Krstelj, Vjera (Rijeka, 13. II. 1939), strojarska inženjerka, stručnjakinja za nerazorna ispitivanja.

U Zagrebu je diplomirala 1963. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu, a na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) magistrirala je 1970. te doktorirala 1982. disertacijom Teoretska analiza deformacije energetskog polja uslijed tehnoloških nehomogenosti u korelaciji sa stvarnim kriterijem ocjene kvalitete (mentor → J. Pirš). Na FSB-u radila je od 1963., gdje je od 1996. bila redovita profesorica, a umirovljena je 2006. Predavala je kolegije Defektoskopija, Fizička ispitivanja materijala, Tehnička kontrola te je uvela kolegije Kontrola bez razaranja i Osnove osiguravanja kvalitete. Bila je voditeljica Laboratorija za defektoskopiju (danas Laboratorij za nerazorna ispitivanja) (1964−94), prodekanica (1990−94) te dekanica (1994−96). Osnovala je Zavod za kvalitetu, kojega je bila prva predstojnica (1997−2003), te prvi u Hrvatskoj Centar za transfer tehnologije (CTT), kojega je bila direktorica (1996−2006).

Bavi se osiguravanjem i unapređenjem kvalitete, razvojem sustava kvalitete te ocjenom osjetljivosti i prikladnosti nerazornih ispitivanja. Suautorica je knjige Preporuka o izobrazbi osoblja u području kontrole bez razaranja (1983), udžbenika Ultrazvučna kontrola. Odabrana poglavlja (2003) te priručnika Penetrantska kontrola (2005). Predsjednica je Hrvatskoga društva za kontrolu bez razaranja od 1989. i Hrvatskoga inženjerskog saveza od 2011. Bila je osnivačica i prva predsjednica udruge Hrvatski laboratoriji CROLAB (2003), pridonijela je osnivanju Veleučilišta Velika Gorica (2003) bila je predsjednica Europske federacije za nerazorna ispitivanja (2009−12).

Kralj, Slobodan (Subotica, 7. IV. 1945 − Zagreb, 29. IX. 2024), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1971., magistrirao 1979. te doktorirao 1985. disertacijom Utjecaj podloga pri zavarivanju na veličinu uzdužne sile stezanja u zavaru (mentor → S. Jecić). Radio je kao tehnolog za zavarivanje u pogonu velikih rotacijskih strojeva tvornice Rade Končar u Zagrebu (1971−73). Od 1973. radio je na Fakultetu, od 1996. kao redoviti profesor, a umirovljen je 2006. Predavao je kolegije Zavarivanje, Tehnologija II−III, Strojevi i uređaji za zavarivanje, Tehnologično oblikovanje zavarenih konstrukcija i Metalurgija zavarivanja. Bio je voditelj Laboratorija za zavarivanje (1985−89), predstojnik Zavoda za tehnologiju (1992−97), voditelj Katedre za zavarene konstrukcije (od 1989) te dekan Fakulteta (1996−98). Predavao je na Fakultetu strojarstva i računarstva u Mostaru od 1993.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su podvodno mokro zavarivanje, razvoj dodatnih materijala za zavarivanje, lemljenje, lijepljenje dodatnih materijala za zavarivanje, robotika u zavarivanju te primjena lasera. Suautor je udžbenika Osnove zavarivačkih i srodnih postupaka (sa Š. Andrićem, 1992) te djela Laserska tehnika. Priručnik (sa Z. Kožuhom i T. Misirom, 2015) i Zavarivački i srodni postupci. Priručnik (sa Z. Kožuhom, Š. Andrićem i J. Eržišnik, 2015). Bio je glavni urednik časopisa Zavarivanje (1979−89) te predsjednik Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja (1989−93).

Anžek, Mario (Zagreb, 22. IX. 1945), elektrotehnički inženjer, stručnjak za transportnu telematiku i inteligentne transportne sustave.

Na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1972., magistrirao 1985. te doktorirao 1996. disertacijom Informacijski model raspodijeljenog sustava upravljanja cestovnim prometom. Radio je u poduzeću Nikola Tesla u Zagrebu (danas Ericsson Nikola Tesla) 1972−97., u početku kao samostalni projektant, a potom direktor poslovnice prometnih sustava, tj. rukovoditelj projektiranja informacijskih sustava u prometu. Bio je ovlašteni projektant i direktor sektora u Peek Traffic Corporation u Houstonu (1997−2001). Od 2001. radio je na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu, od 2006. kao redoviti profesor, a umirovljen je 2010. Predavao je kolegije Cestovna telematika, Telematička sučelja i Prijenosni mediji. Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su inteligentni transportni sustavi i transportna telematika. Glavni je urednik časopisa Promet – Traffic&Transportation od 2007. Od iste godine član je HATZ-a.

Opalić, Milan (Gornja Pastuša kraj Petrinje, 2. X. 1949), strojarski inženjer, stručnjak za prijenos snage i gibanja.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1975., magistrirao 1980. te doktorirao 1984. disertacijom Prilog istraživanju opteretivosti bokova pužnih kola pužnih prijenosika (mentor → E. Oberšmit). Od 1975. radio je na Fakultetu, gdje je od 2001. redoviti profesor, a umirovljen je 2015. Predavao je kolegije Elementi strojeva I−III, Tehničko crtanje, Tehnologično oblikovanje i Konstrukcijski elementi robota. Bio je predstojnik Zavoda za konstruiranje (2001−15). Područja njegova interesa su elementi strojeva i konstruiranje, te prijenos snage i gibanja. Suautor je više rješenja za izradbu čeličnih ležajnih čahura te računalnoga programa za proračun zupčastih prijenosničkih parova koji se rabi na Fakultetu. Autor je sveučilišnoga udžbenika Prijenosnici snage i gibanja (Zagreb, 1998) te suautor sveučilišnih udžbenika Tehničko crtanje (s M. Kljajinom i S. Sebastijanovićem, 2003), Recikliranje električnih i elektroničkih proizvoda (s M. Kljajinom i A. Pintarićem, 2006) i Inženjerska grafika (s M. Kljajinom, 2010).

Prodam, Guido (Rijeka, 12. IX. 1882 − Budimpešta, 1. VII. 1948), konstruktor zrakoplova i pilot.

Od 1910. boravio je u Budimpešti, gdje je surađivao s konstruktorom Ernom Horvathom i letio njegovim zrakoplovima, te postao jedan od prvih letača i konstruktora zrakoplova u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Godinu dana nakon prvoga hrvatskog uzleta Penkalina zrakoplova u Zagrebu, Prodam je održao prvi javni let u Rijeci 11. XII. 1911., postavši ujedno prvim zrakoplovcem u tadašnjoj državi koji je letio nad morem. Uzletio je s područja industrijske zone Piope, letio do Lovrana i natrag brzinom od 90 km/h na visini manjoj od 100 m zbog jaka vjetra. Drugi let preko Kvarnerskoga zaljeva ostvario je 17. V. 1912., kada je postao prvim zrakoplovcem koji je, iako prisilno, sletio na morsku površinu. Plan leta bio je preletjeti Učku, no zbog kvara motora sletio je u blizini Lovrana na udaljenosti većoj od 1 km od obale. Torpiraljka koja je pratila Prodamov let vratila ga je na obalu, gdje ga je s pobjedničkim vijencem dočekala publika koja let nije smatrala neuspjelim. Zrakoplov je izvučen iz mora idućega dana, a nagađa se da se radilo o aparatu Prodam I, prvom od ukupno tri jednokrilca koje je izradio u Budimpešti. Taj je zrakoplov bio jednosjed, raspona krila 8 m, a izradio ga je 1912. Iste godine izradio je i Prodam II, dvosjed raspona krila 9 m, duljine 8,2 m i mase 180 kg, koji je postizao brzinu od 50 čv (25,7 m/s). Iduće je godine prema državnome kriteriju za vojne zrakoplove izradio Prodam III, dvosjed raspona krila 11 m, duljine 8,5 m, mase 360 kg, koji je postizao brzinu od 62 čv (31,9 m/s), ali Prodamova konstrukcija nije prihvaćena u vojsci. Godine 1915. dragovoljno je pristupio austrougarskoj vojsci, a u zrakoplovstvo je ušao 1916., kada je letio zrakoplovom FliK 17 D. Na talijanskom je ratištu stradao 1918., kada je srušen u zračnoj borbi s britanskim Kraljevskim zračnim snagama te je teško ozlijeđen završio u zarobljeništvu. Nakon rata vratio se u Mađarsku te neko vrijeme radio u budimpeštanskom poduzeću za proizvodnju zrakoplova MAG. Uz hrvatski jezik, govorio je njemački, mađarski, talijanski i francuski. Svoj imetak posmrtno je ostavio mađarskom zrakoplovstvu.

Salamon, Velimir (Zagreb, 7. XI. 1945), brodograđevni inženjer, stručnjak za hrvatsku tradicijsku brodogradnju.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1977., magistrirao 1986. te doktorirao 1997. disertacijom Multidisciplinarni pristup rekonstrukciji povijesnog broda − primjer rekonstrukcije gajete falkuše (mentor → V. Čorić). Radio je u poduzeću Westinghouse Electric Corporation iz Pennsylvanije na izgradnji NE Krško od 1977., kao savjetnik za montažu, inicijalni pogon i održavanje opreme. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu radio je od 1979. kao asistent iz kolegija Elementi strojeva i konstrukcija, Nacrtna geometrija s tehničkim crtanjem te Metodičko konstruiranje, a od 2000. predavao je na Grafičkome fakultetu u Zagrebu, od 2006. kao izvanredni profesor iz kolegija Grafički strojevi te Automatika i održavanje grafičkih strojeva. Umirovljen je 2010.

Bavi se očuvanjem hrvatske tradicijske brodograđevne baštine, projektiranjem i gradnjom tradicionalnih drvenih brodica, osobito komiške falkuše, jadranske bracere i omiške sagitte. Bio je glavni istraživač pri izradbi replike komiške gajete falkuše (1997) koja je izrađena za svjetsku izložbu Expo’98. u Lisabonu, na temu Oceani, nasljeđe za budućnost, kada je RH prvi put sudjelovala na svjetskoj izložbi. Autor je izložbe Terce jadranskih brodica (2011) u → Tehničkome muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Jedan je od osnivača i član upravnoga odbora kulturne udruge Ars Halieutica od 1999.

Budicki, Ferdinand (Zagreb, 11. IV. 1871 – Zagreb, 25. VI. 1951), pionir automobilizma, biciklizma i zrakoplovstva.

U Varaždinu je izučio bravarski zanat (1886–90). U Beču je radio i položio majstorski strojarski ispit. Radio je i u Grazu, Budimpešti, poduzeću Siemens u Münchenu i Nürnbergu, te u Berlinu u biciklističkome poduzeću Albatros. U Zagrebu je u Marovskoj ulici 24 (danas Masarykova) 1898., kao nadopunu postojećoj mehaničarskoj radionici, otvorio trgovinu šivaćih strojeva i bicikala K touristu, koje je ponuda kasnije proširena pisaćim strojevima, strojevima za pletenje, klavirima, loncima za brzo kuhanje i dr. Budickijeva se trgovina među ostalim isticala dugotrajnim jamstvima za proizvode te time što su ponudu činili i tečajevi za njihovu uporabu (primjerice tečaj brzoga kuhanja).

Bio je član varaždinskoga kluba biciklista te djelatan u popularizaciji biciklizma, a njegovo osmomjesečno putovanje biciklom Europom i dijelom sjeverne Afrike (1897−98) u kojem je prešao 16 758 km popratio je zagrebački tisak te više europskih novina.

Prvi je 1901. u Zagreb dovezao automobil i motocikl. Rabljeni automobil marke Opel dovezao je iz Beča. Automobil je bio pogonjen jednocilindričnim motorom snage 3,5 KS (2,6 kW), a snaga se na stražnje kotače prenosila lancem. Masa mu je bila 520 kg, najveća brzina iznosila je 20 km/h, a potrošnja goriva 10 l/100 km. Budicki je naučio voziti iz kratke poduke austrijskoga sportaša i industrijalca Otta Beyschlaga te promatrajući vozače električnoga tramvaja. Sudjelovao je u mnogim motociklističkim i automobilističkim utrkama u Zagrebu i inozemstvu. Motorom Laurin & Klement 1902. put od Beča do Zagreba prešao je za rekordnih 13 h i 45 min, tijek puta praćen je na Trgu bana Josipa Jelačića, a uspjeh su prenijele mnogobrojne svjetske novine. Srednjoeuropskim je cestama 1903. motorom Puch prešao 6000 km u 28 dana. S Mirkom Botheom, Rudolfom Kráalom i Francom Mannsbarthom 1905. balonom Turul letio je od Zagreba preko Sljemena do gornjostubičkoga Slanoga Potoka, te od Zagreba do Mraclina kraj Velike Gorice. Također je balonom 1906. letio iz Zagreba u Bašku na Krku.







Obrt je selio više puta, a u doba kada se nalazio na uglu Ilice i Gundulićeve ulice, 1902. proširen je ponudom automobila te je tako Zagreb dobio prvi autosalon. Prvi modeli auta koje je prodavao bili su oni tvornice Adam Opel AG, a imao je i zastupnišva Ford Motor Company, Daimler AG i Puch. Kako Budickomu bečka vozačka dozvola nije priznata, pristupio je prvomu ispitu za dobivanje vozačke dozvole koji je održan 1910. u Zagrebu, a dodijeljena mu je vozačka dozvola serijskoga broja 1. Budicki je podučavao vožnju od 1904., te je tako vožnji podučio i članove povjerenstva koje mu je dodijelilo vozačku dozvolu, a 1910. i službeno je otvorio prvu autoškolu. Imao je i obrt za prijevoz putnika, najprije automobilom od 1904. i autobusom od 1909., a od 1911. i taksi-službom. Obrt za prijevoz zatvorio je 1921.

Jedan je od osnivača Hrvatskoga koturaškog (biciklističkog) kluba Orao (1904) i Hrvatskoga automobilskoga kluba (1906) te je bio član uprave Hrvatskoga športskog saveza (1911–14). Kao uspješan obrtnik, bio je vijećnik Trgovinske zanatske komore te suosnivač gospodarstvenoga sajma Zagrebački zbor (1909) (danas Zagrebački velesajam). Budickom u čast, u je Zagrebu 2013. otvorena stalna izložba starodobnih automobila nazvana njegovim imenom.

Malenica, Šime (Split, 11. XI. 1965), brodograđevni inženjer, stručnjak za hidroelastične probleme brodova i pomorskih objekata.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1990., a na Sveučilištu Pierre et Marie Curie (UPMC) u Parizu magistrirao je 1991. te doktorirao 1994. disertacijom Difrakcija trećeg reda i interakcija struje-valovi za uspravni vertikalni valjak (Diffraction de troisième ordre et interaction houle-courant pour un cylindre vertical en profondeur finie). Karijeru je započeo na Francuskom institutu za naftu (Institut Français du Pétrole), gdje je radio tijekom doktorskoga studija, a od 1995. radi u klasifikacijskom društvu Bureau Veritas u Parizu. Ondje je nastavio istraživački rad u području hidrodinamike, bio je voditelj odjela za vodne objekte te je zamjenik direktora Odjela istraživanja od 2008. Izvanredni je profesor u naslovnom zvanju FSB-a te pozvani predavač i mentor doktoranada na sveučilištima u Hrvatskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Norveškoj.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuju hidromehaniku, hidroelastičnost brodskih konstrukcija, numeričke metode te softver za izravan izračun strukturnog odziva broda. Suautor je računalnog programa Hydrostar za analizu opterećenja brodova i pomorskih objekata izazvanih valovima. Voditelj je razvoja računalnog programa Homer za analizu opterećenja brodova i pomorskih objekata izazvanih valovima, koji uzima u obzir i hidrostrukturalne fenomene. Bio je gostujući urednik časopisa International Journal of Naval Architecture and Ocean Engineering (IJNAOE) 2014. i član je uredništva časopisa Marine Structures. Počasni je profesor Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je nagrade HAZU-a 2014., te dopisni član od 2016.

Pečornik, Miroslav (Varaždin, 6. XI. 1908 − Varaždin, 9. II. 2000), strojarski inženjer, stručnjak za hidromehaniku i termodinamiku.

Diplomirao je 1932. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu. Radio je u tvornici tekstila u Varaždinu, najprije kao volonter, a od 1933. kao inženjer, gdje je sudjelovao u izradbi novih tvorničkih strojeva. Od 1935. radio je u poduzeću Drava tvornica žigica u Osijeku, a od 1949. u institutu za turbinske strojeve Turboinštitut u Ljubljani. Na ljubljanskom fakultetu arhitekture, građevine i geodezije upisao je diplomski studij iz područja hidrodinamike (1958), a na fakultetu rudarstva, metalurgije i kemijske tehnologije habilitirao se 1959. radom Hidrauličke karakteristike cjevovoda s posebnim osvrtom na prijelazno područje. Godine 1960. izabran je za izvanrednoga profesora na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Na Strojarskome fakultetu u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci) radio je od 1962., gdje je od 1968. bio redoviti profesor, a od 1973. vanjski suradnik. Predavao je kolegije Mehanika fluida i Osnove hidrauličkih strojeva. Bio je dekan (1964−66) i prodekan (1966−68) Fakulteta. Umirovljen je 1978.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su hidromehanika i termodinamika, a važan doprinos ostvario je jednadžbom za određivanje koeficijenta trenja u prijelaznom području između laminarnog i turbulentnog strujanja (Pečornikova jednadžba). Autor je udžbenika Mehanika fluida (1972), Tehnička mehanika fluida (1985), Zbirka zadataka iz mehanike fluida (1995), a Strojarski priručnik Bojana Krauta (1982) preveo je sa slovenskoga na hrvatski.

Esih, Ivan (Zagreb, 28. VI. 1929 − Zagreb, 16. XII. 2015), kemijski inženjer, stručnjak za zaštitu površina.

Na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu diplomirao je 1954. te doktorirao 1970. disertacijom Studij mehanizma atmosferske korozije željeza i ugljičnog čelika. Radio je u Zagrebu u Institutu za kemiju silikata JAZU (1954−55), Društvu za zaštitu materijala Hrvatske (1956−59) i tvornici Kemika (1959−61). Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu radio je od 1961. kao docent, od 1977. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije iz područja kemije, korozije i zaštite materijala. Bio je voditelj Katedre za zaštitu materijala i utemeljitelj Laboratorija (1961), prodekan (1966−67., 1972−76), te predstojnik Zavoda za tehnologiju (1976−80) i Zavoda za zavarene konstrukcije. Umirovljen je 1999. Kao prodekan Fakulteta bio je i voditelj Centra za izvanredni studij u Slavonskome Brodu (→ Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu) 1966−67.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa bili su procesi korozije metala, zaštitne prevlake, primjena galvanoformiranja u izradbi kalupa te priprema kompozitnih materijala. Suautor je knjiga Tehnologija zaštite od korozije I−II (1990−92) te autor udžbenika Osnove površinske zaštite (2003). Bio je jedan od osnivača i predsjednik (1982−2003) Hrvatskoga društva za zaštitu materijala, te predsjednik Saveza inženjera i tehničara za zaštitu materijala Jugoslavije (1989−91).

Žiha, Kalman (Sombor, 24. VII. 1948), brodograđevni inženjer, stručnjak za konstrukciju plovnih objekata.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1973., magistrirao 1978. i doktorirao 1989. disertacijom Projektiranje brodske konstrukcije na osnovi pouzdanosti određene statističkim postupcima (mentor → V. Žanić). Raditi je počeo u Brodograđevnoj industriji Split na primjeni računala u projektiranju, konstrukciji i proizvodnji brodova (1973−75). U Sveučilišnom računskom centru (SRCE) u Zagrebu bio je zaposlen kao informatičar u Odjelu za istraživanje, nastavu i razvoj 1975−90., a 1990−94. radio je u splitskom brodogradilištu na istraživanju i razvoju novih plovnih objekata kao viši znanstveni suradnik Instituta za razvoj. Na FSB-u, gdje je povremeno bio angažiran još od 1982., redoviti je profesor bio od 2006. Predavao je kolegije Konstrukcija broda, Osnivanje brodogradilišta, Osnove brodogradnje i dr. Bio je voditelj Laboratorija za primjenu računala u brodogradnji (1995−2002), predstojnik Zavoda za brodogradnju i pomorsku tehniku (2000−04) te voditelj Katedre za gradnju plovnih objekata (2008−14). Umirovljen je 2014.

Autor je patenta Postupak za određivanje istisnine uzdužno deformiranih brodova (2002). Bio je znanstveni urednik časopisa Brodogradnja (2005−14), a od 2014. glavni urednik. Počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljeno mu je 2015.

Buljan, Rudolf (Sarajevo, 17. XII. 1925 − Zagreb, 13. V. 1992), strojarski inženjer, stručnjak za nuklearnu tehniku.

U Zagrebu na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) diplomirao je 1954., na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) magistrirao je 1962. U poduzeću Viadukt u Zagrebu radio je kao pogonski tehničar (1951−54) i voditelj poslova mehanizacije na gradilištima (1954−57). Na Brodarskom institutu u Zagrebu bavio se istraživanjem nuklearne i reaktorske tehnike za mirnodopsku primjenu nuklearne energije (1957−69). Na Institutu Boris Kidrič u Vinči u Srbiji sudjelovao je u završnoj montaži nuklearnoga reaktora (1959), a na Institutu Jožef Štefan u Ljubljani u projektiranju nuklearne elektrane (1962). Od 1961. predavao je na FSB-u, gdje je od 1980. bio viši predavač. Predavao je kolegije iz područja nuklearne i reaktorske tehnike te primjene nuklearne energije. Te je kolegije istodobno predavao i na Tehničkome fakultetu u Rijeci.

Područja njegova stručnog interesa su nuklearna tehnika, metrologija te stručna terminologija iz područja nuklearne i reaktorske tehnike. Suautor je knjige Nuklearna propulzija (1967) te autor knjiga Nuklearni dio brodskog nuklearnog postrojenja (1961) i Abecedni indeks mjernih jedinica (1999). Radio je na stručnoj terminologiji iz područja nuklearne i reaktorske tehnike za Tehnički rječnik I−II (1969) i Rječnik brodograđevnih, strojarskih i nuklearnih tehničkih naziva (1979). Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa → Strojarstvo od 1972. te glavni urednik časopisa Tehničke informacije od 1977.

Pomorski fakultet u Rijeci, visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Rijeci, osnovana 1949. kao Viša pomorska škola. Fakultet izvodi sveučilišne preddiplomske i diplomske studijske programe iz područja pomorstva i pomorskoga prometa te integrirani kooperativni poslijediplomski sveučilišni studij Pomorstvo. Na Fakultetu studira gotovo 2000 studenata, a zaposlenih je oko 110, od kojih 75 u nastavničkom i suradničkom zanimanju.







Povijesni razvoj

Početci pomorskog obrazovanja u Rijeci sežu u 1857., kada je otvorena → Mornarička akademija koja je u Rijeci neprekidno djelovala 1866−1914., a upisivali su je polaznici iz čitave Austro-Ugarske Monarhije.

Nakon više od tri desetljeća prekida, visokoškolsko pomorsko obrazovanje u Rijeci ponovno je uspostavljeno 1949. osnutkom Više pomorske škole. Škola je bila organizirana u tri odjela: Pomorsko-nautički, Brodostrojarski i Pomorsko-ekonomski. U sljedećim godinama osnovani su Radiotelegrafski odsjek (1956), Elektrostrojarski odjel željezničkoga smjera (1960), Zavod za pomorsku navigaciju i pogon broda (1964), Interfakultetski studij brodostrojarske i nautičke struke (1969) te Odjel za lučki transport (1969). Na riječkom Ekonomskome fakultetu 1971. osnovan je međufakultetski studij za pomorski saobraćaj s Odjelom za pomorstvo i saobraćaj. Ujedinjenjem Odjela sa Školom, 1978. nastao je Fakultet za pomorstvo i saobraćaj.

Na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj od 1980. stjecali su se magisteriji i doktorati iz područja tehnologije prometa, a nabavljeni su i prvi nautički simulator (1980) i prvi simulator za studente brodostrojarskog smjera (1987).

Fakultet je 1992. preimenovan u Pomorski fakultet, a 1998. podijeljen je u dvije samostalne obrazovne ustanove: Visoku pomorsku školu u Rijeci i Odjel za pomorstvo Sveučilišta u Rijeci. Te su ustanove ponovno ujedinjene 2001. u Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci, koji djeluje do danas.

Dekani ove visokoškolske ustanove bili su Ladislav Tambača, → Luka Dančević, → Boris Prikril, Milan Stojković, Vladimir Medanić, → Branko Bonefačić, → Rudolf Capar, → Predrag Stanković, Aleksandar Dolinar, → Dinko Zorović, → Pavao Komadina, → Edna Mrnjavac, → Hrvoje Baričević, → Boris Pritchard, → Serđo Kos, Alen Jugović.

Organizacija

Fakultet čini pet zavoda i tri samostalne katedre: Zavod za nautičke znanosti, Zavod za brodsko strojarstvo i energetiku, Zavod za elektrotehniku, automatiku i informatiku, Zavod za logistiku i menadžment u pomorstvu i prometu, Zavod za tehnologiju i organizaciju u pomorstvu i prometu, Katedra za društvene znanosti, Katedra za prirodne znanosti i Katedra za strane jezike. Nastavni, znanstveni i visokostručni rad provodi se putem pet preddiplomskih i pet diplomskih studijskih programa te jednog poslijediplomskoga sveučilišnog studija.

Nautika i tehnologija pomorskog prometa je preddiplomski i diplomski studij za stjecanje kompetencija za vođenje i upravljanje brodom te sudjelovanje u upravljanju brodskim poduzećima ili upravljanje pomorskom plovidbom, sudjelovanje u pomorskim gospodarskim djelatnostima i upravljanje poduzećima i ustanovama vezanima uz pomorstvo.

Brodostrojarstvo te Brodostrojarstvo i tehnologija pomorskog prometa su preddiplomski i diplomski studiji za stjecanje kompetencija za upravljanje i održavanje brodskih strojnih sustava te iskustva u upravljanju pomorskim i prometnim ustanovama i poduzećima kojima su djelatnosti usko vezane uz brodsko strojarstvo i pomorstvo općenito.

Elektroničke i informatičke tehnologije u pomorstvu je preddiplomski i diplomski studij za stjecanje kompetencija za vođenje, planiranje i održavanje elektroničkih i informatičkih sustava automatike na brodovima, postrojenjima za podmorska istraživanja i sličnim sustavima u pomorskome gospodarstvu.

Logistika i menadžment u pomorstvu i prometu je preddiplomski i diplomski studij za stjecanje kompetencija za vođenje pomorskih organizacijskih poslovnih sustava i procesa u gospodarskim djelatnostima kao što su brodska, lučka, transportna, brodograđevna ili ribarska poduzeća, te za sudjelovanje u upravljanju pomorskim i prometnim ustanovama i poduzećima.

Tehnologija i organizacija prometa je preddiplomski i diplomski studij za stjecanje kompetencija za obavljanje poslova u širokom području tehnologije prometa u pomorskim i prometnim ustanovama i poduzećima kojima su djelatnosti vezane uz pomorstvo i promet (primjerice luke, lučke uprave, brodari, agencije, otpremnici, carina, cestovni i željeznički prijevoznici, lučke kapetanije, ministarstvo nadležno za pomorstvo i promet).

U suradnji sa splitskim Pomorskim fakultetom, Pomorski fakultet u Rijeci nositelj je poslijediplomskoga međusveučilišnog studija Pomorstvo. Studijski program provodi se unutar sedam studijskih smjerova: Nautičke znanosti, Pomorski energetski i strojni sustavi, Elektronika i pomorske komunikacije, Logistika i management u pomorstvu i prometu, Lučki sustavi i tehnološki procesi u prometu, Zaštita mora i priobalja te Vojni pomorski sustavi.

Znanost i izdavaštvo

Znanstvena istraživanja provode se od osnutka 1949., a kao rezultat stvaralačke aktivnosti nastavnika, Fakultet je nakladnik mnogih udžbenika, priručnika i časopisa. Časopis Pomorstvo – Scientific Journal of Maritime Research (→ Pomorstvo) izlazi od 1999., a sljednik je Zbornika koji je izlazio od 1964. Izlazi dva puta na godinu (do 2006. jednom na godinu), a ondje se objavljuju znanstveni i stručni radovi iz područja pomorstva te drugih znanstvenih područja poput nautike, brodostrojarstva, astronomije, ekologije, pomorske ekonomije, tehnologije prometa i transporta i dr. Radovi objavljeni u časopisu uvršteni su u baze podataka Emerging Sources Citation Index (Clarivate Analytic) i WoSCC (od engl. Web of Science Core Collection). S Društvom za proučavanje i unapređenje pomorstva RH, Fakultet je suizdavač Pomorskoga zbornika, multidisciplinarnoga časopisa u kojem se objavljuju znanstveni i stručni radovi iz područja tehničkih i društvenih znanosti vezani uz pomorstvo i promet, a koji izlazi jedanput na godinu od 1963.

Nastava

Fakultet razvija postojeće obrazovne programe i kreira nove koji se pojavljuju razvojem pomorstva i pravne regulative u pomorstvu, ponajprije primjenom regulative koju je donijela Međunarodna pomorska organizacija (International Maritime Organization, IMO). Nastava se izvodi u prostorima opremljenima suvremenom i složenom opremom, kao što su nautički brodostrojarski simulatori, laboratorij s radijskim uređajima za pomorske komunikacije, praktikum s uređajima rashladne tehnike, elektronički laboratorij i dr. Praktični dio nastave izvodi se na školskome brodu Kraljica mora te na poligonu za sigurnost na moru i protupožarnu zaštitu.

Obrazovanje je usklađeno s međunarodnom konvencijom o standardima osposobljavanja, ovjeravanja i nadzora pomoraca (Standards of Training, Certification and Watchkeeping for Seafarers, STCW). Studenti Fakulteta od 1996. u listu Plima objavljuju reportaže, razgovore s profesorima, uočavaju probleme i iznose ideje za njihovo rješavanje, korisne informacije i zabavni sadržaj.

Dok-Ing d. o. o., poduzeće za razvoj i proizvodnju robotizirane opreme, strojeva i sustava za razminiranje, vatrogastvo i rudarstvo, osnovano u Zagrebu 1991. Poduzeće je isprva prodavalo, instaliralo i servisiralo sustave za satelitsku televiziju, videosustave i druge tehničke uređaje, ali se od 1996. usredotočilo na provođenje humanitarnoga razminiranja na području Hrvatske i susjednih zemalja te započelo razvoj daljinski upravljanih sustava za razminiranje. Godine 1997. u poduzeću je konstruirano daljinski upravljano protuminsko vozilo AMV za lociranje i detoniranje nagaznih mina. U suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta RH, Brodarskim institutom, Fakultetom elektrotehnike i računarstva te Međunarodnim centrom za humanitarno razminiranje u Ženevi unaprjeđuje konstrukciju i djelovanje AMV-a i razvija laki sustav za razminiranje MV-4 i njegovu veću inačicu MV-10, danas najpoznatije strojeve za razminiranje što se rabe u oružanim snagama, vladinim agencijama, humanitarnim organizacijama i privatnim poduzećima u dvadesetak zemalja širom svijeta (Amerika, Švedska, Hrvatska, Irska, Italija, Grčka, Litva, Šri Lanka, Kolumbija, Australija, Libija, Nikaragva, Irak, Azerbajdžan, Norveška, Južna Afrika, Švicarska). S poslovnim partnerom iz Južne Afrike Dok-Ing je 2003. razvio daljinski upravljani bager MVD-XLP niskoga profila (1,2 m) za podzemno kopanje rude u rudnicima platine i kroma. MVD-XLP poslije je prilagođen i za rad u građevinarstvu te za vojne i obrambene potrebe.













Za gašenje požara u rizičnim uvjetima i na nedostupnim terenima osmišljen je 2007. vatrogasni sustav JELKA-4, a 2008. po narudžbi Ruske Federacije vatrogasni sustav JELKA-10 za gašenje požara na industrijskim objektima, tvornicama opasnog i eksplozivnog materijala te petrokemijskim postrojenjima. Godine 2013. dizajniran je i proizveden višenamjenski robotizirani protupožarni sustav MVF-5. Široj javnosti poduzeće je poznato po prototipu gradskoga električnoga automobila XD Concept (danas LOOX), predstavljenome na sajmu automobila u Ženevi 2010. Potkraj 2015. za gradski promet grada Koprivnice proizvedena su dva električna miniautobusa kapaciteta 12 putnika, autonomije kretanja 90−130 km, snage elektromotora 100 kW i maksimalne brizne 90 km/h. Poduzeće svake godine reinvestira 20% prihoda u istraživanje i razvoj hibridnih i električnih pogonskih sustava te modularnih robota za rad u sredinama u kojima ljudskom životu i zdravlju prijeti nuklearna, kemijska ili druga opasnost. U pogonima u Zagrebu (Dok-Ing proizvodnja, Dok-Ing razminiranje, Vatrogastvo, Nove tehnologije i Automotiv) i Slunju (VJ-Eko) te ograncima u SAD-u (Dok-Ing Amerika) i Južnoj Africi (Dok-Ing Afrika), poduzeće zapošljava 220 radnika, a 92% proizvedenih sustava izvozi se. Vjekoslav Majetić, utemeljitelj i vlasnik poduzeća, dobitnik je odličja reda Danice hrvatske s likom Nikole Tesle. Prvi hrvatski električni automobil, XD Concept nalazi se u stalnom postavu Tehničkoga muzeja Nikola Tesla.













Cvjetković, Anton (Dubrovnik, 12. VI. 1927), strojarski inženjer, konstruktor zrakoplova.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1954. Tijekom studija, 1951. započeo je konstruirati laki sportski zrakoplov pogonjen automobilskim motorom. Montažu zrakoplova završio je uz pomoć fakultetskih kolega 1952. u Zagrebu, u radionici Zrakoplovnoga saveza Hrvatske. Zrakoplov je bio drveni jednosjed, pogonjen Volkswagenovim automobilskim motorom od 22 KS (16,4 kW), imao je raspon krila 8,40 m, duljinu trupa 5,40 m, ukupnu masu u letu 300 kg. Najveća brzina iznosila je 130 km/h, mogao je doseći visinu od 3400 m, a potrošnja goriva bila je manja od 6,5 l/h. Imao je sportsku i kurirsku namjenu. Prednosti su mu bile niska potrošnja, jednostavnost izradbe i upravljanja te upola niža cijena od sličnih zrakoplova u svijetu. Zrakoplov je dobio oznaku CA-51, a zvali su ga avion za malog čovjeka i narodni avion. Prvi pokusni let izveo je zagrebački pilot Đuro Švarc 19. XI. 1952. u Zagrebu. Radionica Zrakoplovnoga saveza Hrvatske izradila je pet primjeraka CA-51.







Zajedno s → Milojkom Vucelićem, bio je konstruktor u tvornici automobila Ford Motor Company u Njemačkoj (1956−57), a od 1957. radio je u SAD-u kao statičar u tvornici Cessna Aircraft Company u Wichiti, radeći na velikom četveromotornom zrakoplovu Cessna 620, te kao konstruktor u Stanley Aviation Corporation u Denveru, gdje je radio na uređaju za izbacivanje pilota iz zrakoplova. U raketnom odjelu poduzeća Solar-Company u San Diegu radio je na interkontinentalnim balističkim raketama Minuteman. Tamo je 1961. izgradio i novu modificiranu verziju svojega zrakoplova, koji je dobio oznaku CA-61. Prešavši u jedno od vodećih američkih poduzeća za zračnu i svemirsku tehnologiju North American Rockwell Corporation u Downeyu u Kaliforniji, radio je kao inženjer na projektu slijetanja ljudi na Mjesec Apollo, na nadzvučnome strateškom bombarderu B-1 te na raketoplanu Space Shuttle. Zrakoplov CA-61 uzastopno je usavršavao do najnovijega tipa CA-65W metalne konstrukcije, koji postiže maksimalnu brzinu od gotovo 290 km/h. Autor je priručnika za samogradnju zrakoplova Construction Manual for CA-51 and CA-65 Aeroplanes (1986). Nacrte svojih zrakoplova prodao je u Australiju, Kanadu, Južnoafričku Republiku i SAD. Godine 2010. sudjelovao je, zajedno s članovima Aerokluba Zagreb, u izradbi funkcionalne replike zrakoplova → Slavoljuba Eduarda Penkale.







kovanje, prostorno oblikovanje metala deformiranjem u toplom (užarenom), polutoplom ili hladnom stanju. Kuje se ručno, udarcima čekića na nakovnju, ili strojno, udarcima malja. Prema obliku tlačnih ploha alata razlikuje se slobodno kovanje, ugl. s ravnim tlačnim plohama, i kovanje u tzv. ukovnju (kalup, matrica), tj. dvodijelnom alatu kojemu su plohe prostorno oblikovane prema obliku proizvoda. Pri slobodnom kovanju materijal se slobodno širi i izdužuje horizontalno, pa proizvod (otkivak) nema točne izmjere ni sasvim ravne plohe. Takvo je npr. ručno kovanje (sabijanje, iskivanje, raskivanje, kovačko probijanje i savijanje) te strojno kovanje na batovima i na vretenastim, mehaničkim i hidrauličnim prešama radi poboljšanja strukturnih i mehaničkih svojstava materijala (prokivanje). Kovanjem u ukovnju izradak se oblikuje postupno, višekratnim kovanjem u sve dubljoj udubini (gravuri) namjenski izrađenog ukovnja, čime mu se oblik postupno približava konačnomu. U tu skupinu pripadaju kovanje batovima, prešama (koljenaste, ekscentarske, tarne, hidraulične preše), specijalnim kovačkim strojevima, horizontalnim kovačkim strojevima te kovačkim valjcima. Kako ukovanj svojim stranicama ograničava širenje materijala, dobiva se otkivak ravnih ploha i točnih izmjera, pa ga nije potrebno dodatno obrađivati. Tim se načinom serijski proizvode npr. ključevi za odvrtanje matica, ojnice ili stapajice klipnih strojeva.

Tehnologija kovanja najstariji je postupak obradbe metala deformiranjem. Tradicionalno se za kovanje rabe čekić i nakovanj, a uvođenjem vodne snage za proizvodnju i obradbu željeza u XII. st. počela je uporaba velikih čekića koji su eksponencijalno povećali količinu obrađivanoga željeza i veličinu obradaka. Kovačnice su se do danas razvile u središta projektiranja procesa, proizvodnje opreme, alata, sirovina i proizvoda koja prate zahtjeve moderne industrije.

Povijest kovanja na području Hrvatske

Na području današnje Hrvatske mnogobrojni arheološki nalazi svjedoče o početcima korištenja kovanih predmeta još u bakrenom dobu. Kovanje je često bilo postupak kojemu je prethodilo lijevanje (→ ljevarstvo). Poznata su nalazišta lasinjske, badenske, kostolačke i vučedolske kulture.

Kovačnice i obrti

Pojavom metala kao materijala za izradbu oružja i oruđa, na području Hrvatske su potrebe stanovništva za metalnom robom, uz trgovinsku razmjenu, namirivali kovači. Kovao se i novac, a prvi su ga u IV. st. pr. Kr. kovali grčki gradovi u Dalmaciji: Pharos (Stari Grad) i Issa (Vis). U Siscii (Sisak) je u drugoj polovici III. st. bila osnovana jedna od najvažnijih rimskih kovnica novca koja je djelovala 125 godina.









Najstarija kovnica hrvatskoga banskog denara nalazila se u Pakracu, a dokumentirana je 1256., iako se spominje kako se novac počeo kovati još 1238. Prije početka željezne industrije u Hrvatskoj, pojedini obrtnici izrađivali su željezne predmete. Najtraženije zanimanje bilo je upravo kovačko, te su kovači zajedno s drugim obrtnicima koji se bave preradbom metala (kotlari, limari, nožari, bravari, ostrugari, sabljari) osnivali cehove. U Zagrebu je ceh osnovan 1521., u Karlovcu 1693., u Požegi 1743., u Valpovu 1780., u Krapini 1837. Važnost kovačkih cehova, kao najpotrebnijih obrtnika metalske struke, očitovao se i kroz reguliranje cijena usluga kovača gradskih poglavarstva.







Početak industrijske proizvodnje

Osim obrtničkih radionica, početkom novoga vijeka pojavljivali su se i veći pogoni za proizvodnju kovane metalne robe, koji su posjedovali i vlastite izvore mineralnih sirovina. Rudnik u Rudama kraj Samobora prvi se put u zapisima spominje 1528., premda je izvjesno da se bakrena ruda vadila i znatno ranije. Bakar se talio u tamošnjim pećima, 1582. otvorene su i dvije kovačnice, a bakar se izvozio preko Dubovca (danas Karlovac) i luka u Bakru i Rijeci. U XVII. st. došlo je do znatnoga pada proizvodnje, a eksploatacija bakrene rude prestala je 1851. zbog osiromašenja ležišta. Osim u Rudama, u obližnjem Hamoru (danas dio Samobora) bila je bakrarna, tj. pogon za preradbu rude koji se sastojao od talionice i kovačnice (otud ime Hamor, od njemačkoga Hammer: kovački čekić), koja je radila već u XVI. st., a proizvodila je cijenjene bakrene kotlove te sitniju bakrenu i željeznu robu. Hamorska bakrarna smatra se jednim od prvih industrijskih pogona u Hrvatskoj. Prvu tvornicu željezne robe u Hrvatskoj osnovao je 1651. knez Petar Zrinski, poslije hrvatski ban. Posjedujući gotovo cijeli Gorski kotar, započeo je eksploataciju željezne rude u Čabru. Sagradio je visoku peć za taljenje željeza te ljevaonicu, uz koju je podigao i zgrade za kovanje raznih predmeta. Izrađivao je raznovrsne čavle, potkove, željezne obruče, mužare, sjekire, motike, pijuke, vile, predmete za kuhinju, te željezne šipke za kovače i bravare. Osim zgrade za visoku peć, te talionice i ljevaonice, posjedovao je tri zgrade za velika kladiva, dvije za kovanje samih čavala te posebnu zgradu za kovanje druge željezne robe. U tvornici je radilo više stotina radnika, a roba se prodavala u Hrvatskoj te se preko bakarske luke izvozila u inozemstvo. Proizvodnja željezne robe u Čabru napuštena je 1785.







Kovanje kao dio metaloprerađivačke industrije

Razvojem metaloprerađivačke industrije, poglavito početkom XX. st. pa sve do danas, uz zadržavanje malih obrta, kovanje postaje jedan od koraka u proizvodnji. U sastavu mnogih tvornica metaloprerađivačke industrije bile su i kovačnice koje su pridonosile finalizaciji metalnih proizvoda. U razdoblju do II. svj. rata i napose nakon njega, razvijala se industrijska obradba metala diljem Hrvatske, u Belišću, Bjelovaru, Slavonskome Brodu, Čakovcu, Karlovcu, Koprivnici, Kutini, Omišu, Orehovici, Osijeku, Požegi, Sisku, Splitu, Kraljevici, Šibeniku, Trogiru, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zagrebu i dr. Kovanje se provodi u sklopu raznolike djelatnosti obradbe metala, poput proizvodnje i popravaka vagona, lokomotiva i plovila, proizvodnje strojeva, motora, željeznih konstrukcija, te najrazličitijih metalnih proizvoda: turpija, čavala, vijaka, emajlirane robe, lanaca, jedaćega pribora, željeznoga pokućstva, štednjaka, željeznih ograda, vrata i prozora, svjetiljaka, tračnica, blagajni, trezora, vatrogasnih sprava i dr.

Kao jedan od temeljnih postupaka metaloprerađivačke industrije, kovanje je popraćeno proizvodnjom kovačkoga alata. Tvornica → Jugorapid, koju je utemeljio → Antun Faber 1855. proizvodila je alate za kovanje iz tvrdih metala, a danas je djelatna tvornica alata → Tang, osnovana 1946. u Novoj Gradiški kao zanatska radionica za proizvodnju kovanoga poljoprivrednog oruđa, koja uz proizvodnju kovačkoga alata posjeduje i kovačnicu za proizvodnju otkivaka do 30 kg te alatnicu za provođenje drugih postupaka oblikovanja deformiranjem. Industrijska kovnica → IKOM, osnovana 1946. u Zagrebu, proizvodi nakit, značke, oznake, medalje, plakete, dugmad te metalnu galanteriju. Od 1994. optjecajni i prigodni kovani novac proizvodi kovnica Hrvatskoga novčarskog zavoda.

U novije doba kovanje se zasniva na znanstvenim osnovama i visokostručnim kadrovima. Pritom znanstvenu djelatnost, visokoškolsku nastavu i publicističku djelatnost provode stručnjaci iz područja → oblikovanja deformiranjem.

Jelenc, Ignac (Kropje, Slovenija, 1833 − Karlovac, 1913), tvorničar i poduzetnik.

Bio je voditelj poznate karlovačke trgovine željeznom robom. Godine 1876. osnovao je Tvornicu limenih štednjaka, bravarske i željezne robe u Karlovcu. Tvornica je proizvodila limenu robu, peći, umivaonike, okove za prozore, ključanice, željezne ograde, štednjake, bakrene kotliće i pletenu robu od žice. Zapošljavala je 160 radnika, a za pogon strojeva rabila je elektromotor, u to doba velike snage od 96 KS (71 kW). Od 1903. Jelenc je postupno kupovao prostrana prazna zemljišta uz željezničku prugu, gdje je potom izgradio proizvodne hale, pomoćne radionice i skladišta. Upravnu zgradu tvornice, kasnije poznatu karlovačku vilu, izgradio je 1910.

Tvornicu je naslijedio njegov sin Rudolf, a 1921. postala je dioničko društvo s kapitalom od milijun kruna. Uoči velike svjetske krize 1928. nagomilavao se dug, a otplatu, kao i samu tvornicu 1931. preuzeo je norveški koncern Mustad. Poduzeće je nakon 1945. nacionalizirano i poslovalo pod nazivom → ŽE–ČE.

Schwarz, David (Keszthely, Mađarska, 7. XII. 1850 − Beč, 13. I. 1897), izumitelj, idejni tvorac prvoga zračnog broda krute konstrukcije.

Od 1860-ih živio je u Županji, gdje je izučio za trgovca. U Zagreb se doselio u drugoj polovici 1880-ih i bavio se trgovinom drvenom građom, a kraj Našica podignuo je pilanu. Proučavajući tehničku literaturu, došao je do zamisli o upravljivoj aerostatičkoj letjelici čvrste konstrukcije s motornim pogonom i kruto ovješenom gondolom. Napustio je trgovinu i posvetio se konstruiranju zračnoga broda. U izradbi nacrta pomogao mu je šumarski inženjer Josip Pfister. Uočivši primjenjivost aluminija u zrakoplovnoj tehnici na Svjetskoj izložbi u Parizu (1889), zaposlio se u pogonima tvorničara Carla Berga u Lüdenscheidu i Evekingu u Njemačkoj, kako bi se posvetio istraživanju mogućnosti povećanja čvrstoće aluminijskih slitina te spajanja dijelova zakivanjem i lemljenjem u čemu je polučio određene uspjehe. Projekt letjelice na kojoj je radio 1892. je austrougarsko Ministarstvo rata u Beču odbilo. Na preporuku ruskoga veleposlanstva i uz vojnu potporu, iste je godine u Sankt Peterburgu ipak započela gradnja. U suradnji s Bergom, 1894. dovršen je prvi metalni zračni brod duljine 31 m, mase 2530 kg i obujma 3284 m³. Pokusni let nije uspio jer je pri punjenju vodikom došlo do pucanja unutarnjih radijalnih nosača te djelomične implozije i propuštanja vanjske aluminijske stijenke. Schwarz je napustio Rusiju, a brod je proglašen neuporabivim te rastavljen. Iste godine sklopio je novi ugovor u kojem je istaknut kao izumitelj, a Berg je pod Schwarzovim tehničkim vodstvom i uz diobu dobiti ovlašten za gradnju zračnih brodova za prusku, tj. njemačku vladu. Pothvat je dobio potporu oblasti 1895. te su vojni i Bergovi inženjeri prema Schwarzovim naputcima izradili nacrte i sastavne dijelove, koji su uz sudjelovanje ljudstva Odreda zračnih brodova sastavljeni na berlinskom vojnom vježbalištu Tempelhofu 1896.







Drugi zračni brod, također gotovo u cijelosti izrađen od aluminija, bio je aerodinamična cilindrična oblika sa stožastim prednjim dijelom, duljine 38,32 m, promjera 12 m, mase 3560 kg i obujma 3697 m³. Rešetkasti nosači i uzdužni profili tvorili su kostur konstrukcije presvučene aluminijskom ljuskom debljine 0,2 mm, a uz donji dio trupa bila je pričvršćena gondola. Četverocilindrični benzinski motor tipa Daimler od 12,9 KS trebao je sustavom prijenosnih remena pokretati četiri propelera (dva bočna i stražnji za potisak i usmjerivanje te jedan između trupa i gondole za dodatni uzgon), a proračunata nosivost broda bila je 240 kg (osoba i 130 kg balasta). Pokusno polijetanje 1896. nije uspjelo zbog vodika nedostatne čistoće. Nakon Schwarzove smrti njegov udio u poslovnom pothvatu preuzela je njegova udovica Melanija. Proizveden je zadovoljavajući vodik te je po njezinu nalogu izveden i prvi javni let 3. XI. 1897. Brod je uz žurno slijetanje uništen pri prvome letu, a visina koju je dosegnuo iznosila je oko 460 m. Berg je 1898. s Ferdinandom von Zeppelinom i njegovim Društvom za promicanje zrakoplovstva ugovorio daljnju proizvodnju brodova, a Schwarzovoj udovici isplaćena je naknada. Zeppelin je 1900. prema Schwarzovu projektu izradio zračni brod i nezasluženo stekao slavu tvorca prvoga zračnoga broda, dok je Schwarz pao u zaborav.

Ispred → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu postavljen je 2001. portret D. Schwarza u bronci, autora Stjepana Gračana.

Turković, Vjenceslav (Kraljevica, 28. IX. 1826 – Karlovac, 30. IV. 1902), poduzetnik, brodovlasnik.

Doselio se 1830–ih u Karlovac, gdje se bavio trgovinom drvenom građom i žitaricama. Udružio se s Franjom Türkom u poduzeće Türk i Turković (1858–86), koje je postalo vodeće poduzeće u toj grani trgovine u Hrvatskoj. Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru (1865–71). Istodobno je u Kraljevici potaknuo brodograđevnu djelatnost, gdje je od 1867. → Vatroslav Arčanin za njega izgradio pet velikih jedrenjaka: Grad Karlovac (1868), Josip Juraj Strossmayer (1869), Kraljevica (1870), Tri brata (1871) i Tri sina (1875). Jedrenjak Tri sina bio je nosivosti 1200 t, Kraljevica oko 838 t, a Tri brata oko 535 t. Jedrenjaci su plovili po cijelom svijetu, a njima su zapovijedali i upravljali domaći pomorski kapetani. Godine 1882. kupio je imanje Kutjevo koje su njegovi sinovi pretvorili u uzorno gospodarsko dobro.

Horvatić-Baldasar, Ksenija (Sarajevo, 29. IX. 1929 – Zagreb, 7. V. 2019.), matematičarka, stručnjakinja za nacrtnu i konačnu geometriju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1954., magistrirala 1966. te doktorirala 1983. disertacijom Istraživanja semi-dvoravnina reda 10 i konstrukcija jedne nove semi-dvoravnine reda 14. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu habilitirala je 1971. iz područja geometrije. Radila je na II. gimnaziji u Zagrebu (1954−55). Od 1955. predavala je Nacrtnu geometriju na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, gdje je od 1991. bila izvanredna profesorica. Predavala je i na Građevinskome fakultetu u Splitu, Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu, Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te Mašinskom fakultetu u Banjoj Luci. Umirovljena je 1994.

Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je konačna geometrija. Zajedno s I. Babić autorica je udžbenika Nacrtna geometrija (1997−2007).

Juraga, Ivan (Šibenik, 22. VII. 1952), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje korozijski postojanih materijala.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1976., magistrirao 1985. i doktorirao 1994. disertacijom Utjecaj uvjeta zavarivanja visokolegiranih čelika na otpornost prema rupičastoj koroziji (mentor → S. Kralj). Radio je u poduzeću Montmontaža kao odgovorni inženjer za zavarivanje (1977−79). Od 1980. radi na Fakultetu, od 2007. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Zavarivanje u brodogradnji, Mehanizmi zaštite od korozije te Korozija i zaštita. Bio je voditelj Laboratorija za zavarivanje (1981−85., 1989−94), Katedre za zaštitu materijala (1997−2012), predstojnik Zavoda za zavarene konstrukcije (1998−2000., 2014−15) te dekan Fakulteta (2010−14).

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa uključuju korozijske fenomene u području zavarenih spojeva visokolegiranih čelika te zavarivanje korozijski postojanih materijala. Suautor je knjiga Reparaturno zavarivanje (1994), Pogreške u zavarenim spojevima (1998−2015), Korozija i zaštita premazima (2014). Glavni je urednik časopisa Zavarivanje od 1996. Član je nadzornoga i poslije upravnoga odbora Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja od 1982., kojega je bio tajnik u dvama mandatima (1983−93).

Sapunar, Zorislav (Ložišća, Brač, 31. III. 1920 − Rijeka, 19. I. 1988), strojarski inženjer, stručnjak za teoriju mehanizama.

Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1965. disertacijom Sinteza mehanizama s nižim kinematičkim parovima za tačnu realizaciju prenosnog gibanja (mentor → D. Bazjanac). Za II. svj. rata aktivno se uključio u Narodnooslobodilački pokret. Nakon demobilizacije 1945. bio je pomoćnik direktora Uprave za koordinaciju rada znanstvenih instituta u Predsjedništvu vlade SFRJ, te znanstveni suradnik Konstrukcionog biroa Generalne direkcije vazduhoplovne industrije. Od 1952. predavao je u Srednjoj tehničkoj školi i na Višoj stručnoj pedagoškoj školi u Rijeci. Na Tehničkome fakultetu u Rijeci radio je od 1960., gdje je predavao kolegije Tehnička mehanika, Statika, Mehanizmi, Mehanika I. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku i računarsko inženjerstvo, prodekan u tri mandata, dekan Fakulteta (1970−72) te prvi rektor Sveučilišta u Rijeci (1973−76). Umirovljen je 1976.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su mehanizmi, mehanika i statika. Autor je udžbenika Nauka o Čvrstoći I−II (1961−67), Tehnička mehanika I−III (1964−65), Fizika. Udžbenik za učenike škola za kvalificirane radnike (1967), Kinematika (1974), Statika (1978) te suautor udžbenika Dinamika (1980). Baveći se i popularnom publicistikom, napisao je knjigu Podmornica (1952).

Kozličić, Mithad (Zenica, 14. IV. 1954 – Bihać, 15. VIII. 2021), povjesničar pomorstva Jadrana i pomorski časnik.

Diplomirao je 1978. na Mornaričkoj vojnoj akademiji u Splitu, magistrirao 1984. na Interuniverzitetskome centru u Dubrovniku, doktorirao 1988. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Historijska geografija istočnog Jadrana u svjetlu rezultata istraživanja antičkih geografskih djela. Bio je časnik na podmornicama i brodovima JRM-a (1978−86), pomoćnik ravnatelja i kustos u Vojnopomorskome muzeju ratne mornarice (1986−91) i ravnatelj Vojnopomorskoga muzeja Hrvatske ratne mornarice u Splitu (1991−92). Na Sveučilištu u Zadru predavao je od 1992., od 2000. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Povijest svjetskog pomorstva, Povijest hrvatskog pomorstva, Historijsku geografiju, Povijest kartografije, Povijesnu demografiju. Bio je osnivač i voditelj magistarskog i doktorskog studija Povijest hrvatskog pomorstva (1998−2006), suosnivač i voditelj poslijediplomskoga doktorskog studija Jadran − poveznica među kontinentima (2010–2020) te pročelnik Odjela za povijest (2001−14).

Područja njegova znanstvenog interesa su povijest pomorstva i kartografije, historijska geografija i povijesna demografija istočnoga Jadrana i bližega zaobalja. Autor je monografskih djela Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku (1990), Hrvatsko brodovlje (1993), Atlas. Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana (1995). Redoviti je član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2012. te professor emeritus Sveučilišta u Zadru od 2021.

Korbar, Andrej (Beograd, 25. XI. 1936), brodograđevni inženjer, stručnjak za pogon podmornica.

Diplomirao je na Vojnopomorskoj mašinskoj akademiji u Puli 1959. Kao vojni student diplomirao je na Tehničkome fakultetu u Rijeci 1973. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu magistrirao je 1980., a doktorirao 1984. disertacijom Utjecaj regeneratora, štetnih prostora i otpora strujanja na Stirlingov proces (mentor → I. Kolin). Služio je kao časnik na brodovima i podmornicama JRM-a (1959–69), gdje je bio i upravitelj stroja na podmornici Heroj. Od 1974. radio je na → Brodarskom institutu u Zagrebu, kojeg je bio i direktor (1990–91). Također je predavao kolegije o brodskome pogonu na FSB-u (1974−90), gdje je 1990. izabran za višega znanstvenoga suradnika. Umirovljen je 1993.

Područje njegova znanstvenoga i stručnoga rada je brodsko strojarstvo, tj. pogon podmornica. Autor je knjiga Osmotreno periskopom (2000), Vlastitim snagama do Heroja (2002), Podmorničarstvo. 100 godina (2007). Suosnivač je udruge Podmorničar (2008). Dobitnik je nagrade HAZU-a 2008.

Šavar, Šime (Pag, 9. VIII. 1922 − Zagreb, 15. X. 2002), strojarski inženjer, stručnjak za obradbu odvajanjem čestica.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu diplomirao je 1955., magistrirao 1969. te doktorirao 1973. disertacijom Određivanje zavisnosti sile i momenta rezanja od specifičnih uvjeta režima rada i geometrije obrade kod istosmjernog obodnog glodanja (mentor → R. Zdenković). Radio je u mehaničkoj radionici Državne solane u Pagu, splitskom poduzeću Brodospas, te zagrebačkim poduzećima Jugopetrolu, kao referent i šef službe primjene goriva i maziva i Interpetrolu, gdje je bio tehnički direktor. Istodobno je radio na Visokoj tehničkoj školi kao asistent (za alatne strojeve), od 1966. kao predavač kolegija Obrada odvajanjem čestica, te voditelj Laboratorija za obradu skidanjem strugotine. Na FSB-u radio je od 1962., gdje je od 1979. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Obrada odvajanjem čestica i Obradni strojevi te Obradni sustavi. Bio je voditelj Katedre za alatne strojeve i pripadajućega laboratorija (1981−89), predstojnik Zavoda za tehnologiju (1982−83) i dekan Fakulteta (1974−78). Umirovljen je 1989.

Područja njegova stručnog i znanstvenog interesa su obradba odvajanjem čestica te obradbeni strojevi i sustavi. Autor je udžbenika Obrada odvajanjem čestica I−II (1977).

Ružinski, Nikola (Novoselec kraj Ivanić-Grada, 7. IV. 1945), strojarski inženjer, stručnjak za zaštitu okoliša i tehnološku pripremu voda u energetskim postrojenjima.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1976., magistrirao 1985. te doktorirao 1990. disertacijom Novi tehnološki postupak obrade bunarskih voda Panonske regije (mentor → M. Mustapić). Bio je zaposlen na FSB-u, od 2000. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Tehnologija vode, goriva i maziva, Kemija u energetskim postrojenjima, Ekološka zaštita i uređaji. Bio je voditelj Laboratorija za vodu, gorivo i mazivo (1977−90), voditelj Katedre za zaštitu okoliša (2000−05), voditelj Katedre za ekološku zaštitu, vodu, gorivo i mazivo (2000−10) te prodekan (1992−93). Od 1993. do 1997. bio je pomoćnik ministra, a 1997−2000. zamjenik ministra pri Ministarstvu znanosti i tehnologije Vlade RH. Državni tajnik za zaštitu okoliša pri Ministarstvu zaštite okoliša, graditeljstva i prostornog uređenja bio je 2005−11. Umirovljen je 2011.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su tehnološka priprema voda te procesi taloženja i korozije u energetskim postrojenjima, priprema pitkih voda, zaštita okoliša i gospodarenje otpadom. Suautor je knjige Obrada otpadnih voda biljnim uređajima (2010).

Elčić, Zvonko (Brod na savi, danas Slavonski Brod, 19. III. 1933), strojarski inženjer, stručnjak za konstrukciju turbina.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultetu strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu diplomirao je 1957. Iste godine zaposlio se u poduzeću → Jugoturbina u Karlovcu, gdje je radio kao konstruktor (1957−64), voditelj konstrukcijskoga ureda (1964−70), glavni inženjer proizvodnje turbina (1970−80., 1985−90), a u ABB Tvornici energetskih postrojenja, pravnome sljedniku Jugoturbine, bio je glavni inženjer (1991−98). Specijalizirao se 1965. u Harkovu u Ukrajini. S radom je počeo konstruirajući turbine manjih jediničnih snaga (150 − 12500 kW), razvijao je konstrukciju cijele porodice jednokućišnih turbina, uhodavao njihovu proizvodnju te otklanjao greške u konstrukciji, a poslije se bavio tehničkim problemima uvođenja u proizvodnju turbina većih jediničnih snaga (iznad 100 MW) te projektiranjem složenih termoenergetskih cjelina. Uveo je decimalni sustav i tipizaciju u konstrukciju parnih turbina. Usporedno je radio kao profesor na Višoj tehničkoj strojarskoj školi u Karlovcu (1965–90), te od 1984. kao viši predavač na Katedri za turbostrojeve Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Umirovljen je 1998.

Autor je knjiga Parne turbine (1983) i Stapni parni strojevi (2012), te suautor poglavlja o parnim i plinskim turbinama u priručniku Praktičar (1973).

oblikovanje deformiranjem, tehnologija oblikovanja kojom se mijenja oblik izratka bez odvajanja čestica, promjenom mikrostrukture i dislokacijom materijala. Dijeli se na postupke razdvajanja materijala: štancanje (probijanje, prosijecanje), opsjecanje, zasijecanje, kalibriranje, fino štancanje, i oblikovanja materijala: sabijanje, provlačenje, duboko vučenje, → kovanje, istiskivanje, valjanje, savijanje, utiskivanje, optiskivanje, itd. Materijal se opterećuje iznad granice elastičnosti, odn. dovodi se u stanje plastičnog tečenja. Plastično deformiranje obavlja se u hladnom (pri sobnoj temperaturi) ili vrućem stanju, kada porastom temperature metalu opada otpor kojim se suprotstavlja deformiranju, što omogućuje lakšu obradbu. Odabir procesa obradbe ovisi o više čimbenika: obliku, dimenzijama i kvaliteti početnoga materijala, konfiguraciji i stupnju složenosti gotovoga proizvoda, načinu preradbe, konstrukciji alata, vrsti i veličini raspoloživa stroja (kovački batovi, preše, strojevi za savijanje, škare, automati, itd.). Potreban rad deformiranja može se ostvariti i s pomoću pneumatike, hidraulike, eksploziva, magnetskoga polja, električnih impulsa, itd. Proizvode se dijelovi složenih oblika, uske izradbene tolerancije, velikih mehaničkih kvaliteta i male mase, uz nizak utrošak materijala, visoku proizvodnost i nisku cijenu. Postupci oblikovanja metala nalaze najširu primjenu u metaloprerađivačkoj, motornoj i zrakoplovnoj industriji, industriji poluproizvoda, preciznoj mehanici i sl., te su isključivo vezani uz serijski tip proizvodnje. Danas se deformiranjem prerađuje više od 85% ukupno proizvedenoga čelika te više od 90% obojenih metala i njihovih slitina.

Postupci oblikovanja deformiranjem pojavljuju se od početaka uporabe metala kao materijala za izradbu oruđa i oružja (kovanje). Do povećane primjene tih postupaka dolazi razvojem alatnih strojeva, a danas nalaze primjenu u metalnim industrijama, npr. za preradbu limova (ploče, vrpce, komadni limovi), preradbu kompaktnih tijela (valjani i kovani profili raznih oblika poprečnih presjeka, šipkasti materijali, gredice, debele ploče i sl.) i dr. Pojavom metalne industrije na području Hrvatske postupci oblikovanja metala deformiranjem postali su važan dio proizvodnje u metaloprerađivačkim tvornicama. Proizvodnja kovanih i valjanih proizvoda (limovi, tračnice, betonsko željezo i profili, cijevi, vučene šipke) temeljna je djelatnost željezara. U Hrvatskoj su se 1939. počeli izrađivati planovi za gradnju željezare u Capragu u Sisku, gdje je iste godine proradila talionica te se 1948. proširila i prerasla u → Željezaru Sisak. U Splitu je 1969. osnovana željezara s čeličanom i valjaonicom za proizvodnju betonskoga čelika (→ Željezara Split).

Visoko školstvo i publicistika

Visokoškolska nastava iz područja oblikovanja metala deformiranjem započela je na današnjem Zavodu za tehnologiju Fakulteta strojarstva i brodogradnje, koji je sljednik Zavoda za mehaničku tehnologiju Tehničke visoke škole u Zagrebu osnovanoga 1922. Osnivač i prvi pročelnik Katedre za oblikovanje deformiranjem, osnovane 1959., bio je → Josip Hribar, kojega je 1971. naslijedio → Aleksandar Povrzanović. Godine 1992. dužnost je preuzeo → Andrija Mulc, a 2002. Miljenko Math. Znanstvena djelatnost te katedre usmjerena je prema istraživanju u ponašanju metala u deformacijskim postupcima te građi i karakteristikama strojeva i alata za oblikovanje deformiranjem.

Nakon što su 1960. osnovani splitski Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje i riječki Strojarski fakultet (od 1973. Tehnički fakultet) te 1962. Centar za izvanredni studij u Slavonskome Brodu (od 1973. Strojarski fakultet, gdje se istaknuo → Branko Grizelj) nastava se održava i na tim visokim učilištima.

Uz mnogobrojne članke objavljene u periodici, stručnjaci iz područja oblikovanja metala deformiranjem objavili su više knjiga i sveučilišnih udžbenika: Odabrana poglavlja obrade metala deformiranjem (A. Povrzanović, 1996), Oblikovanje materijala deformiranjem (B. Grizelj, 2002), Oblikovanje lima deformiranjem (B. Grizelj, 2009), Volumensko oblikovanje deformiranjem (B. Grizelj, 2012).

Radonić, Antun (Korčula, 2. V. 1951), muzejski djelatnik, popularizator i edukator u području astronomije, astronautike i raketne tehnike.

Gimnaziju je završio u Korčuli 1969. Studirao je fiziku na Priroslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U Tehničkome muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, gdje je bio voditelj planetarija, radio je od 1972. do umirovljenja 2016. Nastupao je u mnogobrojnim radijskim i televizijskim emisijama govoreći o temama iz područja astronomije, astronautike i raketne tehnike, te je održao mnoga javna predavanja širom Hrvatske. Od 1997. stalni je suradnik radijske emisije Andromeda Hrvatske radiotelevizije, posvećene istraživanju svemira. Objavio je mnogo popularnoznanstvenih članaka u časopisima, tjednicima i dnevnim listovima, a ponajviše u časopisu Zvjezdarnice Zagreb Čovjek i svemir, časopisu Hrvatskoga prirodoslovnoga društva Priroda i časopisu Hrvatske zajednice tehničke kulture → ABC tehnike. U knjizi Pogled u svemirski ocean (1993) autor je poglavlja Nove spoznaje o tijelima Sunčeva sustava, te je suautor zbornika Naše plavo nebo (2009). Redoviti je komentator događaja iz područja svemirskih letova i svemirske tehnologije, kao i istraživanja i otkrića u području astrofizike. Dobitnik je Godišnje nagrade Hrvatske zajednice tehničke kulture (1997) i Nagrade za životno djelo Hrvatske zajednice tehničke kulture 2014.

Mikuličić, Miroslav (Sušak, 24. II. 1906 – Rijeka, 27. III. 1991), strojarski inženjer, stručnjak za pogonske strojeve i motore.

Diplomirao je 1929. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu. Nakon diplome radio je u više državnih institucija i poduzeća. Na FSB-u je predavao od 1955. do 1960., kada je u zvanju redovitoga profesora prešao na riječko sveučilište, gdje je bio suosnivač Tehničkoga fakulteta. Bio je prvi dekan toga fakulteta, a ondje je dužnost obavljao i u sljedećem izbornom mandatu (1960−64). Uveo je kolegije Osnove toplinskih stapnih strojeva, Motori s unutarnjim izgaranjem, Toplinski strojevi i parni kotlovi, Brodski pogonski strojevi, Brodski pomoćni strojevi. Bio je osnivač i direktor Instituta za strojarstvo, brodogradnju i građevinarstvo (1971) kao posebne radne jedinice Fakulteta. Osnivač je i predstojnik Zavoda za termodinamiku i energetiku. Umirovljen je 1976.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su pogonski strojevi i motori. Autor je udžbenika Motori s unutrašnjim izgaranjem (1959) i Motori I (1976). Bio je član prvoga uredničkoga kolegija časopisa Strojarstvo, koji izlazi od 1959. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1976.