 (1877., danas Vrhovni sud RH), Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva na Trgu Republike Hrvatske 3 (1878., danas Pravni fakultet) te Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (1875–77). Među mnogobrojnim stambenim palačama ističu se i dvokatnice na uglu Berislavićeve 5 i Gajeve (1874), u Ilici 12 (1877–78) i na uglu Hebrangove 10 i Gajeve (1877) te jednokatnice u Hebrangovoj 34 (1877–78), Gajevoj 32 (1879) i Preradovićevoj 24 (1882). S Grahorom je sudjelovao i u izvedbi zgrade HAZU-a na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga 11 (1879., projektant Friedrich Schmidt). Izveo je portal u perivoju Maksimir (1867) s kipovima Flore i Pomone.





















Grahor, Janko Nikola (Petrinja, 6. XII. 1827 – Zagreb, 22. XI. 1906), graditelj i industrijalac, jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih inženjera.

Izučivši građevinski obrt u Petrinji, u Frankfurtu na Majni je 1848. završio i građevinsku obrtnu školu, a zatim je u Beču odslušao jednu godinu predavanja na tehničkoj školi. Od 1852. radio je kao građevinski poslovođa u Novoj Gradiški te položio mjernički ispit. Od 1857. bio je inženjerski asistent u Krajiškom građevnom ravnateljstvu u Zagrebu, gdje je 1859. izabran za gradskoga inženjera i 1861. za gradskoga mjernika. Među ostalim radio je na regulacijama i planiranju grada (nacrt za regulaciju Preradovićeve i Margaretske ulice, 1863. i dr.). Godine 1868. osnovao je s → Franjom Kleinom graditeljsko poduzeće Grahor i Klein. Od početka 1880-ih Grahorov sin Janko Josip je kao školovani arhitekt postupno zamjenjivao Kleina koji je 1886. napustio poduzeće koje je od tada nosilo naziv Grahor i sinovi. U graditeljski ceh J. N. Grahor primljen je 1869. Ujedno je započeo rad na razvoju vlastite industrije građevnog materijala kojoj se poslije potpuno posvetio, te je do 1893. posjedovao šest tvornica opeke, od kojih četiri u Zagrebu i okolici (prva od njih bila je u Ilici kraj današnje Grahorove ulice), jednu u Križevcima i jednu u Bjelovaru, te tvornicu vapna u Ivancu kraj Zaprešića. Kao jedan od prvih hrvatskih ovlaštenih civilnih inženjera bio je član → Kluba inžinira i arhitekta od osnutka 1878. te njegov predsjednik 1890–91; 1881. izabran je za gradskoga zastupnika, a 1881–1905. bio je predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu.

Većina njegovih samostalnih radova sačuvana je tek u nacrtima skromnih dimenzija bez mnogo detalja, s obilježjima historijskih stilova. Prije osnivanja poduzeća Grahor i Klein izvodio je građevine jednostavnih tlocrtnih rješenja, neorenesansnih ili neogotičkih pročelja s malo ukrasa i profila: jednokatnu kuću Aloisa Halma na uglu Tesline ulice 1 i Trga N. Š. Zrinskog (1858., poslije dograđena), kanoničku kuriju Franje Gašparovića na Kaptolu 12 (1860) i dr. Samostalno je projektirao i stambene zgrade u Ilici 157 (1872., danas nepostojeća) i Gundulićevoj 35 (1883) te zgradu Sudbenoga stola na Trgu N. Š. Zrinskog 4 (1877). U suradnji s Kleinom projektirao je uglavnom u neorenesansnom stilu zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (1875) i Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva na Trgu Republike Hrvatske 3 (1878., danas Pravni fakultet), palaču Buratti na Trgu N. Š. Zrinskog 3 (1877., danas Vrhovni sud RH), te stambene zgrade u Ilici 12 (1878), Hebrangovoj 34 (1878), Gajevoj 32 (1879), Preradovićevoj 24 (1882) i dr. Poduzeće Grahor i Klein sudjelovalo je u izvođenju zgrade HAZU-a na Trgu N. Š. Zrinskog 11 (1879, projektant Friedrich Schmidt) i Prve hrvatske štedionice u Ilici 5 (1899., Josip Vancaš). U atriju Trgovačke i obrtničke komore postavljeno je 1902. Grahorovo poprsje koje je izradio Rudolf Valdec.





















Schmidt, Friedrich (Frickenhofen, Njemačka, 22. X. 1825 – Beč, 23. I. 1891), njemački arhitekt i restaurator, istaknuti predstavnik historicizma zaslužan za širenje neogotičkoga stila u srednjoj Europi.

Umjetničku školu u Stuttgartu završio je 1843., potom je nastavio školovanje u Kölnu gdje je 1848. položio majstorski ispit za klesara. Ispit za majstora graditeljstva položio je 1856. na Građevinskoj akademiji u Berlinu. Godine 1858–59. bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, a od 1859. predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču.

Od 1845. radio je na dogradnji katedrale u Kölnu, gdje je pod vodstvom Ernsta Friedricha Zwirnera primio zasade doktrine rajnske neogotičke škole. U duhu neogotike izgradio je više crkava po Njemačkoj, restaurirao crkvu San Ambrogio u Milanu i unutrašnjost crkve Santa Maria del Orto u Veneciji. Najpoznatija njegova ostvarenja nalaze se u Beču. Ondje je 1863–90. bio glavni graditelj na obnovi katedrale sv. Stjepana te projektirao više crkava u predgrađima. U bečkoj svjetovnoj arhitekturi (Gradska vijećnica, 1872–83; Akademska gimnazija, 1863–66) povijesne je uzore prilagodio novim tehničkim i prostorno-funkcionalnim zahtjevima.

U Hrvatskoj je, na poziv biskupa Josipa Jurja Strossmayera i zauzimanje Isidora Kršnjavoga, preuzeo 1870–82. dovršenje katedrale u Đakovu; njegov su doprinos neogotički elementi u klesarskoj dekoraciji i jaka polikromija, što općenito karakterizira unutrašnjost njegovih građevina. U Zagrebu je 1877–80. projektirao palaču JAZU-a (danas HAZU) u oblicima talijanske neorenesanse te radio projekte za obnovu crkve sv. Marka (1876–82) i zagrebačke katedrale (1878), koje je s izmjenama u detaljima i čišćenjem gotičkoga interijera dovršio Hermann Bollé. Njegovi su učenici na bečkoj Akademiji među ostalima bili Hermann Bollé, Janko Josip Grahor, Josip Vancaš, Janko Holjac i Martin Pilar.

Vancaš, Josip (Sopron, Mađarska, 22. III. 1859 – Zagreb, 15. XII. 1932), arhitekt, jedan je od najznačajnijih predstavnika visokog historicizma u južnim krajevima Austro-Ugarske Monarhije.

Hrvatskoga je plemićkog podrijetla, a maturirao je u Zagrebu 1876. Potom je otišao u Beč, gdje je 1881. završio Tehničku visoku školu, zatim radio u atelijeru → Fellner i Helmer, te studirao na Arhitektonskom odjelu Umjetničke akademije (1882–84) kod → Friedricha Schmidta. Na njegovu preporuku i poziv bosanske vlade došao je 1884. u Sarajevo gdje je radio kao vladin arhitekt projektirajući katedralu i druge javne zgrade. Godine 1890. postao je ovlašteni civilni arhitekt te otvorio vlastiti atelijer. U njemu je, zahvaljujući reputaciji vrhunskog arhitekta, u sljedećih 40-ak godina projektirao gotovo 300 zgrada u Bosni, Sloveniji, Hrvatskoj i Italiji, od kojih 70 sakralnih. Godine 1921. vratio se u Zagreb, gdje je sudjelovao u radu raznih odbora i povjerenstava, pisao za zagrebačke dnevnike i držao javna predavanja.









Isprva je projektirao u historijskim stilovima: romaničko-gotičku katedralu Srca Isusova (1884–89) i palaču Zemaljske vlade (1884–85) u Sarajevu. Radio je neoromaničke, neobarokne i neoklasicističke župne crkve diljem Bosne i Hercegovine (1892–96). Među njegovim hrvatskim realizacijama ističe se zgrada Prve hrvatske štedionice u Zagrebu koja zauzima blok Ilica 5, Margaretska 1–3, Bogovićeva 6 i Preradovićev trg (1898–1900) s elementima neorenesanse, neogotike i secesije; zgradu odlikuje i jedini hrvatski onodobni pasaž sa središnjom dvoranom u obliku oktogona. Osim toga, u Hrvatskoj je u neogotičkom stilu restaurirao kapele u Dragotinu (1899) i na đakovačkom groblju (1900), župne crkve u Krapini (1899–03), Oštarijama (1900) i Desiniću (1900–02), u neoklasicističkome stilu izveo zvonik katedrale u Senju, a izgradio je i neorenesansnu crkvu u Veliškovcima kraj Valpova. Među prvima je od hrvatskih arhitekata prihvatio secesiju, ostvarivši više reprezentativnih građevina: stambenu zgradu Ješue D. Saloma (1901) i vilu Mathilde (1902–03) u Sarajevu, hotel Union i Narodnu štedionicu (Ljudska posojilnica) u Ljubljani (1902–03) te palaču pošte i telegrafa u Sarajevu (1907–13). Projektirao je paviljon BiH na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., dokumentirao stare bosanske građevne oblike te se zauzimao za zaštitu tradicionalnog »bosanskog sloga« i njegovu primjenu pri novogradnjama. Bio je dopisni član JAZU-a od 1929.



















Beusan, Mario (Zagreb, 25. VI. 1944 – Zagreb, 5. II. 2022), arhitekt i dizajner, osnovno mu je područje oblikovanje interijera, osobito izložbenih postava.

Diplomirao je 1974. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, na kojem je magistrirao 1989. radom Prilog istraživanju dvoraca i kurija Hrvatskog zagorja. Efikasnija zaštita i turizam (mentor → B. Magaš). Godine 1975–76. radio je u zagrebačkom projektantskom birou Industroprojekt, a od 1977. bio je zaposlen na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2009. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predavao je kolegije Interijer, Arhitektonsko projektiranje, Planiranje i organizacija građenja i dr. Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavio projektantskim radom, osobito projektiranjem interijera. Od gotovo 250 izložbenih i četrdesetak stalnih muzejskih postava u Hrvatskoj i inozemstvu ističu se oni za izložbe: Od golubice do mira (palača UNESCO-a, Pariz, 1997), Dalmatinska zagora, nepoznata zemlja (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2007), Židovi i Zagreb (Gliptoteka HAZU-a, Zagreb, 2015) i dr. Od 1968. bavio se također umjetničkim oblikovanjem emajla, osobito nakita, te izlagao svoje radove na izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova iz područja zaštite i oživljavanja feudalne graditeljske baštine, te nekoliko monografija u kojima je predstavio svoj stvaralački opus (Mario Beusan. Emajl, 2018; Mario Beusan. Arhitektura izložbe, 2018; Mario Beusan. Arhitektura – interijer – dizajn, 2021). Među ostalima dobitnik je nagrada ULUPUH-a za životno djelo (2005), »Bernardo Bernardi« (2007) i HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2019).

Alačević, Jerko (Makarska, 18. III. 1876 – Zagreb, 2. V. 1963), geodet, stručnjak za projektiranje i razvoj željezničkih mreža.

Tehničku visoku školu u Beču (TU Wien) završio je 1900., a potom se zaposlio na trasiranju i projektiranju pruga u austrijskim državnim željeznicama. Radio je na trasiranju i projektiranju pruga Dugopolje–Aržano i Split–Sinj, a zatim u Tirolu od 1903. na projektiranju pruge Meran–Mals. Od 1904. bio je suradnik austrijskoga geodeta Antonína Tichýja te se posebno istaknuo na projektu izgradnje tunela kroz Visoke Ture. Od 1907. djelovao je u Zadru – od 1912. kao zamjenik, a potom od 1914. i kao upravitelj odsjeka za trasiranje. U Državnim željeznicama u Splitu i Zagrebu radio je 1915–22. te sudjelovao u mnogim projektiranjima, izvedbama te nadzorima pruga i tunela (1915–16. u Galiciji; 1916. u južnoj Dalmaciji; 1919. na trasi Banja Luka–Dobrlin). Od 1922. bio je profesor na Katedri za izgradnju donjeg stroja cesta i željeznica na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4); umirovljen je 1936. Poslije umirovljenja bio je stručni savjetnik i nadzornik izvedaba pri Direkciji za građenje željeznica.

Nakon II. svj. rata radio je na studijama novih trasa istarske pruge, pruge Zagreb–Bratislava, Dunav–južni Jadran, nove trase Oštarije–Rijeka, unske pruge i dr. Zauzimao se za modernizaciju željezničkoga prijevoza jer je smatrao kako se bez nje ne može postići industrijalizacija i unapređenje proizvodnih sustava. Član JAZU-a postao je 1950., kada je objavio i knjigu Građenje željeznica. Bio je aktivan u području borbe protiv potalijanjivanja, kao borac za buđenje narodne svijesti bio je u stalnom kontaktu sa zastupnicima u Dalmatinskom saboru i parlamentu u Beču.

Aničić, Dražen (Osijek, 10. XI. 1940), građevinski inženjer, stručnjak za potresno inženjerstvo.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1979. disertacijom Postepeno smanjenje krutosti armiranobetonskih konstruktivnih elemenata izloženih seizmičkim utjecajima. Nakon što je diplomirao zaposlio se u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu, gdje je radio do 2001. Istodobno, spajanjem IGH-a i → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, predavao je na Fakultetu 1977–91., u zvanju redovitoga profesora od 1988. Držao je nastavu iz kolegija Betonske konstrukcije i Poznavanje materijala. Godine 1978. je u svojstvu pridruženog istraživača boravio na Kalifornijskome sveučilištu u Berkeleyju (University of California, Berkeley). Od 2001. radio je na Građevinskome fakultetu u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek). Umirovljen je 2004. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa armiranobetonske i zidane konstrukcije, istraživanja inovativnih zidanih konstrukcija, rekonstrukcija i konstrukcijsko pojačanje kulturnih dobara, potresna otpornost zgrada, ispitivanje konstrukcija, obnova zgrada oštećenih potresom i ratom (Dubrovnik, Vukovar) te tehničke norme. Dobitnik je zahvalnice Hrvatskoga zavoda za norme za poseban doprinos nacionalnoj normizaciji (2017). Suautor je znanstvene monografije Zemljotresno inženjerstvo – visokogradnja (1990., s P. Fajfarom, B. Petrovićem, A. Szavits-Nossanom i M. Tomaževičem). Od 1993. član je HATZ-a.

Bačić, Željko (Zagreb, 11. I. 1961), geodet, stručnjak za područje satelitske geodezije.

Diplomirao je 1986. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a potkraj 1987. zaposlio se na njegovu Zavodu za višu geodeziju (sudjelovao je u prvim GPS mjerenjima u Hrvatskoj i izjednačenju II. nivelmana visoke točnosti). Doktorirao je 1997. u Institutu za primijenjenu geodeziju i fotogrametriju pri Tehničkom sveučilištu u Grazu (TU Graz) disertacijom Untersuchungen zur kinematischen GPS-Vermessung. Nakon povratka u Zagreb na Geodetskome fakultetu predavao je Satelitsku geodeziju II i III, Integrirane sustave u navigaciji, GPS u GIS-u i Nove metode pozicioniranja, te bio predstojnik Zavoda za višu geodeziju (1997–99). Godine 1999. postao je zamjenik ravnatelja, a 2000–12. bio je ravnatelj → Državne geodetske uprave. Na toj je dužnosti pokrenuo izradbu Programa državne izmjere i katastra nekretnina za razdoblje 2001–05., potaknuo izmjene i dopune Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (2007) te izradbu Zakona o obavljanju geodetske djelatnosti (2008). Bio je član Državne komisije za granice RH (2000–01), odnosno Komisije za granice RH (2001–04), kao i prvi predsjednik Odbora Nacionalne infrastrukture prostornih podataka (2008–12). Pokrenuo je Regionalnu konferenciju o suradnji geodetskih uprava u području katastra i infrastrukture prostornih podataka te predsjedavao istom (2008–12). Izabran je za člana Upravnog odbora (2002–07), a potom i za predsjednika EuroGeographicsa (2004–07). Na Geodetski fakultet, na Katedru za satelitsku geodeziju vratio se 2012. kao izvanredni, a potom i redoviti profesor. Od 2012. predaje kolegije Navigacija i Integrirani sustavi u geomatici te satelitsko pozicioniranje. Bio je predstojnik Zavoda za geomatiku (2013–15) i pročelnik Katedre za satelitsku geodeziju, te prodekan za znanstveni rad i međunarodnu suradnju (2015/16). Zamjenik je predsjednika Zagrebačke udruge geodeta od 2016., počasni član Geodetskog društva Herceg-Bosne (od 2005), te počasni član → Hrvatskoga kartografskog društva (od 2009).

Bašić, Tomislav (Orahovica, 8. II. 1956), geodet, stručnjak u području fizikalne geodezije.

Diplomirao je na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu 1980., a doktorirao na Sveučilištu u Hannoveru 1989. disertacijom Istraživanja u svrhu regionalnog određivanja geoida s decimetarskom točnošću (Untersuchungen zur regionalen Geoidbestimmung mit dm-Genauigkeit). Od 1980. radi na Geodetskome fakultetu u Zagrebu u Zavodu za višu geodeziju. Od 1993. izvanredni je profesor, a od 1998. redoviti (u trajnome zvanju od 2001). Predaje kolegije Geodetski referentni okviri, Državna izmjera, Globalna geodezija, Fizikalna geodezija, Geofizička geodezija, Određivanje oblika Zemlje. Vodio je mnogobrojne znanstvene projekte, među kojima Geopotencijal i geodinamika Jadrana (Geo++Adria; 2007–13) te Istraživanje metoda interpolacije ubrzanja sile teže za potrebe projekta GEOMED2 (od 2016). S Nevijem Rožićem vodio je Studiju obnove mreže nivelmana visoke točnosti RH. Bio je prodekan za znanstveni rad (1993–95; 2011–15), pročelnik Zavoda za geomatiku (od 2003) i dekan Geodetskoga fakulteta (1999–2003). Bio je i ravnatelj Hrvatskoga geodetskog instituta (2006–10). Znanstveno i stručno bavi se fizikalnom geodezijom. Član je Međunarodne geodetske udruge (International Association of Geodesy) te Uredničkog odbora Geodetskog lista. Dobitnik je Godišnje nagrade za znanost (2002).

Broz, Rudolf (Zagreb, 9. I. 1903 – Zagreb, 10. VI. 1997), građevinski inženjer i stručnjak za sanitarnu tehniku.

Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1927. Nakon toga je kratko radio u Tehničkom odsjeku Gradskoga poglavarstva u Karlovcu, a zatim 1929–37. u Sanitarno-tehničkom odjelu Higijenskog zavoda i Školi narodnog zdravlja u Zagrebu te u Domu narodnog zdravlja u Osijeku. U Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu građevina u Zagrebu bio je savjetnik 1937–49. Na Tehničkome fakultetu (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu bio je profesor 1949–72. te predavao kolegije iz područja opskrbe vodom i kanalizacije. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Fakulteta 1955/56., predstojnik i direktor Instituta za izradu građevinsko-tehničko-ekonomske dokumentacije, predstojnik Zavoda za hidrotehniku 1963/64. te voditelj Katedre za sanitarnu hidrotehniku 1964–73. Radio je na više projekata iz područja sanitarne tehnike: za opskrbu vodom i odvod otpadnih voda grada Zagreba, za opskrbu vodom zapadne Istre od Kopra do Pule, regionalnog vodovoda Hrvatskog primorja, vodovoda i kanalizacije Sarajeva, Mostara i Zenice, kanalizacije Rijeke i Osijeka te ispuštanja otpadnih voda primorskih gradova podmorskim cijevnim vodovima u duboko more. Autor je djela Kanalizacija gradova, naselja, tvornica i usamljenih zgrada I (1950) i Priručnik za hidraulički proračun čeličnih zavarenih cijevi (1968).

Bukl, Stevan (Buckl, Stjepan) (Gora kraj Petrinje, 28. I. 1855 – Zagreb, 4. XII. 1925), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je građevinarstvo u Beču. Stručno je djelovao na području Hrvatske te se osobito bavio hidrotehnikom: izgradnjom obrambenih nasipa duž Save, kanalizacijom i melioracijom istočne Slavonije. Tijekom karijere imenovan je kraljevskim inženjerom, tehničkim savjetnikom i generalnim inspektorom voda za Hrvatsku i Slavoniju. Zajedno s Josipom Altmanom izradio je Rječnik njemačko-hrvatskog tehnologičkoga nazivlja (1881), koji je dugo bio jedini priručnik hrvatskog tehničkog nazivlja, kao i Građevni pristojbenik (1882), prvo stručno djelo te vrste na hrvatskom jeziku.

Kauzlarić, Mladen (Gospić, 10. I. 1896 – Zagreb, 6. IX. 1971), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture.

Isprva je radio kao tehnički pomoćnik u Građevnom odjelu Kotarske i Zagrebačke županijske oblasti (1912–17), potom kao građevni tehničar u Građevnom poduzeću Payer i Riszner (1918–21). Godine 1921–31. bio je zaposlen u zagrebačkom arhitektonskom atelijeru → Huge Ehrlicha, surađujući također s → Jurjem Denzlerom 1925–31. Diplomirao je arhitekturu 1933. u klasi → Drage Iblera na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji (Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Sa → Stjepanom Gombošem 1931. osnovao je i do 1941. vodio arhitektonski atelijer. Od 1940. radio je na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1957. habilitirao radom Rješavanje muzejskog prostora u tri specifična uslova. Godine 1958. bio je izabran u zvanje redovitoga profesora; umirovljen je 1966. U okviru Kabineta za prostoručno i tehničko crtanje (predstojnik 1946–48) i Kabineta za projektiranje zgrada i interijer (predstojnik 1948–52) predavao je kolegije Prostoručno crtanje, Tehničko crtanje, Arhitektonske kompozicije, Interijer, Projektiranje i dr. Bio je predstojnik Zavoda za projektiranje društvenih građevina (1958., 1963–71). Honorarno je predavao na Brodarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (1949–57).













Zajedno s Ehrlichom radio je na projektima za Slavensku banku u Vlaškoj ulici 53 (1923) i Prvu hrvatsku obrtnu banku u Ilici 38 (1925) u Zagrebu. S Denzlerom je projektirao Školu narodnog zdravlja u Rockefellerovoj 4 (1925), zgradu Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj 2 (1929., i sa S. Kliskom), te željezničke nadvožnjake na Savskoj cesti, u Adžijinoj i Kranjčevićevoj ulici (1929), sve u Zagrebu. U okviru estetike avangardnoga funkcionalizma njegova djela obilježavaju jasnoća koncepcije, odmjerenost proporcija i istančanost u obradbi detalja. Arhitekturom koju je projektirao, posebno u zajednici s Gombošem, ostvario je najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole. Zajedno su izveli stambene zgrade u Petrinjskoj 11 (1933), Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Medvedgradskoj 3 (1936–37), Brešćenskoga 7 (1938), obiteljske kuće u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Babonićevoj 25 (1935), Zamenhoffovoj 9 (1936), Kozarčevoj 18 (1936), Nazorovoj 52 (1937), poslovnu zgradu Gospodarske sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), sve u Zagrebu, vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). U razdoblju zajedničkoga djelovanja ostvarili su i nekoliko uspjelih adaptacija i unutarnjih uređenja među kojima se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala u Dubrovniku (1932) i kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). Godine 1946–49. zajedno s Gombošem, → Vladimirom Juranovićem i → Ottom Wernerom projektirao je industrijski sklop tvornice Rade Končar na Fallerovu šetalištu 22 u Zagrebu. Posljednja su njegova ostvarenja Arheološki muzej u Zadru (1963–73) i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1968–76), koje su dovršili → Sena Sekulić-Gvozdanović i → Zvonimir Vrkljan. Bio je član umjetničke skupine Zemlja (1931–35). Dužnost predsjednika stručnoga savjeta Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a (danas HAZU) obnašao je 1953–56., a 1962. postao je Akademijinim redovitim članom. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1964) i »Vladimir Nazor« (1965).



















Boltar, Dragan (Trst, 18. III. 1913 – Zagreb, 16. II. 1988), arhitekt i urbanist, radio je u području suvremenog urbanizma i prostornog planiranja. Diplomirao je 1936. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1957. habilitirao radom Urbanistička povezanost konstitutivnih elemenata grada, na primjeru Šibenika. Godine 1938–39. radio je kao samostalni ovlašteni arhitekt u Zagrebu, a 1940–45. bio je voditelj Tehničkoga odjela Gradske općine u Šibeniku. Kao član Povjereništva tehničkih radova ZAVNOH-a 1944–45. radio je na obnovi zemlje u okviru Urbanističkog seminara, a 1945–46. bio je delegat Ministarstva građevina NRH za Dalmaciju. Od 1946. do umirovljenja 1983. predavao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 1970. u zvanju redovitoga profesora. Na Fakultetu je bio starješina Arhitektonskoga odsjeka 1961–62., predstojnik Katedre za urbanizam 1965–69., te Zavoda za urbanizam 1965–83.

Uz pedagoški rad na Katedri za urbanizam, gdje je bio nositelj kolegija Urbanizam, Urbanističko planiranje, Uređenje i projektiranje naselja, Izgradnja sela i dr., potaknuo je izradbu mnogih znanstvenoistraživačkih i stručnih projekata i studija u polju arhitekture, urbanizma i prostornog planiranja, od kojih su mnogi bili pionirski pothvati. Godine 1948. projektirao je stadion na Banjici u Beogradu (s V. Turinom), Studentski grad u Zagrebu (s J. Seisselom i B. Milićem) te aerobazu u Zagrebu i hidrobazu u Zadru (s V. Turinom). Godine 1955. projektirao je i izveo dio obale u Šibeniku (sa S. Seissel), 1956. tri stambene zgrade na Voštarnici u Zadru, a 1960. tržnicu (zgrade i trg) u Šibeniku te uređenje Široke ulice i Narodnoga trga u Zadru (s A. Marinovićem-Uzelcem). Radio je na generalnim urbanističkim planovima Zadra (1944–72., s A. Marinovićem-Uzelcem), Šibenika (1950–53), Nikšića (1950–65., s J. Seisselom i B. Milićem), Varaždina (1954–81) i Ludbrega (1963–81). U Zagrebu je izradio urbanistički plan predjela Šestinski dol–Bijenik (1965–81., s A. Marinovićem-Uzelcem, V. Ivanovićem, D. Landau-Boltar i T. Jukićem), Trnja (1970., s B. Milićem, D. Landau-Boltar i V. Milić), te gradskoga prostora s priobaljem rijeke Save (1981., s članovima Zavoda za urbanizam Arhitektonskoga fakulteta). Dobitnik je nekoliko hrvatskih i međunarodnih nagrada, među ostalima Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1986).

Benčić, Dušan (Šalovci, Slovenija, 29. VII. 1921 – Zagreb 30. IX. 2010), geodet i optičar, stručnjak za geodetske instrumente.

Diplomirao je 1947. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1979. doktorirao disertacijom Prilog teoriji subjektivnih optičkih instrumenata primijenjenih u mjernoj tehnici, a uz to apsolvirao je eksperimentalnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu 1956. Od 1950. radio je kao profesor u Optičkoj školi u Zagrebu, gdje je utemeljio Laboratorij za optička mjerenja. Od 1953. kao voditelj mjernoga laboratorija i kontrole proizvoda radio je u Ghetaldusu. Od 1955. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1980. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Geodetski instrumenti i Praktikum iz geodetskih instrumenata. Radio je na razvoju Laboratorija za mjerenja i ispitivanja geodetskih instrumenata (poslije Laboratorij za mjerenja i mjernu tehniku) te bio njegov voditelj 1964–81. Bio je prodekan 1972–74., predstojnik Geodetskoga zavoda 1979–81. i dekan Geodetskoga fakulteta 1981–85. Umirovljen je 1986.

Znanstveno i stručno bavio se primijenjenom optikom u instrumentalnoj mjernoj tehnici. Nakon odlaska u mirovinu bavio se načinom obradbe rezultata mjerenja s procjenom mjerne nesigurnosti. S → Federicom Dusmanom (sv. 1) razradio je i uveo novu metodu ispitivanja mjernih instrumenata i postupaka u geodeziji na osnovi kriterija mjerne ponovljivosti i obnovljivosti. Prema njegovim je idejama izrađen niz optičkih uređaja i komparatora za ispitivanje geodetskih i optičkih instrumenata i pribora. Uz mnoštvo objavljenih radova autor je sveučilišnih udžbenika Geodetski instrumenti I i II (1971. i 1973), Geodetski instrumenti (1990), te s → Nikolom Solarićem Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008). Bio je suradnik u Geodetsko-geoinformatičkom rječniku (2008), suautor i član uredništva Leksikona očne optike i optometrije (2006). Za svoj je znanstveni rad i doprinos u području geodezije i geodetskih instrumenata primio nagrade »Nikola Tesla« (1986) te »Josip Juraj Strossmayer« (2008).

De Luca, Julije (Ilok, 31. I. 1929 – Zagreb, 10. XI. 2005), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, jedan od ključnih arhitekata u području projektiranja turističke arhitekture, osobito na jadranskoj obali.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1955–57. bio je suradnik arhitektonskoga atelijera → Marijana Haberlea, a 1957–61. pohađao je Majstorsku radionicu → Drage Iblera u Zagrebu. Potom je radio kao glavni projektant u zagrebačkim biroima Investprojekt (1961–65), Građevinar (1965–68), te AR-projekt pri Industrijskom projektnom zavodu, kojega je bio i direktor (1968–90). Od 1990. bio je suvlasnik biroa COD-ING u Zagrebu. Bio je istraživač suradnik Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu (1992). Projektirao je uglavnom turističke i poslovne zgrade, među ostalima: hotele Mirna (1964., s A. Rožićem, M. Salajem i B. Bernardijem), Maestral (1965., s A. Rožićem, M. Salajem i B. Bernardijem) i Soline (1973–83) u Brelima, Neptun (1966–68), Kristal (1967–70), Rubin (1972), Dijamant (1975) i Pical (1976–80) u Poreču, Belvedere u Dubrovniku (1983–85., s M. Bertićem i J. Dumančićem), International u Rabu (1972), Varaždinske Toplice (1978–81), poslovno-trgovački centar u središtu Vinkovaca (1980., s J. Dumančićem i D. Blakšićem) i dr. Veće slobodnostojeće hotelske komplekse skladno je uklapao u okoliš: u krajolik funkcionalnim raščlanjivanjem velikih volumena, a u staro gradsko tkivo stilizacijom tradicionalnih građevnih elemenata. Među ostalim njegovim ostvarenjima ističe se stambeno naselje Kijac u Njivicama na Krku (1979–82; s M. Bertićem, J. Dumančićem, E. Madirazzom i M. Pivcem). Stručne radove objavljivao je u periodici Čovjek i prostor, Večernji list, Vjesnik, Borba, Glas Istre i dr. Godine 1973. sudjelovao je na Svjetskom bijenalu arhitekture u São Paulu (za porečki hotel Kristal dodijeljena mu je počasna diploma). Dobitnik je više nagrada, među ostalima republičke i savezne nagrade Borbe (1970), te za životno djelo nagrade »Viktor Kovačić« (1986., 1990) i »Vladimir Nazor« (2001).













Dvornik, Josip (Zagreb, 19. III. 1938 – Zagreb, 4. V. 2023), građevinski inženjer i stručnjak za numeričke metode u proračunima konstrukcija.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1972. disertacijom Optimalno dimenzioniranje armirano-betonskih presjeka (mentor → V. Simović). Radio je na Fakultetu 1964–65., potom 1966–68. kao projektant u Konstrukcijskom birou građevinske industrije. Na Fakultet se vratio 1968., gdje je redoviti profesor bio od 1986. Iako cijelo vrijeme nastavnik na Fakultetu, 1971–77. bio je zaposlenik Građevinskog instituta (danas → Institut građevinarstva Hrvatske). Predavao je kolegije Stabilnost i dinamika konstrukcija, Numeričke metode, Numeričko modeliranje, Metode diskretizacije, Sinteza prostornih konstrukcija, Teorija stabilnosti te Plošni nosači. Bio je pročelnik Zavoda za tehničku mehaniku 1991–97. te istodobno voditelj zavodskog laboratorija. Umirovljen je 2008.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su proračuni nosivih konstrukcija numeričkim metodama te šatoraste konstrukcije. Bavio se i generaliziranom metodom konjugiranih gradijenata za linearne i nelinearne probleme te optimalnim dimenzioniranjem armiranobetonskih presjeka, dajući izvorna rješenja složenih konstruktorskih problema. Autor je priručnika Pravokutni ekscentrično pritisnuti armirano-betonski presjek (1975) i Nelinearni proračuni armirano-betonskih konstrukcija (s A. Mihanovićem i P. Marovićem, 1993). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1986., a od 2000. član HATZ-a. Od 2008. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Bjegović, Dubravka (Nova Gradiška, 31. III. 1945 – Zagreb, 23. IV. 2023), građevinska inženjerka i stručnjakinja za trajnost građevnih materijala i elemenata.

Na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1968. i doktorirala 1991. disertacijom Projektiranje armiranobetonskih konstrukcija u kemijski agresivnoj sredini (mentor V. Ukrainczyk). Radila je 1968–91. u → Institutu građevinarstva Hrvatske u Zagrebu te od 1978. na matičnom fakultetu, gdje je 2000. postala prva redovita profesorica. Predavala je kolegije Kvaliteta i zaštita gradiva, Posebni betoni i tehnologije, Teorija i tehnologija betona, Trajnost konstrukcijskih materijala, Prefabrikati, Zaštita od požara, Tehnologija sanacija i ojačanja, Suvremeni pristup trajnosti konstrukcijskih materijala, i dr. U početku karijere bila je voditeljica laboratorijâ za beton, veziva i koroziju materijala Zavoda za betonske i zidane konstrukcije (danas Zavod za materijale i Zavod za konstrukcije), pročelnica Katedre za tehnologiju materijala bila je 2005–12., 1991. suosnivateljica te 2006–08. predstojnica Zavoda za materijale, 1998–2002. prodekanica te 2002–06. dekanica Fakulteta. Osnovala je 2006/07. poslijediplomski specijalistički sveučilišni studij Požarno inženjerstvo. Umirovljena je 2016. Osim na zagrebačkome, predavala je i na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

Područja su njezina znanstvenog i stručnog interesa bila istraživanja u području građevnih materijala, trajnosti konstrukcijskih materijala u građevinarstvu, požarno inženjerstvo te sanacija i zaštita armiranobetonskih konstrukcija. Sudjelovala je u projektiranju i sanaciji mnogih građevina, poput zgrade HNK-a, Stadiona NK Dinamo, Importanne Galerije, tvornica Plive i Stare vijećnice u Zagrebu, Nuklearne elektrane Krško, mosta kopno–otok Pag, armiranobetonskog dimnjaka koksare u Bakru, objekata Petrokemije u Kutini, i dr. Autorica je udžbenika Poznavanje materijala (s D. Mikulić, Z. Rakom i V. Ukrainczykim, 1992), Građevinski materijali – zbirka riješenih zadataka (s G. Balabanićem i D. Mikulić, 2007) te Teorija i tehnologija betona (s N. Štirmer, 2015). Članica je HATZ-a od 1994. Od 2016. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu.

Kušević, Rajko (Ilok, 12. IX. 1894 – Zagreb, 18. II. 1966), građevinski inženjer, stručnjak za željezne konstrukcije.

Na građevinskom odjelu Tehničke visoke škole u Grazu diplomirao je 1917. te na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu doktorirao 1923. disertacijom Izračunavanje Vierendeelovih nosača s paralelnim pojasima, postavši drugi promovirani doktor znanosti na toj školi. Specijalizaciju iz područja čeličnih konstrukcija pohađao je u Beču 1921–22. Radio je 1917–20. u Građevnom uredu Zemaljske vlade na obnovi stambenih zgrada i mostova u Srijemu, a od 1921. bio je zaposlen na Katedri za mostogradnju Tehničke visoke škole u Zagrebu, od 1941. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Željezne konstrukcije, Željezne konstrukcije zgrada te Željezni mostovi. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Fakulteta akademske godine 1946/47. Umirovljen je 1953.

Povrh znanstvenoga rada izrađivao je i projekte i statičke proračune metalnih, armiranobetonskih i drvenih konstrukcija. Posebice je zaslužan za razvoj iteracijskih postupaka za rješavanje sustava jednadžbi inženjerske metode pomaka u štapnoj statici (u suradnji s → K. Čališevom, → O. Wernerom i → G. Kanijem). Nakon umirovljenja na Fakultetu honorarno je vodio Odjel za statička ispitivanja Instituta građevinarstva Hrvatske. Bio je i dugogodišnji stručnjak u Odjelu za gradnju željeznica Ministarstva saobraćaja. Autor je udžbenika Statičko proračunavanje okvirnih nosača (1927) i brošure Praktično preračunavanje pritisnutih konstruktivnih dijelova (1936) te je s njemačkog jezika preveo udžbenike Praktična statika R. Saligera (1949), Statika armiranih betonskih konstrukcija K. Beyera (1963) te Površinski sistemi nosača K. Girkmanna (1965). Bio je urednik spomenice Jugoslavija na tehničkom polju 1919–1929 (1930) te redaktor I. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a. Bio je glavni urednik časopisa Tehnički list 1923–39. Godine 1949. izabran je za dopisnog člana JAZU-a (danas HAZU).

Steinmann, Egon (Steinman) (Karlovac, 14. XII. 1901 – Zagreb, 22. II. 1966), arhitekt, jedan od najznačajnijih autora hrvatske moderne arhitekture u međuratnom razdoblju.

Diplomirao je 1924. na Arhitektonskome odjelu Tehničke visoke škole (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Usavršavao se na Académie de la Grande Chaumière u Parizu (1924–25). Nakon četiri godine rada u Građevinskoj direkciji (1925–29) bio je zaposlen u Tehničkom odjeljenju Kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu (1929–39), te kao arhitekt Odjela za tehničke radove Banovine Hrvatske (od 1939) i Odjela za javne radove Ministarstva prometa i javnih radova NDH (od 1941). Nakon II. svj. rata sudjelovao je u poslijeratnoj obnovi Makedonije (1946., Probiro za Makedoniju u Skoplju) te radio 1947–66. kao stručnjak za industrijsku arhitekturu u → Arhitektonskome projektnom zavodu Plan (isprva Zemaljski građevno-projektni zavod NR Hrvatske, potom Arhitektonski projektni zavod).

Zapažen je po arhitektonskim rješenjima javnih građevina u Zagrebu u međuratnom razdoblju. Među prvim je njegovim izvedbama zgrada Fizikalnoga instituta na Marulićevu trgu 19 (1927–32), prema idejnom projektu Vjekoslava Bastla. U realizacijama što su slijedile, njegovu arhitekturu obilježava ekspresivnost, klasičnost u postavi volumena, simetriji i monumentalnosti, kao i sklad i odmjerenost oslobođena ornamenata, svojstvena modernoj arhitekturi. Rabi karakterističan polukružno zaobljen ugao zgrade ili njezinih elemenata, kao i okrugle prozore, plitke kose krovove, trijemove ili istake. S tim obilježjima izvedene su mu zgrade Ortopedske i zubne klinike na Šalati (1929–32), gimnazije u Križanićevoj 4–4A (1930–32) i Kušlanovoj 52 (1935–37), Sokolski dom u Kačićevoj 23A (1933) te srednjoškolsko igralište i ograda oko njega na istoj parceli (1934), stambeni blok za činovnike Poštanske štedionice u Petrovoj 15, 15A, 15B (1937–38) i Pošta II u Branimirovoj 4 (1939–47).

Nakon II. svj. rata izveo je zgradu Ministarstva unutarnjih poslova u Skoplju (1946; poslije Filozofski fakultet, srušen u potresu 1963) i Sindikalni dom kraj Ohrida (1946; poslije hotel Orce Nikolov) te niz industrijskih pogona. Među njima su hale tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1951–52), tvornica Tunt u Sesvetskom Kraljevcu (1951–52; danas Končar), upravna zgrada, vodotoranj i radionice Rafinerije nafte Sisak (1953–56), adaptacija Tvornice računskih strojeva u Zagrebu (1954–65), zgrade tvornice Naftaplin (1957–62; danas INA) i Tvornice ulja Zagreb (1959–79; danas Zvijezda plus) na Žitnjaku te tvornice Josip Kraš na Ravnicama (1962–64) u Zagrebu, tvornica Koestlin u Bjelovaru (1958), tvornica stakla Straža u Humu na Sutli (1958), Pivovara Otočac (1960), Dizel depo Knin Željezničkog transportnog poduzeća Zagreb (1962), pogon ekstrakcije tvornice Franck (1962–63) i tvornica Janko Gredelj u Donjoj Dubravi (1958–67) u Zagrebu.

Stručnim radovima surađivao je u časopisima Građevinski vjesnik, Arhitektura, Voda-plin-svjetlo, Tehnički list i Tehnički vjesnik te dnevnim tiskovinama.



















Schwerer, Lujo (Zagreb, 1. X. 1929 – Zagreb, 31. III. 2012), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama stambenih, poslovnih, turističkih i javnih zgrada.







Diplomirao je 1956. arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu u Zagrebu. Od 1956. do 1960. radio je u Sarajevu u projektnom birou Turistprojekt te kao asistent na tamošnjem Arhitektonskome fakultetu (1958–60). Od 1960. radio je u urbanističkom odjelu općine Rovinj, potom se 1961. preselio u Zagreb i radio isprva u birou Projektant, a od 1963. u Arhitektonskom birou Medveščak – ABM, u kojem je djelovao gotovo do kraja života. Tijekom dugogodišnjega rada izveo je mnogobrojne zgrade stambene i raznovrsne druge namjene, prilagođavajući svoj arhitektonski izraz suvremenim trendovima. Projektirao je višestambene zgrade poput šest nebodera u zagrebačkom Sigetu 6–11 (1963., s Terezom Matić), zgrade na Medveščaku (1968) i Jarunu (1980) u Zagrebu i drugdje; robnu kuću Slovenijalesa na Savskoj cesti 58 u Zagrebu (1969), te robne kuće u Mrkonjić Gradu (1968), Slatini (1971), Daruvaru (1977), Valpovu (1979), poslovno-trgovački centar Jajca (1983., s Jasnom Nosso) i dr.; domove kulture u Ljubiji (1958), Jajcu (1961) i Čačku (1963) i Dječji vrtić u Krugama u Zagrebu (1961); poslovno-proizvodnu zgradu Heruc u Petračićevoj 4 (1984, s J. Nosso) i upravnu zgradu građevinskog poduzeća Viadukt na uglu Kranjčevićeve 2 i Brozove (1969) u Zagrebu; hotel Preko u Prekom na Ugljanu (1978., danas srušen), bungalove u turističkom naselju Monsena kraj Rovinja (1978) i dr. Sudjelovao je na mnogim arhitektonskim i urbanističkim natječajima na kojima je osvajao visoke nagrade. Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačič« (godišnje 1969. i za životno djelo 2007) te nagrade Zagrebačkoga salona (1987).

Sekulić-Gvozdanović, Sena (Srebrenka) (Banja Luka, BiH, 12. IV. 1916 – Zagreb, 26. XI. 2002), arhitektica, teoretičarka i povjesničarka arhitekture.

Diplomirala je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1976. disertacijom Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (mentor → A. Mohorovičić). Radila je u Graditeljskom poduzeću inž. Viličić 1941–42. Na matičnome fakultetu radila je od 1946., kao redovita profesorica od 1976. do umirovljenja 1986. Bila je prodekanica (1978–79) i dekanica Fakulteta (1979–81) te predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture (1983–86). Predavala je kolegije Povijesni razvoj arhitekture (Razvoj arhitekture i umjetnosti), Povijest i oblici arhitekture (Povijesni razvoj arhitekture) II i III. Držala je predavanja i na poslijediplomskim studijima na Arhitektonskome i Šumarskome fakultetu u Zagrebu te na Arhitektonskome fakultetu u Sarajevu, kao i na izvanrednom studiju arhitekture u Zagrebu, Zadru i Sarajevu. Bila je gostujuća predavačica na mnogobrojnim inozemnim sveučilištima u SAD-u, Njemačkoj, Poljskoj, Kanadi, Kini, Velikoj Britaniji, Italiji, Novom Zelandu.

Kao arhitektica-praktičarka surađivala je na arhitektonskim i restauratorskim projektima: obnova staroga grada Siska (1954–60., s J. Denzlerom), stambeni blokovi sv. Ilija i sv. Krševan u Zadru (1957), arheološki muzeji u Zadru (1964–72., s M. Kauzlarićem) i Splitu (1968–76., s M. Kauzlarićem i Z. Vrkljanom) i dr. Najistaknutiji je njezin rad u području teorije i povijesti arhitekture, te zaštite graditeljskog nasljeđa; znanstveno je istraživala tipologiju srednjovjekovnih urbanih cjelina, fortifikacijsku arhitekturu i sl., ali se dotaknula i raznovrsnih drugih tema iz širokog područja arhitekture i urbanizma. Objavila je više od 250 radova i održala mnogobrojna izlaganja diljem Europe i svijeta. Autorica je knjiga Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (1994), Žena u arhitekturi (1998), Arhitekt Juraj Denzler (2000), Islamski vrtovi i dvorovi (2004), Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske (2007), skripta Povijest arhitekture I–III (1962–65., potonje s M. Viličić) te prijevoda četiriju stručnih knjiga. Organizirala je simpozij Međunarodnog laboratorija arhitekture i urbanizma ILAUD-a u Splitu 1981.







Bila je urednica Enciklopedije Jugoslavije LZ-a za područje arhitekture, građevinarstva i urbanizma (za redakciju Hrvatske, II. izdanje, 1981) te članica redakcije časopisa Čovjek i prostor (1956–81). Od 1998. je professor emerita Sveučilišta u Zagrebu. Od 1975. bila je članica suradnica JAZU-a (od 1991. HAZU), a od 2000. redovita članica. Dobitnica je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1983) te »Vladimir Nazor« (1997).

Fisković, Cvito (Orebić, 24. XII. 1908 – Split, 13. VII. 1996), povjesničar umjetnosti i konzervator, jedan od utemeljitelja nacionalne povijesti umjetnosti starijega razdoblja i konzervatorske struke.

Diplomirao je 1933. povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1938. doktorirao disertacijom Korčulanska katedrala. Radio je od 1936. kao kustos Arheološkoga muzeja u Splitu. Pridružio se antifašističkomu pokretu 1942. i suorganizirao Konferenciju kulturnih radnika u Hvaru 1943. Od 1945. do umirovljenja 1977. bio je ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za Dalmaciju u Splitu, a 1950–70. i upravitelj Historijskoga instituta JAZU-a u Dubrovniku. Predavao je na Courtal Institute u Londonu te na poslijediplomskom studiju Graditeljsko naslijeđe u Splitu, što su ga utemeljili Sveučilište u Splitu i Arhitektonski fakultet u Zagrebu.

Povezujući znanstveno istraživanje s konzervatorskom praksom, bavio se sveukupnošću likovnoga stvaralaštva i kulturne povijesti Dalmacije od antike do suvremenosti. Izveo je mnoge atribucije i identifikacije dalmatinskih majstora, proučavao srednjovjekovnu i renesansnu baštinu (Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, 1947; Prvi poznati dubrovački graditelji, 1955; Zadarski sredovječni majstori, 1959), katedrale (Hvarska katedrala, 1976), splitsku romaničku slikarsku školu, drvenu gotičku skulpturu, ljetnikovce i kulturu ladanja, vrtnu arhitekturu, zlatarstvo te likovne i kulturne veze s Italijom. Vodio je istraživanja i obnovu Dioklecijanove palače (Srebrna vrata, podrumi), obnovu zgrade Gradske straže i romaničkoga zvonika sv. Marije u Zadru, stolne crkve, gradskih zidina i vijećnice u Šibeniku, gradskih zidina i renesansne vijećnice u Korčuli, Sorkočevićeva ljetnikovca na Lapadu i dr. U mnogobrojnim časopisima objavljivao je znanstvene i stručne radove te bio pokretač i glavni urednik časopisa Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1946–77), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1952–72) i Adrias (1987–94). Odabrani su mu tekstovi skupljeni u knjigama Eseji (1977., 1982), Spomenička baština Boke kotorske (2004), Korčulanske studije i eseji (2008) i Izabrani spisi (2009).

Bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1958., dopisni član SANU-a 1965–91., član ANUBiH-a od 1984., od 1963. stalni, poslije počasni član Međunarodnoga komiteta za povijest umjetnosti (CIHA). U nekoliko je navrata vodio Društvo konzervatora Hrvatske i bio je prvi predsjednik Društva konzervatora Jugoslavije. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade AVNOJ-a (1977), Nagrade za životno djelo SR Hrvatske (1970) i državne Nagrade »Božidar Adžija« (1961., 1968). Posvećen mu je Fiskovićev zbornik (1980), u spomen na njega od 1997. održava se znanstveni skup Dani Cvita Fiskovića, a po njemu je nazvana splitska podružnica Instituta za povijest umjetnosti, osnovana 2010.

Jambrišak, Janko (Karlovac, 2. IV. 1834 – Zagreb, 31. III. 1892), graditelj, predstavnik historicističkoga izraza u arhitekturi Zagreba.

Zidarski je zanat vjerojatno izučio u Karlovcu, potom se usavršavao u Grazu. Godine 1857. doselio se u Zagreb, gdje je bio primljen u graditeljski ceh i 1859. osnovao vlastito građevinsko poduzeće koje je bilo jedno od najvećih onodobnih u Zagrebu, a vodio ga je sve do smrti. Bio je član Kluba inižinira i arhitekta od 1878.

Projektirao je više od 80 stambenih zgrada skladnih neorenesansno oblikovanih pročelja sa suzdržanom primjenom dekorativnih detalja. Među njima se ističu reprezentativne dvokatne uglovnice u Praškoj 10 i Teslinoj 2 (kuća Betlheim, 1873), Gajevoj 15 i Berislavićevoj 4 (kuća Smrekar, 1874), Praškoj 9 i na Trgu N. Šubića Zrinskog 1 (zgrada Opće zagrebačke štedionice i zalagaonice, 1876; poslije nadograđena), Gajevoj 29 i Hebrangovoj 8 (kuća Hofman, 1879) te Praškoj 1 i na Jelačićevu trgu 13 (kuća Priester, 1881., poslije pregrađena), dvokatnice u Teslinoj 12 (kuća Banjanin, 1861) i 14 (kuća Kotur, 1861., poslije nadograđena), Tomićevoj 3 (kuća Peleš, 1867), Praškoj 4 (kuća Metelka, 1869), Jurišićevoj 2A (kuća Berić, 1872), Preradovićevoj 18 (kuća Heinzel, 1874–75), Ilici 82 (kuća Baumgärtner, 1876) i jednokatnice u Hebrangovoj 28 (kuća Lopašić, 1879) i 30 (kuća Schmidt, 1879) te Preradovićevoj 36 (kuća Orešković, 1886) i 40 (kuća Rameder, 1886). Dogradio je i preoblikovao zgradu Srpske pravoslavne crkvene općine u Ilici 7 (1872). U duhu romantizma, s drvenim detaljima u stiliziranim oblicima narodnoga graditeljstva, izveo je ljetnikovac na Jelenovcu 45 (1865), vilu Okrugljak Edmunda pl. Kovačića u Mlinovima 28 (1875) u Zagrebu te kompleks lječilišta i kupališta Jamnička Kiselica (1852., danas u ruševnom stanju). Gradio je i tvorničke zgrade (Tvornica kože Vatroslava Šterna u Medvedgradskoj 2, 1869., poslije dograđena, danas Gliptoteka HAZU; Tvornica šibica Pulsera i Mosesa na Savskoj cesti 139, 1874., srušena; Tvornica parketa i paropila u Vodovodnoj 15, 1878) te radničke i obrtničke kuće (Radnički dol, Selska cesta, Vrhovec). Vodio je gradnju kazališta Hermanna Helmera u Varaždinu (Cesarčeva 1, 1871–73) te Kemijskoga zavoda Hermana Bolléa (Strossmayerov trg 14, 1883) i palače Gavella Kune Waidmanna (Jelačićev trg 6, 1889) u Zagrebu.







Jelinek, Slavko (Spodnja Polskava, Slovenija, 31. VIII. 1925 – Zagreb, 27. II. 2014), arhitekt, svojim projektima dao je znatan doprinos izgradnji i izgledu Zagreba u razdoblju nakon II. svj. rata, posebice stambenih četvrti Novoga Zagreba.







Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom je 1952–56. radio kao projektant i nadzorni inženjer u građevinskom odjelu V. vojne oblasti, a 1957–60. kao voditelj gradilišta u poduzeću → Industrogradnja u Zagrebu. Utemeljivši podružnicu u Zagrebu, od 1960. bio je glavni projektant biroa AGI-46 (Arhitektonsko-građevinsko-instalaterski biro) sa sjedištem u Karlovcu, kojega je od 1965. do umirovljenja 1985. bio i direktor. Projektirao je uglavnom stambene, stambeno-poslovne, sportske, školske i druge javne zgrade temeljeći arhitektonski oblikovni izraz na vještu svladavanju tehnologije građenja suvremenim materijalima i isticanju konstrukcije. Među stambenom i stambeno-poslovnom arhitekturom ističu se stambene zgrade u Trpimirovoj 9, 11 i 13 (1954–57., s M. Papićem i N. Jelinek), Zorkovačkoj 2 i 4 (1961–64., prema idejnom projektu B. Raosa), Nehajskoj 39 (1963), Tratinskoj 73 (1964–65), šest stambenih nebodera u naselju Trnsko (1963–65), šest u naselju Sopot (1965–67), osam u naselju Zapruđe (1967–69., s B. Vinkovićem), stambeno-poslovni neboder u Ozaljskoj 93 (1967–69), tri stambeno-poslovna nebodera u Veslačkoj 2, 4 i 6 (1969–72., s I. Linardićem), sve u Zagrebu, te stambeni blokovi u naselju Staglišće u Zagrebu (1978–84., s I. Šipušićem) i u novom središtu Karlovca (1974–84., s I. Šipušićem). Najpoznatije je Jelinekovo djelo neboder Zagrepčanka na raskrižju Savske i Vukovarske (1969–76., s B. Vinkovićem), jedna od identifikacijskih oznaka Zagreba, do 2006. najviša poslovna zgrada u Hrvatskoj. Podignuo je sportske dvorane u Karlovcu (1966–67., s F. Dulčićem i S. Krajačem) i na Trsatu u Rijeci (1971–73., sa S. Krajačem), osnovne škole u Mahičnom i Rečici kraj Karlovca (obje 1964) te hotel Sport na Trgu Krešimira Ćosića 9 u Zagrebu (1965–68; danas potpuno rekonstruiran hotel Zonar). Tijekom 1970-ih bavio se uređenjem interijera (štedionice Pčelica i Zlatarovo zlato Kreditne banke Zagreb u Vlaškoj 106–108, s N. Jelinek; Standard-konfekcija u Vukovićevoj 3 u Subotici, s N. Jelinek). Stručne članke i osvrte objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Večernji list, Arhitektura, Čovjek i prostor, Danas, Telegram, Oko). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Republičke nagrade Borbe (1972), te nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1994) i »Vladimir Nazor« (2004).









Podrecca, Boris (Beograd, 30. I. 1940), arhitekt, jedan od začetnika europskoga dekonstruktivizma te poetike različitosti u arhitekturi.

Austrijskoga je državljanstva, slovensko-hercegovačkoga podrijetla. Nakon prvotnoga školovanja u Trstu, otišao je u Beč gdje je 1968. diplomirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti, te 1981. osnovao vlastiti arhitektonski studio. Od 1975. do 1979. bio je asistent na Tehničkom sveučilištu u Münchenu, a poslije gostujući profesor u Beču, Zagrebu, Trstu, Ljubljani, Mariboru, Lausanni, Parizu, Veneciji, Philadelphiji, Londonu i Cambridgeu (Boston). Od 1988. do 2005. bio je redoviti profesor na Tehničkom sveučilištu te direktor Instituta za arhitektonsko projektiranje i teoriju prostora u Stuttgartu. Voditelj Međunarodnog arhitektonskog seminara u Beču bio je 1990–95.

Autor je mnogobrojnih ostvarenja poslovne, stambene, turističke i druge arhitekture te urbanističkih planova diljem svijeta. U svojim arhitektonskim realizacijama vješto spaja srednjoeuropsku i mediteransku tradiciju sa suvremenim tendencijama. Osobitu je pozornost posvetio preuređenjima i promjenama funkcija postojećih zgrada u prostore s novim namjenama. Među njima ističu se: Institut za neuropsihijatriju u palači Starhemberg (1982), reklamna agencija GGK u vili Vojcsik (1982. i 1986) i Muzej katedrale sv. Stjepana (2017) u Beču, dvorac Štakorovec kraj Dugoga Sela (1998), Međunarodna galerija moderne umjetnosti u palači Ca’ Pesaro (1996–2002) i rezidencija venecijanskoga patrijarha (2000) u Veneciji, te palača Suda u Bassanu (2015). U njegove značajne ostvarene projekte spadaju: trgovački centar Kika u Wiener Neustadtu (1984), vila Schlamminger u Münchenu (1986), hotel i kongresni centar Mons u Ljubljani (2004), stambene zgrade na Giudecci u Veneciji (2004), Medicinski fakultet u Mariboru (2013), Nacionalni muzej porculana Adrien Dubouché u Limogesu (2012), Stadt Centrum u Meranu (2016), crkveno i župno središte Pentecoste u Milanu (2016), hotel Grand Plaza u Ljubljani (2022), a u Beču – zgrada osiguravajućega društva Basler (1990–93), školski kompleks u Dirmhirngasse (1991–95), stambeno naselje Kapellenweg (1993), Milenijski toranj (1999), Biocentar (2008), Austria Campus Business Center (2018), i dr.







U Hrvatskoj je izveo hotele Resort Falkensteiner Punta Skala u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar Maraska (2024), te Centar Cvjetni u Zagrebu (2011); od 2018. u izgradnji je hotel Pinea Valamar Collection Resort u Poreču. Uredio je više od 30 javnih prostora u osam europskih država, posebice trgova, u Piranu (Tartinijev trg, 1989), Splitu (Strossmayerov park, 2004), Idriji (Mestni trg, 2005), Klagenfurtu (Neuer Platz, 2008), Beču (Leipziger Platz 1991–94., Praterstern, 2011), Leobenu, Klagenfurtu, Kremsu, St. Pöltenu, Ottensheimu, Laxenburgu, Mondseeu, Salzburgu, Motti di Livenza, Cormonsu, Veroni, Ravenni, Meranu, Thieneu i dr. Priredio je mnogobrojne izložbe (Jože Plečnik u Centre Pompidou u Parizu, Ljubljani, Beču, New Yorku, Milanu i Veneciji, 1986; Bidermajer i Vormärz, 1987. i Friedrick Kiesler, 1988., u Beču; Ujedinjenje Njemačke u Berlinu, 1990; 100 godina europskoga urbanizma u Rotterdamu, 1997–98; Straussovo doba u Beču, Hong Kongu i Pekingu, 1999; Slovenski paviljon na svjetskoj izložbi u Shanghaiju, 2010).













Od 2005. je professor emeritus Sveučilišta u Stuttgartu. Dopisni je član akademija znanosti i umjetnosti u Sloveniji (od 1987), Srbiji (od 1988) i Hrvatskoj (od 1997). Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Jože Plečnik« (1982., 1992), Chevalier des Arts et des Lettres u Francuskoj (1986), San Giusto d’Oro u Trstu (1997), Mastro della pietra u Veroni (2005), Vergilius d’Oro u Mantovi (2008), European Prize for Urban Public Space u Barceloni (2012), Zlatni red za zasluge u Sloveniji (2020), te počasnih doktorata sveučilišta u Mariboru i Beogradu (2000) i beogradske akademije likovnih umjetnosti (2008).

Richter, Vjenceslav (Donja Drenova, 8. IV. 1917 – Zagreb, 2. XII. 2002), arhitekt, kipar i slikar, jedan od predvodnika hrvatske arhitektonske, likovne i kulturne avangarde.

Diplomirao je 1949. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Još je za studija radio za Oglasni zavod Hrvatske (OZEHA). Vodio je Arhitektonski odjel na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Zagrebu (1950–54). Kao zagovornik sinteze likovne umjetnosti, dizajna i arhitekture, bio je suosnivač skupine → EXAT 51 (1950), manifestacije Zagrebački triennale (1955), Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) (1956) te → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) (1963), kojega je bio prvi direktor. Bio je predsjednik → Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (1953–58) te aktivni sudionik međunarodne manifestacije Nove tendencije (1961–73). Radio je u arhitektonskom birou Centar 51, koji je vodio nakon smrti → Kazimira Ostrogovića (1965).

Slijedeći ideje konstruktivizma i funkcionalizma, autor je mnogobrojnih arhitektonskih projekata i idejnih rješenja u području urbanizma. Projektirao je izložbene prostore jugoslavenskih paviljona na međunarodnim izložbama u Trstu (1947), Milanu (1948., sa → Z. Faistom; sv. 2), Bruxellesu (1948., s E. Weberom), Beču (1949., s I. Piceljom i A. Srnecom) i Stockholmu (1949. i 1950., s I. Piceljom i A. Srnecom), na izložbi knjiga NR Hrvatske u Zagrebu (1948) i izložbi Autoput Bratstvo i jedinstvo u Zagrebu i Beogradu (1950). Autor je adaptacije Doma likovnih umjetnosti u Muzej narodne revolucije na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu (1951–55), vrtnog restorana u Slavonskom Brodu (1952), prvonagrađenih projekata (sa → Z. Bregovcem) na natječajima za Muzej grada Beograda (1954) i Arheološki muzej u Alepu u Siriji (1956).

U međunarodnoj je javnosti ostao zapažen posebice po projektima za jugoslavenski nastup na međunarodnim izložbama s kraja 1950-ih i u 1960-ima: paviljona za Svjetsku izložbu u Bruxellesu (1958., s E. Weberom; danas katolička škola u Wevelgemu sa statusom zaštićenoga kulturnog dobra od 2005), izložbenog prostora na međunarodnoj izložbi u Torinu (1961) i na milanskom trijenalu (1963–64., zlatna medalja) te paviljona za Svjetsku izložbu u Montrealu (1966–67., nerealizirano). U istom razdoblju projektirao je austrijski paviljon na Zagrebačkom velesajmu (1959., sa Z. Bregovcem; danas nepostojeći), pogon tvornice Saponia u Osijeku (1960., s J. Tešijom), kompleks Ugostiteljske škole u Dubrovniku (1962–63), predsjedničku Vilu Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku (1963–65., s K. Ostrogovićem), tri nebodera u Vrbiku (tzv. Rakete; 1968., s → B. Šerbetićem), stambeno-poslovnu zgradu na Ribnjaku 12–14 (1969., s V. Lončarićem i K. Cimprešakom), zgradu Elektronskog računskog centra u Nehajskoj 15 / Parku Stara Trešnjevka (1969–71., s K. Cimprešakom i M. Šah-Radović) u Zagrebu, a poslije i niz obiteljskih kuća poput kuće Rabuzin u Ključu kraj Novog Marofa (1976).













Istraživanje trodimenzionalnih ortogonalnih mreža i iskustvo u vertikalnom povezivanju prostora primjenjuje u nizu zagrebačkih interijera – Ritz bar u Petrinjskoj ulici 4A (1953), knjižara Naprijed (danas Ljevak) na Trgu bana Josipa Jelačića 17 (1958), Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5 (1961–62), salon ploča Jugoton u Bogovićevoj 5 (1962), Kulturni informativni centar u Preradovićevoj 5 (1966., djelomično realizirano), Galerija Forum u Teslinoj 15 (1969) te adaptacije Kazališne kavane na Trgu Republike Hrvatske 1 (1970) i kavane Corso na uglu Ilice 25 i Gundulićeve (1979).

Bio je suradnik časopisa L’Architecture d’Aujourd’hui i glavni urednik časopisa Čovjek i prostor (1958–62) te autor mnogobrojnih teorijskih tekstova o sinteznim pristupima u arhitekturi, urbanizmu i likovnosti, kojima je postavio teorijsku i znanstvenu podlogu svojim projektima utemeljenima na interdisciplinarnosti. U knjizi Sinturbanizam (1964) donosi utopijski projekt idealnoga grada koji je potom razvijao pod imenom Heliopolis, a u knjizi Izazov nasljeđu (1996) postavio je tezu o diobi kruga na 512 stupnjeva. Kao slikar i kipar stvarao je djela oslanjajući se na svoje arhitektonsko obrazovanje; njegova su strukturalna plastička djela i eksperimentalni modeli objedinjeni pod zajedničkim nazivom sistemska plastika, među kojima se ističe antigravitacijska skulptura Nada izložena pred paviljonom u Bruxellesu 1958. Na istim načelima razrađuje i sistemsko slikarstvo. Izrađivao je scenografije za dramske i operne predstave. Dobitnik je republičke nagrade Borbe (1969), Herderove nagrade Sveučilišta u Beču (1981) i »Vladimir Nazor« (1992) za životno djelo, i dr. Ostavština mu je pohranjena u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter u obiteljskoj kući koju je 1957. sagradio prema vlastitu projektu na Vrhovcu 38 u Zagrebu. Po njemu je nazvana ulica u zagrebačkom Središću (2012).







Mirković, Đuro (Split, 31. VII. 1937), arhitekt, zapažen po tehnološki promišljenim arhitektonskim realizacijama velikih stambeno-poslovnih kompleksa.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Tehnološki uvjeti u arhitektonskom projektiranju (mentor → R. Nikšić). Nakon što je diplomirao radio je kao projektant i voditelj arhitektonskog biroa poduzeća → Jugomont (1959–69), te poduzeća → Industrogradnja (1969–82). Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je honorarni asistent i predavač od 1966., izvanredni profesor u stalnom radnom odnosu od 1982., a redoviti od 1988; umirovljen je 2003. Predavao je kolegije Izvedba zgrada I–II i dr. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo (1987–2003).













Sudjelovao je u razvoju tlocrtne dispozicije tipskih montažnih stambenih zgrada Jugomontovih sustava Ju-60 i Ju-61 (tzv. limenke), kojima su početkom 1960-ih izgrađena zagrebačka naselja Remetinečki gaj, Folnegovićevo naselje, Zapruđe i dr., te montažnih obiteljskih kuća programa Siporex (1965). Projektirao je uglavnom stambene i poslovne zgrade te zdravstvene i javne građevine u Zagrebu: zdravstvenu stanicu u Zapruđu (1967), šest stambenih tornjeva u Utrini (1971), stambeni toranj s vodospremom u Velikoj Gorici (1972–73), četiri stambena tornja u Travnom (1973–75., s N. Postružnik), stambeno-poslovni Blok 6 (tzv. Mamutica) u Travnom (1973–76., s N. Postružnik; s 1169 stanova bio je najveća zgrada u Jugoslaviji te prva izgrađena primjenom prostornih oplata), dom umirovljenika u Sopotu (1975–76., s T. Petrinjakom); stambeno-poslovne blokove u Voltinom (1975., s H. Paljan i T. Petrinjakom) i Središću (1979), zgradu Skupštine općine i stambeno-poslovnu zgradu u Velikoj Gorici (1982., s O. Strgarom), te hotel za samce (Hotel I) u Remetincu (1986). Bavio se problemima arhitektonskog projektiranja i tehnologije građenja te je autor niza radova na tu temu. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« (godišnja 1976., za životno djelo 2023) te Nagrade »Vladimir Nazor« (za životno djelo 2021).

Magaš, Boris (Karlovac, 22. VIII. 1930 – Rijeka, 24. X. 2013), arhitekt i teoretičar arhitekture, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor nekih antologijskih djela hrvatske arhitekture.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. doktorirao disertacijom Analiza dominacije intelektualnog ili senzibilnog faktora u procesu arhitektonskog stvaralaštva (mentor → A. Mohorovičić). Na Fakultetu je radio od 1956., isprva kao asistent V. Turine na Katedri za projektiranje, a 1961–67. A. Mohorovičića na Katedri za povijest i teoriju arhitekture. Od 1967. djelovao je kao voditelj projektne skupine u birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1969. kao glavni projektant u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci. Na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Rijeci bio je zaposlen 1974–83., u zvanju redovitoga profesora od 1980., na kolegijima Elementi visokogradnje i Zgradarstvo. Vrativši se na Arhitektonski fakultet u Zagrebu 1983., u zvanju redovitoga profesora do umirovljenja 2000. u okviru Katedre za povijest i teoriju arhitekture (predstojnik 1986–92) i Katedre za arhitektonsko projektiranje predavao je kolegije Teorija arhitekture, Zgrade za kulturu, Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, Projektiranje i dr.







Prvo njegovo važnije ostvarenje, Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH, s E. Šmidihenom i R. Horvatom, 1963), nastalo u duhu estetike internacionalnoga stila, upućuje na racionalnu komponentu koja je ostala trajna značajka njegove arhitekture. Postupno proširujući oblikovni raspon, u svoje je projekte uvodio asocijativne i simboličke elemente koji interpretiraju regionalnu tradiciju. Izvornošću pristupa i visokom razinom oblikovanja ističu se hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., devastiran nakon 2000). Svoj najviši domet ostvario je monumentalnim nogometnim stadionom na Poljudu u Splitu (1979), u kojem je uspio sjediniti snagu betona, eleganciju linija i prozračnost krovišta u djelo izvanredne arhitektonske izražajnosti. Među ostalim ostvarenjima ističu se: dječji vrtići na Mihaljevcu (1973–75), Knežiji (1975) i u Trnskom (1975) u Zagrebu, Pravni fakultet u Rijeci (1980., s Olgom Magaš), samostan i crkva sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1981–88), crkva bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (1999–2005).













Tekstove o različitim arhitektonskim temama objavljivao je u domaćoj i inozemnoj periodici (Arhitektura, Čovjek i prostor, Bulletin JAZU, Domus, Art Bulletin, L’Architecture d’aujourd’hui, Deutsche Bauzeitschrift i dr.) Na temelju svojih predavanja napisao je kapitalnu knjigu Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu (2012), dok mu je zbirka izabranih tekstova Misli o arhitekturi objavljena posmrtno (2014). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije te urednik struke arhitektura i urbanizam u Tehničkom leksikonu LZ-a. Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a (član Predsjedništva 2004–10., tajnik Razreda za likovne umjetnosti 2011–13). Voditelj → Hrvatskoga muzeja arhitekture bio je 2005–11., a professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2001. Godine 1992. bio je savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika RH. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1963., za životno djelo 1993), »Vladimir Nazor« (godišnja 1979., za životno djelo 1991), Borbe (1968., 1975., 1979), Zagrebačkoga salona (1980) i »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (1997).

Filipović, Nikola (Zagreb, 13. III. 1934 – Zagreb, 18. V. 2020), arhitekt, istaknuti predstavnik hrvatske arhitekture druge polovice XX. st., osobito se istaknuo projektiranjem javnih i stambenih zgrada te uređenjem interijera.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1980. disertacijom Obiteljska kuća – značaj, ideje, stvarnost (mentor → N. Šegvić). Isprva je radio u → Arhitektonskom projektnom zavodu (1954–56), potom u arhitektonskim biroima Geršić (1956–60) i Osnova (1960–65) u Zagrebu. Pohađao je Majstorsku radionicu → Drage Iblera (1963–64) i → Drage Galića (1965–67). Na Arhitektonskome fakultetu bio je zaposlen od 1966., u zvanju redovitoga profesora od 1987. Dekan Fakulteta bio je 1987–89. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje (predstojnik 1978–80., 1985–87) i Katedre za teoriju i povijest arhitekture (predstojnik 1997–2004) predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje, Stambene zgrade, Suvremena hrvatska arhitektura, Suvremena svjetska arhitektura i dr. Umirovljen je 2004.







Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavio projektantskim radom slijedeći tradiciju zagrebačke moderne arhitekture, a od 1980-ih diskretno se priklonivši idejama postmoderne. Tijekom 1960-ih realizirao je niz projekata javne i stambene namjene, među ostalima: poslovno-stambenu zgradu na Remetinečkoj cesti 75–79C (1965) i višestambenu zgradu u Kučerinoj ulici 5 (1965) u Zagrebu, Dom narodnog zdravlja u Jelačićevoj 10 u Našicama (s I. Geršićem, 1961), višestambenu zgradu u Ulici hrvatskih branitelja 17 (1961) i tržnicu u Školskoj ulici (1966) u Kutini, stambeni neboder s robnom kućom u Ulici Matice hrvatske 14A u Bjelovaru (s I. Filipčićem i → I. Filipović, 1964–68), zgradu pravosuđa u Ulici braće Radić 2 u Varaždinu (1964), sklop zgrada Instituta za četinjače u Cvjetnom naselju 41 u Jastrebarskom (sa Z. Vrusom, 1961–64) i dr. Najznačajnija djela izveo je u suradnji s I. Filipović: rekonstrukciju i adaptaciju te izgradnju novoga trakta hotela Dubrovnik u Gajevoj 1 (1967–87), poslovnu zgradu INA-Naftaplina u Šubićevoj 29 (1974–83) i višestambenu zgradu u Zamenhoffovoj 12–16 (1975) u Zagrebu. S njom je uredio i niz interijera: u Zagrebu – kavanu Dubrovnik u Gajevoj 1 (1972., 1986), kafiće Charlie u Gajevoj 4 (1972., 1985) i Match-ball u Ulici Kršnjavoga 21 (1972), restoran LR u Palmotićevoj 13 (1974), butik Matei u Miškecovu prolazu 3 (1979) i prodavaonicu slijepih Oktogon u Ilici 5 (1980), u Dubrovniku ulaznu etažu hotela Excelsior u Supilovoj 12 (1973), u Zadru poslovnicu Ljubljanske banke u Ulici Domovinskoga rata 3 (1982) i dr. Među djelima izvedenima posljednjih desetljeća njegova stvaralaštva ističu se rekonstrukcija stadiona Maksimir (s B. Kinclom, 2000–05) i poslovna zgrada VMD centar u Vukovarskoj 269 (s D. Križ-Filipović, 2001–05) u Zagrebu. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1982; za životno djelo 2002) i »Vladimir Nazor« za životno djelo (2008). Od 2005. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.







Miščević, Ljubomir (Zagreb, 21. IX. 1954), arhitekt, jedan od pionira održive gradnje u nas.

Diplomirao je 1979. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je od iste godine zaposlen u Zavodu za arhitekturu, te sudjeluje u nastavi Katedre za arhitektonsko projektiranje. Od 1991. predaje kolegij Energetska i ekološka arhitektura, a potom i Arhitektonsko projektiranje, Održiva arhitektura i dr.; od 2010. redoviti je profesor. Voditelj je Međunarodne ljetne škole (od 2000) i Studijskoga centra (od 2007) u Motovunu. Područje je njegova istraživačkog interesa stambena, energetski učinkovita, ekološka i visokotehnološka arhitektura. Iz tog je područja sudjelovao na međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (od 1985., voditelj → G. Knežević, supervizor → V. Bazjanac). Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te više arhitektonskih realizacija temeljenih na načelima održive i zelene arhitekture: pasivne obiteljske kuće P2 u Mariji Bistrici (1985), V1 u Koprivnici (1986), P3 u Zagrebu (1992), T2 u Bjelovaru (2004), T3 u Zagrebu (2005), ČV1 u Kupinečkom Kraljevcu (2007), J2 na Koločepu (2007), L3 u Čazmi (2014), M6 u Stupniku (2016), prve višestambene zgrade novog sustava ECO-SANDWICH u Koprivnici (2016), hotela Stella u Zagrebu (2017) i dr. Bavio se i dizajnom, oblikovanjem interijera, postavom izložbi i scenografijama, a među visokoocijenjenim arhitektonskim natječajnim radovima ističu se oni u suradnji s → Radovanom Miščevićem (središta Bihaća 1982., Vukovara 1984. i Rapca 1986). Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba (2001–05), Osnivač i prvi predsjednik Odbora za energetski učinkovitu i održivu arhitekturu i Odbora za pristupačnost u arhitekturi Hrvatske komore arhitekata (2010–12).





