voćarstvo, grana poljoprivrede koja se bavi proizvodnjom, čuvanjem i pripremom voća za tržište. Glavna je zadaća voćarstva uzgoj voćaka i proizvodnja plodova voća odgovarajuće kvalitete sukladno zahtjevima i fiziologiji vrste, odnosno sorte, za prodaju u svježem stanju ili za sirovinu za preradbu u prehrambeno-prerađivačkoj industriji (→ voće i povrće). U teorijskom pogledu voćarstvo se dijeli na dvije osnovne cjeline: opće i specijalno voćarstvo. Opće voćarstvo obuhvaća biološke i ekološke osnove voćarstva i tehnike voćarske proizvodnje, a specijalno voćarstvo obuhvaća tehnologiju uzgoja voćnih vrsta u određenim agroekološkim uvjetima te pomologiju koja detaljno opisuje sorte voćaka sa svim njihovim svojstvima.

Prema botaničkoj sistematici voćke su, kao i sve ostale biljke, klasificirane u redove, porodice, podrodove, rodove, vrste, podvrste i slično. U voćarstvu je klasifikacija pojednostavljena, a podjela se obavlja na temelju botaničke strukture, kemijskoga sastava i klimatskih uvjeta uzgoja. Pomološka klasifikacija voćnih vrsta temelji se na poznavanju svojstava plodova i najbolje odgovara praktičnim potrebama. Prema njoj voćke su podijeljene u pet skupina: 1. jezgričave voćke (jabuka, kruška, dunja, mušmula i oskoruša), 2. koštičave voćke (šljiva, breskva, marelica, trešnja i višnja), 3. jagodaste voćke (jagoda, malina, kupina, ribiz, ogrozd, josta, borovnica i aronija), 4. lupinaste voćke (orah, lijeska, kesten i badem) te 5. južne voćke: agrumi (mandarinka, limun, četrun, limeta, slatka naranča, gorka naranča, grejpfrut, kumkvat), maslina, rogač, smokva, kaki, nešpola, žižula, šipak ili mogranj, kivika, planika, i dr. U prve četiri skupine u potpunosti je ostvaren princip pomološke klasifikacije (prema građi ploda), a u petu skupinu (južno, suptropsko voće) uvrštene su sve voćke koje uspješno rastu ili se uzgajaju u predjelu utjecaja sredozemne klime u RH, bez obzira na izgled ploda. RH jedna je od malobrojnih država u svijetu koja ima gotovo idealne agroekološke uvjete za uspješan uzgoj mnogobrojnih kontinentalnih i suptropskih voćnih vrsta koje mogu biti uključene u intenzivnu voćarsku proizvodnju ili rasti samoniklo.

Razvoj voćarstva u Hrvatskoj

Ljudi su se u početku hranili skupljajući plodove samoniklih voćki iz prirode, pa se voćarstvu u prošlosti nije pridavala velika pozornost. Tijekom vremena opažale su se razlike između kvalitetnijih i slabije kvalitetnih sorti pa je započela spontana selekcija najboljih vrsta/sorti, te njihovo presađivanje i razmnožavanje. U srednjem vijeku plemstvo je za vlastite potrebe sadilo veće nasade s mnogobrojnim voćnim vrstama i sortama. Tada su započela istraživanja i opisivanja voćaka, razvila se deskriptivna pomologija te su zasađeni prvi kolekcijski nasadi s mnogim sortama. Voćarstvo se sve više razvijalo kao gospodarska grana, a najveći procvat doživjelo je potkraj XIX. i početkom XX. st., kada su se njime počele baviti zadružne organizacije, državni voćni rasadnici, poljoprivredne škole, fakulteti i dr. U strukturi proizvodnje isticali su se mješoviti voćnjaci visokostablašica s velikim razmacima sadnje te mnogobrojnim voćnim vrstama i sortama zasađenima na istoj površini. U tom razdoblju počele su se podizati voćarske plantaže u Kutjevu, najveće i najmodernije u tadašnjoj Europi (npr. plantaža Dragan-lug s približno 500 ha jabuke). Sredinom XX. st. pojavili su se prvi monokulturni nasadi, a znatno se razvilo i tzv. plantažno voćarstvo sa suvremenim oblikom intenzivne proizvodnje (veće ulaganje u nasade, opremu, radnu snagu i dr.). Veći nasadi podignuti su na području Slavonije, Prigorja, Ravnih kotara, Istre i u dolini Neretve. Među njima se ističe nasad u Borincima kraj Vinkovaca, koji je u doba nastanka bio najveći u Europi (više od 1000 ha). U sljedećem su se razdoblju razvijali noviji sustavi uzgoja na srednje i slabije bujnim podlogama, s većim brojem voćaka po jedinici površine, odgovarajućim uzgojnim oblicima, visokim prirodima i isplativom proizvodnjom. Propadanjem poljoprivredno-prerađivačkih kombinata (PPK) tijekom 1990-ih došlo je do reorganizacije proizvodnje i propadanja dijela voćarskih plantaža. Kasnijom privatizacijom osuvremenjeni su stari i podignuti novi nasadi perspektivnih voćnih vrsta, pri čemu se teži super-intenzivnom uzgoju. Porastao je broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG) koja se bave proizvodnjom i preradbom voća u tradicionalne proizvode. Državni poticaji za unapređenje voćarstva utjecali su na uvođenje novih tehnologija, sorti i sustava uzgoja, posebno u granama kao što je maslinarstvo gdje su značajno porasle površine i broj stabala (na području Istre i Dalmacije). Ulaskom Hrvatske u EU omogućeno je korištenje potpora i bespovratnih financijskih sredstava za podizanje nasada, nabavu mehanizacije i opreme za voćarstvo, izgradnju rashladnih kapaciteta, održavanje ekstenzivnih voćnjaka te poticanje ekološke proizvodnje voća.







Voćarstvo danas

Od ukupnih poljoprivrednih površina u Hrvatskoj tek nešto više od 2% površina (oko 30 000 ha) služi za proizvodnju voća. Najveći udio u površini pod voćnjacima ima orah (više od 6000 ha, odnosno 20% površina), zatim jabuka (5000 ha ili 16%), lijeska i šljiva (više od 4500 ha ili 15%), višnja (2200 ha ili 7%) i mandarinka (oko 1600 ha ili 5%). Sve ostale vrste imaju udio u površinama manji od 5%. Prema strukturi ukupnih površina u Hrvatskoj, intenzivni (plantažni) voćnjaci zauzimaju manje od trećine ukupnih površina, a preostali dio pripada klasično uzgojenim voćnjacima. Za Hrvatsku je karakterističan visok udio klasičnih voćnjaka s nižim stupnjem tehnološke razine korištenja površina (voćnjaka), što je jedan od razloga razmjerno male proizvodnje voća. Iako posljednjih nekoliko godina rastu površine voćnih nasada, prihodi od voća padaju, a starosna struktura nasada upućuje na mogući daljnji pad proizvodnje jer je više od 68% nasada starije od deset godina. Godišnje se proizvede oko 180 000 t voća, što je vrlo malo u odnosu na površine, no iz godine u godinu bilježe se znatna variranja u prihodima. Više od 70% ukupne proizvodnje voća u Hrvatskoj čine jabuka (47%) i mandarinka (24%). Uvozi se znatno više voća (oko 187 000 t) nego što se izvozi (65 000 t). Zbog zaštite i jačanja konkurentnosti domaće proizvodnje i plasmana domaćeg voća na tržištu, posljednjih godina sve veći značaj ima udruživanje voćara u proizvođačke organizacije. Tomu uvelike pridonosi i Distributivni centar za voće i povrće na području Zagrebačke županije koji proizvođačima nudi kvalitetno skladištenje i plasman proizvoda prema najstrožim zahtjevima europskoga tržišta. Istaknutija su poduzeća koja se bave voćarstvom → PP Orahovica, → Maraska iz Zadra, Fragaria iz Zagreba, Vrtovi voća iz Katoličkog Selišća, Moslavina voće iz Dugog Sela, Osatina grupa iz Semeljaca (staklenici u Ivankovu, Tomašancima, Viškovcima i otvorene površine u Đurđevcu), Rabo iz Kneževih Vinograda, Moulis iz Daruvara, Agrolaguna iz Poreča i Agra iz Čakovca.







Školstvo, znanost i publicistika

Nastava iz područja voćarstva održava se u mnogim srednjim školama (Agronomska škola Zagreb, Srednja škola Bedekovčina, Srednja gospodarska škola Križevci, Poljoprivredno-prehrambena škola Požega, Poljoprivredno šumarska škola Vinkovci, Srednja škola Mate Balote Poreč, Poljoprivredna škola u Kaštel Štafiliću, Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića u Zadru, Srednja poljoprivredna i tehnička škola Opuzen i dr.), visokoobrazovnim ustanovama → Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima (stručni studij Bilinogojstvo), → Veleučilištu u Požegi (stručni studij Vinogradarstvo – vinarstvo – voćarstvo), → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1; stručni studij Mediteranska poljoprivreda), → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu (stručni studij Poljoprivreda krša – Biljna proizvodnja), → Agronomskome fakultetu u Zagrebu (preddiplomski, diplomski i poslijediplomski sveučilišni studiji Hortikultura i drugi studiji), → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti Osijek (sveučilišni studij Poljoprivreda – Hortikultura), na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1; preddiplomski studij Primijenjena ekologija u poljoprivredi) te na sveučilištima u Slavonskom Brodu (preddiplomski stručni studij Bilinogojstvo) i Splitu (preddiplomski studij Mediteranska poljoprivreda). Osim obrazovnih institucija, veliki značaj u razvoju hrvatskog voćarstva imaju i → Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču, → Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, → Poljoprivredni institut Osijek te druge ustanove poput Stanice za južne kulture Dubrovnik i → Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (Centar za voćarstvo i povrćarstvo, Centar za sjemenarstvo i dr.). Istaknuti su znanstvenici koji se danas bave istraživanjima u području uzgoja voćaka i čuvanja voća Tomislav Jemrić, Boris Duralija, Martina Skendrović Babojelić i Đani Benčić. Značajna su djela iz područja voćarstva: Suvremeno voćarstvo (I. Miljković, 1991), Voćarstvo za svakoga (K. Brzica, 1991), Voćarstvo (I. Krpina i sur., 2004), Cijepljenje i rezidba voćaka (T. Jemrić, 2007), Priručnik iz voćarstva. Građa svojstva i analize voćnih plodova (M. Skendrović Babojelić i G. Fruk, 2016).







zaštita drva, postupak ili proces kojim se drvo štiti od razgradnje čimbenicima žive i nežive prirode. Područje zaštite drva kao drvnotehnološke discipline obuhvaća: izučavanje trajnosti drva i utjecajnih čimbenika, izučavanje i definiranje razreda opasnosti uporabe drva, izučavanje biološke otpornosti drva, izučavanje abioloških i bioloških štetnika, razvoj učinkovitijih fizičkih i konstrukcijskih zaštita drva, razvoj i ispitivanje učinkovitosti i ekološke prihvatljivosti zaštitnih sredstava, razvoj postupaka modifikacije drva, ispitivanje stanja drvenih konstrukcija te projektiranje obnove i zaštite drva, recikliranje i oporaba kemijski zaštićenog drva.







Postupci zaštite drva mogu biti preventivni ili represivni, dubinski ili površinski, bestlačni (premazivanje, prskanje, potapanje, vruća/hladna kupka, difuzija, penetracija, apsorpcija, adsorpcija) ili tlačni (metode punih i praznih stanica, dvostruki vakuum i dr.). Sredstva za zaštitu drva mogu biti tekuća (kemijska sredstva anorganskog, organskog i organsko-mineralnog podrijetla) ili plinovita.

Početci zaštite drva datiraju iz doba pr. Kr. (npr. pougljivanje i potapanje drva u slanu vodu). Zaštitna sredstva za drvo istovjetna nekima današnjima izrađivali su Aboridžini, a intenzivno razdoblje razvoja tih sredstava započelo je početkom XVIII. st. (borna kiselina ili sal sedativum Hombergi – Wilhelm Homberg 1702; katransko ulje ili kreozot – Karl Ludwig von Reichenbach 1832; katran kamenog ugljena – Friedlieb Ferdinand Runge 1834. i dr.). Prve suvremene tehnike zaštite počele su se razvijati u XIX. st. (fumigacija plinom 1812; kianizacija živinim(II) kloridom – John Howard Kyan 1832; vakuum-tlačne impregnacije – John Bethell, William Burnett, Jean-Auguste Boucherie 1838). Između dvaju svjetskih ratova razvijena su mnoga sredstava i nove koncepcije u zaštiti drva. Nakon II. svj. rata porasla je svijest o štetnosti kemijskih zaštitnih sredstava. Intenzivno i sustavno istražuju se i razvijaju nova ekološki prihvatljivija zaštitna sredstva za drvo. Počinju istraživanja negativnih učinaka zaštitnih sredstava na okoliš i njihova postupna zabrana te promišljanja o recikliranju kemijski zaštićenog drva. Također se javlja ideja o modifikaciji drva kao alternativi kemijskoj zaštiti.

Zaštita drva u Hrvatskoj

Najveći broj drvoprerađivačkih poduzeća u Hrvatskoj se u svrhu preventivne zaštite trupaca, svježih piljenica i elemenata protiv kukaca i gljiva najčešće koristi vodotopivim sredstvima na bazi borne kiseline i organskih aktivnih tvari, koja se nanose špricanjem ili premazivanjem. Mali broj poduzeća rabi zaštitna sredstva za preventivnu zaštitu gotovih proizvoda. Do 2018. tek su dva poduzeća dubinski impregnirala drvo (drvene željezničke pragove i drvene stupove za nadzemne vodove), a danas to čini samo jedno.

Jedno od prvih poduzeća u Hrvatskoj koje se bavilo zaštitom drva osnovao je Oscar Egersdorfer 1910. pod imenom Tvornica za impregnaciju drva u Karlovcu. Tvornica je do I. svj. rata impregnirala željezničke pragove te proizvodila stupove za telekomunikacijske i elektroenergetske vodove. Godine 1921. spojila se s pilanom Mihelec i Ružić, te je preimenovana u Impregnacija drva, električna pilana i mlin d. d. Godišnji kapacitet tvornice bio je 1,5 milijuna pragova ili odgovarajuće količine impregniranoga drva. Impregnacija kreozotom, cinkovim kloridom i drugim sredstvima provodila se u šest komora pod tlakom. Nakon prekida rada 1931–34. djelovala je u sastavu koncerna Našička d. d. do početka 1940-ih. Bila je u sastavu Jugoslavenskih željeznica 1946–52., a nakon toga djelovala je samostalno. Od 1963. poslovala je u novoizgrađenim pogonima u Mahičnom kraj Karlovca, proširila proizvodnju na kisik i disulpin te promijenila ime u Impregnacija-tehnički plinovi. Prije Domovinskoga rata impregniralo se oko 240 000 pragova i 20 000 stupova na godinu.

Sve pogone za impregnaciju drva u Mahičnom kupilo je 1996. poduzeće Finvest Corp d. d. iz Čabra. U vlasništvu tog poduzeća i danas djeluju pogoni za proizvodnju drvenih stupova. Opseg proizvodnje zadržan je na prijeratnoj razini (17 do 20 tisuća stupova na godinu), uz širenje ponude impregniranoga drva na voćarske kolce (približno 30 000 na godinu), drvene opločnike – tlakavce (nekoliko tisuća kvadratnih metara na godinu) i drvene panele za zaštitu od buke. Pogone za proizvodnju i impregnaciju željezničkih pragova u Mahičnom od 2000. vodilo je poduzeće Viševica-Komp, u vlasništvu kojega su od 2002. bili i pogoni u Perušiću (bivši DIP Perušić). Najuspješnijih poslijeratnih godina velike količine pragova izvozile su se u zemlje EU-a (impregniralo se do 340 000 pragova na godinu), a u novije je doba proizvodnja drastično pala (samo 20 000 pragova na godinu). Godine 2018. proizvodnja željezničkih pragova u tom je poduzeću ugašena.

Osim navedenoga, u Hrvatskoj je postojala višegodišnja tradicija impregnacije drva i u drugim poduzećima. Primjerice, poduzeću Slavonija DI priključena je 1972. Impregnacija iz Slavonskog Broda (osnovana 1937. kao DITAD poduzeće za impregnaciju drva), te su uređeni suvremeni pogoni za impregnaciju željezničkih pragova i telefonskih stupova kapaciteta 41 000 m³ drva na godinu; od 1987. ti pogoni ne rade. Proizvodnja kemijskih zaštitnih sredstava za drvo također se znatno smanjila nakon hrvatskog osamostaljenja. Danas ih proizvode → Iskra Zelina kemijska industrija i Chromos Svjetlost iz Lužana (→ Chromos), ali ni jedno hrvatsko poduzeće ne proizvodi sredstva za zaštitu drva koja se rabe na otvorenome, u doticaju s tlom ili vodom.

Zaštita drva se na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu izučava na nekoliko kolegija na različitim razinama studija (Metode i sredstva zaštite drva, Patologija drva, Zaštita drva I i II). Iz tog su područja do danas diplomirala 43 studenta, magistrirala četiri, a dva doktorirala.









Niveta, tvornica četaka osnovana 1922. u Osijeku kao zanatska radionica Siva. Osnovao ju je osječki gradonačelnik Jakov Hem s glavnim dioničarima Šandorom Aufferberom, Simonom Wamoscherom i Davidom Taubnerom. Proizvodila je četkice za zube i brijanje, češljeve, četke za kosu, kistove, industrijske četke, četke za čišćenje ulica. Nakon II. svj. rata taj je pogon 1948. uključen u sastav tvornice namještaja Ivo Marinković (→ Mobilia) iz Osijeka, a od 1953. djelovao je samostalno kao Tvornica četaka i kistova Nikola Vetnić (od 1965. Niveta). Od 1982. proizvodnja se odvijala u novoizgrađenim pogonima u Nemetinu, a 1984. izgrađen je pogon drvene galanterije u Habjanovcima. Nakon pretvorbe 1993. djeluje kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu malih dioničara, od 1994. na današnjoj lokaciji u Osijeku. Proizvodi ukupno više od 400 artikala, uglavnom sobne metle, kistove, valjke za ličenje, proizvode za osobnu higijenu, proizvode namijenjene različitim industrijama i druge galanterijske proizvode od drva, plastike i drugih materijala. Godine 2016. imala je 90-ak zaposlenih. Od 2017. djeluje kao d. o. o., a od 2019. je u stečaju.

Neva d. o. o., tvornica kozmetike sa sjedištem u Rakitju osnovana 1948.

Preteča Neve bilo je zagrebačko poduzeće Rave, koje su 1919. osnovali zagrebački ljekarnici Stjepan Rac i Dragutin Vergles kao kemijsko-farmaceutski laboratorij. Laboratorij je 1922. postao dioničko društvo s četrdesetak zaposlenih, proširivši djelatnost na kemijsko-farmaceutske i kozmetičke proizvode (tablete, želatinske kapsule, ljekoviti pripravci, medicinski sapuni, šećerići i čokolade s ljekovitim primjesama, melemi i masti u tubama, preparati za njegu zuba i usta, toaletni i kozmetički preparati). Poduzeće je 1930. preselilo proizvodnju u Vrbanićevu ulicu 28, gdje mu je bilo sjedište nakon rata. Godine 1947. tvornica je nacionalizirana, a 1948. spojila se sa zagrebačkom podružnicom tvornice Beiersdorf iz Hamburga (u Zagrebu od 1923), te je registrirana kao tvornica kemijskih i kozmetičkih sredstava Neva.









Početkom 1950-ih Neva je preuzela dio proizvodnog asortimana (Alga za masažu) riječkog, nakon II. svj. rata likvidiranog, Ljekarničko-kozmetičkog laboratorija Alga (osnovali su ga 1926. u Sušaku ljekarnici Vlado Kezele i Dinko Budak). Godine 1954. potpisan je ugovor s Beiersdorfom iz Hamburga, koji je ovlastio Nevu za ekskluzivnu proizvodnju i prodaju njegovih kozmetičkih proizvoda (proizvodne linije Nivea i Atrix) na području Jugoslavije. Pravo prodaje zadržano je do 2000. kada je Beiersdorf ponovno otvorio predstavništvo u Zagrebu. Potkraj 1950-ih Neva je proizvodila preparate za njegu kose, kože i zuba, dekorativnu kozmetiku, parfeme, kolonjske vode. Najpoznatiji vlastiti proizvod, krema za njegu lica Rosal, nastao je 1961. i postao začetnikom poznate domaće linije za njegu lica i tijela. Neva je poslovno surađivala i s drugim svjetskim kućama kao što su Odol (pasta za zube), Helena Winterstein, L’Oreal (njega kose), Juvena (njega kože i dekorativna kozmetika). Na temelju iskustva stečenoga suradnjom s poznatim svjetskim proizvođačima Neva je postala jedno od najznačajnijih kozmetičkih poduzeća u zemlji (podmirivala je oko 60% jugoslavenskih potreba za parfemima i kolonjskim vodama).

















Godine 1978. pridružila se Plivi kao OOUR Neva, kada uz suradnju s inozemnim korporacijama nastavlja intenzivan razvoj vlastitih proizvoda. U sklopu Plive, Neva je 1984. lansirala novu generaciju fluornih pasta za zube pod robnom markom Plidenta. Osim toga u tvornici se proizvode proizvodi za njegu kože djece i odraslih, njegu kose i vlasišta, frizerski proizvodi, sredstva za sunčanje, kolonjske vode, parfemi, muška kozmetika, dekorativna kozmetika, četkice za zube te različiti proizvodi namijenjeni općoj higijeni u kućanstvu (osvježivači prostora, insekticidi). Od 1992. uvodi na tržište niz novih proizvoda u segmentu medicinske zaštite zuba, a potkraj 1990-ih lansira novu generaciju zubnih pasta s višestrukim djelovanjima.

Godine 1998. Neva ponovno postaje samostalna kao društvo s ograničenom odgovornošću u vlasništvu Plive. Godine 2003. postala je dijelom Atlantic Grupe, pripojila zagrebačko poduzeće Interchem, te tako stekla vlasništvo nad proizvodnom linijom kreme za kožu Zagrebački melem, koja se izrađuje prema recepturi Ninka Nikšića iz 1977. Godine 2018. novi je vlasnik Neve postalo svetonedeljsko poduzeće Magdis, koje od 1993. proizvodi liniju kozmetičkih proizvoda Biobaza. Neva danas osim zubne paste (Plidenta), proizvoda za njegu lica i tijela (Rosal), kreme za njegu kože (Melem) proizvodi insekticide (Pitroid) i repelente (Dipterol), mušku kozmetiku (Ralon), osvježavajuće maramice (Asepsolete), terapeutske šampone (Asebon, Sumifen) i dr. Godine 2018. poduzeće je imalo 45 zaposlenih.







Strizivojna Hrast d. o. o., drvnoindustrijsko poduzeće iz Strizivojne osnovano 1996. Isprva je proizvodilo samo piljenu građu. Tijekom vremena se poduzeće širilo te se s početnih 3000 m² prostora 1999. proširilo na 20 000 m², a danas djeluje na 35 000 m². Bavi se proizvodnjom piljene građe, izradbom raznih drvenih elemenata i friza (propiljeni unutarnji dio trupca, tj. trupac bez kore), njihovim sušenjem te izradbom lamel-parketa (jasenov, hrastov, bukov). Približno 90% prihoda ostvaruje se izvozom (Austrija, Švicarska, Nizozemska, Slovenija, Švedska). Od 2011. u sklopu poduzeća u Strizivojni djeluje i kogeneracijsko postrojenje na drvnu biomasu, koje proizvodi toplinsku energiju i 3,3 MW električne energije, te je jedno od prvih takvih postrojenja u Hrvatskoj. U pogonima poduzeća zaposleno je približno 500 radnika. Po opsegu proizvodnje, poduzeće je danas najveći proizvođač lamel-parketa u Europi.

Kamen d. d., poduzeće za eksploataciju, preradbu i primjenu arhitektonsko-građevnoga kamena sa sjedištem u Pazinu. Osnovano je 1954., a prva proizvodnja organizirana je u kamenolomu Mirna pokraj naselja Bazgalji zapošljavajući ukupno osam radnika. U prvih je deset godina poduzeće uspjelo spojiti sve kapacitete kamenarske djelatnosti na području Istre u jednu radnu organizaciju (Istarski nemetali Pula, Istarski boksit Rovinj i Istarski nemetali Buje). Godine 1958. osnovan je pogon za preradbu izvađenih kamenih blokova Pilana. Sredinom 1960-ih poduzeće je zapošljavalo oko 420 radnika, a proizvelo oko 5970 m³ blokova i oko 51 000 m² gateriranih ploča.













U drugoj polovici 1960-ih provedena je modernizacija; nabavljene su dizalice Derrick i Rigo, sjekačica Korfman, GM super gateri, utovarivač, kompresori i žičane pile, freze i ručne brusilice, a uspostavljena je i linija za rezanje i poliranje. U sklopu poduzeća 1972. osnovana je istraživačka skupina i nabavljene su dvije istraživačke sonde. Godine 1974. proizvedeno je 13 965 m³ blokova i 107 535 m² gateriranih ploča. Osim eksploatacijom i preradbom poduzeće se bavi i završnim djelatnostima u građevinarstvu, tj. montažom kamenih ploča i drugih elemenata na građevinskim objektima.

Zajedno s poduzećem Istarske ciglane iz Cerovlja 1974. Kamen je spojen u jedinstveno poduzeće IGMA, gdje je djelovao kao OOUR. Godine 1989. proizvodnja u OOUR-u Kamen iznosila je 19 938 m³ blokova i 327 266 m² gateriranih ploča. U razdoblju do kraja 1980-ih poduzeće je eksploatiralo kamen i u Krtolinu i Kršinama kraj Šibenika te na Hvaru, a ulagalo se i u istraživanja i pripremne radove u Plavom toku kraj Požege u Srbiji. Godine 1980. u Gabonu je otvoren kamenolom mramora, no nakon godine dana zbog niza problema taj je projekt ugašen.

Istupivši iz IGMA-e, 1989. Kamen je ponovno postao samostalan. Raspadom SFRJ i izbijanjem Domovinskoga rata izgubljen je velik dio domaćega tržišta te se poduzeće preorijentiralo na izvoz u Mađarsku i Francusku, a donekle i u Poljsku i Belgiju. U sljedećem razdoblju pokrenuti su novi postupci obradbe i proizvodnja novih proizvoda. Godine 1995. započela je primjena metode podzemne eksploatacije, označivši tako promjenu u razvoju poduzeća prilagođavanjem zahtjevima zaštite okoliša. Uz vlastitu eksploataciju poduzeće je uvozilo granitnu, mramornu i drugu kamenu sirovinu iz Brazila, Italije, Španjolske, Rumunjske, Mađarske, Makedonije i Kine. Osim onih na domaćim nalazištima pokrenuta su istraživanja i u inozemstvu, u Zimbabveu i Brazilu. U Zimbabveu je istraživanje prekinuto zbog tamošnjih političkih neprilika, a u Brazilu zbog smanjene potražnje za granitom. Početkom 2000-ih izvoz je činio oko 70% prihoda.







Kamen d. d. danas proizvodi blokove vapnenca u sedam kamenoloma na području Istre i Dalmacije (Marčana, Kanfanar, Selina, Korenići, Kirmenjak, Mironja i Plano), dok se obradba kamena i proizvodnja finalnih proizvoda odvijaju u pilani u Pazinu, gdje se obrađuju materijali iz skupine vapnenaca, mramora, travertina, granita, pješčenjaka i kvarcita. Poduzeće izvozi sirovinu, polugotove i gotove proizvode u Italiju, Švicarsku, Francusku, Austriju, Njemačku, Češku, Slovačku, Poljsku, Mađarsku, Sloveniju, BiH, Makedoniju, Belgiju, Rusiju, Kinu, Luksemburg, SAD i dr. Godine 2021. zapošljavalo je oko 400 radnika.



















Željezara Sisak, poduzeće za proizvodnju čelika i čeličnih proizvoda osnovano u Sisku.

Nastalo je na temeljima Rudarskoga udruženja Talionice Caprag koje su, zbog povećane europske potražnje za čelikom, osnovali 1939. metalurški inženjer Miroslav Tomac, Janko Matko i Vladimir Radan. Lokacija u Sisku izabrana je zbog blizine izvora rude, povoljne mogućnosti dovoza koksa plovnim putem rijekom Savom i otpreme gotovih proizvoda te mnogobrojne radne snage. Talionica je puštena u pogon s visokom peći kapaciteta 40 t sirovog željeza na dan, a ubrzo potom otvorene su i ljevaonica, kotlovnica, strojarnica, postrojenja za crpenje vode s odvodnom mrežom, industrijski kolosijeci, i dr. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja bijeloga sirovog željeza pogodnoga za proizvodnju sirovoga čelika. Godine 1940. zapošljavalo je 550 radnika.

Razdoblje od II. svj. rata do uspostave hrvatske neovisnosti

Izbijanjem II. svj. rata porasla je potražnja za čelikom. Kapacitet peći povećan je na 60 t na dan, nabavljeni su novi strojevi i rekonstruirani stari, izgrađeni su novi tvornički dimnjak i nova vodocrpna stanica na Savi. Nakon uspostave NDH nova vlast preuzela je upravljanje poduzećem. Talionica je u tom razdoblju radila smanjenim opsegom, a 1944. prestala je s radom.

Nakon rata poduzeće je nacionalizirano, a nakon obnove tvornica je ponovno započela s radom 1946. Iste godine nova je vlast, nakon što je odustala od lokacije blizu Bleda u Sloveniji, donijela odluku o izgradnji nove Željezare Sisak nasuprot staroj Talionici, u kojoj će se proizvoditi bešavne cijevi procesom od željezne rudače preko sirovoga željeza do čelika. U razdoblju 1948–56. izgrađeni su pogoni visoke peći (talionica), valjaonica bešavnih cijevi, ljevaonica, čeličana, energana, prometnice i pomoćna postrojenja te su otvoreni rudnici željezne rude (Bešlinac, Bukovica i Tremušnjak) i kamenolom vapnenca (Gradusa kraj Velike Graduse), čime je Željezara postala jedini proizvođač bešavnih i jedan od najvažnijih proizvođača šavnih cijevi, odnosno drugih finalnih proizvoda (hladnovučene cijevi, čelične konstrukcije i dr.) za potrebe izvoza. Nova Željezara zauzimala je deset puta veću površinu od stare Talionice Caprag, a zapošljavala je približno 5000 radnika. Proizvodnja je 1957. iznosila 100 000 t sirovoga željeza, 95 000 t sirovoga čelika i 55 000 t bešavnih cijevi, po kojoj je Željezara bila treća najveća u državi iza željezara u Zenici i Jesenicama.













U sljedećem je razdoblju poduzeće prošlo tri faze obnove. U prvoj fazi (1960–67) izgrađene su valjaonica traka, gredica i šavnih cijevi, nova kisikana, te elektrolučna peć u čeličani. Pokrenuta je proizvodnja poluproizvoda za dobivanje bešavnih i šavnih cijevi. Rekonstruirane su Siemens-Martinove (SM) i visoke peći 2 i 3. U valjaonici bešavnih cijevi osposobljena su dva nova odjela – za proizvodnju čeličnih boca za plinove te za proizvodnju čeličnih lukova. Od 1966. poduzeće je nastavilo djelovati kao Metalurški kombinat Željezara Sisak.





















Druga faza rekonstrukcije (1967–73) tekla je u smjeru finalizacije postojeće proizvodnje primjenom suvremenije tehnologije, posebice u lijevanju čelika. Rekonstruirane su visoke peći, izgrađeni su uređaj za kontinuirano lijevanje čelika u čeličani, nova cinčaonica i potisna peć za zagrijavanje čelika u valjaonici šavnih cijevi, razdvojena je univerzalna pruga u valjaonici bešavnih cijevi, a elektrootporni postupak zavarivanja šavnih cijevi zamijenjen je visokofrekventnim.







Treća faza rekonstrukcije, započeta potkraj 1970-ih, trebala je biti dovršena do 1985., no zbog ekonomskih poteškoća bio je ostvaren tek dio planova. Izgrađena je Nova hladna prerada za izradbu čeličnih cijevi hladnim postupnim valjanjem i hladnim vučenjem, te Nova aglomeracija za pripremu rude željeza. Izgradnjom koksare u Bakru 1978. Željezara je proizvodnjom 850 000 t na godinu postala jedan od najvećih jugoslavenskih proizvođača koksa. Rekonstrukcijama u čeličani, pogonu visokih peći i valjaonici toplo valjanih čeličnih traka, instaliranjem vučne klupe u pogonu hladne preradbe čeličnih cijevi, izgradnjom dekapirnica čelične trake u valjaonici bešavnih cijevi poduzeće je izraslo u industrijskoga diva s 43 OOUR-a, 12 RO-a i internom bankom, a zapošljavalo je više od 14 000 radnika.

Osim u Sisku i Bakru imalo je pogone u Novskoj, Glini, Dvoru, Topuskom i Dubici. Godine 1989. proizvodnja je iznosila 780 000 t koksa, 365 000 t čelika, 214 000 t sirovog željeza, 114 000 t šavnih cijevi, 73 800 t preciznih šavnih cijevi, 34 000 t hladno vučenih i valjanih cijevi, 136 000 t bešavnih cijevi i 3730 t odljevaka.

Željezara je znatno pridonijela i razvoju grada Siska. U razdoblju 1955–80. izgradila je više od 3000 stanova, što čini gotovo petinu gradskih stambenih objekata. Financijski je pomogla izgradnju prometne infrastrukture i bila pokretač uvođenja javnoga gradskog prijevoza. Do 1953. u Sisku se udvostručio broj stanovnika, većina kojih je pronašla zaposlenje u Željezari. Potreba za kvalificiranim radnicima i stručnjacima dovela je do osnivanja Industrijske škole (1946), Školskoga centra za metalce (1961) i → Metalurškoga fakulteta u Sisku, u čemu su ključan doprinos dali znanstvenoistraživački potencijali Željezare.

Znanstvenoistraživački rad u Željezari, isprva vezan uz kontrolu kvalitete proizvoda, počeo je u pogonskom laboratoriju visokih peći 1950. Sektor za istraživanje Željezare Sisak osnovan je 1957. Godine 1961. donesena je odluka o osnivanju Instituta za metalurgiju Sisak, sa zadatkom prikupljanja i proučavanja dokumentacije o razvoju metalurgije željeza i ostalih metala, organizacije znanstvenoistraživačkoga rada radi unapređenja industrijske proizvodnje, razrađivanja novih i specijalnih tehnoloških postupaka, razvijanja analitičkih metoda za metalurške sirovine i proizvode te obavljanja svih laboratorijskih ispitivanja u području metalurgije. Suosnivač Instituta bio je sisački odjel zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Godine 1973. Institut je pripojen Metalurškomu kombinatu Željezara Sisak sa statusom OOUR-a. Integracijom Instituta i dotadašnjeg OOUR-a Metalurško inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta 1978., u sastavu SOUR-a Metalurškog kombinata Željezare Sisak nastao je RO Institut za metalurgiju. Novoustrojeni institut sastojao se od OOUR-a Metalurški fakultet i OOUR-a Tehničko-uslužne djelatnosti te Radne zajednice za opće poslove. Godine 1989. RO Institut za metalurgiju postao je Istraživačko-razvojni institut (IRI Sisak d. o. o.), a od 1991. Metalurški fakultet djeluje kao samostalna institucija u sastavu Sveučilišta u Zagrebu.

Razdoblje od osamostaljenja RH

Početkom procesa prelaska s planskoga na tržišni oblik gospodarstva 1989. ukinut je SOUR Metalurški kombinat Željezara Sisak, a formirano je Složeno poduzeće. Godine 1991. osnovan je centralni holding Željezara Sisak d. o. o. za crnu metalurgiju i metalopreradu Sisak, u sastavu kojega su bile metalurška i valjaonička proizvodnja, metaloprerađivačka proizvodnja i Koksara Bakar. Tijekom ratnih razaranja proizvodnja u poduzeću održala se uz znatan pad produktivnosti i broja radnika. Privremeno su bili izgubljeni proizvodni pogoni u okupiranim područjima (Glina, Topusko, Dvor na Uni i Hrvatska Dubica). Godine 1994. koksara je prestala s radom. Željezara je u više navrata bila granatirana. Kriza poslovanja, uz ratne gubitke, ogledala se i u niskom plasmanu robe na domaćem i stranom tržištu, odnosno nestankom tržišta bivše Jugoslavije te krizom crne metalurgije u svijetu, posebice u zapadnoj Europi, što je dovelo do smanjenja potražnje finalnih proizvoda na inozemnim tržištima.

Proces privatizacije započeo je 1994. Sanacija i rekonstrukcija Željezare d. d. u većinskom državnom vlasništvu započela je 1995. radi zadržavanja temeljne djelatnosti – proizvodnje čelika i čeličnih cijevi po konceptu mini željezare. U tu svrhu osnovala je novu proizvodnu organizaciju (kćerinsko poduzeće) pod nazivom Valjaonice cijevi Sisak d. o. o. Godine 1999. to je poduzeće uklopljeno organizacijski u Željezaru Sisak d. d. uz kćerinska poduzeća Metaval d. o. o., Metaling d. o. o. i Remont-Caprag d. o. o. Postupak sanacije dovršen je 2001. kada je otvoren stečajni postupak.

Sljedeće godine Željezara je prodana privatnim ulagačima te je djelovala kao Željezara Sisak – Nova d. o. o. Od 2003. do 2004. vlasnik je bilo rusko poduzeće Mečelj, a od 2006. do 2012. američko poduzeće Commercial Metals Company (CMC). Proizvodnja je nastavljena s približno 200 radnika u rekonstruiranoj čeličani, a strojevi pogona valjaonice bešavnih i šavnih cijevi preseljeni su u SAD. Od 2012. čeličana je u vlasništvu talijanske grupe ABS – Danieli i proizvodi čelik u moderniziranoj elektrolučnoj peći uz primjenu sekundarno metalurških postupaka te ima približno 120 zaposlenih. U bivšem pogonu hladne preradbe približno 20 zaposlenika njemačkog poduzeća Rohrwerk Maxhütte proizvodi pribor i prerađuju se čelične cijevi u hladnom stanju. Ostali manji pogoni i postrojenja Željezare u privatnim su rukama domaćih i stranih vlasnika, dok o bivšoj upravnoj zgradi Željezare brine Grad Sisak.

vinogradarstvo i vinarstvo, poljoprivredne grane kojima je cilj proizvodnja grožđa i vina.

U gospodarskom je smislu vinogradarstvo usmjereno na uzgoj vinove loze i proizvodnju grožđa, a u stručno-znanstvenom smislu bavi se izučavanjem loza (Vitis sp.), vinove loze kao vrste (Vitis vinifera L.) te tehnologijom njezina uzgoja i proizvodnje. Vinova loza jedna je od najstarijih kulturnih biljaka, a ljudi ju poznaju već nekoliko tisuća godina. Zbog vrijednosti plodova danas se proširila širom svijeta, gdje god klimatski čimbenici dopuštaju njezin uzgoj (umjerena klima; između 25° i 52° sjeverne geografske širine te 30° i 45° južne geografske širine), a vino, kao najvažniji proizvod dobiven iz grožđa vinove loze, ostavilo je snažan pečat u razvoju mnogih civilizacija i kultura. U sklopu vinogradarstva razvilo se vinarstvo, skup postupaka usmjerenih na vinifikaciju grožđa i evaluaciju vina kao prehrambenoga proizvoda.







Dokazi o uzgoju vinove loze potječu još iz neolitika, a pronađeni su uz istočne obale Crnoga mora u Transkavkaziji. Najstariji arheološki nalazi o proizvodnji vina pronađeni su uz nalazište Hajji Firuz u sjevernom Iranu (druga polovica VI. tisućljeća pr. Kr.). Iz tih se područja kultura uzgoja vinove loze i proizvodnje vina (zajedno s prvim sortama) širila prema Mezopotamiji i dolini Nila, a zatim diljem Sredozemlja i prema unutrašnjosti Europe. Otkrićem novih kontinenata, uzgoj vinove loze proširio se u zemlje tzv. Novoga svijeta – Ameriku, Australiju i Novi Zeland.

Procjenjuje se da je danas u svijetu oko 7 400 000 ha površina pod vinogradima. Najviše ih je u Europi (oko 50% ukupnih površina), od čega u zemljama EU-a 3,2 milijuna ha. Od 1980-ih zamjetan je lagan, ali kontinuirani pad ukupnog broja svjetskih vinograda, i to najviše u Europi. Polovica svjetskih vinograda nalazi se u samo pet zemalja – Španjolskoj, Kini, Francuskoj, Italiji i Turskoj. U 2018. najviše je grožđa proizvela Kina (13,4 milijuna t), najviše vina Italija (47,5 milijuna hl), a najviše vinograda imala je Španjolska (966 000 ha). Zasigurno najpoznatija vinska zemlja je Francuska. Ona je 2018. bila druga zemlja po ukupnoj proizvodnji, ali vodeća po prihodu od izvoza vina (9,3 milijarde eura). U novije doba najveći rast bilježi Kina, koja s ukupno 855 000 ha zauzima drugo mjesto po vinogradarskim površinama. U svijetu se proizvede 260 milijuna hl vina i 77,8 milijuna t grožđa, a osim za vino (53% od ukupno proizvedenoga grožđa) dio grožđa rabi se za potrošnju u svježem stanju (stolno grožđe, 36%) i za sušenje (proizvodnja suhica – grožđica, 7%). Najviše vina po stanovniku konzumira se u tradicionalno vinogradarskim zemljama (Portugal, Francuska, Italija), a na zemlje EU-a otpada 53% ukupne svjetske potrošnje.







Vinogradarstvo i vinarstvo u Hrvatskoj

Hrvatska je zemlja s dugom tradicijom uzgoja vinove loze i proizvodnje vina. Postoje dokazi da je plemenita loza, kao uzgojna kultura, u ovim krajevima bila prisutna nekoliko stoljeća pr. Kr., kada su je na jadransku obalu donijeli Feničani i Grci.







Ukupna površina pod vinogradima u RH danas je nešto veća od 19 000 ha, dok je potkraj XIX. i početkom XX. st. bila oko 170 000 ha. Vinova loza se i danas uzgaja u svim dijelovima Hrvatske, gdje god to klimatske prilike dopuštaju, a vinogradarstvo i vinarstvo i dalje su važne gospodarske djelatnosti (7,3% vrijednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje). U RH se proizvede oko 109 000 t grožđa i 732 000 hl vina koji su većinom (85%) obuhvaćeni sustavom zaštićenih oznaka izvornosti (ZOI). Struktura vinogradarskih površina pokazuje da je najviše malih vinograda (manjih od 1 ha) te da prevladavaju mali proizvođači. Najviše se vina proizvede u Istarskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji. Grožđe se u Hrvatskoj proizvodi na ukupno 73 670 parcela smještenih na 37 913 poljoprivrednih gospodarstava. Premda mnogo proizvođača proizvodi samo za vlastite potrebe, respektabilan je i broj tržišnih proizvođača – oko 1600 vinara proizvodi oko 5400 različitih vina. Unatoč izvrsnim prirodnim uvjetima, Hrvatska nije samodostatna u proizvodnji, pa uvoz višestruko nadmašuje izvoz. Trgovina je najrazvijenija sa zemljama u okruženju – najviše vina izvozi se u BiH, a uvozi iz Makedonije.















Prema vinogradarskoj regionalizaciji (Listi zemljopisnih oznaka) u RH su četiri vinogradarske regije: Slavonija i hrvatsko Podunavlje, središnja bregovita Hrvatska, hrvatska Istra i Kvarner te Dalmacija, koje se dijele na podregije (ukupno 12), te vinogorja (ukupno 72). Većinom se proizvode bijela vina (oko 67%), osobito u kontinentalnim područjima, dok se crna (oko 32%) proizvode uglavnom na jugu. Ružičasta (rosé) vina su rijetka, no njihova proizvodnja, kao i proizvodnja pjenušavih vina je u porastu.

Duga povijest, široka rasprostranjenost, velika gospodarska i kulturna važnost razlozi su zbog kojih se vinovoj lozi, grožđu i proizvodnji vina u znanosti i obrazovanju posvećuje velika pozornost. Na mnogim fakultetima i visokim školama vinogradarstvo i srodne discipline predaju se kao jedinstveni predmeti (moduli), a zbog velike potrebe za stručnjacima iz tog područja često se organiziraju i posebna usmjerenja, pa i cijeli studiji. Nastava iz vinogradarstva i vinarstva organizira se na preddiplomskoj i diplomskoj razini na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu i → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, a preddiplomski se studiji izvode i na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1), Sveučilištu u Splitu, → Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima, → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Požegi, → Veleučilištu u Karlovcu (sv. 1), → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1) i → Veleučilištu u Slavonskom Brodu (sv. 1). Najistaknutiji znanstvenici iz tog područja tradicionalno dolaze sa zagrebačkog Agronomskoga fakulteta, ali i iz → Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, te → Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču.





















U Hrvatskoj se još uvijek može pronaći veliki broj autohtonih sorti vinove loze, od kojih mnoge imaju posebne značajke i vrhunski potencijal. Zemljopisni položaj, burna povijest i veze s drugim narodima i kulturama utjecali su na uvođenje mnogih stranih sorti, ali veliki broj sorti nastao je i na ovom području. Najnoviji rezultati genetičkih istraživanja pokazuju da je područje Hrvatske značajan gen-centar u razvoju sorti, te da su tu nastale mnoge hrvatske, ali i neke sorte svjetskog značaja. Prema podatcima iz predfilokserne ere (kraj XIX. i početak XX. st.), kada je hrvatsko vinogradarstvo bilo na vrhuncu, uzgajalo se više od 400 sorti vinove loze (brojni vinogradi propali su zbog širenja filoksere, peronospore i pepelnice u razdoblju 1885–1900; regeneracija vinograda 1895–1910. izvršena je sadnjom vrsta uzgojenih na američkoj podlozi). Iz raznih je razloga poslije došlo do smanjenja broja sorti, od kojih su mnoge i nestale. Posljednji rezultati popisa hrvatskih vinograda i genetičke identifikacije pokazuju da se još uvijek može pronaći oko 130 sorti koje se mogu smatrati autohtonima. Mnoge od njih imaju vrlo visok enološki potencijal, pa se posljednjih godina provode programi njihove revitalizacije. Neke su do danas već postale gospodarski značajne. Danas se u RH uzgaja oko 250 sorti. Najvažnija i najraširenija sorta je graševina (zasađena na ukupno 4563 ha), koja je zajedno s malvazijom istarskom (1643 ha) i plavcem malim (1474 ha) zasađena na više od 40% hrvatskih vinograda. Od ostalih gospodarski značajnih sorti važne su međunarodne sorte merlot, cabernet sauvignon, chardonnay, rizling rajnski, sauvignon bijeli i syrah, te domaće sorte pošip, plavina, babić, teran, debit i maraština. Najveći su proizvođači grožđa i vina u Hrvatskoj → Iločki podrumi, Vina Belje (→ Belje plus), Agrolaguna, Erdutski vinogradi, → Kutjevo i → Badel 1862, dok se od srednje velikih i malih proizvođača ističu (sukladno količini, kvaliteti i utjecaju na vinsku scenu) Krauthaker i Galić vina (Slavonija), Zlatan otok i Stina-vino (Dalmacija), Vinarija Kozlović i Vina Matošević (Istra), te Vinarija Tomac i Vinarija Korak (Središnja bregovita Hrvatska). Najvažniji proizvođači i dobavljači vinogradarsko-vinarske opreme u Hrvatskoj su Letina inox (spremnici za vino), Pozvek i Auris barrels (drvene bačve), Vetropack Straža (boce), Petrokemija (mineralna gnojiva), Pavin (trgovina), a od proizvođača sadnoga materijala ističu se Fragaria planta, Rasadnik Prud i Dominant.













Kostel promet d. o. o., poduzeće koje se bavi šivanjem sjedećih sustava za interijere vozila, posebice za potrebe automobilske industrije sa sjedištem u Pregradi, osnovano 2001.

Poslovanje je započelo izradbom naslona za glavu u suradnji s poduzećem Johnson Controls NTU iz Slovenj Gradeca u Sloveniji za automobile tipa Clio proizvođača Renault. Poslovanje se odvijalo u iznajmljenim prostorima na dvije lokacije, no zbog povećanja opsega posla poduzeće je ubrzo u Ulici Janka Leskovara 36 izgradilo vlastite proizvodne prostore u koje su smještene krojačnica i šivaonica. Broj zaposlenih se u dvije godine djelovanja povećao s 22, koliko ih je bilo pri osnutku, na približno 100, a proizvodnja je proširena i na naslone za ruku te druge dijelove od tekstila i kože koji se ugrađuju u vozila. Proizvodi se izrađuju za automobile proizvođača BMW, Citroën, Ford, Land Rover, Mercedes-Benz, Nissan, Toyota, Volkswagen, Volvo i dr., a proizvodi se više od 17 000 jedinica na dan. Poduzeće se koristi šivaćim strojevima Dürkopp Adler i Pegasus, a za krojenje strojevima Lectra.

Kostel Promet je u razdoblju 2003–05. zabilježio rast proizvodnje od 657%, zbog čega je proglašen najbrže rastućim poduzećem u Hrvatskoj. Broj zaposlenih 2008. povećao se na 360 radnika. Sva oprema je u privatnome vlasništvu poduzeća, osim one koja se rabi za pakiranje i pripremu transporta, a vlastitim kamionima obavljaju se isporuke poslovnim partnerima. Poduzeće je član AD Klastera, udruge hrvatskih proizvođača dijelova pribora i opreme za automobilsku industriju. Godine 2019. zapošljavalo je više od 500 radnika, a 100% svojih proizvoda izvozi u zemlje EU-a.

Kutjevo d. d., poduzeće za proizvodnju i promet poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda sa sjedištem u Kutjevu, osnovano 1963.







Povijest današnjega poduzeća započela je 1232. kada su cisterciti u Kutjevu osnovali samostan Honesta Vallis de Gotho. Pretpostavlja se da je u to doba nastao vinski podrum koji i danas čuva kutjevačka vina. Zbog osmanskih prodiranja cisterciti su napustili to područje oko 1526., a upravljanje nad vlastelinstvom preuzeli su prvo Osmanlije, zatim plemić Ivan Josip Babić (1686–91), a potom isusovci (1699–1773). Isusovci su obnovili vlastelinstvo, sagradili novu župnu crkvu i dvorac, obnovili vinski podrum i unaprijedili vinogradarstvo i podrumarstvo, te druge segmente gospodarstva (pokrenuli su sajmove, oživjeli kožarske, mlinarske, pekarske, kovačke i druge zadruge). Nakon što je 1773. papa Klement XIV. ukinuo isusovački red upravljanje nad kutjevačkim dobrom nastavila je Mađarska državna komora, odnosno Znanstvena zaklada Fundus Studiorum. U tom je razdoblju Kutjevo uglavnom stagniralo pa je 1882. Zemaljska vlada raspisala dražbu za prodaju kutjevačke imovine. Kutjevo je na dražbi kupila karlovačka plemićka obitelj, Zdenko i Greta Turković, koji su nastavili izgradnju kutjevačkog imanja koje je tijekom njihove uprave doživjelo najveći procvat. Posebna pozornost polagala se razvoju vinogradarstva, a uzgoj vinove loze bio je zasnovan na tada najnovijim znanstvenim spoznajama (postavljeni su temelji → vinogradarstva i vinarstva u Hrvatskoj). Razvoj Kutjeva zaustavljen je tijekom I. svj. rata i u međuraću, a II. svj. rat i novo političko okruženje označili su kraj dotadašnjeg ustrojstva kutjevačkoga vlastelinstva i novo razdoblje tijekom kojega je Kutjevo djelovalo kao društveno poljoprivredno dobro, od 1963. pod nazivom – Poljoprivredno-prehrambeni kombinat Kutjevo (PPK Kutjevo).





















U drugoj polovici XX. st. PPK Kutjevo proizvodilo je sjemensku i merkantilnu robu, grožđe, vino, sokove, stočnu hranu, skladištilo je, dorađivalo i prerađivalo žitarice, proizvodilo i prerađivalo meso te surađivalo s individualnim proizvođačima biljnih i stočarskih proizvoda. Poduzeće je 1963. izgradilo vlastiti pogon za preradbu sjemena, što mu je omogućilo suradnju s etabliranim zapadnoeuropskim sjemenskim poduzećima. Do kraja 1980-ih RO PPK Kutjevo bio je organiziran u četiri radne jedinice primarne proizvodnje (OOUR-e) Ratarstvo Ovčara, Ratarstvo i vinogradarstvo Trenkovo, Ratarstvo i stočarstvo Kula te Dorada sjemenske robe Kutjevo. Uz njih, poduzeće je imalo i pet radnih jedinica kooperacije, šest radnih jedinica industrijske proizvodnje i jednu upravnu. Posjedovalo je 14 628 ha zemljišta, od kojih je obradivo bilo 12 614 ha (oranice, vinogradi, voćnjaci, livade). PPK Kutjevo imalo je farmu za tov junadi (2600 komada u turnusu) i pilića (65 000 komada u turnusu), silose kapaciteta 40 000 t, 10 000 t i 2000 t, sušaru žitarica (kapaciteta 1500 t na dan), pogone za doradbu sjemenske robe (30 t na sat), mješaonicu stočne hrane, pogon za doradbu duhana s linijama za fermentiranje i ižiljavanje te sušaru duhana (800 t na godinu), mlin za pšenicu (100 t na dan), pekaru (20 t kruha na dan), klaonicu (35 t za osam sati), vinski podrum (110 000 hl) i linije za punjenje vina (6000 boca na sat) i sokova (3000 boca na sat). Godine 1991. poduzeće je zapošljavalo 2003 radnika.







Vlasničkom pretvorbom 1993. poduzeće je nastavilo djelovati kao dioničko društvo. Tijekom 1990-ih osnovalo je nekoliko vlasnički povezanih društava – Dvorac Kutjevo (1993), Kutjevo Kooperativa (1997) i Kutjevački podrum (1998). Većinski udio u poduzeću 2003. steklo je poljoprivredno dobro Božjakovina. Od tada je, uz znatne promjene u proizvodnome i prodajnom sektoru, unaprijeđena i promocija vina i ostalih proizvoda visoke i vrhunske kvalitete. Proizvodnja je danas organizirana u tri sektora – vinogradarski (proizvodna jedinica Vinogradarstvo i vinarstvo), biljni (proizvodne jedinice Ratarstvo, Sjemenarstvo, Kooperacija i Požežanka) i stočarski (proizvodna jedinica Stočarstvo). Poduzeće danas dorađuje sjeme pšenice, zobi, ječma, pšenoraži i sjemenskoga kukuruza te uzgaja konoplju i mentu. Uzgaja i stočnu hranu za stočarske farme Kula i Škomić na kojima uzgoji oko 2000 junadi na godinu (za PIK Vrbovec plus i Ravlić d. o. o. ili izvozi u Libanon). Proizvodi arhivska vina, linije vina de Gotho, Maximo, Rosé Premium, linije vrhunskih i kvalitetnih vina, ekološka vina Brič i Đakovačka vina. Vinarija na 400 ha proizvede 4,5 do 5 milijuna litara vina na godinu (80% graševina, 15% crno, zatim rose, pjenušac, desertna slatka i specijalna vina). Posjeduje u Hrvatskoj najbogatiju vinsku arhivu (više od 65 000 butelja).









Krateks d. d., poduzeće za proizvodnju ženske modne odjeće sa sjedištem u Krapini, osnovano 1925.

Izgrađeno je na prostoru nekadašnje pilane u Žutnici, a započelo je djelovati kao dioničko društvo pod upravom Ota Stjepana Levija pod imenom Krapinska tekstilna industrija (KTI). Na starim tekstilnim strojevima uvezenima iz Češke isprva je proizvodilo pokrivače i različite vunene proizvode, a zapošljavalo je oko 190 radnika. Svjetska gospodarska kriza 1930. poremetila je odnose na tržištu izazvavši snažnu konkurenciju među malobrojnim proizvođačima vunenih tkanina. Javila se potreba za prijelazom na kvalitetniju i specijaliziranu proizvodnju, te se, uvjetovano postojećim strojnim parkom, poduzeće orijentiralo na proizvodnju tkanina za muške i ženske kapute. Velik požar 1933. uništio je dio proizvodnih objekata, no šteta je brzo sanirana, a proizvodnja obnovljena i unaprijeđena. Godine 1938. izgrađena je nova zgrada predionice vlačne pređe, a broj zaposlenih povećao se na približno 300. Tvornica je tada imala kapacitet proizvodnje od 40 000 m² tkanina na mjesec.

Početkom II. svj. rata poduzeće je bilo pod kontrolom ustaških vlasti, a među ostalim proizvodilo je i tkanine za vojne odore. Godine 1943. proizvodnja je pala na svega 20% kapaciteta, dok potkraj rata nije i sasvim prestala. Nakon rata, 1945. tvornica je s 428 zaposlenih ponovno započela s radom te je iste godine postigla 80% iskorištenja svoga kapaciteta. Rješenjem ministarstva industrije i rudarstva NR Hrvatske 1946. Krapinska tekstilna industrija, Zagorska industrija vunenih tkanina Oroslavje i Tekstilna industrija Milan Prpić Zabok udružene su u zajedničko poduzeće pod nazivom Zagorska industrija vunenih tkanina sa sjedištem u Zaboku. Kako još nisu bili sazreli svi gospodarski i društveni uvjeti za udruživanje, Krapinska tekstilna industrija je 1948. istupila iz te zajednice, iako je u tom razdoblju povećala strojni park i produktivnost. Glavni proizvod bile su tkanine za muške i ženske ogrtače i kapute, a proizvodnja je povećana na 70 000 m² tkanina na mjesec.

Godine 1957. izgrađena je nova predionica češljane vunene pređe koja se uz postojeće predionice u Tetovu i Paraćinu uvrstila među najveće u Jugoslaviji. Njenom izgradnjom broj zaposlenika znatno se povećao, te je 1960. iznosio 1340. Pogon trikotaže koji je djelovao od 1959. u vatrogasnom domu u Krapini preseljen je 1961. u Žutnicu. Potaknut sve većim potrebama tržišta, pogon je kasnije prerastao u konfekciju, tako da mu je osnovna djelatnost bila konfekcioniranje trikotažnih pletiva i tkanina. Ubrzo potom osnovan je i pogon trikotaže u Pregradi. Oko 180 radnika ondje je izrađivalo trikotažne proizvode sve do 1976., kada je došlo do preorijentacije na proizvodnju konfekcije uglavnom za ženske odjevne predmete, te se trikotaža u Pregradi 1979. izdvojila iz poduzeća.

Godine 1973. poduzeće je promijenilo naziv u Krateks, a bilo je organizirano kao radna organizacija s deset OOUR-a. Prvi veliki izvoz na zapadno tržište ostvaren je 1977. u SAD, kada je ondje izvezeno više od 250 000 m² tkanina. Kasnije se izvozilo u Sovjetski Savez, Mađarsku, Poljsku, Njemačku, Alžir, Irak, Siriju i dr. Proizvodnja igračaka i suvenira započela je 1982. Igračke su se izrađivale od tekstilija i od umjetnoga krzna, a suveniri i navlake za automobile od pliša. Pogon se istaknuo masovnom izradbom maskota Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984 (Vučko) i Univerzijade u Zagrebu 1987 (Zagi).

Na vrhuncu u 1980-ima poduzeće je u tri OOUR-a (Predionica češljane pređe, Tkaonica i Konfekcija) zapošljavalo oko 2800 radnika. Proizvodni je asortiman uz vunenu i sintetičku pređu te pređu u mješavini vune sa sintetičkim vlaknima uključivao vunene i sintetičke tkanine vunenoga tipa i u mješavinama, dekorativne tkanine za industriju namještaja, te odjeću od trikotažnih i drugih tkanina.

Proizvodnja je početkom 1990-ih oslabjela zbog ratnih neprilika i gubitka tržišta. Tvornica je privatizirana 1993. i otad je promijenila nekoliko vlasnika. Godine 2003. otišla je u stečaj. Nekadašnji proizvodni pogon konfekcije nastavio je poslovati kao dioničko društvo Krateks za proizvodnju ženske modne konfekcije, u prvome redu sakoa, potom kaputa, haljina, hlača i suknji. Poduzeće raspolaže suvremenim proizvodnim pogonom i surađuje s poznatim svjetskim robnim markama (Boss, Joop, Escada, René Lezard). Većina proizvodnje izvozi se na europsko tržište. Proizvodi i vlastitu kolekciju pod zaštitnim imenom Exellence. Zapošljava oko 250 radnika.

Vuteks (Vukovarska tekstilna industrija), poduzeće za proizvodnju pokrivača i tkanina osnovano u Vukovaru.

Početci njegova rada vezani su uz Tvornicu pokrivača i frotirske robe koju je ondje 1930. pod svojim imenom osnovao njemački poduzetnik Theodor Müller. Pogoni su bili uređeni i pušteni u rad 1932., a u njihovu sklopu već u samim početcima bili su organizirani svi postupci u proizvodnji tekstila: priprema vlakana, predenje, tkanje, oplemenjivanje, doradba, pakiranje te skladištenje proizvoda. Asortiman su činili pokrivači za domaćinstvo, pokrivači za konje, podstavne tkanine i posteljina.

Nakon II. svj. rata i podržavljenja imovine poduzeće je nastavilo poslovati pod nazivom Tvornica pokrivača 12. IV. 1945. sa sjedištem u Proleterskoj ulici. U njegov je sastav 1951. uključena vukovarska Tvornica čarapa Slavenka, nakon čega je nastavilo s radom pod nazivom Gradsko tekstilno poduzeće 12. IV. 1945. Dvije godine potom promijenilo je ime u Vuteks (Vukovarska tekstilna industrija), koje je nosilo do prestanka rada. Idućih godina pripojena su mu i druga vukovarska tekstilna poduzeća poput Vukovarske trikotaže i predionice, Tvornice konfekcije Srem i Napretka. U poslijeratnom se razdoblju postupno smanjivala proizvodnja posteljine i podstavnih tkanina, a započela je specijalizacija u proizvodnji pokrivača. Tijekom 1950-ih poduzeće je podmirivalo 50% domaćih potreba u robi koju je proizvodilo, a 1953. počelo ju je i izvoziti. Godine 1957. zapošljavalo je 791 radnika i proizvelo više od 1 750 000 m² pokrivača.

Sagledavajući potrebu zapošljavanja stručnih kadrova, Vuteks je 1960. u Vukovaru osnovao Tekstilnu tehničku školu za obrazovanje kvalificiranih radnika i tehničara. Potkraj 1960-ih slijedila su intenzivnija ulaganja u modernizaciju i proširenje proizvodnih kapaciteta. Strojevi su se kupovali u inozemstvu, dok su se sirovine i pomoćni materijali i dalje nabavljali u zemlji. Uz već postojeći asortiman proizvodnje od viskoznih vlakana, započela je proizvodnja pokrivača od vunenih vlakana, životinjskih dlaka i sintetičkih poliesterskih (PES) i akrilnih (PAN) vlakana. Započela je i proizvodnja netkanoga tekstila za odjevnu, obućarsku i automobilsku industriju te industriju namještaja. Proizvodnja pokrivača koja je 1955. iznosila 638 950 komada, nakon modernizacije 1975. bila je povećana na 1 863 440 komada.

U skladu s odredbama novoga Ustava 1973. poduzeće je bilo reorganizirano osnivanjem šest OOUR-a: Klasična proizvodnja, Netkani tekstil, Proizvodnja velura i autopresvlaka, Pomoćna djelatnost, Komercijala i Zajedničke službe. Novom reorganizacijom 1975. uspostavljena su tri OOUR-a: Proizvodnja pokrivača i tkanina, Proizvodnja netkanih tekstilnih proizvoda i Proizvodnja i finalizacija pletiva i autopresvlaka. Godine 1980. poduzeće je zapošljavalo 1670 radnika i proizvodilo 2 300 000 pokrivača. Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih više od 70% ukupne proizvodnje izvozilo je diljem svijeta (posebice u Njemačku, Švedsku, SSSR, SAD, Kuvajt, Sudan, Alžir, Kinu, Japan i dr.), čime se svrstalo među najveće europske proizvođače tekstilnih pokrivača.

U jeku ratnih zbivanja u Vukovaru poduzeće je u kolovozu 1991. prestalo s radom, a nakon pada i tijekom okupacije grada tamošnje su vlasti odlučile nastaviti proizvodnju u postojećim objektima, no zbog ratnih razaranja u velikoj mjeri reduciranu. Istodobno se, u RH postupno stvarala ideja o obnovi vukovarske tekstilne industrije, što je dijelom ostvareno otvaranjem pogona u Vinkovcima pod nazivom Vuteks Feniks d. o. o., koji je s približno 100 zaposlenih proizvodio dio nekadašnjega asortimana vukovarskoga poduzeća. Nakon provedene mirne reintegracije okupiranoga područja u Podunavlju 1998. došlo je do preuzimanja uprave u vukovarskom pogonu, te je započela njegova integracija u postojeći hrvatski gospodarski sustav, čime je dotadašnje društveno poduzeće transformirano u dioničko društvo. Zbog nelikvidnosti je nad Vuteksom 2000. otvoren stečaj, a potpuno je prestao s radom 2006. Polovica pogona prodana je zainteresiranim poduzetnicima i za potrebe Podunavske slobodne zone, a drugu je polovicu kupio vinkovački Vuteks Feniks, koji je zbog nesnalaženja u novim društveno-ekonomskim okolnostima 2012. dospio u stečaj te je likvidiran 2017.

Vidaković, Mirko (Svetozar Miletić kraj Sombora, 29. X. 1924 – Zagreb, 15. VIII. 2002), šumarski inženjer, stručnjak za šumarsku genetiku.

Diplomirao je 1949. na šumarskome smjeru Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1953. disertacijom Oblici crnog bora u Jugoslaviji na temelju anatomske građe iglica (mentor → I. Pevalek). Specijalizirao se u Arboretumu Hørsholm u Danskoj (1955–56). Na Fakultetu je bio zaposlen od 1949., od 1971. kao redoviti profesor; umirovljen je 1990. Predavao je kolegije Šumarska genetika, Dendrologija i Genetika s oplemenjivanjem šumskog drveća. Bio je predstojnik Zavoda za šumarsku genetiku i dendrologiju (1960–90) te prodekan Fakulteta (1972–74). Vodio je Odjel za šumarsku genetiku Instituta za četinjače (→ Hrvatski šumarski institut) u Jastrebarskom (1960–66., 1969–73). Kao ekspert FAO-a radio je u pakistanskom Peshawaru (1966–69), mađarskom Sopronu (1971), u Vijetnamu (1981., 1982., 1983).

Znanstveno se bavio šumarskom genetikom i oplemenjivanjem šumskoga drveća te je zaslužan za uvođenje tog područja u hrvatsku visokoškolsku nastavu (1958). Istraživao je primjenu radioaktivnoga zračenja. Otkrio je postojanje spontanih hibrida između munike i crnoga bora, crnog i alepskoga bora, alepskog i brucijskoga bora. Autor je udžbenika Četinjače – morfologija i varijabilnost (1982) i Golosjemenjače (s J. Franjićem, 2004). Bio je predsjednik Hrvatskoga genetičkoga društva (1980). Izvanredni je član JAZU-a (HAZU) od 1969., a redoviti član od 1981., te od 1970. predstojnik Akademijina Arboretuma Trsteno i urednik Anala za šumarstvo (Annales Forestales). Počasni je član Hrvatske šumarske akademije (od 1997) i nositelj počasnoga doktorata Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Sopronu (1979). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1977. i Nagrade za životno djelo 1981.







Vasić-Rački, Đurđa (Zagreb, 7. VII. 1946), kemijsko-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za biokemijsko inženjerstvo.

Diplomirala je 1971. na Tehnološkome fakultetu (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) u Zagrebu, gdje je 1981. doktorirala disertacijom Oksidacija etanola u biokatalitičkom sustavu. Znanstveno se usavršavala 1985–86. u Institutu za biotehnologiju 2 Istraživačkog centra u Jülichu (Njemačka). Od 1972. radila je u Zavodu za reakcijsko inženjerstvo i katalizu Fakulteta, od 1992. kao redovita profesorica; umirovljena je 2016. Predavala je kolegije Bilanca tvari i energije, Uvod u ekoinženjerstvo, Reaktori i bioreaktori, Biokemijsko inženjerstvo, Ekoinženjerski laboratorij, Industrijske biotransformacije, Ekoinženjerski projekt, Kemijsko i biokemijsko inženjerstvo, Bioreakcijska tehnika, Biokemijsko inženjerstvo, Biokatalizatori i biotransformacije i dr. Bila je jedna od utemeljitelja i voditeljica sveučilišnoga interdisciplinarnoga specijalističkoga i doktorskoga studija Ekoinženjerstvo (2004).

Znanstveno se bavi biokemijskim inženjerstvom, napose enzimskim reakcijskim inženjerstvom i primijenjenom biokatalizom. Autorica je mnogobrojnih znanstvenih radova i voditeljica više domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata. Bila je predsjednica Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa (1995–99). Članica je HATZ-a (od 1993) i voditeljica Centra za zaštitu okoliša i razvoj održivih tehnologija (2009–16). Dobitnica je državne Godišnje nagrade za znanost (za 2005). Professor emerita Sveučilišta u Zagrebu je od 2017.

ugljikovodici, organski kemijski spojevi ugljika i vodika. Razlikuju se lančasti ugljikovodici (alifatski), zasićeni (alkani ili parafini) i nezasićeni (alkeni ili olefini te alkini ili acetileni), i prstenasti (ciklički), koji mogu biti aliciklički (također zasićeni i nezasićeni, a po svojstvima vrlo slični alifatskima) i aromatski (s posebnim svojstvima). U prirodi se ugljikovodici nalaze u → nafti, → prirodnome plinu, katranu kamenog ugljena, uljnim škriljevcima i drugim fosilnim tvarima. Vrlo su važni sastojci pogonskih goriva (motornog benzina, dizelskih goriva, bioplina, kerozina), loživog ulja, ukapljenoga naftnog plina, petroleja, otapala te su ključne petrokemijske sirovine (u sintezi bojila, lijekova, polimernih materijala, umjetnih vlakana, itd.).

tanini (trijeslovine), prirodni organski spojevi, drvni sastojci koloidnih svojstava koji sadržavaju viševalentne fenole. Uglavnom su esteri aromatskih hidroksikarboksilnih kiselina s viševalentnim alkoholima ili šećerima. Topljivi su u vodi te posebnog, kiselog okusa, odn. izazivaju suh i opor osjećaj u ustima nakon konzumiranja, te stežu tkivo (andstrigencije). Najviše tanina nalazi se u lišću, sjemenkama, korijenu, izdancima i stabljikama biljaka te plodovima i šiškama. U drvenastom tkivu biljaka se najčešće nalaze u stalno rastućim dijelovima drveća, kao što su sekundarni floemi i ksilemi te slojevi između korteksa i epiderme. Neki tanini mogu imati pomoćnu funkciju reguliranja rasta tih tkiva. U našem podneblju najviše tanina nalazi se u hrastovoj i kestenovoj kori i drvu. Hrastova kora sadržava 4–6% tanina, a kestenova 6–7%.

Tanini nastaju i akumuliraju se u drvnom tkivu nakon infekcije mikroorganizmima (fitoaleksinska funkcija), predstavljaju zaštitu od životinja, insekata, biljoždera i ostalih štetočina (ekološka funkcija), medijatori su starenja tkiva, što se očituje opadanjem lišća u jesen (fiziološka funkcija). Od davnine su imali veliku i široku primjenu, iako je podrobnije znanstveno istraživanje fenolnih sastojaka u biljkama i njihovo identificiranje omogućeno tek razvojem kromatografije u XX. st. Rabili su se ponajprije za štavljenje (impregnaciju) životinjske kože i krzna, pri čemu umrežavaju kolagenski lanac u koži; tako obrađena koža može se uporabiti za čovjeku korisne proizvode (odjeća, obuća i sl.). Služili su i kao močila u tekstilnoj industriji, za pročišćavanje vina i piva, za izradbu tinte, kao taninska ljepila (ljepila za proizvodnju ploča iverica i drugih materijala). U medicini su se rabili kao antipiretici i antiseptici, a zbog svojih andstrigentnih svojstava za zaustavljanje manjih krvarenja, za zaštitu kože i sluznice od infekcija i upalnih reakcija, kao antidoti kod trovanja teškim metalima i alkaloidima i dr. Sintetska su štavila i drugi kemijski proizvodi uglavnom zamijenili tanine koji se danas rabe sve manje. Tehnologija proizvodnje počiva na zagrijavanju usitnjenog drva s korom uz pomoć vodene pare (izluživanje). Pritom se proizvede otopina tanina (ekstrakcija), koja se uparivanjem koncentrira i kadšto raspršivanjem preradi u prah.

Tanini u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su se, kao i drugdje u svijetu, tanini rabili od davnine, mahom za štavljenje i impregnaciju kože. Početci industrijske proizvodnje tanina sežu u XIX. st., a početkom XX. st. ta se proizvodnja razvila u važnu gospodarsku djelatnost. Isprva su se hrastova i kestenova kora i šiške sakupljali i izvozili (osobito u Njemačku). U zapisima iz 1803. spominje se da su se Nankin i Varny u Slavoniji koristili hrastovim korijenjem za dobivanje tanina za štavljenje. Tanini su se proizvodili od drvnih ostataka koji se nisu mogli rabiti za druge namjene, a takve je sirovine u nas bilo obilje. Prvi industrijski pogon za proizvodnju tanina bilo je Dioničarsko društvo za proizvađanje hrastovog ekstrakta pokrenut 1880. u Županji engleskim kapitalom (zatvoren 1932). U sklopu razgranate drvne industrije u Belišću, sagrađena je 1889. Tvornica tanina S. H. Guttmana (→ Belišće). Proizvodila je tekući ekstrakt hrastova (poslije i kestenova) tanina. Pogon za proizvodnju tanina u Đurđenovcu (od 1895. Našička tvornica tanina i paropila, poslije → DIK Đurđenovac) pokrenut je 1889. Od 1920-ih tvornica je obnovljena nakon požara i postala je najmodernijom u zemlji, te je proizvodila hrastov i kestenov tanin u krutom i tekućem stanju. Godine 1890. postojala je i tvornica tanina Jakoba Sorgera i Oskara Weiszmayera u Gunji. Tvornicu tanina u Sisku osnovalo je 1915. poduzeće Herman Schnabel iz Beča. Proizvodila je kruti i tekući ekstrakt kestenova i hrastova tanina, te fini rujev tanin. Sredinom 1920-ih godišnji kapacitet domaćih tvornica dosezao je 50 000 t ekstrakta tanina, dok je proizvodnja iznosila od 10 000 do 20 000 t, od čega su se približno tri četvrtine izvozile, poglavito u europske zemlje.







Nakon II. svj. rata podruštvljene su tvornice postupno prestajale proizvoditi tanin. Na preradbi sječke zaostale proizvodnje tanina razvila se 1960. proizvodnja poluceluloze u drvnome kombinatu u Belišću, dok se tvornica tanina DIK-a Đurđenovac 1964. preorijentirala na proizvodnju deterdženata. U Jugoslaviji je kao najveći proizvođač tanina postupkom izluživanja iz drva kestena preostala kemijska tvornica Tanin iz Sevnice (Slovenija), koja djeluje i danas. U RH pak danas nema ni jednoga proizvođača tanina iz drva.

Među znanstvenim istraživanjima tanina u Hrvatskoj ističe se djelovanje → Ivana Opačića, profesora Šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), koji je 1955. doktorirao disertacijom Kemijska i tehnološka svojstva tanina iz lišća domaćeg ruja (Rhus cotinus L.). O taninima se danas na visokoškolskom stupnju podučava na istome fakultetu u sklopu kolegija Kemija drva (nositelj Alan Antonović).

Ulmansky, Sava (Zagreb, 3. I. 1886 – Trahütten, Austrija, 1947), agronom, istraživač autohtonih pasmina domaćih životinja.

U Beču je završio Visoku školu za kulturu tla (Hochschule für Bodenkultur), na kojoj se 1910. zaposlio kao asistent. Doktorirao je 1911. disertacijom Studie über die Abstammung des Ŝiŝkaschweines. Nakon osnutka Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu 1920. zaposlio se na njegovu Gospodarskom odjelu (→ Agronomski fakultet), a kao jedan od prvih njegovih profesora predavao je kolegije Stočarstvo i Mljekarstvo. Na Gospodarskom odjelu osnovao je i bio predstojnik Zavoda za živinogojstvo (1920–31; danas Zavod za opće stočarstvo). Bio je dekan Fakulteta (1922–23). Umirovljen je 1933.

Sudjelovao je u izradbi prvoga fakultetskog nastavnog plana i programa, pokrenuo je istraživanja svojstava raznih autohtonih pasmina domaćih životinja (tjelesna građa, oblici vimena, prinos i kakvoća vune, mliječnost i masnoća mlijeka, rast i prirast) kojima je pridonio definiranju pasmina svinje (šiška), goveda (buša) i ovce (cigaja). Bio je član upravnog odbora Bibliografskoga zavoda koji je u Zagrebu objavio Narodnu enciklopediju srpsko-hrvatsko-slovenačku. U njoj je surađivao na člancima iz stočarstva (3. sv., 1928. i 4. sv., 1929).

Vegeta, praškast dodatak jelima za poboljšanje njihovih organoleptičkih svojstava (okus i miris), koji proizvodi koprivnička tvornica → Podravka. Sastoji se od više vrsta sušenog povrća (mrkva, pastrnak, krumpir, luk, celer), začinskoga bilja (peršinov list), soli, šećera, kukuruznoga škroba, bojila (riboflavin) i → prehrambenih aditiva za pojačavanje okusa (mononatrijev glutaminat, dinatrijev inozinat), a danas se prodaje kao robna marka Vegeta original.







Razvila ju je 1958. → Zlata Bartl u istraživačkome laboratoriju Podravke. Proizvodnja Vegete započela je 16. svibnja 1959. pod imenom Vegeta 40 (od 1971. pod današnjim imenom). Tijekom vremena nekoliko je puta mijenjala ambalažu i veličinu pakiranja, a u posljednje se vrijeme na tržištu nalaze i neka njezina pakiranja sa specijaliziranom primjenom, poput Vegete natur (bez pojačivača okusa) specijalizirane za različite vrste kuhinja (azijska, talijanska, meksička jela) i prehrambenih artikala (za ribu, svinjetinu, piletinu, burger, hrskave krumpiriće, salatu), Vegete pikant (sol, sušeno povrće i začinska smjesa ljute i crvene paprike te drugog začinskog bilja) i Vegete mediteran (sol, sušeno povrće i začinska smjesa mediteranskog bilja). Vegeta maestro robna je marka pod nazivom koje se prodaju različiti začini pojedinačno pakirani.

Vegeta se izvozi u šezdesetak zemalja širom svijeta, a do danas je proizvedeno oko milijun tona.

Tomo Vinković, ljevaonica i tvornica strojeva osnovana u Bjelovaru. Poduzeće se razvilo iz bravarske radionice Hinka Hermana osnovane 1919. Radionica se 1927. spojila s ljevaonicom Capari te je kao Herman-Caparijeva radionica popravljala dizelske motore, motocikle, crpke za vodu, vršilice, mlinske i ostale strojeve. Nakon II. svj. rata došlo je do nacionalizacije, nakon čega je nastalo Gradsko zanatsko poduzeće za obradu metala koje je 1950. ušlo u sastav Gradskog industrijskog zanatskog poduzeća. Radi modernizacije dograđeni su ljevaonica, kovačnica i strojobravarski pogon. Godine 1953. poduzeće je promijenilo naziv u Metal i zapošljavalo je 53 radnika. Uz robu široke potrošnje 1956. počelo je proizvoditi bagere, transportere, ciglarska kolica i reduktore. Godine 1958. proizvodnja se proširila na kotlove za centralno grijanje i stezni alat, a 1959. na dizelske lokomotive od 10 do 100 KS (7,5 do 74,5 kW).

Godine 1960. poduzeće je promijenilo naziv u Tomo Vinković – tvornica strojeva i ljevaonica, prema partizanskomu borcu Tomi Vinkoviću (1909–1942) koji je između dvaju svjetskih ratova radio ondje. Tada je zapošljavalo 383 radnika. Tijekom 1960-ih osnovana su dva proizvodna pogona, ljevaonica željeza i pogon izradbe strojeva. Ljevaonica željeza proizvodila je odljevke od sivoga lijeva za potrebe tvornice te kanalsku armaturu za domaće i inozemno tržište. Tvornica je 1966. počela proizvoditi motokultivatore i jednoosovinske traktore prema licenci talijanskoga poduzeća Pasquali iz Milana, istodobno smanjivši proizvodni program. Najpoznatiji motokultivatori iz toga razdoblja bili su PE-14 (14 KS; 10,4 kW) i PE-15 (15 KS; 11,9 kW) te zglobni traktori TV-15 (15 KS; 11,9 kW) i TV-18 (18 KS; 13,4 kW) temeljeni na nadogradnji motokultivatora.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih poduzeće je samostalno konstruiralo i proizvodilo zglobne traktore. Prvi takav traktor proizveden je 1968. u suradnji s više tvornica bivše SFRJ. Godine 1976. puštena je u pogon nova tvornica opremljena suvremenom linijskom opremom i tehnologijom, čime je osiguran viši stupanj obradbe postojećih poluproizvoda iz ljevaonice te je u proizvodnji poljoprivrednih strojeva udio dijelova proizvedenih u kooperantskim pogonima smanjen na polovicu. Najviše su se proizvodili mali traktori TV-418 i TV-419 (18 KS; 13,1 kW), TV-521 i TV-522 (21 KS; 5,6 kW), TV-730 i TV-731 (30 KS; 22,3 kW) i priključci za različite poljoprivredne radove (plugovi, tanjurače, kosilice, prskalice, sijačice, kopačice), strojevi za specifične namjene uglavnom u građevinskoj industriji – bageri, kiperske prikolice, samoistovarivači, transporteri, dizelske lokomotive te centrifugalne pumpe.







Reorganizacijom 1973. osnovani su OOUR Tvornica traktora i OOUR Ljevaonica Tomo Vinković. Potkraj 1970-ih broj radnika bio je oko 1100, a proizvodilo se do 5350 traktora na godinu, od čega se znatan dio izvozio u Poljsku, Čehoslovačku, Grčku, Portugal, Egipat i Indiju.







Godine 1990. od dva postojeća OOUR-a nastala su samostalna poduzeća Tvornica traktora Bjelovar i Ljevaonica Bjelovar. Tvornica traktora potkraj 1992. zapošljavala je 578 radnika, a 1993. postala je dioničko društvo. Potom je 2000. pokrenut stečaj, a 2003. proizvodnja se u potpunosti ugasila. Ljevaonica Bjelovar od 2015. posluje u sastavu poduzeća RS Metali. Prema pojedinim modelima nekadašnjeg Tome Vinkovića, proizvodnju danas nastavljaju bjelovarski pogoni poduzeća Hittner d. o. o. i Prima Commerce d. o. o.

šećer (saharoza), nereducirajući disaharid C₁₂H₂₂O₁₁, nutritivno sladilo (16,7 kJ/g) čistog, slatkog okusa. Dodaje se u različite prehrambene proizvode u kojima osim slatkoćom pridonosi i drugim poželjnim svojstvima poput punoće okusa, teksture, stabilnosti sastava, očuvanja osjetilnih svojstava i sl. Dobro se otapa u vodi, a slabo u ostalim otapalima (etanol, aceton). Djelovanjem kiselina ili enzima invertaze, saharoza se raspada na glukozu i fruktozu tj. invertni šećer. Nalazi se u sastavu mnogih biljnih vrsta, ali u industrijskome smislu najvažniji su izvori saharoze šećerna repa i šećerna trska. Na svjetskom tržištu dominira šećer proizveden iz šećerne trske (gotovo 80%), a najveći proizvođači su Brazil, Kina, Indija i Tajland. Određena količina šećera i sirupa u Kanadi i SAD-u proizvodi se i iz šećernoga javora, dok u azijskim zemljama u tu svrhu služe različite vrste palmi. U Europi se šećer uglavnom proizvodi iz šećerne repe, a među najvećim proizvođačima su Francuska, Njemačka, Nizozemska i Poljska.







Tehnologija proizvodnje šećera iz šećerne repe uključuje pripremu repe za ekstrakciju, ekstrakciju (izluživanje) šećera iz repinih rezanaca u difuzerima kojima protječe zagrijana voda, čišćenje difuznoga soka i koncentriranje, kristalizaciju saharoze i doradbu kristalnoga šećera. Tijekom kristalizacije se unutar prezasićenih otopina formiraju bezbojni, transparentni, monoklinski šećerni kristali, a kako bi se tijekom te faze u najvećoj mjeri iskoristio šećer iz dobivene šećerovine, u šećeranama se vrlo često provodi tro-produktna shema kristalizacije (A, B i C produkti). Nakon prve i druge kristalizacije (A-kristalizacija i B-kristalizacija), izdvaja se sirovi šećer, a nakon treće (C-kristalizacije), kada se šećer više ne može kristalizirati, matični sirup (melasa). Tako dobiveni sirovi šećer prerađuje se, u tvornici šećera ili u rafinerijama, do potpuno bijelog konzumnoga šećera. Različitim postupcima pri rafinaciji dobivaju se kristalni šećer različite krupnoće kristala, šećer u kockama i šećer u prahu. Smeđi šećer dobiva se u posljednjoj fazi rafinacije, kada se šećeru dodaje melasa i provodi kristalizacija, ili se bijeli rafinirani šećer prevlači slojem melase. Nusproizvodi dobiveni u tehnološkom postupku preradbe repe su izluženi repin rezanac i melasa. Izluženi rezanac se nakon ekstrakcije preša, suši, briketira i kao takav najčešće služi kao stočna hrana, a melasa (oko 35% saharoze) se rabi u proizvodnji kvasca, etanola, octene kiseline, limunske kiseline, alkoholnih pića, u farmaceutske svrhe ili kao stočna hrana.







Proizvodnja šećera iz šećerne trske provodi se usitnjavanjem i prešanjem stabljika šećerne trske, a slatki sok koji pritom nastaje prerađuje se na način sličan onomu s pomoću kojega se prerađuje sok dobiven iz šećerne repe. Isprešane stabljike šećerne trske (bagasa) mogu služiti za proizvodnju električne energije ili kao sirovina za proizvodnju papira, furfurala ili bioplina.

Proizvodnja šećera u Hrvatskoj

Šećer se u Hrvatskoj počeo proizvoditi 1752. kada je osnovana → Tvornica šećera Rijeka, jedno od najvećih poduzeća čitave tadašnje austrijske monarhije i jedan od prvih industrijskih pogona na području današnje RH. Do stečaja i gašenja 1826., poduzeće je proizvodilo do 16 različitih proizvoda od šećera. Šećer se u Hrvatskoj ponovno počeo proizvoditi tek 1905. kada je u Osijeku osnovano Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera, danas → Tvornica šećera Osijek. Šećerana je u početku (1906) prerađivala 700 t šećerne repe na dan, a poslije je, zbog učestalih modernizacija proizvodnoga pogona, proizvodnja rasla (1930. 1500 t, 1974. 7500 t). U kampanji proizvodnje šećera 1979/80. proizvela je 80 381 t šećera. Nedugo nakon šećerane u Osijeku osnovana je (1911) i Tvornica šećera u Branjinom Vrhu (kraj Belog Manastira) koja je 1921. postala dio gospodarstva → Belje. Tijekom kampanje preradbe šećerne repe 1979/80. mogla je preraditi 4500 t šećerne repe na dan, odnosno proizvela je ukupno 53 958 t šećera. Godine 1942. osnovana je tvornica za proizvodnju šećera → Sladorana u Županji, koje je početni kapacitet preradbe šećerne repe iznosio 1350 t na dan. Kasnijim modernizacijama proizvodnoga pogona kapacitet šećerane narastao je na današnjih 6000–7000 t prerađene šećerne repe na dan. Tijekom kampanje preradbe šećerne repe 1979/80. preradila je 5000 t šećerne repe na dan, odnosno ukupno 28 600 t šećera. Najmlađa šećerana u Hrvatskoj je → Viro tvornica šećera iz Virovitice (1976), koja je dugo bila i tehnološki najmodernije opremljena. Početkom 1980-ih šećer su u Hrvatskoj proizvodile četiri šećerane u kojima se u prosjeku proizvodilo 187 000 t na godinu (20% ukupne jugoslavenske proizvodnje).













U Hrvatskoj se u novije doba u šećeranama u Osijeku, Virovitici i Županji (od početka 2019. zajednički na tržištu nastupaju kao poduzeće Hrvatska industrija šećera) proizvodilo oko 130 000 t šećera i prerađivalo približno milijun tona repe na godinu. Zbog nedostatka domaćih sirovina, kapaciteti hrvatskih šećerana nikad nisu bili optimalno iskorišteni, a danas taj problem postaje sve izraženiji pa se 2021. preradba šećerne repe odvijala samo u Županji. U Hrvatskoj se 2017. u prosjeku konzumiralo 8,7 kg šećera po stanovniku, što je oko 2 kg manje u odnosu na 2014.

Tehnologija preradbe šećera podučava se kao dio kolegija Tehnologija prerade sirovina biljnog podrijetla na preddiplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.

Pezelj, Dinko (Gardun kraj Sinja, 29. V. 1940), tekstilno-tehnološki inženjer, stručnjak za njegu i oplemenjivanje tekstila.

Diplomirao je 1975. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirao 1982. obranom disertacije Tehnološka mogućnost oplemenjivanja odjevnih predmeta u organskim otapalima (mentor → I. Soljačić). Od 1960. do 1982. radio je u poduzeću Etilen u Zagrebu, a od 1983. do umirovljenja 2003. u → Hrvatskom inženjerskom savezu tekstilaca (HIST) u Zagrebu, gdje je obnašao dužnost direktora i odgovornog urednika časopisa → Tekstil, te 2000–04. glavnoga urednika časopisa. Područje njegova znanstvenog interesa obuhvaća razvoj i primjenu novih tekstilnih proizvoda i sredstava za oplemenjivanje i njegu, strojeva i postupaka njege, simbola za njegu i kontrolu usklađenosti odjeće i simbola. U suradnji s I. Soljačićem osmislio je i uveo kolegij Poznavanje i njega tekstila, koji je 1975–2005. kao vanjski suradnik predavao na Tekstilno-tehnološkome fakultetu. Objavio je veći broj znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim časopisima. Autor je dva patenta i tri proizvoda za njegu odjeće.

Mobilia, drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1884. u Osijeku. Početci industrijske proizvodnje finalnih drvenih proizvoda u Osijeku vežu se uz Tvornicu za preradu drva Rudolfa Kaisera osnovanu 1865. Na mjestu buduće tvornice Mobilia osnovao je 1884. Kaiserov pomoćnik Josip Povischil samostalnu radionicu za preradbu drva. Surađujući s tvornicom u kojoj je prvobitno radio, 1894. udružio se s Rudolfom Kaiserom mlađim te osnovao Prvu slavonsku tvornicu namještaja, alata i parketa te parnu pilanu Povischil et Kaiser. Tvornica je poslovala uspješno, a imala je podružnice u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod), Vinkovcima i mađarskom Šiklošu. Zajedništvo je trajalo do 1905., od kada je ponovno samostalno djelovalo poduzeće Josip Povischil, tvornica za orudje, savijeno i masivno pokućstvo. Tvornica je ubrzo postala jednim od najvećih poduzeća te vrste u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Prije I. svj. rata poslovala je s Bugarskom, Rumunjskom, Grčkom, Egiptom, Engleskom, Južnom i Sjevernom Amerikom, Švedskom, Norveškom, Tunisom, Indijom, Australijom, itd. Proizvodila je 1500 stolica, pet spavaćih soba, približno 2000 blanji i drugoga drvenog alata na dan, te imala do 1300 zaposlenih. Osvajala je priznanja na međunarodnim izložbama u Parizu, Ateni, Budimpešti, Montevideu, Buenos Airesu, San Franciscu i drugdje. Nakon I. svj. rata poslovanje tvornice stagniralo je. Proizvodila je namještaj, uglavnom stolce od savijenoga drva, spavaće sobe i blagovaonice, stolarsku opremu i alat.







Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i od 1946. radila je pod imenom Državna tvornica pokućstva Povišil. Iste godine promijenila je ime u Tvornica pokućstva i alata Ivo Marinković – Osijek, a od 1968. naziva se Mobilia – Marinković Ivo. Tvornica je isprva zapošljavala 350 radnika, a asortiman proizvoda bio je gotovo nepromijenjen (kućni i uredski namještaj, stolci iz savijenoga drva, blanje, stolarske klupe). Godine 1959. tvornici je pripojen DIK Borovik iz Osijeka. Godine 1962. izgrađena je nova kotlovnica, a 1969. poduzeće se moderniziralo te organiziralo Tvornicu namještaja, Tvornicu stilskog namještaja te Tvornicu stolaca i drvenog alata. U 1970-ima provedene su integracije sa srodnim poduzećima u Metkoviću, Dvoru na Uni, Vrginmostu, Kostajničkom Majuru (danas Majur), Županji, Novom Marofu i Rijeci, ali je zajedništvo nakon nekoliko godina razvrgnuto. U 1980-ima poduzeće su činila dva proizvodna pogona, onaj u Osijeku (OOUR Tvornica namještaja) i onaj u Vladislavcima (OOUR Tvornica iver ploča), gdje je još potkraj 1960-ih izgrađena najmodernija pilana sa sušionicama i obradbom drva u jugoistočnoj Europi, a od 1973. u sastavu je osječkog poduzeća. Pogon u Vladislavcima obrađivao je trupce u piljenu građu, proizvodio elemente namještaja te ploče iverice, a pogon u Osijeku pločasti namještaj, stolce, stilski namještaj, drvne alate i tapecirani namještaj. Na domaćem je tržištu poduzeće plasiralo proizvode u maloprodaji u 44 vlastite prodavaonice diljem Jugoslavije. Neki od programa kućnoga namještaja namijenjenoga širokom tržištu (komponibilni namještaj Osijek, dječja soba Pipi) proizvedeni su u velikim serijama zahvaljujući uspješnomu tvorničkom dizajnu koji je predvodila Blaženka Kučinac.













Poduzeće je 1991–92. doživjelo teška ratna razaranja, te je radilo sa svega 20% kapaciteta. Uz dugogodišnje probleme tehnološke zaostalosti, otvoren je stečajni postupak koji je dovršen 1995., od kada je radio samo pogon u Vladislavcima (Mobilia Osijek d. d.). I taj je pogon nakon nastavka poslovnih teškoća likvidiran 2006.

Kvasac d. o. o. → Žumberak

kravata → odjeća

bronca → bakar

mlijeko, biološka tekućina složena sastava, bijele do bijeložućkaste boje, karakteristična okusa i mirisa, koju izlučuje mliječna žlijezda sisavaca. Mliječni proizvodi su prehrambeni proizvodi, poput sira, jogurta, vrhnja i maslaca, dobiveni preradbom mlijeka. Najviše se rabi kravlje mlijeko (81,2%), zatim mlijeko bivolice 13,3%, kozje 2,3%, ovčje 1,3% i devino mlijeko 0,2%. Pojedine vrste mlijeka sadržavaju uglavnom iste sastojke, ali njihovi udjeli, međusobni odnosi, struktura i kvaliteta mogu biti vrlo različiti. Prosječan sastav mlijeka čini 86–89% vode i 11–14% suhe tvari (mliječne masti 3,2–5,5%, mliječnog šećera, laktoze 4,6–4,9%, proteina 2,6–4,2%, mineralnih tvari 0,6–0,8% i vitamina). Kiselost mlijeka iznosi 6,5–6,7 pH jedinica i govori o njegovoj svježini. Ako je kiselost ispod granične, u mlijeku su započele mikrobiološke promjene. S obzirom na kompleksan biološki sastav, mlijeko je vrlo pokvarljivo, stoga ga se relativno mala količina konzumira u svježem stanju, a većina se prerađuje u mliječne proizvode – toplinski obrađeno mlijeko (svježe, pasterizirano i trajno, sterilizirano), mlijeko u prahu, maslac, sladoled, fermentirano mlijeko i sireve (sirutka).







Tehnološki proces proizvodnje toplinski obrađenoga mlijeka započinje filtriranjem mlijeka, deodoriranjem i tipiziranjem na određeni postotak mliječne masti. Potom se homogenizira, toplinski obrađuje, hladi i aseptično puni u ambalažu. Toplinska obradba pasteriziranoga mlijeka ne smije biti kraća od 20 sekundi pri 72 °C, a trajnost mu je oko 10 dana u hladnjaku. Sterilizirano mlijeko se na dvije do četiri sekunde podvrgava temperaturi 130–140 °C, a trajnost mu je do četiri mjeseca na sobnoj temperaturi. Pasterizirano mlijeko, za razliku od steriliziranoga, ne mora biti homogenizirano. Mlijeko u prahu dobiva se isparavanjem vode tako da u gotovom proizvodu maseni udio vode iznosi najviše 5%. Nakon uparavanja, suši se na valjcima i raspršuje. Maslac je visokoenergetski proizvod koji se dobiva izdvajanjem mliječne masti iz masne faze mlijeka, odn. vrhnja (vrhnje je mlijeko u kojem je udjel mliječne masti jednak ili veći od 10%), stoga sadržava 80–90% mliječne masti te vitamine topljive u mastima. Sladoled je djelomično ili potpuno zamrznuta slastica koja se sastoji uglavnom od mlijeka ili mliječnih proizvoda te nemliječnih sastojaka koji se dodaju smjesi u svrhu podešavanja okusa, boje, mirisa i konzistencije. Sladoledu se također dodaju voda i zrak koji povećavaju njegov volumen, omogućuju bolju konzistenciju i tijekom konzumiranja smanjuju osjećaj hladnoće u ustima. Sladoled se na tržište stavlja u zamrznutom stanju, pri najviše -15°C.



















Fermentirano mlijeko proizvodi se s pomoću bakterija mliječne kiseline koje fermentirajući laktozu stvaraju kiselinu zbog čega dolazi do zgrušavanja odn. koagulacije mlijeka. Najpopularnije fermentirano mlijeko je jogurt proizveden bakterijama Lactobacillus delbruecki ssp. bulgaricus i Streptococcus thermophilus poznatima kao jogurtne kulture. Fermentirana su mlijeka zbog svoje strukture dva puta probavljivija u odnosnu na svježe mlijeko, a znatno je veća i bioiskoristivost kalcija zbog bolje topljivosti u kiselom mediju. Najpopularnija su fermentirana mlijeka, uz jogurt, probiotički jogurt, acidofil, kiselo mlijeko i kefir. Probiotička fermentirana mlijeka sadržavaju probiotičke bakterije koje koloniziraju čovjekov probavni sustav te djeluju blagotvorno na ljudsko zdravlje. Acidofil je fermentirano mlijeko proizvedeno s pomoću bakterije Lactobacillus acidophilus, a kiselo mlijeko s pomoću mezofilne kulture bakterija. Kod proizvodnje kefira uz bakterije mliječne kiseline rabe se i kvasci koji kefiru daju izrazito pjenušavu strukturu (zbog velike količine ugljikova dioksida koji proizvode) te specifičan okus zbog manje količine alkohola.

Sirevi su najkompleksnija skupina mliječnih proizvoda. To su koncentrati mliječnih proteina, uglavnom kazeina, uz različit udjel mliječne masti. Osim prema vrsti mlijeka iz kojeg su proizvedeni, mogu se razvrstati i prema načinu koagulacije mlijeka na: kisele i slatke sireve te sireve proizvedene od sirutke (albuminski sirevi). S obzirom na udio vode koji sadržavaju razlikuju se jako tvrdi sirevi (< 50% vode), tvrdi sirevi (49–56%), polutvrdi sirevi (54–63%), polumeki sirevi (61–69%), te meki, svježi sirevi (> 67% vode), a prema količini masti u suhoj tvari sira razlikuju se vrlo masni sirevi (> 60%), punomasni (45–60%), polumasni (25–45%), malomasni (10–25%) i posni sirevi (< 10%). Tekućina koja zaostaje pri proizvodnji sira je sirutka koja, ovisno o načinu proizvodnje sira, može biti slatka i kisela. Njezina velika biološka vrijednost potječe od proteina sirutke koji u njoj zaostaju te velike količine vitamina, posebice riboflavina koji joj i daje žutozelenu boju, te kalcija.

Proizvodnja mlijeka i mliječnih proizvoda u Hrvatskoj

Zemljopisna raznolikost i prirodne posebnosti RH omogućuju joj bogatu proizvodnju i preradbu mlijeka. Kravlje se mlijeko dugo vremena uglavnom proizvodilo u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj, a ovčje u brdsko-planinskim i priobalnim predjelima. Mlijeko se u domaćinstvima uglavnom proizvodilo za vlastite potrebe. Veleposjedske su mljekare tek početkom XIX. st. počele prerađivati veće količine mlijeka, no proizvodnja i preradba mlijeka počela se razvijati tek početkom XX. st. osnutkom mljekarskih zadruga (Velika Pisanica, Virovitica, Virje). Kako su okupljale proizvođače mlijeka, mogle su ponuditi količinu mlijeka dovoljnu potrebnu za razvoj industrijske preradbe. Prvi prerađivači mlijeka bile su parna mljekara u Malim Zdencima (osnovana 1837), varaždinska Tvornica sira Georg Thineau (1889), Prva bjelovarska mljekarska udruga (1901; poslije → Sirela), đakovačka Prva hrvatsko-slavonska središnja maslarna Pavao Stube (1903), Prva osječka higijenska mljekara, Merkur (1912), novogradiška Mljekara i industrija sira Venus i Parna mljekara Herman Wentenze (vlasnik Mljekare Slavije iz Starog Petrovog Sela), dežanovačka Mljekara i sirana Draga te končanačke Prva hrvatska slavonska parna mljekarna i sirana Ljudevit Modly i Mljekarna i sirana I. Herman. U Zagrebu su djelovale Gradska mljekara (1912., danas → Dukat) i Mljekara Baltic (1924). Prije II. svj. rata u Hrvatskoj su već djelovale 222 mljekare (35 zadružnih i 187 privatnih). Veće su prerađivale oko 10 000 l mlijeka na dan, a najveći dnevni kapacitet imala je Zagrebačka mljekara (30 000 l). Reorganizacijom mljekarske industrije 1940. Gradska mljekara okupila je sve ostale mljekarske prerađivače na području Zagreba. Tijekom II. svj. rata i nakon njega, okrupnjavanje mljekarske industrije osnivanjem gradskih mljekara, odvijalo se i u drugim Hrvatskim gradovima – u Rijeci (1941), Osijeku (1949; od 1946–2020. Meggle, danas → Belje plus), Splitu (1956), Varaždinu (1959., → Vindija), Karlovcu (1968., KIM), Županji i Zadru. Modernizacijom postrojenja i sve većom ponudom mlijeka 1961–82. industrijska je preradba mlijeka rasla. U proizvodnji su se rabile domaće mljekarske kulture. U Hrvatskoj je 1986. djelovalo 16 mljekara (Dukat iz Zagreba, Sirela iz Bjelovara, Zdenka iz Velikih Zdenaca, Vindija iz Varaždina, KIM iz Karlovca, Zvečevo iz Požege, Slavija iz Starog Petrovog Sela, Pionir iz Županje, Puljanka iz Pule, mljekare iz Osijeka, Belja, Rijeke, Zadra, Dubrovnika i dvije iz Splita).





























Nakon Domovinskoga rata dio je mljekara zatvoren, dio se spojio s drugima, a osnovan je veći broj manjih mljekara (npr. Veronika iz Desinića, 2000). U RH su 2018. djelovale ukupno 33 mljekare, koje su proizvele 455 192 t mliječnih proizvoda. Od mliječnih sirovina najviše je prikupljeno kravljeg mlijeka (453 458 t), a znatno manje kozjeg (4256 t) i ovčjeg (2738 t). Kako je sirovine sve manje (2018. prikupljeno je 11% mlijeka manje nego 2015) i ukupna preradba mlijeka je manja (29% u odnosu na 2015). Godine 2018. proizvedeno je 291 871 t konzumnoga mlijeka, 96 098 t fermentiranih proizvoda, 61 993 t sirutke, 32 037 t vrhnja i 3501 t maslaca. Proizvedeno je 30 823 t sira od kravljeg mlijeka, 93 t sira od kozjeg i 89 t sira od ovčjeg mlijeka. Najpoznatiji su hrvatski otočki sirevi: paški, krčki, rapski, olibski, brački i creski, a među sirevima obalnoga područja grobnički, ćićski i istarski sir. Domaći svježi kravlji sir najrašireniji je proizvod tradicionalnoga hrvatskog nizinskog sirarstva (porječja Kupe, Drave, Save i Dunava), proizvodi se uglavnom spontanim kiseljenjem i grušanjem sirovoga kravljeg mlijeka, a tradicionalno konzumira s domaćim kiselim vrhnjem. Kako bi se produljilo rok trajanja svježega sira, osmišljeno je nekoliko vrsta autohtonih sireva prgice (prge, kvargli, turoši), ukuhani sir i sir čebričnjak, koji se proizvode uglavnom u središnjoj Hrvatskoj, najčešće u Međimurju, Podravini, Bilogori, Moslavini, Posavini i širem zagrebačkom području. Lički škripavac i lička basa autohtoni su proizvodi Like, koji se izrađuju od ovčjeg ili kravljeg mlijeka.







Metalurški fakultet (MF), visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova iz Siska u sastavu Sveučilišta u Zagrebu osnovana 1978. Jedina je visokoobrazovna institucija u RH koja djeluje u području → metalurgije.







Povijesni razvoj Metalurškoga fakulteta

Do osnivanja 1978.

Visokoškolska nastava iz područja metalurgije u RH započela je osnivanjem Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Prvi nastavnik iz područja metalurgije i osnivač Zavoda za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju (1922) bio je → Franjo Hanaman. Prve aktivnosti vezane uz institucionalizaciju visokoškolske nastave iz područja metalurgije započele su 1958., a akademske godine 1960/61. započela je nastava na novoosnovanima Metalurškom odjelu i Tehnološko-pogonskom odjelu za naftu u Sisku, u sastavu tadašnjega Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Profesori i stručnjaci matičnoga fakulteta u Zagrebu sisačkim su kolegama pružali potporu izravnim sudjelovanjem u izvođenju nastave, organizaciji i formiranju laboratorija te izobrazbi nastavnoga kadra. Nakon preustroja Tehnološkoga fakulteta 1963. visokoškolska se nastava u Sisku odvijala na Metalurškom i Kemijsko-tehnološkom odjelu za naftu, a 1974. ukinuti su dotadašnji odjeli u Sisku, te je rad Metalurškog odjela nastavio OOUR Metalurško inženjerstvo, kao jedan od šest OOUR-a Tehnološkoga fakulteta.

Metalurški fakultet (od 1978)

Novi preustroj, kao posljedica društvenih kretanja, a radi pronalaženja organizacijskog oblika povezivanja visokoškolskog obrazovanja u području metalurgije i znanstvenoistraživačkoga rada, slijedio je 1978–79. Tada su integrirani OOUR Metalurško inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu i dotadašnji Institut za metalurgiju → Željezare Sisak, te je nastao RO Institut za metalurgiju u sastavu SOUR-a Metalurškog kombinata (MK) Željezare Sisak. RO Institut za metalurgiju sastojao se od OOUR-a Metalurški fakultet i OOUR-a Tehničko-uslužne djelatnosti te Radne zajednice (RZ) za opće poslove. Integracija je omogućila veću potporu u organizaciji i financiranju nastavnoga, znanstvenog i stručnoga rada, dok je Metalurški fakultet kadrovski ojačao, dobio više laboratorija i prostora. Znanstveno-nastavno vijeće Metalurškoga fakulteta konstituirano je 3. XI. 1978., a 1. II. 1979. Metalurški fakultet postao je jedan od 56 samostalnih članova Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1989. preobrazbom SOUR-a MK-a Željezare Sisak RO Institut za metalurgiju postao je istraživačko-razvojni institut (IRI d. o. o.) s Metalurškim fakultetom kao ustrojbenom jedinicom toga poduzeća (1989−91), ujedno i članom Sveučilišta u Zagrebu. Metalurški fakultet je konačno 1. VI. 1991. postao samostalna znanstveno-nastavna organizacija Sveučilišta u Zagrebu. Promjenom unutarnje organizacije Fakulteta 1991. rad se organizirao putem Zavoda za materijale i Zavoda za metalurgiju. Tijekom razvoja Fakulteta, broj i naziv katedri i zavoda mijenjao se u skladu s brojem nastavnih predmeta, nastavnika i suradnika.

Ustroj i znanstvenoistraživački rad Metalurškoga fakulteta

Temeljne ustrojbene jedinice danas čine Zavod za procesnu metalurgiju (predstojnica Anita Begić Hadžipašić), Zavod za mehaničku metalurgiju (Ivan Jandrić) i Zavod za fizičku metalurgiju (Stjepan Kožuh), koji obuhvaćaju sedam laboratorija i Katedru za matematiku i informatiku, uz upravu Fakulteta (dekanat), tajništvo, te Centar za ljevarstvo – SIMET.

U Zavodu za procesnu metalurgiju izvodi se nastava kolegija iz područja kemije, teorijskih kolegija bitnih za metaluršku struku te niza specijalističkih metalurških kolegija. Područje je njegova znanstvenoistraživačkoga rada proizvodnja željeza i čelika, oblikovanje metala lijevanjem, ispitivanje otpornosti metalnih materijala na različite oblike korozije, određivanje strukture i svojstava ugljičnih materijala te izdvajanje metalnih elemenata iz siromašnih sirovina. U njegovu su sastavu Laboratorij za željezo, čelik i ljevarstvo, Laboratorij za kemiju, hidrometalurgiju i korozijska ispitivanja te Laboratorij za industrijsku ekologiju.

U Zavodu za mehaničku metalurgiju izvodi se nastava iz strojarskih kolegija, kolegija vezanih uz toplotehničke procese, industrijske uređaje i peći te kolegija iz područja plastične preradbe, ispitivanja i kontrole metalnih materijala. Njegova znanstvenoistraživačka djelatnost obuhvaća istraživanja prijenosa topline, ispitivanje plastičnosti metalnih materijala, numeričke analize, ispitivanja materijala i dr. U sastavu Zavoda djeluju Laboratorij za obradbu kovina deformiranjem te Laboratorij za toplotehniku i strojarstvo.

U Zavodu za fizičku metalurgiju izvodi se nastava iz fizike i matematike te kolegija iz područja fizičke metalurgije kao što su Fizikalna metalurgija, Termodinamika slitina, Površinska obrada, Tehnike spajanja i razdvajanja i dr. Znanstvenoistraživačka djelatnost usmjerena je na istraživanja metalnih materijala s mikrostrukturnoga gledišta te uspostavljanje međusobne ovisnosti između mikrostrukture i uporabnih svojstava. U sastavu Zavoda djeluju Laboratorij za fiziku i strukturna ispitivanja i Laboratorij za razvoj i primjenu materijala, te Katedra za matematiku i informatiku koja uz pružanje znanja iz matematičkih znanosti i osnova korištenja računalom omogućava rješavanje matematičkih problema na projektima u okviru znanstvenoistraživačke djelatnosti Fakulteta.

Centar za ljevarstvo – SIMET Metalurškoga fakulteta bavi se rekonstrukcijom i prilagodbom postojeće istraživačke infrastrukture te nabavom i uspostavom visokosofisticirane opreme radi poboljšanja istraživačkih kapaciteta i unapređenja nastavnih metoda primjenom suvremenih tehnologija. Potiče jačanje poveznica između znanstveno-istraživačkoga sektora i gospodarstva uz kontinuiranu naobrazbu znanstvenoistraživačkog osoblja radi podizanja sposobnosti za prijenos znanja i tehnologija.

Studijski programi

Metalurški fakultet provodi preddiplomske sveučilišne studije Metalurgija (smjerovi Metalurško inženjerstvo i Industrijska ekologija) i Sigurnost, zdravlje na radu i radni okoliš, diplomski sveučilišni studij Metalurgija (usmjerenja Metalurško inženjerstvo i Industrijska ekologija), preddiplomski sveučilišni stručni izvanredni studij Ljevarstvo, poslijediplomski sveučilišni studij Metalurgija i poslijediplomski doktorski studij Strojarstvo, brodogradnja, zrakoplovstvo, metalurgija. Preddiplomski studij traje tri godine (180 ECTS bodova), a završetkom studija stječe se akademski naziv sveučilišnoga prvostupnika inženjera metalurgije ili sigurnosti, zdravlja na radu i radnog okoliša. Diplomski studij traje dvije godine (sa 120 ECTS bodova), a završetkom studija stječe se akademski naziv magistra inženjera metalurgije. Preddiplomski sveučilišni stručni izvanredni studij traje pet semestara (150 ECTS bodova), a završetkom studija stječe se akademski naziv sveučilišnoga pristupnika ljevarstva. Metalurški fakultet, uz izvođenje vlastita poslijediplomskoga studija, zajedno sa zagrebačkim Fakultetom strojarstva i brodogradnje izvodi sveučilišni poslijediplomski doktorski studij Strojarstvo, brodogradnja, zrakoplovstvo, metalurgija. Poslijediplomski studiji traju tri godine (180 ECTS bodova), a njihovim završetkom stječe se akademski stupanj doktora znanosti iz polja metalurgije.









Nakladništvo

Odjeli u Sisku Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu bili su suizdavač časopisa → Metalurgija s Društvom inženjera i tehničara Sisak i Institutom za metalurgiju (1965−78), a Metalurški fakultet bio je izdavač (1979−84; 1991) i suizdavač (1992−94) istoga časopisa s → Hrvatskim metalurškim društvom.

Kadar

Od osnutka Metalurškog odjela u Sisku 1960. istaknuli su se mnogobrojni nastavnici u znanstvenom, nastavnom, stručnom i organizacijskom dijelu rada današnjega Metalurškoga fakulteta. Prvi starješina Odjela u sastavu zagrebačkoga Tehnološkoga fakulteta bio je → Marijan Laćan, a prvi dekan Fakulteta → Vladimir Logomerac.

Ističu se i profesori koji su sudjelovali u sastavu institucionalnih sastavnica visokoga školstva metalurgije u Sisku kao redoviti članovi → Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 4) → Ivan Jurković, → Miroslav Karšulin, → Luka Marić. Također se ističu redoviti članovi i članovi emeritusi → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (sv. 4) → Josip Črnko, → Darko Maljković, → Ante Markotić i članica suradnica Zdenka Zovko Brodarac. Dobitnik Nagrade za životno djelo i Godišnje nagrade za znanost (→ državne nagrade za znanost; sv. 4) bio je V. Logomerac, a svojim nastavnim, znanstvenim, stručnim i publicističkim radom ističu se i → Lujo Chloupek, → Mirko Gojić, Pero Horvat, → Josip Krajcar, → Ladislav Lazić, → Ilija Mamuzić, → Prošper Matković, → Pavle Pavlović, → Faruk Unkić i dr.

Maraska d. d., poduzeće za proizvodnju i promet alkoholnih i bezalkoholnih pića iz Zadra, s tradicijom proizvodnje od XVIII. st.

Maraskino, liker od višnje maraske koja dobro uspijeva uz hrvatsku obalu Jadrana, pod imenom rosolj su u XVI. st. prvi pripravili i zapisali recepturu ljekarnici u zadarskome dominikanskom samostanu. Početkom XVIII. st., organizirana je proizvodnja maraskina na zadarskom području započela u nekoliko destilerija (Mola, Rota), a istaknula se ona Giuseppea (Josip) Carcenige (Calgeniga) koji je postupak usavršio i 1730. osnovao prvu tvornicu maraskina. Nju je 1768. preuzeo talijanski trgovac Francesco Drioli i preimenovao je u Tvornicu maraskina Francesco Drioli nabavivši nove strojeve i opremu te unaprijedivši industrijsku proizvodnju. Zastupnike svog poduzeća Drioli je imao u najjačim trgovačkim središtima tog doba – Anconi, Veneciji, Rijeci, Trstu i Splitu. Do kraja XVIII. st. njegov je maraskino pilo englesko plemstvo, a početkom XIX. st. Drioli je od Beča dobio carski privilegij koji mu je omogućio slobodan promet unutar nasljednih zemalja te je njegova tvornica dobila pravo nositi znak carskoga orla. Maraskino je tako postao svjetski poznat proizvod koji se osim na europske dvorove isporučivao i u Carigrad, Sankt Peterburg, Stockholm, Češku i Ugarsku. Shvaćajući važnost vizualnog identiteta proizvoda, Drioli je 1806. uveo posebnu tehniku ručnog opletanja boca, čime je maraskino dobio jedinstvenu ambalažu prepoznatljivu i danas. Tvornicu je nakon Driolijeve smrti 1808. preuzeo njegov nećak Giuseppe Salghetti, uz obvezu da nastavi s radom pod dotadašnjim imenom.







Unatoč nestabilnim političkim prilikama u prvoj polovici XIX. st. proizvodnja maraskina rasla je. U Zadru je istodobno osnovano nekoliko novih tvornica (Luxardo, Vlahov, Sabalić), a Tvornica maraskina Francesco Drioli je sezonski zapošljavala 500 do 600 radnika. Osim maraskina proizvodila je i liker cherry brandy, a početkom XX. st. rum i punč. Tvornicu je 26. rujna 1887. posjetio britanski princ od Walesa (poslije kralj George V.) i tom prigodom naručio veliku količinu maraskina koji je nazvao »kraljem svih likera«. Prisutnost Driolijeva maraskina na engleskom dvoru pridonijela je njegovoj popularnosti u Engleskoj, a tvornica je na prestižnim lokacijama u Londonu imala posebne opskrbne centre. Velika pošiljka maraskina pronađena je i u zalihama potonuloga luksuznog putničkog broda Titanica (1912).

Za II. svj. rata proizvodnja je zaustavljena jer je tvornica stradala u bombardiranju. Industrijska je proizvodnja likera nakon rata ponovno pokrenuta konsolidacijom triju najpoznatijih zadarskih tvornica likera (Tvornica maraskina Francesco Drioli, Romano Vlahov i Excelsior Girolamo Luxardo) te je potkraj 1946. osnovano poduzeće Maraska, tvornica likera, čokolade i bombona. Poduzeće je potkraj 1948. preimenovano u Destilerija i tvornica likera Maraskino (skraćeni naziv Maraskino – Zadar), a 1949. u Destilerija i tvornica likera Maraska.













Uz maraskino sljedećih godina tvornica je proizvodila Kirsch extra dry, Cherry Brandy, Cherry wine i šljivovicu. Neisplativa proizvodnja čokolade i bombona ukinuta je 1964. Kemijska inženjerka Nevenka Benini, zaposlenica poduzeća, osmislila je nov način proizvodnje prirodnoga sirupa, prvoga na prostoru SFRJ, prvo iz koncentrata naranči koje su se uvozile iz Izraela, a potom i iz višnje maraske koja se uzgajala u Ravnim kotarima (danas sirup Amarena). Poduzeće je likere i sirupe izvozilo diljem Europe i u Ameriku. Proizvodni pogon opremljen je novim modernijim strojevima (vakuumske linije za punjenje) pa je porasla i kvaliteta proizvoda. Poduzeće je 1970-ih prerađivalo 5000 t višnje maraske na godinu, a tijekom 1980-ih zapošljavalo je više od 500 radnika. Isplativom se pokazala i proizvodnja alkoholiziranoga maraskina soka (prešane višnje s 18% alkohola) koji je 1980-ih izvozilo u Dansku (rabi se za proizvodnju cherryja).







Otežano poslovanje tijekom 1990-ih bilo je uglavnom rezultat ratnih djelovanja. Početkom 1990-ih poduzeće je pretvoreno u dioničko društvo, a promijenilo je i nekoliko vlasnika. Danas je dio Mepas grupe. Godine 2006. izgrađen je suvremeni proizvodni pogon koji je omogućio visokokvalitetnu proizvodnju. Poduzeće danas zapošljava oko 150 radnika. Putem šest prodajnih i distribucijskih centara (Zadar, Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i Dubrovnik) svoje proizvode prodaje na domaćem i inozemnom tržištu (BiH, Crna Gora, Slovenija, Srbija, Austrija, Belgija, Danska, Nizozemska, Njemačka, Slovačka, Španjolska, Švicarska, SAD, Kanada, Čile, Argentina, Japan i Australija). Proizvodni se asortiman danas sastoji od → alkoholnih (tradicionalni hrvatski i premium likeri i rakije, domaća žestoka pića, voćni likeri, votka, džin, rum i koktel kolekcija) i → bezalkoholnih pića (voćni sirupi, sokovi, nektari i mirna pića u tetrapak ambalaži, osvježavajuća negazirana bezalkoholna pića, Amarena, Joy i HoReCa sokovi i nektari u staklenoj ambalaži), te slastica (džemovi i Maraschino koktel višnje).



















Muzej za umjetnost i obrt (MUO), kulturno-povijesni i umjetnički muzej u Zagrebu.

Osnovan je 1880. na poticaj Društva umjetnosti i njegova tadašnjeg predsjednika → Ise Kršnjavoga (sv. 3), kao jedna od prvih institucija takve vrste u Europi. Nalazi se u historicističkoj palači na Trgu Republike Hrvatske 10, izgrađenoj 1888. prema projektu arhitekta → Hermana Bolléa (sv. 3), prvoj zgradi namjenski izgrađenoj za muzej u Hrvatskoj.

Strategija djelovanja Muzeja bila je usmjerena očuvanju tradicionalnih vrijednosti narodnoga obrta, ali i stvaranju nove estetičke kulture građanskoga društva. Početni fundus stvoren je nekoliko godina prije službenoga osnutka Muzeja, a prve predmete nabavio je 1875. prvi muzejski ravnatelj Kršnjavi donacijom biskupa Josipa Jurja Strossmayera na aukciji zbirke katalonskoga slikara i kolekcionara Mariana Fortunyja u Parizu. Jedan od prvih postava bio je otvoren u godini osnutka Muzeja u unajmljenom prostoru u današnjoj Praškoj ulici. Početne muzejske zbirke stvorene su već u prvih nekoliko godina muzejskoga djelovanja otkupom na izložbama, darovima i zamjenom sa srodnim muzejima u Europi (München, Oslo, Graz, Bremen, Berlin, Beč, Brno) te privatnim zbirkama (Richter, Stiebel, Craut), a u vlastitoj zgradi cjeloviti stalni postav otvoren je 1909.

Inicijativom Društva umjetnosti 1882. osnovana je i Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) koja je 1891. smještena u istu zgradu s Muzejom. Godine 1919. dolaskom Gjure Szabe na čelo Muzeja u njegovim je prostorima otvorena i Moderna galerija (preseljena 1934), a nakon izdvajanja etnografske građe za novoosnovani → Etnografski muzej, djelatnost Muzeja usmjerila se isključivo na umjetnost i umjetnički obrt s povijesno-umjetničkih pozicija.







Politika popunjavanja muzejskih zbirki od 1930-ih do 1950-ih, uz očuvanje povijesne, kulturne i umjetničke baštine, bila je posebno usmjerena na područje primijenjenih umjetnosti i tehnike; u to doba stvorena je jezgra fundusa budućega → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla (sv. 4), osnovanoga 1954. u Zagrebu. Tijekom 1950-ih i 1960-ih intenzivirala se izložbena djelatnost Muzeja. Predstavljali su se opusi suvremenih likovnih umjetnika (Ljubo Ivančić, Ivan Kožarić, Antun Motika, Vjenceslav Richter, Ivan Picelj) te priređivale izložbe suvremenoga oblikovanja s djelima iz muzejskoga fundusa (Raoul Goldoni). O prepoznavanju važnosti dizajna u suvremenom društvu svjedoči činjenica da je Muzej 1963. podupro osnivanje i udomio Centar za industrijsko oblikovanje (CIO), radi unapređenja njegova razvoja.

Niz velikih kulturoloških izložbenih projekata (Hrvatski narodni preporod, 1985; Kultura pavlina u Hrvatskoj, 1989; Od svagdana do blagdana. Barok u Hrvatskoj, 1993; Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951, 1994; Bidermajer u Hrvatskoj, 1997; Historicizam u Hrvatskoj, 1999; Secesija u Hrvatskoj, 2004; Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, 2011, Protreseni MUO. Od potresa do potresa 1880. – 2020.) prometnuo je Muzej u vodeću muzejsku ustanovu te vrste u Hrvatskoj. Današnji stalni postav otvoren je 1995. prema zamisli tadašnjega ravnatelja Vladimira Malekovića i prostornoj artikulaciji arhitekta → Marijana Hržića (sv. 3), a izložbeni program usmjeren je praćenju suvremenih zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni i afirmaciji mlađih umjetnika te organizaciji velikih retrospektiva i međunarodnih projekata. Uz 14 izložbenih dvorana na katovima, u kojima je na više od 2000 m² izloženo približno 3000 predmeta u okviru stalnoga postava, osam izložbenih dvorana u prizemlju s više od 1000 m² muzejskoga prostora predviđeno je za održavanje povremenih izložbi. Godine 2020. muzejska je zgrada znatno stradala u potresu, u tijeku je njezina obnova.





















Muzejska knjižnica s čitaonicom ima više od 100 000 svezaka knjiga i časopisa, a Odjel muzejske dokumentacije, u okviru kojega djeluju fotoatelijer, informatička služba i muzejski arhiv, sustavno prikuplja, klasificira i obrađuje građu o muzejskim predmetima, djelatnosti i povijesti Muzeja. Restauratorske radionice kontinuirano rade na preventivnoj zaštiti, konzervaciji i restauraciji muzejskih predmeta, a u okviru edukativne djelatnosti ostvaruju se programski ciljevi Muzeja u smislu komunikacije s muzejskom publikom i poticanja kreativnosti.

Muzejske zbirke

Muzej raspolaže fundusom od približno 100 000 predmeta organiziranih u 21 zbirci koje prate razvoj umjetničke izradbe i oblikovanja različitih predmeta od kasnoga srednjeg vijeka do danas.

U sastavu Muzeja od 1967. nalazi se i zasebna Zbirka Anke Gvozdanović, reprezentativna stambena cjelina u Visokoj ulici 8, koja svojim uređenjem te s približno 850 predmeta iz njezine unutarnje opreme prikazuje razinu kulture stanovanja zagrebačkoga bogatog građanskog sloja u drugoj polovici XIX. i na početku XX. st.

Većina predmeta u Zbirci arhitekture u muzejski je fundus ušla kao dar organizacijskih odbora arhitektonskih i izložbi na kojima je arhitektura imala zasebnu dionicu. Značajnu cjelinu čine eksponati sa Svjetske izložbe u Parizu 1925 (originalni nacrti arhitekata → Stjepana Hribara; sv. 3, za izložbeni paviljon Kraljevine SHS i → Drage Iblera; sv. 3, za postav kazališne sekcije).

Zbirka bjelokosti s predmetima europske provenijencije nastalima XVII–XIX. st. predstavlja najcjelovitiju stariju zbirku toga tipa u Hrvatskoj. Ističu se predmeti iz baroknoga razdoblja, posebice reljefi s prikazima Symposiuma, Poklonstva pastira i Dijane s orlom, te raspelo iz 1627.

Zbirku devocionalija čine predmeti koji su služili iskazivanju pobožnosti kod kuće. To su uglavnom posvetne slike, mali kućni oltari, sakralne skulpturice, križevi, krunice i medaljoni, najvećim dijelom iz XVIII. st. Većina predmeta dospjela je u Muzej iz zbirke → Salomona Bergera.







Zbirka stare fotografije obuhvaća razdoblje od pojave toga medija u Hrvatskoj do 1950. Najstarije sačuvane fotografije su dagerotipijski i kalotipijski portreti s kraja 1840-ih koje su za domaće naručitelje snimili putujući fotografi. U zbirci se čuva i album → Jurja Draškovića s 57 kalotipija izrađenih 1848–53., koje prikazuju članove obitelji i obiteljske posjede. Zastupljene su i fotografije Franje Pommera, Juliusa Hühna, Ivana Standla, Karla Draškovića, → Milana Fizija, → Toše Dabca i dr.

U Zbirci novije fotografije pohranjena su djela hrvatskih fotografa nastala u razdoblju od 1950. do danas. Zbog nedostatka izložbenoga prostora u stalnome su postavu predstavljeni uglavnom predmeti iz Zbirke starije fotografije, dok su recentna ostvarenja hrvatskih autora sustavno prezentirana kroz autorske i tematske izložbe. U Zbirku su uz fotografije T. Dabca uvrštena djela Mladena Grčevića, Marijana Szaba, Ante Brkana, Zvonimira Brkana, → Milana Pavića, → Marije Braut, Petra Dabca, Damira Fabijanića, Stephana Lupina i dr.













U Zbirci fotografske opreme čuvaju se fotografski aparati i oprema nacionalne i svjetske provenijencije, nastali od polovice XIX. do kraja XX. st. Fundus zbirke dokumentira razvoj fotografskih kamera, od dagerotipijske kamere (kopija modela iz 1841), atelijerskih kamera na drvene ploče, kamera za ferotipije, za stereofotografiju, tzv. detektivskih kamera malih dimenzija, do kamera na smotani film i digitalnih kamera. Kako sadržava više od 2500 predmeta iznimne vrsnoće, Zbirka se smatra najznačajnijom te vrste u Hrvatskoj.

Zbirka grafičkoga dizajna sadržava izložbene, kazališne, političke, reklamne, edukativne i sportske plakate, te predmete iz različitih područja vizualnih komunikacija (knjige, časopisi, elementi vizualnoga identiteta, propagandni materijali, novčanice, poštanske marke i dr.). U fundusu zbirke nalaze se gotovo cijeli dizajnerski opusi Ateliera Tri, Ivana Picelja, → Borisa Bućana i → Mihajla Arsovskog.







Zbirka grafike obuhvaća gotovo sva razdoblja u razvoju grafičke umjetnosti od XVI. st. do danas. Opsegom i značajem ističe se cjelina francuske grafike baroknoga razdoblja sa 150 grafičkih listova iz edicije Kraljevskoga kabineta Luja XIV., dok su među hrvatskom grafikom značajna djela Vilka Gecana, Marijana Trepšea, Miroslava Kraljevića, Mencija Clementa Crnčića, Ljube Babića, Tomislava Krizmana, → Sergija Glumca i dr.

Usporedno s utemeljenjem Zbirke glazbenih instrumenata tijekom 1930-ih, u trajnu pohranu Muzeja ušla je i zbirka Hrvatskoga glazbenoga zavoda koja je postala njezinim integralnim dijelom. Iako se u zbirci nalaze različiti instrumenti, najzastupljeniji su oni koji pripadaju skupinama kordofona i aerofona.

Zbirka keramike obuhvaća europsku keramičku proizvodnju od XV. st. do danas. Iz najranije faze njezina formiranja ističu se primjeri rajnske kamenjače iz XVI. i XVII. st., dok su posebno vrijedni primjeri talijanske majolike XV. i XVI. st. prikupljeni pretežno na području Hrvatske. Sustavnim praćenjem pojava u području hrvatske autorske keramike, koja od svojih početaka 1920-ih doživljava, posebice u Zagrebu, intenzivan razvoj, Muzej je stvorio najcjelovitiju zbirku moderne keramike u Hrvatskoj.







Najveći dio Zbirke metala čine predmeti profane namjene od plemenitih i neplemenitih materijala, uglavnom od srebra ali i kositra, mjedi, bronce i posrebrenih slitina koji prikazuju stilsko-morfološki razvoj predmeta dnevne uporabe od gotike do XX. st. Drugu veliku cjelinu predstavljaju predmeti sakralne namjene katoličke, židovske i pravoslavne pripadnosti. Najbrojniji primjerci vezani su uz katoličku konfesiju od najranijega kaleža iz XIV. st. iz samostana Vođenice do primjeraka iz XX. st.







Zbirka kiparstva s predmetima datiranima od XV. do XX. st. čini jedan od najvećih i najznačajnijih fundusa takve vrste u Hrvatskoj. Posebno su vrijedni kasnogotički drveni oltarni kipovi i krilni oltari, koje je 1859. tadašnjem župniku u Vrbovcu darovao austrijski slikar i restaurator Josef Ritter von Hempel, posjednik imanja u Vrbovcu.







Zbirka namještaja, najveća i najpotpunija te vrste u Hrvatskoj, u stilskom slijedu od gotike do suvremenoga dizajna čini okosnicu muzeološke koncepcije stalnoga postava. Profani namještaj domaće i većinom strane proizvodnje (Austrija, Njemačka, Italija, Francuska, Engleska) skupljao se uglavnom na području Hrvatske i rabio u domaćoj sredini te svjedoči o visokoj kulturi stanovanja plemićkih i građanskih obitelji u Hrvatskoj u proteklim stoljećima.













Zbirka oslikane pozlaćene kože sadržava reprezentativne oltarne antependije i jastuke, fragmente ili veće cjeline kožnih tapeta, te kožne fragmente druge namjene iz razdoblja od XVI. do sredine XVIII. st.

Unutar Zbirke produkt-dizajna nalaze se pisaći i šivaći strojevi, televizijski i radijski aparati, te staklena i limena ambalaža. U njezinu su fundusu i najkvalitetniji predmeti proizvodnoga programa tvornice Jugokeramika, uključujući i probne serije te skice, nacrte i fotodokumentaciju.

Zbirku satova čine kućni, džepni i ručni satovi izrađeni u razdoblju od XVII. st. do danas. Iako su većinom strane izradbe, zbog činjenice da su prikupljeni isključivo na području Hrvatske svjedoče o ukusu sredine u kojoj su bili u uporabi.







U Zbirci slikarstva čuvaju se slike, crteži i minijature gotovo svih europskih slikarskih škola i smjerova, iz razdoblja od gotike do danas. Gotika i renesansa zastupljene su djelima hrvatskih i talijanskih majstora XIV. i XV. st., od kojih su posebice značajna djela Vittorea Carpaccia i Bartolomea Vivarinija. Unutar baroknog razdoblja ističu se radovi umjetnika Rembrandtova kruga (Jan Victors i Jürgen Ovens). Važnu cjelinu čini hrvatsko slikarstvo XX. st. s nekoliko stotina slika gotovo svih značajnijih umjetnika poput Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Ede Murtića, Ferdinanda Kulmera, Ive Šebalja, Nives Kavurić-Kurtović i dr.

Zbirka stakla dokumentira povijest staklarske proizvodnje od XVI. do XX. st. Najstarije predmete čini zbirka venecijanskoga stakla (Murano) iz XVI. i XVII. st. Proizvodnja stakla s kraja XVIII. i početka XIX. st. zastupljena je radovima Johanna Mildnera, Samuela Mohna i Antona Kothgassera, dok razdoblje historicizma i secesije predstavljaju predmeti staklana iz Europe i Amerike (Josef Lobmeyr, Antonio Salviati, Émile Galle, Louis Comfort Tiffany i dr.). Proizvodnju stakla u Hrvatskoj predstavljaju proizvodi staklana u Mrzloj Vodici, Osretku, Zvečevu i Ivanovom Polju.

Zbirka tekstila jedna je od najstarijih muzejskih zbirki, a obuhvaća predmete od XIV. st. do danas, podijeljene u nekoliko cjelina: odjeća i modni pribor, crkveni tekstil, tapiserije, sagovi i ćilimi te čipke. Najbrojniji dio zbirke čini cjelina odjeće i modnoga pribora koja dokumentira kulturu odijevanja u Hrvatskoj od XVII. st. do danas. Najveći broj crkvenih tekstilnih predmeta (misnice, dalmatike, plaštevi, stole, manipuli, rukavice, cipele, velumi, burse) dospio je u Muzej iz zbirke Salomona Bergera.







Zbirka tiskarstva i knjigoveštva obuhvaća rukopisna djela, stare i rijetke knjige te primjerke koji svojim uvezom i opremom dokumentiraju razvoj knjigoveškoga umijeća od XVI. do XX. st. Ističu se izdanja poput Biblije Martina Luthera (1589), Cosmographie Sebastiana Münstera (1549), Encyclopédie ou Dictionnaire Raisonne Denisa Diderota (1770). Među starim i rijetkim izdanjima hrvatskih tiskara i rukopisnom građom sadržajem vezanom uz Hrvatsku istaknuti su primjerci glagoljskih časoslova (1648), štokavski molitvenik Jurja Muliha Duhovna hrana (1747) te prvi rječnik hrvatskog jezika Jakova Mikalje Blago jezika slovinskoga (1649).

Zbirka varia sastoji se od pribora za pušenje (lule, cigaretnici, burmutice) većinom izrađenoga u europskim središtima u razdoblju od XVIII. do XX. st.

Logomerac, Vladimir (Pribić Crkveni kraj Krašića, 12. XI. 1914 – Sisak, 29. V. 1980), kemijski inženjer i metalurg, stručnjak za metaluršku pripremu željeznih ruda.

Diplomirao je 1938. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta, a doktorirao 1977. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Primjena pirometalurškog i hidrometalurškog postupka, te solvent ekstrakcije u razradi kompleksnog postupka za preradu crvenog mulja, a u cilju dobivanja svih u njemu sadržanih korisnih sastojaka. Isprva je radio u Hrvatskim rudnicima i talionici d. d. u Zenici, od 1942. u tvornici žeste u Kreki, 1945−46. u Ministarstvu industrije i rudarstva NRH, 1946–47. u Narodnoj talionici Sisak, 1947–49. u vareškoj i zeničkoj željezari, 1949–52. u → Željezari Sisak, 1952–55. u Institutu Boris Kidrič u Vinči, 1955–60. ponovno u Željezari Sisak gdje je bio direktor Sektora za istraživanje te je 1961–62. bio prvi direktor Instituta za metalurgiju u Sisku. Od 1953. do 1958. bio je honorarni suradnik te 1958–62. predavač na Tehničkome, odn. Tehnološkome fakultetu u Zagrebu. Zaslužan je za osnivanje njegova odjela u Sisku 1960. gdje je bio zaposlen od 1962; od 1969. bio je redoviti profesor, te vršitelj dužnosti direktora pa direktor odjela Metalurško inženjerstvo (1974–77). Bio je prvi dekan → Metalurškoga fakulteta (1978–80).

Baveći se unapređivanjem priprave željeznih ruda, razradio je postupke odvajanja rijetkih elemenata, surogatnih produkata i sirovina te je prvi u FNRJ 1954. izdvojio uranij iz domaćih ruda. Suautor je patenta za proizvodnju umjetnoga gnojiva Pelofos iz troske pri proizvodnji čelika Siemens-Martinovim postupkom (1963) i autor patenta za proizvodnju aluminijskoga praha raspršivanjem (1976). Napisao je knjižicu Kako dobivamo željezo (1950) i bio suradnik Enciklopedije Jugoslavije i Tehničke enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1961. te Nagrade za životno djelo 1980.