Plotnikov, Maksimilijan (Maks) (Leipzig, 14. I. 1909 – Bernina, Švicarska, 15. IV. 1954), kemijski inženjer, stručnjak za fotokemiju i pionir fotografske industrije u Hrvatskoj.

Sin → Ivana Plotnikova. S obitelji je nakon Oktobarske revolucije emigrirao u Zagreb, gdje je diplomirao 1931. na Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničkog fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije), te doktorirao 1933. disertacijom Mjerenje energije sijanja po jednoj novoj metodi. Od 1934. predavao je kemiju na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, a od 1936. specijalizirao je fotokemiju na Tehničkoj visokoj školi u Berlinu (TH Berlin), te radio kao suradnik tamošnjih fotokemijskih poduzeća. Od 1946. zaposlen je u zagrebačkoj tvornici fotografskog materijala Foto (od 1947 → Fotokemika), gdje je isprva radio na recepturi za emulzije za fotopapir, te je poslije, kao voditelj istraživačkog odjela, bio zaslužan za razvoj novih proizvoda i fotografske industrije u Hrvatskoj. Autor je više znanstvenih radova iz fotokemije, te knjige Infracrvena fotografija (1946). Bio je planinarski fotograf, skijaški i alpinistički instruktor. Poginuo je tijekom spusta u ledenjačkom masivu Bernina. Njegovo ime danas nose planinarsko društvo iz Samobora (osnovano kao planinarska sekcija Fotokemike) i planinarski dom pod Okićem.

Heinz, Antun (Zagreb, 15. II. 1861 – Zagreb, 21. I. 1919), botaničar i bakteriolog, utemeljitelj zagrebačkoga Botaničkog vrta.

Na prirodoslovnom odjelu Mudroslovnog fakulteta (→ Prirodoslovno-matematički fakultet; sv. 4) u Zagrebu diplomirao je 1883. i doktorirao 1887. disertacijom O sjemenoj lupini uobće, napose anatomija i poviest njezinoga razvoja u Centrosperma. Radio je u Velikoj gimnaziji u Zagrebu 1883–86., a potom na Botaničko-fiziološkome zavodu Fakulteta, gdje je bio asistent → Bohuslava Jiruša. Naslijedivši njegovo mjesto, od 1887. bio je profesor opće i sistematske botanike te je uveo nastavu bakteriologije. Predstojnik Botaničko-fiziološkoga zavoda bio je 1888–1913., a rektor Sveučilišta u Zagrebu 1905–06. Umirovljen je 1913. Predavanja je držao i za studente farmacije (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) i šumarstva (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije).

U početcima bakteriologije u Hrvatskoj, za potrebe medicinske i epidemiološke službe, u Zavodu je organizirao obavljanje pretraga, koje je i sam provodio 1886–1907. Posebice se bavio istraživanjem kolere i tuberkuloze. Godine 1889. ostvario je nastojanja B. Jiruša te započeo uređenje Botaničkoga vrta u Zagrebu koji je, zahvaljujući velikom broju biljnih vrsta iz svih krajeva svijeta, bio među najbolje osmišljenim onodobnim botaničkim vrtovima. Autor je knjiga Kratka nauka o bakterijama (1891), Briofiti zagrebačke okolice (1889) i Ueber Scolopendrium hybridum (O vrsti Scolopendrium hybridum, 1890).

Jiruš, Bohuslav (Prag, 17. X. 1841 – Prag, 16. XI. 1901), liječnik, botaničar i farmakognostičar, jedan od pokretača studija farmacije u Zagrebu.

Studij je završio u Pragu, gdje je 1865. promoviran u doktora medicine i kirurgije. Bio je asistent u Zookemijskom zavodu u Pragu od 1870., a od 1875. radio je na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Ondje je utemeljio Botaničko-fiziološki zavod, kojega je bio predstojnik 1875–86., te prvi profesor botanike. Nastavu iz botanike, u koju je uveo anatomiju, morfologiju, fiziologiju i patologiju bilja, organizirao je prema suvremenim načelima srednjoeuropskih sveučilišta. Osnovao je herbarijsku zbirku (u kojoj je tijekom vremena skupio oko 10 000 biljaka), opremio laboratorij te uredio knjižnicu Zavoda. S → Vinkom Dvořákom (sv. 4) i → Gustavom Janečekom na Fakultetu je 1882. osnovao Farmaceutski učevni tečaj (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), na kojem je potom bio prvi profesor farmakognozije i botanike. Bio je dekan Fakulteta te je na poziv Senata Sveučilišta u Zagrebu 1886. izradio prijedlog za osnivanje Medicinskoga fakulteta. Radio je na utemeljenju Botaničkoga vrta u Zagrebu, što je 1889. ostvario njegov nasljednik → Antun Heinz. Bio je glavni urednik Liečničkog viestnika 1883. te autor karte o razdiobi biljnoga svijeta koja je objavljena u knjizi Iz bilinskoga svieta (M. Kišpatić, 1884). Od 1886. rad je nastavio na Karlovu sveučilištu u Pragu. Ondje je 1889. imenovan zdravstvenim, 1892. vladinim, a 1896. dvorskim savjetnikom.

Dragčević, Zvonko (Zagreb, 24. XI. 1946), tekstilno-tehnološki inženjer, stručnjak za industrijski inženjering, ergonomiju, zaštitne materijale i odjeću.

Diplomirao je 1971. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirao 1981. disertacijom Mehanizmi starenja gelova aluminijskih hidroksida i fazni sastav dobivenih produkata (mentorica → O. Šarc-Lahodny). Na Fakultetu je bio zaposlen od 1973., od 1999. u zvanju redovitoga profesora. Ondje je obnašao dužnost predstojnika Zavoda za odjevnu tehnologiju (1984–86., 1996–2000., 2005–09), te prodekana za nastavu (1985–87., 1990–95). Predavao je kolegije Fizikalna kemija, Konstrukcijski materijali i zaštita, Oblikovanje radnih mjesta, Industrijski inženjering, Ergonomija radnih procesa odjevnih tehnologija i dr. Umirovljen je 2017.

Bavi se industrijskim inženjeringom, fizikalnom kemijom i zaštitom konstrukcijskih materijala te tehničkim tekstilijama. Suautor je 11 patenata te knjige Inteligentna odjeća (sa S. Firšt-Rogale, D. Rogaleom, G. Nikolićem, 2014). Glavni je urednik časopisa Tekstil od 2007. Član je HATZ-a od 2006., te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2008. Od 2018. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Vjesnik d. d., tiskarsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Bavi se tiskanjem novina i drugih tiskovina.

Osnovano je 1946. spajanjem dnevnoga lista Vjesnik (počeo izlaziti 1940. odlukom Komunističke partije Hrvatske kao ilegalni tjednik) i redakcija još 11 listova koji su izlazili u Zagrebu, a isprva je djelovalo pod nazivom Narodna štampa sa sjedištem u Masarykovoj ulici 28. U njegovu je sastavu bila tiskara, koja se 1948. izdvojila u zasebno poduzeće pod nazivom Štamparija novina. Poduzeća Narodna štampa i Štamparija novina ujedinila su se 1951. u novo Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće Vjesnik (NIŠP Vjesnik). Pokretanjem niza novih izdanja tehničko-proizvodna baza poduzeća počela se širiti, kao i njegova prodajna mreža. Među ostalima, 1952. osnovan je tjednik Vjesnik u srijedu, a 1957. pokrenut je i drugi dnevni list Večernji vjesnik, koji nakon spajanja s Narodnim listom (osnovan 1945), od 1959. izlazi pod nazivom Večernji list.

Osim novinsko-izdavačkoga poduzeća Narodni list (u sastavu kojega je od 1957. bila Hrvatska seljačka tiskara iz Zagreba), Vjesniku je 1959. pripojen grafičko-nakladni zavod Tipografija. Tada je poduzeće započelo proizvodnju u bakrotisku, što je omogućilo kvalitetno višebojno tiskanje. Osim izdavanja novina i časopisa, tako sjedinjeni kolektiv proširio je svoju djelatnost u grafičkim uslugama i u proizvodnji raznovrsnih grafičkih artikala. Nabavom novih knjigotiskarskih i knjigovežačkih strojeva porasla je i proizvodnja knjiga. Poduzeće je 1960. zapošljavalo 1733 radnika.









Uvođenjem novih tehnologija prostor u Masarykovoj ulici postao je preskučen, zbog čega je 1959. kupljeno zemljište između današnje Slavonske avenije na sjeveru, Odranske ulice na jugu, Savske ceste na zapadu i Cvjetne ceste na istoku, na kojem je prema projektu arhitekta Antuna Ulricha i suradnika 1963. dovršena izgradnja velikoga zdanja s pogonom tiskare i neboderom za smještaj redakcija i stručnih službi. Tada su nabavljene i nove rotacije i ostala suvremena grafička oprema. Povećane naklade i nova izdanja tražili su sve veće kapacitete te je 1966. nabavljena nova bakrorotacija iz Istočne Njemačke. Poduzeće je u tom razdoblju izdavalo oko 30 različitih izdanja. Dnevnici su izlazili u gotovo 300 000 primjeraka, naklada tjednika prelazila je milijun, a polumjesečnih revija oko 500 000 primjeraka. List Vjesnik je najveću nakladu dosegnuo 1968. kada su prosječno tiskana 106 782 primjerka po izdanju, a prodano 93 437 primjeraka. Godine 1969. u pogon je puštena prva rotacija za tiskanje dnevnika u tehnici ofseta. U njoj se isprva tiskao Večernji list, a poslije i Vjesnik. Nova bakrorotacija Cerutti počela je raditi 1970. U tom razdoblju došlo je i do promjena u slaganju sloga. Uvođenjem novih fotoslagaćih sustava velikoga kapaciteta gotovo je odumro tzv. vrući (olovni) slog i prešlo se na fotoslog. Prijašnji način prijeloma tiskovina zamijenjen je montažnim stolovima i uređajima za prijelom i montažu novinskih stranica slaganih na fotopapiru. Početkom 1970-ih poduzeće je imalo oko 2500 zaposlenih. Tada je došlo i do ozbiljnijega prodora Vjesnikovih izdanja u inozemstvo. Godine 1971. tiskan je 171 milijun primjeraka različitih izdanja, a u inozemstvo je plasirano više od deset milijuna primjeraka, što je u odnosu na 1966 (1,7 milijuna primjeraka) bilo gotovo šest puta više.







Od 1972. poduzeće je bilo organizirano u osam OOUR-a: Izdavačka djelatnost, Agencija za marketing, Novinsko-revijalna štamparija, Tisak, mehanografija i galanterija, Prodaja novina Zagreb, Vanjska prodaja, Tehničke službe i Zajedničke službe. Tijekom vremena se broj OOUR-a povećavao, a 1980. bilo ih je čak 19. Potkraj 1970-ih prihvaćena je orijentacija na dvije tehnike tiskanja novina – na ofsetu i bakrotisku, dok je visoki tisak napušten. Uz tri rotacije za dnevne listove nabavljena je nova velika rotacija Harris-Marinoni, koja je tada bila najveća i najsuvremenija rotacija u Jugoslaviji. Na njoj su se istodobno mogla tiskati sva tri dnevna lista (Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti) u nakladi od milijun primjeraka. Godine 1979. u poduzeću je tiskano 239 milijuna primjeraka različitih izdanja, što je bilo između četvrtine i petine ukupne jugoslavenske produkcije novina, odnosno čak četiri petine ukupne naklade listova u Hrvatskoj.

Vjesnik je dosegnuo vrhunac proizvodnje i prihoda 1980-ih, kada je bio najjače novinsko-izdavačko poduzeće u Jugoslaviji, zapošljavajući gotovo 6000 radnika. Naklada lista Vjesnik ponovno je premašila 100 000 primjeraka 1984. i 1985., kada je gotovo dosegnut broj tiskanih primjeraka iz 1968. Najveće prodane naklade u Jugoslaviji poduzeće je postiglo 1984 (godinama je bilo treća izdavačka kuća iza Borbe i Politike, potom petnaestak godina druga iza Politike), čime se njegova ukupna tiskana i prodana naklada uvrstila među najviše i u europskim razmjerima. Godine 1985. tiskano je više od 267 milijuna novinskih izdanja i ukupno prodano 223 milijuna, što je bilo najmanje dva puta više od današnje ukupne produkcije i prodaje svih novinskih izdavača na hrvatskome tržištu. Tada je uz dnevnike Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti, mnoge tjednike, polumjesečnike i mjesečnike poput Arene, Danasa, Erotike, Kviza, Studija, Svijeta, Starta, Vikenda, izlazio i velik broj povremenih izdanja, romana i stripova. Vjesnik je imao vlastitu distribucijsku mrežu, predstavništva u Beogradu, Sarajevu i Skoplju te u ostalim jugoslavenskim središtima, dopisništva u mnogim svjetskim metropolama i oko 1600 prodajnih mjesta u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

U godini Univerzijade u Zagrebu (1987) IBM-ova računalna tehnika zamijenila je pisaće mašine u redakcijama. Tiskara je tada znatno obnovljena kupnjom novih strojeva: uređaja ELFA-SOL za razvijanje ofset-ploča bez uporabe filma, četverobojnog tiskarskog stroja Heidelberg, stroja za probne otiske, digiseta Hell, sustava za procesiranje slike, linija za uvez revija. Prva Vjesnikova bakrorotacija tada je povučena iz pogona.













Uspostavom neovisne Hrvatske, u novim društveno-političkim i tržišnim okolnostima započeo je raspad poduzeća. Tijekom 1990-ih njegovi su dijelovi privatizirani; iz poduzeća su se osamostalili pojedini listovi (Večernji list), a 2008. Vjesnik je pripojen poduzeću Narodne novine d. d. (prestao izlaziti 2012), dok su ostale djelatnosti podijeljene na niz samostalnih društava: Vjesnik d. d. – Tiskarsko-izdavačke djelatnosti, Vjesnik – Usluge d. o. o., Vjesnik – Naklada d. o. o. (prestalo djelovati 2013). Godine 2019. tiskara Vjesnik imala je oko 200 zaposlenih.







Kušan, Fran (Vučja Luka kraj Sarajeva, 18. X. 1902 – Zagreb, 21. V. 1972), botaničar i utemeljitelj Botaničkoga vrta ljekovitog i otrovnog bilja studija farmacije u Zagrebu.

Na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu završio je 1926. studij prirodopisa i zemljopisa te doktorirao 1928. disertacijom Predradnje za floru lišajeva Hrvatske. U Botaničkome zavodu Fakulteta radio je od diplome, od 1929. kao asistent. Od osamostaljenja studija farmacije (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet) na novoosnovanome je fakultetu utemeljio i opremio Zavod za farmaceutsku botaniku, na kojem je od 1945. bio redoviti profesor i predstojnik. Pri Fakultetu je 1947. utemeljio Botanički vrt ljekovitoga i otrovnoga bilja, koji danas nosi njegovo ime, a osnovao je i planinske botaničke vrtove na Medvednici (1938) i u Modrić-dolcu na Velebitu (1967). Bio je dekan Fakulteta 1946/47. i 1950–52. te prodekan 1945/46. i 1952/53.







Bavio se istraživanjem lišajeva te farmaceutskom botanikom, istražujući fiziološke i farmakološke značajke ljekovitoga bilja (→ ljekovito i aromatično bilje), te taksonomijom, fitogeografijom i ekološkim proučavanjem biljnoga pokrova primorskih planina. Autor je knjiga Sistematski prikaz najvažnijeg ljekovitog, otrovnog i industrijskog (tehničkog) bilja čitavoga svijeta (1938), Jestivi i otrovni plodovi (1947), Naše ljekovito bilje (1947) i Prodromus flore lišaja Jugoslavije (1953) te vodiča Velebitski botanički vrt 1480 m (1971). Popularizirao je botaniku i zaštitu prirode. Bio je suosnivač sveučilišnoga Instituta za botaniku u Zagrebu 1960. Pokrenuo je i bio prvi urednik kataloga Delectus seminum 1947–71. i publikacije Informationes botanicae (od 1962), suradnik Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića (1901–1967), te Medicinske, Opće i Šumarske enciklopedije LZ-a.







Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (HDKIT), udruga kemijskih inženjera i tehnologa, utemeljena 1912. kao Kemijsko-inžinirski odsjek u sklopu Hrvatskog društva inžinira i arhitekata. Prvi je pročelnik odsjeka bio Kornel Eisenhut. Rad društva, a time i Odsjeka prekida se tijekom I. svj. rata. Godine 1919. društvo se obnavlja pod nazivom Udruženje jugoslovenskih inženjera i arhitekata, sekcija Zagreb, unutar kojega je 1928. osnovan Klub kemičara na inicijativu → Franje Hanamana koji mu je bio prvi predsjednik. Naziv se više puta mijenjao: od 1947. Sekcija kemičara, od 1953. Društvo kemičara i tehnologa Hrvatske, od 1962. Savez kemičara i tehnologa Hrvatske, od 1992. HDKI. Godine 1998. HDKI postaje jedinstvena udruga koja uključuje stručne sekcije i područna društva u Belišću, Koprivnici, Kutini, Požegi, Rijeci, Splitu, Zagrebu te Društvo Borovo koje je zbog ratnih okolnosti pridruženo HDKI-ju Zagreb.

Cilj društva je unapređenje kemijsko-inženjerske i srodnih struka, razvoj prirodnih i tehničkih znanosti i njihova primjena u praksi te pomoć pri organiziranju stručnog usavršavanja. Bijenalno od 1969. u suradnji s → Hrvatskim kemijskim društvom (sv. 4) organizira Hrvatski skup kemičara i kemijskih inženjera, od 1977. Međunarodni skup Ružičkini dani, te skupove Susret mladih kemijskih inženjera, Hrvatski simpozij o kemiji i tehnologiji makromolekula, međunarodni skup Nova dostignuća u kromatografiji, skupove iz područja elektrokemije i elektrokemijskog inženjerstva, radionice, tribine i predavanja. Društvo izdaje časopise → Kemija u industriji (od 1952), → Chemical & Biochemical Engineering Quarterly (od 1987), glasilo studentske sekcije HDKI-ja Reaktor ideja (od 2017), znanstvene i stručne knjige te udžbenike.

HDKI je od 1998. član Europske federacije za biotehnologiju (European Federation of Biotechnology), od 1992. Europske federacije za kemijsko inženjerstvo (European Federation of Chemical Engineering), od 1993. Europske polimerne federacije (European Polymer Federation).

Pokorny, Franjo (Pokorni; Franz) (Ogulin, 1828 – Zagreb, 22. VII. 1893), gospodarstvenik, utemeljitelj Tvornice likera, voćnih destilata i octa u Zagrebu iz koje se razvio današnji → Badel 1862.

Nakon što je izučio zanat u Karlovcu, u potrazi za poslom prvo je otišao u Sisak, gdje je u partnerstvu držao prodavaonicu (oko 1855‒60), a zatim u Zagreb, gdje se kao poslovođa zaposlio u Tvornici alkoholnih pića i likera vlasnikâ Gracijana Mihića i Eugena Sabljića (utemeljena 1862. u zagrebačkoj Vlaškoj ulici). Vrlo brzo svladao je tehnologiju destiliranja te je otkupio tvornicu (1863) i preimenovao je u Tvornica likera, voćnih destilata i octa (poslije Kraljevska povlaštena zagrebačka dionička tvornica likera Franjo Pokorny).

U tvornici je razvijao tehnologiju proizvodnje voćnih destilata, a zahvaljujući primjeni najsuvremenijih tehnologija u proizvodnji i visokoj kvaliteti proizvoda, na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu (1864) osvojio je najviša odličja. Slične uspjehe postigao je u Marburgu (1865) i na međunarodnim izložbama u Oportu (1866), Parizu (1867. srebrna medalja; 1878. zlatna medalja), Le Havreu (1868. zlatna medalja), Moskvi (1872. zlatna medalja), Beču (1873), Philadelphiji (1876), te u Trstu (1882. zlatna medalja). Do 1908. Pokornyjevi su proizvodi dobili ukupno 60 zlatnih, srebrnih i počasnih medalja. Zahvaljujući uspješnoj proizvodnji i mnogobrojnim nagradama, Franjo Josip I. odlikovao ga je Zlatnim križem za zasluge (1867). Svoje je proizvode Pokorny plasirao na domaćem i stranom tržištu. Najpoznatiji i najprodavaniji proizvodi bili su Pelinkovac, Žitni kimovac, Maraskino, Durancija, Vanilija, Kruškovac, Šljivovica, Cuba Rum i krem-likeri City Crême, Elite crême, Crême de Café, Crême de Curaçao. Tijekom putovanja po Francuskoj i Njemačkoj, na koje ga je poslala Zagrebačka trgovačko-obrtnička komora, napisao je knjigu o vinarstvu (1867).







Kao istaknuti gospodarstvenik, Pokorny je financijski podupirao Krajiški konzorcij za kupnju šuma i gradnju prometnica, a bio je i dioničar Obće zagrebačke štedionice i zalagaonice te član njezina Odbora i vijećnik u obrtnom odsjeku Zagrebačke trgovačko-obrtničke komore.

Tvornicu je 1879. prodao dotadašnjemu poslovođi Eugenu Janušiću, koji je zadržao njezin naziv. Od 1892. tvornica počinje djelovati kao dioničko društvo, a od 1930-ih na proizvodima (plakati i etikete za boce) počinje se isticati novi logo s inicijalom P, koji je dizajnirao grafičar → Pavao Gavranić. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana i nacionalizirana, ali je nastavila s proizvodnjom. U poslijeratnim godinama udružila se s Tvornicom konjaka i finih likera Patria (1947), Plemenikom (nekadašnji Arko, 1949) i Industrijom vrenja Marijan Badel (1950) te od tada nosi naziv Marijan Badel, tvornica likera i rafinerija (od 1991. Badel 1862).

Petrokemija d. d., poduzeće za proizvodnju i promet čađa, glina i mineralnih gnojiva sa sjedištem u Kutini, osnovano 1968.







Korijeni poduzeća

Njegovi začetci vezani su uz osnutak tvornice za preradbu prirodnoga plina u čađu Methan d. d. 1926. u Brezinama kraj Lipika, koju je ondje izgradilo njemačko poduzeće Rütgerswerke AG nakon što je u nedalekoj Bujavici početkom XX. st. započelo iskorištavanje prirodnoga plina (metana), koji je služio za rasvjetu željezničkih vagona. U početku se plin u Bujavici punio izravno u željezničke cisterne, a poslije je izgrađen sustav plinovoda do željezničke postaje Brezine. Proizvedena čađa rabila se kao sirovina za proizvodnju ugljika, očišćenoga od pepela, potrebnoga za elektrode za elektrolizu aluminija.

Zbog zastarjelog postrojenja te nekoliko nezgoda, tijekom 1930-ih počela je gradnja nove tvornice. Kako je na području Kutine također pronađen prirodni zemni plin, ondje je 1938. utemeljena tvornica pod nazivom MTC (Methan Thermal Carbon). U osuvremenjenim pogonima za proizvodnju čađe rabilo se znatno manje plina nego prije. Čađa se kao sirovina sve više rabila i u gumarskoj industriji, te se potkraj 1930-ih kapacitet proizvodnje kutinskoga poduzeća znatno povećao. Tvornica je 1939. zapošljavala 38 radnika te proizvela 210 t čađe; u početku je imala četiri ležeće peći, a do 1942. broj peći povećao se na 23.

Uz tvornicu čađe 1940. osnovana je i vapnara, koja je plin trebala za zagrijavanje peći za proizvodnju živoga i hidratiziranoga vapna, sirovine za građevinarstvo (radila je do 1982). Tijekom II. svj. rata proizvodnja je bila znatno usporena, a nakon savezničkoga bombardiranja u svibnju 1945. i zaustavljena. Poduzeće je obnovljeno 1946., od kada je nastavilo djelovati pod imenom Tvornica kemijskih proizvoda (Metan). Tijekom 1950-ih proizvodile su se različite vrste poluaktivnih uljnih čađa, a razmatrala se i proizvodnja visokoaktivnih tipova čađe. Uz čađaru i vapnaru u sklopu poduzeća je 1955. otvorena i glinara, koja je svoju primjenu imala u ljevačkoj, farmaceutskoj, papirnoj, gumarskoj i prehrambenoj industriji te industriji ulja, masti i parafina, u poljoprivredi, građevinarstvu i elektrotehnici. Proizvodnja je u početku iznosila oko 4000 t gline i bentonita na godinu, a deset godina kasnije osam puta više, što je zadovoljavalo potrebe domaćega tržišta, dok se dio izvozio u Europu i Afriku.







Osnutak i razvoj

Tvornicu dušičnih gnojiva u Kutini osnovala je Kemijska industrijska zajednica Zagreb 1959., iako se prijedlog za otvaranje takve tvornice pojavio još prije II. svj. rata, s idejom da se dušična gnojiva proizvode iz prirodnog plina i vodika koji nastaje prigodom proizvodnje čađe. Osnivačka prava za izgradnju postrojenja preuzelo je 1965. naftno poduzeće INA. Gradnja je dovršena 1968., a tvornički sklop uvrstio se među deset tada najvećih i najmodernijih u svijetu. Prva sirovina proizvedena u tvornici bio je amonijak, a od njega je proizvedeno prvo dušično kruto gnojivo za široku primjenu urea te ubrzo i dušična kiselina. S kapacitetom od 745 000 t gnojiva na godinu tvornica je zadovoljavala sve potrebe domaćih korisnika, koji su do tada ovisili o nepovoljnim uvjetima uvoza.

Tvornica kemijskih proizvoda postala je 1965. samostalno postrojenje u sastavu poduzeća INA, te je u suradnji s njim u Kutini izgradila i 1966. otvorila moderno visokoautomatizirano postrojenje za proizvodnju aktivne i visokoaktivne čađe, s kapacitetom od 12 000 t na godinu. Zbog automatiziranosti zapošljavala je svega 40 radnika, a zbog modernog sustava filtracije radila je gotovo bez zagađivanja okoliša.

Godine 1968. Tvornica kemijskih proizvoda i Tvornica dušičnih gnojiva ujedinjene su u zajedničko poduzeće INA – Tvornica petrokemijskih proizvoda, koje je ubrzo promijenilo ime u INA – Petrokemija. Sastavnice novonastaloga poduzeća bile su Tvornica čađe, Tvornica gline, Tvornica vapna i Tvornica umjetnih gnojiva. Novonastalo poduzeće tada je zapošljavalo gotovo 2800 radnika.







Tvornica čađe je tijekom 1970-ih vlastitim inovacijama, promjenom sirovine (ulje umjesto plina) povećala kvalitetu i kapacitet proizvodnje (na približno 22 000 t na godinu). Tijekom 1980-ih godišnja količina proizvedene čađe bila je veća od 30 000 t. Potkraj toga desetljeća završena je i rekonstrukcija dijela tvornice. Uz povećanje proizvodnje na približno 40 000 t čađe na godinu, smanjena je količina potrebnih sirovina, te povećana kontrola procesa proizvodnje i omogućena ušteda energije.







Od 1977. u suradnji s Tvornicom umjetnih gnojiva Tvornica gline proizvodila je bjelančevinasto-fosforno-mineralni dodatak stočnoj hrani Benural, jeftiniju, a kvalitetnu zamjenu za klasične bjelančevine potrebne za pripremu stočne hrane. Godine 1978. započela je izgradnja novih pogona Tvornice umjetnih gnojiva, koji su pušteni u pogon 1982., kada su proizvedene prve količine sumporne i fosforne kiseline. Nakon završetka izgradnje novoga postrojenja godišnji kapacitet tvornice porastao je na dva milijuna tona gnojiva, što je činilo oko 42% državnih kapaciteta. U drugoj polovici 1970-ih izgrađen je i poseban, suvremeni deponij za zbrinjavanje otpada, jedan od malobrojnih takve vrste u Europi. Potkraj 1980-ih proizvodilo se oko 1,5 milijuna tona mineralnog gnojiva na godinu, od čega je većina bila plasirana na domaće tržište, a oko 16% na inozemno. Prvo tekuće gnojivo proizvedeno je 1989. i bilo je namijenjeno širokoj uporabi. Na svom je vrhuncu 1985. poduzeće zapošljavalo više od 4400 radnika.

Od uspostave hrvatske samostalnosti do danas

Godine 1990. INA – Petrokemija nastavila je djelovati kao poduzeće s potpunom odgovornošću za proizvodnju i promet čađa, bentonitnih glina i mineralnih gnojiva. U Domovinskome ratu postrojenje za proizvodnju čađe izgubilo je velik dio tržišta, a potražnja se smanjila za tri četvrtine. Znatne gubitke pretrpjelo je i postrojenje za proizvodnju mineralnih gnojiva. Zaustavilo je proizvodnju pojedinih sirovina zbog opasnosti od napada, imalo je poteškoća s dopremom sirovina i otpremanjem proizvoda, no neka se roba bez prekida proizvodila u smanjenim tvorničkim kapacitetima. Nakon rata tvornica je obnovljena te je ubrzo nastavila proizvoditi sve proizvode. Osobito vrijedna je čađara u Iranu izgrađena 1994. vlastitom tehnologijom, godišnjega kapaciteta 15 000 t čađe, koja je bila ostvarenje prvoga međunarodnog ugovora neovisne RH. Godine 1997. INA je Petrokemiju prodala vladi RH, čime je poduzeće postalo samostalno.













Zbog sve lošijega stanja u državi, poslovanje Petrokemije početkom 2000-ih upalo je u teškoće. Broj zaposlenih u svim djelatnostima smanjen je na manje od 3000. Opskrba plinom bila je gotovo obustavljena, a do normalizacije radnih uvjeta došlo je tek 2002. Dugovi nakupljeni tijekom protekloga desetljeća 2007. pretvoreni su u dodatni vlasnički udio države u poduzeću. Godine 2017. poduzeće je zapošljavalo oko 1500 radnika. Svoje proizvode osim u Hrvatskoj prodaje u još dvadesetak zemalja svijeta, posebno na bližem regionalnom tržištu (Slovenija, BiH, Srbija i Crna Gora).













Karbon, poduzeće za proizvodnju uredskoga i školskoga pribora, boja i lakova te disperzivnih polimera, osnovano 1932. u Zagrebu.

Početak rada poduzeća vezan je uz razvoj njemačke tvornice boja, tinte i uredskoga pribora Pelikan, osnovane u Hannoveru 1838. Radi širenja proizvodnje i stjecanja novih tržišta, tadašnji vlasnik Fritz Beindorff je u Zagrebu, u Klaićevoj ulici s Matejem Balbijem 1932. osnovao komanditno društvo Günther Wagner za proizvodnju tinte i ostalih uredskih potrepština. Bila je to sedma Pelikanova tvornica. Zapošljavala je 26 radnika, a do 1941. broj zaposlenih povećao se na 70.

Nakon II. svj. rata, od 1945. poduzeće je bilo registrirano pod imenom Günther Wagner – Pelikan komanditno društvo, a od 1946. kao Pelikan komanditno društvo. Nacionalizirano je 1947. kada su mu pripojena poduzeća Lederer Mavro, osnovano 1933., koje se bavilo proizvodnjom krede i pečatnoga voska, i Kores, također osnovano 1933. za proizvodnju papira i papirnate robe te drugih pisaćih potrepština. Tako koncipirano poduzeće zapošljavalo je 135 radnika. U sljedeće dvije godine proizvodnja Pelikana preselila se u Vlašku ulicu 67, u kojoj se do tada nalazila Zagrebačka tvornica likera, a zbog širenja proizvodnoga asortimana, poduzeće je 1949. promijenilo ime u Pelikan, industrija uredskih i školskih potrepština. Proizvodnja je obuhvaćala tinte i tuševe, pečatni vosak, ljepila, boje, karbon-papir, indigo-papir, školske i krojačke krede.

Kako bi se i formalno odvojilo od matičnoga njemačkog poduzeća s kojim više nije imalo poslovnih odnosa, poduzeće je 1951. promijenilo ime u Karbon, tvornica kemijsko-uredskih i školskih potrepština. Godine 1952. proizvodni se asortiman proširio parafiniranim i bitumeniziranim papirom, neoprenskim ljepilom, ljepilima za tapete, plastiku i staklo, pomoćnim sredstvima za obuću. Ljepilo Drvofix, jedan od brandova poduzeća, proizvodilo se od 1960., a Polikolor, prva boja na bazi disperzivnih polimera u Karbonu, proizvedena je 1961. Proizvodnja vlastitih disperzivnih polimera započela je 1970., čime se ovisnost o sirovinama iz uvoza smanjila. Karbon je od 1969., među prvima u Europi, proizvodio poseban monokarbonski kopirni papir Karboskript, koji je 1970–91. bio jedan od najvažnijih i najisplativijih proizvoda uredsko-školskoga pribora u poduzeću.







Zbog brzoga razvoja proizvodnje tijekom 1950-ih, prostori u središtu grada postali su neprikladni, pa je Karbon 1960. otkupio i adaptirao prostor Zaprešićke tvornice mesa u Zaprešiću, a nakon konačnoga preseljenja cjelokupne proizvodnje 1966., u Vlaškoj je ulici ostala uprava poduzeća. Zbog napretka proizvodnje i širenja poslovanja u tom su se razdoblju osnivali novi pogoni te je došlo do raznih oblika udruživanja s drugim poduzećima. Pogonska jedinica Blato na Korčuli, otvorena 1961., bavila se proizvodnjom uredsko-školskih i ambalažnih proizvoda. Pogon Bifix u Bujama, otvoren u suradnji s poduzećem Buje-export 1973., proizvodio je premaze i ljepila, tj. proizvode u prahu za završne radove u graditeljstvu. Godine 1975. izdvojio se u posebno poduzeće Bifix Buje, zadržavši dotadašnji program proizvoda. U okviru Karbona 1974–76. poslovala je Tvornica polimera i ljepila Mitol iz Sežane. Tvornica kalcitnih punila Mikrosiverit iz Siverića, radna jedinica Hidroelektre IGM iz Zagreba, koja je proizvodila kalcitne granulate i fina punila, udružila se 1978. s Karbonovom organizacijom Premazi i ljepila. Budući da je velik dio svojih proizvoda uspješno plasirao u istočni i južni dio tadašnje države, Karbon je 1981. u suradnji s poduzećem Venčac (od kojega je od 1960-ih kupovao sirovine) otvorio pogon pokraj Aranđelovca.
Od 1965. Karbon je djelovao u pet sektora: tehnički (uglavnom proizvodni), prodajni, nabavni, financijski i kadrovski, a od 1973. kao radna organizacija sa šest OOUR-a – uglavnom dislociranih proizvodnih pogona te zajedničkih poslovnih sektora, tj. radnih zajednica. Godine 1990. došlo je do ukidanja udruženoga rada i radnih organizacija te je poduzeće postalo industrija s potpunom odgovornošću, no s gotovo jednakom unutarnjom organizacijom. Potkraj 1980-ih poduzeće je zapošljavalo oko 750 radnika. Proizvodnja je rasla do početka Domovinskoga rata, a 1990. iznosila je više od 33 000 t gotovih proizvoda.







Osamostaljenjem Hrvatske Karbonu je oduzet pogon u Aranđelovcu i predstavništvo u Beogradu, a pogon u Siveriću zbog ratnoga stanja i položaja na okupiranome području nije radio. Osim oduzete imovine, financijsko stanje bilo je dodatno pogoršano velikim brojem nenaplaćenih usluga na području Srbije. Broj zaposlenih pao je na nešto više od 500. Postupak privatizacije započeo je 1992., a 1993. poduzeće je postalo trgovačko društvo Karbon, kemijska industrija d. d. Pogon u Siveriću potpuno je obnovljen i moderniziran te je 1997. započeo proizvodnju kao prvi proizvodni pogon na ratom stradalome drniškom području. Kako bi se lakše poslovalo i plasiralo proizvode na područje Makedonije i Kosova, u Skoplju je 1992. osnovano poduzeće Karbon trade d. o. o., a 1996–97. dio robe namijenjene tržištu BiH proizvodio se u unajmljenim prostorima tvornice boja i lakova Unimax u Livnu pod imenom Karbon–Li d. o. o.

Zbog lošeg stanja u poduzeću, pogotovo u pogonu u Zaprešiću, pokrenut je 2000. stečajni postupak. Pojedini dijelovi Karbona nastavili su djelovati kao više zasebnih specijaliziranih manjih trgovačkih društava. Tako je pogon u Blatu 2000. postao Eurokarbon d. d. za proizvodnju boja, ljepila i školskoga i uredskoga pribora, a pogon u Zaprešiću 2001. Karbon Nova d. o. o. za kemijsku, građevinsku industriju, proizvodnju i marketing. Proizvodnja u Zaprešiću pala je, na približno 10 000 t proizvedene robe na godinu. Pogon u Siveriću je od 2002. poslovao kao Renofix Siverić d. o. o., član društva Karbon Nova. Poduzeće Karbon Nova likvidirano je 2012.







Crnković, Branko (Zagreb, 31. V. 1929 – Zagreb, 15. III. 2002), geološki inženjer, stručnjak za istraživanje, eksploataciju i zaštitu arhitektonsko-građevnoga kamena.

Iz područja geologije diplomirao je 1955. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1962. disertacijom Petrografija i petrogeneza magmatita sjeverne strane Medvednice. Isprva je radio u Zavodu za geološka istraživanja SR Hrvatske (→ Hrvatski geološki institut), a od 1956. na Fakultetu, gdje je 1974. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Tehnička petrografija, Petrologija, Geologija s petrologijom. S gledišta tehničke petrografije, bavio se istraživanjima arhitektonsko-građevnoga i tehničko-građevnoga kamena te građevnih materijala na bazi → kamena. Razmatrao je problematiku vrednovanja mnogobrojnih ležišta u pogledu kvalitete, rezervi i isplativosti eksploatacije, primjene novih metoda u istraživanjima fizičko-mehaničkih i kemijskih svojstava kamena, osobito otpornosti na egzogene utjecaje, klimu te industrijski i urbani okoliš, zatim mogućnosti restauracije kulturnih kamenih spomenika, procjene pogodnosti kamenoga materijala s obzirom na lokaciju ugradnje i dr. Autor je djela Građenje prirodnim kamenom (s Lj. Šarićem, 1992). Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1986).

prehrambeni proizvodi, proizvodi prehrambene industrije dobiveni preradbom sirovina biljnog i životinjskog podrijetla, namijenjeni prehrani ljudi.

U proizvode biljnoga podrijetla ubrajaju se brašno i drugi → mlinski proizvodi, → pekarski proizvodi, → tjestenina i srodni proizvodi, keksi i srodni proizvodi, → škrob, dekstrin i srodni proizvodi, → šećer, → kava i kavovine, → konditorski i krem-proizvodi, biljne masnoće (→ ulja i masti), → voće i povrće te njihove prerađevine, → alkoholna pića i → bezalkoholna pića. Proizvodi životinjskoga podrijetla su → meso i mesne prerađevine, → riba i riblje prerađevine, → mlijeko i mliječni proizvodi, jaja i životinjske masnoće. U prehrambene proizvode ubrajaju se i → začini te polugotova i → gotova hrana, a u novije doba i → funkcionalna hrana te → nova hrana (hrana dobivena iz novih izvora hrane, ili novog inovativnog sastava, ili proizvedena uporabom novih tehnologija i postupaka, a svojim sastavom, svojstvima i učinkom povoljno utječe na zdravlje ljudi).

















Svi prehrambeni proizvodi stavljaju se na tržište kao svježi, poluobrađeni, obrađeni i konzervirani, a proizvode se odgovarajućim tehnološkim postupcima u kontroliranim poluindustrijskim ili industrijskim uvjetima. Kako bi se zadovoljila zdravstvena ispravnost i kvaliteta hrane, u RH su proizvođači dužni obavljati stalnu mikrobiološku i kvalitativnu kontrolu sirovina, svih pomoćnih materijala koji ulaze u proces proizvodnje, te ambalaže i gotovih proizvoda. Prehrambena industrija, u svojim laboratorijima, provodi stalnu kontrolu kvalitete proizvoda tijekom proizvodnje i skladištenja. Povremene kontrole kvalitete i zdravstvene ispravnosti prehrambenih proizvoda, sukladno zakonskim propisima, obavljaju ovlašteni laboratoriji kojima ovlaštenja izdaje Ministarstvo poljoprivrede RH.

Prema Zakonu o hrani u RH svaki prehrambeni proizvod mora imati deklaraciju koja sadrži podatke o nazivu proizvoda, roku uporabe, načinu uporabe, sastavu (popis sastojaka i njihov udio), uvjetima čuvanja, podrijetlu sirovina, nazivu i adresi proizvođača, zemlji podrijetla proizvoda, prisutnosti alergena te izraženu nutritivnu i energetsku vrijednost proizvoda. U Hrvatskoj na ambalaži zapakiranih proizvoda, osim obvezne deklaracije, mogu biti navedene i oznake dodijeljene proizvodu po posebnim propisima nadležnih institucija, poput oznake zemljopisnog podrijetla, oznake izvornosti, oznake tradicionalnog ugleda, oznake ekološkog proizvoda, oznake funkcionalnog proizvoda, a Ministarstvo poljoprivrede RH može pojedinim prehrambenim proizvodima dodijeliti odgovarajuću oznaku kvalitete kao što su Zaštićena oznaka izvornosti (ZOI), Zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla (ZOZP) ili Zajamčeno tradicionalni specijalitet (ZTS). Godine 2019. u Hrvatskoj je 13 proizvoda nosilo oznaku ZOI (Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, Neretvanska mandarina, Ogulinski kiseli kupus, Varaždinsko zelje, Istarski pršut i masline, Krčko, Korčulansko i Šoltansko maslinovo ulje, Paška janjetina, sir i sol te Slavonski med), a dva su bila u postupku registracije (Malostonska kamenica, Zagorski bagremov med). Oznaku ZOZP nosilo je 11 proizvoda (Krčki, Drniški i Dalmatinski pršut, Baranjski i Slavonski kulen, Lički krumpir, Poljički soparnik, Međimursko meso ’z tiblice, Zagorski puran i mlinci te Lička janjetina), a sedam ih je bilo u postupku registracije (Bjelovarski kvargl, Rudarska greblica, Varaždinski klipič, Slavonska kobasica, Brački varenik te Dalmatinska panceta i pečenica).













Ibrahimpašić, Ifet (Bjelaj kraj Bosanskoga Petrovca, 1. I. 1929 – Zagreb, 25. VIII. 1993), naftno-rudarski inženjer, stručnjak za problematiku hidrodinamike pri izradbi i osvajanju naftnih bušotina.

Diplomirao je 1956. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1965. disertacijom Doprinos metodici proračunavanja primarnih cementiranja u sprečavanju iznenadnih izbacivanja naftnih i plinskih bušotina. Radio je kao inženjer, voditelj i savjetnik zagrebačkog poduzeća Naftaplin (1956−87; → INA), gdje je bio jedan od pionira hrvatske naftne industrije, a od 1963. usporedno i na matičnome Fakultetu, od 1979. u zvanju redovitoga profesora.

Znanstveno i stručno bavio se razvojem gospodarstva i obrazovno-znanstvenih sustava hrvatskoga naftnog gospodarstva. Multidisciplinarnim pristupom pri dobivanju ugljikovodika posebno je obuhvatio problematiku hidrodinamičkih problema pri izradbi i osvajanju naftnih bušotina, odn. tehnologije upravljanja naftnim kupkama u svrhu sprečavanja prihvata bušaćih alata u bušotinama te područjem primarnih cementacija zaštitnih kolona u uvjetima gubljenja isplake radi sprečavanja iznenadnih erupcija. Određivao je uvjete istraživanja i razradbe ležišta te izradbe bušotina u Dinaridima i jadranskom području.

Bio je glavni urednik časopisa → Nafta. Dobio je Nagradu »Nikola Tesla« (1987).

duhanski proizvodi, proizvodi dobiveni preradbom duhana koji su, zbog nikotina koji sadrže, a koji ima stimulativan i blago narkotički učinak, uglavnom namijenjeni uživanju.







Duhan je jednogodišnja zeljasta biljka koja potječe iz suptropskih predjela Amerike i manjim dijelom iz Australije. Danas se uzgaja u cijelom svijetu pa i u Hrvatskoj. Listovi se nakon berbe suše na suncu ili u hladu, odnosno toplim zrakom ili na otvorenoj vatri, ovisno o tome za što je duhan namijenjen. Osušeni listovi duhana fermentiraju se autohtonim enzimima pri određenoj temperaturi i vlazi zraka u svrhu postizanja željene boje i arome te izdvajanja nepoželjnih tvari. Od tako pripremljene duhanske sirovine izrađuju se različite prerađevine koje se dijele na pušačke (cigarete, cigare, rezani duhan za cigarete i lule) i nepušačke (duhan za žvakanje i duhan za šmrkanje). Zbog dokazane štetnosti duhanskih proizvoda na zdravlje, u novije se doba njihova uporaba nastoji ograničiti, pa je broj uživatelja u stalnom padu.

Cigarete su najrašireniji duhanski proizvod, a čine ga smotuljci duhana prikladni za pušenje, obavijeni cigaretnim papirom. Proizvodnja cigareta odvija se u fazama: priprema (razradba recepture, odabir i kondicioniranje te miješanje duhana, rezanje, sušenje, aromatiziranje i dodavanje aditiva), izradba cigareta (rezani duhan savija se, ovija cigaretnim papirom te lijepi i reže na odgovarajuću dužinu, a zatim spaja s filterom) i pakiranje (u zaštitnu ambalažu kojom se sprečava njihovo oštećenje, isušivanje ili vlaženje). Cigaretni filtri se najčešće izrađuju od acetatne celuloze i drvenog ugljena, a služe za zadržavanje nikotina i dimnih kondenzata. Cigaretni papir utječe na izgled cigareta, na karakteristike dima i na sagorljivost, a najčešće se izrađuje od lana ili konoplje. Na tržištu postoji više osnovnih tipova cigareta: orijentalni (izrađuju se od orijentalnih vrsta duhana sušenih na suncu; svojstvena im je punoća, sladunjav okus, lakoća, mali sadržaj nikotina i naglašena aroma), virginijski (izrađuju se od virginijskih duhana sušenih u sušarama toplim zrakom; svojstvena im je punoća i jačina uz specifičan okus i aromu), crni (izrađuju se od tamnih duhana; imaju jak okus i miris) i miješani (izrađuju se od mješavine različitih vrsta duhana; tzv. blend-cigarete).









Cigare su duhanski listići, omotani zaštitnim listom duhana, prikladni za pušenje. Rade se od cijelih listova duhana koji se, za razliku od cigareta, ne ovijaju papirom. Cigara se sastoji od unutarnjega dijela, obično izrađenoga od najkvalitetnijega duhana sa željenom aromom, ovojnoga lista, duhana koji čini kostur cigare te osigurava njezin oblik i čvrstoću, te vanjskoga omotača koji joj daje izgled. Ovisno o boji omota, cigare se dijele na svijetle, srednje svijetle i tamne. Male cigare s oba odrezana vrha nazivaju se cigarillos.

Duhan za cigarete i lule dobiva se miješanjem različitih vrsta (najčešće 20–25) rezanoga ili drugačije usitnjenoga duhana koji je prikladan za pušenje bez daljnje industrijske obradbe. Duhan za lule krupnije je rezan od onoga za cigarete, a mogu mu se dodavati različiti umaci i arome. Duhan za žvakanje je u kolutovima, štapićima, vrpcama, kockama ili folijama pripremljen za žvakanje. Izrađuje se od mesnatih i kožastih listova duhana koji se moče i dorađuju umacima koji sadrže zaslađivače, aromatske spojeve, bojila i ovlaživače (med, javorov sirup, rum, anis i dr.).

Duhan za šmrkanje – burmut je osušeni i u prah samljeveni duhan (najčešće slabije kvalitete) koji sadrži veće količine nikotina, i nije prikladan za pušenje. Takav duhan obvezno se fermentira, a priprema do potpunog dozrijevanja traje više godina. Fermentirani duhan melje se i vlaži uz dodavanje umaka koji pojačavaju aromu, te pakira u male limene ili plastične posudice odnosno vrećice.

U posljednje vrijeme javljaju se mnogi novi duhanski proizvodi koji zamjenjuju tradicionalne duhanske prerađevine poput grijanih duhanskih proizvoda te nikotinske ili beznikotinske tekućine namijenjene konzumiranju putem elektroničke cigarete. Kao navodno manje štetna alternativa pušenju, na tržištu su se 2004. pojavile elektroničke cigarete, poznate i kao e-cigarete, koje se sastoje se od tri dijela: baterije, nikotinske ili beznikotinske tekućine i električnoga raspršivača.

Duhan u Hrvatskoj

Hrvatska ima dugu tradiciju u sadnji duhana. Proizvodnja duhana u Hrvatskoj odvijala se tradicionalno na području Dalmacije, Istre, Podravine i Slavonije. Prvi pisani izvor spominje sadnju duhana na području Đurđevca 1571. Probna sadnja duhana u Dalmaciji, iako bez većih rezultata, započela je u okolici Stona i Poljica (1860–66). Od 1884. sadnja duhana proširila se na cijelu Dalmaciju i otoke (Mljet, Brač, Hvar, Vis) te na Hrvatsko primorje i otoke (Pag i Rab). Duhan hercegovačkoga tipa sadio se na crvenici, a rjeđe na laporastim tlima. Prve veće poteškoće u proizvodnji i otkupu duhana u Dalmaciji izazvao je Zakon o monopolu duhana koji je postojao u Kraljevini Srbiji, a preuzele su ga Kraljevstvo/Kraljevina SHS, odnosno kasnije Kraljevina Jugoslavija. Zakon je upravi monopola iz Beograda dao mogućnost da sama određuje područja na kojima će se duhan saditi te način i cijenu njegova otkupa. Kako se Dalmacija nije našla na njegovu popisu (Vojvodina, južna Srbija, Makedonija), proizvodnja duhana znatno je opala. Uz to, slaba organiziranost izvoza, gospodarska kriza 1930-ih, zatim bojkot talijanskog okupatora te kasnije i peronospora (1961) devastirali su uzgajališta duhana u Dalmaciji. Prvi pokušaji (1900) uzgoja duhana u Istri također su propali. Tek 1923. počeo se uzgajati na području između Poreča, Pazina i Pule, te oko Novigrada. Mediteranska klima, plića tla i dublja crvenica bili su pogodni za uzgoj istarskoga tipa duhana, prikladnoga za izradbu lakih cigareta. Duhansku proizvodnju u Istri organizirale su dvije zadruge, jedna u Rovinju, a druga u Sv. Petru u Šumi. Talijanska okupacija Istre dovela je do gotovo potpunog zamiranja proizvodnje duhana, koju se nije uspjelo revitalizirati ni posebnim potporama u poslijeratnome razdoblju. Tada su likvidirana duhanska poduzeća u Rijeci (1948) i Istri (potkraj 1950-ih), a sva sadnja i preradba duhana u Istri ovisila je o → Tvornici duhana Rovinj. Proizvodnja duhana u Slavoniji započela je 1850. na području oko Požege, Pakraca, Slatine i Virovitice, gdje se sadio krupnolisni duhan mađarskoga tipa, prikladan za proizvodnju duhana za lule i cigarete. Manje se duhana sadilo i oko Đakova, no prosječni urodi po jutru bili su niski. Uključenjem Slavonije u Državu SHS na nju se počeo primjenjivati prije u Kraljevini Srbiji donesen Zakon o monopolu, pa je sadnja duhana u Slavoniji zabranjena. Ponovnu proizvodnju duhana u Slavoniji i Podravini potaknuo je tek Duhanski institut Zagreb (osnovan 1954., danas djeluje kao društvo s ograničenom odgovornošću pri Agronomskome fakultetu u Zagrebu), koji je postao nositelj znanstvenog, istraživačkog i savjetodavnog rada za duhan u Hrvatskoj. U organiziranu proizvodnju Institut je 1956. u Podravini uveo tip duhana Podravku (burley) i 1958. Virginiju, sorte Golden cure. U poslijeratnome razdoblju počela su se osnivati prva poduzeća za otkup i obradbu duhana, 1955. u Slatini, 1957. Viržinija u Virovitici, 1960. Poduzeće za otkup i preradu duhana u Pitomači te 1962. nakratko i poduzeće u Vinici kraj Varaždina.

Najveći proizvođač cigaretnoga papira u Jugoslaviji bila je → Tvornica papira Rijeka (osnovana 1821), koja ga je proizvodila od 1890. Početkom XX. st. tvornica se orijentirala najvećim dijelom na proizvodnju cigaretnoga papira (70% proizvodnje 1939), a tijekom vremena pridružila se Sindikatu tvorničara cigaretnog papira koji je djelovao u Parizu. Godine 1991. bila je drugi po veličini proizvođač cigaretnoga papira u Europi (5% svjetske proizvodnje), koji je 80% proizvedenog cigaretnoga papira izvozio na strano tržište. Zbog izbijanja Domovinskoga rata tvornica je izgubila tržište te je 2005., nakon provedenoga stečajnog postupka, zatvorena. Kraće vrijeme cigaretni papir proizvodila je i Mira, tvornica tuljaka, cigaretnoga papira i kartonaža iz Osijeka (osnovana 1920), koja je već prve godine proizvela 200 000 kutija cigaretnoga papira, no zbog uvođenja državnoga monopola na cigaretni papir 1923., njegova proizvodnja u Miri znatno je opala i tijekom vremena se ugasila.













Organizirana preradba duhana u Hrvatskoj započela je u XIX. st. U Zagrebu je 1817. osnovana mala radionica za izradbu cigareta i duhana za lulu iz koje je 1870. izrasla → Tvornica duhana Zagreb. U primorskome dijelu Hrvatske osnovane su tvornice u Rijeci (1851–1946), Rovinju (1872), Senju (1894–45), Puli (1920–46) i Zadru (1923–2008). Tehnološki proces izradbe cigareta koji je bio u uporabi do 1960-ih postao je zastario i neekonomičan, jer mu je glavno obilježje proizvodnje bio ručni rad. Početkom 1960-ih tržište je sve više tražilo cigarete s filterom, a kako su sve tvornice u Hrvatskoj proizvodile klasične orijentalne cigarete bez filtera, trebalo je reorganizirati i modernizirati proizvodnu tehnologiju. Modernizaciju tehnološkoga procesa (1960-ih i 1970-ih) provele su samo tvornice u Zagrebu, Rovinju i Zadru.







Tijekom 1990-ih proizvodnja duhana se sve jače povezivala s nacionalnom duhanskom industrijom. Tvornice duhana u Zagrebu i Rovinju preuzeo je koncern Adris Grupa 2003., a 2015. prodao ih je British American Tobacco-u (BAT). U razdoblju 2011–16. hrvatsko tržište cigareta smanjilo je dobit za 9%, što je posljedica smanjenja broja pušača cigareta koji su se okrenuli drugim duhanskim proizvodima (duhan za motanje i cigarillosi), a taj se trend nastavio i dalje.

U zakonodavstvo RH uključene su odredbe kojima se ograničava uporaba duhanskih i sličnih proizvoda, propisuju njihove karakteristike i trošarine te zabranjuje njihovo oglašivanje.

Grdinić, Vladimir (Bjelovar, 25. X. 1939), farmaceutski inženjer, stručnjak za analitičku kemiju i povijest ljekarništva.

Na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1964. te doktorirao 1972. disertacijom Studije utjecaja strukture kapilarnih nosača na taloženje i otapanje nekih teško topljivih soli u stehiometrijskim i substehiometrijskim odnosima (mentor A. Gertner). Na Fakultetu je radio od 1965., od 1985. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Analitička kemija, Farmaceutska kemija II i Povijest farmacije. Bio je pročelnik Odjela za farmaceutske znanosti od 1986., utemeljitelj i predstojnik Zavoda za analitiku i kontrolu lijekova od 1989. te prodekan Fakulteta 1980–82. Umirovljen je 2005. Bavio se analitičkom kemijom, kemometrijom i kontrolom kakvoće lijekova, standardizacijom analitičkih postupaka te računalnom podrškom u kontroli kakvoće lijekova. Osobito se istaknuo radovima iz povijesti hrvatskog ljekarništva te njenom popularizacijom. Napisao je više djela kojima je pridonio hrvatskom znanstvenom nazivlju. Autor je knjiga: Rječnik mjeriteljstva u kontroli kakvoće lijekova (1994), Hrvatsko farmakopejsko nazivlje (1995), Ljekarništvo na tlu Hrvatske (1996), Ilustrirana povijest hrvatskoga ljekarništva (1997), Enciklopedijski englesko-hrvatski farmakognozijski rječnik farmakopejskog nazivlja (s R. Jurišić i I. Šugarom, 1999) i Kronologija ljekarništva (2015). Bio je glavni urednik časopisa → Acta pharmaceutica (1992–96) te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Medalje »Julije Domac« 1990. i Državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 1997.

Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa (HUNIG), strukovna udruga inženjera i tehničara geološke i rudarsko-naftne struke, osnovana 1997. u Zagrebu. Sljednik je Društva inženjera i tehničara INA-Naftaplina osnovanoga 1965. Glavna aktivnost HUNIG-a je praktična primjena suvremenih tehnoloških dostignuća iz područja naftno-plinskoga gospodarstva. HUNIG organizira predavanja, od 2001. međunarodne znanstveno-stručne skupove, konferencije, surađuje sa znanstvenim i gospodarskim institucijama u zemlji i inozemstvu, prati razvoj tehnologije, daje stručno mišljenje planovima razvoja, projektima, elaboratima i studijama zaštite okoliša i zdravlja s ciljem istraživanja, razvoja i unapređenja tehnologije u području prirodnih i tehničkih znanosti. Sastoji se od sekcija za naftno rudarstvo i geologiju koje djeluju po strukovnom principu. HUNIG je izdavač zbornika skupova, knjige Hrvatski naftaši (2013) i priručnika Međunarodne koncesije i ugovori u istraživanju i proizvodnji ugljikovodika (2015), a od 2013. izdaje časopis → Nafta i plin. Od 2018. predsjednik je Želimir Šikonja.

plastika (poliplasti, plastične mase), skupina materijala na osnovi organskih polimera koji se mogu lijevati ili oblikovati na koji drugi način, obično pri povišenim temperaturama i tlakovima. Kao vrstu polimernih materijala karakterizira ih plastičnost, tj. svojstvo nepovratna deformiranja bez loma, što ih, uz nisku gustoću, žilavost te razmjerno nisku cijenu, čini prikladnima za izradbu vrlo različitih proizvoda. Tipična plastika sadrži i aditive – punila, bojila, plastifikatore, stabilizatore koji ponekad čine i veći dio materijala.

Vrste

Plastika se prema načinu oblikovanja proizvoda dijeli na plastomere i duromere. Plastomeri se pri zagrijavanju i oblikovanju polimernog izratka tale i pritom ne podliježu kemijskim reakcijama pa se mogu višekratno oblikovati. Više od 80% svjetske proizvodnje plastomernih osnova otpada na polietilen (PE), polipropilen (PP), poli(vinil-klorid) (PVC), polistiren (PS) i poli(etilen-tereftalat) (PET). U konstrukcijske plastomere za zahtjevnije primjene ubrajaju se poliakrilati, poliamidi, poliesteri, poliuretani, polikarbonat i dr. Duromeri se pri oblikovanju izratka kemijski mijenjaju, često uz umrežavanje osnovne lančane strukture, pa se gotov polimerni izradak može smatrati jednom molekulom vrlo velike molekulske mase. Najvažnije duromerne osnove su fenolformaldehidne smole, aminoplasti, epoksidne smole i nezasićeni poliesteri. Pokušaj preoblikovanja dovodi do cijepanja kemijskih veza i razgradnje materijala, pa ga nije moguće provesti.









Povijesni razvoj i današnje stanje

Prve plastične mase bile su izvedene iz bjelančevina (jaja, krv) koje su se mogle umrežiti i tako služiti kao polimerna veziva. Oko 1600 godina pr. Kr. srednjoamerički Indijanci izrađivali su lopte, vrpce i figurice od kaučuka. U srednjem vijeku obradbom kazeina iz mlijeka lužinom iz pepela proizvodio se umreženi materijal sličan rožini. Tijekom industrijske revolucije razvijene su nove plastične mase, dobivene kemijskom obradbom prirodnih sirovina. Primjer je vulkanizacija kaučuka sumporom i proizvodnja gume (1844) te neelastičnog ebonita (1851) u slučaju visokih udjela sumpora. Obradbom celuloze dušičnom kiselinom dobivena je nitroceluloza koja se uz dodatak kamfora mogla očvrsnuti u proziran i elastičan materijal – celuloid (1870). Galalit (1893) je plastična masa dobivena umrežavanjem kazeina formaldehidom. Bakelit (1907) je prva potpuno sintetska plastična masa iz skupine fenolformaldehidnih smola. Nakon I. svj. rata u industrijsku se proizvodnju uvode novi sintetski polimeri: PVC (1926), PS (1931), PE (1933) te prva poliamidna vlakna pod komercijalnim nazivom Nylon (1938). Osobitu ekspanziju industrija plastičnih masa doživjela je tijekom II. svj. rata i neposredno nakon njega. Tijekom 1940-ih i 1950-ih uveden je pjenasti i ekspandirani polistiren (Styrofoam, Styropor). PET je patentiran 1941. kao sirovina za izradbu poliesterskih filmova (Mylar) i vlakana (Terylene, Dacron) te za puhanje boca (1973). Od 1957. industrijski se proizvodi PP, a tijekom 1950-ih uveden je i polikarbonat (Merlon, Lexan).

Ukupna svjetska proizvodnja plastičnih masa narasla je s 1,5 milijuna tona 1950. na 322 milijuna tona 2015. Otpadna plastika, osobito u oceanima, danas je velik ekološki problem (npr. PET-boca se u okolišu razgradi za 450 godina), pa se traže nova rješenja. Plastični je otpad zbog prljanja te miješanja različitih vrsta plastike razmjerno skupo oporabiti kao materijal. Učinkoviti načini njegova zbrinjavanja su spaljivanje, piroliza i rasplinjavanje, pri čemu se otpad prevodi u kruto, kapljevito odnosno plinovito gorivo. Energetska vrijednost plastičnoga otpada bliska je onoj fosilnih goriva, a kao zamjensko gorivo neutralan je s obzirom na emisije ugljikova dioksida. Unatoč tomu ti se načini zbrinjavanja u javnosti često osporavaju. Legislativa EU-a načelno daje prednost materijalnom recikliranju (ponovnoj uporabi plastike), te kemijskomu recikliranju (prevođenju otpadne plastike u korisne kemikalije).







Većina važnih polimernih materijala može se, iako znatno skuplje, proizvesti kao ekološki prihvatljivija bioplastika (plastika iz obnovljive biomase ‒ biljnih masti i ulja, škroba, slame, drvne sječke i dr.), uz smanjenje emisija ugljikova dioksida. Novije plastomerne osnove, kao što su poli(mliječna kiselina) i poli(hidroksimaslačna kiselina) kao vrste bioplastike, potpuno su biorazgradive. U svijetu je 2016. proizvedeno 3,19 milijuna tona bionerazgradive bioplastike i 0,96 milijuna tona biorazgradive.

Proizvodnja plastike u Hrvatskoj

Izradbu proizvoda od umjetnih polimera u Hrvatskoj među prvima je pokrenuo → Slavoljub Eduard Penkala (sv. 1), koji je vlastitim usavršenim postupkom iz ebonita proizvodio automatske olovke penkale (patentirana 1906). Plastika se kao materijal u Hrvatskoj počela šire proizvoditi nakon II. svj. rata. Poli(vinil-klorid) je u tadašnjoj zemlji prva proizvodila tvornica → Jugovinil iz Kaštel Sućurca, koja je s radom započela 1949., a 1950. proizvela je prve količine PVC-a iz domaćih sirovina. Tvornica je ubrzo postala jedna od najvećih te vrste u Europi, opseg proizvodnje rastao je, a 1990. dosegnuo je 90 000 t na godinu; proizvodnja je obustavljena 2001., dijelom i pod pritiskom ekološkog aktivizma. Od 1970. PVC se proizvodio i u zadarskom poduzeću Polikem, gdje je 1986. dosegnut najveći kapacitet proizvodnje od 55 000 t na godinu; to je poduzeće prestalo s proizvodnjom 2001. U drugoj polovici 1980-ih Hrvatska je s godišnjom proizvodnjom od 30 kg PVC-a po stanovniku bila u svjetskome vrhu.













U poduzeću OKI na zagrebačkom Žitnjaku 1959. počeli su se graditi pogoni prvoga petrokemijskog lanca na području tadašnje države, koji je završavao proizvodnjom polietilena niske gustoće te polistirena, uključujući ekspandirani PS. Pogoni su pušteni u rad 1964., a najveći proizvodni kapacitet od 80 000 t PE-a na godinu i 70 000 t PS-a na godinu dosegnut je potkraj 1970-ih. U OKI-ju su se proizvodile i manje količine fenolformaldehidnih smola. Godine 1976. OKI je integriran u poduzeće → INA. U novoizgrađenome pogonu DINA Petrokemije iz Omišlja tijekom 1984. i 1985. također je pokrenuta proizvodnja PE-a niske gustoće te monomera vinil-klorida kao sirovine za PVC. Najveći proizvodni kapacitet PE-a bio je 70 000 t na godinu. Godine 1990. i DINA je integrirana u poduzeće INA-u. Nakon izdvajanja petrokemijske djelatnosti iz INA-e 1997. te privatizacije toga segmenta 2004 (→ DIOKI) proizvodnja je počela opadati, te se ugasila 2011.







Koncern → Chromos nastao je nakon II. svj. rata integriranjem kemijskih pogona koji su se u Zagrebu razvijali od 1920-ih. U sklopu koncerna proizvodile su se fenolformaldehidne smole, kojih su prve količine sintetizirane početkom 1940-ih, aminoplasti te manje količine PS-a. U 1980-ima dosegnut je najveći proizvodni kapacitet od 60 000 t polimernih smola te 15 000 t smola za prešanje na godinu. Proizvodile su se i polimerne smole za potrebe industrije boja i lakova: alkidne smole od 1947., nezasićene poliesterske smole od 1957., vodorazrjedive alkidne smole od 1975., akrilne smole od 1982. te vinilesterske smole od 1990. Proizvodnju polimernih smola kupio je 1999. Scott Bader i nastavio proizvodnju s kapacitetom od 20 000 t na godinu u 2013. Nositelj proizvodnje poliuretana u Hrvatskoj bilo je poduzeće → Oriolik iz Oriovca, u kojem je tijekom 1970-ih razvijena proizvodnja poliuretanske meke pjene (spužve) za različite namjene.

Sinteze plastomera u Hrvatskoj danas gotovo da nema, dok se duromeri proizvode u malim količinama. S druge strane, postoji znatan broj poduzeća koja uvozne polimerne osnove prerađuju u plastične izratke (→ preradba polimernih materijala; sv. 1). U novije doba, zahvaljujući različitim mjerama, sve se više plastičnog otpada odvaja i prikuplja.













Visoko školstvo i znanost

Zavod za organsku kemijsku tehnologiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (danas Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju → Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije), koji je 1927. osnovao → Matija Krajčinović, uveo je u nastavu kemijskih tehnologija preradbu celuloze – polimera prirodnoga podrijetla. Godine 1977. na tadašnjem Tehnološkome fakultetu u Zagrebu prvi su put izdvojeni Polimeri kao zasebna skupina kolegija u obrazovanju kemijskih inženjera. Prve disertacije iz područja sintetskih polimera na istom fakultetu obranjene su 1965. Godine 1971. pokrenut je na Sveučilištu u Zagrebu poslijediplomski studij makromolekularnih znanosti na kojem je do 1987. magistriralo 37 kandidata. Razvoju znanstvenoga rada i nastave iz područja polimera te prijenosu znanja u industrijske pogone osobito su pridonijeli znanstvenici i nastavnici Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (→ Mladen Bravar, → Zvonimir Janović, → Jasenka Jelenčić, → Helena Jasna Mencer, Vesna Rek), Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (→ Igor Čatić; sv. 1, → Mladen Šercer; sv. 1), Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu (Ivka Klarić, Tonka Kovačić, Urban Roje), Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Ružica Čunko), Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu (→ Pero Raos; sv. 1), Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, Instituta Ruđer Bošković (Franjo Ranogajec, Ivan Šmit, Zorica Veksli), instituta poduzeća (INA-OKI, Chromos) i dr. (→ Ivan Brihta, Franjo Flajšman, → Dragutin Fleš, Radivoje Vuković). Na tim se fakultetima i danas provodi visokoškolska nastava iz područja polimera. Među publikacijama na hrvatskom jeziku ističu se udžbenici Polimerizacije i polimeri (Z. Janović, 1997) u izdanju Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa, Struktura i svojstva polimera (T. Kovačić, 2010) u izdanju Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu te časopis → Polimeri, sv. 1 (1980−2015) u izdanju → Društva za plastiku i gumu, sv. 1. Danas pri Hrvatskoj gospodarskoj komori djeluje Udruženje industrije plastike i gume. Pri → Hrvatskom društvu kemijskih inženjera i tehnologa djeluje Sekcija za makromolekule koja s Hrvatskom gospodarskom komorom i Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije redovito organizira Hrvatski simpozij o kemiji i tehnologiji makromolekula.

Hrvatsko šumarsko društvo (HŠD), strukovna i staleška udruga šumarskih stručnjaka te stručnjaka iz područja lovstva, preradbe i uporabe drva, biotehnike i srodnih disciplina. Osnovano je 1846. u Zagrebu kao Šumarski odsjek → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, te je po duljini postojanja treće takvo udruženje u Europi. Tijekom povijesti više je puta mijenjalo nazive i od 1991. djeluje pod današnjim imenom.

Društvo je bilo pokretač rada → Gospodarsko-šumarskoga učilišta u Križevcima 1860. te izgradnje zgrade Hrvatskoga šumarskoga doma 1898 (u današnjoj Vukotinovićevoj ulici 2 u Zagrebu), u kojem su uz društvo bili smješteni Šumarska akademija i Šumarski muzej, u osnivanju kojih je također sudjelovalo. Potaknulo je i osnivanje → Akademije šumarskih znanosti 1996. te → Hrvatske komore inženjera šumarstva i drvne tehnologije 2006.

Danas društvo djeluje putem ogranaka u 19 gradova i šest sekcija (Pro Silva Croatia, Hrvatska udruga za biomasu, Ekološka sekcija, Sekcija za zaštitu šuma, Sekcija za urbano šumarstvo, Sekcija za kulturu, sport i rekreaciju). Okuplja šumarske stručnjake i znanstvenike s ciljem razvijanja, afirmiranja i očuvanja hrvatskog šumarstva, promicanja, unapređenja i zaštite interesa struke i članstva te promicanja inženjerskog i tehničarskog poziva. Organizira znanstvene i stručne skupove, predavanja, stručne ekskurzije, izložbe, izradbu projekata, ekspertiza, mišljenja iz područja šumarstva i lovstva. Od 1877. društvo izdaje → Šumarski list, koji neprekinuto izlazi do danas. Na mrežnim stranicama društva dostupno je više od 4000 naslova iz knjižnice HŠD-a kao i biografije i bibliografije oko 14 000 osoba značajnih za hrvatsko šumarstvo.

Kao predsjednici društva istaknuli su se Antun Tomić, Dragutin Kos, Mijo Vrbanić, Koloman Mikšić, Milan Durst, Ferdo Zikmundovsky, Marko Bombelles, Marko Pejačević, Bogoslav Kosović, Milan Turković, Gjoka Jovanovič, Josip Lenarčić, Vilim Cmelik, Miloš Cirković, Milan Lenarčić, Josip Balen, Dragoljub Petrović, Milan Lenarčić, Ante Abramović, → Đuro Nenadić, → Milan Anić, Josip Radošević, Stjepan Šurić, Matej Butković, Vlado Supek, Ante Lovrić, Nikola Šepić, Matej Butković, → Milan Androić, → Zvonimir Potočić, Vid Fašaić, Ante Mudrovčić, Stanko Tomaševski, → Branimir Prpić, Slavko Horvatinović, Nikola Komlenović, Adam Pavlović, → Slavko Matić, Petar Jurjević i danas aktualni predsjednik Oliver Vlainić.

Hrvatsko metalurško društvo (HMD), strukovna udruga utemeljena 1992. u Sisku. Sljednik je Društva metalurških, geoloških i rudarskih inženjera i tehničara, Sisak, koje je djelovalo unutar Saveza rudarskih, geoloških, metalurških inženjera i tehničara Hrvatske. Organizira stručna predavanja, seminare i kongrese, a prvi međunarodni Simpozij hrvatskih metalurga iz područja metala i metalurgije organiziralo je 1994. u Zagrebu. Društvo je od 1992. zajedno s → Metalurškim fakultetom bilo suizdavač, a od 1994. samostalno izdaje znanstveni časopis → Metalurgija. Tiskalo je znanstvenu knjigu Teorija, materijali, tehnologija čeličnih cijevi (I. Mamuzić, V. Mihajlović Drujan, 1996), knjigu Inženjer, učitelj, istraživač – Ilija Mamuzić (F. Vodopivec, 2005) i monografiju Metalurgija, uvijek prosperitet za čovječanstvo (I. Mamuzić, 2012). HMD je član → Hrvatskoga inženjerskog saveza (sv. 4) te surađuje s više metalurških udruga iz inozemstva. Predsjednik Društva je → Ilija Mamuzić.

Hrvatsko agronomsko društvo (HAD), savez hrvatskih područnih agronomskih društava i strukovnih udruženja agronoma. Slijedi tradiciju → Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva utemeljenoga 1841., a osnovano je 1924. u Zagrebu kao Udruženje agronoma (od 1931. Sekcija Udruženja Jugoslavenskih agronoma za Savsku banovinu, 1940–41. Hrvatsko agronomsko društvo); prvi je predsjednik bio Oton Frangeš. Nakon desetljeća nedjelovanja zbog ratnih i poslijeratnih prilika, 1950. pokrenuto je Društvo agronoma NR Hrvatske, koje je potom preimenovano u Savez poljoprivrednih inženjera i tehničara, a 1991. promijenilo je ime u današnje. HAD u suradnji sa srodnim udrugama u zemlji i inozemstvu promiče i unapređuje poljoprivredne struke i znanost radi postizanja optimalnoga gospodarskog razvoja i očuvanja okoliša, organizira domaće i međunarodne znanstvene simpozije, skupove, interdisciplinarna savjetovanja i od 2008. redoviti međunarodni znanstveno-stručni skup iz oplemenjivanja bilja, sjemenarstva i rasadništva. Društvo je izravno ili posredno podupiralo izlaženje više znanstvenih i stručnih časopisa: → Gospodarski list pokrenut je 1842., od 1909. izlazi Gospodarska smotra (danas pod nazivom → Agriculturae Conspectus Scientificus), 1930. HAD pokreće → Agronomski glasnik, 1946. Stočarstvo, 1957. Krmiva, 1991. Sjemenarstvo, 1995. časopis Pomologia Croatica, a nakladnik je i stručnih knjiga, udžbenika i priručnika.

Mesaroš, Franjo (Vinkovci, 6. XI. 1922 – Zagreb, 29. X. 1996), grafički inženjer, jedan od utemeljitelja Više grafičke škole u Zagrebu.

Slovoslagarski zanat izučio je u Vinkovcima 1937–41. Od 1941. bio je slagar u nekoliko poduzeća u Vinkovcima i Slavonskom Brodu. Godine 1948–49. radio je u Glavnoj direkciji grafičke industrije NR Hrvatske u Zagrebu, a 1949–50. u Glavnoj direkciji Savezne grafičke industrije u Beogradu. Potom je 1950–53. radio u Izdavačkom zavodu Jugoslavenske akademije u Zagrebu. U Grafičkoj školi u Zagrebu 1953–55. predavao je kao učitelj praktične nastave, a od 1960. do umirovljenja kao predavač na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) koje je bio jedan od osnivača, te osnivač i višegodišnji pročelnik Katedre za tiskarski slog. Naposljetku je diplomirao na Višoj grafičkoj školi 1977., te na Filozofskome fakultetu opću lingvistiku i njemački jezik 1978. Autor je monografija i skripata Tipografsko oblikovanje (1963), Strojni slog (1966., 1973), Stereotipija. Umnožavanje tiskovnih formi (1975), a posebno je vrijedno njegovo djelo Grafička enciklopedija (1971).

Vlahov, Romano (Roman) (Prvić Šepurine, 18. XI. 1838 – Zadar, 13. XI. 1895), industrijalac, poznat po proizvodnji likera Vlahov.

Nakon osnovne škole preselio se u Šibenik, gdje je kod ujaka A. Makale radio kao pomoćnik u trgovini mješovitom robom. Godine 1861. otvorio je vlastiti dućan koji je vrlo brzo počeo poslovati s gubitkom pa je zatvoren. Kako je još kao mladić rado čitao enološku literaturu pokrenuo je 1867. proizvodnju likera i alkohola. Vrlo brzo teško se razbolio pa je pokušavajući pronaći lijek došao do splitskog franjevca Smolje koji mu je svojim uvarkom za izlječenje pomogao da ozdravi, ali mu je omogućio i velik poslovni uspjeh. Vlahov je recept za uvarak poslije usavršio i počeo ga proizvoditi u svojoj tvornici u Šibeniku. Reklamirao ga je i prodavao kao »okrepljujući želučani elixir Vlahov«. Kako se liker pokazao djelotvornim pri izlječenju manjih želučanih tegoba, postao je sve popularniji pa je Vlahov 1869. od viših vlasti dobio odobrenje za njegovu javnu prodaju. Za manje od 20 godina svoj je liker prodavao širom svijeta (Engleska, Rusija, Turska, Amerika, Kina, Indija i Japan) te je za njega dobio mnoge nagrade. Zahvaljujući zaradi na likeru, Vlahov je 1888. izgradio destileriju maraschina i likera u Zadru. Tvornica je bila opremljena destilerijom za izradbu raznih likera, a imala je i pogone za proizvodnju pjenušaca »francuskim« načinom proizvodnje, prošeka, kvalitetnih vina. Nakon Romanove smrti tvornicu je nastavio voditi njegov sin Robert.

Pavić, Milan (Daruvar, 31. I. 1914 – Zagreb, 13. X. 1986), fotograf, jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografskih umjetnika.







Školovao se u Daruvaru, gdje je 1930–42. radio kao službenik gradske općine. Bio je suradnik zagrebačkih Novosti i beogradske Politike 1935–41., ilustrirajući fotografijama vlastite članke. Godine 1937. osnovao je Foto-klub Daruvar, a 1938. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga fotoamaterskog saveza. Za II. svj. rata više je puta bio zatvaran zbog suradnje s partizanima. Od 1942. boravio je u Zagrebu, gdje je do 1945. radio kao fotoreporter Glavnoga ravnateljstva za promidžbu. Potom je bio fotoreporter u Agenciji za fotodokumentaciju u Zagrebu do 1958., kada je prešao u slobodnu profesiju. Snimao je dnevne događaje, ljude, krajolike, industrijske objekte i kulturno-povijesnu spomeničku baštinu te portrete poznatih ličnosti iz hrvatskoga javnog i kulturnog života. Autor je dvadesetak fotomonografija: Željezara Zenica (1956), Zagreb (1959), Sisak (1960), Đuro Đaković (1963), Dalekovod (1974), Monografija Petar Smajić (1976) i dr. Galerija Foto film kluba Daruvar 2007. nazvana je njegovim imenom.

















Fotokemika, poduzeće za proizvodnju fotografskoga materijala osnovano 1947. u Zagrebu.









Razdoblje od osnutka do kraja 1960-ih

Nastalo je spajanjem zagrebačke poslovnice njemačkoga poduzeća Ozacel, osnovane 1936. za proizvodnju diazo-papira (ozalida) za fotokopiranje (diazotipiju), te zagrebačkoga poduzeća Foto, osnovanoga 1945. za proizvodnju fotografskoga papira i filmova. Smjestilo se u novoizgrađenim pogonima na lokaciji nekadašnjega HAŠK-ova igrališta u Hondlovoj ulici u Maksimiru. Djelatnost je obuhvaćala proizvodnju fotografskoga papira i kemikalija za njegovu obradbu te ostaloga (uglavnom drvenog) pribora i uređaja namijenjenih fotografskom postupku (stativa, pultova za retuširanje, preša za slike, ramica, kutija za negative i dr.), a radilo se na polovnim adaptiranim strojevima koji su prije osnutka poduzeća služili u druge svrhe. Rabile su se isključivo domaće sirovine; papirna podloga nabavljala se iz tvornice papira u Radeču, želatina iz tvornice ljepila u Ljubljani, srebrni nitrat bio je vlastite izradbe. Tvornički kompleks nastavio se širiti te su 1948. izgrađeni pogon za proizvodnju fotografskih ploča i radionice za kartonažne proizvode. Recepturu fotografske emulzije izradio je inženjer → Maksimilijan Plotnikov, dotad zaposlen u poduzeću Foto.







Fotokemici je 1949. priključena zagrebačka radionica fotografskoga pribora i pomoćnih sredstava Fototehnika (osnovana 1947. u sklopu Saveza ratnih vojnih invalida Hrvatske), u kojoj je proizvedena prva domaća 35-milimetarska kamera Tehna I. U Fotokemici su nastavljeni već prije započeti radovi na konstrukciji prve FK box kamere 6 × 9 cm te je započela njezina proizvodnja.







Glavna direkcija kemijske industrije NR Hrvatske donijela je 1948. odluku o osnivanju tvornice za proizvodnju fotografskih filmova. Već iste godine počeli su građevinski radovi na izgradnji tvornice u Granešini, no ubrzo su bili prekinuti, a godinu dana poslije započela je izgradnja tvornice za tu djelatnost u Samoboru. Tvornica filmova u Samoboru započela je s radom 1950. kao samostalno industrijsko poduzeće, a već sljedeće godine surađivala je s Fotokemikom u proizvodnji fotografskoga materijala. Među ostalim zajednički su se proizvodile fotografske ploče i smotani negativ-filmovi. U tom razdoblju proizvedeno je 457 m² fotografskih ploča i 4500 filmova. Samoborska je tvornica imala i radionicu u kojoj su se proizvodili strojevi za potrebe domaće filmske industrije. Tvornica filmova u Samoboru i Fotokemika imale su odvojena administrativno-rukovodstvena sjedišta sve do 1952., kada su se udružile u jedno poduzeće.

U sastav novoorganiziranoga poduzeća tada je ušlo i Foto-optičko odjeljenje Instituta za industrijska istraživanja, iz kojega se poslije razvio Istraživački institut, koji je imao ključnu ulogu u daljnjem razvoju domaće proizvodnje fotografskoga materijala. Istodobno je iz Fotokemike izdvojen pogon za proizvodnju fotoaparata i pribora te pripojen poduzeću Optika (poslije → Ghetaldus).







Ujedinjenjem poduzeća pojavio se niz novih proizvoda: rendgenski papir koji je vrlo brzo prerastao u rendgenski film Sanix, zubni rendgenski film Dentix, uski i smotani filmovi Efka 17, fotografski papiri Fokembrom, Fokemkontakt, Fokembromaks, nove kemikalije za obradbu, novi filtri za tamne komore. Sljedećih je godina dodatno proširen asortiman proizvodnje 35-milimetarskim i 16-milimetarskim kinopozitiv filmom, grafičkim filmovima, filmovima za industrijsku radiografiju FIR 1 i FIR 2b, visokoosjetljivim amaterskim filmovima Efka 20 i Efka 25, i dr. Prva fotografija u boji od laboratorijski proizvedenog Efka kolor fotografskog papira izrađena je 1960. Fotokemika je postala glavni opskrbljivač fotografskim materijalima u regiji, a stvorila je znatan ugled i u svijetu. Na svom je vrhuncu zapošljavala više od 2000 radnika.

Godine 1964. dovršena je modernizacija proizvodnje popraćena izgradnjom novih postrojenja, a 1968. započeo je s radom Servis za izradu fotografija u boji, kasnije Efke-lab.

Razdoblje od početka 1970-ih do danas

Širivši se na svjetsko tržište, Fotokemika je sve više surađivala sa stranim fotografskim industrijama, a 1970. potpisala je licencirani ugovor s Du Pont Fotowerke Adox GmbH, te preuzela proizvodnju palete crno-bijelih negativ-filmova. Tada je započela proizvodnja filmova Efke KB i Efke R.

Sljedeća dva desetljeća bila su doba snažnog razvoja svjetske fotografske industrije i pojave niza novih proizvoda usavršenih svojstava. Kako bi pratila takav trend, Fotokemika se ponovno počela povezivati sa značajnim svjetskim proizvođačima, te je time bila u mogućnosti opskrbljivati domaće tržište fotografskim materijalima najnovije generacije. Ostvarila je suradnju s poduzećima 3M-Italia, Agfa-Gevaert, Du Pont de Nemours, ORWO, Ozalid, Kodak, Konika, Ilford i dr. Vlastitu je proizvodnju usavršavala i dalje, pa je sve do raspada bivše države izvozila svoje proizvode u 38 zemalja svijeta.

Tijekom Domovinskoga rata razvoj fotokemijske industrije na prostoru Hrvatske stagnirao je. Istodobno je došlo do zatvaranja pojedinih dijelova pogona, do pada kvalitete i kvantitete proizvoda te do smanjenja tržišta. Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo oko 800 radnika, a od 1992. nastavilo je poslovati kao dioničko društvo. Početkom 2000-ih glavno sjedište tvornice u Hondlovoj ulici u Zagrebu rasprodano je; likvidirano je 2012. Proizvodnju filmova u pogonskoj jedinici u Samoboru nastavila je nekolicina radnika, osnovavši novo poduzeće Fotokemika-Nova d. o. o. Proizvodni i prodajni program današnjega poduzeća čine oprema za medicinsku radiologiju (medicinski rendgenski filmovi, mamografski rendgenski filmovi, kemikalije za obradbu, rendgenske kasete, oprema za osobnu zaštitu od zračenja) i specijalni proizvodi (registracijski filmovi, čistači strojeva za obradbu filmova).