Radobolja-Lazarevski, Gorjana (Omiš, 13. I. 1946), kemijska inženjerka, stručnjakinja za kemijske transformacije antibiotika.

Na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu diplomirala je 1969. i magistrirala 1977. Od 1969. radila je u Istraživačkom institutu farmaceutskog poduzeća → Pliva, gdje je istraživala kemijske transformacije antibiotika. Posebno se bavila konformacijskom analizom i odnosom strukture i biološkoga djelovanja organskih molekula. U suradnji sa → Slobodanom Đokićem, → Gabrijelom Kobrehel i → Zrinkom Tamburašev razvila je 1979–81. azitromicin (derivat eritromicina), djelatnu tvar antibiotika koji je 1988. plasiran pod nazivom Sumamed (od 1991. na američkom tržištu Zithromax). Taj je antibiotik važan zbog znatno povećanoga spektra djelovanja u odnosu na prethodnike, dugog zadržavanja u organizmu te zbog toga što pri njegovoj primjeni nema potrebe za zaštitom od želučanih kiselina. Radobolja-Lazarevski također je pridonijela rješavanju struktura azitromicina i eritromicina spektroskopskim metodama koje se temelje na tehnikama nuklearne magnetske rezonancije (NMR). Autorica je mnogobrojnih radova te više od 20 patenata. Među ostalim je autorica patenta u kojem se opisuje postupak kojim se dušik uvodi u aglikonski dio molekule eritromicina (1986–87). Dobitnica je Nagrade Plive 1986. i 1996. Kao jedna od autora azitromicina dobitnica je i nagrade Zlatna kuna za životno djelo Hrvatske gospodarske komore (1998) i Nagrade HAZU-a (1998). Američko kemijsko društvo dodijelilo joj je titulu Heroj kemije 2000.

Režek-Wilson, Nina (Zagreb, 26. XI. 1946 – Duga Resa, 31. X. 2021), slikarica i kostimografkinja, zaslužna za osnutak studija dizajna tekstila i odjeće u Zagrebu.

Diplomirala je slikarstvo 1970. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Raula Goldonija, a 1974–76. pohađala je poslijediplomski studij u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i Ljube Ivančića. Nakon završetka studija radila je kao nastavnica povijesti umjetnosti u gimnaziji u Samoboru, a 1975–80. na Odjelu za dizajn Više škole za tekstil i odjeću u Zagrebu. Potom je boravila u inozemstvu do 1988., kada se zaposlila u Institutu za tekstil i odjeću na Tehnološkome fakultetu (→ Tekstilno-tehnološki fakultet), od 2011. u zvanju redovite profesorice. Sudjelovala je u izradbi novih nastavnih planova i programa te organizacijskom ustroju i formiranju Zavoda za dizajn tekstila i odjeće kojega je bila predstojnicom 1999–2002. Umirovljena je 2016.

Njezina znanstvena djelatnost vezana je uz povijest tekstila i odijevanja, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje je osmislila i predavala (Povijest umjetnosti, Crtanje i slikanje, Crtanje povijesnog tekstila i kostima, Primijenjena konstrukcija kostima, Obuća i modni dodaci kroz povijest i dr.). Istaknula se izradbom vlastitih kreacija i povijesnih kostima za mnoge predstave u hrvatskim kazalištima. Kao slikarica sudjelovala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama.

Oršanić, Milan (Otočac, 1. IX. 1963), šumarski inženjer, stručnjak za uzgajanje šuma.

Diplomirao je 1988. na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 2001. disertacijom Strukturne osobine i dinamika šumskih sastojina obične smreke (Picea abies (L.) Karst.) na sjevernom Velebitu (mentor → S. Matić). Nakon završetka studija radio je u Primorsko-goranskom Šumskom gospodarstvu, OOUR-u za iskorišćivanje šuma Senj. Od 1990. radi na Katedri za uzgajanje šuma matičnoga fakulteta (danas Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma), od 2010. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Osnivanje šuma i Uzgajanje šuma posebne namjene. Bio je prodekan Šumarskog odsjeka (2006–08) te dekan Fakulteta (2010–14). Područja su njegova znanstvenog interesa uzgajanje šuma, rasadničarstvo i šumsko sjemenarstvo, pomlađivanje i njega prirodnih sastojina, uzgojni postupci u prebornim šumama, uzgojni postupci i bioraznolikost šuma Hrvatske. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te knjiga Oskoruša (s D. Drvodelićem i T. Jemrićem, 2015), Jarebika (s D. Drvodelićem i T. Jemrićem, 2019), Ekologija, obnova i zaštita poplavnih šuma Posavine (s više autora, 2020) i dr. Izvanredni je član Akademije šumarskih znanosti.

Ljubičić, Boris (Glavice kraj Sinja, 8. XI. 1945), slikar i grafički dizajner, jedan od najistaknutijih hrvatskih grafičkih dizajnera.

Diplomirao je slikarstvo 1968. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ljube Ivančića i Miljenka Stančića. Godine 1987. osnovao je vlastiti grafički Studio International u Zagrebu. Stvara u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija: vizualne identitete, plakate, knjige, omote nosača zvuka, ambalažu, tipografiju, signalistiku, prostorne intervencije i dr. Među najvažnijim su mu projektima vizualni identiteti mnogih javnih ustanova (Muzejski dokumentacijski centar, 1988., 2006; Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1992; Hrvatska radiotelevizija, 1995; Muzej za umjetnost i obrt, 1995; Matica hrvatska, 2007. i dr.), sportskih događanja (Mediteranske igre u Splitu, 1979), gospodarskih subjekata (Zagrebački velesajam, 1993), poduzeća i brendova (Labud Zagreb, 1980; robna marka Yassa u Varaždinskoj industriji svile, 1974., 1984) te plakati (Muzički biennale Zagreb 81, 1981; Čitati između redaka, 1994; mnogobrojni plakati za Međunarodni dan muzeja). Bavi se i oblikovanjem cjelovitoga hrvatskog vizualnog identiteta; autor je koncepta s dva naizmjenična kvadrata koji su postali jedinstven i lako prepoznatljiv vizualni kod Hrvatske. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2023).







Mitterpacher, Ludovik (Mitterpacher von Mitterburg; Ljudevit, Ludvik, Ludwig, Lajos) (Belje, 25. VIII. 1734 – Pešta, 24. V. 1814), poljoprivredni publicist, redovnik, jedan od prvih profesora poljoprivrednih znanosti.

Rođen je u plemićkoj obitelji njemačkoga podrijetla. Gimnaziju je završio u mađarskom Pečuhu, a isusovačkomu se redu, u slovačkom Trenčinu, pridružio 1749. Na Institutu Pazmanianum u Beču studirao je višu matematiku, poslije i teologiju, te se nakon doktorata na njemu zaposlio kao guverner. Zaredio se za svećenika 1761. Na Theresianumu u Beču predavao je teologiju, filozofiju i latinski 1762–74., a kasnije i poljoprivredne znanosti. Nakon raspuštanja isusovaca (1773) doktorirao je humanističke znanosti u slovačkoj Trnavi te postao prvi profesor Odjela za poljoprivredne znanosti. Godine 1784. prešao je na isto radno mjesto u Peštu, gdje je do smrti predavao poljoprivredne predmete, tehnologiju i prirodnu povijest.

Napisao je mnogobrojne knjige (većina danas sačuvana samo u rukopisu) od kojih su neke prevedene na više jezika. Svoj pogled na poljoprivredne znanosti objasnio je u trosveščanom udžbeniku Elementa rei rusticae (1779–94), u kojem je donio i detaljan opis obradbe tla, morfologiju biljaka, opisao biljnu proizvodnju, hortikulturu, vinogradarstvo i stočarstvo te preradbu industrijskih usjeva. Knjiga Compendium Historiae naturalis (1799) prvi je sveučilišni udžbenik prirodne povijesti u Mađarskoj.

Markotić, Ante (Anto) (Vareš, BiH, 9. V. 1942), metalurški inženjer, stručnjak za metalurško oplemenjivanje i redukciju ruda.

Diplomirao je 1966. te doktorirao 1976. disertacijom Uvjeti feromagnetične transformacije nekih domaćih limonitnih ruda magnetizirajućim prženjem u prisustvu krutog reducensa i načini identifikacije faza iz prženca i koncentrata ovih ruda (mentor → V. Logomerac) na Metalurškom odjelu u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Metalurški fakultet). Radio je od 1966. u Rudniku i Željezari Vareš. Od 1967. bio je zaposlen na fakultetu u Sisku, od 1985. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Oplemenjivanje ruda, Metalurgija željeza i čelika I, Teorija metalurških procesa, Termodinamika i kinetika metalurških procesa, Metalurgija kovina i slitina i dr. U više navrata bio je predstojnik Zavoda za procesnu metalurgiju, te prodekan za nastavu (1980−84), prodekan za znanost (2001−03) i dekan (1997−2001) Fakulteta. Umirovljen je 2012. Sudjelovao je u nastavi Tehničkoga fakulteta u Boru i Rudarsko-metalurškoga fakulteta u Prištini.

Znanstveno i stručno bavi se metalurškim oplemenjivanjem i redukcijom ruda, metalurgijom željeza i čelika, metalurgijom ferolegura i aluminija te strategijom razvoja i opstojnosti hrvatske metalurgije. Suautor je djela Metalurgija željeza i čelika – zbirka riješenih zadataka (2006) te više skripta. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije (1992., 1997) i Hrvatske enciklopedije (2005−09) LZ-a. Bio je dugogodišnji predsjednik → Hrvatske zajednice tehničke kulture (sv. 4) (1990−2015). Od 2007. redoviti je član HATZ-a. Dobitnik je republičke Nagrade za tehničku kulturu (1986) i Nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo (2001).

Messer Croatia plin d. o. o., poduzeće za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova sa sjedištem u Zaprešiću. Nastalo je ulaganjem međunarodne grupacije Messer sa sjedištem u Bad Sodenu (Njemačka) u više hrvatskih poduzeća tijekom 1990-ih.

Korijeni poduzeća Montkemija vezani su uz malu radionicu za popravak različitih strojeva i opreme iz ratne reparacije osnovanu 1950. u Zagrebu. Spajanjem sa sličnom radionicom iz Hrvatske Dubice, 1953. utemeljena je Jugomontaža, montažno poduzeće za kemijsku industriju. Jugomontaža je 1972. integrirana sa zagrebačkim poduzećem → Ventilator (sv. 1) te je nastavila poslovati pod nazivom Juvent. Sredinom 1970-ih poduzeće je započelo proizvodnju tehničkih plinova u novoizgrađenim pogonima u Zaprešiću. Godine 1977. Juvent se sa zagrebačkim strojarskim montažnim poduzećima Braćom Kavurić i Industromontažom (osnovanima 1950), udružio u SOUR Monting, koji se sastojao od triju radnih organizacija: → Montmontaže (sv. 3), Montprodukta i Montkemije. Među njima se RO Montkemija bavila proizvodnjom tehničkih plinova i preradbom plastičnih masa, te se potkraj 1980-ih sastojala od četiriju OOUR-a: tvornicâ tehničkih plinova u Zaprešiću, Dugom Ratu (nekadašnja kisikana u sastavu → Tvornice karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat koja je potkraj 1980-ih pripojena Montkemiji nakon njezine investicije u izgradnju novih pogona) i Bakru (isprva Kisikana Bakar osnovana 1962., danas Istrabenz plini), te Tvornice za preradu plastičnih masa (TPM) u Zaprešiću (danas Montkemija d. d.). Godine 1989. iz dotadašnjeg RO-a Montkemije izdvojilo se samostalno poduzeće Montkemija – Tehnički plinovi, s pogonima za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova u Zaprešiću i Dugom Ratu te pogonom za punjenje i dostavu plina u Zadru. Godine 1992. zapošljavalo je 317 radnika. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1992. i prodaje većinskog udjela njemačkom poduzeću Messer Griesheim nosi ime MG Croatia plin d. d.

U području Ribnjaci naselja Kaniška Iva kraj Garešnice, unutar RO Ribnjačarstvo Poljana iz sastava SOUR-a Ribokombinat iz Beograda (bavio se uglavnom uzgojem slatkovodne ribe), izgrađen je 1977. pogon za punjenje i distribuciju tehničkih plinova. Izgradnjom suvremenoga pogona za proizvodnju acetilena 1983. nastala je tvornica za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova; od 1988. ta je tvornica poslovala kao OOUR Tehnički plinovi. Godine 1990. dotadašnji je OOUR prerastao u samostalno društveno poduzeće Tehnički plinovi, Ribnjaci Poljana. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1993. i ulaska Messera u vlasničku strukturu, poduzeće je postalo MG Tehnički plinovi. Godine 1994. društvu je pripojeno poduzeće MG Tehnoplin iz Kutine, nastalo pretvorbom i privatizacijom osamostaljenih pogona za proizvodnju ugljikova dioksida i distribuciju tehničkih plinova kutinske → Petrokemije, također u većinskom vlasništvu njemačke grupacije; dotadašnja dva poduzeća otad posluju kao MG Tehnoplin sa sjedištem u Kaniškoj Ivi.

Tijekom 1990-ih, njemačka je grupacija uložila znatna sredstva u modernizaciju i tehnološki razvoj MG Croatia plina i MG Tehnoplina. Ta su poduzeća konačno objedinjena 1999. te djeluju pod imenom Messer Croatia plin. Danas poduzeće raspolaže postrojenjima za razlaganje zraka (proizvodnja tekućega kisika, dušika, argona) u Zaprešiću i Dugome Ratu, te za proizvodnju ugljikova dioksida, acetilena, oksidula i drugih plinova u Kutini i Ribnjacima, a zapošljava približno 240 radnika.

Tvornica lakih metala (TLM), poduzeće za proizvodnju i preradbu aluminija osnovano 1952. u Šibeniku.

Početci hrvatske industrije aluminija vezani su uz nastanak tvornice aluminija u Lozovcu kraj Šibenika 1936−40. koju je osnovalo društvo Fabrika aluminiuma A. D. iz Beograda. Prvi blokovi aluminija izliveni su 1937., kada je ustrojen pogon elektrolize, a proizvodnja glinice pokrenuta je 1939. Proizvodnja je do 1940. iznosila oko 3000 t glinice i aluminija na godinu. Nakon II. svj. rata tvornica je konfiscirana te su prvi značajniji investicijski zahvati napravljeni potkraj 1950-ih. God. 1964. tvornica je pripojena Tvornici lakih metala.

Iako je prema početnim zamislima trebala biti podignuta u Lozovcu kraj Šibenika kao proširenje Tvornice glinice i aluminiuma, gradnja tvornice lakih metala započela je 1951. u Ražinama na području Šibenika. Znatan je dio opreme dobiven iz reparacijske mase koju je Savezna Republika Njemačka dala FNRJ nakon II. svj. rata. Tvornicu je gradilo poduzeće Tehnika iz Zagreba, a investitor je bila šibenska → Tvornica elektroda i ferolegura. Prvotni naziv Tvornica aluminija i aluminijskih proizvoda promijenjen je 1953. u Tvornica lakih metala Boris Kidrič. Do 1955. izgrađena su 32 objekta, a 1956. tvornica je otvorena i puštena u pogon. Planirani kapacitet iznosio je 16 000 t aluminijskih proizvoda na godinu, ali zbog neusklađenosti pojedinih strojeva, stvarni kapacitet je 1958. iznosio 12 580 t. Do 1958. u rad su pušteni pogoni elektrolize, ljevaonice, valjaonice lima, traka i folija, te prešaonica. Poduzeće je 1960. zapošljavalo približno 1800 radnika. U sljedećem se razdoblju nastavilo modernizirati i povećavati proizvodnju. Kapacitet je porastao za 8650 t aluminijskih proizvoda na godinu. Zbog zastarjelosti postrojenja i neisplative proizvodnje, elektroliza kapaciteta 4600 t na godinu zatvorena je 1964., a 1969–73. izgrađena je nova kapaciteta 75 000 t na godinu. Kapaciteti prešaonice modernizirani su 1976–77., a novi valjaonički kapaciteti povećani su 1982–85. s planiranom proizvodnjom od 16 300 t na godinu. Izgrađena je topionica aluminijskoga otpada, a ljevaonica traka povećala je kapacitet na 10 000 t na godinu.



















Od 1973. TLM Boris Kidrič djelovao je kao RO s pet OOUR-a. Godine 1977. osnovan je SOUR Aluminij koji je djelovao do 1982. i u sastavu kojega su bili RO TLM Boris Kidrič i RO Jadral Obrovac s OOUR-om Boksitni rudnici i OOUR-om Proizvodnja glinice. Od 1982. djelovao je SOUR Industrija aluminija Boris Kidrič – TLM, koji su činili Tvornica aluminija Ražine, Tvornica aluminija Lozovac, Lakih metala sistemi i Tvornica oplemenjenih aluminijskih traka Omial iz Omiša.

U okviru poduzeća 1985. osnovan je Centar za aluminij (CAL) kao nositelj znanstvenoga, stručnog i obrazovnoga rada. CAL je imao četiri laboratorija s gotovo 100 zaposlenih. Godine 1989. u njegovu sastavu osnovan je Istraživačko-proizvodni pogon radi uvođenja novih proizvoda i tehnoloških procesa u proizvodnju i preradbu aluminija (prototipna radionica, proizvodnja nulte serije proizvoda, simulacija metalurških procesa). Poslije je CAL ustrojen kao TLM – CAL d. o. o., smanjivši istraživačku djelatnost i usmjerivši se na pružanje laboratorijskih, energetskih i ekoloških usluga te na projektiranje i izgradnju novih proizvodnih pogona kao i na uvođenje sustava osiguranja. Kao Sektor za istraživanje i razvoj CAL je djelovao 1990–2009.













Sredinom 1980-ih poduzeće je zapalo u teškoće, što se očitovalo smanjenjem deviznoga priljeva i izvoza. Teškoće su dosegnule vrhunac 1990. kada je raskinut ugovor o aluminiju s Demokratskom Republikom Njemačkom, koja je do tada bila jedno od glavnih tržišta poduzeća. U to je doba ono činilo 90% aluminijske industrije u Hrvatskoj i bilo je deseti izvoznik u državi. Proizvodnja je iznosila 74 248 t tekućega aluminija te 47 152 t valjanih i prešanih aluminijskih proizvoda, a zapošljavalo je približno 5500 radnika. Od 1990. djelovalo je kao samostalno poduzeće pod nazivom Tvornica lakih metala, a od 1991. kao holding. Početkom Domovinskoga rata, tijekom najintenzivnijih ratnih operacija u Šibeniku, rad elektrolize bio je prekinut te je prestalo poslovanje većega dijela tvornice. Kapacitet je nakon rata iznosio 2540 t aluminijskih proizvoda na godinu. Od 2003. pogoni u Lozovcu posluju kao samostalno poduzeće Ivanal d. o. o. Od 2005. šibenska tvornica je prošla nekoliko neuspjelih privatizacija. Od 2007. bila je u vlasništvu konzorcija Adrial, a 2017. većinski udio kupila je slovenska grupa Impol d. o. o. te je poduzeće nastavilo djelovati kao Impol-TLM d. o. o. Proizvodi aluminijske (limovi, trake, folije) i proizvode za automobilsku i zrakoplovnu industriju, a zapošljava oko 450 radnika. Godine 2020. poduzeće je počelo proizvoditi rezervne dijelove za BMW i Audi.

Sternbach, Leo Henryk (Opatija, 7. V. 1908 – Chapel Hill, Sjeverna Karolina, SAD, 28. IX. 2005), farmaceut i kemičar, izumitelj lijekova iz skupine benzodiazepina.

Osnovno obrazovanje završio je u Opatiji, a zatim se školovao na području današnje Austrije i Poljske. Na Jagielonskom sveučilištu (Uniwersytet Jagielloński) u Krakovu diplomirao je farmaciju 1929. te 1931. doktorirao organsku kemiju. Istraživanja započeta u Poljskoj nastavio je na stipendiji u Beču, a potom u Zürichu gdje ga je 1937. → Lavoslav Ružička (sv. 4) pozvao kao suradnika u svoju istraživačku skupinu u Laboratoriju za organsku kemiju tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Od 1940. radio je u farmaceutskom poduzeću Hoffmann-La Roche u Baselu, a od 1941. u novoosnovanome laboratoriju poduzeća u Nutleyju u američkoj saveznoj državi New Jersey.

U suradnji s Mosesom Wolfom Goldbergom razvio je komercijalnu metodu sinteze biotina (1943) koju su patentirali 1949. Metoda je bila u uporabi sljedećih pedesetak godina, a to je postignuće pobudilo u svijetu veliko zanimanje za sintezu prirodnih spojeva. Nakon toga, sintetizirao je aromatski heteropoliciklički spoj trimetafan (Arfonad), lijek koji djeluje na ganglije u autonomnom živčanom sustavu (ganglioplegik), a danas se rabi za liječenje hipertenzije u hitnim stanjima. Sredinom 1950-ih rukovoditelji poduzeća Hoffmann-La Roche u kojem je radio priželjkivali su proizvod koji bi se natjecao s dotadašnjim lijekom protiv anksioznosti Miltownom (meprobamat). Tako je, u potrazi za novim psihofarmacima, sintetizirao niz spojeva, ali nakon nekoliko pokušaja spojevi nisu pokazivali očekivana farmakološka svojstva. U posljednjem trenutku, prije gašenja projekta u suradnji s kolegom Earlom Reederom sintetizirao je i uputio na farmakološko testiranje novi lijek iz skupine benzodiazepina, koji su se pokazali mnogo učinkovitijima od dotadašnjih barbiturata i opijata. Jedan od prvih u nizu bio je klordiazepoksid, koji je sintetizirao 1955., patent prijavio 1959., a 1960. odobren je za uporabu kao lijek Librium. Lijek pripada skupini psihotropnih lijekova (anksiolitički sedativi), umiruje bolesnika, opušta mišiće i smanjuje grčeve (antikonvulziv). Tri godine kasnije sintetizirao je tri do deset puta učinkovitiji diazepam (Valium, najpoznatiji iz niza benzodiazepina), koji je označio prekretnicu u kliničkoj primjeni lijekova za smirenje i postao jedan od najpropisivanijih lijekova u svijetu u posljednjih 60 godina. Danas se diazepam prodaje u više od 500 generičkih oblika lijekova, a rabi se kao sredstvo za smirenje, umanjenje tjeskobe, otklanjanje nesanice i konvulzija. Lijek su pod različitim imenima ubrzo počela proizvoditi i druga poduzeća: Apaurin (Krka iz Novoga Mesta), Diazepam (Alkaloid iz Skoplja; domaći → Jadran – galenski laboratorij), Antenex (za australsko tržište) i Normabel (→ Belupo). Spoj oksazepam sintetizirao je 1961., a registriran je 1965. kao Serax. Od tada je sintetizirao niz drugih benzodiazepina i njihovih derivata, a mnogi od njih registrirani su za terapijsku uporabu u različitim zemljama svijeta. Pripisuju mu se zasluge i za izum flurazepama (Fluzepam, Dalmane), nitrazepama (Cerson, Mogadon), klonazepama (Klonopin), antikolinergika i hipnotika, uključujući flunitrazepam poznat i kao droga za silovanje (Rohypnol).

Bio je stručnjak za sintezu i razvoj novih lijekova sa sveobuhvatnim znanjem iz medicinske kemije (farmaceutske kemije). Suautor je više od 120 znanstvenih radova i više od 240 patentnih prijava. Umirovljen je 1973., no nastavio je raditi kao mentor mladih znanstvenika. Rodna kuća Lea Henryka Sternbacha, u Ulici maršala Tita 110 u Opatiji, obilježena je mramornom spomen-pločom.

Zelić, Mirko (Kandija, BiH, 8. XI. 1936 − Zagreb, 3. I. 2023), rudarski inženjer, stručnjak za proizvodnju i transport nafte i prirodnoga plina.

Diplomirao je 1964. te doktorirao 1982. disertacijom Utvrđivanje optimalnih uvjeta višefaznih protjecanja fluida u uspravnim, kosim i vodoravnim cijevima na temelju analitičke obrade podataka dobivenim mjerenjima na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzeću → INA 1964–2009. kao direktor sektora proizvodnje nafte i plina (1995−2001), pomoćnik izvršnoga direktora INA – Naftaplina (2001−04) te član Uprave INA-e i izvršni direktor INA – Naftaplina (2004−08). Od 1970. djelovao je i na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu gdje je 1990. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Rudarstvo, Pridobivanje nafte i plina, Tehnologija sabiranja i transporta nafte i plina i dr.

Bavi se termodinamikom i fizikom višefaznoga protjecanja fluida kroz cijevi, optimizacijom proizvodnih i sabirno-otpremnih sustava nafte i plina, projektiranjem dubokih plinskih i plinsko-kondenzatnih bušotina, povećanjem proizvodnje nafte i plina, tehnologijom utiskivanja i odlaganja tehnološkog otpada u duboke geološke formacije. Od 1997. član je suradnik te od 2000. redoviti član → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4), gdje je bio tajnik Razreda za tehničke znanosti (2004–10), član predsjedništva (2011−18), te je od 2017. predsjednik Znanstvenoga vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku. Bio je predsjednik → Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa (2004−18) te glavni urednik časopisa → Nafta i plin (2004−15). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, autor je djela Tehnologija pridobivanja nafte i plina eruptiranjem i plinskim liftom (1977), Tehnologija sabiranja i pripreme nafte i plina za transport (1987), Tehnologija transporta nafte i plina magistralnim cjevovodima (2002), Tehnologija proizvodnje nafte dubinskim crpkama (s → M. Čikešom, 2006).

Ugrenović, Aleksandar (Petrinja, 6. IX. 1883 – Zagreb, 18. IX. 1958), šumarski inženjer, stručnjak za iskorištavanje šuma i drvnu tehnologiju.

Završio je studij šumarskih znanosti (1904) na Šumarskoj akademiji pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Na tom je fakultetu diplomirao prirodne znanosti 1907. i doktorirao iste godine disertacijom O diferencijaciji ekstremiteta za gibanje u Coleoptera. Morfološko-biološka studija. Radio je u šumarskoj službi u Osijeku, Slatini i Pakracu (od 1907). Godine 1921. imenovan je za redovitoga profesora Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), gdje je radio do 1956., uz prekid zbog političkog umirovljenja (1941–45). Predavao je kolegije Uporaba šuma s trgovinom i industrijom drveta (od 1948. Iskorišćivanje šuma i tehnologija drveta), Šumarska politika i uprava šuma (1921–48), Obrana šuma (tada Zaštita šuma; 1921–28). Osnovao je i opremio laboratorij za ispitivanje svojstava drva, bio je osnivač i prvi predstojnik Zavoda za uporabu šuma (od 1924) i dekan Fakulteta 1933–34. i 1948–49.

Bavio se šumarskom politikom i zakonodavstvom, iskorištavanjem šuma i tehnologijom drva. Postavio je temelje znanstvenih istraživanja svojstava drva u nas. Među ostalim, napisao je udžbenike Iskorišćavanje šuma (1931), Tehnologija drveta (1932), Tehnika trgovine drvetom I–II (1934–35), Kemijsko iskorišćavanje i konzerviranje drveta (1947), Upotreba drveta i sporednih produkata šume (1948). O šumarskoj politici i upravi šuma pisao je u knjigama: Šumarsko-politička osnovica Zakona o šumama (1923), Zakon o šumama – samostalni projekt (1923), Zakoni i propisi o šumama i pilanama (1930). Sastavio je Šumarski terminološki rječnik (1959) na šest jezika s više od 10 000 naziva (rad je ostao u rukopisu). Bio je urednik → Šumarskoga lista (1925–28) te idejni začetnik i glavni urednik Šumarske enciklopedije LZ-a do 1958. Bio je redoviti član JAZU-a (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4) od 1948. i ravnatelj Instituta za eksperimentalno šumarstvo JAZU-a (1955–57). Za znanstvenu, pedagošku i društvenu djelatnost dobio je orden Francuske Republike Officier de l’Ordre du Mérite Agricole (1927., 1936).

Trinajstić, Ivo (Sisak, 27. X. 1933), poljoprivredni inženjer, stručnjak za floristiku, biljnu taksonomiju i fitocenologiju.

Diplomirao je 1958. na Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1965. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu disertacijom Vegetacija otoka Krka (mentor: → I. Pevalek). Nakon završetka studija radio je u Poljoprivrednoj zadruzi u Varaždinskim Toplicama (1958–59) te u Vrtlarskoj školi u Vinici kraj Varaždina (1959–60) kao srednjoškolski profesor za predmete Botanika, Kemija, Pedologija, Cvjećarstvo, Zaštita bilja. Od 1960. bio je zaposlen na Šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, od 1981. kao redoviti profesor; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Botanika, Parkovno perensko i jednogodišnje bilje, Morfologija bilja, Ekologija s geobotanikom, Taksonomija unutarvrsne diferencijacije. Bio je predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku i dendrologiju (1998–99). Gostujući profesor na Kalabrijskom sveučilištu (Università della Calabria) u Arcavacati kraj Conseze (Italija) bio je 1989–90.

Područje je njegova znanstvena rada floristika, vegetacijska ekologija, fitotaksonomija. Opisao je velik broj fitocenoloških jedinica različita stupnja (asocijacije, sveze i dr.), kao i novih biljnih svojta (podvrste, vrste i dr.), u prvome redu u flori i vegetaciji Hrvatske, gdje je mnogo godina radio i na fitocenološkom kartiranju. Iznimno je plodan pisac, autor je gotovo 700 znanstvenih, stručnih i popularnih članaka u domaćim i međunarodnim publikacijama, suradnik edicije Analitička flora Jugoslavije (1973–86) te autor knjige Biljne zajednice Republike Hrvatske (2008). Član je Akademije šumarskih znanosti (od 1997). Professor emeritus je Sveučilišta u Zagrebu od 2011.

Tomašegović, Zdenko (Zagreb, 26. IV. 1917 – Zagreb, 12. VI. 1995), šumarski i geodetski inženjer, pionir fotogrametrije i fotointerpretacije u šumarstvu.

Diplomirao je 1939. na Šumarskome odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), te 1953. na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Geodetski fakultet; sv. 3) u Zagrebu. Doktorirao je 1954. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu disertacijom O pouzdanosti aerofototaksacije za neke dendrometrijske potrebe šumskog gospodarstva. Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1940., od 1962. kao redoviti profesor; umirovljen je 1987. Predavao je kolegije Nacrtna geometrija, Tehničko crtanje, Geodezija, Šumarska fotogrametrija, Fotogrametrija i fotointerpretacija u šumarstvu. Bio je pročelnik Šumsko-gospodarskog odjela (1959–61) te prodekan Šumarskog odjela fakulteta (1966–68). Na bečkom Sveučilištu za kulturu tla (BOKU) održao je 1977. uvodna predavanja iz šumarske fotogrametrije za studente Šumarskog i Kulturno-tehničkog odjela.

Znanstveno se, kao prvi u Jugoslaviji i kao jedan od rijetkih u Europi, bavio primjenom fotogrametrije i fotointerpretacije u šumarstvu i drugim geoznanostima. Njegovom je zaslugom nastavna djelatnost iz šumarske fotogrametrije u Zagrebu bila tri desetljeća (1948–78) jedina te vrste u zemlji. Autor je udžbenika i knjiga Geodezija u šumarstvu (s N. Neidhardtom, 1962), Atlas fotogrametrijskih instrumenata (s V. Cimermanom, 1966), Fotogrametrija i fotointerpretacija u šumarstvu (1973), Daljinska istraživanja u geoznanostima (s V. Donassyjem i M. Oluićem, 1983). Bio je suosnivač i prvi potpredsjednik (1979–83) Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1984).

Rogina, Božidar (Ivanjska kraj Bjelovara, 21. XII. 1901 – Zagreb, 20. I. 1967), kemijski inženjer, pionir prehrambene kemije u Hrvatskoj.

Diplomirao je kemiju 1923. na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, a doktorirao 1931. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Citronska kiselina u mlijeku i njezino
kvantitativno određivanje pomoću Denigesove reakcije. Radio je u Higijenskome zavodu u Zagrebu 1925–52., gdje je bio voditelj Odjela za kontrolu živežnih namirnica do 1939. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet) radio je 1952–67., gdje je ubrzo izabran za redovitoga profesora te je predavao kolegije kemije i biokemije. Bio je predstojnik Zavoda za kemiju 1952–67. i dekan Fakulteta 1953–54. Na biotehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) bio je prvi pročelnik Laboratorija za opću tehnologiju živežnih namirnica (danas Laboratorij za procesno-prehrambeno inženjerstvo PBF-a) 1956–64. te je ondje predavao kolegije Opće tehnologije živežnih namirnica i Procesno prehrambeno inženjerstvo. Sudjelovao je u radu povjerenstva koje je 1956. predložilo ustroj Prehrambeno-tehnološkoga odjela na Tehnološkome fakultetu iz kojega se poslije razvio PBF. Područje njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila je analitička prehrambena kemija. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova te udžbenika Biokemija (posmrtno, 1968).

Prpić, Branimir (Stankovac kraj Gline, 1. IX. 1927 – Zagreb, 1. I. 2012), šumarski inženjer, stručnjak za ekologiju šuma.

Diplomirao je 1954. na Šumarskom odjelu Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), gdje je doktorirao 1966. disertacijom Korijenov sistem poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl) u različitim tipovima posavskih nizinskih šuma. Akademske godine 1966–67. usavršavao se u Zavodu za uzgajanje šuma visoke tehničke škole u Zürichu (ETH). Nakon završetka studija zaposlio se u šumariji Lipovljani, a od 1958. u Zavodu za uzgajanje šuma matičnoga fakulteta, gdje je bio redoviti profesor od 1978; umirovljen je 1992. Predavao je kolegije Ekologija šuma, Fitološka bioklimatologija te Uređivanje bujica i vodogradnja. Bio je predstojnik Zavoda (1985–92), prodekan Šumsko-gospodarskog odjela (1974–76) te dekan Fakulteta (1986–88).

U stručnom i znanstvenom radu bavio se ekologijom šuma i biologijom šumskoga drveća. Posebno se bavio istraživanjima bukovo-jelovih prašuma (Čorkova uvala u Nacionalnom parku Plitvička jezera, Devčića tavani u sjevernom Velebitu). Vodio je interdisciplinarni šumarski projekt o propadanju šuma, za koji je sa suradnicima u Hrvatskoj 1987. ustrojio sustav praćenja prema međunarodnoj metodologiji. Objavio je više od 130 znanstvenih i stručnih radova te bio suradnik Šumarske enciklopedije LZ-a (1980–87). Bio je glavni urednik Šumarskoga lista (1970–2009), predsjednik → Hrvatskoga šumarskog društva, Hrvatskoga ekološkog društva i pokreta prijatelja prirode Lijepa naša. Suosnivač je europske šumarske udruge Pro silva (1989). Bio je redoviti član i prvi glavni tajnik → Akademije šumarskih znanosti (1995). Počasni doktorat Sveučilišta u Zvolenu (Slovačka) dodijeljen mu je 1992. za primjenu ekoloških načela u uzgajanju šuma. Dobitnik je Nagrade za životno djelo (2010). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2000.

tehnička oblovina, drvni šumski proizvodi, dijelovi stabla ili debla propisani minimalnim dimenzijama određenoga normativnoga sustava namijenjeni za mehaničku preradbu (piljenjem, ljuštenjem i dr.) ili za izravnu uporabu (jarboli, stupovi za skele, piloti, stupovi za električne i telefonske vodove, rudničko drvo i dr.). Obuhvaća trupce, oblu građu i sitno tehničko drvo. Isprva se normiranje provodilo uzancama, tj. pisanim trgovačkim dogovorima i sporazumima koje je izdavalo burzovno vijeće neke burze za trgovanje drvom, a potom standardima i normama.

Tehnička oblovina u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske, u razdoblju od 1878. do 1914. u Austro-Ugarskoj Monarhiji započelo je normiranje drvnih šumskih proizvoda prema vrsti drveća, dimenzijama i obliku proizvoda (Bečke uzance 1911), a do tada su se rabile lokalne peštanske, senjske i riječke uzance. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca donesene su Ljubljanske uzance (1925), potom i Tršćanske uzance (1926), a u doba Kraljevine Jugoslavije Zagrebačke uzance (1930). Prema Zagrebačkim uzancama se npr. tehnička oblovina hrasta razvrstavala na listače – tehničko drvo – tvrde listače – hrastovinu (piloti, trupci za oplatice, odn. trupci za furnir, trupci za piljenje I., II. i III. vrste, dugački trupci duljine osam m i veći); slijedom toga razvrstavale su se i ostale gospodarske vrste drveća.







Savjetodavni odbor za normalizaciju pri Ministarstvu obrta, veleobrta i trgovine NDH objavio je 1943. Hrvatske norme iz šumarskoga djelokruga (Neobrađeno drvo; HN 116 i 117). Prvi standardi za razvrstavanje i klasiranje drvnih šumskih proizvoda FNRJ izrađeni su 1946. u saveznom Birou za standardizaciju, a 1951. osnovana je Savezna komisija za standardizaciju, koja je uspostavila standardizaciju JUS (Jugoslavenski standard). Prvi jugoslavenski standard iz područja drvnih proizvoda objavljen je 1954. U razdoblju 1954–91. JUS se mijenjao i dopunjavao dvjema velikim revizijama (1967. i 1979). Prema tim je standardima tehničko drvo definirano kao dijelovi debla i grana kod kojih se koriste tehnička svojstva, a obuhvaća oblo tehničko drvo, cijepano drvo i tesano drvo; oblo tehničko drvo je dio stabla koji je namijenjen za tehničku uporabu i zadržao je prirodni oblik nakon izradbe, a čine ga trupci, obla građa i sitno tehničko drvo. Osnovna obilježja tehničke oblovine definirana JUS-om bila su: poprečni profil (krug kod oblog drva), dimenzije (promjer i duljina), vrsta drveća (narodno ime, botanički naziv vrste), kakvoća (prosječna širina goda), način i vrijeme izradbe, jedinice mjere pri isporuci (komad, obujam, masa, prostorni metar), dopuštena odstupanja od osnovnih obilježja i način obilježavanja.







Tijekom Domovinskoga rata u Republici Hrvatskoj (1991–95) primjenjivao se normacijski sustav za drvne šumske proizvode Standard za drvo, hrvatske norme (HRN). Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo RH donio je 1995. Hrvatske norme proizvoda iskorištavanja šuma, koje su u obveznoj primjeni bile do prosinca 2008. Sukladno Zakonu o normizaciji iz 1996. osnovan je 1997. Tehnički odbor 55 Oblo drvo i piljena građa, koji je započeo s pripremom prijedloga za izdavanje hrvatskih normi u konačnom obliku prema međunarodnim i europskim normama. Osnivanjem Hrvatskoga zavoda za norme 2005. formiran je novi Tehnički odbor 218 Oblo drvo i piljena građa, koji je nastavio rad dotadašnjega odbora.







U razdoblju od 1995. do 2008. hrvatske norme (HRN) za tehničku oblovinu obuhvaćale su trupce za furnir (listače i četinjače), trupce za ljuštenje (listače i četinjače), trupce za rezanje (listače i četinjače), trupce za pragove (željezničke), trupce za kombiniranu namjenu, rezonantno drvo i trupce za furnir oraha, a za izravnu uporabu rudničko i tunelsko drvo, pilote, stupove za vodove, kolarsko drvo i sitno tehničko drvo.







Razvrstavanje tehničke oblovine od 1999. obavlja se u razrede kakvoće A, B, C i D. To je podloga za utvrđivanje tržišne vrijednosti svih gospodarskih vrsta drveća prema tehničkim specifikacijama (srednji promjer i nominalna duljina) i značajkama šumskih drvnih sortimenata prema osnovnim kriterijima kakvoće dijela stabla. Razred kakvoće A je tehnička oblovina iznimne kakvoće minimalne duljine 3 m i srednjega promjera bez kore 40 cm. Razred B je normalne do iznimne kakvoće, minimalne duljine 3 m i srednjega promjera bez kore 35 cm. Razred C je normalne do niske kakvoće, minimalne duljine 2 m i srednjega promjera bez kore 30 cm za hrast i 25 cm za ostale vrste. Razred D je niske kakvoće, minimalne duljine 2 m i srednjega promjera bez kore 20 cm.







Opačić, Ivan (Glina, 19. XII. 1914 – Zagreb, 2. III. 1989), kemijski inženjer, stručnjak za kemijsku preradbu drva.

Diplomirao je 1941. na Kemijskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4), gdje je doktorirao 1955. disertacijom Kemijska i tehnološka svojstva tanina iz lišća domaćeg ruja (Rhus cotinus L.). Nakon završetka studija radio je u zagrebačkoj tvornici Meba, đurđenovačkoj Tvornici tanina (od 1942), kao tehnički upravitelj sisačke Tvornice tanina (1945–49), potom kao upravitelj kemijskih pogona DIP-a Belišće, te u Generalnoj direkciji drvne industrije u Zagrebu (1950). Od 1951. radio je na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je od 1970. bio redoviti profesor; umirovljen je 1984. Predavao je kolegije Šumarska kemijska tehnologija, Analitička kemija, Kemija drva, Kemijska prerada drva, a neko vrijeme i Anorgansku i Organsku kemiju. Bio je osnivač i predstojnik Katedre za kemijsku preradu drva (1960–84) te prodekan fakultetskog Drvno-industrijskog odjela (1968–70). Predavao je i na tehnološkim fakultetima u Zagrebu i Banjoj Luci te na Višoj tehničkoj školi u Novoj Gradiški. Surađivao je s više drvnotehnoloških poduzeća te s institutima za drvo u Zagrebu, Ljubljani, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Francuskoj. Znanstveno i stručno bavio se problemima iskorištenja detaniniziranoga drva, projektiranjem i izvođenjem postrojenja za proizvodnju furfurala i fulfurilnog alkohola, predhidrolizom bukovine, primjenom organskih otapala i drvnog ugljena. Autor je udžbenika Kemijska prerada drva (1967).

Molnar, Maja (Osijek, 6. VI. 1980), prehrambeno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za primjenu zelenih tehnologija u sintezi heterocikličkih spojeva.

Na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku diplomirala je 2005. i doktorirala 2011. disertacijom Antioksidacijska svojstva derivata kumarina i njihovo antifungalno djelovanje prema najvažnijim mikotoksikogenim plijesnima iz hrane (mentori T. Klapec i M. Čačić). Od 2007. radi na Fakultetu, od 2018. kao izvanredna profesorica. Na Katedri za kemiju i ekologiju predaje kolegije Analitička kemija I i Opća kemija II. Predstojnica je Zavoda za primijenjenu kemiju i ekologiju. Područja su njezina znanstvenoga i stručnoga interesa organska sinteza heterocikličkih spojeva s potencijalnom biološkom aktivnošću konvencionalnim metodama i metodama tzv. zelene kemije, primjena zelenih otapala u ekstrakciji biološki aktivnih spojeva iz biljnoga materijala te potencijalna primjena kumarina kao fungicida. Dobitnica je Godišnje nagrade za znanost 2017.

Milković, Marin (Rijeka, 23. II. 1975), grafičko-tehnološki inženjer, stručnjak u području informacijskih i komunikacijskih znanosti.

Diplomirao je 1998. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2006. doktorirao disertacijom Evaluacija odnosa psihofizikalno determiniranih vizualnih efekata i metoda prevođenja gamuta (mentor → S. Bolanča). Od 1998. radio je u nakladničkom poduzeću Novi list te kao nastavnik u Kemijsko-grafičkoj školi u Rijeci, a od 2000. u Grafičkome zavodu Hrvatske kao direktor za organizaciju i razvoj. Od 2005. zaposlen je na Veleučilištu u Varaždinu (2014. integrirano u → Sveučilište Sjever), gdje je dekan bio 2008–14., a rektor je od 2017. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa vezano je uz kolorimetriju, multimedijske sustave, psihofiziku, CtP tiskovne sustave, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje (Boje u multimedijskim sustavima, Kolorimetrija i multimedija, Vizualna psihofizika, CtP sustavi). Autor je i suautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova te knjiga, među ostalima Psihologija boja (s I. Zjakićem, 2010), Kolorimetrija u multumedijskim komunikacijama (s I. Zjakićem i D. Vusićem, 2010), Informacijski sustavi za upravljanje bojama (s N. Mrvcem i G. Kozinom, 2011), Grafički dizajn i komunikacije (s M. Tomišom, 2013). Predsjednik je uređivačkoga odbora znanstvenoga časopisa Tehnički glasnik (Technical Journal) Sveučilišta Sjever. Član je Rektorskoga zbora RH kojim je predsjedao 2020–21. Od 2017. redoviti je član HATZ-a.

Mikota, Miroslav (Zagreb, 4. III. 1967), grafičko-tehnološki inženjer, stručnjak za primijenjenu i umjetničku fotografiju.

Diplomirao je 1990. na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2007. doktorirao disertacijom Studija sustava digitalne portretne fotografije (mentor → S. Bolanča). Na Fakultetu je zaposlen od 1990., od 2021. u zvanju izvanrednoga profesora. Ondje je osnovao Katedru za primijenjenu i umjetničku fotografiju, koje je voditelj bio 2011–15; od 2016. je prodekan za nastavu. Od 2020. predavač je i na Sveučilištu Sjever. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa vezano je uz fotografiju, grafičku tehnologiju i grafičke komunikacije na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje (Primijenjena fotografija, Umjetnička fotografija, Tehnike ispisa digitalne fotografije). Autor je i suautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova te autor knjige Kreacija fotografijom (2000). Od 2014. urednik je znanstvenoga časopisa → Acta graphica. Suradnik je Hrvatske enciklopedije (2001–09), Tehničkoga leksikona (2007) i Likovnoga leksikona (2014) LZ-a. Jedan je od pokretača i prvi predsjednik Hrvatske udruge bivših studenata i prijatelja Grafičkoga fakulteta (AMAC GRF) od 2018. Svojim fotografijama ilustrirao je mnoge knjige, kataloge, kalendare, novine, časopise, plakate i mrežne stranice. Od 2021. član je suradnik HATZ-a.

Meštrović, Ernest (Bjelovar, 7. V. 1967), kemičar, stručnjak za strukturnu kemiju i kemiju materijala.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je kemiju 1992. te doktorirao 1996. disertacijom Adukti bis(1,3-difenil-1,3-propandionato)kobalta (II) s molekulama koje sadrže kisik i dušik kao donore (mentor B. Kaitner). Na matičnome fakultetu radio je od 1992., od 2000. kao docent. Predavao je kolegije iz opće i anorganske kemije te kemije materijala. U odjelu Istraživanje i razvoj zagrebačkoga farmaceutskoga poduzeća → Pliva radio je od 2004., najprije kao koordinator za analitiku čvrstoga stanja, potom kao glavni voditelj analitičar od 2005. te kao direktor analitičkog odjela od 2007. Od 2008., od kada je Pliva dio TEVA grupe, bio je viši direktor istraživačkoga centra TAPI Istraživanja i razvoj te 2017–18. globalni viši direktor za nove tehnologije i životni ciklus proizvoda. Od 2018. zaposlen je u poduzeću za istraživanje i razvoj farmaceutskih proizvoda → Xellia u Zagrebu kao direktor za znanost i nove tehnologije. Na temelju njegove suradnje s → Antom Jukićem na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu uveden je 2019. kolegij Poduzetništvo temeljeno na inovacijama.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa strukturna kemija i kemija materijala, kristalno inženjerstvo i molekulsko prepoznavanje, rast kristala primjenjiv na istraživanje i razvoj djelatnih tvari te upravljanje istraživanjem i razvojem s organizacijskoga, znanstvenog i tehnološkog aspekta. U području održivih kemijskih procesa, zelene kemije i očuvanja okoliša kontrolom kemijskih pretvorbi bavio se posebice pronalaskom tehnoloških rješenja koja utječu na povećanje učinkovitosti procesa i smanjenjem ekološkog utjecaja, s fokusom na kontinuirane procese i uporabu mikroreaktora. Autor je šest patenata, poput patenta za farmaceutski prihvatljive soli i hidrate risedronske kiseline (2007).

Matković, Prosper (Prošper) (Hvar, 22. V. 1945), kemijski inženjer, stručnjak za istraživanje atomske strukture i mikrostrukture metala.

Diplomirao je 1971. na Kemijskom odjelu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1977. disertacijom Strukturuntersuchungen messingartiger Legierungen in den Systemen T¹⁰B_N^4…6 (Strukturna istraživanja mesingu srodnih legura u sustavima T¹⁰B_N^4…6) na Sveučilištu u Stuttgartu. Od 1978. radio je u Institutu za metalurgiju u Sisku, a od 1979. na → Metalurškome fakultetu u Sisku, od 2000. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Fizikalna metalurgija I i II, Materijali u metalurgiji, Rendgenska strukturna analiza metala i dr. Bio je predstojnik Zavoda za fizičku metalurgiju (1999–2001), prodekan za znanost (1985–87) i nastavu (2001–05) te dekan (2005–09) Fakulteta. Umirovljen je 2014. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa usmjereno je na istraživanje atomske strukture i mikrostrukture metala s pomoću rendgenske difrakcije, mikroskopije i drugih metoda te na dobivanje i ispitivanje mikrostrukturnih, mehaničkih i korozijskih značajki biomedicinskih slitina. Suautor je skripta Fizikalna metalurgija I (2009) i suradnik u Tehničkoj enciklopediji LZ-a (1997).

Matasović, Danko (Čakovec, 6. VII. 1937), prehrambeno-tehnološki inženjer, promicatelj domaće znanosti o prehrani i prehrambenoj tehnologiji.

Diplomirao je 1961. na Prehrambeno-tehnološkome odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF), a doktorirao 1968. tezom Prilog poznavanju strukture i kondenzacije izoliranog alkalnog lignina bjelogorice (mentor → M. Laćan). Bio je asistent u Istraživačkom institutu → Plive (od 1961) i u Institutu za organsku kemiju i biokemiju (1962–65) te profesor organske kemije i procesa u organskoj kemijskoj industriji na Višoj kemijskoj školi (od 1965) u Zagrebu. U prehrambenoj industriji → Franck radio je kao rukovoditelj odjela razvoja i kontrole (od 1969), na poslovima istraživanja i razvoja (od 1989) i kao rukovoditelj službe tehnologije i razvoja (od 1996. do umirovljenja 1999). U SOUR-u Cibona u Zagrebu djelovao je kao pomoćnik predsjednika (od 1976), vršitelj dužnosti predsjednika (od 1983) i član Poslovodnog odbora (do 1989). U Prehrambeno-tehnološkom institutu u Zagrebu (od 1985. Zavod za poznavanje i kontrolu namirnica PBF-a) bio je znanstveni suradnik (od 1966) i znanstveni savjetnik (od 1976), a na Tehnološkome fakultetu znanstveni savjetnik (od 1979). Većinu djelovanja posvetio je promicanju domaće znanosti o prehrani, prehrambenoj tehnologiji i zakonskoj regulativi u gospodarstvu i trgovini. Napisao je nekoliko knjiga i udžbenika za strukovne škole (Mali vodič kroz razumnu prehranu, 1989; Hrana, prehrana i zdravlje, 1992; Poznavanje prehrambene robe, 1993–2003), te tristotinjak znanstvenih, znanstveno-popularnih i stručnih radova. Bio je redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (1994–2017). Suosnivač je Hrvatske udruge za zaštitu potrošača (1997). Dobitnik je Nagrade »Fran Tućan« za popularizaciju biotehničkih znanosti (1990).

Marošević, Grozdan (Zagreb, 23. IX. 1930 – Zagreb, 27. XII. 2001), strojarski inženjer, stručnjak za grafičku tehnologiju.

Diplomirao je 1957. na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1989. disertacijom Mehanizam dotrajavanja oštrica kružnih noževa za rezanje papira (mentor → R. Zgaga; sv. 1). Nakon diplome radio je u gospodarstvu, a od 1969. na Višoj grafičkoj školi (→ Grafički fakultet) u Zagrebu, od 1990. do umirovljenja 2000. kao izvanredni profesor. Bio je dekan (1979–82) te pročelnik Katedre za grafičke strojeve (1969–2000). Glavno područje njegova znanstvenog i stručnog rada je grafička tehnologija, osobito tribološka istraživanja te održavanje grafičkih strojeva. Autor je knjižice Ako vam stane auto (suautor D. Rovčanić, 1964), te skripta Programski zadaci iz tiskarskih strojeva (1974), Zbirka zadataka iz tehničke mehanike (1974), Tiskarski strojevi (1975), Programski zadaci iz grafičkih strojeva (1981), Održavanje grafičkih strojeva (1984), Principi rada tiskarskih strojeva (1989). Jedan je od pokretača časopisa → Acta Graphica kojemu je bio glavni urednik (1989–2000), kao i časopisu → Ambalaža (2000–01). Bio je član emeritus HATZ-a od 2000.

Maljković, Darko (Osijek, 12. VII. 1935 – Zagreb, 10. IV. 2003), kemijski inženjer, stručnjak za ekstrakciju metala otapalima.

Diplomirao je 1960. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1976. disertacijom Ekstrakcija željeza (III) i zlata (III) s izopropilnim eterom na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Na odjelima zagrebačkoga Tehnološkoga fakulteta u Sisku (od 1979. → Metalurški fakultet) bio je zaposlen od 1960., kao redoviti profesor od 1981. Bio je predstojnik više zavoda te dekan Fakulteta (1986–90). Predavao je kolegije Analitička kemija, Zaštita okoliša, Informatika, Hidrometalurgija i dr.

Znanstveno i stručno bavio se postupcima separacije, a posebno ekstrakcije metala s pomoću otapala te kontrolom industrijskih procesa i proizvoda. Bavio se i popularizacijom tehnike i tehničkih znanosti te leksikografijom. Autor je skripta Osnove kemijskih i instrumentalnih ispitivanja materijala (1969), Instrumentalna analiza (1970) i Automatska analiza (1974). Napisao je više članaka Tehničke enciklopedije, bio je urednik za kemiju, kemijsko inženjerstvo i metalurgiju u Hrvatskoj enciklopediji i Tehničkom leksikonu LZ-a te urednik za tehničke znanosti u Hrvatskom leksikonu. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske akademije tehničkih znanosti 1993 (od 1997. → Akademija tehničkih znanosti Hrvatske; sv. 4), koje je bio potpredsjednik te 1994. urednik glasila Tehničke znanosti. Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« 2000.

Magdalenić, Antun (Belica kraj Čakovca, 7. I. 1928 – Zagreb, 1. VIII. 1994), geološki inženjer, stručnjak za inženjersku geologiju i hidrogeologiju.

Diplomirao je 1954. na Rudarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1957. Rudarski odsjek Tehnološkoga fakulteta, od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je doktorirao 1970. disertacijom Hidrogeologija sliva Cetine. Radio je u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (1954–60), a od 1960. na matičnome fakultetu, od 1976. u zvanju redovitoga profesora. Uspostavio je i vodio kolegije Hidrogeologija i Inženjerska geologija. Bio je predstojnik Zavoda za inženjersku geologiju, hidrogeologiju i geologiju nafte i plina (1983−85; danas Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo). Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu te na Višoj geotehničkoj školi u Varaždinu.

Znanstveno i stručno bavio se unapređenjem i razradbom metoda istraživanja radi dobivanja inženjersko-geoloških podloga za hidroenergetske objekte, izgradnju prometnica i tunela, saniranje klizišta, seizmičku mikrorajonizaciju i dr., izradbom hidrogeoloških karata za vodoopskrbu, izgradnju akumulacija i melioracijske zahvate u krškim terenima. Od 1977. bio je član suradnik i predsjednik Odbora za krš u Razredu za prirodne znanosti HAZU. Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1993).

Lazić, Svetislav (Zagreb, 15. V. 1905 − Zagreb, 4. II. 1984), rudarski inženjer, stručnjak za pridobivanje nafte i plina te utemeljitelj studija naftnoga rudarstva u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1928. na Rudarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Ljubljani. Od 1929. radio je u Državnim ugljenokopima u Vrdniku i Kreki, a 1930-ih kao tehnički referent te savjetnik za bušenje u Ministarstvu šuma i ruda u Beogradu. Nakon 1945. bio je glavni inženjer Jugoslavenskoga kombinata za naftu i plin u Zagrebu te organizator obnove istraživanja nafte u Jugoslaviji i Albaniji. Prestankom djelovanja Kombinata postavljen je za glavnoga inženjera Generalne direkcije za naftu Ministarstva industrije i rudarstva FNRJ u Beogradu. Godine 1949. zaposlio se kao docent na Rudarskom odsjeku zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta (→ Rudarsko-geološko-naftni fakultet), gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1957. Na Fakultetu je osnovao Zavod za bušenje na veliku dubinu i pridobivanje nafte i plina 1949. te Odjel za bušenje i pridobivanje nafte i plina 1962. Predavao je kolegije Rudarstvo, Bušenje na veliku dubinu i Pridobivanje nafte i plina. Predavao je i na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu. Umirovljen je 1974.

Postavio je temelje naftne struke u Hrvatskoj, proučavanju naftnoga rudarstva i iskorištavanju ugljikovodika te prenio najsuvremenija tehnološka znanja iz inozemstva. Uspostavio je sustavnu nastavnu i istraživačku djelatnost te omogućio razvoj studija naftnoga rudarstva na matičnome fakultetu. Posebno se ističe njegova publicistička djelatnost. Autor je djela O postanku nafte (1949), Problemi bušenja na naftu (1950), priručnika Hidraulika primijenjena na svakidašnje pojave pri rotary-bušenju (1958), udžbenika Pridobivanje nafte i plina (1963) i rječnika Englesko-hrvatsko-srpski naftni rječnik (1976−78), te prijevoda s ruskoga više stručnih izdanja. Autor je makropedijskoga članka bušenje na veliku dubinu Tehničke enciklopedije (1966) LZ-a.

Lazić, Ladislav (Vetovo, 3. IV. 1953), strojarski inženjer, stručnjak za energetske i toplinske procese u metalurgiji.

Diplomirao je 1976. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a doktorirao 1991. disertacijom Prilog modeliranju i optimalizaciji procesa zagrijavanja materijala u zagrijevnim pećima valjaoničke proizvodnje (mentor → J. Črnko) na Metalurškome fakultetu u Sisku. Radio je u → Željezari Sisak (1976−79) i Vodoprivredi Hrvatske – Hidroput Sisak (1979−81). Na Metalurškome fakultetu u Sisku zaposlen je od 1981., u zvanju redovitoga profesora od 2007. Predaje niz kolegija: Tehnička termodinamika, Prijenos topline i mase, Energetska postrojenja, Industrijske peći, Gospodarenje energijom, Numeričko modeliranje metalurških procesa i dr. Bio je predstojnik Zavoda za mehaničku metalurgiju (2001−03; 2009−13) te prodekan (1994−96; 2003−07) Fakulteta. Znanstveno i stručno bavi se energetikom i toplinskim procesima u metalurgiji, a posebno povećanjem energetske učinkovitosti i smanjenjem emisija onečišćujućih tvari. Napisao je udžbenik Numeričke metode u toplinskoj analizi (2007) i skripta Elementi strojeva (2001).

mlinski proizvodi, proizvodi dobiveni postupcima naizmjeničnog usitnjavanja i razvrstavanja odn. mljevenja očišćenih, oljuštenih i pripremljenih zrna žitarica (pšenica, kukuruz, heljda, ječam, zob, raž, proso, riža) i drugih biljnih zrnatih kultura (suncokret, slanutak, soja).

Mlinski se proizvodi u RH razvrstavaju prema podrijetlu, vrsti žitarice iz koje su proizvedeni, veličini čestica (brašna, krupice i prekrupe) i sadržaju mineralnih tvari. Svi mlinski proizvodi po boji, mirisu i okusu moraju odgovarati vrsti žitarice iz koje su proizvedeni i ne smiju sadržavati više vode i nečistoća biljnog i mineralnog podrijetla od maksimalno zakonskim propisima dopuštenih količina. Kriteriji zdravstvene ispravnosti mlinskih proizvoda (udio kontaminanata, pesticida i teških metala, mikrobiološka ispravnost) kao i uporaba aditiva i enzima u mlinskim proizvodima isti su za sve članice EU-a, dok je njihova klasifikacija po sastavu i fizikalnim svojstvima specifična za svaku zemlju članicu.

Mlinski proizvodi od pšenice proizvode se mljevenjem različitih vrsta pšenice: krušne pšenice, tvrde pšenice (durum), pira (krupnika), khorasana. Višekratnim mljevenjem oljuštenih zrna pšenice i izdvajanjem usplođa (mekinje ili posije) i klica, dobiva se pšenično brašno od necjelovitog zrna koje se uglavnom sastoji od endosperma. Ta se brašna razlikuju prema veličini čestica (glatka i oštra ili krupičasta) i količini pepela nastalog spaljivanjem brašna (pšenično bijelo tip 450 i tip 550; pšenično polubijelo tip 700 i tip 850; pšenično crno tip 1100 i tip 1600). Pšenično brašno od cjelovitog zrna proizvodi se mljevenjem očišćenih i oljuštenih cjelovitih zrna pšenice. Pšenična krupica dobiva se mljevenjem endosperma pšenice, pri čemu najviše 20% ukupne mase čestica može imati veličinu manju od 200 µm (pšenična krupica tip 400). Brašno durum pšenice dobiva se kao sekundarni proizvod mljevenja te vrste pšenice do krupice. Pšenična prekrupa dobiva se krupljenjem (usitnjavanjem na žljebljenim valjcima i razvrstavanjem na planskim sitima) endosperma pšenice kojemu su uklonjene čestice manje od 1000 µm, a pšenična prekrupa od cjelovitog zrna dobiva se krupljenjem očišćenih i oljuštenih cjelovitih zrna pšenice. Nusproizvodi procesa mljevenja pšenice su pšenične posije i klice koje se rabe kao stočna hrana ili se naknadnim toplinskim postupcima stabiliziraju i stavljaju na tržište kao klice i posije za prehranu ljudi. Svi mlinski proizvodi od pšenice koji se stavljaju na tržište moraju imati manje dopuštenoga sadržaja slobodnih masnih kiselina od maksimalno propisanoga (stupanj kiselosti; indikator kvarenja mlinskih proizvoda).

Mlinski proizvodi od raži proizvode se mljevenjem endosperma raži, nakon izdvajanja usplođa i klice. Ražena brašna razvrstavaju se prema udjelu pepela na tip 750, tip 950 i tip 1250. Ražena prekrupa proizvodi se krupljenjem endosperma raži kojemu je izdvojena klica i kojemu su uklonjene čestice manje od 700 µm. Raženi mlinski proizvodi od cjelovitog zrna (brašno i prekrupa) proizvode se mljevenjem očišćenih i oljuštenih cjelovitih zrna raži. Za sve mlinske proizvode od raži koji se stavljaju na tržište propisan je maksimalno dopušten stupanj kiselosti. Mlinski proizvodi od kukuruza (brašno, krupica i prekrupa) proizvode se suhim mljevenjem endosperma kukuruza, nakon izdvajanja usplođa i klice kukuruza. Kukuruzno brašno od cjelovitog zrna proizvodi se mljevenjem očišćenih oljuštenih cjelovitih zrna kukuruza. Kukuruzna brašna moraju sadržavati do 3% masti, a krupica i prekrupa do 2% masti, te imati stupanj kiselosti u skladu s važećim nacionalnim propisima. Mlinski proizvodi od heljde su heljdino brašno, krupica i prekrupa, a dobivaju se mljevenjem endosperma zrna heljde. Heljdini mlinski proizvodi od cjelovitog zrna proizvode se mljevenjem očišćenih i oljuštenih cjelovitih zrna heljde. Ostali mlinski proizvodi dobivaju se mljevenjem drugih očišćenih i oljuštenih žitarica (ječmeno brašno, zobeno brašno, proseno brašno, rižino brašno, brašno sirka).

Posebna kategorija mlinskih proizvoda iz žitarica su namjenska brašna i krupice kojih je sastav prilagođen zahtjevima krajnjega proizvoda za proizvodnju kojega su namijenjeni, ali odgovaraju i prihvaćenim standardima kvalitete mlinskih proizvoda. U tu se kategoriju ubrajaju instant mlinski proizvodi koji se proizvode posebnim postupcima naknadne toplinske i mehaničke obradbe. Tim se postupcima mijenjaju njihova fizikalna svojstva pa je kraće vrijeme njihove pripreme u neposrednoj potrošnji, a mogu se rabiti i u daljnjoj proizvodnji. Mlinski proizvodi mogu se stavljati na tržište i kao osnovni sastojak gotovih mješavina namijenjenih proizvodnji kruha, peciva i drugih pekarskih proizvoda, tijesta, proizvoda od tijesta i finih pekarskih proizvoda (→ pekarski proizvodi).

Proizvodnja mlinskih proizvoda u Hrvatskoj

Mlinska je proizvodnja među najstarijima u svijetu. Prvo mlinarstvo bilo je vrlo primitivno, a podrazumijevalo je uglavnom ručno mljevenje žitarica s pomoću dva kamena. Ljudsku je radnu snagu tijekom vremena zamijenila životinjska, potom vjetar, voda i para. Mlinovi vodenice dugo su vremena zadovoljavali potrebe uglavnom lokalnoga stanovništva, a razvoj mlinarske industrije u Hrvatskoj započeo je tek u prvim desetljećima XIX. st. kada su pojedini veleposjednici osnovali prve velike žitne mlinove na vodeni pogon. Na vlastelinstvu vukovarskoga grofa Eltza (selo Korođ) izgrađen je 1846. prvi paromlin od 6 KS (4,47 kW). U parnim su se mlinovima za mljevenje žitarica počeli rabiti valjci umjesto kamenja. Koncentriranom izgradnjom mlinova na vodeni i parni pogon razvila su se prva veća mlinska središta u Rijeci i Karlovcu. U Rijeci je uz tok Rječine, u Lukežima, Valićima, Trnovici, Drastinu, Grohovu, Podbadnju, Zidancu i Žaklju radilo 27 mlinova na vodeni pogon. Mlin u Žaklju (1841–94) imao je 18 mlinskih kamenova s turbinama snage 300 KS (223,71 kW), zapošljavao je 150–300 radnika, a godišnje je prerađivao oko 20 000 t žita koje je izvozio u Europu, Brazil i Indiju te na Sredozemlje. Rijeka je imala i dva paromlina, veći koji je godišnje prerađivao 12 000 t žita, i manji koji je bio sastavni dio tvornice tjestenine u Ponsalu (osnovana 1845) i prerađivao 3000 t žita na godinu). U Karlovcu je na Korani 1849. osnovan Prvi hrvatski mlin na čigre, tj. lopatice turbine (godišnje je proizvodio oko 10 000 t brašna). U drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. osnovani su gradski paromlini u Varaždinu (1860., grof Drašković), Zagrebu (Zagrebački paromlin, 1862; godišnje je proizvodio oko 10 000 t brašna, a zapošljavao je tridesetak radnika), Nuštru (1864., grof Khuen), Osijeku (Prvi osječki mlin na valjke, 1879; parni mlin Dragutina Engelhardta, 1880; Union paromlinsko dioničarsko društvo, 1891), Virovitici (1864., knez Schaumburg-Lippe), Valpovu (grof Prandau), Koprivnici (Koprivnički paromlin, 1901), Đakovu (Đakovački mlin na valjke, 1895), Čakovcu (Čakovečki paromlin i munjara, 1893., danas → Čakovečki mlinovi), Dardi (Baranjski paromlin, 1903), Bjelovaru (Sjedinjeni paromlini, 1898), Slavonskom Brodu (Prva brodska pivovara, tvornica leda i mlin na valjke David Dombović i sinovi, 1898), Đurđevcu (paromlin Podravina, 1899), Križevcima (Prvi križevački paromlin i paropila Hinko Švarc i sinovi, 1903; danas → Mlinar) i dr. Mlinovi su u to doba prerađivali uglavnom domaću i banatsku pšenicu. Poplave na Rječini tijekom XIX. st. uništile su velik dio tamošnjih vodenih mlinova, a propadanje feudalnoga sustava i urbanizacija bili su dodatni razlozi zamiranja riječkoga mlinarstva.



















Popis mlinova proveden 1906. pokazao je da je Hrvatska imala ukupno 3422 mlina, od toga 3165 mlinova na vodeni pogon, 148 na parni, 68 na motorni i 41 na konjski pogon. Nakon I. svj. rata, radi ostvarivanja veće konkurentnosti na tržištu, u Zagrebu su osnovana dva mlinarska udruženja – Narodna mlinska i gospodarstvena industrija d. d. (Zagrebački parni mlin, Prvi hrvatski mlin na čigre, Prvi osječki mlin na valjke i Baranjski paromlin) i Koncern sjedinjenih industrijalnih poduzeća d. d. (okupljao je šest podravskih mlinova). Neposredno prije II. svj. rata Hrvatska je imala dva velika trgovačka mlina (Zagrebački paro-umjetni mlin i Prvi osječki mlin na valjke), dva trgovačko-ušurna mlina (Čakovečki paromlin i Roza paromlin iz Vrpolja) i oko 90 industrijskih mlinova, prosječnoga dnevnog kapaciteta 10–20 t.

Tijekom rata je dio mlinskih pogona stradao, pa je 1945. u pogon pušteno tek njih 48 (starih u prosjeku 30 godina). Iste godine osnovano je i Državno opskrbno poduzeće koje je reguliralo nabavu hrane (žitarica) i njezinu distribuciju. U Stupniku je 1947. osnovana Tvornica mlinskih strojeva (→ Ventilator; sv. 1) koja je proizvodila mlinske strojeve i cjelokupnu opremu za silose. Do 1960. mlinski su pogoni uglavnom obnovljeni i modernizirani te nacionalizirani i spojeni u veća žitarsko-mlinska poduzeća. Reforma provedena 1963–65. omogućila je združivanje 17 žitno-mlinskih poduzeća s poduzećima prehrambene industrije, poljoprivrednim dobrima i zemljoradničkim zadrugama i stvaranje velikih kombinata. Tijekom 1970-ih i 1980-ih žitno-mlinske organizacije i kombinati reorganizirali su svoj rad u neki od oblika samoupravnih sporazuma (RO, SOUR, OUR, OOUR), a od 1989. svi su se ponovno reorganizirali u društvena, mješovita i dioničarska poduzeća. Nakon Domovinskoga rata mlinarska industrijska postrojenja su ponovno modernizirana. Godine 2004. u Hrvatskoj je djelovalo ukupno 46 mlinova, od kojih je samo pet bilo opremljeno suvremenom tehnologijom za preradbu. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku 2017. proizvedeno je 291 613 t brašna od pšenice ili suražice i 2440 t brašna od ostalih žitarica, 3465 t mješavina brašna za razne pekarske proizvode, 34 592 t prekrupe i krupice, 2086 t prerađenih žitarica (pahuljice) i 4 t klica žitarica.



















Mljevenje, skladištenje i tehnologija preradbe žitarica danas se u RH izučavaju u sklopu različitih kolegija na → Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu, → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek, → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu i → Sveučilištu Sjever.

tkanina, plošna tekstilija koja se dobiva tkanjem, tj. isprepletanjem dvaju sustava niti pod pravim kutom i po pravilima tkalačkoga veza, osiguravajući time gustu i čvrstu plošnu strukturu.







Uzdužni sustav niti naziva se osnova, poprečni potka, a temeljni vezovi pri njihovu isprepletanju su platneni, keperni i atlasni vez. Oni određuju broj veznih točaka u tkanini te znatno utječu na njezina svojstva, poglavito mehanička, a određuju i njezin izgled (→ tekstilno-mehanička tehnologija). Odlike i svojstva tkanine ovise i o mnogim drugim čimbenicima: vrsti i finoći vlakana u → pređi za osnovu i potku, vrsti i značajkama pređe, tehnici tkanja (listovno, žakardno), gustoći niti, plošnoj i obujamskoj masi tkanine, morfologiji i značajkama površine (teksturi) i dr. Gornja strana tkanine naziva se lice, a donja naličje; lice tkanine može biti glatke ili vlasaste teksture. Netom istkana tkanina naziva se sirova tkanina; neugledna je izgleda, a svoja karakteristična estetska i uporabna svojstva dobiva tek nakon mnogih fizikalnih, kemijskih i mehaničkih procesa obradbe i oplemenjivanja (→ tekstilno-kemijska tehnologija).







Vrste tkanina

Zbog iznimno velike raznovrsnosti, po sirovinskom sastavu i vrsti pređa, vezu, tehnici tkanja, teksturi površine, dimenzijskim značajkama, primijenjenim procesima doradbe i oplemenjivanja, bojenja i tiska, tkanine se mogu razvrstati u više skupina. Za pojedine vrste tkanina uvriježili su se karakteristični trgovački nazivi kao što su batist, brokat, buret, kanafas, popelin, taft, gabarden, flanel, markizet i dr. Njima su jasno definirane specifične značajke tkanine te se pod tim nazivima opisuju u stručnoj literaturi.

Prema sirovinskom sastavu i duljini vlakana u pređi tkanine za široku tekstilnu namjenu se najčešće svrstavaju u skupine pamučnih, lanenih, svilenih i vunenih tkanina.

Skupina pamučnih tkanina obuhvaća tkanine izrađene od pamučnih pređa, ali i od predenih pređa od mješavine pamuka i vlasastih umjetnih vlakana pamučnoga tipa. Najpoznatije su vrste: žutica, džepovina i molino (sirova platna); šifon, cic, kreton, oksford, zefir (jednobojna ili tiskana platna); batist, muslin, organdi (fine i prozračne tkanine); barhent, flanel, pliš, baršun (vlasaste površine); frotir (razrezane ili nerazrezane petlje na površini); popelin, damast, gradl (u kombinaciji platnenoga, kepernog ili atlasnog veza); denim (tkanina za džins odjeću), samt i kord-samt (tkanine za hlače), inlet (tkanina nepropusna za perje) i dr.













Vunene tkanine izrađuju se od češljane i grebenane vunene pređe i/ili pređe od mješavine vune i drugih prirodnih i umjetnih vlasastih vlakana vunenoga tipa. Vunene se tkanine u platnenom vezu općenito nazivaju suknom (povijesni nazivi sklavina, aba, čoja). Tkanine od češljane pređe lagane su i relativno fine, glatke površine. U njih spadaju lister (visoki sjaj, platneni vez), žoržet (nemirna zrnata površina, krep pređa), gabarden (srednje finoće, strmi keperni vez), fresko (prozračna tkanina, platneni vez). Grublje tkanine od grebenane pređe su tvid (karakterističan sitno uzorkovani dezen dobiven kombiniranjem obojene i neobojene pređe), krombi (gruba tkanina rebrasto strukturirane površine oblika riblje kosti), cibelin (dlakava površina s karakterističnim sjajem upredenoga mohera), loden (vrlo gusta i nepromočiva tkanina, za lovačka odijela), velur i flanel (tkanine mekane, dlakave površine).

Svilene tkanine izrađuju se od svilene filamentne i predene pređe. Tkanine od filamentne pređe visokoga su sjaja (saten, atlas) ili zagasita (taft), nemirne ili reljefne površine (krepdešin, šantung). Brokat je skupocjena, sjajna i teška tkanina živopisnih šara. Buret, floret i šap su nazivi za svilene tkanine izvorne bež boje, nemirne zrnate površine, tkane od predene pređe od kratkih vlakana (ostatci na krajevima čahure pri odmatanju svilene niti).

Tkanine od → umjetnih vlakana primjenjuju se u različitim područjima djelatnosti, primjerice u medicini, prometu, poljoprivredi, ribarstvu, građevinarstvu, arhitekturi, sportu, kao i pri zaštiti u pogibeljnim radnim uvjetima i istraživačkim pothvatima. Tkanine za takve namjene objedinjene su pojmom → tehnički tekstil.









Izradba tkanine jedno je od najstarijih čovjekovih umijeća. Već od neolitika tkalo se na uspravnome tkalačkome stanu s utezima. U doba Rimljana rabio se tkalački stan s uspravnom osnovom, ali bez utega i znatno unaprijeđen. Od kraja ranoga srednjega vijeka tkanine su se izrađivale ručno na horizontalnome tkalačkome stanu, koji je ostvario nove i široke mogućnosti tvorbe tkanina, a u → tekstilnom rukotvorstvu zadržao se do današnjih dana. Za daljnji je razvoj tkalaštva bio važan pronalazak mehaničkoga stroja (Edmund Cartwright, 1784) te žakardnoga stroja (Joseph Marie Jacquard, 1805), koji je sustavom bušenih kartica omogućio tvorbu živopisnih dezena i šara zaobljenih kontura. Za električni pogon tkalačkih strojeva zaslužan je Werner Siemens (1879), što je omogućilo razvoj automatizacije i inteligentnog vođenja procesa izradbe tkanina u suvremenom tkalaštvu.







Izradba tkanina u Hrvatskoj

Tehnika izradbe tkanina na području Hrvatske slijedi tijekove karakteristične za uže i šire geografsko okruženje. Rukotvorski način izradbe karakterističan je i dominantan od neolitika do početka XX. st. Najranije poznate manufakture vunenih tkanina djelovale su u Dubrovačkoj Republici u XV. i XVI. st. Prvu je osnovao Petar Pantela 1419., nakon čega je slijedio intenzivan razvoj proizvodnje grubih tkanina (sukno, aba, čoja), ali i vrlo kvalitetnih (garbo, sopramani i San Martini). Potonje su se tkanine izrađivale od uvozne vune te su čak nosile i posebne oznake kvalitete, a dubrovački su ih trgovci prodavali širom Sredozemlja, ozbiljno konkurirajući Mlečanima.

Na ostalom području Hrvatske manufakturne radionice tkanina javile su se tek sredinom XVIII. st. Proizvodila su se sukna i platna, u manjoj mjeri i svilene tkanine. Teodor Batthyány osnovao je 1768. u Ozlju veliku manufakturu platna od lana i kudjelje. Od 1766. do 1781. radila je i platnara u Bakru u kojoj se izrađivalo platno za jedra, a u radionici zagrebačkoga trgovca Josipa Tömera proizvodilo se voštano platno. U blizini Trakošćana manufakturu sukna osnovao je 1770. grof Drašković, a u Zagrebu 1791. Franjo Kušević. U to je doba bilo veoma razvijeno i svilarstvo. Iako je uglavnom bilo orijentirano na uzgoj dudova svilca i proizvodnju svilene pređe, u spisima tkalačkoga ceha oko 1750. spominju se i manufakture svilenih tkanina u Varaždinu.

Industrijska proizvodnja tkanina u Hrvatskoj započela je u drugoj polovici XIX. st., ali snažniji razvoj slijedio je nakon I. svj. rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije. Po proizvodnji raznovrsnih pamučnih tkanina za razne namjene poznata je → Pamučna industrija Duga Resa, osnovana 1884., svojedobno najveća tvornica tkanina u Hrvatskoj. Imala je cjelovitu i složenu proizvodnju – od pripreme pređe, tkanja do oplemenjivanja i završnih obradba tkanina, a prestala je djelovati 2015. Drugi veliki proizvođač tkanina od pamuka bila je Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam), osnovana 1924. u Zagrebu (od 1964. bila je dio Tekstilnoga kombinata Zagreb, a današnji ostatak toga tekstilnoga giganta je → Tvornica tekstila Trgovišće). Proizvodio se široki asortiman tkanina za razne namjene među kojima su bile i raritetne vrste poput inleta, žutice, knjigoveškoga platna, a tvornica je bila osobito poznata po kvalitetnim damastnim tkaninama i popelinima. Pamučne tkanine za razne namjene izrađuju se u poduzeću → Čateks, osnovanom 1874. u Čakovcu, koje je isprva pružalo usluge bojenja platna, a djelovalo je pod nazivom S. Neumann nasljednici. Suvremena proizvodnja ističe se asortimanom tkanina za vojne odore i u medicinske svrhe, te tkaninama za široku uporabu u kućanstvu. Pamučne denim i kord-samt tkanine u drugoj polovici XX. st. proizvodila je zagrebačka tvornica Pobjeda, a lanene → LIO – Lanena industrija Osijek, osnovana 1901.













Hrvatsku tekstilnu baštinu čine i kvalitetne vunene tkanine, tradicija izradbe kojih seže u doba Dubrovačke Republike. U industrijsko doba najpoznatiji proizvođač vunenih tkanina od češljanih i grebenanih pređa vunenoga tipa bio je → Varteks iz Varaždina, osnovan 1918. pod nazivom Tekstilna industrija Varaždin (Tivar). U početku su to bile relativno grube tkanine za vojne kabanice (čoja i šojak) te srednje teška sukna za odijela, a u svojim najboljim godinama Varteks je dosegnuo asortiman visokokvalitetnih tkanina i za poznate svjetske brendove. Potkraj 1990-ih poduzeće je upalo u teškoće, postupno je zatvorilo pogone, a 2012. prestala je proizvodnja tkanina. Vunene tkanine u drugoj polovici XX. st. proizvodile su i zagrebačka tvornica Zora te karlovačka tvornica Vunateks. Na području Hrvatskoga zagorja vunene tkanine proizvodile su se u → Zagorskoj industriji vunenih tkanina, osnovanoj 1936. u Zaboku pod nazivom Tekstilna industrija Milan Prpić, i → Krateksu, osnovanom 1925. u Krapini pod nazivom Krapinska tekstilna industrija. Obje su prestale proizvoditi tkanine sredinom 1990-ih.













Značajnija industrijska proizvodnja svilenih tkanina od prirodne svile i celuloznih filamentnih vlakana u Hrvatskoj započela je početkom XX. st. Varaždinska industrija svile osnovana je 1929., Prva jugoslavenska tkaonica svilene robe u Osijeku (Svilana Osijek) 1930., a Zagrebačka industrija svile 1934. Pojavom umjetnih filamentnih vlakana (viskozna, acetatna, PES, PA) svila je postupno zamijenjena novim vlaknima te su se počele proizvoditi raznovrsne tkanine svilenoga tipa (Varaždinska industrija svile proizvodila je tkanine za kišobrane i suncobrane, Zagrebačka industrija svile tkanine za padobrane i dr.). Na prelasku u novo tisućljeće sve tri svilane prestale su raditi završetkom stečajnih postupaka.







U najboljim razvojnim godinama hrvatske → tekstilne industrije proizvodnja tkanina bila je na visokoj tehnološkoj i stručnoj razini, kako u procesima tkanja tako i u procesima bojenja, tiska, doradbe i oplemenjivanja tkanina. Godine 2020. po svojoj količini proizvodnja je skromna, a sve se više usmjerava prema tkaninama za namjene u području tehničkoga i medicinskoga tekstila te vojnih potreba.













