Cedar d. o. o. → Drvna industrija Vrbovsko

čipka → tekstilno rukotvorstvo

boksit, crvenosmeđi mineralni agregat, stijena koja pretežno sadržava minerale iz skupine aluminijevih hidroksida i hidroksida željeza. Osnovni su mu minerali gibsit – Al(OH)₃, bemit – AlO(OH) i dijaspor – HAlO₂, ali i hematit, getit, kaolinit, anatas i rutil. Porozan je, fine zrnate strukture i kompaktan, te nepravilna loma. Osim osnovnih sastavnica, boksiti u manjim količinama sadržavaju i druge elemente poput natrija, kalija, fosfora, kroma, olova, sumpora i dr. Razlikuju se lateritni i krški boksiti. Boksiti Hrvatske, kao i većina europskih, pripadaju krškomu tipu, ishodišni materijal kojih mogu biti netopivi ostatak karbonatnih stijena ili laporoviti proslojci u karbonatnim stijenama, pri čemu je riječ o trošenju na mjestu, ali i o proizvodima trošenja neutralnih i kiselih stijena nanesenih ili pretaloženih u krške depresije, ili o eolskom materijalu terigenog ili vulkanogenog podrijetla nanesenom na karbonatnu podlogu. Boksit se u velikim količinama nalazi na mnogim lokacijama širom svijeta. Ukupne svjetske rezerve boksita procjenjuju se na 55−75 milijardi tona. Svjetske rezerve koncentrirane su u samo 13 zemalja, od kojih Gvineja, Australija, Brazil, Vijetnam i Jamajka imaju više od 70% ukupne svjetske količine boksita. Vodeće zemlje proizvođači boksita 2017. bile su Australija, Kina, Brazil, Indija, Gvineja, Jamajka, Rusija i Kazahstan.

Boksit se rabi u nekoliko svrha, a najvažnija je u proizvodnji → aluminija, odn. glinice (više od 90%) zbog visokog sadržaja hidroksida aluminija. Glinica se kao vrlo tvrd materijal može rabiti i kao abraziv. U naftnoj industriji neke se vrste boksita u obliku sitnih zrna dodaju u isplaku kako bi se omogućio proces hidrauličnoga frakturiranja pri dobivanju plina. Boksiti s povećanim sadržajem silicija rabe se i za dobivanje najkvalitetnijih vrsta cementa zbog brzine kemijske reakcije vezanja betona, povećanja čvrstoće i otpornosti betona na temperature (aluminatni cement).

Rezerve i dobivanje boksita u Hrvatskoj

Boksitna rudišta u RH nalaze se na Kordunu i okolnim područjima, u Lici, Istri, Bukovici, na otocima (Krku, Cresu, Lošinju, Rabu i Pagu), Promini i Moseću, od Sinja do Imotskog, a u novije doba mineraloški zanimljive pojave otkrivene su i na Ravnoj gori, Papuku i Krndiji. Boksit je jedna od najznačajnijih mineralnih sirovina koja se otkopavala u Hrvatskoj. Boksit se u Minjeri, u dolini Mirne jugozapadno od Buzeta, otkopavao još u XVI. st. Procjenjuje se da je otkopano oko 150 000 t boksita u 17 otkopa. Očuvano je desetak otkopa, zajedno s ostatcima pogona za tehnološku preradbu, a otvoreni su plitkim potkopima dugima od 30 do 80 m. Otkopavao se piritni boksit za dobivanje sumporne kiseline, alauna ili stipse. Ti se otkopi tretiraju kao locus typicus odn. lokaliteti najstarijega geološko-mineraloškog opisa i rudarskog iskopa. Nagli porast količine otkopanog boksita u Hrvatskoj uslijedio je nakon I. svj. rata iskorištavanjem istarskih ležišta, te onih na sjevernojadranskim otocima i u sjeverozapadnoj Dalmaciji. U to doba ta su ležišta bila među vodećima u svijetu po otkopanim količinama. Italija je 1938. pridobila 383 000 t boksita (četvrta količina u svijetu), gotovo u cijelosti otkopanog u Istri. U Kraljevini Jugoslaviji iste je godine otkopano 404 570 t boksita (druga količina u svijetu), a od toga je 213 204 t otkopano u Dalmaciji.







U Istri se boksit, osim u dolini Mirne, otkopavao kao aluminijeva ruda u rudnicima kraj Rovinja i Umaga te u labinštini (→ istarski ugljenokopi Raša). U razdoblju 1913−39. proizvedeno je 2 469 402 t boksita, a 1941−44. 960 000 t. Godine 1946. osnovano je poduzeće Istarski rudnici boksita u Rovinju, koje je 1956. proizvelo 235 000 t, a do kraja 1989. još 6,5 milijuna tona. U Istri je do danas otkopano 11,5 milijuna tona u malim, plitkim ležištima nastalima zapunjavanjem vrtača.







Eksploatacija boksita u okolici Drniša i Oklaja započela je 1920-ih i nastavljena je nakon II. svj. rata. Aktivnosti su provodila društva Aluminij, rudarsko i industrijalno d. d. osnovano 1917. te Adria Bauxit osnovano 1920. u Zagrebu. Drniški su rudokopi 1915–41. proizveli 2 402 110 t boksita. Nakon II. svj. rata u okviru poduzeća Boksitni rudnici Drniš, osnovanog 1951., otkopano je oko 2,5 milijuna tona boksita, pretežno u ležištu Kalun. Eksploataciju boksita na području Obrovca obavljali su Francuzi 1928−32. kada je izvađeno oko 60 000 t. Nakon II. svj. rata do 1958. istražne radove i eksploataciju na području Obrovca obavljali su Boksitni rudnici Drniš. Rudnik u Obrovcu osamostalio se 1958. i do 1963. poslovao je pod nazivom Boksitni rudnici Obrovac. Godine 1963. Boksitni rudnici Obrovac pripojeni su poduzeću za razvoj aluminijske industrije Jadral iz Zadra osnovanom 1962., kojemu je 1968. pripojeno poduzeće Boksitni rudnici Drniš. Težište otkopavanja boksita u Hrvatskoj tijekom 1960-ih i 1970-ih bilo je usredotočeno na ležišta u okolici Obrovca, u nekoliko jama i površinskih kopova. Poduzeće Jadral obavljalo je eksploataciju na ležištu Jukići-Đidare blizu sela Razvođe kraj Drniša, jama kojeg se ocjenjuje pogodnom za uređenje i zaštitu kao kulturno dobro. Tvornica glinice povrh Obrovca izgrađena je 1970-ih te je postala sinonimom neuspješne investicije, ponajprije zbog nedostatka boksita prouzrokovanog već iscrpljenim postojećim ležištima.







Procjenjuje se da je do 1990. u hrvatskim ležištima otkopano oko 28 milijuna tona boksita. Boksit se danas eksploatira gotovo simbolično, iz plitkih pripovršinskih ležišta u Istri i Dalmaciji, do desetak tisuća tona na godinu (2018. oko 11 000 t).

kompot → voće i povrće, preradba

Radin, drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1955. u Ravnoj Gori kao sljednik dugogodišnje tradicije pilanske i finalne preradbe drva u ravnogorskome kraju.

Prva pilana potočara sagrađena je 1808. u Staroj Sušici, gdje je 1881. Feliks Neuberger sagradio prvu parnu pilanu u tom kraju. U Ravnoj Gori je 1923. izgrađena pilana i tvornica zaprežnih vozila, koju su 1927. preuzela braća Deutsch, te je poslovala pod imenom Ravnogorska drvna industrija (RADIN). Poduzeće je, šireći proizvodnju, prerastalo u sve veću tvornicu drvne galanterije i namještaja. U sklopu pogona je ubrzo izgrađena i prva sušionica u Gorskome kotaru. Proizvodili su se poslužavnici, zahodska sjedala, kuhinjski zidni ormarići i dr. Nakon stečaja poduzeća 1934. dio proizvodnje nastavljen je u zadružnom obliku ravnogorskih obrtnika.

Nakon II. svj. rata ravnogorska je tvornica djelomično obnovljena te je u njoj 1945. pokrenuta proizvodnja građevne stolarije. Najprije je poslovala u sklopu delničke drvne industrije (→ DIP Delnice), a 1947–51. samostalno (isprva kao Goranka, od 1949. kao Drvna industrija Josip Puž). Do 1950. su potpuno obnovljene i opremljene tvorničke zgrade te je u njima radilo 600 radnika, a izgrađen je i novi pogon za proizvodnju sanduka. Nakon okretanja drugim vidovima proizvodnje, njezina je struktura te godine bila 33% drvna građa, 21% namještaj, 20% sanduci, 26% iskorištavanje šuma. Od 1951. tvornica je ponovno djelovala u sastavu DIP-a Delnice, a nakon osamostaljenja 1955. poslovala je pod nazivom DIK Ravna Gora.







Godine 1959. pripojena joj je tvornica namještaja u Donjoj Dobri. Poduzeće se 1960-ih moderniziralo, usmjerilo je proizvodnju na drvenu galanteriju, masivni i tapecirani namještaj, uglavnom namijenjen za izvoz. U katastrofalnom požaru 1970., u doba kad je tvornica zapošljavala 920 radnika, uništeni su svi ravnogorski pogoni. Nova tvornica opremljena suvremenom zapadnom tehnologijom započela je s radom 1973. Glavninu proizvodnje činio je namještaj od iverice i masivnoga drva. Godine 1976. tvornica je promijenila ime u Radin – ravnogorska drvna industrija. Poduzeće su činili Pilana, Tvornica pokućstva i Tvornica ventilacijskih uređaja u Ravnoj Gori te Tvornica pokućstva u Donjoj Dobri.







Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo 800 radnika. Podjelom imovine dotadašnji su dijelovi postali dionička društva, a njima je upravljao Radin Holding, koji je 1993. reorganiziran u Radin d. d. Društvo je od 1990. poslovalo s teškoćama, od 1996. s gubitkom, a od 2001. je u stečaju. U Ravnoj Gori tradiciju preradbe drva danas nastavljaju poduzeća Ravna (od 1994. izrađuje masivne drvne ploče) i Calligaris (od 2000. izrađuje stolove i stolice prema dizajnu talijanskog vlasnika).

Goranprodukt, drvnoindustrijsko poduzeće iz Čabra, osnovano 1959. Utemeljeno je na udruživanju drvnih poduzeća čabarskoga kraja s dugom tradicijom.







Prvu pilanu u Čabru podignula je obitelj Zrinski 1651. kao pomoćni pogon za gradnju i održavanje kovačnice, topionica i njihovih vodeničnih uređaja, te stambenih i gospodarskih zgrada. Od sredine XIX. st. u čabarskom se kraju uz vodeničke, počinju graditi i parne pilane. Prvi parni stroj uveden u neku pilanu na području današnje Hrvatske bio je onaj obitelji Velasti i Vilhar u Prezidu iz 1847., a radio je do 1939. Zadnji ga je vlasnik darovao Muzeju za umjetnost i obrt, a danas se nalazi u → Tehničkom muzeju Nikola Tesla (sv. 4) u Zagrebu. Osim u Prezidu, do II. svj. rata djelovale su još parne pilane u Gerovu, Milanovu Vrhu kraj Prezida i Lividragi kraj Gerova. Nakon II. svj. rata u Tršću je 1945–46. izgrađena parna pilana, te su uz nju radile i one u Gerovu, Prezidu i Čabru u različitim oblicima udruživanja (→ DIP Delnice). Početak razvoja finalne proizvodnje označila je izgradnja hale za izradbu galanterijske robe u Čabru 1947. i hale za proizvodnju građevne stolarije (poslije masivnoga namještaja) u Tršću 1954.







Godine 1959. započelo je s radom novoosnovano Drvnoindustrijsko poduzeće (DIP) Čabar, koje je među ostalim okupilo drvne pogone za iskorištavanje šuma (u Gerovu i Prezidu), pilane (u Gerovu, Prezidu, Tršću i Čabru), galanterijsku proizvodnju (u Čabru i Tršću). Poduzeće se postupno razvijalo pa je u Prezidu izgrađena nova pilana 1960. i tvornica tapeciranoga namještaja 1963., u Gerovu modernizirana pilana 1968., a iste je godine u Tršću dograđeno postrojenje za finalnu proizvodnju (masivni namještaj). Od 1971. poduzeće se počelo modernizirati i u organizacijskom smislu te razvojem novih proizvoda, pa je preimenovano u Goranprodukt. Od 1973. organizirano je u OOUR-e u Gerovu, Tršću, Prezidu, Čabru i Zagrebu. Godine 1975. puštena je u probni rad nova tvornica tapeciranoga namještaja u Prezidu, izgrađena po njemačkoj tehnologiji. Do 1970. u poduzeću je bilo u prosjeku 500 zaposlenih, a taj je broj sredinom 1970-ih narastao na 750. U tom su razdoblju Goranproduktove linije namještaja i dizajneri (Dragan Roksandić) bili višekratno nagrađivani na domaćim izložbama.













Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo 540 radnika. Privatizirano je 1992., od kada posluje kao Finvest drvo d. d., a nakon spajanja s društvom Finvest Impregnacija iz Karlovca 1994. nosi naziv Finvest Corp d. d. Godine 2002. broj zaposlenih bio je približno 540. U 2010-ima poduzeće je zbog teškoća u poslovanju smanjilo broj zaposlenih za polovicu, a nakon prestanka proizvodnje tapeciranoga namještaja u Prezidu, proizvodi piljenu građu, pelete te nudi uslugu impregnacije drva.

DIP Delnice, drvnoindustrijsko poduzeće iz Delnica, osnovano 1950. na temeljima dugogodišnje tradicije šumarskih i drvnih poduzeća delničkoga kraja.

Korijeni

Obitelj Zrinski je u XVI. st. svoje pilane imala u Srednjem Jarku i na potoku Maloj vodi kraj Lokava, a 1638–41. Petar Zrinski je uz topionice i kovačnice izgradio i pet pilana u Liču. Oko 1780. vlasnici brodskoga šumskog imanja obitelj Batthyány izgradila je pilane u Homeru (Maloj Lešnici) na Kupici i Gustom Lazu na Kupi. U Beloj Vodici kraj Crnoga Luga podigao je 1850. riječki trgovac drvom Nikola Durbešić jednu od prvih hrvatskih parnih pilana, a 1873. obitelj Thurn-Taxis izgradila je parnu pilanu u Lokvama. U Mrkoplju je prva parna pilana podignuta 1906., parne pilane u Delnicama 1913–22., a nakon izgradnje HE Zeleni Vir 1921., u Skradu je Josip Lončarić prvi u Hrvatskoj elektrificirao svoju pilanu.

U Vratima kraj Fužina 1881. francusko poduzeće Charlesa Chevalliera (poslije Chevallier Frères, od 1893. Riječka tvornica pokućstva) osnovalo je tvornicu namještaja od savijenog drva sa sjedištem u Rijeci, a 1885. otvorilo je i pogone u Bakru, Ravnoj Gori te Poćudniću. Okviri stolica izrađivali su se od kuhane bukovine, a sjedišta i nasloni pleli su se od tršćane slame u kućnoj radinosti domaćega stanovništva. Godine 1897. poduzeće je imalo 350–450 zaposlenih, a izradilo je više od 100 000 komada pokućstva koje je izvozilo u zemlje Sredozemlja i Australiju. Od 1907. tvornica je u vlasništvu ugarskog poduzeća Mundus (→ Mundus Florijan Bobić), a 1911. stradala je u požaru i prestala s radom.

Od osnutka do uspostave hrvatske samostalnosti

Nakon II. svj. rata šumarska i drvna poduzeća delničkoga kraja nacionalizirana su te okupljana u različitim oblicima organizacije. Naposljetku je 1950. osnovano jedno poduzeće DIP Delnice, koje je obuhvatilo pogone iz Delnica (pilane u Lučicama, Delnicama, Crnom Lugu i Lokvama te šumske eksploatacije u Lokvama i Delnicama), Mrkoplja (tri pilane i šumska eksploatacija), Vrata (pilana, iznova pokrenuta tvornica namještaja i šumska eksploatacija), Ravne Gore (pilana, finalna preradba drva i šumska eksploatacija) i Gerova (pilane i šumske eksploatacije u Gerovu, Tršću i Prezidu). Imalo je 6014 zaposlenih, a od ukupnog opsega proizvodnje 38,6% otpadalo je na iskorištavanje šuma, 52,5% na pilansku obradbu, a 8,9% na finalnu obradbu drva. U razdoblju 1949–52. u eksploataciju šuma uvedene su žičare.

Od osnutka je DIP Delnice, kao jedno od najvećih jugoslavenskih drvnoindustrijskih poduzeća, poslovalo s teškoćama i zaostajalo u razvoju opterećeno lošim upravljanjem i drugim problemima. Polagana i nedostatna modernizacija pogona je do 1970-ih rezultirala zaostalošću drvne industrije delničkoga kraja u odnosu na ostatak Hrvatske. Proveden je niz reorganizacija poduzeća i pokušaja da se konsolidira proizvodnja. Neki su pogoni ugašeni (pilane u Mrkoplju i Delnicama 1952., u Crnom Lugu 1966., Vratima 1969), neki su opremljeni za rad (pogon za proizvodnju sanduka, tzv. sandučara u Lučicama 1954–55., pogoni građevne stolarije u Mrkoplju i Lokvama početkom 1960-ih, tvornica ploča iverica u Lučicama 1960-ih, pilana u Lučicama 1971., središnje distribucijsko skladište u Delnicama te sušare u Lučicama i Vratima 1973., pilana u Mrkoplju 1975), neki su izdvojeni iz matičnoga poduzeća kao samostalni gospodarski subjekti (pogoni u Ravnoj Gori kao DIK Ravna Gora, poslije → Radin 1955; pogoni u Gerovu i Prezidu kao DIP Čabar, poslije → Goranprodukt 1959. poduzeće za eksploataciju šuma kao Šumsko gospodarstvo – Delnice 1961), neki su pogoni pripojeni poduzeću (Radionica skija i saonica Opće poljoprivredne zadruge u Brodu na Kupi 1961., poslije Tvornica građevinske stolarije; Drvnoindustrijsko poduzeće Jela – Delnice 1974., pokrenuto kao pilana Josipa Fingera 1922).













Godine 1961. DIP Delnice proizvodilo je drvnu građu (67%), namještaj (11,8%), građevnu stolariju (5,3%), skije (2,1%), uz znatan udio izvoza. Godine 1970. uz piljenu je građu proizvedeno 6960 m³ ploča iverica, 6650 m³ sanduka i paleta, 61 980 vrata, 35 640 prozora, 63 590 pari skija, te znatna količina namještaja. Do 1974. struktura proizvodnje promijenila se u korist finalnih proizvoda: drvna građa (27%), građevna stolarija (52%), namještaj (13%), sanduci, palete, ploče iverice (8%). Godine 1980. RO DIP Delnice činili su OOUR-i: Pilana (drvna građa od četinjača), Stolarija (sobna vrata, vratna krila, saće za vratna krila) i Sandučara (palete i sanduci) u Lučicama, Pilana i stolarija u Lokvama (drvna građa od četinjača, vrata i dvostruki prozori), Pilana i stolarija u Mrkoplju (bukova drvna građa, ulazna i balkonska vrata s rebrenicama), Tvornica namještaja u Vratima (masivni namještaj od bukovine), Tvornica građevne stolarije u Brodu na Kupi (prozori s rebrenicama), Tvornica Jela u Delnicama (dvostruki prozori, skije, drvene montažne kuće i barake).















Pretvorba i restrukturiranje poduzeća

Poduzeće je nastavilo s proizvodnjom istog asortimana do 1992., kada je pretvoreno u Delnice d. d. i imalo je 1291 djelatnika. Restrukturiranjem poduzeća kao samostalni poslovni subjekti izdvojena su društva Mrkopalj d. d. (od 1993. u većinskom vlasništvu poduzeća Drvenjača d. d. iz Fužina, osnovanog 1975. kao radna jedinica Šumskog gospodarstva Delnice), Vrata d. d., Delko d. o. o., Lokve d. d., Brod na Kupi d. d. i Delnice-Zagreb d. o. o. Međutim, teškoće u poslovanju, koje je delnički drvnoindustrijski gigant trpio gotovo od osnutka, nastavile su se i u novim tržišnim okolnostima, te je nad društvom 1999. otvoren stečajni postupak; likvidirano je 2004. Kao nasljednik nekadašnjega poduzeća, danas jedino poduzeće Lokve d. o. o. proizvodi građevnu stolariju. Na mjestu pogona delničke Jele izgrađena je 2007. tvornica Energy pellets d. o. o. koja proizvodi pelete, piljenu građu i ogrjevno drvo.







Jelenčić, Jasenka (Zagreb, 13. VI. 1946), kemijska inženjerka, stručnjakinja za organsku kemijsku tehnologiju i polimerno inženjerstvo.

Diplomirala je 1969. na Kemijsko-tehnološkome odjelu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT), gdje je doktorirala 1975. disertacijom Studij kemijske intervencije na poli(vinilacetatu) (mentor → M. Bravar). Od 1971. zaposlena je na Fakultetu, od 1985. kao redovita profesorica; umirovljena je 2014. Predavala je kolegije Procesi polimerizacije, Degradacija polimera, Celuloza i papir, Elastomeri, Sintetska vlakna. Bila je predsjednica Znanstveno-nastavnog vijeća fakultetskog Instituta kemijskog inženjerstva (1985–87), predstojnica Zavoda za organsku kemijsku tehnologiju i polimerno inženjerstvo (1993–97), prodekanica (1997–2001) i dekanica Fakulteta (2001–05). Bavila se degradacijom, stabilizacijom i modifikacijom polimernih mješavina, tehnologijom celuloze i papira, ispitivanjem tipova i načina vulkanizacije prirodnog i sintetskih kaučuka, recikliranjem i zbrinjavanjem polimernog otpada. Bila je predsjednica Društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnološkog studija AMACIZ 2005–09.

Ivanković, Hrvoje (Vinkovci, 26. VIII. 1958), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za anorganske materijale.

Diplomirao je 1982. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), gdje je 1997. doktorirao disertacijom Mikrostruktura i svojstva mulitne keramike dobivene sol-gel postupkom (mentorica → E. Tkalčec). Radio je u kutinskoj Petrokemiji (1982–83) i zagrebačkoj Tvornici akumulatora Munja (1984). Od 1985. zaposlen je na matičnome fakultetu, od 2006. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Struktura i svojstva anorganskih materijala, Inženjerstvo stakla i keramike, Karakterizacija materijala. Bio je predstojnik Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale (2005–09). Bavi se kinetikom reakcija u čvrstome stanju, polimerizacijom organometalnih spojeva, sol-gel sintezom, mikrostrukturom i svojstvima keramičkih i staklokeramičkih materijala, organsko-anorganskim hibridima i nanokompozitima, sintezom hidroksiapatitne keramike (biomimetički pristup). Dobitnik je Godišnje nagrade za znanost 2009.

Kralj, Damir (Zagreb, 26. XII. 1959), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za taloženje i kristalizaciju.

Diplomirao je 1983. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije; FKIT), a doktorirao 1990. na zagrebačkom Institutu Ruđer Bošković (IRB) disertacijom Nastajanje i transformacija vaterita, metastabilne modifikacije kalcij karbonata (mentorica Lj. Brečević). Nakon što je diplomirao zaposlio se na IRB-u, gdje je od 2012. znanstveni savjetnik, od 2005. voditelj Laboratorija za procese taloženja i od 2012. Predstojnik Zavoda za kemiju materijala. Uz to predavao je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (kolegij Ravnoteža i kinetika procesa u heterogenim sustavima), FKIT-u (Kristalizacija, Procesi taloženja u vodenim otopinama), te na Odjelu za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci (Taloženje i kristalizacija, Bioanorganska kemija), gdje je od 2010. izvanredni profesor. Bavi se temeljnim istraživanjima mehanizama i kinetike procesa taloženja (kristalizacije) u sustavima kruto-tekuće, primjenom taloženja u zaštititi okoliša, istraživanjima geokemijskih procesa i taloženja, biomineralizacijom i patološkom mineralizacijom, industrijskom kristalizacijom. Od 2016. član je HATZ-a.

Hrvatsko farmaceutsko društvo (HFD), strukovna udruga farmaceuta osnovana 1946. u Zagrebu kao Farmaceutsko društvo Hrvatske. Nastavlja tradiciju strukovnog udruživanja započetu još 1858. (→ ljekarništvo)

Društvo se zauzimalo za stručno usavršavanje članova i od samih početaka održavala su se predavanja, seminari i tečajevi. Od 1947. djelovalo je kroz naučno-stručni, praktično-stručni i kulturno-povijesni aktiv koji su od 1949. zamijenjeni strukovnim, stručnim i znanstvenim sekcijama, od kojih većina djeluje i danas: od 1949. Sekcija za galensku farmaciju (od 1969. Sekcija za farmaceutsku tehnologiju) i Sekcija za ljekovito bilje (od 2005. Sekcija za fitofarmaciju), od 1953. Sekcija bolničkih farmaceuta (od 1985. Sekcija za bolničku farmaceutsku službu) i Sekcija za kliničku biokemiju (od 1956. Sekcija za medicinsku biokemiju, od 1980. Udruženje medicinskih biokemičara, od 1988. Društvo medicinskih biokemičara), od 1955. Sekcija za analitiku lijekova, od 1967. Sekcija za stručne radnike u javnim ljekarnama (od 1985. Sekcija za javnu ljekarničku službu i medicinsko snabdijevanje, od 1991. Sekcija za javnu ljekarničku službu), od 1974. Sekcija za prehrambeno-sanitarnu kemiju (od 1994. Sekcija za zdravstvenu ekologiju), od 1983. Sekcija za kozmetologiju, od 1990. Sekcija za farmaceutsku informatiku, od 1993. Sekcija za farmaceutske znanosti, od 1994. Sekcija za privatno ljekarništvo, od 2005. Sekcija za farmaceutsku regulativu, od 2012. Sekcija za kliničku farmaciju. Godine 1992. udruga mijenja naziv u Hrvatsko farmaceutsko društvo (HFD), a rad se odvija putem Udruženja farmaceuta regije Zagreba, Dalmacije, Slavonije i Baranje, Istre i Kvarnera, Podravine i Bilogore, te varaždinsko-međimurske regije.

Društvo od 1970. održava skupove pod nazivom Farmaceutski dani, a prvi Hrvatski kongres farmacije s međunarodnim sudjelovanjem organiziran je 1996. u Zagrebu. Časopis → Farmaceutski glasnik 1946. postaje stručno i znanstveno glasilo FDH-a. Godine 1951. pokreće se znanstveni časopis Acta Pharmaceutica Jugoslavica (od 1992. → Acta Pharmaceutica).

HFD je od 1991. član i suosnivač Europske federacije za farmaceutske znanosti (EUFEPS), od 1993. član Međunarodne farmaceutske federacije (FIP), od 1994. organizacije EuroPharm forum, suosnivač Hrvatske ljekarničke komore 1995., od 1999. član Farmaceutske grupacije Europske unije (PGEU).

Laćan, Marijan (Sisak, 8. XI. 1919 – Zagreb, 20. XI. 1981), kemijski inženjer, stručnjak za kemiju metaloorganskih, heterocikličkih i poliokso-spojeva.

Na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) diplomirao je 1954., a na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu doktorirao 1957. disertacijom Prilog poznavanju peptidnih poliokso-spojeva. Od 1945. bio je namještenik u saveznim i republičkim institucijama SFRJ. U Zagrebu je 1955–57. radio u poduzeću Kemikalija te 1957–58. u Istraživačkom institutu tvornice → Pliva. Od 1958. bio je docent na Prehrambeno-tehnološkom odsjeku (poslije Biotehnološki odjel) novoosnovanoga Tehnološkog fakulteta, gdje je od 1965. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije iz organske kemije te tehnologije vitamina i hormona. Bio je dekan Tehnološkoga fakulteta 1961–62. Zaslužan je za osnivanje Biotehnološkog i Kemijsko-tehnološkog odjela kao i kemijskih odjela na fakultetima u Splitu, Sisku, Osijeku i Banjoj Luci te na Vojnotehničkoj akademiji u Zagrebu, na kojima je bio prvi profesor organske kemije. Zaslužan je za izgradnju nove zgrade Biotehnološkog odjela (1962), odn. prostorija budućega → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta.

Bavio se istraživanjima svojstava i reaktivnosti aromatičnih spojeva, posebice nebenzenoidnih, heterocikličkih azulena, poliokso-spojeva, tropona, ferocena, formazana i lignina te primjenom elektrokemijskih metoda u organskoj preparativnoj kemiji. Preveo je djelo Nomenklatura organskih spojeva. Sekcije D, E, F i H (s M. Šuprina i S. Kovač, 1988), čime je unificirao hrvatsku nomenklaturu organskih spojeva prema preporukama Međunarodne unije za čistu i primijenjenu kemiju. Suosnivač je časopisa Kemija u industriji (1952), a 1961–71. bio je predsjednik Saveza kemičara i tehnologa Hrvatske te je tako 1969. potaknuo utemeljenje skupova hrvatskih kemičara, koji se kao dvogodišnje smotre postignuća hrvatskih kemičara i kemijskih inženjera održavaju i danas.

Hrvatski inženjerski savez tekstilaca (HIST), krovna organizacija hrvatskih inženjera koji strukovno djeluju u području tekstilnih i odjevnih tehnologija, osnovana 1948. u Zagrebu zaslugom → Mladena Žerdika i Mihajla Friedländera, pod prvotnim nazivom Društvo inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (DITTH).

Nakon osnivanja sekcije u Zagrebu, ubrzo su osnovane i sekcije u Varaždinu, Dugoj Resi, Čakovcu, Oroslavju, Zaboku, Krapini i Osijeku, a potom u drugim hrvatskim gradovima u kojima je tekstilna industrija bila jaka industrijska grana, te u većim tvornicama. Godine 1960. organizacija je preimenovana u Savez inženjera i tehničara tekstilaca Hrvatske (SITTH), a današnji naziv nosi od 1996. Od osnutka poticala je obrazovanje inženjera i tehničara koji su se bavili proizvodnjom tekstila i odjeće u Hrvatskoj te je bila jedan od važnijih pokretača osnivanja mnogih srednjih tekstilnih i visokih tehničkih škola te sveučilišnih studija. Mladen Žerdik, → Sebastijan Ryznar i Milivoj Jurić, uz nekoliko istaknutih gospodarstvenika, pokrenuli su 1952. organiziranu akciju za osnivanje studija tekstilne tehnologije, koji je isprva bio u sklopu Tehnološkoga fakulteta i Fakulteta strojarstva i brodogradnje, a zatim se osamostalio te se izvodi na → Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu.

Pod okriljem organizacije započelo je 1952. izdavanje znanstveno-stručnoga časopisa → Tekstil, a od početka 1950-ih organizira i mnogobrojna redovita savjetovanja namijenjena usavršavanju strukovnih znanja. Članovi HIST-a su se osobito istaknuli pri revitalizaciji proizvodnje tekstila i odjeće nakon II. svj. rata te tijekom i nakon Domovinskoga rata, kada su se obnavljali mnogi u ratu uništeni pogoni, pokretala se nova proizvodnja u njima i osiguravao se stručni rukovoditeljski kadar. Predsjednici organizacije bili su Mihajlo Friedländer, Sebastijan Ryznar, Ivan Kurtalj, → Dragutin Höffer, Božo Težački, Mijo Petriček, Emil Erlač, Andrija Prus, Ivan Kvež, Petar Semenić, Damir Vitez i Vinko Barišić.

Nakon loše provedene privatizacije i gubitka mnogih tržišta tijekom 1990-ih, znatno se smanjio broj tekstilnih i odjevnih tvornica u Hrvatskoj, time i broj zaposlenih u njima, a posljedično i broj članova HIST-a. Unatoč tomu, organizacija i dalje aktivno djeluje pod okriljem → Hrvatskog inženjerskog saveza (sv. 4), kontinuirano izdajući časopis Tekstil i održavajući znanstveno-stručni skup Tekstilni dani Zagreb.

Pap, Klaudio (Zagreb, 20. III. 1963), elektrotehnički inženjer, stručnjak za računalnu grafiku.

Diplomirao je 1988. na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva; sv. 4) u Zagrebu, gdje je 2004. doktorirao disertacijom Simulacija hibridnih i digitalnih sustava na sučeljima za obradu slikovnih elemenata i rastera (mentor → V. Žiljak). Nakon što je diplomirao kratko je radio u zagrebačkoj Tvornici telekomunikacijskih uređaja Nikola Tesla, potom je potkraj 1988. prešao na → Grafički fakultet u Zagrebu, gdje radi i danas, od 2015. u zvanju redovitoga profesora. Ondje je bio voditelj Katedre za računarsku grafiku i multimedijske sustave (2013–14), dekan (2014–18) te prodekan za znanost i međunarodnu suradnju (od 2018). Područje njegova znanstvenoga djelovanja vezano je uz računalnu grafiku, procesiranje slike i teksta, modeliranje i simuliranje s računalom, mrežne tehnologije, digitalni tisak i grafičke programske jezike, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje (Osnove računala i programiranja, Grafički programski jezici, Digitalne baze normativa u tiskarstvu i dr.). Suautor je nekoliko razvojnih proizvoda i softverskih paketa te knjiga Postscript. Programiranje grafike (s V. Žiljkom, 1998), Design of Digital Screening (s I. Žiljak i J. Žiljak-Vujić, 2008), Infrared Security Graphics (s I. Žiljak i J. Žiljak-Vujić, 2009) i Infraredesign (s V. Žiljkom, I. Žiljak i J. Žiljak-Vujić, 2013). Član je HATZ-a od 2017. Dobitnik je državne Godišnje nagrade za znanost (2010) te Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« (2010).

konditorski proizvodi, prehrambeni proizvodi u sastavu kojih prevladavaju ugljikohidratne sirovine i različiti dodatci. Dobivaju se od triju osnovnih sirovina: šećera i šećernih sirupa, od kakaovca i od brašna. Konditorski proizvodi obuhvaćaju kakaove i čokoladne proizvode (uključujući proizvode slične čokoladi i krem-proizvode) te bombonske proizvode. Keksi i keksima srodni proizvodi svrstavaju se u brašneno-konditorske proizvode (→ pekarski proizvodi).

Kakaovi i čokoladni proizvodi obuhvaćaju kakaov maslac, kakaov prah, sedam vrsta čokolada (čokolada, mliječna čokolada, obiteljska mliječna, bijela, punjena čokolada, čokolada »a la taza«, obiteljska »a la taza«) te čokoladni deserti ili praline, a svi se oni međusobno razlikuju prema udjelu sastojaka u recepturi. Proizvodi slični čokoladi proizvode se od kakaova praha (kakaa), kakaova praha smanjene masti ili kakaove mase, pojedinačno ili u kombinaciji sa šećerom, mlijekom ili mliječnim proizvodima, biljnim masnoćama te drugim sirovinama i aditivima, kojima se postižu svojstva karakteristična za te proizvode. Proizvodi slični čokoladi stavljaju se na tržište pod nazivom: kakaova ploča, mliječna kakaova ploča, kakaov preljev, mliječni kakaov preljev, mliječni preljev. Krem-proizvodi dobiveni su odgovarajućim tehnološkim postupkom od šećera, biljnih masnoća, mliječnih proizvoda, kakaovih proizvoda te drugih sirovina i aditiva. Krem-proizvodi su mazive konzistencije, a mogu biti kakaovi, mliječni, lješnjakovi, bademovi, kikirikijevi ili slični krem-proizvodi te krem-proizvodi s različitim dodatcima.







Bombonski i srodni proizvodi dobiveni su odgovarajućim tehnološkim postupcima iz šećera, drugih sirovina, aditiva i tvari koje se dodaju radi povećanja biološke vrijednosti proizvoda. Oni se mogu puniti, prelijevati, dražirati, komprimirati, kandirati, ukrašavati, posipavati i drugo. Bombonski i srodni proizvodi stavljaju se na tržište pod nazivom: tvrdi bombon, tvrdi svileni bombon, karamela, draže-proizvod, fondan-proizvod, žele-proizvod, gumeni bombon, pjenasti proizvod, lakric-proizvod, likerni bombon, komprimirani bombon (komprimat), marcipan-proizvod, persipan-proizvod, nugat-proizvod, bijeli nugat-proizvod, grilaž (krokant)-proizvod, halva; rahatlokum, guma za žvakanje, preljev za slastice.

Razvoj konditorske proizvodnje u Hrvatskoj

Prva Tvornica kakaa i čokolade osnovana je 1896. u Rijeci. Proizvodila je kakaove i čokoladne proizvode (koji su se prodavali pod robnim markama Slon i Jadran). Tvornica je mijenjala vlasnike i naziv, pa je 1919–44. radila kao Tvornica čokolade Gerbaud. Proizvodnja konditorskih proizvoda u Hrvatskoj počela se ubrzano razvijati početkom XX. st., kada su se, do kraja I. svj. rata, razvila prva hrvatska središta konditorske proizvodnje: Zagreb (Union, tvornica za proizvodnju kandita i čokolade, danas → Kraš, Jeka confiserie Brzeska i comp., Prva hrvatska tvornica kandita Lachman i drug, te tvornice Heinricha Roberta, Nikole Kroka i H. Kaisera), Osijek (Prva osječka tvornica kandita Kaiser i Starck, danas → Kandit, Tvornica poslastica i čokolade, Chocholaterie Française Soleil, V. Rechor, prva slavonska industrija čokoladne i šećerne robe), Karlovac (B. Janata, tvornica kandita i čokolade d. d. i Vera tvornica kandita), Čakovec (Tvornica kandita i čokolade Benedikt, Heinrich i Pogany) i Požega (→ Zvečevo). U isto doba započeo je i razvoj industrijske proizvodnje keksa koja početkom XX. st. nije bila vezana uz proizvodnju bombona, čokolade ili preradbu kakaa, već su se keksi proizvodili u pogonima gdje se proizvodila i tjestenina.









Koliko je bila napredna hrvatska konditorska proizvodnja svjedoči činjenica da je u trenutku osnivanja Uniona, tvornice za proizvodnju kandita i čokolade u Zagrebu (osnovane 1911) ona bila najveći industrijski proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi. Već prigodom osnivanja imala je suvremeno opremljen proizvodni pogon koji je godišnje proizvodio 1300–1500 t robe, a zapošljavala je 250 radnika. Tvornice su sirovi kakao za kakaove i čokoladne proizvode uvozile uglavnom iz Nizozemske, a šećer za bombonske proizvode proizvodile su često u vlastitim odjelima za preradbu šećera. Proizvode su obično pakirale u papirnatu i limenu ambalažu. Tijekom vremena tvornice su modernizirale i automatizirale proizvodne pogone, osobito nakon oštećenja nastalih tijekom II. svj. rata, što im je omogućilo da svojim finalnim proizvodima konkuriraju onima europskima. Kako je tržište konditorskih proizvoda izbirljivo, tvornice su stalno razvijale proizvodne asortimane uvodeći nove proizvode (Kraš od 1935. proizvodi Bronhi i Ki-Ki bombone, od 1936. 505 sa crtom, od 1954. čokoladni desert Bajaderu, od 1957. čokoladirano čajno pecivo Domaćicu, a od 2019. čokoladu i praline Ruby, Zvečevo je 1963–64. prvo u svijetu počelo proizvoditi čokoladu s rižom Mikado, a Kandit je 1974. počeo proizvoditi pjenaste čokoladne mase i čokoladne prutiće).





















U Hrvatskoj se danas u prosjeku godišnje konzumira oko 2,5 kg čokolade po članu kućanstva. Godine 2012. proizvedeno je 16 304 t čokolade, 5236 t bombonskih proizvoda i 2401 t krem-proizvoda i proizvoda sličnih čokoladi. Polovica konditorskih proizvoda plasirala se na domaće tržište, a polovica na tržišta susjednih zemalja ili EU-a. Hrvatska konditorska industrija danas razvija tzv. funkcionalne konditorske proizvode smanjenog udjela šećera i masti, proizvode sa zamjenskim sladilima, ili se isti obogaćuju različitim funkcionalnim dodatcima (probiotici, vitamini, dijetalna vlakna, biljni ekstrakti). Tri najveće konditorske industrije u Hrvatskoj, koje proizvode 98% ukupne domaće proizvodnje, su Kraš, Zvečevo i Kandit. Manji konditorski proizvođači su → Koestlin, → Karolina, → Cedevita i → Podravka.



















Hrvatska konditorska industrija prati trendove u razvoju novih proizvoda, čemu pridonose rezultati suvremenih znanstvenih istraživanja i suradnja sa znanstvenoistraživačkim institucijama. Tehnologije ugljikohidrata te konditorskih i srodnih proizvoda predaju se danas u okviru diplomskog i poslijediplomskog studija na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek te veleučilištima u Požegi, Vukovaru i Kninu.

Hrvatsko geološko društvo (HGD), strukovna udruga geologa, stručnjaka i institucija iz geoloških i srodnih područja utemeljena 1951. u Zagrebu. Djeluje s ciljem promicanja i razvoja geoloških djelatnosti te unapređivanja stručnoga i znanstvenoga rada u geološkoj struci, a obuhvaća odsjeke za gline, hidrogeologiju, inženjersku geologiju, mineralogiju, paleontologiju, sedimentologiju i stratigrafiju, popularizaciju geologije i geobaštinu, sport te geofizički, geokemijski, geomatematički i studentski odsjek. Od 1992. HGD je član Međunarodnoga saveza geoloških društava (IUGS). Zajedno sa srodnim institucijama EU-a sudjeluje u projektima iskorištavanja geotermalne energije (REFLECT, CROWDTHERMAL), istraživanja mineralnih sirovina (INFACT) i podzemnih voda (KINDRA), neenergetskih sirovina (INTRAW) i popularizacije geoznanosti (ENGIE). Samostalno i u suradnji, HGD organizira predavanja, seminare, istraživanja, ekskurzije, izložbe te znanstvene i stručne skupove, od kojih je posebno važan Hrvatski geološki kongres s međunarodnim sudjelovanjem koji se od 1995. održava svake četiri godine. Društvo od 1974. izdaje → Vijesti Hrvatskoga geološkog društva i suizdavač je časopisa → Geologia Croatica.

Šolc, Aleksandar (Veliki Gejovci, Ukrajina, 17. IX. 1934 – Zagreb, 6. IX. 2014), kemijski tehnolog, stručnjak za ispitivanje građevnih materijala, posebice bitumena i asfalta.

Diplomirao je 1958. te doktorirao 1965. disertacijom Prilog poznavanju odnosa grupnog sastava i reoloških svojstava bitumena (K) na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakultetu u Zagrebu (od 1991. → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Od 1959. radio je u Rafineriji nafte Rijeka, a od 1964. u novoosnovanome poduzeću INA gdje se bavio istraživanjem, ispitivanjem i primjenom bitumena i težih naftnih proizvoda te tehnološkim procesima. Od 1970. radio je u → Institutu građevinarstva Hrvatske, od 1977. u novoosnovanome Građevinskom institutu u Zagrebu u okviru kojega je djelovao i Fakultet građevinskih znanosti (od 1991. → Građevinski fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora bio izabran 1979. Predavao je kolegije Ceste, Tehnologija asfalta i Reologija bitumena. Bio je dekan Fakulteta 1979−81. Na Fakultetu građevinskih znanosti u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) bio je redoviti profesor i dekan (1988–90) te rektor osječkoga Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer (1990–92). Bio je prvi veleposlanik RH u Mađarskoj (1992–96). Umirovljen je 1996.

Područja njegova znanstvenog interesa bila su građevni materijali, posebice bitumen i asfalt, te opća reologija. Od 2006. professor emeritus Sveučilišta u Osijeku.

hidrotermička obradba drva, postupci obradbe drva ili drvnih poluproizvoda utjecajem topline i vode ili vodene pare. Obuhvaćaju sušenje drva, parenje drva vodenom parom, kuhanje drva u vodi i u manjoj mjeri toplinsku modifikaciju (pregrijavanje) drva. Sušenje i parenje najznačajniji su i najzastupljeniji postupci hidrotermičke obradbe drva.

Sušenje drva provodi se radi dimenzijske stabilizacije drva i uklanjanja viška vode, tj. postizanja sadržaja vode u drvu preporučenoga za proizvodnju određenoga drvnog proizvoda. To je jedini proces modifikacije drva i hidrotermičke obradbe koji se nužno provodi prije proizvodnje (dobivanja gotovog proizvoda). Sušenje može biti prirodno i umjetno (tehničko). Prirodno sušenje piljene građe provodi se na stovarištima i često prethodi umjetnom sušenju u sušionicama. Parenje drva vodenom parom provodi se radi postizanja željene boje ili ujednačenja boje, omekšavanja drva za izradbu savijenih elemenata i furnira, sterilizacije drva i sl. Tijekom direktnog parenja u parionicu se izravno uvodi i ispušta zasićena vodena para, a pri indirektnom parenju vrela tekućina (voda, ulje i sl.) prolazi kroz cijevi uronjene u bazen s vodom za isparavanje smješten u parionici ili parnoj jami. Kuhanjem drva ono omekšava i postaje prikladno za proizvodnju furnira ili savijanje. Toplinskom modifikacijom drva postiže se njegova stabilizacija, povećava trajnost i poboljšavaju estetska svojstva, a najčešće se primjenjuje na slabije zastupljenim i manje vrijednim vrstama drva.







Jednostavni postupci hidrotermičke obradbe drva provode se još od antike. Drvo se prirodno sušilo kako bi postalo prikladno za daljnju obradbu, izlagalo se vodi i povišenoj temperaturi kako bi omekšalo i postalo pogodno za savijanje i promjenu oblika. Tehnološki razvoj hidrotermičke obradbe započeo je prije približno 200 godina, a sustavniji i značajniji napredak tek početkom XX. st.

Hidrotermička obradba drva u Hrvatskoj

U današnje doba većina hrvatskih drvoprerađivačkih poduzeća provodi neki od hidrotermičkih postupaka obradbe drva. Čak i manje pilane rabe postupak prirodnog sušenja piljene građe. U većim poduzećima se najviše provodi umjetno sušenje drva, uglavnom metodom klasičnoga (konvekcijskog) komornog sušenja te u manjoj mjeri metodom vakuumskog sušenja. Postupci parenja, kuhanja i toplinske modifikacije primjenjuju se rjeđe. Parenje drva, koje se prije tridesetak godina provodilo u velikim drvnoindustrijskim kombinatima, današnja poduzeća primjenjuju rijetko zbog nedostatka tehničkih uvjeta i kapaciteta.













Znatan pomak u visokoškolskoj nastavi i znanstvenoistraživačkome radu vezanom uz hidrotermičku obradbu drva u Hrvatskoj bilo je osnivanje Drvnotehnološkog odsjeka kao tehničkoga smjera Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1948. U organizaciji tog odsjeka danas se najnovija znanja vezana uz hidrotermičku obradbu drva stječu u okviru preddiplomskoga sveučilišnog i stručnog studija drvne tehnologije, diplomskih studija drvnotehnoloških procesa i oblikovanja proizvoda od drva, te poslijediplomskih specijalističkih studija i doktorskoga studija. Ta znanja obuhvaćaju područja modifikacije drva i hidrotermičke obradbe drva, tj. sušenje i parenje drva, specijalne metode sušenja drva, savijanje drva, kinetiku, modeliranje i optimizaciju hidrotermičkih procesa, kolorimetriju i histokemiju drva u hidrotermičkim procesima, stabilizaciju i prezervaciju subfosilnog i arheološkog drva i dr. Najveći početni doprinos u tom području dao je → Juraj Krpan, autor većega broja stručnih i znanstvenih radova te priručnika i knjiga. Aktivni sveučilišni nastavnici i znanstvenici u području hidrotermičke obradbe drva danas su Stjepan Pervan i Miljenko Klarić. Važnija su djela Sušenje i parenje drva (J. Krpan, 1958), Priručnik za tehničko sušenje drva (S. Pervan, 2000) i udžbenik Tehnologija obrade drva vodenom parom (S. Pervan, 2009). Normativne dokumente iz područja hidrotermičke obradbe drva regulira tehnički odbor HZN/TO 218 Drvo, Hrvatskog zavoda za norme.







industrija namještaja, grana industrije koja se bavi proizvodnjom pokretnih ili nepokretnih predmeta kojima se oprema i organizira prostor za boravak ljudi, tj. koji služe za ležanje (sofa, krevet), odlaganje stvari (komoda, ormar, kabinetski ormarić, polica, škrinja), rad i blagovanje (stol, pisaći stol, radna ploha), sjedenje (stolac, stolica, polunaslonjač, naslonjač, klupa) (→ namještaj; sv. 3). U svim povijesnim i stilskim razdobljima osnovna sirovina za izradbu namještaja je drvo (cjelovito drvo i drvene ploče) u kombinaciji s drugim materijalima (kamen, staklo, plastika, metal, kompozitni materijali, tekstil, koža i dr.) pa se industrija namještaja tradicionalno svrstava u → drvnu industriju.

Povijest

Industrija namještaja počela se razvijati od druge polovice XIX. st., kada su se u proizvodnju namještaja u Velikoj Britaniji, SAD-u, srednjoj Europi i drugdje počeli uvoditi strojevi i velikoserijska proizvodnja. Industrijska proizvodnja javila se kao posljedica porasta potražnje, a omogućena je primjenom novih načina obradbe drva, novih izvora energije, te novih strojeva i alata, izvorno razvijenih za potrebe brodogradnje. Strojevi za obradbu drva su znatno unaprijeđeni potkraj XVIII. st. (kružna pila Samuela Benthama, tračna pila Marca Brunela). Jedan od pionira industrijske proizvodnje namještaja bio je njemačko-austrijski stolar i industrijalac Michael Thonet (1796–1871), koji je do sredine XIX. st. usavršio masovnu proizvodnju savijenoga masivnog namještaja uz pomoć pare, kakva se primjenjuje i danas. Thonet je ujedno bio prvi koji je počeo proizvoditi rastavljivi (demontažni) namještaj, kako bi ga lakše mogao izvoziti diljem svijeta. Ipak, industrijalizacija proizvodnje namještaja i razvoj tržišta u kontinentalnoj Europi bili su sporiji nego u Velikoj Britaniji i SAD-u. U doba između dvaju svjetskih ratova došlo je do daljnjeg razvoja industrije namještaja zbog daljnjeg rasta potražnje te smanjenja troškova proizvodnje. Osobito veliku ekspanziju industrijska proizvodnja i distribucija namještaja doživjela je 1945–60. uvođenjem znatnih tehnoloških inovacija. Sredinom 1980-ih potrošači su počeli utjecati na oblikovanje serijski proizvedenoga namještaja, pa je industrija namještaja u mnogim zemljama svedena na sustave manjih poduzeća, međusobno povezanih oko istraživanja, praćenja trendova i zajedničkog nastupa na međunarodnome tržištu. U posljednje doba su industrije namještaja razvijenih zemalja svijeta intenzivirale ulaganja u razvoj dizajna, konstrukcija, tehnologija, te uporabe inovativnih materijala, što mnoge kadrovski i tehnološki nepripremljene zemlje ne mogu pratiti.

Danas stručnjaci iz različitih područja u interdisciplinarnoj suradnji razvijaju znanstvene, sustavno analizirane koncepte i znanja u načinu oblikovanja prostora, namještaja i prateće opreme. Korisniku stambenoga prostora nude se različita rješenja kojima će zadovoljiti svoje psihofizičke, fiziološke, socijalno-psihološke i druge potrebe (za samopotvrđivanjem, odmorom, osjećajem privatnosti, topline, intimnosti i sl.). Namještaj, uz funkcionalnost i tehničku dotjeranost, dobiva duhovnu i emotivnu komponentu izraženu obličjem. Šumarstvo, preradba drva i proizvodnja namještaja su djelatnosti povezane u lanac stvaranja dodane vrijednosti te predstavljaju primjer kružnoga gospodarstva kao strateške odrednice politika EU-a.

Usprkos svemu, statistički podatci industrije namještaja u EU-u i dalje svjedoče o usponima i padovima te grane, koja je npr. 1984–91. ubrzano rasla, od 1992. stagnirala, 1998–2000. ponovno naglo rasla, a 2001–03. ponovno doživjela pad. Danas industrija namještaja u Europi zapošljava milijun djelatnika u 130 000 poduzeća i čini 35% svjetske proizvodnje namještaja. U 2018. najveći svjetski proizvođači namještaja bili su Kina, SAD, Njemačka, Italija i Indija.

Industrija namještaja u Hrvatskoj

Industrija namještaja važan je dio hrvatskog gospodarstva, a temelji se na proizvodnji namještaja iz domaće sirovine vrhunske kvalitete. Drvni sektor jedan je od najstarijih sektora prerađivačke industrije u RH pa se, uz poljoprivredu i turizam, ističe kao strateška grana hrvatskoga gospodarstva. Industrijska proizvodnja namještaja počela se razvijati iz vrlo raširene obrtničke proizvodnje, dok se nakon II. svj. rata opseg obrtničke proizvodnje kvalitetnih finalnih proizvoda smanjio, a stasala je masovna industrijska proizvodnja namještaja zasnovana na tehnologiji.







Početci

Među prvim industrijskim poduzećima koja su strojno proizvodila finalne drvene proizvode bila je drvorezbarska tvornica (Holzmanufaktur Fabrik) u Vrbovskom osnovana 1873., a proizvodila je kutije za cigare, raznu ambalažu, bačve i namještaj (→ Drvna industrija Vrbovsko).







Godine 1881. u Vratima kraj Fužina francusko poduzeće Charlesa Chevalliera (poslije Chevallier Frères, od 1893. Riječka tvornica pokućstva) osnovalo je tvornicu namještaja od savijenoga drva sa sjedištem u Rijeci, a 1885. otvorilo je i pogone u Bakru, Ravnoj Gori te Poćudniću (→ DIP Delnice).

U Osijeku je 1865. s radom počela radionica za preradbu drva Rudolfa Kaisera. Kaiserov pomoćnik Josip Povischil osnovao je 1884. tvornicu parketa, stolarskog alata i namještaja, koja je do I. svj. rata postala jednom od najznačajnijih domaćih tvornica namještaja (kapacitet 1500 stolica na dan), te svoje proizvode prodavala diljem svijeta (→ Mobilia).













Poduzetnik Eugen Ferdinand Bothe pokrenuo je 1889. u Zagrebu tvornicu namještaja, koja je od 1895. poslovala pod imenom Bothe i Ehrmann. Opremajući niz javnih prostora, kavana, banaka, hotela, izrasla je u najveću domaću tvornicu namještaja i jednu od najznačajnijih u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Pogoni su joj najprije bili u Ilici 45, a potom u Savskoj 25, gdje je nakon konačnog prestanka rada 1936. izgrađen novi Zagrebački zbor.







U Slanju kraj Ludbrega utemeljena je 1892. tvornica namještaja iz savijenoga drva, a 1900. otvorena je podružnica u Varaždinu, koja od 1923. nosi naziv Thonet-Mundus. Tvornica je bila među najvećima te vrste, te je uz 350 zaposlenih mogla proizvesti 800 stolica na dan (→ Mundus Florijan Bobić).

Među više od 30 drugih tvornica namještaja koje su poslovale do početka II. svj. rata bile su u Zagrebu Societas, industrija pokućstva (osnovana 1900), Javor (1902), Tvornica pokućstva i drvene robe (1919), u Splitu Prva dalmatinska tvornica pokućstva Josip Pijević (1907), u Slavonskom Brodu (Brodu na Savi) Slavonija (→ Slavonija DI; 1907), u Pakracu Slavex iz Slavonskog Broda (→ Papuk; 1918), u Novoj Gradiški Kruljac Josip i sin (→ Stjepan Sekulić; 1919), u Krapini Krapinska tvornica pokućstva i parna pilana (1920), u Valpovu Tvornica drvene robe i pokućstva sa sjedištem u Belišću (1920), u Karlovcu Karlovačka tvornica savijenog pokućstva (1920), u Đurđenovcu tvornica pokućstva Našičke tvornice tanina i paropila (→ DIK Đurđenovac; 1920), u Osijeku Prva osječka tvornica za preradbu drveta (1921) i dr.







Razdoblje nakon II. svj. rata

Nakon II. svj. rata, u eri nacionalizacije, spajanja poduzeća u poslovne gigante i brze industrijalizacije, tradicija proizvodnje nekih dotadašnjih tvornica namještaja nastavila se pod novim imenom (DIP Delnice, DIK Đurđenovac, slavonskobrodska Slavonija DI, pakrački Papuk, osječka Mobilia – Ivo Marinković, varaždinski Mundus Florijan Bobić, novogradiški Stjepan Sekulić), a osnovane su i mnoge nove tvornice, najčešće udruživanjem predratnih obrtničkih radionica ili pokretanjem proizvodnje namještaja u dotadašnjim pilanskim pogonima. Takve su tvornice bile npr. → TVIN iz Virovitice, Bor iz Novog Marofa, Marko → Šavrić i → Jadran iz Zagreba, → Drvna industrija Novoselec, → Gaj iz Slatine, → Spin Valis iz Požege, → Spačva iz Vinkovaca, → Oriolik iz Oriovca, → Goranprodukt iz Čabra, → DI Klana, → Radin iz Ravne Gore i dr.



















Ulogu u razvoju industrije namještaja tog razdoblja imalo je i zagrebačko → Exportdrvo, osnovano 1948. kao središnja republička organizacija za izvoz drva i drvnih prerađevina, koja je od proizvođača namještaja ciljano naručivala kolekcije za plasman na tržište te 1967. u Zagrebu otvorila prvu specijaliziranu robnu kuću stambene opreme; 1985. Exportdrvo je pod nazivom Ambijenta preuzelo prodajni prostor dotadašnjeg Udruženja proizvođača industrije namještaja (UPIN; osnovano 1979) u zagrebačkoj Resselovoj ulici. Razvoju tržišta i navika kupaca, kao i afirmaciji domaćega dizajna namještaja pridonijele su izložbe stambene opreme, npr. Porodica i domaćinstvo (1957–58., 1960), ili Ambijenta, koja je prvi put održana 1983. u organizaciji Općeg udruženja drvne industrije Hrvatske, → Zagrebačkog velesajma (sv. 4) te → Instituta za drvo, a redovito se održava i danas.

U kasnim 1980-ima i ranim 1990-ima domaća industrija namještaja bila je konkurentna na europskom tržištu, održavajući vlastite komparativne prednosti. Još početkom 1994. preradba drva i proizvodnja namještaja bile su među najvažnijim gospodarskim granama u vanjskotrgovinskoj politici RH (uz brodogradnju, proizvodnju obuće i obojenih metala). Nakon 1994. počeo je gubitak tržišnog udjela u korist konkurentnijih zemalja s nižim troškovima proizvodnje. U razdoblju 2000–10. najveća razina izvoza industrije preradbe drva i proizvodnje namještaja dosegnuta je 2007. Međutim, početak svjetske financijske krize potkraj te godine doveo je do slabljenja gospodarske aktivnosti i neravnoteže u gospodarskim odnosima s inozemstvom, uz istodobni pad izvoza drvnoga sektora. Od 1988. broj zaposlenih se stalno smanjivao do 2014. kada je dosegao minimum od 8443 djelatnika.







Industrija namještaja danas

Od 2014. hrvatska industrija namještaja bilježi blagi rast i 2018. zapošljavala je 10 148 djelatnika. Broj poduzeća koja se bave proizvodnjom namještaja od 2002. se gotovo udvostručio pa ih je 2017. bilo 706. Proizvodnja namještaja od 2010. je u stalnom porastu (npr. do 2017. proizvodnja kuhinjskoga namještaja udvostručena je, a proizvodnja stolica i sjedala porasla je za 16%). Znatan je poticaj razvoju donošenje Strategije razvoja prerade drva i proizvodnje namještaja u RH 2017–2020.







Danas je proizvodnja namještaja važna izvozna grana u RH, a njezini su najznačajniji predstavnici Ancona Grupa iz Đakova (oprema hotela, poslovnih prostora, kuhinje, stolice i drugo pokućstvo), Bernarda iz Pušćina (kreveti, madraci), → Ciprijanović iz Orahovice (masivni namještaj), DI Klana iz Klane (stolice), Drvodjelac iz Ivanca (masivni namještaj), Hespo iz Preloga (kreveti, madraci, spavaće sobe), Mundus Viridis iz Gradeca (masivni namještaj po mjeri), → Požgaj iz Velikog Bukovca (raznovrsno pokućstvo), → Prima Commerce iz Bjelovara (raznovrsno pokućstvo), Prostoria iz Svetog Križa Začretja (stolice, stolovi, sjedeće garniture, police), Spin Valis iz Požege (masivni namještaj), TVIN iz Virovitice (uredski namještaj, oprema hotela i javnih ustanova, pokućstvo).







Preradba drva i proizvodnja namještaja tradicionalno prevladavaju u ruralnim područjima RH pa su stoga potpora održivomu ruralnom razvoju zemlje. Državno poduzeće → Hrvatske šume koje taj gospodarski sektor opskrbljuje drvnom sirovinom (trupcima) posjeduje međunarodni FSC certifikat za gospodarenje šumama prema ekološkim, socijalnim i ekonomskim standardima. Njime se kupcima konačnih proizvoda jamči da sirovina potječe iz šuma kojima se gospodari na održiv način, što je komparativna prednost hrvatskih proizvođača.

Mnogi su proizvođači namještaja svoju proizvodnju usmjerili prema stranim naručiteljima. Većina proizvođača usmjerenih vlastitu plasmanu ima još prostora za napredak na području stvaranja vlastitih robnih marki te vlastita identiteta, promidžbe i marketinga. Iako hrvatski dizajn postaje sve prisutniji i prepoznatljiv čimbenik industrije namještaja, još treba raditi na povećanju konkurentnosti, posebno putem razvoja ljudskih potencijala, investicija, primjene inovacija, snažnijega povezivanja sa znanstvenim institucijama, stvaranja poticajnoga radnog okruženja i sl.

Jugovinil, poduzeće za proizvodnju plastičnih masa i kemijskih proizvoda osnovano 1947. u Kaštel Sućurcu.

Osnovano je odlukom Vlade FNRJ sa zadatkom da razvije proizvodnju i primjenu poli(vinil-klorida) (PVC) u Jugoslaviji, a službeno je počelo s radom 1949. Za tvorničke potrebe izgrađen je vodovod od izvora Jadra, termoelektrana raspoložive snage 6000 kW te snage generatora 8000 kVA, potom 2,7 km željezničkoga kolosijeka, 2 km cesta i putova, 900 m kamenog podzida i 60 m zidane lučke obale. Projekt industrijskoga sklopa izrađen je u novoosnovanom Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, u odjelu za industrijsku arhitekturu koji je vodio arhitekt Stjepan Gomboš.







U početcima rada tvornice dio radnika bio je poslan na obuku u druga poduzeća koja su imala slične prerađivačke postupke, kao što su Elektrobosna iz Jajca i → Borovo iz Vukovara. U svrhu obrazovanja vlastitih radnika Jugovinil je 1950. osnovao i trogodišnju školu učenika u privredi, koja je osposobljavala radnike za zanimanja potrebna u okviru tvornice: kemičare, laborante, stolare, kovinotokare i dr. Poduzeće je bilo i jedan od začetnika ideje o osnivanju → Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu, koji je otvoren 1960.

Prve količine emulzijskoga PVC-a u prahu proizvedene su 1950. prema švicarskoj licenci diskontinuiranim, šaržnim postupkom, a prve folije od PVC-a proizvedene su godinu dana kasnije. Potom su se počele proizvoditi i druge prerađevine od PVC-a: granulat, ploče, cijevi i dr. Razdvajanjem dijela poduzeća 1952. nastala je → Jugoplastika u Splitu, potom Jadroplastika u Trogiru. Kadrovi Jugovinila sudjelovali su i u osnivanju poduzeća Cetinka iz Trilja, OHIS iz Skoplja i HIP iz Pančeva. Tijekom 1950-ih Jugovinil se profilirao u jednu od najvećih tvornica takve vrste u Europi.







Godine 1960. započela je proizvodnja suspenzijskoga PVC praha s nekoliko vertikalnih fiksnih autoklava kupljenih u inozemstvu. Do 1968. instalirano je 16 autoklava koje je izgradilo poduzeće Jedinstvo iz Zagreba. U sljedećih nekoliko godina unaprijeđena je polimerizacija emulzijskoga PVC-a, povećana je proizvodnja vinil-klorida, uvedena proizvodnja kopolimera vinil-klorid/vinil-acetata, ugrađena moderna tlačna destilacija vinil-klorida koja je omogućila povećanje proizvodnje monomera. Dio postrojenja za preradbu preselio se u nove pogone za proizvodnju umjetne kože, folija, cijevi, roleta, različitih granulata i dr. Svim tim zahvatima tijekom 1970-ih u asortiman Jugovinila bili su uključeni gotovo svi proizvodi koji su se izrađivali od PVC-a.























Za potrebe radnika Jugovinil je izgradio nekoliko stotina stanova u Splitu te Kaštel Gomilici, a glavni izvođač radova bilo je splitsko poduzeće Gradnja, poslije → Konstruktor (sv. 3). Kako su radili s opasnim kemikalijama, poduzeće je svojim radnicima osiguravalo zdravstvenu rehabilitaciju u vlastitu hotelu na Bohinju, uz radnička odmarališta na Šolti i Učki.

Sredinom 1970-ih zbog novih znanstvenih spoznaja o štetnosti djelovanja vinil-klorida na ljudsko zdravlje, proizvodnja se znatno reorganizirala. Kao posljedica toga ugasili su se manji i stariji pogoni, te su uvedene nove tehnike radi smanjenja emisija vinil-klorida i njegove koncentracije u zraku, otpadnim vodama i polimeru. Napuštena je proizvodnja vlastita monomera i počeo se uvoziti jeftiniji petrokemijski vinil-klorid. U tu svrhu izgrađeni su kuglasti spremnici i pristanište za tankere nosivosti do 10 000 t. Godine 1981. izgrađen je novi pogon za proizvodnju emulzijskoga PVC-a prema licenci njemačkog poduzeća Höchst, kapaciteta 25 000 t na godinu, dok je 1984. izgrađen pogon za proizvodnju suspenzijskoga PVC-a prema licenci američkog poduzeća BF Goodrich kapaciteta 50 000 t na godinu. Broj radnika u tom razdoblju iznosio je oko 3500.

Opća nepovoljna financijska situacija sredinom 1980-ih, pogoršana otežanim plasmanom proizvoda na tržište, utjecala je i na Jugovinil. Zbog sve lošijih poslovnih rezultata stečaj poduzeća proglašen je 1990. Proizvodnja je obnovljena sljedeće godine s upola manje radnika. Domovinski rat i gubitak većega dijela jugoslavenskoga tržišta dodatno su otežali rad. Poduzeće je 1992. promijenilo ime u Adriachem, te je iste godine došlo do njegova razdvajanja. Temeljni dio, koji se sastojao od proizvodnje PVC-a, i energana ušli su u sastav → INA-e kao INA Vinil, dok je preradba nastavila djelovati u sastavu Adriachema kao samostalno poduzeće i kao pravni sljednik Jugovinila. U INA Vinilu je 1994. zatvoren pogon za proizvodnju suspenzijskoga PVC-a, a 1995. pogon za proizvodnju emulzijskoga PVC-a. INA Vinil je 1996. prodan Splitskoj banci koja je neuspjelo tražila strateškoga partnera. Proizvodnja je zaustavljena 2000., a 2001. proglašen je stečaj te likvidacija. Adriachem je proizvodnju nastavio do 2012., kada je zatvoren zbog financijskih i ekoloških razloga.

specijalni proizvodi od drva, proizvodi posebne namjene izrađeni specifičnom industrijskom, obrtničkom ili kućnom preradbom masivnoga drva. Pod tim su se proizvodima 1960-ih podrazumijevale olovke (→ pisaći pribor), žigice (→ Tvornica žigica Drava), → drvena ambalaža, postolarski kalupi i potpetice, ugušćeno (prešano), napojeno, lamelirano drvo, drveni briketi, drvno brašno, drvene kuće, a u novije doba i drvene bačve, lignoston, peleti, drvena → glazbala (sv. 4), → igračke (sv. 1), galanterija, brodice i brodovi (→ drvena brodogradnja; sv. 1), rezbarije, intarzije, sportski rekviziti, dječja igrališta, lule, bicikli, kišobrani, pribor za jelo, kuhinjska pomagala, kupaonski elementi, dijelovi za automobilsku industriju, nakit, suveniri, kutije za zvučnike, cestovni bukobrani, dijelovi oružja, štapovi za ribolov, alati za ribarstvo, → zaprežna vozila (sv. 1), skulpture, tradicionalno oružje, oruđe i naprave, vrtni namještaj, konstrukcijski dijelovi zrakoplova, krovni pokrov (šindra) i sl. Uporabna svojstva specijalnih proizvoda od drva utječu na odabir vrste drva za izradbu proizvoda, a time i na svojstva drva s obzirom na položaj u radijalnome smjeru u trupcu, makroskopske karakteristike, te anatomska, estetska, fizikalna, mehanička i tehnološka svojstva.



















U Hrvatskoj je, zahvaljujući bioraznolikosti šuma te bogatstvu šumskih resursa, duboko ukorijenjena izradba specifičnih specijalnih proizvoda od drva, unatoč globaliziranoj i unificiranoj svjetskoj proizvodnji. Velik se dio tih proizvoda danas ne proizvodi industrijski u klasičnom smislu, već se izrađuje u sklopu povijesnih ili tradicijskih obrta (npr. kolarskoga, bačvarskoga, kišobranarskoga, glazbalarskoga, drvotokarskoga, kalafatskoga). Pritom se tehnike proizvodnje i rada, namjena i oblik proizvoda oslanjaju na obrasce tradicijske kulture, pa u tom smislu mogu simbolizirati lokalni, regionalni ili nacionalni identitet. U Hrvatskoj su tradicijski i umjetnički obrti regulirani posebnim pravilnikom, te se vodi popis takvih, posebno certificiranih obrta.



















Početak visokoškolske nastave tog područja predstavlja kolegij Specijalni proizvodi iz drva koji se počeo predavati akademske godine 1960/61. na Drvno-industrijskom odjelu Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, a popratila su ga istoimena skripta → Jurja Krpana (1965). Prema studijskome programu Drvnotehnološkog odsjeka istog fakulteta, nakon višegodišnje se stanke kolegij Specijalni proizvodi od drva ponovno izvodi od 2006 (nositelj Tomislav Sinković).

Šavrić, poduzeće za proizvodnju namještaja i drvnih proizvoda osnovano 1948. u Zagrebu; jedan od vodećih proizvođača namještaja u Hrvatskoj u socijalističkom razdoblju.

Osnovano je odlukom Vlade NR Hrvatske pod nazivom Proizvodnja pokućstva Marko Šavrić, pri čemu je udruženo 12 nacionaliziranih obrtničkih stolarskih radionica iz Zagreba (Filipčić, Gabron, Belle, Blažeković, Žlof, Auzec, Vrbanec, Kuntić, Andrašević, Gluhak, Haramina i Žitković). Isprva je zapošljavalo oko 300 radnika.







Iz poduzeća se 1949. izdvojio dio koji je nastavio djelovati kao Zagrebačka tvornica pokućstva, usmjerivši se k industrijskoj izradbi namještaja, za razliku od Šavrića koji je trebao razvijati obrtničku proizvodnju pokućstva. Godine 1950. poduzeće se nalazilo pod upravom Direkcije industrijskih poduzeća Narodnog odbora grada Zagreba, a zatim je s još nekoliko drvno-prerađivačkih poduzeća došlo pod Direkciju za drvnu industriju Narodnoga odbora grada Zagreba. Nakon provođenja samoupravnih reformi u prvoj polovici 1950-ih, djelovalo je samostalno kao Drvno proizvodno poduzeće Marko Šavrić. Godine 1958. pridruženo mu je zagrebačko poduzeće Jela. Šavrić je na obrtnički način izrađivao vrhunski namještaj, kutije za radioaparate, školski pribor i dr. do 1965., kada je napustio dotadašnju koncepciju i orijentirao se isključivo na industrijsku proizvodnju namještaja. Godine 1968. zapošljavao je 394 radnika, a nakon što je u njegove okvire 1969. vraćena Zagrebačka tvornica pokućstva, broj zaposlenih porastao je na 772. Poduzeće se od 1950-ih surađujući s domaćim dizajnerima, isticalo proizvodnjom moderno dizajniranoga namještaja. Tijekom 1960-ih sudjelovalo je u uređenju Vile Zagorje u Zagrebu prema nacrtima arhitekata Vjenceslava Richtera i Kazimira Ostrogovića.















Izgradnja novoga tvorničkoga sklopa u Jankomiru dovršena je 1974. prema nacrtima njemačkog poduzeća Schüler. Kao najveći pogon poduzeća, jankomirska tvornica omogućavala je velikoserijsku proizvodnju furniranoga, masivnog i tapeciranog namještaja. Poduzeće se tijekom 1970-ih i 1980-ih intenzivno širilo spajanjem s poduzećima iz šire zagrebačke okolice: Drvnim industrijskim poduzećem Zagorje iz Krapine (1972), Drvotvorom iz Lučkog (1974), Drvnim industrijskim poduzećem Đurmanec (1977), Masivom iz Vrbovca (1980), Pilanom Zagreb (1980), Tvornicom namještaja Trudbenik iz Bregane (1981), poduzećem za proizvodnju rasvjetnih tijela Dedal iz Pregrade (1985). Zbog gradnje novih pogona i integracije postojećih, u tom razdoblju rastao je i broj zaposlenih: 1971. poduzeće je zapošljavalo 797 radnika, a 1989. čak 2650. Nakon daljnjih samoupravnih reformi od 1978. nastavilo je djelovati kao RO Šavrić. U tom razdoblju je zbog širenja poduzeća napuštena koncepcija proizvodnje isključivo namještaja te je osim nje do kraja 1980-ih u opseg djelatnosti uključena i proizvodnja piljene oblovine, sobnih i industrijskih svjetiljki i reflektora, trgovina na veliko i malo neprehrambenim proizvodima, uvoz i izvoz neprehrambenih proizvoda. Poduzeće je tijekom 1980-ih imalo šest OOUR-a (pilanu u Đurmancu, tvornicu stolica u Krapini, tvornicu namještaja u Zagrebu, pilanu i tvornicu masivnoga namještaja u Vrbovcu, tvornicu kuhinja i dječjega namještaja u Bregani te tvornicu dekorativne rasvjete i kuhinjskih napa u Pregradi), stručne službe u Zagrebu te mrežu maloprodaje diljem Jugoslavije. Pojedini proizvodni segmenti poduzeća dopunjavali su se proizvodeći potrebne materijale za rad drugih (npr. pilane za rad tvornica namještaja). Godine 1988. izvozilo se oko 59% proizvodnje.













Nakon provedene pretvorbe poduzeće je 1992. registrirano pod nazivom Šavrić dioničko društvo za proizvodnju i promet namještaja, uvoz i izvoz roba i usluga. Tijekom 1990-ih broj zaposlenika kontinuirano se smanjivao: 1993. bilo je 2010 zaposlenih, a 1999. 920. Godine 1998. Šavrić je na temelju svoje tvornice stolica u Krapini osnovao kćerinsko društvo pod nazivom Tvornica stolica Šavrić d. o. o. s približno 240 zaposlenika. Stečajni postupak za oba poduzeća otvoren je 1999. Šavrić je neko vrijeme nastavio proizvodnju u pogonima u Jankomiru, Bregani i Đurmancu, dok su ostali dijelovi poduzeća u međuvremenu rasprodani. Pilana u Đurmancu s približno 50 zaposlenika prešla je 2002. u ruke novoga vlasnika postavši pogon za proizvodnju parketa, no zatvorena je 2014. Poduzeće Šavrić je potpuno ugašeno 2004.

Bolanča, Stanislav (Zagreb, 10. V. 1946), kemijsko-tehnološki inženjer, stručnjak za tehnologiju tiska.

Diplomirao je 1971. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je doktorirao 1981. disertacijom Studij ovisnosti boje otiska o tonalitetu tiskovne podloge (mentorica Doroteja Turkalj). Nakon diplomskoga studija zaposlio se u laboratoriju tiskare Grafokarton u Zagrebu gdje je radio do 1977., potom je bio rukovoditelj pogona u Tvornici električnih žarulja u Zagrebu. Od 1978. bio je zaposlen na Višoj grafičkoj školi (od 1990. → Grafički fakultet) u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1998. Ondje je bio voditelj Katedre za tisak 1985–2005. te dekan 1997–2001. i 2005–07. Umirovljen je 2014.

Područje njegova znanstvenoga i stručnog interesa obuhvaća tehnologiju tiska, posebice glavne i digitalne tehnike tiska, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Glavne tehnike tiska, Male tehnike tiska, Digitalni tisak, Tisak ambalaže, Alternativni tisak i dr.). Objavio je velik broj znanstvenih i stručnih radova, autor je više knjiga, među ostalima Suvremeni ofsetni tisak (1991), Glavne tehnike tiska (1997), Tisak ambalaže (2013), Ofsetni tisak (2018), Duboki tisak (2020), Visoki tisak (2021). Član emeritus HATZ-a je od 2017. Od 2018. nositelj je zvanja professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Gaj, Ljudevit (Krapina, 8. VII. 1809 – Zagreb, 20. IV. 1872), vođa hrvatskoga narodnog preporoda i pisac, osnivač Kraljevske povlaštene narodne ilirske tiskarnice dra Ljudevita Gaja u Zagrebu koja je odigrala prijelomnu ulogu u tiskanju knjiga, novina i časopisa na hrvatskome jeziku.

Godine 1826. upisao je studij filozofije u Beču, nastavio u Grazu, a 1829. započeo je studirati pravo u Pešti. Od 1832. boravio je u Zagrebu, gdje je radio u pravnoj struci. Doktorirao je filozofiju 1834. u Leipzigu. Pod ilirskim imenom u širem smislu podrazumijevao je kulturno povezivanje južnih Slavena, a u užem ujedinjenje hrvatskih zemalja. Godine 1830. iznio je prijedlog pravopisne reforme (Kratka osnova horvacko-slavenskoga pravopisanja), a 1836. izdao je proglas o prihvaćanju štokavštine i novoga pravopisa.







Neposredno nakon što je 1835. počeo izdavati Novine horvatzke (od 1836. Ilirske narodne novine, od 1846. Narodne novine) s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, od bečkoga dvora zatražio je privilegij za osnutak tiskare, što je dobio 1837. Tiskarske uređaje, slova i namještaj za tiskaru nabavio je u poduzeću Gottlieb Hasse i sinovi u Pragu, gdje je dva mjeseca osobno boravio kako bi se uputio u osnove knjigotiskarstva. Pod nazivom Kraljevska povlaštena narodna ilirska tiskarnica dra Ljudevita Gaja poduzeće je započelo s radom 1838. u Dugoj ulici (danas Radićeva). Od zagrebačke tiskare Franje Župana Gaj je ubrzo nakon osnutka svoje tiskare uspio preuzeti tiskanje njemačkih novina Agramer Zeitung i Luna. Unatoč stalnim financijskim i političkim problemima, 1846. modernizirao je tiskaru i preselio je u kuću u Gospodskoj ulici (danas Ćirilometodska). Godine 1853. otvorio je i knjižaru koju je 1856. prodao Lavoslavu Hartmanu. Godine 1856. kupio je Županovu tiskaru od njegovih nasljednika, no ni to mu, kao ni porast naklade Narodnih novina te povremeno tiskanje drugih novinskih izdanja (Südslavische Zeitung, Pozor i dr.) nije znatnije popravilo materijalno stanje. Nakon Gajeve smrti tiskaru je nastavio voditi njegov sin Velimir, preselivši je 1873. u Dugu ulicu, 1874. u Kamenitu, a ubrzo iste godine prestala je s radom. Strojevi su zbog dugova prodani na dražbi, a većinu je kupio tiskar → Dragutin Albrecht.

Anić, Igor (Knin, 3. XII. 1967), šumarski stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1992., gdje je doktorirao 2001. disertacijom Uspijevanje i pomlađivanje sastojina poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl) u Posavini (mentor → S. Matić). Od 1992. radi na Fakultetu, od 2011. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Uzgajanje šuma I i II, Silvikultura, Povijest šumarstva, Prašume i šumski rezervati, Sanacija degradiranih terena i dr. Na Fakultetu je bio predstojnik Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma (2008–12), prodekan fakulteta (2005–06) te voditelj poslijediplomskoga doktorskog studija Šumarstvo i drvna tehnologija (2014–18). Na Mendelovu sveučilištu u Brnu bio je gostujući profesor uzgajanja šuma (2004/05).

Istražuje prirodno uzgajanje šuma, prilagodbe uzgajanja šuma u promijenjenim uvjetima šumskih staništa, strukturu, razvoj i pomlađivanje prirodnih šuma i prašuma te povijest šumarstva. Od 2014. predsjednik je → Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu. Član je upravnoga vijeća međunarodne asocijacije Pro Silva i predsjednik hrvatske podružnice Pro Silva Croatia (od 2005). Bio je voditelj radne skupine Riparian and Coastal Ecosystems međunarodne znanstvene asocijacije International Union of Forest Research Organizations IUFRO (2006–11), glavni urednik časopisa → Glasnik za šumske pokuse (2007–08) te predsjednik Razreda inženjera šumarstva → Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije (2010–14). Od 2006. član je suradnik → HAZU-a (sv. 4), od 2012. redoviti član i voditelj Arboretuma HAZU-a u Trstenom, a od 2021. voditelj Centra za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima.

Matić, Slavko (Livno, 20. I. 1938 – Zagreb, 30. III. 2021), šumarski inženjer, stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1962., gdje je doktorirao 1980. disertacijom Utjecaj ekoloških i strukturnih činilaca na prirodno pomlađivanje prebornih šuma jele i bukve u Gorskom kotaru. Na istom je fakultetu bio zaposlen od 1963., kao redoviti profesor od 1986; umirovljen je 2003. Predavao je kolegije Uzgajanje šuma i Osnove šumarstva. Bio je upravitelj Nastavno-pokusnoga šumskog objekta Zagreb (1986–2003), predsjednik Odbora za šume (1986–2003), predstojnik Zavoda za uzgajanje šuma (1997–2003), prodekan (1982–86., 1990–92) i dekan Fakulteta (1992. i 1994–96).

Istaknuti je promicatelj zagrebačke škole uzgajanja šuma u šumarskoj znanosti, nastavi i praksi. U šumarskoj je struci afirmirao prirodnu obnovu šuma, očuvanje prirodne strukture, raznolikosti i stabilnosti šuma. Dokazao je ovisnost prirodne obnove preborne sastojine o stanišnim i strukturnim prilikama, na izvorni način definirao intenzitet i metodu njege šuma prorjedom, sistematizirao i opisao uzgojne postupke, istražio prirodno pomlađivanje mnogobrojnih šumskih sastojina u Hrvatskoj, posebice sastojina hrasta lužnjaka u različitim stanišnim uvjetima, ustanovio optimalan broj biljaka i količinu sjemena za obnovu šuma i za pošumljavanje u našim stanišnim prilikama. Uzgojnim je preporukama neposredno utjecao na formiranje današnje generacije prirodnih šuma u Hrvatskoj.

Jedan je od utemeljitelja i prvi predsjednik → Akademije šumarskih znanosti u Zagrebu (1996–2014). Bio je predsjednik → Hrvatskoga šumarskog društva (1994–2006). Nositelj je počasnoga doktorata Mendelova sveučilišta u Brnu (2000) i Tehničkoga sveučilišta u Zvolenu (2003). Professor emeritus je zagrebačkog Sveučilišta od 2004. Redoviti je član HAZU-a od 2004., voditelj Centra za znanstveni rad HAZU-a u Vinkovcima (2004–21) te Predsjednik Znanstvenoga vijeća za poljoprivredu i šumarstvo (2011–15).

Anić, Milan (Plitvički Ljeskovac, 8. X. 1906 – Zagreb, 20. VI. 1968), šumarski stručnjak za uzgajanje šuma, dendrolog i fitocenolog.

Diplomirao je šumarstvo na Gospodarsko-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1929., gdje je doktorirao 1939. disertacijom Pitomi kesten u Zagrebačkoj gori. Nakon diplome zaposlio se kao asistent u Zavodu za uzgajanje šuma istoga fakulteta, nakon habilitacije 1940. izabran je za docenta za kolegije Dendrologija i Fitocenologija, a od 1949. bio je redoviti profesor za kolegij Uzgajanje šuma te predstojnik Zavoda za uzgajanje šuma. Od 1935. upravljao je fakultetskim Nastavno-pokusnim šumskim objektima te bio dekan Fakulteta 1951–52.

Pridonio je razvoju šumarske struke, popularizaciji šumarstva i zaštiti prirode u Hrvatskoj. Istaknuti je predstavnik zagrebačke škole uzgajanja šuma, zaslužan za primjenu prirodnog uzgajanja šuma i šumarske fitocenologije u gospodarenju šumama u Hrvatskoj. Bio je vrstan dendrogeograf, poznavatelj šumske vegetacije, ekologije i biologije šumskoga drveća te edifikatorskoga značenja šumskoga drveća za strukturu i funkcioniranje šumskih zajednica. Uveo je nazivlje naših šumskih zajednica po šumskome drveću. Istraživao je odnose sastavnica šumskog ekosustava, posebice kompleksa stanište – biocenoza s težištem na šumskome drveću, grmlju i prizemnome rašću. Među prvima je pisao o općekorisnim funkcijama šuma. Pokrenuo je prva sustavna šumarska istraživanja hrvatskih prašuma. Bio je urednik Šumarskoga lista 1945−46., predsjednik Šumarske sekcije Društva inžinjera i tehničara Hrvatske (→ Hrvatsko šumarsko društvo) 1946–50., dopisni član Akademije šumarskih znanosti u Firenci od 1958. Od 1963. bio je dopisni član, a od 1968. redoviti član JAZU-a (→ HAZU; sv. 4).

Šumarski muzej Krasno, specijalizirani regionalni prirodoslovni muzej koji se bavi prezentacijom šumarske baštine, osnovan 2005. u Krasnu u sastavu → Hrvatskih šuma. Otvoren je u povodu 240. obljetnice utemeljenja Šumarije u Krasnu (osnovana 1765), najstarije šumarske organizacije u Hrvatskoj koja još uvijek djeluje. Muzej u Krasnu, zajedno sa istodobno osnovanim Šumarskim muzejom u Bošnjacima djelomično nadomješta nekadašnji Šumarski muzej u Zagrebu (1898–1945). Prigodom otvaranja objavljena je monografija Šume i šumarstvo sjevernoga Velebita. Muzej sadrži tristotinjak raznovrsnih eksponata koji zrcale dugu šumarsku tradiciju. Među njima su stari šumarski alati, stara prijevozna sredstva, šumarske karte, fotografije, pisani dokumenti, stručna literatura i drugi eksponati koji se odnose na povijest uređivanja i uzgajanja šuma, rasadničarske proizvodnje, a uz njih su i trofeji divljači koja obitava na tom prostoru. Ponudu muzeja upotpunjuje obližnja Kuća Velebita, posjetiteljski centar Nacionalnoga parka Sjeverni Velebit.

bila znanstvenica u inozemstvu, brza napredovanja, vratila se u RH 2014.

IRB

Državna nagrada za znanost 2015