kovanje, prostorno oblikovanje metala deformiranjem u toplom (užarenom), polutoplom ili hladnom stanju. Kuje se ručno, udarcima čekića na nakovnju, ili strojno, udarcima malja. Prema obliku tlačnih ploha alata razlikuje se slobodno kovanje, ugl. s ravnim tlačnim plohama, i kovanje u tzv. ukovnju (kalup, matrica), tj. dvodijelnom alatu kojemu su plohe prostorno oblikovane prema obliku proizvoda. Pri slobodnom kovanju materijal se slobodno širi i izdužuje horizontalno, pa proizvod (otkivak) nema točne izmjere ni sasvim ravne plohe. Takvo je npr. ručno kovanje (sabijanje, iskivanje, raskivanje, kovačko probijanje i savijanje) te strojno kovanje na batovima i na vretenastim, mehaničkim i hidrauličnim prešama radi poboljšanja strukturnih i mehaničkih svojstava materijala (prokivanje). Kovanjem u ukovnju izradak se oblikuje postupno, višekratnim kovanjem u sve dubljoj udubini (gravuri) namjenski izrađenog ukovnja, čime mu se oblik postupno približava konačnomu. U tu skupinu pripadaju kovanje batovima, prešama (koljenaste, ekscentarske, tarne, hidraulične preše), specijalnim kovačkim strojevima, horizontalnim kovačkim strojevima te kovačkim valjcima. Kako ukovanj svojim stranicama ograničava širenje materijala, dobiva se otkivak ravnih ploha i točnih izmjera, pa ga nije potrebno dodatno obrađivati. Tim se načinom serijski proizvode npr. ključevi za odvrtanje matica, ojnice ili stapajice klipnih strojeva.

Tehnologija kovanja najstariji je postupak obradbe metala deformiranjem. Tradicionalno se za kovanje rabe čekić i nakovanj, a uvođenjem vodne snage za proizvodnju i obradbu željeza u XII. st. počela je uporaba velikih čekića koji su eksponencijalno povećali količinu obrađivanoga željeza i veličinu obradaka. Kovačnice su se do danas razvile u središta projektiranja procesa, proizvodnje opreme, alata, sirovina i proizvoda koja prate zahtjeve moderne industrije.

Povijest kovanja na području Hrvatske

Na području današnje Hrvatske mnogobrojni arheološki nalazi svjedoče o početcima korištenja kovanih predmeta još u bakrenom dobu. Kovanje je često bilo postupak kojemu je prethodilo lijevanje (→ ljevarstvo). Poznata su nalazišta lasinjske, badenske, kostolačke i vučedolske kulture.

Kovačnice i obrti

Pojavom metala kao materijala za izradbu oružja i oruđa, na području Hrvatske su potrebe stanovništva za metalnom robom, uz trgovinsku razmjenu, namirivali kovači. Kovao se i novac, a prvi su ga u IV. st. pr. Kr. kovali grčki gradovi u Dalmaciji: Pharos (Stari Grad) i Issa (Vis). U Siscii (Sisak) je u drugoj polovici III. st. bila osnovana jedna od najvažnijih rimskih kovnica novca koja je djelovala 125 godina.









Najstarija kovnica hrvatskoga banskog denara nalazila se u Pakracu, a dokumentirana je 1256., iako se spominje kako se novac počeo kovati još 1238. Prije početka željezne industrije u Hrvatskoj, pojedini obrtnici izrađivali su željezne predmete. Najtraženije zanimanje bilo je upravo kovačko, te su kovači zajedno s drugim obrtnicima koji se bave preradbom metala (kotlari, limari, nožari, bravari, ostrugari, sabljari) osnivali cehove. U Zagrebu je ceh osnovan 1521., u Karlovcu 1693., u Požegi 1743., u Valpovu 1780., u Krapini 1837. Važnost kovačkih cehova, kao najpotrebnijih obrtnika metalske struke, očitovao se i kroz reguliranje cijena usluga kovača gradskih poglavarstva.







Početak industrijske proizvodnje

Osim obrtničkih radionica, početkom novoga vijeka pojavljivali su se i veći pogoni za proizvodnju kovane metalne robe, koji su posjedovali i vlastite izvore mineralnih sirovina. Rudnik u Rudama kraj Samobora prvi se put u zapisima spominje 1528., premda je izvjesno da se bakrena ruda vadila i znatno ranije. Bakar se talio u tamošnjim pećima, 1582. otvorene su i dvije kovačnice, a bakar se izvozio preko Dubovca (danas Karlovac) i luka u Bakru i Rijeci. U XVII. st. došlo je do znatnoga pada proizvodnje, a eksploatacija bakrene rude prestala je 1851. zbog osiromašenja ležišta. Osim u Rudama, u obližnjem Hamoru (danas dio Samobora) bila je bakrarna, tj. pogon za preradbu rude koji se sastojao od talionice i kovačnice (otud ime Hamor, od njemačkoga Hammer: kovački čekić), koja je radila već u XVI. st., a proizvodila je cijenjene bakrene kotlove te sitniju bakrenu i željeznu robu. Hamorska bakrarna smatra se jednim od prvih industrijskih pogona u Hrvatskoj. Prvu tvornicu željezne robe u Hrvatskoj osnovao je 1651. knez Petar Zrinski, poslije hrvatski ban. Posjedujući gotovo cijeli Gorski kotar, započeo je eksploataciju željezne rude u Čabru. Sagradio je visoku peć za taljenje željeza te ljevaonicu, uz koju je podigao i zgrade za kovanje raznih predmeta. Izrađivao je raznovrsne čavle, potkove, željezne obruče, mužare, sjekire, motike, pijuke, vile, predmete za kuhinju, te željezne šipke za kovače i bravare. Osim zgrade za visoku peć, te talionice i ljevaonice, posjedovao je tri zgrade za velika kladiva, dvije za kovanje samih čavala te posebnu zgradu za kovanje druge željezne robe. U tvornici je radilo više stotina radnika, a roba se prodavala u Hrvatskoj te se preko bakarske luke izvozila u inozemstvo. Proizvodnja željezne robe u Čabru napuštena je 1785.







Kovanje kao dio metaloprerađivačke industrije

Razvojem metaloprerađivačke industrije, poglavito početkom XX. st. pa sve do danas, uz zadržavanje malih obrta, kovanje postaje jedan od koraka u proizvodnji. U sastavu mnogih tvornica metaloprerađivačke industrije bile su i kovačnice koje su pridonosile finalizaciji metalnih proizvoda. U razdoblju do II. svj. rata i napose nakon njega, razvijala se industrijska obradba metala diljem Hrvatske, u Belišću, Bjelovaru, Slavonskome Brodu, Čakovcu, Karlovcu, Koprivnici, Kutini, Omišu, Orehovici, Osijeku, Požegi, Sisku, Splitu, Kraljevici, Šibeniku, Trogiru, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zagrebu i dr. Kovanje se provodi u sklopu raznolike djelatnosti obradbe metala, poput proizvodnje i popravaka vagona, lokomotiva i plovila, proizvodnje strojeva, motora, željeznih konstrukcija, te najrazličitijih metalnih proizvoda: turpija, čavala, vijaka, emajlirane robe, lanaca, jedaćega pribora, željeznoga pokućstva, štednjaka, željeznih ograda, vrata i prozora, svjetiljaka, tračnica, blagajni, trezora, vatrogasnih sprava i dr.

Kao jedan od temeljnih postupaka metaloprerađivačke industrije, kovanje je popraćeno proizvodnjom kovačkoga alata. Tvornica → Jugorapid, koju je utemeljio → Antun Faber 1855. proizvodila je alate za kovanje iz tvrdih metala, a danas je djelatna tvornica alata → Tang, osnovana 1946. u Novoj Gradiški kao zanatska radionica za proizvodnju kovanoga poljoprivrednog oruđa, koja uz proizvodnju kovačkoga alata posjeduje i kovačnicu za proizvodnju otkivaka do 30 kg te alatnicu za provođenje drugih postupaka oblikovanja deformiranjem. Industrijska kovnica → IKOM, osnovana 1946. u Zagrebu, proizvodi nakit, značke, oznake, medalje, plakete, dugmad te metalnu galanteriju. Od 1994. optjecajni i prigodni kovani novac proizvodi kovnica Hrvatskoga novčarskog zavoda.

U novije doba kovanje se zasniva na znanstvenim osnovama i visokostručnim kadrovima. Pritom znanstvenu djelatnost, visokoškolsku nastavu i publicističku djelatnost provode stručnjaci iz područja → oblikovanja deformiranjem.

Jelenc, Ignac (Kropje, Slovenija, 1833 − Karlovac, 1913), tvorničar i poduzetnik.

Bio je voditelj poznate karlovačke trgovine željeznom robom. Godine 1876. osnovao je Tvornicu limenih štednjaka, bravarske i željezne robe u Karlovcu. Tvornica je proizvodila limenu robu, peći, umivaonike, okove za prozore, ključanice, željezne ograde, štednjake, bakrene kotliće i pletenu robu od žice. Zapošljavala je 160 radnika, a za pogon strojeva rabila je elektromotor, u to doba velike snage od 96 KS (71 kW). Od 1903. Jelenc je postupno kupovao prostrana prazna zemljišta uz željezničku prugu, gdje je potom izgradio proizvodne hale, pomoćne radionice i skladišta. Upravnu zgradu tvornice, kasnije poznatu karlovačku vilu, izgradio je 1910.

Tvornicu je naslijedio njegov sin Rudolf, a 1921. postala je dioničko društvo s kapitalom od milijun kruna. Uoči velike svjetske krize 1928. nagomilavao se dug, a otplatu, kao i samu tvornicu 1931. preuzeo je norveški koncern Mustad. Poduzeće je nakon 1945. nacionalizirano i poslovalo pod nazivom → ŽE–ČE.

Schwarz, David (Keszthely, Mađarska, 7. XII. 1850 − Beč, 13. I. 1897), izumitelj, idejni tvorac prvoga zračnog broda krute konstrukcije.

Od 1860-ih živio je u Županji, gdje je izučio za trgovca. U Zagreb se doselio u drugoj polovici 1880-ih i bavio se trgovinom drvenom građom, a kraj Našica podignuo je pilanu. Proučavajući tehničku literaturu, došao je do zamisli o upravljivoj aerostatičkoj letjelici čvrste konstrukcije s motornim pogonom i kruto ovješenom gondolom. Napustio je trgovinu i posvetio se konstruiranju zračnoga broda. U izradbi nacrta pomogao mu je šumarski inženjer Josip Pfister. Uočivši primjenjivost aluminija u zrakoplovnoj tehnici na Svjetskoj izložbi u Parizu (1889), zaposlio se u pogonima tvorničara Carla Berga u Lüdenscheidu i Evekingu u Njemačkoj, kako bi se posvetio istraživanju mogućnosti povećanja čvrstoće aluminijskih slitina te spajanja dijelova zakivanjem i lemljenjem u čemu je polučio određene uspjehe. Projekt letjelice na kojoj je radio 1892. je austrougarsko Ministarstvo rata u Beču odbilo. Na preporuku ruskoga veleposlanstva i uz vojnu potporu, iste je godine u Sankt Peterburgu ipak započela gradnja. U suradnji s Bergom, 1894. dovršen je prvi metalni zračni brod duljine 31 m, mase 2530 kg i obujma 3284 m³. Pokusni let nije uspio jer je pri punjenju vodikom došlo do pucanja unutarnjih radijalnih nosača te djelomične implozije i propuštanja vanjske aluminijske stijenke. Schwarz je napustio Rusiju, a brod je proglašen neuporabivim te rastavljen. Iste godine sklopio je novi ugovor u kojem je istaknut kao izumitelj, a Berg je pod Schwarzovim tehničkim vodstvom i uz diobu dobiti ovlašten za gradnju zračnih brodova za prusku, tj. njemačku vladu. Pothvat je dobio potporu oblasti 1895. te su vojni i Bergovi inženjeri prema Schwarzovim naputcima izradili nacrte i sastavne dijelove, koji su uz sudjelovanje ljudstva Odreda zračnih brodova sastavljeni na berlinskom vojnom vježbalištu Tempelhofu 1896.







Drugi zračni brod, također gotovo u cijelosti izrađen od aluminija, bio je aerodinamična cilindrična oblika sa stožastim prednjim dijelom, duljine 38,32 m, promjera 12 m, mase 3560 kg i obujma 3697 m³. Rešetkasti nosači i uzdužni profili tvorili su kostur konstrukcije presvučene aluminijskom ljuskom debljine 0,2 mm, a uz donji dio trupa bila je pričvršćena gondola. Četverocilindrični benzinski motor tipa Daimler od 12,9 KS trebao je sustavom prijenosnih remena pokretati četiri propelera (dva bočna i stražnji za potisak i usmjerivanje te jedan između trupa i gondole za dodatni uzgon), a proračunata nosivost broda bila je 240 kg (osoba i 130 kg balasta). Pokusno polijetanje 1896. nije uspjelo zbog vodika nedostatne čistoće. Nakon Schwarzove smrti njegov udio u poslovnom pothvatu preuzela je njegova udovica Melanija. Proizveden je zadovoljavajući vodik te je po njezinu nalogu izveden i prvi javni let 3. XI. 1897. Brod je uz žurno slijetanje uništen pri prvome letu, a visina koju je dosegnuo iznosila je oko 460 m. Berg je 1898. s Ferdinandom von Zeppelinom i njegovim Društvom za promicanje zrakoplovstva ugovorio daljnju proizvodnju brodova, a Schwarzovoj udovici isplaćena je naknada. Zeppelin je 1900. prema Schwarzovu projektu izradio zračni brod i nezasluženo stekao slavu tvorca prvoga zračnoga broda, dok je Schwarz pao u zaborav.

Ispred → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu postavljen je 2001. portret D. Schwarza u bronci, autora Stjepana Gračana.

Turković, Vjenceslav (Kraljevica, 28. IX. 1826 – Karlovac, 30. IV. 1902), poduzetnik, brodovlasnik.

Doselio se 1830–ih u Karlovac, gdje se bavio trgovinom drvenom građom i žitaricama. Udružio se s Franjom Türkom u poduzeće Türk i Turković (1858–86), koje je postalo vodeće poduzeće u toj grani trgovine u Hrvatskoj. Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru (1865–71). Istodobno je u Kraljevici potaknuo brodograđevnu djelatnost, gdje je od 1867. → Vatroslav Arčanin za njega izgradio pet velikih jedrenjaka: Grad Karlovac (1868), Josip Juraj Strossmayer (1869), Kraljevica (1870), Tri brata (1871) i Tri sina (1875). Jedrenjak Tri sina bio je nosivosti 1200 t, Kraljevica oko 838 t, a Tri brata oko 535 t. Jedrenjaci su plovili po cijelom svijetu, a njima su zapovijedali i upravljali domaći pomorski kapetani. Godine 1882. kupio je imanje Kutjevo koje su njegovi sinovi pretvorili u uzorno gospodarsko dobro.

Horvatić-Baldasar, Ksenija (Sarajevo, 29. IX. 1929 – Zagreb, 7. V. 2019.), matematičarka, stručnjakinja za nacrtnu i konačnu geometriju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1954., magistrirala 1966. te doktorirala 1983. disertacijom Istraživanja semi-dvoravnina reda 10 i konstrukcija jedne nove semi-dvoravnine reda 14. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu habilitirala je 1971. iz područja geometrije. Radila je na II. gimnaziji u Zagrebu (1954−55). Od 1955. predavala je Nacrtnu geometriju na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, gdje je od 1991. bila izvanredna profesorica. Predavala je i na Građevinskome fakultetu u Splitu, Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu, Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te Mašinskom fakultetu u Banjoj Luci. Umirovljena je 1994.

Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je konačna geometrija. Zajedno s I. Babić autorica je udžbenika Nacrtna geometrija (1997−2007).

Juraga, Ivan (Šibenik, 22. VII. 1952), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje korozijski postojanih materijala.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1976., magistrirao 1985. i doktorirao 1994. disertacijom Utjecaj uvjeta zavarivanja visokolegiranih čelika na otpornost prema rupičastoj koroziji (mentor → S. Kralj). Radio je u poduzeću Montmontaža kao odgovorni inženjer za zavarivanje (1977−79). Od 1980. radi na Fakultetu, od 2007. kao redoviti profesor. Predaje kolegije Zavarivanje u brodogradnji, Mehanizmi zaštite od korozije te Korozija i zaštita. Bio je voditelj Laboratorija za zavarivanje (1981−85., 1989−94), Katedre za zaštitu materijala (1997−2012), predstojnik Zavoda za zavarene konstrukcije (1998−2000., 2014−15) te dekan Fakulteta (2010−14).

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa uključuju korozijske fenomene u području zavarenih spojeva visokolegiranih čelika te zavarivanje korozijski postojanih materijala. Suautor je knjiga Reparaturno zavarivanje (1994), Pogreške u zavarenim spojevima (1998−2015), Korozija i zaštita premazima (2014). Glavni je urednik časopisa Zavarivanje od 1996. Član je nadzornoga i poslije upravnoga odbora Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja od 1982., kojega je bio tajnik u dvama mandatima (1983−93).

Sapunar, Zorislav (Ložišća, Brač, 31. III. 1920 − Rijeka, 19. I. 1988), strojarski inženjer, stručnjak za teoriju mehanizama.

Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1965. disertacijom Sinteza mehanizama s nižim kinematičkim parovima za tačnu realizaciju prenosnog gibanja (mentor → D. Bazjanac). Za II. svj. rata aktivno se uključio u Narodnooslobodilački pokret. Nakon demobilizacije 1945. bio je pomoćnik direktora Uprave za koordinaciju rada znanstvenih instituta u Predsjedništvu vlade SFRJ, te znanstveni suradnik Konstrukcionog biroa Generalne direkcije vazduhoplovne industrije. Od 1952. predavao je u Srednjoj tehničkoj školi i na Višoj stručnoj pedagoškoj školi u Rijeci. Na Tehničkome fakultetu u Rijeci radio je od 1960., gdje je predavao kolegije Tehnička mehanika, Statika, Mehanizmi, Mehanika I. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku i računarsko inženjerstvo, prodekan u tri mandata, dekan Fakulteta (1970−72) te prvi rektor Sveučilišta u Rijeci (1973−76). Umirovljen je 1976.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su mehanizmi, mehanika i statika. Autor je udžbenika Nauka o Čvrstoći I−II (1961−67), Tehnička mehanika I−III (1964−65), Fizika. Udžbenik za učenike škola za kvalificirane radnike (1967), Kinematika (1974), Statika (1978) te suautor udžbenika Dinamika (1980). Baveći se i popularnom publicistikom, napisao je knjigu Podmornica (1952).

Kozličić, Mithad (Zenica, 14. IV. 1954 – Bihać, 15. VIII. 2021), povjesničar pomorstva Jadrana i pomorski časnik.

Diplomirao je 1978. na Mornaričkoj vojnoj akademiji u Splitu, magistrirao 1984. na Interuniverzitetskome centru u Dubrovniku, doktorirao 1988. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Historijska geografija istočnog Jadrana u svjetlu rezultata istraživanja antičkih geografskih djela. Bio je časnik na podmornicama i brodovima JRM-a (1978−86), pomoćnik ravnatelja i kustos u Vojnopomorskome muzeju ratne mornarice (1986−91) i ravnatelj Vojnopomorskoga muzeja Hrvatske ratne mornarice u Splitu (1991−92). Na Sveučilištu u Zadru predavao je od 1992., od 2000. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Povijest svjetskog pomorstva, Povijest hrvatskog pomorstva, Historijsku geografiju, Povijest kartografije, Povijesnu demografiju. Bio je osnivač i voditelj magistarskog i doktorskog studija Povijest hrvatskog pomorstva (1998−2006), suosnivač i voditelj poslijediplomskoga doktorskog studija Jadran − poveznica među kontinentima (2010–2020) te pročelnik Odjela za povijest (2001−14).

Područja njegova znanstvenog interesa su povijest pomorstva i kartografije, historijska geografija i povijesna demografija istočnoga Jadrana i bližega zaobalja. Autor je monografskih djela Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku (1990), Hrvatsko brodovlje (1993), Atlas. Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana (1995). Redoviti je član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2012. te professor emeritus Sveučilišta u Zadru od 2021.

Korbar, Andrej (Beograd, 25. XI. 1936), brodograđevni inženjer, stručnjak za pogon podmornica.

Diplomirao je na Vojnopomorskoj mašinskoj akademiji u Puli 1959. Kao vojni student diplomirao je na Tehničkome fakultetu u Rijeci 1973. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu magistrirao je 1980., a doktorirao 1984. disertacijom Utjecaj regeneratora, štetnih prostora i otpora strujanja na Stirlingov proces (mentor → I. Kolin). Služio je kao časnik na brodovima i podmornicama JRM-a (1959–69), gdje je bio i upravitelj stroja na podmornici Heroj. Od 1974. radio je na → Brodarskom institutu u Zagrebu, kojeg je bio i direktor (1990–91). Također je predavao kolegije o brodskome pogonu na FSB-u (1974−90), gdje je 1990. izabran za višega znanstvenoga suradnika. Umirovljen je 1993.

Područje njegova znanstvenoga i stručnoga rada je brodsko strojarstvo, tj. pogon podmornica. Autor je knjiga Osmotreno periskopom (2000), Vlastitim snagama do Heroja (2002), Podmorničarstvo. 100 godina (2007). Suosnivač je udruge Podmorničar (2008). Dobitnik je nagrade HAZU-a 2008.

Šavar, Šime (Pag, 9. VIII. 1922 − Zagreb, 15. X. 2002), strojarski inženjer, stručnjak za obradbu odvajanjem čestica.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu diplomirao je 1955., magistrirao 1969. te doktorirao 1973. disertacijom Određivanje zavisnosti sile i momenta rezanja od specifičnih uvjeta režima rada i geometrije obrade kod istosmjernog obodnog glodanja (mentor → R. Zdenković). Radio je u mehaničkoj radionici Državne solane u Pagu, splitskom poduzeću Brodospas, te zagrebačkim poduzećima Jugopetrolu, kao referent i šef službe primjene goriva i maziva i Interpetrolu, gdje je bio tehnički direktor. Istodobno je radio na Visokoj tehničkoj školi kao asistent (za alatne strojeve), od 1966. kao predavač kolegija Obrada odvajanjem čestica, te voditelj Laboratorija za obradu skidanjem strugotine. Na FSB-u radio je od 1962., gdje je od 1979. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Obrada odvajanjem čestica i Obradni strojevi te Obradni sustavi. Bio je voditelj Katedre za alatne strojeve i pripadajućega laboratorija (1981−89), predstojnik Zavoda za tehnologiju (1982−83) i dekan Fakulteta (1974−78). Umirovljen je 1989.

Područja njegova stručnog i znanstvenog interesa su obradba odvajanjem čestica te obradbeni strojevi i sustavi. Autor je udžbenika Obrada odvajanjem čestica I−II (1977).

Ružinski, Nikola (Novoselec kraj Ivanić-Grada, 7. IV. 1945), strojarski inženjer, stručnjak za zaštitu okoliša i tehnološku pripremu voda u energetskim postrojenjima.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu diplomirao je 1976., magistrirao 1985. te doktorirao 1990. disertacijom Novi tehnološki postupak obrade bunarskih voda Panonske regije (mentor → M. Mustapić). Bio je zaposlen na FSB-u, od 2000. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Tehnologija vode, goriva i maziva, Kemija u energetskim postrojenjima, Ekološka zaštita i uređaji. Bio je voditelj Laboratorija za vodu, gorivo i mazivo (1977−90), voditelj Katedre za zaštitu okoliša (2000−05), voditelj Katedre za ekološku zaštitu, vodu, gorivo i mazivo (2000−10) te prodekan (1992−93). Od 1993. do 1997. bio je pomoćnik ministra, a 1997−2000. zamjenik ministra pri Ministarstvu znanosti i tehnologije Vlade RH. Državni tajnik za zaštitu okoliša pri Ministarstvu zaštite okoliša, graditeljstva i prostornog uređenja bio je 2005−11. Umirovljen je 2011.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su tehnološka priprema voda te procesi taloženja i korozije u energetskim postrojenjima, priprema pitkih voda, zaštita okoliša i gospodarenje otpadom. Suautor je knjige Obrada otpadnih voda biljnim uređajima (2010).

Elčić, Zvonko (Brod na savi, danas Slavonski Brod, 19. III. 1933), strojarski inženjer, stručnjak za konstrukciju turbina.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultetu strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu diplomirao je 1957. Iste godine zaposlio se u poduzeću → Jugoturbina u Karlovcu, gdje je radio kao konstruktor (1957−64), voditelj konstrukcijskoga ureda (1964−70), glavni inženjer proizvodnje turbina (1970−80., 1985−90), a u ABB Tvornici energetskih postrojenja, pravnome sljedniku Jugoturbine, bio je glavni inženjer (1991−98). Specijalizirao se 1965. u Harkovu u Ukrajini. S radom je počeo konstruirajući turbine manjih jediničnih snaga (150 − 12500 kW), razvijao je konstrukciju cijele porodice jednokućišnih turbina, uhodavao njihovu proizvodnju te otklanjao greške u konstrukciji, a poslije se bavio tehničkim problemima uvođenja u proizvodnju turbina većih jediničnih snaga (iznad 100 MW) te projektiranjem složenih termoenergetskih cjelina. Uveo je decimalni sustav i tipizaciju u konstrukciju parnih turbina. Usporedno je radio kao profesor na Višoj tehničkoj strojarskoj školi u Karlovcu (1965–90), te od 1984. kao viši predavač na Katedri za turbostrojeve Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Umirovljen je 1998.

Autor je knjiga Parne turbine (1983) i Stapni parni strojevi (2012), te suautor poglavlja o parnim i plinskim turbinama u priručniku Praktičar (1973).

oblikovanje deformiranjem, tehnologija oblikovanja kojom se mijenja oblik izratka bez odvajanja čestica, promjenom mikrostrukture i dislokacijom materijala. Dijeli se na postupke razdvajanja materijala: štancanje (probijanje, prosijecanje), opsjecanje, zasijecanje, kalibriranje, fino štancanje, i oblikovanja materijala: sabijanje, provlačenje, duboko vučenje, → kovanje, istiskivanje, valjanje, savijanje, utiskivanje, optiskivanje, itd. Materijal se opterećuje iznad granice elastičnosti, odn. dovodi se u stanje plastičnog tečenja. Plastično deformiranje obavlja se u hladnom (pri sobnoj temperaturi) ili vrućem stanju, kada porastom temperature metalu opada otpor kojim se suprotstavlja deformiranju, što omogućuje lakšu obradbu. Odabir procesa obradbe ovisi o više čimbenika: obliku, dimenzijama i kvaliteti početnoga materijala, konfiguraciji i stupnju složenosti gotovoga proizvoda, načinu preradbe, konstrukciji alata, vrsti i veličini raspoloživa stroja (kovački batovi, preše, strojevi za savijanje, škare, automati, itd.). Potreban rad deformiranja može se ostvariti i s pomoću pneumatike, hidraulike, eksploziva, magnetskoga polja, električnih impulsa, itd. Proizvode se dijelovi složenih oblika, uske izradbene tolerancije, velikih mehaničkih kvaliteta i male mase, uz nizak utrošak materijala, visoku proizvodnost i nisku cijenu. Postupci oblikovanja metala nalaze najširu primjenu u metaloprerađivačkoj, motornoj i zrakoplovnoj industriji, industriji poluproizvoda, preciznoj mehanici i sl., te su isključivo vezani uz serijski tip proizvodnje. Danas se deformiranjem prerađuje više od 85% ukupno proizvedenoga čelika te više od 90% obojenih metala i njihovih slitina.

Postupci oblikovanja deformiranjem pojavljuju se od početaka uporabe metala kao materijala za izradbu oruđa i oružja (kovanje). Do povećane primjene tih postupaka dolazi razvojem alatnih strojeva, a danas nalaze primjenu u metalnim industrijama, npr. za preradbu limova (ploče, vrpce, komadni limovi), preradbu kompaktnih tijela (valjani i kovani profili raznih oblika poprečnih presjeka, šipkasti materijali, gredice, debele ploče i sl.) i dr. Pojavom metalne industrije na području Hrvatske postupci oblikovanja metala deformiranjem postali su važan dio proizvodnje u metaloprerađivačkim tvornicama. Proizvodnja kovanih i valjanih proizvoda (limovi, tračnice, betonsko željezo i profili, cijevi, vučene šipke) temeljna je djelatnost željezara. U Hrvatskoj su se 1939. počeli izrađivati planovi za gradnju željezare u Capragu u Sisku, gdje je iste godine proradila talionica te se 1948. proširila i prerasla u → Željezaru Sisak. U Splitu je 1969. osnovana željezara s čeličanom i valjaonicom za proizvodnju betonskoga čelika (→ Željezara Split).

Visoko školstvo i publicistika

Visokoškolska nastava iz područja oblikovanja metala deformiranjem započela je na današnjem Zavodu za tehnologiju Fakulteta strojarstva i brodogradnje, koji je sljednik Zavoda za mehaničku tehnologiju Tehničke visoke škole u Zagrebu osnovanoga 1922. Osnivač i prvi pročelnik Katedre za oblikovanje deformiranjem, osnovane 1959., bio je → Josip Hribar, kojega je 1971. naslijedio → Aleksandar Povrzanović. Godine 1992. dužnost je preuzeo → Andrija Mulc, a 2002. Miljenko Math. Znanstvena djelatnost te katedre usmjerena je prema istraživanju u ponašanju metala u deformacijskim postupcima te građi i karakteristikama strojeva i alata za oblikovanje deformiranjem.

Nakon što su 1960. osnovani splitski Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje i riječki Strojarski fakultet (od 1973. Tehnički fakultet) te 1962. Centar za izvanredni studij u Slavonskome Brodu (od 1973. Strojarski fakultet, gdje se istaknuo → Branko Grizelj) nastava se održava i na tim visokim učilištima.

Uz mnogobrojne članke objavljene u periodici, stručnjaci iz područja oblikovanja metala deformiranjem objavili su više knjiga i sveučilišnih udžbenika: Odabrana poglavlja obrade metala deformiranjem (A. Povrzanović, 1996), Oblikovanje materijala deformiranjem (B. Grizelj, 2002), Oblikovanje lima deformiranjem (B. Grizelj, 2009), Volumensko oblikovanje deformiranjem (B. Grizelj, 2012).

Radonić, Antun (Korčula, 2. V. 1951), muzejski djelatnik, popularizator i edukator u području astronomije, astronautike i raketne tehnike.

Gimnaziju je završio u Korčuli 1969. Studirao je fiziku na Priroslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U Tehničkome muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, gdje je bio voditelj planetarija, radio je od 1972. do umirovljenja 2016. Nastupao je u mnogobrojnim radijskim i televizijskim emisijama govoreći o temama iz područja astronomije, astronautike i raketne tehnike, te je održao mnoga javna predavanja širom Hrvatske. Od 1997. stalni je suradnik radijske emisije Andromeda Hrvatske radiotelevizije, posvećene istraživanju svemira. Objavio je mnogo popularnoznanstvenih članaka u časopisima, tjednicima i dnevnim listovima, a ponajviše u časopisu Zvjezdarnice Zagreb Čovjek i svemir, časopisu Hrvatskoga prirodoslovnoga društva Priroda i časopisu Hrvatske zajednice tehničke kulture → ABC tehnike. U knjizi Pogled u svemirski ocean (1993) autor je poglavlja Nove spoznaje o tijelima Sunčeva sustava, te je suautor zbornika Naše plavo nebo (2009). Redoviti je komentator događaja iz područja svemirskih letova i svemirske tehnologije, kao i istraživanja i otkrića u području astrofizike. Dobitnik je Godišnje nagrade Hrvatske zajednice tehničke kulture (1997) i Nagrade za životno djelo Hrvatske zajednice tehničke kulture 2014.

Mikuličić, Miroslav (Sušak, 24. II. 1906 – Rijeka, 27. III. 1991), strojarski inženjer, stručnjak za pogonske strojeve i motore.

Diplomirao je 1929. na strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu. Nakon diplome radio je u više državnih institucija i poduzeća. Na FSB-u je predavao od 1955. do 1960., kada je u zvanju redovitoga profesora prešao na riječko sveučilište, gdje je bio suosnivač Tehničkoga fakulteta. Bio je prvi dekan toga fakulteta, a ondje je dužnost obavljao i u sljedećem izbornom mandatu (1960−64). Uveo je kolegije Osnove toplinskih stapnih strojeva, Motori s unutarnjim izgaranjem, Toplinski strojevi i parni kotlovi, Brodski pogonski strojevi, Brodski pomoćni strojevi. Bio je osnivač i direktor Instituta za strojarstvo, brodogradnju i građevinarstvo (1971) kao posebne radne jedinice Fakulteta. Osnivač je i predstojnik Zavoda za termodinamiku i energetiku. Umirovljen je 1976.

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su pogonski strojevi i motori. Autor je udžbenika Motori s unutrašnjim izgaranjem (1959) i Motori I (1976). Bio je član prvoga uredničkoga kolegija časopisa Strojarstvo, koji izlazi od 1959. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1976.

Kamenarović, Ivan (Sinj, 8. IX. 1934 − Rijeka, 18. XII. 2015), matematičar i pedagog, stručnjak za diferencijalnu geometriju.

Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1957., magistrirao 1966. te doktorirao 1979. disertacijom Prilozi diferencijalnoj geometriji pravčastih tvorevina u izotropnom prostoru I₃⁽¹⁾. Radio je u Majstorskoj školi u Rijeci te Pomorskoj školi u Bakru, a od 1960. na Tehničkome fakultetu u Rijeci, gdje je 1997. izabran za redovitoga profesora. Predavao je kolegije Matematika I−III i Inženjerska matematika I−II. Bio je predstojnik Zavoda za matematiku, prodekan u tri mandata (1979−83., 1989−91) te dekan (1985−87).

Područja njegova znanstvenoga rada bila su diferencijalna geometrija prostora s degeneriranim projektivnim metrikama, svojstva poopćenih Möbiusovih m-struktura, koordinatna obradba linearnih kompleksa u izotropnom prostoru I₃, geometrija galileijevskoga prostora G₃. Autor je sveučilišnih udžbenika Analitička geometrija (1967), Diferencijalna geometrija (1970), Matematika III (1980), Inženjerska matematika I (1997).

Ivušić, Vinko (Vela Luka, 21. III. 1946), strojarski inženjer, stručnjak za tribološka ispitivanja.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1970., magistrirao 1979. te doktorirao 1986. disertacijom Utjecaj mikrostrukture materijala na otpornost abrazijskom trošenju (mentor → R. Zgaga). Radio je u tvornici Nikola Tesla u Zagrebu (1970−71) i u brodogradilištu Montmontaža – Greben u Veloj Luci (1971−74). Na Fakultetu radi od 1974., gdje je od 1997. redoviti profesor. Predavao je kolegije Materijali I−II, Struktura i svojstva materijala, Izbor materijala, Tribologija. Voditelj je Katedre za materijale i tribologiju (od 1997).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su izbor, istraživanje i primjena materijala, ponajprije materijala otpornih na trošenje. Autor je udžbenika Tribologija (1998). Predsjednik je Hrvatskoga društva za materijale i tribologiju. Dobitnik je Godišnje državne nagrade za znanost (2000).

Tvornica željezničkih vozila Gredelj d. o. o. (TŽV Gredelj), poduzeće za projektiranje, proizvodnju, obnovu i održavanje željezničkih vozila, opreme i strojeva sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1894. kao izdvojeni pogon Glavne željezničke radionice u Budimpešti pod nazivom Strojarnica/Radionica Kraljevskih ugarskih državnih željeznica. Radionički kompleks bio je smješten u Trnju, a sastojao se od pogonâ za održavanje lokomotiva i vagona, tokarske radionice, kovačnice, ličionice, zgrade uprave, radničkoga restorana i spremištâ. U radionici je isprva bilo oko 200 zaposlenih, većinom domaćih nekvalificiranih radnika, dok je stručno osoblje dolazilo iz raznih dijelova Austro-Ugarske Monarhije.

Od odvajanja od Glavne željezničke radionice do II. svj. rata

Od 1904. radionica je poslovala neovisno o Glavnoj željezničkoj radionici u Budimpešti, zapošljavala je oko 500 radnika, a mjesečno je mogla popraviti pet do šest lokomotiva i stotinjak vagona. Osnivanjem trogodišnje Željezničke zanatske škole 1905., počela je sustavna izobrazba stručnog kadra, uglavnom strojobravara i tokara. Tijekom 1911. i 1912. dograđene su radionice za popravak vagona i opremu lokomotiva, izgrađena je nova tokarska radionica te je u pogon puštena električna centrala pokretana trima dizelskim motorima ukupne snage 1000 KS (736 kW). Opseg poslova i broj zaposlenika stalno su rasli, radionica je proširena, izgrađeni su novi pogoni (1922. izgrađena je ljevaonica sivoga lijeva te ljevaonice bronce i aluminija, 1926. skladište materijala, 1928. dograđena je kovačnica, 1929. izgrađena je pilana, a 1935. alatnica, kovačnica lisnatih opruga i cjevkara), počele su se primjenjivati i nove tehnologije (1923. prihvaćena je tehnologija lijevanja parnih cilindara, 1931. nabavljen je parni čekić za složene kovačke poslove, a od 1935. uvedeno je i elektrozavarivanje). Nakon I. svj. rata radionica je poslovala u sastavu Državnih željeznica isprva Kraljevstva, a od 1921. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te od 1929. Jugoslavenskih državnih željeznica. S približno 2500 djelatnika 1938. bila je jedno od najvećih industrijskih poduzeća u Savskoj banovini.

Od održavanja i popravaka do projektiranja i proizvodnje

Tijekom II. svj. rata radionica je djelovala u sklopu Hrvatskih državnih željeznica NDH, a u razdoblju 1943−45. poslovanje je svedeno na 30–40% predratnih kapaciteta. Nakon rata, u kojem sama radionica nije bila izložena ratnim oštećenjima, oštećene su gotovo sve lokomotive, pa je radionica preuzela obnovu željezničkoga voznog parka. Godine 1947. preimenovana je u Željezničku radionicu Zagreb. Dodijeljeni su joj remont i održavanje električnih lokomotiva i motornih vlakova preuzetih od Italije, a od 1955. i remont dizelskih lokomotiva. U razdoblju 1947−57. poduzeće je u više stotina četveroosovinskih i dvoosovinskih putničkih vagona te vagona za spavanje zamijenilo drvene oplate metalnima te moderniziralo njihovu unutrašnjost. Sredinom 1950-ih, nakon što je 1952. izdvojeno iz Glavne direkcije Jugoslavenskih željeznica, poduzeće (tada pod nazivom Ivan Krajačić) počelo je proizvoditi vagone za poštanski promet, a poslovanje je preusmjereno i na projektiranje i proizvodnju novih vozila – vagona i strojeva (brusilica, prikolica, okretnih postolja, dizalica). Od 1954. do 1959. poduzeće je poslovalo pod imenom Radionice željezničkih vozila Zagreb, a 1959. promijenilo je naziv u Tvornica za izradu i popravak željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb u čast revolucionara, narodnoga heroja, koji je u njoj radio kao metalostrugar.  Od 1962. poduzeće nosi naziv Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb.







Prvi aluminijski vlak u Europi

U suradnji s tvornicama iz Hrvatske (Rade Končar, Prvomajska, Ventilator i Munja iz Zagreba, Vulkan iz Rijeke, Boris Kidrič iz Šibenika, Svjetlost iz Splita, Tvornica vijaka iz Knina, Azbest iz Ploča) te iz ostalih dijelova Jugoslavije (FAMOS iz Sarajeva, Trudbenik iz Doboja, Litostroj, Iskra i Termika iz Ljubljane, Lesonit iz Ilirske Bistrice, Prva petoletka iz Trstenika, Izolit i Titovi zavodi iz Skoplja), Gredelj je 1961. prvi u Europi proizveo prototip dizelsko-električnoga motornoga vlaka s aluminijskom oplatom i dvoja motorna kola s upravljačnicama na oba kraja kompozicije, koji je trebao prometovati između Zagreba i Beograda. Godine 1963. u promet su puštene tri kompozicije tzv. aluminijskoga vlaka (serija 611), koje su na relaciji Zagreb–Split vozile do 1974. Za zagrebačku Gradsku željeznicu izgrađen je 1962. aluminijski motorni vlak za uskotračnu prugu, popularno zvan Srebrna strijela, koji je sve do 1979. povezivao Zagreb i Samobor. Zbog nedostatka prostora i neodgovarajućih uvjeta rada na dotadašnjoj lokaciji, dio proizvodnje preseljen je u industrijsku zonu u Vukomercu (gdje je 1967. pušten u rad novoizgrađeni pogon za održavanje lokomotiva), kamo se do 2010. preselilo cijelo poduzeće.













Niskopodni tramvaj i dizelski motorni vlak za prigradski putnički promet

Od 1979. do 1988. poduzeće je djelovalo pod nazivom RO Remont i proizvodnja željezničkih vozila u sklopu SOUR-a ŽTP Zagreb, od 1990. do 1993. nastavilo je rad u sklopu Hrvatskih željeznica, mijenjajući naziv više puta, a od 1996. posluje pod nazivom Tvornica željezničkih vozila Gredelj. Do polovice 1990-ih Gredelj je obnavljao vagone za prijevoz putnika te sudjelovao u remontu nuklearne elektrane Krško. Tijekom 2000-ih bio je dio konzorcija za projektiranje i proizvodnju niskopodnih tramvaja za → Zagrebački električni tramvaj (tip 2200), a obnavljao je i modernizirao lokomotive i vlakove za Hrvatske željeznice i željeznice zemalja u regiji. Godine 2011. po narudžbi Hrvatskih željeznica projektirao je i proizveo niskopodni dizelski motorni vlak za regionalni putnički prijevoz (serija 7022) te sudjelovao u proizvodnji niskopodnih elektromotornih vlakova za prigradski putnički promet i regionalni putnički promet (serija 6112). Prodajom zemljišta u Trnju financirao je izgradnju novih pogona i dovršetak preseljenja tvornice na Vukomerec. Unatoč ulaganjima koja su rezultirala izgradnjom jednoga od najmodernijih industrijskih postrojenja za proizvodnju i servisiranje željezničkih vozila u Europi, Gredelj je od kraja 2012. u stečaju, a poslovanje je nastavljeno sa smanjenim brojem zaposlenika.













Mazarović, Krsto (Perast, polovica XVIII. st.), letač balonom.

Nakon letova u Češkoj, Bavarskoj i Austriji, u Zagrebu je 15. XII. 1789. izveo prvi let balonom na topli zrak u Hrvatskoj. Balon je bio načinjen od čvrsta papira, visok 30 stopa i širok 20 stopa (oko 10 × 6,5 m), obavijen mrežom o koju je bila ovješena gondola za letača i opremu. Ispod balona nalazilo se ložište, gdje je izgaranjem smjese vlažne slame i vune nastajao topli zrak koji je punio balon. Upravljanje je bilo moguće po visini, mijenjanjem temperature zraka. Let balonom započeo je u blizini zagrebačke katedrale, trajao je tridesetak minuta, a područje slijetanja bio je Donji grad blizu rijeke Save. Let je ponovljen 1790., pri čemu je Mazarović uzletio s istoga mjesta, a sletio u Turopolju. Tijekom leta Mazarović je izveo prvo mjerenje tlaka zraka barometrom u Hrvatskoj.

Uzelac, Emil (Milan) (Komárno, Slovačka, 26. VIII. 1867 − Zagreb, 7. I. 1954), vojni časnik, elektrotehnički inženjer i letač, utemeljitelj ratnoga zrakoplovstva Austro-Ugarske Monarhije.

Rodom je iz ličke obitelji, a odrastao je blizu Karlovca, gdje je završio realnu gimnaziju. Diplomirao je topništvo i inženjeriju 1888. na Tehničkoj vojnoj akademiji u Beču. Kao poručnik austrougarske vojske služio je u Puli i Trstu, a poslije se u Zadru istaknuo kao stručnjak za gradnju utvrda. Diplomirao je elektrotehniku na Pomorskoj akademiji u Trstu, stekao čin poručnika Trgovačke mornarice (1896) te plovio po Jadranu i Atlantiku. Stekao je čin natporučnika 1898., a 1900. ušao u zapovjedništvo inženjerije u Celovcu (Klagenfurtu), gdje je 1908. promaknut u čin bojnika. Reorganizacijom ustroja vojske 1909. došao je u dodir sa zrakoplovstvom i uočio prednost zrakoplova nad zračnim brodovima. Uzelac je 1912. položio letački ispit i završio tečaj za ratnoga pilota te imenovan zapovjednikom Odjela zračnih brodova. Kako mogućnosti zrakoplovstva do tada nisu bile prepoznate, Uzelac je preuzeo odgovornost iz temelja izgraditi, osposobiti i opremiti operativno učinkovite zrakoplovne snage. Za svoj je trud i uspješnost višestruko odlikovan. U međuvremenu je završio obuku za pilota slobodnog balona (1914), promaknut je u čin pukovnika (1914) i poslije general-bojnika (1918). Potkraj rata je reorganizacijom zapovjedništva austro-ugarske vojske 1918. degradiran na dužnost zamjenika zapovjednika zrakoplovstva.

Nakon raspada austrougarske vojske, 1920. svoj Memoar o organizaciji vazduhoplovstva u Kraljevini SHS (1920) predstavio je generalskomu zboru vojske nove kraljevine. Iste godine primljen je u vojsku te mu je dodijeljeno mjesto načelnika Odjeljenja za zrakoplovstvo pri Ministarstvu vojske i mornarice. Unatoč tome što je postavio temelje novom zrakoplovstvu, zbog upozoravanja na korumpiranost dijela generala i zbog bliske veze s uglednicima Hrvatske seljačke stranke, 1923. prisilno je umirovljen. Nakon umirovljenja surađivao je sa zemunskom tvornicom zrakoplova Ikarus, vlasnika Demetra Konjovića, gdje je pomagao oko nabave materijala iz Beča.

Osnivanjem NDH, 10. IV. 1941. postaje počasnim generalom Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva, a 25. XI. 1941. odlazi u mirovinu. U povodu njegova 75. rođendana i 30. obljetnice pilotskoga zvanja, 1942. je u Zagrebu priređena svečanost na kojoj su se okupili mnogobrojni njemački, mađarski i hrvatski ratni zrakoplovci iz I. svj. rata.

hidrodinamika broda, znanstvena disciplina koja se bavi pojavama uzrokovanima uzajamnim djelovanjem vodene struje i broda u gibanju. Osnovna područja brodske hidrodinamike su → otpor broda, propulzija broda (→ brodski pogon), → upravljivost broda, → pomorstvenost.

Osnove određivanja hidrodinamičkih svojstava plovila predstavljaju modelska ispitivanja koja se provode u posebnim uvjetima. Središte istraživanja i rada na problematici brodske hidrodinamike u Hrvatskoj odvija se pri → Brodarskom institutu u Zagrebu, osnovanom 1948. Provode se modelska ispitivanja hidrodinamičkih svojstava u korelaciji s brodovima u prirodnoj veličini s pomoću više bazena i kavitacijskih tunela namijenjenih ispitivanju otpora, propulzije i upravljivosti broda, koji su zajedno s laboratorijima i upravnom zgradom izgrađeni neposredno prije otvorenja 1959. Prvo tegljenje izvedeno je na modelu tankera nosivosti 20 000 t za brodogradilište Uljanik.









Znanstveni i stručni rad u području brodske hidrodinamike odvija se na fakultetima koji obuhvaćaju programe namijenjene brodogradnji i pomorstvu, na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Tehničkome fakultetu u Rijeci, pomorskim fakultetima u Rijeci, Splitu, Zadru i Dubrovniku i dr., kojih su djelatnici objavili mnoštvo znanstvene i stručne literature.

Gabelich, Gary (Long Beach, 29. VIII. 1940 – San Pedro, 26. I. 1984), američki automobilist hrvatskoga podrijetla, prvi čovjek koji je vozio tlom brže od 1000 km/h.

Potomak hrvatskih emigranata. Utrkama se počeo baviti već u srednjoj školi. Pobjednik je prve svjetske utrke ubrzanja mlaznih automobila, gdje je postignuo brzinu od 402,34 km/h (1959). Radio je u tvorci svemirskih letjelica North American Rockwell (1960–69), najprije kao kurir. Nakon volontiranja da izvede slobodan pad s 9000 m za potrebe snimanja slijetanja svemirskih kapsula Apollo, zaposlen je kao probni astronaut na istome projektu (1968–69), testirajući održivost letjelica u bestežinskome stanju te njihovu toleranciju i performanse u uvjetima ekstremnih bočnih sila. Bio je prvi koji je utrku ubrzanja završio unutar sedam sekundi (1967), a postavio je i američki nacionalni brzinski rekord na utrci ubrzanja brodova postigavši brzinu veću od 322,38 km/h (1969).

Dana 23. X. 1970., vozeći jurilicu Blue Flame (Plavi Plamen) na isušenom slanom jezeru Bonneville Salt Flats kraj Wendovera, postignuo je prosječnu brzinu od 1014,5 km/h, postavši tako prvi čovjek koji je vozio brže od 1000 km/h. Taj je svjetski brzinski rekord ostvario 11,3 m dugačkim vozilom na tri kotača, pokretanim raketnim motorom na vodikov peroksid. Rekord je zabilježen u Guinnessovoj knjizi rekorda, i nije srušen 13 godina. Trkaću karijeru prekinuo je nakon nesreće u automobilu Funny Car na eksperimentalni pogon na četiri kotača (1972). Početkom 1980-ih bio je suosnivač poduzeća Rocketman Corporation, kojemu je cilj bio proizvesti vozilo American Way (Američki Način), koje bi moglo dosegnuti brzine veće od 1287 km/h, ali zbog Gabelicheve prerane smrti projekt je propao. Okušao se i na filmskome platnu kao glumac u filmu Joyride to Nowhere (Vožnja nikamo) 1977. Od 1985. jedan od parkova u gradu Long Beachu njemu u čast nosi ime Gabelich Park.

alat, predmet ili mehanizam koji se kao osnovno sredstvo rabi pri obavljanju nekoga posla ili proizvodne operacije. Najčešće se dijeli prema namjeni (za obradbu metala, polimernih materijala, drva, građevinski, poljoprivredni, za obrtništvo i domaćinstvo – urarski, postolarski, zlatarski i graverski, frizerski, krojački i dr.).

Alat za obradbu metala dijeli se prema namjeni i prema konstrukciji. Prema namjeni razlikuje se ručni alat (turpije, čekići, sjekači, probijači, ključevi, odvijači, mehanzirani ručni alati i sl.), mjerni i kontrolni alati (pomične mjerke, mikrometri, račve, čepovi, etaloni, kutomjeri i sl.), rezni (spiralna svrdla, alati za upuštanje, alati za razvrtanje, glodala, alati za narezivanje navoja, alati za tokarenje i sl.), stezni alati (stezne glave za bušenje i tokarenje, čahure, trnovi, okretni stolovi, specijalni stezni alati i sl.), alati za obradbu lijevanjem, kovanjem i prešanjem (modeli i modelne ploče, alati za lijevanje pod tlakom, kalupi za kovanje, alati za savijanje, alati za isijecanje, alati za izvlačenje). Prema konstrukciji, alati mogu biti standardni (točno definirani propisima) i specijalizirani (za izvođenje točno određene operacije, na određenome proizvodu i određenome stroju). Materijali koji se rabe za izradbu alata su čelici (alatni čelici za topli i hladni rad, ultračvrsti čelici, brzorezni čelici), tvrdi metali: volframov karbid (WC), titanijev karbid (TiC), titanijev nitrid (TiN) i dr., tehnička keramika, slitine obojenih metala i dr.







Prvi se alat pojavio u starijem kamenom dobu kada je čovjek izrađivao razno oruđe od kamena, poput ručnih klinova, sjekača i dr. Prelaskom u metalno doba počeo se rabiti bakar, materijal lako obradiv čak i primitivnim kamenim alatom. Zbog mekoće, bakar se u početku koristio za izradbu nakita, no nakon otkrića novih načina obradbe (hladno oblikovanje i lijevanje) od njega su se izrađivali alati i oružje. Razvoj pogonskih strojeva (parni stroj, benzinski i električni motor) omogućio je zamjenu ručnih alata → alatnim strojevima, kojih je alat sastavni dio.

Proizvodnja alata u Hrvatskoj

Prije pokretanja industrijske proizvodnje alata u Hrvatskoj, jednostavan alat za svakodnevne potrebe proizvodili su obrtnici. Alat se dobavljao i trgovinskom razmjenom, pa je već u XIV. st. u Zagrebu postojala razvijena trgovina željeznom, bakrenom i olovnom robom. Polovicom XVII. st. obitelj Zrinski pokrenula je željeznu industriju u Čabru, gdje su proizvodili čavle, potkove, obruče i gospodarsko oruđe (sjekire, motike, trnokope, vile i dr.). Još 1855. osnovana je u Zagrebu Prva hrvatska tvornica turpija vlasnika → Antuna Fabera, koja je 1958. promijenila naziv u → Jugorapid. Intenzivnija proizvodnja i uporaba alata u Hrvatskoj počinje potkraj XIX. i početkom XX. st. Godine 1896. osnovana je u Zagrebu Prva hrvatska tvornica chiruržkih instrumenata, bandagah, orthopadskih sprava, umjetnih protheza, zavojne robe itd. (→ Instrumentaria), jedina tvornica u ovome dijelu Europe koja je proizvodila kirurške instrumente. Tvornica dioničkoga društva Industrija čelika i turpija u Zagrebu osnovana je 1922. i proizvodila je turpije, čekiće i razno oruđe namijenjeno mehaničarima. U Osijeku je 1912. osnovana Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva koja je proizvodila svrdla (→ OLT), a u Karlovcu 1916. metaloprerađivačka tvornica → Kordun koja je proizvodila pile za drvo.













Nakon II. svj. rata industrija se ubrzano razvijala i pojavio se niz velikih pogona koji su, uz primarnu proizvodnju alata, posjedovali i specijalizirane alatnice za vlastite potrebe. Među njima su → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda, → Prvomajska iz Zagreba, → TANG iz Nove Gradiške, → Meba iz Donjega Stupnika i dr. Liberalizacijom domaćega tržišta te nestankom velikog tržišta bivšega SSSR-a na kojem su hrvatska poduzeća plasirala proizvode, smanjio se i broj poduzeća sposobnih nositi se sa zahtjevima moderne proizvodnje. Danas alate proizvodi tvornica TANG, te velik broj obrtnika, malih i srednjih poduzeća.

Visoko školstvo i publicistika

Razvoj alatničarskoga visokog školstva i publicistike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu može se pratiti kroz djelatnost Zavoda za tehnološku pripremu rada, kojega je osnivač bio → Ivo Hercigonja. Njegovom je zaslugom uvedeno više kolegija koji se i danas nalaze u nastavnim planovima FSB-a (poput kolegija Alati i naprave). Uz Hercigonju na istom su se fakultetu istaknuli i nastavnici → Bruno Rebec, → Mladen Stupnišek i dr. Nastava se odvija pri Zavodu za tehnologiju FSB-a. Pokretanjem novih fakulteta u Hrvatskoj koji se bave granom proizvodnoga strojarstva proširila se nastavna djelatnost vezana uz alatničarsku struku. Tu spadaju Strojarski fakultet u Slavonskome Brodu (→ Branko Grizelj; Mladen Novosel), Tehnički fakultet u Rijeci (→ Elso Kuljanić), Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu i dr.

Među velikim brojem radova objavljenih u znanstvenoj i stručnoj periodici, ističu se djela: Štance I−II (B. Rebec, S. Margić, 1968−87), Rezni alati (B. Rebec, 1973−90), Naprave (konstrukcija, izrada i eksploatacije) (B. Rebec, 1974), Alati i naprave (B. Grizelj, 2004), Rezni alati: noževi, glodala (B. Grizelj, 2007).

upravljivost broda, sposobnost broda da postigne zadanu putanju, brzinu i orijentaciju. Odnosi se na plovidbu otvorenim morem i ograničenim plovnim putovima, pod različitim uvjetima akvatorija i različitim uvjetima broda.

Upravljanje putanjom svodi se na držanje ili promjenu kursa te na zaokret i prekid kruženja broda (pri vožnji naprijed ili krmom). Upravljanje brzinom odnosi se na pokretanje, ubrzavanje, usporavanje te zaustavljanje broda. Pod upravljanjem orijentacijom podrazumijeva se pozicioniranje i usmjeravanje broda kao i manevri u luci. Pri razmatranju upravljivosti broda uzimaju se u obzir uvjeti eksploatacije koji su podijeljeni u dvije skupine. Prvu skupinu čine uvjeti akvatorija: vjetar, morska struja, dubina mora, blizina obale, blizina drugih plovila te uvjeti kanala. Utjecaj morskih valova na upravljivost se najčešće zanemaruje. Drugu skupinu čine uvjeti broda: stanje krcanja, stanje kormilarsko-propulzijskih uređaja te uvježbanost posade.

Upravljanje brodom odvija se uz pomoć brodskih upravljačkih uređaja, koji se prema načinu dobave energije za svoj rad dijele na aktivne i pasivne. Aktivne uređaje pokreću motori koji se za svoj rad koriste energijom s broda. Upravljačka sila aktivnih uređaja regulira se upravljanjem količinom dovedene energije, odn. upravljanjem snagom pokretačkih motora (npr. pramčani poprečni propulzor). Pasivni uređaji koriste se kinetičkom energijom okolne tekućine te se sastoje od povoljno postavljenih uzgonskih ploha u struji okolne tekućine. Upravljačka sila regulira se promjenom napadnoga kuta ili promjenom površine uzgonske plohe (npr. kormilo broda). U skupinu pasivnih upravljačkih uređaja ubrajaju se i nepokretne uzgonske plohe koje su namijenjene poboljšavanju nekih svojstava upravljivosti (npr. skeg) i poboljšavanju svojstava kormilarsko-propulzijskoga sustava (npr. nepokretna sapnica propelera). Na brodove koji moraju ploviti malim brzinama najčešće se ugrađuju kormilarsko-propulzijski sustavi s upravljivim smjerom sile poriva (npr. azimutni propulzori, vodomlazni propulzori). Također postoje rješenja s malim aktivnim uređajima na kormilu.

Istraživanja vezana uz upravljivost broda počinju na prijelazu iz XVII. u XVIII. st., kada su Bernard Renau d’Eliçagaray (1652−1719), Christiaan Huygens (1629−1695) i Johann Bernoulli (1667−1748) razmatrali upravljivost velikih jedrenjaka, s namjerom poboljšanja njihove učinkovitosti. Leonhard Euler (1707−1783) sredinom XVIII. st. razmatrao je dinamiku jedrenjaka, uključujući hidrodinamičke sile te utjecaj kormila, kako bi odredio najpovoljniji napadni kut jedra (u odnosu na vjetar) za zadanu rutu plovidbe. Smatra se da je razvoj modernoga pristupa počeo 1946. kada su Kenneth S. M. Davidson (1898−1958) i Leonard I. Schiff (1915−1971) objavili rad Svojstva okretanja i držanja kursa (Turning and Course-Keeping Qualities) u kojem razmatraju praktične i teorijske aspekte okretanja i držanja kursa broda kao i njihovu međusobnu povezanost. Velik dio današnjih istraživanja usmjeren je prema razvoju i prilagodbi računalne dinamike fluida (engl. Computational Fluid Dynamics) za primjenu u upravljivosti broda.

Visoko školstvo i publicistika u Hrvatskoj

U visokoškolskom sustavu obrazovanja, upravljivost broda je sa stajališta projektiranja broda sastavni dio studija brodogradnje koji se održavaju na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu i Tehničkome fakultetu u Rijeci. Na FSB-u kolegij Upravljivost broda predaje → Većeslav Čorić. Na pomorskim fakultetima u Splitu, Rijeci, Zadru i Dubrovniku, upravljivost broda predaje se i sa stajališta broda u službi u sklopu kolegija koji obuhvaćaju tehnike rukovanja i manevriranja brodom.

Objavljeno je više radova hrvatskih autora koji su pridonijeli razvoju problematike upravljivosti broda. Ističu se udžbenici Manevriranje brodom (I. Buljan, 1982), Upravljivost broda (→ M. Sambolek, 1992), Manevriranje brodom (R. Radulić, 2001) te članak Manevriranje velikim brodovima S. Lakoša, objavljen u Pomorskome zborniku 1993.

Kiepach, Marcel od Haselburga (Križevci 12. veljače 1894. – Stasina u Poljskoj 12. kolovoza 1915.) student visoke tehničke škole, nadareni izumitelj na polju elektrotehnike.

Potomak je plemičke obitelji Kiepach, koja je došla u Križevce početkom 19. stoljeća iz Tirola. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a realnu gimnaziju u Zagrebu.

Kao jedinca nasljednika otac ga je poslao na studije na Gospodarski institut sveučilišta u Haale an der Saale u Njemačkoj. Marcel je paralelno upisao Visoku tehničku školu u Charlottenburgu u Berlinu. Početkom Prvog svjetskog rata Marcel je pristupio autrugarskoj vojsci kao dobrovoljac. Poginuo je 13. kolovoza 1915. godine kod Stasina u Poljskoj. Posmrtni ostaci su preneseni u Križevce i pokopani 20. siječnja 1917. u obiteljsku grobnicu.

Bio je talentiran za muziku, a znanje stranih jezika omogućavalo mu je da čita tehničke stručne časopise i knjige. Zanimala ga je tehnika, a posebno elektrotehnika. Još kao dijete kod kuće je proučavao poljoprivredne strojeve i mehanizme, rastavljao i sastavljao satove. Roditelji su ga poslali na svjetsku izložbu u Bruxellesu. Obišao je i tvornicu Zeppelina u Friedrichshafenu, te posjetio navjeću postaju za bežičnu telegrafiju u Nauenu. Bo je nadareni izumitelj i već sa 16 godina patentirao svoj prvi izum žiroskop 16. ožujka 1610. u Berlinu. Jedva je uvjerio službenike da je on izumitelj tog patenta. Tadanašnje zagrebačke Narodne novine, a potom i Agramer Zeitung 1911. pišu o njemu kao „umnom čudovištu“, odnosno „čudu od djeteta“.

Iako je poginuo vrlo mlad u 21. godini, ne stigavši završiti tehnički fakultet, imao je već više značajnih patenata, a to su:

Žiro-kompas kojeg je patentirao 1910. u Berlinu, uređaj za daljinski prijenos i ispravno pokazivanje brodskog kompasa na kojega nisu utjecale brodske magnetske sile niti željezo broda. Kasnije još usavršio taj patent i zaštitio ga 1911. U Francuskoj je 1912. patentirao Dinamo stroj za rasvjetu svih vrsta kola koji je prihvatilo Francusko Ministarstvo trgovine i industrije i našao svoju prvu primjenu u osvjetljavanju kočija, automobila i željezničkih vagona. U Berlinu je 1912. prijavio novi izum Strujni prekidač za rentgenske aparate koji je svoju funkciju ostvarivao djelovanjem tlaka plina. Iste godine zajedno s konstruktorom Heinrichom Weilandom prijavio je Mali transformator za niski napon. Izum je nazvan „Kiepach-Weiland“ a služio je za dobivanje niskog napona za svijetiljke poput onih rudarskih ili zubarskih. Radio je i na razvoju drugih električnih ueđaja poput istosmjernog motora, bifilarnog mosta, variometra i različitih mjernih instrumenta. Jedan od njegovih izuma je Držač za čitanje knjiga, kao i Postupak za namatanje svitaka na zatvorenim okvirima. Zanimao se za magnetizam, akustiku i prijenosa zvučnih signala.

To nisu svi Kiepachovi patenti jer su mnogi nestali najvjerojatnije kada su saveznici nakon završetka Prvog svjetskog rata konfiscirali patente državljana Austro-Ugarske Monarhije.

Šuljić, Mladen (Zagreb, 22. III. 1936 − Zagreb, 19. X. 2016), brodograđevni inženjer, stručnjak za ratnu brodogradnju.

Diplomirao je 1962. te magistrirao 1992. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu. Karijeru je započeo u Brodogradilištu Jozo Lozovina − Mosor u Trogiru (1962–70), a zatim se 1970. zaposlio na Brodarskom institutu u Zagrebu. Umirovljen je 2004.

Bio je glavni projektant minolovca Korčula, naoružanih ophodnih brodova tipa Mirna te raketnih topovnjača Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir. Ostvario je niz projekata za specijalna plovila civilne namjene. U sklopu znanstvene suradnje Instituta i FSB-a, držao je predavanja iz područja ratne brodogradnje. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa dizajn brodova, posebice ratnih, te izvodljivost brodograđevnih projekata.

Sambolek, Miroslav (Sisak, 12. III. 1930 – Zagreb, 1. V. 2011), brodograđevni inženjer, stručnjak za brodsku hidrodinamiku.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu diplomirao je 1958., a 1995. doktorirao disertacijom Prilog istraživanju utjecaja nejednolikosti polja brzina na krmi broda na djelotvornost vijka i ukupnu ekonomičnost broda (mentor → A. Gamulin). Od 1958. radio je na Brodarskom naučnom institutu (→ Brodarski institut), gdje je razvijao ispitivanja hidrodinamičkih modela brodova. Godine 1984. prešao je na Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje je predavao kolegij Hidrodinamička teorija propulzora.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su otpor i propulzija broda, pomorstvenost, ispitivanja brodskih modela i njihova korelacija s brodovima u naravnoj veličini. Autor je udžbenika Hidrodinamika broda II (1988), Upravljivost broda (1992) i Propulzija broda (2012).

Prpić-Oršić, Jasna (Rijeka, 27. III. 1965), brodograđevna inženjerka, stručnjakinja za pomorstvenost plovnih objekata.

Diplomirala je 1990., magistrirala 1995. te doktorirala 1998. disertacijom Modifikacija STF metode proračuna njihanja vitkih tijela na harmoničnom valu za područje nelinearnih značajki odziva (mentor → V. Čorić) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Na Fakultetu radi od 1992., a u zvanje redovite profesorice izabrana je 2007. Predaje kolegije Osnove dinamike broda, Pomorstvenost plovnih objekata i Dinamika pomorskih konstrukcija. Bila je voditeljica Laboratorija za računarsko inženjerstvo u brodogradnji (2002–04) te je osnovala i vodila Katedru za pomorstvenost, čvrstoću i konstrukciju (2001–05) i Katedru za dinamiku plovnih objekata (od 2005). Izabrana je za prodekanicu u dva mandata (2010–16) te dekanicu (2016).

Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa je pomorstvenost plovnih objekata. Autorica je sveučilišnih udžbenika Pomorstvenost plovnih objekata (s V. Čorićem, 2006) i Osnove dinamike broda (2009). Bila je potpredsjednica (2013–15) te predsjednica (od 2015) međunarodne asocijacije IMAM (od engl. International Maritime Association of the Mediterranean). Dobitnica je nagrade HAZU-a 2007.

Koroman, Vladimir (Koromani kraj Pule, 31. VII. 1943), brodograđevni inženjer, stručnjak za sustave upravljanja na površinskim i podvodnim objektima.

Diplomirao je 1971., magistrirao 1981. te doktorirao 1997. disertacijom Sustav upravljanja malog podvodnog vozila (mentor → T. Šurina) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB). Godine 1971. započeo je raditi na → Brodarskom institutu u Zagrebu. Bio je direktor Sektora za upravljanje sustavima i procesima (1992–2000), zapovjednik s formacijskim činom general-bojnika novoformiranoga Odreda za studij i razvoj oružanih sustava HV-a (1993–96), direktor Marketinga i prodaje (2000–04) te potom glavni direktor (2004–15) Instituta. Od 1989. predaje na FSB-u, gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 2008. Predaje kolegije Automatika te Hidraulika i pneumatika. Iste kolegije drži i na Veleučilištu Velika Gorica te na Politehničkome studiju u Puli.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su sustavi upravljanja na površinskim i podvodnim objektima, oružanim sustavima na brodovima te u energetskim postrojenjima. Suautor je udžbenika Hidraulika i pneumatika (1991) te udžbenika za srednje strojarske škole Elementi finomehanike (1991–2004). Član je HATZ-a od 2014.

Jeras, Dušan (Crikvenica, 30. VI. 1930 – Zagreb, 20. VII. 2019), strojarski inženjer, stručnjak za motore.

Diplomirao je 1955., magistrirao 1971. te doktorirao 1979. disertacijom O utjecaju promjenljivog radnog režima motora i vozila na dinamičko opterećenje nekih elemenata pogonskog mehanizma (mentor → A. Vučetić) na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Karijeru je započeo kao konstruktor u poduzećima Rade Končar u Zagrebu (1954–58) i Tehnički remontni zavod u Bregani (1958–66). U razdoblju 1966–74. radio je na Visokoj tehničkoj školi KoV JNA u Zagrebu, najposlije u zvanju docenta.

Bio je honorarni suradnik Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu od 1960., gdje je izabran u zvanje redovitoga profesora 1985. Umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Laki motori, Stapni strojevi i Toplinski strojevi. Bio je predstojnik Zavoda za strojarstvo (1988–90), voditelj Katedre za motore i vozila (1990−97) te prodekan (1983–86) i dekan (1986–88) Fakulteta. Također je bio dekan Interfakultetskoga saobraćajnog studija u Zagrebu (→ Fakultet prometnih znanosti) 1979−81.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa su ekološki problemi uzrokovani radom motora cestovnih vozila, praćenje mjera za kontrolu emisije štetnih tvari, te istraživanje procesa izgaranja u motoru i mogućnosti korištenja alternativnih goriva. Autor je udžbenika Motori s unutrašnjim izgaranjem (1975) i Klipni motori – uređaji (1992) te suautor udžbenika Laki motori I–II (1976–79). Bio je predsjednik Hrvatskoga društva za motore i vozila (1980−81., 1984−85).