Klobučar, Viktor (Klobučar-Rukavina od Bunića) (Graz, 24. VII. 1878 – Zagreb, 28. VI. 1965), mornarički časnik, zrakoplovac, publicist, organizator i prvi zapovjednik austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva.

Sin istoimena topničkoga generala rodom iz Gospića koji je službovao širom Monarhije. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, gdje se 1889. prvi put susreo sa zrakoplovstvom gledajući balonski let akrobata Merighija. Mornaričku akademiju završio je 1896. u Rijeci. Službovao je na austrougarskim brodovima, 1901. stekao čin zastavnika bojnoga broda, 1902. kao mornarički časnik letio u svojstvu izviđača u balonskim postrojbama austrougarske vojske, 1903. letio vezanim balonima u Balonskom mobilnom odredu Topničke tvrđavske pukovnije za reglažu i promatranje, 1907. promaknut je u čin poručnika bojnoga broda. U Francuskoj je 1909. bio na obuci za upravljanje zrakoplovom. Godine 1910. upućen je na pilotski tečaj u Bečko Novo Mjesto, a 1911. u Frankfurt na Majni radi obuke u upravljanju zračnim brodovima.







Nastupio je 1911. na znamenitoj četverodnevnoj zrakoplovnoj utrci oko Britanije (Circuit of Britain), na relaciji London−Edinburgh−Glasgow−Bristol−London duljine 1 625 km, te jedrilicom vlastite konstrukcije pobijedio na europskom prvenstvu u Semmeringu. Te godine, kao prvi Hrvat, dobio je balonsku (br. 33) i pilotsku (br. 26) dozvolu Austrijskog aerokluba te je imenovan zapovjednikom novoosnovane Mornaričko-zrakoplovne pokusne postaje Pula na otočiću Svetoj Katarini, prve hidroplanske baze na Jadranu. Time je ujedno postao prvim zapovjednikom austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva. Ondje je s inženjerom → Josefom Micklom surađivao na izgradnji prvoga austrougarskog mornaričkog hidroaviona naziva Marineapparat I, dvokrilca raspona krila 11 m, duljine trupa 8,6 m, težine 400 kg, pogonjenoga četverocilindričnim vodom hlađenim motorom poduzeća Austro-Daimler snage 35 KS (26,1 kW) s kvačilom i trokrakom elisom. Zrakoplov je bio opremljen dvjema plovnim vodenim skijama, a postignuta je najveća brzina od 75 km/h. Klobučar, kao prvi austrougarski mornarički pilot preletio je 1912. čak 600 m na visini od oko sedam metara nad morem. Bio je to prvi uzlet s mora u Monarhiji.

Od dolaska na mjesto zapovjednika mornaričkoga zrakoplovstva do 1913., osim na opremanju tehnikom (organizirao nabavu zrakoplova iz Francuske) radio je i na osposobljavanju letačkoga i tehničkoga osoblja. Za njegova zapovijedanja osnovane su nove mornaričke baze i uzletišta u Istri, u Štinjanu, Valturi kraj Pule, Poreču te širom Jadrana, sve do Kotora i Kumbora u Boki, a osnovana je i mornarička pilotska škola sa sjedištem na otočiću Kozadi u Fažanskom zaljevu. Posjedovao je i privatni zrakoplov proizveden u tvornici braće Farman, koji je nakon oštećenja u pokušaju prijevoza 1912. darovao vojnim vlastima. Sudjelovao je 1913. u prvome skupnom letu nad Jadranom, na dionici Pula−Trst−Pula.

Nakon teže nezgode 1913. premješten je u Mornaričko-tehnički odbor u Pulu, potom kao topnički časnik na krstaricu Kaiserin Elisabeth, gdje je dočekao početak I. svj. rata. Borio se tijekom japanske opsade njemačke koncesije Qingdao, gdje je projektirao teški hidroavion koji nije završen. Jedan je zrakoplov izgradio u japanskom zarobljeništvu. Iz zarobljeništva se vratio 1920. stupivši u ratnu mornaricu Kraljevine SHS, u kojoj je zapovijedao mornaričkim odsjekom Glavnoga generalštaba, krstaricom Dalmacija i do umirovljenja 1931. pomorskim arsenalom u Tivtu. Od 1935. bio je u Zagrebu honorarni referent za organizaciju te vojna i vatrogasna pitanja pri Upravnom odjeljenju Banske uprave Savske banovine, poslije pri Odsjeku za civilnu zaštitu i vojne poslove Banske vlasti Banovine Hrvatske. Godine 1942. primljen je u Mirovinski stališ domobranstva NDH.

Osim što je bio vrstan zrakoplovac i vojni časnik objavljivao je članke u časopisima te bio suradnik Leksikona Minerva (1936) i obaju izdanja Pomorske enciklopedije LZ-a. Unaprijedio je znanstveni pristup aerotehnici te objavio knjigu na njemačkom jeziku Marineflugwesen (1912), u kojoj razmatra problem mornaričkih letjelica i donosi detaljan nacrt mornaričkoga letećeg čamca koji je odabrao kao najpovoljniju varijantu hidroaviona za jadransko okružje. Zauzimao se za izučavanje vojnih područja u školama te objavio knjigu Rat i škola (1943). Autor je knjiga Škola u službi zračne obrane (1937) te Jedrilicom oko svijeta (1951).

Ivan Krstitelj Rabljanin (Baptista Arbensis, Giovanni Battista D’ Arbe, Joanes Arbensis; de Comitibus, de Contis, de Tollis, della Tolle) (Rab, oko 1470 – Dubrovnik, 18. V. 1540), ljevač topova i zvona, glavni majstor ljevaonice Dubrovačke Republike.

Prvi put spominje se u spisima Dubrovačkoga državnog arhiva 1504. kada je podnio molbu za službu ljevača topova i zvona Dubrovačke Republike. U molbi navodi kako je u djetinjstvu lijevao topove s glasovitim majstorima, da zna lijevati bombarde za tvrđave i galije, baziliske, kortalde, kolubrine, pasavolante, falkonete, arkebuze, mužare i metalne kalupe za lijevanje topovskih kugli. Njegova je molba prihvaćena, dobio je stan i ljevaonicu u Revelinu, te 1504. započeo pripreme za lijevanje svojega prvog dubrovačkog topa. Nakon uspjela iskušavanja toga topa 1505. primljen je u službu i u njoj je bio glavni majstor do kraja života. Godine 1509. primljen je u uglednu trgovačku Bratovštinu sv. Antuna čiji su članovi smatrani višim građanskim staležom te je postao pravim građaninom Dubrovnika.







Topovi. Za svoj prvi top Krstitelj je 1504. dobio stari jarbol koji je poslužio kao jezgra oko koje se izrađivao model. Top je bio dugačak 449 cm, promjera cijevi (kalibra) 13 cm i mase 2184 kg. Bio je jedan od najduljih tadašnjih kolubrina, a nosio je lik sv. Vlaha i majstorovo ime Baptista. Talijanske su kolubrine bile duge samo 23 promjera cijevi, dok je duljina cijevi Ivanova topa bila 34 promjera cijevi te je, za razliku od tadašnjih glatkih, unutrašnjost cijevi njegova topa bila zavojito ožlijebljena. Na taj se način dokazao kao vrhunski stručnjak umijeća lijevanja topova. Taj je top otpremljen 1816. u bečki arsenal, danas Vojni muzej, gdje se nalazi u inozemnoj zbirci te je jedini sačuvani Krstiteljev top. Njegova je ljevaonica ubrzo postala poznata pa je njegove topove Republika prodavala u južnu Italiju i Španjolsku. Lijevao je i za privatne brodovlasnike. Godine 1522. izlio je top za galiju, ukrašen renesansnim dekorativnim motivima cvijeća i ptica te likom sv. Vlaha, a pripada tipu srednjih brodskih topova toga doba. Duljina mu je oko 2 m, kalibar 7 cm. Prema novinskim izvještajima iz 1939. Pavle Karađorđević je prigodom posjeta Njemačkomu Reichu 1937. dobio od Adolfa Hitlera taj top na dar. Top je tada dopremljen u Beograd i pohranjen u Vojni muzej, odakle je nestao za II. svj. rata. Zasigurno je i za potrebe tadašnje dubrovačke flote, posebice za 12 velikih dubrovačkih galija koje su ušle u sastav španjolske mornarice za vojne kralja Karla V. u Tunisu 1535., izlio mnogo brodskih topova koji nisu sačuvani. Godine 1537. izlio je svoj najljepši velik top pod nazivom Gušter, dug više od 3 m i mase veće od 3000 kg. To je bio jedan od topova kojim je bila naoružana dubrovačka tvrđava Lovrijenac. Smatra se da je top 1815. pao u more kad su ga austrijske vlasti skidale kako bi ga odnijele u Beč. Prema nekima, još je 1925. bio vidljiv u moru, ali je nakon toga u pokušaju vađenja odvučen u dublje more. Godine 1939. ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije bezuspješno je istražila podmorje ispod jugoistočne strane Lovrijenca. Članovi Društva prijatelja dubrovačke starine 1965. su prigodom otklanjanja opasnosti od urušavanja gradskih zidina i vađenja dvaju topova s potonulog austrijskoga ratnog broda Triton trebali izvaditi i top Gušter. Traženje ni tada nije urodilo plodom. Osim Guštera bila su na Lovrijencu još tri Ivanova topa s natpisom Opus Baptistae Arbensis iz 1531., 1532. i 1536. Izlio je i velik top kalibra 64 funte za dubrovačku tvrđavu Minčetu koji je 1813. prenesen u Beč, gdje je u arsenalu pretaljen. Kada su se 1539. u Dubrovniku, prema odluci Vijeća umoljenih, pretaljivali neuporabljivi topovi, uništeno je više njegovih radova.

Zvona. Istodobno je lijevao zvona. Izlio je 1506. zvono gradskoga zvonika u Dubrovniku mase 2000 kg, širine i visine (bez krune) 130 cm, gotičkoga oblika i s renesansnim ornamentima te reljefnom slikom Bogorodice i sv. Vlaha. Nakon velikoga potresa 1667. zvonik je oštećen i nagnut te je takav ostao do obnove 1926., kada je Rabljaninovo zvono podignuto na svoje staro mjesto, gdje se nalazi i danas. Godine 1510. izlio je crkveno zvono koje je do I. svj. rata bilo na zvoniku dubrovačke katedrale kada je pretaljeno u topove. Izradio je zvono za dominikansku crkvu promjera i visine oko 100 cm s reljefnim slikama sv. Dominika i sv. Tome Akvinskoga te popravio dva zvona za Bratovštinu graditelja i klesara u crkvi Svih svetih (1516), izradio zvono za crkvu sv. Nikole (1520), sve u Dubrovniku, za crkvu sv. Klare u Kotoru s reljefnim likovima sv. Franje, sv. Bernardina i sv. Tripuna (1522), dva manja zvona za crkvu sv. Andrije na Pilama s reljefnim likovima Bogorodice i sv. Andrije (1525., danas na Luži zvonari) i crkvu sv. Josipa u Dubrovniku (1534) te veće zvono za župnu crkvu Uznesenja Marijina na Koločepu s dvjema reljefnim Bogorodičinim slikama (1535). U loži uz stonsku crkvu Navještenja Marijina nalaze se dva njegova veća zvona, od kojih je jedno ukrašeno reljefom sv. Vlaha (1528), oba isprva namijenjena župnoj crkvi sv. Marije u Polju (Gospa od Lužina). Sva zvona postoje i danas te su datirana i signirana Opus Baptistae, a većina ih ima i latinske natpise, koje je za njegova zvona i topove sastavljao pisac Ilija Lampridije Crijević. Pripisivalo mu se i zvono splitske katedrale (saliveno 1503., pretaljeno 1830.) te zvono župne crkve Uznesenja Marijina u Rabu (vjerojatno pretaljeno za I. svj. rata).







Visok stupanj znanja i samostalnosti u njegovu tada važnom i traženom zanimanju može se ocijeniti prema stanju tehnologije i metalurgije u njegovo doba. Budući da su sredstva i pomagala pri lijevanju topova i zvona bila veoma skromna i nerazvijena, tražila se posebna vještina i znanje. Broncu je počeo lijevati barem 60 godina prije nego što je njemački mineralog Georgius Agricola objavio 1566. djelo O kovinama (De re metallica) u kojem opisuje metalurške postupke. Vannoccio Biringuccio u djelu O pirotehnici (De la pirotechnia) 1540. opisuje način lijevanja zvona koji se u osnovi primjenjuje i danas, a tim je postupkom lijevao i Ivan primjenjujući svoje iskustvo. Kao poznavatelj metalurgije i tehnologije svojega doba bio je vješt ljevač, istodobno i istančan dekorater zavidna cizelerskoga umijeća. Koristio se širokim rasponom renesansnih ukrasa, koje je znao uskladiti s oblicima zvona i topova dajući im izrazitu vitkost. Često se udruživao s drugim obrtnicima i bavio različitim trgovačkim i pomorsko-trgovačkim poslovima. Među ostalim, ulagao je u umjetnički obrt, soljenu ribu, gradnju brodova te neko vrijeme u ljekarnu. Stečenim je novcem uredio imanje na Pločama, koje je poslije zamijenio za imanje u stonskom kraju i ondje 1539. uz more blizu sela Broca dao sagraditi dvije vapnare i zgradu uz more, izgrađenu od obrađenih kamenih kvadara, oblika crkvice sa zakrivljenim kamenim svodom, gotičkim ziđem i renesansnim portalom. Zgrada je danas prazna, otvorena, nezaštićena i neodržavana, a evidentirana je u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku pod nazivom Kuća Ivana Rabljanina. Grad Dubrovnik posvetio mu je jednu od svojih ulica, u Rabu jedna škola nosi njegovo ime, a u Zagrebu je → Tehnički muzej Nikola Tesla podignuo njegovo poprsje, koje je izradio kipar Kosta Angeli Radovani 1995. kao prvo u Aleji velikana tehnike.

lijevanje umjetnina, izvedba skulptura, reljefa, medalja i sl. lijevanjem metala, stakla, sadre, umjetnih materijala u kalupe izrađene na osnovi umjetnički oblikovanoga predloška ili modela. Pritom se rabe metoda klasičnoga lijevanja u pješčane kalupe, metoda izgubljenoga voska te točnoga lijeva za odljevke velike složenosti i dimenzijske točnosti. Cizeliranjem se zatvaraju pukotine i izglađuju neravnine na površini. Za izradbu kalupa, lijevanje i cizeliranje izučeni su majstori ljevači i cizeleri.









Nakon što je 1907. utemeljena Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (od 1941. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu), pri školi je 1908. na inicijativu Roberta Frangeša Mihanovića (1872–1940) osnovana ljevaonica bronce (danas Ljevaonica umjetnina ALU), što se smatralo prijeko potrebnim, budući da su se odljevci bronce do tada naručivali poglavito iz Beča. Godinu poslije pridružena joj je i ljevaonica sadre. Rad ljevaonice obilježio je dolazak Ivana Meštrovića 1922., koji je obnašao dužnost rektora Akademije (1923−44). Za stručnoga ljevača postavio je → Franju Antolića, koji je vodio ljevaonicu (1926−49). Ondje je izliveno mnogo skulptura istaknutih hrvatskih kipara poput Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu, Grgura Ninskog u Splitu, Spomenika zahvalnosti Francuskoj u Beogradu, spomenika rumunjskom kralju Ferdinandu I. u Bukureštu, Augustinčićeva Maršala Tita u Kumrovcu, Vjesnice mira pred palačom UN-a u New Yorku, konjaničkog spomenika Józefa Piłsudskog u Katowicama u Poljskoj i dr. U Zagrebu je do 2013. djelovala i ljevaonica Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske (LIKUM), osnovana 1948., a danas djeluje i ljevaonica umjetnina Ujević, osnovana 1982., koja se uz lijevanje bavi i restauratorskim radom.

medaljerstvo, izradba medalja, reljefom ukrašenih metalnih pločica kružna ili drugog oblika od zlata, srebra, bronce, olova i različitih legura. Prva tehnika izradbe bilo je lijevanje s pomoću kalupa, potom od XVI. st. i kovanje, a od XIX. st. galvanoplastički postupak.









Prve medalje izrađene od bronce nastale su u doba kasnoga Rimskoga Carstva (IV–V. st.), a medaljerstvo se intenzivno razvija u doba renesanse u Italiji. Prvi hrvatski medaljer bio je Pavko Antojević, poznatiji kao Pavao Dubrovčanin, koji je oko 1450. djelovao u Napulju. U Hrvatskoj se medaljerska umjetnost javila razmjerno kasno. Prvu sačuvanu medalju kovanu na hrvatskom tlu izradio je 1707. kalupar dubrovačke kovnice novca Talijan Pavao Lonciares, podrijetlom iz Napulja, kao spomen na svečano polaganje temeljnoga kamena crkve sv. Vlaha. Svojim promjerom (37 mm) i strukturom izravno je slijedila dubrovački novac. Strani su umjetnici podmirivali domaće narudžbe do sredine XIX. st., kada je Franjo Karress (?–1889) osnovao prvu domaću graversku radionicu u Zagrebu. U njegovoj je radionici zanat izučio Josip Radković (1860–1924), autor prve hrvatske gospodarske medalje; on je 1881. otvorio vlastitu radionicu koja je s vremenom postala najveća u zemlji. Zagrebačko je medaljerstvo dosegnulo vrhunac pojavom velikih majstora Rudolfa Valdeca (1872–1928), koji se kao izraziti portretist ograničio na prikazivanje portreta na medaljama u formi plakete (medalje pravokutna oblika), Roberta Frangeša-Mihanovića (1877–1940), koji je izvanrednim komponiranjem motiva u malu površinu autor naših najoriginalnijih medalja, i Ive Kerdića (1881–1953), autora više od 400 medaljerskih radova. Nakon II. svj. rata vodeći medaljeri u Hrvatskoj bili su Vanja Radauš (1906–75) i Želimir Janeš (1916–96), a suvremeno medaljerstvo predstavljaju Zdravko Brkić (1949) i Damir Mataušić (1954). Poduzeća koja su se bavila medaljerstvom i surađivala s hrvatskim medaljerima bila su zagrebački Engelsrath i Šimić (druga polovica XIX. st.), Griesbach i Knaus (1925–39), Umjetna radiona Zagreb, varaždinska Prva zlatarska i rezbarska radiona Fran Sorlini (osnovana 1896). Danas se proizvodnjom medalja bave → IKOM i Hrvatski novčarski zavod (osnovan 1993) i dr.

Mihanović, braća Nikola (Doli kraj Stona, 12. I. 1846 − Buenos Aires, 24. VI. 1929) i Miho (Doli kraj Stona, 6. X. 1862 – Mar del Plata, Argentina, 6. III. 1938), brodovlasnici i iseljenički aktivisti. Osnivači i suvlasnici Jugoslavensko-amerikanske plovidbe (1924), poslije Jugoslavenskoga Lloyda, najvećega pomorskoga poduzeća u Kraljevini Jugoslaviji. Utemeljili su zakladu (danas Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića), sa sjedištem u Dolima, koja pridonosi razvoju toga područja.

Nikola je 1867. došao u Montevideo te preko Paragvaja u Buenos Aires. Osnovao je 1879. parobrodarsko poduzeće N. Mihanovich y Cia, koje je 1909. posjedovalo 289 brodova te tri brodogradilišta, u Buenos Airesu, El Saltu i Carmelu. Preuzeo je inicijativu brodskoga prometa na cijelom području između Buenos Airesa i Montevidea, na rijekama Urugvayu, Parani u njihovu estuariju La Plata te zapošljavao nekoliko stotina radnika i mornara Hrvata, poglavito s područja Dubrovnika i drugih dijelova Dalmacije, a svoje brodove nazivao Doli, Ston, Korčula, Zadar, Hrvatska, Dalmacija itd. Godine 1909. društvo su preuzeli Englezi pod imenom Compañía Argentina de Navegación Nicolás Mihanovich sa sjedištem u Londonu. Mihanović je ostao suvlasnik do 1918., kada je prodao svoj udio. Godine 1905. osnovao je nekoliko velikih bankarskih i trgovačkih poduzeća, a 1907. utemeljio trgovačko društvo La Importadora Austro-Hungara. Kupio je 800 km² zemlje u provinciji Chaco i nazvao je Kolonija Dalmacija, gdje je mislio naseliti mlade hrvatske obitelji iz Argentine i domovine. Posjedovao je 20 zgrada u Buenos Airesu, a nakon I. svj. rata jednu je darovao poslanstvu Kraljevine SHS.







Miho je od 1874. živio u Argentini. Bio je komesar na parobrodu Tore brata Nikole (1881−84). Godine 1889. osnovao je brodarsko poduzeće Compañía de Navegación Sud Atlantica, jednu od najvećih južnoatlantskih brodarskih kompanija, koje je 1907. sagradilo gat za pristajanje brodova u Carmen de Patagonesu potaknuvši tako razvoj zaostaloga argentinskog juga. Uspostavio je nove trgovačke i putničke linije između Buenos Airesa i argentinskih luka na Atlantskom oceanu te većih brazilskih luka. Poduzeće, koje je 1920. imalo 29 brodova prodao je društvu Compañía Argentina de Navegación Nicolás Mihanovich sa sjedištem u Londonu. Bio je predsjednik Centra Jugoslavenske narodne obrane Jadran u Buenos Airesu u drugoj polovici 1910−ih te je tijekom I. svj. rata imao značajnu ulogu u jugoslavenskom iseljeničkom pokretu, zbog čega je bio kooptiran u članstvo Jugoslavenskog odbora u Londonu. Potpomagao je hrvatska društva u iseljeništvu, poticao obrazovanje iseljenika, u Buenos Airesu osnovao knjižnicu kojoj je darovao 1800 knjiga na hrvatskom jeziku.

Merćep, Mihailo (Mihajlo) (Dubrovnik, 1. IX. 1864 – Beograd, 24. XII. 1937), poduzetnik i sportski djelatnik.

Bio je vlasnik fotografske radionice u Zagrebu. Bavio se biciklizmom, bio je član i odbornik više sportskih društava. Jedan je od osnivača Prvog hrvatskog automobilnog kluba 1906. te je među prvima u Zagrebu posjedovao motocikl i automobil. Kako se zrakoplovstvo razvijalo 1910. ušao je u partnerstvo s braćom → Rusjan, slovenskim graditeljima zrakoplova, te osnovao radionicu za proizvodnju zrakoplova. Braća su u posao uložila svoj zrakoplov, vještinu i znanje, dok je Merćep kupio zrakoplovni motor Gnome, tada velike snage od 50 KS (37,3 kW), te dao sagraditi hangar u Zagrebu. Prvi javni let u Zagrebu održan je 1910., a zrakoplovom je upravljao Eduard Rusjan. Budući da je E. Rusjan poginuo za javnoga leta u Beogradu 1911. Merćep je pozvao → Dragutina Novaka kako bi s Joškom Rusjanom nastavio graditi zrakoplove. Godine 1913. partnerstvo se raspalo. Sa svojih sedam zrakoplova učinio je Zagreb jednim od središta rane aerotehnike u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Unatoč njegovoj popularizaciji zrakoplovstva, nikada nije bio pilot ni konstruktor zrakoplova.

Matrljan, Mate (Trsat, 25. II. 1824 – Draga Gornja kraj Bakra, 15. X. 1902), brodograditelj.

Bio je vlasnik najvećega od četiriju bakarskih brodogradilišta u XIX. st. te član zastupstva grada Bakra 1874. Tijekom postojanja brodogradilišta (1850–81) ondje je izgrađeno 49 jedrenjaka duge plovidbe. Za Hrvatsko brodarsko društvo iz Bakra izgrađena su tri velika jedrenjaka, Hrvat, Bakran te bark Ban Mažuranić, dug gotovo 43 m, širok 10 m i visok 6 m. Bark je porinut 1875., bio je hidrodinamički oblikovana trupa, s trima jedrima, a postizao je brzine veće nego drugi brodovi njegova tipa i veličine. Posljednji njegov brod, sagrađen 1881., zvao se Amerika.

Matošin, Špiro (Primošten, 27. I. 1943 – Split, 20. VI. 2000), brodograđevni inženjer.

Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) diplomirao je 1965., magistrirao 1976. te doktorirao 1986. disertacijom Pomorstvena svojstva broda u funkciji karakteristika broda (mentor A. Bosnić). Bio je 1967–69. projektant u Brodogradilištu Jozo Lozovina − Mosor u Trogiru (→ Brodotrogir), istraživač u udruzi British Ship Research Association (BSRA) u Londonu 1970., tehnički voditelj na izgradnji infrastrukturnih kapitalnih objekata u Hrvatskoj (1971–75) te od 1976. ponovno u trogirskom brodogradilištu kao voditelj Odjela brodskoga trupa u Konstrukcijskom uredu, gdje je radio na teorijskim i konstrukcijskim proračunima te primjeni računala u tim područjima. Od 1979. na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu bio je nastavnik iz područja strojarstva i brodogradnje, od 1988. izvanredni profesor. Bio je predstojnik Zavoda za strojarstvo i brodogradnju (1989–93). Sudjelovao je u projektiranju, tegljenju, sidrenju i primopredaji niza plutajućih dokova s mogućnošću dizanja 36 000 t te jednoga od najvećih u svijetu od 80 000 t u Novorosijsku. Bio je savjetnik Brodospasa iz Splita u obnovi flote, Brodogradilišta Trogir u gradnji objekata, sudski vještak te je vodio izradbu niza sofisticiranih proizvoda za brodove. Kao časnik HV-a postavio je pontonski most preko Novskoga ždrila te upravljao njegovom zaštitom i održavanjem (1993–95).







Matanović Kulenović, Katarina (Vuka, 18. III. 1913 – Zagreb, 24. IV. 2003), prva hrvatska pilotkinja i padobranka.

Nakon završene gimnazije 1930. pohađala je trgovački tečaj u dopisnoj školi u Zagrebu, gdje je od 1931. radila kao činovnica u građevinskom poduzeću Švab i poslije u Poduzeću za zračni saobraćaj Aeroput. Sa zrakoplovstvom se prvi put susrela 1935. te postala članicom zagrebačkog Aerokluba. Letjeti je učila na vojnom zrakoplovu Brandenburg iz 1914. Prvi samostalan let izvela je 1936. te dobila diplomu sportskoga pilota postavši prvom hrvatskom pilotkinjom. Na aerodromu u Bežaniji u Zemunu 5. VI. 1938. sudjelovala je u grupnom skoku padobranom s visine od 1500 m, te postala prva padobranka u ovome dijelu Europe.

Osnivanjem NDH zaposlila se u uredništvu časopisa Naša krila te je istodobno primljena u službu Prve zrakoplovne luke u Zagrebu s činom poručnika. Letjela je lakim talijanskim dvosjednim zrakoplovom FL-3 na zadatcima prijevoza dokumenata, lijekova, ranjenika, vojnih zapovjednika. Ranjena je za savezničkoga bombardiranja aerodroma u Borongaju 1944., a to je značilo i prestanak njezina letenja. Ukupno je provela u zraku 790 sati. Dobila je Malu srebrnu kolajnu za hrabrost, kao prva odlikovana žena u Hrvatskoj. Nakon rata zaposlila se u Generalturistu u Zagrebu, a zatim je otišla u Köln.

Kao prva hrvatska pilotkinja i padobranka pridonijela je popularizaciji i širenju zrakoplovstva. Osnovala je žensku sekciju Aerokluba Zagreb te letjela na svim natjecanjima preleta i kružnim letovima tadašnje države. Godine 1998. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara te je 2001. ponovno primljena u Aeroklub Zagreb.

Kunstelj, Drago (Trst, 14. VIII. 1909 – Zagreb, 15. II. 1980), strojarski inženjer, stručnjak za zavarivanje.

Diplomirao je 1934. na strojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) u Zagrebu. Radio je kao tehnički voditelj u Tvornici uskotračnog i željezničkog materijala Dr. M. G. Rašica u Zagrebu (1935–36) te kao inženjer i šef radionice za čelične konstrukcije u Tvornici vagona, strojeva i mostova u Slavonskom Brodu (1936–39), gdje je vodio zavarivanje prvoga zavarenog mosta u Hrvatskoj 1938 (Savski most u Zagrebu), jednoga od prvih u Europi izvedenog u zavarenoj, a ne u zakovičastoj konstrukciji. Bio je tehnički i pogonski upravitelj u Tvornici jutenih proizvoda u Mladenovcu (1939–41), gdje je bio zaposlen i u građevinskom poduzeću Pantelije Jakovljevića (1941–44). Radio je na rekonstrukciji i obnovi beogradskog i novosadskog kazališta (1944–45), u Ministarstvu industrije FNRJ (1947–50), kao tehnički direktor u tvornici glinice i aluminija u Strnišću (Kidričevo, 1950–51), upravnik pogona i proizvodnje u tvornici metalnih konstrukcija Franc Leskošek u Mariboru (1951–52), upravitelj valjaonice bešavnih cijevi u Željezari Sisak (1952–56) te 1956. kao tehnički direktor u tvornici Jedinstvo u Zagrebu.

Od 1956. zaposlen je na FSB-u, od 1974. kao redoviti profesor. Umirovljen je 1979. Predavao je kolegije Zavarivanje, Zavarivački strojevi, Zavarivački strojevi i uređaji, Fizička ispitivanja, Ispitivanja materijala, Metali, Tehnologija zavarivanja, bio je prvi predstojnik Zavoda za varene konstrukcije osnovanog 1958 (danas Zavod za zavarene konstrukcije) te jedan od osnivača, nastavnik i dekan Visoke tehničke škole (1957–58. i 1960–61). Bio je i predsjednik Društva strojarskih inženjera i tehničara Hrvatske, Društva za tehniku zavarivanja Jugoslavije te glavni urednik časopisa → Strojarstvo (1959–60) i → Zavarivanje (1960–77).

Krpan, Mirko (Drinak kraj Novoga Vinodolskoga, 21. I. 1924 – Rijeka, 1. XII. 2006), brodograđevni inženjer, stručnjak za tribologiju.

Diplomirao je 1955. na brodograđevnom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, te doktorirao 1979. disertacijom Analiza karakteristike dodirnih površina i utjecaj tih karakteristika i njihove promjenjivosti na mehanizme trenja (mentor → Z. Sapunar) na Tehničkome fakultetu u Rijeci. Do 1963. radio je u upravi za Mornaričko-tehnička istraživanja u Splitu i Predstavništvu pri Brodoprojektu u Rijeci gdje je vodio više od stotinu samostalnih projekata i proračuna nadvodnih i podvodnih objekata i njihovih konstrukcija i opreme. Na Tehničkome fakultetu u Rijeci radio je od 1963. u Zavodu za tehničku mehaniku, kojega je bio jedan od osnivača. Od 1979. bio je redoviti profesor Fakulteta, umirovljen je 1994. Predavao je kolegije Tehnička mehanika, Teorija mehanizama, Tribologija. Bio je prodekan (1970–72) i dekan (1979–81) Fakulteta te prorektor (1984–86) i rektor (1986–89) Sveučilišta u Rijeci.

Bavio se mehanikom i tribologijom te bio voditelj i suradnik više znanstvenoistraživačkih projekata iz područja brodogradnje, obradbe metala i mehanike čvrstog tijela. Velik dio znanstvene aktivnosti usmjerio je na otkrivanje novih teorijskih fenomena trenja i njegovih triboloških manifestacija u tehničkoj praksi. Bio je jedan od osnivača, redoviti član i potpredsjednik HATZ-a. Dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Rijeci 1997.

Mandl, Dragutin (Zagreb, 4. IV. 1892 – Zagreb, 27. IV. 1959), elektrotehnički i strojarski inženjer, konstruktor tramvaja, inovator i izumitelj.







Diplomirao je 1919. elektrostrojarstvo u Beču. Nakon studija vratio se u Zagreb te počeo raditi u → Zagrebačkom električnom tramvaju, gdje je proveo cijeli radni vijek. Po njegovim nacrtima i pod njegovim vodstvom izrađena su prva domaća tramvajska kola pokretana elektromotorom s drvenim kosturom naziva M–22, duga 9,14 m, široka 2,10 m i teška 9,5 t, puštena u promet 1922. Od 1924. izrađivala su se njegova motorna vozila s čeličnim kosturom i prikolicom oznake M–24. Konstruirao je i tramvajska kola za polijevanje ulica. Izumio je polužnu kočnicu koja se rabila na prikolicama (1924) te s inženjerima → Adolfom Košakom i Antonom Zieglerom novi kontaktni klizač za oduzimanje struje (1929). Godine 1950. konstruirao je novi tip tramvajskih elektromotora proizvodnju kojih je poslije preuzela tvornica Rade Končar u Zagrebu. Konstruirao je 1951. prototip tramvajskih kola naziva 101, kapaciteta 95 putničkih mjesta, snage 2 × 60 kW i najveće brzine 60 km/h. Bio je to prvi domaći tip suvremenih tramvajskih kola s automatskim posluživanjem vrata, sjedalom za vozača i konduktera, električnim, mehaničkim i zračnim kočnicama te sa sigurnosnom napravom (zaštitnom košarom) ispred prednjih kotača, proizvodnju kojih je od 1957. preuzela tvornica Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda.







Potaknuo je razvoj zagrebačkoga tramvajskog prometa i cijelih gradskih područja. Razvio je vlastiti postupak zavarivanja tračnica, preuredio zastarjelo postrojenje uspinjače uvodeći električni pogon, razvio konstrukciju potpuno zavarenoga kolosiječnog križanja, izveo beskonačno zavareni kolosijek od željezničkih tračnica, što se do tada nije smatralo provedivim, konstruirao je lančani ovjes tramvajskoga gornjeg voda, razvio novu leguru za kočne klade. Bio je cijenjen medaljer, glazbeni umjetnik te stručnjak za numizmatiku i filateliju. Godine 1985. po njemu je nazvana jedna zagrebačka ulica.

Lupis, Ivan Blaž (Vukić, Luppis, Ritter Luppis von Rammer; Giovanni Biagio, Johann) (Rijeka, 27. I. 1813 – Milano, Italija, 11. I. 1875), kapetan fregate austrougarske mornarice, idejni začetnik i pokretač razvoja modernoga torpeda.

Podrijetlom iz obitelji Vukićević ili Vukić iz Nakovane Donje na Pelješcu, Lupis se školovao u Rijeci gdje je završio gimnaziju, te je nakon toga otišao na Mornaričku akademiju u Veneciju. Od 1835. služio je na brodovima austrijske ratne mornarice te je 1857. postao kapetan fregate. Sudjelovao je 1848–49. u pomorskoj blokadi Venecije te 1859. kao kapetan fregate Venus protiv ujedinjenih snaga Kraljevine Sardinije (Pijemonta) i Francuske. Kada je kao zapovjednik fregate Bellona 1860. štitio hrvatsku obalu od moguće talijanske opsade, razmišljao je o stvaranju novoga, djelotvornijega oružja za obranu obale od neprijateljskih brodova i došao na ideju otiskivanja malih brodica napunjenih eksplozivom. Prvu inačicu takve brodice navodno je zamislio sa staklenim jedrima kako bi bila teže uočljiva neprijatelju, a poslije je predstavio tehnološki napredniji model pogonjen satnim mehanizmom s oprugom i brodskim vijkom, kojega je nazvao spasilac obale (njemački Küstenretter).







Lupisov spasilac obale eksplozivni je uređaj bez posade, s autonomnim pogonom, upravljan s kopna, namijenjen za potapanje neprijateljskih plovila. Uska trupa, visok i dugačak, no zbog velike količine tereta (eksploziva) duboka gaza u odnosu na nadvođe. Premda nije bio na tehnološkome vrhuncu svojega doba, bio je inovativan: prvi je put primijenjen sustav udvojenoga kormila i daljinskoga upravljanja. Udvajanjem kormila, umjesto dotad uobičajeno jednoga kormila, postavljena su dva stražnja pomična lista, što je plovilu poboljšalo ergonomska svojstva, odn. smanjilo mogućnost pogrešaka pri upravljanju. Daljinsko upravljanje izvedeno je s pomoću dvaju užeta kojima se zatežu, odn. otpuštaju pomični listovi kormila te se tako upravlja brodicom. Da bi se spriječilo uranjanje i valjanje brodice, što otežava upravljanje, sa svake strane trupa postavljen je bočni, uzdužni plovak izrađen od pluta i omotan platnom. Eksploziv je smješten u pramčanom dijelu, a pogonski mehanizam, sastavljen od opruge za navijanje, reduktora okretaja i osovinskoga voda, koji okreće brodski vijak, u stražnjem dijelu plovila. Detonaciju eksplozivnoga punjenja uzrokuje mehanički upaljač smješten na pramcu, a sastoji se od sklopa poluga pokretanih pomičnim »kljunom«, koji udara u neprijateljski brod. U slučaju da se cilj ne pogodi izravno, eksploziju također mogu izazvati poluge smještene na bokovima brodice, jarbol te tanka čelična užad koja ih povezuje. Upaljač se uvlači u unutrašnjost pramca te pokreće mehanizam koji dovodi do eksplozije.

Lupis je više puta 1860. i 1864. tražio od vojnih vlasti u Beču prihvaćanje svoje ideje novoga oružja za obranu obale, ali je odgovor uvijek bio negativan. Iste je godine pokrenuo suradnju s engleskim inženjerom → Robertom Whiteheadom, tehničkim direktorom riječke tvornice Stabilimento tecnico fiumano (→ Torpedo) s kojim je nastavio razvijati zamisao. Lupisova koncepcija ubrzo je znatno izmijenjena kada se Whitehead sklon pragmatičnim inženjerskim rješenjima, umjesto površinskom, sporom i vidljivu plovilu okreće konstruiranju podvodnoga projektila nalik današnjemu torpedu. Suradnja je ubrzo prekinuta, a Whitehead je isplatio Lupisa i u svojoj tvornici započeo proizvodnju torpeda. Time je riječka tvornica postala prva tvornica torpeda u svijetu. Već 1866. izrađen je prvi uspješan prototip promjera 355 mm, duljine 3,4 m i mase 136 kg, od toga 8 kg eksploziva. Kao priznanje Lupisove originalne zamisli isporuke prvih pošiljaka novoga oružja započele su 1868. pod nazivom Luppis-Whitehead torpedo, čime je i sam Whitehead odao Lupisu priznanje na izvornoj zamisli.

Konstrukcija spasioca obale smatra se pretečom torpeda, a Lupisa njegovim idejnim začetnikom. Kao priznanje za svoj rad dobio je carski Orden željezne krune (3. stupanj), plemićki naslov viteza von Rammer (njemački: zabijač, potapač) te grb s prizorom torpediranja parobroda. Godine 2016. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom.

Botrić, Anton (Prčanj, 23. IX. 1904 – Split, 17. VI. 1983), hidrograf, pomorski kapetan i publicist.

Nautičku školu završio je 1922. u Kotoru, a 1932. položio je ispit za kapetana duge plovidbe. Službovao je u kotorskoj Lučkoj kapetaniji (1938–44), u meteorološkoj službi Komande južnoga Jadrana (do 1947) te u Hidrografskom institutu JRM u Splitu (→ Hrvatski hidrografski institut) gdje je radio na razvoju meteorološke i hidrografske službe. Surađivao je u obradbi i uređivanju navigacijskih publikacija Instituta te bio suosnivač (1954) i glavni urednik (do 1956) njegova Hidrografskoga godišnjaka. Bio je savjetnik i voditelj Odsjeka za registraciju i klasifikaciju brodova Jugoslavenskoga registra brodova (1957–73) u Splitu te sudjelovao u njegovoj reorganizaciji. Umirovljen je 1957. Na hrvatskom i engleskom jeziku uredio je Registar brodova (1968–72), prvu publikaciju te vrste u nas, te 24 knjige tehničkih pravila o gradnji brodova.

Račić, Ivo (Ivan) (Plat, Dubrovnik, 12. VIII. 1845 – Zagreb, 23. III. 1918), brodovlasnik i pomorac.

Bavio se pomorstvom i trgovinom te je, usporedno s povećanjem svoga brodovlja, razvijao i pomorsku karijeru, postavši kapetan jedrenjaka. Shvativši prednosti parnoga stroja, počeo je razvijati parobrodarstvo u našim krajevima. Kao vlasnik prvih putničko-teretnih parobroda Cavtat, Ston i Gruž, redovitim je linijama povezao Dubrovnik s njegovom okolicom. U težnji odupiranja stranomu kapitalu, Račić je u početcima razvoja dubrovačkoga parobrodarstva 1890. potaknuo osnivanje parobrodarskoga društva duge plovidbe Unione, kojega je bio glavni predstavnik, te omogućio 1891. nabavu prvoga dalmatinskog parobroda duge plovidbe Oskar. Osnovao je 1909. u Trstu parobrodarsko društvo Slobodna plovidba Ivo Račić, koje je uoči I. svj. rata posjedovalo deset prekooceanskih brodova ukupne zapremine 66 166 brt. Nakon njegove smrti sljednik toga društva postala je 1924. Atlantska plovidba Ivo Račić iz Splita, koja se 1929. s parobrodarskim poduzećem Jugoslavensko-amerikanskom plovidbom združila u → Jugoslavenski Lloyd, vodeće parobrodarsko društvo Kraljevine Jugoslavije. Račić i njegova supruga Marija ostavili su gotovo cjelokupno bogatstvo u dobrotvorne svrhe, putem Zaklade pomorske trgovačke akademije Ivo Račić, poglavito za razvoj pomorskih škola u Dubrovniku. Prema arhitektonskome predlošku Ivana Meštrovića, u Cavtatu je podignut mauzolej obitelji Račić.

Milčić, Branimir (Karlovac, 9. XI. 1929), brodograđevni inženjer, stručnjak za alatne strojeve.

Diplomirao je 1954. brodogradnju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao pogonski inženjer i tehnolog te voditelj osnivanja pogona za izradbu kotrljajućih ležajeva tvornice UNIS u Vogošći kraj Sarajeva (1954–59). Veći dio radnoga vijeka proveo je u tvornici alatnih strojeva → Prvomajska u Zagrebu (1959–91), gdje je bio direktor tehničke pripreme, razvoja i istraživanja. Uz rad na modernizaciji tvornice i uvođenje novih materijala u proizvodnju, bio je voditelj programa za uvođenje numerički upravljanih CNC strojeva te osnivanja prvoga CNC centra u Hrvatskoj. Također, vodio je razvoj prototipa upravljačkoga računala, pokretanje serijske proizvodnje i opremanje više desetaka numerički upravljanih strojeva, koji rade i danas. Nakon stečaja Prvomajske 1991., bio je direktor Tehničko-razvojnoga sektora Industrije alatnih strojeva (INAS) u Zagrebu.

Bio je nastavnik na zagrebačkoj Višoj tehničkoj školi Rade Končar (1961–86), Tehničkoj vojnoj akademiji Kopnene vojske JNA (1966–86) te na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1975–94), gdje je izradio nastavni program kolegija Numeričko upravljanje alatnim strojevima. Objavio je niz znanstvenih i stručnih radova vezanih uz problematiku razvoja, moderniziranja i eksploatacije alatnih strojeva, te je jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka u tom području.

hidraulika, tehnička disciplina koja se bavi praktičnom primjenom hidromehanike (tehnička hidromehanika), napose sustavima za prijenos mehaničke energije i informacija posredovanjem mineralnog ulja ili druge stlačene kapljevine. U tim se sustavima dobivanje hidraulične energije, odn. stlačivanje ostvaruje zupčastim, klipnim, vijčanim, lamelastim i drugim crpkama na načelu potisnoga djelovanja. Hidraulični sustavi primjenjuju se u svim područjima gdje je potrebno razviti velike sile, uz male i jednolične pomake te složene regulacije, a rabe se češće kod analognih sustava nego kod digitalnih. Značajna područja primjene hidraulike su na alatnim, poljoprivrednim, građevinskim strojevima, cestovnim i željezničkim vozilima, brodovima, zrakoplovima, vojnoj tehnici i dr.

Od davnina se čovjek koristio energijom vode za svoje potrebe, za pokretanje vodeničkih mlinova, podizanje drvenih čekića za preradbu platna, podizanje većih tereta i sl., a takvi su se hidraulični tehnički uređaji u nekim dijelovima svijeta zadržali u gotovo nepromijenjenom obliku do danas. Prvi opisani hidraulični uređaj su vodene orgulje Grka Ktezibija iz Aleksandrije (III. st. pr. Kr.), koje je u djelu O arhitekturi (De architectura) opisao rimski inženjer i arhitekt Marko Vitruvije Polion (I. st. pr. Kr.); u istome djelu opisana je i Ktezibijeva vodna crpka. U XV. st. Leonardo da Vinci (1452−1519) skicirao je vodnu turbinu, a u XVI. st. slične hidrauličke izume bilježe i mnogi drugi, poput Agostina Ramellia (1531−1600), Jacquesa Bessona (1540−1576) ili → Fausta Vrančića. Engleskoga izumitelja Josepha Bramaha (1748−1814), koji je 1795. patentirao hidrauličnu prešu, smatra se utemeljiteljem suvremene hidraulične tehnike. Tek u drugoj polovici XIX. st. započela je šira primjena hidrauličnih uređaja u gotovo svim područjima tehnike. Povezivanjem hidrauličnih, elektrohidrauličnih i elektroničkih komponenti stvoreni su nakon II. svj. rata uređaji automatskog upravljanja vrlo velikih mogućnosti.

Proizvodnja

U Hrvatskoj je serijska proizvodnja tipskih hidrauličnih izvršnih i upravljačkih sustava bila manjega opsega, a uglavnom su se proizvodili elementi i sustavi za potrebe vlastitih proizvodnih programa ili specijalne narudžbe, većim dijelom od elemenata svjetskih proizvođača. U Kutini je 1972. osnovana tvornica hidrauličnih i pneumatskih uređaja i komponenti Prvomajska TSD Kutina, a od 1994. posluje pod nazivom Hidraulika Kutina. Danas ta tvornica proizvodi komponente upravljačke hidraulike (razvodnici, tlačni ventili i regulatori protoka), izvršne hidraulike te hidraulične cilindre primjenjive u industriji, poljoprivredi, šumarstvu i komunalnoj djelatnosti. U Obrovcu je 1980-ih poduzeće → Đuro Đaković Grupa osnovalo Tvornicu hidrauličnih cilindara sa stotinjak zaposlenih, no nakon privatizacije u 1990-ima proizvodnja je obustavljena. Danas u Hrvatskoj djeluje i niz manjih pogona za projektiranje i proizvodnju te servis i popravak hidrauličnih elemenata i sustava. Tvornica Hidraulika Kurelja iz Donje Stubice, osnovana 1993., proizvodi hidraulične konstrukcije kao nadogradnje na vozila, a 2015. imala je 120 zaposlenih.

Nastava

U srednjim strukovnim školama hidraulika je kao redoviti predmet uvedena 1992. Danas je zastupljena u smjerovima strojarstva, brodogradnje, metalurgije, mehatronike, ali je u nekim srednjoškolskim programima spojena s pneumatikom u jedan predmet.

Visokoškolska nastava hidraulike započela je osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. Na toj su se školi za studente strojarstva i brodogradnje držali kolegiji Hidraulika i Hidraulički strojevi, a predavači su isprva bili Josip Turić i → Dimitrij Pavlovič Ruzskij (→ pumpa). Sljednik tih studija današnji je Fakultet strojarstva i brodogradnje, na kojem se prije hidraulika predavala u sklopu raznih kolegija raznim studijskim usmjerenjima, a danas se predaje pod okriljem Katedre za strojarsku automatiku. Osim na zagrebačkome fakultetu, hidraulika se predaje na gotovo svim sveučilišnim i stručnim studijima strojarstva ili njegovih dijelova (npr. mehatronika) u Hrvatskoj, kao i na svim studijima brodostrojarstva na pomorskim fakultetima (→ strojarstvo).

Stručna i znanstvena publicistika

Jedno od prvih djela iz područja hidraulike je autorizirana skripta Hidraulika (1930) D. P. Ruzskija za studente zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta. Prvi udžbenici za srednje tehničke škole bili su Hidraulika i hidraulični strojevi (B. Černe, 1948) i Hidraulika (B. Černe, 1959−75) te Hidraulika (M. Dobrić, 1979−91) i Hidraulika i pneumatika (V. Koroman, R. Mirković, 1991). U novije doba ističu se visokoškolski udžbenici Uljna hidraulika i pneumatika (A. Šestan, 2003), Uljna hidraulika (D. Siminiati, 2012), elektronička izdanja Pneumatika i hidraulika (R. Korbar, 2007) i Hidraulika (J. Petrić, 2012), srednjoškolski udžbenik Hidraulika (G. Nikolić, 1994−2011) i dr.

ergonomija, interdisciplinarna znanost koje su rezultati istraživanja implementirani u praksi razvojem novih proizvoda, sustava i postupaka u funkciji zdravlja, sigurnosti i udobnosti korisnika. Integrira niz disciplina poput psihologije, anatomije, fiziologije, antropologije, antropometrije, ortopedije, medicine rada, sigurnosti pri radu, → biomehanike, oblikovanja i konstruiranja i dr. Razlikuju se: fizička ergonomija, koja se bavi anatomskim, antropometrijskim, fiziološkim i biomehaničkim značajkama ljudi koje su povezane s fizičkom aktivnosti, kognitivna ergonomija, koja je usredotočena na mentalne procese kao što su percepcija, pamćenje, rasuđivanje i motorički odgovor, te njihov utjecaj na međudjelovanje čovjeka i drugih elemenata sustava, te organizacijska ergonomija, koja je povezana s optimalizacijom socijalno-tehničkih sustava, uključujući njihovu organizaciju, pravila i procese. Naziv ergonomija (engl. Ergonomics) prihvaćen je u cijelom svijetu, a u SAD-u se rabe i izrazi Human Factors i Human Engineering.

Preduvjet za pojavu ergonomije bio je brz razvoj znanosti i tehnologije, koji je utjecao na mijenjanje čovjekove okoline i načina života. Ergonomija se kao znanstvena disciplina pojavila nakon II. svj. rata; prvi se put spominje 1949. kada je Hywel Murrell (1908−1984) okupio skupinu engleskih stručnjaka koji su osnovali prvo društvo za ergonomska istraživanja (Ergonomics Research Society). Istodobno je u SAD-u osnovano društvo Human Factors Society, a 1961. Međunarodno ergonomijsko društvo (IEA) sa sjedištem u Švicarskoj. U ergonomiji kao inženjerskoj grani dominantnu su ulogu imali stručnjaci studija rada. Potkraj 1960-ih prihvaćen je sustavni metodološki pristup u ergonomskim istraživanjima. Kako se ergonomija primjenjuje u trenutku izradbe sustava, dobiva naziv preventivna ili konceptualna ergonomija.

U Hrvatskoj je početkom 1970-ih skupina entuzijasta, kojoj su pripadali → Dragutin Taboršak, Hubert Maver, Krsto Reichherzer, Mario Kovačević i Napoleon Hrvoj, nastojala uključiti ergonomiju u sve sfere društva. Godine 1974. utemeljeno je ergonomijsko društvo koje je omogućilo okupljanje i zajednički rad stručnjaka različitih područja te promicalo ergonomiju putem medija i održavanjem seminara. U tvornici Rade Končar u Zagrebu, uz aktivno sudjelovanje odjela za razvoj proizvoda i proizvodnje, održano je 1978. prvo savjetovanje Ergonomija u praksi – oblikovanje radnih mjesta.

Proizvodnja

U Hrvatskoj su od 1990-ih provedena mnoga istraživanja u okviru znanstvenih i stručnih projekata iz područja ergonomije. Danas se ergonomska načela primjenjuju u proizvodnji namještaja, kućanskih uređaja, robe široke potrošnje, opreme za dječja igrališta, u industriji strojeva, uređaja i alata, a pri reklamiranju proizvoda ergonomska svojstva ističu se kao dodatni argument za kupnju i uporabu. Niskopodni tramvaj i elektromotorni vlak zagrebačkog poduzeća Končar primjeri su uključivanja ergonomije u proizvodnju, jer su ergonomska načela primijenjena pri oblikovanju interijera, vozačke kabine, signalno-upravljačkih sklopova i dr.

Nastava

Ergonomija je 1980-ih uvedena kao kolegij u visokoškolsku nastavu. Na zagrebačkome Fakultetu strojarstva i brodogradnje nastava je počela pri Zavodu za organizaciju rada (danas Zavod za industrijsko inženjerstvo) pod vodstvom D. Taboršaka, dok je danas nositelj nastave Katedra za biomehaniku i ergonomiju (voditeljica Tanja Jurčević Lulić) pri Zavodu za tehničku mehaniku, osnovana 2002. pod vodstvom → Osmana Muftića. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu nastava se odvija pri Zavodu za primijenjeno računarstvo, gdje ju je niz godina provodio Marijan Đurek. Zastupljena je i na mnogim drugim fakultetima, poput Filozofskoga fakulteta, Medicinskoga fakulteta, Tekstilno-tehnološkoga fakulteta, Šumarskoga fakulteta, Fakulteta prometnih znanosti, Grafičkoga fakulteta, Hrvatskih studija, interfakultetskoga Studija dizajna i dr.

Stručna i znanstvena publicistika

Do 1980-ih nije postojala literatura iz područja ergonomije na hrvatskome jeziku. D. Taboršak obrađuje problematiku ergonomije u knjizi Studij rada (1986), te slijede djela Uvod u ergonomiju (1997., D. Mikšić), Osnovi ergonomije (2001., O. Muftić, F. Veljović, T. Jurčević Lulić, D. Milčić), Ergonomija u sigurnosti (2001., O. Muftić), Primijenjena ergonomija (2008., B. Mijović), te niz elektroničkih izdanja skripta i radova objavljenih u serijskim publikacijama.

Udruženja

Znanstvenike i stručnjake iz područja ergonomije okuplja Hrvatsko ergonomijsko društvo (osnovano 1974. pod nazivom Društvo za ergonomiju Hrvatske; prvi predsjednik bio je D. Taboršak), koje je od 1993. član Međunarodnoga ergonomijskoga društva (IEA). Svojim radom pridonijelo je širenju značaja i potrebe za primjenom ergonomije te se od 2001. u organizaciji Društva redovito održavaju međunarodne znanstvene konferencije Ergonomics.

Bačić, Vilim (Bacich, Willy A.) (Pula, 3. VII. 1896 – Beč, 17. VI. 1969), pomorski časnik, povjesničar i publicist.

Mornaričku akademiju u Rijeci završio je 1914. te službovao u austrougarskoj, potom u jugoslavenskoj mornarici kao zapovjednik ratnih brodova. Pravni fakultet završio je u Beogradu, a doktorat iz prava stekao 1928. u Zagrebu; 1927. završio je i Pomorsku vojnu akademiju u Parizu (École de guerre navale). Do početka II. svj. rata bio je ravnatelj Pomorske akademije u Dubrovniku. U doba NDH (1941–45) obnašao je niz dužnosti: bio je kapetan bojnoga broda Hrvatskoga domobranstva, nadstojnik Odsjeka za romanske zemlje, pročelnik Političkog odjela u Ministarstvu vanjskih poslova te voditelj Ureda za vezu NDH pri vrhovnom povjereniku u Operativnoj zoni Jadransko primorje u Trstu. Nakon sloma NDH živio je u Peruu. Autor je više povijesnih i pomorsko-povijesnih rasprava u časopisima (Mornarički glasnik, Almanah, Jadranska straža) te pravnih djela poput Uvoda u međunarodno pomorsko javno i ratno pravo (1933) i povijesnih studija Dubrovački brodari u doba procvata dubrovačkog pomorstva u XVI. vijeku (1941), Poviest Prvog svjetskog rata na Jadranu (1944), Der Kampf um die Ostküste der Adria. Eine geschichtliche Darstellung (1944).

Bačić, Nikola (Dubrovnik, 1825 – Rijeka, 20. IV. 1884), brodovlasnik i pomorski gospodarstvenik.

Osnovao je veletrgovačko poduzeće u Rijeci, te kao vlasnik i suvlasnik 12 jedrenjaka duge plovidbe prevozio žito i drvo u luke Sredozemlja i sjeverne Europe. Bio je suvlasnikom prvoga riječkog parobroda duge plovidbe Liburno, izgrađenoga 1873. u tvornici Stabilimento tecnico fiumano (Riječki tehnički zavod, od 1953. → Torpedo), snage parnog stroja od 50 KS (37 kW), koji je prevozio teret po jadranskim i grčkim lukama. Havarija Liburna 1874. te loša organizacijska i komercijalna spremnost njegovih vlasnika uzrokovale su gašenje parobrodarstva u Rijeci. Bio je član uprave Riječke banke, te Trgovačke komore koju je predstavljao i u gradskoj komisiji za pitanja slobodne riječke luke.

Bačić, Josip-Belac (Giuseppe Bacich) (Grobnik, 1815 – Sušak, 25. I. 1895), brodograditelj.

Bio je vlasnik brodogradilišta na Pećinama kraj Trsata, gdje je od 1851. do 1883. sagrađeno 70 jedrenjaka duge plovidbe. Za brodogradnju je koristio nekoliko terena na području trsatske općine. Kao priznati brodograditelj radio je za domaće i inozemne naručitelje iz Rijeke, Bakra, Boke, s Pelješca, iz Dubrovnika, s Lošinja, iz Genove, s Krfa i Santorinija. Njegov jedrenjak duge plovidbe Capricorno, porinut 1883., bio je posljednji jedrenjak sagrađen u Kvarnerskome zaljevu. Bačićevi su brodovi bili karakteristična oblika, i zadržali su se niz godina na plovidbenim pravcima naše trgovačke mornarice.

Andrijanić, Mate (Bakar, 1783 – Bakar, 1845), pomorski kapetan i pedagog.

Početkom XIX. st., kada u Bakru nije bilo javnoga sustava pomorskog obrazovanja, kao jedan od učitelja nautike podučavao je buduće bakarske pomorce. Godine 1817. napisao je opsežan udžbenik o umijeću plovidbe Vještina plovidbe (L’arte di navigare), kojega se rukopis, velikoga formata, urešen raznobojnim slikama i stručnim crtežima, čuva u Gradskome muzeju u Bakru.

biomehanika, znanstvena disciplina koja se bavi primjenom zakona mehanike u rješavanju bioloških problema. Proučava mehanička svojstva i ponašanje bioloških organizama u normalnom i patološkom stanju te biološke reakcije na mehaničke podražaje. Interdisciplinarnog i multidisciplinarnog je karaktera te obuhvaća područja bioloških, fizičkih, matematičkih, tehničkih te fundamentalnih i kliničkih medicinskih znanosti. Služi razumijevanju normalnih funkcija organizma, predviđanju promjena zbog poremećaja te predlaganju metoda intervencija. Zakonitosti biomehanike istražuju se u biljnome (fitobiomehanika), životinjskome (zoobiomehanika) i ljudskome organizmu (humana biomehanika). Biomehanički pristup zasniva se na kvantifikaciji i proračunima. Matematičko modeliranje omogućuje simuliranje različitih stanja s ciljem optimiranja različitih terapijskih postupaka i zahvata, pokreta u sportu i dr. Biomehanika ima važnu ulogu ne samo u teorijsko-znanstvenim istraživanjima problema mehaničkoga funkcioniranja organizma i njegovih dijelova nego i u svakodnevnim kliničkim postupcima, ponajviše u ortopediji, kirurgiji, traumatologiji, rehabilitaciji, protetici i dr.

Povijesni razvoj biomehanike

Razvoj biomehanike u vezi je s razvojem mehanike, biologije i medicine. Prve empirijske spoznaje o zakonitostima mehanike te povezanosti mehanike i živih organizama potječu iz prapovijesti, kada je čovjek upotrijebio granu kao polugu i tako povećao svoju snagu. Otkrića antičkih filozofa, matematičara i prirodoslovaca utjecala su na pojedine liječnike toga doba, poput Hipokrata (460. pr. Kr. – 377. pr. Kr.), Erazistrata (oko 305. pr. Kr. – oko 245. pr. Kr.), Galena (129–199), koji su zakonima mehanike pokušali objasniti neke medicinske pojave ili primijeniti zakone mehanike u liječenju iščašenja i lomova kostiju. Razvoj biomehanike nastavio se u doba renesanse, kada su se svojim radom istaknuli Leonardo da Vinci (1452–1519), Galileo Galilei (1564–1642), ijatrofizičar i ijatromehaničar → Santorio Santorio, Giovanni Alfonso Borelli (1608–1679), William Harvey (1578–1657) i dr. U doba racionalizma u XVIII. st., razvoju biomehanike pridonijeli su Joseph Bertin (1712–1781), Daniel Bernoulli (1700–1798) te Pieter Van Musschenbroek (1692–1761). Dubrovčanin Đuro Baglivi (1668–1707) objavio je 1696. knjigu De praxi medica, u kojoj slikovito uspoređuje pojedine organske sustave s mehaničkim elementima. Sustavna znanstvena istraživanja biomehanike počela su u XIX. st., kada se u proučavanju građe tijela počeo primjenjivati kauzalni i funkcionalni pristup. Protumačena je trajektorijalna građa spužvaste kosti (Georg Herman von Mayer, 1867), postavljeni su zakoni o koštanoj pregradnji (Julius Wolf, 1881) i funkcionalnoj prilagodbi kosti (Wilhelm Roux, 1885). Hermann Helmholtz (1821–1894) otkrio je mehanizam prilagođavanja očnih leća, odredio brzinu širenja živčanog impulsa te pokazao da je toplina koja nastaje kontrakcijom mišića najvažniji izvor topline u živih bića. U XX. st. došlo je do suvremenog razvoja biomehanike s interdisciplinarnim i udruženim pristupom istraživanju. Friedrich Pauwels (1885–1980) bavio se ortopedskom biomehanikom i utemeljio europsku biomehaničku školu.

Biomehanika u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se biomehanika razvijala u sklopu tehničkih struka te anatomije, ortopedije, traumatologije, stomatologije i kineziologije. Utemeljitelj anatomije i sveučilišne medicinske nastave u Hrvatskoj Drago Perović (1888–1968) proveo je mnogobrojna istraživanja u području funkcionalne anatomije. U drugoj polovici XX. st. u istraživanjima funkcionalne anatomije i antropologije i drugi su se zagrebački liječnici koristili biomehaničkim principima (Jelena Krmpotić Nemanić, Ana Jo Osvatić, Ivo Ruszkowski, Vasilije Nikolić, Predrag Keros, Janko Hančević, Marko Pećina i dr.). Na poticaj ortopeda I. Ruszkowskog, u Zagrebu su 1970-ih počela opsežna multidisciplinarna istraživanja biomehanike lokomotornoga sustava, u koja su bili uključeni ortopedi, kirurzi, anatomi, histolozi te inženjeri strojarstva, građevinarstva, elektrotehnike, fizike. Ubrzo su se na tehničkim fakultetima počela razvijati središta inženjerske potpore rješavanju pojedinih problema u ortopediji, stomatologiji, veterini i sl. Već zarana biomehanika se počela proučavati na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (→ Antun Vučetić, → Osman Muftić, Mirko Husnjak), na Rudarsko-geološkom fakultetu u Zagrebu (Mladen Hudec, Lidija Frgić), Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu (→ Franjo Matejiček) i drugdje. Primjer je interdisciplinarne suradnje zajednički rad I. Ruszkowskog, Dubravka Orlića i O. Muftića koji su 1985. konstruirali prvi hrvatski model femoralne komponente endoproteze zgloba kuka ROM, koji je dobio ime po prvim slovima njihovih prezimena, a proizvodio se u švicarskom poduzeću Sulzer.







Proizvodnja

Biomehanika je povezana s biomedicinskom tehnikom te proizvodnjom uređaja za dijagnostiku, medicinskih instrumenata, ortoza, proteza, implantata, proizvoda za osteosintezu i dr. Prvu tvornicu kirurških instrumenata u Hrvatskoj osnovao je → Jakob Hlavka 1896 (→ Instrumentaria) kao jedino takvo poduzeće u ovome dijelu Europe, koja i danas ima stratešku važnost u proizvodnji implantata po mjeri pacijenta. U zagrebačkoj Klinici za traumatologiju 2013. ugrađen je implantat zdjelice koji je konstruiran u suradnji Klinike za traumatologiju i inženjera poduzeća Instrumentaria, dok je biomehanička studija toga zahvata obavljena pod vodstvom Janoša Kodvanja na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U suradnji s istim fakultetom je 2015. u riječkome Kliničkome bolničkome centru postavljen umjetni vratni kralježak izrađen u kalupu dobivenom → aditivnom proizvodnjom. U Varaždinu je 2004. osnovano poduzeće Zrinski AG koje se bavi razvojem i proizvodnjom medicinskih implantata (iz područja ljudske medicine i veterine) i kirurških instrumenata.







Nastava

U mnogim zemljama postoje posebni studiji biomedicinskog inženjerstva kao interdisciplinarne struke, pri čemu je biomehanika obvezatni dio, ali ne postoje stručnjaci školovani isključivo u području biomehanike. U Hrvatskoj je od 1970-ih biomehanika počela ulaziti u programe dodiplomskih i poslijediplomskih studija različitih struka i disciplina. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu se nastava počela odvijati pri današnjem Zavodu za tehničku mehaniku, gdje djeluje Katedra za biomehaniku i ergonomiju (voditeljica Tanja Jurčević Lulić), osnovana 2002. pod vodstvom O. Muftića. Znanstvenoistraživački rad obuhvaća biomehaniku u području analize i optimizacije ljudskoga gibanja (sport, hod) te pokreta pri obavljanju radnih zadataka. Nastava se odvija i na drugim visokim učilištima, poput medicinskih fakulteta u Zagrebu (I. Ruszkowski, V. Nikolić), Splitu i Rijeci, na Stomatološkome fakultetu u Zagrebu, na kineziološkim fakultetima u Zagrebu (Mladen Mejovšek, Vladimir Medved, Mario Kasović), Splitu i dr.

Stručna i znanstvena publicistika

U svijetu se iz područja biomehanike organiziraju mnogi kongresi i skupovi, postoji velik broj časopisa, a udžbenici i priručnici samo djelomično pokrivaju određeno područje temeljne ili primijenjene biomehanike (biomehanika sporta, biomehanika u ortopediji, biomehanika lokomotornoga sustava). U Hrvatskoj su se radovi iz područja biomehanike počeli objavljivati u drugoj polovici XX. st., i to u stručnoj periodici te izdanjima Medicinske i Tehničke enciklopedije LZ-a. Do danas je objavljeno više knjiga i udžbenika te elektroničkih izdanja skripta. Ističu se Principi i elementi biomehanike (V. Nikolić, M. Hudec, 1988), Biomehanika čovječjeg tijela (M. Dodig, 1994), Principi biomehanike (V. Nikolić, M. Hudec, 2011).

Udruženja

Pri Zboru liječnika Hrvatske, na poticaj I. Ruszowskog, osnovana je 1971. Sekcija za biomehaniku, poslije Društvo za biomehaniku. U organizaciji JAZU-a organiziran je 1974. u Zagrebu prvi simpozij iz područja biomehanike, Simpozij o funkcionalnoj prilagodbi skeleta mehaničkim čimbenicima. Biomehanika je jedna od tema redovitih međunarodnih znanstvenih skupova koje organizira Hrvatsko društvo za mehaniku, a te se teme obrađuju i na kongresima kineziologa i medicinara.