Milković, Mateo (Dubrovnik, 10. VIII. 1947), elektrotehnički inženjer, stručnjak za brodske elektroenergetske sustave, pokretač osnivanja dubrovačkog sveučilišta.

Diplomirao je 1971., magistrirao 1982. te doktorirao 1992. disertacijom Utjecaj valovitog napajanja na koeficijent trenja četkice kolektorskog stroja (mentor I. Ilić) na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je u Tvornici ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda (TUP) u Dubrovniku (1971–93), gdje je bio glavni direktor (1985–90) i savjetnik (1991–93). Predavao je na Višoj pomorskoj školi (1982–86), odn. Pomorskome fakultetu u Dubrovniku (1987–97), gdje je 1993. izabran u zvanje docenta, bio pročelnik Odjela brodske elektroenergetike i elektronike (1993−94) te prodekan (1994–97). Bio je predlagač i voditelj elaborata za osnivanje Veleučilišta u Dubrovniku (1995–96) na temelju kojeg je osnovano Veleučilište (1996) na kojem je predavao od 1997. i bio prorektor (1997) te rektor (1997–2004). Ondje je 2001. izabran u zvanje redovitoga profesora. Bio je predlagač te voditelj radne skupine za izradbu elaborata o osnivanju Sveučilišta u Dubrovniku (2001–03), gdje predaje od osnutka 2003. te je bio privremeni rektor (2003–04) i rektor (2004–12). Predaje kolegije Brodski električni uređaji i sustavi, Zaštita električnih strojeva i uređaja.

Bavi se elektroenergetskim sustavima broda s posebnim naglaskom na proizvodnju električne energije na brodu, brodskim električnim trošilima te prijenosom i razdiobom brodske električne energije. Autor je udžbenika Brodski električni strojevi i uređaji (2005). Bio je glavni i odgovorni urednik Veleučilišnog (1997–2003) te Sveučilišnoga godišnjaka (2004–12) u Dubrovniku. Član je HATZ-a od 2004.

Mikac, Tonči (Rijeka, 10. IV. 1955), strojarski inženjer, stručnjak za planiranje i upravljanje proizvodnjom.

Na Tehničkome fakultetu u Rijeci diplomirao je 1979., magistrirao 1991. te doktorirao 1994. disertacijom Optimizacija koncepta proizvodnog sustava (mentor → M. Selaković). Diplomirao je i na Kineziološkome fakultetu u Zagrebu 1997. Karijeru je započeo u riječkoj tvornici motora i traktora Torpedo (1980–90). Od 1991. zaposlen je na Tehničkom fakultetu u Rijeci, od 2002. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Proizvodni sustavi, Organizacija i upravljanje proizvodnjom, Organizacija i ekonomika poslovnih sustava te Projektiranje proizvodnih sustava. Voditelj je CIM laboratorija od 1994. te Katedre za organizaciju i operacijski management od 2000. Osnivač je diplomskoga sveučilišnoga studija industrijskog inženjerstva i managementa (2004), a izradio je i Modul proizvodno strojarstvo, studijski program poslijediplomskoga doktorskoga studija strojarstva (2006). Bio je prodekan (2000–02) i dekan (2004–10) Fakulteta te prorektor (2010–13) Sveučilišta u Rijeci.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su planiranje i upravljanje proizvodnjom, računalom integrirana proizvodnja te organizacija poslovnih i proizvodnih sustava. Autor je knjiga Organizacija poslovnih sustava (s M. Ikonićem, 2008), Organizacija i upravljanje proizvodnjom (s J. Ljubetićem, 2009), Proizvodni management (s M. Ikonićem, 2010). Bio je glavni urednik časopisa Journal of Engineering Review (2004–10). Član je HATZ-a od 2005.

Kuljanić, Elso (Stivan na Cresu, 19. XI. 1936), strojarski inženjer, stručnjak za proizvodno strojarstvo.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu diplomirao je 1962., te magistrirao 1969., a na sveučilištu u Cincinnatiju (University of Cincinnati) doktorirao 1972. disertacijom Study of Wear in Single-Tooth and Multy Tooth Milling. Radio je u Institutu za alatne strojeve u Zagrebu (1964–70., 1972−75). Sveučilišnu karijeru razvijao je na sveučilištu u Cincinnatiju (1970–72), riječkom Tehničkome fakultetu (1975−93) te sveučilištu u Udinama Università degli Studi di Udine (1993−2009). Od 1981. redoviti je profesor na Tehničkome fakultetu u Rijeci, gdje je predavao kolegije Obrada metala, Obrada materijala, Obrada odvajanjem čestica. Bio je osnivač i voditelj Laboratorija za obradu odvajanjem čestica (1976–93), prodekan (1979–83) i dekan (1983–85) Fakulteta te prorektor (1989–91) i rektor (1991–93) Sveučilišta u Rijeci. Predavao je i na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (1973–90) te bio gostujući profesor na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu (1991., 1997) i sveučilištima u Californiji, Lisabonu te Firenci. Umirovljen je 2009.

Bavio se proizvodnim strojarstvom, obradbom odvajanjem čestica, nekonvencionalnim postupcima obradbe, optimizacijom procesa obradbe te alatima i alatnim strojevima. Razvio je metodu za identifikaciju i optimizaciju obradbe materijala, dokazao eksponencijalnu ovisnost postojanosti alata o broju zuba u glodalu te o tome razvio teoriju, otkrio plastičnu deformaciju oštrice alata od tvrdog metala i predložio metodu za maksimalno iskorišćivanje alata, odredio ovisnost sile rezanja i hrapavosti pri provlačenju, predložio novu jednadžbu postojanosti alata uključivši prvi put utjecaj broja zuba i krutosti obradbenoga sustava te njihove interakcije. Otkrio je mogućnost glodanja titanijskih slitina dijamantnim alatom, čime je omogućena jeftinija proizvodnja lopatica mlaznih motora i drugih proizvoda. Utemeljitelj je (1987) i predsjednik Međunarodne konferencije o novim proizvodnim sustavima i tehnologijama (AMST) te urednik i suautor njezina zbornika (1987−2011). Bio je voditelj međunarodnih i domaćih projekata te predsjednik Zajednice proizvodnog strojarstva Jugoslavije (1986–87). Član je HAZU-a od 1997. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1977) i Nagrade za životno djelo (2011). Počasno zvanje profesor emeritus Sveučilišta u Rijeci dodijeljeno mu je 2011.

Grizelj, Branko (Grginac, 7. X. 1942), strojarski inženjer, stručnjak za oblikovanje metala deformiranjem.

Diplomirao je 1965. na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao 1982. te doktorirao 1995. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu disertacijom Doprinos analizi aksijalno simetričnog savijanja lima (mentor → A. Povrzanović). Kao stručnjak afirmirao se radom u poduzeću Đuro Đaković (1966–90), gdje je bio šef konstrukcijskoga biroa Alata i naprava te direktor RO Proizvodnja industrijskih postrojenja i nuklearne opreme. Od 1979. radio je na Strojarskome fakultetu u Slavonskom Brodu, u zvanju redovitoga profesora od 2003. Umirovljen je 2013. Predavao je kolegije Alati i naprave I–II, Oblikovanje metala deformiranjem I–II, Tehnologičnost proizvoda i dr. Osnovao je Laboratorij za oblikovanje metala deformiranjem, alate i naprave, bio šef Katedre za lijevanje i deformiranje (2007–13) te voditelj poslijediplomskoga studija Proizvodni postupci. Bio je prodekan za nastavu (1995–97., 1999–2003) te prodekan za znanost (1997–99) Fakulteta.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa obuhvaćaju proizvodne tehnologije i obradbene sustave u strojarstvu, odn. oblikovanje metala deformiranjem, alate i naprave, obradbene strojeve, tehnologičnost proizvoda. Autor je više sveučilišnih udžbenika, među kojima Oblikovanje metala deformiranjem (2002), Alati i naprave (2004) te Rezni alati: noževi, glodala (2007). Bio je predsjednik udruženja Alata i naprava (1980–85). Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Osijeku dodijeljeno mu je 2013.

Dworski, Emanuel (Sušak, 10. XII. 1912 – Rijeka, 31. V. 1991), pomorski pravnik i kapetan duge plovidbe.

Diplomirao je 1936. na Pravnome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1937. Završio je i Pomorsko-trgovačku akademiju u Bakru 1938., nakon čega je plovio na brodovima obalne plovidbe. Bio je voditelj Pravnog odsjeka u Vojnoj upravi Jugoslavenske armije (1945–46), sudac riječkoga Okružnog privrednog suda (1947–52. i 1956) i zapovjednik na prekomorskim brodovima poduzeća Jugolinija u Rijeci (1953–54., 1957–59). Zapovijedao je brodom Drvar koji je otvorio prvu jugoslavensku plovidbenu liniju za Južnu Ameriku (1958). Bio je profesor Više pomorske škole (1959), izvanredni (1963–69) i redoviti (1969–73) profesor pomorskog i prometnog prava Ekonomskoga fakulteta te jedan od osnivača i prvih nastavnika Pravnoga fakulteta u Rijeci. Bio je stručnjak UN-a za pomorsko zakonodavstvo u Gvineji (1967–68) te Međuvladine pomorske savjetodavne organizacije (IMCO) u Nepalu (1970–72) i Barbadosu (1974–75), gdje je postavio i izradio prve pomorske zakonike. Održao je i ciklus predavanja iz pomorskoga prava na Tribhuvan University u Katmanduu u Nepalu (1970) te na Regional Training Institute u Aleksandriji (1974).

Objavio je članke i rasprave iz područja pomorskoga prava, pomorstva i navigacije u mnogobrojnim časopisima i zbornicima (1956–75) te napisao skriptu Ugovori o iskorištavanju pomorskih brodova (1961–69) i Osnovi pomorstva i navigacije (1965).

Crnić, Rudolf (Zagreb, 12. II. 1893 – Dugo Selo, 8. V. 1945), kapetan duge plovidbe, pomorski pisac i publicist.

Nautičku školu završio je u Bakru 1917., a ispit za kapetana duge plovidbe položio je 1925. Plovio je na trgovačkim brodovima poduzeća Jugoslavenski Lloyd te Oceania iz Sušaka, kao i na brodovima Parobrodarskoga društva Alcesu iz Orebića te Jugolevant iz Dubrovnika. Predavao je na Kraljevskoj trgovačkoj akademiji u Zagrebu (1922) te povremeno plovio kao časnik palube na putovanjima školskim brodom Vila Velebita (1922–24). Na brodovima ratne mornarice Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije plovio je 1925–41. Bio je predsjednik Mornaričke sekcije Jadranske straže u Zagrebu (1935) te Upravnog odbora Jadranske straže (1939), a položio je i ispit za kapetana korvete (1939). Bio je organizator i tajnik Kluba jugoslavenskih pomoraca u Zagrebu (1920–41), član Jugoslavenskoga novinarskog udruženja (od 1922), urednik časopisa Jugoslavenski pomorac (1921–41) i Naše more (1923), autor Pomorskoga rječnika (1921) i Pomorske čitanke (1923) te suradnik u izradbi pomorske terminologije (1921). Promicao je pomorsko-jadransku orijentaciju držeći predavanja o moru i pomorstvu diljem Hrvatske te objavljivao stručne i popularne članke iz pomorstva u zagrebačkoj periodici. Organizirao je 1939. pomorsku izložbu na Zagrebačkome zboru.

Cerić, Viktor (Kraljevica, 7. IV. 1894 – Rijeka, 20. III. 1976), stručnjak za pomorsko gospodarstvo i publicist.

Završio je Nautičku školu u Bakru 1911., potom je obavljao službu peljara u austrougarskoj ratnoj mornarici te položio ispit za kapetana duge plovidbe (1918). Pohađao je ekonomski studij na politehnici u njemačkom Cöthenu (danas Köthen) i stručno se usavršavao u Londonu. Bio je pravni savjetnik pri Trgovačkoj i obrtničkoj komori u Zagrebu, direktor Export-importa u Bakru (1921), zamjenik direktora Zavoda za vanjsku trgovinu u Beogradu (1937) i direktor Javnih i slobodnih carinskih skladišta sušačke luke (1937–41). Prije početka II. svj. rata poticao je izgradnju bakarske luke te proširenje i oživljavanje sušačke luke izgradnjom željezničke pruge prema Sloveniji, čime je utjecao na ubrzanje gospodarskoga razvoja Hrvatskoga primorja. Godine 1947. postao je savjetnik Trgovinske komore u Rijeci te je sudjelovao u raspravama o organizaciji jugoslavenske trgovačke mornarice (1953). Od 1952. u riječkom otpremničkom poduzeću Transjugu bio je savjetnik, a poslije generalni direktor (1966–67). Radio je i kao honorarni nastavnik predajući kolegije međunarodnog prometa i špedicije na Višoj školi za vanjsku trgovinu u Beogradu te na višim pomorskim školama u Rijeci i Kotoru.

Bavio se pitanjima razvoja jadranskih luka i usavršavanjem lučkoga prometa, razvojem trgovačke mornarice, važnosti brodskih veza za privredu zemlje te pomorskom politikom. Autor je mnogobrojnih stručnih članaka i knjiga, a među značajnijima su: Međunarodni transport s transportnim osiguranjem (1959), Međunarodni transport u teoriji i praksi (1968), Leksikon međunarodnog transporta i trgovine (1975).

Vuković Podkapelski, Janko (Jezerane, 27. IX. 1871 – Pula, 1. XI. 1918), austrougarski mornarički časnik, kontraadmiral mornarice Države SHS.

U Rijeci je završio Mornaričku akademiju. Kao kadet austrougarske mornarice na korveti Fasana (Fažana) oplovio je sva svjetska mora. Čin zastavnika bojnoga broda stekao je 1893., poručnika bojnoga broda 1899., kapetana korvete 1910. te kapetana fregate 1912. U čin kapetana bojnoga broda promaknut je 1915., kada je odlikovan za zasluge pri potapanju talijanskog razarača Turbine. Bio je zapovjednik više velikih ratnih brodova među kojima bojnih brodova Babenberg i Monarch, razarača Csepel te lake krstarice Admiral Spaun. Istaknuo se u bitki kod Pelagosa (1915), bitki pred talijanskim poluotokom Garganom te u akciji zauzimanja Palagruže (1915). Preuzeo je 1918. zapovjedništvo nad zastavnim brodom Viribus Unitis, najvećim brodom mornarice. Uoči sloma Austro-Ugarske, bojni brod Viribus Unitis došao je 31. X. 1918. pod vlast Narodnoga vijeća Države SHS, koje je Podkapelskog imenovalo kontraadmiralom i postavilo ga za zapovjednika flote. Već idućeg jutra talijanski diverzanti minirali su ratni brod koji je potonuo u pulskoj luci. Poginulo je nekoliko stotina mornara i kapetan Vuković Podkapelski koji nije htio napustiti brod.







Odlikovan je odličjem Željezne krune. Potapanje broda Viribus Unitis i Vukovićeva junačka smrt teme su dvaju romana hrvatskih književnika, Admiralski stijeg Ivana Katušića (1986) i Admiral Stjepana Vukušića (2003).

Čatić, Igor (Zagreb, 14. III. 1936), strojarski inženjer, stručnjak za preradbu polimera i promicatelj tehnike u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1960., magistrirao 1970. na → Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te doktorirao 1972. disertacijom Wärmeaustausch in Spritzgießwerkzeugen für die Plastomerverarbeitung (Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera) na strojarskom fakultetu (Fakultät für Maschinenwesen der RWTH) u Aachenu. Radio je u poduzeću MEGA (1960–63) i Tvornici olovaka Zagreb (1963), a od 1965. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje; od 1986. kao redoviti profesor. Umirovljen je 2006. Predavao je kolegije Prerada polimera i Oprema za preradu polimera. Bio je voditelj Katedre za preradu polimera i drva (1978–2006), osnovao je Laboratorij za preradu polimera (1979), bio je predstojnik Zavoda za tehnologiju (1983–85).

Znanstveno i stručno bavio se proizvodnjom plastičnih i gumenih tvorevina te je bio voditelj međunarodnih i domaćih projekata i autor više konstrukcija. Autor je knjiga Analiza injekcijskog prešanja polimera teorijom sustava (1991., s N. Razi i P. Raosom), Injekcijsko prešanje polimera i ostalih materijala (2004., s F. Johannaberom), Proizvodnja polimernih tvorevina (2006). Zaslužan je za popularizaciju tehnike u Hrvatskoj, poglavito kao autor djela Tehnika, temelj kulture – zagovor hrvatske budućnosti (2003), Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja (2008), glavni urednik zbornika Filozofija i tehnika (2003), ali i putem mnogobrojnih znanstvenih i stručnih publikacija te javnih nastupa. Rječnikom Trorječnik polimerstva: hrvatsko–englesko–njemački (2015, s R. Čatićem) pridonio je promicanju hrvatskoga strukovnoga nazivlja u području polimera. Osnivač je → Društva za plastiku i gumu (1966) i Kluba hrvatskih humboldtovaca (1992). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1977) i Nagrade za životno djelo za doprinos tehničkoj kulturi »Faust Vrančić« (2005). Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2015.

Rotim, Franko (Delčevo, Makedonija, 13. VIII. 1939 – Zagreb, 6. II. 2021), strojarski inženjer, pedagog i stručnjak za promet.

Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (1966) i na Pedagoškome fakultetu u Rijeci (1969), a doktorirao na Fakultetu za vozila i radne strojeve u Varšavi (1977) te na Fakultetu prometnih znanosti u Budimpešti (1978). Radio je u tvornici Tomo Vinković u Bjelovaru (1966–68), na Višoj tehničkoj školi u Varaždinu (1968–70) i na Višoj školi za cestovni promet u Zagrebu (1971–81). Od 1981. predavao je na Studiju prometnih znanosti (→ Fakultet prometnih znanosti) u Zagrebu, od 1989. kao redoviti profesor, sve do umirovljenja 2007. Uveo je i predavao kolegije Sudske ekspertize prometnih nesreća, Aerodinamika, Mehanika leta i Teorija kretanja vozila. Osnovao je Zavod za sudska vještačenja, kojega je bio pročelnik (1974–97).

Autor je knjiga Elementi sigurnosti cestovnog prometa (1990) i Forenzika prometnih nesreća (2011). Jedan je od osnivača Više škole za cestovni promet i Više zrakoplovne škole u Zagrebu, te glavni urednik časopisa Suvremeni promet (1978–87., 1993–2006). Za člana Znanstvenoga savjeta za promet JAZU izabran je 1987. Član je HATZ-a od 1994.

Grubišić, Rajko (Zagreb, 30. VII. 1946), brodograđevni inženjer, stručnjak za statiku i dinamiku brodskih konstrukcija.

Diplomirao je 1971., magistrirao 1977. te doktorirao 1981. disertacijom Analiza spregnutih vibracija brodskog trupa (mentor → I. Senjanović) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1971., a od 2000. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Teorija ploča i ljuski, Vibracije broda i Teorija konstrukcija. Bio je predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (2000–04) te voditelj Katedre za brodske konstrukcije (2007–11). Predavao je na sveučilištima u Trstu te Rostocku u Njemačkoj (1981–90). Umirovljen je 2014.

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa je statika i dinamika brodskih konstrukcija. Autor je udžbenika Teorija konstrukcija – statička analiza elemenata konstrukcije (1998), Teorija konstrukcija – dinamička analiza elemenata konstrukcije (2002) i Dinamička opterećenja i odziv brodskih konstrukcija (2007). Bio je glavni urednik časopisa Brodogradnja (2000–13).

Gold, Hrvoje (Zagreb, 13. XI. 1951), elektrotehnički inženjer, stručnjak za inteligentne transportne sustave.

Diplomirao je 1974., magistrirao 1979. na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu te doktorirao 1994. disertacijom Doprinos sigurnosti prometa primjenom inteligentnih informacijsko-komunikacijskih modula (mentorica → V. Kos) na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. Radio je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu (1974–82), a od 1982. radi na Fakultetu prometnih znanosti, gdje je od 2004. redoviti profesor. Predaje kolegije Umjetna inteligencija, Sustavi prividne stvarnosti u prometu i Prometni geoinformacijski sustavi. Bio je predstojnik Zavoda za inteligentne transportne sustave (2004–06., 2008–14) te osnivač Laboratorija za inteligentne transportne sustave (2012). Obavljao je dužnost prodekana za znanost i vanjsku suradnju (2010–14) te dekana (2014–18) Fakulteta.

Bavi se inteligentnim transportnim sustavima, transportnom logistikom, predviđanjem i upravljanjem prometnim tokovima te razminiranjem. Autor je knjiga Informatika u prometnom inženjerstvu 1 (1995–2005) i Elementi i sklopovi telekomunikacijskih uređaja (sa Z. Kavranom, 1997–98). Istraživač je i voditelj na više domaćih projekata. Osnivač je Udruge Inteligentni transportni sustavi Hrvatska (2005) te član (od 2001) i predsjednik (2005–06) Znanstvenoga vijeća Hrvatskoga centra za razminiranje.

Galović, Antun (Sikirevci, 27. IV. 1950), strojarski inženjer, stručnjak za termodinamiku.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1974., magistrirao 1979. te doktorirao 1985. disertacijom Prilog teoriji izmjene topline između fluidizirane kupke i uronjene čvrste stijenke (mentor → I. Turk). Od 1974. radi na Fakultetu, kao redoviti profesor od 1998. Predaje kolegije Osnove termodinamike, Termodinamika I–II, Odabrana poglavlja iz kondukcije te Detaljnija analiza prijenosa topline zračenjem. Bio je voditelj Katedre za tehničku termodinamiku (1992–2015), a osim u Zagrebu, predavao je i na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu (1976–2010).

Područja njegova znanstvenog interesa su nestacionarna temperaturna polja, entropijska i eksergijska analiza toplinskih procesa, izmjenjivači topline te optimizacija toplinskih procesa. Autor je udžbenika Termodinamika I–II (1998–2008) te Zbirka zadataka iz nauke o toplini II (1988−90). Redoviti je član HATZ-a od 2010.

urarstvo, djelatnost i umijeće konstruiranja, izradbe, popravka i održavanja javnih, kućnih i osobnih satova (ura). U užem smislu uglavnom podrazumijeva obrtničku i manufakturnu proizvodnju mehaničkih satova, a u širem i industrijsku proizvodnju svih satova i drugih naprava za mjerenje vremena. Tom se djelatnošću bavi školovana osoba, urar, što je danas u nas ujedno i naziv obrtničkoga zanimanja. Urarstvo se u svijetu razvijalo usporedno s razvojem satova.

Razvoj satova u svijetu

Najstarija naprava za mjerenje vremena praćenjem sjene štapa bila je sunčani sat (gnomon), poznat još u Mezopotamiji i starome Egiptu prije 3000. pr. Kr. Među najstarije nalaze vodenoga sata (klepsidra), kao prve naprave za mjerenje vremena koja nije zasnovana na praćenju astronomskih pojava, već na istjecanju vode, spada onaj iz groba egipatskog faraona Amenhotepa I., oko 1500. pr. Kr. Slijedile su i druge takve naprave, svijeće-satovi, uljni i pješčani satovi. Stari Grci i Rimljani razvili su u II. st. astrolab, napravu kojom se vrijeme određivalo mjerenjem visina zvijezda, a usavršili su ga Arapi.







Prvi mehanički satovi, s pogonom na utege, javili se u XIII. st. na crkvenim tornjevima u Engleskoj, Francuskoj i Italiji. Na temelju arhivskih podataka, najstarijim mehaničkim satom smatra se sat iz 1283., bez brojčanika, sa zvonom, koji je izbijao sate u engleskoj opatiji Dunstable. Prvi kućni satovi počeli su se izrađivati u prvoj polovici XIV. st., u početku u obliku tornja, po uzoru na javne toranjske satove, a budući da su imali pogon na utege, rani su se kućni satovi radi funkcionalnosti počeli postavljati na zid. Kao regulator služio im je oscilator u obliku kotača ili dvokrake vage (foliot). Sat nalik gotičkoj katedrali, rađen između 1429. i 1435. za burgundskoga vojvodu Filipa Dobroga, najstariji je sačuvani sat s pogonom na oprugu, a čuva se u Njemačkom nacionalnom muzeju u Nürnbergu.

Novi pogon na oprugu omogućio je izradbu stolnih satova, koji su se manjih dimenzija, valjkasti ili prizmatični, izrađivali najviše u Augsburgu i Nürnbergu u XVI. i XVII. st. Daljnjim smanjivanjem dimenzija omogućeno je nošenje sata na lancu oko vrata ili u torbici za pojasom. Izradba prvih osobnih satova, preteča džepnoga sata, pripisuje se nürnberškom bravaru Peteru Henleinu oko 1510. Točnost kućnih satova znatno je povećana nakon što je nizozemski fizičar i matematičar Christiaan Huygens konstruirao prvi sat s njihalom kao regulatorom. Huygens je 1675. prvi rabio spiralu nemirnice u prenosivim satovima. Njihalo i nemirnica (balansa) sa spiralom, kao novi, usavršeni oscilatori, višestruko su poboljšali točnost satova, koji od toga doba umjesto jedne kazaljke imaju dvije. Glavni tipovi kućnoga sata u doba baroka bili su podni i tabernakul satovi, a vodeća središta urarstva bila su u Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj.







Englezu Johnu Harrisonu pripisuje se konstruiranje brodskoga kronometra, koji je zbog svoje preciznosti prvi puta omogućio određivanje točne geografske dužine na moru. Njegov kronometar H4 prošao je rigorozno testiranje na prekooceanskoj plovidbi od Portsmoutha do Jamajke 1761–62.

Osobni satovi počeli su se nositi u džepu nakon što je engleski kralj Karlo II. oko 1675. uveo u modu prsluk. U to doba engleski urari i izumitelji dominirali su urarskom proizvodnjom, radeći i specifično oblikovane džepne satove za veliko tržište Osmanskoga Carstva. Potkraj XVIII. i u XIX. st., kada su primat u urarstvu preuzeli Francuzi i Švicarci, satovi su postali plosnatiji, često ukrašeni obojenim emajlom. Nakon što je Adriene Philippe izumio krunsko navijanje 1842., džepni se satovi više nisu navijali uz pomoć ključića, nego zakretanjem krune na vrhu sata.









Od XVIII. st. kućni su satovi sve češće bili dio interijera i izrađivali su se u mnogobrojnim oblicima; primjerice zidni satovi u obliku lanterne, pladnja, poslije i slike ili okvira slike.







Osobito precizni bili su tzv. bečki regulatori. Francuzi su radili tzv. pendules ili pendules en cartel, satove koji stoje na vlastitoj konzoli. Na početku XIX. st. prevladavali su figuralni satovi od pozlaćene bronce, najčešće s mitološkom tematikom. U srednjoj Europi dominirali su tabernakul satovi, te satovi u obliku portala i oni sa stupovima. Sredinom XIX. st. razvila se industrijska proizvodnja satova, a jedno od novih središta urarske proizvodnje postao je SAD (urarska poduzeća Chauncey Jerome, Waterbury, Seth Thomas, Ansonia i dr.), odakle je njemačka tvornica Junghans oko 1870. uvezla tehnologiju i strojeve za proizvodnju jeftinijih satnih mehanizama, osobito onih za budilice.

Za I. svj. rata sve su se više proizvodili ručni satovi, vojnicima znatno praktičniji od džepnih, pa je 1930-ih izvoz švicarskih ručnih satova nadmašio izvoz džepnih. U isto su se doba počeli izrađivati električni satovi pogonjeni sinkronim motorom, a umjesto njihala ili nemirnice rabili su frekvenciju od 50 Hz gradske električne mreže. Prvi elektronički ručni sat Seiko Astron, lansiran 1969., imao je oscilator od kristala kvarca te hibridni integrirani krug i minijaturni koračni motor za okretanje kazaljki, a njegovo odstupanje od točnoga vremena iznosilo je tek minutu u godinu dana. Godina 1970-ih i 1980-ih razvijeni su digitalni satovi sa zaslonima sa svjetlećim diodama (engl. light-emitting diode, LED), odn. tekućim kristalima (engl. liquid-crystal display, LCD), koji omogućuju prikaz i mnogobrojnih potencijalnih funkcija sata. Pritiskom na dugmad aktiviraju se štoperica, alarm, vrijeme u drugoj vremenskoj zoni, dan u tjednu, datum, kalkulator itd. Potkraj XX. st., kada je većinu funkcija sata preuzeo mobilni telefon, sat je postao ponajprije dizajnerski predmet, modni dodatak ili statusni simbol, što je rezultiralo ponovnim etabliranjem analognoga pokazivanja vremena, čak i širom produkcijom mehaničkih satova.

Urarstvo u Hrvatskoj

Najstariji sačuvani mjerači vremena na području Hrvatske su sunčani satovi isklesani od kamena u obliku polukugle. Sunčani sat iz II. st., posvećen Jupiteru i Solu, s lokaliteta Metulum kraj Josipdola, koji je niz godina stajao pred crkvom u Josipdolu, danas se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu, dva sunčana sata iz Salone čuvaju se u Arheološkome muzeju u Splitu, a dva iz I–III. st. u Arheološkome muzeju Narona, u Vidu kraj Metkovića.

Prvi mehanički javni satovi s pogonom na utege u europskim su se gradovima javili potkraj XIII. st., a u Dalmaciji pokraj XIV. st. U Dubrovniku je 1390. na jugozapadni toranj Kneževa dvora postavljen sat, autor kojega je »magister Relyas ab orologio« iz Leccea, što je najstariji spomen nekoga urara u Hrvatskoj. Godine 1478. satu su dodani renesansni brončani kipovi s batovima, tzv. zelenci, popularno zvani Baro i Maro, pokretne skulpture mitskih ratnika koje svojim pokretima prate izbijanje točnoga vremena. Danas su originali tih skulptura izloženi u atriju palače Sponza, a replike udaraju vrijeme na gradskom zvoniku uz Rabljaninovo zvono. U XV. stoljeću javne satove dobili su Split, Trogir, Korčula i Hvar, na prijelazu u XVI. st. gradovi Rab i Cres, a nešto kasnije Zadar i drugi veći gradovi na obali.







U sjevernoj Hrvatskoj u XVI. st., kada su satovi bili veliki željezni mehanizmi koji su se ugrađivali u tornjeve crkava, gradskih vijećnica ili u kule, urarske su poslove obavljali bravari, odn. kovači koji su se postupno specijalizirali za izradbu satova, prema nacrtima matematičara, te za njihov popravak. U Hrvatsku su urari uglavnom dolazili iz drugih krajeva Habsburške Monarhije, najčešće Nijemci, Austrijanci, Česi i Moravljani. Za razliku od ostalih obrtnika, nikada se nisu udruživali u cehove, nego su se priključili nekomu od postojećih, primjerice zlatarima ili bravarima.

Za razliku od Grossuhrmachera, urara koji su izrađivali mehanizme za javne satove, Kleinuhrmacheri, urari koji su se bavili izradbom kućnih i osobnih satova, u našim se krajevima spominju tek u drugoj polovici XVIII. st. Prvi podatci o zagrebačkim urarima koji izrađuju kućne satove zabilježeni su u Knjizi građana: Ignatius Raiff (1754) i Antonius Failer (1773) te Benedict Schwabbauer (1777), kunstberühmter Kleinuhrmacher, poznat kao majstor izradbe malih satova. U to su doba u našim krajevima omiljeni bili tabernakul satovi, koje potpisuju Georg Glintz iz Varaždina, Joseph Heichele iz Rijeke, Thomas Leüthner i Anton Geisler iz Zagreba, Joseph Florian, Johann Seitler i Paul Kracker iz Osijeka, Frantz Malehlav iz Karlovca. Početkom XIX. st. u modu su ušli antičkom arhitekturom inspirirani portalni satovi, koje potpisuju Paul Kracker iz Osijeka i Peter Merslah iz Zagreba, a najviše sačuvanih potpisao je Marcus Gohm, koji je 1820-ih i 1830-ih djelovao u Varaždinu, Karlovcu i mađarskom Szombathelyju.







Rudolf Bićanić u djelu Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750–1860. svrstavajući urare, uz slikare, kotlokrpe, soboslikare, ljekare i zubare, u putujuće obrtnike, svjedoči kako je bilo uobičajeno da urari mijenjaju prebivalište u potrazi za poslom.

U Slavoniji, posebice u Osijeku i Vukovaru, putopisci spominju javne satove u XVI. i XVII. st. Nakon izgona Osmanlija početkom XVIII. st. u Osijeku su postojali javni satovi na tornju zgrade Glavne straže te na župnim crkvama u Tvrđi, Gornjem i Donjem gradu. Početkom XIX. st. zabilježena su tri osječka urara koji plaćaju porez, a najviše sačuvanih satova, uglavnom u empirskome stilu, potpisuje Paul Kracker.

U primorskim su gradovima urari većinom prodavali i popravljali satove stranih majstora jer je, zbog dobre povezanosti s prekomorskim zemljama, konkurencija bila prevelika da bi se razvila domaća proizvodnja.

Sredinom XIX. st., u doba bidermajera, bilo je popularno u stojeće satove sa stupovima ili u zidne satove u okviru, odn. u slici, ugrađivati glazbene mehanizme.

U Samoboru sredinom XIX. st. majstor urar Ivan Železnik izrađivao je mehanizme za kućne satove, kao i za toranjske koji izbijaju četvrt sata i pune sate. Godine 1839. izradio je sat za toranj crkve sv. Marka u Zagrebu, koji je od tada redovito održavao, kao i toranjski sat u Samoboru. Svoje je satove oglašavao u Agramer Zeitungu (1858), a na Prvoj izložbi dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj 1864. u Zagrebu izložio je »uru za toranj«, koju je prodao za 600 forinti. U katalogu izložbe navodi se podatak da je 1852. u Dalmaciji bilo 10 urara, 1862. u Hrvatsko-slavonskoj krajini 11, a u ostatku Hrvatske i Slavonije 35 urara.

Od sredine XIX. st. satovi su se sve više uvozili, a domaći su urari postajali trgovci i serviseri koji su često stavljali svoje ime na brojčanik kao znak jamstva kvalitete, čemu je uvelike pridonijela liberalizacija uvoza satova i ukidanje cehovskih uredaba 1860. i 1872. Džepni su se satovi uglavnom nabavljali u Švicarskoj (manje u SAD-u), a kućni u Beču i Njemačkoj. Trgovačko-obrtnička komora financirala je stručno usavršavanje urara u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj, a satovi su se reklamirali u tiskovinama. Među kućnim satovima prednjačila je ponuda bečkih zidnih njihalica, schwarzwaldskih ura i satova za salon (uglavnom francuske proizvodnje i pozlaćenoga kućišta), a budilice su u doba nagle industrijalizacije doživjele procvat.









Od džepnih satova najcjenjeniji su bili švicarski satovi, kojih su preciznost, dodatne funkcionalne dijelove (uređaj remontoir za dodatnu preciznost, antimagnetski materijali i dr.) te skupocjenost kućišta isticali i domaći urari, nudeći uz satove i lance za njih.

Kao nastavak rodoljubnih tendencija u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda naručivali su se satovi s domoljubnim motivima i napjevima. Zagrebački urar Ivan Exner nudio je u svojoj radionici u Ilici švicarske satove koji su na vanjskom poklopcu imali grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa Zvonimirovom krunom. Na gospodarsko-obrtničkoj izložbi u Karlovcu 1884. tamošnji urar Horvatinčić izložio je zidni sat na kojem je bio naslikan Dolazak Hrvata, a imao je i ugrađen glazbeni automat s istoimenom kantatom Ivana Zajca te Bojnom pjesmom Frana Serafina Vilhara.

Od 1886. do 1892. u Ogulinu je djelovala urarsko-drvorezbarska škola koju je osnovao i vodio Ivan Brixy, pedagog i učitelj, nakon specijalizacije u Furtwangenu u Schwarzwaldu. Motiv za osnivanje škole, »da se siromašnom narodu mjesta Ogulina i njegove okolice namakne koje unosno vrielo privrede«, navodi se u prvoj točki njezina statuta. U školi su se u početku izrađivale najjednostavnije, tzv. Schorttove ure, s izbijanjem ili bez njega, a poslije i »ure sa kukavicom, prepelicom, ura sa hodom od 8 dana i.t.d. regulateuri i druge bolje vrsti urah«. Škola je sudjelovala na gospodarskim izložbama koje su se u to doba održavale u Osijeku (1889) i Zagrebu (1891).







Međutim, njihovi radovi nisu mogli biti konkurentni s inozemnim, industrijski rađenim proizvodima pa je već 1892. škola prestala s radom. Sačuvan je veći broj satova, kućišta i ploča brojčanika, nastalih tijekom kratkotrajnoga djelovanja ogulinske škole. Satovi nose stilske oznake neorenesanse i neobaroka, a mehanizmi su svedeni na najnužnije dijelove potrebne za funkcioniranje sata. Svojim izgledom podsjećaju na jednostavne varijante schwarzwaldskih satova, po uzoru na one koje je osnivač škole Brixy upoznao u Schwarzwaldu.

Potkraj XIX. st. urari su u izradbi satova surađivali sa stolarima jer su kućni satovi postali dijelom garnitura namještaja.

Početkom XX. st. urarski obrt u Zagrebu prijavljuje 30 urara (Obrtovno kazalo, 1900), iako je uglavnom riječ o trgovcima. U Zagrebu je 1923. počeo izlaziti Glasnik urarske i zlatarske struke, a 1924. gradska uprava donijela je odluku da se javni satovi postave na zapadnoj strani Jelačićeva trga, zapadnoj strani Wilsonova (danas Rooseveltova) trga te na Trgu I (danas Tomislavov trg) ispred zgrade državnoga kolodvora. Urar Mirko Novak održavao je zagrebačke javne satove sve do II. svj. rata, nakon kojega je tu dužnost preuzeo Mate Barać, a od 1953. urarska obitelj Lebarović.













Između dvaju svjetskih ratova Zagreb je bio središte urarstva u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Osim urara koji su se većinom bavili montažom i prodajom satova (Vasić, braća Pick, Berman, Perok, Passticy i dr.), postojali su i majstori koji su njegovali pravila struke i odškolovali naraštaj vrsnih urara. Jedan od njih bio je Drago Novak koji je imao radionicu u Ilici 24, a čiji je naučnik bio Josip Ivanković, doajen hrvatskoga urarstva i autor prvoga hrvatskog Urarskog priručnika: za izobrazbu stručnih kadrova, tiskanoga u Zagrebu 1947.







Nakon II. svj. rata urarima je bila zabranjena prodaja satova, za to su bile ovlaštene samo državne trgovine, destimulirao se obrt i poticalo se osnivanje urarskih zadruga, tako da su opstale tek rijetke privatne urarske radionice. Do ponovnog procvata obrtništva došlo je 1950-ih pa su mnogi zagrebački urari ponovno otvorili urarske radionice. Godine 1954. u organizaciji Sekcije urara pri Zanatskoj komori za grad Zagreb održan je I. kongres urara FNR Jugoslavije i izložba Od sunčane ure do modernog chronometra u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, a 1955. Sekcija urara i optičara Zanatske komore Zagreba počela je izdavati Urarski vjesnik. Osim švicarskih satova, najviše modela poduzeća Darwil, Omikron i Aretta, na hrvatskom su se tržištu sve više prodavali jeftini ruski satovi pa su sve češći bili i popravci, za koje su se rezervni dijelovi nabavljali od trgovačkih putnika.

Noviji, industrijski proizvedeni električni zidni satovi, namijenjeni službenim prostorijama, proizvodili su se od 1950-ih u Industrijskoj kovnici Orešković Marko (→ IKOM) u Zagrebu. U Kutini je 1976. skupina stručnjaka iz → RIZ-a, na čelu s Josipom Jukićem, osnovala poduzeće → SELK koje je, zahvaljujući suradnji s poduzećem OPCOA iz New Jerseya, među prvima u Europi proizvodilo elektroničke LED i LCD satove. SELK je izrađivao i module za najveće švicarsko poduzeće ETA Swiss Ebauches te proizvodio i izvozio elektroničke satove u Istočnu Njemačku, sve do Domovinskoga rata, kada je ostalo bez tržišta i proizvodnje satova.







Zbog velikoga broja elektroničkih satova na tržištu, 1980-ih se znatno smanjila potreba za uslugama urara. Međutim, već desetak godina poslije, nakon oporavka švicarske urarske industrije, ponovno se javila potreba za popravcima skupocjenih mehaničkih satova.

Početkom XXI. st. u Zagrebu postoje servisi za vrhunske svjetske marke ručnih satova; Rolex, Breitling, Cartier, Zenith i Tissot satovi mogu se servisirati u Vlaškoj ulici, a Omega i Rado u Prolazu sestara Baković. Urari u drugim hrvatskim gradovima uglavnom ne uspijevaju pratiti suvremene trendove, koji iziskuju kontinuiranu edukaciju u trening-centrima, najčešće pri tvornicama satova, niti su u mogućnosti nabaviti skupe alate i instrumente potrebne za popravak i servisiranje sve sofisticiranijih satnih mehanizama.

Liščić, Božidar (Karlovac, 17. I. 1929 – Zagreb, 19. IV. 2020), strojarski inženjer, stručnjak za toplinsku obradbu i inženjerstvo površina.

Diplomirao je 1954. te doktorirao 1975. disertacijom Dubina prokaljivanja kao funkcija prokaljivosti čelika i parametara ohlađivanja pri gašenju (mentor → R. Zgaga) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Radio je u Tvornici alatnih strojeva Prvomajska (1954–64), gdje je bio i direktor (1961–64), te u Privrednoj komori grada Zagreba (1964–68) kao savjetnik za metaloprerađivačku industriju. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje radio je od 1968., od 1982. kao redoviti profesor. Umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Toplinska obrada metala, Oprema za toplinsku obradu te Inženjerstvo površina, kolegij koji je uveo 1990. Bio je osnivač i voditelj Laboratorija za toplinsku obradu (1968–81) te voditelj Katedre za toplinsku obradu i inženjerstvo površina. Kao stručnjak Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) radio je u šest zemalja Bliskoga istoka i Azije (1971–90), a od 1989. bio je stručni savjetnik u poduzeću Ipsen International GmbH, jednome od vodećih svjetskih proizvođača opreme za toplinsku obradbu.

Bavio se naglim ohlađivanjem čelika (gašenjem) pri kaljenju i metodama ispitivanja intenziteta ohlađivanja. Razvio je novu, računalom poduprtu, metodu za mjerenje, registriranje i vrednovanje intenziteta ohlađivanja pri kaljenju na temelju gradijenta temperature. Za mjerenje intenziteta ohlađivanja razvio je sonde, u suradnji s poduzećima Nanmac (Liscic/Nanmac probe, namijenjena tekućim sredstvima) te Ipsen (Ipsen-Liscic senzor, za ohlađivanje u plinovima). Bio je voditelj domaćih i međunarodnih projekata i suautor je patenta Fleksibilno prilagodljivo naglo ohlađivanje pri kaljenju, 1999. Autor je knjige Fleksibilna automatizacija u toplinskoj obradi metala (1988). Bio je predsjednik međunarodnog udruženja International Federation for Heat Treatment and Surface Engineering (2004–05). Član je HAZU-a od 1997. i član emeritus HATZ-a od 1998. Dobitnik je nagrade ››Nikola Tesla‹‹ 1989., te Adolf–Martens–Medaille 2006., najvećega priznanja njemačke udruge za toplinsku obradbu i inženjerstvo materijala Arbeitsgemeinschaft fur Wärmebehandlung und Werkstofftechnik (AWT).

pumpa, stroj koji mehaničku energiju pretvara u energiju kapljevine, koja se pritom dobavlja na višu razinu ili u područje višega tlaka. S obzirom na mehanizam izmjene energije, dijele se na volumenske i dinamičke. Rad volumenskih pumpa ogleda se u promjeni volumena radnoga prostora tijekom rada pumpe, te se one dijele na povratno-translatorne i rotorne. U povratno-translatorne pumpe (sadrže ventile ili razvodnike) spadaju stapne i klipne te membranske pumpe, dok u rotorne spadaju zupčaste, vijčaste, lamelne i krilne pumpe. Dinamičke pumpe sadržavaju komoru koja je stalno ispunjena kapljevinom, a neprestano je povezana s usisnim i tlačnim vodom. Turbopumpe su najznačajnije dinamičke pumpe; sastoje se od kućišta (stator) i u njemu smještenog radnog kola s lopaticama (rotor), pogonjenoga elektromotorom, rjeđe motorom s unutarnjim izgaranjem ili parnom turbinom; dijele se na radijalne (centrifugalne), poluaksijalne (dijagonalne) i aksijalne (propelerne). Postoji i više tipova dinamičkih pumpa kod kojih se rad zasniva na posebnim hidrodinamičkim učincima, poput mlaznih, uzgonskih, udarnih i elektromagnetskih pumpi.

Pumpe su uz elektromotore najčešće rabljeni strojevi danas. Rabe se u sustavima dobave pitke vode, komunalnim sustavima, u industrijskim pogonima za najrazličitije namjene, u poljoprivredi za natapanje, u rudarstvu za crpenje vode iz rudnika, u prometalima (pumpe za ulje, gorivo, rashladnu vodu, servouređaj).

Povijesni razvoj

Već 4000. pr. Kr. Egipćani su se koristili rašljastim stupom u kojem je bila podložena dugačka motka s utegom na stažnjoj strani i kablom na prednjoj tzv. đeramom, iz kojeg su se razvile razne kablične naprave za podizanje vode. Starogrčki izumitelj i matematičar Ktezibije (285. pr. Kr. − 222. pr. Kr.) izumio je dvocilindarsku stapnu pumpu namijenjenu gašenju požara. Tako su se potkraj staroga vijeka već rabile vijčane i stapne pumpe. Brži razvoj pumpa i pumpnih postrojenja započeo je pojavom industrijske revolucije u XVIII. st. Prvu parnu pumpu patentirao je 1698. Thomas Savery (1650−1715), a prva radijalna turbopumpa, u osnovi jednaka današnjima, izgrađena je 1818. Sve do izuma elektromotora turbopumpe su imale pogon parnim strojem i zato malu brzinu vrtnje, što je ograničavalo njihovu djelotvornost i dobavu. Do preokreta je došlo potkraj XIX. st., kad je uveden elektromotorni pogon koji je omogućio velike brzine vrtnje turbopumpa, pa su one ubrzo zamijenile velik dio stapnih pumpa. Razvoj tehnike u XX. st. donio je nove namjene i specifične zahtjeve i za pumpe, pa su nastale i nove vrste pumpa, poput mlaznih, uzgonskih, udarnih, zupčastih i elektromagnetskih.

Proizvodnja

U Hrvatskoj je bilo malo manufaktura i industrijskih pogona koji bi potakli razvoj pumpi. Najvažnija komunalna djelatnost vezana uz pumpe je vatrogastvo. Potkraj XIX. st. ručne vatrogasne pumpe kupovale su se pretežno u Austriji (poduzeća Carl Metz i Wm. Knaust). Potkraj XIX. st. izgrađen je niz crpnih postaja uz Dunav u Baranji (koje su još u funkciji), koje su omogućile melioraciju toga prostora, za koje su centrifugalne pumpe proizvedene u Mađarskoj. U Karlovcu je 1949. osnovana tvornica → Jugoturbina, koja je proizvodila centrifugalne pumpe, posebno za potrebe brodogradnje. U Daruvaru je 1960. osnovana današnja tvornica MPD Tvornica pumpi koja proizvodi vijčaste, zupčaste, centrifugalne, krilne pumpe i dr. Nakon Domovinskoga rata tvornica Jugoturbina prestala je s radom, a na tržištu su se pojavila dva privatna poduzeća: Croatia pumpe Nova i Tvornica Turbina (TTK), oba iz Karlovca, s gotovo istim proizvodnim programom kao Jugoturbina, kao i više drugih poduzeća koja se bave proizvodnjom raznih vrsta pumpa.









Nastava

U visokoškolskoj nastavi problematika pumpâ počinje se predavati u okviru kolegija Hidraulički strojevi. Prvi visokoškolski nastavnik u Zagrebu koji je uveo kolegij Hidraulički strojevi bio je → Dimitrije Pavlovič Ruzskij, koji je predavao taj kolegij na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (1924−37). Naslijedio ga je → Dragutin Horvat koji je u razdoblju 1941−76. predavao i Hidromehaniku i Hidroenergetska postrojenja, najposlije na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Nastavu je 1976. preuzeo Krešimir Franjić koji je uveo i kolegij Pumpe i ventilatori. Od 2012. nastavu izvodi → Hrvoje Jasak pri Katedri za turbostrojeve Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i ekologiju.

Kolegij Hidraulički strojevi na splitskom Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje predavao je Mirko Grljušić, zatim → Ljiljana Pilić Rabadan, a naslijedio ju je Zoran Milas. Na riječkom Tehničkome fakultetu kolegij Hidraulički strojevi predavao je → Miroslav Pečornik, a naslijedio ga je → Zoran Mrša.

Stručna i znanstvena publicistika

Stručnjaci koji se bave problematikom pumpâ usko su vezani uz područje → hidraulike, stoga su i prvi radovi u Hrvatskoj objavljeni unutar te znanstvene discipline. Osim znanstvenih i stručnih članaka objavljenih u periodici, ističu se djela Pumpe i pumpne stanice (Ž. Jambrošić, 1977) te Vodne turbine i pumpe, vjetroturbine (Lj. Pilić Rabadan, 2000).

Cvjetković, Božo (Suđurađ, otok Šipan, 16. XII. 1879 – Suđurađ, 6. VIII. 1952), pedagog, pomorski povjesničar i geograf.

Na Sveučilištu u Beču studirao je zemljopis i povijest te doktorirao 1906. disertacijom Povijest dubrovačkog zakonodavstva. Radio je u Nautičkoj školi u Dubrovniku i Kotoru (1907–19) te potom u realnim gimnazijama u Zemunu (1920) i Zagrebu (1921–22). Od 1922. do umirovljenja 1932. bio je direktor Pomorske akademije u Bakru i realne gimnazije u Ogulinu. Bavio se političkom i pomorskom poviješću Dubrovnika, oceanografijom i zemljopisom. Objavio je više rasprava i knjiga, među kojima Kalugjerske i kompasne karte – Kartografska rasprava (1912), Oceanografija (1913), Dubrovačko brodogradilište (1917), Povijest Dubrovačke Republike, I dio. Od najstarijih vremena do 1205. (1917), Dubrovačka diplomacija (1923). Surađivao je u mnogobrojnim listovima i stručnim publikacijama te je preveo raspravu Konstantina Josefa Jirečeka (1854−1918) Važnost Dubrovnika u trgovačkoj povijesti srednjovjekovlja (1915).

Terze, Zdravko (Varaždin, 3. III. 1966), strojarski inženjer, stručnjak za dinamiku mehaničkih i konstrukcijskih sustava.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1991., magistrirao 1994. te doktorirao 1996. disertacijom Primjena dinamike sustava krutih tijela na proučavanje čovjekova gibanja (mentor → O. Muftić). Na Fakultetu radi od 1991., kao redoviti profesor od 2010. Predaje kolegije Aeroplastičnost, Konstrukcija zrakoplova II, Dinamika konstrukcijskih sustava, Dinamičko modeliranje i simulacije konstrukcijskih sustava, Numeričke metode dinamike konstrukcijskih sustava, Svemirske letjelice. Bio je predstojnik Zavoda za zrakoplovstvo (2001−10) te je voditelj Katedre za dinamiku letjelica od 2004.

Područja njegova znanstvenoga interesa uključuju dinamiku mehaničkih i konstrukcijskih sustava, zrakoplovnih konstrukcija, satelita i svemirskih konstrukcija; nelinearnu dinamiku i geometrijsku mehaniku, matematičko modeliranje i numeričke metode, računalnu aeroelastičnost, robotiku i mehatroniku. Voditelj je više međunarodnih i domaćih projekata, autor knjige Multibody Dynamics, Computational Methods and Applications (2014) te pozvani urednik časopisa ASME Journal of Computational and Nonlinear Dynamics (2015). Od 2011. član je te od 2013. dopredsjednik i predsjednik Znanstvenoga vijeća HATZ-a.

kompresor, stroj ili uređaj kojim se plin ili para stlačivanjem dovodi u energetski vrednije stanje. Time se komprimiranomu mediju povisuju tlak i temperatura, pri čemu je u većini slučajeva cilj povećanje tlaka, dok povišenje temperature nije poželjno. Iznimku čine kompresori za dizalice topline kod kojih je cilj povišenje temperature pare, a porast tlaka je nepoželjan. Prema načelu rada kompresori se dijele na volumetrijske i strujne. Volumetrijsko načelo rada podrazumijeva periodičnu promjenu obujma radnoga prostora kompresora kako bi se osigurala tri temeljna dijela rada ciklusa kompresije: usisavanje, kompresija i istiskivanje. U tu skupinu pripadaju stapni kompresori s oscilirajućim i rotirajućim stapovima. Na strujnome načelu zasniva se rad aksijalnih i radijalnih turbokompresora te mlaznih kompresora (ejektora).

Uz elektromotore kompresori su strojevi u najčešćoj uporabi te troše oko 20% globalno proizvedene energije. To je ponajprije posljedica masovne uporabe rashladnih uređaja poput kućanskih hladnjaka i rashlađivača prostora. Osim spomenutih malih rashladnih uređaja, kompresori se primjenjuju u industrijskim hladnjačama i rashladnim ili klimatizacijskim sustavima velikih stambenih i industrijskih objekata. Pri tome se za manje kapacitete rabe stapni kompresori s oscilirajućim ili rotirajućim stapovima, za srednje učinke vijčani kompresori, a za najveće radijalni turbokompresori. Važna područja primjene kompresora su transport plinova plinovodima ili u spremnicima, pneumatski transport rastresitih materijala, stlačivanje zraka za pogon pneumatskih alata, pospješivanje kemijskih reakcija u kemijskoj i farmaceutskoj industriji, gaziranje pića u prehrambenoj industriji i prednabijanje u motorima s unutarnjim izgaranjem, ukapljivanje plinova. Posebna vrsta kompresora, tzv. vakuumska pumpa, primjenjuje se u vakuumskoj tehnici za proizvodnju žarulja, mikroelektroničkih sklopova i dr.

Povijesni razvoj

Tijekom povijesti je najčešći stlačeni medij bio zrak, koji se od antičkih vremena stlačivao mijehom za potpuh vatre pri taljenju metalne rude i kovanju metala. Suvremeni stapni kompresori nastali su u industrijskoj revoluciji odmah nakon izuma parnoga stroja. Jedan od prvih takvih kompresora pokretan parnim strojem konstruirao je 1777. James Watt (1736−1819). Dvostupanjski kompresor patentiran je 1829., međustupanjsko hlađenje 20 godina kasnije, što je omogućilo konstruiranje kompresora namijenjenih postizanju viših tlakova. U tom razdoblju stlačeni zrak služio je uglavnom za pogon pneumatskih bušilica i sličnih alata koji su znatno ubrzali rad u rudnicima i probijanje željezničkih tunela. Turbokompresori su nastali na prijelazu iz XIX. u XX. st. uz razvoj parnih i plinskih turbina zahvaljujući radovima Gustafa de Lavala (1845−1913) i Aurela Stodole (1859−1942). Auguste Rateau (1863−1930) je 1899. izradio prvi uporabivi radijalni turbokompresor.

Tvornica Torpedo − Fabrik von Robert Whitehead u Rijeci (od 1953. → Torpedo) bavila se i proizvodnjom visokotlačnih kompresora, a prema dosadašnjim podatcima u razdoblju 1866−1943. proizvedeno ih je 1368. Isporučila je 1895. poduzeću Linde iz Münchena kompresor za ukapljivanje zraka, koji je profesor Carl von Linde (1842−1934) osobno ispitao i pohvalio. U to je doba bilo teško proizvoditi kvalitetne odljevke od sivoga lijeva, a baš je u tome riječka tvornica bila naročito uspješna. Takvo postrojenje za ukapljivanje zraka profesora Lindea iz 1906. nalazi se u tehničkom muzeju (Deutsches Museum) u Münchenu, kojega je dio i kompresor iz riječke tvornice s mogućnošću stlačivanja do 300 bara.

Proizvodnja

Osim pojedinih obrtničkih pokušaja, u Hrvatskoj je u drugoj polovici XX. st. postojala industrijska proizvodnja stapnih kompresora za rashladne uređaje u tvornici Termomehanika u Sesvetama kraj Zagreba. U razvoju su važan doprinos dali stručnjaci Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, naročito → Veljko Brlek koji je bio glavni projektant i konstruktor većine tipova. Razvijena su tri niza rashladnih kompresora: poluhermetski za najmanje kapacitete i dva tipa otvorenih za srednje i velike kapacitete. Sva tri tipa proizvodila su se s dva, četiri i šest cilindara, čime je postignuta racionalna serijska proizvodnja s manjim brojem različitih sastavnih dijelova, a pokriven je širok raspon rashladnih učinaka od nekoliko kW do jednog MW. Tim su se kompresorima opremale mnoge industrijske hladnjače i druga rashladna postrojenja u zemlji, a dijelom i u inozemstvu. Proizvodnja je zamrla potkraj XX. st. pod pritiskom strane konkurencije te loše domaće gospodarske politike. Jedan od razloga je i sve veća zastupljenost vijčanih kompresora, ne samo u rashladnoj tehnici već i u drugim područjima.

Nastava

Visokoškolsko obrazovanje u području tehničkih znanosti u Hrvatskoj započelo je osnutkom Kraljevske tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. Uobičajeno je da se kompresori obrađuju u sklopu kolegija vezanih uz tehniku hlađenja. Tako je i prema nastavnim programima Škole, a od 1926. Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, → Josip Miler predavao kolegij Kompresori i rashladni strojevi. Dio posvećen kompresorima obuhvaćao je stapne i turbokompresore s analizom termodinamičkog, hidromehaničkog i mehaničkog ponašanja stroja te prikazom osnovnih konstrukcijskih rješenja stroja i glavnih dijelova. Kolegij je 1937. preuzeo → Fran Bošnjaković, a 1954. V. Brlek. U nastavnom programu Fakulteta strojarstva i brodogradnje iz 1968. kolegij Kompresori odvojen je od kolegija Tehnika hlađenja te su mu pridružene i konstrukcijske vježbe. Od 1991. nositelj kolegija Stapni kompresori bio je → Mladen Andrassy, a od 2014. je Marino Grozdek. Nastava se danas odvija pri Zavodu za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku.

Na ostalim visokim učilištima u Hrvatskoj nastava iz područja kompresora zastupljena je pri Zavodu za termodinamiku i energetiku Tehničkoga fakulteta u Rijeci (nositelji Vladimir Medica i Branimir Pavković) te pri Katedri za termodinamiku, termotehniku, toplinske strojeve Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (nositelji → Orest Fabris i Radica Gojmir). U srednjoškolskom obrazovanju kompresori se obrađuju u sklopu stručnih predmeta u srednjim tehničkim školama.

Stručna i znanstvena publicistika

Na hrvatskom jeziku malo je objavljenih radova. Prvi sveučilišni udžbenik objavljen je 1925. kao šapirografirana skripta Kompresori i rashladni strojevi po predavanjima J. Milera. Problematika kompresora obrađena je u članku Kompresor, objavljenom u Tehničkoj enciklopediji LZ-a 1980 (autor V. Brlek), u poglavlju Kompresori udžbenika Motori (M. Mikuličić, 1976), u udžbenicima Stapni kompresori (M. Andrassy, 2004) te Kompresori (O. Fabris i M. Grljušić, 2010).

Udruženja

Znanstvenom i stručnom djelatnošću dijelom se bavi Hrvatska udruga za rashladnu, klima tehniku i dizalice topline.

Miler, Josip (Müller) (Tišnov, Češka, 10. XII. 1880 – Zagreb, 31. V. 1965), strojarski inženjer i konstruktor, prvi profesor iz područja termodinamike i toplinskih strojeva Tehničke visoke škole u Zagrebu.

Diplomirao je na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Beču (TH Wien) 1904. Radio je kao inženjer u tvornicama Vulkan u Beču i Maschinen-Fabrik Andritz u Grazu te predstojnik odjela za gradnju kompresora na visoki tlak i poslije Zavoda za studije i laboratorijska ispitivanja Whitehead & Co. u Rijeci. Od 1921. bio je redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu). Ondje je uveo kolegije Tehnička termodinamika, Teorija i gradnja parnih strojeva, Regulacija i kondenzacija, Kompresori i rashladni strojevi, Parne turbine i Eksplozivni motori, za koje su na temelju njegovih predavanja izdane skripte. Bio je osnivač Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve i njegov dugogodišnji nadstojnik (1930−62). Umirovljen je 1962.

Bavio se ispitivanjima i izgradnjom visokotlačnih kompresora te ispitivanjima novih pogonskih torpednih strojeva. Autor je više monografija i udžbenika među kojima Stacionarni i brodski eksplozivni motori (1950), Parne i plinske turbine (1955−65). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1965).

Carić, Juraj (Svirče, 5. I. 1854 – Jelsa, 5. IV. 1927), pomorski pisac i pedagog, autor prvih djela iz područja nautičkih znanosti u Hrvatskoj.

Pomorsku akademiju završio je u Trstu, a studij matematike, fizike i nautike u Grazu. Nakon položenoga profesorskog ispita u Trstu, radio je u pomorskoj školi u Bakru (1882) te se zauzimao za uvođenje hrvatskoga jezika u pomorske udžbenike. Godine 1890. prešao je na nautičku školu u Dubrovniku, a poslije na pomorsku Nautičku školu u Kotoru, gdje je bio i direktor (1900). Zbog političkih nazora i članaka, austrijske su ga vlasti umirovile 1914., a talijanske uhitile u Jelsi i zatočile 1918. Od 1919., radio je kao referent srednjih stručnih škola za Dalmaciju, a zatim kao inspektor trgovačkih akademija. Ponovno je umirovljen 1922.

Bavio se beletristikom te nautičkim, pedagoškim i pomorsko-političkim problemima, a bio je i zastupnik u Dalmatinskome saboru (1901–08). Carićevo prvo književno djelo je reprezentativan putopis književnosti realizma Slike iz pomorskoga života (1884). Kao pomorski stručnjak i pedagog autor je prvih hrvatskih udžbenika iz područja nautike Elementi matematične geografije (1888) i Nautika (1890). U povodu 400. obljetnice otkrića Amerike, za Maticu hrvatsku napisao je znanstveno-popularno djelo o Kristofu Kolumbu (1892). Njegovi književno-kritički i književni prilozi te članci iz nautike, pomorskoga školstva i pomorske terminologije objavljeni su u mnogobrojnim časopisima i listovima. Naziva ga se osnivačem hrvatske pomorske beletristike i pokretačem hrvatske pomorske terminologije.

Carić, Ćiro (Svirče, 16. XI. 1882 – Dubrovnik, 23. IV. 1962), kapetan duge plovidbe i stručnjak za astronomsku navigaciju.

Nautičku školu završio je 1903. u Kotoru, ispit za kapetana duge plovidbe položio je u Trstu 1907. Nakon studija na Nautičkoj akademiji u Trstu stekao je zvanje profesora nautičkih škola iz matematike i nautike (1915). Za I. svj. rata služio je u austrougarskoj ratnoj mornarici kao poručnik fregate, a poslije kao zapovjednik broda (1918–20). Godine 1921. napustio je plovidbu te počeo predavati nautiku u Nautičkoj školi u Kotoru, a od 1929. do umirovljenja 1950. i u Dubrovniku.

Prvi je u svijetu uveo Gaussov zbrajajući logaritam za računanje zenitne daljine kao metodu astronomske navigacije, čime je postupak učinio bržim i sigurnijim, a po tome je zabilježen i u svjetskoj literaturi. Nakon umirovljenja bavio se kompenziranjem magnetskih kompasa na brodovima. Autor je prvih nautičkih tablica izdanih na hrvatskome i talijanskome jeziku Nautičke table sa praktičnom metodom računanja procijenjene zenitalne udaljenosti (Mareq St. Hilaire) i središnjih tačaka ortodrome (1923−24), a bio je i suradnik Pomorske enciklopedije LZ-a.

Bernfest, Stjepan (Prag, 1. II. 1920 – Zagreb, 27. V. 2010), strojarski inženjer, svjetski prvak u zrakoplovnom modelarstvu.

Diplomirao je strojarstvo 1949. na zagrebačkom Tehničkome fakultetu. Radio je u Željezari Sisak 1950–54., potom kao suradnik u Elektrotehničkom institutu Rade Končar u Zagrebu. Zvanje zrakoplovnoga kontrolora I. klase stekao je 1974. te od tada predaje na Višoj zrakoplovnoj školi u Zagrebu.

Počeo se baviti zrakoplovnim modelarstvom 1934. kao član Aerokluba Karlovac. Na Prvenstvu Kraljevine Jugoslavije 1936. u Zagrebu, bio je prvi u konkurenciji zrakoplovnih modela klase B slobodne konstrukcije na gumeni pogon. Bio je član državne reprezentacije u Ljubljani (1938) te u Londonu (1939) gdje je osvojio drugo mjesto u pojedinačnom plasmanu u konkurenciji osam europskih država. Od 1945. bio je član reprezentacije NR Hrvatske na državnim natjecanjima. Na Prvenstvu svijeta 1950. u Trollhättanu u Švedskoj bio je prvi u konkurenciji modela jedrilica A-2, a 1951. osvojio je kup NR Hrvatske. Iste godine prestao se aktivno baviti modelarstvom.

Veleučilište u Šibeniku, visokoobrazovna ustanova osnovana 2006. koja provodi specijalistički diplomski stručni studij Menadžment i tri studija na preddiplomskoj razini: Menadžment sa smjerovima Turistički menadžment i Informatički menadžment, Promet sa smjerovima Cestovni promet i Poštanski promet te Upravni studij. Na Veleučilištu su akademske godine 2017–18. bila upisana 1103 studenta, a zaposlena 53 djelatnika, od kojih 32 u nastavničkom i suradničkom zvanju.

Promet je studij koji u smjerovima Cestovni promet i Poštanski promet obuhvaća tehničko, tehnološko i organizacijsko obrazovanje potrebno za planiranje, pripremu i vođenje prometnih procesa, gospodarenje opremom i materijalima te unapređenje i praktičnu primjenu suvremenih tehnologija i organizacije u prometu s ciljem postizanja optimalnih tehničko-tehnoloških i ekonomskih efekata uz istodobnu zaštitu okoliša. Studij godišnje završi oko 40 studenata.

Pitzinger, Franz (Enzersdorf, Austrija, 22. V. 1858 – Hofstetten, Austrija, 10. X. 1933), brodograđevni inženjer, projektant ratnih brodova austrougarske mornarice.

Diplomirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien), gdje je počeo raditi kao projektant u poduzeću Clayton & Shuttleworth. Stupio je 1886. u službu austrougarske mornarice kao brodograđevni inženjer u Pomorskom arsenalu u Puli. Radio je u mornaričkom odsjeku pri Ministarstvu rata u Beču (1895) te predavao brodogradnju i brodsko strojarstvo na Mornaričkoj akademiji u Rijeci (1898). Godine 1901. vratio se u Pomorski arsenal u Puli te postao zamjenik direktora (1902) te direktor (1908).







Sudjelovao je u izgradnji brodova Kronprinz Erzherzog Rudolf i Kaiserin Elisabeth u Puli, te bio voditelj gradnje brodova klase Radetzky u tršćanskom brodogradilištu Stabilimento tecnico triestino (1907–08). Bio je projektant nove klase velikih bojnih brodova austrougarske mornarice Ersatz Monarch, koja je 1914. trebala zamijeniti brodove klase Monarch, ali je njihova konstrukcija otkazana zbog početka I. svj. rata. Iste godine bio je unaprijeđen u glavnoga brodograđevnog inženjera te je ostao u mornarici do sloma Austro-Ugarske Monarhije (1918). Autor je udžbenika o brodogradnji Schiffbaukunde (1910) u kojem među prvima navodi elektrolučno zavarivanje kao mogući postupak spajanja u brodogradnji.

Popper, Siegfried (Prag, 5. I. 1848 – Prag, 19. IV. 1933), brodograđevni inženjer, vodeći konstruktor najvećih austrougarskih ratnih brodova.

Nakon studija na visokim politehničkim školama u Pragu i Karlsruheu, stupio je 1869. u austrougarsku mornaricu kao pomoćni tehničar. Od 1871. radio je kao projektant bojnih brodova u brodogradilištima u Trstu i Puli. Imenovan je 1904. glavnim brodograđevnim inženjerom i predstojnikom I. odjela Mornaričko-tehničkog odbora u Puli. Nakon umirovljenja 1907., radio je kao savjetnik brodogradilišta Stabilimento tecnico triestino u Trstu, tada jedinoga brodogradilišta velikih bojnih brodova u Monarhiji, te kao projektant bojnih brodova klase Tegetthoff.







Sveučilište u Beču dodijelilo mu je 1916. počasni doktorat, koji je vratio nakon što je na tom sveučilištu uvedena antisemitska praksa (oko 1930). Pruski kralj ponudio mu je mjesto na Tehničkome sveučilištu u Berlinu (TU Berlin), no Siegfried je odbio tu ponudu. Bio je najznačajniji konstruktor brodova Austro-Ugarske Monarhije, za koju je izradio projekte svih pet klasa bojnih brodova (Monarch, Habsburg, Erzherzog, Radetzky i Tegetthoff) te oklopnih krstaša Kaiser Karl VI. i Sankt Georg. Dio tih brodova porinut je u pulskom Pomorskom arsenalu (→ Uljanik) i riječkom brodogradilištu Ganz Danubius (→ 3. maj). (→ bojni brod)







metalizacija, postupak nanošenja metalnih prevlaka na površinu predmeta radi zaštite od raznih oblika trošenja (adhezija, abrazija, korozija, umor površine), obnavljanja istrošenih dijelova, postizanja bolje toplinske ili električne vodljivosti, dekoracije i dr. Ovisno o tome nastaje li materijal prevlake kemijskom reakcijom ili je prisutan već otprije, razlikuju se kemijski i fizikalni postupci metalizacije. U fizikalne postupke ubrajaju se vruće uranjanje, metalizacija prskanjem, platiranje, nataljivanje, navarivanje, oblaganje, lemljenje i lijepljenje, dok u kemijske spadaju → galvanotehnika, ionska izmjena i redukcija u otopini. Dvije važne metode prevlačenja, difuzijska metalizacija i metalizacija naparivanjem (iz parne faze), mogu biti fizikalnog i kemijskoga karaktera. Većina nabrojenih postupaka daje metalne prevlake koje uz podlogu prianjaju adhezijom, dok se nekim metodama prevlačenja dobivaju metalne prevlake koje prianjaju čvršće jer nastaje međusloj slitine osnovnog i pokrivnog metala, tako da prevlake čine integralni dio obrađivanih predmeta. Znanstvenoistraživačkim radom, kao i provedbom metalizacije u području gospodarstva bavi se → inženjerstvo površina.

Brnić, Josip (Sv. Ivan, Krk, 31. III. 1951), strojarski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1976. na Tehničkom fakultetu u Rijeci, magistrirao 1983. na Fakulteti za strojništvo u Ljubljani, te doktorirao 1988. disertacijom Analiza stanja naprezanja poprečnih presjeka statički opterećenih grednih elemenata (mentor R. Ruman) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Radio je u poduzeću Brodoprojekt u Rijeci (1976−90) kao projektant specijalnih objekata. Od 1977. radi u Zavodu za tehničku mehaniku Tehničkoga fakulteta u Rijeci; od 1996. je redoviti profesor. Predaje kolegije Statika, Nauka o čvrstoći I−II, Metoda konačnih elemenata čvrstih tijela, Optimalni dizajn konstrukcija. Bio je prodekan (1993−94) te u dvama mandatima dekan (1994−96. i 1996–98) Fakulteta, a od 2002. predstojnik je Zavoda za tehničku mehaniku. Bio je prorektor za znanost i međunarodnu suradnju (1998−99) te rektor (1999−2000) Sveučilišta u Rijeci.

Autor je knjiga i udžbenika Nauka o čvrstoći (1991), Mehanika i elementi konstrukcija (1993), Elastomehanika i plastomehanika (1996), Statika (2004). Analiza deformabilnih tijela metodom konačnih elemenata (s M. Čanađijom, 2009), Osnove optimizacije mehaničkih konstrukcija (2013). Član je suradnik HAZU-a od 1997., u trajnome zvanju od 2008., redoviti član HATZ-a te član Međunarodne akademije inženjerstva u Moskvi od 2013. Dobitnik je državne Godišnje nagrade za znanost 1997. i Nagrade za životno djelo 2018. te Nagrade HAZU 2010.

Turkalj, Goran (Rijeka, 5. V. 1965), strojarski inženjer, stručnjak za numeričku mehaniku konstrukcija.

Na Tehničkome fakultetu u Rijeci diplomirao je 1990., magistrirao 1996. te doktorirao 2000. disertacijom Nelinearna analiza stabilnosti tankostjenih grednih struktura (mentor → J. Brnić). Karijeru je započeo kao projektant u ljevaonici tvornice Torpedo u Rijeci (1990) te radom u Hrvatskim željeznicama kao voditelj održavanja vučnih vozila (1990–92). Od 1993. radi na Tehničkome fakultetu u Rijeci, od 2007. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Računarska analiza konstrukcija, Čvrstoća konstrukcija, Mehanika i elementi konstrukcija, Nelinearna analiza konstrukcija, Stabilnost konstrukcija. Bio je voditelj stručnoga studija strojarstva (2002–03) te Laboratorija za numeričku analizu konstrukcija (2004–10), a od 2002. vodi Katedru za čvrstoću konstrukcija te od 2010. Laboratorij za dinamičku izdržljivost konstrukcija. Bio je dekan u dvama mandatima (2010–16).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuju računarsku mehaniku, stabilnost konstrukcija te numeričko modeliranje grednih i okvirnih konstrukcija. Autor je udžbenika Nauka o čvrstoći I−II (2004−06., s J. Brnićem) te dobitnik Godišnje državne nagrade za znanost 2005.

Smoljan, Božo (Pula, 21. III. 1952), strojarski inženjer, stručnjak za materijale.

Diplomirao je 1977., magistrirao 1985. na Tehničkome fakultetu u Rijeci te doktorirao 1991. disertacijom Prilog optimizaciji ciklične termičke obrade domaćih čelika za poboljšanje (mentor V. Đorđević) na Mašinskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao projektant u odjelu Tople obrade pri poduzeću Torpedo u Rijeci (1978–81). Na Tehničkome fakultetu u Rijeci radi od 1979., a od 2000. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Materijali, Ispitivanje materijala, Postupci toplinske obrade i Termalni procesi materijala. Bio je voditelj Laboratorija za ispitivanje materijala (1995–2005), osnivač i voditelj Samostalne katedre za materijale (2001–05), osnivač je i predstojnik Zavoda za materijale od 2005. te voditelj Laboratorija za toplinsku obradu materijala od 2010.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa uključuju toplinsku obradbu i inženjerstvo površina, ispitivanje materijala i karakterizaciju te razvoj računalne simulacije procesa gašenja čelika. Voditelj je više međunarodnih i domaćih znanstvenih projekata. Autor je udžbenika Osnove toplinske obrade čelika (1997), Toplinska obradba čelika, sivog i nodularnog lijeva (1999) te zamjenik glavnog urednika časopisa Archives of computational materials science and surface engineering od 2009. Osnivač je Hrvatskoga društva za termalne procese materijala (2015). Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost 2002.