umjetna koža, plošna tekstilija koja nalikuje prirodnoj koži, te ju zamjenjuje u najširoj uporabi.

Obično se sastoji od nosećega tekstilnog sloja i nanosa polimera. Noseći sloj može biti tkanina, pletivo ili netkana tekstilija od pamuka ili umjetnih vlakana, a rjeđe i papir. Na njega se nanosi jedan ili više slojeva polimera, najčešće poli(vinil-klorida) (PVC) ili poliuretana (PU), a rjeđe poliakrilonitrila ili nekoga drugog polimera. Nanosi mogu biti jednostrani ili obostrani, a katkad polimer prodire i kroz noseći materijal. Dodatkom pigmenata u otopinu polimera u organskom otapalu, ili u vodenu disperziju polimera te naknadnim sušenjem, fiksiranjem i glačanjem, dobivaju se obojeni materijali slični prirodnoj koži. Nepropusni su za vodu, a najčešće i za zrak.

U početku su se za dobivanje umjetnih koža tkanine obrađivale u lanenom ulju, a potkraj XIX. st. premazivale su se celuloznim nitratom otopljenim u esterima; potom su slijedila gumirana platna, a 1937. počeli su se nanositi na tkaninu premazi od PVC-a s velikim dodatkom omekšivača (30 do 100%). Prva umjetna koža na osnovi PVC-a, slična pravoj koži, poznata pod trgovačkim nazivom Skai, s ugrađenim mjehurićima plina radi postizanja elastičnosti, počela se proizvoditi 1958. Skaj je u Hrvatskoj često istoznačnica za umjetnu kožu. Iz nekih područja potpuno je istisnuo prirodnu kožu i stvorio nova tržišta (npr. za medicinske svrhe). Umjetna koža na osnovi PU-a proizvodi se od 1960. Slojevi se mogu nanositi izravno na noseći materijal, ali tada postoji opasnost da se na površinu pokrivnoga sloja prenesu obrisi nosećega materijala. Na taj način izrađuju se jeftinije umjetne kože. Mnogo bolji izgled dobiva se ako se najprije na silikonizirani papir nanese jedan ili dva pokrivna sloja PU-a, a zatim se slojevi suše te se ponovno na njih nanosi ljepljivi međusloj i sljepljuje s nosećim materijalom (tkanina ili pletivo). Nakon ponovnoga sušenja odvaja se silikonizirani papir od umjetne kože. Na površini umjetne kože ostaje donji dio, a na njemu ostaje i otisak silikoniziranoga papira kojemu se može dati izgled po volji.

Posebnu skupinu čine vrhunski imitati prirodne kože, koji se dobivaju visokom tehnologijom izradbe netkanih tekstilija iz mikrovlakana i uz naknadnu koagulaciju u vodi. Pri tome nastaju vrlo čvrsti, gusto zbijeni mikrokoagulati u poliuretanskome sloju. Taj je postupak, otkriven 1964., postao vrlo važan. Odjevni predmeti od tako obrađenih materijala odlikuju se termofiziološkom udobnošću, jer propuštaju zrak i vlagu, a ne propuštaju vodu. Lijepa su izgleda, vrlo udobni i gotovo da se ne razlikuju od prirodne kože.

Umjetna koža u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se umjetna koža na osnovi PVC-a počela proizvoditi 1955. u tvornici → Jugoplastika u Kaštel Sućurcu, a vrhunac je dosegnula 1960-ih, kada je Jugoplastika diktirala modu za kišne kabanice, ljetne sandale, galanteriju i drugo. Postupno se, osobito u proizvodnji galanterije, prednost počela davati umjetnoj koži na osnovi PU-a, iako se proizvodnja umjetnih koža na osnovi PVC-a, osobito za automobilsku opremu, zadržala na visokoj razini još tijekom 1980-ih. Jugoplastika je primjerice 1983. isporučila 170 000 kompleta za vozila poduzeća Crvena zastava te dodatno za izvoz za primjenu u istočnoeuropskim vozilima.

Zbog ratnih prilika i nedostatka praha od PVC-a, ta je proizvodnja zamrla tijekom 1990-ih. Umjetna koža na osnovi PU-a proizvodi se u tvornici → Čateks u Čakovcu od 1971. Proizvodnja se zadržala do danas, izravnim i prijenosnim postupkom, a glavninu proizvoda čine materijali koji se rabe u medicinske svrhe (navlake za madrace, jastučnice, medicinska pomagala). Materijali su ugodni za opip, mogu se višestruko prati na 95 °C te sterilizirati, obrađeni su protiv gorenja, gljivica i bakterija. U nešto manjoj mjeri u Čateksu se proizvodi zaštitna odjeća i kabanice, ali i radna zaštitna odjeća protiv gorenja, za zaštitu od kiselina i sl.







umjetna gnojiva → mineralna gnojiva

škrob, ugljikohidrat iz skupine rezervnih biljnih polisaharida formule (C₆H₁₀O₅)_n, izgrađen od jedinica glukoze i u obliku granula pohranjen u amiloplastima.

Više od 99% svjetske proizvodnje škroba podrijetlom je iz kukuruza, krumpira, pšenice i tapioke. Škrobne granule pojedinih biljnih vrsta razlikuju se po obliku (lećaste, okrugle, eliptične, poligonalne, nepravilne, jednostavne i složene), zastupljenosti pojedinih oblika, veličini (2–150 µm), stupnju uređenosti, udjelu amiloze i amilopektina, te po fizikalnim svojstvima (temperatura želatinizacije, brzina retrogradacije te sposobnosti bubrenja i stvaranja škrobnoga gela). Sav škrob u osnovi je izgrađen od dvaju polisaharida, ravnolančaste amiloze (molekulske mase 104–106 g/mol u kojoj su D-glukozne jedinice međusobno povezane α-1,4-glikozidnim vezama) i razgranatog amilopektina (molekulske mase 107–108 g/mol). Škrobovi u prosjeku sadrže oko 25% amiloze i 75% amilopektina, te malo ostataka proteina, lipida i fosfora podrijetlom iz sirovine iz koje su izdvojeni. No škrob može biti i u potpunosti izgrađen iz amilopektina (kukuruzni ili rižin voštani škrob) ili amiloze (amilo škrob kukuruza). Granule škroba pokazuju svojstvo birefrigencije (dvostrukoga loma svjetlosti) i difrakcije x-zraka (spektri tipa A, B, C i V ovisno o vrsti i stanju škroba), što upućuje na visoku uređenost njihove granularne strukture. Škrobne granule nisu topive u hladnoj vodi, međutim, ako se vodena suspenzija škroba zagrijava, granule škroba počet će bubriti i vezati vodu. Daljnjim porastom temperature nabubrit će maksimalno sve granule, a nakon što se zagrijavanjem prijeđe maksimalna temperatura želatinizacije škroba, molekule će početi pucati i raspadati se. Kad se proces želatinizacije zaustavi prije postizanja maksimalne temperature želatinizacije te suspenzija dehidrira, dobiva se predželatinizirani škrob ili instant-škrob koji ima svojstvo bubrenja u hladnoj vodi. Ako se vodena škrobna suspenzija zagrije iznad temperature želatinizacije (preželatinizirani škrob) i zatim ohladi, dobit će se čvrsti gel u kojem su molekule vode vezane vodikovim vezama na razgrađene molekule amiloze i amilopektina (sposobnost geliranja).

U Hrvatskoj se škrob nije nikada proizvodio. U prvoj polovici XX. st. škrob se proizvodio uglavnom iz kukuruza, pšenice i krumpira, a u Hrvatsku se dopremao iz nekih od sedam vojvođanskih i jednog slovenskog poduzeća. Na hrvatskom je tržištu škrob uglavnom zastupljen Podravkinom robnom markom Gussnel i Dr. Oetkerovim Gustinom (oba kukuruzna). Tehnologija proizvodnje škroba poučava se unutar kolegija Tehnologija preradbe sirovina biljnoga podrijetla I na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku i kolegiju Biotehnologija II na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Pan – Tvornica papira Zagreb d. o. o., poduzeće za proizvodnju papira i kartona sa sjedištem u Zagrebu. Sljednik je Zagrebačke dioničke tvornice papira, utemeljene 1893. na Zavrtnici 17, na zemljištu otkupljenome od gradske živodernice. Tvornički kompleks izgrađen je 1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Ljudevita Deutscha. Sastojao se od 12 zgrada raspoređenih oko središnjega tvorničkog dimnjaka, a imao je i industrijski željeznički kolosijek. Papir se isprva izrađivao od starih krpa i prnja s pomoću ručnih sita, a proizvodnja je obuhvaćala pisaći, tiskovni, crtaći, omotni i specijalni papir. Godine 1899. poduzeće je proizvelo 650 t papira, a 1904. broj se povećao na 1900 t.

Tvornicu je do I. svj. rata financirao židovski i mađarski kapital, a uz uže domaće tržište njezini su proizvodi plasirani i u druge dijelove Austro-Ugarske te u Srbiju i Bugarsku. Godine 1907. proizvedeno je čak 2100 t papira, no tijekom i neposredno nakon I. svj. rata dolazilo je do teškoća u poslovanju, pa je tvornica u nekoliko navrata prekidala s radom. Propašću Austro-Ugarske Monarhije tvornica je izgubila više od 50% tržišta, a zbog nedovoljne carinske zaštite i nepovoljnih carinskih tarifa tijekom 1920-ih morala je izdržati tešku borbu s konkurencijom austrijske i čehoslovačke industrije papira. Potkraj 1920-ih i tijekom 1930-ih obnovljena je i znatno proširena. Tvornički pogoni osuvremenjeni su nabavom novih strojeva i elektrificirani, a istodobno je bio proširen i proizvodni asortiman (valovita ljepenka, krep-papir, telegrafska vrpca i dr.). Tada je tvornica potpuno napustila uporabu krpa u proizvodnji papira. Bruto proizvodnja je 1939. dosegnula 9600 t papira. U tom razdoblju tvornica je zapošljavala oko 250 radnika.

Godine 1941. većinski vlasnik dionica poduzeća postalo je Povlašteno hrvatsko industrijsko i trgovačko dioničko društvo (POHIT), no zbog teškoća u nabavi pogonskoga goriva tvornica je 1944. prestala s radom. Nakon II. svj. rata poduzeće je prešlo u državno vlasništvo te je od 1946. nastavilo djelovati pod nazivom Zagrebačka tvornica papira. Po opsegu proizvodnje je s riječkom tvornicom papira bilo među najvećim poduzećima papira u Jugoslaviji (poslije Tvornice papira i celuloze Vevče u Ljubljani). Godine 1950. proizvelo je ukupno 10 500 t papira i kartona. Uz već navedene vrste papira, u tom je razdoblju proizvodni asortiman činio niz artikala za industrijske potrebe, poput natronskoga papira za vreće (za cementnu, kemijsku i prehrambenu industriju) te za izradbu brusnih papira.













Povećanjem proizvodnje postojeći kompleks pokazao se premalim te je 1958. započelo preseljenje pogona u industrijsku zonu na Žitnjaku (Radnička cesta 173), koje je dovršeno sredinom 1960-ih. U sljedećim desetljećima razvoj papirne industrije uvjetovao je ubrzano kontinuirano osuvremenjivanje i rekonstrukciju pogona, a proizvodnja je bila organizirana putem OOUR-a: Proizvodnja papira, Ambalaža papira i kartona te Papirkomerc.

Ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim uvjetima, tvornica je poslovala s poteškoćama koje su je, unatoč pokušajima sanacije, 1991. dovele do stečaja. Novi vlasnik postala je Privredna banka Zagreb, koja ju je 1994. prodala poduzeću PAN – Tvornica kartona i kartonske ambalaže iz Donjih Andrijevaca. Osuvremenjivanjem proizvodnoga sustava novi je vlasnik oživio rad tvornice, koja je tada nastavila poslovati pod nazivom PAN – Tvornica papira Zagreb, te zapošljavala gotovo 500 radnika. Godine 2004. proizvela je 35 000 t ambalažnih i 7000 t grafičkih papira, uključujući i novinski. Od 2013. nastavila je poslovati s gubitcima, broj zaposlenih smanjio se na približno 100, te je nad njom 2018. proglašen stečaj.

Marić, Vladimir (Dežanovac kraj Daruvara, 11. I. 1939 – Zagreb, 22. V. 2009), biotehnološki inženjer, stručnjak za primjenu biotehnologije u industrijskoj proizvodnji hrane i pića.

Na Biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet), u Zagrebu diplomirao je 1964. te doktorirao 1973. disertacijom Kinetika biosinteze proteina pri kultivaciji Candida lipolytica u podlozi s ugljikovodicima (mentor → V. Johanides). Bio je 1964–65. voditelj laboratorija u Daruvarskoj pivovari. Od 1966. radio je na Fakultetu, od 1980. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Biokemijsko inženjerstvo, Industrijska mikrobiologija, Razvoj procesa i proizvoda u biotehnologiji i dr. Bio je predstojnik Zavoda za biokemijsko inženjerstvo 1980–84. i dekan Fakulteta 1984–88. Usavršavao se 1974. i 1978. u Mikrobiološkom institutu Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich) te na Sveučilištu u Birminghamu 1974–75.

Bavio se proizvodnjom bjelančevina s pomoću jednostaničnih organizama, primjenom biotehnologije u industrijskoj proizvodnji pića i hrane, prijenosom kisika u biokemijskim reaktorima, projektiranjem biotehnoloških procesa i pogona, te je bio specijalist pivarstva. Surađivao je s pivovarama u Zagrebu, Karlovcu, Daruvaru, Splitu, Skopju i dr. Suautor je patenta za integralni postupak sušenja i preradbe hmeljnih šišarica u pelete (2006). Zaslužan je i za razvoj proizvodnje kvaščeve i bakterijske biomase na metanolu i ugljikovodicima, što je u to doba bila vrhunska tehnologija na globalnoj razini. Objavio je udžbenike Industrijska mikrobiologija (1976., s V. Johanides i dr.), Biotehnologija i sirovine (2000), Biokemijsko inženjerstvo (2009., s B. Šantekom), knjigu Pivo – tekuća hrana (1995) te surađivao na izdanjima LZ-a (Hrvatska opća enciklopedija i Tehnički leksikon). Od 1995. do 2003. bio je član uprave Karlovačke pivovare i član Znanstvenoga savjetodavnog komiteta Europske federacije za biotehnologiju. Bio je redoviti član HATZ-a te pokretač i glavni urednik časopisa Svijet piva (1995–2005). Dobitnik je nagrade »Fran Bošnjaković« (2000) i državne Nagrade za životno djelo (2007).

Brežnjak, Marijan (Zagreb, 27. IV. 1926 – Zagreb, 16. I. 2014), šumarski inženjer, stručnjak za pilansku preradbu drva.

Diplomirao je 1952. na tehničkome smjeru Šumarskog odjela Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1964. disertacijom Neke eksploatacione karakteristike tračnih pila i jarmača. Nakon diplome radio je u drvnoindustrijskim poduzećima u Klani i Delnicama. Od 1955. bio je zaposlen u Zavodu za tehnologiju drva matičnoga fakulteta, od 1977. kao redoviti profesor; umirovljen je 1991. Predavao je kolegij Pilanska prerada drva (Tehnologija masivnog drva). Bio je prodekan Drvnoindustrijskog odjela (1972–74) i dekan Fakulteta (1980–82) te dugogodišnji predstojnik Katedre za tehnologiju drva. Kao stručnjak Organizacije za ishranu i poljoprivredu pri UN-u boravio je 1965. u Mjanmaru (tada Burma). Predavao je i na Drvnom odjelu Biotehničkoga fakulteta u Ljubljani, te bio gostujući profesor na Odjelu za tehnologiju drva Visoke poljoprivredne škole u norveškom Åsu (1992).

Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova, studija, projekata i ekspertiza iz područja pilanske tehnologije drva te udžbenika Pilanska tehnologija I–II (1997–2000). Bio je predstavnik Jugoslavije u Tehničkom savjetu SEV-a u Bratislavi (1972–74) i Komitetu za drvo Ekonomske komisije za Europu UN-a te predsjednik jedne od sekcija Međunarodnog udruženja šumarskih znanstvenih organizacija IUFRO-a (1976–84). Bio je glavni urednik časopisa → Drvna industrija (1990–91). Od 1997. počasni je član Akademije šumarskih znanosti. Od 2000. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Timet, Stjepan (Zagreb, 20. X. 1860 – Zagreb, 16. IV. 1909), političar, borac za poboljšanje socijalnog položaja tipografa potkraj XIX. st.

Po profesiji tipograf, započeo je djelovati kao slagarski naučnik u listu Narodne novine u Zagrebu. Od 1882. bio je član odbora, a 1897–1909. poslovođa u Hrvatskom tipografskom društvu te urednik strukovnih listova Tipografija (1885–86) i Hrvatski tipograf (1898–99). Godine 1898–1909. bio je ravnatelj Prve hrvatske radničke tiskare. Zauzimao se za poboljšanje socijalnog položaja tipografa te je 1892–93. inicirao štrajk knjigotiskara u Zagrebu. Godine 1893. pokušao je osnovati tipografsko društvo u Sarajevu, ali je bio optužen kao socijalist i protjeran iz BiH. Politički orijentiran prema pravaštvu, prigodom raskola Stranke prava 1895. priklonio se Josipu Franku te je kao član Čiste stranke prava (od 1904. Starčevićeva hrvatska stranka prava) 1898–1909. bio gradski zastupnik Zagreba.

Tomić, Franjo (Frane) (Siverić, 2. III. 1936), agronom, stručnjak za melioraciju tla, odvodnju i navodnjavanje.

Diplomirao je 1961. na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, a doktorirao 1972. disertacijom Vodni režim tla i njegov utjecaj na uzgoj karanfila u zatvorenom prostoru na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Nakon završetka studija kratko je radio u Poljoprivrednom kombinatu Petrovo polje u Drnišu, a 1962. zaposlio se na zagrebačkom fakultetu, gdje je od 1983. bio redoviti profesor. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za melioracije, predsjednik Predsjedništva fakultetskog Instituta za agroekologiju (1984–86), te prodekan (1978–81) i dekan Fakulteta (u tri mandata; 1981–97).

Znanstveno se bavio melioracijom tla, odvodnjom i navodnjavanjem, na čemu su se temeljili kolegiji koje je predavao. Izradio je mnoge projekte vezane uz odvodnju i navodnjavanje u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Venezueli. Autor je više od 180 znanstvenih radova te knjiga i udžbenika Agrobiotopi mediteranskog područja i optimalizacija stanišnih uvjeta za vrtlarstvo (s V. Mihalićem i A. Butorcem, 1978), Navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta (sa Z. Kosom i D. Gerešom, 1985), Navodnjavanje (1985), Reguliranje suvišnih voda (s D. Petošićem, 2011). Bio je predsjednik Hrvatskog društva za odvodnju i navodnjavanje (1989–95). Od 2010. redoviti je član HAZU-a, unutar kojega je djelovao kao predsjednik Znanstvenoga vijeća za zaštitu prirode (2011–15) i kao voditelj Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Koprivničko-križevačkoj županiji (od 2013). Predsjednik je → Akademije poljoprivrednih znanosti od njezina osnutka 2017. Dobitnik je odlikovanja Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti (1997) i Redom Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge u gospodarstvu (1997) te državne Nagrade za životno djelo (2003). Od 2006. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Franjić, Jozo (Musić kraj Đakova, 7. I. 1966 – Zagreb, 7. XI. 2021), šumarski inženjer, stručnjak za šumarsku botaniku.

U Zagrebu je diplomirao 1990. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), a doktorirao 1996. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Multivarijantna analiza posavskih i podravskih populacija hrasta lužnjaka (Quercus robur L., Fagaceae) u Hrvatskoj (mentor → I. Trinajstić). Od 1990. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu, od 2007. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Šumarska botanika, Botanika, Fiziologija šumskoga drveća, Fiziologija bilja, Parkovno perensko i jednogodišnje bilje. Bio je pročelnik Zavoda za istraživanje u šumarstvu (2003–04), predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku, dendrologiju i botaniku (2004–08), voditelj doktorskoga studija Šumarstvo (2007–11), prodekan (2004–06) i dekan fakulteta (2006–08). Bavio se vegetacijskom ekologijom, florom, utjecajem klimatskih promjena na funkcioniranje šumskih ekosustava. Autor je udžbenika Golosjemenjače (s M. Vidakovićem, 2004), Šumsko drveće i grmlje Hrvatske (sa Ž. Škvorcom, 2010., 2020), Šumsko zeljasto bilje Hrvatske (sa Ž. Škvorcom, 2014), Croatian Forest Plants (sa Ž. Škvorcom, 2020). Bio je redoviti član Akademije šumarskih znanosti od 2015.

vitamini, organski spojevi raznovrsnih struktura i kemijskih svojstava, u malim količinama nužni za rast, razvoj i normalno djelovanje organizma.

Zbog iznimno male dnevne potrebe (između 3 μg i 60 mg) nazivaju se i mikronutrijentima. Klasificiraju se prema biološkoj funkciji, a prema topivosti razlikuju se oni topivi u vodi (vitamin C i vitamini skupine B) i oni topivi u mastima (vitamin A, D, E i K). U organizmu imaju ulogu katalizatora i regulatora. Vitamini su nezamjenjivi dijelovi enzima, bioloških katalizatora kemijskih reakcija, te sudjeluju u sintezi, pretvorbi i razgradnji lipida, ugljikohidrata, proteina i nukleinskih kiselina. Za razliku od drugih biološki važnih spojeva, u čovjekovu se organizmu ne mogu sintetizirati, nego ih je potrebno unositi namirnicama koje sadrže vitamine (odn. provitamine) ili pak pripravcima (dodatcima prehrani). Provitamini su vitaminske preteče koji se u organizmu pregrađuju u vitamine, primjerice iz karotenoida nastaje vitamin A, a iz derivata kolesterola vitamin D. Vitaminima slične tvari, kao što su inozitol, kolin i para-aminobenzojeva kiselina, te neke druge tvari s vitaminskim djelovanjem (poput flavonoida) ponekad se pogrešno smatra vitaminima. Vitaminski pripravci proizvode se iz koncentriranih izvora hranjivih tvari ili drugih tvari s hranjivim ili fiziološkim učinkom, a na tržište se krajnjem potrošaču mogu stavljati isključivo zapakirani pojedinačno ili u kombinaciji. Njihova je svrha dodatno obogatiti uobičajenu prehranu radi održavanja zdravlja. Vitamini se industrijski najčešće proizvode kemijskom sintezom, izdvajanjem iz prirodnih tvari, ili biotehnološki s pomoću mikroorganizama. Tako primjerice neke vrste kvasaca i bakterija proizvode vitamine skupine B i ergosterol (provitamin D₂), a plijesni β-karoten (provitamin A).







Povijesni razvoj

Prije otkrića vitamina tek četiri nutritivna faktora smatralo se nužnima za zdravlje: proteine, ugljikohidrate, masti i minerale. Ipak, bilo je poznato da mora postojati još neki faktor čiji je nadostatak uzrok bolesti poput skorbuta, beriberija ili rahitisa, a koja su kroz nekoliko otkrića u XVIII. st. i posebice XIX. st. objašnjena kao stanja koja nastaju zbog nedostatka vitamina. Znanost o prehrani, pokusima s izuzimanjem i dodavanjem prehrambenih faktora u životinja, tada je dobila velik zamah, a kemičari su izolirali vitamine, pronašli njihovu kemijsku strukturu te razvili metode njihove sinteze. Naziv je 1911. uveo poljski biokemičar Casimir Funk, koji je izolirao tiamin (vitamin B1) te je, smatrajući ga vitalno važnim aminom, osmislio naziv vitamin. Do 1948. otkiveno je svih 13 vitamina. Vitamini su se od početka označavali slovima (A, B, C, D, E, K), a otkrivanjem strukturno srodnih spojeva slovima su se dodavali brojevi (npr. D₃). Uz oznake slovima često se rabe i nazivi koji upućuju na kemijsku građu. Hrana je bila jedini izvor vitamina do 1930-ih. Uskoro je započela komercijalna proizvodnja vitamina B kompleksa i polusintetičkoga vitamina C. Znanstvenici Stanton A. Harris i Karl Folkers 1939. prvi su u svijetu opisali sintezu piridoksin-hidroklorida (vitamin B₆). Poslije su je proširili i prilagodili za industrijske svrhe, no postupak proizvodnje sastojao se od sedam kemijskih faza, što se pokazalo neisplativim. Današnja se godišnja proizvodnja vitamina u svijetu procjenjuje na približno 100 000 t, od čega je oko 40% biotehnološka proizvodnja (vitamini B₂ i B₁₂ potpuno, a vitamini C i E te provitamin ergosterol djelomično). Među najvažnijim su svjetskim proizvođačima poduzeća F. Hoffmann-La Roche iz Švicarske, BASF iz Njemačke, Takeda, Sumitomo, Riken i Vitamin iz Japana te Merck iz SAD-a.

Proizvodnja u Hrvatskoj

U Hrvatskoj vitamine proizvodi poduzeće → Pliva iz Zagreba, koje se već u početcima proizvodnje svrstalo među najveće proizvođače vitamina C i vitamina B₆ u svijetu. Proizvodnja vitamina C započela je 1953. prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji u poluindustrijskim količinama od nekoliko desetaka kilograma. Jedan od glavnih projektanata postrojenja za proizvodnju vitamina C bio je → Ernest Rajner, a → Gavra Tamburašev uspostavio je tehnološke postupke. Već 1956. proizvodilo se nekoliko tona, a 1961. godišnji kapacitet novoizgrađenoga postrojenja iznosio je 100 t. Dodatnim proširivanjem postrojenja i poboljšanjem proizvodnoga postupka uvođenjem fermentativnog postupka dobivanja sorboze iz sorbitola dostignut je proizvodni kapacitet više od 1300 t na godinu.







Plivinim je znanstvenicima 1950-ih cilj bio pronaći nov postupak za proizvodnju vitamina B₆ koji bi bio ekonomičniji od već poznatih. Nakon pronalaska konkurentnoga puta sinteze piridoksin-hidroklorida (vitamin B₆), industrijska je proizvodnja tog vitamina prema vlastitoj tehnologiji u novootvorenome pogonu započela 1959. Početni kapacitet proizvodnje dostizao je tek približno 300 kg na godinu. Tijekom sljedećih godina postupak je znatno poboljšan pa je nakon nekoliko rekonstrukcija proizvodnoga postrojenja godišnji kapacitet proizvodnje povećan na približno 70 t. U unapređenju proizvodnje posebno su se istaknuli Berislav Glunčić (1930–2013), Nedjeljko Kujundžić (1942), Krunoslav Kovačević (1943), Stjepan Mutak (1942) i → Rativoj Seiwerth. U Plivi je na sintezi vitamina radio i → Ivan Butula.

Kako su se piridoksin-hidroklorid i mnogi drugi kemijski proizvodi uglavnom izvozili na zapadno tržište, trebalo je u skladu sa zahtjevima uvoditi suvremenije analitičke metode za praćenje stupnja reakcije koje su se usporedno razvijale. Uz određivanje sadržaja izravnim analizama prema funkcijskim skupinama, postupno su se uvodile i kromatografske metode. Prva je bila plinska kromatografija, a uz nju su se razvijale i metode priprave hlapljivog uzorka, kao npr. esterifikacija. U postupku analize piridoksin-hidroklorida, među prvima je uvedena kromatografija na papiru kao analitička metoda, a potom i tankoslojna kromatografija na sloju silika-gela, pa se lakše mogao pratiti tijek i kraj kemijske reakcije.

U Plivi je razvijena i → Cedevita, najpoznatiji i najdugovječniji vitaminski napitak u Hrvatskoj. Multivitaminske granule Cedevite s okusom naranče kakve danas znamo izumio je 1969. farmaceut Martin Stanković, dok je njezina proizvodnja započela godinu dana kasnije. Od samog je početka u svom sastavu imala devet vitamina: C, B₁, B₂, B₃, B₅, B₆, B₉, B₁₂ i E. Tadašnju Cedevitu potrošači su nabavljali u staklenim bočicama koje su, uz mjericu za doziranje, bile pakirane u kartonske kutijice, a 1970-ih zamijenile su ih plastične smeđe bočice. Cedevita je tako više podsjećala na lijek, a prodavala se samo u ljekarnama. Prva moderna tvornica za proizvodnju izgrađena je 1983., a do danas je sedam puta restrukturirana u najsuvremeniji tehnološki pogon. Nalazi se u zagrebačkoj Planinskoj ulici, gdje se proizvodi količina od približno 9000 t na godinu.







Na → Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, kolegije i istraživanja povezane s vitaminima vode → Zlatko Kniewald, → Draženka Komes i → Vladimir Mrša.

Prelog, Vladimir (Vlado) (Sarajevo, 23. VII. 1906 – Zürich, 7. I. 1998), kemičar, stručnjak za organsku kemiju i stereokemiju, nobelovac.

Gimnaziju je polazio u Osijeku i Zagrebu. Osječki mu je profesor Ivan Kuria pobudio zanimanje za kemiju, pa je Prelog uz njegovu pomoć već 1921. objavio svoj prvi znanstveni rad. Diplomirao je 1928. na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu, gdje je 1929. doktorirao kod uglednog češkog kemičara Emila Votočeka disertacijom O kyselině 3,12-dihydroxypalmitové, necukerné složce kyseliny rhamnokonvolvulinové. Nakon odsluženoga vojnog roka vratio se u Prag, gdje je do 1934. radio u poduzeću Gotharda J. Dříze kao voditelj laboratorija za proizvodnju rijetkih kemikalija. Ondje je istraživao mogućnost sinteze kinuklidinskoga dijela molekule kinina te moguće protumalarijsko djelovanje više reakcijskih međuprodukata, a rezultate je objavio u 25 znanstvenih radova.

Zagrebačko razdoblje

Na poziv Kemijsko-inženjerskog odjela zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog iženjerstva i tehnologije) vratio se u Zagreb 1934. te je kao docent počeo predavati organsku kemiju 1935. Od iste je godine bio predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a 1941. izabran je za izvanrednoga profesora. Na Fakultetu je modernizirao nastavu kemije uvođenjem u program preparativne organske kemije, sastavljanjem nastavnoga materijala prema kojem je 1942. tiskan udžbenik Organska kemija I–II te opremanjem studentskoga laboratorija suvremenim uređajima uz pomoć poduzeća Kaštel d. d. (poslije → Pliva), s kojim je uspostavio i znanstvenu suradnju. Nastavio je rad započet u Pragu, usredotočivši se na sintezu kemoterapeutika te istraživanje alkaloida kore kininovca i nekih alkaloidnih bicikličkih baza. U Kaštelu je 1936. potaknuo osnivanje Istraživačkoga laboratorija s kemijskim i farmakološkim odjelom te sa svojim diplomantima i doktorandima (→ Ljubomir Trinajstić, → Ernest Rajner) pripravio potpuno nove spojeve za proizvodnju lijekova, među kojima je najpoznatiji sulfonilamid, vrlo djelotvoran antibakterijski lijek (→ antibiotici), patentiran 1937. pod nazivom Streptazol. S asistentom → Rativojem Seiwerthom prvi je uspio sintetizirati naftni ugljikovodik adamantan, po čemu je postao svjetski poznat. Tijekom djelovanja u Zagrebu objavio je sa suradnicima pedesetak znanstvenih radova. Skupina njegovih učenika i znanstvenih suradnika (među ostalima i → Smiljko Ašperger, → Viktor Hahn, → Dragutin Kolbah), poslije nazvana Prelogovom zagrebačkom školom organske kemije, postignula je zapaženu sveučilišnu i znanstvenu karijeru na zagrebačkim fakultetima, u → Institutu Ruđer Bošković (sv. 4) i Plivinu Istraživačkom institutu.







Švicarsko razdoblje

Potkraj 1941. Prelog je otišao iz Zagreba i uz pomoć → Lavoslava Ružičke (sv. 4) zaposlio se u njegovu Laboratoriju za organsku kemiju visoke tehničke škole u Zürichu (ETH Zürich). Ondje je od 1942. bio privatni docent, od 1945. naslovni, od 1947. izvanredni te od 1950. do umirovljenja 1976. redoviti profesor. Bio je voditelj Laboratorija 1957–65. Na ETH-u je s E. Gäumannom predvodio skupinu organskih kemičara i mikrobiologa koji su istraživali mikrobne metabolite te otkrili, odredili konstituciju i sintetizirali feroksiamin i izolirali rifamicin, nonacitin i boromicin. Nakon što je 1957. preuzeo Ružičkino mjesto predstojnika Laboratorija za organsku kemiju, nastavio je njegove reforme, uspjelo povezavši tradicionalnu i modernu organsku kemiju te pretvorivši ETH u svjetski poznatu školu organske kemije. Pratio je napredak organske kemije u Hrvatskoj, zauzimao se za modernizaciju nastavnih programa s više praktičnoga rada u laboratorijima te školovao nekoliko hrvatskih stručnjaka (→ Stanko Borčić). Nakon umirovljenja svojim je stipendijama omogućio nekolicini hrvatskih organskih kemičara doktorske i poslijedoktorske specijalizacije na ETH-u, istražujući s njima područje krunastih etera.

Znanstveni doprinos i priznanja

Prelog je imao široko područje znanstvenoga interesa, no većina mu je radova iz stereokemije. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i drugih alkaloida, a njegova sustavna istraživanja stereoselektivnosti mikrobnih i enzimskih reakcija rezultirala su empirijskim pravilom koje predviđa konformacijske odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Baveći se geometrijskim svojstvima molekula, o tom je području stereokemije, koje je nazvao kemijskom topologijom, 1967–69. objavio niz članaka. Uočivši potrebu za jednoznačnim opisom konfiguracije stereoizomera, s R. S. Cahnom i C. Ingoldom predložio je sveobuhvatan sustav kategorizacije i specifikacije molekulske kiralnosti, nazvan Cahn-Ingold-Prelogovim pravilima (CIP-pravila), koji se primjenjuje i danas. Rezultate istraživanja objavio je u 417 znanstvenih radova. Autor je knjige Lavoslav Ružička 1887–1976 (s O. Jegerom, 1987). Isticao je značenje sprege znanosti i proizvodnje, potkrijepivši to rezultatima vlastita rada (tridesetak prihvaćenih patenata).







Bio je predsjednik Švicarskoga kemijskog društva 1972–74. i član Upravnoga odbora poduzeća Ciba-Geigy 1960–78. Za doprinos stereokemiji molekula i reakcija podijelio je s J. W. Cornforthom Nobelovu nagradu za kemiju 1975. Dobitnik je Medalje »Božo Težak« 1989. i jubilarne nagrade Plive 1996. Bio je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te više inozemnih sveučilišta, počasni član mnogih udruga i akademija, među ostalim HAZU-a i Papinske akademije znanosti, počasni predsjednik bijenalnoga skupa Ružičkini dani te društva Almae matris alumni Croaticae Zagrebačkoga sveučilišta. Od 1986. ETH godišnje organizira Prelogovo predavanje i za doprinose stereokemiji dodjeljuje zlatnu Prelogovu medalju, a Pliva i Hrvatsko kemijsko društvo od 1996. svake druge godine mladim kemičarima dodjeljuju Nagradu »Vladimir Prelog« za znanstvena postignuća u organskoj kemiji. Njemu u čast osnovano je 1998. švicarsko-hrvatsko društvo »Vladimir Prelog« u Zürichu. Po njemu su nazvani stipendija Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak, Prirodoslovna škola u Zagrebu i Akademski pjevački zbor koji djeluje u okviru Društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnološkog studija Sveučilišta u Zagrebu. Poprsja u bronci postavljena su mu u Perivoju hrvatskih velikana u Osijeku (autor Marijan Sušac) i u Plivinu Istraživačkom institutu (Kuzma Kovačić), portret u bronci u zgradi Fakulteta kemijskoga inženjerstva i tehnologije u Zagrebu i u Tehničkoj visokoj školi u Pragu (Ivica Antolčić), a figura u bronci u Parku nobelovaca u Mostaru (Zoran Jurić). Proglašen je počasnim građaninom Zagreba 1989., Sarajeva 1992. i Osijeka 1994.

probiotici, jedna ili više kultura živih mikroorganizama, najčešće bakterija ili kvasaca, koji djeluju korisno na zdravlje domaćina (korisnika). Često i naziv za proizvode koji ih sadržavaju.

Rabe se radi ponovne uspostave ravnoteže crijevne mikroflore poremećene zbog različitih čimbenika, poput primjene antibiotika, kemoterapije ili radioterapije. Također, uspostavom ravnoteže probiotici stvaraju nepovoljne uvjete za rast patogenih mikroorganizama. Rast probiotika potiču spojevi u hrani koji se nazivaju prebiotici.

Probiotici se mogu primjenjivati oralno, putem fermentiranih mliječnih proizvoda, → funkcionalne hrane (gdje su probiotici sastojak dodan u neki proizvod) ili kao samostalan proizvod (putem praškastog ili granuliranog pripravka u slobodnoj formi, tableta ili kapsula), aerosolom putem dišnoga sustava te lokalno u obliku masti za kožu ili čepića za urogenitalni sustav. U čestoj primjeni te s klinički dokumentiranim zdravstvenim učincima su vrste rodova bakterija Lactobacillus i Bifidobacterium te kvasca Saccharomyces, poput: Saccharomyces boulardii, Lactobacillus rhamnosus GG, Lactobacillus acidophilus La5, Lactobacillus casei Shirota, Bifidobacterium longum BB536 i Bifidobacterium lactis Bb12. Učinak probiotika naziva se probiozom.

Tehnološka platforma za industrijsku proizvodnju niza tradicionalnih biotehnoloških proizvoda, pa tako i probiotika jest → bioprocesno inženjerstvo.

Povijest

Mogućom se ulogom stanica u uništavanju patogenih mikroorganizama prvi bavio ruski mikrobiolog i zoolog Ilija Iljič Mečnikov (1845–1916). Njegova se hipoteza o staničnoj imunosti (1892), za razliku od teorije humoralne imunosti, zasniva na tome da su stanice, a ne samo protutijela u krvi, zaslužne za uništavanje patogenih mikroorganizama. Njegova je hipoteza priznata tek sredinom XX. st. s dodatnim napretkom ostvarenim u imunologiji te saznanjima o ljudskom mikrobiomu (sveukupni genom mikroba koji nastanjuju ljudski organizam) i njegovoj ulozi u suzbijanju prevelikog rasta patogenih mikroorganizama. Početkom XX. st. otkriveno je nekoliko vrsta bakterija čijim se unosom postiže pozitivan utjecaj na zdravlje. Među najvažnijim koracima u uporabi probiotika bilo je otkriće, izolacija i uzgoj bakterije Lactobacillus casei soja Shirota, japanskog mikrobiologa Minorua Shirote (1899–1982), a koja može preživjeti prolazak kroz gornji probavni sustav (1930). Fermentirano piće koje ih sadržava Yakult plasirano je na tržište 1935., a proizvodi se i danas. Zbog okolnosti poput Velike gospodarske krize, II. svj. rata i sve većeg napretka u liječenju antibioticima razvoj probiotičkih proizvoda u velikoj je mjeri stagnirao.

Od 1980-ih, zbog sve veće otpornosti na antibiotike i novih globalnih trendova, ponovno se pobudilo zanimanje za njihovu proizvodnju. Od tada je razvijeno nekoliko generacija probiotika, odn. probiotičkih pripravaka. Razvoj zaštite mikroorganizama probiotika, kako bi u što većoj mjeri preživjeli prolazak kroz želučanu kiselinu, također je iziskivao nekoliko koraka. U početku su se primjenjivale neobložene bakterije, a potom obložene bakterije mliječnoga vrenja (u kapsuli ili tableti), koje su se rabile kao dodatak prehrani. Mikrokapsulirane bakterije omogućile su primjenu u hrani, no neravnomjerna zaštita i sam materijal koji se za to rabio nisu u pouzdanoj mjeri osiguravali prolazak gornjega probavnog sustava. Radi toga osmišljena je zaštita proteinima i polisaharidnom matricom, a posljednja generacija zaštite uključuje primjenu polimera i polisaharida te potom smrzavanje.

Biotehnološka proizvodnja probiotika kao živih lijekova

Za razliku od prve generacije probiotika koji su bili dodatci prehrani i sastojci funkcionalne hrane, druga generacija probiotika namijenjena je liječenju ili prevenciji bolesti (tzv. živi lijekovi ili živi bioterapijski pripravci), gdje su bakterijske stanice (tzv. živi mikrobni vektori) u svojstvu nosača lijeka na ciljno mjesto djelovanja. Druga generacija ne obuhvaća samo bakterije mliječne kiseline i bifidobakterije nego i mikroorganizme autohtono prisutne u intestinalnom traktu zdravih ljudi. Transplantacija mikrobiote izmetina (latinski faeces) jedan je od pristupa u terapiji infektivnih i upalnih bolesti probavnoga sustava te u terapiji proljeva izazvanih dugotrajnom antibiotičkom terapijom. Probiotički pripravci druge generacije mogu biti sastavljeni od jednog bakterijskoga soja ili više njih, a često je riječ o genetički modificiranim mikroorganizmima. Istražuje se i njihova primjena u liječenju infektivnih i upalnih bolesti kože, alergijskih reakcija, pretilosti, depresije i malignih bolesti, gdje se nazivaju i skinbiotci, dijabiotici, psihobiotici, kolitobiotici i onkobiotici.

Najnovija generacija probiotičkih bioaktivnih molekula mikrobnoga podrijetla, nazvana postbiotici ili probioceutici, obuhvaća terapijske pripravke koji nisu žive prirode, a namijenjeni su razvoju novih terapijskih strategija za metaboličke poremećaje i bolesti probavnoga sustava.

Istraživanja i proizvodnja u Hrvatskoj

Istraživanja antimikrobne aktivnosti bakterija mliječne kiseline za terapiju proljeva uzrokovanih patogenim bakterijama 1950-ih provodila je profesorica Farmaceutskog (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) i Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, liječnica Kruna Tomić-Karović. Dokazala je njihovo baktericidno i antitoksično djelovanje te je po njoj jedan soj Lactobacillus acidophilus dobio ime Lactobacillus krunae.







Istraživanja bakterija mliječne kiseline u kontekstu probiotika, odn. kao zamjene za antibiotike, provodila su se od 1980-ih na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu (PBF) u Zagrebu. Antibiotici su se često rabili za poticanje rasta životinja na farmama, što je dovodilo do širenja antibiotičke rezistencije. Od 1991. u Laboratoriju za tehnologiju antibiotika i enzima PBF-a provode se nacionalni znanstvenoistraživački projekti, poput onih za fiziološku aktivnost prirodnih i r-DNA organizama, probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline te hipokolesterolemičko djelovanje bakterija mliječne kiseline. Među voditeljima istaknuli su se profesori → Vladimir Marić, stručnjak za industrijsku mikrobiologiju te proizvodnju hrane i pića, stručnjak za antibiotike Srećko Matošić i → Blaženka Kos, stručnjakinja za probiotičku aktivnost bakterija mliječne kiseline. Stručnjakinja za mikrobnu biotehnologiju i prva doktorandica na temu probiotika → Jagoda Šušković uvela je 2000. u preddiplomsku i diplomsku nastavu kolegij Probioici i starter kulture, a poslije i kolegij Probiotici, prebiotici i funkcionalne starter kulture u nastavu poslijediplomskoga doktorskog studija. Dotadašnji Laboratorij za tehnologiju antibiotika i enzima reorganizirala je 2006. u Laboratorij za tehnologiju antibiotika, probiotika i enzima (danas i starter kultura), za istraživanje, biotehnološku proizvodnju i karakterizaciju probiotika. Pod njezinim vodstvom ostvareni su nacionalni projekti za istraživanje uloge bakterija mliječne kiseline u sinbiotičkom učinku, funkcionalnosti S-proteina probiotičkih bakterija, primjene probiotika kao živih lijekova i dr.

Laboratorij zadržava vodeću ulogu u Hrvatskoj te ostvaruje znatnu suradnju s industrijom. Među ostvarenim suradnjama ističe se ona s poduzećem Lura (→ Dukat) u Zagrebu 1998–2001. za uvođenje probiotika na hrvatsko tržište, nazvanoga BioAktiv LGG. Na projektu razvoja funkcionalnih probiotičkih proizvoda prerađene hrane na bazi žitarica za poduzeće → Podravka u Koprivnici 2013–17. razvijena su i plasirana tri nova probiotička proizvoda namijenjena dohrani dojenčadi od 4. mjeseca života, Lino 3 žitarice (riža, proso, heljda), Lino riža s bananom i Lino riža s jabukom i mrkvom.

grafička industrija, industrijska grana koja se bavi izradbom grafičkih proizvoda kao što su novine i časopisi, knjige i brošure, agitacijski i reklamni materijal (plakati, katalozi), obrasci, trgovačke knjige i poslovne tiskanice, kalendari, akcidencije (posjetnice, čestitke), posebni grafički proizvodi (novčanice, čekovi), grafička galanterija (bilježnice, mape, albumi). U tu granu ulaze i → knjigoveštvo te preradba → papira zajedno s proizvodnjom papirne konfekcije i → ambalaže od kartona i ljepenke (kartonaža). Glavni su elementi proizvodnoga procesa grafička priprema, tisak i grafička doradba (→ grafička tehnologija), a važnu ulogu u grafičkoj industriji ima → grafički dizajn.

U Hrvatskoj je 2015. grafičko-prerađivačka djelatnost obuhvaćala 3,6% ukupne industrijske proizvodnje, zapošljavajući pritom oko 11 000 radnika (oko 6000 u tiskarskoj djelatnosti, a oko 5000 u proizvodnji papira i proizvoda od papira). Tada je ostvarila 1,6% ukupnoga izvoza RH. Sve intenzivnijim razvojem računalne tehnologije klasična tiskarska djelatnost stagnira, što se očituje u smanjenju broja tiskarskih poduzeća. Tako je zaposlenih u tiskarskoj djelatnosti 2018. bilo 4400, dok je radnika zaposlenih u proizvodnji papira i proizvoda od papira bilo oko 4100. Te je godine u Hrvatskoj proizvedeno 18 308 t (150,3 milijuna komada) novina i časopisa, 11 142 t (35,5 milijuna komada) knjiga, brošura, listova i sličnoga tiskanog materijala, 38 767 t mehaničke drvne celuloze (drvenjače), 122 160 t papira za valovitu ljepenku, 129 306 t valovitoga kartona, 132 014 t kutija, spremnika, omota i slične ambalaže od valovitoga papira ili kartona, 13 699 t toaletnoga papira, 8387 t ručnika od papirne mase, papira, celulozne vate ili mreže celuloznih vlakana, 15 105 t lijevanih ili prešanih proizvoda od papirne mase, 3626 t kuverti od papira ili kartona, 2184 t bilježnica od papira ili kartona.

Godine 2020. tiskarskom djelatnošću bavilo se oko 800 poduzeća, od kojih su gotovo 80% činile male tiskare s manje od 50 zaposlenih. Uz → Grafički zavod Hrvatske, najdugovječnije tiskarsko poduzeće koje djeluje kontinuirano, te → Vjesnik, koji je tijekom 1980-ih bio jedno od najvećih tiskarsko-nakladničkih poduzeća u europskim razmjerima, velika tiskarska poduzeća u Hrvatskoj su Aluflexpack novi sa sjedištem u Murvici kraj Zadra, te Rotoplast grupa, Radin print i Printera grupa sa sjedištima u Svetoj Nedelji.

ljepila (adhezivi), materijali koji služe za lijepljenje čvrstih površina, tj. za njihovo spajanje stvaranjem veznoga filma. Djelovanje ljepila temelji se na njihovu prianjanju uz površinu predmeta (adhezija) i njihovoj unutarnjoj čvrstoći, koja potječe od privlačnih međuatomskih ili međumolekulskih sila (kohezija). Preduvjet za učinkovito lijepljenje je kvašenje površina ljepilom te naknadno očvršćivanje ljepila. Kvašenje površine ovisi o napetosti površine i ravnotežnome kontaktnom kutu koji se uspostavlja između čvrste površine materijala, tekućega ljepila i zraka. Teorija lijepljenja vrlo je složena, jer ovisi o nizu čimbenika vezanih uz svojstva površina koje se lijepe (kemijska aktivnost, hidrofilnost ili hidrofobnost, čistoća, hrapavost, homogenost), svojstva ljepila (površinska napetost, viskoznost, polarnost, kiselost ili bazičnost, brzina očvršćivanja) te fizikalna i mehanička svojstva stvorenoga veznoga filma.

Prema podrijetlu razlikuju se ljepila na prirodnoj osnovi (biljna i životinjska ljepila) te sintetska ljepila. Najvažnija biljna ljepila su škrobna, dekstrinska, ljepila od kaučukova lateksa i prirodnih smola, a životinjska ljepila su tutkala (dobivena preradbom kostiju i kože) i kazeinska ljepila (dobivena zagrijavanjem kazeina iz mlijeka s alkalijama). Sintetska ljepila, koja danas prevladavaju u primjeni, temelje se na uporabi različitih polimera kao osnovne vezivne komponente u ljepilu. Razlikuju se prema sastavu, mehanizmu stvaranja kohezijskih i adhezijskih veza i području primjene, a u usporedbi s prirodnim ljepilima odlikuju se jačom adhezijom prema većem broju materijala, prikladnijom primjenom, bržim očvršćivanjem te boljim uklapanjem u dizajn proizvoda. Sintetska ljepila se prema načinu očvršćivanja dijele na reakcijska, taljiva, disperzijska i ljepila u otopini.

Reakcijska ljepila očvršćuju (lijepe) na temelju kemijske reakcije; jednokomponentna ljepila stvaraju čvrst film kemijskom promjenom jedne komponente djelovanjem topline, ultraljubičastoga zračenja ili vlage (npr. cijanoakrilatna ljepila vrlo brza djelovanja), a dvokomponentna (npr. epoksidne, poliuretanske, fenolformaldehidne i ureaformaldehidne smole) kemijskom reakcijom između dviju komponenata. Taljiva ljepila nanose se u zagrijanom, rastaljenom stanju i očvršćuju hlađenjem (npr. kopolimer etilena i vinil-acetata, polipropilen, poliamidi). Disperzijska ljepila predstavljaju vodene disperzije, npr. poli(vinil-acetata) poliakrilata ili poliuretana. Ljepila u otopini su otopine npr. polikloroprena, poliuretana ili poli(vinil-acetata) u organskim otapalima kao što su esteri, ketoni i drugi ugljikovodici (tzv. univerzalna ljepila za različite materijale). Disperzijska ljepila i ljepila u otopini očvršćuju (lijepe) isparavanjem vode, odnosno otapala.

Iako su se ljepila rabila još u starom Egiptu, a spominju se i u Bibliji, njihova je šira uporaba novijega datuma, napose od 1930-ih, kada je počela znatnija proizvodnja različitih polimernih materijala, kao vezivne komponente u većini ljepila.

Industrija ljepila u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, hrvatski su obrti stoljećima rabili prirodna ljepila spravljena u kućnoj radinosti. Od 1920-ih počela se razvijati industrijska proizvodnja tutkala od životinjskih kostiju i koža, ali je u drugoj polovici 1930-ih zamrla zbog velike konkurencije u tadašnjoj državi. Tako su tvornice tutkala djelovale npr. u Osijeku (Trgovačko društvo za kemijsku industriju Franjo Schram i drugovi) 1921–36. i Varaždinu (Kemijska industrija Zubanjek i drug) 1934–36. Zagrebačko poduzeće Moster tvornica lakova i boja (nakon 1947. → Chromos), osnovano 1920., izgradilo je 1933. pogon za proizvodnju tutkala koji je poslovao do 1936. Nakon II. svj. rata Chromos se ubrzano razvijao spajajući se s drugim poduzećima. Zahvaljujući tehnologijama sintetiziranja umjetnih smola koje ulaze u uporabu od 1950-ih upravo u tom poduzeću, asortiman ljepila širio se i na jednokomponentna i dvokomponentna ljepila na osnovi vodenih disperzija ili otapala za parkete i podne obloge, za drvnu i papirnu industriju, građevinskih cementnih ljepila za keramiku i dr. Danas se proizvodnja nastavlja u osamostaljenim pogonima nekadašnjega koncerna, u zagrebačkom poduzeću Chromos boje i lakovi i poduzeću Chromos-Svjetlost iz Lužana, dok umjetne smole proizvodi zagrebačka Scott Bader grupa.

Zagrebačka podružnica njemačke tvornice uredskih potrepština Pelikan osnovana 1932 (od 1951. → Karbon, od 1966. u Zaprešiću) je među ostalim proizvodila i prirodno škrobno ljepilo za papir (poslije Karbofix). Godine 1952. proizvodni se asortiman proširio neoprenskim ljepilom, a od 1960. proizvodila su se disperzivna ljepila za drvo Drvofix, za papir Librokol, za podove Parketofix, Podofix. Karbonov pogon Bifix u Bujama od 1973. proizvodi premaze i ljepila u prahu za završne radove u graditeljstvu (od 1975. istoimeno samostalno poduzeće). Proizvodnju ljepila za papir i drvo, univerzalnih ljepila i trenutnih gel-ljepila danas nastavlja nekadašnji Karbonov pogon u Blatu na Korčuli, koji djeluje kao Eurokarbon d. o. o. sa sjedištem u Donjem Stupniku.







Zagrebačka tvornica → TOZ Penkala osnovana 1937., nekada jedan od vodećih proizvođača školskog i uredskog pribora u Hrvatskoj, od 1959. proizvodi uredska ljepila Magnetin.







U Ludbregu je 1959. osnovano pletarsko-galanterijsko poduzeće Razvitak, koje je šireći svoju djelatnost, kao RO Razvitak 1980. osnovalo OOUR Metakem, koji se bavio proizvodnjom univerzalnih jednokomponentnih kontaktnih ljepila na bazi sintetskoga kaučuka, vodootpornih ljepila za drvo, disperzijskih ljepila za parkete i dr. Od 1991. ta je poslovna jedinica djelovala kao Razvitak – Metakem d. o. o., a 2013. poduzeće je nakon poslovnih teškoća likvidirano.

Umaška tvornica za proizvodnju samoljepljivih traka Sipro d. o. o. započela je proizvodnju 1972. u okviru poduzeća Intercommerce. Osnovna je djelatnost u početku bila rezanje, ambalažiranje i prodaja samoljepljivih vrpca različitih namjena. U Umagu je 1981. izgrađen novi pogon s cjelovitom linijom za proizvodnju samoljepljivih vrpca, koja uključuje pripremu ljepila, oslojavanje, rezanje i tiskanje. Kapacitet tvornice peterostruko je povećan rekonstrukcijom postojećih pogona 1993–98. Proizvodni asortiman danas obuhvaća izradbu papirnatih, PVC i polipropilenskih samoljepljivih vrpca na bazi otapala i prirodnoga kaučuka.

Od 1989. u Zagrebu djeluje poduzeće Frag, koje proizvodi kazeinska i druga industrijska ljepila za etiketiranje i pakiranje ambalaže.

Vukelić, Joso (Senj, 3. IV. 1955), šumarski inženjer, stručnjak za šumarsku fitocenologiju i šumsku vegetaciju.

Diplomirao je 1979. na Šumarskom odsjeku Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1990. disertacijom Šumska staništa i zajednice hrasta kitnjaka (Quercus petraea L.) u gorju sjeverozapadne Hrvatske (mentor Đ. Rauš). Radio je kao referent za uređivanje šuma u Šumskom gospodarstvu Sisak (1979–80) te kao nastavnik stručnih predmeta u Odgojno-obrazovnome centru za šumarstvo u Karlovcu (1980–81). Od 1981. radio je na Šumarskome fakultetu u Zagrebu, od 1997. kao redoviti profesor; umirovljen je 2020. Predavao je kolegije Fitocenologija, Preborno gospodarenje i subalpinski šumski ekosustavi, Šumarska fitocenologija, Šumska vegetacija, Tipologija šuma. Bio je prodekan (1996–98) i dekan Fakulteta (1998–2000).

Znanstveno i stručno bavi se fitocenologijom, biljnim zajednicama kartiranjem šumske vegetacije, ekologijom bilja, ekologijom šuma, zaštitom prirode. Autor je knjiga i udžbenika Šumarska fitocenologija i šumske zajednice u Hrvatskoj (s. Đ. Raušem, 1998), Šumske zajednice i šumska staništa Hrvatske (sa S. Mikcem, D. Barićevićem, D. Bakšićem, R. Rosavcem, 2008), Šumska vegetacija Hrvatske (2012). Bio je glavni urednik → Glasnika za šumske pokuse (1996–2006). Bio je pomoćnik ministra poljoprivrede i šumarstva RH (1993–96). Član je Akademije šumarskih znanosti od 1997., koje je bio suosnivač (1996). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1997. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2023.

Franck d. d., prehrambeno-industrijsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu; jedno od najstarijih zagrebačkih poduzeća koje kontinuirano djeluje do danas.







Osnovano je 1892. kao tvornica u sklopu austro-ugarskog ogranka njemačkog koncerna za proizvodnju kavovina pod nazivom Heinrich Franck Söhne (Hinka Francka sinovi). Kao vlasnici bili su upisani Wilhelm, Hermann, Gustav, Karl i Robert Franck. Utemeljitelj poduzeća Johann Heinrich Franck (1792–1867) započeo je 1820-ih s radioničkom, poslije tvorničkom, preradbom cikorije kao zamjene za kavu u njemačkom gradu Vaihingen an der Enz. U sljedećim desetljećima pod njegovim i vodstvom njegovih sinova poduzeće se širilo te je sjedište preselilo u Ludwigsburg. Osim u Hrvatskoj, u razdoblju prije I. svj. rata izgradilo je više tvornica za preradbu cikorije i sušara u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Češkoj, Švicarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i SAD-u.













Zagrebačka tvornica započela je s radom 1893. u Vodovodnoj ulici s približno 200 zaposlenika. Prerađivala je cikoriju za tržište Hrvatske, Ugarske, austrijskih dijelova Habsburške Monarhije, Srbije i Bosne. Samo 17% proizvoda prodavalo se u Hrvatskoj, a ostalo se izvozilo. Tvornica je raspolagala vlastitim električnim pogonom, a njena djelatnost nadopunjena je izgradnjom sušare u Bjelovaru 1900. Nastankom Kraljevine SHS 1918., morala se pravno osamostaliti od matičnoga poduzeća te su u njoj velike udjele stekli novčarski zavodi iz novostvorene države, no obitelj Franck i dalje je zadržala utjecaj u upravljanju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova glavni je proizvod i dalje bila kavovina na temelju cikorije, no sve se više proizvodila na tržištu popularna ječmena kavovina (Kneippova kava), zbog čega se tvornica povezala sa Zagrebačkom pivovarom koja je proizvodila ječmeni slad. Zahvaljujući uspješnom poslovanju, tvornica je više puta modernizirana, a 1928. izgrađena je sušara u Vodovodnoj ulici.













Nakon uspostavljanja NDH 1941., poduzeće je bilo preimenovano u Franck, industrija kavovine d. d., u vlasništvu njemačkoga kapitala. Uoči ulaska partizana u Zagreb u svibnju 1945., uprava je namjeravala demontirati strojeve i prenijeti ih u Linz, no radnici su odbili sudjelovati u tome pa je tvornica ostala sačuvana. Uspostavom socijalističkoga režima 1945., tvornica je bila podržavljena, no zadržala je naziv Franck. Zbog velike važnosti bila je 1946. pod upravom Zemaljske uprave narodnih dobara NR Hrvatske. Godine 1950. uvedeno je radničko samoupravljanje, te je Franck postao poduzeće u društvenom vlasništvu. Godine 1960. započela je industrijska preradba kave, koja je postala glavni proizvod i simbol poduzeća. U tom razdoblju uz proizvodnju kave i kavovine započeo je i razvoj drugih prehrambenih proizvoda, među kojima su najznačajniji čajevi (oparci), instantni proizvodi, dodatci jelima, esencije, praškasti proizvodi, prerađeni šećer, grickalice i kikiriki. Franck je 1977. otvorio tvornicu za preradbu krumpira u Hercegovcu, postavši jednim od najznačajnijih jugoslavenskih proizvođača čipsa. Potkraj 1970-ih se sa zagrebačkim prehrambenim poduzećima Badel, Voće i Josip Kraš te poduzećima Rivijera iz Poreča i Mediteranska plovidba iz Korčule udružio u SOUR Cibona. Tijekom 1980-ih bio je ustrojen kao RO s tri OOUR-a: Proizvodnja kavovina, kave i prehrambenih proizvoda u Zagrebu, Robni promet u Zagrebu i Tvornica za preradu krumpira u Hercegovcu, a zapošljavao je oko 760 radnika.









Godine 1992. Franck je pretvoren u dioničko društvo, nastavio je s proizvodnjom artikala koja je započela 1960-ih, no razvijale su se i nove robne marke te širila ponuda, posebice kave, čajeva i proizvoda za grickanje. Godine 1993. zapošljavao je 635 radnika. Zbog modernizacije proizvodnje broj zaposlenih se postupno smanjivao (posebice u dijelu pakiranja gotovih proizvoda), te je 2000. iznosio 560. Poduzeće ima u vlasništvu dva povezana društva: Franck Celje d. o. o. (osnovano 1997) i Franck za proizvodnju i trgovinu d. o. o., Sarajevo (osnovano 2000). Franck je 2015. s internacionalnim poduzećem Intersnack osnovao poduzeće Adria Snack Company d. o. o. koje je upravljalo proizvodnjom i trgovinom Franckovih proizvoda za grickanje, no 2018. Franck je prodao svoj udio.













stanična kultura (kultura stanica), uzgoj živih stanica izvan organizma, u odgovarajućem hranjivom mediju. Isprva su se takvi postupci većinom provodili radi provođenja pokusa i istraživanja, dok se danas sve više primjenjuju radi dobivanja biotehnoloških proizvoda. U osnovi se razlikuju kulture životinjskih stanica i kulture biljnih stanica i tkiva.







Kultura životinjskih stanica

Kultura životinjskih stanica podrazumijeva uzgoj stanica izoliranih iz različitih tkiva životinja i ljudi. Stanične kulture pripravljene iz tkiva ili organa uzetih neposredno iz organizma nazivaju se primarnim kulturama, koje se supkultiviranjem i postupcima imortalizacije mogu prevesti u staničnu liniju, u kojoj se stanice pri odgovarajućim uvjetima mogu beskonačno umnožavati (proliferirati). Genetičkim inženjerstvom, tj. upotrebom tehnologije rekombinantne DNA, dobiva se proizvodna stanična linija koja proizvodi glikozilirane proteine ili se dobivaju nova poželjna svojstva stanica.







Ovisno o tome treba li stanicama osigurati čvrstu površinu za rast, razlikuju se adherentne stanice koje rastu jedino ako su prihvaćene za površinu, te suspenzijske stanice koje mogu rasti neovisno o površini. Stanice se uzgajaju u kemijski složenome tekućem mediju koji im omogućuje rast tijekom duljega vremenskoga razdoblja. Uloga medija je osigurati odgovarajuću pH vrijednost i osmoznu koncentraciju (osmolarnost) potrebne za preživljavanje i umnažanje stanica, kao i opskrbiti stanice hranjivim tvarima i elementima u tragovima nužnima za njihov metabolizam i rast.







Kultura životinjskih stanica danas se primjenjuje u industrijskim procesima za dobivanje velikog broja proizvoda kojima kvalitetu i biološku aktivnost nije moguće ili nije isplativo ostvariti primjenom drugih biokatalizatora (enzima, mikroba). Glavne skupine proizvoda su: glikozilirani proteini (monoklonska protutijela, hormoni, imunomodulatori, krvni proteini, faktori rasta), virusna cjepiva, te stanice kao proizvodi koji se dalje primjenjuju za biomedicinska istraživanja, dijagnostičke, preparativne i terapijske svrhe (genska terapija, regenerativna medicina ‒ tkivno inženjerstvo). U novije doba znatna je primjena kulture tkiva i stanica za izgradnju i obnovu bolesnog ili ozlijeđenog organa ljudi i životinja (npr. tkiva kože kod teških opeklina ili rana, jetara kod hepatičkih oštećenja, bubrega). Napredak u tom području donosi razvoj tehnologije induciranih pluripotentnih matičnih stanica (engl. Induced pluripotent stem cell, iPSC) kojom bi se bilo koja odrasla stanica izdvojena iz organizma mogla usmjeriti u razvoj željenog tkiva (stanično reprogramiranje). Radi smanjenja broja pokusnih životinja, životinjske stanice danas se rabe i u toksikološkim ispitivanjima novih lijekova, kozmetičkih pripravaka, industrijskih spojeva i onečišćenja okoliša.

Kultura biljnih tkiva i stanica

Kultura biljnih tkiva i stanica je aseptičan in vitro uzgoj svih dijelova biljke, bila riječ o protoplastu, jednoj stanici, tkivu, organu ili cijeloj biljci. Uzgoj biljne kulture pod određenim uvjetima može rezultirati umnažanjem stanica, regeneracijom pojedinih organa ili cijele biljke. Razvoj kulture biljnih stanica temelji se na totipotentnosti diferenciranih stanica, tj. sposobnosti da se specijalizirane biljne stanice, bez obzira na svoju zrelost, mogu razviti u cijelu biljku. Premda se tehnika uzgoja biljnih stanica isprva rabila za rješavanje temeljnih i primijenjenih problema u biologiji biljaka, ubrzo se počela primjenjivati za proizvodnju niza komercijalno dostupnih proizvoda. Prva komercijalna proizvodnja sekundarnih metabolita započela je 1983. proizvodnjom šikonina u kulturi stanica u suspenziji vrste Lithospermum erythrorhizon. Danas postoji niz proizvoda koji se komercijalno proizvode s pomoću kulture biljnih stanica kao što su: berberin, paklitaksel, ginseng, biljni polisaharidi te rekombinantni proteini.

Kultura biljnih tkiva i stanica postala je sastavni dio istraživanja oplemenjivanja poljoprivrednih, hortikulturnih i drvenastih biljaka te se primjenjuje u reprodukciji biljne biomase, dobivanju novih i jedinstvenih organizama koji se ne mogu dobiti spolnim križanjem, komercijalnoj primjeni kulture vegetacijskoga vrška, za razmnožavanje biljaka, za dobivanje novih varijanti biljaka, za očuvanje ugroženih rijetkih biljnih vrsta i biljnoga genofonda, za očuvanje zdravih matičnih biljka te posebice zbirki biljaka za biljno oplemenjivanje (tzv. kolekcije klične plazme). Kultura biljnih stanica također je važan dio biljne biotehnologije te se rabi za dobivanje genetički modificiranih biljaka (tolerantne prema određenim herbicidima, otporne na štetne organizme, s poboljšanim nutricionističkim svojstvima, s novim tehnološkim i drugim osobinama) te za proizvodnju biljnih sekundarnih metabolita i rekombinantnih proteina. Kultura biljnih stanica može se rabiti za in vitro ispitivanje toksičnosti onečistila i novosintetiziranih kemikalija. Danas se intenzivno istražuju mogućnosti stvaranja novih transgeničnih biljaka kao bioreaktora, koje bi služile za proizvodnju farmaceutskih proizvoda i finih kemikalija (cjepiva, antigeni, protutijela, drugi terapijski proteini, npr. inzulin) te genetički modificiranih biljaka koje se rabe za proizvodnju industrijskih sirovina (biomasa, lignin, plastika) ili za fitoremedijaciju onečišćenoga tla.







Povijest i današnje stanje u Hrvatskoj

Kultura životinjskih stanica u Hrvatskoj počela se primjenjivati 1960-ih, kada se u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu mišja L-stanična linija rabila kao eksperimentalni sustav za radiobiološka istraživanja. To je potaknulo daljnji razvoj primjene staničnih kultura pa su 1983. Branko Brdar i Biserka Nagy uspostavili Laboratorij za kulturu tkiva pri Institutu za tumore u Zagrebu. Od 1987. na zagrebačkom → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu (PBF) su se u sklopu Laboratorija za kemiju i tehnologiju vitamina i hormona (od 1996. Laboratorij za tehnologiju i primjenu stanica i biotransformacije) provodila istraživanja s kulturama životinjskih stanica. Jedan od uspješnih primjera sinergije države i privatnoga sektora na konkretnim projektima u Hrvatskoj ostvarili su istraživači tog laboratorija Igor Slivac, Višnja Gaurina Srček, Kristina Radošević, Ivana Kmetič i → Zlatko Kniewald. Uz tehničku potporu poduzeća Veterina 2006. su pokazali uspješnost uporabe tehnologije umnožavanja mase stanica pri proizvodnji virusa Aujeszkyjeve bolesti u novom sustavu bioreaktora s reaktorskom posudom za jednokratnu uporabu, što može dovesti do znatno brže i učinkovitije proizvodnje cjepiva. Stečena znanja prenosila su se na studente i mlade znanstvenike u sklopu kolegija Biotehnološka primjena životinjskih i biljnih stanica, a od 2008. kolegija Tehnologija životinjskih i biljnih stanica, te kolegija Stanično bioinženjerstvo koji se izvodi za studente združenoga studija sveučilišta u Zagrebu i Orleansu (Francuska). U sklopu Laboratorija za toksikologiju PBF-a (→ Jasna Kniewald, od 1995) provode se nastavna i znanstvena istraživanja učinaka pesticida i tvari iz okoliša na staničnim kulturama. Danas se kulture stanica izučavaju i rabe u nastavi i istraživanjima i na više drugih hrvatskih visokoškolskih i istraživačkih ustanova, bolnica i sl. Tako npr. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci postoji znanstveni Centar izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva gdje → Stipan Jonjić s timom od desetak virologa i molekularnih biotehnologa razvija nova rekombinantna cjepiva usmjerena protiv različitih mikrobnih patogena i tumora.







U Hrvatskoj je proizvodnja virusnih cjepiva za primjenu u ljudi započela u Imunološkom zavodu u Zagrebu 1960-ih pripravom i usavršavanjem cjepiva protiv ospica (morbila) (→ Drago Ikić). Cjepivo je pripravljeno sa sojem Edmonston-Zagreb i Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) se njime koristila u programima cijepljenja, što je pridonijelo svjetskom ugledu Imunološkoga zavoda. Cjepivo za veterinarsku primjenu proizvodilo se u poduzeću → Pliva (1941–2000), a od 2001. u poduzeću Veterina (→ Genera).







Uzgoj kulture biljnih stanica u Hrvatskoj započeo je kasnih 1980-ih, kada je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu utemeljen prvi Laboratorij za izučavanje biljnih tkiva i stanica (→ Sibila Jelaska; sv. 4). Danas je tehnika uzgoja biljnih kultura sastavni dio rada više laboratorija koji se među ostalim bave izučavanjem, uzgojem i oplemenjivanjem biljaka u Institutu Ruđer Bošković, Agronomskome fakultetu u Zagrebu, Hrvatskome šumarskom institutu i dr. Među hrvatskom se literaturom ističe sveučilišni udžbenik Kultura biljnih stanica i tkiva (S. Jelaska, 1994).







Drvna industrija Vrbovsko (DIV), drvnoindustrijsko poduzeće iz Vrbovskoga, osnovano 1950. kao Tvornica pokućstva od savijenog drva. Nastavljalo je dugogodišnju tradiciju preradbe drva u vrbovskome kraju.

Od početka XIX. st. pilanska je obradba drva u vodenicama potočarama na rijeci Dobri i njezinim pritocima bila jedna od glavnih gospodarskih grana toga kraja. Jedna od prvih parnih pilana pokrenuta je, zajedno s radionicama građevne stolarije, tijekom gradnje željezničke pruge u Vrbovskom 1870. Pilanu i radionice preuzeli su domaći vlasnici 1873. i osnovali Drvorezbarsku tvornicu (Holzmanufaktur Fabrik), kao prvi industrijski pogon finalne preradbe drva na području današnje Hrvatske. Približno 350 radnika proizvodilo je kutije za cigare, raznu ambalažu, bačve i namještaj, kao i furnir i uslojene ploče koje su rabili u tu svrhu. Zbog poremećaja na svjetskom tržištu kojemu je tvornica bila okrenuta, pala je pod stečaj 1910. Pogone su 1911. preuzela braća Kronfeld, i u njima osnovala tvornicu žigica. Nedugo potom, stekavši koncesiju nad pogonima, švedsko poduzeće Kreuger nazvalo je tvornicu Drvorezbarska tvornica – Tvornica žigica, te s 200 zaposlenih proizvodilo približno 1 milijun kutija žigica na dan. Tijekom II. svj. rata, u njemačkom bombardiranju 1944. tvornica je uništena, a nakon rata su preostali strojevi po direktivi središnjih vlasti preseljeni u tvornice žigica u Osijeku (→ Tvornica žigica Drava) i Dolcu na Lašvi (BiH).







Na mjestu uništene tvornice podignuli su mještani 1950. Tvornicu pokućstva iz savijenog drva, u sastavu koje je bila i pilana. Tvornica je isprva priručnim alatima proizvodila sklopive vrtne stolice, a potom i druge različite stolice, koje su ostale glavnim proizvodom. Usprkos sporoj modernizaciji pogona (kotlovnica 1969., pogon grube obradbe, sušionica, nova pilana 1970), opseg proizvodnje postupno je rastao (sa 17 000 stolica 1951. na 442 000 stolica 1970), a 40–50% proizvoda izvozilo se u Englesku, SAD, SSSR, SR Njemačku i dr. Od 1970-ih tvornica nosi naziv Drvna industrija Vrbovsko (DIV). Godine 1975., u tada već solidno opremljenoj tvornici, radilo je oko 700 radnika.







Tvornicu su 1991. činili pilana, tvornica stolica i stručne službe, proizvodila je rezanu građu (33 000 m³ godišnje) i drvene stolice (oko 230 000 godišnje), a zapošljavala je 527 radnika. Od 1993. posluje kao dioničko društvo. Našavši se u poslovnim teškoćama sredinom 1990-ih, poduzeće stalno bilježi pad proizvodnje i broja zaposlenih, te je u stečaju od 2008.













Pilansku proizvodnju nekadašnjega poduzeća nastavlja Pilana Vrbovsko d. o. o. koja je od 2011. u vlasništvu kastavskog Cedra. Kapacitet moderno opremljenih pogona pilane je 180 000 m³ trupaca na godinu. Poduzeće Cedar d. o. o. osnovano je 1992., bavi se proizvodnjom i izvozom bukove građe, a s ukupno prerađenih 250 000 m³ trupaca na godinu, svrstava se među vodeća takva poduzeća u ovome dijelu Europe. U sastavu poduzeća je i kogeneracijsko postrojenje koje proizvodi električnu energiju (1,9 MW) i toplinsku energiju iz drvne biomase.







Mundus Florijan Bobić, tvornica namještaja, osnovana 1892. u Varaždinu. Osnovao ju je francuski poduzetnik, izumitelj i pionir zrakoplovstva Charles Alexandre de Lambert, kao stolarski pogon u Slanju kraj Ludbrega.

Lambert je 1900. u Varaždinu otvorio podružnicu, a 1902. i tvornicu namještaja od savijenoga drva u Zagrebačkoj ulici 27 (tada Duga ulica), u koju je preselio svoje pogone. Godine 1906. tvornica je prešla u vlasništvo poduzeća Una d. d. za industriju drva, a 1907. poduzeća Mundus – sjedinjene ugarske tvornice iz savitog drva d. d. sa sjedištem u Budimpešti. Te je godine ugarsko poduzeće, nastojeći se okupljanjem manjih tvornica stolica od savijenoga drva oduprijeti najjačemu konkurentu, bečkom poduzeću Gebrüder Thonet, preuzelo i tvornicu u Vratima kraj Fužina (→ DIP Delnice). Nakon I. svj. rata varaždinska je tvornica poslovala pod imenom Mundus – hrvatska tvornica pokućstva iz savijenog drva d. d., a od 1924. kao Thonet–Mundus d. d. u sastavu istoimenoga koncerna (sa sjedištem u švicarskom Zugu) koji je nastao spajanjem dotadašnjih konkurenata. Do II. svj. rata proizvodnja je bila usredotočena na stolice od savijenoga drva sa sjedalima od pletene trske, namijenjene kulturnim institucijama, restoranima, školama, uredima.

Nakon II. svj. rata i nacionalizacije, tvornica je od 1946. poslovala pod imenom Tvornica pokućstva iz savijenog drveta Bobić Florijan (od 1955. Varaždinska tvornica stolica Bobić Florijan), nazvana prema varaždinskom revolucionaru. U poduzeću je 1954. osnovan konstrukcijski biro, a 1955. izgrađeni su novi pogoni u Ulici Mihovila Pavleka Miškine 59, u koje je tvornica preseljena. I dalje su većinu proizvodnog asortimana činile stolice od savijenoga drva (80-ak tipova), koje su većim dijelom bile namijenjene izvozu, najčešće uz posredovanje zagrebačkog → Exportdrva. Poduzeću je 1960. pripojeno nekoliko zanatskih radionica, 1961. Tvornica opreme i metalnog namještaja Drvo Varaždin, a 1962. poduzeća Bor iz Novog Marofa, Lepa iz Lepoglave, Orah iz Ludbrega, Hrast iz Čakovca i Tehnološko ekonomski zavod Varaždin, čime je iste godine formiran Drvno-industrijski kombinat (DIK) Florijan Bobić. DIK-u je 1965. pridružena i Oprugarna Varaždinske Toplice, a u reorganizaciji poduzeća 1966. DIK je postao Združeno poduzeće.







Od 1968. Varaždinska tvornica stolica je ponovno radila samostalno, a 1970. joj se priključila Tvornica opreme i metalnog namještaja Drvo Varaždin. Od 1972. to je poduzeće poslovalo pod imenom Mundus Florijan Bobić. U 1970-ima pogoni poduzeća bili su Nabava, Stovarište trupaca, Pilana, Skladište rezane građe, Furnirski pogon, Sušare, Gruba strojna obrada, Savijaona, Laštiona, Tapetarija, Metalni namještaj, Stolarija i Skladište gotovih dijelova, a nakon provedbe Samoupravnog sporazuma o udruživanju, OUR Mundus Florijan Bobić činilo je sedam OOUR-a: Primarna prerada, Tvornica stolica, Namještaj, Metalni namještaj, Furnirski pogon, Tapetarija i Drvo. Od 1974. dio namještaja izrađivao se i od lameliranoga drva. Uz visokokvalitetne stolice iz savijenoga drva po kojima je bila prepoznatljiva, proizvodila je pločasti, tapecirani i metalni namještaj, te obavljala pilansku obradbu drva, proizvodnju furnira, kao i tapetarsko-dekoraterske radove. Najveći broj radnika (1500) tvornica je zapošljavala 1979., kada je izgrađena i nova tvornica metalnog namještaja.













Poduzeće je 1991. postalo Mundus Holding d. o. o. (osnivači su mu bili Mundus Varaždinska tvornica stolica, Mundus Varaždinska tvornica namještaja, Mundus Varaždinska tvornica tapeciranog namještaja, Mundus Varaždinska tvornica metalnog namještaja, Mundus Transport i usluge i Mundus Trgovačko poduzeće), a nakon pretvorbe 1992. nosilo je ime Mundus d. d. Potkraj 1991. imalo je 1364 zaposlena, a 776 u ožujku 2003. Ne snašavši se u novim tržišnim odnosima, 2011. nad tvornicom je proglašen stečaj, a 2015. je ugašena.

Jadran d. d. TMN, tvornica metalnog namještaja osnovana 1946. u Zagrebu pod imenom Tvornica metalnog namještaja i dječjih kolica Zagreb. Objedinila je predratne radionice Rapid, Rašica i Velebit, od kojih je posljednja izrađivala metalne krevete i dječja kolica na lokacijama u Radićevoj ulici (tada Duga ulica) i Drvinju (Kroflinova ulica). Time je nastala najveća tvornica dječjih kolica u Jugoslaviji, s planiranom proizvodnjom 30 000 dječjih kolica na godinu. Isprva su se proizvodila duboka i sportska kolica. Od 1948. poduzeće je nosilo ime Tvornica dječjih kolica.

U srpnju 1953. tvornica je preimenovana u Jadran, a 1954. proizvodni program se znatno proširio, čime se među ostalim željelo zadovoljiti rastuće potrebe turizma na Jadranu. Metalni namještaj kakav je Jadran počeo proizvoditi (stolovi, stolice, kreveti, ormarići) bio je prikladan za opremanje hotela, škola, lječilišta, ambulanti, ureda, kino-dvorana, prodavaonica. Tvornica je 1962. proizvela približno 150 modela metalnog namještaja te dva tipa dječjih kolica.

Jadran je 1964. izgradio moderne proizvodne pogone u Zagrebu (Drvinje 3) i Buzetu (od 1967. djeluje u sklopu poduzeća Drvoplast), a 1966. osnovan je i pogon u Kistanju, u kojem se poslije izrađivao vrtni namještaj. Od 1967. Tvornica je proizvodila uredski namještaj u kombinaciji metala i drva. Početkom 1970-ih uvedena je proizvodnja plastičnog i plastificiranog namještaja. Osobita pozornost pridavala se oblikovanju proizvoda te je u sklopu Odjela za razvoj osnovana skupina za dizajn. Poduzeću je 1975. pripojena tvornica drvenog namještaja Lepa iz Lepoglave (osnovana 1928., u sklopu Jadrana do 1984). Osobito su uspjele bile linije namještaja iz 1980-ih Ergoline (ergonomske stolice; 1981), Modres (stolice za studentske menze, auditorije; 1983) i Uni 87 (stolice za sportske objekte, čekaonice; 1987) dizajnera Mladena Orešića, kojima je opremljen niz kapitalnih javnih objekata, a izrađivale su se u velikim serijama (700 do 800 tisuća primjeraka Modres, 300 tisuća Uni 87). U Jadranu je 1981. bilo zaposleno 1400 djelatnika.







Poduzeće je početkom 1990-ih pretvoreno u dioničko društvo (Jadran d. d. TMN). Ne snašavši se u novim tržišnim okolnostima, odlazi u stečaj te je likvidirano 2018. Danas mali dio Jadranove proizvodnje (stolice Uni 87) održava nekadašnji pogon poduzeća Jadran tvornica interijera d. o. o. iz Duge Rese.

farmakopeja (ljekopis), službeni popis lijekova s propisima o ispitivanju kakvoće djelatnih tvari, pomoćnih tvari i gotovih lijekova, o njihovu čuvanju i doziranju, načinu izradbe, osnovnim odredbama i tabličnim prikazima važnih podataka.

Preteče farmakopeje potječu iz 2700. pr. Kr. (Kina). Antički liječnici Hipokrat i poslije Galen pisali su o potrebi da se lijekovi izrađuju po posebnim propisima, pa su tako i stari Egipćani, Grci, Rimljani i Arapi posjedovali zbirke uputa za pripravu lijekova. Većina tih knjiga bile su pregledne podjele o svojstvima sastojaka lijekova te ih se danas smatra knjigama lijekova, a ne farmakopejama koje u užem smislu predstavlja zakonodavni akt. Takvi su propisi prvi put ozakonjeni (postali obvezujući) ediktom rimskog cara Fridrika II. 1240.

Na području Hrvatske su se, prije sastavljanja vlastite farmakopeje, rabile one austrijske (razdoblje Habsburške Monarhije): Pharmacopoeia Augustana (izdanja 1581–1729), Dispensatorium Pharmaceuticum Austriaco-Viennense (izdanja 1729–70), te Pharmacopoea Austriaco-Provincialis (izdanja 1774–94) i Pharmacopoea Austriaca (izdanja 1812–69) posebno izdane za austrijske pokrajine. U drugim dijelovima Hrvatske korištene su Venetian Pharmacopoea iz 1781. i Pharmacopoea Hungarica Editio I. iz 1871., a službena farmakopeja Vojne krajine bila je Pharmacopoea Austriaco-Castrensis (1820).







Prva hrvatska farmakopeja Pharmacopoea Croatico-Slavonica (Hrvatsko-slavonski ljekopis) objavljena je 1888. Izrađena je uz veliko zauzimanje ljekarnika Antuna Kögla (1853–1903) i Franje Schwarza (1841–1922) na temelju mađarske Pharmacopoea Hungarica Editio II. koju je preveo prirodoslovac Josip Janda (1846–1896), dok je konačnu redakturu proveo → Gustav Janeček. Drugo, u cijelosti izvorno izdanje hrvatske farmakopeje (Pharmacopoea Croatico-Slavonica Editio secunda) znanstveno je utemeljeno djelo autora G. Janečeka, koji je sastavio opći, kemijski i galenski dio, te → Julija Domca, koji je sastavio farmakognozijski dio, a izrađeno je u suradnji s Hrvatsko-slavonskim ljekarničkim zborom. Iako je djelo pripremljeno za tisak u siječnju 1900. u nakladi od 600 primjeraka, zbog malih tiskarskih kapaciteta tiskanje je dovršeno tek u studenome 1901. Pisana je dvojezično, hrvatskim i latinskim jezikom, te je imala i šire značenje kao izraz težnje hrvatskoga naroda za neovisnošću. Sadržavala je 522 monografije (opisa pripremanja), odn. nešto više od prvoga izdanja. Bila je prva farmakopeja s propisanom analizom fizikalnoga svojstva optičke rotacije pri ispitivanju eteričnih ulja, prva je uvela kvantitativnu analizu djelatnih supstancija u galenskim pripravcima, standardizirano vrelište na tlak od 760 mmHg (101 kPa), te je jedina za sve droge i pripravke koji mogu izazvati trovanje propisala antidote. Iz tih su je razloga cijenili najpoznatiji europski ljekarnici toga doba Alexander Tschirch, Josef Moeller i Alois Kremel. Velik broj država u tom je razdoblju propisao svoje vlastite farmakopeje, a Hrvatska nije zaostajala za njima. Prema propisanim je zahtjevima preuređeno mnoštvo hrvatskih ljekarni, a zbog posebno strogih propisa hrvatski su ljekarnici naručivali od austrijskih i mađarskih veledrogerija lijekove najviše čistoće, pa su u cjenicima tih veledrogerija takvi lijekovi bili posebno označeni »za Hrvatsko-slavonsku farmakopeju II. izdanje«.

U razdoblju 1910–90., unatoč različitim političkim prilikama, izdana su četiri izdanja jugoslavenskih farmakopeja (Pharmacopoea Jugoslavica, 1933., 1951., 1972. i 1984), a zbog velikog angažmana G. Janečeka i J. Domca smatra ih se III–VI. hrvatskim izdanjem farmakopeje.

Nastojanja stvaranja zajedničke europske farmakopeje započela su 1865. na Međunarodnome farmaceutskom kongresu u Bruxellesu, a ostvarena su 1964. Konvencijom o izradi Europske farmakopeje. European Pharmacopoeia objavljuje strasbourško Europsko ravnateljstvo za kakvoću lijekova i zdravstvenu skrb (engl. European Directorate for the Quality of Medicines and HealthCare; EDQM), a prvo izdanje tiskano je u tri sveska: prva knjiga objavljena je 1969., druga 1971. i treća 1975. Novo izdanje izdaje se svake tri godine, a svake godine objavljuju se još tri Dodatka s novim, ispravljenim i revidiranim tekstovima.

Hrvatska je potpisnica Konvencije od 1994. te su sve suvremene Hrvatske farmakopeje (1999., 2007., 2013., 2019) usklađene s europskom. Od 2013. izdavač je → Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED).

knjigoveštvo, završni dio grafičke proizvodnje koji obuhvaća izradbu knjižnoga bloka i korica te njihovo povezivanje u gotov grafički proizvod (knjiga, časopis, brošura, kalendar, bilježnica, mapa i sl.).







Javlja se već u ranome srednjem vijeku, kada su korice kojima je bila uvezana rukopisna građa bile većinom od daščica presvučenih kožom i ojačanih metalnim pločicama i knjižnim okovom. Nakon izuma tiska u XV. st. razvijao se jeftin uvez za knjige namijenjene širokim slojevima, ali i skupocjeni, umjetnički oblikovani kožni uvezi za bibliofile dvorskog i plemenitaškog svijeta. Tek u XVII. st. su drvene daščice bile potisnute iz uveza, a prevladala je uporaba kartona kod jeftinijih, odn. kartoniranih uveza presvučenih platnom ili kožom kod skupljih izdanja. Od XIX. st. počeli su se uvoditi strojevi za uvezivanje, pa se od pojedinačnoga razvilo nakladničko uvezivanje. Knjigovežnice su danas sastavni dio grafičke industrije s raznim vrstama strojeva koji rade automatski. (→ tiskarstvo; → grafička tehnologija)

Povijesni razvoj knjigoveštva u Hrvatskoj

Knjigoveška djelatnost na području Hrvatske započela je već u ranome srednjem vijeku, a do izuma tiska odvijala se isključivo unutar samostanskih skriptorija, na istome mjestu gdje su se rukopisne knjige prepisivale i iluminirale. Među mnogobrojnim primjercima uveza što se čuvaju u hrvatskim riznicama, knjižnicama, muzejima i arhivima, svojom se raskoši ističu evanđelistar iz XII. st. s koricama obloženima kožom i srebrnim, djelomično pozlaćenim oplatama s prikazom Krista i Majke Božje s Djetetom (riznica splitske katedrale), te lekcionar iz XIII. st. s koricama obloženima srebrnim, djelomično pozlaćenim oplatama s prikazom silaska Duha Svetoga među apostole (riznica trogirske katedrale). Skromniji kodeksi uvezivali su se u dvije drvene daščice međusobno spojene remenjem bez dodatnih ukrasa. Kako je sačuvan mnogo veći broj srednjovjekovnih kodeksa koji su bili preuvezani tijekom kasnijih stoljeća (neki i više puta), pretpostavlja se da su izvorne uveze sačuvale one knjige koje se nisu često rabile u liturgiji, već samo u posebnim svečanim prigodama. Prvi poznati knjigoveža glagoljskih knjiga bio je pop glagoljaš Grgur Kraljić, koji je potkraj XV. st. djelovao u istarskim župama Roč, Beram, Nugla i Draguć. Od pet njegovih poznatih ponovnih uveza glagoljskih liturgijskih rukopisnih kodeksa sačuvani su oni Ročkoga misala, Brevijara Vida Omišljanina (oba Austrijska nacionalna knjižnica u Beču) i Humskoga brevijara (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu), dok su Beramski (Ljubljanski) brevijar (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Ljubljani) i Misal kneza Novaka (Austrijska nacionalna knjižnica u Beču) u kasnijim uvezima. Njegovi su uvezi kožni, ukrašeni bezbojnim reljefnim (slijepi tisak) motivima povijuša, palmeta i ljiljana.

Pojavom tiska te osnutkom mnogih tiskara diljem Europe, od XV. st. knjigoveštvo se kao profesija odvojilo u poseban obrt te nastavilo obavljati izvan crkvenih ustanova. Znatno povećana proizvodnja knjiga namijenjenih širokoj potrošnji iziskivala je i jednostavnije i jeftinije uveze. Većina knjiga uvezivala se u kožu ili pergament, a samo sasvim tanke knjižice u papirnati omot. Knjigoveže su često kupovali velik dio naklade od samoga izdavača, zatim su uvezivali knjige te ih potom prodavali. Kupac je mogao kod takvoga trgovca-knjigoveže naručiti uvez po svojoj želji ili na već gotovom uvezu dati utisnuti svoje ime, inicijale ili grb, te godinu. Umjetničku koncepciju u ukrašavanju korica knjiga ostvarili su i neki umjetnici, među ostalima šibenski zlatar graver Oracio Fortezza, koji je izradio srebrne reljefe na koricama matrikula za šibensku bratovštinu Sv. Duha (1577) te bratovštinu Sv. Ivana (1592).

Tijekom XVII. i XVIII. st. knjigoveška je djelatnost uz tiskarsku bila prisutna u gotovo svakom hrvatskom gradu. U drugoj polovici XVIII. st. u Zagrebu je djelovalo desetak knjigoveža, od kojih su većina bili i knjižari: Jakob Hörner, Franjo Zerauscheck, Ignacije Karnovszky, Ivan Pölzel, Josip Nebel, Ivan Nepomuk Finsterbusch, Franjo Ksaver Miller, Leonard Milberger, Ludvig Ponz, Isidor Reichert i dr.

Nakon tehnološke revolucije na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. knjige su se umjesto ručnim prešama počele tiskati strojevima koji su to činili neusporedivo brže. Time je njihovo uvezivanje u skupocjene uveze postalo teško izvedivo, ali i nepotrebno, jer je broj bibliofila koji su u svojim knjižnicama željeli imati luksuzno uvezane knjige bivao sve manji, dok je istodobno rastao broj onih koji si nisu mogli priuštiti knjige u skupim uvezima, no nisu ni previše marili za njih. Uvez knjiga je tada postao sastavni dio grafičke industrije i radio se strojno u tiskarama. Potkraj XIX. st. strojni uvez knjiga u karton ili mekani papir je gotovo potpuno istisnuo ručni, a rad sve rjeđih knjigoveža ograničio se na uvezivanje i preuvezivanje pojedinih primjeraka, posebice starijih izdanja, na temelju narudžbi.







Početkom XX. st. u Hrvatskoj su se počele otvarati mnogobrojne manje komercijalne tiskare, ubrzo potom i velika nakladno-tiskarska poduzeća, od kojih je većina u sastavu proizvodnje imala i knjigovežnice. Između dvaju svjetskih ratova među takvim poduzećima našli su se Hrvatski štamparski zavod i Tipografija u Zagrebu, Hrvatska štamparija u Splitu, Primorski štamparski zavod na Sušaku, Novo doba u Vukovaru i dr. Nakon II. svj. rata otvarala su se nova velika tiskarska poduzeća, u kojima je knjigoveštvo i dalje bilo dio grafičkoga proizvodnog procesa (→ Vjesnik i → Grafički zavod Hrvatske u Zagrebu, Ognjen Prica u Karlovcu, Slobodna Dalmacija u Splitu, Štampa u Osijeku, Iskra u Vinkovcima, Ivo Čubelić u Dubrovniku, Izdavačko-štamparsko poduzeće u Zadru, Narodna štamparija u Rijeci, Narodna tiskara u Varaždinu, Prosvjeta u Bjelovaru i dr.).







Danas se u Hrvatskoj uvezom knjiga i ostale literature bave veće tiskare u Zagrebu, Čakovcu, Samoboru, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Krapini, Svetoj Nedelji te veći broj manjih tiskara. Iako su knjigoveški postupci danas automatizirani i vođeni računalno, katkad se, za manje ili ekskluzivne naklade, pojedini radovi obavljaju ručno.













analiza, sinteza i vođenje kemijskih procesa, stručna i znanstvena disciplina koja se bavi primjenom načela kemijskog inženjerstva u proučavanju pretvorbe sirovina u proizvode (analiza), odabirom i dimenzioniranjem opreme te formiranjem procesnih tokova (sinteza) i povezivanjem znanja automatike i kemijskog inženjerstva za postizanje konzistentnosti proizvoda, ekonomičnoga rada i sigurne proizvodnje (vođenje). U RH, grana je znanstvenoga polja kemijskog inženjerstva. Metode analize, sinteze, a posebno automatskoga vođenja procesa danas se uobičajeno primjenjuju u rafinerijskim i petrokemijskim postrojenjima, proizvodnji aktivnih farmaceutskih tvari u farmaceutskoj industriji, u cementnoj industriji, proizvodnji energije, kao i u odjelima za istraživanje i razvoj procesa i proizvoda.

Analiza kemijskoga procesa u pravilu podrazumijeva razradbu i opis procesa kemijske i fizičke pretvorbe modelom koji obuhvaća proračun bilanca tvari i energije zajedno s faznom ravnotežom i jednadžbama prijenosa i kemijske kinetike. Analiza procesa determinističkim i statističkim metodama primjenjuje se na svim hijerarhijskim razinama procesnih sustava. Sinteza kemijskoga procesa polazi od analize reakcijskoga puta, slijede sinteze mreža reaktora (reakcijskih putova), separacijskih procesa i procesa izmjene topline, što u konačnici rezultira cjelovitim dijagramom procesnih tokova i sustava za vođenje. U sintezu spadaju i ekonomska analiza i analiza rada procesa u kasnijoj fazi, a u novije doba i optimiranje rada procesa i metode integracije topline.













Metode koje kemijski inženjeri primjenjuju za koncipiranje, projektiranje i optimiranje rada kemijskih procesa znatno su se unaprijedile. Danas je težište na suvremenim računalnim tehnikama analize i sinteze koje su usko povezane. Programski paketi za modeliranje i projektiranje procesa široko su dostupni. Uz veći broj simulatora koji služe za projektiranje procesa i postrojenja postoje i dinamički simulatori za analizu dinamike, vođenja i stabilnosti procesa. Razvoj modela složenijih procesa obično zahtijeva dulje vrijeme i ekspertno znanje. Alternativni pristup je primjena modularne simulacije kojom se prethodno napisanim programima modeliraju procesne operacije, kao što su destilacijske kolone ili kemijski reaktori. Takav tip simulatora može se izravno povezati s dijagramom toka. Modularni pristup ima znatnu prednost zbog jednostavnosti, jer simulatori zahtijevaju od korisnika samo odabir prikladnog modula, unos numeričkih vrijednosti parametara modela i početnih uvjeta. Modularnom simulacijom moguće je simulirati alternativna rješenja, npr. različite konfiguracije destilacijskih kolona i izmjenjivača topline ili različite vrste kemijskih reaktora. Slično se mogu ispitivati i alternativne strategije vođenja procesa. (→ procesno projektiranje)







Vođenje procesa u svojoj je osnovi primijenjena matematička disciplina, a sastavni je dio kemijskog inženjerstva. Vođenjem procesa osigurava se siguran i stabilan rad, zaštita opreme i okoliša, kvaliteta proizvoda, kao i nadgledanje i dijagnostika tijekom provedbe procesa. Razumijevanje vođenoga procesa izričit je predmet kemijskog inženjerstva, a izvedba sustava za vođenje područje je oslonjeno na teoriju vođenja i primjenu računala. Pritom razvoj teorije vođenja, nove metode vođenja, suvremeni mjerni instrumenti, inteligentna osjetila i primjena računalnih metoda neprestano donose nove izazove. Kako bi se projektirali proces i oprema, odabrali radni uvjeti i primijenile odgovarajuće metode vođenja, treba poznavati dinamičko vladanje procesa. Ono se formalizira matematičkim modelom koji je ključan za uspješnu primjenu vođenja. Povećanjem industrijske primjene razvijen je niz tehnika automatskoga vođenja procesa. Velik poticaj automatizaciji bila je pojava digitalnih računala i mikroprocesora 1960-ih, a u novije doba digitalizacija i koncept Industrije 4.0.

Srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u RH

U srednjim se tehničkim školama u RH danas zadržao vrlo mali broj nastavnih predmeta u kojima se barem ukratko obrađuje analiza, sinteza i vođenje kemijskih procesa (npr. Tehnička škola Karlovac, Tehnička škola Kutina, Tehnička škola Županja), dok se u većini spominje u kontekstu strojarske ili elektrotehničke struke, odn. mehatronike.

U visokoškolskom obrazovanju to područje prevladava na tehnološkim fakultetima, napose → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu, → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, a donekle i na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku, → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu i → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu. Iz aspekta automatskog vođenja područje djelomično obrađuje → Fakultet elektrotehnike i računarstva (sv. 4) u Zagrebu, kao i neki drugi tehnički fakulteti u Hrvatskoj. Na spomenutim fakultetima toj je tematici posvećen veći broj kolegija, npr. Bilanca tvari i energije, Modeliranje procesa, Analiza i modeliranje ekoprocesa, Mjerenja i vođenje procesa, Automatsko reguliranje procesa, Kemijsko reakcijsko inženjerstvo, Projektiranje, Optimizacija i projektiranje industrijskih procesa, Tehnološko projektiranje, Procesna automatizacija, Kemijsko-inženjerske vježbe, Mjerenje i upravljanje procesima u prehrambenoj industriji, Modeliranje i optimiranje u nutricionizmu.

sigurnost i kvaliteta hrane, svojstva hrane da pri konzumaciji ne djeluje štetno na čovjekov organizam, da zadovoljava njegove potrebe, pruža osjećaj ugode i sl.; također stručna i znanstvena disciplina koja se time bavi. U posljednje se doba velika pozornost pridaje sigurnosti i kvaliteti hrane, osobito one zasnovane na → genetički modificiranim organizmima (GMO) podložne strogim propisima, normama i sl.

Kvaliteta hrane podrazumijeva skup svojstava koja procjenjuje potrošač u svrhu zadovoljavanja svojih potreba i očekivanja. Politika kvalitete može biti zakonski regulirana na europskoj ili nacionalnoj razini (zaštićene oznake izvornosti, zemljopisnoga podrijetla i zajamčeno tradicionalnih specijaliteta), no može biti i dobrovoljna: institucionalna (npr. Hrvatske gospodarske komore), privatna (proizvođača, trgovačkih lanaca), ili međunarodna (neovisnih međunarodnih organizacija). Kako bi se zaštitilo potrošače prehrambenih proizvoda, definirani su zahtjevi za kvalitetom hrane koji se mogu razvrstati u osnovne skupine: primarni zahtjevi, utemeljeni na zaštiti zdravlja potrošača (zdravstvenoj sigurnosti) i propisani zakonima te sekundarni zahtjevi, u koje se ubrajaju tehnološka, nutritivna i senzorska svojstva proizvoda.

Sigurnost hrane osnovni je preduvjet njezine kvalitete, a kao sintagma uvedena je u uporabu kako bi potrošačima povećala povjerenje u hranu koju konzumiraju. Na svjetskome gospodarskom forumu o hrani u Rimu 1996., zaključeno je da sigurnost hrane postoji kada svi ljudi u bilo koje doba imaju i fizički i ekonomski pristup dovoljnoj količini sigurne i nutritivno kvalitetne hrane koja zadovoljava prehrambene potrebe što ih traži zdrav i aktivan život. Sigurnost hrane kao znanstvena disciplina bavi se rukovanjem, pripremom i skladištenjem hrane u svrhu prevencije štetnih posljedica na ljudsko zdravlje, tj. uključuje sve postupke koje je potrebno slijediti kako bi se izbjegli potencijalni zdravstveni rizici. Hrana se smatra sigurnom za prehranu ljudi ako neće izazvati štetne posljedice na ljudsko zdravlje kada se konzumira u skladu s namjenom.

Kako bi se zaštitili interesi potrošača te omogućila bolja informiranost, primjenjuju se različiti mehanizmi kao što su zakonske regulative, učestale kontrole, jasnija označavanja hrane, uvođenje sustava osiguranja, sve u svrhu povećanja kvalitete hrane. Sustavi osiguranja kvalitete i sigurnosti hrane mogu biti obvezujući (npr. HACCP – Hazard Analysis and Critical Control Point) ili dobrovoljni (ISO 22000 – Internacional Organisation for Standardisation, IFS – International Food Standard i BRC – British Retail Consortium). Analiza rizika i kritične kontrolne točke HACCP je međunarodno obvezujuća sustavna metoda za utvrđivanje, procjenu i kontrolu sigurnosti hrane, koja je ugrađena u sve ostale sustave osiguranja kvalitete i sigurnosti hrane. Niz normi ISO 22000 nastao je zbog potrebe prehrambene industrije da stvori međunarodnu normu koja bi bila prihvatljiva i prepoznatljiva u svim državama i odnosila bi se na upravljanje sigurnošću hrane u cijelom lancu »od polja do stola«. Normu IFS razvili su njemački, francuski i talijanski trgovački lanci radi kontrole proizvođača robnih marki velikih trgovačkih lanaca, koja kombinira načela sustava HACCP sa zahtjevima sustava upravljanja kvalitetom te higijenskih zahtjeva. Tehnička norma BRC razvijena je kako bi se pomoglo trgovcima u trgovini na malo u ispunjavanju njihovih zakonskih obveza s obzirom na zaštitu potrošača. Krovna svjetska organizacija koja se brine o sigurnosti hrane je Codex Alimentarius Commission (CAC), a Hrvatska je njezina članica od 1994.

Pravna legislativa Hrvatske u području sigurnosti i kvalitete hrane usklađena je s onom EU-a. Na Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu postoje diplomski studij Upravljanje sigurnošću hrane te poslijediplomski specijalistički studij Kvaliteta i sigurnost hrane, a na Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku poslijediplomski specijalistički studij Sigurnost i kvaliteta hrane. Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu započeo je 2018. projekt izgradnje Centra za sigurnost i kvalitetu hrane, koji sufinancira EU.

Kristal, poduzeće za proizvodnju i preradbu stakla osnovano 1951. u Samoboru; jedan od najvećih proizvođača olovnoga i kristalnoga stakla u Jugoslaviji.

Temelji su mu postavljeni 1939., kada su trgovci židovskoga podrijetla Kohn i Schidlow u suradnji s češkim staklarskim majstorom Vaclavom Kubičekom osnovali brusionicu kristala i običnoga stakla pod nazivom Kristalerija. Radionica je bila smještena u Gornjem Kraju, zapošljavala je oko 30 radnika, a sirovine i oblikovano staklo za brušenje nabavljali su se u Češkoj. Godine 1942. otkupio ju je zagrebački obrtnik Franjo Valent, koji ju je vodio do nacionalizacije 1948., kada je nastavila djelovati pod nazivom Kotarsko staklarsko poduzeće Kristal.







Kako je zbog nestanka zaliha kristala za obradbu te jake konkurencije privatnih radionica za brušenje stakla dospjelo u krizu, poduzeće je vlastitim snagama odlučilo krenuti u izgradnju pogona za topljenje stakla na mjestu nacionaliziranoga zemljišta stare gipsaonice u Rudarskoj Dragi. Pogon je započeo s radom 1951., kada je i službeno osnovana tvornica stakla Kristal. Staklo se topilo u jednoj četverolončanoj peći na generatorski plin. Uz peć pogon je imao nekoliko manjih prostorija za doradbu stakla te generatorsku stanicu, a od pogona su bile odvojene brusionica stakla, kemijska polirnica, skladište sirovina i pakirnica. Poduzeće je tada zapošljavalo oko 100 radnika, a asortiman proizvoda činili su cilindri za petrolejske svjetiljke, čaše, šalice, boce, pehari i sl. Staklarski majstori obrazovali su se u staklarskim poduzećima u Rogaškoj Slatini, Straži i Hrastniku. Prvi izvoz ostvaren je 1954. u Italiju, Cipar, Grčku, Indiju i Južnu Ameriku, a potom se počelo izvoziti i u Zapadnu Njemačku, Englesku i Švicarsku.







Tijekom rekonstrukcije i modernizacije tvornice u prvoj polovici 1960-ih nadograđena je proizvodna hala u koju se smjestilo šest lončarskih peći, proširen je tvornički prostor do potoka Gradne, gdje je instalirana peć za slobodno oblikovanje staklene taljevine, a umjesto generatorskoga uveden je plin propan-butan. Modernizacija je nastavljena tijekom 1970-ih, kada je unaprijeđen tehnološki proces uvođenjem kontinuiranog taljenja kristalnoga stakla, te procesi kemijskoga poliranja, doradbe i brušenja proizvoda. U tom razdoblju poduzeće je znatno proširilo proizvodni asortiman. Zapošljavalo je oko 500 radnika, a bilo je organizirano u OOUR-e Oblikovanje stakla i Oplemenjivanje stakla. Godine 1986. u tvornici je instalirana kontinuirana kadna peć za taljenje stakla, a od druge polovice 1980-ih proizvodnja se orijentirala samo na bezbojno olovno staklo kapaciteta 12 t staklene taljevine na dan. Osim na jugoslavenskom i zapadnoeuropskom tržištu, tijekom 1970-ih i 1980-ih proizvodi Kristala prodavali su se u SAD-u i u SSSR-u. Uz brušeno staklo proizvodilo se i staklo bojeno na centrifugalnim prešama. U razdoblju 1980–90. poduzeće je za dizajniranje staklenih predmeta angažiralo mnoge hrvatske umjetnike poput Raula Goldonija, Antuna Motike, Ede Murtića, Milene Lah, Želimira Janeša i dr. Potkraj 1980-ih zapošljavalo je više od 800 radnika.

Uspostavom neovisne Hrvatske, ne snašavši se u novim društveno-ekonomskim okolnostima, dospjelo je 1997. u stečaj, te ga je ubrzo potom preuzelo poduzeće Rogaška Slatina. Tada je ukinuta proizvodnja kristalnoga stakla, a umjesto njega uvedena proizvodnja kristalina, koji sadrži manji postotak olovnoga oksida od kristalnoga stakla. Poduzeće je s približno 70 radnika djelovalo do 2008., kada je likvidirano. Zgrada u Rudarskoj Dragi prodana je poduzeću → Ghetaldus. Tradiciju Kristala nastavlja nekoliko manjih privatnih poduzeća u Samoboru, no ona se ne bave proizvodnjom stakla, već samo njegovim brušenjem i graviranjem.

Jerbić, Bojan (Zagreb, 13. IX. 1957), strojarski inženjer, stručnjak za robotiku i automatizaciju.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1983. i doktorirao 1993. disertacijom Interpretacija geometrije CAD modela u projektiranju automatske montaže ekspertnim sustavom (mentor B. Vranješ). Na Katedri za projektiranje proizvodnih procesa FSB-a (danas Zavod za tehnologiju) radi od 1984., od 2005. redoviti je profesor. Bio je voditelj Laboratorija za projektiranje izradbenih i montažnih sustava (1993−2006), predstojnik Zavoda za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava (2005−08), a od 2007. voditelj je Katedre za projektiranje izradbenih i montažnih sustava.

Glavno područje njegova znanstvenoga i stručnoga rada su razvoj računalnih metoda u inženjerstvu i metoda umjetne inteligencije u industrijskoj robotici. Posljednjih desetak godina radi na istraživanju i razvoju robotske primjene u medicini. Vodio je i surađivao na više domaćih i međunarodnih projekata, održao mnogobrojna pozivna predavanja i dao velik doprinos uvođenju novih tehnologija u industrijsku praksu. Pod njegovim vodstvom razvijen je hrvatski robot RONNA, namijenjen asistiranju pri neurokirurškim operacijama. U suradnji s Kliničkim bolničkim centrom Dubrava i uz financijsku potporu Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije prototip je uspješno ispitan na lutkama, a klinička provjera započela je prvom robotiziranom stereotaktičkom neurokirurškom operacijom 2016.







Bio je suradnik na Inženjerskom priručniku IP4 (2002), suautor udžbenika Roboti & primjena u industriji tekstila i odjeće (2008) i Projektiranje automatskih montažnih sustava (2009). U HAZU-u je od 2009. član Znanstvenoga vijeća za tehnologijski razvoj, od 2017. član Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo, od 2007. član je HATZ-a i 2013–17. tajnik Odjela sustava i kibernetike, te je predsjednik Hrvatskoga društva za sustave od 2015.

Karminski-Zamola, Grace (Zagreb, 24. IV. 1940), kemijska inženjerka, stručnjakinja za organsku kemiju.

Diplomirala je 1962. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirala 1972. disertacijom Fotokemijske studije u redu furanskih spojeva; fotokemijska izomerizacija furil akrilnih kiselina (mentor → K. Jakopčić). Od 1962. radila je u Institutu za organsku kemiju i biokemiju Sveučilišta u Zagrebu, a od 1963. na matičnome fakultetu, gdje je bila redovita profesorica od 1999. i predstojnica Zavoda za organsku kemiju (1986–97., 2001–05); umirovljena je 2010. Predavala je kolegije Organska kemija, Lijekovi i sredstva za zaštitu, Struktura i mehanizmi u organskoj kemiji, Planiranje organske industrijske sinteze, Heterociklički antitumorski lijekovi. Bila je gostujuća znanstvenica na sveučilištu u Atlanti (Georgia State University) 1994. Znanstveno i stručno bavi se sintetskom organskom kemijom i spektroskopsko-analitičkim metodama u organskoj kemiji, napose DNA interakcijom spojeva iz reda heterocikla (kondenzirani kinolini, kinoloni i floureni) u svrhu određivanja antitumorskoga djelovanja na stanice humanoga karcinoma. Autorica je mnogobrojnih znanstvenih radova te četiriju patenata. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2008.

Jugoriba, poduzeće za izvoz ribe i ribljih prerađevina te uvoz ribarske opreme, sirovina i repromaterijala, osnovano 1947., sa sjedištem u Zagrebu i skladištem u Rijeci.

Poduzeće je bilo jedna od najvećih jugoslavenskih gospodarskih organizacija za vanjskotrgovinsko poslovanje. Osnovano je pod nazivom Riba, a 1950. preuzelo je ime Jugoriba. Bavilo se izvozom ribljih konzervi, svježe i usoljene morske ribe te spužava i koralja. Sredinom 1948. spojilo se s Centroribom iz Zagreba i proširilo poslovanje na izvoz slatkovodne ribe, riječnih rakova, žaba i pijavica. Tijekom 1951–54. postupno je mijenjalo način poslovanja, pa od 1952. više nije izvozilo svježu morsku ribu, a od 1953. ni slatkovodnu ribu, riječne rakove i pijavice. Spužve i koralje prestalo je izvoziti 1955. Od 1956., zbog zahtjeva ribarske industrije kojoj su se naglo povećale zalihe ribljih konzervi, poduzeće je počelo izvoziti isključivo riblje konzerve i prerađevine. Preko Jugoribe svoje su konzerve sardina, skuša, tune i druge ribe izvozile tvornice Adria iz Zadra, Dragonja iz Umaga, Ika iz Ičića, Istra iz Banjola, Jadranka iz Vele Luke, Jakljan iz Dubrovnika, Kornat iz Šibenika, Kvarner iz Maloga Lošinja, Luka Matković iz Bijele, → Mardešić iz Sali, → Mirna iz Rovinja, → Neptun iz Komiže, → Sardina iz Postira, Sirena s Lastova, Sloboda iz Sućuraja i Vrboska s Hvara.







Promet Jugoribe bio je usko vezan uz proizvodne mogućnosti industrije ribljih konzervi i političku situaciju u državi. Tako je razdoblju 1945–49. svojstven bio izvoz ribljih konzervi u Veliku Britaniju i tadašnju Čehoslovačku, i to 80% od ukupne godišnje proizvodnje (1500–2000 t konzervi). Zbog prekida izvoza u Veliku Britaniju, razdoblje 1949–55. obilježilo je osvajanje novih tržišta. Gubitak britanskoga tržišta uvelike je utjecao na izvoz pa je Jugoriba 1951. izvezla samo 700 t konzervi, što je najmanja izvezena količina u povijesti poduzeća. No osvajanje novih tržišta značilo je bolju organizaciju zastupničke mreže, poboljšavanje izgleda i kvalitete ambalaže i ustaljivanje kvalitete proizvoda. Dobri rezultati dodatnog angažmana vidjeli su se već na izvozu 1953. koji je porastao na 2266 t, a iduće godine na 3297 t (rekordna godina u povijesti proizvodnje ribljih konzervi). Nakon 1955. započelo je novo razdoblje koje je obilježilo jednostavnije poslovanje zahvaljujući tržištima na svim kontinentima (najviše u Velikoj Britaniji, SAD-u, Belgiji, Italiji, Saveznoj Republici Njemačkoj, Švedskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Australiji, Bliskom istoku, južnoj Africi, Brazilu i Paragvaju), ali i većim izvozom samih tvornica za preradu ribe. Stoga je ponovno pokrenula izvoz svježe i duboko zamrznute morske ribe, a dio je svoje djelatnosti tijekom vremena preusmjerila i na pružanje usluge zastupanja stranih poduzeća: Wesmar iz Mukiltea u SAD-u (podvodni radari, radari za otkrivanje riba i navigaciju, automatski piloti i elektronički kompasi), Sais iz Züricha, Croklaan iz Wormerveera i Loders & Nucoline iz Londona (biljne masti) te Aromatic iz Stockholma (dodatci za kolače).

Bila je članica Poslovnog udruženja morskog ribarstva SR Hrvatske i SR Crne Gore (1958–68), zatim Poslovnog udruženja ribarske privrede (PU), a potom Poduzeća za unapređenje i razvoj morskog ribarstva Morsko ribarstvo (MORIB), Poslovnog udruženja za dalekomorski ribolov Ribooceanija (od 1976) te Poslovne zajednice morskog ribarstva (POZMOR, od 1978). Djelovala je kao OUR i RO, a 1990. prestala je poslovati.

Farmaceutski glasnik, stručni i znanstveni časopis koji obrađuje teme iz svih područja farmacije. Izlazi od 1907. pod nazivom Farmaceutski vjesnik, a današnji naziv nosi od 1945. Časopis je glasilo → Hrvatskog farmaceutskog društva koje od 1945. izlazi kao mjesečnik. Donosi tekstove iz povijesti struke i Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta, farmakopeje, farmaceutskoga nazivlja i srodnih područja, te one o problemima visokoškolske nastave. Kao prilog časopisu tiskani su i dijelovi udžbenika za diplomski i poslijediplomski studij Repetitorij farmaceutske ludžbe za polaznike vježbeničkog tečaja (1910−11), Znanstvena i praktična analiza (1978−92) i dr. Časopis je citiran u bazi podataka Scopus.

Hanaman, Franjo (Drenovci, 30. VI. 1878 – Zagreb, 23. I. 1941), kemijski inženjer, izumitelj električne žarulje s volframovom žarnom niti.

Realnu je gimnaziju završio u Zemunu 1895., a diplomirao je 1899. na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču (TH Wien). Potom je kratko radio u šećerani u Usori.

Razvoj žarulje s metalnom žarnom niti

Godine 1900. postao je asistent na katedri analitičke kemije Tehničke visoke škole u Beču, gdje je zajedno s njemačko-mađarskim kemičarem Aleksandrom Justom radio na usavršavanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. Svojim su prvim patentom DRP 154262 iz 1903. pod naslovom Verfahren zur Herstellung von Glühkörpern aus Wolfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen odredili postupak dobivanja volframovih niti supstitucijom. Usavršivši poslije postupak, učinili su preokret u razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, jer je žarulja s volframovom niti u usporedbi s Edisonovom žaruljom s ugljenom niti trošila trećinu električne energije i trajala dulje. Početkom 1905. zaposlio se u Sjedinjenom dioničarskom društvu za žarulje i elektricitet u Ujpestu (danas dio Budimpešte), gdje mu se pružila šansa da primijeni i s Justom usavrši patent. Nedostatak novca usporio je njihova istraživanja, pa je primat preuzelo poduzeće General Electric Co. iz SAD-a, koje je 1910. uspjelo proizvesti elastičnu volframovu nit zadovoljavajuće čvrstoće. Uvidjevši da ne može držati korak s Amerikancima, Hanaman je 1909. i 1910. odlazio u SAD na pregovore o prodaji svojih patentnih prava, što mu je 1910. i uspjelo. Materijalno se osiguravši, otišao je 1911. u Berlin, gdje je u Charlottenburgu 1913. doktorirao disertacijom Über Rostversuche mit nitriertem Eisen. Potom je izradio habilitacijski rad Über Cer-Legierungen. Die Cer-Kupfer-Legierungen und ihre Konstitution (Leipzig, 1915), ali je postupak njegove habilitacije za venia docendi bio obustavljen zbog mobilizacije.







Zagrebačko razdoblje

Naslov docenta podijeljen mu je na temelju leipziškoga habilitacijskog rada 1919. u Zagrebu, gdje se nastanio nakon povratka iz rata. Za privatnoga i honorarnoga docenta mehaničke tehnologije na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (→ Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je 1920. te je počeo predavati metalurgiju. U zvanje redovitoga profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije izabran je 1922., kada je osnovao i vlastitim novcem opremio Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju, prvi inženjerski zavod na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole (TVŠ) (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Bio je dekan Odjela (1922–24), rektor TVŠ-a (1924–25) kao prvi inženjer na tom položaju od njegova utemeljenja 1919., te prorektor 1925–26. Akademske godine 1923/24. počeo je predavati anorgansku kemijsku tehnologiju, a 1935/36. uveo je u nastavni program kemijsko-tehnološki račun, što je potaknulo uvođenje mnogih modernih inženjerskih predmeta. Godine 1939. bio je jedan od utemeljitelja i do kraja života pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkoga fakulteta.

Uz ostalo, objavio je desetak znanstvenih radova i ukupno četrdesetak patenata. Hanaman je 1934–39. bio glavni urednik Arhiva za hemiju i farmaciju. U to je doba časopis – prvi takav u nas u kojem su znanstvenici prirodnih i tehničkih struka mogli objavljivati na hrvatskom jeziku i koji je stručnjake u proizvodnji obavješćivao o najnovijim znanstvenim i tehnološkim rješenjima – poprimio tehnološki značaj, što se očitovalo i u promjeni naziva (Arhiv za kemiju i tehnologiju). Predsjednik Jugoslavenskoga hemijskog društva (→ Hrvatsko kemijsko društvo; sv. 4) bio je 1933–34. Uz njegov velik prinos razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, Hanaman se s pravom smatra začetnikom kemijskog inženjerstva i napretka visokoškolske tehničke nastave u nas.