Katović, Drago (Zagreb, 24. XII. 1941 – Zagreb, 28. III. 2020), tekstilno-tehnološki inženjer, stručnjak za tekstilnu kemiju.

Diplomirao je 1977. na odjelu tekstilnoga inženjerstva na Tehnološkom fakultetu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirao 1985. disertacijom Istraživanja slobodnog formaldehida u visokom oplemenjivanju pamuka i njegovih mješavina (mentor → I. Soljačić). Od 1971. radio je na Višoj tekstilnoj tehničkoj školi u Zagrebu, a njenom integracijom u Institut za tekstil i odjeću 1983. prešao je na Tehnološki fakultet, gdje je radio do umirovljenja 2012., od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Bio je predstojnik Zavoda za tekstilnu kemiju i ispitivanje materijala (1994–98), prodekan (1994–98., 2006–09), te dekan Fakulteta (1998–2002). Predavao je kao gostujući profesor na Tehničkom sveučilištu u Liberecu (TUL) u Češkoj (1996).

Područje njegova znanstvenog interesa obuhvaća istraživanja fizikalnih i kemijskih promjena na tekstilnom materijalu u procesima oplemenjivanja tekstila, kemijsko i optičko bijeljenje, fluorescenciju, mercerizaciju, nova sredstva za oplemenjivanje sa sniženim sadržajem slobodnog formaldehida, uljeodbojne i vodoodbojne obradbe, primjenu mikrovalne energije, te kemijsku obradbu drva, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je predavao (Operacije tekstilne dorade, Procesi oplemenjivanja, Vođenje procesa oplemenjivanja tekstila i dr.). Autor je dvaju patenata te suautor udžbenika Osnove oplemenjivanja tekstila I. Pripremni strojevi i procesi za oplemenjivanje (s I. Soljačićem i A. M. Grancarić, 1992), Osnove oplemenjivanja tekstila II. Procesi mokre apreture, bojadisanja i tiska (s I. Soljačićem i A. M. Grancarić, 1994) i Osnove oplemenjivanja tekstila III. Procesi suhe apreture (s I. Soljačićem, A. M. Grancarić i S. Bischof-Vukušić, 2006). Bio je redoviti član HATZ-a od 1994., te dobitnik državne Nagrade za znanost 2005. Od 2013. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

procesna oprema, industrijska oprema kojom se u proizvodnom procesu sirovine i energija pretvaraju u uporabljiv proizvod. Pojam se najčešće veže uz industrije poput kemijske, farmaceutske, prehrambene i sl.

U osnovi se dijeli na standardiziranu i nestandardiziranu opremu. Standardiziranu procesnu opremu (pumpe, kompresori, filtri, centrifuge, sušionici) u serijama proizvode specijalizirani proizvođači, dok se nestandardizirana procesna oprema (spremnici, reaktori, izmjenjivači topline, destilacijske i apsorpcijske kolone) pojedinačno dimenzionira i konstruira za posebnu namjenu. Prema principu rada može biti rotacijska (oprema kod koje postoji kružno gibanje; pumpe, ventilatori, kompresori i sl.) i stacionarna (obuhvaća cjevovode, ventile, spremnike, filtre, izmjenjivače topline, rashladne tornjeve, procesne peći, reaktore, destilacijske i apsorpcijske kolone).













Projektiranjem procesne opreme bavi se tehnička disciplina → procesno inženjerstvo. Proizvodni se proces analizira u niz jediničnih operacija poput usitnjavanja, destilacije, filtriranja, sušenja te se temeljne zakonitosti primjenjuju na odgovarajuću jediničnu operaciju i opremu. U shemi procesnih tokova, tzv. PFD dijagramu (engl. Process flow diagram), projektanti prikazuju informacije o procesnoj opremi jednoga postrojenja, procesne struje i njihovu povezanost s uređajima, sastave procesnih struja i ključna fizička svojstva, kapacitete i uvjete opkrbe pomoćnim sredstvima (vodena para, rashladna voda) i energijom, te informacije o radnome ciklusu. Procesna oprema unutar procesnih dijagrama označava se odgovarajućim grafičkim simbolima.









Procesno inženjerstvo kao disciplina započelo je pojavom termodinamike i zakona o očuvanju mase u XVIII. st. Ubrzo je prihvaćen i pojam procesa u industriji te se javila potreba za njihovim optimiranjem, zbog rastućega spektra proizvoda na tržištu. Usporedno s tim se postupno razvijalo i kemijsko inženjerstvo kao disciplina.

Procesna oprema u Hrvatskoj

Početci procesnog inženjerstva u Hrvatskoj vežu se uz nastanak domaće naftne industrije (riječka rafinerija osnovana je 1882) i potrebe za znanjima o dizajnu i odabiru procesne opreme. Proizvodnja procesne opreme u Hrvatskoj počela je u → Tvornici parnih kotlova (TPK) (sv. 1) osnovanoj 1946., u kojoj je restrukturiranjem 1974. osnovan poseban Zavod za energetsku i procesnu opremu (proizvodila se procesna oprema za petrokemijsku, tekstilnu, drvnu, farmaceutsku, prehrambenu industriju te za industriju građevnoga materijala i metalurgiju). Od 1946. u Zagrebu djeluje i tvornica procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju → Jedinstvo. U skladu s poslijeratnim razvojem naftne industrije u Hrvatskoj, poduzeće → Đuro Đaković (sv. 1) iz Slavonskog Broda 1960-ih proširilo je svoj proizvodni program procesnom opremom za naftno-petrokemijsku industriju. Od kraja XX. st. u Hrvatskoj se razvijaju manja poduzeća koja se bave projektiranjem, dizajnom i proizvodnjom procesne opreme (Procesna oprema, Nicro, Univel, BJ-Procesno projektiranje iz Zagreba i dr.).















koraljarstvo → ribarstvo

spužvarstvo → ribarstvo

školjkarstvo → ribarstvo

1. Životopisni datumi

1901. 03. 24. rođen u Koprivnici, kotar Bjelovar (otac: Vilim, Vilko; majka: Nina)

šk. g. 1911./12. –        Kr. mala realna gimnazija u Koprivnici

− šk. g. 1914./15.

šk. g. 2015./16. –        Kr. II. realna gimnazija u Zagrebu

− šk. g. 1915./19.

1919. 06. 25. maturirao na Kr. II. realnoj gimnaziji u Zagrebu
1920. 03. 14. diplomirao na Visokoj tehničkoj školi u Beču, Odjel za strojarstvo, Pododjel za elektrotehniku za „elektrotehničkog inženjera“
1921. 07. 04. položio II. državni ispit iz elektrotehnike
1922. 01. 16. − odslužio vojni rok

− 1926. 10. 16.

1927. 01. 10. zaposlio se u Mašinskom odjeljenju Direkcije JDŽ-a u Zagrebu
1928. 12. 13.-14. položio telegrafski ispit (ocjena: v. dobar)
1929. 08. 31. dao ostavku na službu u JDŽ-u, odlazi u Argentinu
1930. 11. 29. – radio u Compania Anglo-Argentina de Electricidad u Buenos Airesu

− 1930. 07. 13.           kao inženjer-projektant

1930. 07. 15. – radio u Western Electric Company of Argentina u Buenos Airesu

− 1930. 09. 22.           kao inženjer-projektant

1931. vratio se u Zagreb
1932. 06. 09. ponovno se zaposlio u Mašinskom odjeljenju Direkcije JDŽ-a u Zagrebu
1933. 12. 27.-28. položio ispit za mašinovođu (ocjena: dobar)
1934. 06. 12. oženio se Helenom rođ. Metsch
1935. 09. 01. rastavio se od Helene rođ. Metsch
1936. 10. 27.-28. položio saobraćajni ispit (ocjena: vrlo dobar)
1937. 11. 29. položio elektromašinski ispit (ocjena: vrlo dobar)
1938. 03. 25. oženio se Olgom rođ. Vasiljević-Rodatić (želj. činovnica, rođena 29. 11. 1903.)
1939. 03. 11. ukazom nj. v. Kralja odlikovan Ordenom Sv. Save 5. reda
1940. 11. 26. rodio mu se sin Dragan (Emil)
1941. 04. 13.-14. položio stručni ispit kod Ministarstva saobraćaja elektromašinske struke u Beogradu (odgovara ispitu za „povlašćenog inženjera“ (ocjena: vrlo dobar)
1942. 05. 31. prisilno umirovljen nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske
1943. 08. 30. uhićen u Zagrebu te interniran u logor Jasenovac
1944. 04. 17. otpušten iz logora Jasenovac
1945. 06. 30. ukinuto rješenje o prisilnom umirovljenju

1945.11. 29.                „preuzet u službu“ kod Direkcije JDŽ-a u „svojstvu glavnog referenta za jaku struju“

1947. 08. 15. postavljen za asistenta na Katedri za proizvodnju, prijenos i razdiobu električne energije TF-a
1948. postavljen za predavača iz predmeta Titrajni krugovi na TF-u
1949. 06. 01. prihvaćena habilitacijska radnja
1950. 12. 18. habilitiran te izabran za sveučilišnog docenta iz predmeta Teorija električnih sklopova na TF-u
1951. izabran za docenta iz predmeta Titrajni krugovi na TF-u
1952. 07. 01. zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na ETF-u
1953. objavio sveučilišni udžbenik Električni titrajni krugovi, I. dio
1954. predao disertaciju
1955. 07. 11. izabran za izvanrednog profesora ETF-a
1956. 06. 07 doktorirao na ETF-u
1957. 11. 09. izabran za redovitog profesora ETF-a
1958. 10. 01. umirovljen, starosna mirovina (priznati radni staž u rješenju o mirovini: 44 g. 2 mj. i 5 dana)
1959. 11. 10. umro i pokopan na groblju Mirogoj (odjel GI, polje 3, razred I, broj 41) u Zagrebu)

Tumač kratica

ETF     Elektrotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu

TF       Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu

JDŽ     Jugoslavenske državne željeznice

Tablica 2.: Zaposlenje Švarca od diplomiranja do odsluženja vojnog roka

Tablica 3.: Zaposlenje Švarca kod Jugoslavenskih državnih željeznica od odsluženja vojnog roka do odlaska u Argentinu

Opaske na natuknicu „Švarc, Đuro“ u Židovskom biografskom leksikonu

1. Sin dragan rođen je 1936. godine.
2. Ne treba spominjati da je radio kao pogonski inženjer, jer je u tom svojstvu radio svega dva mjeseca.
3. U Argentini je radio oko dvije godine. Vratio se u Zagreb 1931. godine
4. Nije „pod nejasnim okolnostima“ preživio rat.

Prema [4] Đuro Švarc je izašao iz logora Jasenovac zalaganjem svoje supruge Olge (rođ. Vasiljević-Rodatić) kod uprave logora. Evo što o tome piše u [25]:

„Because of his Aryan wife, Schwartz was eventually released. But he attributed his survival during the early mass killing to his belonging to a group in which Danon, their group leader, had a way of dealing with the Ustaše, especially with a trigger-happy Muslim Mujo.”

Ili u prijevodu:

„Švarc je možda pušten, jer mu je žena bila arijevka. No, on (tj. Švarc) pripisuje svoje preživljavanje tijekom početnog masovnog ubijanja tome, što je bio u grupi čiji je grupnik bio Danon, koji se znao ophoditi s Ustašama, posebice s ‘brzim na okidaču’ muslimanom Mujom.“

Nakon što je Švarc izašao iz logora, obitelj se skrivala do kraja Drugog svjetskog rata u jednom stanu u Zagrebu.

5. Za redovitog profesora izabran je 1965. godine (a ne 1966.).

6. Objavio je točno 11 radova (3 u inozemstvu).

7. Nije nositelj niti jednog patenta. Radi se samo o jednom ‘pronalasku’, a ne o ‘patentu’. Dobio je „pronalazačko svedočanstvo“; to je tehničko unaprjeđenje, nešto poput „malog patenta“ danas (engl. utility model).

9. veljače 2020.

Zvonko Benčić

marikultura, dio akvakulture, kontrolirani uzgoj vodenih organizama u morskoj i bočatoj vodi radi gospodarske eksploatacije. Zbog velikog izlova morske ribe, mekušaca i školjaka sve više dobiva na značaju. Prinosi marikulture još uvijek nisu usporedivi s rezultatima ulova u klasičnom morskome ribolovu, ali iz godine u godinu rastu. Prema organizmu koji se uzgaja razlikuje se više vrsta marikulture. U nas su zastupljeni uzgoj ribe (piscikultura) i školjaka (konkilikultura; osobito uzgoj kamenica, ostreikultura i dagnji, mitilikultura).













Trenutačno se u uzgajalištima uzgajaju: komarča (orada), lubin (brancin), hama i zubatac (koji spadaju u bijelu ribu), tuna (koja spada u plavu ribu), te kamenice i dagnje (koje spadaju u školjkaše). Proizvodnja školjkaša namijenjena je isključivo domaćem tržištu, a proizvodnja bijele ribe uglavnom hrvatskom i talijanskom tržištu. Uzgoj plavoperajne tune je gotovo u potpunosti namijenjen izvozu u Japan. Marikulturna proizvodnja RH u stalnom je rastu te je 2020. iznosila 18 986 t.

Vodeće hrvatsko poduzeće (i deseto u svijetu) u sektoru marikulture je poduzeće → Cromaris, sa sjedištem u Zadru. Nastalo je 2009. združivanjem poduzeća Cenmara, Marimirne i Marikulture Istra; članica je grupacije Adris.













Zagrebačka tvornica papira → PAN – Tvornica papira Zagreb

Soljačić, Ivo (Zagreb, 28. X. 1935), kemijsko-tehnološki inženjer, zaslužan za razvoj tekstilnoga studija i tekstilne znanosti na Sveučilištu u Zagrebu.

Diplomirao je 1959. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je doktorirao 1971. disertacijom Koncentracijsko gašenje fluorescencije optičkih bjelila (mentor → K. Weber). Godine 1959–63. radio je u zagrebačkoj Tvornici za pamučnu industriju (Tvorpam) kao rukovoditelj oplemenjivanja, potom se zaposlio na Tehnološkome fakultetu, kao asistent na kolegijima apreture. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1976. Nastavnu djelatnost nastavio je od 1991. na → Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, na kojemu je radio do umirovljenja 2005. Godine 1981–83. bio je prodekan, a 1983–85. i 1990–91. dekan Tehnološkoga fakulteta; 1995–99. dekan, 1999–2003. prodekan Tekstilno-tehnološkoga fakulteta. Na Tehnološkom fakultetu bio je voditelj Tekstilnoga studija 1971–78., direktor OOUR-a Tekstilno inženjerstvo 1974–78., te predstojnik Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju 1974–91. Predavao je kao gostujući profesor na strojarskom fakultetu u Mariboru 1991–93.

Bavi se fluorescencijom optičkih bjelila i efektima bijeljenja, apsorberima ultraljubičastoga zračenja, mercerizacijom, oplemenjivanjem i njegom tekstila, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je predavao (Tehnologija oplemenjivanja tekstila, Njega tekstila, Fizikalni procesi u oplemenjivanju tekstila i dr.). Prvi je u Hrvatskoj počeo sustavno objavljivati znanstvene radove iz polja tekstilne tehnologije u priznatim međunarodnim časopisima. Suautor je više knjiga i udžbenika među ostalima Vježbe iz procesa tekstilne dorade (s A. M. Grancarić, 1983), Osnove oplemenjivanja tekstila (s A. M. Grancarić i D. Katovićem, 1992), Njega tekstila (s T. Pušić, 2005), Procesi čišćenja u vodi (2005), Kemijsko čišćenje tekstila i odjeće (s T. Pušić, 2013). Član je HATZ-a od 1993. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1989., Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu 2005., nagrade za životno djelo Moć znanja HATZ-a 2006., te odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1996. Od 2005. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Andrassy, Maja (Zagreb, 24. III. 1946), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za tekstilna vlakna.

Diplomirala je 1971. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1994. disertacijom Utjecaj tehnoloških parametara na strukturu i svojstva poliesterskih vlakana (mentorica → R. Čunko). Od 1972. bila je zaposlena kao asistentica na Višoj tekstilnoj konfekcijskoj školi u Zagrebu, gdje je radila do njezina udruživanja u Institut za tekstil i odjeću na Tehnološkome fakultetu 1982., čime je prešla u tu fakultetsku ustanovu na studij tekstilne tehnologije. Godine 2006. izabrana je u zvanje redovite profesorice, a umirovljena je 2014. Bila je predstojnica Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ispitivanje materijala 1998–2002., voditeljica Katedre za vlakna 1998–2014., te prodekanica za nastavu 2002–09. Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa obuhvaća istraživanje strukture i svojstava prirodnih i umjetnih vlakana, razvoj metoda ispitivanja i karakterizacije strukture i svojstva vlakana, utvrđivanje mogućnosti ciljanog modificiranja svojstava vlakana te razvoj metodike vrednovanja relevantnih funkcionalnih svojstava tekstilija načinjenih iz takvih vlakana. Na tome su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavala (Struktura i svojstva vlakana, Tekstilna vlakna i materijali, Biorazgradiva vlakna i dr.). Suautorica je udžbenika Vlakna (s R. Čunko, 2005). Redovita je članica HATZ-a od 2015.

Rogale, Dubravko (Rijeka, 17. XI. 1955), tekstilno-tehnološki inženjer, stručnjak za procese proizvodnje odjeće i razvoj inteligentne odjeće.

Diplomirao je 1982. odjevnu tehnologiju na Tehnološkome fakultetu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirao 1994. disertacijom Određivanje procesnih parametara tehnoloških operacija šivanja odjeće (mentor → B. Knez). Od 1981. radio je u zagrebačkom poduzeću Mega, a od 1983. zaposlen je na Fakultetu, od 2003. u zvanju redovitoga profesora. Ondje je bio predstojnik Zavoda za odjevnu tehnologiju (1990–96), osnivač i voditelj Laboratorija za računalnu konstrukciju odjeće (1994–2007) te Laboratorija za procesne parametre (od 1994). Godine 1999–2002. bio je prodekan, a 2002–06. dekan Fakulteta. Predavao je kao gostujući profesor na Strojarskom fakultetu u Mariboru (1987–2002). Njegova znanstvenoistraživačka djelatnost vezana je uz razvoj inteligentne odjeće, procesa proizvodnje odjeće, novih metoda računalnoga konstruiranja i modeliranja odjeće, unapređenja metodoloških postupaka u odjevnom inženjerstvu te suvremenih tehnika spajanja, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje. Autor je i suautor 27 inovacija i 19 patenata, te suautor više od 20 knjiga i udžbenika, među ostalima Računalni sustavi konstrukcijske pripreme u odjevnoj industriji (sa S. Polanović, 1996) i Inteligentna odjeća (sa S. Firšt Rogale, G. Nikolićem i Z. Dragčevićem, 2014). Kao kolekcionar komunikacijske i mjerne opreme daje prinos očuvanju tog dijela hrvatske tehničke baštine. Redoviti je član HATZ-a od 1996. Za znanstveni rad dodijeljeno mu je državno odličje Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1997), te Državna nagrada tehničke kulture »Faust Vrančić« (2013).

Penava, Željko (Imotski, 5. II. 1964), tekstilno-tehnološki inženjer, stručnjak za računalnu konstrukciju tkanina.

Diplomirao je 1989. na tekstilno-mehaničkome smjeru Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je 2004. doktorirao disertacijom Istraživanje fizikalnih obilježja pređe u cilju detekcije najslabijih mjesta (mentor K. Dimitrovski). Na Fakultetu je radio od 1989. kao znanstveni pripravnik i asistent na kolegijima tekstilno-mehaničke tehnologije, posebice na onima koji se bave računalnom konstrukcijom tkanina. Godine 2000. zaposlio se u zagrebačkom poduzeću za projektiranje tkanina i razvoj novih proizvoda Peng, gdje je obnašao funkciju direktora do 2006., od kada je ponovno zaposlen na Fakultetu, od 2016. u zvanju redovitoga profesora. Godine 2012–14. bio je predstojnik Zavoda za projektiranje i menadžment tekstila. Njegova znanstveno-stručna djelatnost vezana je uz razvoj strojeva i konstrukcije tkanina za suvremene materijale visokih svojstava, pređu i procese ispitivanja pređe, troškove energije i uštede u procesu proizvodnje tkanina, te razvoj i karakterizaciju pametnoga tekstila za osobne i posebne namjene, o čemu predaje na više kolegija na Fakultetu. Redoviti je član HATZ-a od 2018.

Josić, Đuro (), biotehnološki inženjer, stručnjak za proteomiku ?

doktorirao 1981. u Berlinu

Umirovljen je 2019.

Radio je na Odjelu za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci

University of Rijeka, Department of Biotechnology, where he was also Head of Division of Medicinal Chemistry and leader of the Laboratory for Analytical Biochemistry and Proteomics.

Dr. Josic is now Full Professor Medicine (Research) at the Warren Alpert Medical School, Brown University in Providence, RI, USA .

Professor Josić also has more than 20 granted European and USA patents.

Suosnivač je i tajnik Hrvatskog društva za proteomiku (2016).

Professor Josic completed his training at the University of Zagreb and Technical University in Berlin, West, he got his Master Degree 1977 at the University of Zagreb, and his PhD in1981 at the Technical University in Berlin (West). He was Postdoctoral Fellow 1983/1985 at the National Institutes of Health, Bethesda, MD, USA.

He finalized 12 grants in the USA, Austria, Germany and Croatia, including three Excellence Grants (COBRE CCRD) at the Rhode Island Hospital, Brown University for over 20 million dollars in 12 years (as Head of the Proteomics Core),

Professor Josic performed pioneering work in development of protein separation, especially on separation of membrane proteins and other glycoproteins by use of different compatible chromatographic supports. Two early publications about the use of monolithic supports for separation of serum and membrane proteins as well as fast enzymatic conversion of low- and macromolecular substrates were cited for about 200 times. Recent work was focused on proteomic and glycomic investigations, and high-throughput isolation of high- and low abundant proteins from complex biological mixtures, and development of label-free quantitative proteomics.

Plotnikov, Maksimilijan (Maks) (Leipzig, 14. I. 1909 – Bernina, Švicarska, 15. IV. 1954), kemijski inženjer, stručnjak za fotokemiju i pionir fotografske industrije u Hrvatskoj.

Sin → Ivana Plotnikova. S obitelji je nakon Oktobarske revolucije emigrirao u Zagreb, gdje je diplomirao 1931. na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničkog fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), te doktorirao 1933. disertacijom Mjerenje energije sijanja po jednoj novoj metodi. Od 1934. predavao je kemiju na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, a od 1936. specijalizirao je fotokemiju na Tehničkoj visokoj školi u Berlinu (TH Berlin), te radio kao suradnik tamošnjih fotokemijskih poduzeća. Od 1946. zaposlen je u zagrebačkoj tvornici fotografskog materijala Foto (od 1947 → Fotokemika), gdje je isprva radio na recepturi za emulzije za fotopapir, te je poslije, kao voditelj istraživačkog odjela, bio zaslužan za razvoj novih proizvoda i fotografske industrije u Hrvatskoj. Autor je više znanstvenih radova iz fotokemije, te knjige Infracrvena fotografija (1946). Bio je planinarski fotograf, skijaški i alpinistički instruktor. Poginuo je tijekom spusta u ledenjačkom masivu Bernina. Njegovo ime danas nose planinarsko društvo iz Samobora (osnovano kao planinarska sekcija Fotokemike) i planinarski dom pod Okićem.

Heinz, Antun (Zagreb, 15. II. 1861 – Zagreb, 21. I. 1919), botaničar i bakteriolog, utemeljitelj zagrebačkoga Botaničkog vrta.

Na prirodoslovnom odjelu Mudroslovnog fakulteta (→ Prirodoslovno-matematički fakultet; sv. 4) u Zagrebu diplomirao je 1883. i doktorirao 1887. disertacijom O sjemenoj lupini uobće, napose anatomija i poviest njezinoga razvoja u Centrosperma. Radio je u Velikoj gimnaziji u Zagrebu 1883–86., a potom na Botaničko-fiziološkome zavodu Fakulteta, gdje je bio asistent → Bohuslava Jiruša. Naslijedivši njegovo mjesto, od 1887. bio je profesor opće i sistematske botanike te je uveo nastavu bakteriologije. Predstojnik Botaničko-fiziološkoga zavoda bio je 1888–1913., a rektor Sveučilišta u Zagrebu 1905–06. Umirovljen je 1913. Predavanja je držao i za studente farmacije (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) i šumarstva (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije).

U početcima bakteriologije u Hrvatskoj, za potrebe medicinske i epidemiološke službe, u Zavodu je organizirao obavljanje pretraga, koje je i sam provodio 1886–1907. Posebice se bavio istraživanjem kolere i tuberkuloze. Godine 1889. ostvario je nastojanja B. Jiruša te započeo uređenje Botaničkoga vrta u Zagrebu koji je, zahvaljujući velikom broju biljnih vrsta iz svih krajeva svijeta, bio među najbolje osmišljenim onodobnim botaničkim vrtovima. Autor je knjiga Kratka nauka o bakterijama (1891), Briofiti zagrebačke okolice (1889) i Ueber Scolopendrium hybridum (O vrsti Scolopendrium hybridum, 1890).

Jiruš, Bohuslav (Prag, 17. X. 1841 – Prag, 16. XI. 1901), liječnik, botaničar i farmakognostičar, jedan od pokretača studija farmacije u Zagrebu.

Studij je završio u Pragu, gdje je 1865. promoviran u doktora medicine i kirurgije. Bio je asistent u Zookemijskom zavodu u Pragu od 1870., a od 1875. radio je na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Ondje je utemeljio Botaničko-fiziološki zavod, kojega je bio predstojnik 1875–86., te prvi profesor botanike. Nastavu iz botanike, u koju je uveo anatomiju, morfologiju, fiziologiju i patologiju bilja, organizirao je prema suvremenim načelima srednjoeuropskih sveučilišta. Osnovao je herbarijsku zbirku (u kojoj je tijekom vremena skupio oko 10 000 biljaka), opremio laboratorij te uredio knjižnicu Zavoda. S → Vinkom Dvořákom (sv. 4) i → Gustavom Janečekom na Fakultetu je 1882. osnovao Farmaceutski učevni tečaj (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), na kojem je potom bio prvi profesor farmakognozije i botanike. Bio je dekan Fakulteta te je na poziv Senata Sveučilišta u Zagrebu 1886. izradio prijedlog za osnivanje Medicinskoga fakulteta. Radio je na utemeljenju Botaničkoga vrta u Zagrebu, što je 1889. ostvario njegov nasljednik → Antun Heinz. Bio je glavni urednik Liečničkog viestnika 1883. te autor karte o razdiobi biljnoga svijeta koja je objavljena u knjizi Iz bilinskoga svieta (M. Kišpatić, 1884). Od 1886. rad je nastavio na Karlovu sveučilištu u Pragu. Ondje je 1889. imenovan zdravstvenim, 1892. vladinim, a 1896. dvorskim savjetnikom.

Dragčević, Zvonko (Zagreb, 24. XI. 1946), tekstilno-tehnološki inženjer, stručnjak za industrijski inženjering, ergonomiju, zaštitne materijale i odjeću.

Diplomirao je 1971. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirao 1981. disertacijom Mehanizmi starenja gelova aluminijskih hidroksida i fazni sastav dobivenih produkata (mentorica → O. Šarc-Lahodny). Na Fakultetu je bio zaposlen od 1973., od 1999. u zvanju redovitoga profesora. Ondje je obnašao dužnost predstojnika Zavoda za odjevnu tehnologiju (1984–86., 1996–2000., 2005–09), te prodekana za nastavu (1985–87., 1990–95). Predavao je kolegije Fizikalna kemija, Konstrukcijski materijali i zaštita, Oblikovanje radnih mjesta, Industrijski inženjering, Ergonomija radnih procesa odjevnih tehnologija i dr. Umirovljen je 2017.

Bavi se industrijskim inženjeringom, fizikalnom kemijom i zaštitom konstrukcijskih materijala te tehničkim tekstilijama. Suautor je 11 patenata te knjige Inteligentna odjeća (sa S. Firšt-Rogale, D. Rogaleom, G. Nikolićem, 2014). Glavni je urednik časopisa Tekstil od 2007. Član je HATZ-a od 2006., te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2008. Od 2018. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Vjesnik d. d., tiskarsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Bavi se tiskanjem novina i drugih tiskovina.

Osnovano je 1946. spajanjem dnevnoga lista Vjesnik (počeo izlaziti 1940. odlukom Komunističke partije Hrvatske kao ilegalni tjednik) i redakcija još 11 listova koji su izlazili u Zagrebu, a isprva je djelovalo pod nazivom Narodna štampa sa sjedištem u Masarykovoj ulici 28. U njegovu je sastavu bila tiskara, koja se 1948. izdvojila u zasebno poduzeće pod nazivom Štamparija novina. Poduzeća Narodna štampa i Štamparija novina ujedinila su se 1951. u novo Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće Vjesnik (NIŠP Vjesnik). Pokretanjem niza novih izdanja tehničko-proizvodna baza poduzeća počela se širiti, kao i njegova prodajna mreža. Među ostalima, 1952. osnovan je tjednik Vjesnik u srijedu, a 1957. pokrenut je i drugi dnevni list Večernji vjesnik, koji nakon spajanja s Narodnim listom (osnovan 1945), od 1959. izlazi pod nazivom Večernji list.

Osim novinsko-izdavačkoga poduzeća Narodni list (u sastavu kojega je od 1957. bila Hrvatska seljačka tiskara iz Zagreba), Vjesniku je 1959. pripojen grafičko-nakladni zavod Tipografija. Tada je poduzeće započelo proizvodnju u bakrotisku, što je omogućilo kvalitetno višebojno tiskanje. Osim izdavanja novina i časopisa, tako sjedinjeni kolektiv proširio je svoju djelatnost u grafičkim uslugama i u proizvodnji raznovrsnih grafičkih artikala. Nabavom novih knjigotiskarskih i knjigovežačkih strojeva porasla je i proizvodnja knjiga. Poduzeće je 1960. zapošljavalo 1733 radnika.









Uvođenjem novih tehnologija prostor u Masarykovoj ulici postao je preskučen, zbog čega je 1959. kupljeno zemljište između današnje Slavonske avenije na sjeveru, Odranske ulice na jugu, Savske ceste na zapadu i Cvjetne ceste na istoku, na kojem je prema projektu arhitekta Antuna Ulricha i suradnika 1963. dovršena izgradnja velikoga zdanja s pogonom tiskare i neboderom za smještaj redakcija i stručnih službi. Tada su nabavljene i nove rotacije i ostala suvremena grafička oprema. Povećane naklade i nova izdanja tražili su sve veće kapacitete te je 1966. nabavljena nova bakrorotacija iz Istočne Njemačke. Poduzeće je u tom razdoblju izdavalo oko 30 različitih izdanja. Dnevnici su izlazili u gotovo 300 000 primjeraka, naklada tjednika prelazila je milijun, a polumjesečnih revija oko 500 000 primjeraka. List Vjesnik je najveću nakladu dosegnuo 1968. kada su prosječno tiskana 106 782 primjerka po izdanju, a prodano 93 437 primjeraka. Godine 1969. u pogon je puštena prva rotacija za tiskanje dnevnika u tehnici ofseta. U njoj se isprva tiskao Večernji list, a poslije i Vjesnik. Nova bakrorotacija Cerutti počela je raditi 1970. U tom razdoblju došlo je i do promjena u slaganju sloga. Uvođenjem novih fotoslagaćih sustava velikoga kapaciteta gotovo je odumro tzv. vrući (olovni) slog i prešlo se na fotoslog. Prijašnji način prijeloma tiskovina zamijenjen je montažnim stolovima i uređajima za prijelom i montažu novinskih stranica slaganih na fotopapiru. Početkom 1970-ih poduzeće je imalo oko 2500 zaposlenih. Tada je došlo i do ozbiljnijega prodora Vjesnikovih izdanja u inozemstvo. Godine 1971. tiskan je 171 milijun primjeraka različitih izdanja, a u inozemstvo je plasirano više od deset milijuna primjeraka, što je u odnosu na 1966 (1,7 milijuna primjeraka) bilo gotovo šest puta više.







Od 1972. poduzeće je bilo organizirano u osam OOUR-a: Izdavačka djelatnost, Agencija za marketing, Novinsko-revijalna štamparija, Tisak, mehanografija i galanterija, Prodaja novina Zagreb, Vanjska prodaja, Tehničke službe i Zajedničke službe. Tijekom vremena se broj OOUR-a povećavao, a 1980. bilo ih je čak 19. Potkraj 1970-ih prihvaćena je orijentacija na dvije tehnike tiskanja novina – na ofsetu i bakrotisku, dok je visoki tisak napušten. Uz tri rotacije za dnevne listove nabavljena je nova velika rotacija Harris-Marinoni, koja je tada bila najveća i najsuvremenija rotacija u Jugoslaviji. Na njoj su se istodobno mogla tiskati sva tri dnevna lista (Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti) u nakladi od milijun primjeraka. Godine 1979. u poduzeću je tiskano 239 milijuna primjeraka različitih izdanja, što je bilo između četvrtine i petine ukupne jugoslavenske produkcije novina, odnosno čak četiri petine ukupne naklade listova u Hrvatskoj.

Vjesnik je dosegnuo vrhunac proizvodnje i prihoda 1980-ih, kada je bio najjače novinsko-izdavačko poduzeće u Jugoslaviji, zapošljavajući gotovo 6000 radnika. Naklada lista Vjesnik ponovno je premašila 100 000 primjeraka 1984. i 1985., kada je gotovo dosegnut broj tiskanih primjeraka iz 1968. Najveće prodane naklade u Jugoslaviji poduzeće je postiglo 1984 (godinama je bilo treća izdavačka kuća iza Borbe i Politike, potom petnaestak godina druga iza Politike), čime se njegova ukupna tiskana i prodana naklada uvrstila među najviše i u europskim razmjerima. Godine 1985. tiskano je više od 267 milijuna novinskih izdanja i ukupno prodano 223 milijuna, što je bilo najmanje dva puta više od današnje ukupne produkcije i prodaje svih novinskih izdavača na hrvatskome tržištu. Tada je uz dnevnike Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti, mnoge tjednike, polumjesečnike i mjesečnike poput Arene, Danasa, Erotike, Kviza, Studija, Svijeta, Starta, Vikenda, izlazio i velik broj povremenih izdanja, romana i stripova. Vjesnik je imao vlastitu distribucijsku mrežu, predstavništva u Beogradu, Sarajevu i Skoplju te u ostalim jugoslavenskim središtima, dopisništva u mnogim svjetskim metropolama i oko 1600 prodajnih mjesta u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

U godini Univerzijade u Zagrebu (1987) IBM-ova računalna tehnika zamijenila je pisaće mašine u redakcijama. Tiskara je tada znatno obnovljena kupnjom novih strojeva: uređaja ELFA-SOL za razvijanje ofset-ploča bez uporabe filma, četverobojnog tiskarskog stroja Heidelberg, stroja za probne otiske, digiseta Hell, sustava za procesiranje slike, linija za uvez revija. Prva Vjesnikova bakrorotacija tada je povučena iz pogona.













Uspostavom neovisne Hrvatske, u novim društveno-političkim i tržišnim okolnostima započeo je raspad poduzeća. Tijekom 1990-ih njegovi su dijelovi privatizirani; iz poduzeća su se osamostalili pojedini listovi (Večernji list), a 2008. Vjesnik je pripojen poduzeću Narodne novine d. d. (prestao izlaziti 2012), dok su ostale djelatnosti podijeljene na niz samostalnih društava: Vjesnik d. d. – Tiskarsko-izdavačke djelatnosti, Vjesnik – Usluge d. o. o., Vjesnik – Naklada d. o. o. (prestalo djelovati 2013). Godine 2019. tiskara Vjesnik imala je oko 200 zaposlenih.







Kušan, Fran (Vučja Luka kraj Sarajeva, 18. X. 1902 – Zagreb, 21. V. 1972), botaničar i utemeljitelj Botaničkoga vrta ljekovitog i otrovnog bilja studija farmacije u Zagrebu.

Na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu završio je 1926. studij prirodopisa i zemljopisa te doktorirao 1928. disertacijom Predradnje za floru lišajeva Hrvatske. U Botaničkome zavodu Fakulteta radio je od diplome, od 1929. kao asistent. Od osamostaljenja studija farmacije (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) na novoosnovanome je fakultetu utemeljio i opremio Zavod za farmaceutsku botaniku, na kojem je od 1945. bio redoviti profesor i predstojnik. Pri Fakultetu je 1947. utemeljio Botanički vrt ljekovitoga i otrovnoga bilja, koji danas nosi njegovo ime, a osnovao je i planinske botaničke vrtove na Medvednici (1938) i u Modrić-dolcu na Velebitu (1967). Bio je dekan Fakulteta 1946/47. i 1950–52. te prodekan 1945/46. i 1952/53.







Bavio se istraživanjem lišajeva te farmaceutskom botanikom, istražujući fiziološke i farmakološke značajke ljekovitoga bilja (→ ljekovito i aromatično bilje), te taksonomijom, fitogeografijom i ekološkim proučavanjem biljnoga pokrova primorskih planina. Autor je knjiga Sistematski prikaz najvažnijeg ljekovitog, otrovnog i industrijskog (tehničkog) bilja čitavoga svijeta (1938), Jestivi i otrovni plodovi (1947), Naše ljekovito bilje (1947) i Prodromus flore lišaja Jugoslavije (1953) te vodiča Velebitski botanički vrt 1480 m (1971). Popularizirao je botaniku i zaštitu prirode. Bio je suosnivač sveučilišnoga Instituta za botaniku u Zagrebu 1960. Pokrenuo je i bio prvi urednik kataloga Delectus seminum 1947–71. i publikacije Informationes botanicae (od 1962), suradnik Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića (1901–1967), te Medicinske, Opće i Šumarske enciklopedije LZ-a.







Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (HDKIT), udruga kemijskih inženjera i tehnologa, utemeljena 1912. kao Kemijsko-inžinirski odsjek u sklopu Hrvatskog društva inžinira i arhitekata. Prvi je pročelnik odsjeka bio Kornel Eisenhut. Rad društva, a time i Odsjeka prekida se tijekom I. svj. rata. Godine 1919. društvo se obnavlja pod nazivom Udruženje jugoslovenskih inženjera i arhitekata, sekcija Zagreb, unutar kojega je 1928. osnovan Klub kemičara na inicijativu → Franje Hanamana koji mu je bio prvi predsjednik. Naziv se više puta mijenjao: od 1947. Sekcija kemičara, od 1953. Društvo kemičara i tehnologa Hrvatske, od 1962. Savez kemičara i tehnologa Hrvatske, od 1992. HDKI. Godine 1998. HDKI postaje jedinstvena udruga koja uključuje stručne sekcije i područna društva u Belišću, Koprivnici, Kutini, Požegi, Rijeci, Splitu, Zagrebu te Društvo Borovo koje je zbog ratnih okolnosti pridruženo HDKI-ju Zagreb.

Cilj društva je unapređenje kemijsko-inženjerske i srodnih struka, razvoj prirodnih i tehničkih znanosti i njihova primjena u praksi te pomoć pri organiziranju stručnog usavršavanja. Bijenalno od 1969. u suradnji s → Hrvatskim kemijskim društvom (sv. 4) organizira Hrvatski skup kemičara i kemijskih inženjera, od 1977. Međunarodni skup Ružičkini dani, te skupove Susret mladih kemijskih inženjera, Hrvatski simpozij o kemiji i tehnologiji makromolekula, međunarodni skup Nova dostignuća u kromatografiji, skupove iz područja elektrokemije i elektrokemijskog inženjerstva, radionice, tribine i predavanja. Društvo izdaje časopise → Kemija u industriji (od 1952), → Chemical & Biochemical Engineering Quarterly (od 1987), glasilo studentske sekcije HDKI-ja Reaktor ideja (od 2017), znanstvene i stručne knjige te udžbenike.

HDKI je od 1998. član Europske federacije za biotehnologiju (European Federation of Biotechnology), od 1992. Europske federacije za kemijsko inženjerstvo (European Federation of Chemical Engineering), od 1993. Europske polimerne federacije (European Polymer Federation).

Pokorny, Franjo (Pokorni; Franz) (Ogulin, 1828 – Zagreb, 22. VII. 1893), gospodarstvenik, utemeljitelj Tvornice likera, voćnih destilata i octa u Zagrebu iz koje se razvio današnji → Badel 1862.

Nakon što je izučio zanat u Karlovcu, u potrazi za poslom prvo je otišao u Sisak, gdje je u partnerstvu držao prodavaonicu (oko 1855‒60), a zatim u Zagreb, gdje se kao poslovođa zaposlio u Tvornici alkoholnih pića i likera vlasnikâ Gracijana Mihića i Eugena Sabljića (utemeljena 1862. u zagrebačkoj Vlaškoj ulici). Vrlo brzo svladao je tehnologiju destiliranja te je otkupio tvornicu (1863) i preimenovao je u Tvornica likera, voćnih destilata i octa (poslije Kraljevska povlaštena zagrebačka dionička tvornica likera Franjo Pokorny).

U tvornici je razvijao tehnologiju proizvodnje voćnih destilata, a zahvaljujući primjeni najsuvremenijih tehnologija u proizvodnji i visokoj kvaliteti proizvoda, na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu (1864) osvojio je najviša odličja. Slične uspjehe postigao je u Marburgu (1865) i na međunarodnim izložbama u Oportu (1866), Parizu (1867. srebrna medalja; 1878. zlatna medalja), Le Havreu (1868. zlatna medalja), Moskvi (1872. zlatna medalja), Beču (1873), Philadelphiji (1876), te u Trstu (1882. zlatna medalja). Do 1908. Pokornyjevi su proizvodi dobili ukupno 60 zlatnih, srebrnih i počasnih medalja. Zahvaljujući uspješnoj proizvodnji i mnogobrojnim nagradama, Franjo Josip I. odlikovao ga je Zlatnim križem za zasluge (1867). Svoje je proizvode Pokorny plasirao na domaćem i stranom tržištu. Najpoznatiji i najprodavaniji proizvodi bili su Pelinkovac, Žitni kimovac, Maraskino, Durancija, Vanilija, Kruškovac, Šljivovica, Cuba Rum i krem-likeri City Crême, Elite crême, Crême de Café, Crême de Curaçao. Tijekom putovanja po Francuskoj i Njemačkoj, na koje ga je poslala Zagrebačka trgovačko-obrtnička komora, napisao je knjigu o vinarstvu (1867).







Kao istaknuti gospodarstvenik, Pokorny je financijski podupirao Krajiški konzorcij za kupnju šuma i gradnju prometnica, a bio je i dioničar Obće zagrebačke štedionice i zalagaonice te član njezina Odbora i vijećnik u obrtnom odsjeku Zagrebačke trgovačko-obrtničke komore.

Tvornicu je 1879. prodao dotadašnjemu poslovođi Eugenu Janušiću, koji je zadržao njezin naziv. Od 1892. tvornica počinje djelovati kao dioničko društvo, a od 1930-ih na proizvodima (plakati i etikete za boce) počinje se isticati novi logo s inicijalom P, koji je dizajnirao grafičar → Pavao Gavranić. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana i nacionalizirana, ali je nastavila s proizvodnjom. U poslijeratnim godinama udružila se s Tvornicom konjaka i finih likera Patria (1947), Plemenikom (nekadašnji Arko, 1949) i Industrijom vrenja Marijan Badel (1950) te od tada nosi naziv Marijan Badel, tvornica likera i rafinerija (od 1991. Badel 1862).

Petrokemija d. d., poduzeće za proizvodnju i promet čađa, glina i mineralnih gnojiva sa sjedištem u Kutini, osnovano 1968.







Korijeni poduzeća

Njegovi začetci vezani su uz osnutak tvornice za preradbu prirodnoga plina u čađu Methan d. d. 1926. u Brezinama kraj Lipika, koju je ondje izgradilo njemačko poduzeće Rütgerswerke AG nakon što je u nedalekoj Bujavici početkom XX. st. započelo iskorištavanje prirodnoga plina (metana), koji je služio za rasvjetu željezničkih vagona. U početku se plin u Bujavici punio izravno u željezničke cisterne, a poslije je izgrađen sustav plinovoda do željezničke postaje Brezine. Proizvedena čađa rabila se kao sirovina za proizvodnju ugljika, očišćenoga od pepela, potrebnoga za elektrode za elektrolizu aluminija.

Zbog zastarjelog postrojenja te nekoliko nezgoda, tijekom 1930-ih počela je gradnja nove tvornice. Kako je na području Kutine također pronađen prirodni zemni plin, ondje je 1938. utemeljena tvornica pod nazivom MTC (Methan Thermal Carbon). U osuvremenjenim pogonima za proizvodnju čađe rabilo se znatno manje plina nego prije. Čađa se kao sirovina sve više rabila i u gumarskoj industriji, te se potkraj 1930-ih kapacitet proizvodnje kutinskoga poduzeća znatno povećao. Tvornica je 1939. zapošljavala 38 radnika te proizvela 210 t čađe; u početku je imala četiri ležeće peći, a do 1942. broj peći povećao se na 23.

Uz tvornicu čađe 1940. osnovana je i vapnara, koja je plin trebala za zagrijavanje peći za proizvodnju živoga i hidratiziranoga vapna, sirovine za građevinarstvo (radila je do 1982). Tijekom II. svj. rata proizvodnja je bila znatno usporena, a nakon savezničkoga bombardiranja u svibnju 1945. i zaustavljena. Poduzeće je obnovljeno 1946., od kada je nastavilo djelovati pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda (Metan). Tijekom 1950-ih proizvodile su se različite vrste poluaktivnih uljnih čađa, a razmatrala se i proizvodnja visokoaktivnih tipova čađe. Uz čađaru i vapnaru u sklopu poduzeća je 1955. otvorena i glinara, koja je svoju primjenu imala u ljevačkoj, farmaceutskoj, papirnoj, gumarskoj i prehrambenoj industriji te industriji ulja, masti i parafina, u poljoprivredi, građevinarstvu i elektrotehnici. Proizvodnja je u početku iznosila oko 4000 t gline i bentonita na godinu, a deset godina kasnije osam puta više, što je zadovoljavalo potrebe domaćega tržišta, dok se dio izvozio u Europu i Afriku.







Osnutak i razvoj

Tvornicu dušičnih gnojiva u Kutini osnovala je Kemijska industrijska zajednica Zagreb 1959., iako se prijedlog za otvaranje takve tvornice pojavio još prije II. svj. rata, s idejom da se dušična gnojiva proizvode iz prirodnog plina i vodika koji nastaje prigodom proizvodnje čađe. Osnivačka prava za izgradnju postrojenja preuzelo je 1965. naftno poduzeće INA. Gradnja je dovršena 1968., a tvornički sklop uvrstio se među deset tada najvećih i najmodernijih u svijetu. Prva sirovina proizvedena u tvornici bio je amonijak, a od njega je proizvedeno prvo dušično kruto gnojivo za široku primjenu urea te ubrzo i dušična kiselina. S kapacitetom od 745 000 t gnojiva na godinu tvornica je zadovoljavala sve potrebe domaćih korisnika, koji su do tada ovisili o nepovoljnim uvjetima uvoza.

Tvornica kemijskih proizvoda postala je 1965. samostalno postrojenje u sastavu poduzeća INA, te je u suradnji s njim u Kutini izgradila i 1966. otvorila moderno visokoautomatizirano postrojenje za proizvodnju aktivne i visokoaktivne čađe, s kapacitetom od 12 000 t na godinu. Zbog automatiziranosti zapošljavala je svega 40 radnika, a zbog modernog sustava filtracije radila je gotovo bez zagađivanja okoliša.

Godine 1968. Tvornica kemijskih proizvoda i Tvornica dušičnih gnojiva ujedinjene su u zajedničko poduzeće INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda, koje je ubrzo promijenilo ime u INA – Petrokemija. Sastavnice novonastaloga poduzeća bile su Tvornica čađe, Tvornica gline, Tvornica vapna i Tvornica umjetnih gnojiva. Novonastalo poduzeće tada je zapošljavalo gotovo 2800 radnika.







Tvornica čađe je tijekom 1970-ih vlastitim inovacijama, promjenom sirovine (ulje umjesto plina) povećala kvalitetu i kapacitet proizvodnje (na približno 22 000 t na godinu). Tijekom 1980-ih godišnja količina proizvedene čađe bila je veća od 30 000 t. Potkraj toga desetljeća završena je i rekonstrukcija dijela tvornice. Uz povećanje proizvodnje na približno 40 000 t čađe na godinu, smanjena je količina potrebnih sirovina, te povećana kontrola procesa proizvodnje i omogućena ušteda energije.







Od 1977. u suradnji s Tvornicom umjetnih gnojiva Tvornica gline proizvodila je bjelančevinasto-fosforno-mineralni dodatak stočnoj hrani Benural, jeftiniju, a kvalitetnu zamjenu za klasične bjelančevine potrebne za pripremu stočne hrane. Godine 1978. započela je izgradnja novih pogona Tvornice umjetnih gnojiva, koji su pušteni u pogon 1982., kada su proizvedene prve količine sumporne i fosforne kiseline. Nakon završetka izgradnje novoga postrojenja godišnji kapacitet tvornice porastao je na dva milijuna tona gnojiva, što je činilo oko 42% državnih kapaciteta. U drugoj polovici 1970-ih izgrađen je i poseban, suvremeni deponij za zbrinjavanje otpada, jedan od malobrojnih takve vrste u Europi. Potkraj 1980-ih proizvodilo se oko 1,5 milijuna tona mineralnog gnojiva na godinu, od čega je većina bila plasirana na domaće tržište, a oko 16% na inozemno. Prvo tekuće gnojivo proizvedeno je 1989. i bilo je namijenjeno širokoj uporabi. Na svom je vrhuncu 1985. poduzeće zapošljavalo više od 4400 radnika.

Od uspostave hrvatske samostalnosti do danas

Godine 1990. INA – Petrokemija nastavila je djelovati kao poduzeće s potpunom odgovornošću za proizvodnju i promet čađa, bentonitnih glina i mineralnih gnojiva. U Domovinskome ratu postrojenje za proizvodnju čađe izgubilo je velik dio tržišta, a potražnja se smanjila za tri četvrtine. Znatne gubitke pretrpjelo je i postrojenje za proizvodnju mineralnih gnojiva. Zaustavilo je proizvodnju pojedinih sirovina zbog opasnosti od napada, imalo je poteškoća s dopremom sirovina i otpremanjem proizvoda, no neka se roba bez prekida proizvodila u smanjenim tvorničkim kapacitetima. Nakon rata tvornica je obnovljena te je ubrzo nastavila proizvoditi sve proizvode. Osobito vrijedna je čađara u Iranu izgrađena 1994. vlastitom tehnologijom, godišnjega kapaciteta 15 000 t čađe, koja je bila ostvarenje prvoga međunarodnog ugovora neovisne RH. Godine 1997. INA je Petrokemiju prodala vladi RH, čime je poduzeće postalo samostalno.













Zbog sve lošijega stanja u državi, poslovanje Petrokemije početkom 2000-ih upalo je u teškoće. Broj zaposlenih u svim djelatnostima smanjen je na manje od 3000. Opskrba plinom bila je gotovo obustavljena, a do normalizacije radnih uvjeta došlo je tek 2002. Dugovi nakupljeni tijekom protekloga desetljeća 2007. pretvoreni su u dodatni vlasnički udio države u poduzeću. Godine 2017. poduzeće je zapošljavalo oko 1500 radnika. Svoje proizvode osim u Hrvatskoj prodaje u još dvadesetak zemalja svijeta, posebno na bližem regionalnom tržištu (Slovenija, BiH, Srbija i Crna Gora).













Karbon, poduzeće za proizvodnju uredskoga i školskoga pribora, boja i lakova te disperzivnih polimera, osnovano 1932. u Zagrebu.

Početak rada poduzeća vezan je uz razvoj njemačke tvornice boja, tinte i uredskoga pribora Pelikan, osnovane u Hannoveru 1838. Radi širenja proizvodnje i stjecanja novih tržišta, tadašnji vlasnik Fritz Beindorff je u Zagrebu, u Klaićevoj ulici s Matejem Balbijem 1932. osnovao komanditno društvo Günther Wagner za proizvodnju tinte i ostalih uredskih potrepština. Bila je to sedma Pelikanova tvornica. Zapošljavala je 26 radnika, a do 1941. broj zaposlenih povećao se na 70.

Nakon II. svj. rata, od 1945. poduzeće je bilo registrirano pod imenom Günther Wagner – Pelikan komanditno društvo, a od 1946. kao Pelikan komanditno društvo. Nacionalizirano je 1947. kada su mu pripojena poduzeća Lederer Mavro, osnovano 1933., koje se bavilo proizvodnjom krede i pečatnoga voska, i Kores, također osnovano 1933. za proizvodnju papira i papirnate robe te drugih pisaćih potrepština. Tako koncipirano poduzeće zapošljavalo je 135 radnika. U sljedeće dvije godine proizvodnja Pelikana preselila se u Vlašku ulicu 67, u kojoj se do tada nalazila Zagrebačka tvornica likera, a zbog širenja proizvodnoga asortimana, poduzeće je 1949. promijenilo ime u Pelikan, industrija uredskih i školskih potrepština. Proizvodnja je obuhvaćala tinte i tuševe, pečatni vosak, ljepila, boje, karbon-papir, indigo-papir, školske i krojačke krede.

Kako bi se i formalno odvojilo od matičnoga njemačkog poduzeća s kojim više nije imalo poslovnih odnosa, poduzeće je 1951. promijenilo ime u Karbon, tvornica kemijsko-uredskih i školskih potrepština. Godine 1952. proizvodni se asortiman proširio parafiniranim i bitumeniziranim papirom, neoprenskim ljepilom, ljepilima za tapete, plastiku i staklo, pomoćnim sredstvima za obuću. Ljepilo Drvofix, jedan od brandova poduzeća, proizvodilo se od 1960., a Polikolor, prva boja na bazi disperzivnih polimera u Karbonu, proizvedena je 1961. Proizvodnja vlastitih disperzivnih polimera započela je 1970., čime se ovisnost o sirovinama iz uvoza smanjila. Karbon je od 1969., među prvima u Europi, proizvodio poseban monokarbonski kopirni papir Karboskript, koji je 1970–91. bio jedan od najvažnijih i najisplativijih proizvoda uredsko-školskoga pribora u poduzeću.







Zbog brzoga razvoja proizvodnje tijekom 1950-ih, prostori u središtu grada postali su neprikladni, pa je Karbon 1960. otkupio i adaptirao prostor Zaprešićke tvornice mesa u Zaprešiću, a nakon konačnoga preseljenja cjelokupne proizvodnje 1966., u Vlaškoj je ulici ostala uprava poduzeća. Zbog napretka proizvodnje i širenja poslovanja u tom su se razdoblju osnivali novi pogoni te je došlo do raznih oblika udruživanja s drugim poduzećima. Pogonska jedinica Blato na Korčuli, otvorena 1961., bavila se proizvodnjom uredsko-školskih i ambalažnih proizvoda. Pogon Bifix u Bujama, otvoren u suradnji s poduzećem Buje-export 1973., proizvodio je premaze i ljepila, tj. proizvode u prahu za završne radove u graditeljstvu. Godine 1975. izdvojio se u posebno poduzeće Bifix Buje, zadržavši dotadašnji program proizvoda. U okviru Karbona 1974–76. poslovala je Tvornica polimera i ljepila Mitol iz Sežane. Tvornica kalcitnih punila Mikrosiverit iz Siverića, radna jedinica Hidroelektre IGM iz Zagreba, koja je proizvodila kalcitne granulate i fina punila, udružila se 1978. s Karbonovom organizacijom Premazi i ljepila. Budući da je velik dio svojih proizvoda uspješno plasirao u istočni i južni dio tadašnje države, Karbon je 1981. u suradnji s poduzećem Venčac (od kojega je od 1960-ih kupovao sirovine) otvorio pogon pokraj Aranđelovca.
Od 1965. Karbon je djelovao u pet sektora: tehnički (uglavnom proizvodni), prodajni, nabavni, financijski i kadrovski, a od 1973. kao radna organizacija sa šest OOUR-a – uglavnom dislociranih proizvodnih pogona te zajedničkih poslovnih sektora, tj. radnih zajednica. Godine 1990. došlo je do ukidanja udruženoga rada i radnih organizacija te je poduzeće postalo industrija s potpunom odgovornošću, no s gotovo jednakom unutarnjom organizacijom. Potkraj 1980-ih poduzeće je zapošljavalo oko 750 radnika. Proizvodnja je rasla do početka Domovinskoga rata, a 1990. iznosila je više od 33 000 t gotovih proizvoda.







Osamostaljenjem Hrvatske Karbonu je oduzet pogon u Aranđelovcu i predstavništvo u Beogradu, a pogon u Siveriću zbog ratnoga stanja i položaja na okupiranome području nije radio. Osim oduzete imovine, financijsko stanje bilo je dodatno pogoršano velikim brojem nenaplaćenih usluga na području Srbije. Broj zaposlenih pao je na nešto više od 500. Postupak privatizacije započeo je 1992., a 1993. poduzeće je postalo trgovačko društvo Karbon, kemijska industrija d. d. Pogon u Siveriću potpuno je obnovljen i moderniziran te je 1997. započeo proizvodnju kao prvi proizvodni pogon na ratom stradalome drniškom području. Kako bi se lakše poslovalo i plasiralo proizvode na područje Makedonije i Kosova, u Skoplju je 1992. osnovano poduzeće Karbon trade d. o. o., a 1996–97. dio robe namijenjene tržištu BiH proizvodio se u unajmljenim prostorima tvornice boja i lakova Unimax u Livnu pod imenom Karbon–Li d. o. o.

Zbog lošeg stanja u poduzeću, pogotovo u pogonu u Zaprešiću, pokrenut je 2000. stečajni postupak. Pojedini dijelovi Karbona nastavili su djelovati kao više zasebnih specijaliziranih manjih trgovačkih društava. Tako je pogon u Blatu 2000. postao Eurokarbon d. d. za proizvodnju boja, ljepila i školskoga i uredskoga pribora, a pogon u Zaprešiću 2001. Karbon Nova d. o. o. za kemijsku, građevinsku industriju, proizvodnju i marketing. Proizvodnja u Zaprešiću pala je, na približno 10 000 t proizvedene robe na godinu. Pogon u Siveriću je od 2002. poslovao kao Renofix Siverić d. o. o., član društva Karbon Nova. Poduzeće Karbon Nova likvidirano je 2012.





